UNIVERZITET U TRAVNIKUPRAVNI FAKULTET

U KISELJAKU

ODSJEK/SMJER: Opće pravo

POJAM I FUNKCIJA PARNIČNOG POSTUPKA seminarski rad iz Građanskog parničnog procesnog prava

Kandidat: Mentor:Dalida Kozlić prof. dr. Suad HamzabegovićBr. indeksa: 390/09 Godina studija: IV godina

Kiseljak, decembar, 2012.

Sadržaj

Uvod.........................................................................................................................................................3

1. 0. Pojam parničnog postupka................................................................................................................4

1. 1. Faze parničnog postupka..........................................................................................................5

1. 2. Shvatanja o pravnoj prirodi parničnog postupka......................................................................8

2. 0. Funkcije parničnog postupka..........................................................................................................10

Zaključak................................................................................................................................................12

Literatura................................................................................................................................................13

2

Uvod

Parnični postupak je najvažniji put pravne zaštite i najviše razvijena procesna institucija u

zaštiti građanskih subjektivnih prava.

Parnični postupak je uređen Zakonom o parničnom postupku. Ovim se postupkom sudski

rješavaju sporovi iz ličnih i porodičnih odnosa, iz radnih odnosa, iz trgovačkih,

imovinskopravnih i drugih građansko pravnih odnosa fizičkih i pravnih osoba.

Postupak može pokrenuti svako domaće i strano, fizička ili pravna osoba, a pokreće se

tužbom, uz koju se uvijek podnose i prilozi, odnosno isprave i drugi dokazi koji činjenično i

pravno potkrepljuju tužbene navode.

ZPP predvidja parnični postupak kao osnovni i redovan put pravne zaštite i rješavanja

građanskopravnih odnosa, osim kada je posebnim zakonom predviđena druga vrsta postupka.

Utvrđeno je da stranke imaju pravo na zakonitu, jednaku i pravičnu zaštitu svojih prava.

Načela su preuzeta iz Ustava i odredbe čl. 6 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i

osnovnih sloboda.

Doslijednom primjenom ovako postavljenih načela lakše će se regulisati prava stranke i

efikasnije ostvariti pravda.

3

1. 0. Pojam parničnog postupka

“Građanski parnični postupak je opći i osnovni metod raspravljanja i odlučivanja u

građanskopravnim sporovima. Prema Zakonu o parničnom postupku, pravila ovog postupka

primjenjuju redovni sudovi u raspravljanju i odlučivanju o sporovima koji nastaju iz ličnih i

porodičnih odnosa, radnih odnosa, te imovinskih i drugih građanskopravnih odnosa, osim ako

su neki od ovih sporova posebnim zakonom stavljeni u nadležnost drugih sudova. Obzirom na

različite građanskopravne odnose povodom kojih se raspravlja, parnični postupak je

podijeljen na opći i posebne postupke. Propisi općeg postupka primjenjuju se u situacijama za

koje ne postoji propis iz nekog od posebnih postupaka.”1

Pokreće se tek po prijedlogu stranke kada postoji spor o povredi ili ugrožavanju subjektivnog

prava. To je isključivo dvostranački postupak u kome: sud u kontradiktornom i usmenom

postupku određenim metodama saznavanja utvrđuje istinu i odlučuje presudom.

Postupak je dvostepen uz obezbjeđenje potrebnog broja vanrednih pravnih lijekova. Ovdje

postoji specijalizacija za neke uže grupe pravnih stvari i sprovedena je uvođenjem posebnih

postupaka.

“Član 2.

(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

(2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode

stranaka u pogledu materijalnog prava.”2

Nedostaci parničnog postupka su: postupak je veoma skup, nije dovoljno brz i pokreće se tek

po traženju određenog subjekta.

Ovi nednostaci se otklanjaju uvođenjem vanparničnih postupaka.

Parnično procesno pravo čine pravila kojim se uređuje ostvarivanje pravne zaštite građanskih

subjektivnih prava u (sudskom) parničnom postupku. Ovim pravom se uređuje parnični

postupak, odnosno pravila postupanja suda i stranaka u građanskopravnim sporovma iz ličnih,

porodičnih, radnih, trgovačkih, imovinskopravnih odnosa i drugih građanskopravnih odnosa

fizičkih i pravnih osoba, osim sporova za koje je posebnim zakonom predviđena druga vrsta

postupka.

