Embed Size (px)
DESCRIPTION
561 hguz gtuzg ui
Citation preview
POLITIKE I INSTITUCIJE EU
Počeci ujedinjenja Europe
Europska unija je regionalna organizacija europskih država kroz koju članice ostvaruju zajedničke ciljeve kao što su uravnotežen gospodarski i društveni razvoj, visoka razina zaposlenosti, te zaštita prava i interesa građana. Današnja Europska unija rezultat je polustoljetne evolucije koja je počela u okvirima Europskih zajednica pedesetih godina 20. stoljeća. Proces europske integracije započeo je kao sektorsko udruživanje država članica u sklopu Europske zajednice za ugljen i čelik (osnovane 1952. Pariškim ugovorom), a nekoliko godina poslije proširio se i na druga područja: nuklearnu energiju u okviru Europske zajednice za atomsku energiju (Euratom) i na druga, široko definirana područja gospodarske suradnje u sklopu Europske ekonomske zajednice (EEZ).
EEZ i Euratom osnovane su Rimskim ugovorima 1958. godine. Iako je isprva integracija bila gospodarska u temelju joj je na oduvijek bila politička ideja približavanja europskih država. Gospodarska integracija doista je dovela do širenja suradnje i na druga područja. Današnja je Europska unija, osim za uspostavu i regulaciju unutarnjeg tržišta nadograđenog monetarnom unijom sa zajedničkom valutom eurom, nadležna i za brojne druge politike, uključujući i kulturu, obrazovanje ili zaštitu zdravlja. Uz to, države članice u institucionalnom okviru Europske unije danas surađuju i u područjima koja se smatraju važnim dijelom nacionalnog suvereniteta, kao što su vanjska politika, unutarnji poslovi i pitanja pravosuđa.
Europske su zajednice prerasle u Europsku uniju 1993. godine kada je stupio na snagu Ugovor iz Maastrichta. Ugovorom uspostavljena EU sastoji se od tri tzv. Stupa, koji se razlikuju po naravi suradnje u njihovom okviru među državama članicama.
Prvi stup čine dotadašnje Europske zajednice, koje zadržavaju pravnu osobnost i koje imaju nadnacionalni karakter kako u pitanjima odlučivanja o zajedničkim politikama, tako i u pitanjima odnosa prava nastalog na europskoj razini s internim pravnim porecima članica. Drugi stup čini suradnja država u vanjskoj i sigurnosnoj politici. U sklopu trećega stupa, surađuju državne policije i pravosudni organi. Dva nova stupa nisu nadnacionalna, odnosno način suradnje međudržavama u novim nadležnostima Unije sličan je klasičnoj suradnji na razini međunarodnih odnosa - odlučuje se jednoglasno, a provedba usvojenih odluka ovisi o članicama.
Trojaka se struktura EU zadržala izmjenama Ugovora iz Maastrichta, Ugovorom iz Amsterdama 1999., i Ugovorom iz Nice 2003. sve do 2009. Novu etapu u razvoju europske integracije obilježio je Lisabonski ugovor. Ugovor je stupio na snagu 1. prosinca 2009. godine a Europskoj uniji donosi moderne institucije i optimizirane metode rada, a kojima će se EU učinkovitije moći baviti izazovima u današnjem svijetu. Europljani od EU očekuje da se pozabavi pitanjima kao što su globalizacija, klimatske i demografske promjene, sigurnost i energija. Lisabonski sporazum će ojačati demokraciju u EU, kao i mogućnost promicanja interesa njezinih građana na svakodnevnoj osnovi.
GLAVNE INSTITUCIJE EU
U postupak donošenja odluka i suodlučivanja na europskoj razini uključene su tri najvažnije institucije:
Europski parlament, koji predstavlja građane EU i čiji se zastupnici biraju na neposrednim nacionalnim izborima,
Vijeće EU, koje predstavlja interese svake od država članica pojedinačno. Europska komisija, koja zastupa interese Unije i ima ulogu "čuvarice Osnivačkih
ugovora".
Odlučivanje i usvajanje novih zakona u EU odvija se u okviru tri postupka: suodlučivanje (co-decision), savjetovanje (consultation) i pristanak Parlamenta (assent).
U načelu, Komisija daje prijedloge novih zakonodavnih akata, dok Parlament i Vijeće odlučuju o njihovu prihvaćanju ili odbacivanju.
EUROPSKA KOMISIJA
Europska komisija (European Commission) predstavlja instituciju koje sudjeluju u političkom procesu donošenja odluka na europskoj razini. Komisija je "najeuropskija" institucija EU, jer najbolje odražava naddržavni karakter te integracije. Njeni članovi, iako državljani članica EU, ne predstavljaju u tom tijelu države, već promiču interese EU. Zajamčena im je potpuna neovisnost, te su zabranjeni pritisci nacionalnih vlada, ali i drugih institucija EU na rad članova Komisije.Najveći dio Komisije smješten je u Bruxellesu.
Sastav i ustrojstvo
Prema Ugovoru iz Nice, Komisija se sastojala od po jednog predstavnika iz svake države članice. Tako su do 1. siječnja 2005. godine velike države članice (Francuska, Italija, Njemačka, Španjolska i Ujedinjeno Kraljevstvo) imale pravo na po dva predstavnika u Komisiji. S istočnim proširenjem EU, koje je nastupilo 1. svibnja 2004., morao se ograničiti broj predstavnika na po jednog iz svake države kako Komisija ne bi postala prevelika, a to bi onemogućilo njezin rad. Komisija, naime, funkcionira kao kolegij, odnosno odluke ne donose pojedini povjerenici, nego cijela Komisija glasovanjem.
Ugovor iz Nice predviđao je da će se u trenutku kad Unija bude imala 27 država članica uvesti rotacija (čija će se načela odrediti naknadno), prema kojoj će Komisija imati manje članova nego država, ali će se u određenom roku osigurati da sve države budu ravnopravno zastupljene. Takvo je rješenje bilo je prihvaćeno i nacrtom Ustavnoga ugovora, u smislu stvaranja Komisije od 15 članova, od kojih je jedan predsjednik, a trinaest članova rotiraju se između država članica, dok petnaestoga čini novouvedena funkcija - ministar vanjskih poslova, koji ima mjesto potpredsjednika Komisije (nacrtom Ustavnog ugovora bilo je predviđeno kako bi države koje u određenoj rotaciji nemaju predstavnika u kolegiju Komisije, imale u tom tijelu predstavnike bez prava glasa). Izmjenama uvedenim Lisabonskim ugovorom u cijelosti je napušten sustav jednog člana Komisije po državi članici, te je
određeno kako se Komisija treba sastojati od broja članova (uključujući Predsjednika i Visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politike) koji odgovara broju od dvije trećine država članica, osim u slučaju da Europsko vijeće ne odluči promijeniti taj broj. U ovom slučaju odluka Europskog vijeća trebala bi biti jednoglasna. Danas Komisija ima 27 povjerenika, a kao početni datum za primjenu novog sustava rotacije Lisabonski ugovor odredio je 1. studenog 2014. godine. Predsjednik Komisije ovlašten je davati smjernice za rad Komisije, za uređenje njene unutarnje organizacijske strukture.
Ovlasti Komisije
Komisija je tijelo EU koje zastupa i promiče opće interese EU. Takvu svoju ulogu Komisija ostvaruje kroz nekoliko ovlasti.
Komisija prvenstveno osmišljava i provodi politike EU te pokreće zakonodavni postupak, upućivanjem prijedloga akta Vijeću i Parlamentu, odnosno provodi zakonodavstvo EU (zajedno sa Sudom Europske unije), te zastupa EU na međunarodnoj razini.
Izmjenama uvedenim Lisabonskim ugovorom Komisija zadržava pravo svoje zakonodavne inicijative, iako u području zajedničke vanjske i sigurnosne politike Komisija ima pravo samo podržati prijedlog koji Vijeću uputi Visoki predstavnik Unije, čime Komisija gubi pravo samostalnog podnošenja prijedloga u ovom području. Osim toga, 1 milijun građana koji jesu državljani značajnog broja država članica EU mogu zahtjevati od Komisije da podnese prijedlog o pitanjima za koja građani smatraju kako je potreban pravni akt Unije kojim bi se osigurala implementacija Osnivačkih ugovora.
Komisija je i glavni izvršni organ EU, iako se izvršenje politika EU uglavnom prepušta organima država članica. Važnu izvršnu ulogu Komisija ima u provedbi politike konkurencije, u kojem je kontekstu ovlaštena donositi odluke koje su izravno upućene pravnim subjektima u državama članicama (te kojima je čak ovlaštena nametati i kazne). U određenim je slučajevima ovlaštena donositi i normativne akte. Takva ovlast rijetko proizlazi izravno iz Osnivačkim ugovorima. Češće je utemeljeno na prijenosu zakonodavne ovlasti od strane Vijeća EU ili Vijeća i Parlamenta. Kada odlučuje na temelju delegiranih ovlasti, Komisija surađuje s odborima sastavljenim od predstavnika država članica u postupku koji se naziva komitologija.
