POJMOVI (UVOD U ARHEOLOGIJU II)

AGORA - (grč.= trg, skupština)

U ant. Grčkoj gradski trg, tržnica, mjesto na kojem se odvijao društveno-politički i trgovačkiživot. Nalazi se obično u središtu grada, u primorskim gradovima blizu pristaništa. U starije jedoba nepravilna oblika, okružena hramovima i javnim zgradama, kasnije kvadratna oblika iizgrađena kao arhitektonska cjelina, okružena trijemovima. Uzor je rimskom forumu.Agora je i prvotan naziv za narodnu skupštinu, koja se kasnije zove eklezija (= ovu riječpreuzima kršćanstvo, prvotno za crkvu kao zajednicu vjernika, a u romanskim jezicima i zacrkvenu zgradu: tal. chiesa, franc. eglise, starodalm. hesia, jesia, itd.)

AKROTERIJ - (grč. akroterion= vrh, glavica)

U grčkoj umjetnosti samostalan plastičan ukras na vrhu i krajevima zabata hrama ilisarkofaga. Prvobitno simbolički ukras (npr. lira), zatim palmeta, akantusov list, a kasnije isloženije tvorevine (sfinga, grifon, Gorgona, Nike, čovječji lik). Javlja se i u etrušćanskoj irimskoj umjetnosti, te u srednjovjekovnoj (npr. na vrhu ciborija).

AMBON - (grč.= pupak ili kvrga na štitu; ono što se ističe)

Povišeno mjesto (govornica) smješteno na spoju svetišta i broda crkve, namijenjeno čitanjubiblijskih tekstova u liturgiji. Sastoji se od ovalne, kvadratne ili poligonalne ograde, s jednestrane otvorene, zatim noge ili postolja na kojem počiva i malog stubišta kojim mu se prilazi.U bazilikama se nalaze dva takva mjesta. U ranokršćanskim bazilikama amboni se nalaze nabočnim stranama scholae cantorum, a u romaničkim crkvama na dnu scholae cantorum premaglavnom brodu crkve. Sa sjevernog se čita evanđelje a s južnoga poslanica i starozavjetnitekstovi. Tamo gdje je bio samo jedan ambon (npr. S. Clemente u Rimu), reovito je biotrostepen: s najvišeg mjesta đakon čita evanđelje, sa srednjega subđakon poslanicu, a snajnižega lektor čita tekstove Starog zavijeta i ostale poruke. U pravoslavnoj crkvi se nalazikao povišeno mjesto ispred ikonostasa, a naziva se amvon.Ambone u 11. st. polako istiskuje pojava propovjedaonice. Propovjedaonica je govornica kojaje od poda crkve odignuta od 1 do 4 m (i više), s koje svećenik propovijeda vjernicima (Split=romanička šesterostrana, 13.st.). U doba baroka doživljava vrhunac likovne ekspresije: ureljefu se izrađuju čitave poučne biblijske priče. Iznad se često postavlja baldahin koji imaakustičku, simboličku i dekorativnu funkciju. U 12. i 13. st. katkad nailazimo na dvijepropovjedaonice, svaka na svojoj strani broda.

APSIDA - (grč. hapsis= spoj, svod, prigradnja)

Polukružni završetak antičke bazilike gdje je sjedio predsjednik suda sa svojim pomoćnicima.Od 4.st. taj arhitektonski oblik preuzima i kršćanska bazilika i u tom dijelu smještena jebiskupova katedra, a njoj sa svake strane subselia za zbor svećenika. U kasnijim razdobljimapoprima različite oblike (poligon, kvadrat, segment), a i drukčije funkcije (od 11.st. u njoj sesmješta oltar i sarkofag s moćima). Obično je nadsvođena polukalotom. Apsidiola – malaapsida, u romaničkoj i gotičkoj arhitekturi često po više njih prati glavnu apsidu.

AMFORA – antička keramička trbušasta posuda dugačkog i uskog vrata s dva drška i, najčešće, špicastim dnom. Rabila se za prijevoz i čuvanje vina, ulja, meda, usoljene ribe,

1

datula, žitarica i dr. Specifični oblik nastao je prilagodbom potrebama brodskog prijevoza. Javljaju se u Grčkoj, preuzimaju ih Rimljani, a proizvode se sve do 11. st. na području Bizanta. Oblik amfora (zaobljenost, duljina vrata, izgled držača) ovisi o mjestu proizvodnje pa se razlikuju grčke (koje su i jedine ukrašavane i ponekad imaju prošireno dno na kojem mogu samosalno stajati), sjevernoafričke, španjolske, istarske, italske, rimske.

APOKSIOMEN – (grč. ἀποξυόμενος, apoxyómenos: "onaj koji se struže") jedna je od konvencionalnih poza u kojoj su antički Grci prikazivali atlete. Nakon treninga, sportaši su prašinu i znoj s (nauljenog) tijela skidali malim srpolikim instrumentom koji su Grci zvali ksistra (ξύστρα), a Rimljani strigil (strigilis); kipovi apoksiomena hvataju mladiće u takvim trenucima. Najpoznatijeg antičkog apoksiomena oblikovao je u bronci Lisip iz Sikiona, dvorski kipar Aleksandra Velikog, oko 330. pr. Kr. Original je izgubljen. Sačuvana je antička mramorna kopija, danas u rimskom Museo Pio-Clementino, otkrivena 1849. u Trasteveru.

