ii

URED UJEDINJENIH NARODA ZA DROGE I KRIMINAL Ured regionalnog programa za jugoistočnu Europu

TRGOVANJE LJUDIMA I

KRIJUMČARENJE MIGRANATA

Smjernice o međunarodnoj suradnji

iii

Odricanje od odgovornosti Ovo izvješće nije formalno redigirano. Sadržaj ove publikacije ne odražava nužno stavove niti politiku UNODC-a ili organizacija koje su pridonijele njezinu stvaranju, niti se podrazumijeva njihova podrška sadržaju. Naznake u tekstu i način predstavljanja materijala u ovoj publikaciji ne podrazumijevaju da se njima izražava bilo kakvo mišljenje UNODC-a u vezi s pravnim statusom

iv

Copyright © Ured Ujedinjenih naroda za droge i kriminal (UNODC), veljača 2010. Zahvale Ove smjernice pripremio je Ured regionalnog programa UNODC-a za jugoistočnu Europu (UNODC RPOSEE) preko svog projektnog ureda u Beogradu u Srbiji, u okviru Projekta UNODC XCE/S50 pod nazivom: “Jačanje operativne sposobnosti u istraživanju i prekidu aktivnosti trgovanja ljudima u regiji Zapadnog Balkana". UNODC RPOSEE zahvalan je svim kolegama iz jedinica UNODC-a u sjedištu u Beču posvećenih pojedinim temama, koji su dali svoj vrijedan doprinos i komentare, uključujući prije svega Jedinicu za borbu protiv trgovanja ljudima i krijumčarenje migranata, Jedinicu za organizirani kriminalitet i kazneno pravosuđe, te Jedinicu za integrirano programiranje. UNODC RPOSEE posebno želi zahvaliti svim sudionicima projekta XCES50 – predstavnicima ministarstava pravosuđa, sucima, državnim odvjetnicima, koordinatorima za borbu protiv trgovanja ljudima i službenicima za provedbu zakona iz Albanije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Bivše jugoslavenske Republike Makedonije, Crne Gore i Srbije s Kosovom prema rezoluciji UN-a 1244 – koji su, zahvaljujući svojoj kontinuiranom podršci i aktivnom uključenju, uvelike pridonijeli razvoju ovih smjernica. Tim zadužen za pripremu izvješća Autori: Roger Britton, konzultant za područje provedbe zakona Almir Maljević, pravni konzultant Tehnička podrška: Ana Buha, UNODC RPOSEE Viktor Damjanović, ranije u UNODC RPOSEE Koordinacija: Claudia Gioffre’, UNODC RPOSEE Sveukupni nadzor: Carla Ciavarella, koordinatorica regionalnog programa UNODC-a za jugoistočnu Europu Autori bi u svoje ime željeli naglasiti da su u velikoj mjeri koristili publikaciju Udruženja zemalja jugoistočne Azije (ASEAN) iz 2009. godine pod naslovom: "Trgovanje ljudima: priručnik o međunarodnoj suradnji", pripremljenu pod okriljem UNODC-a uz podršku australske Vlade. Koristili su i druge publikacije UNODC-a, među kojima posebno vrijedi istaknuti dokument iz 2001. godine pod naslovom: "Izvješće stručne radne skupine UNODC-a o najboljoj praksi u području uzajamne pravne pomoći". Ured UNODC RPOSEE želi također uputiti zahvalu i organizaciji Eurojust, konkretno g. Stevenu Ryderu, upravitelju projekta posvećenog zajedničkim istražnim timovima u okviru pravne službe Eurojusta, zbog toga što je autorima omogućio korištenje Vodiča o zakonodavstvu država članica posvećenog zajedničkim istražnim timovima (2005.) te Priručnika o zajedničkim istražnim timovima (2009.), a ti su se materijali pokazali presudnima za dovršetak dijela ovih Smjernica posvećenog zajedničkim istražnim timovima. Priprema ovog izvješća odvijala se uz financijsku potporu Savezne Republike Njemačke, u okviru UNODC-ova projekta XCE/S50 pod nazivom: "Jačanje operativne sposobnosti u istraživanju i prekidu aktivnosti trgovanja ljudima u regiji Zapadnog Balkana" ijedne zemlje, područja, grada ili nadležnog tijela, niti njihovih državnih ili područnih granica. Fotografije: © UNODC, Alessandro Scotti

v

SADRŽAJ:

Popis dodataka: ...............................................................................................................................................viii Kratice ............................................................................................................................................................... ix Uvod u smjernice ............................................................................................................................................... 1

POGLAVLJE 1: Definiranje pojmova trgovanje ljudima (krijumčarenje osoba) i krijumčarenje migranata te mjerodavnog međunarodnog / regionalnog okvira ......... 5

1.1. Definicije pojmova "trgovanje ljudima" i "krijumčarenje migranata".................................................. 5 1.1.1. Međunarodno prihvaćene definicije...................................................................................................... 5 1.1.2. Trgovanje ljudima ................................................................................................................................. 6

Elementi slučajeva koji uključuje trgovanje ljudima .............................................................................. 6 Komponente trgovanja ljudima ............................................................................................................. 8

1.1.3. Krijumčarenje migranata ...................................................................................................................... 8 1.1.4. Ključne razlike između trgovanja ljudima i krijumčarenja migranata.................................................... 9

1.2. Pregled relevantnog međunarodnog okvira koji se odnosi na trgovanje ljudima i krijumčarenje migranata .......................................................................................................................................................... 9

1.2.1. Međunarodni ugovori............................................................................................................................ 9 1.2.2. Međunarodni ugovori o transnacionalnom organiziranom kriminalu, trgovanju ljudima i krijumčarenju migranata...................................................................................................................................................... 10 1.2.3. Konvencija Ujedinjenih naroda o transnacionalnom organiziranom kriminalu (UNTOC) .................. 10 1.2.4. UN-ov protokol o trgovanju ljudima .................................................................................................... 11 1.2.5. UN-ov protokol o krijumčarenju migranata......................................................................................... 12 1.2.6. Odnos između UNTOC-a i protokola UN-a o trgovanju ljudima i krijumčarenju migranata ............... 13 1.2.7. Regionalni ugovori koji se odnose na trgovanje ljudima/krijumčarenje migranata ............................ 13 1.2.8. Ugovori o ljudskim pravima ................................................................................................................ 14 1.2.9. Ugovori o kaznenom pravu / suzbijanju kriminala.............................................................................. 14 1.2.10. Neugovorni instrumenti .................................................................................................................... 15

POGLAVLJE 2: Pregled pitanja relevantnih za međunarodnu suradnju u istraživanju i kaznenom progonu trgovanja ljudima i krijumčarenja migranata ............................ 16

2.1. Važnost međunarodne suradnje ........................................................................................................... 16

2.2. Pitanje nadležnosti u predmetima trgovanja ljudima i krijumčarenja migranata............................. 17

2.3. Oblici međunarodne suradnje relevantni za predmete trgovanja ljudima i krijumčarenja migranata......................................................................................................................................................................... 18

2.3.1. Neformalna suradnja uključujući suradnju policijskih službi............................................................... 18 2.3.2. Formalna suradnja: uzajamna pravna pomoć .................................................................................... 20 2.3.3. Formalna suradnja: izručenje ............................................................................................................. 21 2.3.4. Međuovisnost alata međunarodne suradnje ...................................................................................... 21

2.4. Pravna osnova međunarodne suradnje ............................................................................................... 21 2.4.1. Suradnja zasnovana na ugovorima.................................................................................................... 22

Bilateralni ugovori................................................................................................................................ 22 Multilateralni ugovori ........................................................................................................................... 22 Konvencija Ujedinjenih naroda o transnacionalnom organiziranom kriminalu ................................... 22 Protokol UN-a o trgovanju ljudima ...................................................................................................... 23 Protokol UN-a o krijumčarenju migranata........................................................................................... 23 Konvencija UN-a protiv korupcije........................................................................................................ 24

2.4.2. Mehanizmi koji nisu zasnovani na ugovorima ................................................................................ 24 Suradnja zasnovana na domaćem pravu ........................................................................................... 24 Suradnja zasnovana na recipročnosti................................................................................................. 25

2.5. Suverenost, jamstva i ljudska prava..................................................................................................... 25

vi

POGLAVLJE 3: Uzajamna pravna pomoć i korištenje softverskog alata UNODC MLA Writer Tool ....................................................................................................................... 27

3.1. Proces uzajamne pravne pomoći .......................................................................................................... 27

3.2. Odnos formalnih i neformalnih mehanizama....................................................................................... 28

3.3. Pravna osnova za uzajamnu pravnu pomoć ........................................................................................ 28 3.3.1. Domaće pravo .................................................................................................................................... 29 3.3.2. Običajno načelo uzajamnosti ............................................................................................................. 29 3.3.3. Ugovori ............................................................................................................................................... 29

Bilateralni ugovori o uzajamnoj pravnoj pomoći ................................................................................. 29 Multilateralni ugovori o uzajamnoj pravnoj pomoći ............................................................................. 30 Multilateralni ugovori: regionalni ......................................................................................................... 30 Multilateralni ugovori: međunarodni .................................................................................................... 31 Odabir odgovarajućeg instrumenta suradnje...................................................................................... 32

3.4. Načela i uvjeti uzajamne pravne pomoći .............................................................................................. 33

3.5. Najbolji primjeri iz prakse uzajamne pravne pomoći .......................................................................... 34 3.5.1. Jačanje učinkovitosti središnjih tijela.................................................................................................. 34

Uspostava učinkovitih središnjih tijela ................................................................................................ 34 Osiguravanje ažuriranja informacija o kontaktima u središnjim tijelima ............................................. 34 Osiguravanje neprekidne dostupnosti ................................................................................................ 35 Homogenost središnjih tijela za pitanja uzajamne pravne pomoći prema raznim ugovorima............ 35 Smanjenje kašnjenja reakcija ............................................................................................................. 35

3.5.2. Poticanje svijesti o nacionalnim pravnim zahtjevima i najboljoj praksi............................................... 35 Praktični vodič o nacionalnom pravnom okviru i praksi uzajamne pravne pomoći............................. 35 Izobrazba osoblja uključenog u postupak uzajamne pravne pomoći ................................................. 36

3.5.3. Suradnja pomoću korištenja alternativa formalnim zahtjevima za uzajamnu pravnu pomoć ............ 36 Vrijednost policijskih kanala u kojima se ne zahtijevaju formalne mjere ............................................ 36 Posebna važnost slučajeva u kojima se iskaz daje dobrovoljno ili je dokaz javno dostupan............. 36 Posebna važnost slučajeva u kojima je moguće ubrzati hitne formalne zahtjeve.............................. 36 Korištenje zajedničkih istražnih timova ............................................................................................... 37

3.5.4. Maksimalno povećanje djelotvornosti pomoću osobnih kontakata .................................................... 37 Održavanje izravnih kontakata tijekom svih faza zahtjeva ................................................................. 37 Koristi od sudaca za vezu, državnih odvjetnika i policijskih službenika.............................................. 37

3.5.5. Priprema djelotvornih zahtjeva za uzajamnu pravnu pomoć ............................................................. 37 3.5.6. Uklanjanje / smanjenje prepreka za izvršenje zahtjeva ..................................................................... 38

Fleksibilno tumačenje zakonskih uvjeta.............................................................................................. 38 Smanjenje razloga za odbijanje zahtjeva i njihove učestalosti na minimum ...................................... 38 Smanjenje ograničenja za korištenje .................................................................................................. 38 Osiguranje tajnosti u odgovarajućim slučajevima............................................................................... 38 Ispunjavanje zamolbe u skladu s postupcima koje određuje zamoljena država ................................ 38 Važnost predviđanja pravnih i postupovnih poteškoća u zamoljenoj državi....................................... 39 Koordinacija u predmetima koji uključuju više nadležnosti ................................................................. 40 Konzultiranje prije odbijanja / odgode / uvjetovanja suradnje kako bi se odredilo je li taj postupak nužan .................................................................................................................................................. 40

3.5.7. Korištenje modernih tehnologija kako bi se ubrzao prijenos zahtjeva ............................................... 40 3.5.8. Korištenje najsuvremenijih mehanizama za pružanje uzajamne pravne pomoći .............................. 40 3.5.9. Maksimalno povećanje dostupnosti i korištenja resursa.................................................................... 40

Odgovarajući resursi za središnja tijela .............................................................................................. 40 Dobivanje pomoći od zamoljene države ............................................................................................. 41 Dijeljenje imovine ................................................................................................................................ 41 Optimiziranje jezičnih sposobnosti...................................................................................................... 41

3.6. Priprema djelotvornih zahtjeva za uzajamnu pravnu pomoć ............................................................. 41 3.6.1. Karakteristike / prednosti alata MLA Request Writer Tool ................................................................. 42 3.6.2. Dostupnost UNODC-ova alata MLA Request Writer Tool i drugih pravnih alata UNODC-a ............. 42

vii

Poglavlje 4: Zajedničke istrage i zajednički istražni timovi ......................................... 44

4.1. Uvod ......................................................................................................................................................... 44

4.2. Koncepti zajedničkih istraga ................................................................................................................. 44 4.2.1. Zajedničke (paralelne) istrage ............................................................................................................ 44 4.2.2. Zajednički istražni timovi .................................................................................................................... 45 4.2.3. Zajedničke istražne službe ................................................................................................................. 45

4.3. Koje su koristi od zajedničkih istražnih timova?................................................................................. 46

4.4. Međunarodni pravni okvir za zajedničke istražne timove .................................................................. 46 4.4.1. Ujedinjeni narodi................................................................................................................................. 47 4.4.2. Vijeće Europe ..................................................................................................................................... 47 4.4.3. Europska unija.................................................................................................................................... 49 4.4.4. Jugoistočna Europa............................................................................................................................ 51

4.5. Komentar o pravnom okviru .................................................................................................................. 55 4.5.1. Kad se može osnovati zajednički istražni tim?................................................................................... 55 4.5.2. Kako zajednički istražni tim može/treba biti strukturiran? .................................................................. 57

Tim ...................................................................................................................................................... 57 Voditelj zajedničkog istražnog tima..................................................................................................... 57 "Članovi", "ustupljeni članovi" i "sudionici" zajedničkog istražnog tima .............................................. 58 Drugi sudionici zajedničkog istražnog tima......................................................................................... 58

4.5.3. Operativne ovlasti zajedničkog istražnog tima ................................................................................... 59 4.5.4. Istrage zajedničkih istražnih timova u drugim zemljama bez zahtjeva za uzajamnu pravnu pomoć . 59 4.5.5. Izravna razmjena informacija među članovima zajedničkih istražnih timova..................................... 60 4.5.6. Sporazum o zajedničkom istražnom timu .......................................................................................... 60

4.6. Specifične smjernice o zajedničkim istražnim timovima.................................................................... 61 4.6.1. Smjernice u vezi sa Sporazumom o zajedničkim istražnim timovima (vidi Dodatak B) ..................... 61 4.6.2. Smjernice o nacionalnim stručnjacima za zajedničke istražne timove / osobama za kontakt ........... 62

Pozadina ............................................................................................................................................. 62 Što bi Mreža mogla/trebala raditi? ...................................................................................................... 62 Smjernice o imenovanju nacionalnih stručnjaka za zajednička istražna tijela.................................... 62

viii

Popis dodataka:

DODATAK A: Opći popis provjere za traženje uzajamne pravne pomoći, uz Dodatne popise

provjere za posebne vrste zahtjeva za uzajamnu pravnu pomoć – konkretno za pretragu i oduzimanje predmeta, pružanje dokumenata na uvid, uzimanje iskaza svjedoka / dokaza, privremenu prepratu zatvorenika radi davanja iskaza i za zapljenu/zamrzavanje imovine prije presude odnosno oduzimanje imovine nakon presude.

DODATAK B: Model sporazuma o zajedničkom istražnom tijelu DODATAK C: Projekt XCES50: nacionalne / lokalne partnerske institucije

ix

Kratice ASEAN Udruženje zemalja jugoistočne Azije BiH Bosna i Hercegovina FYROM Bivša jugoslavenska republika Makedonija JIT (ZIT) zajednički istražni tim JPI (ZPI) zajednička paralelna istraga JIB (ZIS) zajednička istražna služba MLA (UPP) uzajamna pravna pomoć OFP osoba zadužena za operativna pitanja ("Operational Focal Point") RCA predstavnik kriminalističkih analitičara SOM krijumčarenje migranata TIP trgovanje ljudima UN-ov protokol o krijumčarenju migranata: Dopunski protokol Konvencije Ujedinjenih

naroda protiv međunarodnog organiziranog kriminala o krijumčarenju migranata kopnom, morem i zrakom

UN-ov protokol o trgovanju ljudima: Dopunski protokol Konvencije Ujedinjenih naroda

protiv međunarodnog organiziranog kriminala o sprječavanju, zaustavljanju i kažnjavanju trgovanja ljudima, osobito ženama i djecom

UNCAC Konvencija Ujedinjenih naroda protiv korupcije UNODC Ured Ujedinjenih naroda za droge i kriminal

UNTOC Konvencija Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnog organiziranog kriminala

1

Uvod u smjernice 1. Pozadina projekta Sveukupni cilj projekta Ureda Ujedinjenih naroda za suzbijanje droga i kriminala (UNODC) pod naslovom "Jačanje operativne sposobnosti u istraživanju i prekidu aktivnosti trgovanja ljudima u regiji Zapadnog Balkana" leži u tome da se poboljša sposobnost službenika za provedbu zakona u regiji za borbu protiv tih kaznenih djela, kroz poticanje provedbe zakona i pravosudne suradnje na regionalnoj razini. Sadašnji projekt predstavlja drugu fazu UNODC-ova projekta koji se provodio od srpnja 2007. godine do veljače 2009. godine, a koji je uključivao sljedeće aktivnosti:

■ Imenovanje osoba zaduženih za operativna pitanja ("Operational Focal Points, OFP) koje su odabrane u specijaliziranim policijskim jedinicama za suzbijanje trgovanja ljudima / krijumčarenja migranata te imenovanje predstavnika kriminalističkih analitičara ("Representative Criminal Analysts", RCA) iz svake zemlje sudionice.

■ Organiziranje dva regionalna operativna sastanka OFP-ova i RCA-ova. ■ Organiziranje daljnjih regionalnih sastanaka također je uključivalo suce i državne

odvjetnike koji se bave slučajevima trgovanja ljudima i krijumčarenja migranata te predstavnike raznih međunarodnih i regionalnih organizacija uključenih u tu problematiku. Razmatrana su razna pitanja.

■ Izradu Priručnika za policijsku izobrazbu o istraživanju trgovanja ljudima, na engleskom, albanskom, makedonskom i srpskom jeziku.

■ Nabavu tehničke opreme kako bi se poboljšale operativne sposobnosti. ■ Organiziranje dvotjednog tečaja za izobrazbu edukatora (ToT) namijenjenog

policijskim službenicima, uz dodatni tjedan specijalizirane izobrazbe posvećene istragama s ciljem suzbijanja trgovanja ljudima.

■ Izobrazbu o kriminalističkoj obavještajnoj analitici za predstavnike kriminalističkih analitičara (RCA).

Konkretni cilj Faze II projekta leži u pružanju potpore zemljama Zapadnog Balkana – Albaniji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Bivšoj jugoslavenskoj Republici Makedoniji, Crnoj Gori, Srbiji (uključujući Kosovo sukladno rezoluciji UNSCR 1244) – u području jačanja reakcija kaznenog pravosuđa na izazove trgovanja ljudima i krijumčarenja migranata u sklopu regionalnog okvira suradnje. Očekivani rezultat ove faze projekta jest uspostava zajedničke radne prakse koja omogućuje institucijama kaznenog pravosuđa u svakoj ciljanoj zemlji da uspostavi zajedničke i koordinirane mehanizme istrage, kaznenog gonjenja i osuđivanja/izricanja kazne u predmetima koji se odnose na trgovanje ljudima i krijumčarenje migranata, kroz jačanje kapaciteta multidisciplinarnih timova (koji uključuju komponente provedbe zakona i pravosuđa), a koji se formiraju na ad hoc osnovi s ciljem suzbijanja tih oblika kriminaliteta. U tu svrhu, jedan od ključnih rezultata ove faze jest:

• Razvoj Regionalnih smjernica za jačanje pravosudne suradnje zemalja/entiteta u području trgovanja ljudima i krijumčarenja migranata, naročito kroz poboljšano korištenje instrumenata međunarodne pravne suradnje.

2

Sadržaj ovih Smjernica izravno potječe od povratnih informacija što su prikupljene od delegacija iz zemalja/područja koje sudjeluju u projektu (te su delegacije uključivale službenike za provedbu zakona, državne odvjetnike, suce, predstavnike ministarstava pravosuđa iz uključenih zemalja te nacionalne koordinatore za suzbijanje trgovanja ljudima), a koje su sudjelovale na dvije regionalne radionice (u Budvi od 1. do 3. listopada 2009. godine i u Beogradu od 24. do 26. studenoga 2009. godine), kao i od povratnih informacija prikupljenih tijekom terenskih posjeta koji su se u sklopu projekta odvijali tijekom listopada i studenoga 2009. godine u svim zemljama/područjima koje sudjeluju u projektu. Nadamo se da je takav pristup – dakle, proces izravnih konzultacija – osigurao to da ove Smjernice budu prilagođene konkretnim potrebama i zahtjevima osoba uključenih u praktični rad u području kaznenog pravosuđa u regiji, kako bi se poboljšala međunarodna suradnja u istragama i kaznenom gonjenju trgovanja ljudima i krijumčarenja migranata. 2. Izazov međunarodne suradnje

Kaznena djela trgovanja ljudima i krijumčarenja migranata često su transnacionalne naravi i kad je riječ o počinjenju, i kad je riječ o njihovu učinku. Nasuprot tome, reakcije kaznenog pravosuđa na trgovanje ljudima (kazneni zakoni, tijela za provedbu zakona, tužiteljske/državnoodvjetničke službe i sudovi) najčešće su strukturirane u okvirima nacionalnih granica i često se unutar tih granica jedino i odvijaju. Ta podvojenost predstavlja značajan izazov kad je riječ o sposobnosti zemalja da djelotvorno istražuju i vrše kazneni progon predmeta koji uključuju trgovanje ljudima i krijumčarenje migranata.

Postoje brojni praktični i politički faktori koji mogu otežati međunarodnu suradnju u kaznenim istragama i kaznenom gonjenju. Ti faktori uključuju izazove komuniciranja s kolegama koji govore drukčiji jezik, razlike u pravnim, političkim i kulturnim tradicijama, politička pitanja, pa čak i bojazan od suradnje s kolegama iz druge zemlje. No, premda postoje brojni izazovi, tu se također otvaraju i važne mogućnosti.

Kroz nacionalne zakone i međunarodne sporazume, većina zemalja usvojila je raspon alata koje službe u području kaznenog pravosuđa mogu koristiti kako bi olakšale prekograničnu suradnju u kaznenim stvarima. Ti alati uključuju mogućnost uzajamne pravne pomoći ("mutual legal assistance", MLA) – u pitanjima kao što su, primjerice, povrat imovinske koristi ostvarene kaznenim djelima, ili izručenje. Postoje i praktični načini na koje službenici za provedbu zakona, državni odvjetnici i suci iz raznih zemalja mogu surađivati, razmjenjujući informacije i kriminalističke obavještajne podatke te provodeći zajedničke istrage.

3. Konkretna pitanja koja utječu na međunarodnu suradnju u istragama trgovanja ljudima / krijumčarenja migranata na Zapadnom Balkanu

Postoje određene povijesne i zemljopisne karakteristike Zapadnog Balkana koje zapravo mogu pripomoći u olakšavanju međunarodne suradnje na način koji nije uobičajen u drugim regijama. Jasno je da zemlje bivše Jugoslavije dijele slične jezike i slične pravne sustave – što predstavlja očitu prednost za komunikaciju i prikupljanje / razmjenu dokaza. Premda je albanski jezik posve različit – i albanski je pravni sustav sličan onome koji je bio na snazi u bivšoj Jugoslaviji.

Povrh toga, neovisno o činjenici da sve zemlje/područja u regiji rade na prilagodbi svojih zakonodavstava kako bi se prilagodili promjenama obrazaca kriminaliteta, tehnologije i vlastite nacionalne politike, a ujedno usklađivali svoj sustav s međunarodnim konvencijama i protokolima, činjenica je da je i cilj pridruženja Europskoj uniji i sudjelovanja u širim europskim integracijama, što ga dijele sve zemlje/područja, već doveo ili dovodi do u priličnoj mjeri usklađenog i kompatibilnog zakonodavstva u regiji.

3

Kad je riječ o specifičnim pitanjima koja su tijekom regionalnih sastanaka i posjeta zemljama sudionicama došla u prvi plan – ovdje su predočena neka od najistaknutijih uočenih pitanja:

■ ponekad je teško pronaći kontakte u drugim zemljama u regiji u svrhu razmjene zahtjeva

za uzajamnu pravnu pomoć i u svrhu neformalne razmjene kriminalističkih obavještajnih podataka;

■ zna doći do značajnih kašnjenja odgovora na zahtjeve za uzajamnu pravnu pomoć, pri čemu se dio slučajeva kašnjenja možda može pripisati problemima ili nesporazumima u vezi sa samim sudskim zamolnicama;

■ ponekad se događa da dokazi prikupljeni u skladu sa zakonom jedne zemlje/područja regije ne budu valjani u drugoj zemlji/području;

■ potreban je pregled međunarodnog pravnog okvira relevantnog za borbu protiv trgovanja ljudima i krijumčarenja migranata na lokalnim jezicima;

■ osobni kontakti između osoba zaduženih za kontakt ("focal points") i drugih predstavnika provedbe zakona i pravosudnih tijela u zemljama regije izuzetno su važni, no ponekad je teško održati kontinuitet suradnje u radu kad dođe do promjene osoblja;

■ neformalna razmjena kriminalističkih obavještajnih podataka ponekad je otežana nesigurnošću u vezi s pravnom osnovom za tu razmjenu;

■ premda je u regiji bilo nekih uspješnih zajedničkih (koordiniranih) istraga o trgovanju ljudima i krijumčarenju migranata, postoji manjak znanja o međunarodnom pravnom okviru i praksi u vezi sa zajedničkim istražnim timovima ("joint investigation teams", JIT/ZIT);

4. Opseg Smjernica i način na koji su organizirane

Ove Smjernice imaju za cilj osobama koje su aktivno uključene u sustav kaznenog pravosuđa na Zapadnom Balkanu pružiti vodič koji je prilagođen korisnicima i preveden na sve lokalne jezike (konkretno, na albanski, bosanski, hrvatski, makedonski, crnogorski i srpski jezik), a koji je posvećen određenim ključnim aspektima međunarodne suradnje u području trgovanja ljudima i krijumčarenja migranata na Zapadnom Balkanu. Nije nam namjera u okviru ovih Smjernica detaljno razmatrati korištenje uzajamne pravne pomoći za povrat imovinske koristi ostvarene kaznenim djelima, ili načela i procese uključene u tematiku izručenja. Ti su aspekti pokriveni drugim publikacijama UN-a.1 No, kako bismo se pozabavili pitanjima koja otežavaju međunarodnu suradnju u regiji, o čemu smo dobivali informacije tijekom čitavog procesa konzultacija, u ovim smo Smjernicama obratili pozornost na međunarodni zakonodavni okvir za formalnu i neformalnu suradnju, uključujući načela i preduvjete za uzajamnu pravnu pomoć i pripremu zahtjeva za uzajamnu pravnu pomoć, među ostalim i korištenjem softverskog UNODC-ova alata MLA writer tool. Kao komplementaran alat ovim smjernicama, UNODC-ov softver za pisanje zahtjeva za uzajamnu pravnu pomoć također je preveden na lokalne jezike, a odgovarajućem osoblju bit će omogućeno korištenje on line mogućnosti UNODC-ova alata i to će osoblje biti u prilici dobiti više saznanja o načinu korištenja softvera. Povrh pravnih i logističkih elemenata međunarodne suradnje u predmetima trgovanja ljudima i krijumčarenja migranata, ove smjernice ujedno pružaju nacrt mehanizma i međunarodnog zakonodavnog okvira za neformalnu razmjenu kriminalističkih obavještajnih informacija i podataka te načina na koji policije i državni odvjetnici iz raznih zemalja mogu zajednički 1 Primjeri UNODC-ovih publikacija koje pokrivaju ta pitanja uključuju sljedeće naslove: ■ Publikacija Udruženja zemalja jugoistočne Azije (ASEAN): Trgovanje ljudima: priručnik o međunarodnoj suradnji (Trafficking in

Persons: Handbook on International Cooperation). ■ UNODC-ov skup alata za borbu protiv trgovanja ljudima (UNODC Toolkit to Combat Trafficking in Persons).

4

surađivati, s posebnim naglaskom na razvoj zajedničkih istražnih timova. Konkretnije govoreći, ove su smjernice podijeljene u četiri poglavlja: Poglavlje 1: sažima definicije i razlike između trgovanja ljudima i krijumčarenja migranata te pruža pregled međunarodnog pravnog okvira koji se razvio oko ovih kaznenih aktivnosti, s posebnim naglaskom na one instrumente koji su najizravnije povezani s međunarodnom suradnjom.

Poglavlje 2: pruža uvid u konkretno pitanje međunarodne suradnje u istrazi i kaznenom gonjenju u slučajevima trgovanja ljudima i krijumčarenja migranata. Tu se objašnjava važnost takve suradnje, razlažu se njezini ključni oblici i ujedno se pruža pregled njezine pravne osnove. Povrh toga, razmotren je i poseban okvir za međunarodnu suradnju u regiji.

Poglavlje 3: bavi se uzajamnom pravnom pomoći kao sredstvom međunarodne suradnje. U uvodu je pružen sažetak procesa i pravne osnove uzajamne pravne pomoći te se objašnjava međunarodni i regionalni pravni okvir, uključujući poveznice između tog okvira i specifičnih kaznenih djela trgovanja ljudima i krijumčarenja migranata. Slijedi obrazlaganje raznih načela i uvjeta u vezi s uzajamnom pravnom pomoći, uz preporuke o najboljoj praksi u pružanju te pomoći. Zaključno se razmatra priprema zahtjeva za uzajamnu pravnu pomoć, s posebnim naglaskom na korištenje softverskog alata UNODC MLA writer tool, Poglavlje 4: bavi se zajedničkim istragama i zajedničkim istražnim timovima. Objašnjava se razlika između zajedničkih (paralelnih ili koordiniranih) istraga, zajedničkih (pasivnih) i zajedničkih (aktivnih) istražnih timova, razmatra se međunarodni pravni okvir za provedbu tih aktivnosti i ujedno se pružaju sugestije o tome kako se te aktivnosti najbolje mogu provoditi u okviru posebnog zakonodavnog konteksta Zapadnog Balkana.

Ove smjernice ujedno sadrže i niz DODATAKA, što smo u nešto više detalja naznačili ranije. 5. Ciljna publika Smjernice su osmišljene s namjerom da pruže potporu službenicima kaznenog pravosuđa u regiji Zapadnog Balkana u istragama i kaznenom gonjenju prekograničnih aktivnosti trgovanja ljudima i krijumčarenja migranata u regiji. Porast spremnosti i kapaciteta za prekograničnu suradnju pomoći će zemljama u regiji u praktičnijem ispunjavanju njihovih obveza suradnje, koje su navedene u međunarodnim, regionalnim i bilateralnim sporazumima, kao i u nacionalnim zakonima. Nadamo se da će ove smjernice stoga igrati određenu ulogu kako bi pripomogle tome da se maksimalno smanji broj počinitelja koji trenutno uspijevaju nekažnjeni izbjeći pravdi. Kao takve, ove smjernice namijenjene su službenicima za provedbu zakona, državnim odvjetnicima, sucima, pravnicima u središnjim tijelima i drugim pravnim praktičarima koji mogu biti uključeni u istrage i kazneno gonjenje u predmetima trgovanja ljudima i/ili krijumčarenja migranata, ili u obradu i razmatranje zahtjeva za prekograničnu pomoć. Premda su smjernice prije svega namijenjene regiji Zapadnog Balkana, ujedno razrađuju pitanja koja su relevantna za sve zemlje uključene u borbu protiv trgovanja ljudima i krijumčarenja migranata kroz djelotvornije transnacionalne reakcije sustava kaznenog pravosuđa.