Sljedeća je važna uloga Komisije ona "čuvarice Ugovora", tj. pravnoga poretka uspostavljenoga Ugovorima. Ona, naime, nadgleda provode li države članice obveze koje proizlaze iz normi donesenih na europskoj razini, a u krajnjem je slučaju ovlaštena protiv države koja takve obveze krši pokrenuti postupak pred Sudom Europske unije (tzv. postupak protiv kršenja u kom se ponajprije šalje pismo na službenoj razini vladi predmetne države članice, u kom se obrazlaže zašto Komisija smatra da je prekršen propis EU, te u slučaju nepostizanja zadovoljavajuće reakcije i odgovora države članice, Komisija upućuje predmet Sudu Europske unije).
Prema ostatku svijeta, Komisija predstavlja EU. U brojnim državama postoje delegacije EU koje su dio Komisije. Komisija je također u kontekstu Europske unije ovlaštena voditi
pregovore o sklapanju međunarodnih sporazuma na temelju mandata koji joj u svakom pojedinom slučaju dodjeljuje Vijeće EU.
Ključnu ulogu imaju i dvije institucije utemeljene Osnivačkim ugovorima: Sud Europske unije koji osigurava i nadzire provedbu europskoga prava, i Revizorski sud, koji nadzire i provjerava pravilnost i transparentnost financiranja aktivnosti zajednice.
EUROPSKI PARLAMENT
Europski parlament (European Parliament) jedino je tijelo na razini Unije koje se izravno bira. Nastao je kad i prva Europska zajednica, tada pod nazivom Skupština, koju su činili delegati nacionalnih parlamenata. Od 1979. godine, zastupnici u Europskom parlamentu biraju se na izravnim izborima svakih pet godina. Budući da je politički legitimitet tog tijela rastao, jačala je i njegova uloga u političkom i pravnom sustavu EU. Lisabonskim ugovorom nastavlja se postupak priznavanja i jačanja uloge Europskog parlamenta kako u zakonodavnom postupku i usvajanju proračuna, tako i u političkom postupku izbora Predsjednika Europske komisije.
Sjedište Parlamenta je u Strasbourgu, a neka zasjedanja i sastanci parlamentarnih odbora održavaju se i u Bruxellesu. Dio parlamentarnih službi smješten je i u Luksemburgu.
Sastav
Državama članicama EU Osnivačkim je ugovorima dodijeljen broj zastupničkih mjesta u Europskom parlamentu. Taj broj donekle odražava veličinu stanovništva država članica. No, kako su razlike u veličini stanovništva članica vrlo velike, bez pretjeranog povećanja broja parlamentaraca nije moguće doista osigurati razmjernu zastupljenost svakog europskog građanina. Lisabonski ugovor potvrđuje maksimalan broj zastupnika od 750, plus jedan zastupnik, koji predstavlja Predsjednika Europskog parlamenta. Broj zastupnika za svaku državu članicu određuje se temeljem načela "opadajuće proporcionalnosti" (degressive proportionality), imajući na umu da, bez obzira na to koliko mala bila država, ona ima pravo na minimum šest zastupnika u Parlamentu, odnosno bez obzira koliko je država velika, ima maksimalno 96 zastupnika (u odnosu na prednoh minimalno 5 zastupnika za male države, i 99 za velike države članice, te ukupan zbroj od 736 zastupnika). Zanimljiva novina uvedena Lisabonskim ugovorom tiče se prijašnje jezične formulacije o sastavu Parlamenta od predstavnika naroda država okupljenih u Zajednici (ČL. 189 UEZ), obzirom da se sada govori o sastavu Parlamenta od predstavnika Unijinih građana (ČL. 14(2) UEU), čime je ponovno naglašen značaj pojma građanstva EU. Izbor zastupnika za Europski parlament organizira se u svakoj državi članici za raspoloživi broj mjesta. Temeljna obilježja izbora za Europski parlament jesu: izravno pravo glasa, proporcionalna zastupljenost i obnovljivi petogodišnji mandat. Iako se zastupnici biraju prema nacionalnim kvotama, oni na europskoj razini nisu politički organizirani na nacionalnom kriteriju, već prema političkim opredjeljenjima. Srodne nacionalne političke stranke organizirane su u stranačka grupacije u Europskom parlamentu. Tako primjerice, u sadašnjem sazivu Parlamenta većinu ima Europska pučka stranka, koalicija nacionalnih stranaka demokratsko-kršćanske orijentacije. Slijede socijalistička stranka i liberalna stranka.
Kao i svaki parlament, i Europski parlament djeluje kroz odbore. Njihov broj i područja koja pokrivaju prati područja nadležnosti EU.
Ovlasti
Tri su bitne funkcije Europskoga parlamenta: zakonodavna funkcija, nadzor nad Europskom komisijom i te usvajanje proračuna EU.
Kroz zakonodavnu ulogu Parlamenta najbolje se može pratiti jačanje uloge tog tijela kroz različite etape razvoja europske integracije. Dok je u njenim začecima Vijeće ministara bilo obvezno prije donošenja konačnog akta zatražiti jedino mišljenje Parlamenta, koje ga nije obvezivalo, danas u mnogim područjima, Parlament odlučuje ravnopravno s Vijećem. Zakonodavni postupak, u kojem se odluka može donijeti samo uz istodobnu suglasnost Vijeća i Parlamenta, naziva se postupkom suodlučivanja i Lisabonskim ugovorom proširen je na oko 40 novih područja. Osim toga, izmjene uvedene Lisabonskim ugovorom predviđaju uvjetovanje sklapanja međunarodnih sporazuma, u područjima za koja vrijedi redovni zakonodavni postupak, dobivanjem suglasnosti od strane Europskog parlamenta (do Lisabonskog ugovora Europski parlament davao je mišljenje, koje Vijeće nije bilo dužno poštovati, osim u slučajevima kada je suglasnost Europskog parlamenta bila obvezna).
Politički nadzor nad Europskom komisijom Parlament provodi pri njenu imenovanju i potom tijekom njezina rada. Do izmjena uvedenih Lisabonskim ugovorom, Parlament se morao složiti s izborom osobe koja će obavljati ulogu predsjednika Europske komisije kojeg je imenovalo Europsko vijeće (iako od ugovora iz Mastrichta Europskog parlamenta ima pravo glasovanjem opozvati Komisiju kao kolektivno tijelo). Navedenim izmjenama Predsjednik Komisije bira od strane Europskog parlamenta na prijedlog Europskog vijeća, a osim toga kaže se da Europskog vijeće kod imenovanja Predsjednika komisije mora voditi računa o ishodima izbora za Europski parlament. Svakako cijeli kolegij Komisije podložan je odobrenju Europskog parlamenta, prije formalnog imenovanja od strane Europskog vijeća. Europska komisija dužna je o svom radu izvještavati Europski parlament, koji je ovlašten postaviti pitanje povjerenja Komisiji, i izgubi li povjerenje, Komisija mora dati kolektivnu ostavku, a Visoki predstavnik Unije mora dati ostavku na dužnost koju obnaša u Uniji. O eventualnim nepravilnostima u radu Komisije, Parlament može doznati, među ostalim, temeljem pritužbi građana Unije, koje pravo im je dodijeljeno Ugovorom iz Maastrichta.
Europski parlament ima važnu ulogu i pri donošenju proračuna EU (koja uloga je posebice ojačana izmjenama uvedenim Lisabonskim ugovorom). Proračun predlaže Komisija, a zajednički ga usvajaju Parlament i Vijeće. Izmjenama uvedenim Lisabonskim ugovorom proširena je primjena postupka suodlučivanja na cijeli proračun EU, čime je ukinuta razlika između obvezujućih i neobvezujućih troškova. U cilju kontrole proračuna uvedeno je donošenje "višegodišnjeg financijskog okvira" kojeg odlukom usvaja Vijeće (jednoglasno), nakon suglasnosti Europskog parlamenta. Nadalje, ograničenja postavljena "višegodišnjim financijskim okvirom" obvezujuća su prilikom donošenja proračuna kako za Vijeće, tako i za Europski parlament.
VIJEĆE EU
Sastav i djelokrug
Vijeće ministara (Council of the EU) sastavljeno je od ministara iz nacionalnih vlada država članica (po jedan ministar iz svake vlade države članice, ovisno o djelokrugu pitanja na dnevnom redu), pa se može reći kako su u toj instituciji na europskoj razini zastupljeni nacionalni interesi. Svoju zakonodavnu ulogu Vijeće ministara danas u brojnim područjima dijeli s Europskim parlamentom. To je rezultat procesa demokratizacije europske integracije, u kojem je uloga Europskoga parlamenta, jedinog demokratski izabranog tijela na europskoj razini, stalno jačala. Iako u brojnim područjima više ne odlučuje samostalno, u Uniji se bez Vijeća ministara ne može donijeti niti jedna odluka zakonodavne prirode.
