F.M Dostojevski - Bele noći

8/7/2019 F.M Dostojevski - Bele noi

1/37

Fjodor Dostojevski-Bele noci... Il bjee stvoren radi togaDa makar asak proivi

Kraj srca tvoga?...

Iv. Turgenjev.

PRVA NO

Bila je divna no, onakva nokakva moe jedino onda biti, ljubazni itatelju, kad smomladi. Nebo bjee tako zvjezdano, tako svijetlo, te kad ga pogleda, i nehotice si moraoda sebe zapita: zar pod takvim nebom, mogu da ive svakakvi srditi i hiroviti ljudi? I toje novo pitanje, ljubazni itatelju, posve novo pitanje, ali bog ti ga to ee slao na

duu!... Govorei o hirovitoj i razliitoj srditoj gospodi, nisam mogao a da se ne sjetimsvoga smjernoga vladanja cijeloga toga dana. Jo od jutra me poeo muiti neki udnijad. Odjednom mi se uinilo da mene svi ostavljaju sama i da me se svi odriu. Svakiima, dakako, pravo da upita: a tko su ti svi? Jer, evo, veje osam godina kako ivim uPetrogradu i nisam uspio stei gotovo ni jedno poznanstvo. Ali ta e mi poznanstva? Ibez toga mi je poznat cijeli Petrograd; zato mi se, eto, i uinilo da me svi ostavljaju kadse digao sav Petrograd i odjednom otputovao na ljetovanje. Strano mi je bilo ostati sam itri sam puna dana lutao po gradu u silnu jadu i nikako nisam razumijevao ta se to samnom zbiva. Otiao sam na Nevski prospekt, otiao u park, vrljao po obali nema nijednoga od onih lica koje sam navikao sretati na tom istom mjestu u neko doba, cijelegodine. Oni, dabome, ne znaju mene, ali ja znam njih. Znam ih potanko, gotovo sam

prouio njihove fizionomije i uivam u njima kad su veseli, i obuzima me tuga kad seoni mrte. Skoro sam zapodjeo prijateljstvo s jednim stariem, koga svaki bogovetni dan

sreem u neko doba na Fontanki. Fizionomija mu je tako dostojanstvena i zamiljena;uvijek apue pod nos i mae lijevom rukom, a u desnici mu je dug, vorav ljeskovac sazlatnom jabukom. I on je primijetio mene te se srdano zanima za mene. Ako se zbude daja u odreeno vrijeme nisam na tom mjestu na Fontanki, uvjeren sam da e njega obuzetituga. Zato mi ponekad skoro i da se pozdravljamo, osobito kad smo obojica dobre volje.Nedavno, kad se puna dva dana nismo vidjeli te se sastali treega dana, vese i mailieira, ali na svu se sreu snali za vremena, spustili ruke i paljivo se mimoili. Poznatesu mi i kue. Kad idem, svaka kua kao da istrkuje pred mene na ulicu, gleda iz svijuprozora na mene i tek to mi ne govori: Zdravo, kako vae zdravlje? I ja sam, hvala

bogu, zdrava, a u mjesecue svibnju meni dometnuti kat. Ili: Kako vae zdravlje? Amene e sutra da opravljaju. Ili: Gotovo sam izgorjela i pri tom sam se uplaila. I tako

dalje. Meu kuama imam ljubimica, imam prisnih prijatelja; jedna od njih kani ljetos dase lijei kod graditelja. Namjerno u se svraati svaki dan da je ne bi, ouvao je bog,nalijeili na mrtvo ime!... Ali nikada neu zaboraviti dogodovtinu s jednom prelijepom,svijetloruiastom kuicom. Bila je to takva umiljata zidana kuica, tako me je prijaznogledala, tako je ponosito gledala svoje nespretne susjede da mi je srce zaigralo od sreekad sam kraj nje prolazio. Odjednom prole nedjelje prolazim ulicom, pa kad pogledah


2/37

prijatelja, zauh alostivi krik: A mene bojadiu utom bojom! Zlikovci! Barbari! Nisunita potedjeli: ni stupove, ni krovni vijenac, te moj prijatelj poutio kao kanarinac. Radite mi se zgode gotovo razlila ui sve dosad ne mogu da gledam moga unakaenogajadnika, koga su obojili bojom nebeskoga carstva.

Ti, dakle, razumije,itao

e, na kakav sam na

in poznat s cijelim Petrogradom.

Rekao sam veda me je cijela tri dana morio nemir, dok mu se nisam dosjetio uzroku. Ina ulici mi bjee runo (ovoga nema, onoga nema, kamo se djeo onaj?) a i doma senisam snalazio sam sa sobom. Dvije sam se veeri domiljao: to li meni nedostaje umojem zakutku? Zato mi je tako neprilino ostajati u njemu? I u udu sam razmatraosvoje zelene, zadimljene zidove, strop s kojeg visi pauina, to je Matrjona goji vrlouspjeno, razmatrao sav svoj namjetaj, ogledavao svaku stolicu i mislio, nije li ovdjenevolja, (jer ako kod mene makar i jedna stolica ne stoji onako kako je stajala juer, ja sei sam onda ne snalazim), gledao na prozor, i sve uzalud ... nije mi nimalo odlanulo!Pomislio sam dapae da zovnem Matrjonu i da je odmah oinski ukorim radi pauine i

uope radi neurednosti; ali ona me samo u

udu pogledala i otila, ni rije

i mi nijeodgovorila, tako da pauina jo i danas sretno visi na svome mjestu. Naposljetku sam se

tek jutros dosjetio to je posrijedi. Eh! Ta oni izmiu od mene na ljetovanje! Oprostite mitrivijalnu rijecu, ali meni nije bilo do visokoga stila... jer eto sve, togod je bilo uPetrogradu, ili se preselilo ili se seli na ljetovanje; jer svaki estiti gospodin ozbiljnevanjtine, koji naima koijaa, u mojim se oima pretvarao odmah u estita oca porodice,koji nakon svakidanjih slubenih poslova odlazi bez prtljaga u krilo svoje porodice, naljetovanje; jer u svakoga je prolaznika bio sada vesasvim drugaiji lik, koji tek to negovori svakomu sretaocu: Mi smo, gospodo, ovdje tek tako, usput, a za dva emo sataotii u ljetovalite. Ako se otvori prozor, po kojem najprije zabubnjaju tanani, bijeli kaoeer prstii, te se promoli glavica ljepukaste djevojice, koja doziva raznosaa lonacaza cvijee meni se onda onoga asa inilo da se to cvijee tek samo onako kupuje, to

jest i ne kupuju ga zato da se u zaguljivom gradskom stanu naslauju proljeem icvijeem nego e se, evo, vrlo brzo preseliti svi na ljetovanje i cvijee e ponijeti.tavie, tolike sam veuspjehe postigao u svom novom, osobitom nainu otkrivanja dasam mogao vebez zabune, jednim pogledom otkriti u kakvom tko ljetovalitu ivi.itelji Kamenoga ili Apotekarskoga otoka ili Peterhofske ceste isticali su se prouenomfinoom manira, gizdelinskim ljetnim odijelima i krasnim koijama, na kojima sudoputovali u grad. itelji Pargolova i iz daljega na prvi su pogled imponirali svojomrazboritou i ozbiljnou; posjetitelj Krstovskoga otoka odlikovao se nepomutivoveselim likom. Kad bi mi se dogodilo da sretnem dugu povorku vozaa, koji s vodicamau rukama lijeno koraaju pokraj kola, natovarenih cijelim brdima svakakva pokustva,stolova, stolica, divana turskih i neturskih i drugom kunom starudijom, na kojoj povrhsvega toga esto sjedi na vrhu kola slabana kuharica i uva gospodsko dobro kao zjenicusvoga oka; kad bih gledao amce, teko natovarene kunom starudijom, kako plove poNevi ili Fontanki, do rne rijeke ili do otoka kola su se i amci u mojim oimadesetorostruili, stostruili; inilo mi se da se sve diglo i krenulo na put, sve se cijelimkaravanama seli na ljetovanje; inilo se, sav se Petrograd grozi da e se prevratiti upustinju, tako da sam se naposljetku stidio, vrijeao i alostio; nisam ba nikamo i ni zato imao da odlazim na ljetovanje. Pripravan sam bio da odem sa svakim kolima; da


3/37

otputujem sa svakim gospodinom estite vanjtine, koji naima koijaa; ali ni jedan, banitko nije mene pozvao; kao da su me zaboravili, kao da sam im i zaista tu!Hodao sam mnogo i dugo, tako da mi je po mojem obiaju sasvim polo za rukom dazaboravim gdje sam, kadli se odjednom naoh kod mitnice. Za tren sam se odobrovoljio,koraknuo onkraj brklje, krenuo izmeu zasijavanih njiva i livada, te nisam osjeao

umornost, nego sam svim svojim biem osje

ao da mi neko breme spada s due. Svi meprolaznici gledaju tako prijazno i upravo samo to me ne pozdravljaju; svi mi se tako

vesele kako mi se jo nikada nije dogaalo. Kao da sam se odjednom stvorio u Italiji toliko je priroda iznenadila mene, polubolesnoga graanina, koji se skoro zaguio meugradskim zidinama.

Ima neto neobjanjivo dirljivo u naoj petrogradskoj prirodi, kad ona, s dolaskomproljea, iskazuje odjednom svu svoju mo, sve sile to joj darovae nebesa, kad prolista,nagizda se i zaareni cvjetovima... Nekako preko volje podsjea me na istroenu bolesnudjevojku, koju gleda ponekad saalno, ponekad s nekom samilosnom ljubavlju, aponekad je prosto ne primjeuje, ali odjednom ona, u jednom trenu, nekako iznenada

postaje neobjanjivo i neodoljivo krasna, a ti preneraen, omamljen preko volje pitasebe: kakva je sila primorala te sjetne, zamiljene oi da se blistaju takvim arom? to jenatjeralo krv u te blijede omravljele obraze? ta je te njene crte na licu prelilo strau?Zato se tako nadimlju te grudi? ta je tako nenadano pobudilo snagu, ivot i krasotu ulicu bijedne djevojke, primoralo ga, da se zablista takvim osmijehom, da oivi takvimsmijehom, to se sija i baca plamsaje? Obazire se naokolo, trai nekoga, domilja se ...Ali trenutak prolazi i sutra e moda i opet sresti onaj isti zamiljeni, rastreseni pogled,kao i prije, ono isto blijedo lice, onu istu pokornost i bojaljivost u kretnjama, i akkajanje, ak tragove neke tuge koja ubija i nekoga jada zbog asovita zanosa... I ao ti jeto je tako brzo, tako nepovratno uvela trenutana krasota, to se tako varljivo i uzaludnozasjala pred tobom ao ti je zato to nisi dospio niti da je zavoli...

A ipak je moja nobila ljepa nego dan! Evo, kako je to bilo:

Vratio sam se u grad vrlo kasno i veje bilo izbilo deset sati kad sam se stao pribliavatistanu. Put me vodio obalom uz kanal, gdje u to doba nee sastati ni ive due. Istinabog,ja stanujem u najudaljenijem dijelu grada. Idem tako i pjevam, jer kad sam sretan, uvijekbrundam togod sebi, kao i svaki sretni ovjek, koji nema ni prijatelja, ni prisnih znanacai koji u radosnom asu nema ni s kim da podijeli svoju radost. Odjednom mi se dogodinajnenadanija zgoda.

Postrance, naslonjena na ogradu kraj kanala, stoji enska; nalaktila se na reetku i kao dapozorno gleda u mutnu vodu, u kanalu. Na njoj je vrlo mio ut eirii koketan crniogrta. To je djevojka i, svakako, crnka pomislih. ini se da nije ula mojekoraaje, nije se ni ganula kad sam proao, a zadrao sam dihanje i srce mi je jakozakucalo. udno! pomislih zacijelo se jako zamislila zbog neega, i odjednomzastadoh kao ukopan. Priulo mi se prigueno ridanje. Da! Nisam se prevario: djevojkaplae, a asak potom sve jo jeca te jeca. Boe moj! Srce mi se stislo. I koliko sam godbio bojaljiv prema enama, ali ovo je takva prilika!... Vratim se, koraknem prema njoj izacijelo bih izrekao gospoo kad ne bih znao da se taj uzvik vetisuu puta izricao u


4/37

svim ruskim romanima iz velikoga svijeta. To me je jedino zadralo. Ali dok sam traiorije, djevojka se prenula, ogledala, snala, oborila oi i mugnula pokraj mene obalom.Krenem odmah za njom, ali ona se dosjetila, ostavila obalu, prela ulicu i polaplonikom. Nisam se usudio da prijeem ulicu. Srce mi je treptalo, kao ptici kad jeuhvati. Odjednom mi pritekla u pomojedna zgoda.