Za hrvatsku kulturu motiv apoksiomena osobito je zanimljiv zbog nedavno kod Lošinja otkrivenog, odlično sačuvanog i umjetnički iznimnog antičkog kipa, tzv. Hrvatskog Apoksiomena.

APOLON – Apolon, bog svjetlosti, muzike i proricanja, pripada drugoj generaciji bogova sa Olimpa, jer je Zevsov sin od Lete, kao i njegova sestra Artemida. Apolon je bio prelijepi bog, visok, skladno građen i bujne kose, i zbog toga je imao mnogo ljubavnih avantura, kako sa Nimfama, tako i sa običnim smrtnicama. Jednom je zavolio kćerku boga Peneja, Dafne. Međutim ona mu ljubav nikako nije uzvraćala, već je, pošto je bog stalno proganjao, zamolila oca da je u nešto pretvori, kako bi se spasila. Tako i bi. Nimfa je pretvorena u biljku lovor (dafni=lovor), biljku koja je od onda posvećena Apolonu. Apolon je bio i bog ratnik, veoma vješt strijelac, koji je mogao svije strijele da dobaci jako daleko. Ljudi su prekomjerno obožavali, po raznim hramovima i proročištvima, na takmičenjima i žrtvovanjima. Postao je religijski simbol kako u umjetnosti, tako i u radu. Šta više, neki ga smatraju Pitagorinim ocem.

ARA-

ARGONAUTI – družba heroja iz grčke mitologije koji su u godinama što su prethodile Trojanskom ratu pratili Jazona u Kolhidu (današnja Gruzija) u njegovoj potrazi za Zlatnim runom. Ime su dobili prema brodu Argo koji je nazvan prema svom graditelju Argu. "Argonauti" stoga doslovce znači "moreplovci s Arga". Ponekad se nazivaju Minijanima prema prapovijesnom plemenu s tog područja.

ARIJANSTVO – kristološki nauk što ga je širio prezbiter Arije, koji je živio i naučavao u ranom 4. stoljeću u Aleksandriji u Egiptu. Prema ovom nauku božanska narav Isusova podređena je naravi Boga Oca, pa je tako bilo vrijeme u kojem druga božanska osoba nije postojala, već je stvorena od Oca. Arijanstvo je u 4. i 5. stoljeću bilo vrlo rašireno u Crkvi. Arijev je nauk osuđen je kao hereza na Prvom nicejskom saboru.

AVERS – (Av)-naziv za lice tj. prednju stranu novca. Na njemu se prikazuju glave božanstava, simboli grada…u antici. U helenizmu se pojavljuje lik vladara. U Rimu je u carsko doba na aversu lik cara ili nekoga iz njegove uže obitelji

BALEJ –

2

BAPTISTERIJ – izvorno je krsni zdenac, to jest mali bazen u kojem su se obavljala krštenja.

Postoje ostaci takvih krstionica iz 4. stoljeća, a obično su imale križni tlocrt s dva niza stuba kojima se silazilo u krstionicu i iz nje izlazilo. Prve krstionice razvile su se iz židovskih bazena za obredno pranje, o kojima na Bliskom istoku postoje arheološki dokazi barem iz 1. stoljeća. Postoje naznake da su takve krstionice postojale već u samim počecima kršćanstva.

Kasnije, u kršćanskom graditeljstvu od 4. do 14. stoljeća naziv „krstionica“ označavat će i posebnu građevinu vezanu uz biskupsku crkvu, a namijenjenu obredu krštenja. Redovito kružna ili poligonalna tlocrta s udubljenim bazenom za uranjanje, poslije samo za polijevanje krštenika. Rani primjer pomičnog bazena krstionice je Višeslavova krstionica iz Nina, s početka 9. stoljeća.

Od 12. stoljeća i u svim župnim crkvama grade se kamene ili metalne posude, često na jednoj nozi ili postolju (školjka) koje zamjenjuju bazen; smještena u brodu, kapeli ili sakristiji crkve.

BAZILIKA – ( kraljeva dvorana) je rana forma kršćanske bogomolje. Vjerovatno je građena od rimskih istoimenih građevina koje su služile kao sudnice i tržnice.

Bazilike imaju i osobine rimskih kuća i katakombi koje su služile kao mjesta za ispovjedanje vjere prije nego što je Kršćanstvo priznato za službenu religiju. Naprijed se nalazio Atrij na stupovima. On je vodio na usku terasu na kojoj su bila tri ili više ulaza u glavni dio zgrade. Središnji dio imao je lađu i nekoliko redova stupova koji su podupirali središnji dio. Iznad su se nalazili prozori.

Građevina je bila okrenuta istoku, sa lukovima i apsidama ukrašenim mozaicima. Na uzvišenom dijelu ispod apside je bio oltar sa nebom iznad njega. Odmah ispod oltara, često ispod nivoa poda, nalazio se prostor sa moćima sveca zaštitnika. Episkop je držao službu stojeći u središnjem dijelu, na tronu, a ostali svećenici su bili raspoređeni polukružno, lijevo i desno od njega.