Uz ovu ulogu Vijeće ima još nekoliko ključnih uloga. Tako primjerice zajedno s Europskim parlamentom, Vijeće odobrava proračun EU. Vijeće sudjeluje u koordinaciji gospodarske i socijalne politike država članica, te sklapanju međunarodnih sporazuma između EU i drugih država, odnosno međunarodnih organizacija. Vijeće nadalje koordinira suradnju između nacionalnih sudova i policijskih snaga u kaznenim pitanjima, te potiče razvoj zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU.
Način donošenja odluka
Iako izmjene uvedene Lisabonskim ugovorom nisu znatno promijenile rad Vijeća. Vijeće i dalje zajedno s Europskim parlamentom dijeli zakonodavnu djelatnost i donošenje odluka u svezi proračuna EU, te zadržava središnje mjesto u okvirima zajedničke vanjske i sigurnosne politike. Značajne promjene uvedene Lisabonskim ugovorom tiču se postupka donošenja odluka. Postupak odlučivanja kvalificiranom većinom postaje redoviti postupak odlučivanja, osim ukoliko Osnivački ugovori ne inzistiraju na drugačijoj vrsti glasovanja (jednoglasnosti). Svakako postupak odlučivanja kvalificiranom većinom prošire je na mnoga područja politika, kao što su primjerice migracije i kultura. U 2014. godine uvest će se novi sustav glasovanja tzv. double majority voting, temeljem kojeg će predloženi akti morati biti prihvaćeni većinom država članica (55%), koji predstavljaju većinu EU stanovništva od 65%. Uvođenje ovakvog načina glasovanja svakako pretpostavlja legitimitet EU kao entiteta sui generis, ali i njenog građanstva, čineći sustav donošenja pravnih akata transparentnijim i učinkovitijim. Osim toga, uvodi se mehanizam tzv.Ioanna compromise koji omogućuje malom broju država članica izražavanje njihova protivljenja. U slučaju korištenja ovog mehanizma, Vijeće je dužno učiniti sve što je u njegovoj moći kako bi postiglo zadovoljavajući sporazum u razumnom vremenskom roku.
COREPER
Kako su ministri koji čine Vijeće istodobno ministri u nacionalnim vladama, Vijeće se sastaje samo povremeno. Stalnost rada Vijeća osigurava pomoćno tijelo - Odbor stalnih predstavnika, COREPER (prema francuskoj kratici naziva tog tijela - Comité des Représentants
Permanents). COREPER ima važnu ulogu u procesu donošenja odluka (iznimka su pitanja iz područja poljoprivrede, koja rješava Posebni odbor za poljoprivredu). Naime, prije nego što se u Vijeću odlučuje o bilo kojem pitanju, o njemu će se prije raspraviti i glasati u COREPER-u. U pravilu, ako s izglasavanjem nekog akta nema poteškoća u COREPER-u, ministri u Vijeću o njemu uopće neće raspravljati i samo će ga izglasati. No ako se u COREPER-u o nekom pitanju ne može postići konsenzus, ministri će o tom pitanju raspravljati i eventualno glasovati u Vijeću.
Ostale službe Vijeća
Osim COREPER-a, Vijeću u radu pomaže stalno tajništvo, smješteno u Bruxellesu. Na čelu tajništva je glavni tajnik, koji je istodobno Visoki predstavnik EU za vanjsku i sigurnosnu politiku.
Predsjedanje Vijećem ministara
Političko se vodstvo Vijećem ministara, pa time i Europskom unijom, svakih šest mjeseci rotira između država članica po unaprijed utvrđenom rasporedu. Predsjedništvo Vijeća promovira političke i zakonodavne odluke, te posebice djeluje u rješavanju nesuglasica između država članica.
Europsko je vijeće (European Council) je institucija Unije koju čine čelnici država članica, odnosno vlada država članica, uz Predsjednika Europskog vijeća i Predsjednika Komisije. Visoki predstavnik Unije za vanjske poslove i siguronosna pitanja sudjeluje u radu Europskog vijeća. To je jedino tijelo EU koje nije uspostavljeno Osnivačkim ugovorom, i koje se razvilo u praksi. Naime, od 1974. godine, u sklopu također izvanugovorne Europske političke suradnje, čelnici država i vlada članica tadašnje Europske ekonomske zajednice počeli su se redovito sastajati. Od tih početaka do danas politička uloga i važnost toga tijela stalno je rasla. Ono je postupno dobivalo svoje mjesto i u institucionalnoj strukturi uspostavljenoj Osnivačkim ugovorom, ali mu sve do stupanja na snagu Lisabonskog ugovora nije priznat status institucije EU. Tek izmjenama uvedenim Lisabonskim ugovorom, Europsko vijeće dobilo je status institucije.
Europsko vijeće predstavlja politički motor Unije. Temeljna djelatnost Europskog vijeća usmjerena je na davanje općeg poticaja u pitanjima socijalne, ekonomske i političke naravi u području svih aktivnosti EU. Ipak, treba naglasiti kako smjernice (kojima se određuju prioriteti Europskog vijeća za upravljanje i zajedničke politike EU) i izjave (kojima se određuje stajalište pojedinih čelnika država članica, odnosno čelnika vlada država članica) nemaju obvezujuću narav. Izmjene uvedene Lisabonskim ugovorom omogućuju članu Europskog vijeća pomoć bilo kojeg ministra (a ne kako je to do Lisabonskog ugovora bila
samo asistencija ministra vanjskih poslova), dok Predsjednik Komisije i dalje zadržava pravo na asistenciju nekog od članova Komisije. Odluke Europskoga vijeća u pravilu se donose konsenzusom.
HISTORIJA PROSIRENJA EU
Osnovne značajke proširenja
Europska zajednica za ugljen i čelik (European Coal and Steal Community- ECSC) osnovana je Pariškim ugovorima koji su stupili na snagu 1951., dok su Europska ekonomska zajednica (European Economic Community - EEC) i EURATOM osnovane Ugovorima iz Rima 1958. godine. Taj je proces započelo šest država osnivačica: Belgija, Francuska, Njemačka, Italija, Luksemburg i Nizozemska. Nakon toga uslijedili su valovi proširenja članstva Europskih zajednica, i to priključenjem sljedećih država:
1973. - Danska, Irska i Velika Britanija
1981. - Grčka
1986. - Portugal, Španjolska
1995. - Austrija, Finska i Švedska
2004. - Cipar, Češka Republika, Estonija, Latvija, Litva, Mađarska, Malta, Poljska, Slovačka, Slovenija
2007. - Bugarska, Rumunjska
Posljednje, peto proširenje Europske unije odvijalo se u dvije etape: 1. svibnja 2004. Uniji se priključilo 8 bivših komunističkih zemalja iz srednje i istočne Europe te Malta i grčki dio Cipra, a 1. siječnja 2007. pridružile su im se Bugarska i Rumunjska. Peto proširenje je jedinstveno u pogledu veličine kao i različitosti novih članica. Naime, površina EU povećana je za oko 50 posto, broj stanovnika Unije porastao je na preko 490 milijuna, ali raste i bogatstvo tradicija, jezika i kultura.
Zemlje kandidatkinje za članstvo u Europskoj uniji su Hrvatska i Turska koje su započele pregovore o članstvu te Makedonija za koju još nije definiran datum početka pregovora. Zemlje potencijalni kandidati su: Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Srbija.
Kopenhagenski i Madridski kriteriji
Kopenhagenski kriteriji predstavljaju uvjete koje država treba ispuniti kako bi postala kandidatom za članstvo u EU. Izglasani su na sastanku Europskoga vijeća u Kopenhagenu 1993. godine i odnose se na:
stabilnost institucija koje jamče demokraciju, vladavinu prava, ljudska prava i prava i zaštitu manjina;
tržišno gospodarstvo i konkurentnost gospodarstva; mogućnost preuzimanja obveze članstva uključujući ciljeve političke, ekonomske
i monetarne unije.
Madridski kriteriji predstavljaju dodatan uvjet sa sastanka Europskoga vijeća održanog u Madridu u prosincu 1995. godine i odnose se na mogućnost prilagodbe javne uprave standardima i normama EU.
Pregled događanja i dokumenata ključnih za proširenje EU
Pravni je temelj proširenja EU članak 49 Ugovora o EU. Pretpristupna strategija dogovorena na sastanku Europskoga vijeća u Essenu potkraj 1994. godine temelji se na tri ključna elementa:
provedba Europskih ugovora, Phare - program financijske i tehničke pomoći, te "strukturirani dijalog" država članica i država kandidatkinja.
