1. LATINSKA PALEOGRAFIJA

Paleografija (star, pismo) je znanost koja se bavi proučavanjem postanka i razvoja pisma.

Predmet paleografije se ograničava na ono što je pisano na mekim materijalima, dok se

pismom na tvrdim materijalima bave arheologija i epigrafija.

Latinska paleografija je praktična znanost koja pripada skupini pomoćnih povijesnih znanosti.

Ona je nastala zbog potrebe kritike tekstova te je u najbližoj vezi s poviješću (koja se u

najvećoj mjeri zasniva na pisanim izvorima). Latinska paleografija nas uči ispravno čitati

stare latinske tekstove, paleograf mora barem približno odrediti vrijeme i mjesto nastanka

pisanog spomenika te paleograf mora utvrditi originalni tekst i ustanoviti naknadne umetke.

Granice proučavanja latinskog pisma su od 1. st. (najstarije sačuvano djelo) do 15. st.

(tiskarski stroj). Upravo se latinsko pismo dijeli na rimsko, srednjovjekovno i moderno.

MATERIJALI

Čovjek je za pisanje upotrebljavao sve materijale na kojima je bilo moguće pisati te su ti

materijali utjecali na oblikovanje slova i na sredstva za pisanja. Paleografija proučava pisma

na mekim materijalima, a to su: povoštene tablice, papirus, pergamena i papir.

Povoštena tablica se sastoji od drvene kvadratne ploče s izdignutim rubom u koju bi se

ulijevao tekući vosak. Nakon što bi se vosak ohladio tablica je bila spremna za pisanje. Na

njoj se pisalo pisaljkom nazvanom stylus, koji je imao s jedne strane oštar kraj za pisanje, a na

drugoj strani plosnat kraj za brisanje. Upravo je brisanje, i laka reciklaža, velika prednost

povoštenih tablica. U paleografiji povoštene tablice se još zovu i tabulae ceratae, dok se

tablica s koje je izbrisan tekst zove tabula rasa.

Upotreba povoštenih tablica u svakodnevnom životu je bila velika (računi, pisma, ugovori...).

Smatra se da su Grci izmislili povoštene tablice, a zatim su ih od njih preuzeli Rimljani.

Najstarija povoštena tablica je pronađena u Pompejima, a najviše ih ima u Italiji i Francuskoj.

Nekada bi se povoštene tablice spajale te su dvije spojene povoštene tablice činile duplices.

Više spojenih povoštenih tablica je činilo multiplices.

1

Papirus je imao mnogo prednosti u odnosu na povoštene tablice: manje prostora, lakše

pisanje i bolja čitljivost. Domovina papirusa je Egipat te se čini da su Egipćani pravili papirus

već u 3. tisutljeću pr. Kr. Papirus se radio od biljke Cyperus papyrus, a sam postupak izrade je

bio jednostavan: rezane vrpce bi se ljepile jedna preko druge tvoreći list, a nakon što bi se

ljepilo osušilo list bi se glačao te bi se na kraju rezao. Za pisanje na papirusu se upotrebljavala

pisaljka od trske (calamus), dok bi se tinta pravila od čađe.

Egipćani su bili pravi majstori u prozivodnji papirusa te je njihov papirus bio smeđ ili žut.

Rimljani su dorađivali papirus te je njihov bio svijetliji. Papirus je iz upotrebe istisnula

pergamena. Broj sačuvanih spomenika na papirusu je toliko velik da njih proučava posebna

znanost papirologija. Spomenici na papirusu se dijele u tri kategorije: egipatski papirusi,

herkulanski papirusi i srednjovjekovni papirusi (diplomatički i književni).

Pergamena je imala mnogo prednosti u odnosu na papirus: može se savijati, čvršća je, lakše i

jasnije se piše, ali je mnogo skuplja. Pravljenje pergamene je imalo razne recepte, ali su

gotovo svi propisivali isti postupak: koža se najprije danima umakala u kiselinama, zatim bi

se skinuli ostaci mesa i dlaka te bi se nakon toga sušila. Prilikom sušenja ona bi se premazala

uljem da bi se postigao elasticitet. Kada bi se pergamena osušila ona bi se glačala i izrezala.

Debljina i finoća pergamene je ovisila o životinji i njezinoj dobi. Najfinija i najskupocjenija

pergamena se pravila od kože fetusa. Kako se pergamena dobila od raznih životinja (od

teleta, koze, ovce) tako su se pergamene nazivale po životinjama od kojih su napravljene.

Pergamena je na jednoj strani glađa i svjetlija, a na drugoj hrapavija i tamna. Ta je razlika

ovisila o tome na kojoj je strani bilo meso, a na kojoj dlaka.

Teško je ustanoviti kada se pergamena počela upotrebljavati kao pisaći materijal. Sam naziv

pergamenum se počeo koristiti u 4. stoljeću kada pergamenski kodeksi dobivaju sve važniju

ulogu. Srednjovjekovni čovjek je svoje najvažnije ostavštine ostavio upravo na pergameni, a

ti su kodeksi danas ponos najslavnijih knjižnica svijeta. Pergamena se upotrebljavala i za

svitke (Tabula Peutingeriana).

Tekst sa pergamene se uništivao tako što bi se namakao u mlijeko nakon čega bi se spužvom

brisao tekst. Nakon što bi se tekst osušio kamenim plovućcem bi se brisali posljednji ostaci

teksta. Takvi listovi su bili spremni za novi tekst te su se zvali codex rescriptus. Sa starijih

rukopisa tinta se lakše skidala te nije bilo potrebno tekst strugati zbog čega se može oživjeti

prvobitni tekst.

2

Papir – proizvodnja papira se može podijeliti u tri faze: kineska, arapska i moderna. Kinezi su

papir radili od čahura svilene bube, a zatim od bambusove trske i starih krpa. Oni su tajnu

proizvodnje papira ljubomorno čuvali, ali su za to svejedno saznali Arapi. Arapi su kao

sirovinu za proizvodnju papira upotrebljavali stare lanene krpe te su oni papir proširili u

Europu. Zbog sve veće potrebe za papirom i nedostatka starih krpa su uvele proizvodnju

papira u modernu fazu kada je otkrivena formula izrade papira od vlakana trulog drveća.

OBLIK RUKOPISA

Svitak (rotulus) je oblik rukopisa koji se odmotavao pomoću štapića. Duljina svitka je

varirala te je ovisila o samom tekstu. Svici su se najčešće ispisivali samo na jednoj strani, a

ako su bili ispisivani na obje strane onda su se zvali opistografi. U starom vijeku se pisalo u

stupcima, dok se u srednjem vijeku pisalo po duljini svitka. Na kraju se nalazio broj stupaca i

redaka da bi prepisivač znao koliki mu svitak treba za prepisati.

Kodeks je naziv koji označava knjigu pisanu rukom te se on smatra pretečom tiskane knjige.

