Poslovni broj: XIII K-US-5/08

Poslovni broj: XIII K-US-66/09

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, u Vijeću sastavljenom od sutkinje Ivane Kršul kao predsjednice Vijeća te sutkinje Dušanke Zastavniković Duplančića i suca Ratka Šćekića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje Martine Lazić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv I optuženog Roberta Matanića i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 91. točka 4. Kaznenog zakona i drugih, povodom optužnice Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta broj UK-336/08 od 23. listopada 2009., s izmjenom od 30. rujna 2010., nakon glavne i javne rasprave održane 3., 4., 15., 17., 22., 24., 25. veljače, 15., 17., 22., 24. ožujka, 7.,8.,14.,19.,21.,26.,27.,28. travnja, 10.,11.,17.,19.,20.,24.,26.,31. svibnja, 1.,7.,9. lipnja, 8.,14. srpnja, 1.,8.,15.,16.,17.,20.,21.,22.,27.,29.,30. rujna, 4.,6.,18.,19.,20.,21.,22.,25.,27. listopada u prisutnost zamjenika ravnatelja USKOK-a Slobodana Šašića, I optuženog Roberta Matanića, II optuženog Luke Matanića, III optuženog Amira Mafalanija, V optuženog Bojana Gudurića i VI optuženog Slobodana Đurovića, branitelja I optuženog odvjetnika Korša Hrvoja, branitelja II optuženog odvjetnika Ismeta Krupića, branitelja III optuženog odvjetnika Vlašić Miroslava, branitelja IV optuženog odvjetnika Novak Saše, branitelja V optuženog odvjetnika Ilić Andreja, branitelja VI optuženog odvjetnika Mlinarić Rajka, Uroić Damira i Žganjer Željka dana 3. studenog 2010. objavio je i

p r e s u d i o j e

I optuženi ROBERT MATANIĆ - sin Nikole i Milke rođene Matanić, rođen

17.04.1977. u Zagrebu, s prebivalištem u Udbini, Katedralska 1 i neprijavljenim boravištem u Zagrebu, Gomboševa 10, Hrvat, državljanin RH, završio srednju školu, po zanimanju ugostitelj, bez zaposlenja, bez prihoda, neoženjen, bez djece, bez imovine, trajno oslobođen služenja vojske, vodi se u VE Gospić, ne vodi se drugi postupak,

II optuženi LUKA MATANIĆ –sin Ivana i Branka rođene Prodanović, rođen

16.1.1984. u Zagrebu, s prebivalištem u Zagrebu, Gomboševa 26, Hrvat, državljanin RH, završio srednju školu, po zanimanju prodavač, nezaposlen, bez prihoda, neoženjen, bez djece, bez imovine, vojsku služio Požega 2003., vodi se drugi postupak pred sudom u Samoboru radi krivotvorenja

III optuženi AMIR MAFALANI - sin Majeda i Branke rođene Milašinčić, rođen

24.06.1982. u Zagrebu, s prebivalištem u Zagrebu, Draškovićeva 56, Hrvat, državljanin RH, završio srednju školu, po zanimanju djelatnika, bez zaposlenja, bez prihoda, neoženjen, bez djece, bez imovine, oslobođen služenja vojnog roka, vodi se drugi postupak pred sudom u Varaždinu i Požegi zbog kaznenih djela prijevare u gospodarskom poslovanju,

Poslovni broj: XIII K-US-66/09 2

IV optuženi ŽELJKO MILOVANOVIĆ - zvani “Gavro“, „Severni vetar“ i „Letač“, sin Mladena, rođen 18.06.1966. u Belom Manastiru, s prebivalištem u Belom Manastiru, P. Preradovića 34 i posljednjim poznatim boravištem u Doboju, Kneza Miloša 35/18, Republika Srpska, BiH, Hrvat, državljani RH, BiH i Republike Srbije, nalazi se u pritvoru Okružnog zatvora u Beogradu po rješenju Okružnog suda u Beogradu Posebnog odjeljenja broj Ki.P.br.26/09 od 9. srpnja 2009.,

V optuženi BOJAN GUDURIĆ – sin Vase i Zorice rođene Jokić, rođen 25.06.1981.

u Novom Sadu, s prebivalištem u Novom Sadu, Kralja Aleksandra 5, Srbin državljanin R. Srbije, oženjen, otac jednog djeteta od dvije godine, završio građevinsku školu, nezaposlen, bez prihoda, bez imovine, vojsku nije služio, ne vodi se drugi kazneni postupak,

VI optuženi SLOBODAN ĐUROVIĆ - zvani „Boban“, sin Voje i Milice rođene

Popović, rođen 18.10.1954. u Baru, R. Crna Gora, s prebivalištem u Beogradu, Majke Jevrosime 29, R. Srbija, Crnogorac, državljanin Crne Gore, neoženjen, bez djece, vlasnik više nekretnina, trgovačkih društava, građevinskih parcela, dionica, građevinskih firmi, ne može se točno očitovati o ukupnoj vrijednosti imovine, procjenjuje da je to preko 10 milijuna eur, ne vodi se drugi postupak.

k r i v i s u što su:

1. VI optuženi Slobodan Đurović, u ime nepoznatog krajnjeg naručitelja, u razdoblju od kraja svibnja do kraja listopada 2008. godine u Republici Hrvatskoj, dogovorio s I optuženim Robertom Matanićem da za novčanu nagradu od 1.500.000 eura, okupi osobe od svog povjerenja koje će zajedno s I optuženim Robertom Matanićem izraditi i realizirati plan ubojstva Ive Pukanića, novinara i predsjednika Uprave NCL Media Grupe, kao i 2 nn osobe, a troškove vezano za pripremu i realizaciju ubojstva Ive Pukanića je plaćao VI optuženi Slobodan Đurović, pa je u realizaciji plana I optuženi Robert Matanić zajedno s II optuženim Lukom Matanićem, III optuženim Amirom Mafalanijem s kojim je I optuženi dogovorio sudjelovanje u nadziranju kretanja Ive Pukanića te smještaj za IV optuženog Željka Milovanovića i V optuženog Bojana Gudurića, koji su radi ubojstva Ive Pukanića došli iz inozemstva u Zagreb te su bili zaduženi za nadziranje kretanja Ive Pukanića, a IV optuženi i za pribavljanje eksplozivne naprave te zajedno s I optuženim Robertom Matanićem za određivanje načina počinjenja ubojstva, na osnovu praćenja kretanja Ive Pukanića na sastancima u stanu, u Gomboševoj 10, dogovorili da ubojstvo počine na parkiralištu NCL Media Grupe, u Zagrebu, Palmotićeva 3 te da se ubojstvo počini 23. listopada 2008., nakon što je prethodno IV optuženi Željko Milovanović pribavio eksplozivnu napravu koja se aktivira na daljinu, i istu 23. listopada 2008., oko 12,40 sati, na parkiralište NCL Media Grupe koje je koristio Ivo Pukanić, dovezao skuterom marke „Peugeot Jet Force 50“ koji je nabavio zajedno s I optuženim Robertom Matanićem, u cilju da liše života Ivu Pukanića te pristajući da se aktiviranjem eksplozivne naprave usmrte i ozlijede i druge osobe koje se nađu u blizini, parkirao ga u neposrednoj blizini automobila marke „Lexus“ registarske oznake i broja ZG 4925-DR, za kojeg su praćenjem utvrdili da ga koristi Ivo Pukanić, da bi zatim IV optuženi Željko Milovanović čekao u neposrednoj blizini i pravodobno aktivirao eksplozivnu napravu, dok je u to vrijeme V optuženi Bojan Gudurić s tavana zgrade u Palmotićevoj 3 naoružan puškom s optičkim nišanom promatrao parkiralište, u cilju da usmrti Ivu Pukanića ukoliko bi eksplozivna naprava zatajila, pa kad su vidjeli da Ivo Pukanić i Nikola Franjić izlaze iz zgrade NCL Media Grupe i ništa ne sluteći dolaze do automobila, u 18,27 sati IV optuženi Željko


Milovanović aktivirao eksplozivnu napravu, a uslijed snažne eksplozije je Ivo Pukanić, osim mnogobrojnih eksplozivnih rana glave, vrata, trupa i udova, zadobio i višestruke otvorene prijelome kostiju lubanje sa oštećenjem mozga, višestruke i otvorene prijelome desne nadlaktice, zdjeličnih kostiju, lijevih rebara, lijeve natkoljenice, lijeve potkoljenice i lijevog stopala, oštećenja lijevog plućnog krila, oba bubrega, slezene, tankog i debelog crijeva, korijena hvatišta crijeva sa krvarenjem u prsište i trbušnu šupljinu, a Nikola Franjić osim mnogobrojnih eksplozivnih rana glave, vrata, trupa i udova i višestruke otvorene prijelome lubanje, opsežno oštećenje grkljana, otvoreni prijelom desne ključne kosti i 1. i 2. desnog rebra, prijelome 8. i 9. lijevog rebra, otvoreni prijelom desnog ručnog zgloba, otvoreni prijelom kostiju desnog stopala, oštećenje lijevog pluća sa krvarenjem u lijevo prsište, od kojih povreda su odmah preminuli, dok su zaposlenici NCL Media Grupe koji su se nalazili na radnim mjestima u zgradi NCL Media Grupe zadobili tjelesne ozljede i to Ivica Horvat u vidu posjekotina po rukama i Vedran Duhaček u vidu posjekotina po licu, te je na parkiranim vozilima, stambenim i drugim objektima došlo do materijalne štete, a zatim prema ranije utvrđenom planu u automobilu kojim je upravljao II optuženi Luka Matanić, IV optuženi Željko Milovanović napustio je Zagreb i Republiku Hrvatsku,

- d a k l e, I optuženi Robert Matanić organizirao grupu ljudi koja ima za cilj počinjenje kaznenih djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, kao organizator grupe drugog usmrtio iz koristoljublja i drugog usmrtio, II, III, IV i V optuženi pripadali grupi koju je organizirao I optuženi Robert Matanić, koja ima za cilj počinjenje kaznenih djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, IV i V optuženi kao pripadnici grupe drugog usmrtili iz koristoljublja i drugog usmrtili, II i III optuženi kao pripadnici grupe drugome s namjerom pomogli da drugog usmrti iz koristoljublja i da drugog usmrti, a VI optuženi s namjerom potaknuo I optuženog Roberta Matanića da organizira grupu ljudi koja ima za cilj počinjenje kaznenih djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna i da drugog usmrti drugog iz koristoljublja.

- pa su time počinili kaznena djela protiv života i tijela i to I, IV i V optuženi -

kazneno djelo teškog ubojstva, opisano i kažnjivo po članku 91. točka 4. Kaznenog zakona i kazneno djelo ubojstva, opisano i kažnjivo po članku 90. Kaznenog zakona, II i III optuženi pomaganja u kaznenom djelu teškog ubojstva, opisano i kažnjivo po članku 91. točka 4. Kaznenog zakona, u svezi članka 38. Kaznenog zakona, pomaganja u kaznenom djelu ubojstva, opisano i kažnjivo po članku 90. Kaznenog zakona u vezi članka 38 Kaznenog zakona, VI optuženi poticanje na kazneno djelo ubojstvo iz koristoljublja, opisano i kažnjivo po članku 91. točka 4. Kaznenog zakona, u svezi s člankom 37. Kaznenog zakona, te I-VI optuženi kazneno djelo protiv javnog reda – udruživanjem za počinjenje kaznenih djela – i to I optuženi opisano i kažnjivo po članku 333. stavak 1. Kaznenog zakona, II – V optuženi opisano i kažnjivo po članku 333. stavak 3. Kaznenog zakona, a VI optuženi poticanje na udruživanje za počinjenje kaznenih djela opisano i kažnjivo po članku 333. stavak 1. Kaznenog zakona, u svezi članka 37. Kaznenog zakona, sve u svezi s člankom 60. Kaznenog zakona.

Pa se I optuženom Robertu Mataniću za kazneno djelo iz 91. točka 4. Kaznenog zakona

u t v r đ u j e

KAZNA ZATVORA U TRAJANJU 18 (OSAMNAEST) GODINA


Za kazneno djelo iz članka 90. KZ-a

u t v r đ u j e s e

KAZNA ZATVORA U TRAJANJU 13 (TRINAEST) GODINA Za kazneno djelo iz članka 333. stavak 1. KZ-a


KAZNA ZATVORA U TRAJANJU 3 (TRI) GODINE

A na temelju članka 60. KZ-a I optuženom Robertu Mataniću

i z r i č e s e

JEDINSTVENA KAZNA DUGOTRAJNOG ZATVORA U TRAJANJU 33 (TRIDESETTRI) GODINE

Na temelju članka 63. KZ-a I optuženom Robertu Mataniću se u izrečenu kaznu uračunava vrijeme oduzimanja slobode, vrijeme zadržavanja i vrijeme provedeno u pritvoru od 29. listopada 2008. pa nadalje.

Pa se II optuženom Luki Mataniću za kazneno djelo iz 91. točka 4. Kaznenog zakona u svezi članka 38. KZ-a

u t v r đ u j e

KAZNA ZATVORA U TRAJANJU 10 (DESET) GODINA

Za kazneno djelo iz članka 90. KZ-a u vezi članka 38. KZ-a


KAZNA ZATVORA U TRAJANJU 5 (PET) GODINA

Za kazneno djelo iz članka 333. stavak 3. KZ-a


KAZNA ZATVORA U TRAJANJU 2 (DVIJE) GODINE

A na temelju članka 60. KZ-a II optuženom Luki Mataniću

i z r i č e s e

JEDINSTVENA KAZNA ZATVORA U TRAJANJU 16 (ŠESNAEST) GODINA


Na temelju članka 63. KZ-a II optuženom Luki Mataniću se u izrečenu kaznu uračunava vrijeme oduzimanja slobode, vrijeme zadržavanja i vrijeme provedeno u pritvoru od 29. listopada 2008. pa nadalje.

Pa se III optuženom Amiru Mafalaniju za kazneno djelo iz 91. točka 4. Kaznenog zakona u svezi članka 38. KZ-a

u t v r đ u j e

KAZNA ZATVORA U TRAJANJU 10 (DESET) GODINA

Za kazneno djelo iz članka 90. KZ-a u vezi članka 38. KZ-a


KAZNA ZATVORA U TRAJANJU 5 (PET) GODINA Za kazneno djelo iz članka 333. stavak 3. KZ-a


KAZNA ZATVORA U TRAJANJU 2 (DVIJE) GODINE

A na temelju članka 60. KZ-a III optuženom Amiru Mafalaniju

i z r i č e se

JEDINSTVENA KAZNA ZATVORA U TRAJANJU 16 (ŠESNAEST) GODINA Na temelju članka 63. KZ-a III optuženom Amiru Mafalaniju se u izrečenu kaznu uračunava vrijeme oduzimanja slobode, vrijeme zadržavanja i vrijeme provedeno u pritvoru od 29. listopada 2008. pa nadalje.

Pa se IV optuženom Željku Milovanoviću za kazneno djelo iz 91. točka 4. Kaznenog zakona

u t v r đ u j e

KAZNA DUGOTRAJNOG ZATVORA U TRAJANJU 24 (DVADESETČETIRI) GODINE



KAZNA ZATVORA U TRAJANJU 14 (ČETRNAEST) GODINA

Za kazneno djelo iz članka 333. stavak 3. KZ-a



KAZNA ZATVORA U TRAJANJU 3 (TRI) GODINE A na temelju članka 60. KZ-a IV optuženom Željku Milovanoviću

i z r i č e s e

JEDINSTVENA KAZNA DUGOTRAJNOG ZATVORA U TRAJANJU 40

(ČETRDESET) GODINA

Pa se V optuženom Bojanu Guduriću za kazneno djelo iz 91. točka 4. Kaznenog zakona

u t v r đ u j e

KAZNA ZATVORA U TRAJANJU 18 (OSAMNAEST) GODINA



KAZNA ZATVORA U TRAJANJU 11 (JEDANAEST) GODINA Za kazneno djelo iz članka 333. stavak 3. KZ-a


KAZNA ZATVORA U TRAJANJU 2 (DVIJE) GODINE I 6 (ŠEST)

A na temelju članka 60. KZ-a V optuženom Bojanu Guduriću

i z r i č e s e

JEDINSTVENA KAZNA DUGOTRAJNOG ZATVORA U TRAJANJU 30 (TRIDESET) GODINA

Na temelju članka 63. KZ-a V optuženom Bojanu Guduriću se u izrečenu kaznu uračunava vrijeme oduzimanja slobode, vrijeme provedeno u ekstradicijskom pritvoru i vrijeme provedeno u pritvoru od 01. veljače 2010. pa nadalje.

Pa se VI optuženom Slobodanu Đuroviću za kazneno djelo iz 91. točka 4. Kaznenog zakona u vezi članka 37. KZ-a

u t v r đ u j e

KAZNA ZATVORA U TRAJANJU 14 (ČETRNAEST) GODINA

Za kazneno djelo iz članka 333. stavak 1. KZ-a u vezi članka 37. KZ-a



KAZNA ZATVORA U TRAJANJU 3 (TRI) GODINE

A na temelju članka 60. KZ-a VI optuženom Slobodanu Đuroviću

i z r i č e s e

JEDINSTVENA KAZNA ZATVORA U TRAJANJU 15 (PETNAEST) GODINA

Na temelju članka 63. KZ-a VI optuženom Slobodanu Đuroviću se u izrečenu kaznu uračunava vrijeme oduzimanja slobode, vrijeme zadržavanja i vrijeme provedeno u pritvoru od 29. listopada 2008. pa nadalje. Na temelju članka 132. stavak 2. ZKP-a oštećenici Cecilija Yazmina Franjić, Nikola Dominik Franjić i Manda Franjić se s imovinsko-pravnim zahtjevom upućuju u parnični postupak. Na temelju članka 122. stavak 4. ZKP-a I–V optuženi oslobađaju se dužnosti plaćanja troškova kaznenog postupka u cijelosti. Na temelju članka 122. stava. 1 ZKP-a, VI optuženi je dužan platiti troškove kaznenog postupka i to u paušalnom iznosu 5.000,00 kn te razmjerni dio troškova provedenog telekomunikacijskog vještačenja u iznosu 32.723,82 kn. Nasuprot tome Na temelju članka 354. ZKP-a VI optuženi Slobodan Đurović

OSLOBAĐA SE OPTUŽBE

da bi:

2. u razdoblju od kraja svibnja do kraja listopada 2008.g. u Republici Hrvatskoj, u okviru dogovorenog ubojstva Ive Pukanića za nagradu od 1.500,000 eura, nadzirao pripreme i sudjelovao u dogovoru oko načina izvršenja ubojstva Ive Pukanića, u cilju da prilikom počinjenja kaznenog djela ubojstva Ive Pukanića usmrti i ozlijedi i druge osobe koje se nađu u blizini vozila marke „Lexus“ registarske oznake i broja ZG 4925-DR, kojem je uz Ivu Pukanića prišao i Nikola Franjić, a u blizini kojeg vozila je bio parkiran skuter marke „Peugeot Jet Force 50“ s eksplozivnom napravom, te je nakon aktiviranja eksplozivne naprave od strane Željka Milovanovića došlo do snažne eksplozije uslijed koje je Nikola Franjić osim mnogobrojnih eksplozivnih rana glave, vrata, trupa i udova i višestruke otvorene prijelome lubanje, opsežno oštećenje grkljana, otvoreni prijelom desne ključne kosti i 1. i 2. desnog rebra, prijelome 8. i 9. lijevog rebra, otvoreni prijelom desnog ručnog zgloba, otvoreni prijelom kostiju desnog stopala, oštećenje lijevog pluća sa krvarenjem u lijevo prsište, od kojih povreda je isti odmah preminuo dok su zaposlenici NCL Media Grupe koji su se nalazili na radnim mjestima u zgradi NCL Media Grupe zadobili tjelesne ozljede i to Ivica Horvat u vidu posjekotina po rukama i Vedran Duhaček u vidu posjekotina po licu, te je na parkiranim vozilima, stambenim i drugim objektima došlo do materijalne štete, dakle, drugog usmrtio iz koristoljublja,


pa da bi time počinio kazneno djelo protiv života i tijela – ubojstvom iz koristoljublja- opisano i kažnjivo po članku 91. točka 4 Kaznenog zakona.

Obrazloženje

Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta dana 23. listopada 2009. pod brojem UK-336/08 podigao je optužnicu protiv I optuženog Roberta Matanića i drugih s izmjenom od 30. rujna 2010., zbog kaznenih djela iz članka 91. točka 4., 263. stavak 1. i 333. stavak 2. i 4. Kaznenog zakona. Ispitani o tome kakav stav zauzimaju prema optužbi I, II, III, V i VI optuženici su izjavili da se ne osjećaju krivima za počinjenje inkriminiranih im kaznenih djela.

Kako se IV optuženiku sudilo u odsutnosti, to se ima smatrati da se isti očitovao da se ne smatra krivim za počinjenje inkriminiranih mu kaznenih djela. Tijekom dokaznog postupka kao svjedoci su ispitani Tomislav Marjanović, Dušan Erceg, Tomislav Pribanić, Petra Radić, Marko Grmoja, svjedok broj „2“, „3“ i „KOKO“, Danko Salopek, Vedran Rodić, Marina Fijan, Andrijana Stanić, Amir Mehdić, Dario Anić, Velimir Žak, Željko Šelendić, Josipa Marić, Tomislav Aleksić, Mario Adrinek, Ive Bitunjac, Nenad Šipušić, Midhat Arifović, Domagoj Anić, Boris Novak. Ispitani su vještaci dipl. ing. Mirko Zebić, dipl. ing. Marijana Macan, dipl. ing. Stanislav Peruško te prof. dr. sci. Miroslav Bača. Uz suglasnost stranaka pročitani su iskazi svjedoka Ratka Kneževića, Zvonimira Zebeca, Slobodana Ružića, Vedrana Duhačeka, Stjepana Bešeniča, Ivice Horvata, Gordana Tomšića, Valentine Ivčec, Frane Dumančića, Egona Majera, Danijela Bjelkanovića, Ribić Borka, Krešimira Grubešića, Gordana Simovića, Žuljević Mije, iskaz svjedoka broj „1“, „4“, „5“ i „6“, Darka Bjelobrajdića, Azre Radovanović, Dragutina Kolića i Marije Kolić. Na temelju članka 331. stavak 1. točka 1. Zakona o Kaznenom postupku pročitan je iskaz Dražena Golemovića. Naime, isti je svjedok tijekom cijelog postupka bio nedostupan sudu budući prema pribavljenim podacima proizlazi da je u odnosu na istog raspisana tjeralica. Budući se isti, dakle, nije mogao pronaći, sud je na temelju citiranog zakonskog propisa odlučio da će se iskaz svjedoka koji je isti dao tijekom istrage pročitati te je isti i pročitan tijekom dokaznog postupka.

Pročitana je i razgledana dokumentacija koja se nalazi u spisu; izvješće o uhićenju i

dovođenju III optuženika Amira Mafalanija (list 23-25), službena bilješka o pregledu mjesta događaja (list 31-90), izvješće o kriminalističko-tehničkoj pretrazi mjesta događaja (list 122), članci objavljeni na portalu Vijesti-net i web stranici „Slobodne Dalmacije“ (list 140-141), registracijski list skutera „Peugeot Jet Force“ (list 142-143, 146), računi (list 144-145), stranice VIP imenika (list 152-153), analitički prikaz telefonskog kontakta (list 155), potvrda o privremenom oduzimanju predmeta (dalje: POPOP) broj 0138047 (list 192), POPOP broj 0138044 (list 194), POPOP broj 0073505 (list 197), POPOP broj 0158106 (list 202 ), POPOP broj 0158109 (list 210), POPOP broj 0158012 (list 219), POPOP broj 0158114 (list 220), POPOP broj 0158115 (list 221), POPOP broj 0158013 (list 224), POPOP broj 0158122 (list 229 ), izvješće povodom pregledavanja video zapisa nadzornih kamera šireg mjesta događaja


za dan 23.10.2008. (list 245-268), ugovor o najmu opremljenog stana (list 281-283), fotokopija putovnice (list 284), zapisnik o vještačenju Odjela daktiloskopije i identifikacije (list 420-423), zapisnik o utvrđivanju uzroka eksplozije (list 436-443), zapisnik o kemijsko-fizikalnom i toksikološkom vještačenju (list 444-482), zapisnik o tehničkom vještačenju (list 484-527), otisci papilarnih linija V optuženika Bojana Gudurića (list 564-567), zapisnik o pretrazi stana I opt. Roberta Matanića (list 608-609), POPOP broj 0073760-0073764 (list 610-614), POPOP broj 187874-187882 (list 616-624), POPOP broj 317157-317160 (list 625-628), POPOP broj 0055151-0055156 (list 629-634), POPOP broj 296788-296790 (list 635-637), POPOP broj 010318-010320 (list 638-640), zapisnik o pretrazi prijevoznog sredstva (list 641-642), POPOP broj 0073757-0073759 (list 643-645), zapisnik o pretrazi stana i drugih prostorija (list 646-647), POPOP broj 001840, 001842, 001843 (list 648-650), zapisnik o pretrazi stana II optuženika Luke Matanića (list 657-658), POPOP broj 0055001-0055003 (list 659-661), zapisnik o pretrazi prijevoznog sredstva II optuženika Luke Matanića (list 662-663), POPOP broj 0055005, 0055007 i 0055008 (list 664-666), zapisnik o pretrazi stana i drugih prostorija III optuženika Amira Mafalanija (list 671-672), POPOP 317267-317275 (list 673-681), zapisnik o pretrazi prijevoznog sredstva III optuženika Amira Mafalanija (list 682-683), POPOP 317276 (list 684), zapisnik o pretrazi stana i drugih prostorija III optuženika Amira Mafalanija (list 685-686), POPOP broj 317278-317280 (list 687-689), POPOP broj 0073967-0073971 (list 690-694), zapisnik o pretrazi osobe Andrijane Stanić (list 725-726), POPOP broj 0073615 (list 727), zapisnik o pretrazi stana i drugih prostorija Andrijane Stanić (list 728-729), POPOP broj 0073612-0073614 (list 730-732), izvješće o osiguranju mjesta događaja (list 736-737), zapisnik o pretrazi teretnog vozila marke „Opel Corsa“ (list 738-739), izvješće o kriminalističko-tehničkoj pretrazi mjesta događaja (list 741-742), zapisnik o očevidu (list 743-747), izvješće o kriminalističko-tehničkoj pretrazi mjesta događaja (list 750-751), zapisnik o očevidu (list 752-756), zapisnik o pretrazi stana i drugih prostorija Ive Bitunjca (list 757-758), POPOP broj 261833-261834 (list 759-760), zapisnik o osobnoj pretrazi Daria Anića (list 763-764), POPOP broj 0239021 (list 765), zapisnik o pretrazi stana i drugih prostorija Daria Anića (list 766-767), POPOP broj 0239006-0239019 (list 768-781), POPOP broj 0158129 (list 1027), ugovor o najmu opremljenog stana (list 1028-1030), zapisnik o očevidu (list 1047-1048), bolničku prijavu za Horvat Ivicu (list 1059), izvješće povodom pregledavanja video zapisa nadzornih kamera šireg mjesta događaja (list 1079-1103), POPOP broj 0073754-0073756 (list 1114-1116), POPOP broj 317266-317267 (list 1154-1155), zapisnik o prepoznavanju (list 2712), zapisnik o prepoznavanju (list 2718), zapisnik o prepoznavanju (list 2719), zapisnik o prepoznavanju (list 2752-2753), zapisnik o daktiloskopskom vještačenju (list 2778-2781), zapisnik o daktiloskopskom vještačenju (list 2783-2786), zapisnik o traseološkom vještačenju (list 2791-2796), zapisnik o daktiloskopskom vještačenju (list 2800-2805), službena bilješka o dojavi i izvješće o utvrđenom činjeničnom stanju (list 2822), ugovori sa rent-a-carom AMC (list 2824-2825), zapisnik o očevidu (list 2878-2911), izvješće (list 2918), izvješće (list 2919), izvješće (list 2922), POPOP broj 0073760-0073762 (list 2933-2935), zapisnik o pretrazi mobilnih telefona i korisničkih kartica Andrijane Stanić (list 2961-2971), zapisnik o pretrazi pokretnih stvari - mobitela, telefonskih kartica, stacionarnih i prijenosnih računala i diktafona II optuženika Luke Matanića (list 2992-3002), zapisnik o pretrazi pokretnih stvari - mobitela, telefonskih kartica, stacionarnih i prijenosnih računala i diktafona III optuženog Amira Mafalanija (list 3004-3013), zapisnik o pretrazi pokretne stvari - osobnog računala (list 3014-3017), zapisnik o pretrazi pokretnih stvari - mobitela i telefonskih kartica III optuženog Amira Mafalanija (list 3019-3044), pročitat će se zapisnik o pretrazi pokretnih stvari - mobitela, telefonskih kartica kod III optuženog Amira Mafalanija (list 3046-3053), pročitat će se zapisnik o pretrazi pokretnih stvari - mobitela, telefonskih kartica, stacionarskih i prijenosnih računala i diktafona I opt. Roberta Matanića (list 3054-3070), pročitat će se zapisnik o pretrazi pokretnih


stvari I opt. Roberta Matanića (list 3072-3077), pročitat će se zapisnik o pretrazi pokretnih stvari I opt. Roberta Matanića (list 3082-3084), pročitat će se zapisnik o pretrazi pokretnih stvari I opt. Roberta Matanića (list 3086-3089), zapisnik o pretrazi pokretnih stvari kod I opt. Roberta Matanića (list 3090-3096), zapisnik o pretrazi pokretnih stvari kod I optuženika Roberta Matanića (list 3097-3098), dokumentacija zaprimljena putem međunarodne pravne pomoći (list 3406-3433), zapisnik o vještačenju (list 3434-3462), zapisnik o vještačenju (list 3464-3471), zapisnik o vještačenju (list 3473-3479), vještački nalaz Biološkog fakulteta u Beogradu (list 3481-3484), naredba (list 3485), potvrde o preuzimanju video-zapisa nadzornih kamera (list 3598-3602), obdukcijski nalaz za pok. Nikolu Franjića (list 3636-3641), obdukcijski nalaz za pok. Ivu Pukanića (list 3642-3647), isplatni listić Čačanske banke AD (list 3665), papirići oduzeti od VI optuženog Slobodana Đurovića uz potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta 317172 (list 3667 spisa), izreka presude Okružnog suda u Negotinu (list 3678-3679), zapisnik o pretrazi pokretnih stvari VI opt. Slobodana Đurovića (list 3694-3731), dopis Interpola Podgorica (list 3732-3733), dopis Interpola Podgorica (list 3772-3774), zapisnik o pretrazi VI opt. Slobodana Đurovića (list 3758-3759), POPOP (list 3760-3761), zapisnik o pretrazi prijevoznog sredstva za VI opt. Slobodana Đurovića (list 3762-3763), POPOP (list 3764), naredba Okružnog suda u Banja Luci (list 4309), ugovori o kupoprodaji motornih vozila (list 4357-4358), službenu zabilješku o vozilima koje su koristili I optuženi Robert Matanić i III optuženi Amir Mafalani (list 4441), pismo I optuženika list 4487-4488 spisa, zapisnik o vještačenju (list 4520-4523), zapisnik o vještačenju pronađenog oružja kod Daria Anića u D. Vukojevcu (list 4545-4552), zapisnik o vještačenju šilt kape i perike (list 4555-4557), zapisnik o vještačenju oružja kod Daria Anića (list 4560-4565), dokumentacija vještačenja (list 4566-4567), tabelarni prikaz bioloških vještačenja (list 4590-4602), dopis Trgovačkog suda u Zagrebu - Sudskog registra (list 4624), dopis Gradskog ureda za gospodarstvo, Odjela za upravno-pravne poslove, Odsjeka za vođenje obrtnog registra Grada Zagreba (list 4625), podaci HZZO-a (list 4626-4633), dopis HZMO-a (list 4634), dopis Ministarstva financija - Carinske uprave (list 4635), dopis Ureda za sprječavanje pranja novca (list 4636-4638), zapisnik o vještačenju puške marke Steyr model SSG69 (list 4649-4652), dopis Interpola Podgorica (list 4754), tekstualne poruke primljene na mobitel svjedokinje Marije Kolić (list 4757-4775), tekstualne poruke poslane sa mobitela svjedokinje Marije Kolić (list 4776-4808), dopis Porezne uprave, Područnog ureda Gospić (list 4963), dopis Porezne uprave, Područnog ureda Gospić, Ispostave Korenica (list 4964-4972), dopis Ministarstva financija - Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave Novi Zagreb (list 4975-4993), ugovor o kupoprodaji nekretnine (list 4994-4995), prijava poreza na promet nekretnina (list 4998-4999), dopis Ureda za sprječavanje pranja novca (list 5386-5388) biometrijsko vještačenje (list 5472-5482), izlisti telefonskih brojeva označeni kao omot 1, omot 2, omot 3A, omot 3B, omot 4A, omot 4B i omot 5 (list 5518-5527), zapisnik o pretrazi pokretnih stvari (list 5538-5539), naredbu o pretrazi (list 5541), podaci o prelascima državne granice te izvršenim legitimiranjima (list 5549-5574), dopis Interpola Podgorica (list 5575-5577), zapisnik o pretrazi pokretnih stvari - memorijske kartice Tomislava Marjanovića (list 5579-5583), foto-elaborati navedeni u izvješću PUZ-a, Sektora kriminalističke policije, Odjela organiziranog kriminaliteta od 07.11.2008. pod brojevima 1-20 (list 5602-5605), Zapisnik o vještačenju Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja „Ivan Vučetić“ Odjela traseoloških vještačenja (list 5641-5650), naredba Okružnog tužilaštva Banja Luka (list 5653-5656), pregledat će se fotodokumentacija (list 5657), pročitat će se Zapisnik o vještačenju Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja „Ivan Vučetić“ Odjela traseoloških vještačenja (list 5658-5784), naredba Okružnog suda u Banja Luci (list 5786), izlisti za telefonske brojeve 387 65/827-580, 387 65/827-588, 387 66/458-092 i 387 66/672-257 za rujan i listopad 2008. (list 5789-5812), POPOP broj 0144216-0144218 (list 5823-5827), POPOP broj 0055455 (list 5829), POPOP 0055456 (list 5837), računi sa ispisom


poziva (list 5838-5859), POPOP broj 0055457 - 0055459 (list 5860, 5868 i 5889), računi sa ispisom poziva (list 5870-5881), dopis Ministarstva pravosuđa, Uprave za međunarodnu suradnju, međunarodnu pravnu pomoć i suradnju s međunarodnim kaznenim sudovima (list 5964), dopisi Interpola Sofija (list 6067-6073), foto roboti i tjeralica za IV opt. Željka Milovanovića (list 6088-6094), prijepis računa sa ispisom poziva za Tomislava Marjanovića (list 6121-6225), prijepis računa sa izlistima poziva za Tomislava Marjanovića (list 6238-6303), otpusni list i rješenje za Dušana Ercega (list 6394-6396), spis Ministarstva pravosuđa, Uprave za međunarodnu suradnju, međunarodnu pravnu pomoć i suradnju s međunarodnim kaznenim sudovima Klasa: 720-04/04-01/377, Ur. broj: 511-04-01 od 29. lipnja 2009. koji se nalazi u priručnoj kasi Županijskog suda u Zagrebu, pregledat će se fotografije 1-507 – SEKTORI 1-7 u plavom registru, fotografije od 508-820 – SEKTOR 8 u crvenom registru, fotografije od 821-1067 – SEKTORI 9-13 u plavom registru, fotografije od 1068-1488 – SEKTORI 14-20 u crvenom registru, fotografije od 1489-1741 – SEKTORI 21-27 u crvenom registru, fotografije od 1742-1926 u plavom registru, fotografski elaborat obdukcije u Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku u Zagrebu, 24.10.2008., fotografski elaborat nadopune očevida od 25.10.2008., fotografski elaborat pronađenog namotaja bakrene žice u Zagrebu u Jurišićevoj 23 28.10.2008., fotografski elaborat pregleda mopeda marke ''Piaggio NRG Extrem'' 24.10.2008., fotografski elaborat nadopune očevida automobila Opel Corsa reg.oznake ZG 6950-BF od 31.10.2008., fotodokumentacija očevida povodom fotografiranja mjesta događaja na motelu ''Spačva'', fotografski elaborat PUZ-a, PP Vrbovec povodom fotografiranja i kriminalističko-tehničke obrade mjesta događaja i predmeta u mjestu Cugovec kbr. 49, fotografski elaborat sastavljen povodom fotografiranja nadzornih kamera na objektima s kojih su izuzeti video zapisi od 25.10.2008., fotografski elaborat povodom pregleda stana vlasništvo Ive Bitunjca u Zagrebu, Petrinjska 4 od 31.10.2008., fotografski elaborat pretrage kuće i drugih prostorija u Lekeniku, Donji Vukojevac 10c i automobila Daihatsu Rocky reg. oznake KA 876 EJ od 31.10.2008, dokumentacija na listovima 6776-6779 spisa, list 6806 spisa, listovi 6820-6906 spisa, dokumentaciju na listovima 6928-6933 spisa, pročitan je zapisnik o pretrazi iPhone uređaja Ive Pukanića od 23.12.2008. (ranije listovi 3147-3207 spisa), pismo I optuženika (list 6019), izvješće o uhićenju i dovođenju I opt. Roberta Matanića (list 19-20), izvješće o uhićenju i dovođenju II opt. Luke Matanića (list 21-22),da fotoelaborat tavanskog prostora zgrade u Palmotićevoj 3, snimci nadzornih kamera HPB i RBA banaka u Petrinjskoj, Jurišićevoj i Kurelčevoj ulici, Casina „ADRIA“ i NCL Media Grupe za dan 23.10.2009., fotodokumentacija vještačenja broj 511-01-115/1-9711/11-08 od 17.12.2008., fotodokumentacija vještačenja broj 511-01-115/1-10196/3-08 od 16.1.2009., fotografski elaborat 511-19-15/1-27-K-1175/08 od 25.11.2008., te fotodokumentacija vještačenja (plavi registrator), sadržaj dokumentacije i predmeta oduzetih prema POPOP broj 317275 (list 681) i 317276 (list 684) te uvid u spis Kir-4426/08, dopis Ureda za sprječavanje pranja novca od 22. listopada 2009. kojim se skida oznaka „ograničeno“ sa dokumentacije Ureda od 18.12.2008. i 03.02.2009. listovi 7636-7642, podnesak i dokumentacija Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore broj KTS-112/08 od 02.10.2009., rješenje Ministarstva pravde R Srbije kojim se odbija molba za izručenje IV optuženika Željka Milovanovića (listovi 6578-6579 spisa), izvješće tajne pratnje i fotoelaborat na listovima 7649-7682, a iz spisa Kir-4426/08, pismo I optuženika Roberta Matanića dostavljeno uz podnesak branitelja 19.12.2008. 7641-7642, dokumentacija koju je dostavio branitelj VI optuženika na listovima 7596-7630, dopis na listu 7706, dopis tjednika Nacional s preslikom članka listovi 7716-7729, medicinska dokumentacija za III optuženika listovi 7735-7738, nalaz i mišljenje o provedenom telekomunikacijskom vještačenju (2 plava registratora) te listovi 7168-7187, zapis sa CD medija 7749-7755 spisa, razgleda se fotografija na listu 7450 te dokumentacija koju je u spis priložio Dušan Erceg na listovima 7461-7580 spisa, službena bilješka na listovima 4485-4486, dopis MUP-a na list 7691 vezano za


raspisanu tjeralicu u odnosu na Dražena Golemovića, ugovor o radu za II optuženika prijava listovi 1119-1121, odjava mirovinskog osiguranja 1123, ugovore o radu 1124,1126 i 1127, radnja knjižica 1136-1139, potvrde o visini dohotka za 2006. i 2007.g. listovi 4975 i 4976, izvješće MInistarstva financija za II optuženika list 5002, izvješće Privredne banke o žiro-računu i prometu listovi 5319-5346, ugovor o žiro-računu list 5321, dnevnik prometa kod Privredne banke 5323-5332, ugovor o tekućem računu list 5333-5335 te dnevnik prometa po tekućem računu list 5336-5352, presliku spisa Z-1788/07 listovi 7826-7838 spisa, službenu zabilješku o uvidu i informacijski sustav MUP-a od 16.4.2010. listovi 7839-7854, dopisi Ravnateljstva policije s podacima Interpola od 16.10.2001. i 17.5.2010. listovi 7855-7863, dopis Ministarstva pravde R. Srbije s podacima KPZ Sremska Mitrovica od 01.07.2009. listovi 7900-7909, dopis Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore list 7813 i 7814, dopis Ravnateljstva policije s podacima Interpola Podgorica od 21.05.2010. list 7795-7798 spisa, dopuna komparativnog nalaza list 7767-7768, fotografije na listovima 7430-7431, dopis Min. pravosuđa s dopisima Ministarstva pravde i dopisom Promonte GSM, dopis TELE-2 zaprimljeno na sud 28.05.2010., dopis Ministarstva pravde R. Srbije s podacima KPZ-a Sremska Mitrovica od 11.05.2010. u ovjerenom prijevodu. Izvršen je uvid u izvornik putovnice na ime Tomislav Marjanović, broj 002342323 datuma izdavanja 20.12.2004. te datumom isteka valjanosti 20.12.2009. (preslike su uložene u sudski spis), u spis Kir-4929/08, dopis Interpola o deportaciji Roberta Matanića (list 7975 spisa), dopis Interpola Beograd s odgovorom Teleonor d.o.o. te listing Telekoma Srbija s baznim stanicama kao i pregled saobraćaja po brojevima (listovi 7992-8279 spisa), prijevodi dokumentacije i to dokumentacije koju je dostavio branitelj VI optuženika u odnosu na poslovanje VI optuženika te dopisa iz Sremske Mitrovice od 01.07.2009., prijevodi dokumentacije pribavljene iz Srbije i to nalozi, dopisi, izvješće iz Sremske Mitrovice, dopis Ministarstva pravde Republike Srbije s izvješćem Sremske Mitrovice od 12.05.2010. te 21.08.2009., dopis Interpola s podacima o prelascima državne granice za Tomislava Marjanovića te podacima za Subotić Stanka (listovi 8289-8291 spisa), dopuna nalaza i mišljenja o provedenom balističkom vještačenju po vještaku Mirku Zebiću (listovi 8292-8297 spisa), podaci o boravku u pritvoru i na izdržavanju kazne za Hrvoja i Novicu Petrača te o izdržavanju kazne i boravku u pritvoru za Tomislava Marjanovića (listovi 8305-8306 spisa), dopis Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore listovi 8542-8444 spisa, prijevod dopisa Sremske Mitrovice od 01. lipnja 2010. (list 8569) spisa te prijevod dokumentacije (listovi 8459-8466 spisa) , prijevod izvatka iz urbanističkog plana grada Beograda, bankovne potvrde po uplati, ugovora između Slobodana Đurovića i General Pionerra od 19.09.2008. te ugovor između Direkcije za građevinstvo zemljište i izgradnju i Karizia d.o.o. od 05.11.2007. Pročitan je nalaz i mišljenje o provedenom telekomunikacijskom vještačenju s podacima o primijenjenoj metodologiji, izvršen je uvid u analize ispisa komunikacije za telefonske brojeve koji su bili predmet vještačenja, u analize SIM kartica te svih mobilnih telefona koji su vještačeni, u analizu povezanosti svih optuženika i svjedoka Tomislava Marjanovića s Gomboševom 10, analiza podudarnosti kretanja Ive Pukanića i optuženika prema utvrđenim baznim stanicama, izvršen je uvid u fotografije pronađene pretragom mobitela III optuženog Amira Mafalanija listovi 275 i 276 nalaza te karte pokrivenosti listovi 487 i 488 nalaza i mišljenja, dokumentaciju pravljenu iz Nizozemske putem međunarodne pravne pomoći - ovjereni prijevod dokumentacije, zapisnik na listovima 8676 i 8677 (izvornik 8581-8583 prvi pasus) do pasusa koji počinje riječima „saslušanje svjedoka“ do dijela dokumenta u kojem stoji „kao prilozi zapisniku je priloženo“ te nalog za nadzor i praćenje i zapisnik na listovima 8679-8684 (izvornik 8592-8597), fotografije na listovima 8598-8600, dokumentacija na listovima 8608-8611, dopis Zatvora Zagreb od 09. rujna 2010. list 9149 spisa, izvornike pisama I optuženika Roberta Matanića, preslike, odnosno, izvornike lične karte broj 1810954220015 od 20.09.2007. i putovnice 005144538 od 28.11.2005. VI optuženika Slobodana Đurovića, članke iz tjednika Nacional


brojevi 287-292 iz 2001.g., 294, 297-299, 302, 306, 307 i 318 iz 2001.g. te 331 iz 2002.g, dopis PUZ-a vezano za putovnicu Tomislava Marjanovića, dokumentacija koju je dostavio branitelj II optuženika i to povratnice, otpremnice i računi, uvjerenje Hrvatskog autokluba, uvjerenje o osposobljenosti, preslika vozačke dozvole, dopis auto škole Europa, dopis Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, dokumentacija koju je u spis dostavio branitelj VI optuženika i to dokumentacija vezano za poslovanje VI optuženika u Baru, Sofiji, te Bugarskoj kao i Ugovor o zajmu te dokumentacija zrakoplovnih kompanija vezano za izlaske i ulaske u Crnu Goru VI optuženika od 24. do 27.09. te potvrda Uprave policije o prelascima granice, izjava Centra za borilačke sportove od 04.10.2010. Izvršen je uvid u spis Kir-Us-82/08 te ostale naloge o pretragama, izvješće s prilozima listovi 9613-9619 te 9622-9628 spisa, dopis na listu 9613 i 9635, preslika evidencije iz knjiga posjeta OZ Zagreb list 9638-9639, odgovor MUP-a Srbije, rješenje i dokumentacija za kućni broj Cugovec 49. Pročitan je izvadak iz urbanističkog plana u ovjerenom prijevodu na hrvatski jezik te je razgledan idejni projekt. U dokaznom postupku preslušani su i snimljeni telefonski razgovori vezano za provođenje posebnih izvidnih mjera, pregledani su CD mediji s zapisima lokacija, primljenim i poslanim porukama elektronske pošte, fotografija i web stranica, snimke nadzornih kamera HPB, NCL Media grupe i Adria casina, DVD sa snimljenim digitalnim fotografijama i digitalnim video zapisom povodom mjesta događaja kod motela „Spačva“.

Izvršen je uvid u izvode iz KE za I-VI optuženog (listovi 6570-6576), podatke o osuđivanosti za IV optuženika Milovanović Željka (listovi 8554-8568), podatke o osuđivanosti za V optuženika Bojana Gudurića (listovi 8696-8697 spisa) i za VI optuženika Slobodana Đurovića (listovi 8401-8403 spisa).

Odbijeni dokazni prijedlozi

Sud je odbio dokazne prijedloge branitelja za ispitivanjem svjedoka Zorana Pilipovića, Sretena Jocića, Tihomira Kralja, Mladena Bajića i Dinka Cvitana.

Naime, što se tiče iskaza svjedoka Tihomira Kralja, Mladena Bajića i Dinka Cvitana,

po ocjeni Vijeća radi se o nevažnim dokaznim prijedlozima, a obzirom na okolnosti na koje je predloženo njihovo izvođenje te utvrđeno činjenično stanje na temelju ostalih dokaza, naročito iskaza Zvonimira Zebeca i dokumentacije koja se nalazi u spisu.

Što se tiče svjedoka Zorana Pilipovića, u odnosu na prijedlog da se isti ispita na

okolnosti statusa I optuženika, odnosno, vezano za iskaz od 22 12.2008., ocjena je Vijeća da se radi o nevažnom dokaznom prijedlogu jer je već prije prvog ispitivanja Zoran Pilipović otkazao punomoć za zastupanje I optuženiku pa u tom smislu nije niti sudjelovao kao njegov branitelj u daljnjem tijeku postupka.

U odnosu na prijedlog da se Zoran Pilipović ispita na okolnosti iznesene u iskazu

krunskog svjedoka, Vijeće smatra da u odnosu na odlučne činjenice u tom smislu se radi o nevažnom dokaznom prijedlogu budući je činjenično stanje vezano za inkriminacije iz optužnici u dovoljnoj mjeri utvrđeno.


Što se tiče svjedoka Sretena Jocića, po mišljenju ovoga Vijeća isti se ne može ispitati kao svjedok u ovom postupku.

Naime, protiv istoga je u Srbiji podignuta optužnica za isto kazneno djelo za koje bi trebao biti ispitan kao svjedok u ovom postupku, a što proizlazi iz sadržaja optužnice iz Srbije koja je dostavljena u spis.

Iako se u konkretnom slučaju ne radi o razdvajanju postupaka u formalno-pravnom smislu, nedvojbeno je da se činjenično radi o istom događaju i istom kaznenom djelu za koje se vodi postupak.

U ovom kaznenom predmetu Sreten Jocić se navodi u činjeničnom opisu optužnice na

istovjetan način kao i u optužnici koja je protiv njega podignuta u Srbiji, dakle, inkriminira mu se počinjenje kaznenog djela, iako formalno nije označen kao optuženik.

Obzirom na sve izloženo, mišljenje je Vijeća da se odredba članka 233. u konkretnom slučaju ne može tumačiti restriktivno jer je smisao iste odredbe da u kaznenom postupku nitko ne može biti svjedok u „vlastitoj stvari“, odnosno, za djelo za koje je optužen.

Zbog svega navedenog, po ocjeni ovoga Vijeća, Sreten Jocić nije biti ispitan kao svjedok u ovom kaznenom postupku.

Odbijen je dokazni prijedlog USKOK-a da se pribavi i pročita spis Općinskog suda u

Zagrebu broj KO-1333/04 protiv Roberta Matanića i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 234. stavka 1. KZ-a koji se trenutno nalazi na Županijskom sudu u Zagrebu u žalbenom postupku.

Naime, osim što se radi se o kaznenom postupku koji nije pravomoćno okončan, po ocijeni Vijeća radi se i o nevažnom dokaznom prijedlogu.

Odbijeni su dokazni prijedlozi branitelja II optuženika za pribavljanjem podataka o čuvarima i njihovom ispitivanju, pribavljanju snimke nadzornih kamera te ispitivanju svjedoka Nikice Renića, kao i pregled snimke putem vještaka, dokazni prijedlog branitelja III optuženika za pribavljanjem podataka o visini i težini II i III optuženika iz Zatvora Zagreb, za pregledavanjem mobitela marke Nokia 6120 C, te da se ispita kao svjedok Snježana Gabor Brdarić, prijedlog branitelja IV optuženika za pribavljanjem medicinske dokumentacije za IV optuženika iz OZ u Beogradu, dokazni prijedlozi branitelja V optuženika za provođenjem očevida i rekonstrukcije na tavanu zgrade u Palmotićevoj 3 te ispitivanjem svjedoka Božene Mejić Hrvoj te da se pribave podaci o oduzimanju putnih isprava V optuženika. Naime, u odnosu na navedene dokazne prijedloge Vijeće je smatralo da se radi o nevažnim dokaznim prijedlozima te da su odlučne činjenice u tom smislu već utvrđene na temelju pribavljenih izvedenih dokaza.

Vezano za snimke nadzornih kamera, u postupku su sve relevantne snimke pregledane. Nadalje, u odnosu na pregledavanje mobitela, provedeno je telekomunikacijsko vještačenje te su pregledom mobitela od strane stručne osobe pronađene fotografije na koje upire obrana III optuženika, a koje su sastavni dio nalaza i mišljenja te je sud izvršio uvid u iste. U tom smislu, a imajući u vidu da je dostavljena i medicinska dokumentacija za III optuženika, sud je ocijenio nevažnim i dokazni prijedlog za ispitivanjem svjedokinje Snježane Gabor Brdarić.

Nevažnim je sud ocijenio i prijedlog za ispitivanjem svjedoka Nikice Renića.


Što se tiče medicinske dokumentacije za IV optuženika, ničim u postupku nije dovedeno u pitanje njegovo zdravstveno stanje pa vijeće nije našlo osnova da bi ovaj dokazni prijedlog bio relevantan.

Konačno, u odnosu na tavan zgrade u Palmotićevoj 3 proveden je očevid, izvršen je uvid u fotoelaborat pa su sve odlučne činjenice u tom smislu utvrđene iz kojeg razloga je prijedlog za ispitivanjem svjedokinje Božene Meić Hrvoj nevažan, kao i prijedlog za pribavljanjem podataka o putnim ispravama V optuženika. Odbijen je dokazni prijedlog za provođenjem dopune biološko-kontaktnog vještačenja obzirom je vještakinja detaljno ispitana na glavnoj raspravi. Odbijeni su prijedlozi branitelja VI optuženog odvjetnika Damira Uroića da se pročita dokumentacija koju je dostavio u spis i to kaznena prijava te članke iz Nacionala, Jutarnjeg lista te članak od 29.10.2008., da se pročita iskaz Tomislava Marjanovića koji je dan u drugom kaznenom postupku te prijedlog za pribavljanjem podataka iz zatvora u Nizozemskoj u odnosu na Sretena Jocića. Što se tiče čitanja dokumentacije i pribavljanja podataka u odnosu na Sretena Jocića, po ocjeni Vijeća radi se o nevažnim dokaznim prijedlozima jer se radi o razdoblju koje nije obuhvaćeno optužnicom, dok u odnosu na iskaz svjedoka Tomislava Marjanovića se radi o iskazu koji je isti dao u drugom kaznenom postupku i koji se u ovom postupku ne može izvoditi i koristiti kao dokaz.

Odbijeni su prijedlozi branitelja VI optuženika za pribavljanjem podataka putem međunarodne pravne pomoći za 2004. o prelasku granice iz Srbije u Bugarsku za Tomislava Marjanovića te dokazni prijedlog o pribavljanju podataka vezanih za zaštitu Ive Pukanića, kao i prijedlog za ispitivanjem svjedoka Gordane Krkljić i Vesne Škare Ožbolt. Naime, po ocjeni Vijeća radi se o nevažnim dokaznim prijedlozima obzirom na sve izvedene dokaze te činjenice koje su već utvrđene, a i one koje se tim dokazima predlažu utvrditi, naročito imajući u vidu inkriminacije iz optužnice. Odbijen je prijedlog branitelja VI optuženika za ispitivanjem svjedoka Vladimira Zagorca, Tomislava Javora, Jasne Babić i Zorana Raičkovića te da se od MUP-a Srbije pribave podaci za osobno vozilo Mercedes E klase VI optuženika i prelazak granice tijekom 2008.

To iz razloga jer je činjenično stanje u postupku u tom dijelu u dovoljnoj mjeri

utvrđeno na temelju ostalih izvedenih dokaza pa se stoga radi o nevažnim dokaznim prijedlozima.

Odbijeni su dokazni prijedlozi branitelja za ispitivanjem svjedoka Zorana Pilipovića, Stanka Subotića, Nikole Obradovića, Gorana Rakića, Miloša Peruničića, Aleksandra Marića, Olivere Simić, Ane Savić i Milana Lončara, jer Vijeće smatra da se, obzirom na utvrđene činjenice, radi o nevažnim dokaznim prijedlozima.

Odbijeni su prijedlozi za provođenjem suočenja V optuženika i svjedoka Tomislava

Marjanovića te suočenja Tomislava Marjanovića, Adrijane Stanić i Tomislava Pribanića jer sud smatra da se radi o nevažnim dokaznim prijedlozima.


Što se tiče prijedloga za pribavljanjem podataka za broj 062 1657874, sud je isti odbio obzirom da je u odnosu na taj broj dostavljen podatak od Telenora d.o.o. da po istome u periodu od 01.05.2008. do 30.10.2008. nije bilo prometa.

Djelomično je odbijen dokazni prijedlog zamjenika ravnatelja USKOK-a u odnosu na dio dokumentacije pribavljene putem međunarodne pravne pomoći iz Nizozemske obzirom je isti nevažan za odlučivanje o predmetu ovog postupka. Odbijeni su dokazni prijedlozi branitelja II optuženika za ispitivanjem svjedoka Vlatka Orcta, Tibora Travinića Vidovića i Andreje Prele te Franje Baručića, jer vijeće smatra da obzirom na utvrđeno činjenično stanje se radi o nevažnim dokaznim prijedlozima. Odbijeni su dokazni prijedlog branitelja II optuženika za provođenjem rekonstrukcije na mjestu događaja vezano za parkirališna mjesta jer, imajući u vidu već izvedene dokaze, naročito niz fotoelaborata i snimke koje su pregledane u postupku, vijeće smatra da se radi o nevažnom dokaznom prijedlogu.

Što se tiče prijedloga da se izvrši uvid u presudu Općinskog suda u Samoboru, sud je navedeni dokazni prijedlog odbio budući obzirom ista nije pravomoćna pa se ne može koristiti kao dokaz u postupku. Odbijeni su dokazni prijedlozi branitelja III optuženika za ispitivanjem kao svjedoka Hrstić Ive te da se pribave podaci za telefonske brojeve 098/1658 198, 098/ 9974537, 098/664099 i 099/245 6244 jer sud smatra da se radi o nevažnim dokaznim prijedlozima, naročito imajući u vidu provedeno opsežno telekomunikacijsko vještačenje.

Odbijeni su dokazni prijedlozi branitelja VI optuženika da se pročitaju pisma koja je uputio MUP-u R. Srbije, Zoranu Raičkoviću s njegovim odgovorom te da se pribave podaci od MUP-a Srbije o prelascima državne granice R. Srbije VI optuženika Slobodana Đurovića jer se po ocjeni vijeća radi o nevažnim dokaznim prijedlozima.

Odbijen je dokazni prijedlog branitelja VI optuženika da se provede simulacija,

odnosno, prikaz kretanja Tomislava Marjanovića za razdoblje od 20. do 29. listopada. Naime, po ocjeni suda radi se o nevažnom dokaznom prijedlogu obzirom su podaci o kretanju Tomislava Marjanovića razvidni i utvrđeni u nalazu i mišljenju o provedenom telekomunikacijskom vještačenju, a osim toga bi dodatna simulacija već utvrđenih činjenica nepotrebno odugovlačila ovaj kazneni postupak. Odbijen je dokazni prijedlog branitelj VI optuženika odvjetnika Željka Žganjera da se od Zatvora Fucht pribave podaci o posjetama za Sretena Jocića te da se izvrši uvid u spise K-US-18/04 i 22/06 te da se pribavi ranija putovnica Tomislava Marjanovića. Naime, po ocjeni Vijeća radi se o nevažnim dokaznim prijedlozima. Već je ranije obrazloženo da u odnosu na boravak Sretena Jocića u Nizozemskoj se ne radi o inkriminiranom razdoblju. U odnosu na putovnicu Tomislava Marjanovića, sud je pribavio raspoloživu putovnicu, a na temelju ostalih izvedenih dokaza smatra da je prijedlog za pribavljanje ranije putovnice nevažan.


Okolnosti na koje se predlaže izvršiti uvid u spise K-US-18/04 i 22/06 utvrđene su na temelju druge dokumentacije koja se nalazi u spisu. Odbijeni su dokazni prijedlozi da se pročita kaznena prijava, podnesak USKOK-u, prijedlog za osiguranje dokaza i rješenje Općinskog suda u Zagrebu jer Vijeće smatra da se radi o nevažnim dokaznim prijedlozima.

Što se tiče dokaznih prijedloga da se da se izvrši uvid u spis protiv Hrvoja i Novice Petrača te da se od nadležnih tijela u Bugarskoj, Nizozemskoj i Srbiji pribave podaci za Sretena Jocića kada je lišen slobode, izručen u Nizozemsku, vraćen u Srbiju i kada je pušten, sud je iste odbio iz već ranije iznesenih razloga.

Odbijen je dokazni prijedlog branitelja III optuženika za ispitivanjem svjedoka Đure Landupa. Naime, isti je vršio obavijesni razgovor te saznanja tog svjedoka proizlaze iz sadržaja obavijesnog razgovora koji se ne može koristiti kao dokaz. Odbijeni su dokazni prijedlozi branitelja VI optuženika da se pribave traženi podaci i naputci od MUP-a i SOA-e kao i da se pročita dokumentacija iz postupka osiguranja dokaza pred Općinskom građanskim sudom u Zagrebu te vještačenje navedenih podataka. Po ocjeni Vijeća navedeni dokazi nevažni su obzirom na utvrđeno činjenično stanje postupku.

U odnosu na prijedloge za izdvajanje nezakonitih dokaza

Sud je odbio prijedlog da se iz spisa izdvoji kao nezakonit dokaz iskaz I optuženika Roberta Matanića od 22. prosinca 2008. godine.

Naime, po ocjeni ovog Vijeća vezano za ispitivanje I optuženika Roberta Matanića od

22. prosinca 2008. nije utvrđena niti jedna povreda Zakona o kaznenom postupku, a niti Zakona o USKOK-u radi kojih bi taj iskaz bio nezakonit.

To proizlazi prvenstveno iz iskaza Zvonimira Zebeca, ali i iz dokumentacije koja je

vezano za posjete I optuženiku pribavljena i nalazi se u spisu. Budući u iskazu svjedoka Zvonimira Zebeca je bilo određenih nejasnoća u pogledu

termina posjećivanja I optuženika u pritvoru Zatvora u Zagrebu, sud je službenim putem pribavio dokumentaciju u odnosu na navedenu okolnost.

Tako se u spisu (list 6806) nalazi dopis Zatvora u Zagrebu iz kojeg proizlazi da su I

optuženiku u posjeti 05. studenog 2008. u razdoblju od 14,10 do 16,35 sati bili službenik Ravnateljstva policije Siniša Fresl i zamjenik ravnatelja USKOK-a Slobodan Šašić u nazočnosti odvjetnika Zvonimira Zebeca.

Dana 22.12.2008. u razdoblju od 10,20 do 10,45 sati u nazočnosti odvjetnika Zvonimira Zebeca I optuženika je posjetio ravnatelj USKOK-a Dinko Cvitan.

U spisu se (listovi 6928-6930) nalazi dopis istražne sutkinje od 24.02.2009. kojom je

ista dostavila zahtjev USKOK-a i dozvolu za posjetu Slobodanu Šašiću i Siniši Freslu za 06.11.2008. u 14,00 sati.


Obzirom na različite podatke sud je zatražio očitovanje Zatvora u Zagrebu te presliku knjige posjeta nakon čega je iz Zatvora u Zagrebu dostavljen podatak (list 9149 spisa) da je u njihovom prvobitnom dopisu došlo do omaške i da je prva posjeta bila 06.11.2008.

Isto tako, prema dostavljenoj preslici iz evidencije za knjigu posjeta utvrđeno je za dan 06.11.2008. u razdoblju od 14,10 do 16,35 sati da su I optuženiku u posjetu išli Slobodan Šašić, Siniša Fresl i Zvonimir Zebec.

U odnosu na dan 22.12.2008, u spisu se (listovi 3111-3113) nalazi zahtjev zamjenika

ravnatelja USKOK-a s podneskom branitelja I optuženika u kojem isti navodi da je I optuženi spreman iznijeti svoja saznanja vezano za naručitelja ubojstva Ive Pukanića kao i dozvola istražnog suca za 22.12.2008.

Konačno, u spisu se (listovi 6775-6779) nalazi dokumentacija i to dopis branitelja I optuženika Zvonimira Zebeca od 03.11.2008. s kopijom pisma I optuženika te dopis branitelja I optuženika Zvonimira Zebeca od 19.12.2008. s kopijom pisma I optuženika.

Na temelju svega iznesenog u postupku je utvrđeno da je upravo I optuženi inzistirao

na dobivanju statusa krunskog svjedoka, a za što očigledno nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti. Osim toga, valja istaknuti da nije bilo zapreke da se u toj fazi postupka pregovara o takvom statusu.

Naime, Zakon o USKOK-u u članku 33. propisuje da se zahtjev za dodjelom statusa

krunskog svjedoka može podnijeti do zakazivanja glavne rasprave, a radnje I optuženog bile su poduzimane tijekom trajanja istražnog postupka iz kojeg razloga nije niti postojala zapreka iz članka 31. Zakona o USKOK-u, a vezano za dobivanje tog statusa.

Sud je odbio prijedlog i da se iz spisa kao nezakonit dokaz izdvoji pismo I optuženika Roberta Matanića na listu 6019 spisa.

Naime, navedeno pismo je isti je dragovoljno uputio USKOK-u, po svom tadašnjem branitelju Zvonimiru Zebecu, USKOK-u, a sve u nastojanju kako bi dobio status krunskog svjedoka u postupku, za što očigledno nisu bili ispunjeni uvjeti.

Imajuću u vidu odredbu članka 218. stavak 3. točka 2. ZKP-a, te ranije utvrđene okolnosti, po ocjeni ovoga Vijeća u konkretnom slučaju ne radi se o nezakonitom dokazu koji bi bilo potrebno izdvojiti iz sudskog spisa. Sud je odbio i prijedlog branitelja I-VI optuženika za izdvajanjem iskaza krunskog svjedoka Tomislava Marjanovića, prijedlog branitelja I, II te V i VI optuženog za izdvajanjem iz spisa telekomunikacijskog vještačenja provedeno po Centru za krim. vještačenja „Ivan Vučetić“ te prijedlog branitelja I, II te V i VI optuženog za izdvajanjem nalaza i mišljenja te zapisnika o provedenim vještačenjima od strane toga Centra i to: balističko vještačenje 4641-4646 i 4653-4663, biološko vještačenje 4555-4557 i 4572-4602, daktiloskopsko na listovima 281-283, 2778-2781, 2783-2786 i 2800-2805, vještačenje o uzrocima eksplozije listovi 436-443, kemijsko, fizikalno i toksikološko vještačenje listovi 444-482, zapisnik o tehničkom vještačenju listovi 484-527, traseološko vještačenje listovi 2791-2796, 5641-5650, 5658-5784, zapisnici o vještačenju na listovima 3464-3481, 3434-3471, 3473-3479 i 4520-4523, nalaz o vještačenju oružja 4545-4552 te biometrijsko vještačenje na listovima 5472-5482. Vijeće smatra da se radi o zakonitim dokazima, što je detaljno obrazloženo u rješenju kojim je odbijeno izdvajanje u odnosu na koje su žalbe branitelja optuženika odbijene kao neosnovane te je isto postalo pravomoćno.


Sud je odbio prijedlog branitelja III optuženika za izdvajanjem kao nezakonitih dokaza zapisnika o pretrazi i potvrda o privremenom oduzimanju predmeta listovi 685-686, 687-689 i 690-694. Naime, uvidom u zapisnik o pretrazi utvrđeno je da je ista izvršena na temelju naloga istražnog suca od 30.10.2008. u spisu Kir-Us-82/08. Sud je pribavio navedeni spis te je uvidom u nalog utvrđeno da je naložena pretraga stana i drugih prostorija upravo na adresi Gradec, Cugovec bb, a ne kako to navodi branitelj.

Isto tako, III optuženi je bio nazočan navedenoj pretrazi, nalog je uručen III optuženiku, a na izvršenu pretragu nije bilo primjedbe.

Obzirom na sve izneseno u konkretnom slučaju radi se o zakonito izvršenoj pretrazi, odnosno, dokazima koji su pribavljeni na zakoniti način.

Izmjene optužnice Sud je po službenoj dužnosti izmijenio činjenični opis, zakonski opis i pravnu

kvalifikaciju u odnosu na osuđujući dio presude, a sukladno činjenicama koje su u postupku utvrđene.

Pri tome, izmijene su se odnosile, zapravo, na ispuštanje činjenica i radnji koje u postupku nisu dokazane, a navedene izmjene nisu učinjene na štetu optuženika te se istima ne zadire u identitet optužbe, kako u objektivnom, tako niti u subjektivnom smislu.

Sud je, također, izmijenio i činjenični opis u odnosu na oslobađajući dio presude, a što će biti obrazloženo u dijelu obrazloženja koji se odnosi na oslobađajući dio presude.

Tako je, prije svega, sud iz činjeničnog opisa ispustio uvodni dio koji se odnosi na

Sretena Jocića, a u odnosu na kojega se navodi da je „aktivirao ranije organiziranu zločinačku organizaciju na teritoriju Republike Srbije za počinjenje teških kaznenih djela“, kao i da bi „VI optuženi Slobodan Đurović kao član ove zločinačke organizacije, po dogovoru sa Sretenom Jocićem“ organizirao ubojstvo Ive Pukanića u Republici Hrvatskoj.

Naime, Sreten Jocić prvenstveno nije optuženik u ovom kaznenom postupku već se

protiv njega za isto kazneno djelo vodi kazneni postupak u Srbiji. Međutim, neovisno o tome, da bi isti egzistirao u činjeničnom opisu optužnice kojim

se opisuje, odnosno, stavlja mu se na teret da je počinio određene radnje, te radnje moraju u postupku biti nedvojbeno utvrđene, a što u ovom predmetu nije slučaj.

Iako krunski svjedok spominje Sretena Jocića u svom iskazu, njegova saznanja su posredna i nisu potkrijepljena drugim dokazima.

Osim toga, u dijelu koji se odnosi na zločinačku organizaciju, u činjeničnom opisu

optužnice, kada se već navodi da je Sreten Jocić „aktivirao“ određenu zločinačku organizaciju, po ocjeni ovoga suda, izostali su svi bitni elementi u opisu navedene zločinačke organizacije.

Tako npr. kada se navodi da je Sreten Jocić „aktivirao“ ranije organiziranu zločinačku

organizaciju, ostaje nejasno koja je točno uloga Sretena Jocića jer nije opisano tko je zapravo i kada organizirao tu zločinačku organizaciju, odnosno, tko njome upravlja, kakva je njena hijerarhijska struktura, tko su njeni članovi i koje su njihove uloge, kao i koji su njeni ciljevi


u smislu kaznenih djela koja bi bila počinjena u okviru iste. Ove okolnosti nisu u činjeničnom opisu navedene.

Jednako tako neodrživa je i inkriminacija o „aktiviranju“, koja implicira da se radi o

strukturi koja je određeno vrijeme, ne zna se koje, mirovala, što također nije obilježje zločinačke organizacije.

U činjeničnom opisu tereti se samo VI optuženog Slobodana Đurovića da je

postupao kao član zločinačke organizacije, a u odnosu na I-V optuženika tek se u zakonskom opisu i pravnoj kvalifikaciji navodi da su kaznena djela počinili kao članovi zločinačke organizacije, iako njihove uloge u strukturi iste nisu činjenično opisane.

