SEMINARSKI RAD

Predmet: Građansko pravo

Tema: Pojam i vrste pravnih poslova

1

SADRŽAJ

Uopšte o nastanku pravnog posla....................................................................................................3

Pojam pravnog posla........................................................................................................................5

Izjava volje.......................................................................................................................................6

Način izjavljivanja volje..................................................................................................................8

Obilježja volje................................................................................................................................10

Predmet i kauza pravnog posla......................................................................................................11

Vrste pravnih poslova....................................................................................................................13

Literatura........................................................................................................................................17

2

UOPŠTE O NASTANKU PRAVNOG POSLA

Rimsko pravo poznaje samo pojedine tipove pravnog posla. Njemu je stran opšti pojam ugovora.

Izrazi actus i negotium potiču iz rimskih izvora ali se nikad ne upotrebljavaju kao pravno

tehnički termini. Čak i kada se kasnije u rimskom pravu proširio zatvoreni krug tipova ugovora,

rimsko pravo nije došlo do opšteg pojma ugovora. Istorija pojma pravnog posla usko je povezana

sa nastankom tzv. pandektnog sistema.1

Termin „pravni posao“ nastao je zaslugom pandektista, a prvi put ga je upotrebio getingenski

profesor Arnold Heise u svom udzbeniku „Osnovi sistema opšteg građanskog prava sa osvrtom

na pandekt-predavanja“ iz 1807. godine.

Učenje o pravnom poslu naročito je razvila njemačka pravna teorija u XIX vijeku. Prema

Vindšajdu: „ Pravni posao je izjava volje. Volja se izjavljuje sa ciljem da nastupi pravno dejstvo,

a pravni poredak dopušta to dejstvo zbog toga što je ono bilo željeno od strane tvorca pravnog

posla.“ Sličnu definiciju u svom udzbeniku navode i Enneccerus i Nipperdey: „ Pravni posao je

činjenično stanje koje se sastoji od jedne ili više izjava volja koje je od pravnog poretka priznato

kao osnov za nastanak navedenih željenih pravnih dejstava.“

Značaj volje za nastanak pravnog posla naročito je naglašavao Savinji, koji je pojam pravnog

posla i izjavu volje koristio kao sinonime.2Učenje o pravnom poslu je dobilo svoj klasični izraz

kod Savinjija u njegovom „ Sistemu današnjeg rimskog prava“, pri čemu je voljni momenat u

pravnom poslu bio naročito naglašen.

Učenje o pravnom poslu dobija svoj zakonski izraz u Pruskom opštem zemaljskom pravu od

1794. godine, dok kodifikacije iz istog perioda, Code civil od 1804. godine i AGZ od 1811.

Godine, ne preuzimaju pojam pravnog posla.

1Stojanović, D., Uvod u građansko pravo, peto izmjenjeno i dopunjeno izdanje, Opšti

deo, Beograd, 1981., str.130.2Popov, D., Građansko pravo, treće izmjenjeno i dopunjeno izdanje, Opšti deo, Beograd,

2001., str. 191.

3

Udzbeničku formulaciju pravnog posla daje Građanski zakonik Kraljevine Saksonije iz 1863.

godine: „ Ako je kod jedne radnje volja usmjerena na to da u saglasnosti sa zakonom zasnuje,

promjeni ili ukine jedan pravni odnos, ta radnja je pravni posao.“ Učenje o pravnom poslu dalje

je razvijala njemačka teorija i to je bila glavna tema njemačke pravne teorije XIX vijeka.

Romansko pravno područje tretira probleme koji su u NGZ obuhvaćeni pod pojmom pravni

posao u obligacionom pravu, a anglosaksonsko pravno područje u law of contract.3

3Stojanović, D., Uvod u građansko pravo, peto izmjenjeno i dopunjeno izdanje, Opšti deo, Beograd, 1981., str.130.