Kodeks se sastojao od listova ili folija. Iznimno vrijedni kodeksi su bili obojeni purpurnom ili

crvenom bojom. Na takvim se kodeksima pisalo zlatnom ili srebrenom bojom pa nose naziv

codex aureus odnosno codex argenteus. Za proučavanje kodeksa su važne minijature i

ilustracije. Minijature su slike ili crteži malog formata kojima se ukrašavaju rukopisi, dok su

ilustracije likovne interpretacije teksta kojega objašnjavaju (iluminacija-umjetnost

ukrašavanja).

RAZVOJ LATINSKE PALEOGRAFIJE kao zasebne znanosti je u svezi s postankom

diplomatike. Sredinom 17. st. Johannes Bollandus je sa grupom istomišljenika počeo

izdavati Acta sanctorum quotquot in toto orbe coluntur, čija je svrha bila kritički razmotriti

sve izvore i legende o životu svetaca. Njegov suradnik Daniel van Papenbroeck je u

predgovoru drugog svezka Acta sanctorum napisao čitavu studiju posvećenu kritičkoj metodi

analize izvora.

Jean Mabillon je bio pripadnik samostana u Saint-Germain-des-Pres. On je znanstveno

pristupio proučavanju građe u koju je Papenbroeck unio sumnju. U djelu De re diplomatica

libri sex on je objavio svoje pripremne radove. U 11. poglavlju prve knjige on je prvi

3

sistematizirao latinsko pismo čime je rođena latinska paleografija. U petoj knjizi on je prvi

iznio neke faksimile (kopije).

Naziv paleografiji je dao benediktinac dom Bernard de Montfaucon. Sljedeći veći doprinos

paleografiji je dao Scipione Maffei koji je ustvrdio da nacionalna pisma nisu proizvod

barbarskih naroda, nego nastavak latinskog pisma koje su ti narodi preuzeli od Rimljana i

razvili ga na svoj način. Prema tome postoji samo jedno latinsko pismo. Karl Schonemann je

odvojio paleografiju od diplomatike te ju je tretirao kao posebnu znanost. U Francuskoj

revoluciji su uništeni mnogi privatni arhivi, ali je sama revolucija podigla kult nacionalne

prošlosti. Zbog toga se 1821. u Parizu osnovala Ecole des Chartes, prva paleografska škola u

svijetu.

Razvoj latinske paleografije kao znanosti u Hrvata je novijeg datuma. Već je Ivan Lucić

ocjenjivao stare rukopise oslanjajući se na pismo, ali je Franjo Rački prvi primijenio

znanstvenu metodu latinske paleografije u kritici diplomatičkih izvora. Najviše je razvoju

latinske paleografijekod nas pridonio Vjekoslav Novak, koji se smatra jednim od najvećih

paleografa u svijetu.

LATINSKO PISMO RIMSKOG RAZDOBLJA

Na temelju upotrebe pismo se dijeli na knjižno i dokumentarno. Promatrajući razvoj latinskog

pisma ono se može podjeliti na majuskulu, minuskulu i kurzivu. Majuskule su velika slova (2

crte za omeđavanje), minuskule su mala slova (4 crte za omeđavanje), a kurzivi su nagnuta

slova. Latinsko pismo rimskog razdoblja se dijeli na knjižnu kapitalu i knjižno pismo

svečanog izgleda. Dalje se knjižna kapitala dijeli na elegantnu kapitalu, rustičnu kapitalu i

kurzivnu majuskulu, dok se knjižno pismo svečanog izgleda dijeli na uncijalu i poluuncijalu.

Knjižna elegantna kapitala ima slova jednake visine i širine.

Knjižna rustična kapitala ima izduženija slova od elegantne kapitale te je njome ispisano

više kodeksa.

Kurzivna majuskula je treći razvojni stupanj knjižne kapitale. Ona ima nejednaku visinu

slova te je formiranje samih slova ovisilo o brzini pisanja. Prilikom pisanja slova bi se spajala,

a ne pisala odvojeno. Kurzivna majuskula je izrazito poslovno pismo pa se njime pišu

ugovori, potvrde i privatna pisma.

4

Uncijala je pretežno majuskulno pismo nastalo u Carstvu te se ono ističe naglašenim

kaligrafskim potezima oblih formi. Uncijala se razlikuje od kapitale oblinom poteza i uglova.

Poluuncijala je pretežno minuskulno knjižno pismo oblih oblika koje se upotrebljavalo u

kodeksima od 5. do 9. stoljeća. Poluuncijala se smatra prijelaznim pismom od majuskule ka

minuskuli te je ona zapravo miješano pismo kapitale, uncijale i kurziva.

Kratice čine posebni problem čitanja tekstova zbog različitih načina kraćenja. Poznavanje

kratica ima dva cilja: jedan je ispravno čitati tekst, a drugi je pomoću kratica smjestiti tekst u

vrijeme i prostor nastanka. Najstariji skraćenički znak je točka, koju je kasnije zamjenio

apostrof. Najčešća kratica je suspenzija, tj. kada imamo samo početak riječi. Isto tako postoje

kontrakcije, koje mogu biti čiste (imamo samo prvo i zadnje slovo) ili miješane (uz prvo i

zadnje slovo imamo i slovo iz sredine). Posebnost rimskog razdoblja su note (rimska

tahigrafija), tj. razni potezi i točke koje nemaju nikakvu vezu sa slovima.

SREDNJOVJEKOVNO LATINSKO PISMO

Temelj srednjovjekovnih tipova latinskog pisma je kurzivna minuskula (vrlo teška za čitati),

koja predstavlja posljednji stadij raspadanja kapitale. Srednjovjekovni tipovi su: papinska

kurijala, beneventana, merovingika, vizigotika, inzularna pisma, karolina, karolina-gotika,

gotika i humanistika.

Talijanska prekarolinška minuskula se koristila u drugoj polovici 8. st. u Italiji, gdje je

kasnije na sjeveru bila zamjenjena karolinom, a na jugu beneventanom. Zbog svoga kratkog

trajanja ono se smatra prijelaznim pismom. Ornamentacija kodeksa vrlo je siromašna

invencijom i umjetničkim ukusom. Inicijali su vrlo skromni.

Papinska kurijala se koristila u papinskim kancelarijama od 8. do 12. stoljeća. Prvo

razdoblje seže do 772. Drugo radoblje obuhvaća vremenski raspon od 772. – 1049. Pismo

veoma izrazito pokazuje svoj postanak iz rimske kurzivne minuskule. Ona ima svoju stariju

fazu u kojoj su slova široka i velika te se pisalo na papirusu, i mlađu fazu u kojoj su slova

manja te je pisano na pergameni. Najkarakterističnija slova su a, e, q i t.

Beneventana je potekla iz montekasinske opatije te se koristila od 9. do početka 13. stoljeća.