Europski ugovori pravni su temelj za bilateralne odnose između država kandidatkinja i EU. Europske zajednice potpisale su slične ugovore (Association Agreements) s Turskom (1963.), s Maltom (1970.) i s Ciprom (1972.). Carinska unija s Turskom stupila je na snagu 1995. godine.
U srpnju 1997. Europska komisija predstavila je dokument pod nazivom Agenda 2000 u kojem su izložene opće perspektive razvoja proširene EU, ali i ključni izazovi koji se pred Unijom nalaze, poput primjerice onih financijskih.
Na sastanku Europskoga vijeća u Luksemburgu u prosincu 1997. godine odlučeno je o proceduri pregovora za članstvo u EU. Sam proces proširenja obuhvaća:
Europsku konferenciju (European conference), multilateralni okvir otpočet 12. ožujka 1998. godine koji obuhvaća deset srednjoeuropskih država, Cipar i Tursku.
Proces pristupanja (Accession process), započet 30. ožujka 1998. godine, koji sadrži više faza npr. napredna pretpristupna strategija, pregovori, screening i proces revizije.
Pregovore o pristupanju (Accession negotiations), koje je Europsko vijeće prema preporuci Europske komisije započelo 31. ožujka 1998. godine s Ciprom, Češkom Republikom, Mađarskom, Poljskom i Slovenijom. Malta, koja je 1996. godine zamrznula svoju zamolbu za članstvo, vratila se pregovorima u listopadu 1998.
Na sastanku Europskoga vijeća u Luksemburgu također je istaknuta važnost sudjelovanja država kandidatkinja u programima i agencijama u sklopu pretpristupne strategije, kao i pretpristupne strategije za Cipar i Europske strategije za Tursku. Stoga su državama kandidatkinjama tom prilikom ponuđeni brojni i različiti programi financijske pomoći, poput programa Phare, ISPA ili SAPARD. Područja koja obuhvaćaju inicijative i programe EU vrlo su raznovrsna.
Od 2007. godine Europska unija otvorila je novi program pretpristupne pomoći IPA (Instrument for Pre-Accession) koji objedinjuje prethodne programe. Program IPA uspostavljen je Uredbom Vijeća EU za razdoblje 2007 - 2013. (1085/2006) i IPA provedbenom Uredbom EK-a (718/2007). IPA program zamijenio je program CARDS i pretpristupne programe PHARE, ISPA i SAPARD.
Osnovni ciljevi programa su pomoć državama kandidatkinjama i državama potencijalnim kandidatkinjama u usklađivanju nacionalnog zakonodavstva i provedbi pravne stečevine EU te priprema za korištenje strukturnih i Kohezijskog fonda. IPA program je Hrvatskoj otvoren od 2007. godine do njezinog pristupanja Europskoj uniji. Program IPA ima pet komponenti: Pomoć u tranziciji i izgradnja institucija; Prekogranična suradnja; Regionalni razvoj; Razvoj ljudskih potencijala; i Ruralni razvoj. (Više o prpgramu IPA Vidi u rubrici: Hrvatska i EU, Program IPA).
Jednom na godinu Europska komisija izdaje izvještaj (Opinion) o stanju i razvoju u procesu prilagodbe acquisu u državama kandidatkinjama. Dokument služi kao temelj za odluke Vijeća o nastavku pregovora ili o njihovom proširenju na ostale države članice a na temelju pristupnih kriterija.
Europska komisija od 2005. godine redovito podnosi Vijeću ministara izvješća o napretku
država kandidatkinja i potencijalnih kandidata na njihovu putu prema EU, uključujući primjenu i provedbu europskih normi. Izvješća predstavljaju temelj za procjenu i preporuke koje će Komisija iznijeti u strateškom dokumentu, a cilj im je omogućiti Europskom vijeću da donese odluku o daljnjim koracima.
Europsko vijeće u Helsinkiju održano u prosincu 1999. potvrdilo je još jednom proces proširenja i pretpristupnu strategiju započetu u prosincu 1997. godine te važnost sudjelovanja skupine država kandidatkinja u programima EZ-a. Tom je prilikom grupa država kandidatkinja proširena na 13 država.
Na sastanku Europskoga vijeća u Kopenhagenu, održanom u prosincu 2002. godine, zaključeni su pristupni pregovori između EU i Cipra, Češke Republike, Estonije, Mađarske, Latvije, Litve, Malte, Poljske, Slovačke i Slovenije.
Na sastanku Europskoga vijeća u Bruxellesu u prosincu 2004. godine zaključeni su pristupni pregovori između Europske unije i Bugarske i Rumunjske.
Stupanjem na snagu Lisabonskog ugovora 1. prosinca 2009., uklonjena je prepreka daljnjem proširenje Europske unije, budući da je Ugovor iz Nice predviđao je Uniju koja nema više od 27 zemalja članica.
Proces pristupanja EU
Ugovor o pristupanju s 10 zemalja koje su pristupile Uniji u prvom valu potpisan je 16. travnja 2003. godine u Ateni. Države iz srednje i istočne Europe te Malta i grčki dio Cipra postali su punopravnim članicama EU-a 1. svibnja 2004. godine nakon referenduma održanih u svakoj od država. Europsko vijeće potvrdilo je 17. prosinca 2004. godine zaključenje pregovora s Bugarskom i Rumunjskom. Ugovor o pristupanju s Bugarskom i Rumunjskom potpisan je 25. travanja 2005. godine u Luksemburgu, a stupio je na snagu 1. siječnja 2007. te od tada Europska unija ima 27 država članica.
Institucije nadležne za proširenje
Svaka od država kandidatkinja sastavlja svoje pregovaračke pozicije za pregovore za svako od 35 poglavlja acquisa.
Rotirajuće predsjedništvo Vijeća ministara svakih šest mjeseci izdaje pregled tijeka pregovora po poglavljima acquisa postignuto između Vijeća i čelnih ljudi u procesu pregovora na razini ministara ili njihovih zamjenika.
Europska komisija je institucija koja predlaže zajedničke pregovaračke stavove EU i to za svako od poglavlja u nadležnosti EU. Njezina Opća uprava za proširenje (povjerenik za proširenje i Europsku politiku susjedstva Štefan Füle) u stalnom je kontaktu s nadležnom javnom upravom u državi kandidatkinji.
Europski parlament kontinuirano je informiran o napretku postignutom u procesu pregovora te njegovi odbori daju odobrenja za pristupne ugovore. Za proširenje nadležan je parlamentarni Odbor za vanjske odnose. Svaka od država članica trebala bi ratificirati pristupne ugovore, a to još jednom zahtijeva odobrenje Parlamenta.
„ OSTALE INSTITUCIJE EU“
Sud Europske unije (Court of Justice of the European Union) sastoji se od Europskog suda (Court of Justice), Općeg suda (General Court) i specijaliziranih sudova (specialized courts).
Temeljna zadaća Suda Europske unije jeste osiguravanje poštivanja prava EU, uz njegovu ujednačenu primjenu i tumačenje. Sud Europske unije je vrlo važan pri uobličavanju pravnog poretka EU. Sjedište Suda Europske unije je u Luksemburgu.
Ustrojstvo
Sud Europske unije čine po jedan sudac iz svake države članice, kojima u radu pomažu nezavisni odvjetnici. Danas je to 27 sudaca. Osim sudaca, ravnopravan položaj u Europskom sudu ima osam nezavisnih odvjetnika. Njihova je funkcija davati Europskom sudu mišljenje o tome kako riješiti konkretni predmet, ne zastupajući pri tom ničije interese u postupku. Oni daju stručnu ocjenu o tumačenju i primjeni prava u konkretnoj situaciji. Europski sud sudi u plenumu ili u sudskim vijećima. Organizacija Europskog suda, kao i postupak pred njime, uređeni su Statutom Europskog suda, te Pravilima postupka Europskog suda.
U sastavu Općeg suda (novi naziv za prijašnji Prvostupanjski sud, sukladno Ugovoru iz Lisabona) zadržano je pravilo Ugovora iz Nice, sukladno kojemu Opći sud čini barem po jedan sudac iz svake države članice, čime je ostavljena mogućnost za povećanje broja sudaca. Danas se Opći sud sastoji od 27 sudaca. U Općem sudu nema nezavisnih odvjetnika, ali se u konkretnom predmetu može odlučiti da se jednom od sudaca povjeri zadaća nezavisnog odvjetnika. Opći sud sudi u plenumu ili u sudskim vijećima. Organizacija Općeg suda kao i postupak pred njime, uređeni su Statutom Europskog suda, te Pravilima postupka Općeg suda.
Koncem 2004. godine uspostavljen je i treći sud - Službenički sud koji je na prvostupanjskoj razini preuzeo rješavanje radnih sporova između institucija Europske unije i njihovih zaposlenika. Sastoji se od sedam sudaca, a organizacija Službeničkog suda i postupak pred njime uređeni su Statutom Suda i Pravilima postupka Službeničkog suda.