CARDO – ulice koje su rimskom gradu pravilnog rastera , teku u pravcu sjever – jug , pritom okomito sjekući decumanus

CARDO MAXIMUS –

CASTRUM – (lat. castrum: utvrda, vojni logor), utvrđeno vojničko naselje; tabor, logor. Izvorno značenje pojma u rim. doba potječe od legijskoga logora opasana bedemima i kulama, koji se gradio po točno određenim pravilima: pravokutni oblik, po jedna vrata na sredini svake stranice i dvije gl. ulice, s pretorijem (zapovjedništvom) na njihovu sjecištu, te s točno određenim položajem pojedinih građevina.

CENTURIJACIJA – (prema lat. centurio: stotnija) ili limitacija (lat. limitatio: ograničenje), ant. tehnika katastarske premjere poljop. zemljišta na pravilne pravokutne ili kvadratne čestice, radi podjele zemlje kolonistima pri osnivanju novih naseobina (kolonija). Tragovi se centurijacije i danas prepoznaju na katastarskim i topografskim mapama i snimcima iz zraka, ali i u krajoliku ondje gdje međe, putovi i ceste slijede tu katastarsku mrežu.

CIPUS – je specifičan oblik kamenog nadgrobnog spomenika u obliku prizme ili cilindra s natpisom ili ukrasom

3

CONFESSOR –

DAORSI – su ilirsko pleme koje je živjelo u dolini rijeke Neretve, na području današnje Hercegovine od 300. do 50. godine prije nove ere. Plemensko središte im se nalazilo u velikom utvrđenom naselju kod mjesta Ošanići u blizini Stoca po imenu Daorsoi ili Daorson, Daorsum (grčki: ΔΑΟΡΣΩΝ). Smatra se da je grad Daorsoi osnovan u IV-III stoljeću p.n.e. na području naseljenom još u bronzano doba. Veličina i očuvanost ovog grada navode na zaključak da je pleme bilo prosperitetno i u dobrim odnosima sa susjedima pošto nisu uočeni tragovi razaranja kao na sličnim mjestima. Pošto su imali bliske odnose sa Grcima i stalne trgovačke veze sa njima, preuzeli su grčki jezik i pismo i postepeno se helenizirali.

DAUNIJSKO POSUĐE –

DECUMANUS – zapad – istok , jedna od rimskih glavnih ulica i u vojnom logoru, okomito je položena na cardo

DECUMANUS MAXSIMUS –

DELMATI – (lat. Dalmatae, grč. Delmatoi) su antička etnogrupa koja je nastavala današnju srednju Dalmaciju i zapadnu Hercegovinu između rijeka Krke i Neretve, gdje se pojavljuju od 4. stoljeća pr. Kr. Po razdiobi naroda u rimsko doba, Dalmati se smatraju Ilirima u širem smislu, pa ne ulaze u sastav kasnijega Ilirskog kraljevstva uz južni Jadran. Po njima se potom zove rimska provincija Dalmatia i današnja Dalmacija tj. južna Hrvatska.

DIJADEM – vrsta krune karakteristična za nekadašnje orijentalne monarhe i članove kraljevskih porodica. Naziv joj dolazi od grčke riječi "διάδημα" (diádēma), "vrpca" ili "traka",[1] odnosno "διαδέω" (diadéō), "obmatam" ili "vezujem"

DIJANA – staroitalska boginja svjetla, Mjeseca i života, koju su Rimljani već u najstarija vremena izjednačili s grčkom boginjom Artemidom. Dijana je bila zaštitnica lovaca, kćer Jupitera i Lete. Bila je sestra Apolona, boga Sunca.

DIONIZ – (grč. Διώνυσος, Diốnysos) u grčkoj mitologiji bog je plodnosti zemlje, vegetacije, vina, žena, bog-bik. Također je poznat kao Bakho i u grčkoj i u rimskoj mitologiji. Poznat nam je i pod drugim imenima, kao npr. Jakhus ili Zagrej.

EPONIM – (grč. eponymon = ime boga ili junaka po kome je što nazvano) leksemi su nastali poopćivanjem vlastitih imena. To su, dakle, apelativi (opće imenice) izvedene iz vlastitih imena. Eponimi se, dakle, pišu malim početnim slovom, a najčešće su nazivi nekih izuma ili otkrića nazvanih po zaslužnim osobama, razdoblja u umjetnostima ili pak neke osobine nazvane po ljudima koji su se njima odlikovali.

EXTRA MUROS – izvan zidina

FORTUNA –

FORUM – javni trg u rimskom gradu, središte gradskog života i jedan od najvažnijih elemenata rimskog urbanizma. njegovo porijeklo nalazimo na trgovima na raskrišću cesta, gdje su se okupljali trgovci stokom. Prvotno je bio prazan prostor oko kojeg su trgovci postavljali svoje prodavaonice. U III.st. pr.n.e. se počinje uređivati poput grčke agore :

4

pravokutni trg se okružuje porticima i javnim zgradama, prije svega kurijom – za sastanke lokalnog senata, i bazilikom . U rasteru grada najčešće zauzima prostor gdje sijeku cardo i decumanus . Na forumu se obavljalo suđenje , trgovalo se, održavali su se narodni skupovi, pa čak i gladijatorske igre.

GEMA – dragi ili poludragi kamen ukrašen reljefom ili urezom. Geme su prije svega služile kao nakit, a one s udubljenim ukrasom i za otiskivanje u drugim mekanim materijalima ( vosak, glina) kao pečatnjaci. Kameje su ponekad bile poprilično velike. Najstarije geme susrećemo već u kulturama starog Istoka, a zatim u nalazima egejske kulture. U Grčkoj izrada cvate u VI. st. pr.n.e , a u rimskom carstvu izrađuju se često carski portreti u obliku gema. Utoku srednjeg vijeka ova grana umjetnosti kontinuira samo na području Bizanta, a na europskom Zapadu obnavlja se tek u renesansi.