U tom smislu nije, zapravo, opisana hijerarhijska struktura, kako u odnosu na VI

optuženika, tako i u odnosu na II-V optuženika za koje prema činjeničnom opisu optužnice uopće nije razvidno kada bi postali članovi navedene zločinačke organizacije i koje su bile njihove uloge, kako međusobno, tako i u odnosu na ostale hijerarhijske strukture.

Osim toga, u činjeničnom opisu paušalno se navodi da je zločinačka organizacija

osnovana za počinjenje „teških kaznenih djela“, ali nije navedeno koja bi to točno kaznena djela bila.

Pri tome svakako valja ukazati na bitan element zločinačke organizacije, a to je trajnosti i kontinuiranost u kriminalnim aktivnostima, koji elementi u ovom činjeničnom opisu nisu opisani niti konkretizirani.

To tim više jer je iz činjeničnog opisa optužnice razvidno da se, zapravo, govori o dva razdoblja-vremenu kada je ranije osnovana zločinačka organizacija i vremenu kada je aktivirana i nakon toga.

Konačno, činjenično opis u pogledu zločinačke organizacije je i sam sebi proturječan

jer se uvodno navodi da je VI optuženi kao član zločinačke organizacije dogovorio s I optuženim „da okupi osobe od svog povjerenja koje će zajedno s I optuženim Robertom Matanićem u okviru plana organizirane zločinačke organizacije izraditi i realizirati plan ubojstva Ive Pukanića“.

Sama ovakva formulacija upućuje na zaključak da se ne radi o osobama koje bi bile članovi uvodno navedene zločinačke organizacije jer ih tek I optuženi treba okupiti, a niti je njihova pripadnost zločinačkoj organizaciji u optužnici opisana.

Ovakvim opisom, zapravo, iako se uvodno postavlja teza o zločinačkoj organizaciji

proizlazilo bi da unutar te zločinačke organizacije je prepušteno volji I optuženika koje će osobe u realizaciji plana okupiti pa i realizirati plan ovoga ubojstva, što je u suprotnosti s temeljima i suštinom zločinačke organizacije.

U tom smislu proturječje se, zapravo, ogleda u činjenici da se iz takvog činjeničnog opisa nameće zaključak da postoji „grupa unutar zločinačke organizacije“ i „plan unutar plana“ zločinačke organizacije.

Ovakve teze u suprotnosti su s temeljnim načelima zločinačke organizacije čiji su

planovi, način rada i postupanja te hijerarhijska struktura jasno i strogo određeni i nije prepušteno volji članova da svojevoljno osmišljaju planove ili okupljaju grupe kako je ovdje opisano.


To stoga što unutar zločinačke organizacije i njenog ustroja postoje i mehanizmi kontrole poštivanja jasno određenih pravila i međusobnih odnosa, što iz ovakvog opisa sasvim sigurno ne proizlazi.

Naime, bitni elementi zločinačke organizacije su izrazita trajnost postojanja,

kontinuiranost u nedopuštenim djelatnostima, čvrsta unutarnja organiziranost i strukturu, tajnost i u odnosu prema članovima i prema samim strukturama organizacije, snažna hijerarhičnost, mehanizmi apsolutnog poštivanja pravila organizacije, podvrgavanje pojedinca volji organizacije te ponavljanje teških kaznenih djela.

U konkretnom slučaju niti je opisano, a ni utvrđeno da bi ovi elementi bili ispunjeni u odnosu na optuženike ovog kaznenog postupka.

Iz navedenih razloga, sud je, dakle, iz činjeničnog opisa ispustio dio koji se odnosi na

zločinačku organizaciju jer ona prvenstveno u svojim bitnim obilježjima nije opisana, a njena je priroda suštinski dovedena u pitanje postavljanjem teze o okupljanju osoba od povjerenja I optuženog Roberta Matanića i njihovom osmišljavanju plana ubojstva.

U tom smislu sud je na temelju utvrđenih činjenica zaključio da je u konkretnom

slučaju I optuženi okupio grupu ljudi radi počinjenja kaznenog djela ubojstva Ive Pukanića te još dvije NN osobe, a to je učinio na poticaj VI optuženika.

Sud je u činjeničnom opisu izmijenio inkriminaciju u pogledu drugog ubojstva kojom se navodilo da se radi o Hrvoju i Novici Petraču.

Međutim, sud u postupku tu činjenicu nije nedvojbeno utvrdio iz razloga jer krunski

svjedok iste spominje u drugom vremenskom razdoblju, a I optuženi u svom iskazu govori o dvije mete, ali ih ne imenuje.

Obzirom na izneseno sud je u tom dijelu utvrdio da, iako je bilo govora o tome da postoje još dvije mete, o čemu je iskazivao I optuženi, nije točno utvrđeno o kojim se osobama radi pa je u tom smislu sud u činjeničnom opisu izmijenio taj navod u „dvije NN osobe“.

Iako je I optuženi prvobitno bio optužen kao član zločinačke organizacije, a proglašen

je krivim, pravnom kvalifikacijom i zakonskim opisom, da je počinio kazneno djelo organiziranja grupe, takva izmjena nije učinjena na njegovu štetu niti predstavlja zadiranje u identitet optužbe.

To stoga što se radi o kaznenom djelu za koje je prema visini zapriječena ista kazna koja je bila zapriječena i u odnosu na kazneno djelo za koje se I optuženi teretio optužnicom, pa se, dakle, ne radi o težem kaznenom djelu.

Osim toga, sve radnje za koje je I optuženi proglašen krivim bile su opisane u činjeničnom opisu USKOK-ove optužnice pa je sud na temelju tako opisanih radnji i njegove kriminalne količine i aktivnosti iste samo drugačije pravno označio.

Vezano za navedeno sud je i u odnosu na II-V optuženika njihove aktivnosti i uloge

označio pravno kao pripadnike navedene grupe, a VI optuženika kao poticatelja na osnivanje ove grupe.

I u odnosu na ove optuženike navedena izmjena nije učinjena na njihovu štetu. To stoga jer su isti bili optuženi kao članovi zločinačke organizacije u pravnoj

kvalifikaciji, a sud je radnje koje je utvrdio činjeničnim opisom pravno označio na ranije opisani način, drugačije nego u samoj optužnici.


Pri tome valja istaknuti da grupa u smislu odredbe članka 333. stavak 1. KZ-a nije slučajno okupljena grupa ljudi već se radi o grupi povezanoj radi određenog cilja, bez trajnosti, čvrste unutarnje strukture, hijerarhije i unutarnjeg ustroja s formalnom podjelom uloga.

Takvu grupu ne obilježava veći stupanj organiziranosti preko onoga koji je po prirodi stvari nužan kad više osoba, po načelu diobe rada unutar ranijeg plana i dogovora, poduzima određenu kriminalnu aktivnost.

U odnosu na II-V optuženika u ovom postupku je utvrđeno da su bili okupljeni upravo na takav način, od strane I optuženog, na poticaj VI optuženika, radi počinjenja kaznenog djela ubojstva Ive Pukanića, ali i drugih budućih djela, konkretno ubojstva još 2 NN osobe.

Iz navedenih razloga sud je izmijenio činjenični opis u odnosu na zločinačku

organizaciju na način da je utvrdio da se u konkretnom slučaju, zapravo, radi o grupi koju je okupio I optuženi na poticaj VI optuženika, radi počinjenja kaznenog djela ubojstva Ive Pukanića te još dvije NN osobe, a čiji pripadnici su bili II-V optuženi.

Mišljenje je suda da su navedene izmjene učinjene u okvirima granica podignute optužnice, ne zadiru i identitet optužbe niti su učinjene na štetu optuženika.

Sud je, nadalje, iz činjeničnog opisa ispustio da bi I optuženi zajedno s II i III

optuženim dogovorio pribavljanje potrebnih sredstava za praćenje i nadziranje kretanja Ive Pukanića, a u odnosu na II optuženika i sudjelovanje u neposrednom nadziranju te smještaj za IV i V optuženika iz razloga jer ove okolnosti na temelju dokaza koji su u postupku izvedeni nisu nedvojbeno utvrđene.

Naime, u odnosu na pribavljanje sredstava za praćenje i nadziranje kretanja Ive

Pukanića, ova inkriminacija samo je paušalno navedena, nije jasno o kakvim točno sredstvima bi se radilo niti je u tom smislu materijalnim dokazima bilo što utvrđeno ili u odnosu na te aktivnosti pronađeno. Iako je o tome govorio krunski svjedok, te njegove tvrdnje nisu potvrđene drugim izvedenim dokazima.

Što se tiče II optuženika, u postupku nije utvrđeno da bi on sudjelovao u praćenju Ive

Pukanića kao niti da bi na bilo koji način sudjelovao u smještaju IV i V optuženika, već je utvrđeno da je tom dijelu sudjelovao III optuženi.

Isto tako, sud je iz činjeničnog opisa ispustio dio kojim se VI optuženom stavlja na

teret da je „sudjelovao na sastancima u Gomboševoj 10, donosio novac i vršio plaćanja svih troškova nabave oružja, uređaja za praćenje, automobila i motocikla kao i troškova korištenja automobila u svrhu praćenja te nadzirao pripreme za ubojstvo Ive Pukanića“ jer u postupku nije utvrđeno da bi VI optuženi doista sudjelovao na ovim sastancima na opisani način, odnosno, dolazio u stan u Gomboševoj.

Naime, nitko od ostalih optuženika ga u tom smislu ne tereti već o tome govori samo

krunski svjedok i tu činjenicu ne potvrđuje niti jedan drugi materijalni dokaz. Pri tome valja imati na umu da je u postupku provedeno opsežno telekomunikacijsko

vještačenje iz kojeg ne proizlazi povezanost VI optuženika s lokacijom u Gomboševoj. Osim toga, iako I optuženi ne poriče da se u tri navrata sastao sa VI optuženim, niti

jednom ne spominje da bi mjesto sastanka bilo u Zagrebu pa tako u odnosu na ovu okolnost postoji samo iskaz krunskog svjedoka koji u tom dijelu nije potkrijepljen niti jednim drugim dokazom.


Isto tako, a sukladno ranije iznesenom, iako je u postupku utvrđeno da je VI optuženi davao novac I optuženiku, vezano za pripreme ubojstva Ive Pukanića, provedenim dokazima ne može se sa sigurnošću zaključiti da je isti bio upućen u detalje pripreme samog ubojstva u smislu načina izvršenja, što je izričito potvrdio krunski svjedok, kao i da bi nadzirao pripreme za ubojstvo Ive Pukanića, a što će biti detaljnije obrazloženo u odnosu na oslobađajući dio presude.

Iz navedenih razloga sud je ovaj dio činjeničnog opisa izmijenio na način da je,

zapravo, utvrdio da je troškove plaćao VI optuženi, što proizlazi iz izvedenih dokaza, a koja izmjena je učinjena u okvirima i unutar inkriminacije činjeničnog opisa i nije učinjena na štetu VI optuženika.

Sud je također iz činjeničnog opisa ispustio inkriminaciju da su parkiralište NCL

Media Grupe „prethodno obilazili i nadzirali II optuženi Luka Matanić i III optuženi Amir Mafalani“.

Naime, iako je „svjedokinja broj 3“ iste prepoznala kao osobe koje je navodno vidjela na navedenom parkiralištu, prilikom iskazivanja na glavnoj raspravi izostao je stupanj uvjerljivosti na temelju kojeg bi se takav njezin iskaz mogao prihvatiti.

Tako ona govori da je bila u šoku i da je bio mrak, a navodi i da je jednu osobu

prepoznala sa 100 % sigurnošću, a drugu 97 %. Kada joj je predočeno da iz zapisnika o prepoznavanju proizlazi da se izjasnila da

obojicu prepoznaje sa 100 % sigurnošću, navela je da je to više bila igra riječi. Osim toga, krunski svjedok spominjao je kao osobe koje su nadzirale parkiralište III

optuženog Amira Mafalanija i V optuženog Bojana Gudurića. U odnosu na II optuženog, kao što je ranije izneseno, sud u postupku nije prvenstveno

utvrdio da bi sudjelovao u nadzoru, a u odnosu na V optuženog nije u postupku provedena radnja prepoznavanja.

Kada se ove okolnosti međusobno povežu, onda je očigledno da , iako je svjedokinja

prepoznala II optuženog, takva njezina tvrdnja ne može se nekritički prihvatiti, a kako se ne može prihvatiti u tom dijelu, onda je dvojbeno da bi se mogla prihvatiti i u odnosu na III optuženog.

Pored svega navedenog, okolnost koju ovdje svakako treba istaknuti je činjenice da je

ova svjedokinja samo jednom, na kratko, vidjela navedene osobe, da je bio mrak, da je i sama navela da je bila u šoku i da ista ima dioptriju -5, pri čemu niti opis II i III optuženika ne odgovara stvarnom stanju.

Kada se sve navedene okolnosti analiziraju, kako svaka za sebe tako i u njihovoj

povezanosti, tada se iskaz „svjedokinje broj 3“ i prepoznavanje koje je ista izvršila ne može smatrati kao pouzdan dokaz na temelju kojeg bi se nedvojbeno moglo zaključivati o ovoj odlučnoj činjenici, naročito bez drugih pouzdanih dokaza.

Sud je iz činjeničnog opisa ispustio inkriminaciju „dnevno“ nadziranje kretanja Ive

Pukanića iz razloga jer to nije u postupku utvrđeno. Naime, u postupku je utvrđeno da je bilo nadziranja lokacija na kojima se kretao Ivo

Pukanić, u Ilici 107 i Vlaškoj 40, ali i u razdobljima kada se isti nije nalazio na tim lokacijama.


Stoga je ocjena ovoga suda da se nadziranje kretanja Ive Pukanića odvijalo, zapravo, u odnosu na ove dvije lokacije na kojima je isti najčešće boravio, a ne kao njegovo dnevno, osobno nadziranje.

Što se tiče II optuženika sud je iz činjeničnog opisa ispustio da bi IV optuženi

„odmah“ nakon eksplozije vozilom II optuženika napustio Zagreb i Hrvatsku, jer ova okolnost nije u toj mjeri precizno utvrđena.

Sud je također u odnosu na Nikolu Franjića izmijenio subjektivno obilježje kaznenog

djela na način da je umjesto izravne namjere kako je I-V optuženome bilo to stavljeno na teret, u odnosu na optuženike koji su proglašeni krivim i za ubojstvo Nike Franjića (ali ne iz koristoljublja) utvrdio da su isti postupali s neizravnom namjerom, pristajući da se usmrti bilo koja osoba koja se nađe u blizini Ive Pukanića i njegovog vozila.

To stoga što je izravna namjera I-V optuženika bila nedvojbeno usmjerena na

dogovorenu metu Ivu Pukanića, međutim obzirom na izabrani način počinjenja kaznenog djela u okviru plana grupe, eksplozijom snažne razorne moći, jasno je da isti pristaju i na smrt svake osobe koja se nađe u blizini.

Oni tu posljedicu izravno ne žele, ravnodušni su spram nje, ali ipak na nju pristaju kao na najgoru moguću. U tom smislu njihovo je postupanje, dakle, u odnosu na ostale osobe koje se nađu u neposrednoj blizini, u konkretnom slučaju Nikola Franjić, postupanje s neizravnom namjerom.

Vezano za kazneno djelo dovođenja u opasnost života i imovine, iako bi se u sklopu

počinjenja kaznenih djela teškog ubojstva i ubojstva, odnosno, konkretnog događaja u cjelini moglo razmatrati da li je isto počinjeno, sud je taj dio zakonskog opisa i pravne kvalifikacije ispustio.

Naime, radi se o kaznenom djelu kojim se štiti opća sigurnost ljudi i imovine i bitno

obilježje ovog kaznenog djela ugroza, odnosno, izazivanje opasnosti za život i tijelo ljudi te imovinu.

Međutim, u činjeničnom opisu, ova konkretna opasnost ili ugroza kao posljedica i bitno obilježje navedenog kaznenog djela nije opisana.

Osim toga, nije opisano niti subjektivno obilježje navedenog kaznenog djela. U odnosu na zaštitni objekt- imovinu isto uopće nije opisano, dok je u odnosu na život

i tijelo ljudi opisom „u cilju da ozlijede i druge osobe koje bi se našle u blizini“, zapravo, opisano subjektivno obilježje kaznenog djela tjelesne ozljede.

Jasno je, stoga, da je u optužnici izostao opis djela iz kojeg bi proizlazila bitna obilježja ovog kaznenog djela.

Kako se radi o kaznenim djelima čiji je različiti zaštitni objekt i propisana su u različitim glavama Kaznenog zakona, sud u tom smislu nije ovlašten mijenjati činjenični opis, naročito dodavanjem opisa, ali niti kvalifikaciju djela jer je vezan opisom bitnih obilježja djela iz činjeničnog opisa, koja su u konkretnom slučaju izostala.

U tom smislu sud je iz zakonskog opisa i pravne kvalifikacije ovo kazneno djelo ispustio jer ono u činjeničnom opisu nije opisano.


Motiv naručitelja Motiv postupanja I-V optuženika jasan je – postupanje za obećanu novčanu nagradu, dakle, ostvarenje materijalne koristi, odnosno, koristoljublje. Međutim, vezano za motiv nepoznatog naručitelja, ocjena je suda da isti u postupku nije nedvojbeno utvrđen. Stoga je sud iz činjeničnog opisa ispustio dio kojim se opisuje motiv naručitelja ubojstva Ive Pukanića.

Naime, utvrđivanje tog motiva, naročito sudskom odlukom, a bez saznanja i

inkriminacije o pravom krajnjem naručitelju neodrživo je i nelogično. Pri tome, valja istaknuti da, iako pravi naručitelj ubojstva Ive Pukanića nije poznat, činjeničnim opisom navodi se da je motiv ubojstva „kako bi se spriječilo Ivu Pukanića u javnom iznošenju novinarskih saznanja o djelovanju više kriminalnih skupina i njihovoj povezanosti“. Tijekom dokaznog postupka provlačile su se različite teze o naručitelju ubojstva Ive Pukanića koji nije utvrđen, niti optužen.

Predmet odluke suda mogu biti samo osobe koje su optužene i kaznena djela koja im se stavljaju na teret i samo u tim okvirima sud može odlučivati.

Svjedok Ratko Knežević gorljivo je iskazivao o tome da iza ubojstva Ive Pukanića stoji tzv. „duhanska mafija“ o kojoj je Pukanić pisao jer je to, po njegovom mišljenju, jedino logično objašnjenje.

Međutim, kao što je i sam potvrdio, neposrednih saznanja nema već je iznio vlastite zaključke na temelju pojedinih događaja koje opisuje, ali daleko prije inkriminiranog razdoblja.

Pored toga svakako valja istaknuti da većinu članaka koji su o „duhanskoj mafiji“

dostavljeni u spis nije pisao Ivo Pukanić, a „duhanska mafija“ o kojoj se govori, kao takva u optužnici nije opisana, čak niti spomenuta.

Upravo suprotno, navodi se više kriminalnih skupina koje ni na koji način nisu pobliže opisane ni određene, kako u smislu njihovih pripadnika, tako ni u pogledu vrste kriminalne djelatnosti kojima bi se bavile.

To je svakako važno za istaknuti upravo vezano za tezu o ranije spomenutoj „duhanskoj mafiji“ koja se tijekom postupka spominjala, ali u optužnici ne.

Osim toga, što se tiče razdoblja kada su spomenuti članci pisani, a o čemu je iskazivao i svjedok Ratko Knežević, datiraju više godina ranije od inkriminiranog razdoblja.

Da je taj motiv, o kojem ovaj svjedok govori, utvrđen i dokazan u dovoljnom stupnju

uvjerljivosti, tada bi zasigurno bio precizno opisan u činjeničnom opisu optužnice, a njegovi nosioci imenovani i procesuirani.

Međutim, tome nije tako, već se bez podatka o krajnjem naručitelju, za kojeg i USKOK tvrdi da je nepoznat, kao motiv postavlja teza o različitim kriminalnim skupinama što, osim što je paušalno i neodređeno, nema uporišta niti u izvedenim dokazima.

Naime, jasno je da naručitelj postoji, a kada bi bio poznat i imao ime, jasan bi bio i njegov motiv, što u ovom predmetu nije slučaj.


Svakako valja napomenuti i to da iz sadržaja iPhonea, odnosno, SMS poruka oštećenika Ive Pukanića proizlazi da je i sam, nakon prvog pokušaja atentata na temelju vlastitih saznanja dvojio u činjenicu da se radi o „Crnogorcima“, koje se zapravo implicite apostrofira kao predstavnike te navodne „duhanske mafije“. Nadalje, iz svjedočenja Dušana Ercega koji govori o tome da je bilo riječi da se Pukanić zamjerio „nekim Crnogorcima“, proizlazi i to kako je Robert Matanić bio osobno motiviran za ubojstvo radi navodnog negativnog pisanja o sebi te čak da je to i spominjao.

Ovakvom tezom mogao bi se dovesti u pitanje motiv koristoljublja opisan u optužnici, međutim, takva teza je sama po sebi neprihvatljiva.

Naime, u postupku je nedvojbeno utvrđeno da je u konkretnom slučaju kazneno djelo

ubojstva Ive Pukanića počinjeno iz koristoljublja. Pri tome, osobni stav I optuženika prema oštećeniku sasvim sigurno nije bio odlučan

za prihvaćanje ponude, već materijalna korist koju će istim ostvariti. Osobni stav mogao mu je biti samo dodatni razlog radi kojeg nije dvojio i upustio se u počinjenje kaznenog djela „u vlastitom dvorištu“. Iz obrane I optuženika, a vezano za motiv naručitelja, proizlazi da mu je Đurović rekao da se Pukanić zamjerio mnogim ljudima pa tako i Stanku Subotiću i generalu Zagorcu, ali isto tako on u svom iskazu govori da mu je Željko Milovanović rekao da je glavni naručitelj ubojstva netko iz Zagreba, blizak vlasti i blizak Ivi Pukaniću. Pri takvom stanju stvari kada se, zapravo, spominju različite teze o mogućem nalogodavcu i motivu, prihvatiti onaj izabrani samo zato što je on najlogičniji, a bez saznanja o krajnjem naručitelju i bez uporišta u čvrstim i uvjerljivim dokazima, pravno je neodrživo.

To tim više što nerijetko motivi najtežih kaznenih djela nemaju logičnog objašnjenja,

osim za one koji se takvim motivima ravnaju i prema njima postupaju. Stoga u tom dijelu za sudsku odluku moraju postojati nepobitni dokazi ili činjenice

koje na određeni zaključak upućuju u dovoljnom stupnju izvjesnosti. Da ovdje nije tako govori već i sam paušalan opis motiva u optužnici koji, zapravo,

nikome određeno i točno nije pripisan jer krajnji naručitelj ovog ubojstva nije poznat. Pored svega iznesenog treba istaknuti da je Ivo Pukanić bio ugledni i svestrani novinar koji je raspolažući velikom količinom različitih informacija, pisao o različitim društveno-političkim temama i pojavama, pa i različitim kriminalnim skupinama.

Po prirodi svog posla i prirodi stvari imao je veliki broj prijatelja, ali sasvim sigurno i veliki broj neprijatelja. Moguće je da je neposredan povod naručitelja njegovog ubojstva upravo sadržaj njegovih članaka, ali nije utvrđeno točno kojih kao niti da je to i jedini mogući motiv.

Ipak, sasvim je sigurno, obzirom na cijenu koju je naručitelj bio spreman platiti, da iza ovog naručenog ubojstva stoje iznimni osobni i financijski interesi i da je naručitelj dovoljno moćan da je bio spreman platiti milijun i pol eura za život Ive Pukanića.

Ta činjenica ukazuje da se u konkretnom slučaju, u pogledu interesa koji iza ovog ubojstva stoje, zasigurno radi o financijskim interesima koji nemjerljivo premašuju iznos ove obećane svote, a koji su se očigledno željeli zaštititi.


Iskazi svjedoka i optuženika, provedena vještačenja Svjedok Zvonimir Zebec (listovi 6798-6801) iskazao je da je njegov prvi susret sa I optuženim Matanićem bio 30.10. u PP u Heinzelovoj, s time da mora objasniti koja je situacija prethodila samom tom susretu.

Naime, I optuženi je tada imao drugog branitelja koji je imao određeni koncept obrane s kojim se I optuženi nije slagao budući je tražio suradnju s tijelima kaznenog progona i predstavnicima državnog odvjetništva, da je spreman reći sve jer nije ništa kriv, iz kojeg razloga je došlo do raskida suradnje I optuženika i njegovog tadašnjeg branitelja.

Pri tom prvom ispitivanju u policiji I optuženi je dao svoj iskaz u njegovoj nazočnosti, a koji se nalazi u spisu. Potom je I optuženi dao iskaz pred istražnim sucem u kojemu je u bitnome ostao kod onoga što je naveo u policiji. Nakon toga, a kako je I optuženi dao određena korisna saznanja, razgovarali su o mogućnostima dobivanja statusa zaštićenog svjedoka i on mu je predočio kako teče procedura i objasnio mu sve detalje vezano za taj postupak. Budući je on želio surađivati, svjedok je na njegovo traženje 3.11. USKOK-u uputio jedan zahtjev u kojem predlaže da se razmotri mogućnost pokretanja postupka kako bi I optuženi dobio status krunskog svjedoka.

Nakon toga, jedno određeno vrijeme ništa se nije događalo, a cijelo to vrijeme svjedok je bio u kontaktu sa I optuženim. Budući na taj prvi dopis USKOK-u nije bilo nikakve reakcije, ponovno je uputio dopis 19.12. s time da mu je prethodno I optuženi davao određene informacije za koje je tražio da ih prenese USKOK-u. Nakon iskaza Tomislava Marjanovća, na zahtjev I optuženika proslijedio je u USKOK jedno opširno pismo, a kako ga je uputio I optuženi, u kojem se on u bitnom očituje na navode iskaza toga svjedoka jer je smatrao da je u tom iskazu izneseno niz laži i podmetanja.

Svjedok je u nekoliko navrata razgovarao i sa gospodom u USKOK-u i smatrao je da je I optuženi dao određene podatke koji su bili od velike važnosti za ovaj kazneni postupak i da svakako bi mogle pojačati mogućnost dobivanja statusa krunskog svjedoka radi tih informacija. Međutim, u USKOK-u su smatrali da su oni te podatke ionako znali i da ništa ključno iz iskaza I optuženika nije utvrđeno. Nakon toga, I optuženi je zatražio od njega da dogovori razgovor s predstavnikom USKOK-a i svjedok je doista uputio takav zahtjev u USKOK. Taj razgovor se doista i dogodio u prostorijama Okružnog Zatvora Zagreb, a iz USKOK-a su razgovoru bili nazočni Dinko Cvitan i predstavnik optužbe Slobodan Šašić.

Na tom razgovoru Dinko Cvitan zadržao se vrlo kratko i on je samo uvodno naveo i rekao I optuženiku da on može iskazati ono što misli da bi za postupak bilo važno, a što bi eventualno i njemu moglo koristiti i kada je I optuženi želio početi iskazivati, predstavnik USKOK-a Dinko Cvitan rekao je da sve svoje informacije on iznese u prisutnosti Slobodana Šašića.

Nakon toga I optuženi je dao određene informacije i iznio svoja saznanja u prisutnosti Slobodana Šašića, a tom iskazivanju svjedok je bio nazočan.

Pojasnio je da su zapravo bila dva sastanka u Remetincu i to jedan u lipnju koji se

dogodio nakon iskaza Tomislava Marjanovića i kojem je bio nazočan, Dinko Cvitan, Slobodan Šašić i svjedok, a nakon čega je I optuženi sastavio opširno pismo koje je proslijedio USKOK-u.


Isto tako, bilo je rečeno da ukoliko I optuženi zna imena naručitelja ili podatke o tome

tko je inicirao da dođe do ubojstva, da su to podaci koji bi eventualno bili vrlo korisni pa je došlo do iskaza u prosincu 2008. kojem je svjedok također bio nazočan.

Tom ročištu bili su nazočni gospodin Šašić, Dinko Cvitan, I optuženi i svjedok, te je tada I optuženi iznio određena saznanja, a taj iskaz nalazi se u spisu. Prilikom prvog ispitivanja u policiji I optuženi mu je predočio da je razgovarao s određenim službama u pogledu svoje suradnje te da su o mogućnosti dobivanja statusa krunskog svjedoka mu nešto govorili Kralj, odnosno, da mu je on navodno proslijedio poruku od Bajića, ali svjedok takvih saznanja nema, niti je u policiji s ikim razgovarao o dobivanju tog statusa. Vezano za iskaz koji je I optuženi dao 22. prosinca, naveo je da je to ročište održano u vrlo kratkom roku i dopušta mogućnost da je prije toga bio održan sastanak u Okružnom Zatvoru Zagreb, ali nije siguran. Prije svog podneska 3. studenog razgovarao je sa svojim branjenikom i predočio mu koja je procedura u dobivanju statusa krunskog svjedoka. Po njegovoj procjeni, već u iskazu od 30. listopada koji je isti dao u policiji, isti je dao dva ključna podatka radi kojih je svjedok smatrao da bi on mogao predložiti da se razmotri dobivanje statusa krunskog svjedoka. Međutim, već tada mu je Slobodan Šašić rekao da su oni te podatke imali.

Nitko mu nije rekao da I optuženi neće dobiti status krunskog svjedoka, a sve radnje koje je on poduzimao, poduzimao je kao branitelj jer je smatrao da je to njegova dužnost, misli na ulaganje pravnih lijekova na odluke koje su se u predmetu donosile. U odnosu na iskaz koji je I optuženi dao 22. prosinca, naveo je da je I optuženi u tom iskazu dao jedan ključni podataka i to je, po njemu, bio ključni moment kada je iskazao da je Slobodan Đurović organizator ubojstva koje se dogodilo. Zna i sjeća se da je to bilo rečeno i na sastanku u Remetincu, a isto tako zna da su bila spomenuta imena Stanka Subotića i Vladimira Zagorca, ali je on zaključio da se kao glavni organizator spominje Slobodan Đurović.

Vezano za prvo ispitivanje u policiji ne može ulaziti u to da li je I optuženi rekao sve što zna, to zna samo on, međutim on je inzistirao da želi surađivati i želi dati iskaz kakav je dao. Na sastanku na kojem je bio nazočan Dinko Cvitan, on I optuženiku nije davao nikakva jamstva i obećanja u pogledu dobivanja statusa krunskog svjedoka.

Što se tiče zamjenika Šašića, I optuženi je u prisutnosti svjedoka pričao i komentirao iskaz Tomislava Marjanovća, kolega Šašić je tamo bio nazočan kao predstavnik optužbe, on je slušao i zapisivao, nikakve smjernice u pogledu toga što bi I optuženi trebao iskazivati nije davao.

Naveo je da je prezentirao I optuženiku koje su zakonske mogućnosti i kakva je procedura dobivanja statusa krunskog svjedoka, a on je zapravo taj koji je iskazao energičnu volju za suradnju pa je svjedok sukladno tome poduzimao sve što je smatrao da je potrebno.

Točno je da je rekao da USKOK temeljito radi i da je dolazak ravnatelja USKOK-a

vrlo važna činjenica, međutim, ni u jednom trenutku nije rekao da bi postojala bilo kakva garancija.


Točno je da je I optuženi više puta iskazao bojazan da bi mogao biti izigran, međutim, nikakvih garancija od strane USKOK-a nije bilo. Svjedok Ratko Knežević (listovi 6397-6399, 6935-6940) iskazao je da je bio bliski prijatelj s Ivom Pukanićem, a naročito su se zbližili tijekom 1990-ih. Nakon što je 2001. izašao list Republika, počela je serija tekstova o duhanskoj mafiji. Istovremeno takvi tekstovi izlazili su i u Nacionalu, a autori tih tekstova, osim Pukanića, bili su Berislav Jelinić i Jasna Babić.

To je bilo vrijeme kada nitko nije znao tko je Stanko Subotić Cane i zapravo je Pukanić otvorio svojim pisanjem tu temu. Već nakon prvog teksta u Republici počele su prijetnje i Pukaniću i svjedoku i to od ljudi bliskih duhanskoj mafiji, ali i onih koji su taj posao sponzorirali. Naime, tada je vladalo mišljenje da je svjedok, zapravo, izvor informacija koje su dolazile u medije.

Što se tiče tih konkretnih prijetnji, one su dolazile iz krugova bliskih Subotiću s time da i on osobno čak mu se telefonom u dva navrata obratio.

Prvi puta je to bio jedan uljuđen razgovor u kojem je on pokušao utjecati na svjedoka da on utječe na pisanje Ive Pukanića. U tom razgovoru on je tražio susret, kako je rekao, 6 očiju i to između svjedoka, Subotića i Đukanovića. Svjedok na to nije pristao jer Subotića, mimo Đukanovića, nije niti znao. On ga je tada, a i nekoliko puta nakon toga zvao sa broja telefona +41794718419. Nakon toga uslijedio je i drugi njegov telefonski poziv u kojem je on nedvosmisleno rekao „Ubio sam mnoge, ubit ću i Pukanića i tebe ako bude trebalo“. Međutim, svjedok je nedvosmisleno dao do znanja i tada, i ranije, a i nakon tih događaja da ne želi utjecati na pisanje Ive Pukanića vezano za tu tematiku.

Međutim, Pukanića ništa nije moglo zaustaviti, pisao je članke radi kojih je on i njegov list postao svjetski poznat i nakon toga je i svjedočio u Bariju. Ured za prevare OLAF i tužilaštvo u Bariju su jako profitirali od informacija koje su dobivali upravo u tim tekstovima, a sve je to rezultiralo optužnicom i protiv samog Đukanovića i Subotića. Smatra potrebnim istaknuti činjenicu da se 2006. Đukanović nakon referenduma povukao s vlasti i učinio je to vrlo vjerojatno na poticaj predsjednice Finske koja je tada predsjedala Europskom unijom. Zamjenik državnog odvjetnika Italije Chelsia Giusepe je bio vrlo uporan u istragama, a Enrice Tuchile, odvjetnika iz Barija, je prezentirao Đukanoviću da radi izjava kojima tužilaštvo raspolaže i to misleći na izjave Ive Pukanića, Berislava Jelinića, Sine Carli i izjava svjedoka, će predmet biti vrlo teško oboriti. Svjedok je od novinara Sisti Lea dobio informaciju da upravo takav razgovor je nagnao Đukanovića da se vrati na vlast i to 15.02.2008. kao predsjednik Vlade.

Značajnim smatra datum 28.3.2008., kada je isti pozvan u Bari. Do tada je istraga bila tajna, a tada je vidio ranije navedena svjedočenja i 10-ak dana nakon toga dogodio se pokušaj atentata na Ivu Pukanića.

Navodi da se sjeća da nakon toga mu je Pukanić do u najsitnije detalje prepričavao taj događaj jer je imao dojam da mu se ne vjeruje i činilo mu se da mu je bilo bitno da svjedok zna kako je to bilo. Nakon toga dolazi do pada Caneta u ekstradicijskom pritvoru o čemu je ponovno izašao niz tekstova, odnosno, siguran je da je jedan tekst o tome izašao.


Inače, licencu za šverc cigareta dao je upravo Đukanović, posao prema Srbiji nadzirao je Subotić, a prema Italiji Veselin Vesko Barović. Talijanski tužitelj raspolagao je registracijama aviona, imenima pilota i iznosima novca koji su prebačeni na Cipar.

Vezano za istragu tužilaštva u Bernu, u pogledu istrage pranja novca, u mjenjačnicu u Luganu se u optužnici izričito navodi da je šef crnogorske mafije istovremeno i predsjednik Vlade Crne Gore, Milo Đukanović.

Novac sabiran u bivšim republikama i iz Srbije dolazio u Crnu Goru avionom. Avioni su bili vlasništvo Vlade Crne Gore ili unajmljeni ili od Subotića, znalo se točno tko su bili kapetani i kuriri, nakon toga je novac sortiran i vršile su se uplate u banku na Cipru. Radi se o privatnoj banci „Bank of Ciprus“.

Za te potrebe su osnovane i „off shore“ kompanije, koje je zapravo osnovao Subotić preko Nebojše Katića i Nikole Miloševića. Sa Cipra je taj novac vraćan u Crnu Goru i prao se na način da su se kupovale nekretnine s time da za sve uplate prema Crnoj Gori zapravo je jamčila komercijalna banka u Frankfurtu preko koje je taj novac dolazio. Crna Gora nije legalno u euro sistemu pa stoga ako se želi izvršiti uplata eura za Crnu Goru, to se čini na ovaj način, preko njemačke banke. Kada je govorio da je dobivao prijetnje, svjedok navodi da su te prijetnje dolazile i iz krugova bliskih Mili Đukanoviću, a jedna od osoba koja mu se obraćala je Duška Jekinić. Ne može reći da mu je ona prijetila, ali ga je više puta zvala i molila da se nađe sa Đukanovićem te molila utječe na Pukanića da prestane s tekstovima o duhanskoj mafiji. Što se tiče Srđana Miranovića, on je ponudio Pukaniću i svjedoku usluge i saznanja kako radi duhanska mafija i nagovijestio im je da će biti ubijeni, a govori o jeseni 2001.g. Rekao im je da je u vezi s moćnim čovjekom iz njihovih krajeva u Parizu i nudio je kako bi zapravo oni mogli saznati što im se sprema, a oni su to shvatili kao provokaciju. Kasnije je poginuo u Podgorici. I svjedok i Pukanić su mislili da im je on htio biti blizak kako bi prenosio informacije. Opisao je događaj koji mu je prepričao Ivo Pukanić, a vezano za poziv Željka Mitrovića na jahtu, kako bi ga pomirio sa Stankom Subotićem i Milom Đukanovićem. Kasnije, kada je svjedok slučajno susreo Željka Mitrovića i kada mu je prenio taj razgovor sa Pukanićem, njemu je bilo vrlo nelagodno i govorio je o tome kako mu je Pukanić prijatelj. Inače, taj poziv na jahtu bio u 8. mjesecu te godine, a Pukanić je svjedoku to ispričao 2 ili 3 tjedna prije nego što je ubijen. Iskazao je da mu je Pukanić rekao, a misli da je to u jednom članku i napisao, što iz ove perspektive gleda kao najavu vlastite smrti, da su mu preko prijatelja dolazili ljudi i da mu se nudio novac kako bi prestao pisati o duhanskoj mafiji. Zna da se baratalo velikim ciframa novca i da se govorilo prvo o 3, a potom o 5 milijuna eura. To se događalo 2002. i 2003.

To je bio klasičan obrazac postupanja u kojem se prvo poseže za prijetnjama, potom se ide s pokušajima potkupljivanja, a nakon toga, ako se u tome ne uspije ide se na likvidacije. Dva ili tri tjedna prije ubojstva Pukanića svjedok navodi da se s njim više puta čuo. Razgovarali su prvenstveno o njegovoj želji da ishodi useljeničku vizu za SAD, jer se privatno nalazio u teškoj životnoj situaciji.

Drugi razgovor je bio vezan za detalje pokušaja atentata na njega, bilo je više razgovora i mailova prije njegove smrti.


Svjedok je naveo da saznanja i zaključke koje je iznio u svom iskazu crpi iz funkcija koje je obnašao.

Od 1995. bio je savjetnik Mile Đukanovića, potom je bio i šef misije Crne Gore u Americi, pa prema svom profilu, obrazovanju i zbog direktne umiješanosti u politička događanja je prirodno da je ove činjenice vidio i znao.

1997. godine je napustio Vladu Crne Gore i to je podnio ostavku na izričiti zahtjev Miloševića i Bulatovića, u travnju 1997. Naime, bio je označen kao kreator samostalne Crne Gore i čak je u medijima bio objavljen razgovor između Miloševića i Bulatovića u kojem na Miloševićevo pitanje da li je svjedok opasan, odnosno, da li je jači od države, Bulatović odgovara da je on najveći neprijatelj.

Inače, za Đukanovića je radio kao savjetnik za ekonomiju i vanjsku politiku. Do 1997.

su bili u jako dobrim poslovnim odnosima, razišli su se u 11. mjesecu 1999. Prije njihovog razlaza djelovala je crnogorska mafija koja je nastala kako bi se popunio crnogorski budžet radi sankcija koje su bile na snazi, odnosno, taj posao je nastao radi toga, a mafija je iz toga izašla samo kao posljedica, pri čemu je zapad na taj posao blagonaklono gledao upravo radi borbe Crne Gore za neovisnost.

Međutim, 1999., zapad je tražio od Đukanovića da se sa time stane i svjedok mu je

osobno prenio tu poruku, a govorilo se o trgovini drogom, duhanom, oružjem i ljudima. Jedan od razloga radi kojih je zapad tražio da se prekine s tim jest upravo činjenica što je ta mreža šverca duhana postala baza i za prebacivanje ovog ostalog što je naveo.

Odmah nakon što se razišao sa Đukanovićem, svjedok je napustio Crnu Goru. Iskazao je da su Jocić i Đurović tijekom 2007. i 2008. bili u Crnoj Gori, odnosno, da je Jocić bio u hotelu Splendid, a te informacije je dobio od Zorana Raičkovića. Kada mu je predočeno da iz dopisa Interpola Crne Gore proizlazi da Sreten Jocić i Stanko Subotić nisu boravili u Crnoj Gori, naveo je da je Subotić osoba koja ima tjeralicu u Srbiji, živi u Švicarskoj po kojoj se slobodno kreće zato jer tamo ne postoji kazneno djelo šverca duhana radi kojeg je raspisana tjeralica za njim.

On već nekoliko godina legalno putuje u Crnu Goru iz razloga jer uživa Đukanovićevu zaštitu, što je on sam i priznao. Iz tog razloga smatra da je ovaj dopis sačinjen ili da se prevari Interpol RH ili da se nije raspolagalo točnim podacima, u svakom slučaju misli da je to rezultat činjenice da mafija kontrolira donosioce odluka.

Svjedok Tomislav Marjanović (listovi 4430-4434, 7730-7734, 7739-7743,7773-7776.7807-7811) iskazao je da Roberta Matanića i Luku Matanića poznaje od djetinjstva, a negdje 2000. su se počeli konstantno družiti, s time da su u tom društvu bili Amir Mafalani, Emil Ivezić i Dario Anić. Radili su praktički sve, od utjerivanja dugova, prodaje narkotika, krađa i slično. Nitko od njih nije radio i zapravo su svi zarađivali na taj način.

Sredinom 2003. je s Robertom Matanićem otišao u Bosnu u namjeri kupnje nekog

oružja na području Sarajeva, od osobe koju je poznavao Robert Matanić. Išli su vozilom rent-a cara koje su uzeli u Zagrebu, a kod Imotskog su preko granice prenijeli to oružje preko nekog čovjeka.

Oružje su trebali odvesti do Roterdama i na slovenskoj granici im je ponovno neki čovjek pomogao da oružje prenesu. U Njemačkoj su sjeli na autobus, pa potom na vlak i u vlaku su to oružje sakrili u WC-u, u potkrovlje krova. Radilo se o oko 50-ak pištolja.


Objasnio je da nakon što su on i Robert preuzeli oružje u Sarajevu, kod dolaska do granice ih je sačekao jedan Robertov prijatelj, koji je sa starim „Mercedesom“, misli 190, bosanskih registarskih oznaka, prenio oružje preko granice na način da su oni prošli prvi svojim vozilom, a on odmah iza njih, bez pregleda.

Nakon 300 ili 400 m su se zaustavili te prebacili oružje u svoje vozilo. Misli da su zastali u Lici, kod Robertove majke gdje se on čuo sa tim nekim čovjekom koji im je trebao prenijeti dalje to oružje u Sloveniju pa su na identičan način prenijeli to oružje preko granice i krenuli prema Njemačkoj.

Ne može se točno sjetiti detalja, ali negdje u Njemačkoj su presjeli u autobus a torbe,

odnosno, torbu s oružjem su stavili u predio gdje su se nalazile torbe ostalih putnika. Ne zna točno gdje su presjeli na vlak, ali su oružje smjestili u WC-u na način da su skinuli ploče.

Na željezničkom kolodvoru u Roterdamu susreli su se s čovjekom kojeg je svjedok

tada poznavao samo pod imenom „Kardinal“, i to je Robert s njim izvršio primopredaju tog oružja, a svjedok je sjedio dva stola dalje.

Radi se o VI optuženom Slobodanu Đuroviću. Nakon toga Robert i on su se rastali, odnosno, svjedok se vratio u RH. Ne zna za koji je iznos prodano oružje. Nekoliko mjeseci nakon toga Robert mu je javio da je došao do krivotvorenog novca, eura i dolara, i to od osobe s kojom su imali primopredaju ovog oružja, Đurovića. Radilo se o 23.000 eura i 10.000 dolara. Svjedok je taj novac rasparčavao nešto po Zagrebu, a osim toga i u Gračacu i po Gospiću, odnosno, na tom području.

Svjedok je s tim novcem radio do pred kraj godine, kada je „pao“ u Gračacu i dobio godinu i pol zatvora, odnosno, kasnije se ispravio da se radi o godinu i jednom mjesecu.

U Gospiću je imao jedan kazneni postupak radi krađe i nekih metaka koji je trajao 6-7 godina, i taj postupak je završio negdje prije otprilike godinu dana, dobio je uvjetnu osudu, ali to nije pravomoćno jer se državno odvjetništvo žalilo.

Po izlasku iz zatvora, razgovarao je s odvjetnikom Pilipovićem, koji je bio njegov odvjetnik, ali i ostalih optuženika, vezano za postupke koje je imao oko tog novca i on mu je sugerirao da na neko vrijeme napusti državu. Preko njega je došao do Roberta Matanića koji je bio u Bugarskoj i koji ga je pozvao da dođe u Bugarsku.

Svjedok je krenuo prema Beogradu gdje se našao s Milenkom Kuzmanovićem i skupa su krenuli u Bugarsku svjedokovim vozilom marke Golf 2. Tamo su se našli u McDonaldsu s nekim čovjekom po imenu Jabuka i potom smjestili u jedan stan u blizini Sofije, misli da se mjesto zove „Mladospore“, odnosno, ispravio se navodeći da je pogrešno ušlo u zapisnik i da se zapravo zove „Mladost 1“ .

U Bugarskoj je Robert bio optužen da je sudjelovao u nekakvim ubojstvima, a i sam mu je pričao o ubojstvu Baji Mileta, pričajući kako su to učinili obučeni u popove. U taj stan dolazio je i Đurović i tamo mu je prvi puta i predstavljen kao Slobodan Đurović.

Prvi puta mu Robert nije dao da dođe blizu njega, on je zapravo čuvao stražu, a

Đurović je došao u plavom „Peugeotu“ francuskih tablica. Robert mu je rekao da Đurović daje novac za stan i za račune, a i sam je vidio kada je u par navrata dolazio da je ostavljao novac. Novac im je donosio i njegov prijatelj po imenu Rumen, koji je ubijen prije dvije godine, možda i više. U to vrijeme u Bugarskoj je bio i Branko Vujanović koji se nalazio na drugom kraju grada i koji je također imao tjeralicu.


U jednom trenutku, sjeća se da je Robert nakon razgovora sa Mafalanijem i Lukom Matanićem poludio jer nisu mogli odraditi posao u Zagrebu, a bilo je riječi o pratnji Petrača i njegovog sina. Odlučio je stoga da krenu prema Zagrebu i krenuli su preko Negotina. On je s oružjem i foto opremom prešao preko nekakvog potoka, a svjedok je prešao vozilom preko granice. Međutim, došlo je do zastoja radi snijega i on je zvao Đurovića i Kuzmanovića koji je terencem trebao doći, ali nije jer je navodno i u Srbiji zapadao snijeg, odnosno, u Beogradu. Smjestili su se u hotelu „Ineks Krajina“ u Negotinu i nakon 2-3 sata došla je policija, svjedok se predao odmah, a Robert nakon nekoliko sati.

Svjedok je proveo par mjeseci u pritvoru nakon čega je oslobođen, a Robert je osuđen

na dvije i pol godine zatvora. Odvjetnici u tom postupku bili im Slobodan Ružić i Aleksić Aleksandar. Odvjetnike je poslao Slobodan Đurović jer se Robert iz hotela bio čuo s njim, prijetio je da će napraviti neku glupost, a onda ga je Đurović smirio rekavši da će poslati te odvjetnike koji će sve riješiti. Mjesec dana nakon toga svjedok je izručen Hrvatskoj, a Robert je otišao u Sremsku Mitrovicu. Po dolasku u Hrvatsku svjedok je kontaktirao sa tadašnjom djevojkom Roberta Matanića, Josipom Marić te mu je otišao u posjetu. Tamo su dogovarali i planirali njegovo nasilno izvlačenje iz zatvora. On mu je rekao da ode do Đurovića i da će on dati novac za to, a to iz razloga jer je svjedok jedini iz tog društva, po navodima Roberta Matanića, poznavao Đurovića te ga je jedinog Đurović znao i imao u njega povjerenja.

Robert mu je dao broj telefona od Žarka Pavlovića koji ga je odveo do hotela

„Internacional“ gdje se susreo s Đurovićem. On mu je dao novac, a kako je svjedok dolazio par puta, svaki put mu je zapravo davao novac za Roberta, za njegove troškove i da mu se odnesu stvari u pritvor.

U jednom trenutku, kada je trebalo dati još novca za izvlačenje Roberta iz zatvora,

Đurović je rekao da mu je više dosta davanja novaca, a sjeća se da je bilo govora o tome da je davao novac preko odvjetnika Pilipovića u Hrvatsku, da se napravi požurnica, odnosno, da se napravi da je počinio neko kazneno djelo i da ga Hrvatska traži kako bi bio izručen Hrvatskoj. Hrvatska ga je doista i tražila po tome, međutim, prednost je ipak imala Bugarska i on je izručen Bugarskoj. Vezano za nasilno izvlačenje Roberta iz zatvora, svjedok je od Đurovića dobio broj od Golemovića i Đurović mu je rekao da kada njega nema, on može pomoći. Svjedok je stupio s njim u kontakt i našli su se na jednoj benzinskoj postaji u Pazinu te mu je on dao 3.500 eura i broj Željka Milovanovića koji je kasnije dobio i od Roberta Matanića.

Svjedok je, inače, u istrazi naveo da se s Golemovićen našao u Puli, a kada mu je predočeno odstupanje u tom dijelu, naveo je da se zapravo s njim našao u Poreču na jednoj benzinskoj postaji.

Svjedok se našao sa Željkom Milovanovićem u Doboju, tada je bio sam i razgovarali

su o postupku, načinu i cijeni izvlačenja Roberta Matanića iz zatvora. Milovanović je odredio previsoku cijenu i to 50.000 eura, ali je potom pristao na 20.000 eura, a da će mu ostalo platiti Robert po izlasku iz zatvora.

Kada mu je predočeno da je u istrazi naveo da se sa Željkom Milovanovićem našao prvi puta između Bosanskog Broda i Dervente, a na raspravi je u iskazu rekao da su se našli u


Doboju, naveo je da su se našli u Doboju, to je između Bosanskog Broda i Dervente, nekih 15 km kada se krene od Bosanskog Broda.

Za potrebe bijega, odnosno, izvlačenje Roberta Matanića svjedok navodi da je prodao i svoje vozilo, a Robert mu je rekao i da se proda njegova kuća, radi se zapravo o vrlo maloj kućici koja jedva da je vrijedna novca koji je dobio za nju. Dobio je 5.500 eura, a ostalo u oružju i drugi puta se našao u Bosanskom Brodu sa Željkom Milovanovićem kojem je predao i oružje i novac, međutim sve je propalo jer je Robert izručen u Bugarsku. Taj puta kada se našao s Milovanovićem s njim je bio i Tomislav Pribanić. Nakon ovoga, svjedok se nekako smirio, a Robert se vratio u Hrvatsku nakon nekog vremena. Prvi dan, sjeća se da je sređivao nekakve papire, a nakon kratkog vremena počeo je okupljati staro društvo u stanu u Gomboševoj 10. Jedne prilike poslao ga je da ode na naplatne kućice po Željka Milovanovića, što je i učinio i doveo ga u stan jer ga je poznavao, a u tom stanu okupljali su se svaki dan.

Jedne prilike Robert mu je spomenuo da ima dobar posao koji ih može odvesti u

penziju i rekao je da se radi o Pukiju, ali svjedok tada nije shvatio o kome on govori. Drugi puta je to ponovio i tada je izričito rekao da se radi o Ivi Pukaniću. Prvo je bilo govora o njegovoj otmici, a potom se prešlo na razgovore o ubojstvu. U

tom stanu su se okupljali svjedok, Robert Matanić, Luka Matanić, Amir Mafalani, Željko Milovanović i Bojan Gudurić, koji je došao nakon Željka Milovanovića, a možda i prije, u svakom slučaju, svjedok ga je tada prvi puta vidio, iako se ranije bio čuo s njim dok je Robert bio u zatvoru u Sremskoj Mitrovici. Što se tiče ovog prvog puta kada je Robert spomenuo taj posao, on i svjedok su bili sami, sjeća se da su prethodno bili na gablecu i došli su u njegov stan u Gomboševoj, svjedok se slikao s njegovom oružjem, „Glockom“ i „Berettom“. To je bilo 20-ak dana nakon što je on došao u Hrvatsku. Drugi puta kada je to spomenuo bilo je možda tjedan ili dva nakon ovoga i misli da su bili prisutni Luka Matanić, Bojan Gudurić, Željko Milovanović i Amir Mafalani. Govorilo se, odnosno, Robert je rekao da se radi o likvidaciji Pukanića i sjeća se da je nešto spomenuo da je to vezano za njegovo svjedočenje jer da je dosta ljudi protiv njega.

Rekao je da će se to raditi preko Đurovića i da Pukanića treba što prije maknuti. Razgovaralo se o tome na koji način bi se to izvršilo i sjeća se da je bilo govora o tome da li snajperom ili eksplozivom i na kraju je postignut dogovor da bude eksplozivom. Eksploziv je nabavio Željko Milovanović i sjeća se da je objašnjavao i kako se može usmjeriti eksplozija, bio je zaluđen oružjem. Robert Matanić je sve zapravo organizirao, podijelili su se u dvije grupe.

U jednoj su bili Robert, Milovanović i svjedok, a u drugoj Gudurić, Mafalani i Luka Matanić.

Amir je bio zadužen za nabavljanje foto opreme i opreme za praćenje te praćenje telefona, a Robert je svima podijelio pre-paid kartice 095 broja. Svjedok je vozio Roberta i Milovanovića po gradu svojim osobnim vozilom „BMW 5“ i „Renault Cliom“ plave boje, a pratili su Pukanićeve kretnje, kada je dolazio na posao, kada je odlazio, kojim putem je išao i gdje se zadržavao.


U jednom trenutku bilo je govora i o tome da bi ga se moglo riješiti iz auta, kada ne bude puno svjedoka. Nije svaki puta bio prisutan jer mu je otac u to vrijeme bio teško bolestan. Jedne prigode Matanić ga je poslao na izlaz kod Kosnice, da će doći gospodin Đurović i svjedok ga je otišao sačekati, tada je išao sa „Renaultom Clio“, a on je došao „Mercedesom E“ klase, beogradskih tablica. Svjedok ga je vodio do stana u Gomboševoj.

Tada su bili prisutni Robert, Đurović i on, a Đurović je pitao kako napreduje praćenje, zna da je donio nešto novaca, misli da se radilo oko 15.000 do 20.000 eura. Tada se samo razgovaralo o tom praćenju. O načinu na koji će biti izvršeno ubojstvo nisu razgovarali. Drugi puta je Đurović došao i sjeća se da je došao s vozačem, netko ga je dovezao, to mu je rekao Robert, a svjedok je naknadno došao u stan. Sjeća se da je tada Đurović pričao s nekim na telefon da treba to odraditi što prije jer da će Pukanić napustiti državu.

To je zapamtio zato jer ga je Robert poslao u Liku po oružje, nešto slično zolji, kod kojeg kod ispaljenja nema bljeska. On je po to otišao, to se nalazilo kod njegovog ujaka u kući i donio je u stan. Još jedne prigode je Đurović bio u stanu kada im je rekao da požure, a Robert je rekao da nema problema i da neće biti kikseva kao prije, kao u Bugarskoj te da će ovaj puta biti sve kako treba i u roku. Đurović je tada rekao da će Jocić dati nagradu ako bude izvršeno i prije.

Sjeća se da su se pokazivale i slike u stanu koje su sačinili Robert Matanić i Željko

Milovanović sa zgrade preko puta Nacionala sa kojeg mjesta se točno vidjelo dvorište i vozilo Ive Pukanića, a to je bila lokacija na kojoj se trebao nalaziti Bojan Gudurić, ukoliko eksploziv zakaže. Nekoliko dana prije izvršenje djela svjedok se posvađao s Robertom Matanićem jer mu on nije davao nikakav novac, a cijelo vrijeme je svjedok koristio svoje vozilo. Inače, svjedok je bio nekoliko puta rekao da će zapravo radi toga odustati jer se će mu se dogoditi kao u Bugarskoj, da nije dobio nikakav novac.

Navodi da je potom otišao i optuženi ga je nakon toga nazivao, međutim svjedok mu se nije javljao. Otišao je s kumom u Liku i u povratku su na radiju čuli da je ubijen Ivo Pukanić. Sjeća se da ga je Pribanić tada pitao „Jesu li to ovi tvoji napravili?“, a on mu je rekao da ne, da nisu.

Znao je na koga je on mislio jer je upoznao Pribanića s Robertom Matanićem koji ga

je pitao da li preko kuma, za kojeg je znao da je lopov koji se bavi krađom auta, može nabaviti neki neprimjetni, neupadljivi gradski auto.

Svjedok ih je upoznao, sastali su se u Novom Zagrebu i sjeća se da je Robert pitao za koliko vremena može Pribanić nabaviti takav auto, a da se ne bi prijavila krađa i on je rekao da preko čovjeka može nabaviti aparat za paljenje Opela. Pribanić je zapravo znao sve o njima, znao je iz novina o Robertu da je bio u Bugarskoj, da su zajedno bili u zatvoru. Kada je govorio o fotografiranju u stanu u Gomboševoj, slikali su se s oružjem Robert, Milovanović i on, Milovanovića je fotografirao Amir Mafalani, a svjedoka Robert. Robert se nije fotografirao. Iskazao je da su glavnu ulogu u dogovorima imali Robert Matanić i Željko Milovanović. Željko Milovanović bio zadužen za nabavku eksploziva, a Bojan Gudurić je


trebao sa snajperom biti na poziciji ukoliko eksploziv zataji. Ostali su, zapravo, bili zaduženi za vožnju i praćenje.

Što se tiče novca koji su trebali dobiti, bilo je govora o milijun i pol eura. Ne može reći kako bi se taj novac podijelio, vjerojatno bi Robert Matanić veći dio uzeo za sebe, ali je Robert govorio da će se podijeliti ravnopravno.

Svjedok je pristao voziti Roberta i sudjelovati u tome iako mu on nije dao nikakav novac, što iz znatiželje, a što iz razloga jer je očekivao da će dobiti novac. Međutim, Robert mu nije ništa davao, stalno je govorio da treba novce za opremu, da će faliti i tome slično. Što se tiče oprema za koju je govorio, zna da se radilo o video kamerama, fotoaparatima, GPS sustavima. Međutim, Robert je uzimao sebi i novi namještaj za stan pa je u to vrijeme sa svojim djevojkom Andrijanom Stanić, zvanom „Zver“ spavao kod svjedoka u stanu. Što se tiče Slobodana Đurovića njega je u stanu u Gomboševoj vidio ova tri puta, kako je opisao, a zna da je bio još jednom, pričao mu je Robert, to je bilo nekih 20-ak dana prije samog ubojstva, a tome svjedok nije bio prisutan. Po Đurovića je otišao samo jedanput kada ga je doveo do stana Roberta Matanića. Inače, svjedok je naveo da je u to vrijeme imao sigurno 6 ili 7 telefona, i to osim svojih brojeva 098/433-655, koristio je i svoje fiksne telefone 6526-828 i 6526-728 te broj 098/1806-049. Posvađao se s Robertom Matanićem prije izvršenja djela i zapravo je ta svađa nekoliko dana trajala. Zadnje što se sjeća, vezano za dogovor oko samog ubojstva, je da je Željko Milovanović trebao dovesti motor pored vozila Ive Pukanića te da je Bojan Gudurić trebao biti na krovu. Zna i vidio je da je Željko Milovanović imao daljinski, ali ne zna točno je li na kraju on aktivirao tu eksplozivnu napravu, zna da ga je Luka Matanić trebao nakon toga pokupiti. U samom izvršenju kaznenog djela svjedok nije ni na koji način sudjelovao, samo je sudjelovao u praćenju Ive Pukanića, što je već ranije opisao. Međutim, kada se razgovaralo o tome kada dođe do samog izvršenja kaznenog djela, svjedok je trebao biti sa Robertom Matanićem negdje u lokalu, i to negdje daleko od samog mjesta izvršenja djela, ali to nije bilo ništa precizno određeno jer su se posvađali neposredno prije toga. Što se tiče iznosa od milijun i pol eura, zna da je novac trebao biti dan nakon izvršenja kaznenog djela, a ne zna točno kako, ali prema onim razgovorima koje je ranije opisao, kada je bio prisutan s Robertom i Đurovićem, novac je trebao dati Sreten Jocić. Robert je cijelo vrijeme govorio da rade za njega, ali da je on prevelika ličnost da bi se sa njima sastajao i da zato sve odrađuje preko svog kuma Đurovića. Vezano za treći sastanak na kojem je bio Slobodan Đurović, ne može se točno vremenski izjasniti kada je on bio, ali istom sastanku bili su prisutni njih troje, Robert, Đurović i svjedok. Naveo je da nema nikakvih saznanja o stanu u Petrinjskoj ulici, zna da je bilo govora o tome da se nekakav stan treba iznajmiti jer su Milovanović i Gudurić živjeli u Gomboševoj, međutim ne zna da li je taj stan doista i iznajmljen.


Što se tiče prodaje vikendice Roberta Matanića sjeća se da su u telefonskom razgovoru, a obično ga je on zvao oko 10 - 11 sati navečer, kada je imao mobitel, došao je na tu temu jer je svjedok rekao da nema novaca za financiranje njegovog izvlačenje iz zatvora.

On ga je uputio na svog prijatelja u Zelini, misli da se zove Mijo i svjedok se s njim našao u Zelini te je on nakon sedam dana pronašao kupca, Tomislava, koji radi kao redar u Princess klubu. On je ponudio iznos od 9.000 eura i svjedok je rekao da mora razgovarati s Robertom oko toga, čuli su se i Robert je na to pristao.

Rekao mu je da će mu odvjetnik Pilipović nabaviti punomoć kako bi ga ovlastio da proda tu vikendicu iz razloga jer je bilo komplicirano da se takva punomoć pribavi od Roberta budući bi u zatvor trebao dolaziti javni bilježnik te ga je Robert ovlastio da proda tu vikendicu. Odvjetnik Pilipović je nabavio tu punomoć i on se s kupcem, Tomom, našao kod javnog bilježnika u Trnju i izvršio prodaju te vikendice.

Iskazao je da nema saznanja o tome da li su se kakva sredstva za praćenje stavljala na vozilo Ive Pukanić, a koliko mu je Robert rekao, Amir je šetao, odnosno, izviđao u dvorištu Nacionala.

Kada mu je predočeno da je u iskazu u istrazi naveo da su dvorište pregledavali Amir Mafalani i Bojan Gudurić, a na raspravi samo Amir Mafalani, naveo je da je siguran da je bio Amir Mafalani, a može biti i da je bio i Bojan Gudurić, ne može točno tvrditi. Što se tiče bijega Roberta Matanića iz zatvora, sjeća se, odnosno, to mu je Robert Matanić govorio da je prvi puta planirano da bi ga bratić Luka, Ivezić te Petar Čumandra izvukli na način da bi za vrijeme posjeta uz prijetnju oružjem ga izvukli van, međutim, očito je da oni u tome nisu htjeli sudjelovati, ne zna niti da li su mu se kasnije javili.

Drugi puta ga je Robert Matanić zamolio i svjedok je dogovorio sa Željkom Milovanovićem, a bilo je planirano da za vrijeme posjeta bi se kamion ili bager zaletio, odnosno, probio zid gdje su se odvijale posjete jer se ta prostorija nalazi uz glavnu cestu te da bi se istovremeno minirala cesta, napravile dimne zavjese kako ne bi nitko imao pristupa.

Svjedok i njegov kum Pribanić trebali su odvesti Roberta od zatvora do granice, trebali

su zapravo probiti rampu i predati se na hrvatskoj granici. Međutim, do toga nije došlo jer je netko poslao anonimno pismo o planiranom bijegu u zatvor, Robert je završio u samici a potom je izručen u Bugarsku.

Što se tiče posjećivanja Roberta Matanića u Sremskoj Mitrovici, svjedok mu je odlazio dva puta mjesečno, a zna da su ga osim njega posjećivali majka i njegova tadašnja djevojka Josipa Marić, koju je i sam nekoliko puta vozio. Koliko se sjeća, Robert Matanić mu je jedne prigode rekao da je išao u Crnu Goru sastati se sa Đurovićem i sa još nekim ljudima, ali ne može točno vremenski odrediti kada je to bilo, ali svakako za vrijeme ovih događaja koje je opisivao. Jednom mu je rekao i da je išao avionom u Tursku. Kada mu je predočeno da je u iskazu u istražnom postupku spominjao više vozila kojima se vršilo praćenje, a na raspravi samo „ BMW 5“ i „Renault Clio“, naveo je da je na raspravi spomenuo samo svoja vozila, ali su doista koristili još i „Renault Megan“, vlasništvo Roberta Matanića te „BMW 5“ koji je koristio Amir Mafalani.


Kada mu je predočeno da je u istražnom postupku naveo da nije znao u što se namjerava smjestiti eksplozivna naprava, a na raspravi je izričito spomenuo motor te nadalje različitost u dijelu iskaza u pogledu kutije za skidanje kodova, budući je na raspravi rekao kutiju za paljenje, naveo je da vezano za postavljanje eksplozivne naprave je bilo govora o vozilu ili motoru. Što se tiče kutije, kutija za skidanje kodova i kutija za paljenje je jedna te ista stvar. Kada mu je predočeno da je u istražnom postupku izričito spomenuo oružje s kojim je Bojan Gudurić trebao navodno biti na krovu, naveo je da je on na krovu trebao biti sa crnim SSG-om, koji ima optiku i nogare, svjedok je to oružje vidio i slikao se s njim.

To je slikao mobitelom, policija je oduzela taj mobitel od njega. To oružje je bilo smješteno u jednu garažu u Velikoj Gorici, tamo ga je spremio Amir Mafalani nakon pada Roberta Matanića u Bugarskoj, odnosno, objasnio je da se radi o trenutku njihova uhićenja u Srbiji, a to je bilo odmah nakon Bugarske. Potom je oružje bilo doneseno u stan, donio ga je Amir Mafalani, a nakon tog slikanja je Amir to prebacio u vikendicu Daria Anića. Kada mu je predočeno da je u istražnom postupku vezano za prodaju vikendice naveo da je ista prodana za 7.000 ili 8.000 eura, a na raspravi da je prodana za 5.500 eura, naveo je da je točno da je prodana za 5.500 eura i 5 ili 6 pištolja. Misli da je pogrešno ušlo u istražni zapisnik jer se toga točno sjeća.

Inače, čuo je da je Robert komentirao vezano za prodaju te vikendice da ga je svjedok prevario i on je čak imao ideju da dogovori sastanak s čovjekom koji je kupio tu vikendicu na kojem bi Robert prvo „na lijepo“ pokušao ga uvjeriti da prepiše vikendicu nazad na Roberta, a da će svjedok garantirati da će mu vratiti novac pa ako ovaj na to ne pristane da će ga likvidirati, ne zna točno na koji način.

Što se tiče punomoći o kojoj je govorio, nije se išlo redovnim putem iz razloga jer je

odvjetnik Zoran rekao da punomoć koja bi eventualno bila ovjerena u Srbiji od strane njihovog javnog bilježnika ne bi vrijedila u Hrvatskoj jer se ne radi o srpskom državljaninu. Objasnio je da je ta situacija bila hitna, punomoć im je trebala hitno jer se to prodavalo radi pribavljanja novca za oslobađanje Roberta Matanića iz zatvora. Zna da je bilo govora oko toga da ukoliko bi se išlo redovnim putem, odnosno, da dođe bilježnik iz Hrvatske trebala se posebna dozvola nekog njihovog tijela, misli Ministarstva, na koju se dugo trebao čekati. Kada mu je predočen dio iskaza (na listu 7 drugi pasus vezano za Slobodana Đurovića te Jocu Amsterdama), naveo je da prema priči Roberta Matanića su oni doista radili onako kako je Đurović rekao Robertu, a Robert je uvijek objašnjavao da je Sreten Jocić prevelika ličnost da bi se s nama sastajao pa je to radio preko Đurovića, ali uvijek je govorio da rade za njih.

Kao što je rekao, radilo se o poslovima s oružjem, trebali su organizirati nekakvu otmicu čovjeka vezano za prijevoz heroina u Hrvatsku. Robert mu je pričao također da se sastao s nekim Turcima u Bugarskoj u vezi Petrača. Zna da je bilo govora o tome da su oni rekli da je bio razgovor „na fino“ s Petračem da vrati sve ono, a radilo se o novcu vezano za casino, ili vlasništvo casina, ne zna točno, a kako Petrač na to nije pristao, onda je bilo rečeno da se treba sve vezano za Petrača izbrisati s lica zemlje, da nije u pitanju cijena i govorilo se o Petraču i njegovom sinu. Svjedok je naveo da je u Bugarskoj, zapravo, cijelo vrijeme bio uz Roberta, s njim u stanu ili kao vozač, a neke poslove je on i sam odlazio obaviti.


Kada mu je predočeno, nastavno, dio iskaza vezano za novac koji je Đurović davao, iskazao je da postoje tri faze, zapravo.

Jedno je novac koji je davao Robertu i svjedoku u Bugarskoj, a kojim je Robert plaćao

račune. Svaki puta kada bi došao Đurović bi ostavio po 1.500 do 2.000 eura. Svjedok novac nije imao, kasa je u Bugarskoj bila kod Roberta, a motiv radi kojeg je svjedok tamo bio je jer je tamo pobjegao po savjetu svog odvjetnika, zapravo se skrivao i nije imao cilj neke kriminalne radnje ili na takav način zarađivati.