5

POGLAVLJE 1: Definiranje pojmova trgovanje ljudima (krijumčarenje osoba) i krijumčarenje migranata te mjerodavnog međunarodnog / regionalnog okvira

1.1. Definicije pojmova "trgovanje ljudima" i "krijumčarenje migranata" Dva su razloga zašto je važno razlikovati pojmove "trgovanje ljudima" odnosno "krijumčarenje osoba" ("trafficking in persons", TIP) s jedne strane te "krijumčarenje migranata" ("smuggling of migrants", SOM) s druge:

■ razlikuju se sastavni elementi tih dvaju kaznenih dijela; ■ odgovor vaših nadležnih tijela razlikovat će se ovisno o tome o kojem je kaznenom djelu riječ.

1.1.1. Međunarodno prihvaćene definicije Definicije pojmova "trgovanje ljudima"/"krijumčarenje osoba" i "krijumčarenje migranata" mogu se pronaći u Protokolu Ujedinjenih naroda o sprječavanju, suzbijanju i kažnjavanju trgovanja ljudima (Protokolu o trgovanju ljudima), te u Protokolu Ujedinjenih naroda protiv krijumčarenja migranata kopnom, morem i zrakom (Protokolu o krijumčarenju migranata). Protokol o trgovanju ljudima, Članak 3 (a) »krijumčarenje osoba« [u tekstu ovih smjernica: "trgovanje ljudima"] znači vrbovanje, prijevoz, transfer, pružanje utočišta i prihvat osoba, pomoću prijetnje ili uporabe sile ili drugih oblika prinude, otmice, prijevare, zloporabe ovlasti ili položaja bespomoćnosti ili davanje ili primanje plaćanja ili sredstava da bi se postigla privola osobe koja ima kontrolu nad drugom osobom, u svrhu izrabljivanja. Izrabljivanje će minimalno uključiti, iskorištavanje prostitucije drugih ili drugih oblika seksualnog iskorištavanja, prisilni rad ili usluge, ropstvo ili odnose slične ropstvu, podčinjavanje ili odstranjivanje organa. Protokol o krijumčarenju migranata, Članak 3(a) »Krijumčarenje migranata« znači posredovanje, u svrhu izravnog ili neizravnog stjecanja financijske ili druge materijalne koristi od nezakonitog ulaska osobe u državu stranku koje ta osoba nije državljanin ili u njoj nema trajno boravište;

Ipak, valja primijetiti da razliku između trgovanja ljudima i krijumčarenja migranata u praksi nije uvijek lako odrediti, naročito na duži rok. Primjerice, niz osoba koje su predmet trgovanja ljudima, što uključuje i muškarce i žene, započne svoje putovanje u statusu krijumčarenih migranata – nakon što su se dogovorili s pojedincem ili nekom grupom kako bi im taj pojedinac odnosno grupa pomogli u njihovu nezakonitom kretanju u zamjenu za financijsku korist. U klasičnoj situaciji krijumčarenja migranata, odnos između migranta i krijumčara je dragovoljan, kratkoročan odnos – i to odnos koji završava po dolasku migranta u odredišnu zemlju. No, neki krijumčareni migranti prisiljeni su nastaviti taj odnos kako bi otplatili visoke troškove prijevoza. Upravo u toj kasnoj fazi krajnja svrha trgovanja ljudima (dužničko ropstvo, iznuda, korištenje prisile, prisilni rad, prisilni kriminal, prisilna prostitucija) postaje očita.

6

TABLICA KARAKTERISTIKA Trgovanje

ljudima (odraslim osobama)

Trgovanje ljudima (djecom)

Krijumčarenje migranata

Dob žrtve: Iznad 18 Ispod 18 Nevažna Namjera: Izravna namjera Izravna namjera Izravna namjera Stvarno obilježje:

• Djelo • Način • Svrha

iskorištavanja

• Djelo • Svrha

iskorištavanja

• Djelo: posredovanje ilegalnog ulaska

• Svrha: financijska ili druga materijalna korist

Pristanak osobe koja je postala predmet trgovanja ili krijumčarenja:

Nevažno, nakon što se odredi način.

Nevažno. Nije potrebno odrediti način.

Pristanak krijumčarene osobe na krijumčarenje

Transnacionani aspekt

Nije potreban. Nije potreban. Potreban.

Sudjelovanje u organiziranoj zločinačkoj skupini

Nije potrebno. Nije potrebno. Nije potrebno.

1.1.2. Trgovanje ljudima Članak 3 Protokola o trgovanju ljudima pojašnjava kako trgovanje ljudima sadrži tri sastavna elementa: (1) djelo (što je učinjeno); (2) način (kako je to učinjeno); te (3) svrhu iskorištavanja (zašto je to učinjeno). Članak 5 nadalje zahtijeva od zemalja da se pobrinu za to da ponašanje definirano Člankom 3 bude predmetom kaznenog gonjenja u nacionalnom zakonodavstvu tih zemalja. Važno je imati na umu kako definicija sadržana u Protokolu o trgovanju ljudima ima za cilj pružiti određenu razinu dosljednosti i konsenzusa širom svijeta, kad je riječ o fenomenu trgovanja ljudima; no, nije nužno da nacionalno zakonodavstvo precizno slijedi jezični izričaj Protokola o trgovanju ljudima. Riječ je o tome da se domaće zakonodavstvo treba prilagoditi, sukladno domaćem pravnom sustavu, te učiniti važećim značenje i pojmove sadržane u Protokolu o trgovanju ljudima.

Elementi slučajeva koji uključuje trgovanje ljudima Protokol o trgovanju ljudima zahtijeva da se kazneno djelo trgovanja ljudima definira kroz kombinaciju tri sastavna elementa, a ne kroz pojedinačne komponente, premda ti pojedinačni elementi u nekim slučajevima mogu sami po sebi predstavljati kaznena djela. Primjerice, čin otmice i primjene sile koja nije posljedica pristanka (čin napada) najvjerojatnije će predstavljati posebna kaznena djela u domaćem kaznenom zakonodavstvu.

7

1. Kazneno djelo mora uključivati bilo koji od postupaka navedenih u nastavku: • vrbovanje; • prijevoz; • transfer; • pružanje utočišta; • ili prihvat osoba. Značenje nekih od ovih pojmova, ili svih njih, vjerojatno je jasno definirano u vašem domaćem pravnom sustavu. 2. Kazneno djelo također mora sadržavati barem jedan čin s popisa koji slijedi: • uporaba sile; • prijetnja sile; • prinuda; • otmica; • prijevara; • zavaravanje; • zloporaba ovlasti ili položaja bespomoćnosti; ili • davanje ili primanje plaćanja ili sredstava 3. Treći sastavni element predmeta trgovanja ljudima leži u tome da osoba vrši materijalno

djelo (odnosno djela) s namjerom da "izrabljuje" žrtvu (u skladu s definicijom domaćeg zakonodavstva za suzbijanje trgovanja ljudima u konkretnoj zemlji).

• Protokol o trgovanju ljudima ne definira izrabljivanje, no pruža nepotpun popis oblika

iskorištavanja:

"Izrabljivanje će minimalno uključiti, iskorištavanje prostitucije drugih ili drugih oblika seksualnog iskorištavanja, prisilni rad ili usluge, ropstvo ili odnose slične ropstvu, podčinjavanje ili odstranjivanje organa."

I tu je važno prisjetiti se kako obveza inkriminiranja trgovanja ljudima, koja proizlazi iz Protokola o trgovanju ljudima, ne podrazumijeva obvezu da domaće zakonodavstvo koristi precizan jezik sadržan u definiciji trgovanja ljudima. Riječ je o tome da domaće zakonodavstvo treba oblikovati na takav način da ono bude sukladno domaćem pravnom okviru, pod uvjetom da sadrži kombinaciju sastavnih elemenata sadržanih u definiciji. Kazneno djelo trgovanja ljudima (TIP) ne treba ovisiti o tome je li doista došlo do zbiljskog izrabljivanja. Iz Protokola o trgovanju ljudima jasno proizlazi da se izrabljivanje ne treba ostvariti u praksi. Potrebno je jedino da okrivljenik počini neko od sastavnih djela, koristeći neki od popisanih načina u svrhu izrabljivanja nekog pojedinca, odnosno, da to drukčije formuliramo, s namjerom da izrabljuje nekog pojedinca. Namjeru je moguće dokazati na niz načina. Također treba primijetiti da Protokol o trgovanju ljudima zahtijeva da zemlje inkriminiraju trgovanje ljudima samo kad se djelo poduzima s namjerom, sukladno članku 5(1). Ipak, zemlje mogu dopustiti da se kao preduvjet koristi neki niži standard, primjerice zbog nemara, nepoznavanja zakona, ili čak svjesnog nehaja, ovisno o zahtjevima domaćeg pravnog sustava.

8

Komponente trgovanja ljudima Kazneno djelo trgovanja ljudima uključuje zemljopisne, strukturne i komercijalne sastavnice. U slučaju prekograničnog trgovanja ljudima, zemljopisna i strukturna sastavnica mogu se izraziti ovako: • zemlja porijekla (vrbovanje i izlaz); • tranzitna zemlja (prijevoz); • odredišna zemlja (ulaz i prihvat). U sklopu ta tri područja, komercijalne karakteristike sadržane u ovoj vrsti kriminaliteta podrazumijevaju to da su krijumčari ljudi primorani uključiti se u jednu ili više aktivnosti s popisa koji slijedi: • oglašavanje (kao dio procesa vrbovanja ili izrabljivanja) • iznajmljivanje prostora (sigurnih kuća, javnih kuća, ilegalnih radionica, tvornica, itd.) • prijevoz (osobni i putni dokumenti te proces tranzita) • komunikacije (organiziranje vrbovanja i izrabljivanja) • financijske transakcije (primjenjivo na sve gore navedeno) Dokazni materijal može postojati u bilo kojoj od tih faza procesa trgovanja ljudima, a istražitelji moraju pronaći načine kako da u potpunosti iskoriste te dokazne mogućnosti i time osiguraju spašavanje žrtava te uhićenje i osudu krijumčara ljudi, kao i oduzimanje njihove kaznenim djelima stečene imovine.

PAZI: Svi se ovi procesi, dakako, mogu odvijati i unutar jedne zemlje odnosno područja.

1.1.3. Krijumčarenje migranata Članak 3 Protokola o krijumčarenju definira krijumčarenje migranata ("smuggling of migrants", SOM) kao proces koji sadrži sljedeće elemente:

• Oglašavanje • Iznajmljivanje prostora • Prijevoz • Komunikacije • Financijske transakcije

Komercijalne komponente

Zemlja porijekla Tranzitna zemlja Odredišna zemlja

Zemljopisne komponente

Trgovanje ljudima (THB)

Strukturne komponente

9

• posredovanje u nezakonitom ulasku druge osobe; • ulazak osobe u drugu državu; • u svrhu financijske ili materijalne koristi.

Članak 3(b) nadalje definira “nezakonit ulazak” kao prelazak (međunarodnih) granica bez udovoljavanja nužnim uvjetima za zakonit ulazak u zemlju primateljicu. Članak 6 Protokola o krijumčarenju migranata zahtijeva, među ostalim, utvrđivanje krijumčarenja migranata kao kaznenog djela.

1.1.4. Ključne razlike između trgovanja ljudima i krijumčarenja migranata U praksi može biti teško razlikovati ta dva kaznena djela na prvom stupnju. U nizu slučajeva može se dogoditi da žrtve trgovanja ljudima u početku zapravo budu krijumčareni migranti. Sukladno tome, pri istraživanju slučajeva trgovanja ljudima ponekad može biti nužno oslanjati se na mjere protiv krijumčarenja migranata. Ipak, presudno je da osobe koje istražuju slučajeve krijumčarenja osoba budu upoznati s kaznenim djelom trgovanja ljudima, budući da posljedice po žrtve mogu biti iznimno teške ukoliko se slučaj trgovanja ljudima obrađuje kao da je riječ o slučaju krijumčarenja migranata. Potpunije definicije oba ova kaznena djela, kao i detaljnije razmatranje razlika između njih, mogu se pronaći u Poglavlju 1 Priručnika za istrage u predmetima trgovanja ljudima (Training Manual for Investigations into Trafficking in Persons), dovršenog u svibnju 2008. godine u sklopu Faze 1 ovoga projekta. Taj je priručnik preveden na srpski, makedonski i albanski jezik (a dostupan je i na engleskom jeziku).

1.2. Pregled relevantnog međunarodnog okvira koji se odnosi na trgovanje ljudima i krijumčarenje migranata

Ovaj dio priručnika ima za cilj pružiti okvirne informacije o međunarodnom pravnom okviru koji se odnosi na trgovanje ljudima i krijumčarenje migranata.

1.2.1. Međunarodni ugovori

Međunarodni ugovor je sporazum koji gotovo uvijek potpisuju dvije države ili više njih, a koji definira obvezujuća prava i dužnosti u međunarodnom pravu. Ti ugovori mogu biti univerzalne naravi (otvoreni svim državama koje im žele pristupiti), ili mogu biti ograničeni na manju grupu zemalja, koja se može sastojati od dvije države ili više njih. Jedan međunarodni ugovor može imati niz mogućih naziva, kao što su "konvencija", "pakt", ili "protokol". Obveze sadržane u međunarodnim ugovorima zasnivaju se na pristanku. Za države počinju vrijediti određene obveze zbog toga što se države slažu s prihvaćanjem tih obveza. Države koje pristanu na to da ih obvezuje određeni međunarodni ugovor poznate su pod terminom "države stranke" tog ugovora.

Time što postaju stranke međunarodnih ugovora, države prihvaćaju određene obveze u međunarodnom pravu. U slučaju većine ugovora koji se odnose na pitanja trgovanja ljudima i krijumčarenje migranata, to znači da se države stranke obvezuju osigurati da njihovo nacionalno zakonodavstvo, politike i prakse ispunjavaju uvjete definirane ugovorom te se ujedno obvezuju osigurati sukladnost sa standardima tih ugovora.

10

Ovisno o njihovu izvoru, te obveze mogu biti utužive pred međunarodnim sudovima i tribunalima s odgovarajućom nadležnošću, kao što su Međunarodni sud pravde u Haagu, Međunarodni kazneni sud, ili Europski sud za ljudska prava. Pitanje jesu li obveze utužive pred nacionalnim sudovima odvojeno je pitanje, u odnosu na koje se treba odrediti domaće pravo. U nekim zemljama potrebno je da se međunarodni ugovori ugrade u domaće pravo, dok u nekim zemljama Ustav definira međunarodne ugovore kao ugovore koji automatski dobivaju status domaćeg prava.

Većina multilateralnih ugovora (ugovora koji uključuju veći broj država, a ne tek nekoliko njih) sklapa se pod pokroviteljstvom međunarodnih organizacija, kao što su Ujedinjeni narodi (UN) ili regionalne organizacije poput Vijeća Europe (CoE), ili Europske unije (EU). Primjer može biti i Udruženje zemalja jugoistočne Azije (ASEAN). Bilateralni ugovori, ili ugovori sklopljeni među manjim grupama država, u načelu su proizvod pregovora relevantnih ministarstava vanjskih poslova, bez uključivanja vanjskog aktera ili posrednika poput UN-a.

1.2.2. Međunarodni ugovori o transnacionalnom organiziranom kriminalu, trgovanju ljudima i krijumčarenju migranata Sljedeća tri ključna međunarodna ugovora izravno se odnose na trgovanje ljudima i krijumčarenje migranata u širem kontekstu transnacionalnog organiziranog kriminaliteta: Konvencija Ujedinjenih naroda o transnacionalnom organiziranom kriminalu (UNTOC), UN-ov Protokol o trgovanju ljudima te UN-ov Protokol o krijumčarenju migranata, a svi su zaključeni u prosincu 2000. godine. Njihove su ključne odredbe detaljno obrazložene u nastavku. Valja imati na umu da su dodatne informacije o aspektima međunarodne pravne suradnje koji se odnose na te instrumente navedene u poglavljima koja slijede.

1.2.3. Konvencija Ujedinjenih naroda o transnacionalnom organiziranom kriminalu (UNTOC) Ova konvencija središnji je instrument skupa međunarodnih ugovora sročenih s ciljem suočavanja s problemom transnacionalnog organiziranog kriminaliteta. Pojedinačni protokoli pridodani UNTOC-u konkretnije razrađuju pitanja trgovanja ljudima, krijumčarenja migranata i trgovanja lakim oružjem. Odredbe Konvencije primjenjuju se na sva tri oblika kriminaliteta. Svrha UNTOC-a leži u poticanju međudržavne suradnje s ciljem učinkovitijeg suzbijanja transnacionalnog organiziranog kriminaliteta. UNTOC nastoji eliminirati "utočišta" u kojima bi se mogle odvijati kaznene aktivnosti ili prikrivati dokazi ili imovinska korist od kriminaliteta, na način da se potiče prihvaćanje osnovnih minimalnih mjera. Dva su ključna preduvjeta za primjenu UNTOC-a. Prvi je preduvjet to da odgovarajuće kazneno djelo mora biti "teško" i da mora sadržavati određeni transnacionalni aspekt. Drugo, kazneno djelo mora uključivati organiziranu zločinačku skupinu. Oba ova elementa definirana su vrlo široko. "Teško kazneno djelo" definirano je na takav način da uključuje sva značajnija kaznena djela. Posljedica toga je činjenica da države mogu koristiti ovu konvenciju kako bi se posvetile suzbijanju širokog raspona suvremenog kriminaliteta koji uključuje trgovanje ljudima i krijumčarenje migranata. To je posebno važno s obzirom na činjenicu da države mogu postati stranke konvencije, a da pritom ne moraju ratificirati nijedan protokol, kao i s obzirom na činjenicu da ratifikacija konvencije mora prethoditi ratifikaciji bilo kojeg protokola. Primarna obveza koja izvire iz konvencije odnosi se na inkriminiranje konkretnog oblika ponašanja. Države stranke dužne su kaznenim djelima smatrati:

■ sudjelovanje u organiziranoj zločinačkoj skupini; ■ pranje koristi stečene kaznenim djelom;

11

■ korupciju u javnom sektoru; kao i ■ ometanje pravde.

Ta kaznena djela također moraju biti podložna odgovarajućim sankcijama.

Jedna od ključnih prepreka učinkovitom djelovanju protiv transnacionalnog organiziranog kriminaliteta, uključujući trgovanje ljudima, odnosi se na manjak komunikacije i suradnje nacionalnih tijela kaznenog pravosuđa. UNTOC definira raspon mjera koje države stranke trebaju prihvatiti kako bi potaknule učinkovitu suradnju u području provedbe zakona. Velika je vjerojatnost da praktičnu primjenu tih odredbi može poboljšati uključenje detaljnog pravnog okvira posvećenog uzajamnoj pravnoj pomoći ("mutual legal assistance", MLA) koji se odnosi na istrage, kazneno gonjenje i pravosudne postupke za kaznena djela koja potpadaju pod ovu sferu.

Države stranke mogu koristiti konvenciju kako bi zatražile uzajamnu pravnu pomoć u niz svrha, uključujući:

■ uzimanje dokaza; ■ djelotvornu dostavu sudskih dokumenata; ■ izvršenje pretraga; ■ identifikaciju imovinske koristi ostvarene kaznenim djelima; ■ pribavljanje informacija i dokumentacije.

Države stranke također se potiču da:

■ osnivaju zajednička istražna tijela; ■ sklapaju formalne sporazume o korištenju posebnih istražnih tehnika; ■ uzimaju u obzir ustupanje kaznenih postupaka; ■ uzimaju u obzir prepratu zatvorenika; ■ olakšavaju postupke izručenja za odgovarajuća kaznena djela; ■ poboljšavaju te, gdje je nužno, i uspostavljaju komunikacijske kanale kojima se može olakšati sigurna i brza razmjena informacija.

1.2.4. UN-ov protokol o trgovanju ljudima

Protokol za sprječavanje, suzbijanje i kažnjavanje trgovanja ljudima, posebice ženama i djecom, kojim se dopunjuje Konvencija Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnog organiziranog kriminala najvažniji je od svih međunarodnih ugovora posvećenih problemu trgovanja ljudima. Taj je protokol stupio na snagu 2003. godine, a prvog siječnja 2009. godine imao je više od 124 države stranke. Protokol zahtijeva od država da inkriminiraju trgovanje ljudima onako kako je ono definirano u tom pravnom instrumentu, kao i da inkriminiraju kaznena djela povezana s trgovanjem ljudima.

Svrhe protokola su sljedeće:

■ sprječavanje i borba protiv trgovanja ljudima, uz naročitu pozornost posvećenu ženama i djeci; ■ pomoć žrtvama trgovanja ljudima, uz puno poštivanje njihovih ljudskih prava; te ■ poticanje suradnje među državama strankama kako bi se postigli ti ciljevi.

Ključne obveze država stranaka protokola su sljedeće:

■ Inkriminirati "trgovanje ljudima" kako je definirano u protokolu i propisati kazne koje uzimaju u obzir tešku prirodu tog kaznenog djela.

12

■ U mjeri u kojoj je to moguće u okviru domaćeg zakonodavstva, zaštititi privatnost i identitet žrtava trgovanja ljudima i razmotriti pružanje određenog raspona usluga socijalne skrbi kako bi se omogućio oporavak žrtava od trauma uzrokovanih njihovim iskustvima.

■ Osigurati da pravni sustav sadrži mjere koje žrtvama nude mogućnost dobivanja naknade štete.

■ Izvršiti nužna poboljšanja graničnog nadzora kako bi se spriječilo trgovanje ljudima, ne dirajući u druge međunarodne obveze koje jamče slobodno kretanje ljudi.

■ Osigurati integritet nacionalnih putnih, odnosno osobnih isprava i pravodobno djelovati u odnosu na zahtjeve za provjerom tih isprava.

■ Na prikladan način ojačati suradnju s drugim državama u razmjeni informacija u vezi s identitetom, korištenjem krivotvorenih isprava te sredstvima i metodama koje koriste osobe koje se upuštaju u aktivnosti trgovanja ljudima. Također se zahtijeva i organiziranje i/ili poboljšavanje izobrazbe za službenike zadužene za prepoznavanje i sprječavanje trgovanja ljudima, uključujući i izobrazbu posvećenu podizanju svijesti o ljudskim pravima.

■ Potrebno je razmotriti mogućnost da se žrtvama dopusti ostanak na području na kojem su otkrivene, trajno ili privremeno, uzimajući u obzir humanitarne razloge i suosjećanje.

■ Država treba prihvatiti povratak svih žrtava trgovanja ljudima koji su državljani te države, odnosno žrtava koje su imale trajno boravište u toj državi u trenutku ulaska u zemlju primateljicu. Pri povratku žrtava, dužna pozornost mora se posvetiti njihovoj sigurnosti, pri čemu valja nastojati da povratak bude dobrovoljan.

1.2.5. UN-ov protokol o krijumčarenju migranata

Protokol protiv krijumčarenja migranata kopnom, morem i zrakom, kojim se dopunjuje konvencija Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnog organiziranog kriminaliteta ima sljedeću svrhu:

■ Sprječavati i suzbijati krijumčarenje migranata, kao i u tu svrhu poticati suradnju među državama strankama.

Ključne obveze država stranaka protokola su sljedeće:

■ Inkriminirati "krijumčarenje migranata", korištenje lažnih putnih ili identifikacijskih isprava (u svrhu krijumčarenja) i olakšavanje nezakonitog ostanka prokrijumčarenih migranata u zemlji – uzimajući u obzir činjenicu da same migracije ne predstavljaju kazneno djelo.

■ Jačati međunarodnu suradnju kako bi se spriječilo krijumčarenje migranata te otkrivati i provoditi kazneni progon krijumčara migranata.

■ Prihvaćati zakonodavne i druge nužne mjere kako bi se omogućilo strože kažnjavanje krijumčara migranata u slučajevima u kojima njihove aktivnosti migrante dovode u opasnost, ili za koje postoji vjerojatnost da će dovesti u opasnost njihove živote ili sigurnost; kao i u slučajevima koji uključuju nečovječno ili ponižavajuće postupanje prema tim migrantima, uključujući izrabljivanje.

■ Sukladno domaćim pravnim i upravnim sustavima pojedinih država, međusobno razmjenjivati relevantne informacije o pitanjima koja se odnose na rute, način djelovanja (modus operandi) i identitet organiziranih zločinačkih skupina uključenih u krijumčarenje migranata, kao i razmjenjivati zakonodavna iskustva i prakse te znanstvena i tehnička iskustva korisna za provedbu zakona, s ciljem poboljšavanja sposobnosti sprječavanja, otkrivanja i istrage takvih aktivnosti te kaznenog gonjenja počinitelja;

■ Jačati one vrste kontrole granica koje mogu biti nužne kako bi se spriječilo i otkrivalo krijumčarenje migranata, ne dirajući u međunarodne obveze u odnosu na slobodno kretanje ljudi.

13

1.2.6. Odnos između UNTOC-a i protokola UN-a o trgovanju ljudima i krijumčarenju migranata U nastavku su navedena ključna načela na kojima se temelji odnos između UNTOC-a i UN-ovih protokola o trgovanju ljudima i krijumčarenju migranata:

■ Budući da protokoli nisu bili zamišljeni kao neovisni međudržavni ugovori, države moraju ratificirati UNTOC prije ratifikacije bilo kojeg protokola.

■ UN-ovi protokoli o trgovanju ljudima i krijumčarenju migranata moraju se tumačiti zajedno s UNTOC-om. Pri tumačenju protokola mora se uzeti u obzir njihova naznačena svrha, što može imati za posljedicu prilagodbu značenja što se pripisuju UNTOC-u.

■ Odredbe UNTOC-a primjenjuju se uz nužne promjene i na protokole. To znači da pri primjeni konvencije na protokole valja vršiti prilagodbe u tumačenju ili primjeni samo tamo gdje je to nužno, te u mjeri u kojoj je nužno.

Kaznena djela određena protokolima valja smatrati kaznenim djelima određenima UNTOC-om. To znači sljedeće: nakon što država ratificira bilo koji od gore spomenutih protokola, dužna je povrh obveza koje izviru iz tog konkretnog instrumenta u odnosu na trgovanje ljudima ili krijumčarenje migranata ispunjavati i opće obveze definirane u konvenciji. Primjerice, ratifikacija protokola imat će za posljedicu i to da će se od države koja je ratificirala protokol također zahtijevati da odredbe konvencije koje se odnose na uzajamnu pravnu pomoć, izručenje, zaštitu svjedoka i pranje novca primjenjuje i na slučajeve kaznenih djela trgovanja ljudima i krijumčarenja migranata.

1.2.7. Regionalni ugovori koji se odnose na trgovanje ljudima/krijumčarenje migranata

Međunarodni pravni okvir u vezi s trgovanjem ljudima uključuje posebne ugovore koje su zaključivale regionalne grupacije država. Jedan vrlo značajan primjer predstavlja Konvencija Vijeća Europe protiv trgovanja ljudskim bićima (Europska konvencija o trgovanju ljudima) iz 2005. godine, koja je stupila na snagu u veljači 2008. godine. Ta konvencija ima potencijal povezati više od četrdeset zemalja zapadne, središnje i istočne Europe na puno višoj razini obveza nego što je to slučaj s UN-ovim Protokolom o trgovanju ljudima, naročito kad je riječ o zaštiti žrtava. Sve zemlje sudionice primijenile su konvenciju – Albanija, Bosna i Hercegovina (BiH), Hrvatska i Crna Gora 2008. godine, a Srbija i Bivša jugoslavenska Republika Makedonija 2009. godine.

Ne postoji konkretan regionalni ugovor koji bi se odnosio na krijumčarenje migranata. No, Konvencija o policijskoj suradnji zemalja jugoistočne Europe (PCC) zato pokriva sve aspekte međunarodne suradnje tijela za provedbu zakona u vezi sa svim oblicima kriminaliteta – uključujući trgovanje ljudima i krijumčarenje migranata. Konvenciju PCC ratificirale su sve zemlje sudionice, s izuzetkom Hrvatske, zajedno s Bugarskom, Moldavijom i Rumunjskom, a ta se konvencija trenutno nalazi u raznim fazama provedbe u pojedinim ugovornim strankama. Konvencija obvezuje ugovorne stranke na jačanje njihove suradnje u odnosu na goruće prijetnje javnoj sigurnosti i/ili javnom poretku, kao i u odnosu na sprječavanje, otkrivanje i policijske istrage kaznenih djela.

Premda regionalni ugovori nameću obveze jedino državama koje su stranke ugovora, činjenica je da svim zemljama mogu pružiti korisne spoznaje u vezi sa standardima koji se nastavljaju razvijati. Također mogu pridonijeti razvoju običajnog međunarodnog prava u vezi s nekim konkretnim pitanjem ili područjem.

14

1.2.8. Ugovori o ljudskim pravima

Međunarodni ugovori o ljudskim pravima predstavljaju važan dio mjerodavnog pravnog okvira koji se odnosi na trgovanje ljudima. Dva ključna međunarodna ugovora o ljudskim pravima sadrže konkretne odrednice u vezi s trgovanjem ljudima i izrabljivanjem u sklopu te vrste kriminaliteta:

■ Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije nad ženama (CEDAW): Članak 6 izričito zabranjuje trgovanje ženama i izrabljivanje prostitucije žena.

■ Konvencija o pravima djeteta (CRC): zabranjuje trgovanje djecom kao i seksualno iskorištavanje djece te prisilni ili izrabljujući rad. Ova konvencija također sadrži važne mehanizme zaštite djece žrtava trgovanja djecom.

Drugi ugovori o ljudskim pravima2 zabranjuju određene vrste ponašanja ili postupanja koje često mogu biti povezane s trgovanjem ljudima, uključujući: diskriminaciju zasnovanu na etničkom i rasnom porijeklu ili spolu; ropstvo; prisilni rad i ropstvo; seksualno iskorištavanje djece; prisilni brak; mučenje i nečovječno postupanje i kazne; te samovoljni pritvor.

Međunarodni ugovori o ljudskim pravima također prepoznaju i štite određena prava koja su posebno važna u kontekstu trgovanja ljudima, kao što su: pravo na posjedovanje i nasljeđivanje imovine; pravo na obrazovanje; pravo na priliku za zarađivanje za život kroz slobodno odabran ili prihvaćen rad; te pravo na pravni lijek. Pravo na pravedno suđenje predstavlja temeljno ljudsko pravo koje je naročito bitno u kontekstu međunarodne suradnje, uključujući međunarodnu pravnu pomoć i izručenje.

Premda u međunarodnim ugovorima o ljudskim pravima odrednice o krijumčarenju migranata nisu toliko izravne, neka gore spomenuta prava također su relevantna i za kaznena djela krijumčarenja migranata, a općeprihvaćena je činjenica da se ljudska prava migranata mogu kršiti tijekom procesa krijumčarenja, kao i to da značajan broj migranata izgubi život u rukama krijumčara zainteresiranih za profit. Jedna potencijalna kategorija prokrijumčarenih migranata, čija prava se konkretno navode u međunarodnim ugovorima, jest kategorija izbjeglica, a najvažniji je međunarodni ugovor te vrste:

Konvencija UN-a o pravnom položaju izbjeglica iz 1951. godine: u Članku 31 navodi se da "Države ugovornice neće primjenjivati kaznene sankcije, zbog njihova nezakonitog ulaska ili boravka, na izbjeglice koje, dolazeći izravno s područja na kojem su njihov život ili sloboda bili u opasnosti u smislu članka 1, ulaze ili se nalaze na području države ugovornice bez odobrenja, pod pretpostavkom da se odmah prijave vlastima i izlože im opravdane razloge svog nezakonitog ulaska ili nazočnosti."