4

POJAM PRAVNOG POSLA

Pravni posao je izjava volje koja sama ili u vezi sa drugim činjenicama izaziva nastanak,

promjenu ili prestanak subjektivnog prava - dozvoljenog građanskopravnog odnosa.

U pravnoj nauci se opravdano ističe razlika između pravnog posla i pravne radnje. Pravni posao

treba razlikovati od pravne radnje. Pravni posao je vrsta pravne radnje, ali nije svaka pravna

radnja pravni posao. Pravni poslovi su voljne pravne radnje preduzete sa ciljem da proizvedu

određeno pravno dejstvo. Volja mora da sadrži namjeru o zasnivanju prava i obaveza. Od nje

zavisi pravni posao, počev od njegovog nastanka pa do prestanka. Za razliku od pravnog posla,

pravna radnja ima šire značenje. Dok pravni posao obuhvata samo voljne pravne radnje za koje

se vezuju određene pravne posljedice koje su željene, pravna radnja može da proizvede i

neželjene pravne posljedice ( npr. delikti ). Kod pravnih radnji pravne posljedice nastupaju

nezavisno od toga da li ih je pravni subjekt htio ili ne.

S obzirom da nisu postavljeni opšti propisi o pravnim radnjama, moguće je određene propise

koje važe za pravne poslove primjeniti i na pravne radnje.

U našoj pravnoj teoriji prema prof. dr Andriji Gamsu razlika između pravne radnje i pravnog

posla je u sljedećem: „ Svaka izjava volje kojom se stvara, mijenja ili ukida neki pravni odnos je

pravna radnja. Ali od pravnih radnji moramo izdvojiti one izjave kojima se prenosi neka

ekonomska vrijednost, koje su dakle, kauzalne. Takve izjave volje su pravni poslovi dok ostale

izjave volje kojima se doduše stvara, mijenja ili ukida status, apsolutno i relativno pravo, ali

kojima se ne prenosi neposredno neka vrijednost iz jedne imovine u drugu, možemo nazvati

pravnim radnjama u užem smislu. Po ovom mišljenju samo su kauzalne pravne radnje pravni

poslovi. 4

4Popov, D., Građansko pravo, treće izmjenjeno i dopunjeno izdanje, Opšti deo, Beograd,

2001., str. 193.

5

IZJAVA VOLJE

Pravni posao se može definisati kao izjava volje koja proizvodi pravno dejstvo ( nastanak, prenos

ili izmjena postojećih subjektivnih prava ).5

Izjava volje je najznačajnija pravna činjenica za nastanak pravnog posla. Ona je pretpostavka

svakog pravnog posla ali se ne može poistovjetiti sa pravnim poslom, jer se pored nje zahtjevaju

i drugi uslovi kao što su poslona sposobnost, forma, itd.

Prema teoretičarima škole prirodnog prava volja je osnovni uzrok i kreator prava. Ona je odraz

slobode ličnosti, jednakosti stranaka, neograničene privatne svojine i privatne inicijative

stranaka. Ovo učenje imalo je za posljedicu nastanak načela autonomije volje kao jednog od

osnovnih principa u građanskom pravu, prema kojem je volja odlučujući činilac u nastanku,

promjeni ili prestanku subjektivnih prava.

Idealističko shvatanje volje predstavnika prirodnopravne škole je s pravom kritikovano jer je

volja kao pravna činjenica uslovljena i određena društvenim okolnostima, kao i ostale društvene

pojave. Ona je samo svjesni odraz realnih društvenih okolnosti u kojima je nastala.

Po svojoj prirodi, volja je psihološka kategorija koja se formira u ljudskoj svijesti. Pravno

relevantna je ona volja koja sadrži svijest o pravnim posljedicama preduzete pravne radnje i

namjeru subjekta da zaključeni pravni posao proizvede pravna dejstva. Svijest o zaključenju

pravnog posla znači da subjekt koji izjavljuje volju može da shvati pravne posljedice svojih

pravnih radnji. Pored svijesti potrebno je da volja sadrži namjeru da se pravni posao zaključi

( animus contrahendi ).

