polazak u školu

Polazak u osnovnu školu prvi je susret djeteta s jasnim i nedvosmislenim zahtjevima društva o tome što moraju naučiti i postići.

Uspješno uključivanje u školu snažno utječe na razvijanje pozitivnog stava prema učenju, važnosti školovanja kao i slike o sebi.

Od djeteta se očekuje da može podnijeti duže odvajanje od roditelja. Igra i druženje s vršnjacima i različitim odraslim osobama (rođaci, susjedi, voditelji aktivnosti za djecu) tijekom predškolskog razdoblja odlična su priprema za to.

Od djeteta se također očekuje i duža usredotočenost na školsko učenje. Dobra priprema za to jest uključivanje u različite kućne obveze, sudjelovanje u igrama koje zahtijevaju poštivanje nekih pravila, ukazivanje na važnost učenja, zahtijevanje da dovrši započeto i ne odustaje ako mu od prve nešto ne polazi za rukom.

Polaskom u školu djeca ulaze u sredinu u kojoj će u krugu vršnjaka i u okvirima koje definira društvo razvijati, provjeravati i pokazivati različite svoje sposobnosti i osobine.

Samostalno će se snalaziti u brojnim situacijama u kojima su im dosad pomagali roditelji.

Prvi susret sa školom

Već kod prvog ulaska u školu, pozdravljanja s roditeljima i prelaskom u učionicu, možemo primijetiti vrlo različita ponašanja djece: neka ulaze nasmijana, radosna, neka izgledaju radoznalo, puna očekivanja, neka su zbunjena, neka djeca izgledaju ravnodušno. Kod neke djece opažamo i strah, i odbojnost, ima tu i suza, poneko dijete se grčevito drži roditelja i odbija ući.

Je li dijete spremno za polazak u prvi razred?

• Dijete spremno za početak školovanja ima pozitivan stav prema školi, raduje se tome kao dokazu svoje odraslosti. Ovaj stav treba podržavati jer olakšava učenje i prihvaćanje obveza te svladavanje poteškoća.

• Ako sami nemate baš najsretnija sjećanja na

školu, nemojte time opterećivati i obeshrabrivati svoje dijete. Imajte povjerenja u njega i sebe! Učinite sve što je u vašoj moći da škola za njega postane mjesto na kojem će radosno, uporno i sa zanimanjem upoznavati sebe i svoje okruženje.

Spremnost za školu

Škola (društvo) postavlja pred djecu određene zahtjeve koje trebaju svladati kroz školsko učenje.

Spremnost za školu odnosi se na različite aspekte dječjeg razvoja koji omogućavaju zadovoljavanje tih zahtjeva, pa tako govorimo o tjelesnoj, emocionalno- socijalnoj i spoznajnoj (kognitivnoj) spremnosti za školu.

Spremnost za školu

Tjelesna zrelost Spoznajna zrelost

Emocionalno - socijalna zrelost

Tjelesna spremnost

Tjelesnu spremnost djeteta ispituje liječnik:

Dijete treba biti zdravo i zadovoljavati barem minimum standarda za visinu, težinu i tjelesne proporcije.

Osjetni organi (vid, sluh) trebaju normalno funkcionirati, ako je potrebno uz korekciju (naočale, slušni aparatić).

Tjelesna muskulatura djeteta treba biti razvijena da mu omogućava kretanje, stajanje i sjedenje bez teškoća, kao i izdržavanje novih tjelesnih napora poput nošenja školske torbe, pješačenja do škole i mirnog sjedenja u školskoj klupi izvjesno vrijeme.

Dijete treba imati razvijene navike kontrole organa za izlučivanje i normalnog hranjenja.

Spoznajna spremnost

Školsko učenje koje očekuje dijete pretpostavlja određenu razvijenost govora, mišljenja, opažanja i pamćenja te mogućnost usmjeravanja i održavanja pažnje barem izvjesno vrijeme.

Spoznajnu spremnost utvrđuje psiholog, najčešće ispitujući opću intelektualnu razvijenost djeteta, te neke specifične sposobnosti kao što su vidna i slušna diskriminacija, grafomotorika i sposobnosti opažanja.