Na drugoj strani plonika, nedaleko od moje neznanke, pojavio se iznenada gospodin ufraku, u solidnim godinama, ali ne moe se rei i solidna hoda. Hoda teturajui i opreznose opirui o stijenu. A djevojka leti kao strijela, ustro i bojaljivo, kao to uope idu svedjevojke koje nee da im se tkogod nametne i nou ih prati kui, a gospodin koji tetura nebi je dabome nipoto stigao da ga moja sudbina nije navratila da potrai umjetnihsredstava. Odjednom moj gospodin bez rijei skoi i poleti to su ga noge nosile, tri dastigne moju neznanku. Ona juri kao vjetar, ali gospodin ljuljajui se stie je, dostigne,djevojka vrisnu i... ja hvalim sudbini za izvrsnu voravu palicu to mi se u taj asnala u desnici. Za tren sam se stvorio na ploniku s druge strane, za tren razabraoneznani gospodin o emu se radi, posve se pribrao, uutio, zaostao i tek kad smo bili ve

odmakli vrlo daleko, prosvjedovao protiv mene prilino energi

nim rije

ima. Ali do nassu jedva i dolijetale njegove rijei.

Dajte mi ruku rekoh mojoj neznanki i on se nee vie usuivati da vam sepriblii.Ona mi utei dade ruku, koja joj je jo drhtala od uzbuenosti i prepasti. Oh, neznanigospodine! Kako sam te u taj as blagosiljao! Pogledam je letimice, bila je milolika icrnka pogodio sam; na crnim joj se trepavicama blistaju jo suzice od malopreanjeprepasti, ili od preanjega jada ne znam. Ali na usnama joj se vesijao smijeak. Ipogleda me kradom, malo se zarumenjela i oborila oi.

Eto vidite, a zato ste me onda otjerali? Da sam bio ovdje, ne bi se nita dogodilo...

Ta nisam vas poznavala; mislila sam da i vi takoer...

A zar vi mene sada poznajete?

Malko. Evo, na primjer, zato drete?

O, vi ste odmah pogodili! odgovorim zanesen to je moja djevojka tako mudra: touz krasotu nikada ne smeta. Da, vi ste odmah pogodili s kim imate posla. Istina je, jasam bojaljiv prema enama, ne poriem, nisam manje uzbuen nego to ste vi bili asprije, kad vas je zaplaio onaj gospodin... Nekako sam zbunjen. Kao da je san, a ni u snunisam slutio da u ikada govoriti bilo s kakvom enom.

ta? Doista?

Da, ako mi dre ruka, dre zato jer je jo nikada nije drala ovako ljepukasta,maljucna ruica, kao to je vaa. Sasvim sam se odvikao od ena; to jest, nisam se nikadni bio privikao na njih; ta ja sam samac... Ja i ne znam kako se govori s njima. Evo i sada


5/37

ne znam nisam li vam rekao kakvu glupost? Recite mi iskreno; upozoravam vas, janisam uvredljiv...

Ne, nije nita, nije nita; naprotiv. A ako ba zahtijevate da budem iskrena, rei uvam da se enama mili takva bojaljivost; a ako elite jo vie da znate, mili se i meni i

neu vas otjerati sve do ku

e.

Natjerat ete me zapoeli, zadiui se od zanosa pa u se odmah prestati plaiti ionda zbogom sva moja sredstva!...

Sredstva? Kakva sredstva, za to? Ta to vene valja.

Oprostite, neu, omaklo mi se s jezika; ali kako biste htjeli da u ovakvom asu nebude elje...

Da se svidite, je li?

Ta da; ali budite, zaboga miloga, budite dobri. Smislite tko sam ja! Ta meni je vedvadeset i est godina, a nisam nikada nikoga sastajao. Kako bih dakle znao lijepo dagovorim, spretno i zgodno? A za vas e biti bolje kad sve bude otvoreno i raskriveno... Jane umijem da utim kad srce u meni govori. Ali svejedno... Hoete li povjerovati, nitijedne ene, nikada, nikada! Nikakva poznanstva! I samo sanjam svaki dan da u napokonsresti jednom bilo koga. Ah, da vi znate koliko sam puta bio zaljubljen...

A kako, u koga? ...

Pa ni u koga, u ideal, u onu koja bi mi se prisnila u snu. Ja stvaram u mati cijeleromane. O, ne znate vi mene! Istina, ne moe se bez toga, sastajao sam dvije, tri enske,ali kakve su te ene? Sve su takve gazdarice da... Ali ja u vas natjerati na smijeh,pripovjedit u vam kako sam nekoliko puta zamiljao da naprosto tako zapodjenem naulici razgovor s kakvom aristokratkinjom, razumije se, kad je sama, dakako bojaljivo, spotovanjem, strastveno; kako joj kaem da propadam ovako sam, neka me ne tjera, danemam naina da se upoznam s nekom enskom; kako je uvjeravam da ena ne smijeodbijati bojaljivu molbu ovakva nesretna ovjeka kakav sam ja. I napokon traim jedinoto da mi rekne dvije-tri sestrinske rijei suosjeajne, da me ne tjera, da veprvog asapovjeruje u moju rije, da saslua to u govoriti, da mi se nasmije, ako ju je volja, da miudahne nade, da mi kae dvije rijei, samo dvije, a onda makar se i nikada vie ne sastaos njom!... Ali vi se smijete. ... Uostalom, zato i govorim...

Ne zamjeravajte; smijem se tomu to ste sami sebi neprijatelj, a da pokuate, polo bivam moda za rukom, sve ako bi i na ulici bilo; to je priprostije, to je bolje ... Nijedna sedobra enska, ako samo nije glupa, ili ako nije tog asa osobito srdita na togod, neeodluiti da vas odbije a da vam ne kae te dvije, tri rijei, za koje vi tako bojaljivomoljakate... Uostalom, ta govorim! Dakako, smatrala bi ona vas za luaka. Ta sudilasam po sebi. Znam prilino i sama kako ljudi ive.


6/37

O, hvala vam zaviknem i ne znate ta ste sada uinili za mene!

Dobro, dobro! Ali recite mi, po emu ste razabrali da sam takva ena s kojom... eto,koju ste smatrali za dostojnu ... panje i prijateljstva... Jednom rijeju, da nisam

gazdarica, kako vi to nazivate. Zato ste se odluili da pristupite meni?

Zato? Zato? Ta bili ste sami, onaj je gospodin bio presmion, sada je no: priznajte isami da mi je to dunost... Nije, nije, jo prije ondje, na onoj strani. Ta vi ste htjeli da mi priete?

Ondje, na onoj strani? Ali zaista i ne znam kako bih vam odgovorio; bojim se... Znate,danas sam bio sretan; iao sam, pjevao sam; bio sam izvan grada; nisam jo nikadaproivljavao ovako sretne asove. Vi... meni se moda priinilo... Ali oprostite mi akovam napomenem: meni se priinilo da ste plakali, i ja... ja nisam mogao da to sluam...stislo mi se srce... O, boe moj! Pa zar nisam smio da vas poalim? Zar je to grijeh

osjetiti za vas bratsko smilovanje?... Oprostite, rekao sam: smilovanje... Pa da, jednomrijeju, zar sam vas mogao uvrijediti time to sam i nehotice odluio da vam pristupim?

Okanite se, nemojte, ne govorite... ree djevojka, a oborila oi i stisla mi ruku. Sama sam kriva to sam progovorila o tom; ali mi je drago to se nisam prevarila uvama... A evo me vekod kue; moram ii ovamo u uliicu; imam dva, tri koraka...Zbogom, hvala vam...

Ta zar se neemo, zar se neemo nikada vie sastati? ... Zar e pri tom da ostane?

Vidite ree djevojka smijui se isprva ste htjeli samo dvije, tri rijei, a sada... A,uostalom, neu vam nita rei ... Moda emo se sastati...

Sutra u doi ovamo rekoh. O, oprostite mi, ja veiziskujem...

Da, vi ste nestrpljivi... vi gotovo i traite...

Posluajte, posluajte! prekinem je oprostite ako vam opet budem rekao netotakvo... Evo, dakle; sutra ne mogu doi ovamo. Ja sam sanjar; toliko malo ivimzbiljskim ivotom da su mi ovakvi asovi, kao to je ovaj, kao to je ovaj sada, takorijetki te ne mogu da ih ne ponavljam u sanjarijama. Prosanjarit u o vama cijelu no,cijelu sedmicu, cijelu godinu. Svakako u doi sutra ovamo, ba ovamo, na to isto mjesto,ba u taj isti sat, i bit u sretan sjeajui se jueranjega. To mi je mjesto vei milo.Imam ja vetakva dva, tri mjesta u Petrogradu. Jednom sam dapae zaplakao sjeajuise, kao vi... Otkud bih znao, moda ste prije deset asaka i vi plakali sjeajui se... Ali,oprostite mi, opet sam se zanio; vi ste moda nekada bili ovdje osobito sretni...

Dobro ree djevojka moda u sutra doi ovamo takoer u deset sati. Vidim davam vie ne mogu zabraniti. .. Evo to je, ja moram da budem ovdje; nemojte pomisliti davama uriem sastanak; upozoravam vas, ja moram ovdje da budem radi sebe. Uostalom,


7/37

rei u vam otvoreno: svejedno je ako i vi doete; prvo, moe opet da bude neprilika, kaodanas, ali okanimo se toga... Jednom rijeju, prosto bih eljela da vas vidim, da vamkaem dvije, tri rijei. Samo, vidite, neete li vi sada mene osuditi? Nemojte pomisliti daja tako lako uriem sastanke... I ne bih uricala da... Ali neka to bude moja tajna! Samonajprije pogodba.

Pogodba! Govorite, kaite, kaite sve unaprijed; na sve pristajem, na sve sampripravan zavikah zanesen jamim za sebe, bit u posluan, smjeran ... vi mepoznajete. ..

Ba zato jer vas poznajem i pozivljem vas sutra ree djevojka smijui se. Potpunovas poznajem. Ali pazite, doite uz uvjet; prvo (samo budite dobri, izvrite to u vaszamoliti vidite, govorim otvoreno), ne zaljubljujte se u mene. ... To ne smije da bude,uvjeravam vas. Za prijateljstvo sam pripravna, evo vam moja ruka... Ali zaljubiti se nesmijete, molim vas!

Kunem vam se zaviknem i uhvatim je za ruicu...

Nemojte, ne kunite se, ta znam, kadri ste da planete kao puani prah. Ne osuujte meto tako govorim. Da vi znate... Ni ja nemam nikoga s kim bih mogla rijeprogovoriti,koga bih mogla zapitati za savjet. Ne trai se dabogme na ulici savjet, ali vi ste izuzetak.Poznajem vas tako kao da smo vedvadeset godina prijatelji... Je li, neete seiznevjeriti?...

Vidjet ete... samo ne znam kako u preivjeti i jedan dan.

Spavajte to vre; laku no i pamtite da sam vam se vepovjerila. Ta vi ste takolijepo kliknuli maloprije, zar neemo povjeriti jedno drugome svaki osjeaj pa i bratskosuosjeanje! Znate, tako ste lijepo to kazali, te mi je odmah sinula misao da vampovjerim...

Za boga miloga, ta ta? ta?

Sutra. Neka to bude zasad tajna. Tim bolje za vas; barem e izdaleka nalikovati naroman. Moda u vam vesutra kazati, a moda i neu... Jo u se najprije razgovoriti svama, upoznat emo se bolje...

Oh, ta odmah u vam sutra ispripovijedati sve o sebi! ta je to? Kao da se udo zbivasa mnom... Gdje sam, boe moj? Ta, recite, zar ste nezadovoljni time to se niste rasrdili,kao to bi uinila druga, to me niste otjerali odmah iz poetka? Dva asa, i vi ste meusreili zauvijek. Jest, usreili; tko bi znao, moda ste vi mene izmirili sa samim sobom,rasprili moje sumnje... Moda mene snalaze takvi asovi... Dakle, ispripovijedat u vamsve, sve ete doznati, sve...

Dobro je, primam; vi ete otpoeti...


8/37

Pristajem.

Do vienja!

Do vienja!

I mi se rastali. Hodao sam cijelu no; nisam se mogao odluiti da se vratim kui. Bio samtako sretan... sutra!

DRUGA NO

Eto, doekali ste! ree mi smijui se i stiskajui mi obje ruke.

Ovdje sam vedva sata; vi ne znate ta se sa mnom zbivalo cio dan.

Znam, znam... Ali na posao. Znate li zato sam dola? Ta nisam dola da govorimo otriarijama, kao juer. Evo, ta je; treba odsad pametnije da postupamo. O svemu tomsam juer dugo razmiljala.

A u em, u em da budemo pametniji? ta se mene tie, ja sam voljan; ali meni sezaista za svega ivota nije dogodilo nita pametnije od ovoga sada.

Zbilja? Prvo, molim vas, ne stiskajte mi toliko ruke; drugo, kaem vam da sam danasdugo razmiljala o vama.

Tako, a ime je zavrilo?

ime je zavrilo? Zavrilo je time da sve treba iznova zapoeti, jer sam na krajuutvrdila da sam danas, da sam juer postupila kao dijete, kao djevojica, pa je dakakoizilo tako da je svemu krivo moje dobro srce, to jest, ja sam pohvalila sebe, kao to se isvrava svagda kad ponemo da prouavamo sami svoje srce. I zato, da ispravimpogreku, odluila sam da se potanko obavijestim o vama. Ali jer nemam kod koga da seobavjetavam o vama, morate mi sami pripovjediti sve u tanine. Dakle, kakav ste viovjek? Bre ta zapoinjite, pripovijedajte svoj ivotopis .

ivotopis! uzviknem zaplaeno ivotopis! Ta tko vam je kazao da imam svojivotopis? Ja nemam ivotopisa...