Javlja se otprilike u isto vrijeme kada i karolina te je beneventana nastala u prvome redu kao

knjižno pismo, ali je ona ušla u talijanske i dalmatinske kancelarije te je prema tome ona

5

također i diplomatičko pismo. Kao najstariji datirani beneventanski tekst se navodi Ars

grammatica od Donata, dok se u Hrvatskoj ističu Trogirski evanđelistar. Razvoj beneventane

se može pratiti kroz četiri razdoblja: počeci (oblici slova još nisu ustaljeni), razdoblje

formiranja (riječi se pišu odvojeno, koristi se interpunkcija), razdoblje savršenstva (pismo je

vrlo pravilno i precizno) i razdoblje opadanja (slova su manja i zbijena, nisu izjednačena).

Najkarakterističnija slova su a, e, r i t.

Merovingika je latinsko pismo koje se koristilo u državi Merovinga od 6. do 8. stoljeća, a

upotrebljavalo se u knjigama i diplomatičkim dokumentima. Opće osobine merovingike su

duge osi slova, obilje ligatura (spajanje slova), zbijenost slova koja naginju ulijevo. Postoji

više slova merovingike: postoji kancelarijska merovingika te razni tipovi ovisno o središtima

gdje je korištena. Najpoznatiji primjeri merovingike su Historia francorum i Missale

gothicum. Specifična slova su a, b, c, d, e, o.

Vizigotika je latinsko pismo koje se upotrebljavalo na Pirinejskom poluotoku od druge

polovice 7. do kraja 12. stoljeća. Ona se razvijala kao knjižno i kao dokumentarno pismo te je

očito da Vizigoti nisu imali veze s oblikovanjem pisma, nego je ono plod španjolskih pisaca.

Knjižna vizigotika pokazuje utjecaje uncijale i poluuncijale, a na opći oblik slova je utjecalo i

arapsko pismo. Centar kulturne djelatnosti je bila Sevilla, gdje je djelovao Izidor Seviljski

(Etymologiae). Kao i beneventana i vizigotika je imala četiri faze razvoja: razdoblje

formiranja (široka slova, riječi se uglavnom ne rastavljaju), razdoblje usavršavanja (riječi se

rastavljaju, slova nisu zbijena, javlja se upitnik), razdoblje najvećeg uspona (slova se oblikuju

na dovoljnom prostoru) i razdoblje opadanja (utjecaj karoline). Karakteristična slova su a, g, t

i e. Papa je ukinuo pismo i proglasio heretičkim jer se karolina proširila posvuda po Europi.

Slovo o se piše u obliku srca.

Inzularna pisma su otočna pisma koja su se upotrebljavala od 6. st. u Irskoj do kraja srednjeg

vijeka, a u Engleskoj do normanske invazije. Rimska kurzivna minuskula nije imala veliki

utjecaj na razvoj pisma, već su osnove bile uncijala i poluuncijala. Pismo pokazuje kaligrafski

tip. Ovakav tip irskog pisma je morfološki poluuncijalnog karaktera sa znatnim brojem

majuskulnih slova. Inzularna pisma su imala dva oblika: obli, koji se koristio u svečanim

kodeksima, i oštri, koji se upotrebljavao u manje svečanim kodeksima te je to zapravo derivat

oblog. Oblo pismo je više poluuncijalno. (a, e, g, p, q, r, s) Ima dosta inicijala, minijatura i

bogatog ukrašavanja. Značajke pisma variraju od prema vremenu i području. Najpoznatiji

tekst pisan inzularnim pismom je Historia ecclesiastica gentis anglorum Bede Venerabilisa.

6

Karolina je latinsko pismo koje se upotrebljavalo od dolaska na vlast Karla Velikog do kraja

12. st. u najvećem dijelu skriptorija i kancelarija zapadne Europe. Kako karolina nije

karakteristična jednom narodu ona se ne ubraja u nacionalna pisma. Karolina je nastala

reformama iz više središta koje su počele karolinškom renesansom, a oblikovala se pod

utjecajem poluuncijale, kurzive i raznih tipova prekarolinške minuskule. Najprije je osvojila

skriptorije, a zatim kancelarije te je postala pismom javnih i privatnih isprava. Opće značajke

karoline su pravilno, jasno, čitljivo i pomno oblikovana slova, koja se pišu sama za sebe bez

pretjeranog ukrašavanja. Postoje četiri faze razvoja: prvo razdoblje (naglašeni elementi

kurzivne minuskule), razdoblje 10. st. (kvaliteta slova opada), razdoblje 11. st. (pismo

doživljava renesansu) i razdoblje 12. st. (slova postaju uglatija i kao takva preteča gotike).

Zemlje koje su prihvatile karolinu oblikovale su je prema svojim karakteristikama zbog čega

se razlikuju u nekim elementima. Nju su prihvatili i humanisti, kojima i pripada zasluga zašto

danas postoji font karolina. Najpoznatiji hrvatski tekstovi pisani karolinom su Splitski

evangelijar i Radonova Biblija.

Gotika je latinsko pismo koje se u više regionalnih varijanata upotrebljavalo u skriptorijama i

kancelarijam zapadne Europe od kraja 12. do 15. stoljeća. Naziv gotika nema veze s Gotima

te ono potječe od talijanskih humanista, koji su tako nazvali iz ruganja jer je to njima bio

sinonim za barbarsko pismo. Značajke gotike su potpuno napuštanje oznaka za diftong te

sustav kratica koji je razvijen do kraja. Postoji nekoliko tipova gotike: littera formata (u

Francuskoj), textus textura (u Engleskoj i Njemačkoj), littera rotunda (u Italiji), fractura (u

Njemačkoj) i bastarda (u djelima knjižnog i povijesnog značaja). Najpoznatiji hrvatski

tekstovi pisani gotikom su Šibenska molitva i Zadarski lekcionar, dok je u svijetu najpoznatiji

prvi primjerak guttenbergove Biblije.

Humanistika je latinsko pismo nastalo pod utjecajem humanista u 15. st. po uzoru na

karolinu. Središte humanističke reforme je bila Firenca. Humanistika se dijeli na knjižnu, koja

oponaša karolinu uz neke elemente gotike (font antiqua), i kurzivnu, koja ima više elemenata

gotike te se koristi u svečanim dokumentima (font italique). Primjerak knjižne humanistike je

Statua et leges civitatis Spalati, dok je primjerak kurzivne humanistike najstariji primjerak

Historia Salonitana maior.

Scriptura bullatica ili littera sancti Petri – od kraja 16. st. u papinskoj kancelariji rađa se

novo, do krajnosti izvještačeno pismo. To je pravo pismo hijeratskog tipa određeno za

papinske bule. Bilo je tako nečitljivo da je uz original redovno bio priložen i natpis pisan

7

humanistikom. To je pismo očito uvedeno da se onemogući izdavanje falsificiranih papinskih

bula. Ukinuo ga je papa Lav XIII 1878.