Ostale službe Suda
Administrativne poslove Suda, uključujući zaprimanje predmeta i brigu o objavljivanju odluka Suda, obavlja tajnik Suda.
Važan je dio Suda Odjel za istraživanje i dokumente, u čijem je sastavu i knjižnica. Odjel obavlja za Sud potrebna istraživanja, primjerice komparativna istraživanja internih prava država članica, te sistematizira sudsku praksu. Zaposlenici Odjela također su zaduženi sastaviti sažetak sudske odluke, koji se objavljuje zajedno s odlukom.
Najbrojnija je služba Suda prevoditeljska služba. S javnosti, pak, Sud komunicira preko Odjela za odnose s javnosti.
Nadležnosti Europskoga suda
Nadležnost Suda Europske unije (određena člankom 19., stavkom 3. Ugovora o Europskoj uniji) je:
odlučivanje o tužbama koje podnose države članice, neka institucija, ili fizička odnosno pravna osoba,
odlučivanje u postupcima prethodnih pitanja, temeljem zahtjeva nacionalnih sudova država članica (kojima se zahtijeva interpretacija prava EU ili valjanost akata koje donose institucije),
odlučivanje u drugim slučajevima sukladno Osnivačkim ugovorima.
Izmjenama uvedenim Ugovorom iz Lisabona nije došlo do formalnog širenja nadležnosti Suda Europske unije, iako je podvrgavanjem dosadašnjeg trećeg stupa (suradnja u kaznenim i pravosudnim stvarima) pod nadnacionalnu metodu dosadašnjeg prvog stupa, rezultiralo izmjenama u nadležnosti suda. Primjerice, na ovaj način omogućeno je obraćanje nacionalnih sudova putem prethodnog postupka (podrobnije čl. 267 Ugovor o funkcioniranju Europske unije(TFEU)) Sudu Europske unije u području slobode, sigurnosti i pravde, kao i nadzor legalnosti akata usvojenih u području policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima, odnosno mogućnost utvrđivanja kršenja odredaba Osnivačkih ugovora, tj. sekundarnog prava u području dosadašnjeg trećeg stupa uz propisivanje financijskih sankcija, a na zahtjev Komisije ili druge države članice.
Osnutkom Prvostupanjskoga suda (kako se prije nazivao Opći sud) 1989. godine nisu se povećale nadležnosti Suda Europske unije kao institucije, samo je postupak u nekim područjima iz jednostupanjskog pretvoren u dvostupanjski. Žalba se može odnositi samo na pravna, a ne i na činjenična pitanja.
Nadležnosti Europskoga suda kao institucije su ograničene. Najvažniji su sljedeći postupci:
Prethodni postupak - Postupak koji pred Sudom pokreće nacionalni sud pred kojim se neko pitanje europskoga prava pojavi kao relevantno za odlučivanje u predmetu. Nacionalni sudovi u tom postupku mogu Sudu Europske unije postavljati pitanja tumačenja i pitanja valjanosti prava Zajednice. Nacionalni sudovi nižih instanci ovlašteni su postavljati takva pitanja, dok su sudovi zadnje instance to obvezni učiniti. Na taj se način u pravnom sustavu Zajednice osigurava ujednačenost prava. Postupak se u praksi pokazao iznimno važnim, i upravo je u tom postupku Sud Europske unije razvio neka temeljna načela prava Zajednice, kao što su načelo nadređenosti i načelo izravnog učinka.
Postupak povodom tužbe protiv države članice - Sud Europske unije ovlašten je na zahtjev Komisije ili države članice utvrditi da neka država članica krši neku od obveza utemeljenih u europskom pravu. Predsudska faza postupka sastojala se od komunikacije Komisije s državom putem notifikacije o povredi (na koju notifikaciju se država može očitovati), uz obrazloženo mišljenje u kojem Komisija pojašnjava razloge za postojenje povrede europskog prava (unatoč argumentima predmetne države protiv postojanja povrede). Izmjenama uvedenim Ugovorom iz Lisabona
predsudska faza postupka je ubrzana, na način da obrazloženo mišljenje Komisije više nije potrebno, tako da Komisija ukoliko nije zadovoljna argumentima države o nepostojanju povrede europskog prava stvar podnosi Sudu Europske unije zahtijevajući sankciju. Od tužene države očekuje se da poduzme sve što je nužno da bi ispravila povredu koja je utvrđena presudom Suda Europske unije.
Postupak povodom tužbe za poništenje akta Zajednice - Sud Europske unije ovlašten je poništiti akt koji donese institucija EU ako je protupravan iz nekog od razloga predviđenih Ugovorom. Takav zahtjev Sudu mogu podnijeti institucije EU - Vijeće, Parlament, Komisija, te u svrhu zaštite svojih prerogativa Europska središnja banka, Revizija ili Odbor regija. Takav zahtjev mogu podnijeti i države članice, ali i pojedinci - pravne i fizičke osobe iz država članica ako je akt adresiran na njih, odnosno ukoliko je akt za njih od izravnog i individualnog interesa, kao i protiv regulatornog akta koji ne zahtijeva nikakve provedbene mjere.
Postupak povodom tužbe zbog propusta - postupak koji se pokreće zbog propusta neke od institucija, tijela ili agencija EU da donese akt koji je temeljem postojeće pravne norme dužna donijeti. Ovlaštenici za pokretanje ove vrste postupka isti su kao osobe koje su ovlaštene podnijeti tužbu za poništenje.
Postupak povodom tužbe za naknadu štete - institucije, države članice te pravne i fizičke osobe ovlaštene su pred Europskim sudom zahtijevati da im institucija EU naknadi štetu koju je uzrokovala protupravnim (ne)djelovanjem.
Nabrojane su tek najvažnije vrste nadležnosti Suda Europske unije. Sud je nadležan i u nekim drugim pitanjima, primjerice, u sporovima između zaposlenih i institucijama EU s tim institucijama. Nadležnost Suda države članice mogu uspostaviti i međusobnim dogovorom (arbitražnom klauzulom) u ugovoru koji je sklopila EU , ili je sklopljen u ime EU.
Pojedinci imaju ograničen pristup Sudu Europske unije. U situacijama kada se za zaštitu svojih prava koja im dodjeljuje novi europski pravni poredak ne mogu obratiti Europskome sudu, ovlašteni su zaštitu potražiti pred nadležnim nacionalnim sudom.
Revizorski sud sastavljen je od po jednog predstavnika iz svake države članice EU, koji mora posjedovati kvalifikacije za revizorski posao te čija nezavisnost mora biti izvan svake sumnje. Osnivački ugovor garantira nezavisnost revizora od utjecaja bilo nacionalnih bilo europskih institucija. Revizore na obnovljivi mandat od šest godina, postavlja Vijeće
Europska središnja banka (European Central Bank - ECB) monetarna je vlast europske monetarne unije. Njen osnutak bio je predviđen Ugovorom iz Maastrichta, kojim je pokrenut projekt stvaranja monetarne unije kao nadogradnje unutarnjeg tržišta EU. Svečano je osnovana 30. lipnja 1998. Odgovornost za provedbu europske monetarne politike preuzela je 1. siječnja 1999. Sjedište joj je u Frankfurtu. Glavni razlog njenog osnutka bilo je stvaranje monetarne unije s jedinstvenom valutom - eurom.
Kako bi provodila svoju ulogu, ECB radi s "Europskim sustavom središnjih banaka" (ESCB) koji pokriva svih 27 zemalja Europske unije. Međutim, samo 17 od njih je dosad usvojilo euro. Tih 17 zemalja sačinjavaju "euro područje", a njihove središnje banke, zajedno s Europskom središnjom bankom, čine tzv. "Eurosustav"
Djelokrug i način rada
Europska središnja banka nadzire količinu novca u opticaju, upravlja tečajem eura, brine se za funkcioniranje platnog sustava te zajedno sa središnjim bankama država članica drži i upravlja službenim deviznim pričuvama. Jedan je od glavnih zadataka ECB-e održanje stabilnosti cijena u zoni eura, te očuvanje kupovne moći eura. To pretpostavlja strogo kontroliranje inflacije što podrazumijeva da godišnje povećanje potrošačkih cijena bude manje od 2%. ECB to postiže na dva načina: kontrolom količine novca te praćenjem kretanja cijena i procjenom rizika u odnosu na stabilnost cijena u euro zoni. Kontroliranje količine novca utječe među ostalim i na određivanje visine kamata u zoni eura.
ECB upravlja monetarnom unijom u suradnji s nacionalnim središnjim bankama u sklopu Europskoga sustava središnjih banaka (European System of Central Banks - ESCB), u kojem uz nju sudjeluju i središnje banke država članica eurozone.