Kako ste dakle ivjeli, ako nemate ivotopisa? prekine me ona smijui se.

Bez ikakva ivotopisa! ivio sam onako, kako se kod nas veli, sam o sebi, to jest samsamcat sam, posve sam razumijete li ta je to: sam samcat?

Pa kako: sam samcat? Niste se, dakle, nikada ni s kim sastajali?


9/37

O, ne, sastajao se jesam a ipak sam sam samcat.

Pa zar vi ne razgovarate ni s kim?

Ako emo pravo ni s kim.

Tko ste vi, dakle, kaite! Stanite, domiljam se: zacijelo imate babu, kao i ja. Ona jeslijepa i, evo, otkad ivim, ne puta me nikuda, tako da sam se gotovo oduila i odgovora. A kad sam se preklanjske godine uzobijestila, razabrala ona da me ne moesuzdrati, pa uzela, zovnula me i pribola pribadaom moju haljinu uz svoju i tako miodonda sjedimo po cijele dane; ona plete arapu, iako je slijepa; a ja sjedim do nje, ijemili joj naglas itam iz knjige takav je neobian obiaj da sam eto vedvije godinepribodena...

Ah, boe moj, takva nesrea! Ta ne, nemam ja takvu baku.

A ako nemate, kako to moete da sjedite kod kue.?...

Posluajte, hoete li da znate tko sam ja?

Pa da, da!

U pravom smislu rijei?

U najpravijem smislu rijei!

Dobro, dakle, ja sam tip.

Tip, tip! Kakav tip? uzvikne djevojka i zahohoe tako kao da cijele godine nijeimala prilike da se smije. Ta s vama se ovjek zbilja moe odlino zabaviti! Pazite:evo klupe; hajde da sjednemo! Ovuda nitko ne hoda, nitko vas nee uti, pa zaponitesvoj ivotopis! Jer me ne moete razuvjeriti, vi imate ivotopis, samo se krijete.Ponajprije, ta je to tip?

Tip? Tip, to je original, to je smijean ovjek! odgovorim te se i sam rashohoemza njenim djetinjim smijehom.

To je karakter. Sluajte: znate li ta je sanjar?

Sanjar! Pa molim vas, kako ne bih znala? I sama sam sanjarka! Ponekad sjedim krajbake i sve mi se neto vrti po glavi. Uzmem, dakle, sanjariti i tako se zanesem u mislima naprosto polazim za kitajskoga princa... A katkad je to i lijepo sanjariti! Ne,uostalom, bog bi znao! Osobito kad i bez toga ima o emu da misli dometnedjevojka sada prilino ozbiljno.


10/37

Divota! Kad ste se, dakle, vei udavali za kitajskoga bogdihana, onda ete me posverazumjeti. Eto, sluajte... Ali, molim vas: ta ja jo ne znam kako se zovete?

Napokon! Rano ste se i sjetili!

Ah, boe moj! Ta nije mi ni na pamet palo, bilo mi je i tako lijepo... Zovem se Nastenjka.

Nastenjka! Samo?

Samo! A zar vam je premalo, nezasitnie!

Je li mi malo? Mnogo, mnogo, naprotiv, vrlo mnogo, Nastenjka, dobra ste vi djevojka,kad ste mi od prvoga asa postali Nastenjka.

I jest! Dakle! Dakle, eto Nastenjko, ded sluajte, kakav e to biti smijean ivotopis.

Sjeo sam do nje, zauzeo pedantski-ozbiljnu pozu i otpoeo, kao da itam s napisanoga:

Ima, Nastenjko, ako to ne znate, ima u Petrogradu prilino neobinih zakutaka. Na tamjesta kao da i ne zaviruje ono isto sunce to svijetli svemu petrogradskomu svijetu,nego zaviruje neko drugo, novo sunce, kao navlas narueno za te zakutke, i svijetli na svedrugaijom, osobitom svjetlou. U tim zakucima, mila Nastenjko, kao da se ivi sasvimdrugaijim ivotom, ni nalik na ivot to kraj nas bruji, nego onakav kakav moe da budeu sedmoj neznanoj carevini, a ne kod nas, u nae ozbiljno preozbiljno vrijeme. Taj jeivot dakle mjeavina neega posve fantastinoga, arko idealnoga i u isti mah (aliboe,Nastenjko!) mutno prozainoga i obinoga, da ne kaem: nevjerojatno bljutavoga. Pi! Gospode Boe moj! Kakav je to predgovor! ta li u ja to uti?

ut ete, Nastenjko (ini mi se nikada neu sustati da vas zovem Nastenjkom), utete da po tim zakucima ive neobini ljudi sanjari. Sanjar ako treba da se tonoutvrdi nije ovjek, nego, znate, nekakvo bie srednjega roda. Nastanjuje se ponajviegdjegod u nepristupnu zakutku, kao da se krije u njemu ak i od danje svjetlosti, pa kadse zavue u svoj stan, tako e prirasti uz svoj zakutak, kao pu, ili barem u tom pogledujako nalikuje na onu zanimljivu ivotinju koja je u isti mah i ivotinja i kua, a zove sekornjaa. ta mislite, zato on tako voli svoja etiri zida, obojena svakako zelenom

bojom, zaaena, tmurna i nedopustivo zadimljena? Zato taj smijeni gospodin, kaddoe da ga pohodi tkogod od njegovih malobrojnih znanaca (a on na kraju gubi sveznance), zato ga taj smijeni gospodin doekuje tako zbunjen, tako promijenjen u licu itako smeten kao da je meu svoja etiri zida upravo poinio zloinstvo, kao da je praviolane novanice ili kakve pjesmice, da ih poalje asopisu uz anonimno pismo, u kojemse javlja da je pravi pjesnik veumro te njegov prijatelj smatra za svoju svetu dunost daobjavi te stihove? Zato, recite mi, Nastenjko, razgovor nikako ne tee toj dvojici koji se


11/37

razgovaraju? Zato, niti smijeh niti iva rijeca ne polijeu s jezika prijatelju koji jeiznenada uao i smeo se, a inae voli i smijeh i ivu rijecu, i razgovore o krasnom spolu,i druge vesele teme? Zato, napokon, taj prijatelj, po svoj prilici nedavni znanac, koji prviput dolazi u posjet jer drugoga posjeta u takvu sluaju nee vie biti, i prijatelj nee podrugi put dolaziti zato se i sam prijatelj tako buni, tako koi, unatosvoj svojoj

otroumnosti (ako je samo ima), gledajui preobraeno lice doma

ina koji se ve

i samsasvim zbunio i posve smeo nakon silnoga ali uzaludnoga nastojanja da ugladi i iskiti

razgovor, da i on pokae kako poznaje otmjeni ton, da i on zapodjene ragpvor okrasnom spolu te se makar takvom pokornou svidi jadnom ovjeku, koji nije dospio napravo mjesto, nego zabasao njemu u goste? Zato se naposljetku gost mai eira i odlazinaglo, iznenada se sjetivi vrlo potrebna posla, kojega nije nikada ni bilo, pa nekakooslobaa svoju ruku iz vatrenoga stiska domainova, koji svakojako nastoji da pokaesvoje kajanje i da popravi to je izgubljeno? Zato prijatelj koji odlazi hohoe im iziena vrata, odmah se zarie sam sebi da nikada nee dolaziti k tomu udaku, premda je tajudak zapravo i divan ovjek, a u isti mah ne moe nikako da uskrati svojoj uobraziljimali hir; da usporedi, makar i izdaleka, fizionomiju svojega malopreanjega

subesjednika, za sve vrijeme sastanka, s likom onoga nesretnoga maeta koje su djecavjerolomno zarobila, izgnjeila, zaplaila, svakojako mu naao uinila i sasvim ga

zbunila, te se mae naposljetku zavuklo pod stolicu, u mrak i tamo po cio sat dokonomora da se jei, da fre i obadvjema apama mije svoju uvrijeenu njukicu i dugo jonakon toga da neprijateljski gleda prirodu i ivot i ak poklon s gospodarova stola, to muga je spremila milosrdna kljuarica.

Posluajte utee mi u rijeNastenjka, koja me je za sve vrijeme sluala u udu, terazrogaila oi i otvorila ustaca posluajte: nikako ne znam zato se sve to dogodilo iradi ega ba meni postavljate takva smijena pitanja; ali zacijelo znam to da su se sve tezgode zbile svakako vama, od rijei do rijei.

Bez sumnje odgovorim najozbiljnijega lica.

Dakle, ako je bez sumnje, onda nastavite odgovori Nastenjka jer bi neobinovoljela znati kako e se to zavriti.

Htjeli biste znati, Nastenjko, ta je u svojem zakutku radio na junak, ili, da boljereknem, ja, jer ja sam junak svega, ja glavom, moja skromna osoba; vi biste da znatezato sam se od nenadanoga prijateljeva posjeta tako zaplaio i zbunio za cio dan? Vibiste da znate zato sam se tako usplahirio, tako se zarumenio kad su se otvorila vratamoje sobe, zato nisam znao da doekam gosta te sam tako sramotno propao pod teretomsvoje gostoljubivosti?

Ta da, da! odgovori Nastenjka tako je. Posluajte: krasno pripovijedate, ali zarse ne moe pripovijedati da ne bude tako krasno? Jer govorite kao da itate iz knjige.

Nastenjko! odgovorim ozbiljnim, strogim glasom, jedva se suspreui od smijeha mila Nastenjka, znam da krasno pripovijedam, ali oprostite, drugaije ne umijem dapripovijedam. Sada, mila Nastenjka, kad smo se opet sastali nakon tako duga rastanka, jer


12/37

sam vas, Nastenjko, znao veodavno, jer sam veodavno traio nekoga, a to je znak dasam traio ba vas i da nam je bilo sueno sresti se sada sada sam naao tisueoduaka i moram da izlijem rijeku rijei, jer u se inae zaguiti. Molim vas, dakle,Nastenjko, ne prekidajte me, nego me sluajte pokorno i posluno; inae u zautjeti. Nipoto! Nikako! Govorite! Neu sada rei ni rijei!

Nastavljam; ima, prijateljice moja Nastenjko, u ivotu mojem jedno odreeno vrijeme,koje izvanredno volim. To je ba vrijeme kad se zavravaju gotovo svi poslovi, slube iobaveze, i svi se ure kui da objeduju, da prilegnu i odahnu, pa odmah putem pronalazei druge zabavne teme, koje se tiu veeri, noi i svega preostaloga slobodnoga vremena.U to vrijeme i na junak jer dopustite mi Nastenjko da pripovijedam u treem licu,zbog toga to se strano stidim pripovijedati sve to u prvom licu u to, dakle, vrijeme ina junak, koji takoer nije besposlen, koraa za drugima. Ali udno zadovoljstvo titra nanjegovu blijedu, kao neto zbrkanu licu. Zaneseno gleda veernji suton to se polakogasi na hladnom petrogradskom nebu. Kad velim da gleda, onda laem: ne gleda, negopromatra nekako nehajno, kao da je umoran ili zabavljen tog istog asa neim drugim,

zanimljivim, tako da tek letimice, gotovo nehotice moe da smogne vremena za sve okosebe. Zadovoljan je jer je do sutra posvravao poslove koji su mu mrski, te se veseli kaoak koga su pustili iz kolske klupe ljubljenim igrama i nestalnostima. Pogledajte ga,Nastenjko, sa strane; odmah ete vidjeti da je radost vesretno djelovala na njegove slabeivce i bolesno razdraenu fantaziju. Evo, o emu se zamislio... Vi mislite, o objedu? Odananjoj veeri? ta gleda tako? Zar onoga gospodina ozbiljne vanjtine, to se veomaslikovito poklonio dami koja se provezla kraj njega u sjajnoj koiji, na brzonogimkonjima? Nije, Nastenjko, ta je njemu sada do svih tih sitnica! Sada je vebogat njegovosobni ivot; nekako se iznenada obogatio, te nije uzalud tako veselo bljesnula pred njimoprotajna suneva zraka ta se gasi i u zagrijanom srcu izazvala itav roj dojmova. Sadajedva i primjeuje put na kojem ga je prije mogla preneraziti i najsitnija sitnica, sada jeboica fantazije (ako ste, mila Nastenjko, itali ukovskoga) satkala vehirovitomrukom zlatnu osnovu i poela odvijati pred njim primjere neviena, udljiva ivota itko bi znao, prenijela ga moda hirovitom rukom u sedmo biljurovo nebo s vrstogagranitnoga plonika, po kojem ide kui. Pokuajte da ga zaustavite sada, zapitajte gaiznenada: gdje sada stoji, kojim je ulicama iao? zacijelo se ne bi niega sjetio, nitoga, kuda je hodao, ni toga, gdje je sada stajao, te bi se zarumenio od zlovolje i svakakotogod slagao radi pristojnosti. Zato se i trgnuo tako, gotovo i uzviknuo i zaplaen seogledao unaokolo, kad ga je neka dostojna starica uljudno zaustavila nasred plonika i

poela ga ispitivati o putu s kojega je zalutala. Namrten od zlovolje tumara dalje i neprimjeuje da se poesto koji prolaznik osmjehnuo gledajui i okrenuo se za njim, i da sekakva mala djevojica bojaljivo sklonila s puta i glasno se nasmijala kad je raskolaenihoiju ugledala njegov iroki promatraki osmijeh i kretnje ruku. Ali ta je ista fantazija usvojem nestanom poletu obuzela i staricu, i radoznale prolaznike, i djevojicu koja sesmije, i seljaie koji tu ba veeravaju na svojim barkama, koje su zagatile Fontanku (ponjoj je, recimo, prolazio u to vrijeme na junak), satkala obijesno sve i sva u svoje tkivo,kao muhe u pauinu, i s novim dobitkom udak veuao u svoj ugodni zakutak, sjeo veza ruak, odavno veporuao i prenuo se tek onda kad je zamiljena i navijek turobnaMatrjona, koja ga slui, pospremala sve sa stola i dala mu lulu, prenuo se i u udu sesjetio da je veporuao, a posve previdio kako je to bilo. U sobi se smrailo; pri dui mu