1.2.9. Ugovori o kaznenom pravu / suzbijanju kriminala

Tijekom prošlog desetljeća prihvaćen je niz međunarodnih ugovora koji se bave kaznenim pitanjima (i na općenitoj razini, kao i konkretno u odnosu na kaznenu odgovornost pojedinca).

2 Primjeri međunarodnih ugovora posvećenih ljudskim pravima uključuju sljedeće: ■ Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (ICCPR). ■ Međunarodni sporazum o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (ICESCR). ■ Konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (CERD). ■ Konvencija protiv mučenja i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili kazni (Konvencija protiv mučenja). ■ Međunarodna konvencija o zaštiti prava radnika migranata i članova njihovih obitelji (Konvencija o radnicima migrantima).

15

Najrelevantniji međunarodni ugovori za pitanja trgovanja ljudima i krijumčarenja migranata već su spomenuti protokoli UNTOC-a.

Tema poglavlja koja slijede bit će složena mreža instrumenata kaznenog prava / suzbijanja kriminala, razvijena na bilateralnoj i regionalnoj razini s ciljem razrade konkretnih pitanja kao što su uzajamna pravna pomoć i izručenje.

1.2.10. Neugovorni instrumenti

Svi međunarodni instrumenti relevantni za trgovanje ljudima ili krijumčarenje migranata (kao i za, među ostalim, specifično pitanje međunarodne suradnje) ne spadaju u pravno provedive ugovore. Bilateralne ili multilateralne deklaracije, kodeksi, memorandumi o razumijevanju, "sporazumi" i rezolucije Ujedinjenih naroda redom predstavljaju važne izvore smjernica za definiranje strateških, koordiniranih akcija usmjerenih protiv počinitelja tih vrsta kaznenih djela. Kao "mekano (neobvezujuće) pravo", ti instrumenti također mogu pripomoći razvoju novih pravnih normi i standarda.

U području trgovanja ljudima, najvažniji međunarodni neobvezujući instrumenti uključuju Preporučena načela i smjernice Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima i trgovinu ljudima (Načela i smjernice o trgovanju ljudima). Niz aspekata Načela i smjernica o trgovanju ljudima zasniva se na međunarodnom ugovornom pravu. Međutim, dijelovi tog dokumenta idu i dalje od toga: koriste prihvaćene međunarodne pravne standarde kako bi razvili preciznije i detaljnije smjernice za države u sferama kao što su zakonodavstvo, reakcije kaznenog pravosuđa, međunarodna suradnja, zadržavanje žrtava te zaštita i potpora za žrtve. Nedavno je Fond Ujedinjenih naroda za djecu objavio Smjernice za zaštitu djece koja su žrtve trgovanja ljudima (Smjernice UNICEF-a), koje pružaju dodatne preporuke u vezi sa specifičnim pitanjem djece kao žrtava trgovanja ljudima.

Važni kvazi-pravni instrumenti i neobvezujući instrumenti također su se razvijali i na regionalnoj razini. Kao i u slučaju njihovih međunarodnih ekvivalenata, i ti instrumenti često ponavljaju i proširuju postojeća pravna načela, a ponekad idu i dalje od onoga o čemu su se države međusobno formalno sporazumjele. Pritom instrumenti koji proširuju postojeća pravna načela mogu pripomoći u određivanju smjera budućeg razvoja međunarodnog prava u odnosu na neko konkretno pitanje.

16

POGLAVLJE 2: Pregled pitanja relevantnih za međunarodnu suradnju u istraživanju i kaznenom progonu trgovanja ljudima i krijumčarenja migranata

2.1. Važnost međunarodne suradnje

Moguće je da se svi elementi kaznenog djela trgovanja ljudima odviju unutar nacionalnih granica, a da ujedno počinitelji, žrtve i dokazni materijal također budu locirani u jednoj te istoj zemlji. Ipak, predmeti trgovanja ljudima najčešće pružaju složeniju sliku. Pretpostavljeni počinitelji, žrtve i dokazi mogu se nalaziti u dvije zemlje ili više njih, što može dovesti do kaznenih istraga i kaznenog progona u više jurisdikcija. Po svojoj prirodi, krijumčarenje migranata uvijek predstavlja transnacionalni kriminalitet. Međudržavna priroda tih kriminalnih fenomena stoga podrazumijeva da su razni oblici međunarodne suradnje od presudne važnosti, poput suradnje policijskih službi, kao i formalnijih pravnih sredstava poput uzajamne pravne pomoći ili izručenja.

Važnost međunarodne suradnje prepoznaje se na međunarodnoj razini (kao i na regionalnoj razini, uključujući prostor jugoistočne Europe). Za oslikavanje te činjenice mogu poslužiti sljedeći primjeri:

■ Međunarodna suradnja s ciljem sprječavanja i borbe protiv transnacionalnog organiziranog kriminala predstavlja primarni cilj Konvencije Ujedinjenih naroda o transnacionalnom organiziranom kriminalu.

■ Jedna od tri ključne svrhe Dopunskog protokola konvencije protiv transnacionalnog organiziranog kriminala o sprječavanju, suzbijanju i kažnjavanju trgovanja ljudima, osobito ženama i djecom leži o tome da se potiče međunarodna suradnja kako bi se sprječavalo, suzbijalo i kažnjavalo trgovanje ljudima.

■ Naznačen cilj Dopunskog protokola konvencije protiv transnacionalnog organiziranog kriminala o krijumčarenju migranata kopnom, morem i zrakom uključuje sprječavanje i suzbijanje krijumčarenja migranata, kao i poticanje suradnje među državama strankama u tu svrhu, štiteći pritom prava krijumčarenih migranata. U konvenciju je uključena izjava o tome kako učinkovito djelovanje s ciljem sprječavanja i borbe protiv krijumčarenja migranata ... traži sveobuhvatan međunarodni pristup, uključujući suradnju, razmjenu informacija i drugih odgovarajućih mjera.

■ Drugi ključni međunarodni instrumenti, uključujući Konvenciju Ujedinjenih naroda protiv korupcije (UNCAC), naglašavaju središnju ulogu međunarodne suradnje kao presudnog sredstva pomoću kojeg se može eliminirati utočišta za kriminalce.

■ Europske konvencije o uzajamnoj sudskoj pomoći u kaznenim stvarima i izručenju, zajedno sa svojim protokolima, obvezuju potpisnice da prihvate zajedničke zakone u području uzajamne pravne pomoći i izručenja.

■ U Konvenciji o policijskoj suradnji zemalja jugoistočne Europe (PCC SEE) navodi se da će države jačati suradnju ugovornih stranaka u suzbijanju prijetnji javnoj sigurnosti i/ili javnom poretku, kao i u sprječavanju, otkrivanju i policijskim istragama kaznenih djela.

Sve zemlje Zapadnog Balkana potpisale su i ratificirale sve gore spomenute ugovore, s iznimkom Hrvatske koja (u trenutku objavljivanja ovih smjernica) još nije potpisala konvenciju PCC SEE.

17

2.2. Pitanje nadležnosti u predmetima trgovanja ljudima i krijumčarenja migranata

Pravila koja se odnose na uspostavu kaznene nadležnosti predstavljaju važan aspekt međunarodne suradnje. Ta pravila određuju okolnosti pod kojima država može ili ima obvezu uspostaviti svoju kaznenopravnu nadležnost nad određenom situacijom. Primjena tih pravila na pitanja trgovanja ljudima i krijumčarenja migranata može se pokazati složenijom nego u slučaju brojnih drugih vrsta kriminaliteta zbog činjenice da te vrste kriminaliteta često podrazumijevaju počinjenje višestrukih kaznenih djela u dvije zemlje ili više njih, pri čemu pretpostavljeni počinitelji ili žrtve nisu državljani jedne te iste zemlje.

Međunarodna pravna pravila u vezi s nadležnošću u situacijama koje uključuju trgovanje ljudima i krijumčarenje migranata definirana su ključnim međunarodnim i regionalnim ugovorima. Njihov je cilj eliminirati ili smanjiti broj utočišta od pravosudnih tijela koja bi krijumčari ljudi mogli koristiti, na način da se njima nastoji osigurati kažnjavanje svih segmenata kriminaliteta, neovisno o tome gdje su kaznena djela počinjena. Također je bitno osigurati da mehanizmi koordinacije budu učinkoviti u predmetima u kojima više uključenih zemalja može imati osnova za uspostavu nadležnosti. Slijedi popis temeljnih pravila sadržanih u ključnim ugovorima koji se odnose na pitanje trgovanja ljudima i krijumčarenje migranata:

■ Od države se zahtijeva da uspostavi nadležnost nad kaznenim djelima trgovanja ljudima i krijumčarenja migranata kad je kazneno djelo počinjeno na području te države, odnosno na plovilu pod zastavom te zemlje, ili u zrakoplovu registriranom sukladno zakonima te zemlje (načelo teritorijalnosti).

■ Država može uspostaviti nadležnost nad kaznenim djelima trgovanja ljudima i krijumčarenja migranata kad su takva kaznena djela počinjena izvan teritorijalne nadležnosti te države, a žrtva kaznenog djela je državljanin te zemlje (načelo pasivne legitimacije).

■ Država može uspostaviti nadležnost nad kaznenim djelima trgovanja ljudima i krijumčarenja migranata kad su takva kaznena djela počinjena izvan teritorijalne nadležnosti te države od strane njezina državljanina (načelo državljanstva).

■ Država može uspostaviti nadležnost nad kaznenim djelima trgovanja ljudima i krijumčarenja migranata kad su takva kaznena djela počinjena izvan teritorijalne nadležnosti te države, no povezana su s teškim vrstama kriminaliteta i pranjem novca što se planira izvršiti na području te države.

■ Država mora uspostaviti nadležnost nad kaznenim djelima trgovanja ljudima i

krijumčarenja migranata kad je počinitelj nazočan na području te države, a država ne izručuje počinitelja na temelju državljanstva (načelo: "izručenje ili kazneni progon").

Imajući u vidu transnacionalnu prirodu fenomena trgovanja ljudima i krijumčarenja migranata, moguće je da se više zemalja, a ne samo jedna, nađe u položaju u kojem mogu uspostaviti nadležnost nad nekim konkretnim slučajem trgovanja ljudima. Konzultacije i suradnja važni su od samoga početka kako bi se koordinirali koraci, i još preciznije, kako bi se donijela odluka o najprikladnijoj nadležnosti temeljem koje će se u konkretnom predmetu vršiti kazneni progon. U nekim slučajevima bit će najdjelotvornije da jedna država vrši kazneni progon svih počinitelja, dobivajući pritom podršku i pomoć

18

drugih uključenih zemalja. U nekim pak slučajevima možda će biti prikladnije da jedna država kazneno goni neke sudionike kaznenog djela, dok druga država, ili više njih, kazneno goni ostatak sudionika. U razmatranje treba uzeti pitanja kao što su: državljanstvo; lokacija svjedoka; mjerodavni pravni okvir; dostupnost resursa; te lokacija počinitelja u trenutku uhićenja. U UNTOC-u se navodi da države stranke, u slučaju u koji je uključeno nekoliko nadležnosti, trebaju razmotriti mogućnost ustupanja kaznenih postupaka najprikladnijem forumu, i to "u interesu što bolje primjene prava" i "u svrhu objedinjavanja progona".

2.3. Oblici međunarodne suradnje relevantni za predmete trgovanja ljudima i krijumčarenja migranata

Postoje razni oblici međunarodne suradnje. Uključuju neformalne procese, kao što je suradnja policijskih službi, te formalne procese poput uzajamne pravne pomoći i izručenja. Ove smjernice koncentriraju se na određene aspekte međunarodne suradnje, o čemu smo govorili ranije, te na relevantnost tih aspekata za predmete trgovanja ljudima i krijumčarenja migranata, o čemu slijedi sažetak u nastavku. Opširniji opis i analizu uzajamne pravne pomoći (MLA) možete pronaći u Poglavlju 3.

2.3.1. Neformalna suradnja uključujući suradnju policijskih službi

Pojam "neformalna suradnja", onako kako se koristi u ovom kontekstu, odnosi se na razmjenu informacija do koje dolazi izravno između tijela za provedbu zakona i regulacijskih tijela te njihovih partnera s druge strane. Ta je razmjena informacija poznata i kao međupolicijska, odnosno međuagencijska pomoć.

Neformalna suradnja predstavlja posebno sredstvo međunarodne suradnje u kaznenim stvarima koje je u manjoj mjeri vezano konkretnim pravilima u odnosu na druge vidove suradnje, a dostupno je izvan formalnog režima uzajamne pravne pomoći. Neformalna suradnja omogućuje tijelima za provedbu zakona i nadzornim tijelima (kao što su porezna uprava, kompanije i financijska nadzorna tijela) da izravno dijele informacije i obavještajne podatke sa svojim stranim kolegama bez ikakve potrebe da se uputi formalni zahtjev za uzajamnu pravnu pomoć. U tom smislu, neformalna suradnja nadopunjuje režime uzajamne pravne pomoći. Ovo sredstvo međunarodne suradnje može se koristiti prije nego što istraga postane službena i prije početka sudskog postupka, kako bi se, primjerice, provodio nadzor, uzimale dobrovoljne izjave svjedoka, ili provjeravale baze obavještajnih podataka. U okolnostima u kojima se ne zahtijevaju prisilne mjere, najčešće je brže, jeftinije i lakše doći do podataka ili obavještajnih informacija na neformalnoj osnovi, nego kroz formalne kanale uzajamne pravne pomoći.

Razni međunarodni i regionalni instrumenti pružaju mogućnost "neformalne suradnje" i dijeljenje informacija između tijela bez formalnog "zahtjeva u pisanom obliku" u predmetima trgovanja ljudima i krijumčarenja migranata.

U Konvenciji UN-a o transnacionalnom organiziranom kriminalu navodi se, među ostalim, sljedeće:

UNTOC, Članak 27 (Suradnja na provedbi zakona) 1. Države stranke usko će surađivati u skladu sa svojim domaćim pravnim i upravnim sustavima kako bi povećale učinkovitost provedbe zakona u cilju suzbijanja kaznenih djela obuhvaćenih ovom Konvencijom. Svaka država stranka donijet će učinkovitost mjere kako bi:

19

(a) poboljšala i, gdje je to potrebno, uspostavila komunikacijske kanale između nadležnih tijela, agencija i službi radi olakšavanja i osiguravanja brze razmjene informacija koje se tiču svih aspekata kaznenih djela obuhvaćenih ovom Konvencijom, uključujući, ako dotične državne stranke to smatraju prikladnim, veze s drugim zločinačkim aktivnostima; (b) surađivala s drugim državama strankama u vođenju istrage o kaznenim djelima obuhvaćenim ovom Konvencijom koja se tiču: (i) identiteta, kretanja i aktivnosti osoba za koje se sumnja da su umiješane u kaznena djela te mjesta na kojima se nalaze druge osobe o kojima je riječ: (ii) kretanje koristi koja je rezultat kaznenog djela ili imovine koja je nastala počinjenjem kaznenih djela;...................... 2. U svrhu primjene ove Konvencije, države stranke razmotrit će sklapanje dvostranih ili mnogostranih sporazuma ili dogovora o izravnoj suradnji između svojih tijela za provedbu zakona, a u slučajevima kada takvi sporazumi ili dogovori već postoje, njihovih izmjena i dopuna. U nedostatku takvih sporazuma ili dogovora između država stranaka o kojima je riječ, države stranke mogu ovu Konvenciju smatrati temeljem međusobne suradnje na provedbi zakona glede kaznenih djela obuhvaćenih ovom Konvencijom. Kada je to primjereno, države stranke u potpunosti će koristiti sporazume i dogovore, uključujući i međunarodne ili regionalne organizacije, kako bi pospješile suradnju između svojih tijela za provedbu zakona.

U Protokolu UN-a o trgovanju ljudima navodi se, među ostalim, sljedeće:

Protokol UN-a o trgovanju ljudima, Članak 10 (razmjena informacija i izobrazba) 1. Tijela zadužena za provedbu zakona, imigracijska i druga mjerodavna tijela država stranaka međusobno će surađivati, na prikladan način, razmjenjujući informacije, u skladu sa svojim domaćim zakonodavstvom, kako bi one mogle utvrditi: a) da li su pojedinci koji prelaze ili pokušavaju prijeći međunarodnu granicu s putnim ispravama koje pripadaju drugim osobama ili bez putnih isprava počinitelji ili žrtve krijumčarenja osoba; b) vrste putnih isprava koje osobe koriste ili pokušavaju koristiti da bi prešle međunarodnu granicu u svrhu krijumčarenja osoba; i c) sredstva i metode koje koriste organizirane zločinačke skupine za krijumčarenje osoba, uključujući vrbovanje i prijevoz žrtava, putove i veze između pojedinaca i skupina upletenih u takvo krijumčarenje te moguće mjere za njihovo otkrivanje.

U Protokolu UN-a o krijumčarenju migranata navodi se, među ostalim, sljedeće: Protokol UN-a o krijumčarenju migranata, Članak 10 (Informiranje) 1. Bez utjecaja na odredbe članaka 27. i 28. Konvencije, države stranke, naročito one sa zajedničkim granicama ili koje se nalaze na putovima duž kojih se migranti krijumčare, međusobno će razmijeniti, u svrhu postizanja ciljeva ovoga Protokola, relevantne informacije koje su u skladu s njihovim domaćim pravnim i upravnim sustavima, kao što su: ………………….. (b) identitet i metode organizacija ili organiziranih zločinačkih grupa za koje se zna ili sumnja da su umiješane u ponašanje navedeno u čl. 6. ovog Protokola; (c) točke ukrcaja i odredišta, kao i putovi, prijevoznici i prijevozna sredstva, za koje se zna ili sumnja da ih koristi organizirana zločinačka grupa umiješana u ponašanje navedeno u članku 6. ovoga Protokola;

20

U Drugom dodatnom protokolu Europske konvencije o uzajamnoj sudskoj pomoći u kaznenim stvarima navodi se, među ostalim, sljedeće: Europska konvencija o uzajamnoj sudskoj pomoći u kaznenim stvarima, Drugi dodatni protokol, Članak 11 (Slanje informacija na vlastitu inicijativu) 1. Ne dovodeći u pitanje vlastite istrage ili postupke, nadležna tijela neke stranke mogu, bez prethodne zamolbe, poslati nadležnim tijelima druge stranke informacije što su ih prikupili u vlastitim istragama, ako smatraju da bi dostava takvih informacija stranci koja ih prima mogla pomoći u pokretanju ili provođenju istrage ili sudskoga postupka, ili bi mogla dovesti do podnošenja zamolbe te stranke u skladu s odredbama Konvencije ili njezinih protokola.

U Konvenciji o policijskoj suradnji zemalja jugoistočne Europe navodi se, među ostalim, sljedeće: PCC SEE, Članak 5.1(a) Raspon razmjene informacija 1. Tijekom suradnje s ciljem sprječavanja, otkrivanja i istrage nad kaznenim djelima, posebno organiziranog kriminala, tijela za provedbu zakona ugovornih stranaka po zahtjevu će razmjenjivati sljedeće informacije: a) o podacima o pojedincima uključenim u organizirani kriminal, obavještajne podatke o vezama između osumnjičenika, osoba pod sumnjom i sumnjivih grupa. Razmjenjivat će se informacije o pripremljenim, pokušanim ili ostvarenim kaznenim djelima, posebno o vremenu i mjestu počinjenja i vrsti kriminaliteta, detaljima o žrtvama ili imovini stečenoj na žrtvama, kao i obavještajni podaci o posebnim uvjetima i odgovarajućim pravnim odredbama, ako je to potrebno da bi se spriječila, otkrila i istražila kaznena djela, ........... Članak 6 Razmjena informacija bez zahtjeva U određenim slučajevima, tijela za provedbu zakona ugovornih stranaka međusobno će pružati informacije bez prethodno im upućenog zahtjeva, ako postoji razlog za pretpostavku, utemeljenu na dokazanim činjenicama, da su takve informacije potrebne radi borbe protiv konkretnih prijetnji javnom poretku i/ili sigurnosti, odnosno radi sprječavanja, otkrivanja i istrage nad kaznenim djelima.

2.3.2. Formalna suradnja: uzajamna pravna pomoć

Uzajamna pravna pomoć ("mutual legal assistance", MLA), koju se ponekad naziva i uzajamnom pomoći ili pravosudnom pomoći, predstavlja proces koji države koriste kako bi formalno zatražile od drugih država da pruže informacije i dokaze u svrhu istrage ili kaznenog progona. Uzajamna pravna pomoć predstavlja alat za suradnju koji je iznimno formalne naravi, budući da, načelno govoreći, podrazumijeva to da jedna država traži od druge države da ta druga država iskoristi moć prisile u njezino ime i/ili da poduzme korake kako bi pribavila dokaze koji moraju biti valjani u kaznenom postupku. Iz tih razloga, uzajamna pravna pomoć odvija se pod drukčijim i bitno strožim pravilima nego što je slučaj s pravilima koja vrijede za manje formalne oblike međuagencijske, odnosno međupolicijske suradnje. Načela i uvjeti koji vrijede za uzajamnu pravnu pomoć opisani su u Poglavlju 3.

21

2.3.3. Formalna suradnja: izručenje

Izručenje je formalni koncept koji podrazumijeva proces u kojemu jedna država (država moliteljica) traži od druge države (zamoljene države) da isporuči određenu osobu, kako bi se dotična osoba suočila s optužbom odnosno služila kaznu u državi moliteljici. S obzirom na prirodu postupaka koji se primjenjuju na trgovanje ljudima i krijumčarenje migranata, okrivljenici koje traži tužiteljstvo jedne države često će se nalaziti u drugoj državi. To se može dogoditi stoga što su dotične osobe državljani te druge države, ili zato što su namjerno poduzeli korake kako bi izbjegli kazneni progon ili osudu u vidu bijega u drugu državu. Izručenje će stoga ponekad biti nužno za uspješan kazneni progon u predmetima trgovanja ljudima i krijumčarenja migranata. Detaljni opis načela i procesa izručenja možete pronaći u Priručniku o međunarodnoj suradnji u predmetima trgovanja ljudima UNODC-a i ASEAN-a (UNODC ASEAN Handbook on International Cooperation in TIP cases), posvećenom međunarodnoj suradnji u predmetima trgovanja ljudima.

2.3.4. Međuovisnost alata međunarodne suradnje

Razna neformalna i formalna sredstva međunarodne suradnje u kaznenim stvarima međusobno ovise jedna o drugima. Istražitelji, državni odvjetnici i pravnici središnjeg tijela trebaju razmotriti svoje komplementarne uloge i djelovanje, kao na primjer sljedeće elemente:

■ Neformalna pomoć može poslužiti kao temelj naknadnih formalnih zahtjeva za uzajamnu pravnu pomoć (MLA).

■ Formalna uzajamna pravna pomoć i neformalna pomoć jedne agencije drugoj agenciji može se odvijati istovremeno.

■ Uzajamna pravna pomoć često se pojavljuje nakon izravne međusobne suradnje agencija.

■ Uzajamna pravna pomoć može predstavljati nadopunu izručenju u slučajevima u kojima se i pretpostavljeni počinitelj i dokazi o kaznenom djelu nalaze u drugoj zemlji.

■ Uzajamna pravna pomoć može se koristiti kako bi se pribavili dokazi s ciljem podupiranja kvalitetne obrade predmeta u kojem postoji mogućnost kasnijeg slanja zahtjeva za izručenjem.

■ U situacijama u kojima zamoljena država odbija izručiti osobu (zbog toga što je, primjerice, ta osoba državljanin zamoljene države), država moliteljica može naknadno pružiti podršku zamoljenoj državi u vidu uzajamne pravne pomoći, kako bi joj omogućila da istraži ili kazneno goni traženu osobu.

Suradnja je u jednakoj mjeri način razmišljanja i rada, kao što je i skup "alata" ili procesa. Države posvećene suradnji, općenito govoreći, pronaći će čitav raspon mogućnosti, mehanizama i resursa kako bi pomogle jedne drugima u istrazi i kaznenom progonu u predmetima koji uključuju kaznena djela trgovanja ljudima.

2.4. Pravna osnova međunarodne suradnje

Nužno je odrediti pravnu osnovu za međunarodnu suradnju. Definiranjem pravne osnove određenog koraka ili namjeravanog djelovanja, službenik u području kaznenog pravosuđa može biti siguran da se nadležnost uspostavlja na odgovarajući način i da će se rezultate suradnje moći koristiti onako kako je to i namjeravano. Provjera pravne osnove također će vrlo često pružiti važne informacije o rasponu i prirodi relevantnog alata suradnje.

22

2.4.1. Suradnja zasnovana na ugovorima

Države i grupe država koje surađuju kroz međuvladine organizacije stvorile su složenu mrežu bilateralnih i multilateralnih ugovora koji pružaju pravnu osnovu za međunarodnu suradnju. Kad je riječ o suradnji zasnovanoj na ugovorima, tu postoje praktične i strateške prednosti. Prije svega, ugovor obvezuje zamoljenu državu da surađuje sukladno međunarodnom pravu. Drugo, ugovori obično sadrže detaljne odredbe o postupcima i parametrima suradnje te stoga pružaju veću razinu sigurnosti i jasnoće od većine neugovornih mehanizama. Zaključno, ugovori ujedno mogu omogućiti oblike suradnje koji bi inače bili nedostupni.

Bilateralni ugovori

Države mogu pregovarati o bilateralnim ugovorima o izručenju i/ili uzajamnoj pravnoj pomoći. Bilateralni ugovori mogu biti vrlo korisni, jer se mogu prilagoditi kako bi precizno odražavali pravne sustave i specifične potrebe dvaju zemalja. Ujedno je i lakše u njih unositi izmjene i dopune, kako bi se ispunjavali zahtjevi u budućnosti. No, pregovori o bilateralnim ugovorima mogu biti zahtjevni kad je riječ o utrošku vremena i resursa. Država ponekad treba zaključiti velik broj takvih ugovora kako bi se pobrinula za to da njezini potencijalni interesi budu u dovoljnoj mjeri ispunjeni.

Multilateralni ugovori

Multilateralni ugovori oduvijek su bili važni u kontekstu međunarodne pravne suradnje. Međutim, međunarodna zajednica počela je tijekom proteklog desetljeća intenzivnije naglašavati razvoj multilateralnih okvira suradnje, kad je riječ o globalno važnim pitanjima. Primjeri takvog naglaska uključuju terorizam, trgovanje drogom, korupciju, trgovinsku razmjenu, okoliš i transnacionalni kriminalitet. Ključni međunarodni i regionalni ugovori koji definiraju obveze za države u odnosu na međunarodnu suradnju u području trgovanja ljudima i krijumčarenja migranata sažeto su opisani u nastavku.

Konvencija Ujedinjenih naroda o transnacionalnom organiziranom kriminalu

U UNTOC-u se uviđa potreba za poticanjem i jačanjem bliske međunarodne suradnje, kako bi se rješavali problemi transnacionalnog organiziranog kriminaliteta. Države stranke konvencije obvezuju se poduzimati seriju mjera protiv transnacionalnog organiziranog kriminaliteta, uključujući inkriminiranje sljedećih elemenata: sudjelovanja u organiziranoj zločinačkoj skupini; pranja novca; korupcije te ometanja pravde. Države stranke također se obvezuju na nov i detaljan okvir za izručenje, uzajamnu pravnu pomoć i suradnju u području provedbe zakona. Slijedi popis pitanja koja se odnose na međunarodnu suradnju, pokrivenih UNTOC-om:

■ Međunarodna suradnja u svrhu oduzimanja imovine. ■ Nadležnost. ■ Izručenje. Transfer osuđenih osoba. ■ Uzajamna pravna pomoć. ■ Zajedničke istrage. ■ Posebne istražne tehnike. ■ Ustupanje kaznenog postupka. ■ Osnivanje kaznene evidencije. ■ Suradnja na provedbi zakona. ■ Prikupljanje, razmjena i analiza informacija o naravi organiziranog kriminaliteta.

23

UNTOC uključuje obvezu država stranaka da međusobno surađuju u ovim pitanjima, ostavljajući prostor daljnjoj provedbi postojećih bilateralnih ugovora i mehanizama.

Protokol UN-a o trgovanju ljudima

Protokol UN-a o trgovanju ljudima predstavlja sveobuhvatan međunarodni ugovor koji se bavi kriminalnom aktivnošću trgovanja ljudima, posebno ženama i djecom, na transnacionalnoj razini. Protokol definira okvir unutar kojega države mogu poduzimati zakonske, političke i praktične mjere kako bi mogle pružiti pomoć žrtvama trgovanja ljudima, uhićivati, kazneno goniti i kažnjavati osobe odgovorne za trgovanje ljudima te sprječavati trgovanje ljudima u budućnosti. Protokol također definira parametre pravosudne suradnje i razmjene informacija među zemljama.

Povrh odredbi UNTOC-a o međunarodnoj suradnji, koje se uz nužne promjene primjenjuju na Protokol UN-a o trgovanju ljudima, sam Protokol UN-a o trgovanju ljudima potanko opisuje niz konkretnih oblika suradnje koji se smatraju posebno prikladnima za predmete trgovanja ljudima. Ti oblici suradnje uključuju sljedeće elemente:

■ neformalnu suradnju i razmjenu informacija tijela zaduženih za provedbu zakona, imigracijska pitanja i drugih relevantnih tijela u razne svrhe, uključujući identifikaciju i žrtava i počinitelja;

■ suradnju kojom se nastoji pospješiti dobivanje informacija i spoznaja u vezi s načinima rada i metodama što ih koriste organizirane zločinačke skupine u svrhu trgovanja ljudima;

■ poboljšanu suradnju tijela nadležnih za kontrolu granica, uključujući uspostavu i održavanje izravnih komunikacijskih kanala kao jednu od metoda;

■ suradnju u provjeri putnih i osobnih isprava; te ■ suradnju s ciljem olakšavanja oduzimanja koristi od kaznenog djela, imovine,

predmeta ili drugih sredstava korištenih u počinjenju kaznenog djela.

Protokol UN-a o krijumčarenju migranata

Povrh odredbi UNTOC-a o međunarodnoj suradnji, koje se uz nužne promjene primjenjuju na Protokol UN-a o krijumčarenju migranata, sam Protokol UN-a o krijumčarenju migranata također detaljno razrađuje oblike suradnje koji su posebno korisni u slučajevima krijumčarenja migranata. Ti oblici suradnje uključuju: ■ razmjenu informacija o osobama osumnjičenima za krijumčarenje migranata i

pripadnost krijumčarskim skupinama; ■ razmjenu informacija o putovima, prijevoznicima i prijevoznim sredstvima što ih koriste

krijumčari; ■ razmjenu informacija o zloupotrebi putnih isprava; ■ razmjenu informacija o načinima i metoda prikrivanja i prijevoza osoba; ■ povezivanje i razmjenu informacija u vezi sa zakonodavnim iskustvima, praksom i

mjerama s ciljem sprječavanja i suzbijanja krijumčarenja migranata; ■ dijeljenje znanstvenih i tehnoloških informacija korisnih za provedbu zakona, kako bi

se poboljšala sposobnost sprječavanja, otkrivanja i istrage krijumčarenja migranata; ■ jačanje suradnje agencija zaduženih za kontrolu granica, između ostaloga i

uspostavom i održavanjem izravnih komunikacijskih kanala.