GENCIJE – sin velikog ilirskog kralja Pleuratusa II iz plemena Labeata. Vladao je kraljevstvom Ilirije od 180–168. godine p.n.e. kao posljednji ilirski kralj. Glavni grad mu je bio Skadar (današnja Albanija).

GNATHIA VAZE – Gnathia vaze dobile su ime po nalazištu Egnathia (antička Gnathia) na istočnojobali Apulije, gdje su otkrivene u velikom broju još u prošlom stoljeću, nokasnija su istraživanja pokazala da je bilo i drugih radionica ne samo u Apulijinego i izvan nje1. Pretpostavlja se da je u Tarentu bio centar proizvodnje ali sei Canosa također smatra važnim središtem produkcije vaza ovog stila. Karakteristično je za Gnathia vaze da su poKhromne, odnosno da se na crnifirnis nanosi ukras bijele, žute, narančaste i crvene boje, ponekad smeđe, ružičaste

i zelene, što im daje posebnu dekorativnost i draž.

GORGONE – grčkoj mitologiji ženska su stvorenja s oštrim očnjacima i zmijskom kosom, kćeri morskog boga Forkisa i Keto[1] ("Forkide"[2]), a njihov je pogled okamenjivao. Najpoznatija je Meduza.

GRADINA – (gradišta) ostaci su utvrđenih stalnih naselja na uzvisinama koje se grade od prapovijesti pa sve do srednjeg vijeka. Tijekom opasnosti služile su kao pribježišta (refugium) ili kao stražarska mjesta (manje gradine). Unutar njih u pravilu se nalaze stambene građevine smještene u sredini ili duž zaštitnih zidova. Utvrđivale su se najprije palisadama s užim ili širim rovovima između njih, a kasnije se podižu i zidovi različite visine i širine, koji su u početku građeni od nevezana kamenja i zemlje, a poslije pojačavani drvenom građom.

Najstarije gradine u Hrvatskoj potječu s kraja neolitika. Iz ilirskog su razdoblja najbolje očuvane na kraškome zemljištu, a posebnu skupinu čine gradine na području Liburnije, Kvarnera i Istre, tzv. kasteljeri, koji uglavnom pripadaju željeznom dobu. Te su gradine načinjene od velikih tesanih blokova, odnosno od lomljena nevezana kamenja.

Za rimske su vladavine pojedine gradine bile napuštene, dok su druge upotrebljavali starosjedioci ili su služile kao rimske vojne stanice.

Mnoge gradinske utvrde iz ranog srednjeg vijeka još su nedovoljno istražene i valorizirane.

5

GRIFON – legendarna je zvijer s tijelom lava i glavom orla. Ženka ima i orlova krila. On je prezentiran s četiri noge, krilima i orlovim pandžama na stražnjim nogama te ušima.

Klasični i heraldični grifoni bili su muški i ženski. Takozvani "muški" grifon nazvan je keythong u engleskim heraldičnim manoskriptima iz XV. stoljeća.

HELENISTIČKO DOBA – od 338. do 146. g.pr.Kr.

= razdoblje Makedonske i Rimske vlasti

HERAKLO – grčkoj mitologiji bio je polubog, sin vrhovnog boga Zeusa i smrtnice Alkmene. U rimskoj mitologiji zvao se Herkul.

HERMES – grčkoj mitologiji bio je polubog, sin vrhovnog boga Zeusa i smrtnice Alkmene. U rimskoj mitologiji zvao se Herkul.

ILIRI –

INCINERACIJA – paljevinski ukop

INHUMACIJA – pokop, sahranjivanje

INSULA – Postepeno nakon grčke kolonizacije razvija se novi način pravilnog urbanizma. To rezultirahipodamskim sustavom, kojem je temeljna jedinica inzula, pravilni građevinski blok okružens četiri ulice (iako postoje i nepravilne inzule, s proizvoljnim oblikom parcela – po uzoru nastaroegejske komplekse kuća). Način gradnje je gust, s potpunom izgradnjom parcela izajedničkim graničnim zidovima. Kuće su zatvorene prema van, većinom s unutarnjimdvorištem. Osnivaju se čiste stambene četvrti bez zajedničkih kompleksa, tržnica, javnihgrađevina i zemljoposjeda.U rimu se stvaraju novi tipovi: gradske najamne kuće. Prve su nastale pregradnjom ispajanjem kuća s atrijem. Nadograđuju se katovi, do kojih se dolazi odvojenim stubama, apodijeljeni su u najamne stanove (cenacula). U dijelu prizemlja nalaze se prodavaonice iradionice. Atrij postaje dvorište za svjetlo. Prelagane konstrukcije često su uzrokurušavanjima i požarima s katastrofalnim posljedicama. Standard stanovanja i sanitarni uvjetivrlo su oskudni. Carskim se građevinskim zakonima nastoji uvesti red.

ITIFALIČNOST – s izrazitim ili naglašenim simbolima muškosti.