2. FILIGRANOLOGIJA

Filigranologija je pomoćna povijesna znanost koja proučava vodene znakove. Postanak

filigranologije je u najužoj vezi s proučavanjem povijesti papira. Vodeni znakovi se počinju

proučavati i skupljati krajem 17. stoljeća, a prvu takvu zbirku je sakupio Humphry Wanley.

Vodeni znak ili filigran je otisak lika, slova, imena ili čitavog zapisa oblikovanog od metalne

žice koji se stavlja u kašu kada se ona nalazi na situ. Vodeni znak postaje vidljiv tek nakon što

se papir osuši. Vodeni znakovi se postavljaju kao zaštitni znak proizvođača te su oni garancija

kupcu za kvalitetu. Što je starije razdoblje proizvodnje papira vodeni znakovi su jednostavniji.

Smatra se da je prvi vodeni znak nalazi na papiru proizvedenom 1271. u talijanskom gradu

Fabriana, a najstariji poznati vodeni znak je bio u obliku križa.

Kontramarka je sporedni znak koji se nekada nalazi na papiru.

3. DIPLOMATIKA

Diplomatika je pomoćna povijesna znanost koja proučava isprave (diplome) vlastitom

kritičkom metodom da utvrdi njihovu vrijednost kao povijesnog svjedočanstva.

Theodor von Sickel (otac moderne diplomatike) je definirao ispravu kao pisano

svjedočanstvo o jednome činu pravne naravi sastavljeno u određenom obliku koji se razlikuje

po mjestu, epohi, osobama i vrsti samog pravnog čina. Talijanski diplomatičar Cesare Paoli

je definirao ispravu kao povijesno svjedočanstvo o jednom pravnom činu sastavljeno u

propisanom obliku koji ima zadaću da joj zajamči vjerodostojnost i dade dokaznu moć. Iz te

dvije teorije proizlazi da su potrebna tri elementa za ispravu: isprava mora biti pisana, njezin

sadržaj mora biti isključivo pravni čin, oblik u kojem je isprava sastavljena je točno propisan.

Isprave u širem smislu se dijele u tri skupine: mandata, epistulae i acta. Mandata su

dokumenti isključivo administrativnog karaktera koje viša vlast upućuje nižoj (naredbe).

8

Epistulae obuhvaćaju korespondeciju svih vrsta. Acta su službeni spisi koji prethode ispravi

ili dolaze nakon nje (molbe, izvještaji, bilješke).

RAZVOJ DIPLOMATIKE su potakla dva događaja u 17. stoljeću. U Tridesetogodišnjem

ratu su uništene mnoge povelje te je mirom u Westfalu određeno da se na temelju starih

isprava moraju odlučiti sporna pitanja što je dovelo do kritičkog ispitivanja isprava. Drugi

događaj je bio kada je Papenbroech unio sumnju u merovinške diplome koje su dobili

samostani. Njemu ja na to odgovorio Mabillon, koji je svojim djelom udario temelje modernoj

diplomatici. Julius Ficker je proučavao proces postanka isprave i samu ispravu. Theodor

von Sickel je ustanovio metodu koja se sastoji u uspoređivanju pisma i stila jedne kancelarije,

zatim u otkrivanju osobina pisara i ostalog osoblja.

Začetnik moderne diplomatike u Hrvata je Ivan Kukuljević Sakcinski. Najveći doprinos

rješavanju diplomatičke problematike najstarije hrvatske građe dao je Franjo Rački.

3.1. KARAKTERISTIKE ISPRAVE

Svaka isprava ima unutarnje (struktura, jezik i stil) i vanjske (materija, tinta, pismo, grafički

znakovi, pečat) karakteristike.

STRUKTURA ISPRAVE: isprava se sastoji od uvoda (protokol), sredine (korpus) i

zaključka (eshatokol).

1) Uvod

Invocatio – formula kojom se zaziva ime božje na različite načine.

Intitulatio – ime pisca isprave.

Inscriptio – ime i naslov destinatara.

Salutatio – formula pozdrava, dolazi nakon inskripcije.

9

2) Sredina

Arenga – sadrži neku moralnu sentenciju koja pobožnim riječima i biblijskim citatima

izražava zašto je moralno i prikladno da se destinataru dodijeli ono što se u ispravi iznosi.

Arenga sama po sebi nije potrebna, ali pridonosi svečanosti isprave.

Promulgatio – kratka formula s izrazima kojim se objavljuje sadržaj isprave. Od arenge se

odvaja zarezom izrazom koji redovito znači stoga.

Narratio – govori o okolnostima koje su prethodile pravnom činu i njegovoj dokumentaciji.

Dispositio – najvažniji dio isprave jer sadrži materijalni ili moralni objekt koji se daje

destinataru.

Clausulae finales – formule kojima se posebno štiti učinak pravnog čina. One nisu prijeko

potrebne, a razlikuju se tri skupine finalnih klauzula: niz manjih formula kojima se štiti pravni

čin od svih iznimaka ili kojima se posebno osigurava (npr. clausula prohibitiva – zabranjuje se

spriječavanje izvršenja onoga iz isprave; clausula reservativa – štićenje prava trećih osoba),

sanctio (kazna onima koji spriječe izvršavanje onoga što je u ispravi ili nagradu onome koji

izvrši, češće kazna) i corroboratio (formula kojom autor najavljuje sredstva i način kojima

pravnom činu osigurava pravni učinak, trajnost i svjedočanstvo).

3) Zaključak

Potpisi i znakovi – pridonose vjerodostojnosti isprave. Tu se nalaze potpisi ili znakova onih

koji sudjeluju u sklapanju pravnog čina te onih osoba koji sudjeluju u pisanju isprave.

Datatio – mjesto i vrijeme sklapanja pravnog čina.

Apprecatio – želja svih sudionika da sadržaj isprave bude uspješan (izraz feliciter).

JEZIK I STIL: na području Zapadnog Rimskog Carstva isprave su pisane latinskim jezikom,

izuzevši južne Italije gdje se koristio i grčki jezik. Narodni jezik se najprije u ispravama

pojavio u Engleskoj u 9. st., a zatim u ostalim državama. Kod nas je hrvatski jezik ušao u

ispravu 1184. godine.

10

Barbarski narodi su prihvatili latinski jezik kao službeni svoje administracije, ali su ga

iskvarili. Karolinška renensansa je konačno odvojila narodne jezike od latinskog, što je

dovelo do nekih razlika: često se izostavlja h, zamjenjuju se b i v, umjesto s se piše sc...

GRAFIČKI ZNAKOVI: u invokaciji nalazimo simboličnu invokaciju izraženu znakom

križa, kristogramom ili Konstantinovim znakom. Posebni znak je monogram. On se sastoji

od slova imena auktora isprave postavljenih najčešće u obliku križa.