24

Konvencija UN-a protiv korupcije Konvencija Ujedinjenih naroda protiv korupcije (UNCAC) ,koja je stupila na snagu 2005. godine, nastoji potaknuti i ojačati mjere s ciljem borbe protiv korupcije u javnom i privatnom sektoru te na domaćoj i na međunarodnoj razini. Ona predstavlja širok međunarodni konsenzus o tome što je potrebno učiniti u vezi sa sprječavanjem i inkriminiranjem korupcije, kao i u vezi s međunarodnom suradnjom i povratom imovine. Primjenjuje se na nekoliko oblika korupcije, kao i sudjelovanja u korupciji. Od država stranaka zahtijeva se da odrede konkretna kaznena djela povezana s korupcijom, uključujući sljedeće: podmićivanje domaćih i stranih državnih službenika; pronevjeru sredstava; zlouporabu položaja; trgovanje utjecajem te prikrivanje i "pranje" imovinske koristi ostvarene kaznenim djelima definiranima u skladu s UNCAC-om. Države stranke također su, sukladno UNCAC-u, kao kazneno djelo dužne odrediti i ometanje pravde u vezi s počinjenim kaznenim djelima te provesti seriju preventivnih mjera usmjerenih i na javni i na privatni sektor. Cilj je UNCAC-a potaknuti intenzivnu međunarodnu suradnju. Od država stranaka zahtijeva se da međusobno surađuju u svim aspektima borbe protiv korupcije, uključujući sprječavanje korupcije, istraživanje slučajeva korupcije i kazneni progon počinitelja. Zemlje imaju obvezu pružati konkretne oblike uzajamne pravne pomoći u vezi s prikupljanjem i ustupanjem dokaza koji se koriste u kaznenom progonu, izručivati počinitelje te, u vezi s imovinom koja je stečena korupcijom, podržavati njezino praćenje, zapljenu i konfiskaciju. UNCAC se oslanja na niz regionalnih sporazuma o ovim pitanjima i nadograđuje te sporazume, među koje spadaju Kaznenopravna konvencija o korupciji Vijeća Europe (koja inkriminira korupcijske radnje) te Građanskopravna konvencija o korupciji Vijeća Europe (koja omogućuje naknadu štete za žrtve korupcije).

2.4.2. Mehanizmi koji nisu zasnovani na ugovorima Međunarodna pravna suradnja ne mora nužno biti zasnovana na ugovorima. Oslobađajući se uvjeta da postoji ugovor, države mogu ubrzati proces međunarodne suradnje i prilagoditi ga potrebama i zahtjevima što proizlaze iz pojedinačnih slučajeva. Slijede primjeri okvira ili mehanizama kojima se mogu regulirati pitanja kako nadležnosti, tako i strukture pravne suradnje među državama.

Suradnja zasnovana na domaćem pravu Niz je zemalja koje su donijele nacionalne zakone o uzajamnoj pravnoj pomoći i/ili nacionalne zakone o izručenju, koji tim zemljama pružaju osnovu za suradnju s drugim državama, čak i u situacijama u kojima još ne postoje međunarodni ugovori s tim državama, ili neki drugi mehanizam na djelu. Primjena tih zakona varira u praksi: zakonima pojedinih država određuje se popis država kojima se pomoć pruža; u nekim pak zemljama zakoni propisuju da se pomoć može pružiti bilo kojoj državi, pri čemu se odluka o tome donosi ovisno o konkretnom slučaju, pod pretpostavkom da postoje dovoljna jamstva za buduću recipročnu suradnju. Domaće zakonodavstvo najčešće propisuje postupke za slanje, primanje, razmatranje i provedbu zahtjeva te bilo kakve obvezne ili diskrecijske preduvjete pružanju te pomoći. Primijetili smo kako međunarodna suradnja utemeljena na domaćem pravu može biti brža i jeftinija od pomoći koja se pruža na temelju međudržavnih ugovora. Međutim, domaće pravo jedne države ne stvara obvezujuće odnose između te države i neke druge na isti način na koji su dvije države kao stranke jednog ugovora obvezane na međusobnu suradnju. Država stoga ne može koristiti svoje domaće pravo kako bi utjecala na ponašanje drugih država, ili kako bi oblikovala to ponašanje.

25

Suradnja zasnovana na recipročnosti

Recipročnost je običajno načelo koje u osnovi predstavlja jamstvo države koja šalje zahtjev za pružanje pomoći da će se odazvati na istovrsni zahtjev druge države te pružiti sličnu suradnju državi moliteljici u nekom sličnom predmetu u budućnosti. Recipročnost je jedan izraz šireg običajnog načela priznavanja prava iz kurtoazije ("comity"): ideje da se djelovanje i praksa mogu zasnivati na načelu dobre volje i uzajamnosti, umjesto na strogoj primjeni i provedbi pravila. Suradnja zasnovana na recipročnosti dodatno je razmotrena u Poglavlju 3.

2.5. Suverenost, jamstva i ljudska prava

Prepoznavajući potrebu za međunarodnom suradnjom s ciljem borbe protiv ozbiljnih kaznenih djela kao što su trgovanje ljudima i krijumčarenje migranata, međunarodno pravo potvrđuje suverenost i teritorijalni integritet država. To je važno načelo koje valja imati na umu kad razmatramo dopustive oblike suradnje, naročito u odnosu na provedbu zakona. Primjerice, prema sadašnjim pravilima međunarodnog prava, jedna država nema pravo poduzimati korake u sferi primjene zakona na području druge države bez prethodnog dopuštenja te države. Ta se načela jasno i opetovano navode u ključnim ugovorima o međunarodnoj suradnji.

Ipak, granice suverenosti država ne protežu se beskonačno. Djelovanje država podložno je određenim ograničenjima što ih nameće međunarodno pravo, uključujući obveze koje se tiču ljudskih prava i postupovnih jamstava definiranih u bilateralnim i multilateralnim ugovorima. Namjera je tih ograničenja zaštititi sve pojedince od ugnjetavanja i nepravde, uključujući one koji su predmet zahtjeva za međunarodnom suradnjom (ili su na neki drugi način implicirani u tim zahtjevima).

Primjerice, sloboda osobe predstavlja jedno od najstarijih temeljnih prava. Prema Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima (ICCPR), svi pojedinci imaju pravo na slobodu i na osobnu sigurnost. To nije apsolutno pravo, budući da je državama dopušteno, primjerice, ograničiti slobodu pojedinca pomoću mehanizama kao što su uhićenje, pritvor i kazna zatvora. Međutim, svakako valja napomenuti kako međunarodno humanitarno pravo propisuje da je svako takvo ograničenje slobode opravdano jedino ukoliko je zakonito, i ukoliko pritom nije arbitrarno. Druga prava, koja su često izrazito relevantna u kontekstu međunarodne suradnje, uključuju: pravo na život, pravo čovjeka da ne bude podvrgnut mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni, pravo na jednakost pred zakonom, pravo čovjeka da se pravično i javno ispita njegov slučaj, pravo na pravno zastupanje i tumačenje; pretpostavku nevinosti; te pravo čovjeka da ne bude smatran krivim odnosno podložnim retrospektivno važećim kaznenim djelima ili kaznama.

Ugovori o međunarodnoj suradnji u pravilu pružaju određenu mjeru zaštite pojedincima koji su predmet zahtjeva za međunarodnom suradnjom. Ograničenja suradnje koja najčešće možemo naći u ugovorima o međunarodnoj suradnji razmotrit ćemo u sljedećim poglavljima. No, važno je uvidjeti da vidovi zaštite utvrđeni ugovorima o međunarodnoj suradnji ne postoje izolirano jedni od drugih. Moramo ih shvatiti kao dio puno šireg sustava zaštite ljudskih prava koji uključuje obveze definirane relevantnim međunarodnim ugovorima, kao što su ICCPR, Konvencija o pravnom položaju izbjeglica (Konvencija o izbjeglicama) te Konvencija protiv mučenja i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka i kažnjavanja (Konvencija protiv mučenja).

26

Nije riječ samo o tome da povrede prihvaćenih standarda ljudskih prava tijekom istraga, kaznenog progona i presuđivanja potencijalno mogu upropastiti pojedinačne pravosudne predmete, već ujedno mogu i smanjiti razinu spremnosti zemalja za suradnju u budućnosti. Sukladno tome, premda je činjenica da na globalnoj razini valja poticati intenzivni kazneni progon transnacionalnih počinitelja u području trgovanja ljudima i krijumčarenja migranata, zahtjevi za međunarodnom suradnjom moraju se obrađivati na način koji u potpunosti štuje međunarodno kazneno pravosuđe i standarde ljudskih prava.

27

POGLAVLJE 3: Uzajamna pravna pomoć i korištenje softverskog alata UNODC MLA Writer Tool

3.1. Proces uzajamne pravne pomoći

Uzajamna pravna pomoć predstavlja proces na raspolaganju državama koje žele pružati i dobivati formalnu međuvladinu pomoć u kaznenim istragama i kaznenom progonu. Za uzajamnu pravnu pomoć ponekad se koriste i pojmovi "uzajamna pomoć", ili "pravosudna pomoć". Dosljednosti radi, u ovim smjernicama redovito koristimo pojam uzajamna pravna pomoć ("mutual legal assistance", MLA).

Konkretna vrsta uzajamne pravne pomoći koju države pružaju jedna drugoj podložna je nacionalnom pravu, međunarodnim ugovorima i drugim međunarodnim mehanizmima. Međutim, postoji niz uobičajenih vrsta uzajamne pravne pomoći, koje će države često biti spremne pružiti drugim državama kako bi olakšale njihove kaznene istrage i kazneni progon. Neka moguća područja u kojima se ta pomoć može pružati navodimo u popisu:

■ Uzimanje iskaza ili izjava. ■ Lociranje i identificiranje svjedoka i osumnjičenika. ■ Učinkovita dostava sudskih dokumenata. ■ Provedba pretraga i zapljena imovine. ■ Istraga nad objektima i lokacijama. ■ Pružanje informacija, dokaznog materijala i vještačenja. ■ Pružanje izvornika ili ovjerenih kopija relevantnih dokumenata i spisa. ■ Otkrivanje ili praćenje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelima. ■ Olakšavanje dobrovoljnog pojavljivanja osoba u državi moliteljici. ■ Preprata zatvorenika u svrhu davanja iskaza.

Raspon tradicionalnih oblika pružanja pomoći u nekoliko se posljednjih godina proširio zahvaljujući međunarodnim ugovorima kao što je UNTOC, kako bi se u taj raspon uključile dodatne metode, poput zamrzavanja imovine, video konferencija i metode koja je postala poznata pod nazivom "spontani prijenos informacija", pri čemu je nadležnim tijelima jedne države dopušteno, čak i bez prethodnog zahtjeva, prosljeđivati informacije nadležnim tijelima druge države.

Iz pravne perspektive, uzajamna pravna pomoć iz temelja se razlikuje od neformalnijih metoda prekogranične suradnje državnih službenika. Osobe za provedbu zakona i drugi službenici često će pomoć od svojih stranih kolega tražiti kroz neformalne kanale, no činjenica je da u tome postoje i određena ograničenja, kad je riječ o tome što se kroz neformalne kanale može postići zakonito. Primjerice, neformalna suradnja, općenito govoreći, neće biti dovoljna tamo gdje pomoć koju valja pružiti uključuje prisilne ili obvezne mjere. Povrh toga, dokazi prikupljeni ovom metodom neće nužno biti valjani u kaznenom postupku. Iz tih razloga, nužno je da osobe koje su praktično uključene u bavljenje predmetima trgovanja ljudima ili krijumčarenja migranata razumiju ne samo pitanje što se može postići neformalnim mehanizmima, već i pitanje čime mogu uroditi formalniji kanali uzajamne pravne pomoći.

28

3.2. Odnos formalnih i neformalnih mehanizama

Proces traženja pomoći kroz kanale uzajamne pravne pomoći formalne je naravi, ali je ujedno često spor. Sukladno tome, stručnjaci preporučuju da praktičari razmotre, tamo gdje je to moguće, je li moguće zakonito doći do željenog rezultata pomoću neformalnih mehanizama suradnje. Ako potrebna pomoć ne uključuje prisilne mjere (kao što su to pretraga i oduzimanje predmeta, ili svjedočenje svjedoka koji ne surađuje), onda neformalna izravna pomoć jedne policijske službe drugoj policijskoj službi, ili jedne agencije drugoj agenciji, može biti brža, cjenovno prihvatljivija i prikladnija. U nizu slučajeva, neformalni kanali mogu se koristiti u ranoj fazi procesa istrage ili kaznenog progona, a da se onda formalni zahtjev za uzajamnu pravnu pomoć uputi u kasnijoj fazi. To može omogućiti brzu razmjenu informacija u presudnim trenucima koji mogu predstavljati prekretnice u pojedinim slučajevima, a da se pritom ujedno osigura i to da informacije ili dokazi budu prikladno pribavljeni kroz službene kanale. No, nužno je pritom svaki neformalni zahtjev uputiti i izvršiti na zakonit način.

Pri odlučivanju o tome treba li uputiti formalni zahtjev, praktičari trebaju razmotriti sljedeća pitanja:

■ Hoće li informacije ili dokazi biti valjani kao dokazi pred sudom, ako nisu pribavljeni formalnim kanalima?

■ Može li se isti rezultat postići neformalnom suradnjom (primjerice, telefonskim razgovorom s kolegom u stranoj policijskoj službi ili jedinici zaduženoj za financijske obavještajne podatke)?

■ Bi li pribavljanje pozadinskih informacija kroz neformalne kanale pripomoglo tome da se poboljša kvaliteta mogućeg naknadnog zahtjeva za uzajamnu pravnu pomoć?

■ Može li se do relevantnih informacija doći u javnim evidencijama ili u nekom drugom javno dostupnom izvoru informacija?

■ Može li se isti rezultat postići na neki drugi način, a da se pritom ne ugroze ni proces ni krajnji rezultati, primjerice na način da se od svjedoka zatraži da dođe u državu moliteljicu kako bi tamo dao iskaz?

Neki mogući rizici koje valja razmotriti pri korištenju neformalnih oblika suradnje uključuju sljedeće:

■ Neformalni zahtjevi koji nisu istinski potrebni, koji se bave sporednim detaljima ili zahtijevaju puno vremena, mogu se doživjeti kao gubitak vremena. To može ograničiti spremnost kolega s druge strane da pruže pomoć u budućim zahtjevima.

■ Neformalni zahtjevi mogu voditi nepreciznim i nepouzdanim činjenicama te elementima dokaza, ako se prethodno na odgovarajući način nije saznalo tko je najprikladnija ili u najvećoj mjeri specijalizirana osoba koja ima pristup pouzdanim informacijama (za razliku od situacije koja nastaje korištenjem formalnih kanala, u kojoj postoji visoka razina vjerojatnosti da će takva osoba biti na odgovarajući način identificirana).3

■ Neformalni zahtjevi mogli bi nehotice ugroziti druge aktualne istrage, ako se njima ne upravlja uz potrebnu razinu povjerljivosti.

3.3. Pravna osnova za uzajamnu pravnu pomoć

Načela suverene jednakosti i teritorijalnog integriteta čvrsto su usađena u međunarodno pravo i praksu. U današnjem kontekstu, ta načela sprječavaju bilo koju državu da uspostavlja nadležnost ili poduzima korake na području druge strane bez prethodnog pristanka te strane.

3 Ovo je argument u prilog korištenja imenovanih "osoba zaduženih za operativna pitanja " ("Operational Focal Points") kao kanala za neformalnu razmjenu informacija.

29

Sukladno tome, u slučaju da su državi potrebni dokazi, informacije ili kakva druga pomoć u vezi s istragom ili kaznenim progonom, te informacije ili pomoć valja zatražiti od države koja posjeduje tražene informacije, koja je u položaju da pruži pomoć, ili se konkretno pitanje o kojem je riječ nalazi u njezinoj nadležnosti.

Djelotvorna pravna osnova za pružanje uzajamne pravne pomoći od presudne je važnosti kako bismo se pobrinuli za to da aktivnosti kojima se bavimo u konačnici imaju učinka. Prije nego što se krene s bilo kakvim službenim zahtjevom za uzajamnu pravnu pomoć, važno je odrediti pravnu osnovu te suradnje. Pravnu osnovu za uzajamnu pravnu pomoć možemo pronaći u domaćem pravu, u bilateralnim ili multilateralnim ugovorima, ili u kombinaciji tih izvora.

3.3.1. Domaće pravo

Mnoge države imaju domaće zakone koji reguliraju pitanje pružanja uzajamne pravne pomoći. Ti zakoni najčešće propisuju preduvjete i postupak za upućivanje, prijenos i izvršavanje ulaznih i izlaznih zahtjeva. U nizu situacija, ti su zakoni dovoljni kao podloga zahtjeva za uzajamnu pravnu pomoć, čak i kad ne postoji ugovor između te dvije države.

Domaće zakonodavstvo najčešće pruža i važne informacije o rasponu pomoći koju je moguće pružiti, kao i o razlozima za odbijanje. Ujedno su najčešće propisani i preduvjeti koje je nužno ispuniti, kao i postupci koje treba provesti, primjerice o tome kamo treba poslati zahtjev, kao i to kako zahtjev treba biti strukturiran.

Kao primjer domaćeg zakona u regiji Zapadnog Balkana možemo uzeti Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim pitanjima Republike Srbije iz 2009. godine4, koji definira postupke pravne pomoći (uključujući nadležne institucije) te razne vrste te pomoći.

3.3.2. Običajno načelo uzajamnosti

Ako ne postoje odgovarajući ugovori ili domaći zakoni, država koja želi zatražiti pomoć druge države možda će se trebati pozvati na načelo uzajamnosti. Kao što smo primijetili u prethodnom poglavlju, uzajamnost u osnovi predstavlja jamstvo države koja upućuje zahtjev za pomoć da će postupiti po istovrsnom zahtjevu i pružiti sličnu suradnju zamoljenoj državi u sličnom predmetu u budućnosti.

3.3.3. Ugovori Pitanje uzajamne pravne pomoći regulirano je mrežom ugovora – međunarodnih, regionalnih i bilateralnih – koji nadopunjuju domaće zakone ili pružaju posebnu pravnu osnovu za takvu pomoć.

Bilateralni ugovori o uzajamnoj pravnoj pomoći

Bilateralni ugovori o uzajamnoj pravnoj pomoći relativno su uobičajeno sredstvo, naročito među državama koje dijele kopnenu granicu, ili onima koje njeguju bliske veze ili povijesne odnose. Kroz bilateralne pregovore države dolaze u položaj u kojem mogu oblikovati sporazum koji je usklađen s njihovim konkretnim pravnim sustavima i zahtjevima, pritom ujedno jamčeći visoku razinu sigurnosti i predvidljivosti. 4 Službeni glasnik Republike Srbije, br. 20/2009.

30

Vlada Bosne i Hercegovine tako je, primjerice, sklopila niz bilateralnih sporazuma o suradnji u građanskim i kaznenim stvarima, kao na primjer s Hrvatskom, Bivšom jugoslavenskom Republikom Makedonijom, Crnom Gorom i Srbijom.

Multilateralni ugovori o uzajamnoj pravnoj pomoći

U protekla pola stoljeća razvijen je niz multilateralnih instrumenata (i međunarodnih i regionalnih), s konkretnom svrhom poticanja i reguliranja međudržavne suradnje u pravosudnim postupcima. Neki se instrumenti bave jednim konkretnim pitanjem, primjerice terorizmom, trgovanjem drogom ili organiziranim kriminalitetom, dok drugi pružaju opći okvir pravila, u sklopu kojih se razrađuju i pitanja povezana s uzajamnom pravnom pomoći između dvije države ili više njih.

Multilateralni ugovori: regionalni

Europska konvencija o uzajamnoj sudskoj pomoći u kaznenim stvarima otvorena je za potpisivanje država članica Vijeća Europe u travnju 1959. godine. Bavi se pitanjima kao što su sudske zamolnice za ispitivanje svjedoka ili vještaka, dostava službenih dokumenata i sudskih presuda, pozivanje svjedoka, vještaka ili pritvorenih osoba te prijenos informacija iz sudskih spisa.

Za uzajamnu pravnu pomoć u kaznenim stvarima konvencijom je propisan niz smjernica. Zaključeno je da takva pomoć treba biti neovisna o izručenju, u smislu da se treba pružiti čak i u slučajevima u kojima se izručenje odbije. Primjerice, došlo je do sporazuma da uzajamnu pravnu pomoć treba pružati u slučajevima koji uključuju lakša kaznena djela, kao i u onima koji uključuju teška kaznena djela te da, načelno govoreći, nije nužno da kazneno djelo bude definirano kao kazneno djelo u zakonima obaju zemalja. Drugi dodatni protokol uz konvenciju, koji je otvoren za potpisivanje u studenome 2001. godine, modernizirao je postojeće odredbe koje se odnose na uzajamnu pravnu pomoć, šireći raspon uvjeta pod kojima se uzajamna pravna pomoć može zatražiti, time je olakšavajući i čineći je bržom i fleksibilnijom.

Na primjer:

Članak 15.1 konvencije iz 1959. godine navodi sljedeće Sudske zamolnice spomenute u člancima 3, 4. i 5, kao i prijave spomenute u članku 11, šalje ministarstvo pravosuđa stranke koja upućuje zahtjev ministarstvu pravosuđa zamoljene stranke, a vraća ih se istim putem. No, Drugi protokol zamjenjuje taj stavak sljedećom odredbom: Zamolbe za pružanje uzajamne sudske pomoći te informacije što ih država moliteljica upućuje na vlastitu inicijativu, u pisanom obliku šalje ministarstvo pravosuđa stranke moliteljice ministarstvu pravosuđa zamoljene stranke, a vraćaju se istim putem. Unatoč tome, zamolbe mogu izravno uputiti sudska tijela stranke moliteljice sudskim tijelima zamoljene stranke i vratiti ih istim putem. Oba su ta ugovora potpisale i ratificirale sve zemlje Zapadnog Balkana.

31

Multilateralni ugovori: međunarodni U današnjem kontekstu, najvažniji međunarodni ugovori uključuju UNTOC (s pripadajućim Protokolom o trgovanju ljudima i Protokolom o krijumčarenju migranata) te Konvenciju Ujedinjenih naroda protiv korupcije (UNCAC). Protokoli UN-a o trgovanju ljudima i o krijumčarenju migranata ne bave se konkretno pitanjem uzajamne pravne pomoći. Stoga je nužno okrenuti se matičnom instrumentu, UNTOC-u, kako bismo analizirali odredbe koje se primjenjuju na države stranke. Relevantne odredbe UNTOC-a u dovoljnoj su mjeri detaljne da ih se može okarakterizirati kao svojevrsni "mini-ugovor" (odnosno kao ugovor unutar ugovora), a države stranke te bi odredbe mogle (ili, u slučajevima u kojima ne postoji alternativni sporazum, i trebale) koristiti kao jedinu pravnu osnovu za uzajamnu pravnu pomoć u odnosu na kaznena djela na koja se te odredbe primjenjuju. Slijedi sažetak ključnih elemenata režima uzajamne pravne pomoći koji uspostavlja UNTOC.2 Raspon primjene: Obveze u vezi s uzajamnom pravnom pomoći u UNTOC-u primjenjuju se na kaznena djela određena u skladu s tom konvencijom, uključujući sljedeća kaznena djela:

■ sudjelovanje u organiziranoj kriminalnoj skupini; ■ pranje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom; ■ korupciju; ■ ometanje pravde; ■ ‘teška kaznena djela’ ....... u situacijama u kojima ta kaznena djela uključuju organiziranu kriminalnu skupinu, a postoje opravdani razlozi za sumnju da se žrtve, svjedoci, imovinska korist, sredstva ili dokazi povezani s tim kaznenim djelima nalaze u zamoljenoj državi stranci.

"Teško kazneno djelo" definira se kao ponašanje koje predstavlja kazneno djelo kažnjivo maksimalnim lišavanjem slobode u trajanju od najmanje četiri godine ili težom kaznom.

Vrste dostupne pomoći: Članak 18(3) UNTOC-a propisuje da države stranke jedna od druge mogu zatražiti međusobnu pravnu pomoć u odnosu na kaznena djela obuhvaćena konvencijom, za bilo koju od sljedećih svrha:

prikupljanje iskaza svjedoka ili izjava od pojedinih osoba; dostavljanje sudskih dokumenata;

2 Režim uzajamne pravne pomoći koji određuje UNCAC u mnogočemu je sličan režimu definiranom u UNTOC-u. No, valja uočiti da se pravna pomoć po UNCAC-u odnosi na razna kaznena djela, tj. korupciju općenito, u što spadaju podmićivanje službenih osoba, pronevjera javnih sredstava, trgovanje utjecajem i pranje "imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom" (to uključuje imovinsku korist od bilo kojeg kaznenog djela, što potencijalno uključuje i kaznena djela trgovanja ljudima, krijumčarenja migranata, odnosno druga s tim povezana kaznena djela). Povrh toga, UNCAC proširuje obvezu pružanja uzajamne pravne pomoći u situacijama u koje su uključene pravne osobe, kao što su tvrtke ili druge korporativne strukture. Valja također uočiti da dva ključna oblika pomoći koja su definirana u UNCAC-u – povrat imovine te identifikacija, zamrzavanje i ulaženje u trag imovinskoj koristi ostvarenoj kaznenim djelom – nisu definirana u UNTOC-u.

32

izvršenje pretresa i privremenog oduzimanja ili zamrzavanja; pregled i očevid; prikupljanje obavijesti, dokaznoga materijala i vještačenja; pribavljanje izvornika ili ovjerenih prijepisa isprava i evidencija, uključujući državnu,

bankovnu, financijsku, gospodarsku i poslovnu evidenciju. utvrđivanje ili praćenje koristi od kaznenog djela, imovine, sredstava ili drugih stvari

u svrhu prikupljanja podataka; olakšavanje dobrovoljnog pojavljivanja osoba u državi podnositeljici zahtjeva;

Konvencija također uključuje i "sveobuhvatnu" odredbu, koja omogućuje državama strankama da zatraže svaku drugu vrstu pomoći koja nije u suprotnosti s domaćim pravom zamoljene države stranke.

Valja primijetiti da je međunarodna suradnja u svrhu oduzimanja razložena u odvojenom članku (Članku 13). Uvjeti međusobne pravne pomoći: Režim međusobne pravne pomoći određen UNTOC-om ima za svrhu nadopuniti, a ne zamijeniti bilo koji režim međusobne pravne pomoći koji već postoji na temelju bilo kojeg drugog sporazuma, bilateralnog ili multilateralnog. Istovremeno, status države stranke UNTOC-a podrazumijeva odvojene obveze koje države stranke moraju ispunjavati u međusobnoj suradnji. To uključuje obvezu neodbijanja zahtjeva za međusobnom pravnom pomoći na temelju bankarske tajne. Tamo gdje UNTOC zahtijeva pružanje više razine pomoći od one koja se zahtijeva prema drugim ugovorima koji možda već postoje između država stranaka, odredbe UNTOC-a imat će jaču pravnu snagu. Sukladno tome, u slučaju da neki drugi ugovor podrazumijeva višu razinu pomoći koju treba pružati zamoljena država, raspon obveza zamoljene države određivat će upravo taj ugovor. U Članku 18(7) UNTOC-a navodi se kako će se, u slučaju da države stranke nisu već obvezane važećim ugovorom o međusobnoj pravnoj pomoći, primjenjivati pravila o uzajamnoj pravnoj pomoći navedena u stavcima od 9. do 29. članka 18. Ta pravila, uzeta u cjelini, moguće je u praktične svrhe smatrati svojevrsnim malim, zasebnim ugovorom o međusobnoj pravnoj pomoći, a njima su pokrivena pitanja kao što su sadržaj i oblik zahtjeva za uzajamnu pravnu pomoć, kao i razlozi za odbijanje zahtjeva. Ako između pojedinih država stranaka već postoji neki drugi važeći ugovor, primjenjivat će se pravila tog ugovora (osim ako se stranke konkretno ne suglase da će primjenjivati stavke od 9. do 29. članka 18). Države stranke snažno se potiču da primjenjuju uvjete navedene u stavcima od 9. do 29. članka 18 ako ti stavci olakšavaju suradnju u većoj mjeri nego odredbe ugovora o međusobnoj pravnoj pomoći koji je između njih već na snazi, no nemaju obvezu da to učine.

Odabir odgovarajućeg instrumenta suradnje

Tijekom procesa konzultacija na Zapadnom Balkanu, delegacije su navodile određene probleme s kojima se suočavaju u međunarodnoj suradnji, a koji su uzrokovani dugim razdobljem potrebnim za obradu predmeta putem korištenja diplomatskih kanala. Unatoč tim problemima, neke zemlje ipak se drže formalnih postupaka propisanih domaćim zakonodavstvom. Neke, pak, druge zemlje, u nastojanju da nadvladaju postojeće probleme, pokušavaju primjenjivati alternativne pristupe. Najčešće korištena alternativa jest izravna primjena međunarodnih instrumenata (uglavnom Drugog protokola Konvencije Vijeća Europe o uzajamnoj pravnoj pomoći), koja omogućuje izravnu komunikaciju

33

pravosudnih tijela. No, zemlje pritom nisu sigurne hoće li takvu suradnju prihvaćati i sudovi.

Režimi UNTOC-a i UNCAC-a imaju za cilj djelovati paralelno s drugim režimima međunarodne suradnje, kao što su Drugi protokol Konvencije Vijeća Europe o uzajamnoj pravnoj pomoći, ili već postojeći bilateralni ugovori. Sukladno tome, u slučaju da zamoljena država i država moliteljica već jesu stranke nekih od tih ugovora ili svih njih, vrlo je vjerojatno da će razina nedosljednosti biti vrlo niska, ili da i neće biti nedosljednosti između raznih obveza.

U slučaju da su i zamoljena država i država moliteljica ujedno i države članice Drugog protokola Konvencije Vijeća Europe o uzajamnoj pravnoj pomoći, primjenjivat će se obveze iz Drugog protokola Konvencije Vijeća Europe o uzajamnoj pravnoj pomoći, paralelno ili povrh bilo kojih drugih obveza navedenih u UNTOC-u i UNCAC-u. U situacijama u kojima jedna od država nije stranka Drugog protokola Konvencije Vijeća Europe o uzajamnoj pravnoj pomoći, stranke će djelovati na temelju dogovorenog mehanizma koji primjenjuju u području uzajamne pravne pomoći. U predmetima trgovanja ljudima i krijumčarenja migranata, najvjerojatnije je da će taj mehanizam biti UNTOC, pod pretpostavkom da su obje države stranke tog ugovora. Kao što smo ranije naznačili, UNCAC bi mogao biti odgovarajuća alternativa u predmetima trgovanja ljudima i krijumčarenja migranata koji su usredotočeni na korupciju i pranje novca. Također je moguće i to da bilateralni ugovor između države moliteljice i zamoljene države postane najprikladnije sredstvo suradnje. Valja primijetiti da države stranke UNTOC i UNCAC ne mogu zamijeniti instrumentima koji zahtijevaju nižu razinu obveza. U predmetima u kojima je moguće birati između nekoliko instrumenata suradnje, važno je razmotriti pitanje koji instrument na najbolji način ispunjava zahtjeve suradnje što se pojavljuju u odnosu na konkretne okolnosti. Publikacija Izvješće Stručne radne grupe UNODC-a o najboljoj praksi u području uzajamne pravne pomoći iz 2001. godine (2001 UNODC Experts Working Group Report on MLA Casework Best Practice; više detalja o tome slijedi u nastavku) uključila je preporuku o tome kako bi države, u situaciji u kojoj postoje pravne zapreke za djelotvornu razmjenu zahtjeva za uzajamnu pravnu pomoć, trebale nastojati da povećaju broj država s kojima imaju sklopljene bilateralne ugovore, tamo gdje je to moguće, ili da razmotre mogućnost sklapanja regionalnih ugovora i/ili razvoj domaćeg zakonodavstva, kako bi olakšali djelotvornu razmjenu zahtjeva za uzajamnu pravnu pomoć. Već smo primijetili kako međunarodni ugovori, ukoliko to dopušta domaće zakonodavstvo, mogu biti korišteni kao pravna osnova za razmjenu zahtjeva za uzajamnu pravnu pomoć.