13/37

je pusto i tuno; cijelo se carstvo sanjarija sruilo oko njega, sruilo se bez traga, bezbuke i treske, prohujilo kao san, a on se sam ne sjea ta mu se prisnivalo. Ali nekinejasan osjeaj od kojega mu se poneto stegle i uzbudile grudi, neka nova elja napasnokaklja i draka njegovu fantaziju i neprimjetljivo saziva cijeli roj novih prikaza. Umalucnoj sobi tiina; samoa i lijenost blae uobrazilju; ona se polako uspaljuje, polako

uzavire, kao voda u kavenom sudu stare Matrione, koja se mirno vrze kraj njega u kuhinjii kuha svoju kuhariku kavu. Veuobrazilja pomalo probija u plamsajima, vei knjiga,uzeta bez svrhe i nasumce, ispada iz ruku mojemu sanjaru, koji nije stigao ni do treestranice. Uobrazilja mu se ponovno razigrala, uzbudila, i odjednom mu opet sinuo usjajnoj perspektivi nov svijet, nov aroban ivot. Nov san nova srea! O, ta je njemudo naega stvarnoga ivota! Po miljenju koje ga je zaokupilo ja i vi, Nastenjko, ivimotako lijeno, tromo, mlako; po njegovu smo miljenju svi mi tako nezadovoljni svojimudesom, tako nas mori na ivot! Pa i zaista, pazite, pazite, zbilja, kako je na prvi pogledsve meu nama hladno, tmurno, nekako kao srdito. . . Bijednici! misli moj sanjar. A i nijeudo da tako misli! Pogledajte te arobne prikaze to se tako zamamno, tako hirovito,tako beskrajno i iroko stvaraju pred njim u takvoj arobnoj, zanosnoj slici, na kojoj je

prije svega, kao prvo lice, dakako on sam, na sanjar, njegova dragocjena osoba.Pogledajte ove razliite dogodovtine, kao beskrajni roj zanosnih sanja. Zapitat ete,moda, o emu on sanja? emu da se to pita? Ta o svemu ... o ulozi pjesnika, najprijenepriznatoga, a onda ovjenanoga; o prijateljstvu s Hoffmannom; Bartolomejska no,Diana Vernon, herojska uloga kad je car Ivan Vasiljevizauzeo Kazan, Klara Mowbray,Eufija Dens, prelatska skuptina i Hus pred njima, uskrsnue mrtvaca u Robertu. (Sjeateli se muzike? Nasluuje se groblje!) Mina i Brenda, bitka na Berezini, itanje poeme kodgrofice V. D., Danton, Kleopatra e i suoi amanti, kuica u Kolomni njegov kuti, a donjega milo stvorenje, koje ga za zimske veeri slua, rastvorenih ustaca i oiju, kao tovi sada sluate mene, mali moj andeliu...Ta ta je, ta je, Nastenjka, njemu, poudnom lijencu, do toga ivota, za kojim ja i vitoliko teimo? On misli da je to bijedan, jadan ivot, i ne slutei da e moda i njemukucnuti jednom tuni as, kad e za jedan dan toga jadnoga ivota dati sve svojefantastine godine, i nee ih dati ni za radost, ni za sreu, niti e mariti da bira u onomasu tuge, kajanja i neodoljiva jada. Ali zasad to jo nije nastupilo, to grozno vrijeme ion ne eli nita, jer je iznad svih tih elja, jer ima sve, jer je prezasien, jer je samumjetnik svoga ivota i gradi ga sebi svakoga sata po miloj volji. Ta tako se lako, takoprirodno gradi taj bajni, fantastini svijet! Kao da i zaista sve to nije prikaza! Voljan jezbilja ponekad povjerovati da sav taj ivot nisu uzburkani osjeaji, nije privienje, nijeobmana uobrazilje, nego je i doista zbiljski, pravi bivstveni! Zato se, dakle, recite,Nastenjko, zato se u takvim asovima snebiva duh? Zato se, od neke arolije, od nekesamovolje, ubrzava bilo, vrcaju sanjaru suze na oi, gore mu blijedi, okvaeni obrazi, itakva neodoljiva dragost ispunjava sav njegov ivot? Zato mu cijele besane noi prolazekao trenutak u neiscrpivu veselju i srei, a kad zora ruiastom zrakom sine u prozore isvanue osvijetli tmurnu sobu svojom fantastinom svjetlou, kao to je kod nas, uPetrogradu, na se sanjar, izmoren, izmuen, baca na postelju i zapada u san, zamirui odzanosa svoga bolesno potresenoga duha i sa zamornom slatkom boli u srcu? Jest,Nastenjko, prevarit e se i nehotice e, ne znajui povjerovat e da mu prava, istinskastrast uzbuuje duu, nehotice e povjerovati da u njegovim netjelesnim sanjarijama imaneto ivo, dohvatljivo! Kolike li zablude evo, ljubav mu se na primjer uvukla u srce


14/37

sa svom neiscrpivom radou, sa svim bolnim mukama... Pogledajte ga samo, pa ete seuvjeriti! Vjerujete li, gledajui ga, mila Nastenjko, da on zaista nikada nije poznavao onukoju toliko voli u svojoj pomamnoj sanji? Zar ju je vidio jedino u zamamnim prikazama,i samo mu se snila ta strast? Zar nisu oni doista ispod ruke proli tolike godine svogaivota sami udvoje, odbacivi sav svijet i sjedinivi svatko svoj svijet, svoj ivot sa

prijateljevim ivotom? Zar nije ona, u kasno doba, kad su se rastajali, leala na njegovimgrudima, ridala i jadikovala, te nije ula oluju to se razbjesnjela pod mranim nebom,nije ula vjetar to trga i odnosi suze s njenih crnih trepavica? Zar je sve to bila sanjarija,i onaj vrt, nujni, zaputeni i divlji, sa stazicama obraslima mahovinom, samotni, tmurni,gdje su esto hodali njih dvoje, nadali se, jadovali, gdje su se ljubili, ljubili se tako dugo,tako dugo i njeno! I onaj udni pradjedovski dom, u kojem je tako dugo ivjelasamotna i tuna, sa starim mrkim muem, uvijek utljivim i uljivim, koji ih je straio, aoni su bili plaljivi kao djeca te su sjetno i bojaljivo tajili jedno od drugoga svoju ljubav?Kako su se muili, kako su se bojali, kako im je nevina, ista bila ljubav, i kako su (tarazumije se, Nastenjko!) pakosni bili ljudi! I boe moj, zar je nije sreo kasnije, daleko odala svoje domaje, pod tuim nebom, junim, arkim, u divnom vjenom gradu, u sjaju

na plesu, uz bunu muziku, u palazzu (svakako u palazzu) koji je utonuo u moreplamenova, na onom balkonu, opletenom mirtama i ruama, gdje je ona, prepoznavi

njega, tako brzo skinula krinku i zaaptala: Ja sam slobodna, zadrhtala, poletjela mu uzagrljaj, pa oni ciknuli od zanosa, privinuli se jedno uz drugo te za jedan as zaboravili ina jad, i na rastanak, i na sve muke, i na tmurni dom, i na starca, i na mrani vrt u dalekojdomaji, i na klupicu na kojoj mu se ona, s posljednjim strasnim poljupcem, istrgla izzagrljaja, koji je zanijemio od oajne muke... O, priznajte, Nastenjko, da ete prhnuti,smesti se i zarumenjeti kao aikoji je ba turnuo u dep jabuku, ukradenu u susjednuvrtu, kad kakav dugonja, momina, veseljak i lakrdija, va nezvani prijatelj, otvori vaavrata i zavikne, kao da i nije nita: A ja, brate, stigoh upravo iz Pavlovska! Boe moj!Stari je grof umro, nastaje neiskazana srea a eto ljudi dolaze iz Pavlovska!...

Patetino zautim kad sam izgovorio svoje patetine rijei. Sjeam se, neobino sam elioda kakogod na silu zahohoem, jer sam veosjeao kako je u meni zatreptao nekidumanski vrai, da mi se vepoelo stezati grlo, a podbradak tresti, i da mi se sve jaete jae kvase oi...

Oekivao sam da e Nastenjka, koja me je sluala razrogaenih pametnih oica, prasnutiu otvoreni djetinji, nesuzdrivo veseli smijeh, i vesam se kajao to sam zaao predaleko,to sam ututanj pripovjedio ono to mi je veodavno nabujalo u srcu, o emu sam mogaogovoriti kao da je napisano jer sam veodavno spremio osudu samomu sebi, i sada senisam suzdrao da je ne proitam, jer se, dakako, nisam nadao da e me razumjeti; ali namoje udo, ona poutjela, za asak mi stisla ruku i upitala me nekako stidljivosuosjeajui sa mnom:

Zar ste zaista tako proivjeli sav svoj ivot?

Sav ivot, Nastenjko odgovorim. Sav ivot, a ini mi se, tako u ga zavriti. Ne, ne smije to biti ree uznemireno to nee biti; tako u valjda i ja proivjetiivot kraj bake. Sluajte, znate li da nipoto ne valja ovako ivjeti?


15/37

Znam, Nastenjko, znam! uzviknem, ne suzdravajui dulje svoj osjeaj. I sadaznam vie nego ikada da. sam uludo izgubio sve svoje najbolje godine! Sada to znam ibolnije osjeam no to sam svjestan toga, jer sam vas je Bog poslao meni, mojega dobroganela, da mi to kae i dokae. Sada, kad sjedim uz vas i govorim s vama, udno mi je i

misliti na budunost, jer u budu

nosti je opet samo

a, opet taj zaguljivi, nepotrebniivot; a o emu da i sanjam jo kad sam vena javi uz vas bio tako sretan! O,

blagosloveni vi, mila djevojko, zato jer me niste odbili od prvoga asa, zato jer sadamogu kazati da sam ivio barem dvije veeri u svom ivotu!

Oh, ne, ne! uzvikne Nastenjka i suzice joj se zablistale u oima. Ne, nee viebiti tako; neemo se mi tako rastati! ta su dvije veeri!

Ah, Nastenjko, Nastenjko! Znate li na koliko ste vrijeme izmirili mene sa sobomsamim? Znate li da sada neu vie tako loe suditi o sebi kako sam sudio u ponekimasovima? Znate li da se moda neu vie jaditi radi toga to sam u svom ivotu prestupio

i grijeio, jer takav je ivot prestupak i grijeh? I nemojte misliti da sam togodpreuveliavao, za boga miloga, nemojte to misliti, Nastenjko, jer mene ponekadobuzimaju asovi takva jada... Jer mi se vepoinje initi u tim asovima da nipotonisam sposoban da otponem ivjeti pravim ivotom, jer mi se ve inilo da sam izgubiosvaki takt, svaki osjeaj za ono to je pravo, zbiljsko; jer nakon mojih noi fantaziranjasnalaze me ve asovi otrenjavanja, koji su uasni! A onamo uje kako oko tebe grmi ivitla se u ivotnom vihoru svjetina, uje, vidi kako ive ljudi, vidi da njima nije ivotzabranjen, da se njihov ivot nee razletjeti kao san, kao prikaza, da se njihov ivotvjeito obnavlja, da je vjeito nov, i ni jedan sat u njemu ne nalikuje na drugi a kako jesjetna i do nesklapnosti jednolina zazorljiva fantazija, robinja sjene, ideje, prvogaoblaka, koji e iznenada da zastre sunce i jadom da stegne pravo petrogradsko srce totoliko dre za svojim suncem pa i kakva je fantazija u jadu! Osjea da ona napokonsustaje, iscrpljuje se u vjeitom naporu ta neiscrpna fantazija, jer postaje i muevan,ostavljaju te tvoji preanji ideali; rasipaju se u prainu, u mrve; ako pak nema drugogaivota, mora ga graditi iz toga istoga mrvea. A meutim, dua moli i eli neto drugo! Iuzalud sanjar eprka, kao po pepelu, po starim svojim sanja-ma i trai u tom pepelu bilokakvu iskricu da je raspue, da obnovljenim ognjem zagrije ohladnjelo srce i u njemuskrisi sve to je nekada bilo tako milo, to je diralo duu, to je upaljivalo krv, to jeotimalo suze iz oiju i tako raskono zavaravalo! Znate li, Nastenjko, dokle sam dopro?Znate li da vemoram slaviti obljetnicu svojih osjeaja, obljetnicu onoga to mi je bilotako milo, ega u zbilji nikada nije ni bilo jer ta se obljetnica slavi samim onimglupim, netjelesnim sanjama i moram to initi jer ni tih glupih sanja nema vie, zatojer nema ime da ih obnovi, ta i sanje se obnavljaju! Znate li da se sada volim sjeati i uodreeno vrijeme posjeivati ona mjesta gdje sam nekada bio na svoj nain sretan, volimsvoju sadanjost graditi po liku onoga to je veprolo i to se nee vratiti, te esto lutamkao sjena, bez potrebe i bez cilja, nujan i tuan, po petrogradskim zakucima i ulicama.Kakvih sve ima uspomena! Sjeam se, na primjer, da sam ovdje, upravo prije godinudana, upravo u to isto vrijeme, u taj isti sat, po tom istom ploniku, lutao isto ovakosjetno kao i sada. I sjeam se da su mi i tada sanje bile turobne, pa, premda i prije nijebilo ljepe, ipak nekako osjea da je nekud i bolje i mirnije bilo ivjeti da nije bilo te


16/37

mrane misli to me je sada zaokupila, da nije bilo tih grinja savjesti, mra nih, mrkihgrinja to ti sada ni obdan ni obnone daju mira. I pita se: a kako si proveo svojegodine? Kamo si sahranio najbolje svoje doba? Jesi li ivio ili nisi? Gledaj, govori sebi,gledaj kako zahlauje na svijetu. Protei e jo godine, i za njima e nastati mrka samoa,nastat e drhtava starost sa takom, a iza njih jad i tuga. Problijedjet e tvoj fantastini

svijet, zamrijete, povenut

e tvoje sanje i osuti se kao uto li

e s drve

a... O Nastenjko!Ta alosno je ostajati sam, sam samcat, pa nemati ni za im aliti ni za im, ba ni za

im... jer sve to si izgubio, sve to, sve je bilo nita, glupa, potpuna nitica, bilo je jedinosanja!