Emocionalno-socijalna spremnost

Emocionalno-socijalna spremnost olakšava djetetu prihvaćanje školskog života i obveza, a sve je više dokaza o njezinoj važnosti za školski uspjeh, pa čak i kasniji uspjeh na radnom mjestu.

Socio-emocionalna spremnost znači da je dijete sposobno:•Uspješno komunicirati s vršnjacima i odraslima;•Surađivati s vršnjacima i usklađivati vlastite ciljeve i želje s pravilima i ciljevima grupe;•Sklapati i održavati prijateljske veze s vršnjacima;•Odvojiti se od roditelja;•Primjereno kontrolirati svoje postupke i osjećaje;•Ustrajati u aktivnosti čak i kad ne uspije odmah.

Je li moje dijete spremno za polazak u školu?

• DA, ako se raduje polasku i radoznalo je prema školi!

• DA, ako može pažljivo slušati priču ili se koncentrirati za neko vrijeme na aktivnost koju radi (crtanje, građenje kockama, pomoć vama u nekom poslu, pregledavanje slikovnice)!

• DA, ako može ispričati maštovitu priču ili prepričati priču koju je čulo, događaj koji je doživjelo!

• DA, ako može bar do neke mjere kontrolirati svoje ponašanje i osjećaje i sudjelovati u igri vršnjaka!

Najčešće pitanje: Treba li znati sva slova ili čak čitati?

Iskustvo i istraživanja pokazuju da djeca iz obitelji gdje je knjiga cijenjena, a čitanje se smatra ugodnom, zanimljivom i zabavnom aktivnosti pa im se stoga često čitaju slikovnice i druge dječje knjige, obično mnogo ranije pokažu interes za slova i najčešće uoči početka škole i sami počinju čitati.

Forsirano učenje djeteta slovima i prisiljavanje na čitanje samo radi ostvarivanja neke prednosti najčešće je kontraproduktivno - ne rezultira željenim uspjehom i može izazvati odbojnost prema čitanju. Čak ako i postoji neka početna prednost djeteta, ona se u takvim okolnostima vrlo brzo izgubi.

Najbolja priprema za čitanje jest prema tome:

okruženost brojnim vrijednim slikovnicama i dječjim knjigama koje se djetetu čitaju, o kojima se s njime razgovara i tako budi interes za slova i čitanje.

Ako i ne zna čitati ili ne zna sva slova prije polaska u školu, takvo će dijete to vrlo brzo i s voljom svladati u prvom razredu (što i jest zadatak prvog razreda!) i prestići ono koje je zbog forsiranja izgubilo interes.

Škola je počela: Što trebaju učiniti roditelji?

Ako se dijete ne privikava lako na razred i nije odmah steklo prijatelje, to je normalno – neka djeca trebaju više vremena se naviknu na školsku svakodnevnicu. Ako se brinete zbog toga, obratite se s povjerenjem učiteljici - možda već promjena mjesta sjedenja ili mali razgovor ohrabrenja mogu pomoći. Ako to ne pomaže, obratite se školskom psihologu ili pedagogu.

Iako će vaše dijete najčešće pričati s oduševljenjem o školi, moguća su i razočaranja i frustracije. Saslušajte dijete pažljivo i s razumijevanjem. Provjerite kod učiteljice što se dogodilo, posavjetujte dijete kako da se konstruktivno ponaša. Ne odobravajte ni u kom slučaju ako je agresivno, svadljivo, neugodno prema drugoj djeci jer će to rezultirati neomiljenošću među vršnjacima.

• Ako dijete u početku ima poteškoća u pažljivom praćenju nastave – i to je normalno! Uskoro će shvatiti i prihvatiti što se od njega očekuje.

• Ako se poteškoće koncentracije pažnje nastave i ozbiljno ometaju djetetovo učenje, potražite savjet školskog psihologa ili pedagoga. Možda se radi o specifičnom poremećaju pažnje sa ili bez hiperaktivnosti.

• Neka djeca mogu imati znatnih poteškoća u svladavanju slova i usvajanju čitanja – korisno je posavjetovati se s logopedom i vidjeti treba li mu njegova pomoć.