3.4. Načela i uvjeti uzajamne pravne pomoći

Da bi jedan zahtjev za uzajamnu pravnu pomoć bio uspješno proveden, postoji niz načela koja se moraju slijediti, odnosno preduvjeta koji se moraju ispuniti. Ta načela i preduvjeti, načelno govoreći, odražavaju praktične pristupe koji su se tijekom vremena razvijali od države do države, odgovarajući na potrebu očuvanja interesa i država moliteljica i zamoljenih država, kao i na potrebu zaštite ljudskih prava u postupanju kaznenog pravosuđa. Slijedi popis ključnih načela i uvjeta što se primjenjuju na uzajamnu pravnu pomoć. Detaljan opis svakog od tih načela i primjera, preuzetih iz raznih ugovora, možete pronaći u publikaciji UNODC-a i ASEAN-a naslovljenoj: Priručnik o međunarodnoj suradnji u predmetima trgovanja ljudima (UNODC ASEAN Handbook on International Cooperation in TIP cases).

34

■ dokazni testovi; ■ dvostruka kažnjivost / kaznena odgovornost; ■ zabrana ponovnog suđenja za djelo za koje je proveden pravovaljani postupak

("double jeopardy"); ■ uzajamnost; ■ specijalnost ili ograničenje korištenja; ■ opća pitanja ljudskih prava; ■ prava osumnjičenika i osoba optuženih za kaznena djela; ■ razmatranje vjerojatne oštrine kazne, uključujući slučajeve mučenja i smrtnu kaznu; ■ politički delikti; ■ nacionalni ili javni interes; ■ bankarska tajna i fiskalna kaznena djela.

3.5. Najbolji primjeri iz prakse uzajamne pravne pomoći

Izvješće stručne radne grupe UNODC-a iz 2001. godine o najboljim primjerima iz prakse uzajamne pravne pomoći uključilo je i skup preporuka. Neke od tih preporuka u sažetom su obliku prikazane u nastavku, zajedno s drugim opažanjima autora na temu, kao i na temelju naknadnih publikacija UN-a.

3.5.1. Jačanje učinkovitosti središnjih tijela

Uspostava učinkovitih središnjih tijela Konvencije UN-a o drogama i kriminalu sadrže opsežne i načelno slične odredbe koje se odnose na uzajamnu pravnu pomoć U te su odredbe uključeni zahtjevi za svaku stranku da obavijesti glavnog tajnika Ujedinjenih naroda o tome koje je središnje tijelo stranka odredila kao tijelo koje zaprima, prenosi ili izvršava zahtjeve za uzajamnu pravnu pomoć. To je presudna informacija za države moliteljice pri planiranju i ispunjavanju zahtjeva. Ta informacija mora biti točna, ažurirana i široko dostupna onima koji ispunjavaju ili prenose zahtjeve za uzajamnu pravnu pomoć. Države koje to već nisu učinile trebaju uspostaviti svoje središnje tijelo, koje prema članku 7 Konvencije Ujedinjenih naroda protiv nezakonitog prometa opojnih droga i psihotropnih supstancija iz 1988. godine olakšava upućivanje zahtjeva za uzajamnu pravnu pomoć drugim strankama te brzo izvršavanje zahtjeva zaprimljenih od drugih stranaka. Središnja tijela trebaju zapošljavati profesionalce s pravnim obrazovanjem koji su razvili institucionalnu stručnost i postigli kontinuitet u području uzajamne pravne pomoći. Središnje tijelo nije potrebno osnovati zakonom – dovoljna je i upravna struktura.

Osiguravanje ažuriranja informacija o kontaktima u središnjim tijelima Stranke Konvencije iz 1988. godine trebaju osigurati da informacije o kontaktima sadržane u UN-ovu Popisu nadležnih tijela budu ažurirane, a ujedno, u mjeri u kojoj je to moguće, trebaju pružiti i informacije o mogućnosti kontaktiranja svoga središnjeg tijela putem telefona, faksa i interneta. Vidi odjeljak 3.6.2.

35

Osiguravanje neprekidne dostupnosti Kako s obzirom na Konvenciju iz 1988. godine, tako i općenito govoreći, središnje tijelo jedne države treba u najvećoj mogućoj mjeri omogućiti kontakt s nadležnom osobom središnjeg tijela i izvan radnog vremena, ako je to nužno u svrhu izvršenja hitnog zahtjeva za uzajamnu pravnu pomoć. Ako u tu svrhu nije dostupno neko drugo, pouzdano sredstvo, države mogu razmotriti sljedeću alternativu –mogu osigurati da s tom nadležnom osobom nakon radnog vremena bude u mogućnosti stupiti njihov Nacionalni središnji ured Interpola, ili neki drugi postojeći kanal.

Homogenost središnjih tijela za pitanja uzajamne pravne pomoći prema raznim ugovorima Države se pozivaju na to da osiguraju da njihova središnja tijela budu jedinstvena tijela, kako bi, s jedne strane, olakšali mogućnost drugim državama da kontaktiraju odgovarajuće tijelo za sve vrste uzajamne pravne pomoći u kaznenim stvarima, a da s druge strane omoguće veću dosljednost prakse uzajamne pravne pomoći za različite vrste kaznenih djela.

Smanjenje kašnjenja reakcija Države trebaju poduzeti odgovarajuće korake kako bi osigurale da središnja tijela odmah po primitku prouče i poredaju zahtjeve po prioritetu te da ih bez odgode proslijede izvršnim tijelima. Države trebaju razmotriti mogućnost da definiraju vremenske rokove u kojima bi središnje tijelo bilo dužno obraditi zahtjev. Države također trebaju osigurati da u izvršnim tijelima pri obradi zahtjeva ne dođe do neosnovanog odgađanja.

Međunarodna zajednica odredila je trgovanje ljudima kao kazneno djelo i kršenje ljudskih prava koje zahtijeva hitnu pozornost svih država te visoku razinu suradnje između država. Široko je prihvaćen stav da zamoljena država zahtjeve za pomoć koji se odnose na predmete trgovanja ljudima treba tretirati kao prioritetne. Predmeti krijumčarenja migranata također često uključuju kršenja ljudskih prava i potrebno ih je rješavati u najbržem roku.

3.5.2. Poticanje svijesti o nacionalnim pravnim zahtjevima i najboljoj praksi

Praktični vodič o nacionalnom pravnom okviru i praksi uzajamne pravne pomoći Važno je da domaća tijela budu svjesna dostupnosti uzajamne pravne pomoći te da budu upoznate s postupcima koje valja slijediti kako bi se dobila pomoć u odnosu na određenu istragu ili kazneni progon. Pružanje informacija stranim tijelima predstavlja važnu mjeru za poticanje djelotvorne suradnje. Korisne preporučene mjere uključuju objavljivanje priručnika / smjernica, uključujući objavljivanje tih materijala na internetskim stranicama.

36

Izobrazba osoblja uključenog u postupak uzajamne pravne pomoći Djelotvorna provedba instrumenata uzajamne pravne pomoći i zakonodavstva nije moguća bez osoblja koje posjeduje kvalitetnu razinu znanja o mjerodavnim zakonima, načelima i praksama. Države se potiču da koriste širok raspon metoda kojima mogu pružati takvu izobrazbu, na način koji će omogućiti održanje razine stručnosti.

3.5.3. Suradnja pomoću korištenja alternativa formalnim zahtjevima za uzajamnu pravnu pomoć

Vrijednost policijskih kanala u kojima se ne zahtijevaju formalne mjere Kao što smo ranije naglasili, s izuzetkom prisilnih mjera koje uobičajeno zahtijevaju pravosudnu nadležnost, formalni zahtjev za uzajamnu pravnu pomoć neće uvijek biti nužan kako bi se dobila pomoć drugih država, tako da informacije ili obavještajne podatke, gdje god je to moguće, izvorno treba tražiti preko izravnih kontakata policijskih službi, što je brže, jeftinije i fleksibilnije od formalnijeg pristupa uzajamnoj pravnoj pomoći. Takvi kontakti mogu se ostvarivati kroz ICPO/Interpol, Europol ili preko časnika za vezu, u okviru bilo kojeg primjenjivog ugovora odnosno memoranduma o razumijevanju, ili bilo kojeg dostupnog regionalnog okvira, formalnog ili neformalnog.

Posebna važnost slučajeva u kojima se iskaz daje dobrovoljno ili je dokaz javno dostupan Kako bi se pribavili iskazi koji se daju dobrovoljno (kao što su izjave), odnosno dokazi iz javnih evidencija ili drugih javno dostupnih izvora, mogu se koristiti neformalni kanali. Također, određene kategorije dokaza ili informacija mogu se pribaviti izravno iz inozemstva i bez potrebe za policijskim kanalima, kao, primjerice, javno dostupne informacije na internetu ili drugim lokacijama na kojima se čuvaju javne evidencije.

Posebna važnost slučajeva u kojima je moguće ubrzati hitne formalne zahtjeve Mnoge države također dopuštaju službenicima za provedbu zakona da razmjenjuju hitne zahtjeve usmenim putem ili faksiranjem, tako da se u slučaju hitne pomoći koja ne uključuje prisilu može odvijati prethodna priprema, istovremeno dok jedno središnje tijelo drugom tijelu upućuje formalni zahtjev za pomoć. No, u tom formalnom zahtjevu treba navesti da je kopija zahtjeva već odaslana neformalnim putem, kako bi se izbjeglo dupliciranje poslova. Potrebno je uočiti kako trgovanje ljudima često predstavlja ekstremno nasilnu vrstu kriminaliteta i kako žrtve, a naročito one koje surađuju s tijelima zaduženima za provedbu zakona, mogu biti suočene s ozbiljnim rizikom od zastrašivanja i odmazde. U predmetima krijumčarenja migranata, prijevozna sredstva često su opasna, a zdravlje i sigurnost migranata pod ozbiljnim su rizikom. Ti faktori mogu igrati važnu ulogu u odlučivanju o tome treba li ili ne treba koristiti ovakve izravne mogućnosti komunikacije.

37

Korištenje zajedničkih istražnih timova Države trebaju razmotriti korištenje zajedničkih istražnih timova ("joint investigation teams", JIT) u slučajevima u kojima postoji transnacionalni aspekt kaznenog djela (vidi Poglavlje 4)

3.5.4. Maksimalno povećanje djelotvornosti pomoću osobnih kontakata

Održavanje izravnih kontakata tijekom svih faza zahtjeva Osobni kontakti koji služe otvaranju komunikacijskih kanala, kao i međusobni kontakti članova središnjih tijela, sudaca, državnih odvjetnika i istražitelja iz zamoljenih država i država moliteljica, presudno su važni u svakoj fazi procesa pružanja uzajamne pravne pomoći, kako bi se mogla razviti familijarnost i povjerenje kao nužni preduvjet u nastojanju da se postignu najbolji rezultati. Moglo bi biti poželjno i prije slanja zahtjeva uspostaviti kontakt sa službenom osobom iz zamoljene države, kako bi se razjasnili zakonski uvjeti ili pojednostavnile procedure, a osobni kontakti također su presudni za obradu hitnih zahtjeva korištenjem izravnih kanala. Stoga je od presudne važnosti da u regiji i izvan nje među sucima, državnim odvjetnicima i policijom postoji i međusobno kruži ažuriran popis osoba za kontakt koje se bave predmetima trgovanja ljudima i krijumčarenja migranata. U taj popis također treba uključiti osobe za kontakt iz središnjih tijela (neovisno o tome što se kontaktni detalji o njima šalju za potrebe Popisa UN-a, kako smo ranije spomenuli). Ažuriran popis svih relevantnih osoba za kontakt priložen je u sklopu Dodatka C. Dakako, podaci će se mijenjati tijekom vremena, pa stoga valja uvesti mehanizam pomoću kojega će se osigurati ažuriranje popisa te njegovo slanje drugim sudionicima u procesu kad dođe do promjene osoblja. Pritom je ipak vjerojatno da će uredski brojevi telefona i faksa ostati isti, kao i e-mail adrese institucija.

Koristi od sudaca za vezu, državnih odvjetnika i policijskih službenika Države se potiču da poduzmu inicijative poput razmjene osoba za vezu među policijskim službenicima, sucima ili državnim odvjetnicima, ili na način da imenuju trajnog člana osoblja u središnjem tijelu te zemlje, ili organiziranjem kratkoročnih razmjena.

3.5.5. Priprema djelotvornih zahtjeva za uzajamnu pravnu pomoć Priprema zahtjeva za pomoć uključuje razmatranje niza zakonskih uvjeta, koji su detaljnije razrađeni u odjeljku 3.6 u nastavku.

38

3.5.6. Uklanjanje / smanjenje prepreka za izvršenje zahtjeva

Fleksibilno tumačenje zakonskih uvjeta

Države trebaju nastojati međusobno pružati široki raspon suradnje, kako bi se pobrinule za to da nacionalna tijela za provedbu zakona ne nailaze na prepreke pri traganju za kriminalcima koji mogu nastojati prikrivati svoje djelovanje na način da raspršuju dokaze i imovinsku korist stečenu kaznenim djelima u raznim državama. Potrebno je uložiti napore kako bi se sve zapreke suradnji smanjile na minimum, u okviru mjerodavnih zakona i ugovora.

Ipak, valja primijetiti kako fleksibilno tumačenje zakonskih uvjeta nikad ne treba ići na štetu prava bilo kojeg pojedinca uključenog u ovaj proces, uključujući osumnjičene i optužene osobe.

Smanjenje razloga za odbijanje zahtjeva i njihove učestalosti na minimum Razlozi na temelju kojih se zahtjev može odbiti trebaju biti najnužniji te ograničeni na temeljne mehanizme zaštite u zamoljenoj državi.

Smanjenje ograničenja za korištenje Dokazi dostavljeni na temelju zahtjeva za uzajamnu pravnu pomoć tradicionalno se nisu mogli koristiti u svrhe koje nisu opisane u zahtjevu, osim ako država moliteljica nije kontaktirala zamoljenu državu i pružila izričit pristanak na druge načine korištenja. No, mnogi suvremeni ugovori o uzajamnoj pravnoj pomoći umjesto toga zahtijevaju od zamoljene države da obavijesti primatelja ako želi nametnuti ograničenje u vezi s konkretnim načinom na koji se materijal koristi; ako se ograničenje ne smatra nužnim, ne treba ga nametati.

Osiguranje tajnosti u odgovarajućim slučajevima Neke države nisu u položaju održati tajnost zahtjeva, a posljedica toga je činjenica da sadržaj zahtjeva može na neodgovarajući način postati poznat za osobe koje se obrađuju u stranim istragama/postupcima, time potencijalno škodeći istrazi/postupku. Tajnost u vezi sa zahtjevima često je presudan faktor u njihovoj provedbi. Tamo gdje se među strankama primjenjuje članak 18(20) UNTOC-a ili članak 46(20) UNCAC-a (tj. gdje država moliteljica traži tajnost od zamoljene države), stranka u ulozi države moliteljice može zahtijevati od stranke u ulozi zamoljene države da očuva tajnost činjeničnog i supstancijalnog sadržaja zahtjeva, osim u mjeri u kojoj je nužno ograničiti tajnost kako bi se izvršio zahtjev. Ako zamoljena stranka ne može ispuniti zahtjev povjerljivosti, obvezna je neodgodivo o tome obavijestiti državu moliteljicu.

Ispunjavanje zamolbe u skladu s postupcima koje određuje zamoljena država Važno je osigurati da budu zadovoljeni formalni zahtjevi koji se tiču dokaznih pretpostavki/valjanosti dokaza, a koje propisuje država moliteljica, kako bi se osiguralo da zahtjev ispuni svoju svrhu. Tamo gdje to nije moguće (primjerice, zbog sukoba s domaćim pravom), zamoljena država treba se konzultirati s državom moliteljicom u najranijoj mogućoj fazi.

39

Važnost predviđanja pravnih i postupovnih poteškoća u zamoljenoj državi Prilikom pripreme zahtjeva za uzajamnu pravnu pomoć, važno je da država moliteljica unaprijed jasno uvidi postoje li koji domaći zakoni, postupci ili vremenski rokovi koji moraju biti ispunjeni. Za državu moliteljicu jednako je važno da pokuša unaprijed uvidjeti hoće li zamoljena država možda imati poteškoća pri ispunjenju tih zahtjeva. To može biti slučaj ukoliko se, primjerice, dogodi sljedeće:

■ zatraženi procesi i postupci zabranjeni su zakonima zamoljene države; ili ■ zatraženi procesi i postupci razlikuju se od uobičajenih procesa i postupaka zamoljene

države.

Ako postoji značajna vjerojatnost da je ono što je zatraženo ujedno i zabranjeno zakonima zamoljene države, nastavak postupka neće imati puno smisla. Međutim, ako se ono što je zatraženo samo razlikuje od uobičajene prakse zamoljene države, još uvijek može biti moguće osigurati suradnju. U potonjem slučaju, važno je pokušati jasno saznati u čemu se sastoje te razlike i predložiti način na koji bi se moglo krenuti dalje s postupkom, odnosno doći do sporazuma oko toga kako nastaviti s radom, pri čemu su osobni kontakti od iznimne vrijednosti.

Istražne tehnike dostupne tijelima za provedbu zakona razlikuju se od države do države, a to je naročito slučaj kad je riječ o praćenju. Primjerice, premda neke države dopuštaju prisluškivanje telefonskih razgovora u svrhu stjecanja obavještajnih podataka, zakoni mogu sprječavati da se informacije dobivene prisluškivanjem telefona koriste na sudu kao dokaz. Slično tome, mnoge države imaju zakone koji reguliraju pitanje kada se i na koji način može provoditi praćenje osoba. Posljedica je toga da neki oblici praćenja mogu biti zakoniti u jednoj zemlji, ali ne i u drugoj. Sukladno tome, za države koje surađuju na ovakav način važno je da budu svjesne svojih uloga i prakse te da to znanje primjenjuju na zahtjeve za pomoć, naročito imajući u vidu potrebu za valjanošću dokaza.

Ipak, čini se da pitanje valjanosti dokaza ne predstavlja velik problem u regiji Zapadnog Balkana. Pravni sustavi država u regiji proizlaze iz iste pravne tradicije, a međunarodna suradnja u smislu razmjene i prihvaćanja valjanosti dokaza, neovisno o razlikama nacionalnih zakonodavstava, odvija se, po svoj prilici, bez značajnijih poteškoća. Tome je tako uglavnom zahvaljujući činjenici da države u svojim bilateralnim sporazumima ili nacionalnim zakonima o međunarodnoj suradnji u kaznenim stvarima definiraju situaciju na takav način da je zatraženu pravnu pomoć potrebno pružiti u skladu sa zakonom države moliteljice, osim ako to nije u suprotnosti s načelima i zakonodavstvom zatražene države. Primjer bilateralnog reguliranja ove teme možemo pronaći u članku 7 Sporazuma Vlade Bosne i Hercegovine i Vlade Republike Hrvatske, a primjer potonjeg u članku 12 zajedno s člankom 90 Zakona o uzajamnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima Republike Srbije.

40

Koordinacija u predmetima koji uključuju više nadležnosti Tamo gdje u vezi s istim predmetom postoji više zahtjeva za pomoć, države se potiču na bliske konzultacije kako bi izbjegle nepotrebnu konfuziju i udvostručenje poslova. I tu su presudne mreže osoba za kontakt.

Konzultiranje prije odbijanja / odgode / uvjetovanja suradnje kako bi se odredilo je li taj postupak nužan U situaciji u kojoj zamoljena država razmatra je li u mogućnosti ispuniti zahtjev ili nije, do formalnog odbijanja zahtjeva ne bi trebalo doći prije konzultacija s državom moliteljicom, kako bi se vidjelo je li moguće nadvladati problem, ili prilagoditi zahtjev kako bi se željena pomoć mogla pružiti. I u takvim je slučajevima mreža osoba za kontakt izuzetno korisna.

3.5.7. Korištenje modernih tehnologija kako bi se ubrzao prijenos zahtjeva Tradicionalne metode prijenosa zahtjeva (poput slanja pisanih, zapečaćenih dokumenata diplomatskim torbama ili sustavima dostave pošte) mogu imati za posljedicu to da suradnja ne bude ostvarena na vrijeme. Stoga valja, gdje je to moguće, koristiti brza sredstva komunikacije poput telefona, faksa ili interneta. Zamoljena država i država moliteljica trebaju se međusobno dogovoriti o načinu na koji se može osigurati provjera autentičnosti i sigurnost takvih komunikacija, a ujedno i razjasniti pitanje treba li nakon takvog vida komunikacije uslijediti pisani zahtjev odaslan uobičajenim kanalom.

3.5.8. Korištenje najsuvremenijih mehanizama za pružanje uzajamne pravne pomoći Moderna tehnologija pruža brojne mogućnosti za brže pružanje pomoći u kaznenim stvarima i za maksimalno poboljšanje djelotvornosti procesa uzajamne pravne pomoći. Primjeri uključuju uzimanje iskaza videolinkom i presretanje elektronskih komunikacija, kao i razmjenu DNK materijala. Takva je razmjena pokrivena raznim međunarodnim konvencijama, a u slučaju da domaće zakonodavstvo takvu razmjenu ne dopušta, potrebno je razmotriti mogućnost uvođenja odgovarajućih zakonskih izmjena.

3.5.9. Maksimalno povećanje dostupnosti i korištenja resursa

Odgovarajući resursi za središnja tijela Države se trebaju pobrinuti sa to da se, u maksimalnoj mogućoj mjeri, za aktivnosti u vezi s provedbom uzajamne pravne pomoći dodijele odgovarajuća sredstva.

41

Dobivanje pomoći od zamoljene države Zamoljena država može "zatražiti pomoć od države moliteljice kako bi pružila pomoć", primjerice u vidu usluga osoblja ili opreme koja se koristi pri ispunjavanju zahtjeva, ili u vidu pokrivanja troškova, u cijelosti ili djelomično.

Dijeljenje imovine Dijeljenje oduzete imovine između države moliteljice i zamoljene države predstavlja važan način na koji se može potaknuti suradnja i osigurati dodatni resursi, što je postupak koji ima potporu u UNTOC-u.

Optimiziranje jezičnih sposobnosti Jezične vještine predstavljaju poseban resurs, za kojim postoji potreba unutar središnjeg tijela. Taj kapacitet bilo bi optimalno osigurati u vidu dvojezičnog ili višejezičnog osoblja koje radi u tijelu, ili, ukoliko takvog kapaciteta nema, traženjem pomoći drugih vladinih odjela ili misija u inozemstvu – a pomoć se može zatražiti čak i od države moliteljice ili zamoljene države, ovisno o situaciji. U svrhu praktičnosti, države u sve većoj mjeri zahtjeve ispunjavaju i zaprimaju na engleskom jeziku. Državama moliteljicama često je lakše pronaći kvalificirane osobe koje mogu prevesti njihove dokumente sa službenog jezika te države na engleski jezik, kao što je i zamoljenim državama često lakše pronaći kvalificirane osobe koje zaprimljeni zahtjev mogu prevesti s engleskog jezika na službeni jezik te zemlje. Očito je da se države uključene u proces pomoći o tom pitanju trebaju dogovoriti unaprijed, a pritom je nužno da prijevodi budu visokokvalitetni, budući da se u slučaju da tome nije tako pojavljuje rizik kašnjenja provedbe, krivog razumijevanja ili odbacivanja zahtjeva.

3.6. Priprema djelotvornih zahtjeva za uzajamnu pravnu pomoć O pripremi zahtjeva za uzajamnu pravnu pomoć postoje razni dostupni dokumenti. I tu, primjerice, Priručnik o međunarodnoj suradnji u predmetima trgovanja ljudima UNODC-a i ASEAN-a sadrži detaljan popis minimalnih formalnih i sadržajnih zahtjeva. Također, u Dodatku A priložen je Opći popis provjere za traženje uzajamne pravne pomoći, uz Dodatne popise provjere za posebne vrste zahtjeva za uzajamnu pravnu pomoć – konkretno za pretragu i oduzimanje predmeta, pružanje dokumenata na uvid, uzimanje iskaza svjedoka / dokaza, privremenu prepratu zatvorenika radi davanja iskaza i za zapljenu/zamrzavanje imovine prije presude odnosno oduzimanje imovine nakon presude. No, u našem pristupu ovoj temi usredotočit ćemo se na korištenje softverskog alata MLA Request Writer Tool, koji je razvijen u sklopu Pravnog savjetodavnog programa UNODC-a. Taj alat u osnovi je softverski paket oblikovan za potrebe praktičara u području kaznenog pravosuđa diljem svijeta, kako bi im pomogao u procesu izrade formalnih zahtjeva za uzajamnu pravnu pomoć.

42

3.6.1. Karakteristike / prednosti alata MLA Request Writer Tool

■ Alat je prilagođen korisnicima, njime je iznimno lako upravljati, a pritom ne zahtijeva nikakvo prethodno iskustvo u tom području. Korisnika se korak po korak vodi kroz seriju ekranskih prikaza kako bi unosio relevantne podatke s ciljem izrade djelotvornog i cjelovitog zahtjeva.

■ Alat omogućuje korisniku da dovršene zahtjeve sprema u bazu podataka, kako bi ih izravno mogao otisnuti na papiru bez potrebe da se ponovno prolazi kroz čitav proces ispunjavanja zahtjeva, što može biti iznimno korisno, naročito u hitnim slučajevima.

■ Alat pruža popis vrsta pomoći, kao i popis multilateralnih ugovora iz kojih se može odabrati pravna osnova na kojoj se zahtjev temelji, tako da u radu na predmetu nije nužno ručno obrađivati detalje o vrsti tražene pomoći i zakonskoj osnovi, već je dovoljno odabrati relevantnu informaciju iz predočenih popisa. Povrh toga, alat sadrži i funkciju pod nazivom "National Legislation Website" [internetska stranica posvećena nacionalnom zakonodavstvu], koja korisnika povezuje s relevantnim bazama podataka i internetskim stranicama koje se odnose na zakonodavstvo.

■ Sve gore navedene funkcije u znatnoj mjeri olakšavaju i ubrzavaju postupak izrade zahtjeva za uzajamnu pravnu pomoć.

■ Baza podataka alata može se uređivati kako bi se prilagodila lokalnom zakonodavstvu – u vezi sa materijalnim i/ili postupovnim pravom – kao što se može prilagođavati i pojedinim vrstama zahtjeva, ovisno o detaljima konkretnog predmeta (moguće je dodavati i brisati podatke o međunarodnim ugovorima, adrese internetskih stranica, itd.). Važno je naglasiti da baza podataka ovog softverskog alata nema ograničenja u pogledu kapaciteta skladištenja podataka, izuzev ograničenja korištenog kompjutera, tako da korisnici u bazu podataka mogu spremiti koliko god im je zahtjeva i drugih informacija potrebno.

Završni rezultat ovoga procesa jest dovršen i djelotvoran zahtjev za uzajamnu pravnu pomoć u međunarodno prepoznatom i prihvaćenom formatu, kojega je moguće stvoriti jednostavno i brzo.

3.6.2. Dostupnost UNODC-ova alata MLA Request Writer Tool i drugih pravnih alata UNODC-a

Softver UNODC MLA request writer tool može se preuzeti s internetskih stranica UNODC-a (http://www.unodc.org/mla), gdje je ujedno moguće pronaći i popratne informacije i dokumentaciju o alatu, uključujući i video demonstraciju. Softver je također dostupan i u CD ROM formatu. Alat je moguće besplatno preuzeti s interneta, a može ga se koristiti i bez internetske veze, premda je internetska veza s UNODC-om nužna kako bi se otvorili linkovi na internetske stranice o zakonodavstvima drugih država.

• Alat je preveden na albanski, bosanski, hrvatski, makedonski, crnogorski i srpski jezik. Također je dostupan i na nizu drugih jezika, kao što su engleski, francuski, španjolski i ruski. Dostupan je i sveobuhvatan priručnik za korisnike.

• On-line adresar nadležnih nacionalnih tijela ("Competent National Authorities", CNA), koji se može pronaći na adresi (http://www.unodc.org/compauth/en/index.html), pruža informacije o nadležnim

43

nacionalnim tijelima skladno Konvenciji iz 1988. godine i konvenciji UNTOC, kako bi se olakšala suradnja među državama u skladu s međunarodnim ugovorima o nadzoru nad opojnim sredstvima i kriminalitetom. Ovaj adresar omogućuje nadležnim nacionalnim tijelima lak pristup ažuriranim kontaktnim informacijama o kolegama iz takvih tijela u većini zemalja svijeta, kao i metode komunikacije, a ujedno pruža informacije o pravnim uvjetima suradnje. On-line adresar trenutno sadrži kontaktne informacije o više od 606 nadležnih nacionalnih tijela, razvrstanih u šest tematskih kategorija:

Izručenje Preprata zatvorenika Uzajamna pravna pomoć Nezakoniti promet morem Krijumčarenje migranata morem

Drugi pravni alati UNODC-a, poput modela zakonskih rješenja i pravne knjižnice, mogu se pronaći na adresi (http://www.unodc.org/unodc/en/legal-tools/index.html?ref=menuside).

44

Poglavlje 4: Zajedničke istrage i zajednički istražni timovi

4.1. Uvod Ovo poglavlje zasniva se na međunarodnom pravnom okviru, praktičnim iskustvima država članica EU, Priručniku o zajedničkim istražnim timovima5 koji su razvili Eurojust i Europol, Izvješćima sa sastanaka mreže stručnjaka EU za zajedničke istražne timove6, Izvješću Stručne radne grupe UNODC-a za zajedničke istražne timove, praktičnim iskustvima zemalja regije Zapadnog Balkana u provedbi paralelnih istraga, kao i na materijalima s radionica i sastanaka provedenih u regiji tijekom listopada / prosinca 2009. godine. Cilj ovog poglavlja jest pomoći praktičarima da povećaju svoju razinu znanja i razumijevanja zajedničkih (paralelnih) istraga ("joint parallel investigations", JPI) i zajedničkih istražnih timova ("joint investigation teams", JIT) te ih potaknuti da koriste te alate kako bi dodali vrijednost svojim istragama i kaznenom progonu, a ujedno je namjera i pripomoći jačanju međunarodne suradnje u kaznenim stvarima u regiji Zapadnog Balkana. Izravni kontakti s praktičarima iz kaznenog pravosuđa u regiji, koji su se odvijali tijekom radionice u Budvi, kao i razgovori tijekom već spomenutih sastanaka, ukazali su na potrebu pojašnjenja određenih pitanja. Prije svega, pokazalo se kako postoje određene nejasnoće u vezi s razlikovanjem pojmova "zajednički istražni tim" (JIT) i "zajednička paralelna istraga" (JPI; taj je pojam poznat i pod nazivom "zajednička (koordinirana) istraga" odnosno "dvostrana istraga"). Drugo, pojavio se zaključak kako bi bilo korisno predstaviti postojeći obvezujući međunarodni pravni okvir za zajedničke istražne timove i pružiti kratak komentar tog okvira. Treći zaključak bio je taj da bi praktičarima moglo biti korisno da imaju na raspolaganju primjer nacrta sporazuma o uspostavljanju zajedničkih istražnih timova, kako bi mogli koristiti taj ogledni sporazum kad u radu naiđu na predmet u kojem bi bilo prikladno provoditi istragu pomoću zajedničkog istražnog tima. Stoga će ovaj dio smjernica biti strukturiran u tri dijela, u kojima ćemo razraditi ova tri konkretna pitanja.

4.2. Koncepti zajedničkih istraga Načelno govoreći, dosadašnja iskustva diljem svijeta pokazala su da se raspon suradnje koja se odvijaju u okviru takozvanih zajedničkih istraga može klasificirati u dvije kategorije: to su zajedničke paralelne istrage (JPI) i zajednički istražni timovi (JIT). No, Konvencija Ujedinjenih naroda o transnacionalnom organiziranom kriminalu (UNTOC, članak 19), kao i Konvencija Ujedinjenih naroda protiv korupcije (UNCAC, članak 49), uvele su i treći koncept – onaj "zajedničkih istražnih službi" ("joint investigative body", JIB).