Da bi volja proizvela pravno dejstvo potrebno je da se na neki način izrazi. Za pravo je

relevantna samo ona volja koja se može saznati ili na neki način manifesovati. To se čini izjavom

volje.

5Stanković, O., Vodinelić, V., Uvod u građansko pravo, treće izmjenjeno i dopunjeno

izdanje, Beograd, 1996., str. 160.

6

Odnos između formiranja volje i njene izjave, odnosno onog što subjekt stvarno želi i ono što

izjavljuje, u nauci građanskog prava se različito rješava. U zavisnosti od toga koja volja

proizvodi pravna dejstva: unutrašnja volja ili izjavljena volja, nastale su dvije teorije :

- teorija volje

- teorija izjavljene volje

Prema teoriji volje za nastanak pravnog posla presudna je unutrašnja volja tj. ono što se stvarno

želi. Samo unutrašnja volja proizvodi pravno dejstvo, dok je izjava volje kao njena manifestacija

od pravnog značaja samo u onoj mjeri u kojoj odražava unutrašnju, stvarnu volju. Zato u slučaju

nesaglasnosti između unutrašnje i izjavljene volje prema ovoj teoriji prednost treba dati

unutrašnjoj volji.Ako bi se ova teorija u potpunosti primjenila, pravni posao bi bio ništav ako

postoji mentalna rezervacija ( subjekt izjavljuje volju određene sadržine, a u stvari dejstva

pravnog posla ne želi ).

Teorija izjave volje u slučaju nesaglasnosti unutrašnje i izjavljene volje prednost daje izjavljenoj

volji. Samo izjavljena volja obavezuje jer je poznata drugim licima i doprinosi sigurnosti

pravnog prometa.

Nijedna od ovih teorija u svojoj isključivosti danas nije prihvaćena ni u pravnoj teoriji niti u

zakonodavstvu i sudskoj praksi. Razlikovanje među ovim teorijama je više teorijskog značaja

nego praktičnog značaja, jer volja i njena izjava su nerazdvojne. One čine jedinstven pojam i

predstavljaju dvije strane istog fenomena.

ZOO je prihvatio dobre osobine i jedne i druge teorije.

7

NAČIN IZJAVLJIVANJA VOLJE

Načelo autonomije volje stranaka podrazumjeva i slobodu stranaka u izboru načina na koji će

izjaviti svoju volju. Izuzetak od ovog pravila postoji u slučaju da se zakonom predviđa posebna

forma za izjavu volje ( formalni pravni poslovi ). Načini izjavljivanja volje mogu biti različiti.

Prema ZOO „ volja za zaključenje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili

drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.“

1. Volja je izričita kada stranka preduzima takve radnje kojima se direktno pokazuje

određena namjera. Ovakav slučaj postoji kada se volja izjavljuje riječima ( usmeno ili

pismeno ) ili drugim uobičajenim znacima na osnovu kojih se sa sigurnošću može utvrditi

postojanje volje neposredno usmjerene na zaključivanje pravnog posla.

2. Posredna, indirektna izjava volje postoji kada se lice tako ponaša, odnosno preduzima

takve radnje na osnovu kojih se posredno, ali sigurno može utvrditi njeno postojanje.

Ovakvo izjavljivanje volje se naziva i izjava volje konkludentnim radnjama ( facta

concludentia ). Da bi ovakva izjava volje proizvodila pravna dejstva potrebno je da se iz

ponašanja lica može prema okolnostima, logično i sa sigurnošću zaključiti da se volja

izražava radi postizanja određene pravne svrhe.

3. Pored izričite i posredne izjave volje, koje se smatraju izjavom volje aktivnim

ponašanjem, u pravnoj teoriji je diskutabilno pitanje da li se pasivnim ponašanjem

( ćutanjem ) može izjaviti volja. Kod pasivnog ponašanja postoji potpuna uzdržanost od

bilo kakve radnje na osnovu koje bi se moglo zaključiti o postojanju volje.