Sredinom 11. st. papinska je kancelarija počela upotrebljavati znak zvan rota. Rota se

sastojao od dva koncentrična kruga razdijeljena križem na četiri simetrična dijela. Uokolo je

bila papina deviza (najčešće neki biblijski citat), a u krugovima njegovo ime.

Notarski znak je najvidljiviji znak notarskog akta. Mogu biti različitih oblika, a svaki notar

ima svoj znak u kojem je najčešće njegovo ime ili inicijali.

GLAVNI SUDIONICI ISPRAVE

Auctor je osoba koja vrši pravnu radnju. U javnoj ispravi to je vladar, a u privatnoj

oporučitelj ili darovatelj.

Destinatar je osoba kojoj je namijenjen pravni čin.

Pisar isprave je osoba koja po svome zvanju ili kao javni bilježnik piše ispravu na zamolbu

auctora i destinatara ili na zamolbu samo jednog od njih.

3.2. JAVNA I PRIVATNA ISPRAVA

Javna isprava je ona koju izdaje car, kralj, papa ili druga nezavisna vrhovna vlast u obliku

kakvim se služe njihove kancelarije, a privatne su isprave one koje izdaju ovlaštene osobe u

11

uredima ili kancelarijama u obliku koji se redovno upotrebljava u poslovnim ugovorima.

Zapravo su i privatne isprave javne jer imaju javnu vjeru, ali se razlikuju od javnih isprava po

obliku.

JAVNA ISPRAVA nastaje procesom koji ima dvije faze.

1) Prva faza:

Poslovi koje prethode pravnom činu ovise o tome izdaje li auktor ispravu vlastitom pobudom

ili na poticaj destinatara. Ako auktor izdaje ispravu na poticaj destinatara onda je postupak

složeniji.

Pravni čin se sastoji u izricanju volje jedne ili više osoba da se ostvari određeni pravni učinak.

Naredba da se isprava sastavi koju izdaje auktor.

2) Druga faza (čin pisanja isprave):

Sastavljanje koncepta (minuta) – u velikim kancelarijama se najprije sastavljao koncept koji

se znao razlikovati od kasnijeg originala.

Pisanje originala – najčešće ga je pisala osoba koja je sastavila koncept.

Rekognicija – priznanje da je isprava sastavljena po propisima kancelarija i da odgovara

auktorovoj volji.

Konvalidacija – potvrda vjerodostojnosti isprave koju vrši auktor (potpisom ili pečatom) ili

više svjedoka svojim potpisom.

Taksiranje – obavljalo se samo u velikim kancelarijama. Destinatar je morao platiti određenu

svotu novca.

Registriranje isprave – prepisivanje cjelokupnog teksta u posebne knjige da bi se kasnije

mogao izdati prijepis.

Predavanje isprave destinataru – konačni čin koji se događao pred svjedocima.

12

PRIVATNA ISPRAVA nastaje zbog potrebe svakodnevnog poslovnog života. Privatna

isprava može biti notarska i kaptolska.

Oblik notarske isprave se izgrađivao stoljećima. Postanak notarske isprave je sličan

postanku javne isprave. Nakon što bi se stranke usuglasile oko sklapanja ugovora o pravnom

poslu, obratile bi se notaru s molbom da im redigira potreban akt. Prva faza notarskog posla

sastojao se u sastavljanju koncepta ugovora, a zatim bi u drugoj fazi notar unio tekst ugovora

u knjigu imbrevijatura. Kada se isprava sastavila događalo se da stranke nisu tražile da im se

izda original, jer je povjerenje u tekstu koji je notar unio u knjigu imbrevijatura bilo opće.

Ako su stranke odmah ili naknadno zatražile original, notar bi pokraj istog dokumenta u knjizi

imbrevijatura označio da je original izdan strankama. Treća faza je bila redigiranje originala,

tj. notar se pridržavao svih propisanih formula i pravnih izraza. Nakon toga je slijedio popis

stranaka, svjedoka i notara.

Kaptolsku ispravu piše anonimni pisar, a izdaje je kanonik lektor koji u ispravi također

ostaje anoniman. Kaptolskoj ispravi javnu vjeru daje pečat kojeg čuva kanonik custos.

Kaptolska se isprava rijetko izdavala strankama te se ona čuvala u kaptolu.

TRADICIJA ISPRAVE

Isprava je do nas mogla doći na tri načina: kao koncept, kao original ili kao kopija.

Koncept je pisana skica isprave bez ikakvog pravnog učinka.

Original je isprava koja je nastala voljom autora sa svim unutarnjim i vanjskim svojstvima te

ima potpunu pravnu moć. Kancelarija obično izdaje samo jedan original, ali se u bilateralnim

ugovorima mogu izdati i dva originala. Originalom se može smatrati i isprava prepisana iz

registra.

Kopija je prijepis isprave nastao nakon originala. Kopija se dijele na jednostavne i autentične.

Jednostavne kopije nemaju nikakva znaka potvrde, dok autentične (ovjerene) kopije imaju

dokaznu moć i u potpunosti zamijenjuju original. Postoje dvije vrste autentične kopije: kopija

vidimus je prijepis neke isprave umetnut u novu ispravu i potvrđen autentičnim pečatom; dok

notarski prijepis notar bez uvodnih formula prepisuje stariji tekst i potvrđuje ga svojim

znakom i potpisom koji sadrži njegovo ime, ime njegova oca, mjesto rođenja i mjesto gdje

vrši notarsku službu.

13

Posebnu skupinu kopija čine prijepisi isprava koji se unose u rukopisne knjige, a to su registri

i kartulari. Registri su knjige u koje se unose isprave po volji autora (osobe ili ustanove).

Najčešće se prijepisi unose neposredno nakon što je original napisan. Kartulari su knjige u

koje fizička ili pravna osoba unosi prijepise isprava izdanih njoj u korist. Tim prijepisima je

svrha sačuvati uspomenu na stečena dobra.

FALSIFIKATI

Falsifikati su dokumenti koji po namjeni svoga tvorca trebaju biti ono što nisu. Postoji više

vrsta i više stupnjeva falsifikata. Iskrivljeni original (nepotpuni falsifikat) je falsificirani

dokument koji se svojim sadržajem podudara sa sadržajem originala, ali su određene

nadopune i izmjene. Fiktivni originali (potpuni falsifikati) su falsificirani dokumenti koji po

vanjskim i unutarnjim svojstvima izgledaju kao originali, ali su zapravo izmišljotine. Takvi

falsifikati imaju falsificirani potpis ili falsificirani pečat.

Posebna skupina falsifikata su dokumenti koje izdaju službenici neke kancelarije i opremaju

ih svim dokaznim sredstvima u ime autora, ali bez njegova znanja. Isprave koje potječu iz

kancelarije sa znanjem i voljom autora, ali s namjerom da svjedoče o pravnom činu koji se

nije zbio, nisu diplomatički nego povijesni falsifikati.