4.2.1. Zajedničke (paralelne) istrage Zajedničke paralelne istrage u osnovi su dvije odvojene istrage što se odvijaju u dvije države sa zajedničkim ciljem. Pomoć u tim istragama najčešće pruža mreža časnika za vezu, ili se suradnja odvija kroz osobne kontakte. Službenici uključeni u rad ne nalaze se na istoj lokaciji, a na predmetu rade zajednički na temelju dugogodišnje prakse suradnje i/ili postojećeg zakonodavstva o uzajamnoj pravnoj pomoći, ovisno o prirodi relevantnog 5 Verziji od lipnja 2009. godine. 6 Vidi EUROJUST, JIT meetings na adresi http://www.eurojust.europa.eu/jit_meetings.htm.

45

pravnog sustava (ili više takvih sustava). Dokazi prikupljeni tijekom tih dvaju istraga razmjenjuju se korištenjem formalnih postupaka uzajamne pravne pomoći, kako bi se koristili u dva odvojena kaznena postupka. U regiji Zapadnog Balkana najčešće se postupa na takav način.

4.2.2. Zajednički istražni timovi Koncept zajedničkih istražnih timova pojavio se iz uvjerenja da su postojeće metode policijske i pravosudne suradnje same po sebi ponekad nedovoljne kako bi se razriješili slučajevi teškog prekograničnog organiziranog kriminaliteta. Pojavio se zaključak da bi tim istražitelja i pripadnika pravosudnih tijela iz dvaju ili više država, surađujući u okviru jasnih nadležnosti i izvjesnosti u pogledu dužnosti, prava i obveza sudionika, mogao poboljšati borbu protiv organiziranog kriminaliteta. Zajednički istražni tim najčešće se definira kao istražni tim koji se osniva na temelju sporazuma između dva nadležna tijela ili više njih i/ili drugih stranaka, u konkretnu svrhu (npr. radi istrage neke konkretne kaznene djelatnosti) i ograničenog trajanja. Ovisno o operativnim ovlastima članova zajedničkog istražnog tima, timove se može podijeliti i okarakterizirati kao pasivne ili aktivne. Primjer pasivnog tima mogao bi uključiti situaciju u kojoj istražitelj iz Bosne i Hercegovine surađuje s istražiteljima iz Hrvatske u savjetodavnoj ili konzultantskoj ulozi, ili kao podrška u smislu pružanja tehničke pomoći državi domaćinu. Aktivni tim, s druge strane, može uključivati službenike iz druge jurisdikcije koji mogu koristiti (istovjetne ili barem djelomične) operativne ovlasti pod nadzorom države domaćina na području ili jurisdikciji u kojoj dotični tim djeluje (tako, na primjer, srpski policajac može u Crnoj Gori surađivati s crnogorskim istražnim timom). Dodjela stranog državnog odvjetnika ili službenika za provedbu zakona operativnom timu u drugoj jurisdikciji obično se zasniva na nacionalnom zakonodavstvu koje omogućuje stranom službeniku da bude imenovan/ustupljen, ili na sporazumu o tehničkoj suradnji. Tijekom misija na Zapadnom Balkanu, jednoglasno je zaključeno da bi se postojeća praksa provedbe zajedničkih paralelnih istraga u odgovarajućim okolnostima mogla razviti na način da inkorporira i koncept zajedničkih istražnih timova. Slijedom rasprave o konceptima pasivnih/aktivnih zajedničkih istražnih timova, postignuta je opća suglasnost da bi napore trebalo usmjeriti na uspostavu pasivnih zajedničkih istražnih timova.

4.2.3. Zajedničke istražne službe U skladu s člankom 19 UNTOC-a i člankom 49 UNCAC-a, potpisnici tih ugovora pozivaju se da (potpisivanjem bilateralnih i multilateralnih sporazuma) iniciraju uspostavu zajedničkih istražnih službi. Napomene za tumačenje, pa ni zakonodavne provedbene smjernice uz konvencije UNTOC i UNCAC, ne definiraju što se podrazumijeva pod zajedničkim istražnim službama. No, Stručna radna grupa UNODC-a za zajedničke istražne timove smatra da je zajednička istražna služba ("joint investigative body", JIB) koncept koji se razlikuje i od zajedničkih istražnih timova i od zajedničkih paralelnih istraga, utoliko što je osmišljen kao trajnija struktura utemeljena na osnovi bilateralnog sporazuma. Ovdje bi se moglo dodati da je vjerojatnije kako će se zajednički istražni timovi oblikovati u svrhu istrage nad konkretnim slučajevima kaznenih djela tijekom ograničenog vremenskog razdoblja (koje se obično kreće u rasponu od 6 do 18 mjeseci, no može se i produžiti), dok su zajedničke istražne službe prikladnije za istrage nad određenim vrstama kriminaliteta (npr. trgovanjem ljudima), a ne samo za izolirane slučajeve, i to tijekom dužeg vremenskog razdoblja (npr. pet ili više godina).

46

4.3. Koje su koristi od zajedničkih istražnih timova? Kao što smo ranije spomenuli, osobe uključene u praktičan rad na ovim pitanjima u regiji Zapadnog Balkana imali su dosad načelno pozitivna iskustva sa zajedničkim paralelnim istragama. Unatoč tome, mišljenja su da bi se njihova sadašnja pozitivna i uspješna suradnja mogla i trebala poboljšati te da bi u određenim slučajevima zajednički istražni tim predstavljao najbolji izbor. Imajući u vidu razlike između zajedničkih istražnih timova i zajedničkih paralelnih istraga, potrebno je ukratko sažeti koje su korisne strane zajedničkog istražnog tima. Ključne koristi od zajedničkog istražnog tima su sljedeće:

olakšavanje razmjene informacija (koje se unutar zajedničkog istražnog tima mogu puno brže razmjenjivati, kako formalno, tako i neformalno) te sposobnost neposrednog reagiranja na temelju tih informacija;

smanjena količina zamolnica; poboljšana pravosudna suradnja; smanjeni problemi s valjanošću dokaza; poboljšanje sposobnosti provedbe zakona zahvaljujući konsolidaciji resursa,

uključujući jezične sposobnosti; jedan tim s jedinstvenim ciljem koji nadvladava granice – uspjeh zajedničkog

istražnog tima uspjeh je svih njegovih članova; izgradnja povjerenja i međusobnih odnosa; praktična mogućnost razvoja transnacionalnih istražnih kapaciteta u regiji Zapadnog

Balkana; strateška korist za uključene zemlje; mogućnost dobivanja financijske potpore EU za zajedničke istražne timove.

Imajući u vidu sve ovo, valja imati na umu da zajednički istražni timovi ne predstavljaju nužno najbolji alat u svim okolnostima, tj. u svakoj prekograničnoj istrazi, no države unatoč tome trebaju biti svjesne da postoji mogućnost korištenja tog alata, kao što trebaju biti svjesne i toga koje su njegove korisne strane.

4.4. Međunarodni pravni okvir za zajedničke istražne timove Najrelevantniji međunarodni instrumenti koji definiraju zajedničke istrage ili zajedničke istražne timove sljedeće su odredbe:

Članak 19 Konvencije Ujedinjenih naroda o transnacionalnom organiziranom kriminalu;

Članak 49 Konvencije Ujedinjenih naroda protiv korupcije Članak 20 Drugog dodatnog protokola Europske konvencije o uzajamnoj sudskoj

pomoći u kaznenim stvarima Članak 1 – Zajednički istražni timovi7 - Okvirne odluke Vijeća o zajedničkim

7 Članak 1 Okvirne odluke o zajedničkim istražnim timovima gotovo ponavlja sadržaj članka 13 Konvencije EU o uzajamnoj sudskoj pomoći u kaznenim stvarima (koju je Vijeće ministara prihvatilo 29. svibnja 2000. godine). Riječ je o tome da je Vijeće ministara zbog prilično sporog napretka ratifikacije prihvatilo Okvirnu odluku o zajedničkim istražnim timovima, koju su države članice trebale provesti do 1. siječnja 2003. godine. Okvirna odluka prestat će važiti nakon što sve države članice ratificiraju Konvenciju EU o uzajamnoj sudskoj pomoći u kaznenim stvarima. Dotad Okvirna odluka, kao zakonsko rješenje na snazi, definira pravni okvir za zajedničke istražne timove u EU.

47

istražnim timovima od 13. lipnja 2002. godine Članak 27 Konvencije o policijskoj suradnji zemalja jugoistočne Europe

4.4.1. Ujedinjeni narodi Članak 19. Zajedničke istrage - UNTOC Države stranke razmotrit će sklapanje dvostranih ili mnogostranih sporazuma ili dogovora na osnovu kojih, u odnosu na stvari koje su predmetom istrage, progona ili sudskih postupaka u jednoj ili više država, nadležna tijela o kojima je riječ mogu osnivati zajednička istražna tijela. U nedostatku takvih sporazuma ili dogovora, zajedničke istrage mogu se poduzimati ugovaranjem od slučaja do slučaja. Države stranke dužne su osigurati da suverenitet države, na čijem se području istraga vodi, bude u potpunosti poštovan Članak 49. Zajedničke istrage – UNCAC Države stranke dužne su razmotriti sklapanje dvostranih i višestranih ugovora ili sporazuma na osnovi kojih će, u vezi s pitanjima koja su predmet istraga, kaznenog progona ili sudskih postupaka u jednoj ili više država, nadležna tijela tih država moći osnivati zajedničke istražne službe. Ako takvih ugovora ili sporazuma nema, zajedničke se istrage mogu pokretati prema dogovoru sklopljenom od slučaja do slučaja. Države stranke o kojima je riječ dužne su osigurati da se u potpunosti poštuje suverenitet države stranke na čijem se teritoriju istraga treba voditi.

4.4.2. Vijeće Europe Članak 20 – Zajednički istražni timovi – Drugi dodatni protokol Europske konvencije o uzajamnoj sudskoj pomoći u kaznenim stvarima 1. Nadležna tijela dviju ili više stranaka mogu sporazumno osnovati zajednički istražni tim s točno određenim ciljem i za ograničeno razdoblje, koje može biti produljeno obostranim pristankom, u cilju provođenja istrage u kaznenim stvarima u jednoj ili više stranaka koje osnivaju tim. Sastav tima utvrđuje se sporazumom. Zajednički istražni tim osobito se može osnovati ako: a) istrage o kaznenim djelima neke stranke zahtijevaju teške i zahtjevne istrage povezane s drugim strankama, b) nekoliko stranaka vodi istrage o kaznenim djelima u kojima okolnosti povezane sa slučajem zahtijevaju koordinirano i dogovoreno djelovanje u strankama o kojima je riječ. Zahtjev za osnivanje zajedničkog istražnog tima može podnijeti bilo koja od stranaka o kojima je riječ. Tim se osniva u jednoj od stranaka u kojima se očekuje provođenje istrage. 2. Osim informacija iz relevantnih odredaba članka 14. Konvencije, zahtjevi za osnivanje zajedničkih istražnih timova uključuju prijedloge o sastavu tih timova. 3. Zajednički istražni tim djeluje na državnome području stranaka koje ga osnivaju, u skladu sa sljedećim općim uvjetima:

48

a) voditelj tima je predstavnik nadležnog tijela koje sudjeluje u istragama u kaznenim stvarima iz stranke u kojoj tim djeluje. Voditelj tima djeluje u okviru svojih ovlasti, sukladno odredbama domaćega prava, b) tim svoje operacije provodi u skladu s pravom stranke u kojoj djeluje. Članovi tima i ustupljeni članovi tima svoje zadatke obavljaju pod vodstvom osobe iz točke a), uzimajući u obzir uvjete koje su njihova tijela postavila u sporazumu o osnivanju tima, c) stranka u kojoj tim djeluje osigurava nužne organizacijske uvjete za njegovo djelovanje. 4. Za potrebe ovoga članka, članovi zajedničkog istražnog tima iz stranke u kojoj tim djeluje spominju se dalje u tekstu kao »članovi«, a članovi iz stranaka u kojima tim ne djeluje spominju se dalje u tekstu kao »ustupljeni članovi«. 5. Ustupljeni članovi zajedničkog istražnog tima smiju prisustvovati provođenju istražnih radnji u stranki u kojoj tim djeluje. Unatoč tome, voditelj tima može donijeti drugačiju odluku zbog posebnih razloga, u skladu s pravom stranke u kojoj tim djeluje. 6. Ustupljenim članovima zajedničkog istražnog tima, u skladu s pravom stranke u kojoj tim djeluje, voditelj tima može povjeriti zadatak provedbe određene istražne mjere, ako su to odobrila nadležna tijela stranke u kojoj tim djeluje i stranke koja ustupa članove tima. 7. Ako je za djelovanje istražnoga tima potrebno provođenje istražnih mjera u jednoj od stranaka koje su osnovale tim, ustupljeni članovi tima iz te stranke mogu zatražiti provođenje tih mjera od svojih nadležnih tijela. U toj stranki te se mjere razmatraju pod istim uvjetima koji bi se primijenili da su zatražene u okviru domaće istrage. 8. Ako zajednički istražni tim treba pomoć stranke koja nije među onima koje su ga osnovale ili od treće države, zamolbu za pružanje pomoći mogu sastaviti nadležna tijela države u kojoj tim djeluje i poslati je nadležnim tijelima te druge države o kojoj je riječ, u skladu s relevantnim instrumentima ili sporazumima. 9. Ustupljeni član zajedničkog istražnog tima može, u skladu s domaćim pravom svoje države i u okviru svojih ovlasti, dostaviti timu informacije dostupne u stranki koja ga je ustupila u svrhe obavljanja istrage u kaznenim stvarima koju tim provodi. 10. Informacije koje na zakoniti način dobije član ili ustupljeni član u okviru svojega sudjelovanja u zajedničkom istražnom timu, a koje inače nisu dostupne nadležnim tijelima stranaka o kojima je riječ, mogu se upotrijebiti u sljedeće svrhe: a) u svrhe radi kojih je tim osnovan, b) uz prethodni pristanak stranke u kojoj su informacije dobivene, za otkrivanje, istragu i progon drugih kaznenih djela. Takav se pristanak može odbiti samo u slučajevima u kojima bi njihova upotreba ugrozila istrage u kaznenim stvarima u stranki o kojoj je riječ ili u onim slučajevima u kojima bi ta stranka mogla odbiti pružanje uzajamne sudske pomoći, c) za sprječavanje neizbježne i ozbiljne prijetnje javnoj sigurnosti te, ničime ne utječući na odredbe točke b), ako se nakon toga otvori istraga u kaznenim stvarima, d) u druge svrhe, ako su takav dogovor postigle stranke koje osnivaju tim. 11. Odredbe ovoga članka ničime ne utječu na bilo koju drugu važeću odredbu ili dogovor o osnivanju ili djelovanju zajedničkih istražnih timova. 12. U mjeri u kojoj to dopuštaju zakoni stranaka o kojima je riječ ili odredbe bilo kojeg pravnog instrumenta koji je primjenjiv između tih stranaka, mogu se sklopiti sporazumi prema kojima u radu tima mogu sudjelovati osobe koje nisu predstavnici nadležnih tijela

49

stranaka koje osnivaju zajednički istražni tim. Prava članova ili ustupljenih članova tima na temelju odredaba ovoga članka ne primjenjuju se na te osobe, osim ako je tako izričito navedeno u sporazumu.

4.4.3. Europska unija Albanija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Bivša jugoslavenska Republika Makedonija, Crna Gora i Srbija, premda imaju različite statuse kad je riječ o članstvu u EU, u trenutku objavljivanja još uvijek nisu dio EU. Unatoč tome, njihove želje da se pridruže EU posve su nesumnjive. Stoga te države trebaju biti svjesne pravnog okvira EU koji je relevantan za uspostavu i vođenje zajedničkih istražnih timova. Ćlanak 1 – Zajednički istražni timovi8 - Okvirna odluka Vijeća od 13. lipnja 2002. godine o zajedničkim istražnim timovima 1. Nadležna tijela dviju ili više stranaka mogu sporazumno osnovati zajednički istražni tim s točno određenim ciljem i za ograničeno razdoblje, koje može biti produljeno obostranim pristankom, u cilju provođenja istrage u kaznenim stvarima u jednoj ili više stranaka koje osnivaju tim. Sastav tima utvrđuje se sporazumom. Zajednički istražni tim osobito se može osnovati ako: a) istrage o kaznenim djelima neke stranke zahtijevaju teške i zahtjevne istrage povezane s drugim strankama, b) nekoliko stranaka vodi istrage o kaznenim djelima u kojima okolnosti povezane sa slučajem zahtijevaju koordinirano i dogovoreno djelovanje u strankama o kojima je riječ. Zahtjev za osnivanje zajedničkog istražnog tima može podnijeti bilo koja od stranaka o kojima je riječ. Tim se osniva u jednoj od stranaka u kojima se očekuje provođenje istrage. 2. Osim informacija iz relevantnih odredaba članka 14. Europske konvencije o uzajamnoj sudskoj pomoći u kaznenim stvarima i članka 37 Beneluškog ugovora od 27. lipnja 1962. godine, s izmjenama Protokola od 11. svibnja 1974. godine, zahtjevi za osnivanje zajedničkih istražnih timova uključuju prijedloge o sastavu tih timova. 3. Zajednički istražni tim djeluje na državnome području stranaka koje ga osnivaju, u skladu sa sljedećim općim uvjetima: a) voditelj tima je predstavnik nadležnog tijela koje sudjeluje u istragama u kaznenim stvarima iz stranke u kojoj tim djeluje. Voditelj tima djeluje u okviru svojih ovlasti, sukladno odredbama domaćega prava, b) tim svoje operacije provodi u skladu s pravom stranke u kojoj djeluje. Članovi tima i ustupljeni članovi tima svoje zadatke obavljaju pod vodstvom osobe iz točke a), uzimajući u obzir uvjete koje su njihova tijela postavila u sporazumu o osnivanju tima, c) stranka u kojoj tim djeluje osigurava nužne organizacijske uvjete za njegovo djelovanje.

8 Članak 1 Okvirne odluke o zajedničkim istražnim timovima gotovo ponavlja sadržaj članka 13 Konvencije EU o uzajamnoj sudskoj pomoći u kaznenim stvarima (koju je Vijeće ministara prihvatilo 29. svibnja 2000. godine). Riječ je o tome da je Vijeće ministara zbog prilično sporog napretka ratifikacije prihvatilo Okvirnu odluku o zajedničkim istražnim timovima, koju su države članice trebale provesti do 1. siječnja 2003. godine. Okvirna odluka prestat će važiti nakon što sve države članice ratificiraju Konvenciju EU o uzajamnoj sudskoj pomoći u kaznenim stvarima. Dotad Okvirna odluka, kao zakonsko rješenje na snazi, definira pravni okvir za zajedničke istražne timove u EU.

50

4. U ovoj Okvirnoj odluci, članovi zajedničkog istražnog tima iz stranaka u kojima tim ne djeluje spominju se dalje u tekstu kao "ustupljeni članovi". 5. Ustupljeni članovi zajedničkog istražnog tima smiju prisustvovati provođenju istražnih radnji u stranki u kojoj tim djeluje. Unatoč tome, voditelj tima može donijeti drugačiju odluku zbog posebnih razloga, u skladu s pravom stranke u kojoj tim djeluje. 6. Ustupljenim članovima zajedničkog istražnog tima, u skladu s pravom stranke u kojoj tim djeluje, voditelj tima može povjeriti zadatak provedbe određene istražne mjere, ako su to odobrila nadležna tijela stranke u kojoj tim djeluje i stranke koja ustupa članove tima. 7. Ako je za djelovanje istražnoga tima potrebno provođenje istražnih mjera u jednoj od stranaka koje su osnovale tim, ustupljeni članovi tima iz te stranke mogu zatražiti provođenje tih mjera od svojih nadležnih tijela. U toj stranki te se mjere razmatraju pod istim uvjetima koji bi se primijenili da su zatražene u okviru domaće istrage. 8. Ako zajednički istražni tim treba pomoć stranke koja nije među onima koje su ga osnovale ili od treće države, zamolbu za pružanje pomoći mogu sastaviti nadležna tijela države u kojoj tim djeluje i poslati je nadležnim tijelima te druge države o kojoj je riječ, u skladu s relevantnim instrumentima ili sporazumima. 9. Ustupljeni član zajedničkog istražnog tima može, u skladu s domaćim pravom svoje države i u okviru svojih ovlasti, dostaviti timu informacije dostupne u stranki koja ga je ustupila u svrhe obavljanja istrage u kaznenim stvarima koju tim provodi. 10. Informacije koje na zakoniti način dobije član ili ustupljeni član u okviru svojega sudjelovanja u zajedničkom istražnom timu, a koje inače nisu dostupne nadležnim tijelima stranaka o kojima je riječ, mogu se upotrijebiti u sljedeće svrhe: a) u svrhe radi kojih je tim osnovan, b) uz prethodni pristanak stranke u kojoj su informacije dobivene, za otkrivanje, istragu i progon drugih kaznenih djela. Takav se pristanak može odbiti samo u slučajevima u kojima bi njihova upotreba ugrozila istrage u kaznenim stvarima u stranki o kojoj je riječ ili u onim slučajevima u kojima bi ta stranka mogla odbiti pružanje uzajamne sudske pomoći, c) za sprječavanje neizbježne i ozbiljne prijetnje javnoj sigurnosti te, ničime ne utječući na odredbe točke b), ako se nakon toga otvori istraga u kaznenim stvarima, d) u druge svrhe, ako su takav dogovor postigle stranke koje osnivaju tim. 11. Ova Okvirna odluka ničime ne utječe na bilo koju drugu važeću odredbu ili dogovor o osnivanju ili djelovanju zajedničkih istražnih timova. 12. U mjeri u kojoj to dopuštaju zakoni stranaka o kojima je riječ ili odredbe bilo kojeg pravnog instrumenta koji je primjenjiv između tih stranaka, mogu se sklopiti sporazumi prema kojima u radu tima mogu sudjelovati osobe koje nisu predstavnici nadležnih tijela stranaka koje osnivaju zajednički istražni tim. Te osobe mogu uključivati, primjerice, službenike ili tijela osnovana temeljem Ugovora. Prava članova ili ustupljenih članova tima na temelju odredaba ove Okvirne odluke ne primjenjuju se na te osobe, osim ako je tako izričito navedeno u sporazumu.

51

4.4.4. Jugoistočna Europa Tajništvo Konvencije o policijskoj suradnji Petog svibnja 2006. godine u Beču, tijekom austrijskog predsjedanja Europskom unijom, ministri unutarnjih poslova Albanije, Bosne i Hercegovine, Bivše jugoslavenske Republike Makedonije, Moldavije, Crne Gore, Rumunjske i Srbije potpisali su Konvenciju o policijskoj suradnji zemalja jugoistočne Europe.9 Nakon ratifikacije od strane svih sedam država potpisnica, Konvencija je stupila na snagu 10. listopada 2007. godine. Povrh toga, Bugarska je pristupila Konvenciji 25. rujna 2008. godine. Odredbe Konvencije pružaju pravni okvir za sveobuhvatnu policijsku suradnju među ugovornim strankama, uključujući pravni okvir za uspostavu zajedničkih istražnih timova. Članak 27 – Zajednički istražni timovi – Konvencija o policijskoj suradnji jugoistočne Europe (1) Zajedničkim sporazumom, tijela za provedbu zakona dvije ili više ugovornih stranaka mogu uspostaviti zajednički istražni tim za specifične potrebe i na određeno razdoblje, koje se može produžiti uz uzajamni pristanak, u cilju provedbe policijske istrage u jednoj ili više ugovornih stranaka koje formiraju tim. Sastav tima se određuje sporazumom kojim se on i uspostavlja. (2) Zajednički istražni tim se, posebno, može uspostaviti onda kada: (a) je istraga kaznenih djela koju provodi jedna ugovorna stranka teška, zahtjevna, i povezana sa drugim ugovornim strankama; (b) izvjestan broj ugovornih stranaka provodi istragu kaznenih djela čije okolnosti nalažu koordiniranu i usmjerenu akciju uključenih ugovornih stranaka. (3) Zahtjev za formiranje zajedničkog istražnog tima može uputiti svaka od ugovornih stranaka koja ustvrdi takvu potrebu. Tim se uspostavlja u jednoj od ugovornih stranaka u kojoj se očekuje provedba istrage. (4) Zahtjevi za uspostavu zajedničkog istražnog tima podrazumijevaju: službeno tijelo koje upućuje zahtjev, svrhu zajedničkog istražnog tima, ugovorne stranke u kojima će zajednički istražni tim djelovati i prijedloge za sastav zajedničkog istražnog tima. (5) Zajednički istražni tim djeluje na području ugovornih stranaka koje ga uspostavljaju pod sljedećim općim uvjetima: (a) voditelj tima je predstavnik tijela za provedbu zakona koji sudjeluje u policijskoj istrazi iz ugovorne stranke u kojoj tim djeluje. Voditelj tima djeluje u granicama svoje nadležnosti u okviru nacionalnog zakona; (b) tim provodi operacije u skladu sa zakonom ugovorne stranke u kojoj djeluje. Članovi tima obavljaju svoje zadatke pod vodstvom osobe o kojoj je riječ u podtočki (a), uzimajući u obzir uvjete koje postavljaju njihova službena tijela u sporazumu o uspostavi tima. (6) U ovom članku, članovi zajedničkog istražnog tima iz ugovornih stranaka koje nisu ugovorna stranka u kojoj tim djeluje nazivaju se članovima "ustupljenim" timu.

9 Vidi: http://www.pccseesecretariat.si.

52

(7) Ustupljeni članovi zajedničkog istražnog tima su ovlašteni biti nazočni kada se u ugovornoj stranci u kojoj se djeluje provode istražne mjere. Ipak, voditelj tima može, iz posebnih razloga, u skladu sa zakonom ugovorne stranke u kojoj tim djeluje, odlučiti drukčije. (8) Ustupljenim članovima zajedničkog istražnog tima voditelj može, u skladu sa zakonom ugovorne stranke u kojoj tim djeluje, povjeriti zadatak poduzimanja određenih istražnih mjera ukoliko je to odobreno od strane tijela za provedbu zakona ugovorne stranke u kojoj se djeluje i ugovorne stranke koja je ustupila članove. (9) Kada je zajedničkom istražnom timu potrebna provedba istražnih mjera u jednoj od ugovornih stranaka koje su uspostavile tim, članovi koje je ta ugovorna stranka ustupila timu mogu tražiti od svojih tijela za provedbu zakona da poduzmu takve mjere. Mjere će se u toj ugovornoj stranci promatrati u okviru uvjeta koji bi se primjenjivali da su tražene za potrebe nacionalne istrage. (10) Kada je zajedničkom istražnom timu potrebna pomoć ugovorne stranke koja nije sudjelovala u uspostavi tima, ili treće države, zahtjev za pomoć mogu uputiti tijela za provedbu zakona ugovorne stranke u kojoj se djeluje tijelima za provedbu zakona druge uključene ugovorne stranke, a u skladu sa relevantnim instrumentima ili aranžmanima. (11) Član zajedničkog istražnog tima može, u skladu sa svojim nacionalnim zakonom, i u okviru svoje nadležnosti, pružiti timu informacije dostupne u ugovornoj stranci koja ga je ustupila, a u svrhu policijske istrage koju provodi tim. (12) Informacije koje su na zakonit način dobivene od člana ili ustupljenog člana dok je dio zajedničkog istražnog tima a koje inače ne bi bile dostupne tijelima za provedbu zakona uključenih ugovornih stranaka mogu se koristiti u sljedeće svrhe: (a) u svrhu u koju je tim uspostavljen; (b) uz prethodni pristanak ugovorne stranke u kojoj je informacija bila dostupna, za otkrivanje, istragu i progon drugih kaznenih djela. Taj pristanak se može povući jedino u slučaju kada bi takva upotreba ugrozila policijske istrage u okviru te ugovorne stranke, ili u pogledu kojih bi ta ugovorna stranka mogla odbiti uzajamnu pomoć; (c) za sprječavanje neposredne i ozbiljne prijetnje po javnu sigurnost, a ne dirajući u podtočku (b) ukoliko se naknadno otvori policijska istraga; (d) u druge svrhe u granicama koje su dogovorene među ugovornim strankama koje su uspostavile tim. (13) Ovaj članak ne šteti nijednoj drugoj postojećoj odredbi ili aranžmanu o uspostavi ili radu zajedničkih istražnih timova. (14) Ukoliko zakoni uključenih ugovornih stranaka ili odredbe nekog pravnog instrumenta koji je moguće primijeniti između njih to dopuštaju, mogu se sklopiti aranžmani i da osobe koje nisu predstavnici tijela za provedbu zakona ugovornih stranaka koje uspostavljaju tim sudjeluju u aktivnostima tima. Te osobe mogu, na primjer, biti predstavnici međunarodnih organizacija koje ugovorne stranke priznaju. Prava, koja su ovim člankom dana članovima ili ustupljenim članovima tima, ne primjenjuju se na te osobe osim ako sporazum jasno ne odredi drugačije.

53

SECI Centar Uloga SECI Centra u zajedničkim istragama u regiji Zapadnog Balkana SECI Centar regionalna je operativna organizacija u jugoistočnoj Europi, osnovana 1999. godine s ciljem jačanja i olakšavanja suradnje policijskih i carinskih tijela država članica u borbi protiv prekograničnog kriminaliteta. SECI Centar pokrenut je nakon što su države članice u svibnju 1999. godine potpisale SECI sporazum, koji je potom ratificirala svaka država članica, a taj je sporazum postao pravni okvir za poticanje suradnje u regiji. U trenutku objavljivanja ove publikacije, države članice SECI Centra su Albanija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Hrvatska, Grčka, Mađarska, Bivša jugoslavenska Republika Makedonija, Moldavija, Crna Gora, Rumunjska, Srbija, Slovenija i Turska. Svaka od njih ima časnike za vezu pri sjedištu SECI Centra u Bukureštu, koji zajednički i u izravnoj suradnji rade na koordiniranju zajedničkih istraga te olakšavaju razmjenu informacija. Osim država članica, postoje i 22 zemlje i organizacije u statusu promatrača: to su Austrija, Azerbejdžan, Belgija, Kanada, Češka, EUBAM, Francuska, Gruzija, Njemačka, Izrael, Italija, Japan, Nizozemska, Poljska, Portugal, Španjolska, Slovačka, Ukrajina, UNDP Rumunjska, Velika Britanija, UNMIK te Sjedinjene Američke Države. Interpol ima status stalnog savjetnika za policijska pitanja, dok za carinska pitanja status stalnog savjetnika pripada Svjetskoj carinskoj organizaciji. Suradnja unutar SECI Centra odvija se u dvije dimenzije. Jedna od njih je proces razmjene informacija, što se svakodnevno odvija među časnicima za vezu koji nastoje žurno rješavati zahtjeve koje zaprimaju od svojih nacionalnih istražnih timova. Drugu važnu dimenziju predstavljaju aktivnosti koje se odvijaju u okviru Radnih skupina SECI Centra. Trenutno u SECI Centru postoji osam aktivnih radnih skupina, pri čemu se svaka usmjerava na određenu vrstu kriminaliteta. Među tih osam radnih skupina djeluje i Skupina za pitanja trgovanja ljudima i krijumčarenja migranata (tzv. “Mirage” Task Force). Ta skupina “Mirage” osnovana je 2001. godine. Njezin rad koordinira Rumunjska, a predstavlja forum za razmjenu mišljenja nacionalnih stručnjaka koji se redovito sastaju kako bi razmjenjivali iskustva i razvijali strategije za borbu protiv trgovanja ljudima i krijumčarenja migranata u regiji. Među važnijim aktivnostima radne skupine “Mirage” vrijedi spomenuti sljedeće:

Skupina je bila uključena u iniciranje i koordinaciju specifičnih regionalnih operacija, slijedeći tzv. "one-time action" model jednokratnog djelovanja s ciljem identifikacije zločinačkih mreža uključenih u trgovanje ljudima u regiji, uz uključenje svih država članica SECI Centra.