1 Omanović S, Čalija B, (2000.), Građansko procesno pravo, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo str. 272 Zakon o parničnom postupku FBiH (Sl. novine FBiH 53/03)

4

1. 1. Faze parničnog postupka

Faze prvostepenog parničnog postupka:

1) podnošenje tužbe:

“Član 53.

(1) Parnični postupak se pokreće tužbom.

(2) Tužba mora sadržavati:

1) osnovu za nadležnost suda,

2) odreden zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja (tužbeni zahtjev),

3) činjenice na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev,

4) dokaze kojima se utvrđuju te činjenice,

5) naznaku vrijednosti spora,

6) pravni osnov tužbenog zahtjeva i

7) druge podatke koje u skladu s odredbama člana 334. ovog zakona mora imati svaki

podnesak.

(3) Sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva.

(4) Sud će postupiti po tužbi i kad tužilac nije naveo pravni osnov tužbenog zahtjeva.”3

2) pripremanje glavne rasprave

“Član 62.

(1) Sud odmah nakon prijema tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu.

(2) Te pripreme obuhvataju prethodno ispitivanje tužbe, dostavu tužbe na obavezni odgovor,

održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave.”4

3) glavna rasprava

“Član 99.

(1) Glavna rasprava se odvija slijedećim redom:

1) Tužilac ukratko izlaže sva bitna pitanja iz tužbe, uključujući izvođenje dokaza čitanjem

isprava;

3 Zakon o parničnom postupku FBiH (Sl. novine FBiH 53/03)4 Zakon o parničnom postupku FBiH (Sl. novine FBiH 53/03)

5

2) Tuženi ukratko izlaže odgovor na tužbu i daje odgovor na bitne navode tužioca iz tačke 1.

ovog stava;

3) Ako je stavljen prijedlog za izvođenje dokaza saslušanjem stranaka, saslušavaju se stranke,

i to prvo tužilac, a zatim tuženi;

4) Saslušavaju se svjedoci, i to prvo svjedoci tužioca, a zatim svjedoci tuženog;

5) Izvode se ostali dokazi, uključujući i vještačenje;

6) Nakon izvođenja svih dokaza, obje stranke, počevši od tužioca, imaju pravo da se obrate

sudu završnim izlaganjem, kojim se rezimiraju pravni i činjenični aspekti predmeta;

7) Sud može dopustiti tužiocu da se ukratko izjasni na završno izlaganje tuženog;

8) Ako je tužiocu dopušteno da se izjasni na završno izlaganje tuženog, i tuženi će imati pravo

da se ukratko izjasni na konačne navode tužioca.

(2) Izuzetno, sud može odrediti redoslijed odvijanja glavne rasprave drugačiji od redoslijeda

predvidenog u stavu 1. ovog člana.”5

4) presuđenje

“Član 176.

(1) Presudom sud odlučuje o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih potraživanja.

(2) Ako postoji više zahtjeva, sud će o svim tim zahtjevima odlučiti jednom presudom.”6

5) postupak po pravnim lijekovima (redovnim i vanrednim)

“Član 203.

(1) Protiv presude donesene u prvom stepenu stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 30 dana

od dana donošenja presude, odnosno, ako se presuda dostavlja u skladu s odredbama ovog

zakona o dostavi, 30 dana nakon dostave prepisa presude, ako u ovom zakonu nije odreden

drugi rok. U mjenicnim i čekovnim sporovima taj rok je 15 dana.

(2) Blagovremeno podnesena žalba spriječava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji

se pobija žalbom.

(3) O žalbi protiv presude odlučuje drugostepeni sud.”7

5 Zakon o parničnom postupku FBiH (Sl. novine FBiH 53/03)6 Zakon o parničnom postupku FBiH (Sl. novine FBiH 53/03)7 Zakon o parničnom postupku FBiH (Sl. novine FBiH 53/03)

6

Parnični postupak spada u kognicione postupke u kojima sud istražuje i saznaje faktičke i

pravne činjenice i utvrđuje šta je pravo.