Ta ne rastuujte me vie! izgovori Nastenjka otirui suzu koja joj je potekla iz oka. Sada je tomu kraj! Sada emo biti dvoje; sada, ma to mi se dogodilo, mi se nikadavie neemo rastajati. Posluajte. Ja sam priprosta djevojka, malo sam u ila, premda mi jebaka i drala uitelja, ali vas zaista razumijem, jer sve to ste mi ispripovijedali sadaproivjela sam vei sama kad me je baka pribola uz haljinu. Ne bih dakako, tako lijepoispripovijedala, kako ste pripovijedali vi, ja nisam uila stidljivo priklopi ona, jer je sve

jo osjeala neko potovanje prema mojem patetskom govoru i mojem visokom stilu ali mi je vrlo drago to ste mi se otvoreno povjerili. Sada vas znam, potpuno, svega vas

znam. I znate li ta? Hou da vam pripovjedim i svoj ivot, sav bez zatakavanja, a viete me poslije za to savjetovati. Vi ste jako uman ovjek; obeavate li da ete mesavjetovati?

Ah, Nastenjko odgovorim nisam dodue nikada bio savjetnik, pogotovo umansavjetnik, ali sada vidim, ako uvijek budemo tako ivjeli, to e biti nekako vrlo umno, ijedno emo drugome davati mnogo umnih savjeta! Dakle, ljepojko moja, Nastenjko,kakav biste savjet? Govorite mi iskreno; sada sam tako veseo, sretan, smion i uman danisam u neprilici da govorim.

Ne, ne! prekine ga Nastenjka i nasmije se. Nije mi potreban samo pametansavjet, treba mi savjet srdaan, bratski, takav kao da me ve itavog ivota volite!

Tako je, Nastenjko, tako! zaviknem u zanosu. I da vas volim vedvadesetgodina, ipak vas ne bih volio vie nego sada!

Vau ruku! ree Nastenjka.

Evo je! rekoh, pruajui joj ruku.

Da otponemo, dakle, moj ivotopis!

NASTENJKIN IVOTOPIS

Polovicu ivotopisa veznate, to jest, znate da imam staru baku ...

Ako je druga polovica isto tako kratka kao to ta... prekinem je nasmijavi se.


17/37

utite i sluajte. Ponajprije se pogodimo: da me ne prekidate, jer u se moda zbuniti.Pa, sluajte dakle mirno.

Imam staru baku. Dospjela sam k njoj jo kao mala djevojica, jer su mi umrli i mati i

otac. Baka je, po svoj prilici, bila nekada bogatija, jer i danas spominje ljepe dane. Oname nauila francuski i onda mi uzela uitelja. Kad mi je bilo petnaest godina (a sada mi jesedamnaest), svrili smo uenje. U to sam vrijeme, dakle, poinila neki objeenjakluk; tosam uradila, neu vam rei; samo velim da je prestupak bio sitan. Ali me baka zovnulajednog jutra i rekla da ne moe na me paziti jer je slijepa, uzela pribadau i pribola mojuhaljinu uz svoju, pa odmah rekla da emo tako sjedjeti cijeli ivot, ako se ja, razumije se,ne popravim. Jednom rijeju, u prvo vrijeme nisam mogla nikada da izmaknem: i radi iitaj, i ui sve uz baku. Jednom sam pokuala lukavtinu te nagovorila Fjoklu nekasjedne mjesto mene. Fjokla je naa slukinja, ona je gluha. Fjokla sjela mjesto mene;baka je u to vrijeme bila zaspala na naslonajau, a ja otila u blizinu drugarici. Ali, zlo sesvrilo. Dok mene nije bilo, probudila se baka i zapitala neto, mislei da jo sjedim

mirno na mjestu. Fjokla vidi da baka neto pita, a neuje ta pita, mislila te mislila ta biradila pa izvukla pribadau, i udarila u bijeg ...

Tu Nastenjka zastade i poe hohotati. Nasmijem se zajedno s njom. Ali ona odmahprestade.

Sluajte, ne smijte se baki! Ja se smijem jer je smijeno ... ta u, kad je baka zaistatakva, ali je ipak malo volim. Dakle, onda sam se izvukla: odmah sam posaena opet namjesto i nisam se smjela ni pomai.

Ali, zaboravila sam vam jo rei da ima, to jest baka svoju kuu, to jest malu kuicu,svega tri prozora, itavu od drveta, i isto tako staru kao to je i baka, a gore je mezanin;doselio nam se dakle u mezanin nov stanar...

Bio je dakle i stari stanar? napomenem uzgred.

Bio je, dakako odgovori Nastenjka i koji je umio bolje da uti od vas. Istinabog,jedva je i jezikom micao. Bio je to stari, suh, nijem, slijep, hrom, tako da najzad nijevie mogao da ivi, pa je i umro; zato je i ustrebao nov stanar, jer mi bez stanara nemoemo ivjeti, to je uz bakinu mirovinu gotovo sav na prihod. Novi je stanar kaonavla bio mlad ovjek, nije ovdanji, doljak. Kako se nije cjenjkao, to ga je bakaprimila, a onda pita: Sluaj, Nastenjka, je li na stanar mlad ili nije? Nisam htjela daslaem: Tako, velim, bako, nije posve mlad, nego tako, nije starac. A, i ugodnevanjtine? pita baka... Ja opet neu da laem. Jest, ugodne vanjtine, bako, velim. Abaka veli: Ah! Nevolja, nevolja! Ja to tebi, unuko, govorim zato da se ne bi zagledala unjega. Eto, kakva su vremena! Gle, takav neznatan stanar, pa jo i ugodne vanjtine: nijetako nekad bilo!

A baka bi sve u stara vremena! I mlaa je bila u stara vremena, i sunce je u stara vremenabilo toplije, i skorup nije tako brzo kisnuo sve u stara vremena! Sjedim, dakle, i utim,


18/37

a mislim: ta to baka mene navraa, zapitkuje me je li stanar lijep, mlad? Ali samo sampomislila tako i odmah poela opet brojati petlje, plesti arapu, a iza toga sam sasvim nato zaboravila.

Jednom, dakle, izjutra doao stanar i pita za ono, to mu je bilo obeano, da e mu se

soba oblijepiti tapetama. Rijepo rije

, a baka je brbljava, veli: Oti

i, Nastenjko, u mojuspavau sobu, donesi raune. Odmah sam skoila, sva se zarumenjela, ne znam zato, pa

i zaboravila da sjedim pribodena; nije da bih polako izvukla pribadau da stanar ne vidi nego sam tako trgla da sam potegla i bakin naslonja. Kad sam vidjela da je stanarsada sve doznao o meni, zarumenjela se, stala kao ukopana i odjednom zaplakala takav me stid i gorina snaoe u taj as da nisam marila nizata na svijetu! Baka vie:ta tu stoji? A ja jo gore... Kad je stanar vidio da sam se od njega zastidjela, pokloniose i odmah otiao!

Otada sam zamirala im ta une u hodniku. Evo, mislim, ide stanar, pa polako, za svakisluaj, izvlaim pribadau. Ali nikad nije bio on, nije dolazio. Prole dvije sedmice;

stanar poruuje po Fjokli da ima mnogo francuskih knjiga, i sve su same lijepe knjige,mogu se itati, ne bi li dakle baka da joj ih itam, da joj ne bude dosadno? Baka zahvalno

pristala, samo je svejednako pitala jesu li moralne knjige ili nisu, jer ako su knjigenemoralne, ne smije ih, veli, Nastenjko itati, nauit e se zlu.

A emu u se nauiti, bako? ta ondje pie?

Pa, veli, opisuje se u njima kako mladi ljudi zavode valjane djevojke, kako ih, podizlikom da e ih uzeti, odvode iz roditeljske kue, kako zatim preputaju te djevojkeudesu, te one propadaju na najjadniji nain. Ja sam veli baka proitala mnogotakvih knjiga, i sve je, veli, opisano tako krasno da svu nosjedi i tiho ita. Ti dakle veli Nastenjko, pazi, ne itaj ih. Kakvih je on to, veli, poslao knjiga?

Pa sve sami romani Waltera Scotta, bako.

Romani Waltera Scotta! A kojeta, nema li tu kakve lupetine? Ded, pogledaj, nije limetnuo u njih kakvo ljubavno pisamce?

Nije velim bako, nema pisma.

Ali pogledaj ti pod koricama; turaju oni ponekad u korice, razbojnici!...

Nema, bako, ni u koricama nema nita.

Pa, dobro, dakle!

Otpoeli mi dakle itati Waltera Scotta i za kakav mjesec dana proitali skoro polovicu.Iza toga on slao jo i jo knjiga. Poslao Pukina, tako da napokon i nisam mogla biti bezknjiga te sam prestala da mislim kako bih se udala za kitajskoga princa.


19/37

Tako je to bilo, kad li se jednom dogodi te se na stepenicama sretoh s naim stanarom.Baka me bila po neto poslala. On se zaustavio, ja se zarumenjela, i on se zarumenio; aliipak se nasmijao, pozdravio se sa mnom, zapitao za bakino zdravlje te veli: Kako je,jeste li proitali knjige? Ja odgovorim: Jesam. A ta vam se, veli, najviesvidjelo? To je, eto, bilo sve.

Za jednu sedmicu opet ga sretoh na stepenicama. Sada me nije bila baka poslala, negosam sama morala ii radi neega. Bila su tri sata, a stanar se u to doba vraao kui. Dobar dan veli. Ja njemu: Dobar dan.

A zar vama nije dosadno veli cijeli dan sjedjeti s bakom?

Kad me ja zapitao, ja se, i ne znam zato, zarumenjela, zastidjela i opet mi se dalo naao,valjda zato to su se vei drugi poeli raspitivati o tom. Pomislila sam veda neodgovaram i da odem, ali nisam mogla.

Sluajte veli dobra djevojice! Oprostite to ovako govorim s vama, ali vas

uvjeravam da vam elim bolje nego vaa baka. Zar nemate nikakvih drugarica koje bistemogli pohoditi?

Kaem mu da nemam nikakvih drugarica, da sam imala jednu, Maenjku, ali je i onaotila u Pskov.

Sluajte veli biste li sa mnom u kazalite?

U kazalite? A ta e kazati baka?

Pa idite veli kradom od bake...

Neu velim neu da varam baku. Zbogom!

Pa zbogom ree, i nita drugo.

Ali poslije objeda doao on do nas; sjeo, dugo razgovarao s bakom, ispitivao odlazi likamo, ima li znanaca, a odjednom e: A ja danas uzeo lou za operu; daju Seviljskogabrijaa, znanci su htjeli da idu, ali onda otkazali, preostala mi karta.

Seviljskoga brijaa! uzviknula baka ta to je onaj isti brijakojeg su davali i ustaro vrijeme?

Jest veli on onaj isti brija pa pogleda mene. A ja vesve razumjela,zarumenjela se i srce mi zaskakutalo od iekivanja!

Pa kako veli baka kako ne bih znala! Sama sam u staro vrijeme igrala udomaem kazalitu Rosinu!

Ne biste li, dakle, poli danas? rei e stanar. Meni i onako propada karta.


20/37

Pa, molim, idemo veli baka zato ne bismo ili? Eto, Nastenjka i nije jo nikadabila u kazalitu.