• Kod svih je poteškoća bitno da roditelj postupa sabrano i ne optužuje dijete upravo kad ono treba puno podrške i razumijevanja!

Ne zaboravite da je ono što vaše dijete najviše štiti od školskog neuspjeha:

• briga i podrška koju mu pružate,

• iskazivanje jasnih i pozitivnih očekivanja koja imate na njegovo učenje i ponašanje,

• pružanje prilika da smisleno sudjeluje u životu svoje obitelji i svog razreda.

• Razvijajte realan pogled na djetetove sposobnosti – nitko ne može u svim aktivnostima postizati dobre rezultate!

• Prihvatite svoje dijete takvo kakvo jest – ne pokušavajte preko njega ostvarivati svoje želje i ambicije. Ako u obitelji ima i starije djece, ne tražite od djeteta da ih ni u čemu dostigne ako su njegovi talenti drukčiji, niti da “bude tako dobro” ili čak nadmaši braću i sestre.

Naučite gledati stvari očima djeteta – nešto što smatramo sitnicom (svađa s prijateljem, nesnalaženje u razredu ili drugo) može biti doživljaj koji je njemu vrlo važan. Prihvaćajući njegove osjećaje dajemo djetetu do znanja da prihvaćamo njega samog! I učimo ga emaptiji, važnoj vještini emocionalne inteligencije.

Sudjelujte u školskom životu svog djeteta – pokazujući da vam je to važno utječete na njegov pozitivni stav prema učenju i školi. Redovito se informirajte o njegovom napredovanju, ponudite učiteljici svoju pomoć u aktivnostima koje provodi. Slušajte što vam dijete govori o doživljajima u školi, raspravljajte s njime o tome tako da povećavate njegovu sposobnost pristojnog i konstruktivnog ponašanja.

Surađujte s učiteljem/učiteljicom svog djeteta. Za dijete je vrlo poticajno kad vidi da zajednički nastojite oko njegovog što boljeg uspjeha u školi!

Ponudite svoja znanja i umijeća, svoje vrijeme i sredstva – vaše će dijete biti ponosno i sretno. A i vi!

Domaće zadaće

Od početka razvijajte stav kod svog djeteta da je učenje njegov najvažniji posao i da je ono za njega odgovorno!

•Kada djeca počnu pisati zadaće, mnogi se roditelji vide u ulozi pomagača i kontrolora. U prvom razredu djeca trebaju potporu, ali ne takvu u kojoj će roditelji preuzeti rad.

•Svakako pratite dijete kod zadataka čitanja kod kuće jer mu je potreban slušatelj.

•Podržite i pohvalite njegov napor i samostalan rad – to će ga motivirati.

•Budite u blizini ako želi postaviti pitanja.

•Domaći rad ne bi trebao trajati duže od pola sata.

•Ponudite da ćete pogledati zadaću – mnoga djeca se tomu raduju i opuštenije očekuju sljedeći školski dan.

Postupno navikavajte svoje dijete da najprije samo pregleda zadaću pa je tek potom da vama. Možete mu za tu svrhu ponuditi malu “čaroliju koja će mu pomoći da vidi učinjene pogreške i samo ih ispravi”: povećalo ili okvire od starih naočala.

Čitanje

Potičite čitanje! Ne zaboravite da su

odrasli djeci model čije ponašanje

nesvjesno usvajaju.

Mišljenje američke Komisije za čitanje:

Roditelji igraju ulogu od neprocjenjivogznačaja u stvaranju temelja za učenje čitanja.Roditelji neformalno poučavaju djecu čitanjui pisanju čitajući im naglas, raspravljajući snjima o pričama i doživljajima, ohrabrujući ihda nauče slova i riječi te učeći ih o svijetu okonjih. Ovakvo postupanje priprema djecu zauspješno čitanje.

Što trebaju učiniti učitelji?

Uspostaviti komunikaciju s roditeljima što prije, na samom početku školske godine.

Upoznati se s obitelji svakoga učenika.

Održavati komunikaciju tijekom cijele godine – roditeljskim sastancima, informacijama, telefonskim razgovorima, neformalnim kontaktima, pismima...