Unutarnje ustrojstvo
Europska središnja banka ima tri tijela: Upravljačko vijeće, Izvršni odbor i Opće vijeće.
Upravljačko vijeće je najviše tijelo Banke. Čine ga 6 članova Izvršnoga odbora i guverneri nacionalnih središnjih banaka zone eura (trenutačno njih 12). Predsjeda mu Predsjednik ECB-a. Glavni mu je zadatak definiranje monetarne politike u zoni eura te osobito određivanje visine kamata pod kojima komercijalne banke mogu pribaviti novac od središnje banke.
Izvršni odbor čine predsjednik i potpredsjednik ECB-a te još četiri člana koje jednoglasno imenuju predsjednici ili premijeri država zone eura. Članovi Izvršnog odbora imenuju se na neobnovljivi mandat od 8 godina. Izvršni odbor odgovoran je za provedbu monetarne politike koju definira Upravljačko vijeće i za davanje uputa nacionalnim središnjim bankama. Također priprema sastanke Upravljačkoga vijeća i odgovoran je za svakodnevno upravljanje ECB-om.
Opće vijeće sastavljeno je od predsjednika i potpredsjednika ECB-e i guvernera nacionalnih središnjih banaka svih država članica EU, a ne samo onih koje su članice monetarne unije. Svrha je tog tijela osigurati suradnju s državama članicama Europske unije koje nisu ušle u monetarnu uniju. Funkcija mu je savjetodava, a to tijelo koordinira i buduće povećanje zone eura. Postojat će dokle god postoje članice EU izvan monetarne unije.
Europska investicijska banka
Europska investicijska banka (European Investment Bank - EIB) osnovana je još Rimskim ugovorom iz 1958. godine i jedna je od financijskih institucija Europske unije. Sjedište joj je u Luksemburgu. Glavni zadatak Banke je pridonošenje uravnoteženom razvoju Unije osiguravanjem gospodarske i socijalne kohezije država članica. Ima pravnu osobnost i financijski je neovisna.
Djelokrug i način rada
EIB osigurava dugoročno financiranje projekata u skladu sa strogom bankarskom praksom. Usko surađuje s bankarskom zajednicom, posuđuje na tržištu kapitala i
financira različite projekte. Zajmove dodjeljuje uglavnom iz sredstava posuđenih na tržištu kapitala kojima je pridodan i vlasnički kapital njenih dioničara - država članica Europske unije.
Kako je EIB istovremeno i institucija EU, njene aktivnosti usmjerene su prvenstveno razvoju i oživotvorenju politika Unije.
Izvan Europske unije, Europska investicijska banka omogućuje ostvarenje i upravlja financijskim dijelovima sporazuma koje EU sklapa s trećim državama. Taj aspekt djelokruga u pravilu financira vlastitim sredstvima, a kada je na to posebno ovlaštena i iz proračuna država članica EU ili same Unije.
Europska investicijska banka objavjuje širok spektar brošura namijenjenih stručnjacima i široj javnosti, koje su dostupne i u elektroničkoj verziji na njenim web stranicama. Jedna od tih brošura je i godišnje izvješće, koje sadrži detalje o aktivnostima poduzetim protekle financijske godine kako u EU, tako i izvan EU. Godišnje izvješće sadrži i vrlo važne statističke podatke i analize proteklih pet godina.
Ideja europskog ujedinjenja
Europska unija je danas jedinstvena nadnacionalna ekonomska, politička, carinska, monetarna, a sve više i obrambeno-sigurnosna integracija država koje geografski pripadaju europskom prostoru. Izrasla je na idejama europskih integralista-utopista iz 19. stoljeća.
U svojoj "Skici za vječiti mir" (1795), Immanuel Kant se zalaže za uspostavuzajednice (Lige) naroda koja bi nadzirala i promicala mir među državama.
Victor-Marie Hugo (1802-1885); francuski romanopisac, pjesnik, esejist, dramaturg i aktivist za ljudska prava, te najutjecajnija ličnost francuskog romatizma. U istupu na Kongresu prijatelja mira u Parizu 1849. nagovještava budućnost Europe u miru i bratstvu.
Victor Hugo (1849)
"...Osvanut će dan kad će vam se rat između Pariza i Londona, između Petrograda i Berlina, te između Beča i Torina činiti jednako apsurdnim i nemogućim kao što bi danas bio rat između Rouena i Amiensa... "
"...Osvanut će dan kad ćete se vi, Francuska, Rusija, Italija, Engleska i Njemačka, i sve nacije ovoga kontinenta, ne gubeći svoje posebnosti i svoju slavnu individualnost, stopiti u superiorno jedinstvo i stvoriti europsko bratstvo, na isti način na koji su se i Normandija, Bretanja, Burgundija, Lorena, Alzas i sve naše pokrajine stopile u Francusku... "
"... Osvanut će dan kada više neće biti drugih bojnih polja osim tržišta koja se otvaraju trgovini i duhova koji se otvaraju idejama. Osvanut će dan kad će metke i bombe zamijeniti glasanje, opći narodni izbori, istinska arbitraža velikog suverenog senata koji će Europi biti ono što je Parlament Engleskoj, ono što je Skupština Njemačkoj i ono što je Zakonodavna skupština Francuskoj! ."
Faktori ujedinjenja
Potpuno razorene ekonomije, srušeni gradovi, ogromni gubici stanovništva;
Početak Hladnog rata i blokovske podjele svijeta prijetili su da prerastu u novi oružani sukob globalnih razmjera;
Prijetnja upotrebom nuklearnog i biokemijskog oružja nagovještavala nove, nesagledive posljedice;
Strah od starog europskog nacionalizma;
Osnivanje međunarodnih organizacija
1944/45 - Bretton Wood Twins (Bretonvudski blizanci)
Svjetska banka (The World Bank) pruža financijsku pomoć zemljama u svrhu ekonomskog razvoja i smanjenja siromaštva, te poticanja međunarodnih investicija.
Međunarodni monetarni fond (International Monetary Fund), zadužen za nadzor globalnog financijskog sistema kroz kontrolu kamatnih stopa i bilanci plaćanja, kao i za pružanje tehničke i financijske pomoći.
1945 - Ujedinjeni narodi (San Francisco), organizacija za održavanje mira i sigurnosti u svijetu, razvijanje dobrosusjedskih odnosa, ekonomsku suradnju, širenje tolerancije i promicanje poštivanja ljudskih prava i osnovnih sloboda čovjeka.
Neuspio pokušaj stvaranja Međunarodne trgovinske organizacije u Bretton Woodu, doveo do nastanka GATT-a - Općeg sporazum o carinama i Trgovini (General Agreement on Tariffs and Trade) kojim je pokrenuta trgovinska liberalizacija i uklanjanje predratnih protekcionističkih mjera u trgovini robom.
Marshallov plan, službeno nazvan Plan Europske obnove, predviđao je obnovu poslijeratne Europe i suzbijanje utjecaja komunizma nakon Drugog svjetskog rata. Ponuđen je i SSSR-u, kao poticaj za političke reforme, ali ga je Staljin odbio.
Od 1947 do 1952. oko 13 milijardi dolara američke ekonomske i tehničke pomoći dodijeljeno je državama Zapadne Europe. Po okončanju plana, ekonomije svih zemalja, osim Njemačke, dostigle su prijeratne vrijednosti. Plan je jedan od temelja europske integracije. Marshall dobio Nobelovu nagradu za mir 1953.
Sir Winston Churchill
(1874-1965), prvi europski državnik koji se založio za stvaranje ujedinjene Europe, kako bi se osigurao trajan mir i suzbili stari nacionalizmi. "Govor akademskoj Omladini", Zurich 1946.
"Izgradnja i jačanje UN mora biti naš stalni cilj. Unutar takvog svjetskog koncepta moramo obnoviti europsku obitelj kao regionalnu strukturu i nazvati je možda Sjedinjene Države Europe. To neće biti zajednica partija, nego zajednica naroda."
Vijeće Europe (Council of Europe)
Utemeljeno Londonskim ugovorom 1949. poznatim i kao Statut Vijeća Europe. Glavni zadaci: jačanje demokracije, zaštite ljudskih prava i vladavine prava u Europi. Članstvo u Vijeću Europe otvoreno je svim državama koje prihvaćaju načelo vladavine prava i svojim građanima jamče temeljna ljudska prava i slobode.
Vijeće Europe je samostalna međunarodna organizacija odvojena od Europske unije i ne treba je miješati s VijećemEuropske unije iliEuropskim vijećem, koji su tijela Europske unije.
Europska zajednica za ugljen i čelik
Robert Schuman (1886-1963). Rođen je u Luksemburgu, odrastao je Lorraini, danas francuskoj pokrajini koja je u to vrijeme pripadala Njemačkoj. Studirao pravo u Berlinu, Bonnu, Münchenu. Po rođenju - njemački državljanin, nakon 1918, kada Lorraine dolazi pod francusku vlast, postaje državljanin Francuske i politički se angažira. Ministar vanjskih poslova Francuske 1948-1953.