Drugi dio je novac koji je Đurović davao za boravka Matanića u Srbiji, ne može točno reći koliko, ali je preko 25.000 eura, ako ne i više, a misli na dio koji je davao svjedoku.

Što se tiče trećeg dijela, vezano za ubojstvo Ive Pukanića, prvi puta je ostavio 15.000 do 20.000 eura kao, ali zna da je svaki puta ostavio nešto novca, ne zna točno koliko. Vezano za davanje novca Robertu Mataniću i naloge koje je dobio od Đurovića, naveo je da je Robert tu informaciju proslijedio svima. Uloga svjedoka je bila samo vožnja i ništa drugo.

Kada je čuo da će biti posebna nagrada ukoliko se što prije odradi taj posao, nije to požurivao jer nije na to imao nikakvog utjecaja, to je mogao jedino Robert.

Isto tako, nakon što je obećana nagrada, to nije nikome prepričavao. Misli da su svi bili prisutni kada su Robert i Milovanović dogovarali način izvršenja, ali Robert je donosio odluke, nešto bi rekao, a nešto ne, misli na krug osoba koje su u tome sudjelovale.

Što se tiče rada druge grupe, saznanja o tome ima iz onoga što mu je pričao Robert Matanić, neke informacije je čuo i u stanu, a nešto je sam mogao pretpostaviti. Iskazao je da od 5. do 10. mjeseca 2008. su on i Pribanić bili u odličnim odnosima, kao braća, svaki dan su bili zajedno, trgovali su, on je kupio od svjedoka „Mercedes“, a svjedok vozilo njegove majke. Intenzivno su se družili od vjenčanja kada mu je on bio kum.

On je jednom bio sa svjedokom kod njegovog oca u Bosni, poslije Velike Gospe, u mjestu Zavalje, a granični prijelaz prešli su kod Ličkog Petrovog Sela, granični prijelaz zove se Izačić. Naveo je da od 5. do 10. mjeseca 2008. je imao pet do šest, a možda i više telefona. Znao je imati karticu koju, odmah nakon što bi je potrošio, bi bacio. Upitan da objasni kako je u istražnom postupku naveo da mu je Robert dao više tih kartica, da je naveo da informacije o praćenju su se javljale samo Robertu, da međusobno nisu komunicirali, a da se on nalazio u grupi Roberta Matanića, pa vezano za to iz kojeg razloga je imao toliko telefona, odnosno, brojeva naveo je da ih je imao tek toliko, nekad ih je nosio samo radi pokazivanja, jedan broj je imao samo za obitelj, preko jednog se čuo samo s Robertom.

Naveo je da mu je nadimak „Vjevi“, odnosno, „Vjeverica“, a kada su mu predočeni

brojevi telefona koji su u imeniku Roberta Matanića spremljeni kao „Vjevi“, i to brojevi 095/8810-407, 095/8868-246 i 095/8836-874 naveo je da su to brojevi koje mu je dao Robert, misli da su bili iz istog paketa, a zapamtio ih je po osmicama koje se ponavljaju. Prvi puta je bio na obavijesnom razgovoru u Zagrebu, kada ga je policija pozvala, a to je bilo neko vrijeme prije iskaza kod istražnog suca, ne može točno reći kada, možda i manje od mjesec dana. Tada nije tražio odvjetnika, niti mu je on ponuđen.


Naime, bili su ga uhitili u Slavonskom Brodu radi drugog kaznenog djela, dovezli su ga u postaju Slavonski Brod vezano za neki mobitel gdje je čekao nekih sat i pol kada mu je pristupio inspektor. Svjedok je pitao o čemu se radi, odnosno, da li je to radi ubojstva Pukanića, taj inspektor je otišao, a potom su došli policajci iz Zagreba po njega i odveli ga u Heinzelovu. Do tada nije razgovarao s policijom.

Status krunskog svjedoka ponudio mu je tužitelj koji je bio nazočan ispitivanju, Šašić.

Sjeća se da je bilo riječi o tome da prvo treba dati iskaz, da se vidi što zna o događaju, dao je izjavu i tada su mu objasnili da ako će govoriti istinu, dati informacije koje su provjerljive i ostati kod toga na sudu, da će dobiti zaštitu, odnosno, status krunskog svjedoka. Isto tako bilo mu je rečeno da u tom slučaju neće biti protiv njega podnesena kaznena prijava.

Par dana nakon toga bio je ispitan kod istražne sutkinje, dovezla ga je policija, ali nije bio uhićen.

U razdoblju od trenutka kada je uhićen u Slavonskom Brodu do ispitivanja kod

istražnog suca nalazio se na slobodi, u nadležnosti odjela za zaštitu svjedoka, a to je bilo razdoblje možda od oko mjesec dana. Protiv njega su tada bila u tijeku 3 ili 4 kaznena postupka i to u Zagrebu i Gospiću zbog kaznenog djela krivotvorenja novca i u Zagrebu radi poticanja na pokušaj ubojstva. Svjedok Dušan Erceg (listovi 6390-6393, 7434-7438, 7445-7449) iskazao je da je Roberta Matanića upoznao krajem 2005. ili početkom 2006. u zatvoru u Sremskoj Mitrovici. Započeo je s izdržavanjem kazne 05.12.2005. i neposredno po dolasku zatvorenici su mu rekli da se tamo nalazi neki Hrvat koji je navodno bio u specijalnim jedinicama, rekli su se da se radi o opasnom momku.

Ubrzo je taj muškarac došao i predstavio se kao Robert Matanić, počeli su se družiti i ispričao mu je o sebi da je radio za neke službe u Hrvatskoj, da je bio u legiji i da ima problema jer se traži njegovo izručenje u Bugarsku. Družili su se uglavnom na šetnji i tijekom tih šetnji mu je Robert ispričao da radi na tome da ga se izruči u Hrvatsku a ne u Bugarsku i to u vezi s nekim odvjetnikom i ljudima iz Hrvatske na višoj razini, a spomenuo je ime odvjetnika Pilipović.

U svibnju 2006. svjedok je došao u sukob sa zatvorskom stražom te je bio stavljen u izolaciju na tri mjeseca, a kada se vratio ponovno se susreo s Robertom Matanićem koji ga je tada upoznao sa zatvorenikom Milošem Peruničićem. Taj zatvorenik je povremeno počeo šetati s njima po zatvorskom krugu i to na način da su uvijek šetali zajedno po dvojica.

Početkom 2007. u Nacionalu je izašao članak u kojem je bilo govora o tome da je izvršeno ubojstvo jednog hrvatskog državljanina u Bugarskoj, bila je slika njegove glave na nekoj njivi te je u članku bilo navedeno da je to neki Hrvat koji je povezan s Robertom Matanićem u vezi ubojstava u Bugarskoj, dakle, Robert Matanić se spominjao u negativnom kontekstu. Za vrijeme šetnje po zatvorskom krugu, u trenutku kada su stajali u društvu s Milošem Peruničićem, Matanić je komentirao ovaj tekst i rekao „Vidi što ovo govno piše, ima da ga ubijem u roku 20 dana.“

Tada je izrijekom spomenuo Ivu Pukanića i rekao „Vidi što ovaj Pukanić radi.“ Svjedok je reagirao da je čovjek novinar koji radi svoj posao i da što mu pada na pamet, a u to se u razgovor umiješao i Miloš Peruničić koji je rekao „Treba ga ubiti, moji utjecajni ljudi u Crnoj Gori imaju velike neprijatnosti od tog Pukanića.“


Od ovog vremena svjedok više nije bio tako blizak s Robertom Matanićem jer je uvidio da se on druži sa zatvorenicima iz organiziranog kriminala, on je u zatvoru bio respektiran kao sposoban, u smislu da ne preza ni od čega.

Jednog dana na putu prema kupaonici Matanić mu je rekao da odlazi, došao je i pozdravio se s njim, a svjedok je pretpostavljao da ide za Hrvatsku. Nakon toga je jednog dana vidio pripadnike specijalne zatvorske straže da nekoga nose a nije znao o kome se radi. Po prilici za tri dana zvao ga je na razgovor nadzornik i pitao je li se Matanić došao s njim pozdraviti te mu tada rekao da je Matanić pokušao bijeg, ali da su ga pripadnici specijalne straže spriječili. Rekao mu je također da je Matanić u zatvoru imao jednog zatvorenika koji je bio zadužen da iznutra organizira bijeg, ali da ga je taj prodao. Inače, plan je bio takav da je kamion trebao razvaliti vrata na sportskom centru, a ispred je trebao automobil čekati Matanića s kojim je ovaj trebao pobjeći. Nekoliko dana nakon toga Matanić je izručen u Bugarsku.

Svjedok je i dalje ostao na izdržavanju kazne i jedne zgode mu je pristupio zatvorenik iz grupe koju je nazvao organizirani kriminal i pitao gdje je Robert Matanić, a kada je svjedok rekao da ne zna, ovaj mu je rekao da je Matanić izašao iz Bugarske i da je u Hrvatskoj. Ne može se točno vremenski očitovati kada je to bilo, ali također jedne zgode ga je zaustavio zatvorenik iz Crne Gore, koliko se sjeća krajem rujna 2008. i pitao ga gdje je Matanić, a svjedok mu je automatski odgovorio da je valjda u Hrvatskoj. Ovaj mu je tada rekao da nije i pokazao mu fotografiju na kojoj se nalazio Robert Matanić u društvu s jednim muškarcem i jednom djevojkom, ta snimka je bila na mobilnom telefonu.

Na slici je uz Roberta Matanića vidio još jednog muškarca kojeg je jednom zgodom,

kad su zajedno imali posjetu, vidio kako je došao u posjetu Robertu Mataniću. Ne sjeća se kada je to bilo, ali moglo se raditi o početku 2008., veljača ili ožujak kada je vidio tog muškarca. Isti je bio starosti 55-60 godina, visok, korpulentan, markantna osoba, dojmljivog držanja, shvatio je da ga straža uvažava. Kada je ovaj muškarac došao u posjetu Robertu Mataniću, svjedok je od drugih zatvorenika čuo „evo Kardinala“. Nakon toga je pitao Roberta Matanića tko je ta osoba, a Robert mu je rekao „Nemoj pitati, ne interesira te.“

Nakon toga mu je ovaj zatvorenik pustio cijeli film snimljen na mobilnom telefonu a u kojem filmu se vidjelo kako Robert Matanić dolazi, pozdravlja se s tim muškarcem i kako je prisutna ta djevojka. Rekao mu je da je film snimljen prije par dana u Crnoj Gori, a i svjedok je po snimci prepoznao da se radi o slovenskoj plaži u Budvi koju poznaje još iz 90-ih godina kada je tamo boravio. Taj mladić mu je rekao da pazi s kim se druži jer da Matanić nije bezazlen. Također mu je rekao da je dan prije nastanka snimke bio sastanak u Crnoj Gori između Joce Amsterdama, Stanka Subotića, Raje Božovića i tog Kardinala. Što se tiče Miloša Peruničića, nakon što je u Nacionalu objavljen članak o ubojstvu Pukanića on je bio smješten u zatvoreni dio zatvora. U vrijeme ubojstva Pukanića bio je u otvorenom dijelu i ispričao mu da je bio na vikendu nekoliko dana prije ubojstva i to u Zagrebu, a na sam dan ubojstva Ive Pukanića bio je u zatvoru i to u paviljonu otvorenog tipa, a nekoliko dana nakon ubojstva je bio ponovno na vikendu.

Svjedok ga je pitao kakva je njegova uloga u ubojstvu Ive Pukanića, a on je odgovorio da nije imao nikakvu ulogu već samo zadatak da sva vozila odveze blizu hrvatsko-srpske granice u to u selo Moroviči i to dva vozila Golf IV i BMW.


Nakon što je na televiziji objavljena informacija da je Matanić uhićen, Peruničić je rekao da je otišao na mjesto na kojem je vozila ostavio i vozila je digao, a svjedok detalje nije pitao.

Naveo je da saznao da je ubijen Ivo Pukanić preko titlovanog teksta na televiziji, a tada mu je jedan zatvorenik rekao „Izgleda da je ovaj tvoj Matanić pljasnuo Pukanića“. Svjedok ga je pitao kako zna a ovaj mu je odgovorio „Kontaktirali smo Lepoglavu.“

Svjedok je u istrazi naveo da ne želi otkriti identitet muškarca koji mu je pokazao fotografiju i snimku sastanka između Roberta Matanića i osobe za koju je čuo da se zove Kardinal jer ga ne želi izlagati neugodnostima, ali budući da mu je to bilo interesantno, fotografiju je spremio na jedan mobitel koji je spremio u Srbiji, a potom poslao svom poznaniku izvan zatvora koji ju je sačuvao.

Isto tako, nije želio reći tko je muškarac koji mu je proslijedio na mobitel fotografiju

sastanka na slovenskoj plaži jer zna tko je on i za što je sposoban, boji ga se i zato ne želi reći njegov identitet. Fotografiju sa slovenske plaže proslijedio je jednoj ženskoj osobi s kojom je bio u emotivnoj vezi, a nije želio reći tko je ona.

Naveo je da ne zna tko je Kardinal, ne zna ime i prezime te osobe, on je čuo da osobu koja je došla u posjetu Mataniću nazivaju Kardinal. On je bio dosta viši od svjedoka, korpulentan, imao je markantno lice. Boje njegove kose se ne sjeća kao ni dužine pa niti je li bio ćelav i nosio naočale. Kada mu je pokazana fotografija, muškarca je na istoj prepoznao, a i osuđenik koji mu je predao tu fotografiju rekao mu je da je na istoj Kardinal. Muškarac je imao tamnu kosu i nije imao brkove. Iskazao je da na početku svog boravka u Mitrovici nije znao za Roberta Matanića. Upoznali su se, zapravo, u prolazu pored sobe kada se isti obratio svjedoku i pitao ga da li je iz Zagreba. Svjedok je znao, a što mu je i ovaj rekao, da se tamo nalazi radi oružja, ali više toga je znao iz sredstava javnih informiranja.

Pričao mu je o nekakvim ubojstvima u Bugarskoj za koje su pojedini ljudi bili oslobođeni, a da su krivnju svalili na njega. Isto tako, pričao mu je da pokušava riješiti da ga se ne izruči Bugarskoj nego Hrvatskoj. Matanić je imao problema s mobitelima pa je jedan ili dva puta bio u samici, a onda mu je svjedok u nekoliko navrata posudio mobitel. U svibnju su svjedoku ušli u sobu, ništa mu nisu našli, istukli su ga, a on je tada nazvao, odnosno, obavijestio jednu osobu u Novom Sadu da ako se pet dana ne javi da pošalje ljude jer da mu se očito nešto loše sprema.

Nakon toga je dobio samicu, a potom i izolaciju 14 dana, a veći dio toga je proveo u bolnici, odnosno, nakon izolacije 14 dana je dobio rješenje o izolaciji u trajanju 3 mjeseca što je proveo u bolnici. Nakon tog razdoblja nisu se Matanić i on puno družili jer je on bio okružen ljudima koji nisu baš bili ugodni, a radilo se o ljudima iz organiziranog kriminala i koji su se bavili narkoticima, što svjedoku nije odgovaralo. Negdje u jesen 2008. obratio mu se jedan pritvorenik, Nikola Obradović, on je iz Crne Gore, ali ima i hrvatsko državljanstvo. Pitao ga je da li zna gdje je Matanić, a svjedok je rekao da ne zna, a on mu je rekao da je Matanić u Crnoj Gori te mu je pokazao snimku i rekao mu da se na toj snimci nalazi i „Kardinal“, svjedok je tu snimku vidio i na snimci je prepoznao Roberta Matanića i Sretena Jocića.


U sudski spis predao je fotografiju muške osobe za koju mu je on rekao da se radi o „Kardinalu“, a ta osoba nije Slobodan Đurović, što je zaključio pregledavajući tiskovine u kojima je objavljena njegova fotografija. Sjeća se da mu je Matanić spominjao nekog „Kardinala“ koji mu pomaže, a isto tako ta osoba mu je došla u zatvor, i to misli na osobu s fotografije koju je predao sudu. Naveo je da se 01.11. obratio telefonskim putem MUP-u RH na broj 4563 287, a isto tako uputio je pismo i Ravnatelju policije Faberu te se dva puta obratio i Veleposlanstvu, odnosno, nazvao ih telefonom i oni su došli. Međutim, kako nije bio zadovoljan, obratio se „Nacionalu“ i razgovarao s Berislavom Jelinićem, iznio mu svoja saznanja te ga je on zatražio da to sačini u pisanoj formi i pošalje na adresu jedne odvjetnice, što je i učinio.

To pismo poslao je ilegalno iz zatvora i ponovno se čuo s Jelinićem te mu poslao i drugo pismo.

Nakon toga dogodila mu se neugodna situacija kada su ga preko razglasa pozvali da

dođe u Upravu dati informacije vezano za ubojstvo Pukanića. Došao je tamo i dočekala ga je jedna ženska osoba i dvojica muškaraca. Ona mu se obraćala i to s visoka, pokazali su mu dopis MUP-a RH, a on je rekao da ne želi s njima razgovarati, da nema povjerenja u MUP Srbije.

Nakon toga 13.10. ušli su mu u sobu i prevrnuli je te mu rekli da potpiše da mu je usvojen uvjetni otpust.

Nakon što su ga otpustili iz zatvora, doveli su ga do hrvatske granice od kuda je pokušao nazvati sestru, međutim, ona nije mogla doći pa je nakon toga nazvao gospodina Jelinića. On je došao za nekih 3-4 sata s vozilom marke „Opel Astra“ i još jednim vozilom. Zajedno su se vozili do Zagreba i usput su pričali o tome što svjedok zna, a kada su došli u Zagreb, on ga je odveo na Autobusni kolodvor.

Rastali su se, ali kako nije bilo autobusa, svjedok ga je ponovno nazvao da se vrati jer je htio iznijeti svoja saznanja USKOK-u. On ga je odveo u „Nacional“, potom ga smjestio u hotel „Palace“ i sljedećeg jutra odveo ga u USKOK gdje je svjedok dao svoj iskaz. Što se tiče fotografije koju je predao sudu, istu mu je poslao Goran Rakić navodeći da se na fotografiji nalazi osoba koja je posjećivala Matanića u pritvoru i u Upravnoj zgradi, a tu osobu je i sam vidio kako je dolazila u posjet Mataniću. Što se tiče njegove snimke, kompletan aparat sa snimkom iz zatvora poslao je svojoj prijateljici Gordani Krkljić, koja mu se potom javila navodeći da su došli neki ljudi i da su joj oduzeli aparat, a isto tako mu je rekla da joj je pročitana izjava svjedoka koju je dao u postupku.

Ona mu je tu izjavu prepričala pa je on shvatio da je ona sa sadržajem izjave upoznata, a isto tako rekla mu je da ne želi radi toga imati problema jer ima dva brata u zatvoru, Gorana Kremenovića i Đuru Dragovića. Kada mu je predočeno da je u istražnom postupku naveo da će predati snimku ovome sudu i da je zapravo naveo da je fotografiju poslao, a nije spomenuo da bi poslao i cijeli aparat, naveo je da je tada bio pod stresom i jedva je čekao da to sve skupa završi. Upitan da objasni nejasnoću u svom iskazu u kojem prvo navodi da je fotografiju proslijedio jednom poznaniku, a potom govori da je istu dao jednoj prijateljici, pa da objasni da li su to dvije različite osobe, naveo je da se radi samo o Gordani Krkljić koju je htio zaštititi.


Upitan da pojasni nejasnoće vezano za broj osoba na snimci i na fotografiji, naveo je da je moguće da se zabunio u iskazu u istrazi, ali na fotografiji su bile tri osobe, a na snimci je bilo pet osoba.

„Svjedok 2“ (listovi 273,7304) iskazala je da se dana 23. listopada 2008., ne zna

točno vrijeme, ali moglo je biti oko 18,00 sati, nalazila u prodavaonici „Benetton“ u Palmotićevoj 1 kada je začula snažnu eksploziju. Radilo se o tako snažnoj eksploziji da su dvije do tri lampe izletjele iz ležišta. Odmah je izašla do vrata jer je ta eksplozija dopirala iz smjera raskrižja Vlaške i Palmotićeve ulice, tako da je pogledala što se zbiva.

U blizini se nalazi parkiralište u Palmotićevoj 1 gdje se parkiraju uglavnom osobna

vozila i svi ljudi na ulici su pokušavali razabrati što se zbiva i gledali su u pravcu tog parkirališta. Jedan muškarac na ulici, međutim, nije se tako ponašao i upravo zbog toga joj je odmah upao u oči.

Sasvim je sigurna da je on izašao iz dvorišta u Palmotićevoj broj 1, iako nije vidjela

trenutak kada je izlazio, a to je sa sigurnošću zaključila zbog toga što je prelazio zebru dijagonalno, krećući se ravno po pravcu iz parkirališta. Prošao je između dvije osobe pri čemu se uopće nije osvrtao na promet Palmotićevom ulicom, iako su tom ulicom prolazili automobili koji su se kretali iz smjera Langovog trga.

Zbog takvog ponašanja upadao je u oči pa je uočila da se u jednom trenutku osvrnuo

prema natrag, a potom mirno nastavio nadalje, dok su svi prisutni ljudi u panici gledali što se zbiva. Pratila ga je pogledom još kojih 5 m, vidjela je da se udaljio prema Trgu bana Jelačića, a nakon toga više nije gledala kamo je pošao.

Za tog muškarca navodi da je bio visine između 190-195 cm, mršav, tamne kratke kose, na glavi je imao četvrtastu šilt kapu, a bio je odjeven u tamnoplavi šuškavac i svijetle hlače, čini joj se od trapera. Uočila je da ima usko i duguljasto lice, ispijeno, i veliki kljukasti nos. Mogao je biti starosti između 35 i 36 godina.

Iskazala je da prilikom prepoznavanja nikog nije prepoznala 100 % sigurnošću, a ne sjeća se točno da li je na prepoznavanju izdvojila nekog kao uopće sličnog toj osobi, doista se ne može sjetiti. „Svjedok 3“ (listovi 271, 7304-7305) iskazala je da često prolazi pokraj dvorišta u Palmotićevoj broj 3 gdje se nalazi parkiralište jer stanuje u tom dijelu grada. Uočila je da se na tom parkiralištu ponekad nalazio veći broj vozila, da se kreću razne njoj nepoznate osobe, odnosno, da se radi o dosta frekventnom parkiralištu.

Nakon ubojstva Ivane Hodak, jedan do tri dana poslije, prolazila je pokraj parkirališta negdje oko 21,00 sati. Nekoliko metara od pješačkog kolnika Palmotićeve ulice unutar tog parkirališta ugledala je dvojicu njoj nepoznatih muškaraca i to jedan visine oko 1,80 cm, a drugi nešto niži od toga time da je muškarac višeg rasta bio starosti oko 30 godina, a onaj nižeg rasta manje od toga.

Muškarac višeg rasta bio je crnomanjasti, crne boje kose, a muškarca nižeg rasta također crnokos. Muškarac višeg rasta bio je nešto mršaviji od ovog drugog i na sebi je imao trenirku plave boje, a muškarac nižeg rasta je također imao trenirku, ne sjeća se koje boje, ali u svakom slučaju tamnije. Obojica su bila gologlava a čini joj se da su na nogama imali tenisice.


Obzirom na protek vremena od 20-ak dana, pojedinih detalja se više ne sjeća.

Muškarac višeg rasta ju je vrlo oštro i strogo pogledao tako da se obojice muškaraca uplašila i brže se udaljila. Međutim, iz jedne manje udaljenosti nastavila je promatrati muškarce gledajući da je oni ne vide te su oni krenuli nekih 6 do 7 m prema unutrašnjosti parkirališta i stekla je utisak da proučavaju, odnosno, pogledom snimaju parkiralište.

Podigli su i pogled te promatrali okolne zgrade i prozore, a u jednom trenutku su je uočili te napadno pogledali, prišli jedan drugome, počeli nešto razgovarati, vrlo tiho i nakon toga izašli su iz tog dvorišta – parkirališta, ali nije uočila u kojem su smjeru krenuli.

Od časa kada je muškarce uočila pa do trenutka kada su oni napustili to dvorište –

parkiralište, moglo je proći 2-3 minute. Poslije toga te muškarce više nije viđala. Upalo joj je u oči da je muškarac višeg rasta bio „kao glavni“ a to je zaključila po tome kao da u tom pregledavanju ima neku rukovodeću ulogu. U vrijeme kada je uočila ove muškarce bio je mrak, na parkiralištu nije bilo ni jedne druge osobe i nije uočila da bi se oni udaljili ili došli kakvim prijevoznim sredstvom a niti da bi imali bilo što u rukama. Parkiralište je osvijetljeno a postoje i senzorna svijetla. Osobu višeg rasta mogla bi prepoznati jer je vidjela njegov napadan, oštar pogled, tim više što su ti muškarci prošli tik u nju.

Iskazala je da je kritične zgode zamijetila ovu dvojicu muškaraca jer joj se učinilo da oni nisu slučajni prolaznici. Ponašali su se čudno, odnosno, odskakali su. Nalazili su se na tom parkiralištu gdje su se upalili senzori, a bilo je upaljeno i nekakvo svjetlo. Oni kao da su nešto proučavali, promatrali su okolne zgrade te su pogledavali i prema sjedištu Nacionala, odnosno, približili su se stražnjem ulazu Nacionala. Jedan od njih se sagnuo na jednom mjestu gdje se nalazilo jedno vozilo. Oni su primijetili da je svjedokinja stala i nakon toga su počeli izlaziti, ali ne može točno reći kuda su se oni uputili. Ne može se očitovati koje visine su bili ti muškarci, a kada joj je predočeno da je u istražnom postupku navela da je jedan do njih bio visine oko 180 cm, a drugi nešto niži, navela je da je to rekla otprilike. Isto tako, bio je mrak tako da to možda nije mogla dobro vidjeti, ali im je vidjela lica. Jedan od njih bio je viši i imao je guste obrve i izražen nos, a drugi je bio nešto mršaviji. Čini joj se da je taj viši se saginjao ispod vozila.

Iskaz pred istražnim sucem dala je negdje krajem 10. mjeseca 2008., misli da je bio 30.10. Na prepoznavanje je pozvana negdje mjesec, mjesec i pol dana nakon toga, odnosno, prepoznavanje je bilo krajem 11. mjeseca. Prepoznavanje je vršeno na način da su joj pokazivane osobe i to četiri ili pet njih u redu, u tri navrata. Jednu osobu prepoznala je sa 100%-tnom sigurnošću, a za drugu osobu misli da je prepoznala sa 97%-tnom sigurnošću, otprilike, jer je bio mrak i bila je u šoku.

Kada joj je predočeno da iz zapisnika o prepoznavanju proizlazi da je obje osobe prepoznala sa 100%-tnom sigurnošću, navela je da je te osobe tada vidjela jako dobro i sigurna je da su to te osobe, a za jednog od njih, koji je bio više pognut, malo je imao spuštenu glavu, je odmah navela da ga je prepoznala po držanju.

Navela je da je potpuno sigurna da osobe koje je prepoznala u policiji su osobe koje je vidjela u dvorištu, kako je ranije opisivala, a ovo sa 97% možda više može pripisati nekoj igri riječi, odnosno, decidirano navodi da je sa 100%-tnom sigurnošću prepoznala osobu koja je bila mršavija, viša, imala je crnu kosu i imala je izražene obrve.


Inače, nosi naočale i ima dioptriju -5 s time da uvijek nosi naočale, pa ih je imala i te večeri kada je uočila te muškarce. Svjedok „KOKO“ (listovi 148-151, 7306) iskazao je da je preko svog prijatelja, odnosno, zajedno s njim kupio moped marke „Peugeot Jet Force 50“. Prijatelj ga je pitao da li će zajedno pokušati prodati taj moped jer je imao original ključeve i prometnu, a nije imao knjižicu vozila što je bila zapreka za registraciju. Svjedok je prihvatio ponudu svog prijatelja i oglasio prodaju mopeda na internetu s naznakom da postoji zapreka, odnosno, da moped nije moguće registrirati.

8. listopada 2008., bio je blagdan i bio je kod kuće, telefonom je od njega zatražena informacija o mogućnosti kupnje tog mopeda. Radilo se o muškom glasu, taj muškarac je i izrazio interes za kupnju skutera i upitao da li ga može pogledati. Nakon kratkog vremena došla su dva muškarca, jedan od njih je kontaktirao sa svjedokom, pogledao skuter i svjedok mu je i tom prilikom rekao da skuter nije moguće registrirati jer se sjeća da ga je ovaj pitao što bi se dogodilo da ga u prometu zaustavi policija. Svjedok mu je pojasnio da se ne bi smio kretati u prometu s neregistriranim skuterom, da mu ga policija ne bi mogla oduzeti jer isti nije ukraden i sjeća se da je tada pogledao još jednu motociklističku jaknu i rekao da će se ponovno javiti ako odluči kupiti skuter. Ovaj drugi muškarac po njegovom sjećanju nije ništa govorio, misli da čak nije niti pozdravio, iako je razgledavao skuter.

Svjedok je nakon toga otišao na ručak i nakon nekih 40-ak minuta ponovno je uslijedio telefonski poziv i muški glas mu je rekao da bi kupio skuter, da ga pripremi za vožnju, odnosno, da vidi da li ima ulja i goriva. Svjedok se ponovno našao sa tim muškarcima, prethodno je pregledao skuter i zatim mu je taj muškarac koji je i prvi puta s njim uglavnom komunicirao izvadio novčanicu od 500 eura na ime dogovorene cijene i svjedok mu je uzvratio 50,00 kn. Sjeća se da je potom zatražio da li ima kakav lokot i kupio je tzv. multi lokot za 400,00 kn. Taj drugi muškarac koji nije te prigode ništa govorio, sjeo je na skuter i odvezao ga.

Sjeća se da kod prvog kontakta je uočio da su ovi muškarci koristili osobno vozilo „Renaul Megan Coupe“, na vozilu su bili sportski naplatci i vozilo je bilo tamno plave boje. Što se tiče muškarca s kojim je komunicirao može reći da je bio nešto viši od njega, dopušta da bi to bilo preko 185 cm, bio je obučen u traperice, majicu dugih rukava tamnije boje, misli da je imao tenisice. Imao je tamniju boju kose i bio uredno podšišan, nekako mu je kosa bila uz glavu. U govoru tog čovjeka ništa mu nije bilo neobično, misli da se radilo o normalnom zagrebačkom govoru. Misli da bi ga mogao prepoznati. Što se tiče drugog muškarca, sjeća se da se radi o mršavom muškarcu, visokom, na licu su mu bile izražene jagodične kosti i na glavi je imao šiltericu.

Iskazao je da se s tim muškarcem koji je s njim pregovarao oko kupnje skutera čuo tri puta. Prvi puta kada je nazvao vezano za oglas, drugi puta kada su bili neposredno pred trgovinom, a treći puta nakon otprilike sat vremena nakon što su se rastali ispred trgovine.

Vidio je da su njih dvojica sjedili u „Renault Meganu Coupe“ plave boje kada je odlazio prvi puta iz trgovine, a nakon čega ga je taj muškarac nazvao navodeći da se odlučio za kupnju skutera.

Što se tiče ovog drugog muškarca, on mu se uopće nije obraćao, s njim nije razgovarao, on je imao šiltericu na glavi i izražene jagodične kosti i jedino što je učinio je da se odvezao na tom skuteru.


Naveo je da prijatelj s kojim je ovaj skuter zapravo prodavao je Vedran Rodić.

U odnosu na samu radnju prepoznavanja, ona se odvijala iza ogledala, pokazano mu je 4 ili 5 muškaraca i upitan je da li nekoga može prepoznati. Prije samog prepoznavanja pozvan je da opiše tu osobu i rekao je da se radi o muškoj osobi visine oko 185 cm, crne kose, uredno pošišan, otprilike 90 do 100 kg, ne može precizno reći. Bio je obučen u traperice i majicu.

Prije prepoznavanja nisu mu bile pokazivane nikakve fotografije. Prvi puta kada se razgovaralo o skuteru bila je prisutna i supruga svjedoka. Tada nije znao da osoba koja kupuje skuter poznaje Vedrana Rodića, niti da je došao po njegovoj preporuci, to je saznao kasnije. Osoba s kojom je razgovarao platila je skuter 500 eura te 400,00 kn za multi-lock. Osoba koja je kupila skuter je imala čisti zagrebački naglasak.

Što se tiče te druge, njih dvojica su kratko prije preuzimanja skutera nešto razgovarali, ali svjedok je bio u trgovini tako da to nije čuo. Nitko prije preuzimanja skutera isti nije isprobao. Skuter je plaćen u trgovini za prodajnim pultom.

Svjedok Tomislav Pribanić (listovi 5999-6001, 7353-7356, 7973-7974) iskazao je da ne poznaje osobe protiv koji se vodi ovaj postupak, osim Roberta Matanića kojeg je upoznao jednom zgodom, vrlo kratko bio je s njim u društvu. Upoznao ga je preko Tomislava Marjanovića s kojim je služio zatvorsku kaznu u Zatvoru u Remetincu 2004. sve do 31.01.2005. Nakon toga Marjanovića nije viđao oko godinu do godinu i pol, a potom ga je slučajno sreo na Knežiji, razmijenili su brojeve, počeli se najprije rijetko, a nakon toga i intenzivno družiti što je zapelo neposredno prije njegovo vjenčanja kada ga je Marjanović zamolio da mu bude vjenčani kum.

Naime, njihovi odnosi poremetili su se jer mu je svjedok prodao jedno osobno vozilo koje mu ovaj nije isplatio u cijelosti. Vezano za to počeo mu je prijetiti, jednom zgodom susreli su se na semaforu, porječkali i tada je policija svjedoka pritvorila na mjesec dana zbog navodne prijetnje Marjanoviću.

Ipak, kada je on dao istiniti iskaz i kada je svjedok izašao iz pritvora, nastavili su druženje i ostali u dobrim odnosima najviše na intervenciju Marjanovićevog oca Josipa kojeg je svjedok jako cijenio i čak u više navrata Marjanovića vozio u bolnicu Klenovnik kada mu je otac bio na samrti.

Marjanović mu je u zatvoru pokazivao neke novinske slike i tada je rekao za Roberta i Luku Matanića najprije da su mu to braća, pa bratići, a potom bratići u drugom koljenu. Za njega može reći da se njemu ne može uzeti sve za istinu što kaže, danas priča jedno a sutra drugo, i svjedok ga je znao uhvatiti u laži.

Kada je izašao iz zatvora pročitao je u novinama da je Marjanović uhićen u Srbiji s Robertom Matanićem i tada je shvatio da je njegova priča o tome da poznaje Roberta Matanića istinita. O Robertu i Luki Mataniću mu ništa posebno nije pričao niti mu je ikad spominjao osobu po imenu Slobodan Đurović ni Kardinal, kao niti osobu po imenu Sreten Jocić ili Joca Amsterdam.

Jednom zgodom Marjanović ga je zvao i zamolio da dođe na sastanak između njega i

Roberta Matanića i da ga zaštiti ako mu Robert bude prijetio. Nije mu točno rekao u vezi čega bi taj sastanak trebao biti održan, ali misli da se radilo vezano za prodaju vikend kuće Roberta Matanića. Naime, Marjanović je prodao tu kuću, a da Robertu nije dao novac, zna da je kuću


prodao nekom redaru iz jedne diskoteke. Marjanović mu je rekao da mu je Robert rekao da proda tu kuću, ali da je zadržao novac.

Marjanović je također spominjao odvjetnika Pilipovića, ali samo u kontekstu da ga on zastupa u nekim predmetima, nije ga spominjao u vezi prodaje ove vikendice. Zna da je Marjanović nešto prijetio Pilipoviću jer mu ovaj nije htio odlaziti na neke sudske rasprave budući ga Marjanović nije plaćao.

Kada je pristao na zamolbu Marjanovića da bude prisutan njegovom razgovoru s Matanićem, došao je pred zgradu u Aleji pomoraca gdje su se ovi našli, a kada je došao već ih je zatekao u razgovoru. Sjeća se da je u blizini bio parkiran Renault Magan plave boje i u njemu je bila djevojka Roberta Matanića.

Svjedok je stajao sa strane i u razgovor između njih dvojice se nije miješao niti ga je čuo. Kada su završili, Marjanović ga je upoznao s Robertom Matanićem, kratko su razgovarali, ali nikakvog govora nije bilo o tome da bi Robert Matanić trebao nekakva automobil ili motor.

Svjedok je iskazao da su on i Marjanović više vozila međusobno mijenjali uz novčanu

nadoplatu i sačinjavali su o tome ugovore.

Sjeća se jedne zgode, ali ne zna je li to bilo 2007. ili 2008., bilo je na Veliku Gospu, zajedno su išli kod njegovo oca u selo Vučjak i to je jedini slučaj kada su zajedno išli u inozemstvo. Tomislav Marjanović mu je pričao da je Robert Matanić veliki mafijaš, međutim, o nekim ubojstvima u Bugarskoj mu ništa nije govorio.

U novinama je pročitao da su Marjanović i Robert Matanić bili uhićeni u Negotinu zbog nekog oružja, a Marjanović mu je ispričao da su tom zgodom bili u hotelu, da je on nakratko izašao i da su ga tada uhitili, da je bio u pritvoru i čekao ekstradiciju. Ništa mu nije govorio o „nasilnom vađenju“ iz zatvora u Sremskoj Mitrovici. Rekao mu je da posjećuje Roberta Matanića, ali ništa nije govorio da bi za njega nabavljao nekakav novac niti automobile.

Na dan ubojstva Ive Pukanića s Marjanovićem je bio u društvu jer ga je on zamolio da ide s njim kod ujaka u Udbinu kojem je morao odnijeti neki novac. Putem su na radiju čuli da je ubijen Ivo Pukanić i svjedok je tada izričito pitao Tomislava Marjanovića ima li on s tim kakve veze ili Robert Matanić, a Marjanović mu je odgovorio „Jesi li lud, što pričaš gluposti“. Upitan da objasni zašto je to uopće pitao, iskazao je da je to zato što mu je on prikazao Roberta Matanića kao velikog mafijaša, rekao mu je da su njih dvojica vozili oružje. Marjanović mu je rekao da je odlazio u posjetu Robertu Mataniću u Sremsku Mitrovicu više puta, da mu je nosio pakete čokolade i različite hrane.

Na dan ubojstva s Marjanovićem se našao u 17,00 sati kod lokala „Zvjezdana prašina“, a u Zagreb su se vratili poslije 22,00 sata, a u razgovoru mu Marjanović nije spominjao gdje se nalazio do 17,00 sati.

Naveo je da zna da se Marjanović drogirao, šmrkao je heroin a bio je i na igli, sve to zna jer su se zajedno drogirali.

Naveo je da ima poznanika iz Dubrave po nadimku Miki, radi se o njegovom dugogodišnjem prijatelju kojem ne zna puno ime i prezime i da je smiješna pomisao da bi taj Miki nabavljao kutije za skidanje kodova sa automobila jer takva kutija uopće ne postoji. Jednom zgodom mu je u razgovoru Marjanović rekao da je bio sam kod Mikija s Robertom Matanićem jer da Robert Matanić od ranije poznaje Mikija.

Svjedok je o tome pitao Mikija, a on mu je rekao da to nije istina.


Tomislav Marjanović vozio je BMW 5 sive, metalik boje koji je nabavio na način da

ga je mijenjao za Škodu vlasništvo svoje majke. Nije mu poznato da bi Tomislav Marjanović ikada vozio „Renault 5“ plave boje, gospićkih tablica ili „Renault Megane“ zagrebačkih tablica kao ni BMW 5 crne boje. On mu je sam u razgovoru rekao da nikada nije bio u Bugarskoj.

Svjedok je u novinama čitao o događajima u Bugarskoj, a o tom događaju mu Marjanović nije ništa pričao. Kada je rekao da iz njegovih priča je ipak nešto bilo istina i da je to naknadno shvatio, tada je mislio na to da mu je on ispričao da je Robert Matanić veliki kriminalac a i sam je to zaključio kada je u novinama pročitao da je Robert Matanić zajedno s Marjanovćem u Srbiji uhićen s oružjem, ta mu je činjenica ukazivala da se zaista radi o velikom kriminalcu. Također je u novinama pročitao, a to mu je pričao i Marjanović da su tom zgodom kad su uhićeni u Srbiji njih dvojica zapravo išli u Bugarsku, ali da zbog velikog snijega nisu mogli proći.

Naveo je da na svoj mobitel je dobio poruku u kojoj mu se prijetilo na način da mu je rečeno da mora govoriti istinu.

Iskazao je da se jako boji svjedočiti iz razloga jer dobiva različite prijetnje, po njegovom mišljenju, od Tomislava Marjanovća za kojeg može reći da laže i manipulira ljudima. Zna da on ima policijsku pratnju, više puta je s njim bio kada ih je policija pratila i on mu se čak i hvalio da ta jedna „Škoda“ na početku njegove pratnje je imala 20 000 km, a u vrlo kratkom vremenu je došla do 60 000 km.

U to vrijeme, kada je on imao tu pratnju, su se družili, često su znali i bježati policiji u njegovom „Mercedesu C“ klase. On mu je pričao kako se sastaje s nekim Hrvojem koji mu govori kako treba svjedočiti, a svjedok osobno drži da je on manipulator koji puno priča i na takav način kako je on svjedočio mogao je i sam biti svjedok, na temelju onoga što je pročitao iz novina.

Navodi da mu je slao te neke poruke da se javi Brki iz USKOK-a, da će mu se skinuti kazne, da kaže da je bio u Bosni, a bio je u Bosni, ali kod njegovog pokojnog oca na Veliku Gospu. S Tomislavom Marjanovićem išao je, dakle, jednom u Bosnu, ali se nikada nisu sastali s osobom po imenu Željko Milovanović, za njega je samo čuo i vidio njegovo privođenje na policiju. To je zasigurno evidentirano na granici, a nakon toga su išli u Biograd na moru, s time da su prethodno pokupili dvije djevojke koje su bile s njima, a tom prilikom su i legitimirani. Kada mu je predočeno da se u spisu nalaze podaci da je legitimiran 19.8.2007., i to samo u društvu Tomislava Marjanovća, naveo je da je to bilo u tom razdoblju oko Velike Gospe.

Kada mu je predočeno da je izričito u istrazi rekao da se radilo o Velikoj Gospi, naveo je da je mislio na to razdoblje. Sjeća se da su tada kupili 50 g šećera u nekoj robnoj kući i CD-e, a išli smo točno u Salavuče. U Bosnu su išli vozilom marke „Golf“ plave boje, spušten i zatamljenih stakala, koji je Marjanović kupio kada je prodao kuću Roberta Matanića. Vezano za susret Tomislava Marjanovića i Roberta Matanića na koji ga je on pozvao jer se bojao, naveo je da se ne sjeća tko je točno kada došao, a kada mu je predočeno da je u istražnom postupku naveo da kada je svjedok došao, da su oni već razgovarali, naveo je da je to moguće.


Inače, Marjanović ga je zvao da ide na taj sastanak jer se bojao Matanića, a upitan da objasni kako ukoliko se on boji, svjedok kao zaštita dolazi kad već oni razgovaraju, naveo je da to ne može objasniti. Vezano za svoje navode da Tomislav Marjanović laže i da je manipulator, pa i ostale okolnosti koje je vezano za njega naveo u svom iskazu da objasni iz kojeg razloga se onda s njim intenzivno družio, naveo je da je to druženje bilo na njegovu inicijativu, on se svjedoku obraćao porukama da se želi vidjeti i zapravo mu je stalno objašnjavao zašto je u nekom postupku nešto rekao, a i sam je to htio raščistiti. Tako mu je rekao da je on zapravo zbog svih kazni koje ima samo iskoristio priliku da se iščupa. Upitan zašto cijelo vrijeme govori o Tomislavu Marjanoviću, a ne o predmetu ovog postupka, naveo je da je to zato što je on htio da svjedok potkrijepi njegovu priču i da određene stvari kaže, da je kontaktirao s nekim osobama iz Srbije, a svjedok to ne može učiniti. Zna da se protiv Tomislava Marjanovića ne vodi ovaj postupka jer je on dobio status krunskog svjedoka i pričao mu je da je tužitelj išao u Gospić, gdje se potpisivala neka presuda za njega i to preko vikenda, a sve u smislu kako će se to njemu stornirati. Ne zna tko je svjedoka predložio i na koje okolnosti u ovom kaznenom postupku, zna samo da je bio pozvan od istražne sutkinje Erne Dražančić. Ni sa kim od branitelja nije kontaktirao vezano za predmet ovog postupka. Tijekom 2008. sa Marjanovićem se družio često, intenzivno, gotovo svaki dan. U više navrata ga je vozio njegovom ocu u Klenavnik, otac mu je bio bolestan u to vrijeme, ta bolest je počela napredovati negdje početkom ljeta, a koliko se sjeća umro je sredinom 10. mjeseca, možda oko 20-og, ne zna točno. U vrijeme kada se družio sa Tomislavom Marjanovićem, ne zna da li se on viđao s Robertom Matanićem. Zna da ga je izbjegavao iz razloga koji je već ranije naveo i sjeća se da ga je jedne prigode zvao da s njim ide i kod redara u bar kojem je on prodao Matanićevu kuću. Ne zna što je Tomislav Marjanović dnevno radio i od čega je živio, zna da je dolazio k njemu u radionicu i smetao mu. Isto tako, zna da je prodavao kuće, mijenjao je aute, prodao je stan u Sigetu, a svjedok ga je vozio u Slavonski Brod, i to taj dan kada je prodao stan u Sigetu, išli su po njegovu suprugu. Isti dan je kupio vozilo marke „BMW“.

Iskazao je da je on ovisnik, isto kao i sam svjedok, zna da se i liječio. Znali su konzumirati opojnu drogu heroin i to onoliko koliko su imali, od pola do 3 grama dnevno. Svjedok Slobodan Ružić (listovi 5976-5981) iskazao je da je bio branitelj Roberta Matanića u predmetu, čini mu se 2005.g. koji se vodio pred Okružnim sudom u Negotinu, zbog oružja koje je pronađeno kod njega prilikom hapšenja.

U tom predmetu bila su dvojica okrivljenih, drugi Tomislav Marjanović te je svjedok angažirao da pored njega branitelj bude i kolega Aleksandar Aleksić iz njegove kancelarije, a iz razloga jer nije znao da li će biti kolizije u obranama okrivljenih.

Za obranu Roberta Matanića angažirala ga je njegova majka, čini mu se da se zove Milka, po nečijoj preporuci, a punomoć mu je u Negotinu u zatvoru potpisao osobno Robert Matanić i Tomislav Marjanović.

Majka Roberta Matanića dolazila je u posjet sinu, a ne može točno odrediti svoj broj susreta s njom, ali drži da su se vidjeli ne više od četiri puta. Tomislav Marjanović je od strane Roberta Matanića predstavljen kao netko tko nema sredstava i koji je u lošim odnosima sa svojim roditeljima tako da je Robert rekao da će on snositi njegove troškove.


Kada je Milka prvi puta došla kod njega rekla mu je da ih je u Negotinu dvojica, da je jedan njen sin, a drugi neki njihov rođak. Prilikom prvog susreta majka mu je dala oko 1.000 eura, a kasnije u razgovoru s Robertom isti mu je rekao da će kasnije on nadoknaditi troškove.

Nakon nekog kraćeg vremena kod njega u kancelariji se pojavio čovjek kojeg on zna kao Boban Đurović, poznaje ga površno kao poznanika. Rekao mu je da su ga zamolili da pomogne oko financiranja obrane Roberta Matanića i odmah je izvadio neki iznos i stavio na stol, par tisuća eura.

Svjedok mu je rekao da ne može primiti taj novac već da mora pitati svoga klijenta, što je i učinio, Robert se suglasio ali je i dalje ostao kod priče da će on to isfinancirati kada izađe iz zatvora. Boban Đurović je došao u kancelariju možda još jednom ili dva puta i svaki puta kada je došao donio je neki novac, sveukupno misli da mu je dao oko 10.000 eura, možda i manje, sveukupno sa sumom novca koje mu je dala majka Roberta Matanića.

Preko svjedoka Đurović nije slao Robertu Mataniću novac za trošak, Đurović mu nije

rekao tko ga je angažirao da izvrši plaćanje, već je rekao da je samo zamoljen da to učini, a Robert Matanić se s tim suglasio i nije mu ništa dodatno objašnjavao zbog čega to Đurović radi.

Nakon izricanja prvostupanjske odluke Okružnog suda u Negotinu, Robert Matanić je otišao na izdržavanje kazne zatvora prije pravomoćnosti, a u međuvremenu je započet postupak za njegovu ekstradiciju u Bugarsku.

Nakon što je Robert otišao u Sremsku Mitrovicu, kod njega je bio u posjeti nekoliko puta, a prije nego što se okončao ekstradicijski postupak, Matanić mu je otkazao punomoć jer je vjerojatno bio nezadovoljan njegovim učinkom budući je dozvoljena njegova ekstradicija.

Sjeća se da mu je Đurović jednom ili dva puta na ulici spomenuo Roberta Matanića i njihova neriješena pitanja u vezi obrane, ali svjedok nije na to obraćao pažnju. S time da se Đurović nije interesirao za tijek krivičnog postupka Roberta Matanića. Đurović također nikada nije spominjao Tomislava Marjanovića i da se novac daje i za njegovu obranu, ali je i stanje predmeta bilo takvo da ga je doživljavao kao sporedni dio tog predmeta.

Svjedok je također iskazao da je Robert Matanić htio da ga posjeti njegov advokat iz Hrvatske, Pilipović kojega je on o tome obavijestio. Kada je isti dolazio u posjetu kod Roberta Matanića u Negotin, našli su se u Beogradu, da se upoznaju. Svjedokinja Azra Radovanović (list 3397) iskazala je da je Bojana Gudurića upoznala preko internetske stranice Iskrica negdje krajem kolovoza 2008. Počeli su se dopisivati s time da joj on nije dao puno podataka o sebi, rekao je da studira pravo u Banja Luci, da živi svuda po malo i pomaže prijatelju koji vodi privatnu firmu u Zagrebu.

Ona je na Iskrici koristila korisničko ime „KOKE“ a on „BAJA“. Osim toga, komunicirali su i putem mobitela, on joj je dao dva svoja broja. Sa Bojanom se sastala u Zagrebu samo jednom, u prvoj polovici rujna 2008., u jednom kafiću. On joj se tada predstavio punim imenom i prezimenom jer joj se ranije na Iskrici predstavio samo imenom, a ne sjeća se točno je li tijekom tog predstavljanja rekao baš prezime Gudurić.

Međutim, kada su u tisku objavljene fotografije nakon atentata na Ivu Pukanića, Bojana je odmah po tim fotografijama prepoznala.


Ona se služila samo službenim mobitelom i to broj 091/4692 858 tako da je sa tog broja komunicirala i sa Gudurićem. Naknadno je preko jedne internetske usluge pregledavala brojeve koje je nazivala i utvrdila je broj 095/8964 971 na koji je zvala Bojana Gudurića. Svjedok Darko Bjelobrajdić (list 4290) iskazao je da je Sanja Gudurić njegova daljnja rođakinja a njenog supruga Bojana nije nikada upoznao niti vidio već samo preko fotografija. Sanjini roditelji su zajedno s njom u rujnu 1991. otišli iz Hrvatske u Novi Sad, a prije odlaska živjeli su u Karlovcu.

Po okončanju ratnih zbivanja počeli su dolaziti u Hrvatsku, kao i Sanja, a u srpnju 2008. Sanja mu se telefonom javila da će doći k njemu u posjetu s djetetom 05. kolovoza. Došla je 06. kolovoza zajedno s djetetom i zadržala se taj tjedan. Nakon toga je rekla da ide u posjetu svojoj baki i ujaku, Draganu Koliću u Josipdol.

Dok je bila kod njega pitala je bi li pristao prijaviti njenog supruga Bojana Gudurića

na svoju adresu jer da navodno prema hrvatskim propisima, ukoliko bi bio prijavljen u Hrvatskoj tri godine i oženjen za hrvatsku državljanku, a Sanja to jest, stekao bi pravo na hrvatsko državljanstvo.

On na to nije pristao i objasnio joj je da je slabo poznaje, a njenog supruga uopće ne poznaje i da zato ne može pristati. Nakon troga otišla je u posjetu Draganu Koliću, od tamo ga je zvala telefonom i tada su razgovarali kako svjedok ne može pristati prijaviti njenog supruga, a zna da je pokušala navedeno ishoditi i kod Dragana Kolića, ali nije uspjela, to je razabrao iz razgovor s njom.

Nije mu spominjala da je kod Dragana Kolića došao i Bojan Gudurić, ali je to naknadno čuo. Nije mu poznato kamo su otišli nakon Josipdola. Svjedokinja Marija Kolić (listovi 3513-3514) iskazala je da njen suprug Dragutin Kolić u Novom Sadu ima sestru Jadranku Petrović čija je kćer Sanja udata za Bojana Gudurića. Uobičajeno su održavali kontakte s Jadrankom, čuli su se telefonom a Jadranka je također dolazila i u Hrvatsku. S njenom kćeri Sanjom nije bila često u kontaktu, a supruga Bojana Gudurića uopće nije poznavala.

Sjeća se da je Sanja došla 10. kolovoza 2008. u njihovu kuću u Josipdolu, a otišla je 14. kolovoza. Toga se sjeća po tome što su 17. kolovoza imali krstitke prije kojih je Sanja otišla. Kada je došla bila je sama s djetetom od četiri mjeseca, a rekla je da joj se suprug Bojan službeno nalazi u Zagrebu. Nije rekla jesu li zajedno došli u Hrvatsku, ali je napomenula da namjeravaju od bratića u Karlovcu, Darka Bjelobrajdića tražiti da ih prijavi na svoju adresu stanovanja.

Naime, Sanja ima hrvatsku putovnicu, međutim njena majka je prodala stan u

Karlovcu gdje je ranije bila prijavljena pa su se ona i suprug trebali prijaviti negdje u Hrvatskoj jer njen suprug želi dobiti hrvatske papire. Sanja je bila kod nje dva ili tri dana kada joj je rekla da će Bojan doći na naplatne kućice u Oštarije, nije rekla odakle, ali se sjeća da ju je on navečer zvao te je ona otišla po njega i dovezla ga u njihovu kuću u Josipdol.

Tada je Bojana Gudurića prvi puta vidjela. Prespavali su kod njih, a ujutro su rekli da

idu na kupanje u Lešće te su poveli i njihovu djecu. Po povratku su bili u velikoj žurbi, rekli su da neće ručati i da hitno moraju ići jer da šef zove Bojana, a to je bilo 14. ili 15. kolovoza kada su otišli, rekli su da idu prema Bosni, prema Kladuši.


Nekoliko dana iza toga čula se sa Sanjom i rekla joj je da ih je Darko Bjelobrajdić odbio s prijavom na svoju adresu te nju zamolila da ih prijave. Rekla joj je da će razgovarati sa suprugom, da trenutno ne mogu to učiniti jer renoviraju kuću, ali da će je naknadno o odluci obavijestiti.

Mjesec dana nakon toga, a možda i više, poslala je Sanji poruku na mobitel da mogu doći k njima radi navedene prijave, a ona joj je odgovorila da dijete ima neki virus, da ga treba cijepiti i da će doći čim to obave. Međutim, nakon toga joj se više nije javljala niti odgovarala na njene poruke. Iznenadila se nakon nekog vremena kada je na televiziji vidjela da se Bojana Gudurića dovodi u vezu s ubojstvom Ive Pukanića. Njen suprug je tada nazvao svoju sestru u Novi Sad a ona mu je rekla da ne zna gdje se nalaze Sanja i Bojan već tri tjedna. Sa Sanjom je razgovarala uvijek, na mobitel, hrvatski, pozivnog broja 091, ali ima i mobitele iz Novog Sada pozivnog broja 00381. Navela je da je dragovoljno u PP Ogulin predala svoj mobitel da se presnimi kompletan sadržaj tog mobitela a svjedokinja je u to vrijeme koristila mobitel broja 091/769 9117. Svjedok Dragutin Kolić (list 3512) iskazao je da njegova sestra Jadranka Petrović živi u Novom Sadu, a ima kćer Sanju koja je udana za Bojana Gudurića i koja je rođena u Karlovcu te ima hrvatsko državljanstvo, dok njen suprug nema. U kolovozu 2008. pripremali su krstitke od djeteta kada je nekoliko dana prije istih Sanja telefonom nazvala njegovu suprugu i rekla da bi došla kod njih na mjesec dana. Njemu to nije odgovaralo jer su imali punu kuću pa je rekao supruzi neka je pozove na tjedna dana.

Sjeća se da je Sanja došla s djetetom, bila je kod njih dan ili dva, a tada je došao i njen

suprug, Bojan Gudurić kojega je Sanja dovezla, otišla je automobilom po njega na naplatne kućice. Rekli su mu da moraju ići u Karlovac gdje će ih Sanjin bratić prijaviti na svoju adresu. Slijedećeg dana su namjeravali ići u Karlovac, međutim Bojan je rekao da ih bratić neće prijaviti i da idu na kupanje u Lešće. Vratili su se oko 18,00 sati, bili su u velikoj žurbi, odmah su počeli nositi torbe, a Sanja je rekla da moraju ići jer Bojana šef zove da dođe na posao. Nakon toga su se odvezli prema Banja Luci, tako su mu rekli.

Inače, Sanja je došla vozilom marke Golf III, njemačkih registarskih oznaka, a koliko

se sjeća koristila je dva mobitela, hrvatskog i stranog pozivnog broja. Svjedokinja Valentina Ivčec (listovi 3488, 6801) iskazala je da je njen zaručnik Frane Dumančić pokušavao u Zagrebu naći neki smještaj pa je nazvao svog poznanika Roberta Matanića može li mu naći kakav stan.

Zna da je Robert Matanić u tome uspio te se Frane uselio u stan u Petrinjskoj 4 gdje je i ona zalazila, ali nije upoznala Roberta Matanića. Nije upoznala niti Amira Mafalanija, ne zna tko je taj stan koristio prije nego što je u njega uselio Frane i ne zna točan datum kada se Frane uselio u taj stan, ali bilo je to prije ubojstva Ive Pukanića. U stanu je bio četiri ili pet dana.

Svjedok Frane Dumančić (listovi 3489, 6801) iskazao je da Roberta Matanića poznaje još iz osnovne škole i dugo se nisu vidjeli, a negdje u ljeti 2008. ga je Robert nazvao i rekao da se vratio u Hrvatsku. Dogovarali su se da se nađu, ali do toga nije došlo. Svjedok mu je spomenuo da ima problem sa stanom i pitao ga može li mu pomoći da u Zagrebu nađe jeftino stan.


Dan iza ubojstva Ive Pukanića nazvao ga je telefonom i rekao da ima stan za njega. Sjeća se da je to bio petak i pitao ga je može li odmah useliti, ali mu je svjedok rekao da će useliti u ponedjeljak. U ponedjeljak ga je nazvao, a on mu je tada rekao da će ga nazvati jedan njegov prijatelj, kojeg zna od ranije i da će s njim dogovoriti detalje oko useljenja u stan. Robert mu je rekao da u stanu može biti tjedan dana dok nešto ne nađe, nije spominjao nikakvu cijenu, ali je rekao da će možda dogovoriti nešto i za dulju suradnju.

U ponedjeljak ga je nazvao Amir Mafalani i rekao mu da ga je uputio Robert te ga potom odveo u stan na adresi Petrinjska broj 4. U tom stanu je bio do četvrtka taj tjedan, a kada je došla policija s njim u stanu je bila i njegova djevojka Valentina Ivčec. Svjedok Krešimir Grubešić (listovi 3511, 6801-6802) iskazao je da Luku Matanića poznaje osam godina iz kvarta u kojem obojica stanuju. Negdje krajem rujna ili početkom listopada 2008. Luka Matanić ga je zamolio može li na svoje ime u rent-a caru sklopiti ugovor o najmu vozila za Roberta Matanića i to zbog toga što nitko od njih nije imao kreditnu karticu, a budući je najmoprimac morao ostaviti slip kao garanciju povrata vozila. Pristao je to učiniti te su otišli u rent-a car AMC gdje je Robert Matanić iznajmio vozilo Golf V srebrne boje, a ugovor je sklopljen na njegovo ime s time da je ostavio slip svoje kreditne kartice. Robert je preuzeo vozilo i koliko zna koristio ga 5-7 dana, a nakon toga je vozilo vratio i najam platio u gotovini.

Zadnji dan kada je isticao najam nazvao ga je djelatnik rent-a cara i pitao hoće li

vozilo taj dan biti vraćeno, a on je rekao da ne zna i da će nazvati Luku Matanića što je i učinio, a Luka mu je rekao da se Robert i on upravo vraćaju, ali nije rekao odakle. Luka mu nije rekao zašto iznajmljuju vozilo niti je čuo da bi to vozilo trebalo ići u inozemstvo, a Luku je nazvao na njegov mobitel od firme u kojoj radi. Svjedok Borko Ribić (listovi 3510, 6912-6913) iskazao je da je zaposlen u rent-a caru „AMC“ sa sjedištem u Sesvetama, a radi u poslovnici u Zagrebu, Vukovarska 74 kao referent za najam vozila. U rujnu ili listopadu 2008. upoznao je Roberta Matanića koji je kao stranka došao iznajmiti vozilo.

U prvom navratu nazvao ga je kolega s ranijeg posla, Branko Vujanović, te ga zamolio može li pronaći nekakvo vozilo za najam njegovom prijatelju, a kada je taj prijatelj došao u poslovnicu utvrdio je da se radi o Robertu Mataniću. On je uzeo u najam vozilo Golf V, koristio ga je četiri ili pet dana, a potom ga vratio plativši najam gotovinom. Tom zgodom nije tražio nikakvu garanciju prilikom iznajmljivanja jer ga je prethodno zvao poznanik pa je smatrao da je to garancija.

U drugom navratu se radilo o vozilu marke „Seat Leon“ koji je na svoje ime unajmio prijatelj od Roberta Matanića, ne sjeća se imena, ali dopušta mogućnost da se radilo o Krešimiru Grubešiću. Naime, Robert Matanić nije mogao iznajmiti vozilo na svoje ime jer nije imao kreditnu karticu, a upravo se slip kreditne kartice uzimao kao garancija povrata vozila. Zbog toga je ugovor sačinjen na ime njegovog prijatelja koji je provukao svoju kreditnu karticu a Robert Matanić je u ugovoru naveden kao dodatni vozač.

Ne može se precizno sjetiti kada mu je vozilo dano u najam, u ovom drugom navratu,

ali to se vidi iz ugovora. Vozilo je koristio nekoliko dana, vratio ga i platio gotovinom. Luku Matanića ne poznaje. Koliko se sjeća, oba vozila su bila požeške registracije i u

oba navrata kada je vozilo iznajmljeno, Robert Matanić i njegov prijatelj su pitali može li vozilo ići preko granice i on je rekao da može.


Svjedok Vedran Duhaček (listovi 3102, 6811) iskazao je da je zaposlen kao grafičar u „NCL Media Grupi“ u Zagrebu, Vlaška 40. Dana 23. listopada 2008.g. nalazio se na radnom mjestu, u prizemlju objekta koji se nalazi u dvorištu. Njegovo radno mjesto udaljeno je 5 m od prozora koji gleda prema parkiralištu, a on je prema tom prozoru bio okrenut licem. U jednom trenutku je samo začuo detonaciju i bljesak i potom je osjetio da je zadobio posjekotine po licu od krhotina stakla. Tog dana nije vidio Ivu Pukanića niti Niku Franjića, ali zna da su bili u Nacionalu.

Iako je licem bio okrenut prema parkiralištu mjesta događaja, toga dana nije vidio

ništa čudno ni neobično, nije čak uočio niti gdje je bilo parkirano vozilo Ive Pukanića. Kasnije je u novinama vidio da je vozilo bilo parkirano praktički pola metra od prozora iza kojeg se nalazi prostorija u kojoj je sjedio.

Osim njega, u prostoriji je bilo još ljudi, petorica ili šestorica iz grafike i još nešto

novinara. Konkretno, sjeća se da su u prostoriji bili Ivica Horvat, Damir Čizmin, Tin Horvat, Tomislav Karaminčić, Mladen Smjanović i Aleksandar Stajačić. Inače, rijetko ulazi u zgradu preko parkirališta na kojem je mjesto događaja tako da niti prethodnih dana nije vidio nikakve sumnjive osobe na tom parkiralištu. Nije išao liječniku, a zadobio je ogrebotine od stakla po licu.

Koliko zna, za ulazak u parkiralište postavljena je rampa koja se podiže po čuvaru tako da ne može baš svatko ući na parkiralište. Ne zna je li taj dan čuvar bio na parkiralištu, a na parkiralište Nacionala automobilom se može ući samo preko jednog ulaza. Mjesta za parkiranje su obilježena, a koliko zna Nacional je imao 4 ili 5 mjesta, čini mu se u nizu, s time da ne zna je li Ivo Pukanić parkirao vozilo uvijek na istom mjestu. Svjedok Ivica Horvat (listovi 3103, 6811-6812) iskazao je da je zaposlen u „NCL Media Grupi“ u Zagrebu, Vlaška 40 kao direktor proizvodnje. Dana 23. listopada 2008. došao je na posao oko 11,00 sati te je tada razgovarao nešto u vezi posla s Ivom Pukanićem. Nakon toga se spustio u podrumsku prostoriju gdje se nalazi njegovo radno mjesto i tamo se nalazio i u vrijeme eksplozije.

Oko 18,00 sati u podrum je došao Ivo Pukanić, malo je s njim porazgovarao i potom je izašao na dvorište prema svom vozilu. Njegovo radno mjesto smješteno je neposredno uz prozor koji gleda prema parkiralištu, a sjedi na način da je leđima okrenut parkiralištu. U jednom trenutku samo je začuo eksploziju iza svojih leđa, prozor koji je bio na udaljenosti od njega oko pola metra gledajući iznad njegove glave, izletio je iz ležišta tako da je zadobio posjekotine po rukama.

Ivo Pukanić je inače vozilo parkirao uobičajeno, na jednom od šest parkirališnih mjesta koja je Nacional imao u najmu, ali ne uvijek na istom mjestu. Osim toga, imaju parkirališna mjesta i u njihovom dvorištu pa je Pukanić ponekad parkirao vozilo i tamo. Parkiralište mjesta događaja nije otvoreno za ulazak svih automobila već ovlaštena vozila imaju daljinski upravljač kojim vozači podižu rampu i ulaze u parkirališni prostor. Međutim, pokraj te rampe i bez podizanja mogu proći pješaci pa i motocikli. Na parkiralištu se također uobičajeno nalazi čuvar, ali nije mu poznato je li tamo bio i kritičnog dana.

U blizini mjesta događaja kreće se uvijek puno ljudi, ne samo djelatnici Nacionala i

studenti, a i njegovo radno mjesto okrenuto je leđima mjestu događaja, prozor se ne nalazi u


razini njegovo vidokruga, pa ni toga dana a niti ranije nije primijetio bilo kakve sumnjive osobe na parkiralištu.

Iskazao je da su njihovo dvorište i parkiralište na kojem je mjesto događaja

međusobno povezano metalnim vratima za pješake. U njihovo dvorište ulazi se kroz Vlašku ulicu, a u parkiralište kroz Palmotićevu. U trenutku eksplozije u prostoriji se zajedno s njim nalazilo još 10 do 15 ljudi. Svjedok Danijel Bjelkanović (listovi 3491, 6812 spisa) iskazao je da je Amira Mafalanija upoznao preko Ivice Dejaka iz Siska i bio je direktor firme a ne zna kako je poslovala ta firma i je li netko unutar te firme podizao robu, vjerojatno je jer je morao odlaziti na sudove. S Mafalanijem je komunicirao putem mobitela, a Amir je imao četiri ili pet brojeva. Kada mu je predočeno da je u istražnom postupku drugačije iskazivao i kada mu je pročitan njegov iskaz, naveo je da je doista tako iskazivao i da se detalja ne sjeća jer je to bilo davno.

U istražnom postupku iskazao je da je preko poznanika Ivice Dejaka upoznao Amira Mafalanija nakon čega su odlučili zajednički otvoriti trgovačko društvo „Sigrad gradnja“ d.o.o. sa sjedištem Kolareva 5 ili 15. Svjedok je bio direktor trgovačkog društva, a Amir je na ime istoga podizao različitu robu predstavljajući se kao Damir Jelić, te tu robu nije plaćao. Od Amira je dobio na potpis neke zadužnice koje je pristao potpisati. Nije mu poznato što je Mafalani učinio s tom robom, ali je jednom zgodom bio s njim na jednom skladištu u Novom Zagrebu i tamo je vidio gomilu različite robe. Amir mu je obećao da će u svemu tome proći nekažnjeno jer da će on pronaći nekoga na koga će prepisati firmu, tako se i dogodilo jer je on pronašao jednog mladića iz Slavonskog Broda na kojega je potom prepisao firmu 19. svibnja 2008.

S Amirom je komunicirao putem mobitela i to sa svog broja 091/9287 583, a komunicirali su sa Amirovim mobitelima 095/893 1918, 099/245 6240, 091/610 0201 i 091/2244 212. Amir je dolazio k njemu u društvu s nekim muškarcima koje nije vidio jer su ostajali u njegovom vozilu marke Mercedes. Svjedok Stjepan Bešenić (listovi 3105, 6812 spisa) iskazao je da je vlasnik caffe bara „Serbus“ koji se nalazi u sklopu auto-praonice u Zagrebu, Denzlerova 26. Poznaje Roberta Matanića a i njegovu djevojku Andrijanu Stanić jer žive u istom kvartu i zalaze u njegov caffe bar, a u istim okolnostima upoznao je i Amira Mafalanija te Luku Matanića.

Dana 29. listopada 2008. u caffe baru u večernjim satima se nalazila Andrijana Stanić u društvu svoje prijateljice kojoj ne zna ime, kada su ušli djelatnici policije koji su je legitimirali, upitali je li ona djevojka Roberta Matanića a potom je odveli sa sobom. Andrijani je na šanku ostao mobitel, sjeća se da je po odlasku policije taj mobitel zvonio, međutim on se nije javljao. U lokalu je ostala prijateljica od Andrijane, ali se ni ona nije javljala na mobitel. Njoj je rekao da je Andrijana zaboravila mobitel. Te večeri uopće nije razgovarao s Amirom Mafalanijem na Andrijanin mobitel, jer kao što je rekao, na isti se uopće nije javljao.