Uključiti roditelje što više u rad odjela – zajedničkim radionicama za djecu i roditelje, povremenim uključivanjem kao pomagača u nastavu, u pripremanje i održavanje razrednih proslava, priredbi, izleta, uređenje i opremanje te druge aktivnosti razreda i škole.

Ovakvo uključivanje roditelja obogaćuje iskustva i znanja djece, jer ih povezuje s realnim životom, jača njihovo poštovanje za školu i važnost učenja, jača poštovanje za odrasle koji brinu o njihovoj dobrobiti.

Roditelje koji sami ne dolaze u školu nazvati, pozvati pismeno – zamoliti da dođu. Ako treba, posjetiti ih kod kuće uz prethodnu najavu.

Kod djece uočiti ono što je dobro, pozitivno, u čemu su uspješna i o tomu redovito obavještavati roditelje. O onome što djeca ne mogu, govoriti kao “još ne mogu, zasad ne mogu, ali će to uskoro moći ”.

Literatura:

Apel, K. Masterson, J. J. (2004.) Jezik i govor od rođenja do 6. godine. Lekenik: OstvarenjeBastašić, Z. (1990.) Lutka ima i srce i pamet, Zagreb, Školska knjigaBurke Walsh, K. (obrada hrvatskog izdanja Hitrec, G.) (2002.) Kurikulum za prvi razred osnovne škole – Stvaranje razreda usmjerenog na dijete. Zagreb: Udruga roditelja Korak po korak za promicanje kvalitete življenja djece i obiteljiČudina-Obradović, M. (1995.) Igrom do čitanja, Zagreb, Školska knjigaHadžiselimović, Dž. (1984.) Otkrivanje poremećaja u čitanju, Zagreb, Školska knjiga Hitrec, G. (1991.) Kako pripremiti dijete za školu, Zagreb, Školska knjigaMaleš, D.; Stričević, I. (1992.) Druženje djece i odraslih, Zagreb, Školska knjigaMiljević – Riđički, R.; Miljković, D.; Pavličević – Franić, D.; Rijavec, M.; Vizek – Vidović, V.; Vlahović – Štetić, V.; Zarevski, P. (2000.) Učitelji za učitelje: primjeri provedbe načela Aktivne/efikasne škole, Zagreb, IEPSekulić – Majurec, A., Kako od prvaša učiniti đaka – veseljaka?, Zrno 6-7, god. V., kolovoz – rujan 1994.Starc, B. i dr. (2004).Osobine i psihološki uvjeti razvoja djeteta predškolske dobi. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjigaVasta, R.; Haith, M. M.; Miller, S. A. (1998.) Dječja psihologija, Zagreb: Naklada SlapVizek-Vidović, V. i dr. (2003)..Psihologija obrazovanja. Zagreb: IEP – VERNZarevski, P. (1994.) Psihologija pamćenja i učenja. Jastrebarsko: Naklada Slapwww.eltern.de.elternforfamily.descovery.com

Preporučujemo

Bastašić, Z. (1990.), Lutka ima i srce i pamet, Zagreb, Školska knjigaČudina-Obradović, M. (1995.), Igrom do čitanja, Zagreb, Školska knjigaDiamond, M. i Hopson, J. (2002.), Čarobno drveće uma: Kako razviti inteligenciju, kreativnost i zdrave emocije vašeg djeteta od rođenja do adolescencije, Zagreb, OstvarenjeHicela, I. (2000.), Mogu više i bolje: radni listovi, Split, MarjantisakHitrec, G. (1991.), Kako pripremiti dijete za školu?, Zagreb, Školska knjigaKraljević-Kolbas, N., Emocionalna zrelost za školu, mojHThinet / Živjeti bolje / ObiteljKraljević-Kolbas, N., Kad je dijete zrelo za školu, mojHThinet / Živjeti bolje / ObiteljMaleš, D.; Stričević, I. (1992.), Druženje djece i odraslih, Zagreb, Školska knjigaSekulić – Majurec, A., Kako od prvaša učiniti đaka – veseljaka?, Zrno 6-7, god. V., kolovoz – rujan 1994.Starc, B. i dr. (2004). Osobine i psihološki uvjeti razvoja djeteta predškolske dobi. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjigawww.eltern.dewww.elternforfamily.dewww.school.discovery.com