Parnica predstavlja skraćenu oznaku za parnični postupak.

Prema sadržaju parnica čini niz međusobno povezanih radnji suda i stranaka: od podnošenja

tužbe i tek pokrenutog postupka, pa do njegovog definitivnog dovršetka pravosnažnom

presudom.

Odvija se između dvije suprostavljene strane:

1) tužioca i

2) tuženog.

Naziv parnica se koristi samo da se označe radnje suda i drugih učesnika u postupku zaštite

građanskih subjektivnih prava, koje oni preduzimaju po pravilima parničnog procesnog prava

u parničnom postupku.

Bit parnice je spor između dvije strane o subjektivnom pravu, pravnom interesu ili pretenziji.

Nemogućnost da se spor riješi sporazumom, poravnanjem ili na drugi miran način, u pravilu

je osnovni razlog da se pokrene parnični postupak.

Onog momenta kada je sudu podneta tužba sa traženjem da se utvrdi tačnost tvrdnje i

osnovanost traženja, subjekta koji je podnio tužbu (tužioca) spor postaje pravni odnos parnica.

Predmet parničnog spora, odnosno parnice je utvrđivanje da li je tačna tvrdnja tužioca o

ugrožavanju ili povredi prava, odnosno pravom priznatog interesa, te ako jeste, da li iz toga

njemu pripada pravna zaštita u sadržaju koji traži (prema tuženom) i o tome se donosi sudska

odluka.

Više se u toj stvari između istih stranaka i u istom traženju ne može suditi. Eventualno,

povodom uloženog vanrednog pravnog lijeka se može naložiti ponovno vođenje postupka i

presuđenje.

Nekada se parnica može povesti i: ako nema izrazitog spora (granični slučajevi) - npr: ako

tuženi ne osporava tvrdnje i zahtjev tužioca, ali ne pokazuje volju da odgovori svojoj obavezi

(nema sredstava da vrati dug, nije u mogućnosti da momentalno izvrši radnju, ne želi da

ispuni obavezu dok se o tome ne donese sudska odluka i dr.), ovdje dužnik nije spreman da

izvrši svoju obavezu, iako je to njegova pravna dužnost ili ako uopšte nema spora

(sporazumni razvod braka).

7

Postupak se pokreće po zahtijevu određenog subjekta – tužbom i dvostranački je.

Samim činom da je sudu podnijeta tužba sa zahtjevom protiv određenog lica, ono stupa u

procesni položaj tuženog. Njemu pripada ovlašćenje da odgovori na tužbu ili da se brani, ali

može da ostane i sasvim pasivan.

Sud treba da ispita prijedloge stranaka, da sprovede dokaze, utvrdi istinitost tvrdnji i

presudom odluči: - da li je zahtjev pravno osnovan.

Stranka koja nije zadovoljna presuđenjem ovlašćena je da uloži redovan pravni lijek i tim

inicira vođenje drugostepenog postupka, radi kontrole da li je prvostepena presuda pravilna i

zakonita. Propuštanjem da se uloži redovan pravni lijek ili donošenjem drugostepene odluke,

parnični postupak se definitivno završava.

Postoji još i mogućnost da se pod utvrđenim pretpostavkama uloži vanredni pravni lijek.

1. 2. Shvatanja o pravnoj prirodi parničnog postupka

Parnica kao pravni odnos. Shvatanje o parnici kao pravnom odnosu utemeljio je njemački

procesualista Oskar Bulow. Kao pravni odnos parnica nastaje na osnovu mnoštva

procesnopravnih radnji i procesnopravnih stanja. Procesne ili parnične radnje imaju funkciju

pravnih činjenica, jer norme procesnog prava za njihovo preduzimanje vežu nastanak

procesnih prava i obaveza. Ta prava i obaveze dovode subjekte postupka u međusobne

procesnopravne odnose. Svakom slijedećom parničnom radnjom ostvaruje se neko pravo ili

izvršava obaveza iz prethodne radnje, a istovremeno se stvaraju nova prava i obaveze koje

traže preduzimanje novih radnji. Tako se parnica odvija i približava donošenju presude kao

završnog akta.