Po prilici za 20 minuta policajci su se vratili po Andrijanin mobitel te su ga uzeli sa šanka. 100% je siguran da se na Andrijanin mobitel nije javljao, bio je na šanku i vidio je da se nitko nije javljao. Ne može objasniti da ukoliko je na mobitelu registriran neki poziv a da se netko javio.


Na glavnoj raspravi je, pak naveo da je mobitel Andrijane Stanić zvonio, čini mu se

pet puta i da se na jedan od tih poziva javio, ne zna točno tko je zvao, bila je jedna muška osoba koja je pitala za Andrijanu, a on je rekao da ju je odvezla policija.

Kada mu je predočeno da je u istražnom postupku o ovoj okolnosti drugačije iskazivao, odnosno, da je 100% siguran da se nije javio na mobitel Andrijane Stanić, upitan da objasni odstupanja naveo je da ne zna.

Na raspravi je također naveo da je mobitel ostao na stolu, a kada mu je predočeno odstupanje od iskaza u istrazi gdje je izjavio da je mobitel ostao na šanku, naveo je da misli da je mobitel ostao na stolu, a da ga je on premjestio na šank. Svjedok Gordan Tomšić (listovi 3399, 6911-6912 spisa) iskazao je da je vlasnik i direktor trgovačkog društva „Rotomar grupa“ koje se bavi hortikulturom i građevinskim radovima. Prije tri godine (od davanja iskaza 15. siječnja 2009.), kod njih je počeo raditi Luka Matanić na neodređeno vrijeme, kao vozač – bagerista. Sjedište poduzeća je u Lašćinskoj 21-a, a u centru grada nemaju poslovne prostore.

Njegovi roditelji Tihomir i Ana Tomšić stanuju u Palmotićevoj 3, II kat te kako su stari i bolesni on ih posjećuje i koristi parkirališno mjesto u dvorištu Palmotićeve 3. Na to parkiralište može se ući jedino tako da se daljinskim upravljačem podigne rampa, a on je imao daljinski za podizanje te rampe.

K roditeljima je odlazio osobno, ali je vrlo često znao poslati nekoga od djelatnika, tako da je znao poslati i Luku Matanića ako je bilo potrebno da nešto odnese. Daljinski upravljač držao je u službenom vozilu koji je isključivo on koristio, a kada bi slao nekoga od djelatnika oni su također koristili službeno vozilo i parkirali u Palmotićevoj 3. Nikada im nije davao daljinski osim djelatniku Tomislavu Pograncu, međutim njegovi djelatnici su i bez daljinskog uspijevali parkirati u dvorištu Palmotićeva 3 jer bi potrubili čuvaru koji bi podigao rampu.

Luku Matanića je rijetko slao svojim roditeljima, a zadnji puta ga je pozvao da pođe s njim u mjesecu lipnju 2008. kada mu je pomogao bolesnog i nepokretnog oca spustiti s drugog kata do vozila, iza toga, još jednom u rujnu ga je poslao k roditeljima, službenim vozilom. Misli da ga nakon toga više k njima nije slao, ali nije 100'% siguran.

Luka je bio dobar djelatnik, uredno je dolazio na posao, nije kasnio i sve poslove je uredno obavljao. Rekao mu je da ima bratića Roberta Matanića koji je u Srbiji u zatvoru, a i za sebe mu je rekao da ima za odslužiti još tri mjeseca zatvorske kazne, zbog čega je na to vrijeme prekinuo s radom, a po odsluženju kazne se odmah vratio na posao. Luka je koristio službeni mobitel 091/221 3338. Na dan ubojstva Ive Pukanića na posao je došao u 08,00 sati i bio na poslu puno radno vrijeme radeći na bageru u mjestu Brezovica sve do 16,00 sati, a ne zna je li nakon toga došao u sjedište poduzeća u Lašćinsku.

Sjeća se da je slijedećeg dana tražio da ga pusti s posla ranije, to je najavio dan ili dva prije tako da je toga dana otišao s posla oko 12,30, možda i oko 13,00 sati. Luka je inače na poslu provodio uglavnom cijelo radno vrijeme, a nešto prije ubojstva Ive Pukanića je jednom ili dva puta tražio da sa posla izađe na neko kraće vrijeme zbog traženja novog posla. To je bilo nakon što mu je svjedok najavio da će mu dati otkaz zbog smanjenja posla, a to je učinio


po prilici 15 dana prije ubojstva Ive Pukanića, tako da je dogovor bio da od 01.11.2008. Luka kod njega više ne radi. Roberta Matanića i Amira Mafalanija nikada nije osobno upoznao.

Iskazao je da njegovi djelatnici inače koriste službene mobitele u skladu s

dogovorenim limitom od 350,00 kn, toga se držao i Luka Matanić, ali je u rujnu limit prešao i potrošio oko 600,00 kn. Nije ga pitao za objašnjenje a on mu je rekao da mu višak skine s plaće. Prije nego je dobio službeni mobitel zna da je koristio privatni broja 095. Iskazao je da 30-ak dana prije pa do ubojstva Ive Pukanića je Luka sasvim sigurno dolazio na posao svaki dan i bio na poslu cijelo radno vrijeme. Svjedok Mijo Žuljević (listovi 6002-6003, 6912) iskazao je da je Roberta Matanića upoznao prije 10-ak godina. Naime, ima vikendicu u blizini Zeline, a jednom zgodom u novinama je pročitao da se u blizini njegove vikendice prodaje jedna druga pa ju je odlučio otići pogledati. Slučajno je tada u kafiću susreo Roberta Matanića koji je pošao s njim i na kraju on kupio tu vikendicu u mjestu Bunja za iznos od 5.000 DEM. Kako su vikendice blizu, povremeno su se posjećivali, on mu je posuđivao alat, a ponekad čak i novac za preuređenje te vikendice.

Kada je bio u zatvoru u Srbiji, Robert Matanić ga je nekoliko puta zvao mobitelom i rekao mu da mu treba iznos od 10.000 eura, čini mu se da je spomenuo da je to u svrhu financiranja odvjetnika te ga pitao bi li mogao naći nekoga da mu taj novac pozajmi uz zalog vikendice, a ako ne, može li pronaći kupca za vikendicu. Nikoga nije mogao pronaći tko bi bio voljan pozajmiti ovu svotu, a Robert Matanić mu je rekao da kupcu ponudi vikendicu za iznos od 12.000 eura. Pronašao je jednog mladića koji je bio redar u disko klubu i bio je zainteresiran za kupovinu vikendice, Tomislav Aleksić, ali je ponudio iznos od 9.000,00 eura.

On je to priopćio Robertu Mataniću koji je na to pristao i rekao mu da se u vezi punomoći za prodaju vikendice obrati Tomici Marjanoviću, zvanom Vjeverica a kojeg je upoznao kada je dolazio u vikendicu Roberta Matanića. Robert Matanić mu je rekao da Marjanović ima punomoć za prodaju vikendice i nakon toga ga je Marjanović nazvao i rekao da je razgovarao sa Robertom te predložio da ugovori sastanak s kupcem.

Sva trojica su se našla u jednom lokalu blizu Zeline, odnosno, blizu vikendice, Marjanović je rekao da ima punomoć za prodaju te su se on i kupac dogovorili oko prodaje te vikendice. U daljnjim pregovorima svjedok nije sudjelovao niti je bio prisutan kod isplate, a Tomislav Aleksić mu je kasnije rekao da je sve prošlo u redu.

Kasnije je čuo, ne zna točno od koga da navodno Marjanović novac od prodaje nije poslao Robertu Mataniću. Nakon što se Robert vratio u RH, odnosno, nakon izručenja iz Bugarske nije mu se uopće javljao. Tomica Aleksić mu je rekao da je Matanić kontaktirao u vezi vikendice i da mu je on rekao neka se obrati svjedoku, ali ga Robert nikada nije kontaktirao. Tomica Aleksić mu je rekao da Matanić nije bio zadovoljan nečim oko prodaje te vikendice, ali ne zna točno čime.

Iskazao je da je Robert Matanić kada ga je upoznao živio u lošim imovinskim prilikama, bio je siromašan. Poznato mu je da je između Tomsilava Marjanovića i kupca vikendice postignut dogovor o cijeni od 9.000 eura i Aleksić mu je rekao da je on taj iznos platio. Nije mu poznao je li on, osim novaca, još nešto dao na ime kupovnine. Robert Matanić mu je, kad ga je zvao telefonom iz Sremske Mitrovice, rekao da njegov odvjetnik Zoran Pilipović također ima punomoć za prodaju vikendice.


Iskazao je da nakon što je spojio Tomislava Marjanovića s kupcem više se s Robertom nije čuo. Znao je da je on u zatvoru imao ilegalno mobitel i da su mu ga u više navrata pronalazili i oduzimali a to je bilo pred njegovo izručenje. Prije prodaje vikendice nije bio u kontaktu s Tomislavom Marjanovićem a o njemu s Robertom ništa dugo nije razgovarao osim da Marjanović ima punomoć, da će preuzeti novac od prodaje vikendice i da će ga poslati Robertu Mataniću. Luku Matanića i Amira Mafalanija poznaje jer su dolazili u vikendicu kod Roberta Matanića. Svjedok Egon Majer (listovi 3490, 6921) iskazao je da je vlasnik skutera marke „Piagio“ koji je bio uredno registriran, ne sjeća se točne registracije, ali moglo se raditi o registarskoj oznaci ZG 623-V. Taj skuter je parkirao godinama ispred svoje kuće u Buconjićevoj 14, koristio ga je vrlo rijetko, možda jednom tjedno.

Uopće nije primijetio da bi sa tog skutera nestala registarska tablica. Na dan ubojstva Ive Pukanića bio je na moru, a vratio se dva dana nakon ubojstva Ive

Pukanića, čini mu se. Shvatio je da je nestala tablica s njegovog skutera tek kad je ekipa za očevide došla i počela obavljati očevid. Zadnji puta je skuter koristio 12 ili 13 dana prije ubojstva Ive Pukanića, ali tada uopće nije obratio pažnju da li se na njemu nalazila registarska pločica. Svjedok Goran Simović (listovi 5544-5545, 6921-6923) iskazao je da je direktor trgovačkih društava „Srbija projekt“ i „Novi Beograd“ sa sjedištima u Beogradu, a u istima je Slobodan Đurović član Upravnog odbora s time da je u društvu „Novi Beograd“ zapravo suvlasnik, iako se to društvo formalno vodi samo na svjedoka kao vlasnika. Naime, u trenutku kupnje tog društva Đurović nije imao dostatno dugo vrijeme prebivalište u Srbiji, što je bio uvjet za kupnju tijekom privatizacije.

Inače, Đurovića je upoznao sredinom 2006. kada mu je predstavljen kao poslovni čovjek porijeklom iz Crne Gore koji se upravo vratio iz Francuske. Svjedok je u to vrijeme imao privatno poduzeće koje se bavilo izvođenjem građevinskih radova i investiranjem u izgradnju stanova. Tijekom 2006. Đurović i on su počeli pregovarati o investiranju u projektiranje i izgradnju stanova, a tu su suradnju konkretizirali 2007. kada je Đurović odlučio uložiti kapital u projektantsku firmu, društvo „Novi Beograd“.

Svjedok je postao direktor tog projektantskog biroa, a Đurović član Upravnog odbora.

Posao se vrlo brzo raširio, ušli su u Merkator i obavljali poslove projektiranja za njih, bavili se projektiranjem na području Crne Gore gdje su radili na hotelsko-poslovnom kompleksu 2007. i 2008. U Srbiji su poslovi u građevinarstvu išli uzlaznim tokom, poslovali su jako dobro, a javili su se i na oglas za kupovinu zemljišta na izvanrednoj lokaciji u Novom Beogradu, koje su na javnom natječaju uspjeli kupiti, a nakon nekog vremena je Đurović to zemljište prodao. Gradili su poslovno-stambeni kompleks u Baru, jedan stambeni kompleks pokraj Bara, a osim toga bavili su se i velikim brojem manjih projekata.

Za Đurovića može reći da je energičan i sposoban poslovni čovjek, elokventan, izvanredno puno poslovne energije, vrlo su blisko surađivali i isti ga je detaljno obavještavao o svom kretanju i odlascima izvan Srbije. Tako zna da je odlazio u Pariz, a osim toga kretao se gotovo isključivo na relaciji Beograd-Bar.

Potpuno mu je nevjerojatno da se on dovodi u kontekst zbivanja povodom kojeg se vodi ovaj kazneni predmet. Na dan kada je uhićen, čuli su se telefonom te mu je rekao da ide


nakratko do Zagreba i da se vraća odmah poslijepodne. Naime, poslijepodne su trebali ići na dogovor za aukciju jednog poduzeća. Tih dana intenzivno su skupljali novac za tu akciju i misli da je njegov put u Zagreb bio u tu svrhu, ali mu konkretno Đurović nije rekao zbog čega ide nakratko u Zagreb toga dana. Nikad ranije mu nije rekao da odlazi u Zagreb tako da mu nije ništa poznato o tome da li je on i ranije odlazio u Zagreb.

Nikoga od osumnjičenika u ovom kaznenom predmetu ne poznaje. Sretena Jocića osobno ne poznaje, ali je dva puta bio u društvu u kojem se on nalazio. Nikada mu Đurović nije rekao da bi bio u bilo kakvoj vezi sa Sretenom Jocićem, poput kumstva, ali to je indirektno saznao 2007. Sjeća se dva događaja u kojima se slučajno zatekao u društvu sa Đurovićem i Sretenom Jocićem, bila je to situacija u kojoj je bilo prisutno 10-ak ljudi u restoranu nogometnog klupa Partizan, a drugi puta u hotelu Moskva.

Prihodi Đurovića su po procjeni svjedoka mjesečno iznosili 10.000 – 15.000 eura, a on je u skladu s tako velikim prihodima i živio i puno trošio, pa je na primjer stanovao u hotelu Intercontinental, što je izuzetno skup hotel tako da u prvi mah nije mogao vjerovati da tamo netko može stanovati. Đurović je imao veliku imovinu i temeljem nje ogromne prihode, budući da poduzeća koja su kupljena u privatizaciji su bili vlasnici tih nekretnina, neke su bile vrlo vrijedne, a osim toga prihod je dobivao iz djelatnosti tih poduzeća, tako da su ta poduzeća ostvarivala na stotine tisuća eura dobiti, dok su se investicijski prihodi mogli izraziti u milijunskim vrijednostima.

Iskazao je da je dnevno provodio 4-5 radnih sati s Đurovićem koji je radio praktički 24 sata jer je bio ogromne poslovne energije, tako da po njegovoj procjeni jednostavno nije imao vremena da se bavi kriminalnim djelatnostima. U prisutnosti svjedoka nitko ga nikada nije nazvao nadimkom Kardinal, niti je ikada čuo da bi to bio nadimak kojim se on korist.

Naveo je da mu je poznato kako je inicijalni kapital Đurovića koji je ulagao u kupovinu poduzeća potjecao iz Francuske. To mu je Đurović rekao kada je trebalo platiti prvu ratu privatizacije društva „Novi Beograd“, i to da novac drži u Crnoj Gori, da za njega ima potvrdu i da se radi o kapitalu koji namjerava investirati u Srbiju i Crnu Goru. Poznato mu je da je Slobodan Đurović vlasnik i trgovačkog društva „Karizia“ koje je osnovano da bi bilo nosioc ugovora kod kupovine zemljišta u Novom Beogradu, a poznato mu je da je bio vlasnik i poduzeća „Grasson“.

Upitan od strane VI optuženika da li je na dan uhićenja od njega čuo da ide u Zagreb ili samo do hrvatske granice, svjedok je naveo da misli da mu je Đurović rekao da ide samo do granice Hrvatske, a nije mu rekao zbog čega. Toga dana u pet poslije podne trebali su se sastati radi dogovora za sutrašnju aukciju. Toga dana su se vidjeli oko 13,00 sati, odnosno, između 13 i 13,30 na poslovnom doručku i dogovorili su se da će se toga dana vidjeti u 17,00 sati. Kada mu je predočena rečenica iz istražnog postupka u kojoj je naveo „Nikada ranije nije mi rekao da odlazi u Zagreb tako da mi nije ništa poznato o tome jer je on i ranije odlazio u Zagreb“ naveo je da to tako nije rekao i da je smisao te rečenice da mu nije uopće poznato je li on odlazio u Zagreb. Svjedok Ive Bitunjac (listovi 3104, 8760-8761) iskazao je da je vlasnik stana na III katu u Petrinjskoj broj 4 koji je namjeravao iznajmiti i oglasio je putem Interneta. Javilo mu se više osoba a između ostalih i muškarac koji se predstavio kao slovenski državljanin Franc


Kaiser. Došao je u društvu još jednog muškarca te im je obojici pokazao stan. Rekao mu je da se bavi borilačkim vještinama, nisu puno razgovarali, govorio je laganim slovenskim naglaskom, ali je uočio da to nije tipičan slovenski izgovor.

Dva ili tri dana nakon što mu je pokazao stan ponovno su se našli opet u stanu te je on tada definitivno odlučio uzeti stan u najam. Nisu dogovorili vrijeme trajanja najma već mu je on unaprijed platio najamninu za jedan mjesec i odmah upao u posjed stana. Za dva ili tri dana svjedok je došao u stan i donio mu ugovor o najmu stana koji je isti potpisao, a svjedok je taj ugovor, odnosno svoj potpis na ugovoru prethodno ovjerio kod javnog bilježnika. Ostavio mu je i fotokopiju svoje putovnice s kojom se legitimirao i čiji izvornik mu je predočio.

Za tog Franca Kasiera može reći da je bio starosti između 30-35 godina, visine između 180 i 185 cm, srednje tjelesne građe, kratko ošišan, bucmastog lica. Kad su se prvi puta susreli bio je u društvu s prijateljem koji se nije predstavio, tamnije puti, poput Roma, tamne kose starosti 30-ak godina. Na glavnoj raspravi svjedok je iskazao da ne može sa sigurnošću tvrditi, ali da bi III optuženi Amir Mafalani mogao biti muškarac koji je bio u društvu osobe koja je unajmila stan, a za koju je rekao da bi mogao biti V optuženi Bojan Gudurić.

Naveo je da mu je on dao broj telefona na koji ga može nazvati i to 095/898 0318. Neko vrijeme nakon događaja kada je k njemu dolazila policija i izvijestila ga da im je nešto sumnjivo u vezi tog stana, par dana nakon eksplozije, otišao je u stan, otvorio ga svojim ključevima, međutim, u stanu nije nikoga zatekao samo neke stvari od tog Kaisera Franca. Svjedok Dražen Golemović (listovi 5997-5998) iskazao je da od svih optuženika u ovom postupku nikada nije upoznao niti jednoga, ali je ispričao događaj u kojem je sudjelovao a vezan za Roberta Matanića. Bilo je to prije 3 ili 4 godine (od davanja iskaza 17. rujna 2009.) kada ga je nazvao telefonom prijatelj Zdravko Radulović zvani Baja iz Crne Gore i koji mu je tada rekao da se u zatvoru Sremska Mitrovica nalazi jedan Hrvat, da se zove Robert Matanić i da bi Baji trebalo pozajmiti 3.000 eura za vađenje Roberta Matanića iz zatvora.

Roberta Matanića uopće nije poznavao niti je do tada čuo ikada za njega, ali je imao potpuno povjerenje u Baju i pristao je na njegovo traženje te mu rekao da pošalje čovjeka po taj novac. Ubrzo se pojavio jedan mladić, ne zna mu ime, starosti oko 30-ak godina, crnokos, kratko ošišan, normalne tjelesne građe i njemu je predao iznos od 3.000 eura. Baja mu je samo u razgovoru rekao da Roberta Matanića treba izvući iz zatvora jer ga žele izručiti u Bugarsku.

Nakon što je predao novac s Bajom više nije kontaktirao. Roberta Matanića nije nikada upoznao niti je on bio u obvezi da mu vrati ovaj novac već je u toj obvezi bio Baja. Samo tom zgodom kada je Baja nazvao telefonom, Robert Matanić se javio na telefon, Baja mu je predao slušalicu i tada mu se Matanić osobno zahvalio. Tada su ga nazvali iz zatvora u Sremskoj Mitrovici a Baja mu nije objasnio što točno misli pod terminom „vađenje“ Roberta Matanića iz zatvora niti je spomenuo tko bi to trebao obaviti.

Iskazao je da je bio jako dobar prijatelj s Ivom Pukanićem, ali niti od njega nije čuo nikada ime bilo kojeg okrivljenika iz ovog postupka niti je te osobe ikada upoznao ili s njima kontaktirao. Isto se odnosi i na Sretena Jocića kao i na Stanka Subotića. Naveo je da nikada nije čuo za osobu po imenu Kardinal ili Boban.


Naveo je da u telefonskom razgovoru s Bajom je dogovorio da dečko koji dolazio po

novac za Roberta Matanića će nazvati i najaviti svoj dolazak, a da će mu Baja dati njegov broj. Tog dana kad je dolazio taj ga je dečko zaista nazvao i to dva puta a našli su se u lokalu pod imenom Mozart u Poreču na rotoru. Preko puta lokala se nalazi jedna mala benzinska postaja INE. Taj mladić bio je težine oko 75 kg, visine oko 185 cm i govorio je hrvatskim jezikom.

U razgovoru o izvlačenju Roberta Matanića s Bajom nije bilo spomenuto ime Željka Milovanovića a niti je bilo spomenuto nasilno izvlačenje.

Svjedok Danko Salopek (listovi 4369, 7406) iskazao je da je bio djelatnik Policijske postaje Ogulin i negdje krajem mjeseca studenog 2008. u policijsku postaju došao je Dragutin Kolić želeći dati određene obavijesti vezano za Bojana Gudurića, a jer se njegova obitelj spominjala u medijima i povezivala s Gudurićem. S njim je pristupila i supruga Marija Kolić koja je ponovno došla za nekoliko dana i sa sobom donijela svoj mobilni uređaj. Kako ih je obavijestila da su na tom mobilnom uređaju SMS poruke koje je razmjenjivala sa Sanjom Gudurić te brojevi telefona, tražila je da sadržaj njenog mobitela presnime, predala im dragovoljno mobitel radi presnimavanja, a svjedok je njegov sadržaj presnimio na laptop. Svjedok Vedran Rodić (listovi 3395, 7406) iskazao je da je vlasnik restorana „Europa“ u Svetom Ivanu Zelini, radi se o obiteljskom restoranu u kojem svakodnevno radi. Prije 7 ili 8 godina upoznao je Roberta Matanića, najprije kao gosta u restoranu a nakon toga su se počeli družiti jer je češće dolazio. Obojica vole jake i velike motocikle pa ih je to povezivalo, ali uglavnom su se družili prilikom njegovih dolazaka u restoran, malo kada izvan toga. On je dolazio na ručkove ili večere, dolazio je u društvu sa svojom djevojkom, ne zna joj ime, sa bratićem Lukom Matanićem za kojeg je rekao da mu je nadimak Pastrva.

Po prilici mjesec dana prije događaja u kojem je smrtno stradao Ivo Pukanić Robert ga je pitao poznaje li nekoga tko prodaje motocikl, navodeći da je zainteresiran za veliki i snažan motocikl od 600 kubika. Kako je imao jednog poznanika koji je također bio ljubitelj motora, a znao je da ima dva takva motocikla u svom dućanu u Novom Zagrebu, dao mu je njegov broj telefona, a ne zna da li mu se on kasnije obratio jer o tome više nisu razgovarali. Robert mu je rekao da motocikle traži za svog bratića Luku Matanića. Nikada nisu razgovarali o tome da bi Robert tražio neki skuter, o manjim motociklima uopće nije bilo govora.

Dana 23. listopada 2008. Robert se najavio da će doći u njegov restoran na večeru, sjeća se da je to bio četvrtak i da ga je nazvao s neke promocije automobila, čini mu se BMW, rekao je da će doći s društvom i da im čuva mjesto. Došao je u društvu sa svojom djevojkom, Amirom Mafalanijem i još jednim, njemu nepoznatim mladićem, smeđe kratke kose, starosti oko 30 godina i težine oo 80 kg. Amir Mafalani je također ponekad zalazio u njegov lokal a upoznao ga je preko Roberta Matanića.

Tijekom večeri svjedok je u više navrata dolazio do njihovog stola i sjedio s njima kraće vrijeme a zatim odlazio do kuhinje jer je tamo imao posla. Ne zna točno u koliko sati su došli u restoran, ali bilo je to upravo kad je završila košarkaška a počela nogometna utakmica. Iako je višekratno sjedio s njima za stolom te večeri, kod ovog nepoznatog mladića nije uočio nikakav neobični naglasak, a Robert mu ga nije predstavio niti je svjedok na njega obraćao posebnu pažnju. Dok se nalazio s njima za stolom nije bilo nikakvog razgovora o tome da bi čuli da je ubijen Ivo Pukanić a svjedok je to čuo tek kasno navečer na vijestima.


Slijedeći puta kada je vidio Roberta bilo je to isti tjedan u subotu, 25. listopada, došao je na kratko i samo uzeo odojka kojeg su mu spakirali za van i nisu uopće razgovarali. Nakon toga se s Robertom susreo u ponedjeljak, čini mu se 27. listopada, a to pamti jer je u utorak bio na policiji na razgovoru u Heinzelovoj. Sastali su se u kafiću Hobotnica u mjestu Lužan, a on je došao s Lukom Matanićem i rekao mu da su išli pogledati neku vikendicu koju je prije toga prodao pa je imao neki spor oko toga. U razgovoru je pitao ima li na prodaju kakav navigacijski uređaja da ga treba za nekog prijatelja, a kako je svjedok upravo imao originalno zapakiran GPRS uređaj isti mu je prodao. Ne sjeća se točno kada su oni došli, zna da su gledali utakmicu i da su čuli vijest da je ubijen Ivo Pukanić, nešto se bilo i pričalo o tome, ali više su gledali utakmicu. Kada mu je predočeno da je u istražnom postupku naveo da je to čuo tek navečer u vijestima, naveo je da ne, da je ta vijest objavljivana tijekom večeri, za vrijeme dok su gledali utakmicu. Roberta Matanića, zapravo, je poznavao kao gosta restorana. Vezano za brojne telefonske kontakte naveo je da su ga, inače, svi zvali kada trebaju nešto naručiti, a ukoliko se ne bi javio, tada bi uzvratio poziv. Inače, Roberta Matanića nije bio vidio nekih 2-3 godine, a u razdoblju od 05. do 10. mjeseca 2008. u njegov restoran dolazio je svaki treći ili četvrti dan.

Poslije 23.10. ga je sreo kada je rekao da ide u vikendicu, pričao je da treba nešto tamo srediti, poravnati s bagerom, ali i riješiti neke papire oko toga koje nije riješio. Ne zna detalje vezano za prodaju te vikendice, a kada mu je predočeno da je u istrazi naveo da je Matanić prodao vikendicu i imao neki spor oko toga, naveo je da je zapravo to mislio kada je iskazivao. Amir Mafalani je znao navratiti u njegov restoran, poznaje ga, a što se tiče brojnih telefonskih kontakata, oko 370 njih u razdoblju od kraja 05. do kraja 10. mjeseca, naveo je da se bavio kupnjom i prodajom motocikala, trgovao je velikim motociklima, znalo se dogoditi da bi ga netko nazvao kada bi reagirao na mjestu gdje nema signala, pa je morao uzvratiti poziv i tome slično. Isto tako taj broj je ujedno i broj od lokala tako da i za potrebe posla u tom lokalu komunicira s ljudima preko tog broja. Kada mu je predočeno da je u istražnom postupku naveo da je Robert Matanić došao 23. listopada u društvu s Amirom Mafalanijem, svojom djevojkom i još jednim nepoznatim muškarcem, a na raspravi je iskazao da je bio i Luka Matanić, naveo je da je moguće zapravo da je na raspravi pogrešno rekao, zbog proteka vremena bolje se tada sjećao događaja. Svjedokinja Marina Fijan (listovi 3515,7404) iskazala je da je djevojka Daria Anića preko kojeg je upoznala Roberta Matanića, a s Robertovom djevojkom Andrijanom Stanić postala je prijateljica. Ništa joj nije poznato o događaju od 23. listopada 2008., toga dana nije bila u društvu s Andrijanom i Robertom niti su se čuli telefonom. Nekoliko dana iza toga bila je u društvu s Andrijanom u kafiću „Praona“, ali joj ona ništa nije govorila o bilo čemu što bi moglo dovesti u vezu s ubojstvom Ive Pukanića. Poznato joj je da je policija odvela Andrijanu Stanić iz „Praone“, to zna iz priča po kvartu. Toga dana je s njom komunicirala putem poruka i zvala ju na njen mobitel, javio joj se muški glas i to Štef, konobar iz „Praone“. Pitala je da li je tu Andrijana, on je rekao da nije i poklopio je telefon, ništa nije rekao o tome gdje je.


Ne poznaje Amira Mafalanija niti Luku Matanića, a sa Robertom Matanićem i Andrijanom su ona i Dario Anić izlazili i nalazili se većinom u kafiću „Praona“. Navela je da živi kod Daria Anića u Donjem Vukojevcu gdje on ima obiteljsku kuću, a povremeno živi i kod majke. Sjeća se da je Robert Matanić kod Daria Anića u Donjem Vukojevcu bio par puta u društvu sa svojom djevojkom, a nije vidjela je li dolazio sam. Dolazio je vozilom „Renault Megan“ plave boje.

Pored obiteljske kuće nalazi se garaža koja je spojena s kućom na način da se oba

objekta nalaze u nizu. Ona u garažu uopće ne ulazi, a ista služi za odlaganje stvari, drva i slično i nije bila prisutna kad je Robert Matanić koristio tu garažu za smještaj nekih svojih stvari kao niti kada je policija garažu pretražila.

Kada je ona znala biti u Donjem Vukojevcu, osim osoba koje je spominjala, nisu tamo dolazile druge osobe, a misli na osobe koje su optužene u ovom postupku. Što se tiče konobara koji joj se javio na mobitel, zna da ga zovu Štef i zna ga viđati po kvartu. Koliko joj je poznato, Robert Matanić i Andrijana Stanić živjeli su u Gomboševoj 10 u Dugavama. Tamo je bila 2-3 puta, a znala je i prespavati kada bi se napila s Andrijanom. Ne može točno reći kada je to bilo i je li bilo 2008., vjerojatno jest. Nema nikakvih saznanja da bi se u tom stanu okupljala neka grupa ljudi vezano za planove oko Ive Pukanića niti je čula da bi Andrijana i Robert spominjali nekoga po imenu „Kardinal“. Svjedokinja Andrijana Stanić (listovi 3377-3378, 7408-7410) iskazala je da je u mjesecu svibnju 2008. upoznala Roberta Matanića s kojim je tada započela ljubavnu vezu. Rekao joj je da s prijateljem Amirom Mafalanijem ima trgovačko društvo koje se bavi uvozom i izvozom, ništa detaljnije joj nije govorio o tome čime se bavi.

U mjesecu srpnju 2008. kod njega u stan u Gomboševu 10 došli su prijatelji Željko Milovanović i Bojan Gudurić te su se u tom stanu nalazili oko mjesec dana, a u razgovoru s njima doznala je da oni traže stan u Zagrebu.

U tom vremenu je dolazila u stan tako da je donekle kontaktirala s Gudurićem dok s Milovanovićem gotovo da i nije razgovarala. Gudurić joj je rekao da u Hrvatskoj ima suprugu i dijete, da se želi preseliti, da je to razlog radi kojeg traži stan, a zna da su takav stan na kraju i našli i to negdje u centru grada. Ništa pobliže o tom stanu nije joj poznato, a nije joj poznato ništa niti o tome jesu li Milovanović i Gudurić tražili kakva vozila, osobni automobil ili motocikl. Misli da su odselili iz Robertovog stana negdje krajem kolovoza, a jesu li se nakon toga vidjeli s Robertom nije joj poznato, ona ih nakon toga nije vidjela.

Za ime Slobodana Đurovića nije nikada čula niti je takvu osobu upoznala. Što se tiče Gudurića i Milovanovića oni su stalno bili zatvoreni u svojoj sobi u Robertovom stanu jer nisu htjeli njoj i Robertu smetati i koliko zna u stanu su boravili mjesec dana i to stalno. Amir Mafalani je očigledno znao Bojana Gudurića jer je upravo on bio prisutan kad su išli pogledati stan za Bojana. Koliko se sjeća, nakon objave fotorobota nije prepoznala nikog od osoba koje je upoznala.

Noću 22./23. listopada 2008. prespavala je u Robertovom stanu u Gomboševoj, probudila se 23. oko 14,00 ili 15,00 sati, a Roberta nije zatekla u stanu. Otišla je nakon toga u kafić kojeg zovu „Praona“, u Dugavama gdje se našla s prijateljicom na kavi, a oko 16,00 ili 17,00 sati u kafić je došao Robert Matanić koji se dovezao vozilom „Renault Megan“ plave


boje. U kafiću su se kratko zadržali, a potom su ona, njena prijateljica Petra Radić i Robert otišli u salon BMW-a pogledati novu prezentaciju BMW-a 7.

Tamo su se zadržali oko 45 minuta, nakon čega je Robert Petru odvezao do kafića iz kojeg su krenuli, a potom nju u njen stan u Čalogovićevoj ulici. Čini joj se da je Roberta netko nazvao tijekom vožnje te mu rekao da je ubijen Ivo Pukanić, na što je Robert reagirao rekavši da je to strašno. Robert ju je ostavio u Čalogovićevoj negdje oko 19,00 sati.

29. listopada 2008. s Petrom Radić ponovno se našla u kafiću „Praona“ kada su došli djelatnici policije i odveli je na obavijesni razgovor. U kafiću je slučajno ostavila mobitel, ali se brzo po njega vratila u pratnji policije. Nikakvog razgovora između nje i konobara koji je tada radio, po nadimku Štef, nije bilo o tome da namjerno ostavi mobitel u kafiću.

Dok je boravila u stanu u Gomboševoj vidjela je da Robert ima tamo oružje i to dva pištolja, Robert je uobičajeno u džepu nosio po par tisuća eura, krajem mjeseca rujna kupio joj je mobitel, a imao je namjeru kupiti BMW 5 ili BMW 7.

29. listopada 2008. Robert joj je prije nego što je krenuo na put s Lukom Matanićem povjerio novac tražeći od nje da mu ga pričuva dok se na vrati, a radilo se o iznosu od 15.000 eura koji je policija kod nje pronašla i oduzela. Robert joj je rekao da ide nekamo u Slavoniju, on i Luka trebali su se vratiti isti dan.

Na dan ubojstva Ive Pukanića otišla je na večeru oko 20,30 sati u Zelinu u lokal Europa, vlasnika Vedrana Rodića, a u društvu je bio još Amir Mafalani, Robert i jedan Robertov prijatelj, imenom Dean koji je iz Beograda, barem tako misli.

Robert se telefonom znao čuti s prijateljima iz Srbije i Crne Gore, ali ne sjeća se kako često. Kada je rekla da je Robert bio u Crnoj Gori u rujnu 2008. to je bilo u vremenu od jedan ili dva dana. Robet je u razgovoru spominjao kardinale, shvatila je da se radilo o njegovim prijateljima, ali tko su oni nije joj rekao. Navodi također da nije vidjela da joj je Robert Matanić ostavio novac u koverti, to je vidjela tek kasnije. Isto tako različito navodi da ne zna točno koliko su Bojan Gudurić i Željko Milovanović boravili u stanu, zna da je to bilo negdje tijekom ljeta, da su tamo boravili neko vrijeme a onda su otišli. Vezano za osobu po imenu Kardinal navodi da joj je Robert Matanić rekao da se s njim čuo, da mu je prijatelj, a kada joj se predočava da je u istražnom postupku govorila u množini, navodi da se sada doista ne može sjetiti detalja. Inače, u stan u Gomboševu su dolazili Luka Matanić i Amir Mafalani. Koliko joj je poznato Luka Matanića je imao nadimak Pastrva, a Amir, koliko se sjeća, nije imao nadimak, odnosno, misli da su ga zvali Snork. Ne zna tko su osobe po nadimcima Gavro i Bajone, ne može se sjetiti tih nadimaka. Što se tiče osoba koje je spominjala u istrazi, Željka Milovanović i Bojana Gudurića, navela je da su oni došli iznenada. Jedan put je bila s Amirom i Bojanom kada su tražili stan za Bojana kod Džamije. Ne sjeća se da li su u stan u Gomboševu 10 dolazili i drugi prijatelji Roberta Matanića, zna da je dolazio Dario Anić. Ne može se sjetiti tko je Milenko Kuzmanović, a nadimak Šajka je čula, i moguće je da je to upravo taj Milenko Kuzmanović.


Što se tiče prezentacije BMW-a zna da je Robert mislio kupiti to vozilo, a osim toga još su gledali i Mercedese i Lexuse. Ne zna tko je Robertu davao ponude za ta vozila. Misli da je Robert htio kupiti stan u Gomboševoj 10, a ne zna da li je htio kupiti neki drugi stan. Osim odlaska Roberta u Crnu Goru koji je spominjala ne zna za njegova druga putovanja izvan Zagreba. Misli da nije išao nigdje avionom, a u pravilu su se svakodnevno viđali. Kada joj je predočeno da je Robert Matanić, prema podacima, 01.08. išao avionom za Tursku na 6 dana, navela da se toga doista ne može sjetiti, a ne sjeća se niti da bi dva tjedna nakon toga ponovno išao u Tursku. Zna da mu je djed umro krajem 7. mjeseca pa joj je rekao da ide na sprovod u Udbinu u Liku. Iskazala je da joj je možda Robert dao nadimak Zvjer. Zna da je koristio dva ili tri mobitela. Dana 23.10. su se nalazili u auto-salonu na prezentaciji novog BMW-7 i zna da je Robert znao djelatnika tog salona. Nakon prezentacije je vidjela samo Amira, ne zna gdje je bio Luka Matanić.

Zna da se Robert koristio elektronskom poštom, ne zna njegovu e-mail adresu, a kada joj je predočena adresa Roberto Martens, navela je da je to moguće bila njegova adresa. Ne zna čija je adresa Sebastijan Medoza niti znam e-mail adresu Amira Mafalanija, a ne zna niti s kim je najčešće Robert komunicirao putem e-maila. Navela je da poznaje Tomislava Marjanovića, jednom ili dva puta su se vidjeli. Jednom kod njega, kada mu se rodilo dijete, a drugi puta kada je u Gomboševu donio tekućinu za leće. Ne zna da li je osim toga još bio u stanu u Gomboševoj, misli da nije dolazio vezano za popravak instalacija. Koliko joj je poznato, on i Robert nisu bili u dobrim odnosima iz razloga jer je Marjanović prodao Robertovu kuću. Ne zna bi li rekla da su prekinuli odnose, misli da nisu, ali nisu se puno niti družili. Na dan uhićenja Robert joj nije govorio da se čuo s Tomislavom Marjanovićem.

Iskazala je da su Robert i ona boravili u stanu u Gomboševoj 10 tri, četiri dana u tjednu, a ona je znala tamo i prespavati dok osobe koje je spominjala, a za koje misli da se zovu Bojan i Željko su bili uglavnom zatvoreni u sobi. Navela je da ne može točno reći njihova prezimena, možda su joj ona rečena kada je bila privedena. Kada joj je predočeno da je u istražnom postupku izričito govorila o Bojanu Guduriću i Željku Milovanoviću, navela je da je potpisala zapisnik kod istražnog suca i ako je tako rekla, vjerojatno je tako i bilo.

Vezano za dolazak Bojana i Željka nije ništa razgovarala s Robertom prethodno. Zna da je samo netko nazvao i da su oni došli, a ona tada nije niti izlazila iz sobe. Robert joj je rekao da su to prijatelji od prijatelja i da će tu biti dok ne nađu stan. Ona je više kontaktirala s Bojanom, zna da je oženjen i da ima ženu kod Karlovca i malo dijete. Što se tiče Željka, s njim nije uopće kontaktirala, a misli da je on iz Bosne. On je niži, negdje visine 170-180 cm, proćelav, misli da je imao bradicu i brkove. Inače, koliko joj je poznato, Bojan i Željko došli su zajedno, ne zna od kuda, a je li Bojan prije toga dolazio u stan to ne zna jer tamo nije dolazila dok nije bila u vezi s Robertom Matanićem. Bojan joj je rekao da traži stan za ženu i dijete, a koliko joj je poznato Robert i Bojan nisu imali nikakve zajedničke poslove niti su se družili, uglavnom su se družili Bojan i Željko. Osim što su dijelili istu sobu i što su zajedno došli, ne može ništa podrobnije reći o njihovim odnosima. Misli da su njih dvojica zajedno otišli iz Robertovog stana, ali ne može reći 100%.


Nije vidjela da bi Željko i Bojan donijeli bilo kakvu opremu ili oružje. Isto tako, nije

čula da bi se u stanu spominjali bilo kakvi dogovori oko Ive Pukanića. Što se tiče dana 23.10. sjeća, se da su Robert i ona bili u autu kad ga je netko nazvao i rekao da je ubijen Pukanić, a njegova reakcija je bila nešto otprilike „Strašno, što se sve događa“. Što se tiče 23.10. ujutro ne zna gdje je Robert tada bio, spavala je.

Iskazala je da Robert nije imao povjerenja u Tomislava Marjanovića i da ne zna ništa o nekakvoj pratnji i kontroli Ive Pukanića u Zagrebu. Nije vidjela da bi Željko u stan donio neke predmete npr. kacigu ili daljinski. Iz kontakata s Robertom Matanićem od 23. do 29. listopada ni po čemu nije zaključila da bi on bio povezan s ubojstvom Ive Pukanića.

Što se tiče Bojana Gudurića i Željka Milovanovića, Robert je prema njima imao stav u smislu da je jedva čekao da izađu iz stana.

Ne sjeća se da bi nakon ubojstva Ive Pukanića komentirala fotorobot s Robertom, a kada joj je predočeno da je on tako iskazao navela je da nije to komentirala. U sudnici je za V optuženog Bojana Gudurića navela da bi mogao biti Bojan, ali malo drugačije izgleda. Svjedokinja Petra Radić (listovi 3379, 7244) iskazala je da je po prilici prije godinu dana (od davanja iskaza 08.01.2009.) u kafiću „Praona“ upoznala Andrijanu Stanić. Neko vrijeme su se prestale družiti jer su promijenile društva, a po prilici dva tjedna prije ubojstva Ive Pukanića ponovno su se počele intenzivnije družiti. Preko nje je upoznala i Roberta Matanića jer je Andrijana bila njegova djevojka, ali ga je vidjela svega par puta tako da ništa pobliže o njemu ne zna. Luku Matanića i Amira Mafalanija nije upoznala.

Dana 23. listopada 2008. tijekom poslijepodneva našla se s Andrijanom u „Praoni“ oko 17 ili 18,00 sati a tamo je došao i Robert Matanić. Potom su svi zajedno otišli u neki auto salon, sjeća se da isti drži vozila BMW. Tamo su se kraće zadržali jer su razgledavali automobile. Negdje oko 19,00 ili možda 20,00 sati Robert ju je vozilom vrtio u „Praonu“ nakon čega su se on i Andrijana odvezli, a ne sjeća se je li joj Andrijana rekla kamo idu, čini joj se da je rekla da ide doma.

Dana 29. listopada 2008. ponovno je bila s Andrijanom u „Praoni“, a sjeća se da je tamo bio prisutna i konobar Štef, ne zna mu puno ime. Koliko zna on nije ni u kakvim prijateljskim odnosima s Andrijanom, a ne zna je li u kakvim odnosima s Robertom Matanićem. Sjeća se da su u „Praonu“ ušli djelatnici policije koji su poveli Andrijanu sa sobom, a nakon 10-ak minuta vratili su se zajedno s Andrijanom i tada je saznala da su došli po njen mobitel.

Do tada uopće nije uočila da je Andrijana ostavila mobitel, a tijekom ovih 10 minuta do povratka policije čula je da je u „Praoni“ zvonio neki mobitel, ali nije obraćala pažnju na to o čijem se mobitelu radi. Sjeća se i da je u tom razdoblju konobar Štef razgovarao na neki mobitel, ali na čiji ne zna, s time da misli da se on javio na poziv. U BMW salonu zadržali su se 15-20 minuta, a išli su tamo zato što je Robert htio da Andrijana vidi automobil BMW koji joj se sviđa s time da ne zna je li Robert htio kupiti vozilo ili samo razgledavati, ali se sjeća da je pričao s prodavačima, odnosno, osobama iz tog salona. Što se tiče događaja od 29. listopada u „Praoni“, misli da je Marina Fijan zvala i da se javio konobar Štef te da je rekao da zove Marijan Fijan.

Svjedok Amir Mehdić (listovi 3401, 7425) iskazao je da je vlasnik stana u Gomboševoj ulici u Dugavama koji je iznajmljivao Dariu Aniću, a on je prošle godine


tijekom ljeta (od davanja iskaza 15. siječnja 2009.) odlučio napustiti stan. Nije niti znao da je stan prepustio Robertu Mataniću dok ga Anić nije o tome obavijestio krajem kolovoza 2008. tako da je u tom stanu nakon Daria Anića nastavio stanovati Robert Matanić.

Iskazao je da je stan oglašavao za prodaju i javljali su mu se kupci, a negdje u rujnu Robert Matanića mu je rekao da taj stan namjerava kupiti, ali nisu ništa precizno definirali. Po prilici tjedan dana prije ubojstva Ive Pukanića za kupovinu stana se zainteresirao jedan kupac koji je stan otišao pogledati, Robert Matanić ga je pustio i pokazao mu stan, a svjedok je naišao u trenutku kada je kupac otišao.

Tada mu je Robert Matanić rekao da stan više ne oglašava i da će ga on kupiti za iznos od 95.000 eura. Svjedok mu je predložio da iznos od 30.000 eura preda kao akontaciju, a da razliku isplati u roku od 6 mjeseci i to iz razloga jer gradi obiteljsku kuću pa mu je 30.000 eura hitno trebalo za nastavak gradnje.

Ništa napismeno nisu sačinili, a nakon ovog razgovora više se s Robertom nije čuo, Robert nije ništa spominjao o tome kako bi zatvorio financijsku konstrukciju, o novcu uopće nije govorio.

Naveo je da nikada nije zalazio u stan u vremenu dok ga je koristio Robert Matanić tako da ne zna da li su u stan zalazile neke druge osobe. Najamninu mu je uvijek plaćao u jednom kafiću u blizini koji je svjedok odredio, u naselju Trokut. Robert je najamninu redovito plaćao, jednom je novac donio osobno, a jednom Luka Matanić što mu je Robert najavio.

Iskazao je da nisu sačinili pisani ugovor o najmu, a jedini pisani dokument bila je punomoć za satelitsku televiziju B-net koju je sačinio na njegovu inicijativu a koji ugovor je potpisao Robert Matanić, na što ga svjedok opunomoćio.

Na raspravi je iskazivao suglasno kao u istrazi, na zapisniku od 15. siječnja 2009., osim u dijelu kada navodi da je cijena stana bila 85.000 eura. Kada mu je predočeno da je drugačije iskazao, navodi da je možda tada smatrao da može dobiti i tu cijenu. Naveo je da je saznao da se Anić iselio iz toga stana polovinom 8. mjeseca, u to vrijeme su Anić i Robert Matanić bili zajedno u stanu. Stan je inače bio kompletno namješten. Što se tiče prostorija, kod samog ulaza u stan lijevo se nalazi špajza, potom kupaona pa predsoblje, s lijeve strane je soba, a s desne se ulazi u dnevni boravak iz kojeg se može izaći na balkon. U toj prostoriji nalazi se muzička linija, ali u drugom kutu. Isto tako, u toj prostoriji nalazi se trosjed, dvosjed, fotelja, stol i komoda.

Kada su mu predočene fotografije koje su pregledane u dokaznom postupku (CD „chilli green“) naveo je da se radi o fotografijama koje su snimljene u tom stanu, odnosno, to je taj trosjed. Svjedok Marko Grmoja (listovi 3492, 7275) iskazao je da je zaposlen u prodajnom salonu BMW trgovačkog društva Tomić&Co u Zagrebu, Folnegovićeva 12. Prošle godine u mjesecu svibnju ili lipnju (od davanja iskaza 20. siječnja 2009) prvi puta su u salon došli Robert Matanić i Amir Mafalani koji su nakon toga dolazili u više navrata, jednom i u društvu sa Lukom Matanićem.

Sjeća se da su bili u salonu po prilici tjedan dana prije ubojstva Ive Pukanića i to Robert Matanić i Amir Mafalani, a Robert Matanić je bio u salonu baš na dan ubojstva Ive


Pukanića i to nekako u vrijeme eksplozije, možda sat ranije ili kasnije. Sjeća se da je bio u društvu sa svojom djevojkom i još jednom djevojkom, a bio je zainteresiran za kupovinu osobnog vozila marke BMW 5. Za to vozilo nije ostavio nikakvu kaparu, a iz razgovora s Robertom shvatio je da on nema novaca za kupovinu vozila već da je zainteresiran za financiranje putem lesinga na trgovačko društvo „P.S. Info“ d.o.o. Ne sjeća se je li sačinio ponudu na to trgovačko društvo.

Naveo je da mu se čini da je on osobno Roberta Matanića telefonom pozvao na prezentaciju BMW serije 7, jer je to njihova praksa, da zovu potencijalne kupce, i čini mu se da ga je zvao baš na dan ubojstva Ive Pukanića, ali nije potpuno siguran. Prezentacija za novinare bila je nekoliko dana iza toga tako da u vrijeme kada je došao Robert Matanić, a to je bilo između 18,00 i 18,30 sati u salonu nije bilo nikakve gužve. Cijena osobnog vozila BMW 5 kreće se između 70.000 i 77.000 eura bez popusta.

U par razgovora s Robertom Matanićem shvatio je da on nema gotovinu za kupovinu vozila, a tijekom njihovih kontakata nije bilo govora da bi se vozilo kupovalo gotovinom. Uopće nisu razgovarali o visini učešća za kupovinu jer je Robert Matanić rekao da će najprije prikupiti svu dokumentaciju da bi se vidjelo hoće li leasing biti odobren i koliko bi se učešće tražilo.

To učešće može varirati od 10% do 15% i mora ga platiti tvrtka koja se pojavljuje kao kupac na leasing, a isto tako visina učešća ovisi o bonitetu trgovačkog društva, kupca. Nije bilo govora o tome da bi se kao kupac pojavilo trgovačko društvo Auto Žak d.o.o., osobu po imenu Velimir Žak nije upoznao i ne sjeća se bilo kakvog razgovora o kupovini vučnog vozila za to trgovačko društvo ili Velimira Žaka. Svjedok Dario Anić (listovi 3398, 7425-7427) iskazao je da je upoznao Roberta Matanića krajem 90-ih godina kada su obojica trenirali tajlandski boks u klubu kod Branka Cikatića. Poznato mu je da on neko vrijeme nije bio u Hrvatskoj, čini mu se četiri godine, a kada se vratio tada su se sastali i nastavili družiti.

Početkom listopada 2008. jednom zgodom mu je rekao da će mu dovesti neke svoje stvari koje mu smetaju, nije precizno govorio o čemu se radi, a svjedok mu je to dozvolio. Stvari je dovezao svojim osobnim vozilom Renault Megan plave boje, ne zna kako su bile pakirane jer su bile u kući, a ovaj ih je unio i spremio u garažu.

Nije razgledavao što je on to ostavio tako da nije znao da se radi o oružju, a to je saznao tek kad je navedene stvari policija pronašla u garaži. Prethodno s Robertom nije ništa dogovarao u smislu da bi on kod njega smjestio neko oružje tako da ne zna odakle oružje potječe niti u koju svrhu je nabavljeno.

Robert Matanić je tom zgodom, kad je dovezao oružje došao ujutro dok je svjedok spavao, u 08,00 ili 09,00 sati, potrubio je i smjestio navedene stvari u garažu. Ništa od tih stvari svjedok nije dirao od kada ih je on smjestio u garažu pa do pretrage po policiji. Zajedno s oružjem policija je u garaži pronašla i avionske karte, a svjedok je o svemu tome potpisao potvrde o privremenom oduzimanju predmeta i nije posebno gledao što je u potvrdama upisano. Iskazao je da je njegova djevojka Marina Fijan, stanuje ponekad kod njega a ponekad kod svoje majke i oboje dobro poznaju Andrijanu Stanić, djevojku Roberta Matanića s kojom su prijatelji. Izlazili su svi zajedno, uglavnom u kafić koji zna po imenu „Praona“ u Dugavama.


Bio je kod Roberta u njegovom stanu u Dugavama u više navrata, a zadnji puta početkom rujna 2008. koliko zna, on je taj stan koristio sam, odnosno, sa svojom djevojkom. Kad je bio kod njega vidio je tamo više ženskih i muških osoba, ali ne zna o kome se radi. Preko Roberta je upoznao i Luku Matanića i Amira Mafalanija.

Što se tiče dana 23. listopada 2008. istoga se ne sjeća, ali čini mu se da mu je pukla sajla na vozilu te da je bio kod auto mehaničara u sklopu auto-praone. Toga jutra kada je Robert dovezao ove stvari on je samo potrubio i te stvari ostavio u garaži. Nije vidio što je donio, a kod njega je inače sve otvoreno tako da je slobodno ušao unutra. To je bilo negdje početkom ili sredinom 10. mjeseca.

Zna da je Robert Matanić živio u Dugavama, u stanu u Gomboševoj 10. Prije toga je svjedok živio u tom stanu, a kada je Robert tamo počeo živjeti bio je nekoliko puta. Nije vidio tamo nikakve muške osobe, zna da je tamo živio s djevojkom. Tomislava Marjanovića poznaje, znali su trenirati skupa i popiti piće, ali ga je možda vidio tri puta u životu. U stanu u Gomboševoj ga nije nikada vidio. Inače, Donji Vukojevac je udaljen od Dugava otprilike 25 km. I prije ove situacije kada je donio Robert Matanić ove stvari, on je više puta tamo dolazio s djevojkom. Misli da su jedne prigode bili i Luka Matanić i Amir Mafalani, na janjetini, zadržali su se pola sata i bilo ih je oko 20-ak. Ne zna da li su došli zajedno ili svaki sam.

Prilikom pretrage u Vukojevcu njemu je oduzet jedan mobilni telefon, ne sjeća se broja i sa tog broja je kontaktirao s Robertom Matanićem i misli da je imao jedan poziv sa Lukom Matanićem. Bojana Gudurića ne poznaje, odnosno, vidio ga je samo jednom i to kada je došao k njemu na janjetinu što je već opisivao. Nije s njim kontaktirao telefonom, a sa svjedokovog telefona mogao je bilo tko njega nazvati. Iskazao je da ima više nadimaka, između ostalog Debeli, Nosonja, Bumbar, a i Tigar budući je bio u Tigrovima, a i tako ga zovu po novinama. Iskazao je da je Robert došao iz Bugarske negdje u 5. mjesecu, a prije nego je ušao u ovaj stan živio je kod ujaka, misli u kvartu Volovčica. U to vrijeme su se često družili, nekad svaki dan, nekad svaki drugi dan. U to vrijeme Robert se potpuno normalno ponašao. Razgovarali su o tome da bi možda otvorili teretanu, bavili se sportom. Željka Milovanovića ne poznaje, nije nikada bio prisutan u stanu u Gomboševoj kada bi on pokazivao neki daljinski upravljač niti je bio prisutan bilo kakvom sastanku na kojem bi bili optuženici u ovom postupku i Tomislav Marjanović. Svjedok Velimir Žak (listovi 3486-3487, 7427) iskazao je da je Amira Mafalanija upoznao prije tri, ili tri do četiri godine (od dana iskaza 16. siječnja 2009.) i zna da se on bavio trgovinom. Svjedok se bavi trgovinom vozila, kupuje karambolirana vozila, popravlja ih i potom prodaje.

U rujnu 2008. je bio kod svog limara Horvatek Ivana u Oroslavlju gdje je susreo Mafalanija koji je tamo popravljao svoj Mercedes, a s njim u društvu bio je njemu do tada nepoznati mladić koji se predstavio kao Robert Matanić. Kako je Amirov Mercedes bio karamboliran svjedok ga je pitao je li zainteresiran za prodaju, da bi ga on kupio. Inače, s Amirom je već ranije razgovarao o Robertu Mataniću o kojem se puno pisalo u hrvatskom


tisku pa mu ga je on sada predstavio riječima da je to taj Robert koji je došao iz Bugarske gdje je oslobođen svih optužbi.

Razgovor je, inače, bio poslovne prirode, svjedok je pitao Amira ima li kakvu vezu u nekom poduzeću koje se bavi leasingom preko kojeg bi mu mogao osigurati manji postotak učešće prilikom kupnje vozila. Svjedok je bio zainteresiran za kupovinu kamiona za vučnu službu, a kada se zanimao kod nekih leasing kuća tražili su 30% učešća. Amir mu je rekao da kupuje preko Tomića, da tamo ima vezu te da bi mogao osigurati manji postotak učešća, oko 10%. U razgovoru su mu on i Robert rekli da kod Tomića namjeravaju kupiti BMW serije 5 i 7 te da bi BMW kupili preko njegove firme, a 7 preko neke druge firme.

Dogovorili su se naći dan poslije toga i da će im svjedok donijeti na uvid papire od svoje firme. To se sve događalo negdje oko 25. rujna i u tom razdoblju je Roberta Matanića vidio 3 - 4 puta u 10-ak dana. Robert Matanić je inzistirao da idu kod Tomića jer je tamo kapario dva vozila BMW, ali je svjedok predlagao da pričekaju i da to učine poslije 31. prosinca 2008. jer će tada njegovo financijsko izvješće za zadnje tromjesečje u firmi biti povoljnije. Oni su mu rekli da to nije bitno, već da je bitno samo da se iz dokumentacije vidi da trgovačko društvo posluje preko urednih papira.

Nakon toga našli su se u ponedjeljak kod Tomića i to Mafalani i svjedok, a Robert je došao naknadno. Utvrdili su da se na firmu svjedoka može kupiti BMW 5 koji je htio kupiti Robert Matanić za sebe, a iako je on htio kupiti i BMW 7, preko ove firme to nije bilo moguće jer ista nije imala dostatan bonitet. U poduzeću Tomić su tada dogovorili da će oni za njega pronaći jedan kamion za vuču u inozemstvu i da će tada sve zajedno riješiti leasingom na njegovu firmu, a sve bi to riješila auto-kuća Tomić.

Par dana nakon toga nisu se čuli ni vidjeli, a na dan ubojstva Ivane Hodak našao se s Robertom kod picerije Baskijera, dok Amir zbog bolesti nije došao iako se treba naći baš s njim, ali ga je on obavijestio da ga boli zub i da je na liječenju u bolnici. Robert i on niti tada nisu ništa dogovorili budući se on uopće ne razumije u poslovanje privatnih poduzeća, a taj puta Robert je bio u društvu s još jednim mladićem, a ne sjeća se kako ga je predstavio. Sjeća se da je na taj sastanak Robert došao u plavom Meganu, a taj mladić u vozilu Opel Corsa bijele boje. To su bili svi susreti svjedoka s Robertom Matanićem i tijekom istih on nije nikada od njega tražio da mu pribavi nekakav automobil za njega ili njegovog prijatelja niti mu je svjedok ikada pribavio vozilo marke Opel Corsa. Nikada ga nije upoznao s osobom po imenu Željko Milovanović niti mu je ikada rekao da takva osoba traži osobno vozilo. Nikada nije na zahtjev Roberta Matanića ili nekog njegovog prijatelja odvezao vozilo u zapadni dio Zagreba u blizinu Britanskog trga i tamo ga ostavio. S Mafalanijem se nalazio više puta vezano za to što je on nabavljao navigacijske uređaje, jer se bavio trgovinom, a svjedok je te navigacijske uređaje prodavao. Iskazao je da je puno ime njegovog trgovačko društvo „Auto Žak“ d.o.o. Naveo je da je u Tomić išao samo s Amirom, tamo su dali podatke i to je dao podatke svoje firme „Auto Žak“. I on osobno je bio zainteresiran za kupnju vozila za prijevoz automobila. S njima je razgovarao prodavač, misli da se preziva Grmoja, ima malo dužu smeđu kosu. Kada mu je predočen iskaz svjedoka Grmoje da ga ne poznaje i da nije tamo dolazio, naveo je da ostaje kod onoga što je naveo, da je on sve zapisao, a sigurno postoje podaci i na nadzornoj kameri.


Amir i Robert Matanić zapravo su bili zainteresirani za BMW 5 i razgovaralo se o tome koliko će biti učešće, međutim prodavač je nudio BWM 7 za vrlo malu razliku. Svjedok se s Amirom Mafalanijem čuo dosta često telefonom zato što je on kupovao i prodavao različite stvari, kontaktirali su tijekom 10 mjeseca i to sa njegovog 091/3883 140 broja, ali ga je kontaktirao i preko svog Tomato broja jer mu je to jeftinije. Roberta Matanića je vidio tri ili četiri puta, a nije s njim u lošim odnosima. Što se tiče vozila marke Opel Corsa, protiv svjedoka se na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu vodio kazneni postupak radi prikrivanja, međutim on je u tom postupku nepravomoćno oslobođen. Taj se postupak vodio radi kaznenog djela prikrivanja, vezano za vozilo Opel Corsa u kojem je pronađeno nekakvo oružje, a koje se povezuje s ubojstvom Ive Pukanića. Sjeća se da su razgovarali Amir, Robert i svjedok o tome da Robert Matanić očekuje značajan iznos odštete zbog neosnovanog boravka u zatvoru, a on je također govorio i da poznaje neke ljude izvana te da će za veliku plaću raditi u Hrvatskoj za njih, a da se oni bave trgovinom i graditeljstvom.

Svjedok Željko Šelendić (list 7780) iskazao je da je poznavao Ivu Pukanića, međutim nije ga vidio otprilike godinu dana prije samog ovog događaja. Nikada s njim nije razgovarao o razlozima ili eventualnim motivima radi kojih je njemu prijetila opasnost. Osobu po imenu Ratko Knežević ne poznaje niti je s njim ikada razgovarao vezano za Pukanića ili bilo kakve okolnosti vezano za motive ubojstva Ive Pukanića.

Kada mu je predočen dio iskaza Ratka Kneževića u kojem on spominje svjedoka kao osobu koja bi navodno prenosila poruke Pukaniću za prestanak pisanja, naveo je da to uopće nije točno. Iskazao je da mu Ivo Pukanić nikada nije pričao o svom svjedočenju u Italiji.

Vidio je članke u medijima u kojima se reproducira iskaz Ratka Kneževića, bilo mu je teško, razmišljao je o tužbi, ali na kraju nije ništa poduzeto niti je te napade demantirao.

Svjedokinja Josipa Marić (listovi 7952-7953) iskazala je da u razdoblju negdje od 2004. pa do 2007. bila u vezi s Robertom Matanićem. Za vrijeme dok se on nalazio u zatvoru u Sremskoj Mitrovici, posjećivala ga je, misli sveukupno 7 ili 8 puta. S Tomislavom Marjanovićem je išla, čini joj se, dva puta Robertu u posjetu.

Zna da su još išli Mario Adrinek i Ivan Matanić, odnosno, znala je ići i s njima. Nosili

su Robertu hranu i novine, a nema nikakvih saznanja o tome da bi se planirao ili pripremao bijeg Roberta Matanića iz zatvora niti je bila prisutna razgovoru ikada o tome.

Slobodana Đurovića ne poznaje i nema saznanja tko je plaćao odvjetnika Roberta Matanića u Sremskoj Mitrovici. Prilikom prelaska granice s Tomislavom Marjanovićem nije bilo nikakvih problema, a što se tiče paketa koje su nosili, to su kupovali u Hrvatskoj. Posjete su se odvijale na način da bi svi zajedno bili u prostoriji, ali su Robert i ona mogli biti i nasamo i nasamo razgovarati. Nikakva treća osoba nije bila nazočna tim posjetama. Nije joj poznato da bi Tomislav Marjanović skupljao nekakav novac za pomoć Robertu Mataniću, a što se tiče odnosa Roberta i Tomislava Marjanovića, zna da su oni nekakva rodbina, poznavali su se od malena i bili su dobri prijatelji. Što se tiče nje osobno, njeni odnosi s Marjanovićem su bili prijateljski.


Njen brat se družio s Tomislavom Marjanovićem dok je on živio u Lici prije par godina i misli da je postojao neki sudski postupak u kojem su Tomislav Marjanović i njen brat bili skupa, misli da se radilo o nekim novcima i njen brat je bio neko vrijeme u pritvoru vezano za to. U ova dva navrata kada je s Marjanovićem išla kod Roberta, nisu svraćali prethodno u Beograd, niti se on s nekim nalazio na teritoriju Republike Srbije tada. Nije joj poznato da li je između odlazaka, kada je ona išla s njim, Tomislav Marjanović i sam odlazio u Sremsku Mitrovicu. Za vrijeme putovanja nije vidjela da bi on nosio nekakvu veću svotu novaca. Za vrijeme posjeta Tomislav Marjanović nije bio nasamo s Robertom Matanićem. Od okrivljenika u ovom postupku poznaje Amira Mafalanija za kojeg zna da mu je nadimak „Snorlaks“ i Luku Matanića koji je imao nadimak „Pastrva“. Ne zna nadimak Tomislava Marjanovića, a njoj je Robert dao nadimak „Zver“. Što se tiče kupoprodaje kuće u Zelini, samo je čula da je Tomislav Marjanović tu kuću prodao i novac uzeo sebi. Svjedok Tomislav Aleksić (list 7953-7954) iskazao je da je bio zainteresiran za kupnju zemljišta prema Svetom Ivanu Zelini i o tome je pitao Miju Žuljevića. U jednom trenutku on mu je rekao da postoji jedna vikendica Roberta Matanića te da se on nalazi u zatvoru, u Srbiji, a da mu novac treba odmah, da mu se pomogne.

Početna cijena koja mu je predočena bila je 12.000 eura, a on je pitao da li se to može ikako sniziti, pa mu je Mijo rekao da bi vjerojatno prihvatljiva cijena bila 9.000 eura. Nakon toga ga je Mijo spojio s Tomislavom Marjanovićem, rekavši mu da je to čovjek s kojim može realizirati ovu kupnju, svjedok se s njim našao i on je traži da kao znak dobre volje i ozbiljnosti mu preda 1.500 eura kao akontaciju, što je svjedok i učinio i što su ovjerili kod javnog bilježnika.

Nakon par dana, svjedok mu je predao i ostatak novca i to 7.500 eura te su i to sastavili kod javnog bilježnika. Inače, novac za kupnju ove vikendice dala je njegova tadašnja djevojka, sada supruga, Selma i nakon što je potpisan ugovor kod javnog bilježnika on je sa suprugom i tim papirima otišao u zemljišne knjige u Zelinu gdje se ona upisala kao vlasnik navedene nekretnine. S Robertom Matanićem nije kontaktirao oko ovoga nego mu je Žuljević rekao da je Tomislava Marjanović nekakav rođak Roberta Matanića i da sve to može preko njega riješiti. Kada se Robert vratio iz Bugarske, jedne prigode mu je prijatelj Ivan Rudan rekao, odnosno, pitao ga što se dogodilo oko te vikendice, svjedok je otišao do Mije i pitao u čemu je problem, a od Rudana je dobio broj i kontaktirao je Roberta Matanića. Našli su se i prema njegovim riječima je Tomislav Marjanović napravio prevaru za ovu vikendicu. Što se tiče dokumentacije i sklapanja ugovora, kod bilježnika su otišli na inzistiranje Tomislava Marjanovića i prema njegovom izboru, u blizini Općinskog suda, bila je nekakva punomoć i sjeća se da je pitao bilježnika da li je sve u redu od tih papira i on mu je potvrdio da je sve u redu. Inače, s Tomislavom Marjanovićem se našao četiri ili pet puta, ne može točno reći. Dva puta su se našli kod bilježnika, a dva puta ovako. Za kupnju ove vikendice predao mu je


samo novac, ništa drugo i to, kao što je rekao, prvo 1.500 eura, a potom ostatak novca. Tomislavu Marjanoviću nije predao nikakvo oružje vezano za kupoprodajnu cijenu. S Robertom Matanićem našao se dva puta, ne može reći da mu je on prijetio, bio je potresen cijelom tom situacijom i zapravo mu je samo rekao je li svjestan da je Tomislav Marjanović napravo prevaru, a našli su se zapravo na inzistiranje svjedoka jer je želio da se to svakako riješi. Kada mu je Matanić rekao za prevaru, misli da mu je rekao da su papiri na osnovu kojih je vikendica bila prodana bili lažni, da je Tomislav Marjanović krivotvorio te papire. Konkretno, misli da se radilo o punomoći, jer su upravo punomoć svi kasnije tražili, a pod time misli da su ga tražili to u policiji. Inače, sve papire spremne za potpis pa i ugovor je donio Tomislav Marjanović. Ostatak novca mu je predao prilikom potpisivanja ugovora kod javnog bilježnika. Da se sve to može učiniti jedino putem punomoći mu je objasnio Tomislav Marjanović, a Mijo Žuljević je bio zapravo spona između Tomislava Marjanovića i Roberta Matanića. Ne može reći da li posjeduje tu dokumentaciju i sve papire, nije sačuvao potvrde o novcu koji je predao, a što se tiče punomoći misli da je ista ostala kod Tomislava Marjanovića. Upitan iz kojeg razloga nije sačuvao potvrde, naveo je da su mu one bitne bile dok se zapravo ne dogodi realizacija, a onog trenutka kada je njegova supruga uknjižena, više mu to nije bilo bitno.