Boe moj, kolika radost! Odmah se mi spremile, uredile i pole. Baka je dodue slijepa,

ali ipak je eljela da slua muziku, a osim toga je dobra starica: najvie je htjela da meneobraduje, jer mi same ne bismo nikada pole. A kakav mi je. dojam ostao od Seviljskogabrijaa neu ni da vam govorim, samo me je cijele te veeri na stanar tako lijepogledao, tako je lijepo govorio, te sam odmah razabrala da me je jutros elio ispitati kadmi je ponudio da sama odem s njim. Ah, kolika radost! Legla sam spavati tako ponosita,tako vesela, tako mi je kucalo srce da me je uhvatila mala groznica te sam svu notlapilao Seviljskom brijau.

Mislila sam da e nas nakon toga pohaati sve ee i ee ali je bilo drugaije.Gotovo uope vie nije dolazio. Znao je dolaziti po jedanput u mjesecu, a i samo zato dame pozove u kazalite. Dva puta smo nakon toga jo odlazili. Ali sam time bila posve

nezadovoljna. Vidjela sam da me je naprosto alio to sam kod bake pod takvim jarmom,i nita vie. Sve dalje te dalje, a mene obuzelo: niti mogu da sjedim, niti mogu da itam,niti mogu da radim, sad se smijem i baki togod pakostim, sad opet plaem. Onda samizmravjela i gotovo se razboljela; Prola operna sezona i stanar nam uope nije dolazio;a kad se sretnemo sve na tim istim stepenicama, razumije se on se tako uteipokloni, tako ozbiljno kao da i ne eli govoriti, pa on vei siao niza stepenice, a ja svejo stojim nasred stepenica, crvena kao trenja, jer mi je sva krv udarila u glavu kad bihse s njim srela.

Odmah je sada kraj. Upravo prije godinu dana, u mjesecu svibnju, doao stanar do nas teveli baki da je ovdje zavrio svoj posao i mora opet na godinu dana u Moskvu. Kad samto ula, problijedjela sam i sruila se na stolicu kao mrtva. Baka nije nita opazila, a on,poto je rekao da se seli od nas, poklonio nam se i otiao.

ta da radim? Mislila sam i mislila, jedila se i jedila, a najzad i stvorila odluku. Sutra onputuje, a ja odluila da u sve obaviti navee, kod baka legne spavati. Tako se i zbilo.Svezala sam u sveanj sve haljine to sam imala, koliko treba rubenine, te sa svenjem urukama, ni iva ni mrtva, pola u mezanin naemu stanaru. Mislim da sam cijeli sat ilauza stepenice. A kad sam otvorila njegova vrata, uzviknu ugledavi me. Mislio je da samprikaza i poletio da mi dade vode, jer sam jedva stajala na nogama. Srce mi je takokucalo da me je boljela glava, i pamet mi se smutila. A kad sam se snala, poloila samsvoj sveanj na njegovu postelju, sjela do njega, prekrila lice rukama i zaplakala da suzecurkom potekoe. On kao da je za tren sve razumio pa je stajao preda mnom blijed i takome alosno gledao da mi je srce pucalo.

Posluajte zapoe posluajte, Nastenjko, ja ne mogu nita, ja sam siromah; jazasad nemam niega, pa ni estita mjesta; kako bismo, dakle, ivjeli sve da vas i uzmem?

Dugo smo govorili, ali sam se najzad uzbjenjela, rekla mu da ne mogu kod bake daivim, pobjei u od nje, neu da me pribadaom pribada, i ja u, ako on hoe, s njim u


21/37

Moskvu, jer bez njega ne mogu da ivim. I stid, i ljubav, i ponos sve je mahomgovorilo u meni, i gotovo u grevima pala na postelju. Tako sam se bojala da me neodbije!

On je nekoliko asaka sjedio utei, onda ustao, priao mi i prihvatio mi ruku.

Posluajte, moja dobra, moja mila Nastenjko! otpoeo i on kroz suze posluajte.Kunem vam se, ako ikada budem mogao da se enim, vi ete svakako biti moja srea;uvjeravam vas, sada jedino vi moete da budete moja srea. Sluajte: ja putujem uMoskvu i ondje u boraviti upravo godinu dana. Nadam se da u urediti svoje poslove.Kad se vratim i, ako me jo volite, kunem vam se, bit emo sretni. Ali sada se nita nemoe, ja ne mogu, nemam prava da vam ita obeavam. Ali, ponavljam, ako to ne budeza godinu dana, svakako e biti kad bilo da bilo; razumije se, ako vam ne bude koji drugimiliji od mene, jer ne mogu i ne smijem da vas veem ikakvom rijeju.To mi je dakle rekao, a sutra otputovao. Ugovorili smo da o tom ne kaemo baki ni rijei.Tako je on elio. Sada je eto gotovo i dovren moj ivotopis. Protekla je upravo godina

dana. On je doputovao, ovdje je vepuna tri dana i, i...

I ta je? uzviknem od nestrpljivosti da ujem svretak.

I dosad nije dolazio! odgovori Nastenjka kao da prikuplja snagu ni traga niglasa od njega ...

Zastane sada, pouti malo, spusti glavu, onda odjednom prekrije rukama lice i zarida takoda mi se od toga ridanja uzbudilo srce.

Nisam nipoto oekivao ovakav rasplet.

Nastenjko! zaponem bojaljivim, laskavim glasom. Nastenjko! Za bogamiloga, ne plaite! Otkud znate? Moda ga jo nema ...

Tu je, tu je! prihvati Nastenjka. Tu je on, ja to znam. Mi smo sve ugovorili, joonda, one veeri, uoi njegova odlaska: kad smo vebili kazali sve to sam vamispripovijedala, i dogovorili se, izili smo ovamo na etnju, ba na tu obalu. Bilo je desetsati; sjedjeli smo na toj klupi; nisam vie plakala, bilo mi je ugodno sluati to ongovori... Rekao mi je da e odmah po dolasku doi do nas, te ako ga se ne odreknem, sveemo kazati baki. Sada je doputovao, ja to znam, a njega nema, nema!

I ona opet udarila u pla.

Boe moj! Ta zar nikako nema pomoi tome jadu? uzviknuo sam i sav oajanskoio s klupe. Recite, Nastenjko, zar se ne moe barem otii do njega? ...

Moe li se to? ree dignuvi odjednom glavu.


22/37

Ne moe se, dakako da se ne moe! pripomenem poto sam se snaao. Negoevo ta: napiite mu list.

Ne, to se ne moe, to se ne smije! odgovori odluno, ali veoborila glavu i negleda me.

Kako se ne smije? Zato se ne smije? nastavim ostajui kod svoje ideje. Aliznate, Nastenjka, kakvo pismo! Razlika je pismu i pismu... Ah, Nastenjko, tako je to!Povjerite se meni, povjerite! Neu vam dati lo savjet. Sve se to moe urediti! Ta vi ste iotpoeli prvi zato dakle sada...

Ne mogu, ne mogu! Onda je kao da se naturam ...

Ah, dobra moja Nastenjko! prekinem je ne krijui smijeak ta nije, nije: nakraju krajeva vi imate pravo jer vam je on obeao. A i po svemu vidim da je on otmjenovjek, da je lijepo postupio nastavim, sve se vie te vie oduevljavajui loginou

svojih dokaza i uvjerenja. Kako je postupio? Vezao je sebe obeanjem. Rekao je danee drugu uzeti ako se bude samo enio; a vama je prepustio potpunu slobodu, pa makar

ga se odmah odrekli... U takvim prilikama moete vi uiniti prvi korak; vi imate pravo, viimate prednost pred njim, makar ba i poeljeli da ga odrijeite dane rijei...

Sluajte, kako biste vi napisali?

to?

Pa to pismo.

Napisao bih evo ovako: Potovani gospodine ...

Tako svakako treba potovani gospodine.

Svakako! Uostalom, zato? Mislim...

Dakle, dakle! Dalje!

Potovani gospodine!

Oprostite to... Uostalom, ne, ne treba nikakva ispriavanja! Tu sama injenicaopravdava sve; piite naprosto:

Piem vam. Oprostite mi moju nestrpljivost; ta ja sam cijelu godinu dana nadajui sebila sretna; jesam li ja kriva to sada ne mogu da podnesem ni dan sumnje? Sada, kad stevedoli, moda ste vei promijenili svoje namjere. Onda e vam ovo pismo kazati da sene tuim i ne krivim vas. Ne krivim vas zato jer nisam vlasnik vaega srca, takva je vemoja sudbina!


23/37

Vi ste plemenit ovjek. Vi se neete osmjehnuti i neete se ozlovoljiti na moje nestrpljiveretke. Sjetite se da ih pie bijedna djevojka, da je ona sama, da nema nikoga tko bi jepouio, ni tko bi je savjetovao, i da ona nikada nije znala da vlada svojim srcem. Ali mioprostite to mi se u duu i naas prokrala sumnja. Vi niste kadri ni u mislima dauvrijedite onu koja vas je tako voljela i koja vas voli.

Da, da! To je ba tako kako sam mislila! uzvikne Nastenjka i radost joj se zasija uoima. O, vi ste razbili moje sumnje, vas mi je poslao sam Bog! Hvala vam, hvala!

Zato? Zato jer me je poslao Bog? odgovorim gledajui zanesen njeno radosnolice.

Da, makar i zato.

Ha, Nastenjko! Ta nekim smo ljudima zahvalni makar i zato to ive zajedno s nama.Ja sam vam zahvalan zato to sam vas sreo, zato to u vas se sjeati za svega mojega

vijeka! Ta okanite se, okanite se! A sada evo ta, sluajte: ugovorili smo onda da e mi se on,im doputuje, javiti tako to e mi ostaviti list na jednom mjestu, kod nekih mojihznanaca, dobrih i priprostih ljudi, koji nita ne znaju o tom; ili ako ne bude mogaonapisati list, jer u listu se ne moe uvijek sve ispripovijedati, onda e onoga istog dana,im doputuje, doi ovamo tono u deset sati, gdje smo i utanaili da se sastanemo, ja veznam da je on doao; ali evo vetrei dan nema ni lista ni njega. Izjutra ne mogu od bakenikako otii. Predajte osobno moj list sutra onim dobrim ljudima, o kojima sam vamgovorila: oni e mu ga veposlati; a ako bude odgovora, donijet ete mi ga navee udeset sati.

Ali pismo, pismo! Ta najprije treba napisati pismo! Sve to moe, dakle, da budeprekosutra.

Pismo ... odgovori Nastenjka malo zbunjena pismo ... ali...

Ali nije izgovorila. Najprije odvratila od mene lice, zarumenjela se kao rua i odjednomsam osjetio u ruci pismo, oevidno veodavno napisano, potpuno zavreno i zapeaeno.Neka znana, mila, draesna uspomena munula mojom glavom!

R, o, Ro, s, i, si, n, a, na otpoeo ja.

Rosina! zapjevali mi oboje, ja sam je gotovo zagrlio od zanosa, a ona sezarumenjela, koliko je god mogla da se zarumeni, i smijala se kroz suze to su joj poputbisera drhtale na crnim trepavicama.

Ta okanite se, okanite se! Zbogom sada! ree brzoreicom. Evo vam pismo,evo vam i adresa kamo ete ga odnijeti. Zbogom! Do vienja! Sutra!


24/37

Krepko mi stisla obje ruke, kimnula glavom i mugnula kao strijela u svoju uliicu. Dugosam stajao na svojem mjestu i pratio je oima.

Sutra! Sutra! munulo mi glavom kad mi je iezla iz oiju.

TRE

A NO

Danas je bio tuan, kian dan, bez traka svjetlosti, kao to e biti moja starost.Tjeskobne su mi takve neobine misli, takvi mrani osjeaji, po glavi mi vrve takvapitanja, meni jo nejasna a nekako nemam ni snage ni volje da ih rijeim. Ne mogu jarijeiti sve to!

Danas se neemo vidjeti. Juer, kad smo se rastajali, poelo se naoblaivati nebo i dizalase magla. Rekoh da e sutra biti ruan dan; ona nije odgovarala, nije htjela da govoriprotiv sebe; njoj je taj dan i svijetao i vedar i ni oblainee zastrti njenu sreu.

Ako uspada kia, neemo se sastati! ree neu doi.

Mislio sam da nije ni zamijetila dananju kiu, a ipak nije dola.

Juer je bio na trei sastanak, trea naa bijela no...

Al' kako radost i srea uljepavaju ovjeka! Kako srce kljua ljubavlju! ini ti se, itavobi svoje srce izlio u drugo srce, i hoe da svi budu veseli, da se svi smiju. I kako jezarazna ta radost! Koliko je njenosti juer bilo u njenim rijeima, koliko dobrote za me unjenu srcu... Kako me je tetoila, kako mi se umiljavala, kako je hrabrila i mazila mojesrce! Oh, kolike li koketnosti od sree! A ja... Ja sam sve to smatrao za pravu istinu, jasam mislio da ona...

Ali, boe moj, kako sam i mogao to misliti? Kako sam mogao biti tako slijep kad je sveveoteo drugi, te nije moje: kad najzad i sama ta njena njenost, njena briga, njenaljubav... da, njena ljubav za mene nije bila nita drugo nego radost to e se uskorosastajati sa drugim, elja da i meni nametne svoju sreu? ... Kad on nije doao, kad smouzalud ekali, namrtila se, snebila i zaplaila. Nijedna njena kretnja, nijedna rijenije

bila vie onako laka, iva i vesela. I zaudo podvostruila je svoju panju prema meni,kao da instinktivno eli prenijeti na me sve to sama sebi eli, za to se uplaila da senee dogoditi. Tako se snebila, tako se uplaila moja Nastenjka te je, ini mi se,razumjela napokon da je volim, i raalila se nad mojom bijednom ljubavlju. Ovako mi,kad smo nesretni, jae osjeamo tuu nesreu; osjeaj se ne razbija, nego usredotouje ...