JAPODI – (lat. Iapodes, grč. Iapydoi) su sjeverozapadna etnogrupa ilirskih plemena u Starom vijeku, uglavnom na današnjem ozemlju srednje Hrvatske između rijeka Kupe (antička Colapis) i Une (Oeneus) do Velebita (Mons Baebius) i Vinodola (Valdevinum). Južnije od njih, u sjevernoj Dalmaciji, na velebitskoj obali i Kvarnerskim otocima (Insulae Liburnicae) bili su im susjedi pomorski Liburni s kojima su povremeno ratovali zbog obalnih teritorija. Na zapadu su graničili i povremeno se sukobljavali s istarskim Histrima, dok su njihovi međuodnosi s plemenima Maezaei i Ditiones istočno od Une slabije poznati.

Iz arheonalaza je potvrđeno kontinuirano naseljavanje Japoda oko Like barem od 9 stoljeća pr.Kr., a nakon pada pod rimsku vlast su dijelom romanizirani Japodi tu većinom nastavili živjeli bar do propasti Rimskog carstva, tj. ukupno tisućljeće i pol. Iako su Rimljani i još manje Grci, za kontinentalne Japode ostavili znatno oskudnije zapise nego za susjedne

6

primorske Liburne i Dalmate, arheološka ostavština Japoda je vrlo obilna pa je iz toga dosad razrađeno više opsežnih monografija o njihovoj kulturi i povijesti

JONIJE –

KAPITOLIJ – (Kapitol; lat.), utvrđeni brežuljak, polit. i vjersko središte antičkoga Rima. Današnji arhitektonski raspored prema Michelangelovu planu (o. 1540); usred trga ant. brončani konjanički kip Marka Aurelija.

KASTRIZACIJA –

KENOTAF – je simboličan grob ili spomenik podignut na uspomenu pokojnika čije se tijelo nalazi drugdje. Riječ "kenotaf" grčkog je podrijetla

KENTAURI – (grč. Κένταυροι, Kéntauroi)) bića su iz grčke mitologije. Kentaur je polukonj i polučovjek koji šeće šumama i voli samoću. Često ih prikazuju kao raskalašena i nagla bića. Jedini izuzetak je Hiron. Izvrsni su ratnici, a hrane se sirovim mesom.

KIBELA – stara frigijska "majka zemlja" koja je vladala cijelom prirodom. Svetkovanje joj je bilo karakteristično po divljem zanosu štovatelja i po tome što su se obredno zlijedili. U antici su Kibelu prikazivali s nazubljenom krunom, koja je normalan atribut azijskih boginja majki, i kako vozi kola što ih vuku lavovi. Zadržala je te crte i u renesansi, ali su joj bili dodani žezlo i ključ, a katkad i kugla. Odjeća joj je pretežno zelena i ukrašena cvjetovima. Kao jedno od četiri počela, personificira Zemlju. Kibelu su štovali u Frigiji u obliku svetoga kamena, koji je u Rim donesen 204.pr.Kr., za drugoga punskog rata. Također se spominje u rimskoj legendi kada je vestalinka Klaudija optužena zbog bluda i kada je s pomoću čuda uspjela dokazati svoju nevinost. Brod koji je prevozio kamenu priliku (kip) boginje Kibele (Cibele), Velike Majke (Magna Mater), iz Pergama u Rim, nasukao se u mulju na ušću Tibera. Vestalinka Klaudija Kvinta (Claudia Quinta), koju ocrniše da je bludnica, prizvavši kao svjedokinju svoje čednosti majku boginju, priveza pojas za pramac broda te ga stade vući uz rijeku. Kibelinu kamenu priliku prikazuju kako je nose u grad svećenici, u nazočnosti rimskoga vojskovođe Scipiona, dok Klaudija kleči pred njom.

KNEMIDA – štitnici za potkoljenice

KOLONIJA – Pod kolonijom se u novom vijeku podrazumijeva teritorij izvan područja matične države koji nema vlastitu političku ili gospodarsku vlast.

Pojam kolonija je usko povezan s kolonizacijom. Kod kolonizacije se u suštini radi o naseljavanju zemlje. Otuda je kolonija u širem smislu riječi skup osoba koje žive izvan svog područja naseljavanja. Osim toga, u području politike postoji potpuna ovisnost o "zemlji matici".

Stvaranje kolonija je najznačajniji instrument širenja moći imperijalističkih država.

KOLONIZACIJA –

KONFESIJA – (lat. confessio= priznavanje, ispovijedanje)

7

U ranokršć. i ranosrednjovjekovnim crkvama grob mučenika ili sveca ispod oltara. Isprva jeto zatvoreni sarkofag zazidan u oltaru ili ispod njega. Kasnije (6.st. i dalje) u zidu oltara pravise prozorčić ili jednostavna rupa kroz koju se može vidjeti sarkofag (fenestella confessionis=prozorčić ispovijedanja). Iz toga se vremenom razvija komora za sarkofag ispod oltara kojapostaje pristupačna ljudima, a zatim u romanici i oveći oblikovani prostor sa svodovima istupovima (kripta).

KONTRAFORI – (franc. contrefort)

Arhitektonski konstruktivni element koji pojačava zid i neutralizira bočni pritisak svoda, luka,kupole ili krova. Kao masivna zidna istaka pojavljuje se u unutrašnjosti ili na vanjštinigrađevine. U arhitekturi romanike ima oblik izduženog pilastra. U gotici se u završnom dijeluveže s potpornim stupovima i često je ukrašen klesanim dekorativnim motivima ili figurama.U renesansi i baroku predstavlja vanjski dio arhitektonske plastike.