Sjeća se da mu je Žuljević pričao o tome da je Robert u Srbiji, u zatvoru, da mu je situacija teška, da je iz tog razloga i cijena takva jer mu treba pomoć s novcima. Isto tako mu je rekao da u slučaju izručenje u Bugarsku bi Robertu život bio ugrožen, možda čak bi to za njega bilo i pogubno, a sve je to kasnije mu je potvrdio i Tomislav Marjanović kroz razgovor, pa i činjenicu oko toga da bi izručenje u Bugarsku za Roberta Matanića bilo pogubno. Svjedok Mario Adrinek (list 7954-7955) iskazao je da Roberta Matanića poznaje kao klinca, njegova majka je radila s njegovom suprugom u razdoblju kada je Robert bio u zatvoru u Sremskoj Mitrovici, njegova majka ga je molila da je vozi tamo i on ju je sam vozio puno puta, misli tridesetak i nešto puta. Vozio je i Josipu Marić i to dva ili tri puta, a tamo ih je znao dočekati Milenko Kuzmanović. Slobodana Đurovića poznaje, odnosno, upoznao ga je u Sremskoj Mitrovici, u restoranu. On je došao sam nakon što je prethodno kontaktirao s majkom Roberta Matanića i sjeća se da joj je te prigode u tom restoranu dao 5.000 eura. To je inače otvoreni dio unutar zatvora u Sremskoj Mitrovici, a bili su tome nazočni on, majka Roberta Matanića i Slobodan Đurović. Nakon određenog vremena i njemu osobno je Đurović u jednom restoranu u Beogradu predao još 5.000 eura, koji novac je on predao Robertovoj majci, a taj novac je bio za troškove odlaska kod Roberta. Ne zna da li je uopće Tomislav Marjanović odlazio u posjete u Sremsku Mitrovicu, nema saznanja o detaljima vezanim za izručenje Roberta Bugarskoj, kao niti o tome da li je bilo kakvih planova za njegov bijeg, a isto tako nema saznanja niti o prodaji njegove vikendice u Zelini. Jednom je išao sam u Sremsku Mitrovicu i to kada majka Roberta Matanića nije mogla zbog bolesti. Robert Matanić ga je dva puta nazvao telefonom s govornice iz zatvora. Nakon ubojstva Ive Pukanića slučajno su se našli u Zagrebu u hotelu Feniks u Sesvetama, popili su


piće i svjedok mu je tada predao račune koje mu je poslala njegova majka. Sjeća se da mu je on tada rekao da ga čudi da ga već nisu pozvali na razgovor zbog Pukanića, a obzirom na njegovu reputaciju u Bugarskoj i Srbiji. Naveo je da kada mu je Đurović dao novac, misli da su razmijenili i brojeve telefona, i misli da je te prigode majka Roberta bila bolesna pa je išao sam. Našli su se u jednom restoranu na samoj glavnoj prometnici kroz Beograd, odmah iza benzinske pumpe, radi se o velikom restoranu. S Đurovićem je razmijenio telefonski broj iz razloga jer je on pomagao majci Roberta Matanića i naprosto da za svaki slučaj taj broj ima ako se dogodi neka situacija, kvar s vozilom i slično. Tada nisu ugovorili nikakav slijedeći susret. Nakon što je Robert Matanić došao iz Bugarske, svjedok nikada nije bio u motelu Spačva.

Naveo je da nije znao kako se zove gospodin koji je dao novac majci I optuženika, a niti njegov nadimak, to je kasnije saznao iz medija. Upitan da objasni na koji način ga je onda spremio u mobitel, naveo je samo kao “gospodin“. Nakon povratka iz Bugarske mu je I optuženi u razgovoru rekao za Tomislava Marjanovića da postoje neki dugovi i prevare i da je on klošar. Ono što svjedok zna o njemu je također da je on sitni lopov i lažljivac, upoznao ga je na Udbini, nikada nije izvršio ono što je obećao i izvarao je neke ljude. Zna da su se u Lici vodili neki sudski postupci protiv njega i to radi krivotvorenih eura i neke sitne krađe. Nakon izručenja Roberta Matanića iz Srbije Bugarskoj, čuo se s Zoranom Pilipovićem, a vezano za stanje stvari u pogledu Roberta Matanića. Prije povratka Roberta Matanića iz Bugarske misli da nije vidio Tomislava Marjanovića, možda jednom, a nakon dolaska Roberta iz Bugarske možda je Marjanovića vidio dva puta na Udbini, on je zapravo izbjegavao tamo dolaziti. Tada kada ga je vidio, već je imao status krunskog svjedoka.

Svjedok Nenad Šipušić (listovi 9646-9648) policijski službenik u VI Policijskoj postaji, radi na radnom mjestu pomoćnika načelnika, iskazao je da je Amira Mafalanija upoznao preko jedne osobe još 2006.g., pod određenim okolnostima vezano za posao, ali nije radio nikakvu obradu nad njim.

Vezano za predmetni događaj iskazao je da negdje 10-ak dana prije nego što se dogodilo ubojstvo Ive Pukanića sastao se s Amirom Mafalnijem, ne može točno reći gdje jer se s njim dosta često vidio, ali se sada ne može sjetiti detalja oko mjesta toga susreta i pretpostavlja da je on, kao i obično, inicirao taj susret. U tom razgovoru on mu je rekao da se sprema nešto veliko u centru grada, da će se dogoditi nešto veliko, a na pitanja i potpitanja svjedoka oko toga on mu je rekao da će se dogoditi nekakvo ubojstvo. Svjedok mu je postavljao pitanja o tome kakvo ubojstvo i pokušao je doći do podataka o točnom vremenu i eventualnoj žrtvi i počinitelju, međutim, on to nije znao reći, kako niti dio centra grada u kojem bi se to navodno trebalo dogoditi.

U svakom slučaju, kvantum informacija koje mu je Mafalani dao je bio nedostatan da bilo što poveže i bilo što pokrene. Svjedok mu je tada rekao, budući u njihovim susretima i iz sadržaja razgovora se često spominjao Robert Matanić, da nastavi, odnosno, da ostane na vezi s Robertom Matanićem. To mu je rekao iz razloga jer je u razgovoru shvatio da informacije koje mu je dao crpi upravo od Roberta Matanića, iako tada nije imao dojam da bi upravo on bio i počinitelj. Vezano za ovaj susret nije sastavio nikakvo izvješće jer informacije koje mu je Mafalani dao su bile preopćenite.


Na sam dan ubojstva svjedok je bio pod velikom dojmom događaja, u prvi tren se nije sjetio ovog razgovora, ali nekih 2 ili 3 sata kasnije bio je u gradu, u autu, policija je blokirala grad i nazvao je Mafalanija te ga pitao da li je taj događaj ono o čemu je pričao. Njegov odgovor je bio nešto u smislu da nije, da ne zna, uglavnom nije mu potvrdio, više je zaključio da je negirao da bi to bilo ono što mu je najavio. Dojam svjedoka je tada bio da on nije uvjerljiv u svojim odgovorima, a za Roberta Matanića nije pitao. Vezano za prvi razgovor, koliko se sjeća misli da je Mafalani spominjao Cvjetni trg i to da se nešto trebalo ranije dogoditi na Cvjetnom trgu, ali nije spominjao nikakva imena u tom kontekstu. O ovom razgovoru prije samog događaja nije nikoga obavijestio jer je smatrao da bi izazvao podsmjeh svojih kolega tvrdnjom da će se nešto veliko dogoditi u centru grada. Poslije ubojstva s njim je obavljen razgovor budući je bilo jasno da se znaju i moglo se provjeriti da su Amir Mafalani i on kontaktirali jer su kontaktirali preko njegovog telefona koji glasi na njegovo ime. Razgovor s njim obavljen je, misli, mjesec dana kasnije. Naveo je da je znao da je Amir Mafalani uhićen, to je saznao na dan uhićenja, ovaj ga je pokušao dobiti na mobitel, ali se svjedok nije mogao javiti jer je bio na nekom seminaru. Na teletekstu je kasnije vidio da je on uhićen i bio je u šoku iz razloga jer je imao kontakt s osobom koja je uhićena radi tako teškog kaznenog djela.

Inače, u prirodi njegovog odnosa s Mafalanijem nije bilo ništa sporno, odnosno, cilj takvog odnosa je i bio da svjedok prikuplja različita saznanja. Nakon samog događaja bio je u dvojbi da li otići u Odjel organiziranog kriminala i reći za kontakt s Mafalanijem prije ubojstva, ali je procijenio da će se do njega doći bez obzira na to, tijekom obrade jer su komunicirali na njegov mobitel, nije htio otići tamo nepozvan da ne ispadne kako se opravdava.

Inače, u to vrijeme bio je vođa grupe za organizirani kriminal u VI PP, pozvao ga je njegov pomoćnik načelnika i zajedno su otišli u Heinzelovu na razgovor koji je s njim obavio Đuro Landup. Ne može se sjetiti je li mu Mafalani u ovom razgovoru dao još neku informaciju za neke događaje nevezano o ovom što je iskazivao. Što se tiče Roberta Matanića, Mafalani mu je inače govorio da je u intenzivnom kontaktu s njim, a svjedoku je bilo zanimljivo da ima bilo kakva saznanja o njemu. Matanić mu je bio poznat kroz medije i kroz informacijski sustav MUP-a, a osobno ga nikad nije obrađivao. Zanimljivo mu je bilo i to što je zaključio da je Robert Matanić uporište i izvor informacija koje mu je Mafalani dao. Naveo je da bi najradije iznegirao svoje poznanstvo s Mafalanijem, međutim može reći da je on njemu inače dao puno korisnih informacija za neke druge situacije, a u ovoj konkretnoj nije sastavio izvješće jer je uputa bila da se uopćena izvješća ne sastavljaju, pri tome misli na izvješća koja ne odgovaraju na temeljna pitanja tko, što i gdje. Naveo je da imaju pisana pravila o postupanju s informacijama i prijašnji kontakti s Mafalanijem nisu svaki puta odmah rezultirali sastavljanjem izvješća, nego kada bi informacije bile dorađene tada bi se išlo u kriminalističko istraživanje. I u ovom konkretnom slučaju je zato rekao da ostane na vezi i da se javi kada bude imao nešto konkretnije.


Vezano za prvu informaciju koju mu je Amir Mafalani dao i da li mu je rekao da bi on na neki način bio s tim povezan, naveo je da Mafalanija cijeni kako inteligentnog dečka pa bi mu bilo nevjerojatno da nešto radi i da to nekome kaže, a naročito policajcu. U listopadu 2008. nisu postojali nikakvi posebni naputci o prikupljanju, intenzitetu prikupljanja i obradi informacija, budući da pojedinačno kazneno djelo, koliko god teško bilo, ne mijenja pravila struke, iako doduše utječe na stupanj intenziteta prikupljanja informacija. Što se tiče ubojstva Ivane Hodak, svjedok osobno, vezano za to s Mafalanijem nije radio nikakvu obradu, zna da je on bio u nekoj obradi oko toga, a za druge optuženike ne zna jesu li bili u obradi vezano za taj događaj.

Zna da je Mafalani poznavao još neke policajce, ali nije mu poznato koja je priroda bila tih njegovih kontakata. Broj mobitela svjedoka je 091 519 4258.

Nakon događaja 23.10. nije obavljao razgovor s Amirom Mafalanijem u smislu

informativnog razgovora, a što se tiče svog razgovora nije ništa potpisao, ali pretpostavlja da je sastavljena službena zabilješka. Zna za pokušaj ubojstva Ive Pukanića u Ilici, ali vezano za taj događaj nije obavljalo nikakve službene radnje. Vezano za kontakt s Mafalanijem kada mu je spominjao Cvjetni trg i da se tamo trebalo nešto dogoditi, ne može se sjetiti je li Mafalani to njemu spomenuo ili je to sam zaključio, ali je izvor te informacije bio Robert Matanić, a ne može se sjetiti je li Mafalani spominjao da postoji kakva povezanost između događaja koji se trebao desiti na Cvjetnom i ovog nečeg velikog o čemu je govorio. Svjedok Domagoj Anić (list 9648) iskazao je da prvenstveno želi reći da nikakve službene radnje u ovom predmetu nije obavljao, tijekom 2008. kao šef Krvnih delikata radio je samo na slučaju Ivane Hodak. Jednom prilikom početkom prosinca 2008. kada su izvodili optuženike iz ovog predmeta, a radi utvrđivanja eventualne povezanosti sa slučajem Hodak, Amir Mafalani je spomenuo da je dao određene informacije kolegi Šipušiću.

Koliko se sjeća ta informacija nije bila puna, bilo je rečeno da je netko trebao biti negdje ubijen, ali se od toga odustalo. Obzirom da je on to rekao to je onda i u tom spisu Hodak i zabilježeno. Ne sjeća se što mu je točno Amir Mafalani rekao, a kada mu se predočava da je Amir Mafalani rekao da mu je dao punu informaciju da se ubojstvo ne bi dogodilo, naveo je da to nije točno. On je rekao: „Pomozi mi“, a svjedok mu je na to odgovorio da mu se trebao ranije obratiti. Mislio je da se trebao obratiti ili prije ubojstva ili nakon ubojstva, kada ga se eventualno moglo uputiti gdje će i kako dati svoja saznanja, ali u ovoj situaciji mu svjedok više nije mogao pomoći. Jedino čega se sjeća je da je Mafalani rekao da je dao informaciju kolegi Šipušiću, a provjerom je utvrđeno da informacija nije bila potpuna.

Obradu slučaja Ivane Hodak vršio je Odjel krvnih delikata, a on osobno nije vršio obradu nad Mafalanijem, to su radili kolege, ali budući da ga osobno poznaje došao ga je pozdraviti. Koliko mu je poznato, obavljen je obavijesni razgovor sa Šipušićem, ne zna kada i tko ga je obavio, ali zna da je obavljen unutar Sektora kriminalističke policije i to nakon razgovora svjedoka s Mafalanijem, ali ne znam točno koliko. Poznato mi je, odnosno, osoba po imenu Đuro koja je radila na slučaju preziva se Landup.


Naveo je da je u razdoblju od svibnja do listopada 2008. kontaktirao s Pukanićem, priroda njihovog kontakta bila je službena jer je on bio oštećena osoba kaznenog djela pokušaja ubojstva koje je u njihovoj nadležnosti. Čuli su se i telefonom i SMS porukama. Kada mu je predočena SMS poruka od 11.05.2008. koju mu je uputio Pukanić da mu je Brkić prenio poruku od Crnogoraca da oni nemaju ništa s tim, ali da mi to znamo i bez njih, naveo je da Pukanića poznaje od 2002. kada je dobivao prijetnje ubojstvom i tada su se Crnogorci spominjali kao naručitelji.

Kada se dogodio pokušaj ubojstva 2008. također je jedna od verzija bila da se radi o Crnogorcima, ali to nisu uspjeli potvrditi. Način ophođenja Pukanića je, zapravo, jer je on bio osobno zainteresiran, uzeo si je više slobode i čini mu se da je zapravo sam sebi stvorio dojam da aktivno sudjeluje u istrazi. Međutim, on je pričao svoje, a oni su radili svoje. Mafalanija poznaje iz razdoblja 2005. i 2006., za vrijeme kada je Matanić bio u Srbiji i kada je bilo aktualno da li će biti izručen Bugarskoj. Tada je Mafalani došao u USKOK s Petrom Čumandrom i iskazivao o djelima koja je počinio Matanić u Bugarskoj kako Hrvatska ne bi tražila njegovo izručenje. Mafalani nije podnio nikakvu kaznenu prijavu, ali je naveo da ukoliko ne ispoštuju dogovor prema Mataniću od koje osobe mu može prijetiti opasnost. Mafalani je govorio nešto o tome da je Robert Matanić zaprimio narudžbu od Turaka vezano za Hrvoja Petrača i njegove sinove, ali ništa nije bilo definirano te isto tako da je i Mafalanija htio angažirati, ali ni tu nije bilo ništa definirano. Rekao je da se radi o poslu koji nije definiran. Iz zapisnika o utvrđivanju uzroka eksplozije te nalaza Odjela kemijsko-fizikalnih vještačenja Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja Ivan Vučetić (listovi 435-443 spisa) proizlazi da je mjesto događaja asfaltno parkiralište u Palmotićevoj ulici broj 3 okruženo zgradama. Sa sjeverne strane nalazi se Bogoslovni fakultet, s južne strane HMB s dvorištem i pripadajućim objektima, sa zapadne strane su stambene zgrade i dvorište dok se sa istočne strane nalazi zgrada Uprave NCL Grupe i garaže. Ulaz na parkiralište je s Palmotićeve ulice i isto je ograđeno rampom.

Osobno vozilo marke Lexus reg. oznake ZG 4924-DR nalazi se na parkirališnom mjestu broj 37, parkirano prednjim dijelom prema zgradi NCL Grupe. Mrtvo tijelo Ive Pukanića pronađeno je uz stražnji dio lijeve, bočne strane osobnog vozila u ležećem položaju na parkirališnom mjestu broj 38, dok je mrtvo tijelo Nikole Franjića pronađeno uz prednji dio desne, bočne strane vozila na parkirališnom mjestu broj 36.

Centar eksplozije je parkirališno mjesto broj 38, a neposredno ispred ulaznih vrata prolaza pronađen je mehanički destruiran hladnjak skutera. Stražnji i središnji dio skutera zajedno s motorom u potpunosti su uništeni djelovanjem eksplozije, a dijelovi se pronalaze gotovo po cijelom prostoru parkirališta. Na asfaltnoj podlozi parkirališnog mjesta broj 38 i ispred osobnog vozila Lexus vidljivi su intenzivni tragovi gorenja.

Otprilike na mjestu gdje se nalazi stražnji kotač skutera nalazi se oštećenje asfaltne podloge u vidu kratera te kidanja podloge na nekoliko mjesta. Na zgradi NCL Grupe vidljiv je intenzivni trag zacrnjenja i tragovi oštećenja u vidu proboja kao posljedica udara eksplozijom odbačenih metalnih fragmenata. Stakla na navedenoj zgradi su popucala kao i stakla na nekim od okolnih zgrada.


Osobno vozilo marke Lexus zatečeno je s podignutim poklopcem motora i otvorenim prednjim i stražnjim lijevim vratima te razbijenim prednjim vjetrobranskim staklom i staklom na vozačevim vratima.

Oštećenja nastala djelovanjem udarnog vala eksplozije prisutna su u vidu kidanja i savijanja poklopca motora prema gore s lijeve strane i u sredini te puknuća izolacijskog materijala s donje strane poklopca motora.

Na prednjem lijevom blatobranu i vozačevim vratima prisutna su mnogobrojna mehanička oštećenja u vidu savijanja i proboja šasije čiji su rubovi savijeni prema unutra, a takvih se proboja nalazi i na zadnjim lijevim vratima.

Na parkirališnom mjestu broj 40 koje se nalazi s lijeve strane centra eksplozije, nalazi se vozilo marke VW Polo na kojem su prisutna mnogobrojna oštećenja nastala djelovanjem udarnog vala eksplozije, sva stakla na vozilu su popucala, a stakla na desnoj strani i stražnje staklo su rasprsnuti. Cijela karoserija vozila savijena je prema unutra. Na parkirališnom mjestu broj 42 pronađeno je vozilo marke Ford Escort, bočna stakla su rasprsnuta, dok se na nekoliko mjesta na desnoj bočnoj strani vozila, u predjelu desnog blatobrana i suvozačevih vrata pronalazi nekoliko mehaničkih oštećenja, nastalih kao posljedica odbačenih metalnih dijelova.

Nalazom je utvrđeno da je na parkiralištu u Palmotićevoj broj 3 došlo do eksplozije, a centar eksplozije je na parkirališnom mjestu broj 38 gdje je bio parkiran skuter marke Peugeot koji je gotovo u potpunosti uništen eksplozijom. Izgled i intenzitet oštećenja ukazuju da se nalazio u samom centru eksplozije, odnosno, da se eksplozivna naprava nalazila u skuteru.

U eksploziji je detonirala improvizirana eksplozivna naprava, velike razorne moći, postavljena u prostor za smještaj kacige ispod sjedala skutera. Naprava se sastojala od smjese visoko brizantnih vojno formacijskih eksploziva TNT-a i RDX-a (heksogena) pojačana s dijelovima čelične, armaturne mreže za povećanje ubojitosti. Obzirom na intenzitet oštećenja na skuteru, parkiranim vozilima, objektima te udaljenost odbačenih fragmenata, procjenjuje se da je u eksploziji detonirala količina eksplozivne tvari ekvivalentne količini od 1000 do 1500 grama TNT-a.

Iz nalaza i mišljenja Odjela kemijsko-fizikalnih i toksikoloških vještačenja Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja Ivan Vučetić (listovi 444-482 spisa) proizlazi da je u predmetnoj eksploziji detonirala smjesa eksploziva trinitrotoluena (TNT) i heksogena (RDX). Prisutni tragovi zacrnjenja na skoro svim uzorcima izuzetim s mjesta događaja ukazuju na eksploziju eksplozivnog sredstva s negativnom bilancom kisika, a u koju grupu spadaju i navedeni eksplozivi. Radi se o eksplozivnoj napravi koja je osim eksplozivnog punjenja sadržavala i određenu količinu metalnih fragmenata – armaturni čelik – kao pojačanje ubojitog, odnosno, ranjavajućeg efekta eksplozije.

Iz nalaza i mišljenja Odjela traseoloških vještačenja Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja Ivan Vučetić (listovi 483-532 spisa) proizlazi da se u skuteru nalazio uređaj sa GPS aplikacijom a eksplozivna naprava je aktivirana daljinski. Kao mogući prijemnik mogli su poslužiti, radio stranica, radio stanica sa GPS aplikacijom ili neki drugih prijemnik.

Iz dopune nalaza i mišljenja (listovi 2791-2796) proizlazi da dostavljeni fragmenti pripadaju elektronici skutera marke Peugeot Jet Force 50.


Iz zapisnika o obdukciji te nalaza i mišljenja o provedenom sudsko-medicinskom vještačenju pokojnih Ive Pukanića i Nike Franjića provedenog od strane Zavoda za sudsku medicinu (listovi 3636-3647 spisa) proizlazi da su Ivo Pukanić i Niko Franjić preminuli nasilnom smrću zbog opsežnih, mnogobrojnih, eksplozivnih rana glave, trupa i udova. Iz provedenog biometrijskog vještačenja, po vještaku za balistiku, mehanoskopiju i forenzičnu trodimenzionalnu rekonstrukciju, dipl. ing. Vojinu Maštruku (listovi 5472-5482 spisa) proizlazi da je nakon detaljnog pregleda svih dostavljenih video snimaka kamera video zaštite HPB iz Petrinjske i Jurišićeve ulice utvrđeno da se na tim snimaka vidi osoba identično obučena kao i osoba koja s motociklističkom kacigom izlazi iz dvorišta NCL Grupe i kreće se ispred Casina Adria po Vlaškoj ulici s time da ta osoba nosi na glavi kapu šiltericu, a u ruci motociklističku kacigu pokrivenu novinama.

Osoba je obuvena u obuću tamne boje, nosi hlače smeđe boje, ima obučen gornji dio trenirke s kapuljačom smeđe boje. Osoba na glavi ima nabijenu kapu s povećim šiltom koji joj zaklanja gornji dio lica, ima izraženu bradu i jagodične kosti te upale obraze.

Visina osobe s motociklističkom kacigom na glavi koja se kreće po dvorištu NCL Grupe je, uključujući obuću i motociklističku kacigu između 1,91 i 1,93 m. Visina osobe koja prolazi pored HPB u Jurišićevoj ulici, uključujući obuću i kapu šiltericu, je između 1,87 i 1,89 m.

Vjerojatno je osoba s motociklističkom kacigom snimljena u dvorištu NCL Grupe te koja prolazi ispred Casina Adria 23.10.2008. oko 12,44 sati, ista osoba koju su snimile kamere video nadzora HBP i RBA banke u Petrinjskoj, Jurišićevoj i Kurelčevoj ulici oko 12,25 sati u kretanju od Petrinjske preko Jurišićeve kroz Kurelčevu ulicu gdje se u blizini nalazi parkiralište u Palmotićevoj ulici. Iz nalaza i mišljenja o provedenom daktiloskopskom vještačenju, Odjela kriminalističke tehnike (listovi 2799-2805 spisa) proizlazi da je u odnosu na pronađene tragove otisaka papilarnih linija pronađenih i izuzetih prilikom obavljanja pretrage stana vlasništvo Bitunjac Ive u Petrinjskoj broj 4, utvrđeno da su pronađeni otisci papilarnih linija Milovanović Željka (daktiloskopirane osobe – AFIS broja 47606) rođenog 18.06.1966. u Belom Manastiru. Iz nalaza i mišljenja Biološkog fakulteta Sveučilišta u Beogradu (listovi 3481-3484, prijevod listovi 7256-7271 spisa) proizlazi da je provedeno vještačenje bioloških tragova pronađenih predmeta prema naredbi Okružnog tužiteljstva u Banja Luci utvrđen DNK profil NN muške osobe te je utvrđen nesporni DNK profil Milovanović Željka.

Provedenim komparativnim vještačenjem od strane Odjela za biološka i kontaktna vještačenja Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja Ivan Vučetić (listovi 7767-7768 spisa), utvrđeno je da se DNA profil Željka Milovanovića u potpunosti podudara s dominantnim DNA profilom utvrđenom u brisu ciljnika puške, brisu kape te četkice za zube marke „Aquafresh“, koje su vještačene u Odjelu bioloških i kontaktnih vještačenja (listovi 3472-3480 spisa). Provedenim vještačenjem u Odjelu bioloških i kontaktnih vještačenja Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja Ivan Vučetić (listovi 4649-4652 spisa) utvrđeno je da je vještačenjem puške marke „Steyr“ model SSG 69, u brisu prednjeg desnog dijela kundaka puške identificiran miješani DNA profil u kojem dominira DNA profil osobe


muškog spola. Uvidom i DNA evidenciju utvrđena je potpuna podudarnost navedenog DNA profila s DNA profilom Bojana Gudurića, rođenog 25.60.1981. u Novom Sadu. Vještak dipl. ing. Mirko Zebić (listovi 7781, 8760-8761) u nalazu i mišljenju od 13.11.2008. je naveo da je pregledom puške „Steyr“ model SSG 69 prije i nakon rastavljanja utvrđeno da je ista u funkcionalnom stanju, što je potvrđeno i probnim ispaljivanjem odgovarajućeg streljiva.

Naveo je da je duljina ove puške 114 cm, a duljina same cijevi 65 cm. Spremnik je kapaciteta 5 komada pripadajućeg streljiva.

„Upucavanje“ je postupak koji uglavnom provodi proizvođač na daljinama do 150 m, a može učiniti i sama osoba koja rukuje oružjem. Nakon toga vrše se najmanje tri probna ispaljivanja da bi se utvrdilo da li je puška ispravna i precizna, s time da se stavi ciljnik, odnosno, gađa se u određeno područje. Ova puška postiže dobre rezultate od 500 m, ali to ne znači da ne može postići dobre rezultate i na većim udaljenostima, to ovisi o optici, a odlični rezultati se postižu i ta puška se upucava na udaljenostima od 150 m, to su tvornički rezultati.

Radi o snajperskom pušci koja je prema kalibru lovačko oružje, odnosno, izvorno ima vojni kalibar, odnosno, ista ima oznaku 308 što govori o lovačkom oružju, a kalibar je 7,62 x 51 što je vojni kalibar tako da se iz tog oružja može pucati lovačko i vojničko streljivo.

Što se tiče optike ona je povećana, povećanje optike je 6,5 do 20 x 40 i namijenjena je za gađanje na udaljenostima većim od 150 m, a na udaljenostima od 50 m postiže odlične rezultate i sa optikom i bez optike, tako da se može koristi i za manje udaljenosti.

Vezano za manevriranje samom puškom u položaju kada se ona pomiče prema dolje, to ovisi o sposobnostima strijelca za kojega je nužno poznavanje tog oružja i poznavanje rukovanjem tim oružjem. Vezano za zaključak da se radi o pasivnom dnevnom noćnom ciljniku, naveo je da je u Centru vršio ispitivanja na način da je u pucaoni Centra bila postavljena meta te su u jednom slučaju u pucaoni ugašena sva svijetla, a udaljenost optičkog ciljnika u odnosu na metu je bila 30 m, i u tom slučaju meta, kako kod povećanja minimalnog, tako i do maksimalnog povećanja, nije vidljiva, dok kod drugog načina gdje je meta bila osvijetljena djelomično rasvjetom pucaone, kako kod najmanjeg povećanja tako i kod najvećeg povećanja optike, ista meta je bila dobro vidljiva. Prilikom toga nije vršio nikakva ispucavanja jer je predmet bilo utvrđivanje činjenica oko optike i vidljivosti. Konkretno se radi o dnevnom ciljniku koji se može upotrebljavati u noćnim uvjetima zato se radi o pasivnom jer se koristi uz pomagalo u noćnim uvjetima. Predmetna optika nema dodane nikakve prekidače niti pojačivače svjetlosti.

Vještakinja dipl.ing. Marijana Macan (list 7782) u cijelosti je ostala kod pisanog nalaza i mišljenja o provedenom biološkom vještačenju od 26.11.2008.

Dodala je da mjesto s kojeg je navedeni DNA profil izuzet je prednji desni dio usada kundaka puške (omot A) a oznaka Centra A1.

Miješani DNA profil znači da se radi o profilima više osoba i da su ostali uzorci u toj mjeri oskudni da ih nije moguće interpretirati, niti o koliko se osoba radi niti koje su to osobe.


Jedino ovaj DNA profil koji je obrazložen u nalazu i mišljenju je bio u toj mjeri dominantan i utvrđeno je da se podudara s DNA profilom Bojana Gudurića.

Upitana da objasni je li moguće da se DNA profil prenese na spornu pušku npr. putem šatorskog krila ili plahte, odnosno, teoretski je li moguće prenošenje DNA profila s nekog drugog predmeta, a ne neposrednim kontaktom s određenim predmetom, navela je da je eksperimentalnim putem utvrđeno, u laboratorijskim uvjetima, da su takvi slučajevi mogući što ovisi o tome kakav je tko izlučivač bioloških tragova, međutim, u konkretnom slučaju obzirom na sporni predmet i na mjesto i vrstu površine s koje je izuzet ovaj trag, takav prijenos, odnosno, takav način nalaženja biološkog traga na tom predmetu nije moguće i to zato što je uzorak izuziman sa hrapave površine.

Vještak prof.dr.sc. Miroslav Bača, stalni sudski vještak za informatiku i telekomunikacije sačinio je telekomunikacijsko vještačenje (listovi 8766-9143 spisa) koje se sastoji od analize mobilnih aparata koji su oduzeti od optuženika, analize ispisa komunikacije za telefonske brojeve kojima su se koristili optuženici kao i svjedok Tomislav Marjanović, analize povezanosti optuženika i svjedoka Tomislava Marjanovića s lokacijom Gomboševa te analize podudarnosti kretanja Ive Pukanića i I-V optuženika u inkriminiranom razdoblju.

Iz provedenog vještačenja proizlazi da je u inkriminiranom razdoblju utvrđena komunikacija između I optuženika Roberta Matanića s II, III, IV, V, VI optuženim i svjedokom Tomislavom Marjanovićem.

Nadalje je utvrđena komunikacija II optuženog Luke Matanića s I, III, IV i V optuženim.

Što se tiče III optuženog Amira Mafalanija zabilježena je komunikacija s I, II, V optuženim i svjedokom Tomislavom Marjanovićem.

IV optuženi Željko Milovanović komunicirao je s I, II i V optuženim. V optuženi Bojan Gudurić komunicirao je s I, II, III i IV optuženim, a VI optuženi

Slobodan Đurović sa I optuženim. Isto tako zabilježena je komunikacija svjedoka Tomislava Marjanovića sa I i III

optuženim.

Prema dostavljenim izlistima telekomunikacijskog prometa za telefonske brojeve načinjena je analiza zahvaćenosti telefonskih brojeva optuženika kao i svjedoka Tomislava Marjanovića na ćelijama koje pokrivaju područje Gomboševa 10.

Sukladno tome iz provedenog nalaza i mišljenja proizlazi da postoji povezanost I, II, III, IV i V optuženog kao i svjedoka Tomislava Marjanovića s područjem Gomboševa oko broja 10.

Za navedeno razdoblje, a prema telekomunikacijskim izlistima, nije zabilježeno pojavljivanje brojeva kojima se koristio VI optuženi na ćelijama koje pokrivaju područje Gomboševa oko broja 10.

Prema utvrđenim baznim stanicama kao i ćelijskoj pokrivenosti, a prema dostavljenim izlistima telekomunikacijskog prometa, načinjena je analiza podudarnosti kretanja svih optuženika kao i svjedoka sa kretanjem pok. Ive Pukanića.

Sukladno tome utvrđeno je da podudarnost kretanja pok. Ive Pukanića i I, II, III, IV i V optuženika postoji isključivo zabilježena ćelijama koje pokrivaju područje Vlaška oko broja 40 te Ilica oko broja 107.


Za navedeno razdoblje, a prema dostavljenim telekomunikacijskih izlistima, nije zabilježena podudarnost kretanja pok. Ive Pukanića s VI optuženim Slobodanom Đurovićem kao niti svjedokom Tomislavom Marjanovićem.

Analiza lokacije Gomboševa 10 načinjena je spram svih brojeva navedenih u nalogu kao i brojeva koji su prilikom vještačenja pridruženi optuženicima te Tomislavu Marjanoviću, a o kojima se podaci nalaze u spisu.

Lokacija Gomboševa 10 pokrivena je ćelijama telekomunikacijskih operatera HT, VIP i TELE-2 i to HT – Kramarići bb (smjer 70), Školski prilaz 1 (smjer 130) i Božidara Magovca 38 (smjer 105); VIP – Vrtni put bb (smjer 180, 2000 m), Hribarov prilaz 6 (smjer 60, 1500 m), Božidara Magovca 165 (smjer 300, 1000 m), Sarajevska bb (smjer 150, 500 m) i Bani 96 (smjer 60, 2000 m); TELE-2 – Albinijeva 2 (smjer 120 i smjer 250, 500 m).

Vezano za analizu podudarnosti kretanja Ive Pukanića koja je sačinjena spram svih brojeva iz naloga iz spisa, utvrđena je podudarnost kretanja optuženika s Ivom Pukanićem na lokacijama Vlaška 40 i Ilica 107.

Lokacija Vlaška 40 pokrivena je ćelijama telekomunikacijskih operatera HT, VIP i TELE-2 i to HT – Draškovićeva 26 (smjer 5), Langov trg 10 (smjer 100 i smjer 220), Jurišićeva 13 (smjer 40); VIP – hotel Dubrovnik (smjer 60, 1000 m), Iblerov trg (smjer 275, 1000 m), Vlaška 83 (smjer 300, 1000 m), Langov trg (smjer 60 i 300, 500 m) i Dolac 2 (smjer 160, 1000 m) i TELE-2 – Grič 3 (smjer 30, 700 m), Dolac 8 (smjer 120, 550 m), Iblerov trg (Vlaška 50) (smjer 305, 500 m) i Boškovićeva 5 (smjer 0, 1000m).

Lokacija Ilica 107 pokrivena je ćelijama telekomunikacijskih operatera HT; VIP i TELE-2 i to HT – Ilica 81 26 (smjer 110 i smjer 260), Republike Austrije 1 (smjer 140); VIP – Trg maršala Tita 12 (smjer 300, 1000 m), Prilaz baruna Filipovića 2 (smjer 60, 1000 m) i Krajiška 28 (smjer 60, 1500 m) i TELE-2 – Reljkovićeva 2 (smjer 0 i 120, 600 m), Pierottieva 6 (smjer 0, 600 m) i Grič 3 (smjer 240, 1000 m).

U odnosu na povezanost optuženika i svjedoka Tomislava Marjanovića s lokacijom Gomboševa 10 utvrđeno je da su tijekom mjeseca svibnja 2008. ćelije koje pokrivaju područje Gomboševe 10 i Gomboševe 26 zahvatile u komunikaciji Roberta Matanića, Tomislava Marjanovića i Luku Matanića.

U lipnju 2008. su navedene ćelije zahvatile u komunikaciji Roberta Matanića, Luku

Matanića, Amira Mafalanija, Bojana Gudurića i Tomislava Marjanovića. Što se tiče mjeseca srpnja 2008., ćelije koje pokrivaju Gomboševu ulici zahvatile su u

komunikaciji Roberta Matanića, Amira Mafalanija, Bojana Gudurića, Luku Matanića i Tomislava Marjanovića.

U kolovozu 2008. ćelije koje pokrivaju prostor Gomboševe zahvatile su u komunikaciji Roberta Matanića, Bojana Gudurića, Amira Mafalanija, Luku Matanića, Željka Milovanovića i Tomislava Marjanovića.

Što se tiče rujna 2008. ćelije koje pokrivaju prostor Gomboševe zahvatile su u komunikaciji Roberta Matanića, Bojana Gudurića, Amira Mafalanija, Luku Matanića, Željka Milovanovića i Tomislava Marjanovića.

Što se tiče listopada 2008. ćelije koje pokrivaju prostor Gomboševe zahvatile su u komunikaciji Roberta Matanića, Bojana Gudurića, Amira Mafalanija, Luku Matanića i Tomislava Marjanovića.


Na temelju analize ispisa iz nalaza i mišljenje proizlazi da je u inkriminiranom

razdoblju utvrđena prisutnost brojeva I-V optuženika na ćelijama koje pokrivaju prostor Gomboševe 10 kao i svjedoka Tomislava Marjanovića, dok brojevi koje je koristio VI optuženi Slobodan Đurović nisu zabilježeni na ćelijama koje pokrivaju to područje.

Analizom uspostavljene komunikacije za mjesec svibanj 2008. uočeno je podudaranje kretanja pok. Ive Pukanića na lokaciji Vlaška oko broja 40 s telefonskim brojevima koje je koristio III optuženi. U jednom danu utvrđeno je na području koje pokrivaju ćelije Vlaška oko broja 40 i prisustvo i podudaranje telefonskog broja koji je koristio Robert Matanić.

Za mjesec lipanj 2008. uočena je komunikacija telefonskih brojeva koje koriste I, III i V optuženi na području ćelija koje pokrivaju prostor Vlaška oko broja 40. Ćelije koje pokrivaju prostor Ilica oko broja 107 bilježile su komunikaciju telefonskih brojeva koje je koristio III optuženi Amir Mafalani.

Što se tiče srpnja 2008. uočena je komunikacija I, III i V optuženog na području ćelija koje pokrivaju prostor Vlaška 40. Ćelije koje pokrivaju prostor Ilica oko broja 107 bilježile su komunikaciju telefonskih brojeva koje su koristili III i V optuženi.

U kolovozu 2008. može se uočiti komunikacija telefonskih brojeva koje koriste I, III, IV i V optuženi na području ćelija koje pokrivaju prostor Vlaška oko broja 40. Ćelije koje pokrivaju prostor Ilica oko broja 107 bilježile su komunikaciju telefonskih brojeva koje je koristio V optuženi.

U odnosu na mjesec rujan 2008. utvrđena je komunikacija I, III, IV i V optuženika na području ćelija koje pokrivaju prostor Vlaška oko broja 40 i Ilica oko broja 107. Frekvencija pojavljivanja telefonskih brojeva koje koriste optuženi na ćelijama koje pokrivaju područje Vlaška oko broja 40 kao i Ilica oko broja 107 frekventnije su od prijašnjih mjeseci.

Tako npr. iz tabele o analizi zahvaćenosti je za dan 01.09. Bojan Gudurić zahvaćen ćelijama koje pokrivaju prostor Vlaška 40 dok je u istom vremenu na tom području boravio i Ivo Pukanić. Bojan Gudurić u više je navrata zahvaćen i na ćelijama koje pokrivaju područje Ilica 107, ali u tim trenucima nije bilo zahvaćanja i Ive Pukanića na istom ili susjednom području.

02.09. Bojan Gudurić je u više navrata zahvaćen ćelijama koje pokrivaju prostor Ilica 107, ali u tim trenucima na tom području nije zahvaćen Ivo Pukanić.

Milovanović, Robert Matanić i Amir Mafalani toga dana zahvaćeni su ćelijama koje pokrivaju područje Vlaška 40 a Ivo Pukanić je zahvaćen na tom istom području od 15,34 pa do 16,10 sati, u kojem razdoblju je tamo zahvaćen i Amir Mafalani.

03.09. Bojan Gudurić je u više navrata zahvaćen ćelijama koje pokrivaju područje

Ilica 107, a Željko Milovanović, Robert Matanić, Bojan Gudurić i Amir Mafalani zahvaćeni su ćelijama koje pokrivaju područje Vlaška 40 na kojem području je od 18,52 do 19,49 sati zahvaćen i Ivo Pukanić.

04.09. Bojan Gudurić je u više navrata zahvaćen ćelijama koje pokrivaju područje Ilica 107 dok su Milovanović i Mafalani zahvaćeni ćelijama koje pokrivaju područje vlaška 40, a Ivo Pukanić nije zahvaćen u tom vremenu u blizini tih područja.


05.09. Bojan Gudurić zahvaćen je ćelijama koje pokrivaju područje Ilica 107 u 10,09

sati, a potom Bojan Gudurić, Amir Mafalani i Robert Matanić u više su navrata zahvaćeni ćelijama koje pokrivaju područje Vlaška 40 s time da se Ivo Pukanić nalazio na području ćelija koje pokrivaju prostor Vlaška 40 od 17,21 do 22,05 sati.

Iz navedene tabele je razvidno da u razdoblju kada se Ivo Pukanić nalazio na tom području je na istom zahvaćena komunikacija Amira Mafalanija, Roberta Matanića i Bojana Gudurića s time da Bojan Gudurić u jednom trenutku komunicira i sa Željkom Milovanovićem (20,09).

Što se tiče 06.09. Bojan Gudurić zahvaćen je u ćelijama koje pokrivaju prostor Ilica 107 kada se na tom prostoru nalazio i Ivo Pukanić.

Milovanović, Gudurić i Mafalani zahvaćeni su na ćelijama koje pokrivaju prostor Vlaška 40 na kojem je u vremenu od 11,58 do 21,15 zahvaćen Ivo Pukanić. Samo broj Amira Mafalanija zahvaćen je na tom području istovremeno kada i broj Ive Pukanića.

07.09. Amir Mafalani i Ivo Pukanić u više su navrata zahvaćeni ćelijama koje pokrivaju područje Vlaška 40.

08.09. Bojan Gudurić zahvaćen je na ćelijama koje pokrivaju prostor Ilica 107 kada se Ivo Pukanić nije nalazio na tom području.

Istog dana Gudurić, Matanić Robert i Mafalani u više su navrata zatečeni ćelijama koje pokrivaju prostor Vlaška 40 a na kojem prostoru je Ivo Pukanić zahvaćen u više navrta u razdoblju od 09,17 sati do 19,03.

Iz tabele za navedeni dan razvidno je da istovremeno na području ćelije koja pokriva prostor Vlaška 40 se nalaze Ivo Pukanić, Željko Milovanović, Bojan Gudurić i Robert Matanić s time da svakako valja napomenuti da je utvrđena komunikacija između Bojana Gudurića i Željka Milovanovića te Bojana Gudurića i Roberta Matanića.

Za dan 10.09. Željko Milovanović zahvaćen je na području koje pokriva ćelija Ilica 107 dok je u to vrijeme Ivo Pukanić bio zahvaćen ćelijama na prostoru Vlaška 40. U vremenu od 17,28 do 23,35 ćelije koje pokrivaju područje Vlaške 40 zabilježile su komunikaciju Amira Mafalanija, a na istom području u 20,36 zabilježena je i komunikacija Ive Pukanića.

11., 12. i 15.09. Amir Mafalani zahvaćen je u komunikaciji ćelijama koje pokrivaju područje Vlaška 40, a na tom području je istovremeno bio zahvaćen i Ivo Pukanić.

17.09. Robert Matanić zahvaćen je u ćelijama koje pokrivaju područje Ilica 107 od 17,08 do 21,40 sati, a Ivo Pukanić bio je zahvaćen na tom području od 20,14 do 20,38 sati.

Amir Mafalani i Robert Matanić u više su navrata zahvaćeni ćelijama koje pokrivaju područje Vlaška 40, a na kojem se u razdoblju od 21,30 do 21,38 nalazio Ivo Pukanić. U to isto vrijeme zabilježena je na tom području komunikacija Roberta Matanića.

18.09. u više navrata ćelije koje pokrivaju područje Vlaška 40 zabilježile su komunikaciju Amira Mafalanija, a u istom su vremenskom periodu zabilježene na tom području i komunikacije Ive Pukanića.

19.09. Amir Mafalani, Bojan Gudurić i Robert Matanić zahvaćeni su u komunikaciji ćelijama koje pokrivaju područje Vlaška 40, a u tom vremenu je Ivo Pukanić također bio zahvaćen ćelijama koje pokrivaju to područje.


Prema tabeli za taj dam zabilježena je komunikacija Roberta Matanića, koji se nalazi na području ćelije koja pokriva Vlašku 40, s Tomislavom Marjanovićem u 15,22.

20.09. Robert Matanić i Amir Mafalani u više su navrata zahvaćeni ćelijama koje pokrivaju područje Vlaška 40, a u tom području bio je zahvaćen Ivo Pukanić od 12,43 do 18,15, u kojem razdoblju je na istome utvrđena komunikacija Roberta Matanića.

Iz tabele za navedeni dan utvrđena je komunikacija Roberta Matanića, koji se nalazi na području ćelije koja pokriva Vlašku 40, s Tomislavom Marjanovićem 21,59 sati.

22.09. Robert Matanić i Amir Mafalani zahvaćeni su ćelijama koje pokrivaju prostor Vlaška 40 u isto vrijeme kada i Ivo Pukanić.

23.09 . Luka Matanić zahvaćen je na ćelijama koje pokrivaju prostor Ilica 107 dok je na istom prostoru bio i Ivo Pukanić.

25.09. Robert Matanić i Amir Mafalani u više navrata zahvaćeni su ćelijama koje

pokrivaju prostor Vlaška 40. Ivo Pukanić zabilježen je na tom području u istom vremenu kada i Robert Matanić te u vremenu u kojem je zabilježen i Amir Mafalani.

29.09. Bojan Gudurić, Robert Matanić i Amir Mafalani bili su zahvaćeni ćelijama koje pokrivaju prostor Vlaška 40, a na istom području zabilježena je i komunikacija Ive Pukanića u razdoblju od 16,19 do 21,26 sati.

U tom razdoblju na istom području, a prema tabeli za navedeni dan, utvrđena je komunikacija Bojana Gudurića, Roberta Matanića i Amira Mafalanija time da je utvrđena međusobna komunikacija Bojana Gudurića i Amira Mafalanija te Bojana Gudurića i Roberta Matanića. 30.09. ćelije koje pokrivaju područje Ilicu 107 zabilježile su komunikaciju Amira Mafalanija za vrijeme dok je Ivo Pukanić bio na tom području. U odnosu na mjesec listopad 2008. uočena je komunikacija brojeva I, III, IV i V optuženika na području ćelija koje pokrivaju prostor Vlaška 40 i područje Ilica 107.

01.10. Robert Matanić i Amir Mafalani zahvaćeni su ćelijama koje pokrivaju prostor Vlaška 40 u nekoliko navrata, a u isto vrijeme je i kretanje Ive Pukanića zabilježeno je u tom području u vremenu od 10,52 do 18,18 sati. U tom razdoblju zabilježena je i međusobna komunikacija Roberta Matanića i Amira Mafalanija.

02.10. Bojan Gudurić, Robert Matanić i Amir Mafalani zahvaćeni su ćelijama koje pokrivaju prostor Vlaška 40 za vrijeme dok se Ivo Pukanić nalazio unutar tog prostora ili u njegovoj neposrednoj blizini. Iz tabele je razvidna komunikacija Roberta Matanića i Bojana Gudurića.

03.10. Željko Milovanović, Amir Mafalani, Bojan Gudurić i Robert Matanić zahvaćeni su u komunikaciji ćelijama koje pokrivaju Vlaška 40 a kretanje Ive Pukanića od 11,54 do 12,18 sati te od 13,50 do 19,24 odgovora području koje pokrivaju ćelije Vlaška 40.

Iz tabele za navedeni dan razvidno je da se ovi optuženici nalaze na području ove ćelije istovremeno kada i Ivo Pukanić s time da je utvrđena i međusobna komunikacija Roberta Matanića i Bojana Gudurića kao i Roberta Matanića i Amira Mafalanija, ali i Amira Mafalanija s Bojanom Gudurićem.


04.10. Amir Mafalani, Robert Matanić i Bojan Gudurić zahvaćeni su ćelijama koje

pokrivaju prostor Vlaška 40, a istovremeno u istom prostoru zabilježena je i komunikacija Ive Pukanića. Iz tabele je razvidno da komuniciraju Robert Matanić i Bojan Gudurić te Bojan Gudurić i Amir Mafalani.

05.10. Bojan Gudurić, Amir Mafalani i Robert Matanić zahvaćeni su ćelijama koje pokrivaju područje Vlaška 40, a Robert Matanić u 21,08 i ćelijama koje pokrivaju područje Ilica 107. Kretanja Ive Pukanića nije se podudaralo s ovim područjem.

06.10. Bojan Gudurić zahvaćen je u ćelijama koje pokrivaju prostor Ilica 107 u 10,08 do 10,09 a u tom trenutku Ivo Pukanić zahvaćen je ćelijama koje pokrivaju Vlašku 40. Amir Mafalani, Bojan Gudurić i Robert Matanić zahvaćeni su ćelijama koje pokrivaju to područje od 10,06 do 18,40.

Iz tabele je razvidna komunikacija Bojana Gudurića sa Željkom Milovanovićem koji se nalazi na području Vlaške 40 u razdoblju od 10,12 do 11,12. Isto tako razvidno je da komuniciraju Bojan Gudurić i Željko Milovanović upravo u razdoblju između 10,12 do 11,12 sati, nakon čega u 12,09 se Bojan Gudurić pojavljuje u komunikaciji na području bazne stanice koja pokriva Vlašku 40.

Iz tabele za navedeni dan razvidno je, također, da se istovremeno s Ivom Pukanićem na lokaciji bazne stanice koja pokriva Vlašku 40 nalazi i Robert Matanić oko 13,37 pa do 16,16 sati. Iz navedene tabele također proizlazi da komuniciraju Bojan Gudurić i Amir Mafalani te Bojan Gudurić i Željko Milovanović.

07.10. Željko Milovanović, Bojan Gudurić, Robert Matanić i Amir Mafalani zahvaćeni su ćelijama koji pokrivaju područje Vlaška 40.

Iz tabele je razvidno da je komunikacija Ive Pukanića zabilježena na području Vlaške 40 u razdoblju od 10,34 do 17,45 sati.

U tom razdoblju se na području Vlaške 40 bilježi komunikacija Bojana Gudurića sa Željkom Milovanovićem, komunikacija Roberta Matanića s time da je Robert Matanić zahvaćen u 13,41 na području Ilice 107 kada se Ivo Pukanić i nadalje nalazi na području bazne stanice u Vlaškoj 40. Iz tabele za navedeni dan također je utvrđena komunikacija Bojana Gudurića i Amira Mafalanija.

08.10. ćelije koje pokrivaju područje Vlaška 40 zabilježile su komunikaciju Željka Milovanovića, Amira Mafalanija, Bojana Gudurića i Roberta Matanića u više navrata.

Iz tabele je razvidna međusobna komunikacija Željka Milovanovića i Bojana Gudurića kao i komunikacija Roberta Matanića i Bojana Gudurića, Roberta Matanića i Amira Mafalanija, a komunikacija Ive Pukanića utvrđena je u 12,46 do 13,00 na području Vlaške 40 u kojem razdoblju je na istom mjestu utvrđena i komunikacija Bojana Gudurića.

09.10. Željko Milovanović, Bojan Gudurić, Robert Matanić i Amir Mafalani zahvaćeni su ćelijama koje pokrivaju područje Vlaška 40. Bojan Gudurić od 10,10 pa do 10,23 te od 16,02 do 20,32 bio je zahvaćen ćelijama koje pokrivaju područje Ilica 107. Od 18,04 do 18,23 na istom je području zahvaćen i Robert Matanić.

Iz tabele za navedeni dan razvidna je komunikacija Željka Milovanovića Bojana Gudurića, Bojana Gudurića i Amira Mafalanija te Roberta Matanića i Amira Mafalanija. Komunikacija Ive Pukanića zabilježena je na području Vlaške 40 u 10,22 i 10,24 a potom u 13,13 – 16,57 sati. U 18,21 zabilježena je komunikacija Ive Pukanića na području Ilice 107.


U vremenu dok se nalazio na području Vlaške 40, na istom području zabilježena je komunikacija Roberta Matanića, Bojana Gudurića, Amira Mafalanija i Željka Milovanovića. Nakon 18,21 kada je zabilježena komunikacija Ive Pukanića na području Ilice 107, na istom području zabilježena je komunikacija Bojana Gudurića s Željkom Milovanovićem te komunikacija Roberta Matanića.

Za dan 10.10. ćelije koje pokrivaju područje Vlaška 40 zabilježile su komunikaciju Željka Milovanovića, Amira Mafalanija, Bojana Gudurića i Roberta Matanića u više navrata. Od 10,08 do 10,17 sati, Bojan Gudurić se nalazi u području ćelije Ilica 107, a Ivo Pukanić se istovremeno nalazi u svom stanu.

Za vrijeme dok se Ivo Pukanić nalazi na području Vlaške 40 istovremeno je na tom području zabilježena komunikacija Roberta Matanića, Amira Mafalanija, Bojana Gudurića i Željka Milovanovića. Također iz tabele je razvidno da komuniciraju Robert Matanić i Amir Mafalani, Željko Milovanović i Bojan Gudurić te Bojan Gudurić i Robert Matanić.

11.10. Željko Milovanović, Bojan Gudurić, Amir Mafalani i Robert Matanić zahvaćeni su ćelijama koje pokrivaju područje Vlaška 40, a Ivo Pukanić je u razdoblju od 10,14 do 23,28 zahvaćen ćelijama koje pokrivaju to isto područje.

Iz tabele za navedeni dan razvidna je komunikacija Željka Milovanovića i Bojana Gudurića, Bojana Gudurića i Roberta Matanića te Roberta Matanića i Amira Mafalanija.

12.10. Bojan Gudurić, Robert Matanić i Amir Mafalani zahvaćeni su ćelijama koje pokrivaju prostor Vlaška 40. Ivo Pukanić zahvaćen je ćelijama koje pokrivaju to isto područje u razdoblju od 11,47 do 12,52. U tom razdoblju na istom području zahvaćeni su Bojan Gudurić i Amir Mafalani.

13.10. Milovanović, Gudurić, Mafalani i Robert Matanić zahvaćeni su ćelijama koje pokrivaju područje Vlaška 40. Prema tabeli Ivo Pukanić zahvaćen je na navedenoj lokaciji u 09,42 do 22,37 sati. U tom razdoblju na istom području zahvaćena je komunikacija Roberta Matanića, Bojana Gudurića, Željka Milovanovića i Amira Mafalanija.

Valja napomenuti da se u razdoblju u 11,16 sati Bojan Gudurić je zahvaćen ćelijama koje pokrivaju područje Ilica 107, a isti komunicira u tom razdoblju sa Željkom Milovanovićem koji se nalazi na području ćelija koja pokriva Vlašku 40.

Nakon toga komunikacija Bojana Gudurića zabilježena je ćelijama koje pokrivaju područje Vlaške 40 u razdoblju od 11,58 do 14,24, a od 15,03 isti se ponovno nalazi u dohvatu ćelija koje pokrivaju područje Ilice 107 te u više navrata komunicira sa Željkom Milovanovićem koji je zahvaćen ćelijama koje pokrivaju područje Vlaške 40. Nakon toga komunikacija Bojana Gudurića ponovno je zahvaćena baznim stanicama koje pokrivaju područje Vlaške 40 u 20,53 sata gdje je njegova komunikacija zabilježena do 21,59.

14.10. Željko Milovanović, Bojan Gudurić, Robert Matanić i Amir Mafalani zahvaćeni ću ćelijama koje pokrivaju područje Vlaška 40, a na kojem je zahvaćen Ivo Pukanić u 09,28 do 19,32 sata. U navedenom razdoblju na istom području zahvaćena je komunikacija Roberta Matanića, Željka Milovanovića i Amira Mafalanija dok se u razdoblju iza 11,02 Bojan Gudurić nalazi na području Ilice 107, a nakon 17,45 na području Vlaške 40.

Iz tabele za navedeni dan proizlazi da za vrijeme dok se Bojan Gudurić nalazio na području Ilice 107 u više navrata je komunicirao sa Željkom Milovanovićem koji se nalazio na području Vlaške 40. Iz tabele također proizlazi da je Robert Matanić komunicirao sa Amirom Mafalanijem i Bojanom Gudurićem.


15.10. Željko Milovanović, Bojan Gudurić i Amir Mafalani zahvaćeni su ćelijama koje pokrivaju područje Vlaške 40. Ivo Pukanić zabilježen je na tom prostoru u 10,06 do 20,55. Nakon toga u 21,13 Ivo Pukanić je nadalje zahvaćen na području Ilice 107. Za vrijeme dok se Ivo Pukanić nalazi na području Vlaške 40, na istom području zahvaćeni su Željko Milovanović i Amir Mafalani, a Bojan Gudurić u razdoblju od 10,07 do iza 19,00 sati na pogdručju Ilice 107, a u 19,58 Bojan Gudurić zahvaćen je na području koje pokriva Vlašku 40.

Iz tabele za navedeni dan proizlazi da za vrijeme dok se Bojan Gudurić nalazi na području Ilice 107 intenzivno komunicira sa Željkom Milovanovićem koji se nalazi na području Vlaške 40, a komunikacija se nastavlja i nakon što Bojan Gudurić je zahvaćen u 19,58 na području Vlaške 40. Za vrijeme dok je Bojan Gudurić na području Ilice 107 komunicira i sa Robertom Matanićem, a Robert Matanić komunicira i sa Željkom Milovanovićem tijekom tog dana.

16.10. Željko Milovanovć, Bojan Gudurić, Robert Matanić i Amir Mafalani zahvaćeni su na ćelijama koje pokrivaju područje Vlaške 40. Bojan Gudurić zahvaćen je i na ćelijama koje pokrivaju Ilicu 107. U razdoblju dok se Ivo Pukanić nalazi na području Vlaške 40 na tom istom području zahvaćeni su Željko Milovanović i Bojan Gudurić.

Iz tabele proizlazi da navedenog dana se Bojan Gudurić pojavljuje i na lokaciji Ilica 107, te sa te lokacije komunicira sa Željkom Milovanovićem.

17.10. Željko Milovanović, Bojan Gudurić, Robert Matanić i Amir Mafalani zahvaćeni su na ćelijama koje pokrivaju područje Vlaška 40, a Bojan Gudurić i ćelijama koje pokrivaju područje Ilice 107. Ivo Pukanić zabilježen je kako na ćelijama koje pokrivaju prostor Vlaške 40, tako i na ćelijama koje pokrivaju prostor Ilice 107. Za vrijeme dok se Ivo Pukanić nalazi na području Vlaške 40, na istom tom području zahvaćeni su Željko Milovanović koji komunicira s Robertom Matanićem i sa Bojanom Gudurićem koji se dio vremena nalazi na području Ilice 107, a dio na području Vlaške 40.

Iz tabele za navedeni dan proizlazi da je zabilježena komunikacija i Roberta Matanića koji se također nalazi na području Vlaške 40 za vrijeme kada se tamo nalazi i Ivo Pukanić i to komunicira sa Amirom Mafalanijem i Željkom Milovanovićem.

18.10. Željko Milovanović, Bojan Gudurić i Amir Mafalani zahvaćeni su ćelijama koje pokrivaju podruje Vlaške 40, a istovremeno na tom području zahvaćen je i Ivo Pukanić. Iz tabele za navedeni dan razvidna je komunikacija Bojana Gudurića i Željka Milovanovića.

19.10. Željko Milovanović, Bojan Gudurić, Robert Matanić i Amir Mafalani zahvaćeni su na ćelijama koje pokrivaju područje Vlaška 40, a Ivo Pukanić i na ćelijama koje pokrivaju prostor Vlaške 40 i Ilice 107. Iz tabele za navedeni dan razvidna je komunikacija Željka Milovanovića i Roberta Matanića.

20.10. Željko Milovanović, Bojan Gudurić i Amir Mafalani zahvaćeni su na ćelijama koje pokrivaju podruje Vlaške 40, a Bojan Gudurić i na ćelijama koje pokrivaju područje Ilice 107. Ivo Pukanić bio je zabilježen na ćelijama i Vlaške 40 i Ilice 107. Za vrijeme dok se Ivo Pukanić nalazi na području Vlaške 40 na tom istom području nalaze se Amir Mafalani, Željko Milovanović i Bojan Gudurić.

Iz tabele za navedeni dan razvidna je komunikacija Gudurića i Milovanovića te Milovanovića i Roberta Matanića. Također je razvidno da u razdobljima kada se Gudurić nalazi na području Ilice 107 isti komunicira s Milovanovićem koji se nalazi na području Vlaške 40.


21.10. Željko Milovanović, Bojan Gudurić, Robert Matanić i Amir Mafalani

zahvaćeni su na ćelijama koje pokrivaju područje Vlaške 40 a na tom području istovremeno je zabilježen i Ivo Pukanić.

23.10. Bojan Gudurić i Amir Mafalani zahvaćeni su ćelijama koje pokrivaju područje Vlaške 40. Ivo Pukanić bio je zabilježen na ćelijama koje pokrivaju prostor Vlaške 40. Iz tabele za navedeni dan razvidno je da je zahvaćena komunikacija Željka Milovanovića na podrućju Vlaške 40 u razdoblju 12,27 i 12,30 sati i to sa Bojanom Gudurićem, te ponovno u razdoblju od 17,46 do 18,18 sati kada ponovno isti komunicira sa Bojanom Gudurićem.

Iako u tabeli u odnosu na Milovanovića nije navedena ćelija koja ga je zahvatila u ovim razdobljima, vještak je na glavnoj raspravi u tom dijelu nadopunio nalaz budući je naknadno dobio podatke teleoperatera, te utvrdio da se u istim razdobljima Željko Milovanović nalazio na području ćelija koje pokrivaju Vlašku 40.

Iz tabele za navedeni dan razvidno je da u razdoblju od 18,57 do 18,59 komuniciraju Luka Matanić i Bojan Gudurić. Podudarnost kretanja, dakle, postoji isključivo zabilježena ćelijama koje pokrivaju područje Vlaška oko broja 40 te Ilica oko broja 107 i to intenzivnije krajem rujna te tijekom listopada. Na glavnoj raspravi vještak je (listovi 9157-9163) u cijelosti je ostao kod svog pisanog nalaza i mišljenja koji je dostavio u spis s time da je dodao da obzirom mu je bio određen rok u kojem je bilo potrebno dovršiti nalaz i mišljenje, nije raspolagao kompletnim podacima teleoperatera.

Nakon što je predao nalaz i mišljenje naknadno su mu dostavljeni podaci teleoperatera TELE-2, a prema kojima je utvrdio nazočnost broja kojim se koristio Željko Milovanović u ćeliji Vlaška 40 i to u razdobljima za 23.10. oko 12,00 i oko 18,00 sati. Vezano za pokrivenost lokacije u Vlaškoj 40, naveo je da doseg bazne stanice općenito ovisi o njenom usmjerenju, položaju te eventualno prepreki između samog korisnika i bazne stanice. Podaci su, zapravo, vezano za ćeliju koja je uspostavila kontakt i ova metoda je umjereno precizna.

Što se tiče metode triangulacije, koja je najpreciznija metoda, radi se o metodi koja se može koristiti samo na temelju živih podataka, dakle, kao praćenje „u živo“, kada je potrebno uključiti sve teleoperatere. Sve ostale metode koje se rade naknadno na temelju ranije utvrđenih podataka su djelomično precizne. Na daljnje pitanje, a vezano o udaljenosti lokacije Ilica 107 i Pierottijeva broj 6, radi se o udaljenosti ispod 2 km svakako, pri čemu točne dosege pojedinih ćelija, odnosno, podatke o istima su dostavili teleoperateri. Vezano za korištenje izlista je bilo potrebno da isti sadrže sve relevantne podatke kako bi se za pojedine brojeve mogao utvrditi zemljopisni položaj, ukoliko bi nedostajao bilo koji od podataka, tada se lokacija u potpunosti nije mogla utvrditi. U odnosu na povezanost optuženika sa Gomboševom 10, analizom je utvrdio da su se svi optuženici, osim VI optuženog Slobodana Đurovića, u pojedinim trenucima nalazili vezano za ovu lokaciju, ali niti u jednom trenutku svi istovremeno, odnosno, kada se


poklapaju lokacije tada se nalaze po dvojica ili trojica. Prisutnost VI optuženika nije utvrđena u odnosu na lokaciju Gomboševa. Tijekom analize je utvrdio da kretanje optuženika u odnosu na lokacije Ilica 107 i Vlaška 40 je učestalo, i više 10-ak puta je bilo i kada se Ivo Pukanić nije nalazio na tim lokacijama.

I optuženi Robert Matanić (listovi 6741-6742,7021) iskazao je da se nimalo ne smatra krivim za počinjenje kaznenih djela koja mu se stavljaju na teret. Smatra da je izigran od strane USKOK-a, policije i SOA-e. Odmah po uhićenju, otpustio je svog tadašnjeg dugogodišnjeg odvjetnika Zorana Pilipovića jer nije poslušao njegov savjet da bi ga se moglo izigrati ako pristane na suradnju. Tada mu je i Tihomir Kralj prenio poruku Mladena Bajića da se njegov status u ovom predmetu može promijeniti i da može dobiti status svjedoka ukoliko iznese sumnje i svoja saznanja u pogledu osoba koje su upletene i odgovorne u počinjenje kaznenih djela. O tome su mu govorili i ostali nadležni, Goran Krznarić, Pejo Božić, ali i njegov odvjetnik Zebec koji mu je govorio da dobro surađuje s USKOK-om i da će mu ishoditi taj status. Odmah na početku i u policiji i kod istražnog suca, sve nadležne je upoznao sa svojim saznanjima o ulozi Željka Milovanovića i Bojana Gudurića pri čemu je spomenuo i trgovinu oružjem. Odvjetnik Zebec sve je prenosio USKOK-u i davao mu upute što da čini, sugerirao da da još informacija pa je tako složio priču u jednom opširnom pismu, neistinitu priču za USKOK na osnovu svojih sumnji i predao je to pismo svom odvjetniku Zebecu u kojem sam naveo moguće naručitelje ubojstva i to Stanka Subotića, Vladimira Zagorca, Sretena Jocića i Slobodana Đurovića. Vezano za svjedoka Tomislava Marjanovića koji je dobio status krunskog svjedoka nakon 6 mjeseci od samog počinjenja kaznenog djela, naveo je da se radi o sitnom lopovu i kradljivcu, patološkom lažljivcu i ovisniku o heroinu. Sadržaj njegovog iskaza je hrpa izmišljotina, laži, a detalje koje iznosi su detalji iz razgovora s policijom i USKOK-om pri čemu se neki detalji mogu prepoznati kao dijelovi njegovog razgovora s policijom i USKOK-om. Da se to na zakonit i adekvatan način provjeravalo putem drugih dokaza, sasvim sigurno bi se utvrdilo da taj svjedok laže. To jasno potvrđuju i iskazi drugih svjedoka koji su u postupku ispitani.

Iskazao je da mu je u jednom trenutku odvjetnik Zebec rekao da bi trebao svjedočiti i protiv Sretena Jocića, i to po uputi i naputku USKOK-a, u pogledu i u svezi Slobodana Đurovića, jer bi mu to pomoglo da se riješi njegov status. Što se tiče svjedoka Dušana Ercega, naveo je da je u zatvoru u Sremskoj Mitrovici bio predmet sprdnje, dobivao batine, on je jedan najobičniji šarlatan, prevarant i klošar koji je čak nosio odbačenu odjeću. Naveo je da se osjeća jadno i bijedno zato jer je dopustio da ga se izigra, da ga se nagovori da pristane na iskaz ne govoreći istinu već ono što se od njega željelo čuti kao i onako kako se od njega tražilo. Iskazao je da se nada da nitko ne misli da je on malouman iz razloga jer nije bježao, ostavio je novac kod svoje djevojke, nije idiot da bi se u ovakvim okolnostima išao sastajati u Hrvatskoj s „Kardinalom“, Đurovićem.


Isto tako, nikada ne bi dozvolio da ga se poveže s motorom koji je ustupio, a da je doista u počinjenju kaznenog djela sudjelovao. Da je imalo odgovoran za bilo što od onoga za što ga se tereti, ne bi čekao tjedan dana ne skrivajući se telefonima ni na koji način i koristeći telefone na pretplatu koje je uobičajeno koristio, a isto tako u tom razdoblju ne bi dogovarao sastanke sa predstavnicima MUP-a i SOA-e. Naveo je da je poslao jedan e-mail u SOA-u da ima informacije koje bi mogle pomoći, u dogovoru i uz pomoć Amira Mafalanija.

Naveo je da želi, odnosno, zahtijeva da se u ovom postupku ispita kao svjedok Zvonimir Zebec kojeg oslobađa dužnosti čuvanja odvjetničke tajne, a na sve ranije okolnosti koje je iznio oko dogovora i suradnje s USKOK-om. Nakon svega što je doživio, jasno mu je da nikoga ne zanima ubojstvo Ive Pukanića, istina o tome niti pravda, a da je u cijeloj toj priči ispao ovca, a sve u dobroj vjeri i namjeri, vjerujući da će se ovaj slučaj razriješiti i da se istina želi utvrditi bez obzira što bi to dovelo zasigurno do još većeg skandala. Naveo je da ne želi odgovarati ni na čija pitanja u ovoj fazi postupka. Kada mu je pročitan iskaz koji je dao u policiji od 30. listopada 2008., naveo ja da u cijelosti ostaje kod tog iskaza s time da je očigledno uneseno nešto što nije rekao ili ga se pogrešno shvatilo. Naime, u dijelu iskaza kada se govorilo da je kontaktirao s Željkom Milovanovićem, tome nije bilo tako već se on nenajavljeno pojavio s Bojanom Gudurićem u Zagrebu. U tom trenutku započeo je njegov kontakt s njim, prvi ikad nakon dolaska u RH. Na druga pitanja nije želio odgovarati. Kada mu je pročitan iskaz koji je dao na zapisniku od 31. listopada 2008. kod istražnog suca naveo je da je to tako iskazao i kod tog svog iskaza i ostaje. Drugo nema za dodati i na pitanja na želi odgovarati. Nakon što mu je pročitan njegov iskaz na zapisniku od 22. prosinca 2008. (listovi 3114-3116 spisa), naveo je da je u svom prvom iskazu na raspravi naveo i opisao zašto i pod kojim okolnostima je taj iskaz dao, iznio je navode koji se tiču njegovih vlastitih sumnji u pogledu saznanja koja je o tom predmetu imao. Naveo je da je taj njegov iskaz u određenim dijelovima istinit, a neistinit u nekim drugim dijelovima i da je dovoljno objasnio pod kojim uvjetima i iz kojih pobuda je do takvog iskazivanja došlo. Nije želio više ništa iskazivati, niti u ovoj fazi postupka odgovarati na bilo kakva pitanja.