Falsifikati kao povijesni izvori gotovo imaju jednaku važnost kao i originali. Kako su

falsifikati najčešće falsificirani originali, diplomatička analiza se bavi samo unutarnjim

dijelovima isprave.

4. EGDOTIKA

Egdotika je pomoćna povijesna znanost koja se bavi teorijom i praksom izdavanja povijesnih

izvora. Praksa egdotike se svodi na pitanje kako prezentirati istraživaču izvorni tekst i kako ga

učiniti jasnim i razumljivim. Počeci egdotike se vežu za humanizam i renesansu kada se

započinju sustavno proučavati izvori. Jedan od prvih hrvatskih egdotičara je bio Matija

Vlačić Ilirik, koji je bio jedan od organizatora Magdeburških centurija.

14

Budući da u jednom povijesnom dokumentu postoje dva problema, problem izvornosti teksta i

problem njegove povijesne istinitosti, razvile su se dvije vrste kritike:

1) vanjska ili eruditivna kritika koja treba utvrditi prvobitni oblik, vrijeme i mjesto

postanka rukopisa i njegova autora,

2) unutrašnja ili literarna kritika koja se bavi izvorom u cjelini, a ponajprije pitanjem

provjeravanja istinitosti povijesnih činjenica, interpretacije sadržaja i posebno pitanjem koliko

je autor bio izravan svjedok navedenih činjenica.

5. KRONOLOGIJA

Kronologija je pomoćna povijesna znanost koja objašnjava sustave računanja vremena u

prošlosti. Ona je dio diplomatike jer se pojedini dokumenti mogu podvrći diplomatičkoj

kritičkoj analizi tek kada ga smjestimo u vrijeme i mjesto njegova nastanka.

OSNOVNI DIJELOVI DATUMA

Dan – označavanje dana u datumu se ustalilo tek u 12. stoljeću. Postoje tri vrste dana:

Naravni dan (od izlaska do zalaska sunca, dužina ovisi o godišnjem dobu),

Umjetni dan (puni dan, tj. dan i noć zajedno),

Građanski dan (od ponoći do ponoći).

Sedmica – židovskog je podrijetla. Postoje dva sustava imenovanja dana u tjednu: po ferijama

(feria...) i po planetima (dies...).

Mjesec – datiranje dana po mjesecu može biti rimski i bolonjski:

Mos Romanus dani su mjesecu se datiraju po tome koliko su udaljeni od tri orijentalna dana u

mjesecu: Kalende (1. dan), None (5. ili 7. dan) i Ide (13. ili 15. dan),

Mos Bononiensis mjesec se dijeli u dvije polovice. Prvih 15 dana (16 ako mjesec ima 31 dan)

se datira brojenjem od 1 do 15 (ili 16) te se pri tome koriste izrazi koji upozoravaju da se radi

15

o početnom dijelu mjeseca. Zatim se za drugu polovicu mjeseca ponovno broji od 1 do 15, ali

se tada koriste izrazi koji upozoravaju da se radi o završnom dijelu mjeseca.

Datiranje po svetkovinama može biti:

Datiranje po stalnim svetkovinama (imaju stalan datum),

Datiranje po svetkovinama i danima u tjednu (datiranje prema danu u tjednu pri čemu se

dodaje prije ili poslije nekog blagdana),

Datiranje po pomičnim svetkovinama (glavna pomična svetkovina je Uskrs i prema njemu se

ravnaju sve ostale pomične svetkovine. Ima 35 varijanata kada može pasti Uskrs).

Početak godine je poseban kronološki problem. Postoji više početaka godina:

Stilus Byzantinus (godina počinje 1. rujna),

Stilus Nativitatis (godina počinje 25. prosinca, tj. na Božić),

Stilus Incarnationis (godina počinje 25. ožujka, tj. na blagdan Navještenja),

Mos Venetus (godina počinje 1. ožujka),

Stilus Circumcisionis (godina počinje 1. siječnja),

Stilus Gallicus (uskrsni stil, početak godine se računa prema Uskrsu).

ERE

Era Olimpijade – računa se od 776. pr. Kr. (sastoji se od ciklusa koji traju 4 godine).

Era Ab Urbe Condita – od osnutka grada Rima 753/2. pr. Kr.

Era konzula – uveo ju je Justinijan 537. naredbom da se dokumenti moraju datirati po

godinama vladanja cara počevši od dana krunidbe.

Bizantska era – ručuna se od 1. rujna 5508. pr. Kr.

16

Židovska era – računa se od 'stvaranja svijeta' 3760. pr. Kr.

Era hidžre – računa se od seobe Muhameda iz Meke u Medinu 622. godine.

Kršćanska era – računa se po Kristovu rođenju, iako se on rodio 4 do 6 godina prije samog

početka računanja.

KONTROLNI ELEMENTI DATUMA

Indikcija je ciklus od 15 godina. Indikcije se broje od 1 do 15 i svakoj godini odgovara

određena indikcija. Kada se navrši petnaesta indikcija ciklus počinje iz početka. Postoje četiri

vrste indikcije: grčka, bedina, rimska i sienska.

Epakte nam kazuju u kojoj je fazi Mjesec 22. ožujka. Broj epakte može biti između 0 i 28.

Razlika u broju epakte između pojedine godine iznosi 11, jer razlika između mjesečeve (354

dana) i sunčane godine (365 dana) iznosi 11. Da bismo pronašli epaktu moramo najprije naći

zlatni broj. Zlatni broj označava u koje sve određene dane pada mlađ mjeseca. Jedne će

godine svi dani kada pada mlađ mjeseca biti označeni sa 1, druge sa 2, treće do 3 i tako sve do

19, jer se nakon 19 sunčanih godina mjesečeve faze vraćaju na početak. Tada se na tablici

zlatnih brojeva pronađe zlatni broj, a se zatim na tablici epakta pronađe koja epakta odgovara

tom broju.

Konkurente označavaju koji je dan u tjednu 24. ožujka. Pri tome se dani u tjednu bilježe

brojkama od 1 do 7 (subota). U običnoj godini konkurente rastu za jedan, a u prijestupnoj za

dva.

REFORMA KALENDARA

Rimljani su najprije poznavali civilnu godinu od 10 mjeseci ili ukupno 304 dana

(Romulova godina). Za vrijeme kralja Nume provedena je reforma koja se sastojala u

tome da su dodana još dva mjeseca: siječanj i veljača, pa je godina brojala 365 dana.

Julije Cezar je reformirao kalendar prema prijedlogu što ga je izradio aleksandrijski

astronom Sosigen. Po toj reformi godina broji 365 dana i 6 sati. Svake četvrte godine

umeće se jedan dan. Papa Grgur XIII je 1582. bulom proglasio reformu (dan proljetnog

ekvinocija od 11. 3. prenosi se na 21. 3., preskače se od 5. na 15. 10., sunčana godina traje

17

365 dana, 5 sati, 48 minuta i 46 sekundi, prijestupne ostaju samo one koje su djeljive bez

ostatka sa 400).