Zajedno s UNDP-om Rumunjske i ICMPD-om, radna skupina pružila je podršku procesu prikupljanja podataka i pripreme "Priručnika o najboljoj praksi u suzbijanju trgovanja ljudima u jugoistočnoj Europi".

Radna skupina pružala je podršku u području razmjene informacija, kao i u transferu žrtava trgovanja ljudima u zemlje u kojima su bile iskorištavane radi davanja iskaza u tamošnjim kaznenim postupcima protiv počinitelja, pri čemu je radna skupina organizirala i pomoć tim žrtvama.

Radna skupina je koordinirala proces razmjene informacija i pružala usmjerenje operativnim sastancima, u zajedničkim (paralelnim) istragama koje su u to doba vodile zemlje regije.

Radna skupina je organizirala program izobrazbe na temu: "Tehnike vođenja

54

razgovora i ispitivanja", koji su pohađali stručnjaci iz svih zemalja SECI-ja, a izobrazbu su vodila dva instruktora s Akademije FBI-ja.

Radna skupina je pripremala godišnja Analitička izvješća o trgovanju ljudima i krijumčarenju migranata u zemljama jugoistočne Europe.

Na sastancima radne skupine “Mirage” okupljaju se ne samo nacionalni stručnjaci država članica, već i predstavnici zemalja promatrača te međunarodnih organizacija. Tako ovaj okvir ne nudi mogućnost međusobne suradnje samo zemljama SECI Centra, već se ujedno grade i jačaju odnosi sa zemljama i organizacijama izvan područja SECI Centra. Na sastanku radne skupine koji je održan u svibnju 2008. godine, sudionici su odlučili da bi zemlje trebale poboljšati način na koji dijele podataka u vezi s trgovanjem maloljetnicima, kao i u vezi s trgovanjem organima i tkivima. U sklopu prvog koraka, došlo je do dogovora da bi svi sudionici trebali pružiti strateške informacije o tim temama, kako bi se one mogle analizirati i biti predstavljene u godišnjem Analitičkom izvješću o trgovanju ljudima i krijumčarenju migranata SECI Centra. Sudionici radne skupine ujedno su uočili nužnost jačanja suradnje s vladinim i nevladinim agencijama koje se bave pružanjem pomoći žrtvama trgovanja ljudima. U vezi s trgovanjem ljudima i krijumčarenjem migranata, SECI Centar aktivnosti podrške državama članicama fokusira na razvijanje zajedničkih paralelnih istraga usmjerenih na zločinačke skupine uključene u te vrste kriminaliteta. Operativni sastanci uključenih specijaliziranih tijela za provedbu zakona pripremaju se pod okriljem SECI Centra. Tijekom godina, uz podršku SECI Centra razvijen je niz zajedničkih paralelnih istraga. Godine 2008. SECI Centar počeo je nuditi operativnu analitičku podršku u konkretnim zajedničkim istragama što su ih počele provoditi zemlje regije, na zahtjev uključenih zemalja i na temelju informacija što su kružile zahvaljujući korištenju kanala SECI Centra. Kriminalistički analitičari SECI Centra bili su u mogućnosti obraditi regionalni aspekt djelovanja jedne zločinačke skupine, veze među članovima skupine i detalje o njihovim aktivnostima. Konvencija SELEC i zajednički istražni timovi Konvencija SELEC trebala bi postati novi pravni okvir sadašnjeg SECI Centra, koji će nakon procesa ratifikacije i provedbe nove konvencije imati naziv SELEC (Centar za provedbu zakona u jugoistočnoj Europi). O konvenciji su pregovarali stručni predstavnici svih država članica SECI Centra, uz pomoć stručnjaka Europske komisije, a usklađena je s regulativom EU o suradnji u području provedbe zakona. SELEC će imati međunarodnu pravnu osobnost, kao i odgovarajuće uvjete za blisku suradnju s tijelima za provedbu zakona u EU. Konvenciju su 9. prosinca 2009. godine potpisale sve države članice SECI Centra, što otvara put ratifikaciji na nacionalnoj razini svih država. SELEC Konvencija stupit će na snagu šezdesetog dana nakon datuma na koji devet država stranaka Sporazuma o suradnji na sprječavanju i suzbijanju prekograničnog kriminaliteta, potpisanog u Bukureštu u Rumunjskoj 26. svibnja 1999. godine, pohrane svoje instrumente ratifikacije, prihvaćanja ili odobrenja. Cilj SELEC-a, u okviru suradnje nadležnih tijela, leži u pružanju podrške državama

55

članicama i poticanju koordinacije u sprječavanju i suzbijanju kriminaliteta, uključujući teške oblike kriminaliteta i organizirani kriminalitet, gdje takav kriminalitet uključuje ili se ima razloga smatrati da uključuje element prekogranične aktivnosti (kako se obrazlaže u članku 2 Konvencije SELEC). Iz perspektive zajedničkih istražnih tijela i uloge SELEC-a u budućnosti, države trebaju biti svjesne sljedećih elemenata: Članak 3 – Zadaci – Konvencija SELEC Sukladno članku 2, SELEC će obavljati sljedeće zadatke: (a) pružati podršku istragama i aktivnostima sprječavanja kriminaliteta u državama strankama, u skladu s ovom Konvencijom; (b) poticati razmjenu informacija i kriminalističkih obavještajnih podataka te zahtjeva za operativnu pomoć; (c) obavještavati i informirati nacionalne dionike za kontakt država stranaka o vezama među sumnjivim osobama, kriminalcima ili kaznenim djelima u okviru djelokruga SELEC-a; (d) prikupljati, objedinjavati, analizirati i širiti informacije i kriminalističke obavještajne podatke; (e) pružati stratešku analizu i vršiti procjenu prijetnji u vezi s ciljevima SELEC-a; (f) uspostaviti i održavati kompjuterizirani informacijski sustav i upravljati njime; (g) djelovati kao mjesto pohrane dobre prakse u području metoda i tehnika provedbe zakona, promovirajući tu dobru praksu putem multinacionalne izobrazbe i konferencija usmjerenih na boljitak država stranaka; (h) poduzimati druge zadatke sukladno ciljevima ove Konvencije, slijedom odluke Vijeća.

4.5. Komentar o pravnom okviru Članak 20 Drugog protokola poziva na detaljniju elaboraciju nekoliko važnih pitanja. Ta su pitanja sljedeća:

Kad se može/treba osnovati zajednički istražni tim? (vidi točku 4.5.1. u nastavku) Kako zajednički istražni tim može/treba biti strukturiran? (vidi točku 4.5.2. u

nastavku) Operativne ovlasti zajedničkog istražnog tima (vidi točku 4.5.3. u nastavku); Istrage zajedničkih istražnih timova u drugim zemljama bez zahtjeva za uzajamnu

pravnu pomoć (vidi točku 4.5.4. u nastavku) Izravna razmjena informacija među članovima zajedničkih istražnih timova (vidi

točku 4.5.5. u nastavku) Sporazum o zajedničkom istražnom timu (vidi točku 4.5.6. u nastavku)

4.5.1. Kad se može osnovati zajednički istražni tim? Iskustvo je pokazalo da u slučajevima u kojima jedna država istražuje kazneno djelo s prekograničnom dimenzijom, naročito u području organiziranog kriminaliteta, na istrage može povoljno djelovati sudjelovanje nadležnih tijela drugih država u kojima se odražavaju aspekti tog kaznenog djela, odnosno u situacijama u kojima je suradnja korisna na neki drugi način. Suprotno općoj pretpostavci da zajednički istražni timovi trebaju djelovati samo u slučajevima teških oblika organiziranog kriminaliteta, članak 20(1) Drugog

56

protokola razrađuje koncept zajedničkih istražnih timova ne toliko s gledišta težine kaznenog djela, koliko s gledišta njegove međunarodne i prekogranične dimenzije. U članku se navodi da se zajednički istražni timovi mogu osnivati osobito u slučajevima u kojima:

a) istrage jedne stranke o kaznenim djelima zahtijevaju teške i zahtjevne istražne aktivnosti povezane s drugim strankama,

b) nekoliko stranaka vodi istrage o kaznenim djelima u kojima okolnosti predmeta zahtijevaju koordinirano i dogovoreno djelovanje u tim strankama.

Premda dosadašnje iskustvo pokazuje kako su zajednički istražni timovi najčešće ograničeni na teže oblike kriminaliteta, oni mogu biti korisni čak i u manjim predmetima. Razlog tome je činjenica da zajednički istražni tim može olakšati suradnju u konkretnom predmetu te ujedno pripremiti temelje za buduće zajedničke istražne timove, kroz izgradnju uzajamnog povjerenja i prikupljanje iskustava u prekograničnoj suradnji. Postoje brojne situacije u praksi u kojima zajednički istražni tim može biti prikladno sredstvo rada, a kao primjere možemo istaknuti najmanje nekoliko područja kriminaliteta:

trgovanje ljudima s prekograničnim elementima; krijumčarenje migranata; trgovanje drogom s prekograničnim elementima; slučajeve terorizma u kojima se mete planiranog napada ne nalaze na lokaciji na

kojoj su o tome prikupljeni prvi obavještajni podaci; itd.

Pri odlučivanju o tome je li neki konkretan predmet prikladan za istragu pod vodstvom zajedničkog istražnog tima, uključene stranke mogu razjasniti situaciju koristeći sljedeća pitanja kao vodilje:

Je li u pitanju kompleksan predmet? Je li u predmet uključeno više strana? Mogu li se istraga i kazneni progon jednako učinkovito odvijati i bez zajedničkog

istražnog tima? Hoće li istraga zahtijevati složeno upravljanje informacijama i obavještajnim radom? Hoće li se zahvaljujući radu zajedničkog istražnog tima izbjeći brojni zahtjevi za

uzajamnu pravnu pomoć? Jesu li za uspostavu zajedničkog istražnog tima dostupni ljudski i financijski resursi? Postoje li kakva birokratska ograničenja koja bi mogla otežati uspostavu

zajedničkog istražnog tima? Bi li vrijeme ušteđeno zahvaljujući djelovanju zajedničkog istražnog tima bilo

značajnije od utroška dodatnog vremena potrebnog za uspostavu tima? Pri razmatranju mogućnosti korištenja zajedničkog istražnog tima preporučljivo je održati sastanak istražitelja, državnih odvjetnika i/ili sudaca iz zemalja stranaka kako bi se mogla održati rasprava o bitnim pitanjima što je ranije moguće, prije nego što se uobliči formalni prijedlog i sporazum. Budući da su neke zemlje uvele domaća upravna pravila koja, primjerice, propisuju obavještavanje nadležnih ministarstava u pripremnoj fazi, rano uključenje svih nadležnih osoba u proces od presudne je važnosti kako čitav proces ne bi bio ugrožen ili odgođen.

57

4.5.2. Kako zajednički istražni tim može/treba biti strukturiran?

Tim Tim se osniva u stranci u kojoj se očekuje da će se odvijati veći dio istraga. Premda bi bilo dobro dogovoriti se o jednom fiksnom "sjedištu", nije nužno da svi članovi zajedničkog istražnog tima budu locirani na jednom mjestu. Očito je bilo predviđeno da se u svrhu istrage nad predmetom osniva grupa istražitelja i drugog osoblja, iz dvije stranke ili više njih, okupljenih u neposrednoj blizini kako bi vršili istragu nad predmetom, s nizom ljudi koji privremeno rade izvan svoje države stranke. Način na koji je formuliran članak 20 Drugog protokola zasigurno na to ukazuje, i to bi, u nizu slučajeva, mogao biti idealni modalitet. No, ne postoji obveza da član zajedničkog istražnog tima mora raditi izvan svoje matične zemlje, čak i u slučaju da je nadležni istražni tim stalno lociran u drugoj zemlji. Štoviše, zajednički istražni tim na sasvim se prikladan način može uspostaviti kao tim s članovima iz dvije države stranke ili više njih i u slučaju kad nitko ne radi izvan svoje vlastite stranke. Primjerice, Albanija i Bivša jugoslavenska Republika Makedonija mogle bi se sporazumjeti da upravljaju zajedničkim istražnim timom koji djeluje u Skopju, s jednim jedinim albanskim članom koji obavlja istražne radnje u Tirani i pritom nikad ne putuje u Skopje. Slično tome, nekoliko članova može oblikovati grupu koja je okupljena u jednom "sjedištu", dok drugi članovi tima djeluju u svojim matičnim zemljama. Imajući u vidu troškove i posvećenost koju zahtijeva slanje osoblja u druge zemlje, ovaj modalitet suradnje mogao bi strankama biti privlačan.

Voditelj zajedničkog istražnog tima Svaki zajednički istražni tim treba imati voditelja ili voditelje tima. Članak 20 (3) Drugog protokola nudi nekoliko mogućnosti, a i tu se ostavlja prostor posebnim nacionalnim tumačenjima. Nije propisano treba li voditelj tima biti državni odvjetnik, sudac ili viši policijski ili carinski službenik. No, budući da se zajednički istražni tim u nekim strankama smatra "posebnim oblikom uzajamne pravne pomoći", te imajući u vidu činjenicu da istrage u regiji vode ili državni odvjetnici ili istražni suci, preporučuje se da predstavnik pravosuđa bude voditelj u onim predmetima u kojima istraži suci ili državni odvjetnici usmjeravaju operacije. U drugim sustavima (Velikoj Britaniji, primjerice), te ovisno o nacionalnom okviru, možda će biti prikladno da zajednički istražni tim vodi službenik za provedbu zakona. Članak 20 Drugog protokola propisuje da je "...voditelj tima predstavnik nadležnog tijela koje sudjeluje u istragama u kaznenim stvarima iz stranke u kojoj tim djeluje..." Jedno tumačenje ovih riječi jest to da zajednički istražni tim djeluje pod stalnim vodstvom, na osnovi glavne lokacije na kojoj djeluje. Drugo je tumačenje to da voditelj tima treba biti iz stranke u kojoj se tim stjecajem okolnosti nalazi pri provedbi svojih aktivnosti. Određena se potpora ovakvom tumačenju može pronaći u modelu sporazuma (vidi Dodatak 2), u kojem se navodi da će voditelj biti predstavnik nadležnih tijela u državi članici/državama članicama u kojoj/kojima tim djeluje (...), pod čijim vodstvom članovi zajedničkog istražnog tima moraju ispunjavati svoje zadatke u državi članici kojoj on pripada". Dosadašnja iskustva iz EU ukazuju na to da strankama više odgovara situacija u kojoj postoji više voditelja tima, a ne samo jedan, nego da se odabere pristup s jednim jedinim voditeljem tima koji bi morao snositi sveukupnu odgovornost. U svakom slučaju, voditelj tima djelovat će u okvirima svojih ovlasti sukladno nacionalnom pravu, a tim kao takav provodit će svoje aktivnosti u skladu sa prava stranke u kojoj djeluje.

58

"Članovi", "ustupljeni članovi" i "sudionici" zajedničkog istražnog tima Članak 20 (4) pravi razliku između "članova" i "ustupljenih članova" koji su aktivni u zajedničkom istražnim timu. Ustupljeni članovi zajedničkog istražnog tima dolaze iz stranaka u kojima tim ne djeluje. Valja primijetiti da ustupljeni članovi ne moraju biti trajno ustupljeni; drugim riječima, može ih se ustupiti na kraće vremensko razdoblje. Članovi tima provode svoje zadatke pod vodstvom voditelja tima, uzimajući u obzir uvjete što ih postavljaju njihova nadležna tijela u sporazumu o uspostavi zajedničkog istražnog tima. To je pitanje koje je potrebno u potpunosti razmotriti tijekom razrade nacrta sporazuma o zajedničkom istražnom timu, tako da članovi tima, naročito oni koje ustupa druga stranka, budu svjesni definirane upravljačke strukture odnosno struktura koje će se primjenjivati u timu.

Drugi sudionici zajedničkog istražnog tima U mjeri u kojoj to dopuštaju zakoni stranaka o kojima je riječ ili odredbe bilo kojeg pravnog instrumenta koji je primjenjiv između tih stranaka, mogu se sklopiti sporazumi prema kojima u radu tima mogu sudjelovati osobe koje nisu predstavnici nadležnih tijela stranaka koje osnivaju zajednički istražni tim. Prava članova ili ustupljenih članova tima na temelju odredaba ovoga članka ne primjenjuju se na te osobe, osim ako je tako izričito navedeno u sporazumu. Članak 20 (12) otvara mogućnost državama koje su osnovale zajednički istražni tim da omoguće osobama koje nisu predstavnici nadležnih tijela stranaka da se uključe (sudjeluju) u radu zajedničkog istražnog tima. Ideja u pozadini te odredbe leži u tome da se odgovarajućim osobama iz drugih država ili međunarodnih organizacija (npr. Interpola ili Europola) omogući da zajedničkom istražnom timu pruže dodatnu pomoć i stručnost. Primjerice, u zajedničkom istražnom timu Crne Gore i Srbije službenik iz Europola može biti sudionik, no nikako ne može biti član, odnosno ustupljeni član. Prava koja se dodjeljuju članovima tima ne primjenjuju se temeljem članka 20 (12) Drugog protokola na osobe (sudionike) koji nisu predstavnici nadležnih tijela stranaka (primjerice, pravo da se bude nazočan pri provedbi istražnih mjera), osim ako je tako izričito navedeno u sporazumu. Osobe koje dobiju dopuštenje sudjelovati u zajedničkom istražnom timu sukladno članku 20 (12) Drugog protokola primarno će djelovati u savjetodavnoj ulozi ili u svojstvu podrške te im nije dopušteno provoditi funkcije dodijeljene članovima ili ustupljenim članovima zajedničkog istražnog tima, kao ni koristiti informacije na koje se odnosi članak 20 (10), osim ako to nije dopušteno odgovarajućim sporazumom između uključenih država. Posebnu pozornost treba posvetiti organizacijama SELEC, Eurojust i Europol. Budući da su te institucije osnovane kako bi pružale podršku strankama u njihovoj borbi protiv teških oblika organiziranog prekograničnog kriminaliteta, ovlasti i zadaci u djelokrugu tih institucija podrazumijevaju da te institucije već igraju, ili će igrati središnju ulogu u zajedničkim istražnim timovima u regiji Zapadnog Balkana, odnosno u EU. Sukladno članku 20 (12) Drugog protokola, SELEC, Eurojust, Europol i Interpol mogu sudjelovati u zajedničkim istražnim timovima, odvojeno ili zajednički. Stoga će te organizacije, u bliskoj suradnji, biti na raspolaganju strankama moliteljicama kad te stranke razmatraju osnivanje zajedničkih istražnih timova. Posebno tijekom pripremne procjene stanja i u fazi pregovora one mogu pružati podršku strankama, u vidu pravnih savjeta, kao i stručnih iskustava stečenih tijekom prijašnjeg sudjelovanja u

59

zajedničkim istražnim timovima. Povrh toga, strankama je dostupna i oprema za sastanke i tumačenje. Nadalje, s obzirom na njihovu ulogu u razmjeni informacija i koordiniranju uzajamne pravne pomoći, SELEC. Europol i Eurojust mogu biti u položaju da identificiraju odgovarajuće slučajeve u kojima se zajednički istražni timovi mogu koristiti te sukladno tome mogu zatražiti od stranaka da poduzmu odgovarajuće korake na temelju takvog zahtjeva. Premda ne postoji obveza uključenja ni SELEC-a, ni Eurojusta, niti Europola u proces osnivanja zajedničkih istražnih timova i upravljanja njima, te organizacije mogle bi igrati presudnu ulogu u osiguravanju učinkovitosti i operativne sposobnosti zajedničkog istražnog tima i sveukupnog uspjeha istrage. Također mogu pripomoći u administrativnom upravljanju zajedničkim istražnim timom te djelovati kao posrednici u traženju i pružanju savjeta o dostupnim mogućnostima dobivanja financijske potpore.

4.5.3. Operativne ovlasti zajedničkog istražnog tima Ustupljenim članovima zajedničkog istražnog tima, u skladu s pravom stranke u kojoj tim djeluje, voditelj ili voditelji tima mogu dopustiti (vidi članak 20 (5) Drugog protokola) da prisustvuju provedbi operativnih aktivnosti kao što su pretrage lokacija (pasivni zajednički istražni tim). Voditelj tima ima pravo, iz posebnih razloga, odstupiti od tog općeg pravila. U tom kontekstu, izraz "posebni razlozi" nije definiran, no može se zaključiti kako uključuje, primjerice, situacije u kojima se uzimaju iskazi u predmetima koji uključuju seksualne delikte, naročito kad su žrtve djeca. Svaka odluka da se ustupljenom članu onemogući prisustvo ne može se zasnivati isključivo na činjenici da član dolazi iz druge jurisdikcije. U određenim slučajevima i operativni razlozi mogu predstavljati osnovu za takvu odluku. Povrh toga, članak 20 (6) Drugog protokola omogućuje ustupljenim članovima da provode istražne mjere u državi u kojoj djeluju, u skladu s nacionalnim pravom te države (aktivni zajednički istražni tim). To će se raditi na temelju uputa voditelja zajedničkog istražnog tima. Ustupljeni članovi to ne mogu raditi ako nemaju odobrenje nadležnih tijela države u kojoj djeluju i države koja ih ustupa. Takvo odobrenje može se uključiti u sporazum kojim se osniva zajednički istražni tim, ili se može izdati u kasnijoj fazi. Ujedno se to odobrenje može primjenjivati općenito, ili se može ograničiti na specifične slučajeve ili okolnosti. Odobrenje da se prisustvuje i/ili poduzima istražne mjere također treba uzeti u obzir u formalnom sporazumu.

4.5.4. Istrage zajedničkih istražnih timova u drugim zemljama bez zahtjeva za uzajamnu pravnu pomoć Najinovativniji, a možda i najkorisniji elementi Drugog protokola sadržani su u člancima 20 (7) i (9). Kad zajedničkom istražnom timu zatrebaju istražne mjere u jednoj od stranaka, članovi ustupljeni timu mogu zatražiti od svojih nadležnih tijela da poduzmu te mjere. Zahtjev treba razmotriti pod uvjetima koji bi se primjenjivali u nacionalnoj istrazi. Svrha ove odredbe leži u tome da se izbjegne potreba za sudskim zamolnicama, i onda kad istražna mjera zahtijeva moć prisile, poput izvršenja nalog za pretragu. To je jedna od ključnih korisnih strana zajedničkog istražnog tima. Na primjer, srpski policajac ustupljen zajedničkom istražnom timu koji djeluje u Albaniji mogao bi zatražiti od svojih policijskih kolega u Srbiji da izvrše nalog za pretragu, izdan u skladu sa srpskim pravnim okvirom u Srbiji u ime zajedničkog istražnog tima. Međutim, moramo imati na umu da članak 20 Drugog protokola ne poništava nacionalno zakonodavstvo. Na primjer, srpski policajac

60

može zatražiti od svog hrvatskog kolege da zatraži prikrivenu istragu u Hrvatskoj. Ipak, naknadna mogućnost korištenja informacija dobivenih na taj način, primjerice kroz saslušanje dotičnih prikrivenih istražitelja u sudskom postupku u Srbiji, uvijek će ovisiti o dva relevantna domaća zakonodavstva, te ju je kao takvu potrebno pozorno proučiti.

4.5.5. Izravna razmjena informacija među članovima zajedničkih istražnih timova Ova potreba da se razmotri nacionalno zakonodavstvo vrijedi također i za stavke 9 i 10, premda te odredbe istražiteljima pružaju još jednu vrijednu korist: članovi zajedničkog istražnog tima mogu, i u ovom slučaju u skladu sa svojim nacionalnim pravom, pružiti timu informacije dostupne u njihovoj zemlji. Primjerice, član tima zajedničkom istražnom timu može izravno pružiti informacije koje se odnose na detalje o pomagačima, automobilskim registracijama ili kaznenim dosjeima iz njegove zemlje, a da pritom ne kanalizira informacije preko nadležnih središnjih nacionalnih tijela. No, treba razmotriti pitanje valjanosti ako se pružena informacija namjerava koristiti kao dokaz u kaznenom spisu.

4.5.6. Sporazum o zajedničkom istražnom timu Drugi protokol propisuje da se zajednički istražni timovi osnivaju na temelju pisanog sporazuma. Kao što smo ranije objasnili, pravni okvir uspostave i djelovanja jednog zajedničkog istražnog tima pruža širok raspon diskrecijskih ovlasti i stoga je sporazum od presudne važnosti za sve stranke. S jedne strane, dosadašnje iskustvo navodi na zaključak da je poželjno na samom početku postići dogovor o detaljnim modalitetima, kako bi se izbjegla potreba za vremenski zahtjevnim raspravama tijekom djelovanja zajedničkog istražnog tima. S druge strane, valja imati na umu da istražne mjere i prikupljanje dokaza često moraju započeti brzo, pri čemu je važno izbjeći duge rasprave o sporazumu. Budući da članak 20 Drugog protokola omogućuje da se sporazum izmijeni i dopuni u bilo kojem trenutku, brza obrada sporazuma treba biti primarni cilj, umjesto da se o svakom detalju odvijaju duge diskusije. Imajući u vidu tu pozadinu, jedna od svrha ovih Smjernica leži u tome da se nadležnim tijelima i praktičarima omogući da uzmu u obzir sve elemente zakonodavstva u pisanom sporazumu, a da ih se istovremeno osposobi da pokrenu istrage u kratkom vremenskom roku. Osmog svibnja 2003. godine Vijeće Europske unije prihvatilo je Preporuku o modelu sporazuma10. Model sporazuma može se pronaći u Dodatku 2, uključujući prijedloge sadržaja sporazuma koje bi trebalo uzeti u obzir u relevantnim njegovim dijelovima. Nadalje, za pojedine dijelove sporazuma pruženi su i prijedlozi formulacija. Imajući u vidu složenost kaznenih istraga te raznolikost i razlike nacionalnih zakonodavstava, gotovo je nemoguće pružiti sveobuhvatan savjet i seriju preporuka kad je riječ o sadržaju sporazuma. Unatoč tome, priloženi primjer sporazuma odražava Model sporazuma Vijeća Europske unije, kao i praktična iskustva i sporazume u pisanom obliku što su ih dosad prikupili Europol i Eurojust. Valja naglasiti da su obje ove organizacije dostupne u svako vrijeme kako bi pomogle strankama u oblikovanju njihovih sporazuma. 10 Preporuka Vijeća od 8. svibnja 2003. godine o modelu sporazuma o uspostavi zajedničkih istražnih timova (OJ C 121 od 23.05.2003, str.1).

61

4.6. Specifične smjernice o zajedničkim istražnim timovima

4.6.1. Smjernice u vezi sa Sporazumom o zajedničkim istražnim timovima (vidi Dodatak B) Pri pripremi Sporazuma o zajedničkim istražnim timovima, stranke se trebaju pobrinuti za to da taj sporazum:

jasno definira koje stranke sudjeluju u sporazumu o zajedničkom istražnom timu; jasno definira svrhu zajedničkog istražnog tima; jasno definira tijekom kojeg će razdoblja zajednički istražni tim obavljati svoj posao i

pod kojim se uvjetima njegovo postojanje može produžiti (kad je riječ o definiranju razdoblja tijekom kojeg će zajednički istražni tim biti funkcionalan, stranke trebaju imati na umu ograničenja trajanja koja za konkretne posebne istražne tehnike definira domaće zakonodavstvo stranaka);

jasno definira na kojem je području predviđeno djelovanje zajedničkog istražnog tima;

jasno definira internu strukturu zajedničkog istražnog tima (tko je voditelj tima, kako će se promijeniti uloga voditelja ako zajednički istražni tim preseli istragu u drugu državu stranku; tko su članovi, a tko ustupljeni članovi; jesu li neki drugi sudionici uključeni u operacije zajedničkih istražnih timova i koja je njihova uloga, itd.);

jasno definira operativne ovlasti članova, ustupljenih članova i sudionika zajedničkog istražnog tima;

stranke se trebaju pobrinuti za to da sporazum jasno definira mogućnost razmjene dokaza (uključujući bilježenje izjava svjedoka);

stranke se trebaju pobrinuti za to da u sporazumu bude jasno naznačeno kako se njegova primjena odnosi i na istražnu i na predistražnu fazu.

Povrh toga, stranke u Sporazumu o zajedničkim istražnim timovima trebaju razmotriti mogućnost reguliranja i sljedećih pitanja:

uvjeta pod kojima ustupljeni članovi zajedničkog istražnog tima mogu biti isključeni iz provedbe istražnih mjera;

konkretnih uvjeta pod kojima ustupljeni članovi mogu provoditi istrage unutar države članice u kojoj se djeluje;

konkretnih uvjeta pod kojima ustupljeni član zajedničkog istražnog tima može zatražiti od svojih nacionalnih tijela da poduzmu mjere koje su potrebne timu bez slanja zahtjeva u pisanom obliku;

uvjeta pod kojima se može pružiti pomoć koja se traži u okviru Konvencije i drugih mehanizama;

uvjeta pod kojima ustupljeni članovi mogu dijeliti s drugima informacije zaprimljene od tijela koja su ustupila te članove, kao i ostala konkretna, s tim povezana pravila o zaštiti podataka;

uvjeta pod kojima ustupljeni članovi mogu nositi/koristiti oružje; pozivanja na bilo koju postojeću odredbu odnosno sporazum o uspostavi ili

djelovanju zajedničkih istražnih timova. Dosadašnja iskustva u EU pokazala su kako je ujedno korisno definirati i neka organizacijska pitanja povezana s djelovanjem zajedničkih istražnih timova, kao što su:

62

trošak zajedničkog istražnog tima tijekom njegova djelovanja; uredski smještaj; vozila; druga tehnička oprema; naknade za ustupljene članove zajedničkog istražnog tima; osiguranje za ustupljene članove zajedničkog istražnog tima; korištenje časnika za vezu; korištenje Europske pravosudne mreže; jezik koji će se koristiti u komunikaciji.

4.6.2. Smjernice o nacionalnim stručnjacima za zajedničke istražne timove / osobama za kontakt

Pozadina Očito je kako prethodno opisan pravni okvir državama pruža dovoljne temelje da razmotre mogućnost uspostave timova kad obrada kaznenih djela zahtijeva teške i zahtjevne istrage koje uključuju poveznice s drugim državama te kad niz država provodi istrage o kaznenim djelima u kojima okolnosti predmeta nužno zahtijevaju koordinirano i udruženo djelovanje u uključenim državama. Međutim, tijekom procesa konzultacija u regiji Zapadnog Balkana postalo je očito kako istražna tijela jedne države često imaju poteškoća otkriti s kime bi mogle surađivati u drugoj državi kad je riječ o konkretnoj operaciji, a istovremeno imaju malo znanja ne samo o iskustvima te druge države sa zajedničkim istražnim timovima, nego često i o iskustvima i najboljoj praksi vlastite države. Države stoga, koristeći iskustva i praksu u okviru EU, trebaju uspostaviti neformalnu mrežu nacionalnih stručnjaka za zajedničke istražne timove u svrhu razmjene iskustava i najbolje prakse u provedbi zajedničkih istraga te uspostave i vođenja zajedničkih istražnih timova.

Što bi Mreža mogla/trebala raditi? Pružati kontaktne osobe za nacionalna i međunarodna tijela (policiju, državne odvjetnike, no također i SECI, Interpol, Tajništvo konvencije PCC, kao i Eurojust, Europol, OLAF, itd.) koja se bave zajedničkim istražnim timovima, radi razmjene informacija i savjeta o dostupnim mogućnostima, uključujući i pitanje pravnog okvira za uspostavu zajedničkih istražnih timova. Povrh toga, nacionalni stručnjaci mogu olakšati širenje znanja među praktičarima i poticati uspostavu zajedničkih istražnih timova i trebali bi biti u mogućnosti prikupljati i širiti informacije kako o najboljoj praksi, tako i o preprekama na koje se može naići pri uspostavi timova. Ujedno bi trebali imati mogućnost sudjelovanja na konferencijama i seminarima, sazivanja ili sudjelovanja formalnih i neformalnih sastanaka na nacionalnoj razini ili razini stručnjaka iz raznih zemalja uključenih u osnivanje zajedničkih istražnih timova. Nakon osnivanja zajedničkog istražnog tima, nacionalni stručnjaci mogu služiti kao trajni savjetnici i komunikacijski kanali za povezivanje sa stručnjacima iz drugih nacionalnih i međunarodnih tijela.