Doao sam joj puna srca i jedva sam doekao sastanak. Nisam slutio ono to u sadaosjeati, nisam slutio da e se sve to loe zavriti. Ona se sijala od radosti, oekivalaodgovor. Odgovor bjee on sam. Trebalo je da doe, da dohrli na njen poziv. Dola jecijeli sat ranije od mene. Isprva je na sve grohotala, smijala se svakoj mojoj rijei. Biosam zapoeo govoriti, ali sam zautio.


25/37

Znate li zato se tako radujem? rei e ona zato se tako radujem to vas vidim?Zato vas tako volim danas?

Dakle? zapitam, a srce mi zadrhtalo.

Zato vas volim jer se niste zaljubili u mene. Ta drugi bi mi na vaem mjestu poeododijavati, navaljivati, zakukao bi, razbolio bi se, a vi ste tako dragi!

Stisla mi onda ruku tako da sam gotovo uzviknuo. Ona se nasmijala.

Boe moj! Kakav ste vi prijatelj! zapoela as kasnije vrlo ozbiljno. Ta vas jeposlao Bog! ta bi i bilo od mene da niste sada uza me? Kako ste nesebini! Kako sulijepi vai osjeaji! Kad se udam, jako emo se sprijateljiti, jae nego braa. Voljet u vasgotovo isto onako kao i njega...

Nekako sam se u taj tren neobino rastuio; ali mi ipak u dui zatitralo neto nalik nasmijeh.

Spopao vas je strah rekoh plaite se: mislite da on nee doi.

Bog s vama! odgovori ona da sam manje sretna, valjda bih zaplakala zbog vaenevjere, zbog vaih prijekora. Uostalom, naveli ste me na razmiljanje i pobudili u menimnoge misli; ali u razmisliti kasnije, a sada vam priznajem da istinu govorite. Jest!Nekako nisam posve sabrana; nekako sam sva u oekivanju i sve osjeam nekakoprelako. Ali manimo se, okanimo se razgovora o osjeajima...

U to se vrijeme zauli koraci i u mraku se pojavio prolaznik, koji nam je dolazio u susret.Oboje smo zadrhtali, a ona gotovo uzviknula. Ispustio sam joj ruku i uinio pokret kao dakanim otii. Ali smo se prevarili: nije bio on.

ega se bojite? Zato ste mi ispustili ruku? ree pruajui mi je opet. Pa ta je?Sastat emo ga zajedno. Hou da on vidi kako se mi volimo.

Kako se mi volimo! uzviknem.

Oh Nastenjko, Nastenjko! pomislih koliko si mnogo izrekla tom rijeju! Od takveljubavi, Nastenjko, ponekad hladni srce i pada teret na duu. Tvoja je ruka hladna, mojavrela kao oganj. Kako si ti, Nastenjko, slijepa!... Oh, kako je sretan ovjek ponekadnesnosan! Ali se ne mogu rasrditi na tebe!...

Najzad mi se srce prepunilo.

Posluajte, Nastenjko! zaviknem znate li ta se cijeli dan zbivalo sa mnom!

Pa ta, ta? Pripovijedajte bre? A ta ste sve dosad utjeli!


26/37

Prvo, Nastenjko, kad sam izvrio sve vae naloge, predao pismo, pohodio vae dobreljude, onda ... onda sam doao kui i legao da spavam.

Jedino to? prekine me i nasmije se.

Da, gotovo jedino to odgovorim svladavi se, jer su mi na oi veudarale glupesuze. Probudio sam se jedan sat prije naeg sastanka, ali kao da i nisam spavao. Neznam to mi je bilo. Iao sam da vam sve to ispripovijedam, kao da je meni zastalovrijeme, kao da od toga vremena mora zauvijek ostati u meni samo jedan jedini osjeaj,jedno jedino uvstvo, kao da se jedan as mora produiti u cijelu vjenost i ba se savivot za mene zaustavio ... Kad sam se probudio, inilo mi se da mi sada pada na pametneki glazbeni motiv, odavno poznat, negdje nekada sluan, zaboravljen i sladak. inilomi se da mi je za svega ivota teio da probije iz due, i tek sada ...

Ah, boe moj, boe moj! prekinula me Nastenjka ta li je sve to? Ne razumijem

ni rijei.

Ah, Nastenjko! elio sam da vam kakogod ispriam onaj udni dojam ... zapoeosam alostivim glasom, u kojem se jo krila nada, iako vrlo daleka.

Manite se, prestanite, manite se! progovori i za jedan se tren dosjetila,objeenjakinja!

Odjednom je postala nekako neobino govorljiva, vesela, nestana. Uhvatila me ispodruke, smijala se, eljela da se i ja smijem, i svaka je moja zbunjena rijeodjeknula kodnje jasnim, dugim smijehom ... Ja se stao srditi, ona odjednom poela koketirati. Posluajte zapoela ta meni je malko krivo to se niste zaljubili u mene.Razumijete, onda nakon toga ovjeka! Pa ipak, nepredobivi gospodine, ne moete a dame ne pohvalite to sam tako iskrena. Neprestano vam govorim, neprestano govorim, makakva mi god glupost mune u glavu.

Sluajte! To je jedanaest sati, ini mi se rekoh kad je s dalekoga gradskog tornjazabrujao odmjereni zvuk zvona. Ona odjednom stade, prestade se smijati i poe brojati.

Jest, jedanaest ree napokon bojaljivim neodlunim glasom.

Odmah sam se pokajao to sam je zaplaio, to sam je primorao da broji sate, pa prokleosebe to me je snala pakost. Poalio sam je i nisam znao kako bih iskupio svoj grijeh.Poeo je tjeiti, traiti razloge zato ga nema, iznositi razliite povode, dokaze. Nitko se utaj as nije mogao lake prevariti nego ona, a i svaki u tom asu nekako radosnosasluava kakvu mu drago utjehu i te kako mu je drago ako nae i malo opravdanja.

A i smijeno je zapoeo sam, sve se vie te vie raspaljujui i uivajui u neobinojjasnoi svojih dokaza ta i nije on mogao doi; i mene ste zavarali i zamamili,Nastenjko, tako da sam i ja izgubio raun o vremenu... Smislite samo: teko da je vei


27/37

dobio pismo; moda ne moe da doe, moda e odgovoriti, pismo e vam, dakle,najranije stii sutra. im sutra svane, otii u po pismo i odmah u vam javiti. Zamislite,napokon, tisuu vjerojatnosti: nije, na primjer, bio kod kue kad je dolo pismo, pa gamoda sve dosad nije proitao? Ta sve se moe dogoditi.

Da, da! odgovori Nastenjka i nisam pomislila, dakako, sve se moe dogoditi nastavi najpopustljivijim glasom, u kojem se ipak poput nemile disonancije ula nekadruga, daleka misao. Uinite ovako nastavi otiite sutra, togod moete ranije,te ako togod dobijete, odmah mi javite. Ta znate gdje stanujem? I ona poe ponavljatisvoju adresu.

Onda odjednom posta tako njena, tako stidljiva ... inilo mi se da pozorno slua ta jojgovorim; ali kad sam joj se obratio nekim pitanjem, uutjela je i odvratila glavicu odmene. Zagledao sam joj u oi i zaista: plae.

Ta emu to, emu to? Ah, kakvo ste vi dijete! Kakva je to djetinjarija! ... Okanite se

toga!Ona pokua da se nasmije, da se umiri, ali podvoljak joj dre i grudi joj se neprestanodalje bibaju.

Mislim na vas ree nakon asa utnje tako ste dobri da bih bila od kamena kadto ne bih osjeala. Znate li ta mi je sada palo na pamet? Usporeivala sam vas dvojicu.Zato on nije vi? Zato on nije takav kakvi ste vi? On je gori od vas, premda ga volimvie nego vas.

Nisam joj nita odgovorio. Ona je, ini mi se, oekivala da u joj togod rei.

Dabogme, njega moda jo ne razumijem sasvim, moda ga ne poznajem dobro.Znate, uvijek sam ga se bojala; uvijek je bio tako ozbiljan, nekako ponosit. Znam,dabogme, da se samo ini takav, da u njegovu srcu ima vie njenosti nego u mojem...Sjeam se kako me je pogledao onda kad sam mu, sjeate se, dola sa zaveljajem; ali gaipak nekako previe cijenim, a to je kao da i nismo jednaki?

Nije, Nastenjko, nije odgovorim to znai da vi njega volite vie od svega nasvijetu i volite ga mnogo vie nego sebe samu.

Da, recimo da je tako odgovori naivna Nastenjka ali znate li ta mi je sada palona um? Ali sada neu govoriti o njemu, nego tako openito; vemi se odavno sve tomotalo po glavi. Sluajte, zato svi mi nismo takvi, kao braa s braom? Zato i najboljiovjek uvijek kao da neto taji od drugoga i preuuje mu? Zato ne kae iskreno,odmah, to ti je na srcu, ako zna da svoju rijenee izgovoriti u vjetar? A onamo sesvatko dri kao da je oporiji nego to zaista jest, kao da se svi boje da ne bi povrijedilisvoje osjeaje ako ih vrlo brzo iznesu...


28/37

Ah, Nastenjko! Vi govorite istinu; ta sve se to zbiva radi mnogih razloga prekinemje, priguujui u taj as jae nego ikada svoje osjeaje.

Nije, nije! odvrati ona vrlo osjeajno. Evo, vi, na primjer, niste takvi kakvi sudrugi! Ne znam zaista kako bih vam pripovjedila to osjeam; ali mi se ini, vi, evo, na

primjer ... makar i sada... meni seini, vi neto rtvujete radi mene nadoveebojaljivo i letimice me pogleda. Oprostite mi to vam govorim tako: ta ja sam

priprosta djevojka; ta malo sam jo toga vidjela, i zaista ne umijem ponekad da govorim nadovee glasom koji je drhtao od nekog pritajenog osjeaja, a ipak pokuavajui dase osmjehne ali sam vam jedino eljela rei da sam vam zahvalna, da i ja osjeam sveto... O, dao vam Bog za to sree! Eno, ono to ste mi napripovijedali tada o vaemsanjaru, nije nikako istina, to jest, ja bih rekla, nikako se ne tie vas. Vi ozdravljate, vi stesasvim drugaiji ovjek nego to ste opisali sami sebe. Ako ikada zavolite koju, Bog vamdao sree s njom! A njoj ne elim nita, jer ona e biti s vama sretna. Ja to znam, i enskosam i sama, i morate vjerovati kad vam kaem tako...

Zautjela i krepko mi stisla ruku. Ni ja nisam nita mogao da kaem kako sam biouzbuen. Prolo nekoliko asova.

Jest, jasno je da nee danas doi! ree napokon i digne glavu. Kasno je!....

Doi e sutra rekoh najuvjerljivijim i najtvrim glasom.

Da dometne razveselivi se i sama vidim sada da da e doi tek sutra. Dovienja, dakle! Sutra! Ako bude padala kia moda neu doi. Ali prekosutra u doi, mata mi se dogodilo, budite svakako ovdje; hou da se sastanemo, sve u vamispripovijedati.

A onda, kad smo se rastajali, dala mi ruku, vedro me pogledala i rekla mi:

Ta mi smo sada zauvijek sklopili prijateljstvo, zar ne? O, Nastenjko, Nastenjko! dazna kako sam sada osamljen! Kad je izbilo devet sati, nisam mogao da izdrim u sobi, tesam se obukao i iziao, unatokiovitu vremenu. Bio sam ondje, sjedio na naoj klupici.Bio sam poao u njihovu uliicu, ali sam se zastidio i vratio se, a nisam ni pogledao unjihove prozore, a mogao sam za nekoliko koraaja doi do njihove kue. Doao samkui u toliku jadu u kakvu nisam nikada bio. Vlana li, runa vremena! Da je lijepovrijeme, etao bih svu no...

Ali sutra, sutra! Sutra e mi ona sve ispripovijedati.

Ali pisma nije danas bilo. Uostalom, tako je i moralo biti. Sastali su se ve...

ETVRTA NO

Boe, kako se sve to zavrilo! ime se sve to zavrilo!


29/37

Doao sam u devet sati. Ona je vebila ondje. Opazio sam je jo iz daljine; stajala je, kaoi onda, prvi put, nalaktila se na ogradu na obali i nije ula kako sam joj pristupio.

Nastenjko! zovnem je, silom guei svoje uzbuenje. Ona se brzo okrenula prema

meni. Dakle ree dakle! Bre!

Gledao sam je u nedoumici.

Ah, a gdje je pismo! Jeste li donijeli pismo? ponovi ona, a rukom se uhvatila zaogradu.

Nisam, nemam pisma rekoh napokon zar jo nije doao?

Ona problijedi strano i dugo me ukoeno gledala. Razbio sam joj posljednju nadu.