U rimskom pravu je važilo pravilo: Qui tacet non utique fatetur, sed tamen verum est eum

non negare – Ko ćuti ne priznaje, ali je tačno da ne poriče. Kanonsko pravo je predviđalo:

Qui tacet consentire videtur – Ko ćuti smatra se da pristaje. Moderna prava usvojila su

princip da se ćutanje po pravilu ne smatra pristankom. I prema našem ZOO ćutanje

ponuđenog ne znači prihvatanje ponude. Ovo pravilo nema apsolutnu važnost nego postoje

izuzeci. Neki od njih ustanovljeni su zakonom ( normirano ćutanje ). Npr. ako ponuđeni stoji

u stalnoj poslovnoj vezi sa ponudiocem u pogledu određene robe, smatra se da je prihvatio

ponudu koja se odnosi na takvu robu, ako je nije odmah ili u ostavljenom roku odbio. Slično

8

pravilo važi i za ugovor o nalogu, zakupu kao i kod drugih ugovora sa trajnim izvršenjem

obaveza. Ukoliko je zakupac po proteku roka na koji je zakup ugovoren, nastavio da

upotrebljava stvar, a zakupodavac se tome nije protivio, smatra se da je zaključen nov ugovor

o zakupu neodređenog trajanja, pod istim uslovom kao prethodni.

9

OBILJEŽJA VOLJE

Da bi pravni posao nastao volja mora imati određene osobine. Izjavljena volja mora biti:

slobodna, ozbiljna, stvarna i usmjerena na nešto što je moguće ostvariti.

Slobodno izjavljena volja je ona koja nije posljedica zablude, prevare, prijetnje ili prinude

stranke koja je izjavljuje. Ovakvi nedostaci predstavljaju razlog za poništenje pravnog posla,

tzv. relativno ništavi ili rušljivi pravni poslovi.

Volja je ozbiljna ukoliko izražava namjeru izjavioca da se pravno obaveže, dakle, ukoliko je

upućena na nastanak, promjenu ili prestanak subjektivnog građanskog prava ( animus

contrahendi ). Da li je volja ozbiljna, utvrdiće se od slučaja do slučaja vodeći računa o

okolnostima u kojima je nastala, a prema društvenim standardima ponašanja.

Stvarna volja je ona koja nije prikrivena prividnim pravnim poslom, nije data u šali i nije

počinjena greška u prenošenju i tumačenju volje. Stvarna je ona volja koja nije prividna

( simulovana ). Volja koja se izjavljuje da bi se prikrio neki drugi pravni posao ne proizvodi

pravna dejstva. U ovakvim slučajevima važi prikriveni ( disimulovani ) pravni posao, ako su

ispunjeni uslovi za njegovu primjenu.

Volja mora da se odnosi na nešto što je faktički i pravno moguće. Pod faktičkom

mogućnošću podrazumjeva se nešto što je ostvarivo imajući u vidu redovan tok stvari.

Pravna mogućnost znači da volja mora biti uperena na nešto što pravnim i moralnim

normama nije zabranjeno.6

PREDMET I KAUZA PRAVNOG POSLA

6Popov, D., Građansko pravo, treće izmjenjeno i dopunjeno izdanje, Opšti deo, Beograd,

2001., str. 199.

10

Svaki pravni posao mora imati predmet ( objekat ) na koji se pravni posao odnosi. Predmet

pravnog posla je stvar ili radnja povodom koje nastaju u pravnom poslu određena prava i

obaveze.

Uslov za nastanak pravnog posla je saglasnost volja stranaka o predmetu pravnog posla.

Izjavljena volja mora da se odnosi na predmet, jer u protivnom pravni posao ne postoji.