Schuman se posvetio promicanju ideje ujedinjenja Europe i uporno zagovarao trajan mir s Njemačkom. Godine 1950. predložio je ujedinjenje proizvodnje ugljena i čelika Francuske i Njemačke i njeno stavljanje pod zajedničku nadnacionalnu vlast, prema ranijem planu Jeana Monneta.
Jean Monnet (1888 -1979), Schumanov savjetnik, shvatio da su trzavice između Njemačke i Francuske, zbog nadzora nad industrijskom regijom Ruhrom, dostigle opasne razmjere te da bi mogle ponovno dovesti do sukoba. Monnet je skicirao nacrt revolucionarnog prijedloga: da se francuski i njemački resursi ugljena i čelika ujedine pod nadzorom jednog novog, europskog tijela.
Konrad Adenauer (1876-1967); prvi savazni kancelar Zapadne Njemačke, osnivač CDU, vjerovao da su pomirenje i partnerstvo s Francuskom preduvjet za trajan mir i ekonomski napradak.
Nakon dogovora s Adenauerom, 9. maja 1950. (Dan Europe) Schuman objavio plan za trajno pomirenje Francuske i Njemačke, ali i za razvoj integracijskog procesa u Europi. Schumanova deklaracija ili Schumanov plan.
"Doprinos koji organizirana Europa može dati civilizaciji neophodan je za održavanje miroljubivih odnosa. Francuska, koja je više od 20 godina predvodila napore oko ujedinjene Europe, uvijek je kao bitan cilj naglašavala služenje miru. Ujedinjena Europa nije ostvarena, imali smo rat."
Schumanova deklaracija
"...Europa se neće stvoriti odjednom ili prema jednom jedinstvenom planu. Izgradit će se putem konkretnih postignuća koja će prvo stvoriti stvarnu solidarnost. Ujedinjavanje nacija Europe zahtijeva uklanjanje prastarog neprijateljstva između Francuske i Njemačke. Svaka mjera koja se poduzme mora se, u prvom redu, odnositi na ove dvije zemlje..."
"...Francuska vlada predlaže da se odmah poduzmu mjere za rješavanje jednog ograničenog, ali presudnog pitanja: ona predlaže da francusko-njemačka proizvodnja ugljena i čelika, kao jedna cjelina, bude stavljena pod zajedničku nadležnost Visokog povjerenstva, u sklopu jedne organizacije koja je otvorena za sudjelovanje i drugih zemalja Europe..."
"... Objedinjavanje proizvodnje ugljena i čelika odmah bi trebalo osigurati uspostavu zajedničkih temelja privrednog razvitka, kao prvog koraka ka federaciji Europe, što će promijeniti sudbinu onih regija koje su se dugo bavile proizvodnjom oružja, a same na kraju postajale najčešće žrtve tog istog oružja..."
".Tako uspostavljena solidarnost u proizvodnji dovest će do toga da svaki rat između Francuske i Njemačke postane, ne samo nezamisliv, nego i materijalno nemoguć ... Ova će se proizvodnja nuditi cijelom svijetu, bez razlike i iznimaka, s ciljem da se doprinese podizanju životnog standarda i promicanju uspostave mira..."
Europska zajednica za ugljen i čelik - ECSC
(European Coal and Steel Community)
osnovana je Pariškim ugovorom 18. aprila 1951. godine s ciljem da od područja država članica (Belgija, Francuska, SR Njemačka, Italija, Luksemburg i Nizozemska) stvori jedinstveno tržište za ugljen i čelik. Ugovor stupio na snagu 23.7.1952. (na 50 godina).
-Potpuno nova organizacija;
- Članice su podredile dio suvereniteta zajedničkoj "supranacionalnoj" instituciji;
Organi zajednice: Visoka vlast, Vijeće ministara (odlučivanje), Skupština i Sud (nadzor). Prvi predsjednik Visoke vlasti - Jean Monnet.
ECSC - Institucionalno ustrojstvo:
Visoka vlast: naddržavno tijelo za oblast pokrivenu Ugovorom, 9 članova, stručnjaci, neovisni od nacionalnih vlada i industrije - donosi izvršne i zakonodavne odluke;
Vijeće ministara: nadležni ministri iz nacionalnih vlada, konsultativno-nadzorna uloga, protuteža Visokoj vlasti;
Skupština: predstavnici nacionalnih parlamenata - konsultativno-nadzorna uloga; Sud: 9 sudaca, ovlasti - tumačenje i primjena Ugovora. U ugovoru o Europskoj zajednici za ugljen i čelik prvi se put izričito pominje izraz
"nadnacionalni, supranacionalni"; Član 9. Ugovora definira nezavisni položaj članova Visoke vlasti i govori o
nadnacionalnom karakteru njihovih dužnosti; Koncept integracje: federalizacija Europe uz posredovanu suradnju u sve većem broju
pojedinačnih oblasti u okviru nadnacionalnih struktura i učešće nacionalne političke, intelektualne i tehničke elite.
Političko-ekonomski motivi za udruživanje u ECSC i djelimično ograničenja suvereniteta
Francuska - okončanje rivaliteta s Njemačkom; Njemačka - povratak međunarodnog kredibiliteta; Italija - uspostava unutrašnje političke stabilnosti; Benelux - uključivanje malih, trgovački orijentiranih
zemalja u procese međunarodnog odlučivanja.
Faktori integracije
zajednički geopolitički, ekonomski i civilizacijski prostor; spoznaja o zajedničkom regionalnom identitetu i vizija europske integracije; iskustvo dugotrajnih i razarajućih sukoba oko teritorija i resursa; strah od mogućih novih sukoba i untrašnjih nemira; razvoj modela postupne integracije na zdravim ekonomskim osnovama;
Nastanak EU
Neuspio pokušaj formiranja obrambene zajednice 1952; Razlozi neuspjeha: nespremnost Francuske da prihvati bilo kakvo naoružavanje
Njemačke; izostanak V. Britanije, vojno najjače zemlje, koja se tada angažirala u NATO-u, izostanak zajedničke vanjske politike kojoj bi Savez trebao služiti; ugovor o osnivanju nije nikada ratificiran u francuskom parlamentu.
Neuspio pokušaj formiranja Europske političke zajednice (1953);
Razlog neuspjeha: preuranjenost ideje političkog ujedinjenja;
Važnost: institucionalno ustrojstvo: Vijeće ministara, Sud i Parlament kao predstavničko tijelo birano na prostoru Zajednice kao cjeline.
Trivia
} Sta je oznaka CE?
} Točan odgovor: CE označava kraticu za 'conformité européenne', ili na našem jeziku - europska usklađenost.
} Oznaka CE se stavlja na proizvode plasirane na tržište Europskog ekonomskog prostora (EEA) poput igračaka, frižidera, glazbenih linija i dr, i označava da su ti proizvodi u skladu s osnovnim zahtjevima Europske unije u vezi sa zdravljem, sigurnosti i zaštitom okoliša.
} Dakle, samo proizvodi kod kojih je provjereno da zadovoljavaju osnovne zdravstvene, sigurnosne i propise o zaštiti okoliša, koje je odredila Europska Unija, mogu dobiti oznaku CE.
Rimski ugovor(i) 1957. i povratak funkcionalizmu
Koncipiranje zajednice u oblasti ekonomsko-tržišnih odnosa; Konferencija šestorice ministara vanjskih poslova ECSC-a u Messini 1955. ovlastila
belgijskog ministra (Paul-Henry Spaak) da pripremi ugovore o osnivanju zajedničkog tržista i o suradnji u oblasti atomske energije.
Velika Britanija sudjelovala u radu konferencije ali se povukla iz ugovora. Ugovor o osnivanju Europske ekonomske zajednice (European Economic Community
- EEC); Ugovor o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju (European Atomic
Energy Community - EURATOM); Potpisani u Rimu 25. maja 1957. Stupili na snagu 1. januara 1958.
Europska ekonomska zajednica
Cilj - uspostava zajedničkog tržišta kroz:
carinsku uniju (ukidanje svih tarifnih i količinskih ograničenja); slobodu kretanja robe, usluga, radne snage i kapitala; slobodno i pošteno tržišno nadmetanje; kontrolu državnih subvencija;
zabranu poreske diskriminacije uvoznika (iz država
članica);
zajednički nastup na tržištima drugih zemalja; koordinacija makroekonomske politike.
Zajedničko tržište EEZ:
tržište na kojem je svaki učesnik slobodan ulagati, proizvoditi, raditi, kupovati, prodavati, pružati ili davati usluge na mjestima i u oblastima gdje je to ekonomski najpovoljnije i u uvjetima slobodne, neopterećene konkurencije.