Parnica kao pravni položaj. Prema ovom shvatanju, procesne norme predstavljaju samo

tehničko sredstvo u rukama sudije, koji zauzima svoj stav neovisno o normi kojom je

reguliran neki pravni odnos. Pritom sud u svrhu konačnog odlučivanja ocjenjuje pojedine

procesne situacije u parnici. Shodno navedenom, procesnopravne norme nisu imperativne, već

više imaju karakter kriterija prema kojima sudija cijeni procesna djelanja stranaka u cilju

donošenja odluke.

Parnica kao razvoj. Prema ovom shvatanju, postoje 2 osnovna modaliteta razvoja parnice:

unutrašnji i vanjski. Unutrašnji razvoj parnice određen je sadržajem procesnih radnji

parničara, njihovog položaja i izgleda na uspjeh. Na osnovu ovih parametara može se odrediti

8

karakter parnice i priroda spora (činjenični, pravni, mješoviti). Dakle, unutrašnji razvoj

parnice individualizira svaki spor ponaosob.

Vanjski razvoj parnice odnosi se prvenstveno na vremensko kretanje parnice, koje se sastoji u

nizu procesnopravnih situacija koje su međusobno uslovljene, smjenjuju jedna drugu i tako

čine tok parnične procedure.

Parnica kao ugovor. Kontraktualna teorija parnicu posmatra kao ugovor građanskog prava

zaključen između stranaka. Osnovni nedostaci ovog učenja su: (1) parnica je osamostaljen

pravni odnos, po pravilu neovisan od građanskopravnog odnosa povodom kojeg se vodi; (2)

parnica nastaje ulaganjem tužbe i litispendencijom, i nije nužna posljedica realizacije

ugovorne obaveze; (3) parničari mogu biti i subjekti koji nisu stranke u građanskopravnom

odnosu. Parnični postupak može pokrenuti svaki subjekt koji tvrdi da je njegovo subjektivno

pravo ugroženo ili povrijeđeno; (4) Svoju nadležnost za rješavanje spora sud ne zasniva na

volji stranaka već na pozitivnim propisima; (5) Radnje parničara pred sudom imaju dejstvo

ako su preduzete lege artis, uglavnom i bez odobrenja protivne strane.

Parnica kao ekletički pojam. U osnovu ekletičkog pojma parnice leži više faktora:

1) Shvatanje parnice kao procesnopravnog odnosa doprinosi boljem razumijevanju

parnice kao cjeline;

2) Učenje o parnici kao pravnom položaju je posmatranje parnice kao niza pravnih

situacija čiji su učesnici stranke i sud. Komplementarno sa prethodnim shvatanjem,

ovo učenje čini sintezu koja vodi ka lakšem razumijevanju pravne prirode parnice.

Shvatanje parnice kao razvoja kompatibilno je navedenim teorijama, jer je parnica

istovremeno i razvoj i međusobni odnos stranaka s jedne strane, te odnos između suda i

stranaka s druge strane, ali i pravna situacija (položaj) u kome se stranke naizmjenično nalaze.

Osnovne postavke kontraktualne teorije omogućavaju pravilno shvatanje procesa

osamostaljivanja parnice od građanskopravnog odnosa, do tačke isključivosti (tj. da sa njim

ne mora biti ni u kakvoj vezi).

Ekletičko shvatanje parnice, kroz sintezu odabranih postavki učenja o njenoj pravnoj prirodi,

čini se najprihvatljivijim u pogledu objašnjavanja pravne prirode parničnog postupka.

9

2. 0. Funkcije parničnog postupka

“Prema starijem, individualističkom shvatanju, krajnji cilj parničnog postupka je zaštita

subjektivnih građanskih prava. Danas je nesporno da se u građanskom postupku ostvaruje

pravozaštitna funkcija kao značajna društvena djelatnost, ali se u postupku istovremeno pruža

i zaštita subjektivnih prava građana i drugih pravnih subjekata. Zaštitom subjektivnih prava

istovremeno se ostvaruje i postojeći normativni poredak u društvenim odnosima.