Pa Bog bio s njim! izgovori napokon isprekidanim glasom. Bog s njim, ako metako ostavlja.

Oborila oi, onda htjela da me pogleda, ali nije mogla. Jo nekoliko je asaka svladavalasvoju uzbuenost, i odjednom se okrenula, nalaktila se na balustradu na obali i zaplakala.

Nemojte, nemojte! izgovorio sam, ali nisam imao sna-ge da nastavim gledajui je,a i ta bih joj rekao?

Ne tjeite me govorila je plaui ne govorite o njemu, ne govorite da e doi, dame nije ostavio ovako okrutno, ovako neovjeno, kako je sad uradio. Zato, zato? Zarje bilo to u mojem pismu, u tom nesretnom pismu?...

To joj ridanje presjeklo glas; meni se, gledajui je, kidalo srce.

O, kako je to neovjeno i okrutno! zapoela opet. I ni retka, ni retka! Da jebarem odgovorio da mu nisam potrebna, da me odbacuje; ali ni jednoga retka za puna tridana! Kako je lako uvrijedio bijednu nezatienu djevojku, koja je jedino skrivila to gavoli. Oh, koliko sam pretrpjela za ta tri dana! Boe moj! Boe moj! Kad se sjetim da sammu dola prvi put sama, da sam se ponizivala pred njim, plakala, molila ga makar zatrenutak ljubavi... I nakon toga!... Sluajte ree obraajui mi se, a crne joj se oicezablistale ta nije tako! Ne moe biti tako; to nije prirodno! Ili ste se prevarili vi ili ja;moda nije dobio pismo? Moda sve dosad ne zna nita? Zar se moe, rasudite sami,kaite sami, za boga miloga, objasnite mi ja ne mogu da to razumijem zar se moetako barbarski prosto postupiti kako je on postupio prema meni! Ni jedne rijei! I zaposljednjega se ovjeka na svijetu ima vie milosra. Moda je togod uo, moda mu jetkogod to rekao o meni? zaviknula i obratila mi se pitajui. ta, ta vi mislite?


30/37

Sluajte, Nastenjko, sutra u u vae ime otii do njega.

Pa!

Zapitat u ga za sve, pripovjedit u mu sve.

Pa, pa!

Napiite pismo... Nemojte rei da neete, Nastenjko, nemojte rei da neete! Primoratu ga da tuje va postupak, sve e doznati, te ako ...

Ne, prijatelju moj, ne prekine me ona. Dosta je! Ni rijei vie, ni jedne mojerijei, ni retka, dosta je! Ja ga ne poznajem, ja ga ne volim vie, ja u ga za ... bo ...raviti...

Nije izgovorila.

Umirite se, umirite se! Sjednite, Nastenjko, ovamo rekoh posaujui je naklupicu...

Ta ja sam mirna. Manite se. To je tako! To su suze, ta e se osuiti! Zar mislite da usebe upropastiti, da u se utopiti? ...

Srce mi bjee prepuno; htjedoh da progovorim, ali nisam mogao.

Sluajte! nastavi ona, a uhvatila me za ruku. Kaite: zar i vi ne biste postupilitako? Zar i vi ne biste ostavili onu koja bi vam sama dola, zar joj ne biste u oi dobacilibestidnu porugu na raun njena slaba, glupa srca! Biste li je pazili? Biste li pomislili da jebila sama samcata, da nije znala pripaziti na sebe, da se nije znala ouvati ljubavi za vas,da nije kriva, da nije napokon kriva ... da nije nita uinila ... O, boe moj, boe moj...

Nastenjko! uzviknem najzad jer nisam vie mogao da svladam uzbuenje. Nastenjko! Vi me muite! Vi zlijedite moje srce, vi me ubijate, Nastenjko! Ne mogu dautim! Moram najzad da govorim, da iznesem ta mi se nataloilo ovdje na srcu ...

Ovako govorei, ustadoh s klupe. Nastenjka me uhvatila za ruku te me gleda u udu.

ta vam je? ree napokon.

Sluajte! rekoh odluno. Sluajte me, Nastenjko! Ovo to u sada govoriti sve jebesmislica, sve je neostvarivo, sve je glupo! Znam da se to ne moe nikada zbiti, ali nemogu ni da utim. U ime ovoga to vas sada mori molim vas unaprijed, oprostite mi...

Dakle, ta je? rekla te prestala da plae i uporito me gledala, a udna joj seradoznalost blistala u zauenim oima. ta vam je?


31/37

To je neostvarivo, ali ja vas volim, Nastenjko! Eto to je! Pa, sada je sve reeno! rekoh, mahnuvi rukom. Sada ete razabrati moete li sa mnom govoriti onako kakoste maloprije govorili, moete li najzad sluati ovo to u vam govoriti...

ta je, dakle, ta je? prekinula me Nastenjka. ta e od toga biti? Pa, odavno

sam znala da me volite, samo mi se sveinilo da me tako, obi

no, nekako volite... Ah,boe moj, boe moj!

Iz poetka je bilo obino, Nastenjka, ali sada, sada!... Meni je isto onako kao to jebilo vama kad ste mu doli onda sa svojim zaveljajem. Gore nego vama, Nastenjko, jeron tada nije nikoga volio, a vi volite.

ta vi to meni govorite! Ja vas na kraju krajeva nikako ne razumijem. Ali, sluajte,emu sve ovo, to jest, ne emu, nego zato vi to ovako, i ovako odjednom... Boe!Govorim gluposti! Ali vi...I Nastenjka se posve zbunila. Obrazi joj planuli; oborila oi.

A ta bih, Nastenjka, ta bih radio? Ja sam kriv, ja sam se, na nesreu, posluio... Alinije, nije, nisam ja kriv, Nastenjko; ja to razabirem, osjeam, jer mi srce govori da samprav, jer vas ja ne mogu niim uvrijediti, nita vam naao uiniti! Bio sam va prijatelj;pa, evo, i sada sam vam prijatelj; niemu se nisam iznevjerio. Evo mi sada, Nastenjko,teku suze. Neka teku, neka teku nikome ne smetaju. Presuit e, Nastenjko.

Ta sjednite, sjednite ree posaujui me na klupu oh, boe moj!

Neu! Neu da sjednem, Nastenjko; ne mogu dulje ostati ovdje. Vi me vie ne moetegledati: sve u vam kazati pa u otii. elim samo kazati da nikada ne biste bili saznali davas volim. uvao bih svoju tajnu. Ne bih vas muio sada, ovoga asa, svojomsebinou. Ne bih! Ali sada nisam mogao izdrati, sami ste progovorili o tom, vi stekrivi, vi ste svemu krivi, a ja nisam kriv. Ne moete me otjerati od sebe ...

Ta i neu, neu, ne tjeram vas, ne tjeram! govori Nastenjka, krijui jadnica svojuzabunu koliko je god mogla.

Vi me ne tjerate? Ne tjerate? A u prvi as htjedoh i sam pobjei od vas. I otii u,samo u vam najprije sve kazati, jer kad ste ovdje govorili, nisam mogao izdrati: kad steovdje plakali, kad ste se muili zato, ta zato (okrstit u to, Nastenjko, pravim imenom),zato jer vas on odbacio, zato jer je odbio vau ljubav, osjetio sam, razabrao sam da umojem srcu ima toliko ljubavi za vas, Nastenjko, toliko ljubavi! ... I tako me je ogoriloto ne mogu tom ljubavlju da vam pomognem... te mi se srce kidalo, i ja, ja nisammogao utjeti, morao sam govoriti, Nastenjko, morao sam govoriti!...

Da, da! govorite, govorite sa mnom tako! ree Nastenjka s neobjanjivomkretnjom. Moda je vama udno to s vama razgovaram ovako, ali... govorite! Kazatu vam kasnije! Sve u vam pripovjediti!


32/37

Vi me, Nastenjko, alite; vi me naprosto alite, prijateljice moja! Ali to je propalo,propalo je! to je izreeno, ne moe se vratiti! Zar nije istina? Sada, dakle, znate sve. Toje, dakle, polazna toka. Dobro dakle. Sada je sve to krasno; samo posluajte! Dok stesjedjeli i plakali, mislio sam (oh, dopustite mi da kaem ta sam mislio!), mislio sam da...(ali to, dakako ne moe biti, Nastenjko) mislio sam da vi... mislio sam da ga nekako

ondje ... tako, na nekakav sasvim neobian na

in, ne volite vie. Onda to sam,Nastenjko, mislio juer, i veprekjuer onda bih uinio tako, svakako bih uinio sve

da me zavolite; ta vi ste kazali, ta vi ste i sami govorili, Nastenjko, da ste me vegotovopotpuno zavoljeli. ta je dakle dalje? Eto, ovo je gotovo sve to sam htio da kaem;preostaje mi jedino da kaem ta bi onda bilo da ste me zavoljeli, jedino to, nita vie!Posluajte, dakle, prijateljice moja jer vi ste ipak moja prijateljica ja sam dakakopriprost, bijedan ovjek, tako neznatan, ali ne radi se o tom (nekako ne mogu sve dakaem to treba, to je od zabune, Nastenjko), nego bih vas tako volio, tako volio, te akobiste i dalje voljeli njega i nastavili voljeti onoga kojega ne poznajem ipak ne bisteprimijetili da vam je moja ljubav kakogod teka. Samo biste razabrali, samo biste osjealisvakoga asa da kraj vas kuca zahvalno, zahvalno srce, toplo srce, koje za vas... Oh,

Nastenjko, Nastenjko! ta ste uinili od mene!...

Ta ne plaite, neu da plaete ree Nastenjka naglo ustajui s klupe. Idemo,ustanite, idite sa mnom, ta ne plaite, ne plaite govorila je otirui suze rupcem taidemo sada; moda u vam rei neto... Ako me je, dakle, ostavio sada, ako me jezaboravio, premda ga jo i sad volim (neu da vas varam)... ali, posluajte, odgovarajtemi. Kad bih, na primjer, zavoljela vas, to jest, kad bih samo... Ah, prijatelju moj,prijatelju moj! Kad pomislim, kad pomislim da sam vas onda uvrijedila, da sam sepodsmijevala vaoj ljubavi kad sam vas hvalila za to to se niste zaljubili u mene! O,boe! Ta kako to nisam vidjela unaprijed, kako nisam vidjela unaprijed, kako sam bilatako glupa, ali... Odluila sam se, dakle, sve u kazati.

Posluajte, Nastenjko, znate li to? Ostavit u vas, eto to je! Ja vas zapravo samomuim. Vas evo sada grize savjest zbog toga to ste mi se podsmijevali, a ja neu, da,neu da, osim svojega jada... Ja sam dakako kriv, Nastenjko, ali zbogom!

Stanite, sasluajte me: moete li poekati?

ta da poekam, kako?

Ja ga volim; ali to e proi, to mora proi, ne moe to da ne proe; prolazi ve,osjeam ... Tko bi znao, moda e se jo danas zavriti, jer ga mrzim, jer mi se narugao, avi ste ovdje plakali sa mnom, jer me ne biste odbacili kao on, jer me volite, a on me nijevolio, jer, napokon i sama volim vas... Da, volim! Volim vas, kao to vi volite mene: ta tosam vam jo i prije sama rekla, sami ste uli volim vas zato jer ste bolji od njega, jerste plemenitiji od njega, jer, jer on...

Jadnica se toliko uzbudila da nije dovrila vemi glavu poloila na rame, onda na prsa igorko zaplakala. Tjeio sam je, mirio, ali nije mogla da prestane, sve mi stiskala ruku igovorila izmeu jecaja: Poekajte, poekajte; evo u odmah prestati! Hou da vam


33/37

kaem... nemojte misliti da su te suze samo tako, od slabosti, poekajte dok proe...Najzad je prestala plakati, obrisala suze, i mi opet poosmo. Htjedoh govoriti, ali ona medugo jo svejednako molila da poekam. Zautjeli smo ... Napokon se sabrala i poelagovoriti. Evo dakle otpoela slabim, drhtavim glasom, ali u njem zazvualo odjednom neto

takvo to mi je prodrlo do u samo srce i slatko me u njem zaboljelo nemojte misliti dasam tako nestalna i vjetrenjasta, nemojte misliti da mogu tako lako i brzo da zaboravim iiznevjerim... Cijelu sam ga godinu voljela, i kunem se Bogom da mu nikada, nikada nimilju nisam bila nevjerna. On je to prezreo; on me je ismijao Bog bio s njim! Ali meje uvrijedio i ranio mi srce. Ja... ja ga ne volim, jer ja mogu voljeti samo ono to jevelikoduno, to me razumije, to je plemenito; jer sam i sama takva i on me nije dostojan da Bog bio s njimt Bolje je uinio nego da sam se kasnije prevarila u svojim nadamate doznala tko je on... Svreno je dakle! Ali tko bi znao, dobri moj prijatelju nastaviona stiui mi ruku tko bi znao, moda je i sva moja ljubav bila varka, plod mate,moda se zapoela od nestanosti, od sitnica, zato jer sam bila pod bakinom paskom?Moda je trebalo da zavolim drugoga, a ne njega, ne takva ovjeka, nego drugoga, koji bi

me alio i... i... Ali okanimo se, okanimo se toga prekine Nastenjka, a zadihala se oduzbuenja

Documents

F.M Dostojevski - Bele noći