Institucije EEZ
} Institucionalna ravnoteža temelji se na suodnosu:
} Vijeća (Council) ministara - priprema standarde (zakonodavac)
} Komisije (Commission) - izrađuje prijedloge, i
} Europskog parlamenta (European Parliement) - savjetodavnu ulogu
} Stupanjem na snagu Ugovor o spajanju u 1967, Vijeće i Komisija postaju institucije koje dijele tri zajednica (EZUČ, EEZ i Euratom)
Rimski ugovor ili Osnivački europski akt predviđa formiranje:
Europskog parlamenta (Parlamentarna skupština); Vijeća ministara; Europske komisije; Europskog suda pravde; Europske banke za investicije;
Političke dimenzije Ugovora o EEZ:
da se osnivanjem Zajednice postave temelji za sve bliži savez europskih naroda; da Zajednica treba voditi "očuvanju i jačanju slobode"; da bude otvorena za sve države koje se, dijeleći ideale osnivača, žele priključiti u tom
nastojanju.
Kao i drugi osnivački ugovori, Ugovor o EEZ stekao karakteristike ustava, a zajednica postala novi subjekt međunarodnog prava.
Rimski ugovor(i):
Ugovor o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju (EURATOM) namijenjen usklađivanju istraživanja nuklearne energije, njenom korištenju, uspostavi sigurnosnih standarda, snabdijevanju rudom i gorivom, te formiranju zajedničkog tržišta.
1962 - EEZ dogovara uspostavu zajedničke politike u poljoprivredi (Common Agricultural Policy):
Zajednička kontrola proizvodnje hrane, ujednačene cijene otkupa proizvoda od farmera.
Rezultat: EEZ proizvodi dovoljno hrane da zadovolji svoje potrebe, farmeri bolje žive. Od sredine 1990-ih smanjuje se proizvodnja i podiže kvaliteta hrane.
Ugovor o udruživanju (Merger Treaty)
Potpisan u Bruxellesu 8.4. 1965. Uspostavljeni zajednički organi Europske zajednice za ugljen i čelik, Europske ekonomske zajednice i Europske zajednice za atomsku energiju.
Stvorena jedinstvena Europska zajednica. Jedno Vijeće ministara i jedna Komsija za tri zajednice.
Bruxelles - sjedište administratinih i stručnih službi. Ugovor na snazi od 1967.
Sporazum o ukidanju carina (1968)
Ukidaju se preostale carine na uvoz robe iz neke od članica Zajednice, čime se uspostavlja slobodan, bescarinski prekogranični promet.
Izjednačavaju se carinske tarife za uvoz robe iz zemalja izvan Zajednice. Rezultat: višestruko povećanje trgovine, kako među članicama zajednice, tako između
zajednice i ostatka svijeta.
Usklađivanje monetarne politike 1972
Da bi održale monetarnu stabilnost, članice Zajednice uvode mehanizam za održanje kursa (tečaja) valuta.
Exchange rate mechanism (ERM) dopušta samo male oscilacije kursa nacionalnih valuta. Ova mjera je prvi korak ka kasnijem uvođenju zajedničke valute - eura.
1.1. 1973. Zajednica se prvi put širi i prima tri nove članice:
Dansku Republiku Irsku Veliku Britaniju
1.1.1981 - Novo proširenje - DRUGO PROSIRENJE (GRCKA, SPANIJA I PORTUGAL) 1981-1986. GODINE
Grčka ulazi u Zajednicu nakon što je srušen vojni režim i obnovljena demokracija 1974.
1. 1. 1986 - Novo proširenje - TRECE PROSIRENJE (SVEDSKA, FINSKA, AUSTRIJA) 1995. GODINA
Obaranje Salazarovog režima u Portugalu i smrt generala Franca u Španjolskoj - kraj posljednjih desničarskih diktatura u Europi. Obje zemlje provode reforme i uspostavljaju demokraciju - ključni preduvjet za kasniji ulazak u EZ.
2004. ČETVRTO PROSIRENJE (ZEMLJE BIVSEG KOMUNISTICKOG BLOKA, MALTA I KIPAR)
Jedinstveni europski akt 1986 (Single European Act )
Potpisan u Luxembourgu i Hagu, uvodi dodatne mjere za uspostavu jedinstvenog tržišta do 31.12. 1992. EZ proširuj nadležnost u oblasti socijalne politike i zapošljavanja, životne sredine, tehnoloških istraživanja i vanjskopolitičke suradnje.
Formirano Europsko vijeće (savjet), konferencija šefova država ili vlada članica Zajednice, kao najviši politički organ. Stupio na snagu 1.7. 1987.
Ugovor iz Maastrichta o Europskoj uniji (Treaty on the European Union)
Prva radikalna dogradnja Rimskog ugovora kojom se:
uspostavlja ekonomska i monetarna unija; definira put ka izgradnji "političke unije". Usvojen u Maastrichtu krajem 1991., potpisan početkom 1992., stupio na snagu
1.11.1993.
Ugovor iz Maastrichta
Odluke:
- uvođenje eura i Europske centralne banke;
- jačanje postojećih institucija Unije;
- uspostava temelja zajedničke vanjske, sigurnosne i obrambene politike;
- uvođenje "europskog državljanstva";
- jačanje sudske, imigracione i policijske suradnje.
Prava i obaveze "europskog građanina"
potpuna sloboda kretanja unutar EU; pravo neograničenog boravka u svakoj od članica EU; pravo zapošljavanja pod jednakim kriterijima; aktivno i pasivno pravo glasa na lokalnim i europskim parlamentarnim izborima;
zajamčena diplomatska zaštita izvan EU.
Temeljni (osnivački) ugovori EU
Pariz 1951 - Ugovor o osnivanju Europske zajednice za ugljen i čelik; Rim 1957 - Ugovori o osnivanju Europske ekonomske zajednice i Europske zajednice
za atomsku energiju; Maastricht 1992 - Ugovor o Europskoj uniji.
Reformski akti EU
Bruxelles 1965. - Ugovor o udruživanju u Europsku zajednicu; Luxembourg 1986. - Jedinstveni europski akt o jačanju zajedničkih institucija; Amsterdam 1997. - Ugovor o nastavku reformi i početku proširenja Unije; Nica 2001. - Ugovor o budućem ustroju Unije i nadležnostima njenih tijela.
Amsterdamski ugovor (The Treaty of Amsterdam)
Potpisan 1997. Cilj: nastavak institucionalnih reformi za što spremniji početak procesa proširenja;
pripreme za uvođenje eura, početak planiranja zajedničke obrambene i vanjske politike.
Amsterdamski ugovor je nastavak procesa iz Maastrichta i dio "zajedničkog pravnog naslijeđa" Europske unije.
Ugovor iz Nice (The Treaty of Nice)
Potpisan 2000. Glavni ciljevi: priprema Unije za prijem novih članova; reforma tijela EU; "kvalificirana većina" kao princip pri donošenju odluka; utvrđivanje principa rada i broja članova Europske komisije (tada 25). Razgraničenje nadležnosti Unije i država članica; preuređenje postojećih ugovora; uloga nacionalnih parlamenata u procesu odlučivanja u Uniji.
Izjava o budućnosti EU
Tri stupa Europske unije Domen Europske mzajednice Zajednička vanjska i sigurnosna politika Unutrašnja politika i pravosuđe
Zajednička vanjska i sigurnosna politika:
utemeljena Ugovorom iz Maastrichta; ima za cilj: očuvanje osnovnih vanjsko-političkih interesa (nezavisnosti, sigurnosti i
nepovredivosti) Unije i postupno definiranje obrambene politike. u ovoj oblasti države članice nisu udružile nacionalne suverenitete; o zajedničkim stavovima i aktivnostima odluke se donose kvalificiranom većinom, na
temelju "zajedničke strategije" (pravo izuzeća i veta).
Upravljanje zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom
Europsko vijeće, najviše tijelo odlučivanja, inicijator zajedničkih strategija i reformi; Vijeće ministara EU, na nivou šefova diplomacija, nadležno odluke o tekućim
poslovima; Političko-sigurnosni komitet, nivo ambasadora, spona između političkog vrha i
operativnih tijela; Vojni komitet, na nivou načelnika štabova (stožera) nacionalnih armija.
Suradnja u oblasti pravosuđa i unutrašnjih poslova
temelji se na međuvladinoj suradnji jer još nije usuglašena zajednička politika kontrole vanjskih granica EU, kao i politika o imigraciji i azilu;
sudske presude u jednoj zemlji, na snazi su u preostalim članicama, sve zemlje obavezne čuvati vanjske granice Unije; carinske službe i policija obavezni razmjenjivati informacije; sve zemlje se jednako odnose prema azilantima; sloboda kretanja u nadležnosti prvog stupa EU.