Prema Zakonu o obligacionim odnosima predmet dužnikove obaveze može se sastojati u

davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju. Kada se obaveza sastoji u davanju ( dare ) dužnik

iz pravnog posla je povjeriocu obavezan da preda neke stvari bez obzira da li je u pitanju

prenos svojine ili nekog drugog prava. Ukoliko se obaveza sastoji u činjenju ( facere ) dužnik

je obavezan da preduzme neku radnju, bez obzira da li je faktička ili pravna. Pored pozitivnih

obaveza koje se sastoje u davanju i činjenju, obaveza iz pravnog posla može se sastojati u

nečinjenju ili trpljenju ( negativna obaveza ). Nečinjenje predstavlja uzdržavanje od

određenog činjenja ( non facere ), koje je dozvoljeno i koje bi strana u pravnom poslu inače

mogla da čini ( npr. : lice se obaveže da neće sejati visoku kulturu i time zaklanjati vidik

susjedovoj kući, neko se obaveže da će trpiti prelaženje preko svoje njive u korist susjedne

nepokretnosti, itd ). Ukoliko je radnja zabranjena, uzdržavanje od nje ne može biti predmet

pravnog posla .

Da bi pravni posao proizvodio pravna dejstva, njegov predmet mora biti moguć, dozvoljen,

određen ili odrediv. Ukoliko je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili

neodrediv na osnovu Zakona se smatra da je ovakav pravni posao ništav.

Kauza pravnog posla predstavlja neophodan uslov za nastanak pravnog posla. Za razliku od

predmeta, koji označava ono što se duguje, odnosno na šta se dužnik obavezuje ( quod

debetur ), kauza pravnog posla je odgovor na pitanje zašto se nešto duguje, odnosno zbog

čega se dužnik obavezuje ( cur debetur ). Kauza bi bila uzrok, povod, razlog, cilj nastanka

pravnog posla.

Za autore koji prihvataju subjektivno shvatanje kauze, ona je čisto psihološki elemenat koji

pokreće volju pojedinca da zaključi pravni posao. Često poistovjećuju kauzu i motiv, s tim da

11

se od mnoštva motiva koji utiču na formiranje volje uzima samo onaj koji je presudno uticao

na izjavu volje. Ovakvo shvatanje kauze, koje izlazi iz domena prava i kauzu posmatra kao

psihološku pojavu, u svom čistom obliku je neprihvatljivo.

Za pristalice objektivnog shvatanja kauza je ekonomski ekvivalent koji strane u pravnom

poslu žele da postignu zaključujući ga. Kauza po njima nema ništa zajedničko sa motivima.

Ona predstavlja imovinsku ravnotežu između strana u teretnim ugovorima. Kada su u pitanju

dobročini ugovori, autori koji prihvataju ovo mišljenje nisu jedinstveni.

Zakon o obligacionim odnosima usvaja mješovitu subjektivno-objektivističku teoriju. Kauza

ili osnov je neophodan uslov za nastanak ugovora. Svaka ugovorna obaveza mora imati

dopušten osnov. Osnov je uslov nastanka pravnog posla i razlog zbog kojeg strane zaključuju

pravni posao. Nedopušten je onaj osnov ako je protivan prinudnim propisima, javnom

poretku ili dobrim običajima. Pretpostavlja se da obaveza ima osnov iako nije izražen. To

znači da i apstraktni pravni poslovi imaju kauzu, jer je ona uslov punovažnosti svakog

pravnog posla, ali je ona u ovom slučaju nepoznata ( skrivena ) za treća lica. Ukoliko osnov

ne postoji ili je nedopušten, ugovor je ništav.

VRSTE PRAVNIH POSLOVA

12

Pravna nauka ( a nekada i zakonodavac ) dijeli pravne poslove na više vrsta. Ako pravni

posao pripada određenoj vrsti, za njega važe pravila predviđena za tu vrstu pravnog posla.

Ističu se podjele pravnih poslova na: jednostrane i dvostrane, među živima i za slučaj smrti,

teretne i dobročine, formalne i neformalne, kauzalne i apstraktne.