Ispitan u prisutnosti branitelja u policiji (list 128-132) I optuženi je iskazao da

navedena kaznena djela nije počinio, ali da je u nekim segmentima samog djela nesvjesno sudjelovao te da će pred svojim braniteljem navedene radnje precizirati iznoseći svoju obranu.

Naveo je da je u 05. mjesecu 2008. deportiran iz Bugarske u RH, a gdje je proveo oko

8 mjeseci u istražnom zatvoru zbog sumnje da je bio umiješan u kazneno djelo ubojstva na području grada Sofije. Prije toga odslužio je kaznu zatvora u trajanju dvije i pol godine u Republici Srbiji, u Sremskoj Mitrovici i Negotinu, gdje je bio osuđen zbog ilegalnog posjedovanja vatrenog oružja.


Za vrijeme služenja zatvorske kazne u zatvoru u Sremskoj Mitrovici i Negotinu financijsku pomoć u sudskom postupu u cijelo vrijeme boravka u Srbiji mu je pružio Slobodan Đurović preko odvjetnika Zorana Pilipovića i majke I optuženika Milke Janžić koja se osobno nalazila sa Đurovićem radi osiguranja financijske pomoći.

Tijekom izdržavanja kazne upoznao je Miloša Peruničića koji je rodom iz Crne Gore i koji je također izdržavao kaznu, a preko njega i Milovanović Željka zvanog „Gavro“ i „Severni vetar“, za kojeg zna da je rodom iz Belog Manastira, a u Srbiji je bio jedan od zapovjednika elitnih specijalnih postrojbi te osobu po imenu Bojan Gudrović koji se još predstavlja lažnim imenom Kaizer Franc i posjeduje slovenske osobne isprave.

S Milovanovićem i Gudrovićem upoznao se iz razloga jer je od strane Miloša saznao da su to osobe koje bi mu mogle omogućiti bijeg iz zatvora u Sremskoj Mitrovici kako ne bi bio izručen u Bugarsku, a sve da bi izbjegao montiranje sudskog postupka kao što se to desilo njegovom prijatelju Može Ivanu. Naime, o tom slučaju se pisalo u hrvatskim i bugarskim medijima, isti je oslobođen svih optužbi i dokazano je da mu je sudski postupak bio montiran.

U dva navrata I optuženi je bio spreman pobjeći iz zatvora u Sremskoj Mitrovici, ali je u tome opstruiran od strane njemu bliskih ljudi izvana, među kojima je i jedan njegov rođak koji ga je, dok je I optuženi bio u zatvoru, pokrao. Obzirom da nije uspio pobjeći iz zatvora, deportiran je u Bugarsku, gdje je 8 mjeseci bio u istražnom zatvoru, oslobođen je svih optužbi nakon čega je dopraćen u RH.

Za vrijeme dok je namjeravao pobjeći iz zatvora s Milovanovićem i Gudrovićem više je puta kontaktirao putem telefona te su se na taj način upoznali i dogovorili da će se po njegovom izlasku iz zatvora eventualno čuti.

Dolaskom u Zagreb, nakon nekog vremena telefonom mu se javio Miloš Peruničić i zamolio ga da pomogne Bojanu Gudroviću koji je u to vrijeme razmišljao da sa suprugom i djetetom preseliti u Hrvatsku, u okolicu Karlovca kod njezinih roditelja te navodeći da bi Bojan želio trenirati borilačke vještine i da ga upozna s određenim ljudima i uvede u određene sportske klubove. Sam Bojan mu je rekao da bi istovremeno izbjegao izdržavanje zatvorske kazne u Republici Srbiji zbog I optuženom nepoznatog kaznenog djela.

Nakon kratkog vremena, telefonom na jedan od mobitela I optuženika kontaktirao ga je Bojan i rekao da bi došao u Zagreb na što mu je I optuženi rekao da će mu pomoći koliko bude mogao i da može doći u Zagreb. Tako je nakon par dana redovnom autobusnom linijom došao u Zagreb gdje ga je na Autobusnom kolodvoru I optuženi dočekao i dovezao sebi u stan jer u tom trenutku nije imao iznajmljen stan u kojem bi stanovao.

Nedugo nakon toga, preko Miloša Peruničića s I optuženim je stupio u kontakt i Željko Milovanović kojem se osjećao dužnim za pomoć koju mu je pružio u Srbiji dok se nalazio u zatvoru te mu je obećao da će nekoliko dana moći spavati kod njega dok se ne snađe za stanovanje. Ne zna kako je Željko došao u Zagreb, ali zasigurno zna da je u Hrvatsku ušao ilegalno.

Dolaskom Milovanovića i njegovim stalnim druženjem sa Gudrovićem shvatio je da

su u Zagreb došli i radi nekih drugih, njemu nepoznatih razloga, a ne samo radi sporta i eventualnog druženja s njim ili selidbe Bojana sa suprugom i djetetom u okolicu Karlovca.


Kako je obećao da će im pomoći u svakom pogledu, pa i u pronalaženju stana putem oglasnika, nazivao je više osoba te je zajedno s Željkom i Bojanom provjeravao više stanova na području Zagreba koji su mu se činili prikladnim za njihovo stanovanje. Međutim, njih dvojica nisu se mogli nikako usuglasiti oko stana te su tek nakon nekog vremena preko prijatelja I optuženika Amira Mafalanija pronašli stan u centru grada, na križanju Petrinjske i Jurišićeve ulice.

U navedeni stan ih je osobno odveo Amir i oni su pristali da isti unajme za stanovanje,

a koliko se sjeća misli da je Bojan stan unajmio na svoje ime i prezime, ali nije siguran da li na lažni ime ili pravo. Nije mu poznato na koji vremenski rok su unajmili stan, ali mu je poznato i na tome su prilikom traženje stana inzistirali Željko i Bojan, da stan bude što bliže centru grada, ne navodeći pri tome razloge takvog odabira. U dva navrata je bio u stanu kod Željka i Bojana i zna gdje se isti nalazi.

Tijekom povremenog druženja sa željkom i Bojanom u jednom trenutku ga je Željko

pitao da li mu može nabaviti nekakvo osobno vozilo ili ga povezati s osobom ili osobama koje se bavi autima na području Zagreba i koje bi mu mogle pomoći, navodeći da mu nije bitno je li vozilo registrirano ili ne, misleći pri tome i na ukradena vozila s područja Zagreba. Naveo je da je Milovanoviću prilikom njegovo dolaska u Zagreb poklonio pištolj marke „Glock“ model 22, call. 40 mm SW, a Željko je njemu poklonio pištolj marke „Desert Eagle“, call. 50 AE koji nije upotrebljavao za počinjenje bilo kakvih kaznenih djela.

Poznato mu je da su Željko i Bojan na području Zagreba, negdje u centru, izvršili

kazneno djelo razbojništva, kojom prilikom su iz trgovine oružja otuđili veću količinu raznog oružja i streljiva koje su isti dan prebacili preko granice na području R BiH, i dalje u Crnu Goru.

Kako u tom trenutku nije nikoga osobno poznavao tko se bavi vozilima, prilikom

jednog posjeta zajedno s Mafalanijem jednoj privatnoj auto-limarskoj i auto-mehaničarskoj radionici na području Zagorja, kod osobe po prezimenu Horvat, sreli su osobu s kojom ga je upoznao Mafalani, a koji mu se predstavio kao Velimir Žak. Isti mu je rekao da je čuo za njega i da ga poznaje te mu se ponudio da mu se slobodno obrati ako mu zatreba bilo što u vezi vozila.

Obzirom da mu se prethodno Milovanović obratio sa zamolbom za pronalaženje neregularnog auta, I optuženi je sa svog broja 095/9108513 kontaktirao Žak Velimira kojeg je memorirao u svom telefonu marke Motorola V8, da li ima kakav auto i tom prilikom mu je on rekao da ima jedan automobil marke „Opel. Corsa“, bijele boje, stariji model koji na sebi ima zagrebačke registarske pločice.

Žak Velimira i Milovanovića je međusobno upoznao na parkiralištu u blizini picerije

„Baskijera 2“, na Horvaćanskoj cesti gdje je Žak Željku ponudio navedeno vozilo, na što je Željko odmah pristao jer mu je Žak rekao da je vozilo sa papirima i ispravan, a koliko je I optuženom poznato vozilo je registrirano na jedno poduzeće sa područja Zagreba koje nije prijavilo njegov nestanak. Nakon što su njih dvojica dogovorili preuzimanje vozila, Željko je zamolio Žaka da isto odveze u zapadni dio centra Zagreba, u blizini Britanskog trga, što je ovaj i učinio, odvezao ga do nepoznate ulice gdje ga je parkirao u blizini nepoznate banke, dok su se I optuženi i Željko vozili iza njega.

Nakon što su došli do odredišta I optuženi i Žak su komentirali da Željko vrlo vjerojatno priprema pljačku navedene banke, a naknadno je iz novina saznano da se nedaleko od mjesta gdje je Željko tražio da Žak parkira vozilo nalazi stan novinara Ive Pukanića.


Isto tako, tijekom razgovora sa Željkom i Bojanom isti su tražili da im pribavi

motocikl i da li zna da netko prodaje motocikl, ne navodeći pri tome koju marku, kubikažu ili bilo što drugo vezano za motocikl, a ni razloge radi kojih ga traže. Obzirom da I optuženi voli motore između ostalog je prilikom jednog posjeta restoranu „Europa“, vlasnika Vedrana Rodića a koji je također ljubitelj motora, istog pitao da li mu je poznato da netko prodaje motor na što mu je on preporučio jednog svog poznanika koji se bavi prodajom rabljenih i novih motora, iz Dugava.

Tom prilikom mu je rekao da se isti zove Tomica ili Tihomir i dao mu njegov broj

mobitela. Nakon toga I optuženi je tu osobu nazvao rekavši mu da je dobio broj od Vedrana i raspitao se, a ovaj mu je rekao da ima veći izbor raznih motora a i manje skutere. I optuženi ga je pitao da li ima kakav jeftiniji motor za njegovog prijatelja kojem nije bitna registracija i osiguranje, na što mu je on odgovorio da ima upravo jedan takav skuter kineski ili tajvanski, plavo.sive boje.

I optuženi mu je rekao da će se čuti sa svojim prijateljem koji traži motor i da će mu se javiti, navedeno je prenio Željku i rekao mu da ima jedna osoba koja prodaje skuter za 500 eura, te su potom on i Željko otišli u Dugave gdje su se sastali s tom osobom.

Tom prilikom isti im je pokazao skuter i kada je Željko utvrdio da mu skuter odgovara

toj osobi je isplatio 500 eura, a kupio je i zaštitu protiv krađe motora koja se stavlja na kotač a koju je dodatno platio 300 do 400,00 kuna. Prodavatelj je prilikom prodaje skutera rekao da isti nema papire, da preko godinu dana nije registriran, da je promijenio 5-6 vlasnika i da bi mu to eventualno mogao biti problem, međutim Željko je rekao da to njemu nije problem i da pita prodavatelja da li bi bio problem kada bi taj motor bio prijavljen kao ukraden ili zaplijenjen od strane policije, na što je prodavatelj rekao da to njega nije briga i da to njemu nije problem.

Nakon kupnje skutera, Željko ga je zamolio da ga otprati do centra grada a I optuženi

ga je tom prilikom pratio u svom vozilu marke „Renault Megan“ tamno-plave boje, vozeći se ispred njega te su se dovezli u jednu ulicu u blizinu zapadnog kolodvora, odnosno, u blizinu banke gdje su prethodno parkirali i „opel Corsu“. Tom prilikom je pitao Željka za što mu točno treba motor i vozilo, a Željko mu je odgovorio da mu treba za transport od točke A do točke B, a I optuženi ga nije pitao gdje bi bile te točke.

Nakon toga, I optuženi misli da nije više vidio motor i Corsu, a Željka je naknadno

pitao da li ih je koristio na što mu je ovaj rekao da na nečemu rade, ali mu nije rekao na čemu rade već mu je na svom mobitelu marke „Nokia N96“ na displeju ispisao „na Pukiju“ i pitao ga zar ne zna o kome se radi, a I optuženi mu je rekao da stvarno ne zna a ovaj mu se nasmijao i rekao „Nema veza, možda i bolje da ne znaš, čut će se i vidjeti“.

Dan ili dva nakon navedenog razgovora pročitao je u jednim novinama tekst u kojem

je pisano o Ivi Pukaniću, pod nadimkom Puki, pa je zaključio da oni rade nešto u vezi Ive Pukanića. Obzirom da je otprilike znao o čemu bi se moglo raditi počeo se micati i izbjegavati Željka i Bojana, ali se još nekoliko šuta našao s istima.

Prilikom tih nekoliko susreta, a prije događaja 23.10.2008., pitao je Željka da li to ima

kakve veze s događajem dok se I optuženi još nalazio u Bugarskoj, a o čemu je I optuženi čitao u novinama u Bugarskoj. Željko mu je odgovorio da je jako dobro shvatio o čemu se radi i tada mu rekao da jako dobro poznaje osobu koja je prvi puta pokušala ubiti Ivu


Pukanića, da istog zna kao dobrog momka, ali nije mu bilo jasno kako je mogao promašiti. Isto tako, netom prije samog događaja, u jednom trenutku je upitao Željka zašto se to dešava, od kuda takav interes za tu osobu, na što mu je Željko rekao da je to naručeno od njemu bliskih ljudi iz Zagreba, a preko određenog čovjeka u Beogradu, ali mu nije spomenuo niti osobu iz Zagreba a ni osobu iz Beograda, iako je shvatio da ih Željko poznaje.

Dana 23.10.2008. oko 18,20 sati, u vrijeme eksplozije u Palmotićevoj broj 3 I optuženi

navodi da se nalazio u auto-kući „Tomić“, u Folnegovićevoj ulici na prezentaciji najnovijeg modela vozila marke BMW serije 7. Na prezentaciju je pozvan od ljudi iz prodaje BMW-a s kojima se poznaje duži niz godina, a među kojima je i Marko Grmoja.

Tom prilikom dok se nalazio u spomenutoj auto-kući s njim je bila i njegova djevojka Andrijana Stanić te njena prijateljica Petra i svi zajedno su prilikom odlaska od Marka Gmoje čuli da je u centru grada bila jaka eksplozija u kojoj je najvjerojatnije poginuo novinar iz Nacionala nad kojim je već bio pokušaj atentata. U navedenoj auto-kući bio je sveukupno oko sat i pol prije samog događaja, a kategorički tvrdi da pred sam događaj i nakon istoga nije bio u blizini mjesta događaja.

Nakon samog događaja nazvao ga je bratić Luka i rekao mu da su ga kontaktirali

Željko i Bojan i zamolili ga da li ih može odvesti do izlaza iz grada. Poslije je saznao da je Luka to i učinio, ali je odvezao samo Željka koji je otišao u R BiH ili u Srbiju, dok je Bojan ostao i otišao je tek drugi dan, najvjerojatnije u R BiH. Nije mu poznato na koji način, a o svemu je saznao preko Amira Mafalanija jer se on s Bojanom čuo nešto u vezi stana, točnije, Bojan je od Amira tražio da unajmi čistačicu koja će počistiti cijeli stan, što mu je Amir odmah javio, a I optuženi mu je rekao da ništa ne poduzima u vezi toga.

Poslije samog događaja bilo mu je sasvim jasno da su Željko i Bojan organizirali i

izvršili ubojstvo Ive Pukanića i Nikole Franjića i tom prilikom I optuženog i neke od njegovih prijatelja iskoristili za ostvarenje svojeg cilja.

Tijekom komunikacije sa Željkom i Bojanom dok su se nalazili u Zagrebu, a i poslije

događaja dok su bili izvan RH I optuženi je koristio više mobilnih telefona pozivnih brojeva 095/9108513, 095/8953555 i 091/4433323. Željko Milovanović je koristio dva mobilna telefona pozivnih brojeva 0038765827580 i 0038766726524, a Bojan mobilni telefon pozivnog broja 38765263068, a isto tako postoji mogućnost da je Bojan koristio i telefon pozivnog broja 095/8980318 iako u to nije siguran, ali ako ga ima memoriranog u svom mobilnom telefonu onda je to broj koji je Bojan koristio.

Za Željka Milovanović navodi da se radi o osobi starosti oko 40 godina, visine oko

185 cm, malo duže tamnije rjeđe kose koju češlja nastranu, bradu i brkove brije, okruglog lica, odijeva se klasično, a na glavi gotovo uvijek nosi šilt kapu koju je nosio i prilikom dogovora oko kupnje motora, a koja kapa je tamnije boje.

Bojan Gudrović je osoba starosti oko 25–30 godina, visine oko 185 cm, deblje tjelesne građe, krupne glave, kratke svijetle kose, a obojica govore ekavskim narječjem sa područja Vojvodine.

Iskazao je da osim njega s Milovanovićem i Gudrovićem su se više puta družili Amir

Mafalani i Luka Matanić, Amir je kontaktirao sa gazdaricom stana u kojem su se nalazili Željko i Bojan vezano za sklapanje ugovora o najmu, a isti su također bili upoznati sa nabavom vozila, motora i stana za Željka i Bojana.


Dana 28. i 29.10.2008. u više navrata je komunicirao putem mobilnih telefona s osobom iz Srbije, iz Beograda, Milenkom Kuzmanovićem te su dogovorili da se dana 29.10.2008. oko 18,00 sati sastanu na teritoriju RH, u blizini granice sa Srbijom kako bi I optuženi Kuzmanoviću predao presliku svojih osobnih dokumenata i potpisao punomoć odvjetniku koji bi u Srbiji ishodio brisanje zabrane ulaska u Srbiju.

Međutim, Kuzmanovića nije dočekao obzirom je ranije uhićen na benzinskoj postaji

Spačva zajedno sa svojim bratićem Lukom i Slobodanom Đurovićem. Telefonom je dogovorio da se s Slobodanom Đurovićem radi razgovora oko posudbe 30.000 eura koje bi mu Đurović posudio kao predujam za kupnju stana u Zagrebu, međutim, tom prilikom su I optuženi, Luka Matanić i Đurović uhićeni.

U iskazu kod istražnog suca 31. listopada 2008. I optuženi je u cijelosti ostao kod

iskaza koji je dao u policiji te dodao da su Milovanović i Bojan Gudurić došli u Zagreb u njegov stan negdje u drugoj polovini ljeta, ne sjeća se datuma niti mjeseca. Kod sebe nisu imali puno stvari nego samo neke osobne predmete u sportskim torbama, mobilne uređaje novije generacije i jednu plastičnu kutiju, odnosno, radi se o transportnoj kutiji koja se stavlja na motore ili bicikle radi prijevoza predmeta. Ne zna da li je kutija bila puna ili prazna i ne sjeća se da su mu oni skrenuli pažnju na to da je ne dira osim što mu je Željko rekao jednom prilikom da je čuva i da je nikome neda.

U iskazu koji je dao 22. prosinca 2008. (list 3114-3116) I optuženi je naveo da ostaje

kod svojih iskaza koje je dao u policiji 30. listopada 2008. te pred sudom 31. listopada 2008., ali iste želi nadopuniti. Naime, želi iznijeti svoja saznanja o tome tko su počinitelji i nalogodavci ubojstva Ive Pukanića i Nike Franjića.

Počinitelji su Željko Milovanović i Bojan Gudurić, a oni su ubojstvo počinili i

postupali po nalogu Slobodana Đurovića. To zna iz druženja iz susreta sa Slobodanom Đurovićem koji mu je to rekao a potom i s Milovanovićem i Gudurićem. Osim toga, I optuženi je i nekim drugim kanalima iz Srbije i Crne Gore čuo istovjetne informacije.

Naveo je da su ga Milovanović i Gudurić pokušali pridobiti da im pomogne u tome i

to su ga pitali na način da su htjeli znati da li bi pristao da im pomogne ako im zatreba pomoć pa kako je shvatio da se radi o atentatu na Pukanića, rekao je da u tome ne želi sudjelovati. Naime, u razgovoru s Gudurićem, Milovanovićem i Slobodanom Đurovićem shvatio je da oni namjeravaju ubiti Ivu Pukanića. Oni su to najprije krili od njega, nisu mu odmah rekli što rade, ali s vremenom u susretima s njima on je iznio svoje sumnje Đuroviću i Milovanoviću.

Naime, dok je pokušavao pronaći stan Guduriću i Milovanoviću, shvatio je da nije

stvar u stanovima jer im niti jedan nije odgovarao iako im je on našao stanove na super lokacijama pa je shvatio da oni zapravo nešto drugo smjeraju.

Osim toga, uočio je da Gudurić često odlazi iz RH, i iz njegovog stana, često je izbivao, zna da je odlazio u Banja Luku, a prije pravomoćnosti presude koju je želio izbjeći i u Srbiju, barem po njegovim riječima.

Isto se odnosilo i na Željka Milovanovića koji je došao nenajavljeno kasnije i kojeg mu je Gudurić predstavio riječima „To je drug kojeg sigurno znaš, trebao te izvući iz Mitrovice“. Milovanović ga je zaista trebao, uz novčanu nagradu, izvući sa izdržavanja kazne da izbjegne izručenje Bugarskoj i to je bio razlog radi kojega je pristao prihvatiti kod sebe Gudurića i stan dok se ne snađe, a poslije i Milovanovića, kada je došao za Gudurićem. Milovanović se jednostavno jedne zgode pojavio s Gudurićem, njega je doveo Gudurić i znao


je da su Gudurić i Milovanović dio iste ekipe, specijalizirane za pljačke banaka, otmice i ucjene.

Sa Slobodanom Đurovićem I optuženi se našao negdje tijekom ljeta, u tri ili četiri

navrata, na istom mjestu na kojem su i uhićeno. U razgovoru s njim shvatio je da je naručeno ubojstvo Ive Pukanića od strane Stanka Subotića zvanog „Cane“ te mu je Đurović rekao da bi se Stanko Subotić htio naći sa I optuženim i da, između ostalih, i Stanko Subotić se želi osvetiti Ivi Pukaniću.

Đurović mu je tada rekao da Subotić nudi nagradu za ubojstvo Pukanića između

300.000 i 500.000 eura, ali da bi I optuženom svakako dao 500.000 eura jer da samo u njega ima povjerenja i da bi se samo s njim pristao sastati. U tom razgovoru Đurović mu je rekao da ukoliko pristane preuzeti taj posao, misleći na Pukanićevo ubojstvo, da će isključivo I optuženi postati nositelj navedenog i da će ostale izvršitelje otkazati, a pri tome je rekao da su ta druga angažirana dvojica Milovanović i Gudurić.

Koliko se sjeća to je bio drugi sastanak s Đurovićem, ne zna točno kada, u svakom

slučaju bio je tijekom ljeta, nakon prvog lipnja 2008. Nije potpuno siguran da li se s Đurovićem na istom mjestu našao ukupno tri ili četiri puta, svakako zadnji puta kada su uhićeni.

U tom razgovoru s Đurovićem I optuženi nije pristao na njegovu ponudu i odbio se vidjeti sa Stankom Subotićem. U to vrijeme I optuženi je tek došao u RH, pitao je Đurovića zbog čega toliki pritisak na Pukanića, misleći i na pokušaj prvog atentata, a on mu je rekao da se Pukanić zamjerio mnogim ljudima, pa tako i Stanku Subotiću, a isto tako i generalu Zagorcu.

Rekao mu je da je Pukanić napravio štetu velikih razmjera Stanku Subotiću, da on točno zna koliki su razmjeri te štete te da se Stanko Subotić zavjetovao da će kad-tad doći glave Pukaniću. Također mu je rekao za generala Zagorca da se iz početka nisu mogli dogovoriti jer da on ima više zahtjeva, ali da je on također naručio ubojstvo Ive Pukanića. Kada je pitao više detalja za Milovanovića i Gudurića i njihov zadatak u Zagrebu, rekao mu je da ih puste da rade svoj posao i da se ne miješa, a pretpostavlja da je to rekao samo zato što je I optuženi odbio sastanak sa Subotićem.

I optuženi je iskazao da je direktno od Milovanovića doznao da „rade“ na Ivi

Pukaniću, a bilo mu je jasno da se radi o pripremama za ubojstvo jer je već ranije na njega pokušan atentat. Osim toga, Milovanović mu je rekao da poznaje prvog napadača, iz prvog atentata, da je to dobar čovjek, da dolazi „od njih“ iz čega je shvatio da dolazi iz Srbije. Pri tome mu je Milovanović rekao da je on (Milovanović) tu da to završi, misleći na ubojstvo Pukanića koje u prvom navratu nije uspjelo.

Milovanović i Gudurić su mu u razgovoru rekli da pripremaju ubojstvo Ive Pukanića

po nalogu Slobodana Đurovića, a kada su tražili suradnju I optuženog nisu očekivali da će on to odbiti i po njegovoj ocjeni to ih je dosta smelo. Milovanović mu je tada, na upit zašto mu odmah nisu rekli o čemu se radi, rekao da je I optuženi tek došao u Hrvatsku i da je pretpostavljao da vjerojatno ne bi pristao da im pomogne i da u zbog toga nisu htjeli reći već su samo tražili da im pronađe stan.

Naveo je da je iz razgovora s Đurovićem shvatio da su Milovanović i Gudurić kasnili s

izvršenjem dogovorenog ubojstva Ive Pukanića i da je to razlog zbog kojeg je Đurović ponudio to I optuženom da to učini. Gudurić mu je u par navrata rekao, a to mu je potvrdio i


Milovanović dok ga je pokušavao pridobiti da im pomogne, da je glavni naručitelj ubojstva netko iz Zagreba, blizak vlasti i blizak Ivi Pukaniću.

Milovanović mu se pohvalio da ima precizne podatke o kretanju i djelatnostima Ive Pukanića, a njemu je bilo logično da takve informacije može dobivati od nekoga tko je blizak Pukaniću. Međutim, Milovanović mu nije imenom i prezimenom rekao o kojoj se osobi iz Zagreba radi koja je naručitelj ubojstva.

Đurović mu je u razgovoru spominjao i generala Zagorca i rekao da je on svojevremeno kontaktirao s moćnicima iz Srbije i Crne Gore, dakle, sa Sretenom Jocićem, Žarkom Pavlovićem, Branom Mičunovićem, Milom Đukanovićem i s njim (Đurovićem) i da je dogovarao da oni odrade ubojstvo Ive Pukanića i Hrvoja Petrača.

Rekao mu je da Zagorec ima interesa da Petrač i Pukanić nestanu i da su naposljetku

uspjeli dogovoriti aranžman sa Zagorcem, vezano za ubojstvo Pukanića, ali detalje o tome ne zna. Zna samo da je Zagorec, kako mu je rekao Đurović, angažirao ljude za ubojstvo Pukanića, ne zna kada je to točno bilo, ali svakako prije saznanja I optuženog da rade na tome.

Po Đurovićevim riječima, Zagorec ili njegovi ljudi odlazili su k njima, izvan Hrvatske, na dogovor o ubojstvu Pukanića, ali nije uspio shvatiti gdje se točno nalazila lokacija njihovog sastanka. Također je od Đurovića doznao da su sa Zagorcem postigli dogovor da „odrade“ ubojstvo Ive Pukanića, međutim Đurović mu ništa detaljnije nije rekao niti je imalo smisla da ga ispituje obzirom je odbio sastanak sa Subotićem, odnosno, preuzeti izvršenje ubojstva Ive Pukanića.

Đurović mu u razgovoru nije spomenuo tko je bio naručitelj prvog atentata na

Pukanića niti ga je I optuženi to ispitivao. Smatra da su Milovanović i Gudurić izvršili ubojstvo Ive Pukanića djelujući na

temelju angažmana od strane Slobodana Đurovića, a da je Slobodan Đurović narudžbu za ubojstvo dobio od generala Zagorca, odnosno, moguće od nekoga iz njegovog okruženja, ali svakako po njegovom nalogu.

I optuženi je naveo da je nakon povratka u RH bio u Crnoj Gori, dva ili tri dana

tijekom ljeta kada je trebao otići u jedan hotel u Budvi, misli da se zove „Maestral“, gdje se trebao sastati sa Slobodanom Đurovićem i Sretenom Jocićem. Međutim, kasnio je na taj sastanak jer ga je granična policija Crne Gore držala četiri sata jer su zaboravili povući tjeralicu iz 2005. Budući mu je Đurović rekao da ga neće čekati ako će kasniti, nije niti otišao u Budvu već je produžio za Bar i Podgoricu gdje se našao sa poznanikom po nadimku Vule.

Iskazao je da mu je Đurović uvjetovao da ga mora zvati uvijek sa nekog „čistog“ broja

telefona koji će biti u uporabi samo da njega naziva, tako da je uvijek imao jedan broj mobilnog telefona samo za kontakte s Đurovićem. Pri svakom susretu su iznova razmijenili nove brojeve, ali se tih brojeva više ne sjeća jer se njima kratko koristio.

Naveo je da je Slobodanu Đuroviću on dao nadimak Kardinal, a Žareta Pavlovića,

Branu Mičunovića, oni su svi „kardinali“ sve sa svrhom da se ne spominju njihova imena u telefonskim razgovorima s Đurovićem i s drugima koji su znali na što se ovaj termin odnosi. I optuženi je na jednoj od telefonskih kartica imao u imeniku zapisan telefonski broj na ime Kardinal a isti se odnosio na Slobodana Đurovića.


Osim što se našao s Đurovićem na dan kada su uhićeni, prije toga su se čuli telefonom u mjesecu listopadu, a vidjeli su se prije listopada, ali ne zna točno kada. U listopadu su se čuli više puta i to zato što je on u nekoliko navrata odgađao susret.

Upitan da objasni zašto u ranijim obranama nije spominjao Đurovića niti je detaljno

opisivao okolnosti koje su mu poznate, naveo je da on od početka nije krio povezanost s Milovanovićem i Gudurićem, ali smatra da su mu oni pokušali namjerno napakostiti, kao i Slobodan Đurović, i prikazati da je on počinitelj ovog kaznenog djela. pretpostavlja da je to zato što ih je odbio u njihovoj zamolbi za pomoć u ubojstvu Ive Pukanića, odnosno, da to osobno izvrši.

Osim toga, Slobodan Đurović i ljudi oko njega su politički i financijski vrlo moćni i kada se osjećaju ugroženima spremni su poduzeti sve da od sebe otklone bilo kakvu opasnost i smatra da neće prezati od toga da njega žrtvuju kao krivca, iako on to nije.

Ne želi snosili posljedice za djelo koje nije učinio, planirao niti je svjesno ili voljno

pomagao počiniteljima. Sasvim sigurno ne bi koristio telefone koji glase na njegovo ime niti odveo počinitelje do prodavatelja motora da je znao da će taj biti upotrijebljen za počinjenje ubojstva, jer da je doista tako nešto znao sasvim sigurno bi našao način da taj motor nema nikakvu poveznicu s njim.

Naveo je da mu je Đurović u razgovoru ponudio da, kada se oporavi, odnosno, kada

bude htio se u Zagrebu angažira na istim poslovima, misleći na naručena ubojstva, odnosno, atentate. Rekao je da u Zagrebu ima već dogovoreni angažman iste vrste i pitao da li bi se uopće htio upustiti u to obzirom da je iz Zagreba.

Rekao mu je da ima dva cilja koja bi trebalo po planu završiti prije kraja zime, ali mu

nije spominjao imena osoba, onih čija su ubojstva naručena, a rekao je da se radi o dva cilja u Zagrebu.

Iskazao je da Đurovića poznaje od 2003. ili 2004. i zna da je on bio blizak u Bugarskoj

s Mladenom Mihajlovićem zvani Mlađo i pokojnim Milčetom Bonevim, time da je nakon smrti ovog drugog Đurović preuzeo njegovu ulogu, a to je posredovanje pri atentatima, ali i drugim raširenim zakonitim i protuzakonitim poslovima, pri čemu su u navedenom involvirane i strukture vlasti iz Srbije. Slobodan Đurović je u kumskoj vezi sa Sretenom Jocićem, zna da se poznaju godinama i pripadaju istoj grupaciji koja se bavi navedenim poslovima.

Nakon što je objavljena vijest o ubojstvu Ive Pukanića I optuženi je o tome otvoreno

razgovarao s Mafalanijem i Lukom Matanićem koji do tada ništa nisu znali o tome da se priprema ubojstvo Ive Pukanića. Nakon što je objavljena snimka sa video kamera, na kojoj se jasno vidi Milovanović, odnosno, fotorobot na kojem je u priličnoj mjeri pogođen Milovanović, i njima je postalo jasno i posumnjali su na Milovanovića i Gudurića kao počinitelje. Osim toga i njegova djevojka Andrijana Stanić je upoznala Milovanovića i kada je vidjela fotorobot odmah ga je pitala je li moguće da je to on.

I optuženi Robert Matanić je tijekom postupka nadopunjavao svoj iskaz. Na raspravi 20. rujna 2010. (list 9279-9280) naveo je da nije kriv i nije počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret u ovom postupku. U cijelosti ostaje kod svojih iskaza koje je dao u ovom postupku osim iskaza od 22.12.2008., a za koji je objasnio na


početku postupka da je bio rezultat pritiska, nagovora i dogovora gospodina Šašića i njegovih suradnika koji su mu obećavali da će biti pušten iz pritvora i dobiti status svjedoka suradnika ako bude teretio Đurovića, Zagorca i Subotića i ostale, te da će se pokrenuti u tom slučaju neka veća istraga. I optuženi je u to povjerovao smatrajući ozbiljnim ponudama obzirom na instance s koje su dolazile, međutim grubo i podlo je prevaren.

Navodi da je također dostavljao i lažna pisma, kako je prethodno dogovoreno, a sve u skladu s tim što mu je Šašić još u Heinzelovoj dao do znanja da je svjestan da I optuženi nije kriv i da mu se namješta te da bi mu najbolje bilo da se odluči na suradnju jer da sve ovisi o njemu i o USKOK-u.

Iskazuje da je Marjanović kleptoman i lažljivac i svako psihijatrijsko vještačenje to bi

za njega potvrdilo. Apsurdni su njegovi navodi o vožnji dvije osobe u gepeku, o tome da su francuske tablice žute boje i transportu oružja. Točno je da ga I optuženi spominje u pismu nakon svog hapšenja, a misli na pismo koje je ulovljeno, nakon što ga je pokušao proslijediti iz pritvora, od strane djelatnika policije. Spominje ga iz razloga jer je on pokušao otuđiti imovinu na prevaru, a isto tako je okolo tražio novac navodno za njegovu obranu. Nakon što se I optuženi vratio iz Bugarske rekao mu je da neće ništa protiv njega poduzimati pod uvjetom da se takvo njegovo ponašanje ne ponovi. Možda je razlog što ga on tako bezočno tereti i činjenica da je I optuženi posebno blizak s njegovom ženom Ivanom, ali svakako drži da to nisu razlozi da bi mu se tolerirali ovakvi nastupi kao što je to bilo u ovoj sudnici. I optuženi zna da je on osuđen na višegodišnju kaznu zatvora i da u svakom slučaju nastoji izbjeći izdržavanje tih kazni. Točno je da poznaje Željka Milovanovića, međutim, njega je primio na stan kada ga je potpuno neočekivano doveo Bojan Gudurić i tada je prvi puta i upoznao Željka Milovanovića. To je bilo u drugoj polovici ljeta, nakon njegovog dolaska iz Bugarske. Bojana Gudurića je primio po zamolbi Miloša Peruničića. Što je Milovanović radio u Hrvatskoj nije ga se ticalo i nije znao, a osobno nije počinio nikakvo kazneno djelo s njim u grupi.

Znatno prije njega došao je Bojan Gudurić zbog svog preseljenja s obitelji i izbjegavanja izdržavanja kazne u Srbiji čije izvršenje je čekao. Ne zna da li je Gudurić bio u bilo kakvoj grupi s nekim, pa i sa Željkom Milovanovića, to je mogao samo pretpostavljati i sumnjati, ali svakako nije bio u grupi u kojoj bi I optuženi bio šef. Nikada mu ne bi dodijelio ulogu snajperista jer on ne vidi dobro, čak niti televiziju, a ni čitati novine, ne zna voziti motor, a nije naučio niti voziti auto, oružjem se ne zna služiti čak ni teorijski.

Osim toga takvom puškom ne bi imalo smisla ono što se navodi u optužnici jer je to situacija otprilike kao kad bi se pištoljem kojim raspolaže pravosudni policajac pored njrega pokušalo gađati udaljenosti od 200 ili 300 metara. Luka Matanić mu je bratić i vrlo su bliski i žao mu je što su i on i Amir Mafalani, koji mu je dugogodišnji prijatelj i kojeg je upoznao preko brata, nakon čega su postali nerazdvojni kao bliski prijatelji, u situaciji samo zato što ga poznaju i s njim su se družili. I za njih navodi da nisu bili članovi bilo kakve kriminalne grupe, a upoznao ih je s Gudurićem i Milovanovićem jer nije ništa krio. Što se tiče Slobodana Đurovića, on mu je financijski pomogao kada mu je trebalo, on je dobar čovjek i žao mu je što zbog njega ovdje sjedi. Nadimak Kardinal mu je I optuženi dao i nije znao da je on kum Sretena Jocića, a za njegovo pravo ime je čuo tek nakon hapšenja


29.10. On nije bio u Gomboševoj nikada niti je financirao bilo kakvu grupu s ciljem ubojstva Ive Pukanića.

U tri navrata su se našli na Spačvi iz razloga da mu I optuženi zahvali za pomoć koju mu je pružio i da mu vrati novac. Što se tiče broja Kardinal 1 koji ima spremljen u jednom od svojih mobitela 091, to nije broj Slobodana Đurovića, a misli da završava brojevima 593. Broj Slobodana Đurovića preko kojeg su kontaktirali dobio je od njega na Spačvi pri drugom susretu. Kada mu je predočeno da je na raspravi rekao da je Željka Milovanovića prvi put upoznao kada ga je u Zagreb doveo Bojan Gudurić dok je u zapisniku o ispitivanju 30. listopada 2008. naveo da je Željka Milovanovića upoznao preko Miloša Peruničića tijekom boravka u Sremskoj Mitrovici, naveo je da kada je rekao u ranijem iskazu da ga je upoznao u Sremskoj Mitrovici, mislio je, zapravo, na to da je čuo za njega, ali nije ga fizički vidio niti je on ikada za vrijeme njegovog boravka bio tamo. Kada mu je predočeno da je rekao da nije znao što su Bojan Gudurić i Željko Milovanović radili, niti ga se to ticalo, a u iskazu od 30. listopada 2008. je naveo da mu je Milovanović rekao da rade na Pukiju i da je zaključio da rade nešto u vezi Ive Pukanića, a potom da mu je Željko potvrdio da je dobro shvatio, naveo je da je samo želio reći da nema saznanja o tome da bi oni bili pripadnici bilo kakve grupe pri čemu je naročito mislio grupe s kojom bi I optuženi na bilo koji način bio povezan. Vezano za iskaz od 22. prosinca 2008. ponovio je da je taj iskaz u cijelosti lažan, da je izmislio za potrebe kako bi dobio status svjedoka u ovom postupku i to je jedino što može reći o tom iskazu. Kada mu je predočeno da je naveo da se sa Slobodanom Đurović našao da mu se zahvali za pomoć i dogovori vraćanje duga prema njemu, a u iskazu od 30. listopada 2008. je naveo da se s njim našao radi razgovora oko posudbe 30.000 eura kao predujam za kupnju stana, naveo je da ne vidi kakve to veze ima s optužnicom i zapravo je to za njega jedno te isto i može samo ponoviti da se našao s njim radi sva tri navedena razloga. Što se tiče pisma koje je putem svog branitelja proslijedio USKOK-u, naveo je da je to pismo sastavljeno prema dogovoru na temelju kojeg je očekivao za sebe povoljan status, dijelovi tog pisma su neistiniti u onom dijelu u kojem je trebao teretiti pojedine osobe, a dijelovi u kojima se referira na Tomislava Marjanovića su istiniti. Na kraju dokaznog postupka, na raspravi 18. i 19. listopada 2010. (listovi 9650-9651,9678-9680) I optuženi Robert Matanić nadopunio je svoje ranije iskaze na način da je naveo da želi odgovarati samo na pitanja sudskog vijeća. Naveo je da iako mu je Milovanović rekao da oni rade na Pukiju, već je svoje druženje s njim i s Gudurićem objasnio, to je prvenstveno bilo da ne uvrijedi svog prijatelja Miloša, ali isto tako nije htio da se Željko osjeća ugrožen od njegove strane jer mu je dao taj zadatak, međutim, priroda njihovih kontakta nije imala nikakve veze s počinjenjem kaznenog djela ubojstva Pukanića, a obzirom da je odbio s tim imati ikakve veze.

Upitan da objasni, odnosno, vezano za dio iskaza kada navodi da ga je Luka Matanić zvao da su ga Bojan i Milovanović tražili da ih odvede do granice, naveo je da smatra da se


Luka tog događaja bolje sjeća i on je za to naknadno saznao, kako je on to opisao u svom iskazu. Navodi da je on to rekao u svom prvom iskazu, ali je isto tako rekao da nije siguran. Vezano za dio iskaza kada je naveo da se s Đurovićem trebao sastati vezano za posudbu novca, a Đurović je iskazao da je drugi razlog bio sastanka, navodi da je njegov motiv bio i posudba i odgoda plaćanja duga prema njemu, međutim, obzirom da su uhićeni nije mogao uopće načeti tu temu.

Inače, mislio ga je tražiti da mu posudi novac bez obzira što mu nije vratio stari dug. Bio je spreman i na mogućnost da mora vratiti dug, zato je i spremio ovih 15 000 eura. Inače, taj novac od 15 000 eura koji je ostavio kod svoje djevojke je skupio nakon povrata iz Bugarske, njegovi bliski su mu davali novac, telefone, garderobu, kartice i sl.

Također je pomagao svojim prijateljima koji se bave kupoprodajom vozila, aktivno je u tome sudjelovao. Uspio je prodati i dio oružja koje mu je ostalo. Vezano za pismo koje je uputio USKOK-u naveo je da je zapravo u tom pismu dao svoje očitovanje na iskaz Tomislava Marjanovića jer mu je sugerirano da u nekim segmentima je najbolje da potvrdi dijelove njegovog iskaza pa da će dobiti status svjedoka.

Kada mu je se predočeno da je u pismu spominjao susret u Bugarskoj sa Slobodanom

Đurovićem i za koji opisuje da je istome bio prisutan Marjanović, ali iz daljine, navodi da on nije budala, znao je da mora neke dijelove i dodati kako bi priča bila uvjerljiva. Vezano za pismo koje je uputio iz pritvora i u kojem spominje Tomislava Marjanovića prije nego što je on i dobio status svjedoka i spominjao se u ovom predmetu, navodi da je to pismo uputio svojim bliskim osobama iz razloga jer je čuo da Marjanović ponovno pokušava iskoristiti njegovu nepriliku, da navodno skuplja novac njemu za obranu, a zapravo uopće ni sa kim nije kontaktirao od njegovih, nije se javio niti njegovom odvjetniku. To pismo uputio je s ciljem da se njega malo izudara, tek toliko, i kako ne bi radio budale od svih njih.

Što se tiče bijega iz Sremske Mitrovice, konkretno nije bilo nikakvih pokušaja, bilo je samo riječi o tome.

Prvi puta je imao ponudu od ljudi unutar zatvora koji su mu to ponudili kako bi se spriječilo izručenje Bugarskoj, a to je bilo vrijeme prije nego je Marjanović uopće počeo dolaziti. Tada je stiglo i anonimno pismo tako da se nije ništa niti pokušalo izrealizirati.

Drugi puta je bilo govora o tome kada je početo dolaziti Marjanović i kada ga je uvjerio da je pričao s bliskim ljudima I optuženiku koji su mu spremni pomoći i I optuženi mu je povjerovao jer je bio spreman skoro na sve samo da ne bude izručen Bugarskoj, a Marjanović mu je čak spominjao da kontaktira i sa srpskom službom bezbednosti, koja se navodno trebala uključiti u to, odnosno, to je bila druga opcija pored navodnog bjegstva. Vezano za navode u pismu kako mu je Đurović u dva navrata dao novac i to jedan dio kao isplatu duga iz Bugarske, ponovio je da je to dio priče koju je složio. Što se tiče navoda u iskazu od 22. prosinca 2008., već je objasnio kako je do tog iskaza došlo, a tek nakon 08.10. čuo je za Pukanića. Upitan da objasni iz kojeg razloga u tom svom iskazu navodi da ranije nije spominjao Đurovića iz razloga jer se bojao da će Gudurić, Milovanović i Đurović ga teretiti, pri čemu u tom trenutku su Gudurić i Milovanović u bijegu i nisu uopće dali iskaze, a Đurović ga u iskazu nije teretio, navodi da su mu objasnili da je sve to dio strategije vezano za utvrđivanje činjenica u ovom postupku. Osim toga, u tom trenutku je u sve sumnjao, ali se ipak nadao da će istraga biti sveobuhvatna.


Vezano za iskaz Amira Mafalanija naveo je da je to jeftini pokušaj jer on ne zna ništa, njegov iskaz nije točan i on se koristi samo nekim aspektima istine. I optuženog je označio ne kao počinitelja nego kao organizatora i zapravo ispada da zna sve, a ne zna ništa. Svađa o kojoj govori je izmišljena, a što se tiče inkriminiranog dana, samo u dva navrata su bili skupa pa je potpuno nelogično da bi ga koristio kao alibi.

Navodi da je on jedna od osoba koja mu je naštetila na više načina dok je bio u Bugarskoj i Srbiji, on je jedan od onih koji su mislili da se neće vratiti živ i on i neki drugi su svašta radili pa su zapravo dočekali njegov povratak sa strepnjom.

Međutim, kad se vratio i njemu je sam kao i Tomislavu Marjanoviću rekao, a i još nekima, da nema veze to što je bilo i što su mu rasprodali imovinu, da će to zaboraviti i konkretno njemu je rekao da ga neće ni taknuti, ali da niti ne pomisli da pokuša nešto slično jer da će se u protivnom osobno potruditi da im se osveti i kazni ih kako su zaslužili. On je to shvatio ozbiljno jer je plašljiv, ali isto tako dobro poznaje I optuženika i zna da može biti opasan.

Iskazao je da svatko može biti opasan, a upitan da objasni na koji način se mislio

osvetiti i kazniti ih, naveo je da on doista nije bezopasan i da je samo nešto pokušao, mogao ga je npr. zgrabiti za vrat, razbiti, ubiti. Mislio je to samo kao upozorenje, nije o tome ništa odlučio jer nema smisla govoriti o tome što bi bilo kad bi bilo, sve ovisi o povodu, sigurno je da nikoga ne bi ubio zbog sitnice ili neke krive riječi Nadalje je naveo da kada se čuo s Lukom Matanićem i spomenuo mu da se čuo s Kardinalom, to mu je naveo zato jer je rekao ranije da će ići na put. Vezano za navod u pismu da je imao poseban broj za kontakt s Đurovićem 092, navodi da to nije sporno, nakon njihovog drugog susreta on mu je dao taj broj, moguće bojeći se lošeg publiciteta zbog svega što se oko I optuženog događalo. Vezano za odvjetnika Ružića iskazao je da je on bio kod njega u Negotinu i Sremskoj Mitrovici i predočio mu da je I optuženom od ranije poznato da će mu netko pomoći, a kada je počeo skandal u Bugarskoj, pokojni Rumen mu je obećao da će mu pomoći preko sebi bliskih osoba ako bude potrebno.

Rumen je inače bio njegov domaćin u Bugarskoj, odnosno, jedan od domaćina. Kad kaže domaćin, misli na osobu kojoj je išao u posjet i koja ga je smjestila, a I optužen je inače u Bugarsku išao i turistički i sportski i poslovno.

Što se poslovnog dijela tiče bavio se trgovinom oružja i vina. Vezano za kontakt s Ružićem on mu nije imenovao niti je I optuženi znao tko mu

pomaže, a njegova majka je cijelo vrijeme bila u kontaktu s Ružićem. Svoj prvi susret s Đurovićem dogovorio je preko Žareta Pavlovića, nazvao ga je po povratku u Hrvatsku, rekao da je Robert iz Bugarske i da se spreman susresti s Kardinalom, odnosno, s njim ili osobom koja mi je pomagala jer u tom trenutku nije bio siguran da li je on taj Kardinal ili netko drugi.

Oba susreta je dogovorio Žarko Pavlović, a kada mu je predočeno da je Slobodan Đurović naveo da je prvi susret dogovorio odvjetnik Ružić, navodi da ne zna što on zna i tko je njega kontaktirao, već zna koga je on kontaktirao. Inače, nije mu poznato da li je Rumen poznavao Slobodana Đurovića.


Vezano za motor koji spominje u pismu da mu je Luka rekao da su ga Gudurić i Milovanović tražili da taj motor negdje odveze, a da mu je I optuženi rekao da to ne čini, navodi da se sjeća da jedno bliže vrijeme prije ubojstva Pukanića ga Luka zvao i pitao, odnosno, rekao mu da mu se obratio Milovanović, ali ne može točno sada reći radi čega, da li da preveze neki motor ili auto ili njega ili da mu posudi vozilo, a on mu je u svakom slučaju rekao da to odbije. Luka mu je rekao da nije niti mislio jer da je na poslu te da mu je čudno što mu se Milovanović uopće obraća jer ga jedva poznaje.

Upitan da objasni iz kojeg razloga nije upozorio Luku na Željka Milovanovića, a imao

je saznanja radi čega je on u Zagrebu, navodi da ja smatra da ga je time upozorio, a odlučio je držati se po strani iako je bilo neizbježno da neki ljudi koji su mu bliski dolaze u kontakt i s Milovanovićem i Gudurićem, ali nije želio i ne vidi zašto bi iznosio svoja saznanja. To stoga jer niti on, a ni Luka nemaju veze s tim pa u takvom slučaju misli kada netko s nečim nema veze da je najbolje da ništa o tome i ne zna. S Mafalnijem je u dva navrata pričao o Guduriću i Milovanoviću, jednom ga je Mafalani pitao za Bojana, odnosno, Bajonea pa mu je objasnio njegovu situaciju, a drugi puta je pitao i za Milovanovića i za Gudurića pa mu je spomenuo da su možda u pitanju nekakve banke koje planiraju odraditi. U jednom trenutku mu je Amir rekao, odnosno, pitao ga je li moguće da su oni tu zbog I optuženog , zbog njegovih ranijih situacija da su možda došli ispitati što priča i što radi. Ovo vezano za banke je s Mafalnijem komentirao vezano za svoja saznanja o njima, a i obzirom na vozilo za koje je Milovanović tražio da ga se odvede na tu lokaciju. S Milovanovićem i Gudurićem nije nikada razgovarao o načinu izvršenja djela, nabavci eksploziva niti ima saznanja o tavanu na Palmotićevoj. Nikada se nije susreo sa Sretenom Jocićem, a što se tiče Stanka Subotića i onoga što je o njemu iskazivao, već je objasnio da je taj iskaz i osobe koje u njemu spominje lažan. Što se tiče Slobodana Đurovića, navodi da mu je on dao nadimak Kardinal s time da je postojala još jedna osoba kojoj je također dao taj nadimak, a o kojoj je premalo znao. Tomislav Marjanović je u Bugarsku došao negdje oko Nove godine 2005. i tamo je bio skoro cijelo vrijeme do trenutka kada su zajedno uhićeni u Negotinu. On tada nije imao tjeralicu, ali se htio maknuti prema savjetu svog odvjetnika i oca i molio ga je da tamo dođe. Skoro cijelo vrijeme je bio s njim, osim 10-ak dana kada je otišao u Varnu na Crno more, to ga je molio da mu sredi jer je tamo poznavao vlasnike modne agencije koji su se bavili elitnom prostitucijom pa je on to sve želio vidjeti i osjetiti, bilo mu je to zanimljivo.

Inače, za boravka u Bugarskoj, bili su u istom stanu, a jedno vrijeme s njima je bio i

Milenko Kuzmanović, misli da su čak Novu godinu 2005. svi čekali u tom stanu, odnosno, to je siguran. Nije istina da bi se Marjanović i on u Bugarskoj bavili kriminalnim radnjama jer je I optuženi tamo morao biti prikriven, iako je zapravo izlazio jer je tada u jeku bio skandal i hajka protiv njega. Osoba po imenu Rumen je ubijen oko Nove godine 2007., ne može se točno izjasniti. On je bio biznismen koji se bavio vinima i starinama. Također je bio i savjetnik u osiguravateljskoj kući, međutim on ga prvenstveno zna kao zaljubljenika i poznavatelja antiknih starina. U to vrijeme u Bugarskoj su se dogodila mnoga ubojstva, ubijeni su poznati biznismeni sa znatnim sredstvima, to je bilo vrijeme raznih previranja, a saznanja o ubojstvu


Rumena mu je prenosio Ivan Može. Ne sjeća se da li je netko bio osumnjičen za njegovo ubojstvo.

Što se tiče Milče Boneva, on je bio jedan od njegovih domaćina i on ga je poznavao, a

jedno vrijeme su mediji i njega povezivali s njegovim ubojstvom, ali je za to oslobođen. I za njega također navodi da je radi njega tamo išao, a vezano za svoj posao trgovine vinima i oružjem. Osoba po imenu Jabuka je blizak pomoćnik od Rumena. On mu je pomagao u nalaženju stana, oko plaćanja režija, telefona i slično kada Rumen nije mogao. Ne zna na čije ime je bio stan, zna da je bio u najmu, a to su riješili Rumen i Jabuka. Stan se inače nalazio u kvartalu Družba, u blizini studentskog grada i potpuno je netočno da bi bio u kvartalu Mladost kako je rekao Marjanović niti je istina da bi se u blizini nalazila Libijska ambasada. Postoji Iračka ambasada, ali u blizini jednog od Rumenovih stanova. Vezano za financiranje u Bugarskoj, nije istina da bi išta ostao dužan Marjanoviću, ako je itko ikome nešto dužan onda je on dužan njemu. I optuženi je tamo imao svog novca, a pomagao mu je Rumen koji je cijelo vrijeme dok je bio tamo bio živ. Osim toga, Bugarska nije zahtjevna zemlja u pogledu troškova života. Vezano za svoja saznanja i poznavanje oružja iskazao je da je cijeli život vezan za sport i borilačke vještine te fizičku pripremu. S 11 godina se počeo baviti sportom i borilačkim vještinama, a već sa 20 je imao prva iskustva s oružjem. Od tada datira njegova zaljubljenost u oružje i bavi se time, ne kao sportom, nego u najširem smislu. Zanima ga tradicionalno i moderno oružje, tehnike samoobrane i slično.

Svi koji ga poznaju to znaju, on to nije krio i svi njegovi kontakti i poznanstva posljedica su toga i vezani su za to. Prvi novac zaradio je od preprodaje oružja, to je jedna od njegovih osnovnih djelatnosti i poznat je u tim krugovima.

Međutim, sve to ne znači da je on manijak, ubojica i luđak kakvim ga nastoje prikazati mediji i optužnica u ovom postupku i takozvani svjedoci koji ga terete. Zaključno je naveo da, bez obzira što je radio, nikada si ne bi dopustio ovakvu grešku da ga se može povezati sa ovim skuterom, jer nije glup. Niti s 15 godina nije si dopuštao takve greške. Smatra da, nakon svega, to ipak nije slučajno jer Milovanović nije budala, on mu je očito trebao poslužiti kao odstupnica zbog svog imena, a kako bi se odvratila pažnja od pravog naručitelja i počinitelja. Baš zato je bio sretan da je taj skuter imao papire jer besmisleno bi zaista bilo takav skuter koristiti na način da mu se može ući u trag.

II optuženi Luka Matanić (listovi 9280-9286,9385,9388,9680) iskazao je da mu je teško iznositi obranu nakon iskaza Tomislava Marjanovića koji je iznio niz apsurdnih tvrdnji, da je II optuženi činio nekakva kaznena djela, a njegov iskaz nije potkrijepljen niti obrazložen pravim materijalnim dokazima.

Tvrdnje koje je iznosio nisu provjeravane i same sebi su proturječne. Tako npr. II optuženi nikada nije odlazio u Bosnu s Robertom da bi kupovali drogu i oružje, a na raspravi je i sam Tomislav Marjanović rekao da je u Bosnu on išao s Robertom. Isto tako, u jednom dijelu iskaza Marjanović ga spominje da je prodavao oružje u Nizozemskoj, a kasnije opisuje svoj navodni odlazak u Nizozemsku i njega ne spominje. Naveo je da je 2004. bio u Bugarskoj 40-ak dana, a što se tiče grupe Hrvata o kojoj se pisalo, nitko od njih nije osuđen za bilo koje kazneno djelo, pa ni Robert Matanić koji je


vraćen RH. Vezano za zločinačku organizaciju koja se spominje još 2002., navodi da on na teritoriju Srbije, a ni Bugarske nije počinio niti jedno kazneno djelo niti je osuđen za isto. Uvodno je naveo da je rođen 1984. u Zagrebu i od rođenja živi na istoj adresi s roditeljima i mlađim bratom, time su mu se 2006. roditelji razveli i nakon toga živi s majkom i mlađim bratom. Osim toga, najbliža rodbina mu je Robert i rodbina u Lici, međutim, nisu se često družili, više su bili povezani radi treninga jer se Robert bavio borilačkim vještinama, a i u trenucima kada je Robert imao tragediju, brat mu je preminuo od droge heroin. II optuženi se inače pretežno družio sa svojim društvom iz škole i iz kvarta i nije se družio, niti on, a ni njegovo društvo s Robertom Matanićem ili Tomislavom Marjanovićem, a za druženja Roberta Matanića i Tomislava Marjanovića ne zna. Napomenuo je da je Marjanović iskazao kako su činili razna kaznena djela, spominjao je drogu, oružje, iznude, krađe, a kada je bio upitan da objasni gdje su točno njih dvojica zajedno s Robertom bili u počinjenu djela, nije mogao odgovoriti. Isto tako bilo je i u odnosu na Daria Anića i Emila Ivezića, što nije mogao objasniti.

Naveo je da su se njegov i otac II optuženika poznavali i isto tako da nasuprot

njegovoj tvrdnji je on bio zaposlen u HEP-u neko određeno vrijeme, iako je rekao da nije bio zaposlen, ali su ga od tamo izbacili radi činjenja kaznenih djela. Marjanović je naveo da je završio srednju elektrotehničku školu, ali istina je da niti jednu srednju školu nije završio, iz četiri ili pet škola je bio izbacivan, tako da mu je na kraju otac kupio diplomu srednje škole. U srednjoj školi počeli su problemi II optuženika s marihuanom i u Robertovom stanu je znao s prijateljima konzumirati tu drogu, a mislim na stan u Središću. Policija je tamo pronašla oružje te je on radi toga osuđen na kaznu zatvora u trajanju godine i pol, a godinu dana je proveo u pritvoru, u razdoblju od 7. mjeseca 2002. do 7. mjeseca 2003. U tom razdoblju naročito nije mogao biti povezan s Robertom i s Marjanovićem, a Robert mu je samo jednom bio u posjeti. U 08. mjesecu 2003. odlazi na služenje vojnog roka u Požegu, međutim i tamo se nastavljaju problemi s marihuanom te je oslobođen služenja vojske i dobiva uvjetnu osudu. Poslije vojske radio je u dućanu kod oca na Črnomercu, a tek u 5. mjesecu 2004., na poziv Roberta, odlazi u Srbiju i Bugarsku radi borilačkih turnira.

Tamo su posjećivali te turnire, zoološke vrtove i razne znamenitosti, a bili su učlanjeni i u boksački klub u Sofiji po imenu Akademik. Amir Mafalani jednom je došao u Sofiju u 7. mjesecu 2004., na jedan dan, te su se zajedno vratili. Tomislava Marjanovića u Bugarskoj nije bilo, a niti se tamo pojavljuju druge osobe koje spominje Tomislav Marjanović, osim Roberta. Ukazao je na to da je Marjanović rekao da je otišao u Bugarsku jer nije imao namjeru činiti kaznena djela, a onda je potom naveo da je s Robertom ipak činio određena kaznena djela i opisuje otmice, prodaje oružja i slično. Naveo je također da za njim nikada nije bila raspisana tjeralica, kao što je to rekao Marjanović, radilo se o medijskoj hajci.

Amir Mafalani i on vratili su se u Hrvatsku u 7. mjesecu 2004., a Marjanović je rekao

da je to bilo 01.09., odnosno, dan prije izdavanja navodne tjeralice. Isto tako on govori o tome kako je Robert poludio na II optuženog i Amira u telefonskom razgovoru, a potom govori da se komunikacija vršila isključivo putem maila.


Što se tiče inkriminiranog razdoblja, navodi da je imao 20 godina i suluda je bilo kakva pomisao da bi bio pripadnik neke zločinačke organizacije kako ga se to tereti. Nakon povratka iz Bugarske ponovno je radio kod oca na Črnomercu, ali istovremeno i preko student servisa, tražio je stalni posao i došao do Gordana Tomšića kod kojeg je radio od zime 2005. kao pomoćni radnik.

2006. išao je na tečaj za C kategoriju i u 3. mjesecu 2006. je i položio te ga je u

proljeće Tomšić pozvao, on je pristao, par mjeseci je bio na probnom radu, nakon toga vozač a položio je i tečaj za bagere pa je postao i bio zaposlen kao vozač- bagerista.

Sjedište te firme Rotomar grupa koja se inače bavi hortikulturom je bilo u Lašćinskoj,

skladišta su bila u Lašćinskoj i na Šestinama s time da su službenim vozilima mogli odlaziti kući, koristiti ih za vrijeme radnog vremena i po gradu na raznim mjestima.

Opremu su uzimali od raznih dobavljača npr. PP Maksimir, Rasadnik Zrinjevac, Savica Šanci, Beton Lučko itd. Radove su obavljali na različitim lokacijama u sjevernom djelu grada, Oroslavju, Mikulićima, Čurkov put, na Lašćini, Kozjaku, Brezovici itd. U Rotomar grupi radio je do uhićenja, a u listopadu je gazda najavio otpuštanja i II optuženi je trebao raditi do 1.11. Za vrijeme dok je tamo radio, radilo je i 8-9 djelatnika, a opis poslova, što se njega konkretno tiče, bio je različit, od rada na bageru pa na terenu.

U 6. mjesecu 2008. upisao je auto školu Europa za C i E kategoriju, u 7. 9. i 10. mjesecu odrađivao je vožnju, a 27.10.2008. i položio. U razdoblju od 25.7. pa do iza Velike Gospe bio je na godišnjem, išao je u Liku pa potom na Murter i Brač, vratio se u Zagreb i ponovno išao u Liku. Od 18.8. radio je svaki dan i opis posla mu nije da sjedi u uredu, puno se kretao po gradu, a osim toga niti jedan gazda ga ne bi držao na poslu da nije odrađivao svoj posao.

Nerijetko je na poslu ostajao i dulje od 16,00 sati, što mu se dodatno plaćalo, ali za što

gazda nije niti znao. Postoji niz dokumentacije iz koje se vidi da je preuzimao na različitim lokacijama opremu. Poslije posla često bih znao voziti kući Nenada Ahmetovića, koji živi na Knežiji, i to 2-3 puta tjedno, družili bi se, znali igrati igrice. Isto tako, znao je voziti kući i kolegu s posla, Nikicu Renića. U Dugavama se najčešće u večernjim satima poslije posla, družio s prijateljima iz kvarata Krešimirom Grubešićem, Tomislavom Kuncom, Vilić Rokom, Tiborom Travinić Vidović, Gorc Vlatkom i prijateljicom Andrejom Prela. Nakon što se Robert vratio u Zagreb, nakon nekoliko dana mu se javio i u prvo vrijeme je živio kod njegovog oca na Pešćenici, a potom je preselio u stan koji je prethodno koristio Dario Anić. II optuženi navodi da nikada nije bio u tom stanu da bi se u njemu nalazili ostali optuženici ili Tomislav Marjanović. Tijekom 2008. nije imao nikakva kontakt s Marjanovićem, čak bi mogao reći niti unazad više godina da nije s njim kontaktirao ili se družio na bilo koji drugi način.

Da je tome tako proizlazi i iz činjenice da Marjanović nije ništa znao o njegovom poslu, slobodnom vremenu, već samo činjenicu da je bagerista, a što je objavljeno u svim medijima pa su ga tako već i u pritvoru počeli zvati. Tomislav Marjanović se viđao s ocem II optuženika i bratom u Dugavama jer je tamo dolazio i jedne prigode je njegovom bratu rekao da mu je žao II optuženika i da protiv njega nema ništa, ali da ima protiv Roberta Matanića, međutim da protiv II optuženika mora iskazivati jer je u istom postupku uhićen.


Nalaz i mišljenje demantira iskaz Tomislava Marjanovića, naročito u pogledu postojanja grupe kako ih je on sastavio. Najčešće se vidi da su Amir i Bojan u baznim stanicama centra grada dok II optuženi s Amirom imam sve skupa 28 kontakta u svega 12 dana i za koje vrijeme je II optuženi pretežito u Dugavama. Da su bili zajedno svakako ne bi kontaktirali. I u dane kada nisu kontaktirali vidi se točno gdje se tko nalazi.

S Gudurićem ima zabilježeno 7 kontakata, međutim ono što iz nalaza proizlazi da II optuženi nikada nije sudjelovao u pratnji Ive Pukanića niti je tog čovjeka ikada vidio u živo. Isto tako, nije poduzimao bilo kakve radnje koje bi bile vezane za njegovu likvidaciju.

Iz nalaza proizlazi da nitko od ostalih optuženika, navodno iz njegove grupe, nije bio u blizini Ive Pukanića bilo gdje u gradu izuzev na dvije lokacije koje vještak spominje. Marjanović spominje dva vozila i to dva Renaulta i dva BMW-a i iako je spomenuo vozilo marke Corsa nije objasnio koja bi bila točno svrha tog vozila.

Renault Megan je vozilo koje nije bilo registrirano i nije baš bilo sigurno koristiti ga.

Što se tiče Kuzmanovića, u istrazi je Marjanović naveo da ne zna koja je njegova uloga bila u ovom događaju, a poslije je na raspravi opisao da je to bilo praćenje umjesto njega, što je potpuno nelogično jer je iskaz u istrazi dao ranije. Isto tako nevjerojatne su njegove tvrdnje da bi Đurović davao Robertu Mataniću po 15.000 ili 20.000 eura, a da njemu nije platio niti kantu goriva. Što se tiče II optuženika drži da je sporna jedna lokacija i to 23.09. kada se nalazi u razdoblju od 8,30 pa do 11,21 na lokaciji bazne stanice u blizini stana Ive Pukanića. Vezano za to navodi da je vidljivo da je u 10,50 sati Ivo Pukanić promijenio lokaciju, a što je on radio tri sata na toj adresi dobro je pitanje, međutim, ne može sada točno tvrditi, ne sjeća se točno.

U Ilici 89 nalazi se trgovina, odnosno, firma za svjetleće reklame gdje su naručivali robu i vrlo vjerojatno je da je trebao tamo preuzeti tu reklamu. Moguće je da odmah nije mogao pronaći tu firmu, ali je sasvim jasno da u njegovoj blizini u to vrijeme nije nitko od ostalih optuženika. Sve to govori u prilog tvrdnji da nikakve grupe, kako ih opisuje Marjanović, nisu postojale. Iz nalaza je jasno vidljivo da svaki dan nakon radnog vremena se II optuženi nalazi u svom kvartu.

Vezano za Tomislava Marjanovića ukazuje i na nelogičnost kada je on prvo rekao da

se dan prije ubojstva posvađao s Robertom Matanićem, a na raspravi je rekao da se radilo o par dana, iako i nakon samog događaja je očigledno da kontaktira s Robertom i dolazi u Dugave.

Što se tiče iskaza svjedoka broj 3, naveo je da nikada nije bio na parkiralištu s Amirom

Mafalanijem, a nakon samog događaja njihove su fotografije objavljene u medijima. Opis koji je svjedokinja dala ne odgovara njegovom opisu, naročito jer on na vratu ima vidljivi madež. Isto tako, opis ne odgovara i u dijelu visine jer ga je ista navela kao nižeg muškarca od 180 cm, a za sebe je naveo da je visok 189 cm.

Na tom parkingu bio je u ljetu 2008. kada ga je gazda poslao, i to nije bio na parkingu jer nije ulazio u unutrašnjost. Opis mjesta događaja, kako ga je dala ova svjedokinja, ne odgovara stvarnom stanju, kako u pogledu parkinga, rampe i mjesta gdje je ona stajala pa predlaže da se provede očevid na mjestu događaja jer je potpuno jasno da kako ona to opisuje osobe na parkingu nije mogla vidjeti.

Što se tiče vremenskog određenja kada bi ga ta svjedokinja navodno tamo vidjela, usporedbom s nalazom vještaka je jasno da u tom razdoblju niti jednom se on ne nalazi u blizini tog mjesta nego je na području oko svog stana, odnosno, okolnih naselja.


Potpuno je netočan navod Tomislava Marjanovića da bi II optuženi bio Robertu najbliži u svemu. Možda je to samo u rodbinskom smislu, međutim da je to doista tako onda bi on njemu povjerio prodaju vikendice, slao ga na sastanke s Đurovićem i Golemovićem, vodio ga u Crnu Goru ili u Nizozemsku, koja priča mu je sama po sebi smiješna, a isto tako tu može dodati da za vrijeme dok se on nalazio u Sremskoj Mitrovici, II optuženi ga je posjetio samo četiri puta. Marjanović je rekao da su glavnu riječ vodili Robert Matanić i Milovanović.

Iskazuje da broj 095 nije nikada imao, da ga je imao, ne bi kontaktirao preko redovnog svog broja mobitela.