6. SFRAGISTIKA

Sfragistika je pomoćna povijesna znanost koja proučava pečate. Kao znanost sfragistika je

dugo vremena bila dio diplomatike te se ona tek u drugoj polovici 19. st. odvojila kao posebna

znanost.

Pečatnjaci su pečatne štampilje. Sastoje se od metalne, kamene ili staklene pločice za koju je

pričvršćen držak.

Predmet proučavanje sfragistike je pečat, koji je važan dio isprave. Prvi poznati pečati su se

javili kod Sumerana početkom 3. tis. pr. Kr., odakle su ga preuzeli ostali narodi

Mezopotamije. Pečat se u početku pravio isključivo od prirodnog voska, a kao matica pri

pečaćenju se upotrebljavao prsten. Metalni pečat se najprije počeo upotrebljavati u Bizantu

odakle se njegova upotreba proširila na Zapad. Od metala se najprije upotrebljavalo olovo, a

za svečane povelje zlato (zlatna bula). Oblik pečata je ovisio o materijalu: metalni pečat je

okrugao, dok voštani može imati razne oblike (okrugli, duguljasti, ovalni, raznih

geometrijskih likova...).

Tipovi pečata: vladarski (lik vladara kako sjedi na prijestolju), konjanički (lik konjanika),

pješački (lik pješaka), heraldički (grb vlasnika pečata), hagiografski (lik nekog sveca),

monumentalni (lik crkve, grada ili utvrde) ili tip na kojem je samo natpis.

7. HERALDIKA

Heraldika je pomoćna povijesna znanost koja se bavi proučavanjem postanka i razvoja

grbova. Grb je trajna oznaka pojedinih ličnosti, korporacija, političkih i crkvenih

organizacija, izražena likovnim sredstvima prema određenim pravilima. Heraldika kao

znanost je u uskoj vezi sa sfragistikom, genealogijom i numizmatikom. Heraldički izvori su

raznovrsni i nalaze se svuda: u grobnicama, na pečatima, spomenicima, novcu, zgradama,

18

predmetima od kamena, drva, kože, raznih drugih materijala. Dijeliti pravo na grb može samo

vladar (grbovnica je isprava kojom se dodjeljuje to pravo).

Prvu raspravu iz područja heraldike je napisao Konrad von Mure, iako se pravim osnivačem

heraldike smatra Fridrih Barbarosa. Clement Prinsault je prvi utvrdio pravila heraldike, a

konačno ih je sredio Claude-Francois Menestrier (postoji 8 pravila heraldike).

Potpuni grb se sastoji od štita, kacige, krune i nakita. Kao znak ili motiv u grbu se može

upotrijebiti sve, makar to bilo izmišljeno. Prema pravilima postoji pet osnovnih boja (crvena,

plava, zelena, crna, purpurna), tri pomoćne boje (tamnocrvena, smeđa, boja krvi) i dva metala

(srebro i zlato kao bijelo i žuto) od kojih se mogu sastojati grbovi.

Prvi grbovi su se pojavili u Europi početkom 12. stoljeća, a prvi poznati pečat s grbom datira

iz 1440 godine. Grb su ubrzo počeli koristiti niži plemići, građani, seljaci, cehovi i drugi. U

Hrvatskoj su se grbovi koristili još prije 13. stoljeća te su najstariji grbovi Šubića,

Mogorovića, Karinjana-Lapčana, Gusića i Babonića. Početkom 15. st. prvi put se javlja grb

Dalmacije, a početkom 16. st. grb Hrvatske (šahovnica). Godine 1616. kod kralja Matije II.

javlja se grb nastao sjedinjavanjem Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.

Čuvari grba se sastoje od likova ljudi, životinja ili mitskih bića, koja stoje sa svake

strane držeći ga ili noseći. I pojedinačni lik može stajati iza štita kao stražar.

Pod grbovnim zastorom razumije se draperija koja je postavljena iza grba. Unutrašnji dio

zastora najčešće je podstavljen bijelim hermelinom, dok se od vanjskog dijela vidi samo rub

crvene boje.

Odlikovanja u obliku znakova i medalja koje vladar ili poglavar države dodjeljuje svojim

državljanima i državljanima drugih država u znak priznanja i počasti su redovi. Redovi su i

posebni znakovi odlikovanja koje podjeljuje crkvena vlast. Redovi vise o lancu koji okružuje

štit grba. Veliki dvorski redovi sastojali su se od lanaca na kojima su se naizmjence ponavljali

likovi heraldičkih figura ili heraldički likovi i slova.

Gesla se sastoje od početnih slova pojedinih riječi ili riječi čitave rečenice. Napisana su na

vrpci ispod ili iznad grba.

Impreza je neki znak koji su nosili službenici ili pristaše vladara ili velikaša.

19

Pretenzionim grbovima nazivamo grbove nekih zemalja ili krajeva koje su vladari ili

crkveni poglavari uključivali u svoj skupni grb, iako ti krajevi nisu više bili u sklopu zemalja

dotičnog vladar.

Brisure su znakovi koje potomci dodavaju u obiteljski grb da se sin razlikuje od oca.

Svaki sin oca te obitelji za kojega je uvedena brizura dobiva još neki dodatak u grbu; kao

kružić, zvijezdu, polumjesec, kruglu, skraćenu gredu...

Blazoniranje je opis cijelog grba.

Grbovnici su zbornici grbova neke zemlje, kraja, grada, općine, korporacije, skupa raznih

obitelji ili građana.

8. GENEALOGIJA

Genealogija je pomoćna povijesna znanost koja u užem smislu proučava postanak, podrijetlo i

razvoj porodica, dok se u širem smislu bavi i proučavanjem odnosa rodova. Ona je jedna od

najstarijih znanosti, javlja se i u Starom Zavjetu. Genealogija se koristi u razne svrhe zbog

čega je često podložna falsificiranju.

U antičkom Rimu patricijske obitelji su izrađivale rodoslovne knjige o svome podrijetlu da bi

pokazale svoje 'božansko' podrijetlo. Genealogija se naročitom razvila u srednjem vijeku kada

su uvedene posebne dvorske rodoslovne knjige (najprije u Engleskoj), a feudalci su izrađivali

svoja genealoška stabla. Prve genealoške knjige i tablice su se pojavile krajem 15. st., ali se

genealogija kao znanost sa svojom metodikom razvila tek u 18. stoljeću. U 18. st. Filip

Riceputi je iznio genealogiju hrvatskih knezova i kraljeva od druge polovice 7. st. do 1100.

godine .

Postoji više vrsta genealoških tablica: tablice predaka, tablice potomaka i rodovske tablice.