Ius dicere. Sudska praksa značajno doprinosi razvoju pravnog poretka. Svaka sudska presuda,

osim što je akt primjene prava, predstavlja i stvaralački čin konkretizacije opće pravne norme

na pojedinačnu društvenu situaciju. Pored zaštitne, postupak ostvaruje i značajnu vaspitnu

ulogu. Naime, sud u parničnom postupku utvrđuje uzroke pravnih povreda i izriče sankciju

radi njihovog otklanjanja. Ovakvom aktivnošću sud vaspitno utiče na građane da se ponašaju

u duhu poštivanja zakona i morala, uz podsticanje stranaka na mirno rješavanje sporova.”8

Parnični postupak je zakonom uređen postupak pred sudovima koji odlučuju o postojanju i

ostvarenju subjektivnih građanskih prava i pravnih ovlašćenja in concreto. Pravni subjekt koji

smatra da je njegovo subjektivno pravo povređeno ili ugroženo ili da u odnosu na drugog

pravnog subjekta ima određeno pravno ovlašćenje, može pred sudom da podigne tužbu i

zahtjeva da mu bude pružena pravna zaštita tj. sudska zaštita. U građanskom sudskom

postupku sud je dužan da utvrdi da li je na osnovu pravila materijalnog prava određeno

subjektivno pravo nastalo, promjenilo se ili prestalo, kao i da li je povređeno ili ugroženo.

Funkcije parničnog postupka:

1) Prvi i primarni zadatak građanskog sudskog postupka proizlazi iz obaveza države da

pravnim subjektima u slučaju povrede ili ugrožavanja njihovih subjektivnih

građanskih prava, pruži pravnu – sudsku zaštitu, kao i iz obaveze da se subjektivno

pravo ili pravno ovlašćenje izvrši uz primenu državnog monopola sile.

2) Drugi zadatak građanskog sudskog postupka proizlazi iz primarnog zadatka i sastoji

se u očuvanju integriteta pravnog poretka obzirom da povreda ili ugrožavanje

subjektivnih prava predstavlja istovremeno povredu ili ugrožavanje objektivnog

pravnog poretka.

3) Treći zadatak građanskog sudskog postupka je funkcionalnog karaktera i sastoji se u

obezbjeđivanju ostvarenja materijalnopravne pravičnosti prilikom odlučivanja o

povredi ili ugrožavanju subjektivnih građanskih prava. 8 Omanović S, Čalija B, (2000.), Građansko procesno pravo, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo

10

4) Četvrti zadatak građanskog sudskog postupka je obezbeđenje pravne sigurnosti u

okvirima objektivnog pravnog poretka i to konačnim rješavanjem spornih situacija

čime se iz pravnog poretka uklanjaju tenzije i konflikti i uspostavlja socijalni mir.

Zaključak

Građanski parnični postupak je opći i osnovni metod raspravljanja i odlučivanja u

građanskopravnim sporovima. Prema Zakonu o parničnom postupku, pravila ovog postupka

11

primjenjuju redovni sudovi u raspravljanju i odlučivanju o sporovima koji nastaju iz ličnih i

porodičnih odnosa, radnih odnosa, te imovinskih i drugih građanskopravnih odnosa, osim ako

su neki od ovih sporova posebnim zakonom stavljeni u nadležnost drugih sudova.

Faze prvostepenog parničnog postupka:

1) podnošenje tužbe:

2) pripremanje glavne rasprave

3) glavna rasprava

4) presuđenje

5) postupak po pravnim lijekovima (redovnim i vanrednim)

Odvija se između dvije suprostavljene strane:

1) tužioca i

2) tuženog.

Prema starijem, individualističkom shvatanju, krajnji cilj parničnog postupka je zaštita

subjektivnih građanskih prava. Danas je nesporno da se u građanskom postupku ostvaruje

pravozaštitna funkcija kao značajna društvena djelatnost, ali se u postupku istovremeno pruža

i zaštita subjektivnih prava građana i drugih pravnih subjekata. Zaštitom subjektivnih prava

istovremeno se ostvaruje i postojeći normativni poredak u društvenim odnosima.

Literatura

1) Omanović S, Čalija B, (2000.), Građansko procesno pravo, Pravni fakultet

Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo

12

2) Zakon o parničnom postupku FBiH (Sl. novine FBiH 53/03)

13