Jednostrani i dvostrani pravni poslovi

Podjela na jednostrane i dvostrane pravne poslove izvršena je prema tome koliko izjava volje

je potrebno za nastanak pravnog posla.

Jednostrani pravni poslovi sadrže izjavu volje samo jedne stranke. Pravni posao je jednostran

ako je za njegov nastanak dovoljna izjava volje samo jednog lica, tj. ako se željeno pravno

dejstvo može ostvariti izjavom samo jedne volje. Ovdje se jednostranom izjavom volje

zasniva, mijenja ili ukida pravni odnos. U jednostrane pravne poslove spadaju: ponuda za

zaključenje ugovora, javno obećanje nagrade, izdavanje hartija od vrijednosti, izjava

povjerioca da raskida ugovor, okupacija, sačinjavanje testamenta, itd.Jednostranim pravnim

poslovima se mogu stvarati obaveze za sebe, raspolagati svojim pravima, stvarati prava za

treće osobe, ali se trećima ne mogu nametati obaveze.7

Dvostrani pravni poslovi ili ugovori nastaju saglasnošću volja dveju strane koje imaju za cilj

da proizvedu određeno pravno dejstvo. Ugovor predstavlja koegzistenciju volja dveju strane

koje su sadržinski različite ali usmjerene na ostvarenje zajedničkog pravnog cilja. Ugovor se

sastoji iz dvije izjavljene volje koje se dopunjavaju, naime ponude za zaključenje ugovora i

prihvatanje ponude.Svojstvo dvostranog pravnog posla imaju, npr.: prodaja, razmjena,

ugovor o zakupu, ugovor o ostavi, ugovor o poklonu, ugovor o posluzi, itd. Dvostrani pravni

poslovi mogu biti dvostrano ili jednostrano obavezni, zavisno od toga da li obe strane u

pravnom poslu imaju obaveze ili ih ima samo jedna. Dvostrano obavezni ugovor stvara

istovremeno kod svake strane uzajamna prava i obaveze, tako da je svaka strana i povjerilac i

dužnik. U jednostrano obaveznom ugovoru ( koji je takođe dvostrani pravni posao ), samo je

jedna strana povjerilac, a druga strana je dužnik.

7Stanković, O., Vodinelić, V., Uvod u građansko pravo, treće izmjenjeno i dopunjeno izdanje, Beograd, 1996., str. 162.

13

Pored dvostrano obaveznih i jednostrano obaveznih , mogu nastati i višestrani pravni poslovi.

Višestrani pravni posao je zaključak većine lica, kod kojeg odlučuje većina datih glasova.

Tako ugovor o ortakluku koji broji više od dva ortaka je višestrani i višestrano oabvezni

pravni posao, ali tako da svaki ortak preuzima obavezu prema ortakluku kao cjelini. Svaki

ugovarač odgovara za pravne i materijalne nedostatke ispunjenja koji se npr. sastoji u predaji

stvari, prenošenju prava ili radu.

Pravni poslovi među živima i pravni poslovi za slučaj smrti

Pravni poslovi među živima ( inter vivos ) nastaju za života onih koji su ih zaključili. Po

pravilu ovi pravni poslovi proizvode pravna dejstva za života stranaka, ali mogu proizvoditi

pravno dejstvo i poslije smrti ukoliko pravni posao nije zaključen s obzirom na posebna

svojstva subjekta ( intuitu personae ). Pravnim poslovima među živima obavlja se pravni

promet. Oni nastaju voljom stranaka i mogu biti različiti.

Pravni poslovi za slučaj smrti ( mortis causa ) su oni čije dejstvo počinje smrću određenog

lica ( testament, legat ).

Teretni i dobročini pravni poslovi

Teretni pravni poslovi su oni kod kojih se daje nadoknada za ono što se od druge strane

dobija. Činidbi jedne strane odgovara protivčinidba druge strane ( npr.: prodaja, razmjena,

zakup, itd ).