Tablice predaka prikazuju pretke jedne osobe. Tablice potomaka prikazuju osobe koje

potječu od zajedničkog obiteljskog para roda. Rodovska tablica prikazuju samo one osobe

koje potječu od zajedničkog para u muškoj liniji.

20

9. ARHIVISTIKA

Arhivistika je znanost koja se bavi poviješću arhiva i postankom arhivskog fonda i zbirke te

proučavanjem sadržaja dokumenata, sistematizacijom i klasifikacijom arhivske građe i

tehnologijom čuvanja dokumenata. Izvori arhivistike su sve ono što se koristi pri arhivskom

radu: povijest (prilike u vremenu nastanka dokumenta), povijesna geografija (granice prostora

unutar kojih je dokumenta nastao) i pravo (oblik i značaj dokumenta).

Ciljevi arhivistike: podučiti kako se dokumenti pravilno raspoređuju unutar samog arhiva da

bi se mogli lakše pronaći i upotrijebiti, upućuje kako se vrši sastavljanje inventara i kataloga,

daje uputstva kako se arhivska građa čuva od raznih oštećenja.

Arhivistika se kao znanost dijeli na dva dijela: na onaj dio koji obrađuje vanjsko ustrojstvo

arhiva i na onaj dio koji obrađuje unutarnje ustrojstvo arhiva. Vanjsko ustrojstvo arhiva

obuhvaća položaj arhivske zgrade, smještaj i izgradnja njenih prostorija, materijali i oblik

arhivskog pokućstva te sve što se koristi u zaštiti i čuvanju arhivske građe. Unutarnje

ustrojstvo arhiva obuhvaća evidentiranje registraturskog materijala, sakupljanje, sređivanje,

inventiranje i katalogiziranje arhivske građe.

Arhivska građa se dijeli na javnu i privatnu. Javnu građu čine oni dokumenti koji su nastali u

tijelima državne i lokalne vlasti, javnim ustanovama i poduzećima, djelovanjem osoba koji

imaju javne ovlasti, dok u privatnu građu čine dokumenti koji nisu u državnom vlasništvu ili

su nastali obavljanjem javne službe. U arhivsku građu ubrajamo: isprave i prijepise isprava;

spise državnih, crkvenih ili javnih ustanova, poduzeća, organizacija; privatna pisana građa

koja je važna za kulturnu, političku, ekonomsku i socijalnu povijest (pisma, dnevnici,

memoari); razne vrste geografskih karata, crteži skice, fotografije, genealoške i heraldičke

tablice, pečati, planovi, filmovi...

Vrste arhivskog spremanja:

Volumen ili svezak je skup (knjiga) listova zajedno povezanih.

21

Protokol je skup listova koji su prije ispisivanja zajedno povezani za službenu upotrebu.

Registar je skup listova sličan protokolu, ali ima manje službeni karakter i služi kao

podsjetnik.

Fascikl je skup spisa koji se odnose na samo jedan predmet. Ti spisi mogu i ne moraju biti

zajedno povezani.

Inkart je zabilješka dodana spisima u svrhu objašnjenja jednog predmeta.

Insert je list ili fascikl stavljen među listove volumena kao dokaz ili podsjetnik.

Alegat je dokument priložen drugim dokumentima ili fasciklima kao dokaz neke molbe ili

izvještaja.

Filca je više srodnih ili različitih spisa koji su zajedno sašiveni.

Kartela je kutija od kartona ili platna u kojoj su smješteni spisi ili fascikli.

Maco je skup spisa ili fascikla zajedno povezanih.

Pako je svežanj u koji se stavljaju spisi.

Dossier obuhvaća predmetne akte ustanove koji su nastali dok je ta ustanova bila živi

organizam.

Svežnjić obuhvaća predmetne akte ustanove koje je izradio arhivist nako što je ta ustanova

prestala s radom.

ARHIVI su ustanove u kojima se čuva arhivska građa od značaja za društvene, ekonomske,

političke i ideološke odnose određene sredine. U njima se građa obrađuje na takav način da u

svako doba i u svaku svrhu može poslužiti javnom životu, a posebno administraciji ili

znanstvenom istraživanju. Suprotno arhivu je biblioteka, koja se sastoji od dokumenata koji

su nastali radi zabave, pouke ili obuke.

Sam termin arhiv ima trostruko značenje: arhiv kao ustanova u cjelini, tj. mjesto gdje je

smještena arhivska građa i gdje se nalaze prostorije za njeno korištenje; arhiv kao spremište,

tj. dio arhivske ustanove gdje je smještena arhivska građa; arhiv kao arhivska građa.

22

Prvim arhivima se smatraju oni koji su čuvali dokumente pisane na pločicama (Fenikija,

Egipat, Babilon, Mari). Kod Grka podaci o arhivima potječu iz 7. st. pr. Kr. U srednjem

vijeku arhive su imali vladari, feudalci i crkva te su im oni služili za dokazivanje stečenih

prava i posjeda. Mnogi su takvi arhivi propali te su ostali samo oskudni podaci. Prekretnicu

predstavlja 16. st. kada nastaju pravi počeci državnih arhiva u Austriji i Španjolskoj. Smatra

se da je u Zagrebu 1094. osnovan nadbiskupski arhiv. Državni arhiv u Dubrovniku postoji još

od 13. st., a arhiv u Zadru je formalno osnovan 1625. godine. Utemeljenjem službenog

državnog arhiva se smatra odluka Sabora iz 1643. kojom je određena izrada škrinje u kojoj bi

se čuvali zakoni, povlastice i isprave Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Taj se arhiv

od 1993. zove Hrvatski državni arhiv.

Arhivski fond je skupina dokumenata vezana za jednu instituciju, obitelj.

Arhivska signatura je označavanje pojedinog dokumenta ili fonda kako bi se olakšalo

pretraživanje.

Inventar je popis svega onoga što se u fondu nalazi.

Regesti imaju kratak sadržaj svakog dokumenta.

Protokol je popis svih dokumenata koje je činovnik učinio.

Registratura iz koje prelaze u arhiv spisi koji nisu više redovno potrebni tekućem

poslovanju.

Izlučivanje arhivske građe je postupak kojim se iz neke cjeline gradiva izdvajaju

jedinice čiji je utvrđeni rok čuvanja istekao.

4 sistema sređivanja građe – tematski ili logični, fondovski, registraturski, sistem

slobodne provenijencije.

Oštećenja građe mogu biti: biološko, kemijsko, fizičko.

Konzervacija znači poduzimanje preventivnih mjera kemijskim ili fizičkim metodama koje

uklanjaju glavne uzroke oštećenja dokumenata ili im se dodaju razne kemijske supstance koje

sprečavaju ili usporavaju prirodno starenje papira i teksta.

Restauracija znači popravak dokumenta odgovarajućim kemijskim i fizičkim metodama da

bi se mogao koristiti.

23

24