KONVENT –

KRIPTA – (grč. krypte= skriveno mjesto, natkriven hodnik; kryptein= (s)kriti)

Prvotno, prostorija u katakombama koja je služila prvim kršćanima za bogoslužje i pokapanjemrtvih. Poslje naziv za grobnu kapelu smještenu obično ispod kora crkve. Kod nekih crkavakripta ima velike dimenzije, a ponekad služi kao mjesto za pokapanje visokih crkvenih isvjetovnih dostojanstvenika. To je polupodzemna prostorija namijenjena uglavnom kultumučenika. Podrijetlo vuče od konfesije. Od 10.st. kripta je u crkvama gotovo redovita pojava.Obično je jednobrodna, ali nerijetko i trobrodna, nadsvođena bačvastim svodovima. Uistočnom je dijelu uglavnom smješten sarkofag, slobodan ili uzidan u oltaru. Ima obično dvaprilaza, sa strane zapadnog dijela svetišta.

LIBER –

LIBURNI – (grč. Libyrnides) su antička pomorska etnoskupina koja je živjela na jugozapadu Hrvatske uz sjeveroistočni Jadran između rijeke Raše i Krke, tj. uglavnom u Kvarneru i sjevernoj Dalmaciji do velebitskog primorja. Zapadno od njih bili su Histri, sjeverno u zaleđu Japodi, a istočno Dalmati. Liburni su bili suvremenici italskih Etruščana i levantskih Feničana, pa je to na hrvatskom ozemlju najranija jasno potvrđena i opisana etnogrupa, koja se tu navodi već od 9. stoljeća pr.Kr.

MAUZOLEJ –(lat. mausoleum)

1. U užem značenju, monumentalna grobnica karijskoga vladara Mauzola u Halikarnasu,jedno od sedam čuda staroga vijeka (4.st.). Spomenik je djelo graditelja Satira i Piteja, askulpturalnu dekoraciju izveli su Leohar, Skopas, Brijaksid i Timotej. Pretpostavlja se da segrobna komora, okružena jonskim stupovima, dizala iznad visokog četverokutnog podnožja.Stupovi su nosili krov u obliku četverostrane stepeničaste piramide s kvadrigom i figuramaMauzola i njegove žene Artemizije na vrhu. Ostaci dekoracije (figure i frizovi) nalaze se uBritish Museumu u Londonu.2. U širem značenju, mauzolej je svaka grobnica monumentalnog karaktera (mauzoleji Gale

8

Placidije iz 5.st. i Teodorika iz 6.st. u Ravenni, cara Dioklecijana u Splitu, obitelji Račić uCavtatu, djelo Meštrovića, kao i m. obitelji Meštrović u Otavicama, Lenjinov u Moskvi...)

MEGALITSKA TEHNIKA – gradnja velikim kamenim blokovima

MITRA –

MUNICIPIUM –

MIZE –

NARTEKS – (grč. = torba, kovčežić za lijekove)

1. U antici, naziv za kutijice i ormariće, izrađene od suhe velestikine stabljike.

2. U starokršć. i bizantskoj arhitekturi, predvorje uz pročelje, određeno za katekumene ipokajnike. Odgovara pronaosu u antičkoj arhitekturi. Obično je pravokutnog tlocrta, smještenpoprečno na smjer broda i samo izuzetno prelazi njegovu širinu. Uklaplja se u masu građevineili se ističe nižim krovištem. Najčešće je uz vanjski zid pročelja (egzonarteks), a katkada uzunutrašnji (endonarteks). Isprva je otvoreni trijem sa stupovima, poslije prostor zatvorenzidovima. Od starokršćanske arhitekture preuzela je narteks (propilon, pronaos, porticus) izapadna crkvena arhitektura idućih stoljeća

NEKROPOLA – groblje ili mjesto gdje se sahranjuje, dok je bukvalno značenje "grad mrtvih". Pored rijetkih primjena riječi za moderna groblja riječ se gotovo isključivo koristi kad se misli na groblja antičkih i srednjovjekovnih civilizacija.

NIMFE – grčkoj mitologiji snage su prirode utjelovljene u polubožanske mlade žene. Žive vrlo dugo, otprilike 100 000 godina. imfe su prikazivane kao prekrasne mlade žene. Povezane su s božanstvima - Artemidom, Apolonom, Dionizom te s Panom i Hermesom. Često su bile mete požudnih satira. Bile su ljubavnice mnogih bogova - Zeusa, Apolona, Posejdona, a također i smrtnika - Minosa, Sizifa i Odiseja. Živjele su u prirodi, u planinama, rijekama, izvorima, dolinama itd.

ORANT – ljudski lik uzdignutih raširenih ruku , koji je često bio prikazan na zidnim slikama u katakombama, a predočuje dušu pokojnika.

PAN – (grč. Παν, Pan) u grčkoj mitologiji bog je pastira, stada, njiva, šuma, polja odnosno "paše i stoke", njihov zaštitnik i zaštitnik lovaca, stoga ga se naziva i zaštitnikom prirode. Osim toga ljubitelj je glazbe i najbolji plesač među bogovima. Pan je prema većini izvora sin nimfe Driope i boga Hermesa[1]. Panov je pandan u rimskoj mitologiji Faun.