Smjernice o imenovanju nacionalnih stručnjaka za zajednička istražna tijela U skladu s provedbom međunarodnog pravnog okvira o zajedničkim istražnim timovima i u

63

svrhu poboljšanja suradnje u uspostavi zajedničkih istražnih timova u regiji Zapadnog Balkana, države bi trebale:

Odrediti nacionalne stručnjake/osobe za kontakt za zajednički istražni tim i detalje o tim nacionalnim stručnjacima/osobama za kontakt Uredu regionalnog projekta za jugoistočnu Europu (carla.ciavarella@unodc.org) do 1. lipnja 2010. godine.

Nacionalni stručnjak/osoba za kontakt za zajednički istražni tim može biti ili određena osoba, ili predstavnik neke organizacije (osoba za kontakt koja predstavlja istražnu agenciju ili ured državnog odvjetnika), ovisno o nacionalnom pravu.

Nacionalni stručnjak/osoba za kontakt za zajednički istražni tim ne mora nužno imati operativno iskustvo u uspostavi/vođenju zajedničkih istražnih timova.

Nacionalni stručnjak/osoba za kontakt za zajednički istražni tim treba biti u mogućnosti povezivati se s drugim osobama i organizacijama unutar svoje države u svrhu pružanja informacije iz te države u vezi s uspostavom zajedničkih istražnih timova (naročito u vezi s pravnim okvirom), kao i u svrhu dijeljenja iskustava (najboljih praksi i prepreka) u vezi s uspostavom i djelovanjem zajedničkih istražnih timova.

Pri imenovanju nacionalnog stručnjaka/osobe za kontakt za zajednički istražni tim, države trebaju imati na umu cilj imenovanja tih osoba, a to je olakšavanje djelovanja ljudi koji praktično rade na pitanjima povezanima sa zajedničkim istražnim timovima u dotičnoj zemlji, no također i u regiji Zapadnog Balkana u cjelini, kao i otvaranje vrata široj europskoj suradnji u okviru vlastitog nacionalnog sustava. Stoga je od velike važnosti to da se imenovanju nacionalnih stručnjaka/osoba za kontakt za zajedničke istražne timove posveti dužna pozornost, kako bi te osobe mogle pružiti dodanu vrijednost međunarodnoj suradnji u uspostavi i vođenju zajedničkih istražnih timova.

64

DODATAK A

MODELI POPISA PROVJERE I OBRAZACA U OKVIRU NAJBOLJE PRAKSE TRAŽENJA UZAJAMNE PRAVNE POMOĆI

OPASKA O MATERIJALIMA

Opći i dopunski popisi provjere koji slijede imaju za cilj pružiti opće smjernice u procesu pripreme zahtjeva za međunarodnu uzajamnu pravnu pomoć u kaznenim stvarima.

Opći popis provjere bavi se osnovnim sadržajem svih zahtjeva za uzajamnu pravnu pomoć. Dopunski popisi provjere bave se dodatnim sadržajem potrebnim za djelotvorno izvršenje zahtjeva za pretragu i oduzimanje predmeta, traženje dokumenata na uvid, uzimanje iskaza svjedoka/provedbu dokaznog postupka, privremenu prepratu zatvorenika radi davanja iskaza, zapljenu/zamrzavanje imovine prije presude, ili oduzimanje imovine nakon presude.

Zahtjevi u vezi s formatom i sadržajem zahtjeva mogu se značajno razlikovati, ovisno o pravu zamoljene države i mjerodavnim ugovorima o uzajamnoj pravnoj pomoći (MLAT); u konkretnim slučajevima ti zahtjevi mogu biti veći ili manji od zahtjeva koji su ovdje naznačeni. Kad nisu sigurni u to koje zahtjeve treba ispuniti, službenicima koji pripremaju zahtjeve za uzajamnu pravnu pomoć savjetujemo da stupe u kontakt sa središnjim tijelom zamoljene države kako bi došli do detaljnijih informacija.

65

Opći popis provjere za traženje uzajamne pravne pomoći Zahtjev treba uključivati sljedeće elemente:

Identifikacija

Identifikacija ureda/tijela koje upućuje ili prenosi zahtjev te tijela koje provodi istragu, kazneni progon ili vodi postupke u državi moliteljici, uključujući detalje o kontaktima za ured/tijelo koje upućuje ili prenosi zahtjev, kao i detalje o kontaktima relevantnog istražnog službenika/državnog odvjetnika i/ili pravosudnog službenika, ako ovo potonje nije neprikladno. (Obrazac I)

Prethodni kontakti

Detalji o svim prethodnim kontaktima među službenicima države moliteljice i zamoljene države koji su se ticali teme zahtjeva.

Korištenje drugih kanala

Ako je kopija zahtjeva za pomoć već poslana drugim kanalima, ili se istovremeno šalje, to treba jasno naznačiti u izvorniku zahtjeva

Potvrda primitka

Naslovna stranica koja uključuje potvrdu o primitku i povratku državi moliteljici (vidi Obrazac I)

Indikacija o žurnosti i/ili vremenskom roku Jasno istaknuta informacija o bilo kakvoj posebnoj žurnosti ili primjenjivom vremenskom roku u sklopu kojeg se zahtijeva ispunjenje zahtjeva, uz razlog za tu žurnost ili vremenski rok

Tajnost Jasno istaknuta informacija o bilo kakvoj potrebi za tajnošću i o razlogu za tajnost, popraćena zahtjevom da se primatelj konzultira s državom moliteljicom prije postupanja po zahtjevu za pomoć ako se tajnost ne može osigurati

Pravna osnova zahtjeva

Opis osnove na temelju koje se zahtjev upućuje; npr. bilateralni ugovor, multilateralna konvencija ili režim, ili, u nedostatku prethodno navedenog, načelo uzajamnosti

Sažetak relevantnih činjenica Sažetak relevantnih činjenica o predmetu uključujući, u mjeri u kojoj je to moguće, pune identifikacijske detalje o pretpostavljenom počinitelju(ima)

Opis kaznenog djela i primjenjive kazne Opis kaznenog djela i primjenjive kazne, s izvatkom ili kopijom relevantnih relevantnih aspekata prava države moliteljice

Opis traženih dokaza/pomoći

Opis s konkretnim detaljima o dokazima ili drugoj vrsti pomoći koju se traži

Jasna veza između postup(a)ka i traženih dokaza/pomoći Jasno i precizno objašnjenje veze između istrage, kaznenog progona ili postupaka i tražene pomoći (npr. opis na koji su način dokazi ili druga tražena pomoć relevantni za predmet)

Opis postupaka

Opis postupaka koje zamoljena država treba slijediti pri izvršenju zahtjeva kako bi se osiguralo da zahtjev ispuni svrhu, uključujući bilo kakve posebne postupke kako bi se omogućila valjanost pribavljenog dokaznog sredstva u državi moliteljici, uz razloge o tome zašto se ti postupci traže

Nazočnost službenika države moliteljice pri izvršenju zahtjeva

Informacija o tome želi li država moliteljica da njezini službenici ili druge konkretne osobe budu nazočne pri provedbi zahtjeva ili da sudjeluju u provedbi, uz razloge zašto se to traži

Jezik Svi zahtjevi za pomoć trebaju biti napravljeni na jeziku koji propisuje zamoljena država, ili popraćeni ovjerenim prijevodom na taj jezik

Važno: Ako postane očito da zahtjev ili skup zahtjeva konkretne države podrazumijevaju značajne ili iznimno visoke troškove, država moliteljica i zamoljena država trebaju se konzultirati kako bi definirale uvjete pod kojima se zahtjev treba provesti, kao i način na koji je troškove potrebno snositi.

66

Dopunski popis provjere za specifične vrste zahtjeva za uzajamnu pravnu pomoć

PRETRAGA I ODUZIMANJE PREDMETA

U slučaju zahtjeva za pretragu i oduzimanje predmeta, zahtjev treba sadržavati sljedeće elemente:

Maksimalno konkretan opis lokacije koju treba pretražiti te dokumenata ili predmeta koje treba oduzeti, uključujući, u slučaju zapisnika, relevantne vremenske rokove

Osnovne sumnje radi kojih se vjeruje da se tražena dokumentacija odnosno predmet nalaze na konkretno navedenom mjestu u zamoljenoj državi

Osnovne sumnje radi kojih se vjeruje da će ta dokumentacija odnosno predmet predstavljati dokaz o počinjenju kaznenog djela koje je predmet istrage ili postup(a)ka u državi moliteljici

Objašnjenje o tome zašto mjere koje u manjoj mjeri narušavaju integritet ne bi bile prikladne za nabavu dokumenta odnosno predmeta

Informacije o bilo kojim posebnim zahtjevima u vezi s izvršenjem pretrage ili oduzimanja predmeta Bilo kakve poznate informacije o trećim stranama koje bi mogle polagati pravo na imovinu

PRUŽANJE DOKUMENATA NA UVID U slučaju zahtjeva za pružanje dokumenata na uvid, zahtjev treba sadržavati sljedeće elemente:

Budući da se načelno zahtijeva sudski nalog, posebno je važno pružiti maksimalno detaljan opis dokumenata do kojih treba doći, kao i opis njihove relevantnosti za istragu

Informacije o konkretnoj lokaciji i/ili čuvaru traženih dokumenata Potrebno je konzultirati se sa zamoljenom državom, budući da neke države propisuju dodatne uvjete

za pružanje dokumenata na uvid U slučajevima koji uključuju zahtjeve za pružanje na uvid kompjuterskih zapisa, potrebno je u

konzultaciji sa zamoljenom državom razmotriti rizik od brisanja podataka ili uništenja zapisa. U takvom se slučaju može zahtijevati ubrzan, siguran način čuvanja, npr. rješenje o posebnoj zaštiti, ili pretraga i oduzimanje predmeta

Potrebno je navesti informacije o tome hoće li biti dovoljna kopija ili ovjerena kopija dokumenata, a ako nije dovoljna, razlozi zbog kojih se zahtijevaju izvornici

Ako se zahtijeva ovjera ili potvrda o autentičnosti, potrebno je konkretno opisati oblik ovjere/potvrde autentičnosti, koristeći priložen obrazac ovjere ako je to moguće (vidi Obrazac II)

Informacije o tome postoji li vjerojatnost da ijedan dokument bude podložan pozivanju na imunitet, npr. imunitet pravne profesije

67

ZAPLJENA/ZAMRZAVANJE IMOVINE PRIJE PRESUDE ILI ODUZIMANJE IMOVINE NAKON PRESUDE

U slučaju zahtjeva za zapljenu/zamrzavanje imovine prije presude, ili oduzimanje imovine nakon presude:

Odrediti posebne postupovne i materijalne uvjete koji vrijede u sklopu prava zamoljene države, kako bi se omogućilo izvršenje zahtjeva države moliteljice za zapljenu/zamrzavanje imovine prije presude, ili oduzimanje imovine nakon presude. Primjerice, to se može odnositi na pitanje može li zamoljena država izravno provesti naloge države moliteljice, mora li pokrenuti domaći postupak za nalog u ime države moliteljice, ili je potrebna osuđujuća presuda za kazneno djelo prije odluke

Ako zamoljena država mora pokrenuti domaći postupak, potrebno je odrediti koji su dokazi potrebni kako bi se zamoljenoj državi omogućilo da dođe do domaćeg naloga za zapljenu/zamrzavanje s ciljem očuvanja imovine u ime države moliteljice, ili kako bi se zamoljenoj državi omogućilo da dođe do domaćeg naloga za oduzimanje imovine nakon presude. Država moliteljica posebno treba doznati u kojoj mjeri zamoljena država zahtijeva dokazivanje veze između imovine koja treba biti zaplijenjena/zamrznuta ili oduzeta s jedne strane i kaznenog djela s druge, odnosno između imovine s jedne strane i optuženog ili osuđenog vlasnika imovine (ovisno o slučaju) s druge, kao što treba znati i koje dokaze mora pružiti sukladno pravu zamoljene države kako bi dokazala tu vezu

Potrebno je navesti osobu za kontakt u državi moliteljici s kojom je moguće obavljati konzultacije u vezi sa zakonskim uvjetima, strateškim ili logističkim pitanjima

U slučajevima u kojima zamoljena država može izravno provesti nalog države moliteljice, zahtjev treba uključivati sljedeće elemente:

Kopiju naloga u obliku prihvatljivom za zamoljenu državu, ili slične dodatne informacije koje ta država može zatražiti

U slučaju naloga o oduzimanju imovine, opis postupaka u državi moliteljici koji su doveli do izdavanja naloga, uz obavijest o tome koje su stranke bile uključene, kao i potvrdu pravomoćnosti naloga

Bilo koje informacije u vezi s trećim stranama koje mogu imati udjela u imovini čija se zapljena/zamrzavanje ili oduzimanje traži

U slučajevima u kojima zamoljena država ne može izravno provesti nalog države moliteljice, te je zapljenu/zamrzavanje i oduzimanje imovine potrebno osigurati putem domaćeg postupka, zahtjev treba uključivati sljedeće elemente:

Maksimalno detaljan opis imovine koju je potrebno zaplijeniti/zamrznuti ili oduzeti Specifične informacije zbog kojih postoje osnovani razlozi za uvjerenje da imovina (ovisno o pravu

zamoljene države): ili pripada osobi optuženoj ili osuđenoj za kazneno djelo; ili je bila korištena, ili je pak izravno ili neizravno proistekla iz počinjenja kaznenog djela Bilo koje informacije u vezi s trećim stranama koje mogu imati udjela u imovini čija se

zapljena/zamrzavanje odnosno oduzimanje traži

68

DODATAK B MODEL SPORAZUMA O ZAJEDNIČKIM ISTRAŽNIM TIMOVIMA U skladu s člankom 20 Drugog protokola uz Europsku konvenciju o uzajamnoj sudskoj pomoći u kaznenim stvarima 1. Stranke potpisnice sporazuma Sljedeće stranke potpisnice sklapaju sporazum o uspostavi zajedničkog istražnog tima, u daljnjem tekstu "ZIT": 1. [Naziv prve službe/uprave države potpisnice kao stranke sporazuma] [Naziv druge službe/uprave države potpisnice kao stranke sporazuma] (…) [Naziv posljednje službe/uprave države potpisnice kao stranke sporazuma] Stranke potpisnice sporazuma mogu na temelju zajedničkog sporazuma odlučiti pozvati i službe/uprave drugih zemalja članica da postanu stranke ovog sporazuma. U vezi s mogućim režimima s trećim zemljama, tijelima nadležnim na temelju odredbi usvojenih u okviru ugovora i međunarodnih tijela uključenih u aktivnosti ZIT-a, vidi Prilog. 2. Svrha ZIT-a Ovaj sporazum se odnosi na uspostavu ZIT-a u sljedeće svrhe: [Opis konkretnih ciljeva ZIT-a] Stranke potpisnice sporazuma mogu dogovorno izmijeniti konkretne svrhe u koje se uspostavlja ZIT. Preporuka za moguću formulaciju: ZIT se uspostavlja u svrhu vođenja istrage nad kaznenim djelom / kaznenim djelima / aktivnostima zločinačke skupine x s ciljem pružanja informacija i dokaza za pravosudni postupak. ZIT se osniva s ciljem likvidiranja zločinačke organizacije x. 3. Razdoblje važenja Sporazuma U skladu s člankom 20 (1) Drugog protokola, ZIT-ovi se uspostavljaju na ograničeno vremensko razdoblje. S obzirom na ovaj sporazum, ZIT-ovi mogu djelovati tijekom sljedećeg razdoblja: od [unijeti datum] do [unijeti datum]

69

Datum isteka naveden u ovom sporazumu može se odgoditi na temelju uzajamnog dogovora stranaka. U tom slučaju, ovaj sporazum bit će ažuriran. Preporuka za moguću formulaciju: ZIT će obavljati aktivnosti tijekom razdoblja od šest (6) mjeseci od datuma potpisivanja ovog sporazuma. ZIT se može ukinuti u bilo kojem trenutku uzajamnim sporazumom uključenih potpisnica, a njegovo djelovanje može se i produžiti uzajamnim sporazumom na određeno vremensko razdoblje. 4. Stranke u kojima će ZIT djelovati ZIT će djelovati u strankama koje se navode u daljnjem tekstu. [Imenovati stranku odnosno stranke u kojima ZIT sukladno namjerama treba obavljati aktivnosti] U skladu s člankom 20 (3)(b) Drugog protokola, tim će svoje aktivnosti provoditi u skladu s pravom stranke u kojoj djeluje. Ukoliko se operativna osnova ZIT-a preseli u drugu stranku, primjenjivat će se pravo te stranke. 5. Voditelj(i) ZIT-a11 Stranke su odredile sljedeću osobu koje će biti predstavnik nadležnih tijela u državi članici u kojoj tim djeluje kao osobu koja će biti voditelj ZIT-a, pod čijim će vodstvom članovi ZIT-a ispunjavati svoje zadatke u državi članici kojoj on pripada:

Država članica Ime Položaj Osobu ustupa [naziv službe]

Ukoliko ijedna od gore navedenih osoba bude spriječena u obavljanju svojih dužnosti, neposredni nadređeni te osobe obavijestit će druge stranke u pisanom obliku o imenu njezina zamjenika. 6. Članovi ZIT-a Članovi ZIT-a bit će sljedeće osobe: PAZI: U vezi s odgovornošću članova ZIT-a, ustupljenih i neustupljenih (ali ne i sudionika), vidi članke 21 i 22 Drugog protokola 6.1. Pravosudna tijela STRANKA Ime Položaj Funkcija

Osobu ustupa [naziv službe]

Ukoliko ijedna od gore navedenih osoba bude spriječena u obavljanju svojih dužnosti, neposredni nadređeni te osobe obavijestit će druge stranke u pisanom obliku o imenu njezina zamjenika. 11 U članku 20(3)(a) Drugog protokola navodi se: voditelj tima je predstavnik nadležnog tijela koje sudjeluje u istragama u kaznenim stvarima iz stranke u kojoj tim djeluje.

70

6.2. Policijska tijela STRANKA Ime Položaj Funkcija

Osobu ustupa [naziv službe]

Ukoliko ijedna od gore navedenih osoba bude spriječena u obavljanju svojih dužnosti, neposredni nadređeni te osobe obavijestit će druge stranke u pisanom obliku o imenu njezina zamjenika. 7. Sudjelovanje dužnosnika Europola/Eurojusta/Komisije (OLAF) ili drugih tijela osnovanih na temelju Ugovora o Europskoj uniji kao i dužnosnika trećih zemalja Stranke ovog sporazuma slažu se da će dati/tražiti prijedlog za12 13 sudjelovanje Europola /Eurojusta/Komisije (OLAF) sukladno mehanizmima koji su definirani u Prilogu ovom sporazumu. [Ukoliko dužnosnici Europola /Eurojusta/Komisije (OLAF) sudjeluju u ZIT-u, to se može spomenuti u ovom poglavlju. Kad je riječ o Eurojustu, to se odnosi na sudjelovanje Eurojusta putem kolegija ("college"), a ne putem nacionalnih članova. Stranke se slažu da konkretni mehanizmi temeljem kojih će dužnosnici Europola/Eurojusta/Komisije (OLAF) sudjelovati u ZIT-u budu definirani u odvojenom sporazumu s Europolom/ Eurojustom/ Komisijom (OLAF) koji će biti priložen ovom sporazumu.] 8. Opći uvjeti sporazuma U načelu, na svaku stranku u kojoj ZIT djeluje primjenjivat će se uvjeti navedeni u članku 20 Drugog protokola. 9. Posebni modaliteti sporazuma Sljedeći posebni modaliteti mogu se primjenjivati u ovom sporazumu (valja primijetiti da je niz ovih aspekata također reguliran u Drugom protokolu): (Treba unijeti po potrebi. Natuknice koje slijede imaju za cilj naglasiti moguća područja koja je potrebno posebno opisati.) 9.1. Uvjeti pod kojima ustupljeni članovi ZIT-a mogu biti isključeni pri poduzimanju istražnih mjera 9.2. Posebni uvjeti pod kojima ustupljeni članovi mogu provoditi istrage u državi članici u kojoj se odvijaju aktivnosti

12 Eurojust, u skladu s člankom 7(a) Odluke o Eurojustu, može iz vlastitih pobuda predložiti uspostavu ZIT-a. Također, budući članak 3b Konvencije o Europolu, koji će se unijeti u tekst po stupanju na snagu Protokola o izmjenama i dopunama Konvencije o Europolu, a koji je sastavljen aktom Vijeća ministara od 28 studenoga 2002. godine (OJ C 312, 16.12.2002., str. 3), omogućit će Europolu da uputi zahtjeve državama članicama za pokretanje ili koordiniranje kaznenih istraga. 13 Valja uočiti da takvo sudjelovanje nije obvezno, već ovisi o okolnostima istrage i ovlastima svakog tijela da sudjeluje u aktivnostima ZIT-a.

71

9.3. Posebni uvjeti pod kojima ustupljeni član ZIT-a može zatražiti od svojih nacionalnih tijela da poduzmu mjere potrebne timu bez podnošenja zahtjeva u pisanom obliku 9.4. Uvjeti pod kojima se može pružiti pomoć i drugi modaliteti koji se zahtijevaju na temelju Konvencije 9.5. Uvjeti pod kojima upućeni članovi mogu dijeliti s drugima informacije dobivene od tijela koje vrše upućivanje 9.6 Posebna pravila o podatkovnoj zaštiti 9.7. Uvjeti pod kojima ustupljeni članovi mogu nositi/koristiti oružje 9.8. Pozivanje na druge postojeće odredbe ili aranžmane o uspostavi ili djelovanju ZIT-ova 10. Organizacijski modaliteti Nadležna tijela [unijeti naziv stranke] uspostavit će nužne organizacijske modalitete kako bi omogućili ZIT-u da provodi svoje aktivnosti. Područja koja spadaju u isključivu nadležnost u ime [unijeti naziv stranke] ili drugih strana ili se odnose na podjelu tereta između nadležnih tijela [unijeti naziv stranke] i drugih stranaka opisana su u nastavku. (Popis koji slijedi tek je primjer područja koja će možda trebati opisati.) 10.1. Troškovi ZIT-a tijekom njegova djelovanja 10.2. Uredski smještaj 10.3. Vozila 10.4 Druga tehnička oprema 10.5. Naknada za ustupljene članove ZIT-a 10.6 Osiguranje za ustupljene članove ZIT-a 10.7. Korištenje časnika za vezu 10.8. Korištenje Europske pravosudne mreže 10.9. Jezik koji će se koristiti za komunikaciju Sporazum potpisan u [mjesto potpisivanja], [datum] [Potpisi svih stranaka] ________________________

72

PRILOG UZ MODEL SPORAZUMA O USPOSTAVI ZAJEDNIČKOG ISTRAŽNOG TIMA Dogovor sa SELEC-om/Europolom/Eurojustom/Komisijom (OLAF), Interpolom, drugim međunarodnim tijelima ili trećim zemljama 1. Stranke sporazuma SELEC/Eurojust/Europol/ Komisija (OLAF).... te [naziv prve službe/uprave države članice kao stranke sporazuma], [naziv druge službe/uprave države članice kao stranke sporazuma] i [naziv ........ službe/uprave države članice kao stranke sporazuma] sporazumjele su se da će dužnosnici [SELEC-a]/[Eurojusta]/[Europola]/[Komisije (OLAF)]/ [Interpola] sudjelovati u zajedničkom istražnom timu koji su se sporazumjele osnovati sporazumom od.... [datum i mjesto potpisivanja sporazuma kojemu je ovaj sporazum prilog]. To će se sudjelovanje odvijati pod sljedećim uvjetima. 2. Dužnosnici koji sudjeluju u radu Sljedeći dužnosnici SELEC-a/Europola/Eurojusta/Komisije (OLAF) /Interpola/ sudjelovat će u radu ZIT-a.

Ime Položaj Funkcija Osobu ustupa [naziv tijela]

Ukoliko ijedna od gore navedenih osoba bude spriječena u obavljanju svojih dužnosti, neposredni nadređeni te osobe obavijestit će druge stranke u pisanom obliku o imenu njezina zamjenika. 3. Posebni modaliteti 3.1. Vrsta pomoći 3.2. Osigurana tehnička oprema 4. Prava koja se daju dužnosnicima SELEC-a/Eurojusta/Europola/Komisije (OLAF)/Interpola, drugih međunarodnih tijela ili trećih zemalja koje sudjeluju u radu ZIT-a. 5. Modaliteti sudjelovanja trećih zemalja u ZIT-u. Datum/potpisi

73

DODATAK C

Projekt XCES50: nacionalne / lokalne partnerske institucije

Republika Albanija ♦ Nacionalni koordinator za suzbijanje trgovanja ljudima (zamjenik ministra

unutarnjih poslova) / Ministarstvo unutarnjih poslova Internetska adresa: www.moi.gov.al E-mail: onac@moi.gov.al Telefon: + 355 (0) 42 23 35 40 Faks: + 355 (0) 42 23 35 39

♦ Koordinator u Jedinici za suzbijanje trgovanja ljudima / Jedinica za suzbijanje trgovanja ljudima / Policija / Ministarstvo unutarnjih poslova Internetska adresa: mb@moi.gov.al E-mail: sektoriantitrafik@mrp.gov.al Telefon/Faks: + 355 (0) 42 27 34 47

♦ Specijalist u Upravi za suzbijanje organiziranog kriminala / Odjel za suzbijanje organiziranog kriminala / Uprava za kriminalističke istrage / Državna policija Internetska adresa: http://asp.gov.al/faqe_pare.htm Telefon: + 355 (0) 4 2254921 Faks: + 355 (0) 4 2253022

♦ Voditelj Ureda za kazneno gonjenje teških kaznenih djela / Ured za kazneno gonjenje teških kaznenih djela Internetska adresa: www.pp.gov.al E-mail: ocela@pp.gov.al Telefon: +355 (0) 42 22 90 51

Bosna i Hercegovina

♦ Državni koordinator za borbu protiv trgovine ljudima i ilegalne imigracije / Ured državnog koordinatora za borbu protiv trgovine ljudima Internetska adresa: www.anti-trafficking.gov.ba E-mail: ureddk@bih.net.ba Telefon/Faks: +387 (0) 33 710 530

♦ Voditelj jedinice za borbu protiv trgovine ljudima / Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) / Ministarstvo sigurnosti BiH Internetska adresa: www.sipa.gov.ba E-mail: portparol@sipa.gov.ba Telefon: +387(0) 33 702 400 Faks: +387(0) 33 702 480

74

♦ Sudac / Sud Bosne i Hercegovine Internetska adresa: www.sudbih.gov.ba Telefon: +387(0) 33 707 100

♦ Tužitelj / Tužiteljstvo BiH Internetska adresa: www.tuzilastvobih.gov.ba E-mail: info@tuzilastvobih.gov.ba Telefon: + 387 (0) 33 707 100 Faks: + 387 (0) 33 707 463

Republika Hrvatska ♦ Nacionalni koordinator za suzbijanje trgovanja ljudima / Ured za ljudska prava

Internetska adresa: www.ljudskaprava-vladarh.hr/Default.aspx Telefon: + 385 (0) 1 48 77 660 Faks: + 385 (0) 1 48 13 430

♦ Zamjenik ravnatelja USKOK-a (državni odvjetnik) / Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK) Internetska adresa: www.dorh.hr/Default.aspx E-mail: tajnistvo.dorh@dorh.hr Telefon: + 385 (0) 1 45 91 888

♦ Policijski službenik u Odjelu organiziranog kriminaliteta

Internetska adresa: www.policija.hr/mup.hr E-mail: policija@mup.hr Telefon: + 385 (0) 1 6122 111

Bivša jugoslavenska Republika Makedonija

♦ Nacionalni koordinator za suzbijanje trgovanja ljudima (državni tajnik u Ministarstvu pravosuđa) / Ministarstvo pravosuđa Internetska adresa: www.moi.gov.mk Telefon: +389 (0) 2 31 17 222, Faks: +389 (0) 2 31 12 468

♦ Glavni inspektor u Odsjeku za suzbijanje trgovanja ljudima i krijumčarenja migranata / Odsjek za suzbijanje trgovanja ljudima i krijumčarenja migranata / Policijska uprava Internetska adresa: www.moi.gov.mk Telefon: +389 (0) 2 31 17 222, Faks: +389 (0) 2 31 12 468

75

♦ Sudac / Vrhovni sud Internetska adresa: www.jorm.org.mk E-mail: jorm@jorm.org.mk Telefon: +389 (0) 2 32 92-611,

♦ Tužitelj / Vrhovni sud Internetska adresa: www.jorm.org.mk E-mail: jorm@jorm.org.mk Telefon: +389 (0) 2 32 92-611,

Crna Gora ♦ Nacionalni koordinator za suzbijanje trgovanja ljudima / Ured nacionalnog

koordinatora za borbu protiv trgovanja ljudima Internetska adresa: www.gov.me/antitraf E-mail: antitrafiking@t-com.me Telefon: +382 (0) 20 228 385 Faks: +382 (0) 20 228 387

♦ Viši policijski dužnosnik za suzbijanje ilegalnih migracija / Policijska uprava / Ministarstvo unutarnjih poslova Internetska adresa: www.upravapolicije.com E-mail: org.krim@t-com.me Telefon/Faks: +382 (0) 20 247 104

♦ Sudac / Odjel za suzbijanje organiziranog kriminaliteta, korupcije, terorizma i ratnih zločina / Viši sud Internetska adresa: www.visisudpg.gov.me Telefon: +382 (0) 20 66 53 81 Faks: +382 (0) 20 66 53 94

♦ Zamjenik vrhovnog državnog tužitelja / Ured vrhovnog državnog tužitelja Internetska adresa: www.tuzilastvocg.co.me Telefon/Faks: +382 (0) 20 23 06 24

Republika Srbija

♦ Nacionalni koordinator za suzbijanje trgovanja ljudima (Voditelj odsjeka za suzbijanje prekograničnog kriminala i trgovanja ljudima) / Uprava granične policije / Ministarstvo unutarnjih poslova Internetska adresa: www.mup.sr.gov.yu/cms_lat/direkcija.nsf/granicna-policija Telefon: +381 (0)11 31 39 700 Faks: +381 (0) 11 30 08 156

76

♦ Voditelj Odjela za suzbijanje organiziranog kriminala / Ministarstvo unutarnjih poslova E-mail: ubpok@mup.gov.rs Telefon: +381 (0) 11 306 200 (ext.2932) Faks: +381 (0) 11 31 48 467

♦ Sudac / Okružni sud Beograd / Posebno odjeljenje za borbu protiv organiziranog kriminala Internetska adresa: www.okruznisudbg.rs

E-mail: pookrsud@beograd.ok.sud.rs

Faks: +381 (0) 11 30 82 780

♦ Zamjenik javnog tužitelja / Specijalno tužiteljstvo za organizirani kriminal Internetska adresa: www.rjt.gov.rs/lt

Telefon: +381 (0) 11 36 16 558

Kosovo prema rezoluciji VS-a UN-a br. 1244 Koordinator za suzbijanje trgovanja ljudima /Ured koordinatora za suzbijanje trgovanje ljudima

E-mail: fatmir.xhelili@ks-gov.net Telefon: +381 (0) 38 20 01 90 24

♦ Šef odsjeka za suzbijanje trgovanja ljudima / Kosovska policija Internetska adresa: www.kosovopolice.com E-mail: info@kosovopolice.com Telefon: +377 (0) 44 506 097

♦ Potpredsjednik / Sud Telefon: +377 38 243-345

♦ Posebni tužitelj / Ured javnog tužitelja Telefon: + 377 44 666 897