Što se tiče navoda Tomislava Marjanovića da je II optuženi trebao pokupiti Željka

Milovanovića, to je njegova konstrukcija na temelju priče Roberta Matanića jer takav dogovor uopće nije postojao.

U odnosu na dan 23.10. navodi da je normalno radio, potom je otišao u Dugave i iako

ga je Robert zvao na večeru u Zelinu, nije išao. U Dugavama se pojavio Željko Milovanović i II optuženi ga je susreo, a on mu je rekao da traži Roberta. II optuženi mu je rekao da je Robert van grada pa ga je Milovanović zamolio da ga odveze do obilaznice gdje se treba naći s nekim ljudima jer da navodno ima problema s djetetom. II optuženi u tome nije vidio ništa sporno, prihvatio je, sjeli su u vozilo i odveo ga je do iza naplatnih kućica, do prve benzinske postaje INE gdje se on sastao s nekim ljudima koji su došli vozilom njemačkih reg. oznaka. Vratio se u Dugave negdje oko 22,00 sata.

Za Milovanovića može općenito reći da ga nije često viđao i nije u tome vidio ništa

sporno. Viđao ga je s Robertom nekoliko puta, u autu ili po kafićima u Dugavama. Robertu je slijedećeg dana, kada ga je vidio, rekao da je odvezao Milovanovića, a on

mu je rekao da ga nije trebao odvesti. Nakon objave fotorobota koji je bio sličan Željku, Robert je posumnjao da bi on mogao biti atentator, a na dan uhićenja je II optuženi sam zaključio da je on opasan i da bi ih mogao ubiti. Naime, toga dana mu je Robert i iznio te svoje sumnje. S Milovanovićem nije razmijenio broj telefona, on je bio stariji od svih njih, razmijenili su nekoliko SMS poruka nekoliko dana prije ubojstva. Ne zna od kuda njemu broj, II optuženi mu ga nije dao, a vjerojatno mu ga je dao Robert ili Bojan. On ga je pitao da mu posudi svoje vozilo, a II optuženi je nazvao Roberta i pitao ga da li mu može posuditi, a Robert mu je rekao da nije sigurno da će ga ovaj vratiti, pa je Milovanovića odbio i vozilo mu nije dao. To su bili njegovi jedini kontakti s Milovanovićem. Što se tiče Bojana Gudurića, njega je prvi puta upoznao sredinom rujna ispred stana u Dugavama kada se vraćao s posla, a on je bio u društvu Roberta Matanića. Rekao mu je da je došao u Hrvatsku gdje su mu žena i dijete i da želi trenirati. Među njima je ostvaren jedan telefonski kontakta 25.9. kada su oboje u Dugavama, a razgovaraju o treningu.

11.10. ostvarena su četiri kontakta, od koji se tri II optuženi nalazi u Dugavama, a jedan u gradu.

23.10. razmijenili su dva SMS-a, II optuženi se nalazi u Dugavama, a poruke su vezane za trening.

Kontaktirali su i 28. i 29.10., šest kontakata ukupno, kada ga je zvao jer nije mogao dobiti Roberta Matanića, a htio je dogovoriti sastanak u Banja Luci. Ne zna zašto on nije mogao dobiti Roberta.


Što se tiče Amira Mafalanija, između njih postoji 28 kontakata u 12 dana i to 23.5. su se čuli dva puta kada ga je on zvao oko Robertovog povratka iz Bugarske. U razdoblju od 21.09. do 27.10. zabilježeno je 26 kontakata, a vezani su bili za robu koju je on prodavao po povoljnim cijenama i nešto u vezi kompjutera. Prvi puta ga je vidio krajem 09. mjeseca, ali nisu se družili. S Robertom ima ostvarenih 400 kontakata od kojih je više od stotinu u istoj minuti, tako da ih je bilo znatno manje. Dva dana prije uhićenja II optuženi je položio C i E kategoriju, tražio je posao i u 10. mjesecu je podigao potvrdu o nekažnjavanju. Ona je pronađena prilikom pretrage njegovog stana, ali je djelatnik policije vjerojatno zaključio da se radi o falsificiranom dokumentu i taj se dokument ne nalazi u spisu pa bi predložio da se službenim putem zatražio od suda u Selskoj. Vezano za Slobodana Đurovića naveo je da ga ne poznaje, nije ga nikada vidio niti čuo do dana uhićenja. Toga dana ga je Robert pozvao da ide s njim na sastanak s Kardinalom i Milenkom Kuzmanovićem koji mu je trebao donijeti preslike dokumenata radi zabrane ulaska u Srbiju. Tri dana prije uhićenja nije bio na poslu, uzeo je slobodne dane. Nije bio nazočan razgovoru Roberta i Đurovića, bio je u autu. Đurović je došao i pozdravio se s Robertom, sjeli su na terasu i tada je došlo do uhićenja. Zaključno je naveo da poriče da bi sudjelovao u ubojstvu Ive Pukanića za naknadu kako ga se tereti. Da je tome bilo tako, zasigurno bi napustio posao, ne bi polagao vozački ispit i ne bi koristio službeni telefon. Jedina njegova greška je što nosi isto prezime kao i Robert, a u počinjenju kaznenog djela nije sudjelovao i sve bi to mogao ponoviti na poligrafu. Želi također iskazati i žaljenje obiteljima poginulih. Iz svih kontakata i razgovora s Robertom Matanićem nikada nije mogao zaključiti niti je bilo o tome ikakvog razgovora da se priprema likvidacija Ive Pukanića. Tijekom navedenog razdoblja nije očekivao niti dobio bilo kakav novčani iznos, niti je u stanu u Gomboševoj vidio bilo kakav daljinski upravljač ili nešto što bi nalikovalo na eksplozivnu napravu. Nije m nabavljao nikakve fotoaparate ili opremu za praćenje niti je bilo što od toga pronađeno.

Kada je naveo da je Tomislav Marjanović iznio niz apsurdnih tvrdnji da bi II optuženi s Robertom prodavao oružje i drogu po Bosni i Nizozemskoj i slično, može reći da on to zapravo nigdje nije rekao, međutim II optuženi je to pročitao u obrazloženju optužnice kao zaključak pa je pretpostavio da se to odnosi na njega. Vezano za njegov boravak u Bugarskoj u 5. mjesecu 2004., naveo je da se slikao s pištoljem Roberta Matanića i vidio sam da on tamo ima neko oružje. Kada su bili u Srbiji boravili su kod Milenka Kuzmanovića, odnosno, njegove sestre Dragane. U Bugarskoj su boravili po hotelima i misli da su nekoliko dana bili u iznajmljenom stanu. Svih tih 40 dana je financirao, zapravo, Robert Matanić, a koliko se sjeća, pred njegov odlazak je imao iznajmljen stan, ne zna u kojem kvartu.

Osim njih, iz Hrvatske je u Bugarskoj bio i Branko Vujanović, i to neko vrijeme koji

je stanovao s Robertom, odnosno, dok je II optuženi bio tamo bili su svi zajedno. Koliko se sjeća, Emil Ivezić ih je dovezao do granice s Bugarskom, Petar Čumandra misli da nije bio tamo, a Ivan Može je bio nakon što se II optuženi vratio.


Što se tiče osumnjičenih osoba iz Hrvatske za ubojstva, radilo se o medijskoj hajci u kojoj je bilo osumnjičeno 12-15 Hrvata i on je bio među njima, a neki od tih ljudi nisu bili uopće u Bugarskoj. Što se tiče dana 23.10., Robert ga je zvao navečer da ide s njim na večeru, ne sjeća se je li ga zvao i popodne. Kada mu je predočeno da ga je na službeni mobitel nazvao u 11,59, naveo je da se toga ne sjeća.

Ujutro toga dana od gazde je dobio nalog da ode u Brezovicu, kao i dan prije, a oko

11,00 sati po nalogu Nikice Renića otišao je prije Brezovice na Jordanovac radi nekog iskopa. Nakon toga je otišao u Brezovicu, a prethodno su Nikica Renić i on zamijenili vozila i njegovi mobiteli su ostali u tom službenom vozilu, i to u torbici s dokumentima. Nikica Renić mi je to vratio negdje oko 17,00 sati.

Kasnije mu je rekao da je bilo poziva i da je on i uzvratio poziv. Broj 095 5113 076

napamet mu nije poznat, kao niti broj 095 5113 078. Upitan da objasni kontakte s ovim drugim brojevima u razdoblju od 11,19 do 12,13 sati naveo je da ne zna čiji je to broj niti može objasniti kontakte s tim brojem u razdoblju u večernjim satima u 20,39, 20,43 i 20,49 sati. Sa Željkom Milovanovićem 23.10. nije imao niti jedan kontakt. Broj 092 222 0753 je aktivirao više od godinu dana prije uhićenja, a kada mu je predočeno da prema podacima u spisu je taj broj aktiviran 24.06.2008. naveo je da ga je aktivirao puno prije. Taj je aparat bio posudio Robertu kada je došao u Hrvatsku pa kada mu ga je on vratio možda se to odnosi na ponovnu aktivaciju.

Što se tiče broja 095 8699 636 i 099 5074 675 za koje je rekao da pripadaju Robertu

Mataniću, a kada mu je predočeno da se na listu 3002 nalazi podatak da je rekao da su Nokia, LG i Vodafon Robertovi aparati, a za 095 da se radi o broju čija SIM kartica je oduzeta njemu, kategorički tvrdi da nije imao 095 broj.

Upitan da objasni kako je taj broj korišten u uređaju njegovog brata, a prema IMEI broju, navodi da je isti posudio Robertu kada je došao u Hrvatsku. Inače, Milovanovića je 23.10. susreo u večernjim satima, kao što je rekao negdje oko 8, pola 9 - 9, ne zna točno jer nije gledao na sat. Nakon što ga je odvezao otišao je na piće i kući se vratio oko 10 – pola 11. Inače, od stana pa do skretanja za Ivanić Grad, odnosno, do autoputa gdje se nalazi ta benzinska i nazad, potrebno je otprilike sat vremena. Robert je te večeri otišao na večeru oko 7 sati. Za vrijeme dok je vozio Željka Milovanovića koristio je mobitel jer ga je zvao prijatelj Tomislav Kunac da dođe na piće. Slijedećeg dana je Robertu rekao za ovu vožnju Milovanovića i to, misli, predvečer kada ga je sreo. Robert ga je zvao u 00,57 sati kada je već spavao i to ga je zvao da mu ponudi hranu. Tada niti je razmišljao niti se sjetio da bi mu spomenuo vožnju Milovanovića jer u tome nije vidio ništa sporno. S Milovanovićem nije komunicirao nakon što ga je odvezao, a kontakte s Gudurićem je već objasnio. Za eksploziju je čuo slijedećeg jutra na poslu, kada je gazda opisivao da su popucala stakla na stanu njegovih roditelja. Vezano za dan 28.10. i SMS poruku koju mu je uputio Gudurić u 17,37 „nek okrene druga“, misli da je on govorio o Milovanoviću. To je bila situacija kada je Bojan tražio


Roberta preko njegovog telefona, odnosno, na taj način se obraćao zapravo Robertu da nazove.

U svom iskazu u policiji (list 133-137), ispitan u prisutnosti branitelja III optuženi Amir Mafalani iskazao je da je negdje 2000. ili 2001. preko Hrvoja Janžića koji je preminuo 2001. upoznao njegovog brata Roberta Matanića s kojim se povremeno družio, a osim njega upoznao je i Robertovog bratića Luku Matanića, Branka Vujanovića i druge osobe koje su bile u bliskim odnosima s Robertom. U to vrijeme nije znao čime se Robert bavi te su se njihova druženja svodila na povremene izlaske u kafiće na području Zagreba.

Negdje 2003. Robert je sam otišao u Bugarsku gdje je, po njegovoj priči, trebao

organizirati i sudjelovati u sportskim natjecanjima, ali se odmah po odlasku u Bugarsku povezao s nekim osobama iz krim. miljea te je u Bugarskoj bio osumnjičen za ubojstva nekolicine osoba iz krim. miljea radi čega je i pobjegao iz Bugarske u Srbiju gdje je u 03. mjesecu 2005. uhićen na području Negotina, zbog ilegalnog posjedovanja oružja i eksplozivnih tvari i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije i pol godine.

Po odsluženju kazne Robert je izručen u Bugarsku gdje je odležao devet mjeseci,

oslobođen je i deportiran u RH gdje je došao tijekom 6 mjeseca (2008.). Osim Roberta za navedena ubojstva osumnjičene su i druge osobe sa područja RH i to Luka Matanić, Branko Vujanović, Ivan Može i još šest osoba čijih se imena ne sjeća, ali se nakon nekog vremena krug osumnjičenih suzio samo na tri osobe i to Roberta Matanića, Branka Vujanovića i Može Ivana. III optuženi je napomenuo da je on sam bio samo u širem krugu osumnjičenih za navedena ubojstva u kojima osobno nije sudjelovao.

Po povratku Roberta u Zagreb isti je bio faca, bile su ga pune novine i od tada je

počelo njihovo intenzivnije druženje, a kako nije imao osobno vozilo III optuženi mu je vrlo često posuđivao svoje vozilo ili ga je sam vozio. Jednom prilikom prije dva, dva i pol mjeseca (od davanja iskaza 30.10.2008.) Robert ga je tražio da mu sredi nekakav auto na leasing i on mu je obećao da će se raspitati o tome, ali to nikad nije realizirano.

Osim toga, Robert ga je zamolio da putem interneta pokuša pronaći neki stan u užem centru Zagreba, pa mu je pronašao nekoliko stanova različitih veličina i cijena, a neke stanove su i zajedno išli pogledati. Prilikom razgledavanja stanova s njima je u društvu uvijek bila njegova djevojka Andrijana, osim u jednom slučaju kada je s njima bio Franc.

Što se tiče Andrijane, Robert je s njom bio u vezi negdje od 07. mjeseca a što se tiče

spomenutog Franca, navodi da se radi o Robertovom prijatelju iz Novog Sada koji podatak tada nije znao kao niti da mu je pravo ime Bojan Gudrović ili Budrović, a pri prvom upoznavanju predstavio se kao Franc Kaizer iz Ljubljane na koje ime posjeduje i putnu ispravu.

Nakon razgledavanja stanova nije mu poznato da li je koji stan Robert iznajmio. U početku je mislio, a tako mu je Robert i prezentirao, da stan traži za sebe, međutim kako je Robert u međuvremenu unajmio stan na području Dugava, a i dalje je tražio stan u centru, očito je da je tražio stan i za nekog drugog. Zasigurno zna da je Franc Kaizer unajmio stan u Petrinjskoj ulici na zadnjem katu koji je isključivo i koristio Franc Kaizer. Lokacija stana je po pričanju Roberta Francu odgovarala jer je u blizini održavao treninge borilačkih vještina, a nije imao vozilo.

Jednom, a po Robertovom pričanju, Franc je Roberta upoznao s Gavrom i svi su se

počeli družiti zbog zajedničkih interesa. Robert mu je pričao da je Gavro opasan tip, pravi


komandos, da je šutljiv i povučen. Osobno je imao priliku upoznati Gavru, a kada se malo zainteresirao za njega, putem interneta je došao do podataka i saznao da se radi o Željku Milovanoviću, pripadniku paravojnih srpskih postrojbi, kojeg traže zemlje u okruženju.

Jedno od mjesta gdje je s Robertom odlazio i prije nego li je Robert bio u zatvoru je

restoran „Europa“ na području Svetog Ivana Zeline, vlasništvo Vedrana Rodića s kojim su se sprijateljili. Prema saznanjima III optuženog unatrag tri tjedna Robert je od Vedrana tražio da mu pribavi neki skuter, a Vedran ga je uputio svom prijatelju u Dugavama od kojeg je Robert i kupio skuter. Navedeno je saznao 27.10. tijekom telefonskog razgovora koji je Robert vodio s bratićem Lukom.

Iz razgovora je bilo vidljivo da je Robert bio preplašen kada je saznao da je policija

identificirala po broju šasije skuter s eksplozivnom napravom koja je usmrtila Ivu Pukanića i Niku Franjića, a da se radi o skuteru koji je Robert kupio u dućanu u Dugavama. Kako je postojala velika vjerojatnost da će prodavatelj skutera identificirati kupca i dovesti ga u vezu s Robertom, primijetio je veliku nervozu i strah kod Roberta, ali ga nije ništa pitao. Međutim, po njegovom ponašanju se moglo zaključiti da ima nekakve veze s podmetanjem eksplozivne naprave kojom prilikom su stradali Pukanić i Franjić.

Istu večer Robert ga je nazvao i zamolio da mu posudi svoje vozilo, ne govoreći zašto

mu treba a III optuženi mu je kao i više puta ranije bez problema posudio. K njemu je došao s Lukom Matanićem, sa „Renault Meganom“ plave boje kojem je istekla registracija. III optuženi je svoje vozilo dao Robertu i uvjetovao mu da mu ga vrati ujutro do 08,00 sati, što je i obećao.

Drugo jutro Robert mu je dovezao vozilo, a s njim je došao i Luka s vozilom „Seat Cordobom“ s kojim su se obojica odvezli u nepoznato. Robert mu je pričao dan ranije da je kod Vedrana bila policija i raspitivala se koga je Vedran poslao da kupi skuter, ali Vedran je rekao da je tamo poslao puno ljudi, izbjegavajući konkretan odgovor da zaštiti Roberta.

Dana 23.10.2008. u prijepodnevnim satima više se puta telefonom čuo s Robertom s

kojim se dogovorio da tijekom popodneva obiđu neke salone u Velikoj Gorici. Oko 13,00 sati Roberta je pokupio u Dugavama i odvezli su se prema Velikoj Mlaki gdje su obilazili salone sve do 16-17,00 sati kada je Roberta ostavio u Dugavama, u Gomboševoj, a on se odvezao kući. Kasnije mu je Robert rekao da je otišao u salon u Folnegovićevom naselju sa svojom djevojkom i njezinom prijateljicom Petrom.

Po dolasku kući III optuženi je odmarao sve do 18,30 sati kada je dobio SMS od

mame kojom javlja da je Pukanić ubijen. Nakon toga je, između ostalih, nazvao i Roberta i pitao ga da li je čuo što se dogodilo, a on je rekao da je čuo od Marka iz BMW-a. Tijekom večeri još su se nekoliko puta čuli, a u jednom razgovoru je zamolio III optuženog da mu posudi auto kako bi s djevojkom i prijateljem iz Srbije otišao kod Vedrana na večeru, što je III optuženi prihvatio te se vozilom iza 20,00 sati uputio prema Gomboševoj ulici.

U međuvremenu su se čuli i rekao mu je da putem pokupi njegovu djevojku, što je III optuženi i učinio, našli su se na benzinskoj postaji u Sigetu nakon čega su se uputili prema Svetom Ivanu Zelini i to tako da je III optuženi išao sam vozilom, a drugim vozilom „Škoda Fabia“ uputili su se Robert, njegova djevojka i njegov prijatelj kojeg je ranije sretao i zna da se radi o osobi sa područja Srbije. U restoranu su bili do ponoći i površno su komentirali nemili događaj.


Naveo je da sa događajem nema nikakve veze, a osobno smatra da bi navedeno kazneno djelo mogli napraviti Luka Matanić, koji tijekom dana nije bio s Robertom, što nije uobičajeno te ranije spomenuti Franc i Gavro, posebno Gavro čija fizička konstitucija odgovara čovjeku koji je dovezao skuter na mjesto izvršenja kaznenog djela. Osim navedenog, smatra da je u pripremi kaznenog djela aktivno sudjelovao i sam Robert Matanić, ako ni u čem drugom, onda u nabavljaju navedenog skutera.

Na glavnoj raspravi III optuženi je nadopunjavao svoj iskaz te u početku nije želio odgovarati na pitanja, a u tek svom posljednjem iskazu odlučio je odgovarati na sva pitanja.

Iskazao je (list 7581), a vezano za iskaz svjedoka broj 3 koja je navela da ga je vidjela

na parkiralištu Nacionala, naveo je da tamo nikada nije bio. Naime, 05.10. mu je natekao zub i cijela lijeva strana lica. O tome posjeduje fotografije jer se sam slikao i te je fotografije poslao svojoj djevojci MMS-om. 06.10. bio je kod zubara jer mu je bilo zatvoreno cijelo lijevo oko i to je bio negdje oko 14,00 sati, dobio je antibiotike i o tome postoji medicinska dokumentacija. Oteklina na licu trajala je četiri dana, a podljev iza oka još sigurno četiri, tako da je to sveukupno trajalo nekih 7 do 10 dana.

To sve navodi iz razloga jer je svjedokinja rekla da nije zamijetila nikakve ozljede, a ovo su bile više nego vidljive deformacije na licu. Isto tako fotografije koje je spomenuo su se nalazile u mobitelu marke Nokia 6120 C, a koji je policija pronašla i izuzela te su te fotografije i komentirali kada su izdvojene sa mobitela na CD. Liječenje toga zuba nastavio je i za vrijeme trajanja pritvora. Nadalje je iskazao (listovi 9286-9288) da je Tomislava Marjanovića upoznao 2002. nakon smrti Hrvoja Janžića, brata Roberta Matanića i to je kupio od njega televizor i liniju za koje se uspostavilo da su ukradeni, a što je on ukrao s Ivicom Sertićem u mjestu Podlapača. Radi toga je III optuženi završio u policiji i to zato jer je on rekao da je to učinio na njegov nagovor, pa nakon toga III optuženi nije htio s njim imati više kontakata. 2002., odnosno, početkom 2003. on je provalio u stan Roberta Matanića u Aleji pomoraca koji je Robert iznajmio od Marjanovićevog oca i otuđio je neke tehničke uređaje, između ostalog i fotoaparat i to je prodao kupcu do kojeg se kasnije i došlo.

2003. završio je u zatvoru na Badnjak, radi krivotvorenog novca, a 2004. je izašao na sedam dana, ne zna kako, vidio ga je kod Roberta u stanu u Tuškanovoj i niti tada nije htio imati s njim nikakva kontakt, a on je ponovno završio u zatvoru. 2007. Robert ga je zamolio da vidi što se dogodilo jer je Marjanović imao dug u automat klubu, pokušao je podvaliti neke lažne novčanice, radilo se o 1.000 eura, i zna da je molio da ga ne prijave policiji, pa je vraćao taj novac i III optuženi je kasnije saznao da je vratio nekih 5. 000 eura. Vezano za to čuo se s Robertom telefonom jer je on bio u Sremskoj Mitrovici tada. 2007. prije Robertovog izručenja u Bugarsku odjednom ga je nazvao Tomislav Marjanović navodeći da ga hitno treba odvesti u Austriju, da treba pomoći Robertu i da su tamo neki ljudi koji će mu pomoći. III optuženi ga je odveo do Bregane i tamo su napravili detaljan pretres na granici, sjeća se da je to bio dan kada je Dinamo igrao u Sloveniji jer je u povratku bilo niz autobusa punih navijača.

Vratili su se do Ljubljane, dakle, drugim putem su došli u Austriju, kružili su po

Leibnitzu kao da traže nekog i on ga je tamo napao, da kojim putem su to zapravo krenuli, da je propao bijeg pa su krenuli nazad. Na auto putu Krapina-Zagreb su se posvađali i III


optuženi ga je ostavio na benzinskoj postaji OMV, jer mu je ovaj priznao da mu je prethodno bio poslao prijeteće pismo po nalogu Roberta Matanića iz razloga jer nije Robertu nešto htio učiniti, ali da on zapravo ne zna kako će ga spasiti od ovog kiksa.

III optuženi mu je rekao da je prijavio to prijeteće pismo, a on mu je čak i priznao da

ga je poslao iz pošte na Trgu francuske republike, odnosno, tog dijela grada i molio ga da to ne prijavi. Tada ga je ostavio na benzinskoj postaji i vratio se u Zagreb sam, a drugi dan se posvađao i s Robertom kada mu je to ispričao i Robert mu je tada rekao da je Marjanović i njemu čudan, da mu ne šalje novac niti pakete, da mu više ne dolazi u posjet i da ga je prevario, da ne zna zapravo što se s njim dešava.

Taj kontakt s Robertom je bio telefonom jer III optuženi nije išao k njemu u posjetu. Inače, zna da je Robert koristio mobitele koje bi uključivao kada bi se ugasila svjetla i kada ih je mogao koristiti. Nakon toga, III optuženi je otišao na more i zapravo više nije kontaktirao niti s Robertom, a sve radi Tomislava Marjanovića. Kada se Robert vratio iz Bugarske, našli su se ispred stana Luke Matanića i prvo što je III optuženi htio je raspraviti pitanje Tomislava Marjanovića. Robert mu je tada rekao da ga je Marjanović prevario, prodao mu kuću i da je očito od tih novaca vratio novac automat klubu jer se to vremenski poklapalo.

Negdje u to vrijeme III optuženi je imao i sud u Gospiću u kojem je bio svjedok protiv Marjanovića radi ukradene robe i on je pokušao preko Roberta utjecati na njega da iskazuje u njegovu korist, međutim III optuženi je rekao upravo onako kako je bilo.

Marjanović je nakon toga ludovao, rekao mu je da bi mu dao novac i da bi njegov tata platio da promijeni iskaz, bio je jako ljut na III optuženog.

Toga dana kada je bio sud, III optuženi je s Robertom krenuo prema Gospiću, a putem su stali u Korenici gdje je Robert pokupio i svoju osobnu iskaznicu koju je prethodno dao izraditi. Robert je išao sa njim jer on ne zna gdje je sud u Gospiću i tamo se ne snalazi. U 8. mjesecu 2008. Robert ga je molio da hitno dođe u njegov stan, tada u stanu nije bilo Gudurića. Bili su samo Tomislav Marjanović, III optuženi i Robert, i Robert je tada pitao Marjanovića gdje je završio novac od prodaje vikendice, Marjanović je bio preplašen i rekao je da je III optuženi uzeo novac od prodaje vikendice. Robert ga je tada napao, a Marjanović je pristao podići kredit da vrati novac Robertu, III optuženi je preko nekih svojih prijatelja to trebao riješiti, a Marjanović je trebao prikupiti dokumentaciju, međutim on je to odugovlačio.

U 09. mjesecu III optuženi se čuo s njim oko toga, a sjeća se, vidjeli su se ponovno

23.09. što pamti jer se toga dana sa Žarkom Vidićem našao u piceriji Kolonija oko nekog auta, on je tada već imao crni BMW, a Marjanović je došao s bijelom Škodom Fabiom.

Rekao mu je da mu je tata u Novom Marofu u bolnici iz koje se nitko ne vraća, počeo je pričati o nasljedstvu, kako će pokloniti Robertu stan u Aleji pomoraca, pričao je o zemljištu na Žitnjaku, pričao je protiv svoje sestre i njenog muža kojeg je zvao Bosanac, te da će dati otkaz u firmi.

III optuženi mu ništa nije vjerovao i nakon toga nije imao s njim nikakav kontakt.

Ponovno su se sreli 24.10.2008., III optuženi je bio s djevojkom u Gundulićevoj, čekao je kod zubara, a Marjanović je izašao iz susjedne ordinacije opće prakse. Rekao je da je bio s Robertom i da treba srediti papire oko stana koji bi mu poklonio, ali da se prethodno treba riješiti majke koju želi smjestiti u starački dom u Gospiću, ali da tamo nema mjesta.


III optuženi mu je ponudio GPS navigaciju na prodaju koju je tada imao kod sebe, jer su svi znali da uvijek ima nešto na prodaju, ali on to nije od kupio, a tom prilikom ništa o Ivi Pukaniću i njegovom ubojstvu nisu razgovarali. Telefonom su se čuli ponovno 05.10. jer se s 04./05. III optuženom pokvarila lamela pa je zvao Roberta radi toga i on ga je uputio da nazove Marjanovića, III optuženi ga je i nazvao, ali on nije mogao razgovarati. Te dane pamti i po tome jer je bio osumnjičen za ubojstvo Ivane Hodak, a i zub mi je bio naotečen. Ponovno su se čuli 06.10. kada mu je on u telefonskom razgovoru rekao da mu je otac umro i III optuženi mu je izrazio sućut. Našao se toga dana s Robertom i komentirao, zapravo, kako je Marjanoviću umro otac. Vezano za tvrdnje Marjanovića da je čuo od Roberta da je III optuženi radio nadzor dvorišta, navodi da su sve snimke pregledane i da ništa nije pronađeno. Što se tiče snimanja Ive Pukanića i navodnih fotografija na laptopu, sa krova u Palmotićevoj i sl., nikakvi podaci o tome niti u jednom računalu kao postojeći ili kao brisani nisu pronađeni, Robert nije imao laptop sve do 9. mjeseca kada mu je III optuženi dao jedan svoj, a prethodno je koristio stolno računalo. Isto tako, nelogično je da bi mogao slikati Ivu Pukanića jer je on bio pod policijskom zaštitom upravo u navedeno vrijeme. 26.09. Robert je išao u Crnu Goru i pitao ga da li mu može pomoći s karticom, odnosno, to je trebala učiniti njegova djevojka, ali kako se radilo o Crnoj Gori, III optuženi je rekao da mu ne može pomoći. Tada ga je ponovno zamolio da pomogne Bojanu, a u razgovoru s Bojanom, on mu je rekao da je jedini uvjet da stan bude blizu dvorane za trening. Bojan je imao oglasnik pred sobom i dao mu je neki broj za stan u centru grad, III optuženi je nazvao, nije se nitko javio, a potom mu je Bitunjac uzvratio poziv.

U stanu su se našli Gudurić i III optuženi, a tamo su bili Bitunjac i jedna ženska osoba i Bojan je rekao da mu stan odgovara. III optuženi je nazvao Roberta da je Bojan našao stan, a ne zna kada je on uzeo ključeve. 29.09. Robert se vratio iz Crne Gore i III optuženi je s Gudurićem otišao do njega u stan u Novom Zagrebu gdje je Bojan preuzeo frižider koji je prethodno Robert od njega kupio za 500,00 kn kod Baskijere čemu je bio prisutan Žak Velimir. Kada su Bojan i on krenuli s tim frižiderom iz Dugava prema centru, vidio je fotokopiju njegove putovnice, nije vidio original, i odmah je uočio da je kao datum rođenja naveden 25.6., što je njegov rođendan, a zapamtio je to jer je on rođen 24.6., a njegova mama 25.6. Sjeća se da ga je tada pitao da kako se on zapravo zove, a on mu je tada rekao da ima problema u Srbiji, da ima ženu Hrvaticu i sina i da se mora doseliti ovdje radi dobivanja državljanstva. Na pitanje zašto ne ide u Sloveniju rekao je da to nije pametno. III optuženi je naveo (listovi 9388-9392, 9599-9601, 9680) da se ne smatra nimalo krivim za kaznena djela koja mu se stavljaju na teret. Nije sudjelovao u ubojstvu Ive Pukanić i Nike Franjića niti u jednoj pripremnoj radnji vezano za ta djela. Netočni su navodi optužnice da su se od 2002. Luka, Robert i on bavili kaznenim djelima vezanim uz drogu, trgovinu oružja i iznudama. III optuženi ikada ni za što nije osuđen, prva kaznena prijava bila mu je za ubojstvo Ive Pukanića, a nakon toga je imao i druge postupke vezano za prevare u gospodarskom poslovanju. Radi se o kaznenim djelima koja je počinio u vrijeme za kada ga se tereti da je sudjelovao u pripremama za ubojstvo Ive Pukanića.


Potpuna je neistina da bi Robert Matanić poslao njega i Luku iz Bugarske u Hrvatsku vezano za Hrvoja i Novicu Petrača, svi navodi oko toga notorne su gluposti. Ova optužnica je borba s vjetrenjačama, a navode demantiraju fotografije koje se navode u vještačenju kao i opis svjedoka broj 3 koji ne odgovara stvarnom stanju stvari.

Isto tako, netočni su navodi o tome da bi on fotografirao Ivu Pukanća, a to je demantirano pretragom računala pri čemu naročito ističe da je u to vrijeme Pukanić bio pod nadzorom policije.

Iz telekomunikacijskog vještačenja razvidno je da on nikada nije pratio niti nadzirao Pukanića. Vještak niti u jednom trenutnu nije rekao da je Pukanić nadziran, nego je utvrdio podudarnost kretanja na dvije adrese. Naveo je da njegova djevojka živi u Dubravi i kada ide k njoj svakako mora proći preko bazne stanice u Vlaškoj. Isto tako, vidi se da je od početka svibnja njegov telefonski broj često bio lociran na istim područjima, kretanje je bilo jednako intenzivno kao i u kasnijem razdoblju, a navodno su pripreme za ubojstvo Pukanića krenule krajem svibnja 2008.

I sam vještak je utvrdio da u pojedinim trenucima se njegova dva broja nalaze na različitim lokacijama u isto vrijeme pa je tako to vidljivo i za dan 10.10., kada je cijelo jutro proveo u Tklačićevoj, a navodi se da po baznoj stanici Dolac je pratio Ivu Pukanića. Željka Milovanovića je vidio po povratku s mora, nakon 25.8.2008., niti su se upoznali, a ni pričali. Vidio ga je dva puta, prvi puta u stanu Roberta Matanića, a drugi puta na parkiralištu ispred zgrade. Pitao je Roberta tko je on, a Robert je rekao da je on vrlo opasan i da je njegov prijatelj. Što se tiče Bojana Gudrića, prvi puta ga je vidio u 6. mjesecu, znali su se čuti, pogotovo kada nije mogao doći do Roberta jer je imao puno telefona, on je nabavljao neke igrice preko III optuženog, jer mu je u stanu bilo dosadno, a u 10. mjesecu nakon što je iznajmio stan kada bi ga zvao uglavnom bi ispitivao gdje može kupiti posteljinu, gdje može ići na picu, gdje inače može izaći, gdje se nalazi Ritz. Zna da je on trenirao u sportskom centru na križanju Ilice i Frankopanske, u ulazu. Iskazao je da prilikom hapšenja mu je bilo zabranjeno neke stvari pričati pred Žegarcem, zamjenikom ravnatelja USKOK-a. Policajci su mu savjetovali da neke stvari ne govori jer da ako ih kaže, a radi se o stvarima koje mogu srušiti ovu optužnicu, da će biti prijavljen za bacanje bombe na kuću Ivića Pašalića, a radilo se o prijetnjama koje su krenule u narednim dolascima u policiju.

U jednoj prostoriji u policiji mu se govorilo da neće biti podignuta optužnica za ubojstvo Pukanića, a vezano za ovo bacanje bombe je bilo rečeno da će ga teretiti Tomislav Marjanović za to, ali i za ubojstvo Zečevića pa se spominjalo i ubojstvo Marka Sliška. To sve jer su u njegovoj vikendici pronađeni meci na koje doduše četiri godine nitko nije reagirao, što je tamo odmah utvrđeno.

Naveo je da je 15.10. čuo da će se dogoditi nekakvo ubojstvo koje se priprema, nije

znao koga ni gdje. 17.10. je primio prijetnju da je on idući nakon tog ubojstva do kraja mjeseca, a da će se ovo za par dana vidjeti tko je i što je. III optuženi se potom obratio policiji i 19.10. našao se s policijskim službenikom Nenadom Šipušićem iz VI PP, a da su kontaktirali vidi se iz njegovih izlista.

Razgovor s njime, zapravo, upućuje da Tomislav Marjanović priča gluposti, a kasnije mu je i Domagoj Anić rekao da se barem njemu obratio da bi Pukanić danas bio živ. Službena


bilješka o tom susretu u policiji postoji, ali mu je rečeno da nije ni u čijem interesu da se za to zna. Ranije ova svoja saznanja nije iznio iz razloga jer je mislio da će redovni tijek postupka i ono što u njemu bude izneseno demantirati i optužnicu i Tomislava Marjanovića, mislio je da će se to normalno pobiti. U 09. mjesecu 2009. su mu policajci rekli da njegova saznanja mogu osloboditi neke ljude u ovom postupku, da se vidi da Tomislav Marjanović laže i da je iskaz Roberta Matanića od 22. prosinca također lažan, a on 19.10. nije znao da će njegova uloga biti takva da će nekim ljudima dati alibi.

Policajcu o kojem je govorio rekao je da su pripreme za ubojstva počele početkom listopada, odnosno, da je tada dogovoreno ubojstvo, a prvi pokušaj na Cvjetnom je bio onaj tjedan kada je ubijena Ivana Hodak. To svi u policiji znaju da je rekao. Najveći je problem što mu je rečeno u policiji da navodno daje alibi nekome u ovom postupku, ali i da mora ići u paketu, da će on dobiti 20, a ostali 40 godina. U navedeno vrijeme svakodnevno se družio s Robertom Matanićem, cijelo vrijeme su bili zajedno, obilazili auto salone, auto salon Gašparić i slično.

15.10. otišli su u Auto Dado, po lamelu, pa su potom krenuli u Ivanju Reku, a on je tada Robertu rekao da mu je dužan novac za frižider i za laptop i da mu to mora platiti jer ako ne plati, odnosno, ako nema novaca neka mu da svoj Glock. On mu je tada rekao da ga je dao nekome da mora nešto odraditi, III optuženi je pitao šta, a on je rekao „ne šta nego koga“.

Poslužio se riječima da je on zapravo „baksuz bil“, da mu se dogodio kiks, bio je ljut jer je meta bila u društvu ženske osobe na Cvjetnom trgu i da je trebala biti ubijena i ta ženska osoba, ali taj koji je to trebao odraditi se zablokirao.

III optuženi ga je pitao o čemu se radi, a on je rekao da će vidjeti za par dana. Rekao mu je i da je dogovorio taj posao za 120.000 eura, a on mu je rekao da je to baš super jer da će moći kupiti BMW 7 što je želio, ali on je rekao da njemu pripada samo 30.000 eura, a ostatak ostalima.

Rekao mu je, također, da je to dogovoreno negdje početkom mjeseca u Zagrebu, kada se vratio iz Crne Gore, ali to je samo vremenski determinirao da je to bilo nakon njegovog povratka iz Crne Gore.

III optuženi se nekoliko dana nije želio kretati u smjeru centra grada s time da je odmah pitao da li Bajone ima kakve veze s tim, a on je rekao da nema, da je on nesposoban za to. Tako da i ovaj stan što je iznajmljen nema nikakve veze s ubojstvom, lokacija je odabrana radi treninga, a ubojstvo je dogovoreno kasnije. 15.10. nije poduzeo ništa, a 17.10. kada se vraćao iz Ivanje Reke nazvao je Roberta Matanića vezano za leasing koji mu je bio riješen i on mu je rekao da super da se on vozi u autu, a on nema u čemu. III optuženi mu je tada rekao da mu je riješio leasing, ali je istovremeno inscenirao i svađu, rekao mu „šta je ne diže ti se pa moraš voziti BMW“ na što je on odgovorio da pazi što priča, da će vidjeti za par dana što će se dogoditi, a da je on idući. 19.10. III optuženi se našao se s policajcem i on mu je savjetovao da se nastavi družiti s njim pri čemu navodi da je Robert grub i opasan i da iz tog razloga niti on sam nije želio napraviti grešku. Tako se vidio s Robetom i 20. i 22. i 23. i kada se dogodilo ubojstvo 23. odmah je pomislio to je 100% to jer je on cijeli dan bio s njim radi alibija. Robert nije spominjao niti Luku Matanića, niti Slobodana Đurovića, a ni Željka Milovanovića, a III optuženi s ubojstvom nema nikakve veze.


Nakon što se dogodilo ubojstvo, III optuženi je 23. nazvao policajca. Tog istog dana navečer se našao s Robertom, međutim nisu ništa pričali o ubojstvu, išli su u Sv. Ivan Zelinu kod Rodića. To je učinio iz razloga jer mu je prethodno bio policajac rekao da ne bi bilo dobro da Robert posumnja da se nešto događa, odnosno, da mu je okrenuo leđa.

25.10. Robert ga je nazvao da mu hitno treba auto da ode do Rodića, a 26.10. mu je

vratio auto. Tada, kada mu je vratio auto, Robert mu je počeo govoriti nešto o tome da su mu prijatelji ukrali skuter, kojim je ubijen Pukanić, valjda se ne sjećajući da mu je bio rekao za ubojstvo. Tada mu je dao jednu zatvorenu vrećicu koju je III optuženi zajedno sa svojom curom odnio u svoju vikendicu. Robert ga je potom zvao da odu kod njegovog bratića u Zelinu gdje ovaj radi kao kuhar, bila je i Andrijana s njima, Robert je došao sa sivim BWM-om, a kada su nakon toga došli do haustora, pitao ga je da li ima što novo vezano za ubojstvo Pukanića.

III optuženi mu je rekao da je objavljena informacija o skuteru. 27. je ponovno nazvao policajca, ali on mu se samo javio SMS-om, a toga istog dana odveo je Dumanića u stan. 28.10. ujutro Robert i Luka su mu vratili auto, a došli su sa Seat Cordobom. Robert je tražio da se navečer nađu, pokupio ga je ispred stana i otišli su prema Tuškancu. Tada mu je rekao da je Rodić bio u policiji i da će sada doći do njega preko skutera, a da sve ovisi o Koku, odnosno, rekao je tada njegovo pravo ime.

III optuženi mu je spomenuo pokušaj ubojstva na Cvjetnom, a on se ponovno čudio da od kuda mu to, da bi mu potom rekao da je on nabavio bombu, da je prvo bila namjera da se bomba stavi ispod auta, ali da zbog nekih baterija koje bi otežale eksploziju, to nije moguće a da nisu htjeli da završi kao Krojf, da ostane živ.

Pričao je o tome kako se netko treba voziti iza i aktivirati tu bombu, da je bila ideja da

se bomba stavi u koš za smeće, ali da su na kraju odlučili je staviti u skuter te da je dogovor sa Kokom bio da nema problema za policiju, ali da ga više ne drži pod kontrolom.

Nije spominjao Željka Milovanovića ni Luku Matanića niti Gudurića. Rekao je da ovo ubojstvo ima veze s prvim atentatom i ako mu može naći neke podatke o tome.

U tom trenutku su prema njima krenuli jedna ženska i jedna muška osoba, a on je

odmah Robertu rekao da mu se čini da ga netko prati. Međutim, Robert, iako je bio sav izgubljen, mu je rekao da netko preko III optuženog želi doći do njega, da ga sigurno ne bi tako pratili i ako nešto jest da je to vezano za prevare.

Zapravo mu je objasnio da je „frka“ krenula tek 28. njima, pa ako ga policija prati da je to radi prevara, a ako nije radi toga da preko pokušavaju doći do njega. Tada mu je rekao da pošalje e-mail u SOA-u i da kontaktira brata jednog svog prijatelja koji radi u policiji, a on je rekao da hoće te mu je rekao da ide preko granice dok se frka ne riješi.

Rekao mu je da planira kao znak dobre volje namjestiti Gavru za ratne zločine i Gudurića za drogu, da će ih dovesti sa sobom u Zagreb. Kada ga je pitao tko ima veze s ovim ubojstvom, on mu je rekao da bolje da ne zna, a i da mora imati nešto za trgovati. 29.10. dogodilo se hapšenje. Upitan da objasni iz kojeg razloga je inscenirao svađu s Robertom 17.10. kada mu je on rekao da je slijedeći, a svejedno nakon toga se čuje i druži s njim, pa i nakon ubojstva, naveo je da je to učinio na savjet policajca 19.10.


S ovim policajcem se našao u Dubravi u kafiću Goldi, rekao mu ova svoja saznanja kao i da mu je Robert rekao da neće biti u blizini centra grada, a i njemu je savjetovao da ne ide u centar grada, te da on ide najdalje do Sheratona.

III optuženi je policajcu rekao da ne zna kada će se to dogoditi jer to nije znao budući mu je Robert rekao da će čut i vidjeti, a policajac mu je rekao da je centar grada vrlo širok pojam, da obuhvaća pet policijskih postaja, a on mu je rekao da će to biti negdje oko trga. Tada mu je on rekao da sve prepusti njima.

Naveo je da je smatrao da samom činjenicom da je o tome obavijestio djelatnike policije je dovoljno učinio i da mu je već to zaštita, odnosno, da je jasno da s tim nema nikakve veze.

Kada se 23. čuo s policajcem on ga je pitao želi li osobno doći podnijeti kaznenu

prijavu i III optuženi je rekao da ne, jer da je cijeli dan proveo s Robertom, da mu je alibi i kako ga onda može optužiti te da pričekaju par dana. Rekao mu je tada da rade što trebaju raditi. Ova saznanja do sada nije iznosio jer je cijelo vrijeme vjerovao da se sve to može redovnim putem pobiti, a misli na navode u optužnici, iako je cijelo vrijeme bio u pritvoru. Osnova cijele ove situacije je da bi se vidjelo kako se dogodio kiks i kako je Pukanić mogao biti živ da određene službe nisu zakazale, a bojao se i da sam ne bi bio prijavljen za neka druga kaznena djela. Rekli su da u USKOK-u nitko ne zna da je ovo prijavio 15.10., odnosno, 19.10., da to nije u interesu istrage i da se ne nalazi u spisu. Iskazao je da mu je Robert rekao da je on sve organizirao, dogovorio i pripremio i da će se maknuti iz centra grada, a i njemu je tako savjetovao. Tada ga je III optuženi pitao za Gudurića, odnosno, Bajonea, a on mu je rekao da je ovaj idiot i da mu ništa ne vjeruje, da to nije on, da nema veze s tim ubojstvom, iako je on bio prva osoba na koju je III optuženi pomislio zbog stana u centru grada.

Iako je prethodno i sam rekao, a i Robert mu je to rekao za Milovanovića, da je opasan, za njega nije pitao, niti mu je Robert išta rekao jer Milovanovića tada nije vidio u Zagrebu. Naveo je da je izabrao upravo Šipušića zapravo čisto bez veze, nije baš mislio da može otići u neku postaju to prijaviti, nekako je mislio da njemu to može reći. Sjeća se da ga je nazvao i tražio susret, on je pitao da li je nešto hitno i III optuženi je rekao da je. Kada su se našli, III optuženi je čak malo oklijevao, a onda mu je rekao da Robert priprema nekakav atentat i sjeća se da je on doslovno zanijemio.

V optuženi Bojan Gudurić (listovi 9288-9289, 9296, 9385, 9602, 9680) iskazao je da nije kriv za počinjenje kaznenih djela. Ono što mu se stavlja na teret ne bi mogao, znao niti bi želio učiniti. Nikada nije pucao iz puške, ne zna ništa i nema ništa s oružjem, vojsku nije služio, čak i slabo vidi.

U životu se bavio imovinskim deliktima, ali ne uz primjenu sile. U Srbiji je osuđen za

pomaganje u razbojništvu, u razbojničkoj krađi, dobio je 4 godine i preostalo mu je izdržati dio te kazne tako da ga radi toga Srbija tražila.

Počekom ljeta 2008. dobio je poziv za izdržavanje preostalog dijela kazne, a supruga

mu je par mjeseci prije toga rodila i zbog egzistencije svoje obitelji nije mogao ići u zatvor.


Pisao je molbe za odgodu izvršenja kazne dok mu se žena vrati na posao ili dijete odraste, međutim sve mu je to odbijeno i morao je pobjeći iz Srbije.

Trebao se na mjesec dana smjestiti kod ženine rodbine u Karlovac, ali ga oni nisu

mogli primiti, policija ga je počela tražiti pa se sklonio kod jednog druga koji ga je uputio da ode kod Roberta Matanića dok ne nađe stan ili ga ne primi rodbina. Nije imao izbora, trebao je otići bilo gdje, samo ne u zatvor. Taj drug mu je rekao da Robert ima firme i da će moći raditi, pa je u tome vidio priliku za uzdržavanje obitelji.

U Hrvatsku je došao preko Bosne autobusom, Robert ga je sačekao na stanici i dao mu sobu. Išao je preko Bosne jer na granici Srbije i Bosne nije trebao pasoš kako mu ga ne bi oduzeli, a na prelasku iz Bosne u Hrvatsku prešao je legalno uz svoju putovnicu. Prvi puta je ušao u RH 16.6.2008. u 12,46 kao putnik autobusa. Živio je kod Roberta 2-3 mjeseca za koje vrijeme je tražio stan u centru i trenirao je, a stan je iznajmio na drugo ime jer je bio u bijegu. Početkom 10. mjeseca 2008. najavljivale su se i provodile velike akcije policije, on se slabije kretao i stoga se izbjegavao viđati s prijateljima pa se nije viđao niti s ostalim optuženicima u ovom postupku. Roberta Matanića poznaje i prvi puta ga je vidio kada je došao u RH, on je drug od njegovog druga, ništa s njim nije radio i ne zna čime se on bavio osim da se bavio oružjem. Za vrijeme dok je bio kod njega dva puta dnevno je trenirao, a on se bavio svojim poslovima. S Lukom Matanićem ga je upoznao Robert i vidio ga je 5-6 puta u životu, poznaje ga površno. Amira Mafalanija poznaje, također, preko Roberta, a upoznao ga je kada je navukao neke viruse na kompjuter, pa je Amir to došao riješiti. On mu je također pomogao da pronađe stan i to mu je Robert dao njegov broj navodeći da on nema vremena za gluposti. Željka Milovanovića poznaje površno, on je došao Robertu krajem 08. mjeseca i kod njega boravio dva tjedna, a potom je boravio negdje u Zagrebu, ne zna gdje, ali svakako ne u stanu u Petrinjskoj gdje je bio samo jednom. Ne zna što je on radio, niti ga je o tome pitao, a inače pred njim nitko ništa nije pričao jer nisu u njega imali povjerenja. Slobodana Đurovića, Sretena Jocića i Milenka Kuzmanovića ne poznaje i nikada ih u životu nije vidio. Što se tiče Tomislava Marjanovića, jednom ga je vidio i to kada se trebao naći sa svojom obitelji, Robert ga nije mogao odvesti, zvao je par svojih prijatelja koji nisu mogli, pa ga je odvezao Marjanović. Razmijenili su svega par riječi i to je bio jedini puta da su se vidjeli. Nikada se nisu čuli preko telefona, niti je imao njegov broj i obrnuto. Nije mu znao niti ime dok nije došao na sud i vidio tko ga tereti. Što se tiče predaje, naveo je da više nije mogao slušati laži o sebi, naročito radi nečega što nije u stanju učiniti. Krenuo se predati, ali se putem nešto iskompliciralo pa se predao u Bosni. Nije se predao ranije jer nije vjerovao policiji. Predao se kako bi dokazao svoju nevinost i suočio se s ljudima koji ga terete. Dana 23.10. cijeli dan je bio kod kuće, izašao je svega par puta da nešto pojede, bio je u McDonaldsu. Potpuno je apsurdno da bi istovremeno slao poruke i navodno bio na nišanu. 24.10. došli su mu supruga i mali, a kako su u tijeku bile policijske akcije, bojao se izaći i rekao je ženi da je bolje da ode na neko vrijeme.


Imao je dva ili tri telefona, a nikako ne 20, a jedini broj kojeg se sjeća je 095 898 0318. Što se tiče bioloških tragova na pušci, ne zna kako su se oni tamo našli. Kod Roberta u stanu je bilo oružja pa je moguće da je valjda tamo dirao to oružje, ali da jest, tada bi na njemu bilo otisaka. Čak je i vještakinja rekla da se ne može utvrditi koji je to točno trag već samo da je njegov biološki trag dominantan.

Misli da je Tomislavu Marjanoviću policija sastavila izjavu, pronašli su njegov biološki trag i s njegovim iskazom ga željeli ubaciti u kazneno djelo. Svatko bi na prvi pogled kada te dvije okolnosti poveže zaključio da je kriv. Međutim, na ovoj pušci je bilo više tragova i ona nije pronađena u Zagrebu, dakle, na mjestu izvršenja kaznenog djela već kod Daria Anića.

Isto tako nemoguće je počiniti ovo djelo dnevnom optikom već je u konkretnom

slučaju trebalo izvršiti upucavanje, a što se tiče svjetala u pucaoni ona su trebala osvijetliti metu. Isto tako nije moguće promijeniti dnevnu optiku u noćnu. Ponavlja da ne zna ništa s oružjem. Prije, za vrijeme i nakon kaznenog djela se dopisivao sa suprugom pa je jasno da nije mogao nišaniti niti da je snajperista. Osim toga, nemoguće je uči na tavan koji je zaključan, a ključ ima samo jedna osoba. Isto tako, postavlja se pitanje kako to da nitko nije vidio čovjeka s puškom koja nije rasklopiva od 114 cm u centru grada kada su u tijeku policijske akcije. Smatra da je Marjanović htio riješiti svoje probleme od 10 godina zatvora koji ima. U više navrata se i u ovom postupku utvrdilo da je protiv raznih ljudi lažno svjedočio. Naveo je da ga se tereti da je nešto trebao učiniti pa mu nije jasno da li je nešto učinio ili ne. Robert Matanić sumnja da je nešto učinio, ali je dao deset izjava, a niti iz jedne nije jasno što je to radio i potpuno je jasno da je on takve iskaze davao za svoje interese u ovom postupku jer je najlakše sve svaliti na onoga koga nema.

Isto tako svjedok Dario Anić je i prije krunskog svjedoka, a i na glavnoj raspravi

potvrdio da puška nije bila u Zagrebu u vrijeme izvršenja kaznenog djela. Osvrnuo se i na dio optužnice da je trebao djelovati ukoliko eksplozivna naprava zataji, a nije mu jasno kako je to mogao utvrditi, nego jedino da je čovjek sjeo u vozilo i otišao. Sud nije dozvolio da se izvrši upucavanje, a bez toga je moguće da se pogodi i nešto 5 m udaljeno od same mete. Za spornu pušku nije utvrđeno kada je posljednji puta iz nje pucano i da li je ikada pucano. To zna jer je njegov branitelj razgovarao sa stručnim osobama vezano za oružje koji se u to razumiju, a ponavlja da se on u oružje ne razumije. Zaključno je naveo da čak i da je sve ono što se u optužnici navodi izvedivo, da je iskaz Tomislava Marjanovića istinit, da on dobro vidi i da je doista nišanio istovremeno kada je slao poruke, da je moguće da je hodao s takvom puškom po centru grada, a da ga nitko nije vidio, on u tog čovjeka ne bih mogao pucati.

Naveo je da nije sudjelovao ni u kakvoj zločinačkoj organizaciji za počinjenje teških kaznenih djela, a za Petrača je prvi puta čuo u ovom postupku. Za Ivu Pukanića također do


ubojstva nije nikad čuo. Nije sudjelovao u praćenju niti nadzoru adrese iz optužnice niti je bilo grupa među optuženicima za koje bi znao i u njima sudjelovao.

Nije bio u zatvoru u Sremskoj Mitrovici s Robertom niti je s njim bio u nekom drugom

zatvoru. U stan u Petrinjskoj odveo ga je Amir Mafalani jer nije znao gdje je taj stan, a dupli ključ imao je samo Robert i ne zna da li je on nekoga u taj stan dovodio.

Nije bilo nikakvih sastanka u Gomboševoj niti je razgovarao ili bio nazočan razgovoru

o ovom ubojstvu, a niti mi je itko dodijelio bilo kakvu ulogu u tom kaznenom djelu. Nema nikakvih saznanja o nabavci motocikla i vozila osim što je čuo u sudnici i nije Robertu davao nikakve informacije iz kojih bi se moglo zaključiti da je sudjelovao u ovom kaznenom djelu. Naveo je da je njegova pozicija u Zagrebu bila specifična, tu je došao kako bi se sakrio, nije se družio niti je izlazio osim na trening preko dana. Nema alibi jer ovo nije njegov grad pa nije mogao predložiti svjedoke jer se nije družio i izbjegavao je izlaske kako ga policija ne bi legitimirala. Zbog ovih razloga ne bi u ovakvom djelu mogao niti sudjelovati jer bi prilikom legitimiranja se doveo u poziciju da sve ugrozi zbog tjeralice i krivotvorenih isprava. Nije želio odgovarati na pitanja, osim svoga branitelja.

VI optuženi Slobodan Đurović (listovi 9297-9299, 9303-9307, 9320-9324, 9374-9375, 9386, 9602, 9680) s gnušanjem je odbacio navode optužnice koja je podignuta bez ijednog materijalnog dokaza, za dnevno-političke potrebe. Optužnica je iskonstruirana na osnovi lažne priče maloumnika koji je na taj način želio kupiti svoju slobodu jer je višestruko osuđivana osoba na zatvorske kazne.

Samo takva osoba može si dozvoliti da optuži ovakve ljude radi svog osobnog interesa. Njegovi navodi nisu ničime potkrijepljeni niti provjereni, a očigledno je da je sve radio po nalogu i instrukcijama USKOK-a. Svoju je priču stalno nastojao poboljšati i nadograđivati po nalozima mentora iz USKOK-a, a što se vidi iz činjenice da je bio ispitivan pet dana i svaki dan je dodao nešto novo. Postavlja se pitanje koji bi bio motiv za počinjenje ovih gnusnih kaznenih djela koja mu se stavljaju na teret. Nema ga. Državno odvjetništvo tvrdi da je to počinio iz koristoljublja.

Prije svega ukazuje na to da je njegova imovinska situacija, sredstva i imovina koju posjeduje takva da ne može potrošiti dok je živ i potpuno je apsurdno da bi ovako nešto počinio zato da bi zaradio. To tim više što i nadalje stvara i radi, a i iz spisa je razvidno da dobro naplaćuje svoje usluge. Međutim, takvu priču iskonstruirao je USKOK uz pomoć Tomislava Marjanovića. Naveo je da je 1974. otišao u Pariz, u vrijeme kada ni jedan od optuženika u ovom postupku nije bio niti rođen. Zar bi ideja priče bila da je čekao da oni odrastu kako bi se s njima počeo baviti kriminalom. Priča je potpuno apsurdna da bi nakon 30 godina boravka u Parizu gdje nije osuđivan i nikakav postupak se protiv njega nije vodio, se počeo baviti kriminalom u svojoj 55. godini.

U Parizu je imao butike i privatne tvrtke, nekretnine, radio je i dobro zarađivao,

stvarao, plaćao porez. Prijatelji su mu bili ugledni poslovni ljudi iz Pariza, ali su ga posjećivali i eminentni poslovni ljudi sa područja cijele bivše Jugoslavije, pomagao je ljudima


koji su tamo dolazili na liječenje jer je takav njegov karakter, a to je činio u tolikoj mjeri da je s tim liječnicima postao dobar prijatelj. 2005. vratio se u Srbiju, uključio se u privatizaciju koja je tada bila u tijeku, osnovao trgovačka društva, ulagao svoj novac i cjelokupno poslovanje u potpunosti je bilo transparentno. Dvije godine je boravio u hotelu Intercontitental, do 2. mjeseca 2007. Niti jedan njegov mjesečni račun nije bio manji od 10.000 eura.

Kako je moguće, pita se, da netko tko plaća takve račune se bavi kriminalom. Pa valjda bi službe sigurnosti dobile saznanja, provjerile i utvrdile da li postoji kakva kriminalna aktivnost s njegove strane.

U hotelu je upoznao puno ljudi, tamo su se održavali politički i poslovni, ali i skupovi

druge vrste. Tamo je ostvario najbolje poslove i najbolje kontakte, osjećao se kao kod svoje kuće. U hotelu se lako moglo provjeriti s kim se družio, kako je provodio vrijeme i potpuno je siguran da je USKOK pronašao bilo što što bi mu išlo na štetu, to bi se već nalazilo u sudskom spisu, ali očigledno tako nešto nije utvrđeno, a sigurno je provjeravano. Moglo se provjeriti gdje je išao, na kakve sastanke, u kojim licitacijama je sudjelovao, što je kupio i koliko je novaca uložio. Njegove firme bile su uključene u izgradnju turističkih centara i shoping molova. Surađivao je i s firmama iz drugih zemalja, o čemu postoji dokumentacija i može se provjeriti. Policija je mogla provjeriti kancelarije, tamo postoji video nadzor i evidencija ulazaka pa se lako moglo utvrditi tko mu je dolazio, kada je on dolazio i kada je bio odsutan. Moglo se vidjeti da je radio od 09,00 ujutro pa po cijele dane, međutim ništa što mu ide u prilog nije u spis dostavljeno. Puno je radio ne zato jer mu je to trebalo, nego zato jer mu posao predstavlja zadovoljstvo. Pita se kada bi točno imao vremena, uz sve svoje obveze, baviti se kriminalom.

Naveo je da je sretna osoba jer ima sve u životu, a što se tiče podmetanja da bi

organizirao ovo ubojstvu, navodi da nema novca radi kojeg bi takvo što učinio, to je potpuno apsurdno, kao i činjenica da bi ga netko na to mogao nagovoriti, on za to nema godina kao što nema niti godina ni vremena da bi išao u zatvor. Isticala se njegova navodna kriminalna prošlost u Nizozemskoj. Sud je pribavio dokumente iz kojih je potpuno jasno da tamo nije bio osumnjičen. Vidi se da su ga pratili, a ako jesu kako to da nisu čak ustanovili niti tko je on jer nemaju niti pravi podatak o njegovom imenu i prezimenu, zašto ga nisu zaustavili redovni policajci i provjerili ga kao osobu i njegovo vozilo.

Tek 2006. saznali su njegovo ime, a radilo se o istrazi iz 2003. Iz toga proizlazi da im očito nije bio interesantan i tada su ime dobili preko ponovno nekog zaštićenog svjedoka koji ni u jednom trenutku nije rekao da mu je nadimak Kardinal ili General. To nije njegov nadimak, niti jedan od njih, niti ga itko u njegovoj prisutnosti tako oslovljavao, a niti zna da bi mu netko takav nadimak dao. Vezano za navode Tomislava Marjanovića da je u Bugarskoj radio po njegovim nalozima može reći da je on sam dovoljno rekao kada ga je sud upitao što je točno radio, pa je odgovorio da nije došao činiti kaznena djela, a potom je opisao da je oteo dva čovjeka koje su strpali u gepek Golfa III. Potpuno je jasno da u gepek Golfa III se ne bi mogla strpati niti dva patuljka iz cirkusa.


Sa Sretenom Jocićem je kum 23 godine, on je živio u Amsterdamu, a VI optuženi u Parizu. Svoje kumstvo i prijateljstvo su održavali i održavaju, a on ga je zvao za kuma iz poštovanja jer je 8 godina stariji od njega.

Njihov odnos se svodi isključivo na kumstvo i prijateljstvo. Nikada nikakav posao zajednički nisu imali niti jedne vrste i za tih 23 godine ni jedna služba nikakav zajednički posao nije pronašla.

Sreten Jocić je živio u Beogradu kada se vratio iz Nizozemske, često su ga privodili, ali nigdje se ne spominje ime VI optuženika jer se nisu družili. Za razdoblje od godinu i pol prije njegovog pritvaranja nitko u Srbiji ne može potvrditi da ga je vidio sa Sretenom Jocićem, osim na prvom ročištu protiv njega. Sreten Jocić iz poštovanja prema njemu, kao starijoj osobi, se ne bi usudio ponuditi mu niti pričati u njegovoj prisutnosti o bilo kakvom kaznenom djelu jer zna da je on poslovni čovjek. Neshvatljiva je teza optužnice da bi VI optuženi postupao po nalogu Sretena Jocića, to je nemoguće i neostvarivo. Sreten Jocić je puno mlađi i s manje životnog iskustva od njega, ništa on VI optuženiku ne može naložiti i nitko drugi, obzirom na njegove godine, ne može mu dati nikakav nalog. 29.10.2008. ušao je u Hrvatsku na prijelazu Bajakovo, taj ulazak je evidentiran jer je ušao putovnicom. Da je doista organizirao ili financirao ubojstvo Pukanića i Franjića, svakako bi se prethodno raspitao kakve akcije provodi policija i ne bi u Hrvatsku došao. Da je imao bilo kakve veze da li bi doista došao 6 dana nakon ubojstva. Svakom razumnom čovjeku upravo to je dokaz da on s tim nema nikakve veze i očito je da ga državno odvjetništvo smatra za kompletnog luđaka ili retardiranu osobu. U postupku ga se prvo teretilo da je pokušao pomoći počiniteljima ubojstva Ive Pukanića i Nike Franjića, iako za to nije postojao niti jedan dokaz, osim činjenice da se našao s Robertom Matanićem. Našli su se oko 17,00 sati, on je kod sebe imao pasoš, telefone i oko 500 eura. Da je doista nekome želio pomoći, svakako je uz sebe trebao imati nešto više, osim ako ga se ne tereti da je trebao pomoći toplim riječima. Iskazao je da ne zna tko je počinitelj ovih kaznenih djela, a da je imao bilo kakvu informaciju o tome da Robert Matanić ima nešto s tim, nikada se s njim ne bi našao. Razlog sastanka je dug Roberta Matanića prema njemu.

Naime, u prvoj polovici 2005. prisustvovao je razgovoru dvoje odvjetnika, od kojih je

jedan Slobodan Ružić, a istovremeno ga je pozvala jedna intimna prijateljica s kojom je tada bio u vezi i zamolila ga da pomogne Robertu Mataniću. Rekao je da može pomoći jedino financijski, ne radi Roberta Matanića kojeg nije poznavao već kao uslugu toj prijateljici.

Odvjetniku Ružiću dao je 5.500 eura sveukupno u više navrata. Nakon presude sreo se

s majkom Roberta Matanića koja mu se žalila da je srčani bolesnik i on joj je zapravo iz sažaljenja dao 10.000 eura. Ona mu je tada rekla da će novac vratiti njen sin. Sveukupno za Roberta Matanića je dao 15.500 eura što je u iskazu potvrdio i svjedok Mario Adrinek. Nakon toga nije imao nikakve novosti od Roberta ili njegove majke. Odvjetnik Ružić obratio mu se navodeći da se Robert Matanić želi s njim vidjeti kako bi mu se zahvalio za pruženu pomoć.


Prvi puta sastali su se 16.06.2008. na benzinskoj postaji Spačva, a on tada nije znao niti njegovo ime, saznao je tek u policiji. Sastanak je bio u Hrvatskoj jer Robert Matanić nije mogao ući u Srbiju.

Kada su se sreli, on mu se zahvalio, bio je prema njemu srdačan i ispričavao se da nema sredstava, da je tek izašao, a VI optuženi i nije očekivao da će mu na prvom sastanku vratiti novac jer mu je ta okolnost bila poznata.

Iz njegove putovnice točno se vidi kada je ulazio i izlazio iz Hrvatske.

Poslije tri mjeseca, preko njegovog odvjetnika ponovno su se sastali 23.09. i Robert mu je i tada rekao da se još nije snašao, da nema novca i on je to prihvatio. Tražio ga je broj telefona kako bi ga mogao kontaktirati, a on je u vozilu imao neotvoreni paket, dao mu je taj broj i taj telefon uključio 24.09.2008. Iz poruka koje mu šalje Robert Matanić razvidno je da su oni na „vi“. Kako je moguće da netko organiziran ubojstvo s osobom s kojom je na „vi“, za to nikad nije čuo, niti je na filmu vidio tako nešto. S Robertom Matanićem se treći puta sastao 29.10.2008. Sjeli su u kafiću i tek počeli razgovarati kada ih je napala policija tako da zapravo uopće nisu stigli pričati. Sve to Robert je rekao ispitan u spisu Kir 22.11.2008.

29.10. Robert je trebao imati sastanak u 18,00 s Milenkom Kuzmanovićem kojeg VI optuženi ne poznaje i očito je da je Robert imao dogovoren drugi sastanak te da se VI optuženi trebao odmah vratiti u Srbiju. Ne zna zašto je Robert promijenio iskaz 22.12.2008., ali je tijekom postupka shvatio da je to bilo po nagovoru USKOK-a. Očigledno je, međutim, da mu nisu dali status svjedoka i da mu očito ne vjeruju. Posebna je nelogičnost u tome što ga Robert spominje tek nakon dva mjeseca, a ne prvi dan. Iskazao je da ne poznaje Željka Milovanovća, Bojana Gudurića, Amira Mafalanija niti Luku Matanića, niti je ikada za njih čuo. Laž je da bi s Robertom mogao razgovarati o bilo čemu osim o dugu. Već u iskazu 30.10.2008. Robert Matanić je naveo da je prvi puta o Pukaniću čuo nešto tek nakon 08.10., nakon što je kupljen skuter. Kako bi onda bilo moguće da bi oni o tome razgovarali ranije. Navodi da u optužnici državni odvjetnik se malo služi izjavom Tomislava Marjanovića, a malo Roberta Matanića, selektivno, kako mu u kojem trenutku odgovara, a misli da u ovom slučaju bi se trebao opredijeliti za to kome vjeruje.

Vezano za Tomislava Marjanovića, isti je osoba koja je pravomoćno osuđena već 2001. kada je imao 18 godina, a još 1994. sa 12 godina bio je u tretmanu socijalne službe. On ima preko 60 kaznenih prijava, a iz anamneze koja je za njega rađena od strane Centra za socijalnu skrb proizlazi da je on poremećena ličnost, s poremećajima u ponašanju, fiksirana na činjenje kaznenih djela. On je osuđen početkom 2003. za krađu od Roberta Matanića što je postalo pravomoćno 09.08.2003. i 2003. bio je u zatvoru kada je osuđen na godinu i dva mjeseca pa se postavlja pitanje kako je moguće da on u to vrijeme prenosi neko oružje. Isto tako, on je u


međuvremenu i nepravomoćno osuđen na dvije i pol godine te potom na tri i pol godine zatvora radi poticanja na ubojstvo.

On je lažno prijavio svog odvjetnika da mu je prijetio kod davanja lažnog iskaza kod

istražne sutkinje, međutim USKOK je tu optužbu odbacio. Tomislav Marjanović je osoba koja je pokušala ucijeniti njegovog brata tražeći

300.000 eura da promijeni svoj iskaz. Istina o Tomislavu Marjanović je da je došao k VI optuženiku počekom 2007. po pomoć za Roberta Matanića i on mu je tada dao 200 eura.

Nakon toga, došao je za mjesec dana kada mu je ponovno dao 200 eura, a on je kukao kako nema novca niti za gorivo. Tada je rekao da živi u Slavonskom Brodu i ostavio mu svoj broj telefona.