Po Panu je nazvan jedan Saturnov mjesec.

PATRICIJI – (lat. pater - otac) su uživali privilegije i zauzimali sve položaje u državnoj upravi. U Rimu su se dugo zadržali ostaci patrijarhalnog uređenja. Nije bilo zemlje u privatnoj svojini, jer je ona pripadala cijeloj općini i predstavljala zajedničku zemlju. Pojedine obitelji imale su male površine zemlje - okućnicu.

9

U najstarijem razdoblju, uređenje rimske države bilo je aristokratsko. Nekoliko patricijskih obitelji činilo je rod, deset rodova bratstvo, ili kuriju, a deset kurija pleme ili tribu. Ukupno su bile tri tribe. Starješine patricijskih rodova sačinjavali su senat ili starješinski savjet. Svi odrasli muskarci dolazili su na kurijske skupštine i na njima odlučivali o najvažnijim pitanjim: o izboru kralja i činovnika, objavi rata, sklapanju mira.

Brak između patricija i plebejaca je bio zabranjen.

PLEBEJCI – su bili klasa građana s manjim pravima u starom Rimu, uglavnom seljačkog podrijetla. Kako su se razvijali zanati i trgovina, doseljavali su se i obrtnici i specijalizirani radnici. Posljedica je bila nastajanje cehova. Kako su cehovi rasli, kod slobodnih obrtnika, radnika i seljaka nastala je svijest o staleškom identitetu. Poticala ju je i još uvijek čvrsto poštivana zabrana braka između patricija i plebejaca. Težnja plebejskih obitelji koje su se obogatile - obitelji veleposjednika i trgovaca - da se uključe u politički život udružila se s nezadovoljstvom ekonomski slabijih; nastala je interesna skupina. (vidi:secessio plebis)

Takozvanom borbom staleža plebejci su postigli uvođenje službe pučkog tribuna, a postupno im se otvorio i pristup gotovo svim državnim službama. Na kraju ovog procesa (287. pr. Kr.) plebejci su postali ravnopravni patricijama: bili su punopravni građani, a zaključci narodne skupštine imali su zakonsku snagu za čitav narod. Ugledni plebejski rodovi pridružili su se starom patricijskom plemstvu.

Poslije borbi staleža u Rimu, plebejci ili plebs je naziv za ostale slobodne građane. Čak i kod ove skupine tradicija i vezanost uz moral predaka nadjačavali su težnju za promjenom društvenog i socijalnog položaja. Kako im je nedostajalo političkog iskustva i zrelosti, prepuštali su političko vodstvo članovima starih rodova. Slijedili su onog plemića koji je obećavao da će štititi interese malih ljudi. Nakon punskih ratova zaoštrile su se društvene suprotnosti; mase seljaka koji su ostali bez posjeda doselile su u Rim. To je izazvalo socijalne, ekonomske i političke probleme koje republika nije bila u stanju riješiti. Besplatna podjela žita za stotine tisuća nezaposlenih i povremenih radnika, mjera uvedena koncem republike, jest simptom nezavidnog ekonomskog položaja osiromašenih masa u velegradu. I u carsko doba procjenjuje se broj primalaca žita na 200 000 do 250 000 osoba, ali vladari su velikim građevinskim projektima plebsu osiguravali rad i zaradu.

PLUTEJ – ploča oltarne pregrada, najčešće sa reljefom

POLIS – grad – država u staroj Grčkoj . Središnji koncept klasične političke teorije, vitalan za razumijevanje politike antičkog perioda. Etimološki je korijen riječi politika.

Polis je osnovna organizacijska jedinica grčkog svijeta antike. To je malena samoupravna zajednica koncentrirana na grad sa širim agrarnim područjem. U polisu se odvijao sav javni život antičke političke zajednice, dok se privatni život odvijao u oikosu.

Polis nastaje radi zadovoljena viših potreba, koje nadilaze brigu za nužnosti svakodnevnog života u domaćinstvu (oikosu). Prostorna i brojčana ograničenost polisa omogućila je pojavu neposredne demokracije i stvaranje područja javnosti koja se kasnije razvila u Rimskoj republici.

10

Grci nastoje konstituirati polis kao umnu ljudsku zajednicu, najviši izraz čovjekove prirodne društvenosti. Platon polis shvaća kao oblik sretnog života svih građana koji se oblikuje kroz pokoravanje zakonima i time zajednici samoj koja je tvorac tih zakona. Po Aristotelu polis nastaje udruživanjem više seoskih zajednica radi dobrog života, iz toga Aristotel definira prostor polisa kao prirodan poredak u kojem se utjelovljuje čovjekova prirodna društvenost.

PROKONES – jedan od pomoćnih prostora crkve

PROSTIL – izraz u arhitekturi koji definira ulaz ili kapiju načinjenu od slobodno stojećih stubova u redu. Izraz se često koristi kao prilog kad se govori o ulaznom pročelju na zgradama klasičnog stila koji je izgrađen i produžen ispred osnovnog dijela zgrade

PROTOMA – poprsje dolazi od grč. protoma = njuška, bista. Naziv za plastično ljudsko poprsje ili prednji dio životinjske figure u funkciji dekorativnog elementa u antičkim likovnim i primijenjenim umjetnostima te u arhitekturi. Prikaz glave s vratom, te većeg ili manjeg dijela ramena. Donji dio je obično ravno odsječen. Često se nalazi na kvadratnom ili okruglom postolju.