Dobročini pravni poslovi su oni kod kojih jedna strana ne daje nikakvu nadoknadu za ono što

od druge dobija. Činidbi jedne strane ne odgovara protivčinidba druge strane, ( npr.: posluga,

poklon, zajam bez kamate, itd ). Kod dobročinih pravnih posova strana koja se obavezuje na

neko dobročino davanje ili činjenje, umanjuje svoju imovinu sa namjerom uvećanja imovine

druge strane.

Formalni i neformalni pravni poslovi

14

Pravni posao je formalan ako se zasniva u formi predviđenoj zakonom ili voljom strana ( u

pisanoj formi, pred svjedocima, u formi isprave ovjerene pred državnim organom, itd ).

Značaj forme je višestruk. Stranke prilikom zaključivanja formalnog pravnog posla postupaju

sa većom pažnjom nego kod neformalnog. Poštovanje forme ima za posljedicu ozbiljnije

razmišljanje o posljedicama koje proizilaze iz pravnog posla. Forma doprinosi preciznom

utvrđivanju sadržine pravnog posla. Faza pregovaranja se može jasno razdvojiti od faze

zaključenja pravnog posla kod formalnog pravnog posla. Dokazna funkcija forme ogleda se u

tome što se njome pouzdano može utvrditi ugovor i njegova sadržina. Forma je posebno

značajna i sa aspekta zaštite javnog interesa, jer se njome štiti sigurnost pravnog poretka.

Pored prednosti, forma ima i nedostatke koji se manifestuju u otežavanju pravnog prometa i

činjenici da pravni posao koji nije zaključen u određenoj formi ne proizvodi pravno dejstvo.

Pravni posao je neformalan ako se može zasnovati na bilo koji način: riječima, uobičajenim

znacima ili drugim ponašanjem iz kojeg se sa sigurnošću može zaključiti da je pravni posao

nastao.

Kauzalni i apstraktni pravni poslovi

Kauzalni pravni poslovi su oni kod kojih je cilj ( kauza ) jasno istaknut, tako da se pouzdano

može utvrditi obaveza jedne ili obeju strana. Ukoliko se iz pravnog posla vidi svrha

obavezivanja, i poznata su njegova dejstva među strankama, radi se o kauzalnom pravnom

poslu. Tako je u ugovoru o poklonu izraženo da se jedna strana obavezuje da na drugu stranu

prenese pravo svojine pokretne stvari sa namjerom darovanja, bez protivčinidbe

poklonoprimca. U ugovoru o prodaji je izvjesno da se obje strane obavezuju – prodavac da

kupcu prenese pravo svojine ili neko drugo pravo, a kupac prodavcu da će mu za to isplatiti

novčanu protivvrijednost.

Apstraktni pravni poslovi su oni kod kojih cilj ( kauza ) nije istaknut, tako da se ne vidi zbog

čega se stranke obavezuju. Iako kauza kod ovih pravnih poslova nije istknuta, ona mora da

postoji, jer bez kauze nema pravnog posla. Za razliku od kauzalnog pravnog posla kod kojeg

je kauza vidljiva, kod apstraktnog stranke prikrivaju kauzu, tako da ona ostaje nepoznata za

treća lica. Tipičan apstraktni pravni posao bio bi izdavanje menice, jer se iz menične isprave

ne vidi osnov obavezivanja njenog izdavaoca. Za treća lica je nepoznato da li se menični

15

iznos duguje korisniku na ime isplate zajma, kupoprodajne cijene, izmirenja duga, zakupa ili

se daje kao poklon i sl.

16

LITERATURA

Babić, I., Građansko pravo, Pravni fakultet Banja Luka, Banja Luka, 2008.

Stojanović, D., Uvod u građansko pravo, Beograd, 1981.

Stanković, O., Vodinelić, V., Uvod u građansko pravo, Beograd, 1996.

Popov, D., Građansko pravo, Beograd, 2001.

17