PSEFIZMA – u kamenu zapisan povijesni dokument iz kojeg izranja 2300 godina stara priča o antičkim korjenima današnje Lumbarde. Njezinim otkrićem, u drugoj polovini 19. stoljeća, ovo malo mjesto na velika je vrata ušlo u svijet arheološke znanosti. Od tih davnih dana do danas, Psefizmi su bile posvećene brojne studije domaćih i stranih autora. Nije nikakvo čudo što je ovaj vrijedan nalaz toliko intenzivno privlačio zaljubljenike u prošlost - stručnjake i laike podjednako. Riječ je, naime, o jednom od najstarijih pisanih spomenika u ovom dijelu Europe iz čijeg se kamenog tkiva iščitava obilje dragocjenih podataka o principima grčke kolonizacijske prakse. Istraživače je, osim toga, dodatno intrigirala činjenica da se o samoj naseobini, čije postojanje Psefizma nedvojbeno potvrđuje, ne zna praktički ništa. Da je kojom igrom slučaja i ona utonula u povijesni mrak, čitava ova priča vjerojatno nikad ne bi bila ispričana. Srećom, Psefizma je nadživjela i svoje stvoritelje i njihov grad, ostavši sačuvana sve do naših dana kao ključni svjedok jedne davne epizode.

Sveobuhvatan pristup interpretaciji samog spomenika, ali i povijesnog događaja kojeg on dokumentira, zahtijevao bi mnogo iscrpniji rad od teksta koji slijedi. On, stoga, prvenstveno predstavlja podsjetnik na marginalizirano bogatstvo lokalne prošlosti.

REFUGIUM – naselje koje služi kao pribježište ili sklonište u vrijeme ratnih opasnosti.

Obično je smješteno izvan glavnih komunikacijskih putova, na prirodno dobro

zaštićenom položaju.

REVERS – (Rv)-stražnja strana, naličje novca. Tu je sekundarna predstava, manje važni prikaz. Na rimskom su novcu tu božanstva, scene iz života, mitologije, građevine, personificiranje općih vrlina, provincija…

SARKOFAG – (lat. sarcophagus; grč. sarkophágos; lithos "kamen koji jede, troši meso; kameni lijes"; grčki sarx = meso, phagein = jesti) je nadgrobni spomenik u obliku sanduka od kamena, osobito mramora, kovine, pečene gline ili drva, redovito oslikan ili urešen reljefima u

11

koji se polaže drveni lijes. U uporabi je od III. tisućljeća prije Krista u starom Egiptu, gdje je korišten kao spremište za mumiju.

Poklopac mu je ili ravan, ili u obliku krova na dvije vode s "rogovima" na uglovima. Stranice su mu gotovo redovito bogato ukrašene figuralnim prikazima portreta pokojnika i scena iz njegova života, ili pak mitološkim scenama. Od antike upotrebu sarkofaga preuzelo je i kršćanstvo, ali mu mijenja ikonografski sadržaj reljefne dekoracije. Isprva središnje mjesto zauzima križ, a kasnije biblijske scene koje simboliziraju ili neposredno govore o uskrsnuću i zagrobnom životu.

SATIRI – (grč. σάτυρος, sátyros - Σάτυροι, Sátyroi) u grčkoj mitologiji poluljudi su i poluživotinje koji opsjedaju šume i prate Pana ili Dioniza. Prikazivani su na različite načine, ali najčešći je prikaz satira kao mitološkog bića koje je napola jarac, a napola čovjek. Satiri, za razliku od ostalih bogova, nisu besmrtni nego su polubogovi

SILVAN –

SITULA – latinski naziv za kantu

STELA – kamena ili drvena ploča raznovrsnog oblika s dekoracijama i natpisima pogrebnog ili spomeničkog karaktera. Posebice su važne stele koje je dao napraviti faraon ili neki drugi vladar (asirski, babilonski i sl.), jer su imale obavještajnu i promidžbenu funkciju ("kraljevske stele" i granične stele, velikih dimenzija).

SUBSELLIUM –

TERRA SIGILLATA – ( lat. pečatirana zemlja ) naziv kojim se u novije vrijeme označava rimsko posuđe od pečene gline koje je označeno žigom radionice.

TRANSEPT – u crkvenom graditeljstvu, poprečni brod položen okomito na uzdužne brodove crkve tako da razdvaja svetište (uključujući oltar, apsidu, kor, prezbiterij ili katedru) od ostalog dijela crkve (brod) i daje tlocrtu obliku latinskog križa. Na sjecištu transepta i glavnog broda se često uzdiže središnji toranj ili kupola. Poput zidova uzdužnih brodova, i transept može biti ukrašen prozorima, vitrajima, rozetama i reljefima.

TRITON – mitološki grčki bog , gornji dio tijela je ljudski, ima rep od ribe

TRIJUMVIRAT –

TROPEJ – monumentalni spomenik pobjede

URNA – posuda u koju se pohranjuju spaljevski ostaci pokojnika

VILLA – tip rimske kuće, različit u pojedinim provincijama. Razlikujemo villu rusticu – seoska, gospodarska kuća i villu suburbanu – kuča na ladanju, u okolici grada, ponekad golemin razmjera. U renesansi ladanjska kuća okružena je vrtom.

12