Treći puta došao je i ništa mu nije dao i nikada ga nije nakon toga vidio Sva tri puta su se vidjeli u hotelu Intercontinental. On navodi kako ga je netko doveo i

postavlja se pitanje zašto bi ga netko doveo ako on ima njegov broj telefona i ako je znao ime VI optuženika. Osim toga, njegovo ime i prezime lako se može naći u imeniku. Niti jedan svjedok niti na jedan način nije potvrdio priču Tomislava Marjanovića. Naprotiv, za njega je utvrđeno da je više puta lažno teretio druge ljude i to svog kuma Pribanića koji je radi njega završio u pritvoru, potom Amira Mafalanija, pa Roberta Matanića pa Marića s kojim je uhićen, svog odvjetnika Zorana Pilipovića. To je Tomislav Marjanović. Točno je da u njegovom telefonu postoje dva broja Tomislava Marjanovića koji su spremljeni kao RDrug1 i RDrug. Te brojeve mu je Marjanović ostavio prilikom prvog susreta kada je tražio pomoć za paket za Roberta Matanića. Iz načina na koji je spremio ove brojeve vidi se da ranije nije poznavao Marjanovića jer da jest spremio bi ga njegovim imenom ili prezimenom ili nadimkom Vjeverica.

Marjanovića je Žarko Pavlović doveo s molbom da pomogne da se Robertu Mataniću odnese paket i tada je Marjanoviću dao 200 eura. Marjanović na drugi način nije mogao do njega doći niti mu priči.

Točno je da u mobitelu ima i broj majke Roberta Matanića koji mu je ona ostavila kad

joj je posudio novac. Međutim, unatoč činjenici da je imao sve ove brojeve, pa i broj prijatelja Maria koji je dolazio, vidi se da nije zvao niti tražio Roberta Matanića.

Robertu Mataniću pomogao je dok je bio u zatvoru u Srbiji ne zbog njega nego zbog

prijateljice s kojom je tada bio u vezi. Njeno ime ne može reći jer je udata za poznatu javnu ličnost i to je bilo 2005. i nema veze s ovim slučajem. Bio je zaljubljen u tu ženu i pomogao je njoj, a sve ostalo su slučajne okolnosti. Povezuje ga se s Robertom Matanićem na temelju jednog broja i ukupno 23 kontakta, od čega je jedan i kada je bio u zatvoru 30.10., a sveukupno je bilo 7 minuta razgovora. Ne zna kako u tako kratkom vremenu se može bilo što oko planiranja ubojstva dogovoriti. Neistinita je tvrdnja da duga nije bilo. Dug je postojao i njegovi kontakti nisu bili radi dogovaranja ili financiranja bilo kakvog kaznenog djela, kako ga se tereti jer je potpuno apsurdno da bi on pred penziju odlučio činiti kaznena djela.


U optužnici se tvrdi da je njegova obrana iluzorna i neprihvatljiva i to u dijelu da se sastao radi duga tri puta, podmeće mu se konspirativnost i upire na minornu vrijednost toga duga, pri čemu se upada u kontradikciju jer time se zapravo priznaje da dug postoji.

Kada se govori o konspirativnosti, on je ne vidim, njegovi kontakti su javni i na

javnom mjestu, a o čemu kontaktira vidi se iz poruka. Konačno, kakva je to konspirativnost kada bi se sastajao šest dana nakon ubojstva, koje bi navodno naručio, to niti jedan razuman čovjek ne može shvatiti. Nevjerojatan je i zaključak da državno odvjetništvo si uzima za pravo da bude njegov bankar kada tvrdi da je suma od 15.000 eura minorna. Pri tome potpuno je apsurdno da ga Robert Matanić zove u Hrvatsku da ga se uhapsi, a treba navodno primiti novac od njega.

Ako je došao u Hrvatsku 6 dana nakon kaznenog djela, a da je sa istim imao veze, tada

on nije za zatvor nego za ludnicu. To ne bi učinio niti najveći maloumnik, čak niti Tomislav Marjanović. Iskazao je da zna da je Sreten Jocić bio u Nizozemskoj u zatvoru jer su se protiv njega vodile neke istrage, ne zna točno radi čega, ne zna niti da li je osuđen ili pušten iz pritvora. Točno je da je i on bio u Nizozemskoj od 1998. pa nadalje i svake godine je dolazio u Nizozemsku pa i 2003. i apsolutno može potvrditi da se nalazi na fotografijama koje su tamo snimljene i nalaze se u sudskom spisu. Sretenu Jociću bio je kum kada se ženio svojom prvom suprugom Babet, međutim negdje od 1992. ili 1993. on se nalazi u izvanbračnoj zajednici sa suprugom Verom Milosavljević. Roberta Matanića nikada nije posjetio u zatvoru u Sremskoj Mitrovici. Kada mu je predočen dio iskaza Maria Adrineka koji je opisao da ga je upoznao u restoranu toga zatvora, navodi da taj zatvor nema restoran, a upitan da objasni kako to zna, navodi da niti jedan srpski zatvor nema restoran. Dozvoljava mogućnost da je majku Roberta Matanića sreo ispred kafića i na benzinskoj postaji, odnosno, restoranu kraj benzinske postaje, a ukupno ju je sreo dva puta. Obzirom da je naveo da ima novaca koji ne može potrošiti do kraja života, da nema vremena za kriminal, da je poslovan čovjek, upitan da objasni iz kojeg razloga se tri puta sastao s Robertom Matanićem iako je znao za njegove postupke u Bugarskoj i Srbiji, naveo je da obzirom je on u Bugarskoj oslobođen, zaključio je da je bio lažno optužen i gledao ga je sasvim drugim očima. Upitan da objasni kako je gledao na ishod kaznenog postupka u Srbiji u kojem je Matanić osuđen na dvije i pol godine zatvora radi oružja, naveo je da u tome nije vidio ništa loše jer je u Srbiji gotovo tradicija da svaki građanin ima oružje. Sa Stankom Subotićem, Ratkom Kneževićem, Milom Đukanovićem, Vladimirom Zagorcem nije imao nikakve privatne niti poslovne kontakte, nije s njima nikada poslovao, a Vladimira Zagorca niti ne poznaje, kao niti ove ostale osobe.

VI optuženi Slobodan Đurović u istrazi je porekao je počinjenje djela koje mu se stavlja na teret navodeći da nema nikakve veze s ubojstvom Ive Pukanića, da je optužba potpuno apsurdna i kada bi imao bilo kakve veze s tim događajem, sasvim sigurno ne bi nikada više došao u Hrvatsku. Roberta Matanića upoznao je nakon što je izašao iz zatvora u Srbiji, gdje se nalazio zbog ilegalnog prelaska državne granice.


Za vrijeme dok se nalazio u zatvoru VI optuženi mu je pružio pravnu pomoć na način da je platio njegovog odvjetnika, a financijski je pomogao njegovu majku i to na zamolbu jedne svoje poznanice s kojom je bio u bliskim odnosima, ne može reći kako se ona zove jer je ona javna osoba u Srbiji, udata za osobu iz javnog života Srbije. Na njenu zamolbu VI optuženi je financirao Roberta Matanića sa iznosom otprilike 15.000 eura i to je iznos koji mu ovaj duguje.

Po njegovom izlasku iz zatvora na njegov prijedlog prvi puta su se našli na benzinskoj postaji INE u mjestu Lipovac, to je moralo biti u lipnju ove (2008.) godine, svakako nakon što je on izašao iz zatvora. Tada ga je htio upoznati i zahvaliti mu se na pruženoj pomoći pa su se na njegov zahtjev našli na navedenoj benzinskoj postaji.

Ukupno su se tamo našli tri puta, a zadnji puta je na istome mjestu uhićen. Prilikom svakog susreta bili su sami, nitko nije bio s njima u društvu. Robert Matanić je uvijek nazivao njega i tražio sastanak a on mu se znao javiti telefonom ako na sastanak nije mogao doći. Ne zna brojeve telefona koje su koristili, ali VI optuženi je uvijek imao isti broj telefona, a i Roberta je uvijek nazivao na isti broj.

U prva dva navrata kad su se našli Robert ga je zamolio za razumijevanje, da je tek

izašao iz zatvora, da se još nije snašao i da mu još ne može vratiti novac. Upravo to je bio razlog zašto su se našli treći puta, na istome mjestu, međutim kako im je pristupila policija neposredno nakon što su se susreli, uopće ga nije uspio pitati je li donio novac, odnosno, ako nije, zbog čega nije.

Inače, VI optuženi živi u Beogradu, a na mjesto sastanka s Robertom Matanićem na

benzinsku postaju u Lipovcu dolazio je uvijek svojim vozilom marke „Mercedes 500“, bež boje, dakle, istim vozilom kojim je došao i kada je uhićen. Drugi sastanak je bio po prilici jedan i pol do dva mjeseca nakon prvog sastanka.

U razgovorima nisu nikada čak ni spomenuli ime Ive Pukanića a kamoli planirali

njegovo ubojstvo. Željka Milovanovića i Bojana Gudurića uopće ne poznaje i do ovog slučaja za njih nije čuo. Ne poznaje niti Luku Matanića, a ni Amira Mafalanija. U Hrvatskoj nema nikakve kontakte i ne poznaje nikakve osobe iz hrvatskog javnog života. Nikada nije kontaktirao s nekim iz Hrvatske ili Srbije tko bi mu priopćio da je zainteresiran za ubojstvo Ive Pukanića i ne vidi razlog radi čega bi mu netko tako što rekao jer on nije kriminalac nego biznismen, vlasnik je dva biroa za projektiranje u Beogradu.

Iskazao je da je Robert Matanić iz Srbije nakon izdržane kazne izručen u Bugarskoj

gdje je poslije par mjeseci oslobođen optužbi i vraćen u Hrvatsku, a cijeli taj postupak trajao je nekoliko mjeseci. Ne zna točno kada je Robert došao u Hrvatsku, a pravnu pomoć mu je pružao samo dok se nalazi u zatvoru u Srbiji, ne i u Bugarskoj.

Naveo je da nisu često kontaktirali telefonom, osim ako su dogovarali međusobni

susret te ako se VI optuženi ispričavao da ne može doći. Nikakve posebne termine međusobnih poziva nisu imali dogovorene, a telefonski su razgovarali isključivo vezano za njihove međusobne susrete.

Tog dana kada je uhićen na benzinskoj postani ne zna je su li prethodno razgovarali

telefonom, ali je moguće da je taj dan ili dan ranije Robertu potvrdio dolazak na sastanak. Kategorički poriče da bi se ikada s Robertom sastao negdje izvan Hrvatske, pa i u Crnoj Gori. Sjeća se da ga je jednom zgodom zvao telefonom dok se VI optuženi nalazi u Crnoj Gori i


tražio sastanak, a tada mu je rekao da ne može doći i da se mogu naći jedino ako on hoće doći u Crnu Goru, međutim nije došao.

U proljeće ove (2008.) godine VI optuženi nije uopće dolazio u RH, a kada je točno bio u Hrvatskoj može se vidjeti iz putovnice koju mu je oduzela hrvatska policija. Inače, ponekad je preko Hrvatske putovao u Ljubljanu, međutim, u proljeće nije išao u Ljubljanu i nije prolazio preko Hrvatske.

Dodao je da nije ni u kakvom sukobu s Robertom Matanićem, iako mu ovaj duguje novac, ali među njima u vezi tog novca nije bilo nikakvih sukoba ili razmirica. Također je naveo da je u Srbiji plaćao obranu Roberta Matanića, na ruke odvjetniku Slobodanu Ružiću.

Što se tiče Sretena Jocića, naveo je da mu je kum, poznaje ga 22 godine, koliko mu je i kum, a ovaj je tada imao tek 23 godine. Ne bave se istim biznisom i njihovi se odnosi svode isključivo na to kumstvo. Za Stanka Subotića je čuo samo iz štampe, ne poznaje ga i nije nikada s njim kontaktirao. A zaista ne zna kome je Ivo Pukanić smetao.

Ocjena vjerodostojnosti iskaza svjedoka

Krunski svjedok

Što se tiče krunskog svjedoka Tomislava Marjanovića, isti nije oličenje uzornosti, niti

to po prirodi stvari može biti. Krunski svjedoci su, zapravo, pokajnici koji su i sami bili članovi određene kriminalne

strukture, u jednom dijelu u njenim aktivnostima i sudjelovali pa su upravo zato njihova saznanja, kao neposredna, vrijedna u tolikoj mjeri da radi toga i dobivaju status krunskih svjedoka.

Međutim, ovaj postupak nije imao samo krunskog svjedoka. Ako bi se moglo govoriti

o „krunskom optuženiku“, onda je svakako I optuženi svojim iskazom od 22.12.2008. „zapečatio“ iskaz krunskog svjedoka, ali u značajnom dijelu to je učinio i III optuženi.

Da je krunski svjedok bio važan i da su njegova saznanja očigledno bila opasna za I optuženika proizlazi, prije svega, iz činjenice da je I optuženi u trenutku kada se za krunskog svjedoka u postupku još ne zna, pokušao iz pritvora prokrijumčariti pismo.

Isto je upućeno nepoznatoj osobi, a u njemu I optuženi spominje ovaj postupak i VI optuženika te daje nalog da se izudara krunskog svjedoka, što kasnije niti ne poriče.

Objašnjenja koja je I optuženi vezano za to dao u potpunosti su neuvjerljiva i

nelogična, naročito, kada se ima u vidu u kakvoj se situaciji I optuženi tada nalazi-protiv njega se vodi postupak zbog teških kaznenih djela i nalazi se u pritvoru.

Gotovo je apsurdno da bi se u takvim okolnostima, na način kako to čini-kršenjem pravila zatvora o slanju pisama, bavio Tomislavom Marjanovićem ukoliko isti nije iz nekog razloga bitan za sam kazneni postupak, naročito stoga jer se upravo taj postupak u pismu i spominje.

Niti jedna presuda se ne može temeljiti samo na iskazu krunskog svjedoka. U

konkretnom slučaju, iako je bilo određenih odstupanja u pojedinim dijelovima iskaza krunskog svjedoka, analizom njegovog iskaza i svih ostalih izvedenih dokaza, sud je u bitnim dijelovima, koji su potkrijepljeni i drugim dokazima, u pogledu odlučnih činjenica u ovome postupku, njegov iskaz ocijenio vjerodostojnim.


Isto tako, svjedok je bio u svom izlaganju uvjerljiv, saznanja koja je iznosio doista su mogla biti poznata samo onome „iznutra“, a odstupanja kojih je bilo, od kojih su neka doista bila beznačajna, svjedok je uvjerljivo i logično objasnio

Činjenice iz optužnice koje sud u postupku nije utvrdio kao nedvojbene, odnosno, koje

nisu potkrijepljene i drugim dokazima, ispustio je iz činjeničnog opisa optužnice. Tako je krunski svjedok iskazivao o praćenju Ive Pukanića, a u postupku je

provedenim telekomunikacijskim vještačenjem utvrđeno da je od strane I-V optuženika vršen nadzor kretanja Ive Pukanića i to lokacija njegovog mjesta stanovanja i sjedišta Nacionala. Ove su radnje poduzimane u pripremi realizacije plana njegovog ubojstva, u kojem su bile podijeljene uloge između optuženika.

Krunski svjedok I optuženika tereti kao organizatora, ali i kao osobu koja je

sudjelovala u praćenju Ive Pukanića, a te su činjenice potvrđene nalazom o provedenom telekomunikacijskom vještačenju, ali i činjenicom da se I optuženi sastajao s VI optuženikom koji mu je davao novac, kao i činjenicama koje su utvrđene vezano za dolazak IV i V optuženika u Zagreb i njihov smještaj.

Što se tiče II optuženog, krunski svjedok navodi da je isti trebao pokupiti IV

optuženog nakon eksplozije, a II optuženi ne osporava da se s IV optuženikom vidio te ga odvezao kamo ga je ovaj tražio.

Međutim, to proizlazi i iz provedenog telekomunikacijskog vještačenja, iako II optuženi nastoji u potpunosti relativizirati svoju ulogu i saznanja, što ovaj sud nije prihvatio.

Vezano za III optuženika, krunski svjedok tereti ga da je sudjelovao u nadzoru

kretanja Ive Pukanića, a što je potkrijepljeno nalazom i mišljenjem o telekomunikacijskom vještačenju, kako u odnosu na III optuženika, tako u odnosu i na IV i V optuženika.

Što se tiče IV optuženog, za kojeg krunski svjedok iskazuje da je bio zadužen za

nabavu eksplozivne naprave, iz iskaza svjedoka „Koko“ proizlazi da je I optuženi došao u društvu jedne muške osobe i kupio skuter, a pregledanom snimkom nadzornih kamera utvrđeno je kako je jedna muška osoba s kacigom na glavi kritičnog dana dovezla skuter na parkiralište oko 12,30 sati, a za koji skuter je utvrđeno da se u istome nalazila eksplozivna naprava.

Isto tako, krunski svjedok iskazuje o tome kako mu je IV optuženi objašnjavao na koji

način se usmjerava eksplozija, a provedenim tehničkim vještačenjem utvrđeno je da se radilo o eksplozivnoj napravi u kojoj je detonirala količina eksplozivne tvari ekvivalentna 1000-1500 grama TNT-a te da je ista sadržavala i fragmente armaturnog čelika kojima se povećava ubojna moć eksplozivne naprave.

Iskazivao je i o tome kako je IV optuženi pokazivao neku vrstu daljinskog upravljača

kojim se eksplozivna naprava treba aktivirati, a vještačenjem je utvrđeno da se u eksplozivnoj napravi nalazio prijemnik i da mogući instrumenti kojima je do aktivacije eksplozivne naprave došlo su radio stanica, radio stanica s GPS aplikacijom ili neki drugi prijemnik.

Iskaz svjedoka o tome kako su se fotografirali s oružjem u stanu u Gomboševoj

potvrđen je fotografijama Željka Milovanovića koje su pregledane u dokaznom postupku, a koje su pronađene u računalu Željka Milovanovića


Konačno, iz nalaza o telekomunikacijskom vještačenju proizlazi da se IV optuženi u

razdoblju kada se dogodila eksplozija nalazio na području koje pokriva bazna stanica u Vlaškoj 40, iz čega proizlazi da je upravo IV optuženi i aktivirao ovu eksplozivnu napravu.

Nadalje, nakon iskaza krunskog svjedoka, koji je opisao ulogu V optuženika, izvršen

je očevid na tavanu Palmotićeve 3, a iz sačinjenog fotoelaborata proizlazi da se sa iste pozicije doista jasno vidi upravo parkirno mjesto na kojem se nalazilo parkirano vozilo Ive Pukanića.

Ovu okolnost doista krunski svjedok nije mogao predvidjeti niti pogađati, osim da je o

istoj saznao tijekom samih priprema, što je i opisao. To tim više jer je provedenim vještačenjem upravo puške o kojoj je govorio krunski

svjedok utvrđeno da su na istoj utvrđeni biološki tragovi, DNA upravo V optuženika. Iskaz krunskog svjedoka potkrijepljen je i u dijelovima kada iskazuje da je vidio VI

optuženika u Bugarskoj i Nizozemskoj, a to proizlazi iz dokumentacije u spisu iz koje je razvidno da je upravo u vremenu kada to opisuje svjedok VI optuženi tamo boravio, a navode vezano za Bugarsku potvrdio je djelomično i I optuženi u pismu koje je uputio USKOK-u.

Kontakte s krunskim svjedokom u Srbiji za vrijeme dok se Robert Matanić nalazio u

zatvoru u Sremskoj Mitrovici te davanje novca krunskom svjedoku potvrdio je i sam VI optuženi, a što će biti obrazloženo vezano za VI optuženika.

Da je krunski svjedok posjećivao Roberta Matanića u zatvoru u Sremskoj Mitrovici

potvrđuje dokumentacija pribavljena iz Srbije, I optuženi u svom iskazu te svjedokinja Josipa Marić, a dio iskaza o planiranju bijega Roberta Matanića i sam I optuženi.

Iz svih navedenih razloga, kako je iskaz krunskog svjedoka u bitnim dijelovima

potkrijepljen i drugim dokazima, sud je isti prihvatio kao vjerodostojan. Pri tome se treba osvrnuti na okolnost koja je od značaja za utvrđivanje činjeničnog

stanja u ovom postupku, a odnosi se na činjenicu da se krunski svjedok, odnosno, njegovi telefonski brojevi ne pojavljuju na područjima baznih stanica koje pokrivaju područja Vlaška 40 i Ilica 107, a isti je govorio o praćenju Ive Pukanića.

Međutim, u pogledu navedenog sud je utvrdio slijedeće. U postupku je utvrđeno, na temelju materijalnih dokaza, oduzetih mobilnih aparata i

telefonskih kartica optuženika, telefonskih izlista te provedenog telekomunikacijskog vještačenja, da su optuženici u inkriminiranom razdoblju koristili i mijenjali veći broj mobilnih telefona, odnosno, telefonskih brojeva.

O tome je iskazivao i krunski svjedok koji je naveo tri 095 broja koja je u to vrijeme koristio, a koje mu je dao I optuženi i za koje je utvrđeno da su mu pripadali, upravo prema navodima I optuženika te pregledom imenika njegovog mobilnog telefona.

Međutim, tijekom istrage nisu zatraženi izlisti navedenih brojeva krunskog svjedoka, a

kada su zatraženi u fazi glavne rasprave, teleoperater istima više nije raspolagao. U tom smislu se u odnosu na navedene brojeve nije moglo utvrditi kretanje krunskog

svjedoka na način kako je to učinjeno telekomunikacijskim vještačenjem u odnosu na ostale optuženike, a iz razloga jer za to nije bilo raspoloživih podataka.


Ipak, vještak je utvrdio značajnu prisutnost krunskog svjedoka na lokaciji Gomboševa 10, a što je u suglasju s njegovim iskazom.

Pored navedenog, svakako treba istaknuti i činjenicu da je krunski svjedok bio vozač i

sam je opisivao kako bi dovezao Matanića do određene lokacije pa bi potom kružio i čekao da ga se pozove i za očekivati je da je u tom dijelu pretežito i koristio upravo brojeve koje mu je dao I optuženi.

Konačno, u odnosu na dio iskaza vezano za praćenje Ive Pukanića, u dvije grupe kako

ih je opisao krunski svjedok, treba reći slijedeće. Što se samog praćenja tiče, sud je utvrdio da je praćenja bilo, iako suštinski u odnosu

na dvije ranije navedene lokacije, a pojavljivanje pojedinih optuženika nije uvijek bilo doista podudarno s načinom kako ih je grupirao krunski svjedok.

Međutim, okolnost da krunski svjedok u tom dijelu nije bio sasvim precizan, po ocjeni

suda nije od utjecaja na vjerodostojnost njegovog iskaza. To prvenstveno stoga jer je i sam naveo da je III optuženi više pratio dio oko Vlaške,

zbog blizine stanovanja, a da je II optuženi imao problema zbog posla. U odnosu na III optuženog doista je utvrđeno da se pretežito pojavljuje na području

Vlaške 40, dok za II optuženika sud nije nedvojbeno utvrdio da je u praćenju sudjelovao. Što se tiče grupiranja, pak, tiče, potpuno je jasno i životno u kojim dijelovima plana

grupe se očekuje strogo držanje dogovorenih uloga, dok u odnosu na ranije opisani dio vezano za samo praćenje to i nije nužno. Naime, u tome su sudjelovali I, III, IV i V optuženi koji su očigledno, a što je potpuno životno i logično, neke tehničke stvari dogovarali i „u hodu“.

Ostali svjedoci

Svjedoci u ovom postupku mogli bi se prema sadržajima svojih iskaza grupirati po kriterijima svjedoka optužbe i svjedoka obrane, ali isto tako i po kriteriju svjedoka koji imaju neposrednih saznanja o samom događaju i njegovim sudionicima te svjedoka koji takvih saznanja nemaju. Isto tako, značajan dio svjedoka ili nije u potpunosti govorio istinu ili je selektivno iznosio svoja saznanja, očigledno želeći se distancirati od počinitelja i samog događaja. Prije svega što se tiče svjedoka Zvonimira Zebeca isti je ispitan na zahtjev I optuženika, koji ga je oslobodio dužnosti čuvanja odvjetničke tajne, a na okolnosti vezane za razdoblje kada je bio branitelj I optuženika u ovom postupku, u odnosu na činjenicu dobivanja statusa krunskog svjedoka I optuženika.

Sud je iskaz ovoga svjedoka u bitnome prihvatio jer je isti bio jasan i uvjerljiv u

pogledu odlučnih činjenica koje se tiču dobivanja statusa krunskog svjedoka, odnosno, u odnosu na okolnost da je svaka inicijativa u tom pogledu poticala od I optuženika, a da od strane državnih tijela u pogledu toga nije bilo nikakvih jamstava.

Iako je u njegovom iskazu bilo određenih nejasnoća u smislu da se vremenski nije točno mogao odrediti o datumima kada su I optuženika posjećivali predstavnici USKOK-a u


pritvoru, iste su otklonjene pribavljanjem relevantne dokumentacije od strane Zatvora u Zagrebu, a i uvidom u dokumentaciju koja se već nalazila u spisu.

Na temelju navedenog je utvrđeno da su se dogodile dvije posjete predstavnika

USKOK-a I optuženiku, 06.11. i 22.12.2008., da su obje bile u nazočnosti odvjetnika Zvonimira Zebeca i da je do istih došlo upravo na inicijativu I optuženika.

Činjenica da svjedok nije precizno iskazivao u pogledu vremena tih posjeta, imajući u vidu ostale izvedene dokaze kao i sadržaj njegovog iskaza, ne dovode u pitanje vjerodostojnost njegovog iskaza koji je sud u bitnim dijelovima prihvatio. Svjedoci Vedran Duhaček i Ivica Horvat iskazivali su o eksploziji koja se dogodila na način da su opisali gdje su se nalazili, kakvi su bili razmjeri eksplozije u odnosu na njihovu poziciju, a u smislu oštećenja i njihovih ozljeda. Njihovi iskazi su jasni i uvjerljivi, potkrijepljeni dokumentacijom u spisu i sud ih je prihvatio. Svjedok Stjepan Bešenić iskazivao je o događaju koji se tiče uhićenja Andrijane Stanić, međutim, njegov iskaz je proturječan samom sebi i dokazima koji su izvedeni. Tako je isti u istrazi naveo da se nije javljao na mobitel Andrijane Stanić, a na raspravi je iskazao drugačije. Isto tako svjedokinja Petra Radić potvrdila je da se on javio na mobitel Andrijane Stanić te da je s nekim razgovarao, a svjedokinja Marina Fijan da joj se javio kada je zvala Andrijanu na njezin mobitel.

Pri tome, valja reći da okolnosti o kojima on iskazuje zapravo nisu relevantne za utvrđivanje činjeničnog stanja u ovom postupku. Svjedoci Dragutin i Marija Kolić te Darko Bjelobrajdić su svjedoci, rođaci supruge V optuženika. Dragutin i Marija Kolić iskazivali su o okolnostima boravka V optuženika i njegove supruge kod njih, a svjedok Darko Bjelobrajdić o okolnostima boravka supruge V optuženog kod njega te okolnostima vezano za njeno traženje da prijavi V optuženika na svojoj adresi. O toj okolnosti iskazivala je i Marija Kolić. Pri tome su svjedoci Marija Kolić i Darko Bjelobrajdić dali i relevantne brojeve telefona kojima se koristila supruga V optuženika. Sud je iskaze ovih svjedoka prihvatio jer su isti u bitnome suglasni, jasni i uvjerljivi. Svjedok Danko Salopek iskazivao je o tome kako je Marija Kolić dobrovoljno pristupila u policijsku postaju i predala svoj mobitel da se presnimi sadržaj vezano za komunikaciju s Sanjom Gudurić.

Sud je iskaz ovog svjedoka prihvatio obzirom je potkrijepljen dokumentacijom koja se nalazi u spisu i iskazom svjedoka Dragutina i Marije Kolić. Što se tiče svjedokinje Azre Radovanović, ista je svjedočila o kontaktima preko internetske stranice Iskrica i susretu s Bojanom Gudurićem te je dala i broj telefona putem kojeg je telefonirala sa njim.

U bitnome je sud iskaz ove svjedokinje prihvatio jer ista ni na koji način nije zainteresirana za ishod ovog postupka, radi se o potpuno nepristranoj svjedokinji koja je iskazivala jasno i uvjerljivo. Svjedok Dario Anić je osoba u čijoj garaži je pronađena veća količina oružja, između ostalog i automatska puška Steyer SSG 69.


Iskaz ovoga svjedoka neuvjerljiv je kada on opisuje način na koji je navedeno oružje dovezeno u njegovu garažu opisujući da ga je početkom listopada 2008. Robert Matanić zamolio da će dovesti neke svoje stvari, što mu je on dozvolio, a potom navodi da ih je dovezao vozilom Renault Megan plave boje te da je stvari unio i spremio u garažu, a da svjedok nije znao da se radi o oružju i da je to shvatio tek kad je policija oružje pronašla.

Međutim, iskaz ovog svjedoka neživotan je, neuvjerljiv i proturječan. Naime, potpuno je neuvjerljivo i neživotno da bi bilo tko dozvolio ostavljanje

nepoznatih stvari u svojoj garaži, a da ne bi znao o čemu se radi, pri čemu je neživotan i način na koji on opisuje da je ta garaža stalno otvorena, da nije zaključana jer da u njoj nema vrijednih stvar, a s druge strane dozvoljava I optuženiku da u njoj ostavi stvari za koje navodno ne zna koje su.

Pri tome je i potpuno neuvjerljivo da bi u tako „čuvanoj i sigurnoj“ garaži I optuženi,

koji je (formalno) nezaposlen i ne ostvaruje (legalne) prihode, pristao ostaviti tako veliku količinu oružja koje ima svoju značajnu vrijednost, naročito jer i sam I optuženi navodi da je zaljubljenik u oružje i da je njegova djelatnost vezana za oružje „u najširem smislu“.

U tom dijelu sud drži da je iskaz svjedoka Daria Anića neuvjerljiv i nevjerodostojan

jer je očigledno da, zbog oružja koje je kod njega pronađeno, svjedok nastoji od sebe otkloniti bilo kakvu povezanost s počinjenim kaznenim djelima .

Svjedok je s druge strane potvrdio da je prije Roberta Matanića živio u stanu u

Gomboševoj 10, da mu je taj stan prepustio, a što je potvrdio u svom iskazu Amir Mehdić, vlasnik stana, pa je taj dio iskaza ovoga svjedoka sud prihvatio. Svjedok Amir Mehdić, vlasnik stana u Gomboševoj, iskazivao je o načinu iznajmljivanja stana Robertu Mataniću, predočio je brojeve telefona na koje je s istim kontaktirao i iskazivao o tome da je I optuženi imao namjeru kupiti navedeni stan. Potvrdio je da je prije I optuženika u stanu živio Dario Anić, a također prema fotografijama Željka Milovanovića u stanu potvrdio je da se radi upravo o stanu u Gomboševoj 10.

Iako je različito iskazivao o cijeni stana vezano za prodaju, ta je okolnost po ocjeni ovog suda irelevantna i sud je iskaz ovog svjedoka u bitnome prihvatio kao vjerodostojan jer je isti uvjerljiv i jasan. Svjedok Gordan Tomšić, šef Luke Matanića, detaljno je opisivao zaposlenje Luke Matanića, potvrdio je broj telefona kojim se koristio Luka Matanić te iskazivao o okolnostima vezanim za II optuženika na dan ubojstva i dan nakon ubojstva Ive Pukanića.

Sud je u bitnim dijelovima iskaz ovog svjedoka prihvatio. Svjedoci Valentina Ivčec i Frane Dumančić su svjedoci koji su opisivali okolnosti vezane za stan u Petrinjskoj broj 4 u koji je nakon ubojstva Ive Pukanića uselio Frane Dumančić, koji je detaljnije opisao na koji način ga je Robert Matanić kontaktirao te da ga je Amir Mafalani odveo u stan i dao mu ključeve.

Sud je iskaze ovih svjedoka prihvatio jer isti u bitnome iskazuju suglasno i uvjerljivo i njihova vjerodostojnost ničim nije dovedena u pitanje. Svjedok Egon Majer iskazivao je o pločici koja je nestala s njegovo skutera, kratko, jasno i uvjerljivo i u pogledu njegovog iskaza sud nije utvrdio ništa sporno.


Svjedok Danijel Bjelkanović iskazivao je vezano za poslovanje s Amirom Mafalanijem, i njegov iskaz u bitnome nije povezan s odlučnim činjenicama u ovom postupku, izuzev okolnosti da je predočio sudu putem kojih brojeva telefona je kontaktirao s Amirom Mafalanijem. Svjedok Marko Grmoja iskazivao je o dolascima Amira Mafalanija i Roberta Matanića u salon BMW opisujući kako se Robert Matanić interesirao za kupnju BMW 5, te je potvrdio da je u vrijeme počinjenja kaznenog djela I optuženi u društvu svoje i još jedne djevojke bio u navedenom salonu na prezentaciji na koju ga je svjedok pozvao.

Svjedok je također demantirao da bi poznaje osobu pod imenom Velimir Žak i da se ne sjeća bilo kakvog razgovora o kupovini od strane trgovačkog društva Auto-Žak d.o.o.

Sud je u bitnome prihvatio iskaz ovoga svjedoka jer je isti uvjerljiv i suglasan s ostalim dokazima koje je u pogledu iznesenih činjenica sud prihvatio.

Svjedok Velimir Žak iskazivao je o tome da preko njegove firme Robert Matanić trebao kupiti BMW 5, a da su to dogovorili u Tomiću gdje je Robert Matanić kapario dva vozila te da je i on za svoju firmu trebao kupiti kamion za vuču.

Iskazuje i o tome da nikada nije pribavio vozilo marke Opel Corsa za Roberta Matanića, ali da je jednom Robert Matanić došao na sastanak u plavom Meganu s jednim mladićem koji je bio u Opelu Corsa.

Sud nije prihvatio iskaz ovog svjedoka jer ga demantira iskaz svjedoka Grmoja Marka koji poriče da bi ga uopće poznavao a osim toga iskazuje da nikakve kapare nije bilo od strane Roberta Matanića.

Isto tako, I optuženi je opisivao kako je preko Žaka nabavio Opel Corsu bijele boje, a što je utvrđeno i materijalnim dokazima u spisu jer je navedeno vozilo i pronađeno.

Stoga sud iskaz ovog svjedoka nije prihvatio jer je očigledno da isti ne želi biti povezan s ovim kaznenim djelom, upravo u pogledu okolnosti vezanih za vozilo Opel Corsa. Svjedokinja Petra Radić iskazivala je o inkriminiranom danu opisujući odlazak u auto salon BMW sa I optuženim i Andrijanom Stanić, ali i o uhićenju Andrijane Stanić te činjenici da misli da se u „Praoni“ Štef javio na Andrijanin mobitel kao i da je s nekim razgovarao.

Sud je u bitnom prihvatio iskaz ove svjedokinje budući je isti suglasan o navedenim okolnostima iskazu Grmoja Marka, Andrijane Stanić i dijelu iskaza I optuženika. Svjedoci Borko Ribić i Krešimir Grubešić iskazivali su o iznajmljivanju vozila od strane Roberta Matanića, a Krešimir Grubešić opisuje i da je u tome sudjelovao na zamolbu Luke Matanića.

Sud je iskaze navedenih svjedoka prihvatio jer su u bitnome suglasni i potkrijepljeni dokumentacijom koja se nalazi u spisu. Svjedokinja Marina Fijan, djevojka Daria Anića, nema saznanja o odlaganju stvari u garažu od strane Roberta Matanića, ali je potvrdila da je zvala Andrijanu na njen mobitel kada joj se javio Štef, konobar iz „Praone“ i u odnosu na tu okolnost sud je njen iskaz prihvatio jer se poklapa s iskazom svjedokinje Petre Radić.

Svjedok Vedran Rodić iskazivao je o dolascima Roberta Matanića u njegov lokal te

činjenici da ga je pitao poznaje li nekoga tko prodaje motocikl, a on ga je uputio na svog poznanika u Novom Zagrebu. Svjedok je iskazivao i o tome kako ga je inkriminiranog dana I optuženi nazvao s promocije BMW automobila i došao u lokal sa svojom djevojkom, Amirom Mafalanijem i još jednim mladićem.


Sud je u odnosu na ove okolnosti prihvatio iskaz svjedoka, iako je on selektirao informacije vezano za sporni skuter, budući je svjedok „KOKO“ potvrdio da je s Vedranom Rodićem, zapravo, prodavao skuter koji je kupio Robert Matanić s jednom muškom osobom.

Svjedok „KOKO“ iskazivao je o kupovini skutera od strane dvije muške osobe koje je

opisao, I optuženog i prepoznao, a drugu mušku osobu detaljno opisao i njegov iskaz za ovaj sud je u potpunosti uvjerljiv, jasan i logičan te ga je sud i prihvatio.

„Svjedokinja broj 2“ iskazivala je o vremenu neposredno nakon samog događaja

opisujući jednu mušku osobu koja se udaljavala s mjesta događaja, ne osvrćući se, što joj je bilo čudno jer su svi gledali u pravu eksplozije. Opis osobe koji je iznijela se u bitnome podudara s opisom svjedoka „KOKO“ vezano za mušku osobu koja je došla s I optuženikom prilikom kupnje skutera.

Sud je u tom smislu iskaz ove svjedokinje prihvatio kao vjerodostojan, jasan i uvjerljiv.

Što se tiče „svjedokinje broj 3“, ista je iskazivala o događaju kada je dvije muške

osobe vidjela na parkiralištu u Palmotićevoj 3 i te je osobe navodno sa 100%-tnom sigurnošću i prepoznala.

Međutim, imajući u vidu sadržaj njenog iskaza kojem nedostaje određeni stupanj uvjerljivosti, sud taj iskaz nije mogao prihvatiti.

Naime, ista je prepoznala II i III optuženika kao osobe koje su se nalazile na

navedenom parkingu, međutim njihov opis ne odgovara stvarnom stanju stvari jer III optuženika prepoznaje kao osobu koja je viša od II optuženika iako je on u stvarnosti značajno niži od njega.

Osim toga, II optuženika krunski svjedok niti ne spominje, a ni bilo koji drugi dokaz ga ne povezuje s navedenim mjestom.

Isto tako, svjedokinja na raspravi spominje da je jednog prepoznala sa 100%-tnom

sigurnošću, a jednog s 97%-tnom sigurnošću i to pripisuje igri riječi. Konačno, navodi da ima dioptriju -5, da ih je vidjela zapravo kratko, da je bio mrak i da je bila u šoku, a da je Amira Mafalanija odmah prepoznala i na televiziji.

Zbog svih navedenih okolnosti koje se tiču njenog iskaza, mišljenje je ovog suda da se takav iskaz ne može cijeniti kao vjerodostojan u smislu da bi se iz njega mogli izvoditi pouzdani zaključci o odlučnim činjenicama.

Svjedok Mijo Žuljević iskazivao je o načinu prodaje vikendice I optuženika i u

bitnome je iskazivao suglasno krunskom svjedoku i iskazu Tomislava Aleksića pa je sud njegov iskaz u tom dijelu prihvatio.

Svjedok Tomislav Aleksić iskazivao je o kupnji vikendice Roberta Matanića putem

krunskog svjedoka s time da poriče okolnosti u odnosu na način plaćanja (oružjem). U bitnim dijelovima koji se tiču same kupoprodaje sud je njegov iskaz prihvatio jer je suglasan iskazu krunskog svjedoka i Mije Žuljevića, dok u dijelu plaćanja kada isti osporava da bi jedan dio platio u oružju, sud nije mogao prihvatiti jer je očigledno da isti ne želi sebe inkriminirati, a činjenicu da je dio plaćen o oružju osim što navodi krunski svjedok potvrđuje u svom pismu i I optuženi.


Svjedok Ive Bitunjac iskazivao je o načinu iznajmljivanja stana u Petrinjskoj ulici i njegov je iskaz jasan i uvjerljiv, potkrijepljen i dokumentacijom u spisu pa ga ovaj sud prihvaća kao vjerodostojan.

Svjedok Mario Adrinek iskazivao je o posjećivanju Roberta Matanića i susretima s VI

optuženim. Sud je njegov iskaz u bitnome prihvatio, izuzev činjenice da nije znao ime VI optuženika, a da je njegov broj spremio u mobitel pod „gospodin“.

Takav navod je su potpuno nelogičan, životno neuvjerljiv i za ovaj sud neprihvatljiv budući je svjedok do VI optuženika došao zbog Roberta Matanića, a s VI optuženim se susretala i majka I optuženika i Tomislav Marjanović.

Svjedokinja Josipa Marić iskazivala je o posjećivanju Roberta Matanića, međutim u

odnosu na odlučne činjenice vezano za ovaj kazneni postupak ista nije imala relevantnih saznanja.

Svjedok Dušan Erceg iskazivao je, zapravo, o razdoblju boravka Roberta Matanića u

Zatvoru u Sremskoj Mitrovici. Međutim, analizirajući sadržaj njegovog iskaza mišljenje je ovog suda da taj iskaz nije bio od posebnog značaja za utvrđivanje odlučnih činjenica u ovom postupku.

Naime, činjenice o kojima iskazuje u pogledu planiranja bijega I optuženika te njegovog nastojanja da ne bude izručen Bugarskoj ne osporava niti sam I optuženi, a o njima iskazuje i krunski svjedok.

Vezano za Ivu Pukanića spominje kako je nakon jednog članka u „Nacionalu“ I

optuženi rekao da će ga ubiti, a i da je Miloš Peruničić iskazao da ga treba ubiti jer utjecajni ljudi u Crnoj Gori od njega imaju velike neprijatnosti.

Ove okolnosti nisu suštinski relevantne jer se I optuženiku ni ne stavlja na teret da je ubojstvo počinio u svoje ime, a što se tiče navoda o utjecajnim ljudima u Crnoj Gori isti su paušalni.

Osim toga, ovaj svjedok je u svom iskazu bio nedosljedan, konfuzan i po mišljenju suda ne može se smatrati vjerodostojnim svjedokom.

Tako je u istrazi spominjao izvjesnu snimku i sliku iz mobitela za koje je odbio reći

tko mu je iste predao, ali navodeći da će ih dati na glavnoj raspravi. Na glavnoj raspravi je naveo da istih više nema. U istrazi je iskazivao o posjeti I optuženiku od strane „Kardinala“, a potom je na

raspravu donio sliku muške osobe koju mu je navodno dala jedna osoba iz zatvora, a sve kako bi se utvrdilo da „Kardinal“, osoba sa slike, nije VI optuženi.

Sve navedene okolnosti vrlo su neuvjerljive i zapravo je, po mišljenju suda, dvojbeno

iz kojih motiva ovaj svjedok uopće postupa na opisani način tijekom ovog postupka. Njegove priče, zapravo, se svode na uobičajene zatvorske priče i prepričavanja

zatvorenika koji sebi želi dati na važnosti iako ništa relevantno i konkretno nije iznio. Stoga je ovaj iskaz u svojoj suštini, po mišljenju suda, nevažan. Svjedok Tomislav Pribanić je svjedok koji nema relevantnih saznanja o predmetu ovog postupka, a sadržaj njegovog iskaza temelji se uglavnom na diskreditaciji Tomislava Marjanovića kao osobe. Međutim, ovaj svjedok suvislo i uvjerljivo nije uspio objasniti sve svoje uvredljive i negativne sudove o Tomislavu Marjanoviću, naročito stoga jer je i sam naveo da se kontinuirano i svakodnevno s njim družio i provodio vrijeme.


Pri tome, iskazuje i kako je bio u konfliktima s Marjanovićem jer je zbog njega završio

u zatvoru, da bi potom svoj odnos označili i kumstvom budući mu je Pribanić pristao biti vjenčani kum.

Ovaj svjedok potvrdio je da je s Tomislavom Marjanovićem išao u Bosnu, iako iskazuje da se radilo o posjeti njegovom ocu, ali svjedok Tomislav Marjanović je o toj okolnosti iskazivao na drugačiji način.

Svjedok opisuje boravak s Tomislavom Marjanovićem na dan ubojstva, da su bili izvan Zagreba i čuli na radiju za ubojstvo Ive Pukanića i to je jedna od rijetkih okolnosti koje ovaj sud može prihvatiti.

S druge strane neuvjerljivo opisuje zašto je išao na sastanak Tomislava Marjanovića i Roberta Matanića, navodno kako bi Marjanovića zaštitio, a onda proturječno tome navodi da je zapravo došao kada su ovi već razgovarali.

Konačno, znakovito je da se ime Tomislava Pribanića nalazi na popisu pribavljenom iz Zatvora u Sremskoj Mitrovici vezano za posjete i pakete Robertu Mataniću i to kao kum iz Zagreba, iako poriče da je ikad tamo bio.

Zbog svih navedenih razloga ovaj sud smatra da je iskaz svjedoka Pribanića u najvećem dijelu nevjerodostojan, neživotan, nelogičan i stoga za ovaj sud neprihvatljiv. Svjedokinja Andrijana Stanić, u inkriminirano vrijeme djevojka I optuženika, iskazivala je o Guduriću i Milovanoviću, njihovom dolasku u stan u Gomboševoj, o novcu koji joj je dao Robert Matanić prije puta, o inkriminiranom danu da se u inkriminirano vrijeme nalazila s Robertom u salonu BMW, da je Robert imao namjeru kupiti BMW, ali i da je razmatrao kupnju stana kao i da su u stan u Gomboševoj dolazili i Luka Matanić i Amir Mafalani, a da je Mafalani sudjelovao i u pronalasku stana za Gudurića.

U pogledu ovih okolnosti iskaz svjedokinje sud je prihvatio jer je isti uvjerljiv i potkrijepljen i drugim dokazima koje je sud prihvatio.

Međutim, analizirajući sadržaj iskaza ove svjedokinje očigledno je da je ista iskazivala selektivno, i u pojedinim dijelovima neuvjerljivo, očigledno osobno zainteresirana za ishod postupka radi svog odnosa s I optuženim.

Tako sud drži da je neuvjerljivo iskazivala u pogledu Gudurića i Milovanovića i

njihovog boravka u stanu jer je navela da je tri do četiri dana boravila u tom stanu, a u postupku je utvrđeno da se Milovanović u istome slikao s većom količinom oružja. Iskazuje također da nije imala nikakvih saznanja o zajedničkim poslovima Gudurića i Milovanovića s I optuženim, da je I optuženi jedva čekao da odu i da mu je Gudurić išao na živce.

Takvi navodi neprihvatljivi su naročito kad se ima u vidu na koji način su Gudurić i

Milovanović došli u Zagreb, da su u ovom stanu boravili određeno vrijeme, a što su i kako radili sa I optuženim utvrđeno je na temelju ostalih dokaza pri čemu je značajno istaknuti da i nakon njihovog odlaska iz stana Robert Matanić s njima kontaktira sve do, pa i nakon ubojstva Ive Pukanića. Stoga je sud iskaz ove svjedokinje prihvatio djelomično, u odnosu na okolnosti kako je ranije navedeno.


Svjedok Ratko Knežević nema neposrednih saznanja o predmetu ovog postupka, što je i sam potvrdio, međutim iznosi teoriju o naručiteljima ubojstva Ive Pukanića na temelju vlastitih zaključaka pa tvrdi da je naručitelj duhanska mafija.

Spominje i imena, konkretno Stanka Subotića Caneta kojeg imenuje kao osobu koja je prijetila i njemu i Pukaniću, a vezano za članke koje je isti pisao o duhanskoj mafiji.

Iako je iskaz svjedoka narativno zanimljiv, suštinski on nadilazi granice inkriminacija iz optužnice, odnosno, predstavlja više saznanja o osobama i kaznenim djelima koja nisu predmet ovoga postupka.

Iako svjedok te okolnosti o kojima pretežito iskazuje povezuje s ubojstvom Ive Pukanića, što se tiče relevantnosti takvog iskaza za utvrđeno činjenično stanje ovaj sud je ne nalazi.

To prvenstveno stoga jer je i u optužnici navedeno da je krajnji naručitelj nepoznat, a

duhanska mafija nije niti spomenuta. Da je njegov iskaz u cjelini bio uvjerljiv u dovoljnom stupnju i potkrijepljen

relevantnim dokazima, tada bi to u optužnici bilo opisano međutim kako nije, odnosno, kako u tom smislu dokaza očigledno nije bilo, tada niti njegov iskaz se ne može smatrati relevantnim za utvrđivanje odlučnih činjenica u ovom kaznenom postupku. Svjedok Goran Simović, poslovni partner VI optuženika također nema relevantnih saznanja o predmetu ovog postupka. Isti je iznio niz afirmativnih stavova o VI optuženiku, ali, po mišljenju ovog suda, ništa odlučno za utvrđivanje činjeničnog stanja. Svjedok Slobodan Ružić iskazivao je o vremenskom razdoblju kada je I optuženi bio u Zatvoru u Sremskoj Mitrovici te iznio okolnosti i činjenice vezane za financiranje njegove obrane od strane VI optuženika.

U bitnome, sud je njegov iskaz cijeni kao vjerodostojan jer je potkrijepljen i drugim dokazima koje je sud prihvatio. Svjedok Dražen Golemović iskazivao je o okolnostima posudbe novca za koju ga je zamolio prijatelj „Baja“, a za vađenje Roberta Matanića iz Zatvora u Sremskoj Mitrovici jer ga žele izručiti u Bugarsku. Isti iskazuje o iznosu novca i susretu s muškom osobom koja je po novac došla i s kojom se našao u Poreču.

Njegov je iskaz jasan i logičan te ga ovaj sud prihvaća pri čemu je isti, zapravo, u bitnome potvrdio navode Tomislava Marjanovića u dijelu kada opisuje kako je od Golemovića uzeo navedeni novac, upravo za bijeg Roberta Matanića. Svjedok Nenad Šipušić, djelatnik policije na kojeg se u svom iskazu pozivao III optuženi, iskazivao je o tome da mu je doista Mafalani dao određene informacije, ali koje po njegovom mišljenju nisu bile dostatne za poduzimanje konkretnih radnji.

Sud je iskaz ovoga svjedoka cijenio kao vjerodostojan jer je svjedok bio uvjerljiv i očigledno je iskazivao istinito, čak i pod cijenu javne diskreditacije u odnosu na svoje postupanje. Svjedok Domagoj Anić iskazivao je o saznanjima vezano za Mafalanija, kako u pogledu okolnosti vezanih za svjedoka Šipušića, tako i u pogledu nekih ranijih saznanja i sud nije našao razloga radi kojih bi dovodio u pitanje njegov iskaz.


U odnosu na osuđujući dio presude

Nije sporno u ovom postupku da se inkriminiranog dana na parkiralištu Palmotićeve broj 3 dogodila eksplozija od posljedice koje su smrtno stradali Ivo Pukanić i Niko Franjić.

To proizlazi iz zapisnika o očevidu, provedenih vještačenja u odnosu na samu

eksploziju i eksplozivnu napravu te sudsko-medicinskog vještačenja nakon izvršene obdukcije tijela pokojnih Ive Pukanića i Nikole Franjića.

Ove nalaze i mišljenja ovaj sud je u cijelosti prihvatio jer su sačinjeni sukladno pravilima struke, jasno, precizno i na temelju raspoloživih dokaza.

U postupku je bilo potrebno utvrditi da li se u konkretnom slučaju radilo o dva teška

kaznena djela ubojstva iz koristoljublja, da li su I-VI optuženici navedena kaznena djela počinili upravo na način kako im je to bilo stavljeno na teret optužnicom, u pogledu radnji i uloga koje su u odnosu na svakog od njih opisane.

U uvodnom dijelu presude u bitnome su obrazložene sve izmjene optužnice koje je

sud izvršio sukladno utvrđenom činjeničnom stanju, kako u pogledu činjeničnog opisa, tako i u pogledu pravne kvalifikacije, a o čemu će još biti riječi u nastavku presude.

Ovo je kazneni predmet u kojem niti jedan od optuženika nije u cijelosti govorio

istinu, neki više, neki manje, a na sličan način postupao je i određeni broj svjedoka. Iskazi optuženika iznošeni su, zapravo, prema obrascime „tko je koga upleo i zašto“ i

„krunski svjedok laže“, a suštinski je jasno da su optuženici svoje iskaze prilagođavali jedini drugima te cjelokupnom stanju spisa.

Međutim, na temelju dokaza koji su u postupku izvedeni ovaj sud je utvrdio da su I-VI

optuženi počinili kaznena djela koja su im stavljena na teret, ali na način opisan u izreci presude pod točkom 1.

U postupku je utvrđeno da je na poticaj VI optuženika I optuženi okupio grupu ljudi

kojoj su pripadali II-V optuženici. Grupa je osnovana s ciljem činjenja kaznenih djela, prvenstveno ubojstva Ive Pukanića za nagradu od 1,5 milijun Eura, ali i ubojstva još dvije nn osobe.

Na to upućuje ne samo dio iskaza I optuženika već i činjenica da je pretragama koje su u postupku provedene pronađena veća količina različitog oružja i streljiva.

Isto je pronađeno kako u garaži Daria Anića, na kojem oružju su pronađeni DNA profili I, IV i V optuženika, tako i pretragama koje su vršene u odnosu na III i IV optuženika.

O oružju je iskazivao i krunski svjedok u svom iskazu, u postupku su pregledane i snimke različitog oružja, između ostalog i snimke IV optuženika s oružjem u stanu u Gomboševoj, a te okolnosti nedvojbeno su bile poznate svim članovima grupe.

Na temelju utvrđenog plana i podjele uloga članovi grupe, motivirani novčanom

nagradom, postupali su, svaki u okviru svoje uloge, u ostvarenju navedenog plana. U postupku je, na temelju provedenog telekomunikacijskog vještačenja, utvrđeno da

su I-V optuženici, ali i svjedok Tomislav Marjanović u značajnoj povezanosti s lokacijom u Gomboševoj 10, stanu u kojem je boravio I optuženi i gdje su se očigledno okupljali.


IV i V optuženi u navedenom stanu su određeno vrijeme i boravili, a nesporno je da su u isti dolazili i II i III optuženi.

I optuženi je, zapravo, kao organizator grupe okupio osobe kojima je podijelio uloge

unutar osmišljenog plana, a u okviru kojeg je svaki od optuženika imao određenu ulogu i zadaću prema kojoj je postupao. Analizom svih izvedenih dokaza utvrđeno je da su unutar ove grupe I, IV i V optuženi postupali kao supočinitelji, a II i III optuženi kao pomagači.

Nekoliko je temeljnih odlučnih činjenica koje čine okosnicu utvrđivanja činjeničnog

stanja u ovom postupku. Prije svega, u postupku je utvrđeno da je postojala ranija višegodišnja povezanost i

poznanstvo I i VI optuženika u kojem odnosu je nesporno VI optuženi financijski pomagao I optuženiku, kako u Bugarskoj, tako i za vrijeme dok se I optuženi nalazio u zatvoru u Sremskoj Mitrovici.

Po prirodi stvari jasno je se radilo o odnosu u kojem je VI optuženi imao i određena očekivanja od I optuženika, a ovaj obvezu „vratiti uslugu“ na temelju čega je očigledno i došlo do dogovora o počinjenju ovog kaznenog djela.

Kao što je uvodno istaknuto i obrazloženo, u pogledu zločinačke organizacije

mišljenje je suda da ista nije u činjeničnom opisu opisana, a naročito nije opisana u odnosu na II-V optuženika njihovo članstvo i poveznica sa VI optuženim.

U tom smislu, a prema samom opisu optužnice, utvrđeno je da su II-V optuženi osobe

koje je, zapravo, okupio I optuženi, organiziranjem grupe za počinjenje kaznenih djela. Plan grupe bio je ubojstvo Ive Pukanića, radi obećane novčane nagrade, ali je grupa

osnovana i radi ubojstva još dvije NN osobe u Zagrebu, dakle, istovjetne buduće aktivnosti. Radi okupljanja grupe iz inozemstva su u Zagreb došli Bojan Gudurić i Željko

Milovanović, koje je u svoj stan u početku primio Robert Matanić, a potom se zajedno s III optuženim pobrinuo za njihov smještaj u Petrinjskoj ulici.

Ovdje svakako valja istaknuti da iz načina dolaska IV i V optuženika, njihovih

kontakata i boravka u Zagrebu je očigledno da je taj dolazak bio planiran i organiziran od strane I optuženika, a sve s ranije opisanim ciljem.

Potpuno je, naime, neživotno i nelogično da bi dvije osobe iz inozemstva „na slijepo“ dolazile u Zagreb bez da prethodno nemaju plan gdje će i kako boraviti i što će točno raditi.

U tom smislu sud je utvrdio da je njihov dolazak bio organiziran od strane I

optuženika kako bi se priključili grupi koju je osnovao počinjenja kaznenog djela ubojstva Ive Pukanića, ali i budućih djela, ubojstva 2 nn osobe.

Što se tiče II i III optuženika, II optuženi je bratić I optuženika, a III optuženi njegov

prijatelj i među njima također postoji ranija višegodišnja povezanost. Pored toga, radi se o dvije osobe koje su također na određeni način povezane s

kriminalom i radi čega i postaju članovi i sudjeluju u planu grupe, s time da sadržaj njihovih radnji, kako je to sud u postupku utvrdio, objektivno predstavljaju pomaganje.

Nadalje, u postupku je utvrđeno da je ubojstvo Ive Pukanića pomno planirano i

organizirano kroz razdoblje od više mjeseci tijekom kojeg razdoblja je pripremano.


U tu svrhu od strane I, III, IV i V optuženika vršen je nadzor kretanja Ive Pukanića, ali u odnosu na dvije lokacije, Ilica 107 i Vlaška 40, dakle, na mjestu stanovanja i njegovom radnom mjestu, na kojim lokacijama se najviše kretao.

Provedenim pretragama pronađena je veća količina mobilnih uređaja i telefonskih

kartica iz čega je jasno da su optuženici tijekom tog razdoblja koristili, odnosno, mijenjali više mobilnih telefona i brojeva.

Isto tako, za počinjenje kaznenog djela nabavljen je skuter i eksplozivna naprava, a plan sačinjen na temelju praćenja kretanja Ive Pukanića, kako je ranije opisano.

Iz provedenog telekomunikacijskog vještačenja može se pratiti kako radnje nadzora

započinju krajem svibnja, traju tijekom lipnja, srpnja i kolovoza i kako, zapravo, njihov intenzitet progresivno raste, a vrhunac frekventnosti pojavljivanja I, III, IV i V optuženika na ranijim lokacijama je u mjesecu rujnu i listopadu 2008.

U odnosu na provedeni nalaz i mišljenje od strane vještaka Miroslava Bače treba

istaknuti da je sud isti prihvatio u cijelosti jer je sačinjen, opsežno, stručno i uvjerljivo, na temelju raspoloživih podataka i pravila struke.

Isto tako, vještak je u nalazu obrazložio stupanj preciznosti utvrđivanja pojedinih

činjenica, uzeo je u obzir sve relevantne okolnosti u pogledu dosega baznih stanica, mjesta stanovanja II i III optuženika kao i činjenicu da u odnosu na Tomislava Marjanovića se nisu mogli pribaviti izlisti za brojeve 095 koje je koristio u inkriminiranom razdoblju.

Ipak, na drugi je način, koliko je to bilo moguće, prema ostalim kontaktima uspio

utvrditi i dio kontakata i s tih brojeva krunskog svjedoka, naročitu vezano za lokaciju u Gomboševoj.

Također valja istaknuti da je prvobitno telekomunikacijsko vještačenje bilo povjereno

stručnoj ustanovi u smislu članka 248. stavka 2. ZKP-a, međutim, nakon što je dostavljen nalaz i mišljenje i pozvan vještak koji ga je potpisao i sačinio, dipl.ing. Stanislav Peruško, utvrđeno je da isti nije vještak za telekomunikacije te da na nalaz i mišljenje koji je sačinjen predstavlja, zapravo, samo analizu podataka.

Na temelju iznesenog je utvrđeno da niti se u konkretnom slučaju radi o nalazu i

mišljenju u smislu odredaba Zakona o kaznenom postupku koje bi bilo sačinjeno na temelju posebnog stručnog znanja, a ni da je vještak kojem je od strane, odnosno, unutar ustanove to bilo povjereno ovlaštena osoba za provođenje telekomunikacijskog vještačenja.

U tom smislu sud taj dokaz nije mogao niti tretirati kao nalaz i mišljenje o provedenom telekomunikacijskom vještačenju iz kojeg razloga je odredio novo vještačenje, a sukladno tome nije bilo potrebe niti usuglašavanja u smislu odredbe članka 256. ZKP-a.

Iz nalaza i mišljenja o provedenom telekomunikacijskom vještačenju od strane

prof.dr.sci. Miroslava Bače proizlazi, dakle, da je utvrđeno praćenje, odnosno, nadzor u odnosu na Ivu Pukanića i to isključivo u odnosu na dvije lokacije, Ilica 107 i Vlaška 40.

U nalazu i mišljenju također je navedeno da u pojedinim trenucima su se ove lokacije

nadzirale i kada se na istima nije nalazio Ivo Pukanić, međutim za istaknuti je da ta okolnost nije od utjecaja na utvrđenu činjenicu da je praćenje i nadzora doista bilo, a pratilo se kretanje Ive Pukanića u odnosu na dvije izabrane lokacije.


Naime, suština praćenja i nadzora je očigledno bila da se utvrde pojedine navike Ive

Pukanića i zapravo je smisao takvog nadzora upravo i veći ukoliko se izaberu dvije lokacije na kojima se isti najčešće pojavljuje, naročito kada se ovako pomno planira izvršenje kaznenog djela.

To stoga jer počinjenje istog na način kako je u konačnici realizirano iziskuje analizu samog mjesta događaja, okoline i mogućnosti realizacije plana u okvirima navedenog mjesta, a ovisno o kretanju Ive Pukanića.

U postupku je, nadalje, utvrđeno da je na temelju praćenja dogovoreno, odnosno,

osmišljen je plan prema kojem je IV optuženi nabavio eksplozivnu napravu, I i IV optuženi kupili su skuter u kojem je IV optuženi eksplozivnu napravu doveo na parkiralište i potom je i aktivirao, a za koje vrijeme je V optuženi sa tavana Palmotićeve 3 naoružan puškom s optičkim nišanom pratio događaje na parkiralištu te u slučaju da eksplozivna naprava zataji bio zadužen ubiti Ivu Pukanića.

U cjelokupnom planu II optuženi je sudjelovao na način da je pomogao IV optuženom

na napusti Zagreb i Hrvatsku, a III optuženi u prethodnim radnjama praćenja i nadzora te smještaju IV i V optuženika u Petrinjskoj.

Konačno, valja istaknuti da je prilikom počinjenja kaznenog djela teškog ubojstva Ive

Pukanića došlo i do ubojstva Nikole Franjića, kao kolateralne žrtve izabranog načina počinjenja kaznenog djela, eksplozivnom napravom snažne razorne moći.

U odnosu na I optuženog

I optuženi poriče počinjenje kaznenih djela koja su mu stavljena na teret braneći se na

način da je, zapravo, nesvjesno sudjelovao u pojedinim segmentima koji su vezani za kazneno djelo.

Pored toga, I optuženi je mijenjao svoje iskaze, iskazivao u pojedinim dijelovima proturječno, a proturječja nije uvjerljivo objasnio i njegovi su iskazi u tim dijelovima nelogični i neuvjerljivi.

Sud, stoga, nije mogao prihvatiti iskaze I optuženika kada otklanja kaznenu odgovornost.

Prije svega valja istaknuti da je I optuženi selektivno i dozirano iznosio svoja

saznanja, iznio je nekoliko iskaza i od samog početka postupka pokušao je za sebe isposlovati status krunskog svjedoka, otklanjajući od sebe kaznenu odgovornost i postupno tereteći pojedine optuženike, u početku IV i V optuženika.

Kada je vidio da se njegov plan ne odvija kako je zamislio, ipak je prokazao i VI optuženog kao neposrednog naručitelja, što je očigledno čuvao kao najvrjedniju spoznaju za trgovinu, prema svom zamišljenom planu.

Nakon podignute optužnica I optuženi je, obzirom nije uspio u svom nastojanju da

dobije status krunskog svjedoka, odlučio sanirati štetu pozivanjem na obmanu od strane USKOK-a i njegovog tadašnjeg branitelja odvjetnika Zvonimira Zebeca, radi čega je navodno rekao ono što se od njega tražilo i radi čega drži da je njegov iskaz od 22. 12.2008 nezakonit.


Sud je utvrdio da nikakva obmana prema I optuženom nije primijenjena, da je taj iskaz I optuženog zakonit dokaz jer je iskazom svjedoka Zebeca, a i na temelju dokumentacije u spisu utvrdio da je inicijativa za davanjem iskaz dolazila isključivo od strane I optuženika.

Sud je, također, utvrdio da je ovakav način obrane bio izbor I optuženika koji je na tome inzistirao i bio uporan, iako nikakvih jamstava u pogledu promjene svog statusa od nadležnih tijela nije dobivao.

Pri tome, iako I optuženi navodi da je iskazao i u svom pismu napisao ono što se od

njega tražilo, da je smislio priču za USKOK, već time se prikazujući kao osoba kojoj nije strano koristiti se obmanom, takvi njegovi navodi u suprotnosti su i sa sadržajem obrane koju je dao.

Naime, on uporno navodi da s ubojstvom nema nikakve veze i kako nije budala, odnosno, da je s ubojstvom imao ikakve veze, nikada ne bi napravio grešku sa šasijom, pa je doista realno očekivati ako bi ikakvog trgovanja bilo, na način kako ga on opisuje, I optuženi bi se sasvim sigurno osigurao da ne bude obmanut.

Jedini pokušaj obmane u ovom postupku je upravo iskaz I optuženika na glavnoj

raspravi, kada svoj raniji iskaz želi dezavuirati, razmećući se velikim pričama i zvučnim imenima te zavjerama na državnoj razini.

I optuženi u svom iskazu tereti IV,V i VI optuženika, a iz njegovog iskaza se može

zaključiti ne da on ne bi ovakvo kazneno djelo počinio, već da ga ne bi počinio tako nevješto. Pri tome, I optuženi nije propustio i eksplicitno je želio dati do znanja da je opasan, istaknuo je svoju „zaljubljenost u oružje“ navodeći da se „bavi time ne kao sportom, nego u najširem smislu“. Naveo je da je prvi novac zaradio od preprodaje oružja, da je to jedna od njegovih „osnovnih djelatnosti“ i da je „poznat u tim krugovima“.

Ovakvi navodi zaista govore i sami za sebe. I optuženika u svom iskazu tereti krunski svjedok, kao organizatora ubojstva Ive

Pukanića, ali tereti ga i III optuženi te materijalni dokazi izvedeni u postupku, prvenstveno nalaz i mišljenje o provedenom telekomunikacijskom vještačenju, a vezano za kupnju skutera na kojem se nalazila eksplozivna naprava, zapravo, i svjedok Koko, ali i brojni drugi, u postupku izvedeni dokazi.

Vezano za iskaz I optuženika od posebnog su značaja pisma koja su izvedena kao

dokaz u postupku i to prvenstveno pismo koje je isti pokušao prokrijumčariti iz Zatvora nepoznatoj osobi (listovi 4487-4488, 9171-izvornik) kao i pisma koja je uputio USKOK-u putem svog branitelja pokušavajući za sebe ishoditi bolju poziciju u postupku (pismo od 22. prosinca 2008. listovi 7642, 9170-izvornik i pismo od 17. lipnja 2009. list 6019 i 9169-izvornik).

I optuženi u svom iskazu ne osporava da bi ova pisma upućivao i za svako od njih iznosi razloge motive radi kojih je ista pisao, odnosno, prosljeđivao.

Tako u odnosu na pismo koje je pokušao prokrijumčariti, a u kojem izričito spominje

Tomislava Marjanovića i prije nego što je isti bio naveden kao svjedok u ovom postupku, daje uputu da ga se „obradi“, da mu „se ne oštećuje puno glava, ali sve ostalo slobodno“.

Objašnjenje koje je vezano za to pismo I optuženi iznio jest da je Tomislav

Marjanović ponovno pokušao profitirati iz njegove nesreće, odnosno, da je navodno skupljao


novac za njegovu obranu, a nije uopće kontaktirao niti njegovu majku, a ni njegovog odvjetnika.

Ovakvi razlozi potpuno su neuvjerljivi i za ovaj sud neprihvatljivi, što je već ranije obrazloženo jer je potpuno jasno da je isto motivirano strahom da će Tomislav Marjanović, kao „vozač koji previše zna“ progovoriti, a što se u konačnici i dogodilo i radi čega je isti dobio status krunskog svjedoka.

U odnosu na ovo pismo svakako valja istaknuti da I optuženi u istome spominje i

Amira Mafalanija u smislu da „ako izađe ga treba podsjetiti i uvjeriti da nitko nije ništa protiv njega pričao, nego upravo suprotno, za razliku od njega“. Navodi se da „s Mafalanijem treba održavati kontakt non-stop“ kao i da je „Amir brbljao u policiji previše i nepotrebno i odveo ih Tigru po oružje“.

Ovakvi navodi upućuju na povezanost III optuženika sa samim događajem, a koju je I optuženi kasnije u svom iskazu negirao.

Što se tiče pisma od 22. prosinca 2008. koje je I optuženi uputio USKOK-u, nekoliko

je elemenata koji su bitni za utvrđivanje odlučnih činjenica kada se iste dovedu u svezu s iskazima koje je I optuženi dao.

U tom pismu I optuženi navodi da je „„SĐ naložio i dogovorio sa ŽM kroz BG – potvrdio BG – shvatio RM iz razg susreta sa SĐ i sa ŽM (ŽM rekao da me pohvalili). Narudžba je iz ZG potvrdili i SĐ (pri susretu) i ŽM i BG““.

Očigledno je da Robert Matanić govori u inicijalima, zapravo, o Đuroviću, Milovanoviću i Guduriću i njihovoj povezanosti s ovim kaznenim djelom.

Značajna okolnost u ovom pismu je da I optuženi navodi da Željko Milovanović i

Bojan Gudurić nisu pratili stalno „NCL“ (a jasno je i očigledno je da je tako označio i misli na Ivu Pukanića ).

I optuženi navodi da čak misli da nisu uopće, već da su „samo nadzirali mjesta odabrana, bili su informirani o kretanju NCL jako dobro“.

Ova okolnost važna je jer se, zapravo, poklapa i suglasna je s nalazom o provedenom telekomunikacijskom vještačenju iz kojeg doista proizlazi da se nije vršilo osobno praćenje Ive Pukanića, već da su se nadzirale točno dvije lokacije na kojima se isti najčešće kretao i to Ilica 107 i Vlaška 40.

Ovim pismom I optuženi je, zapravo, potkrijepio svoj iskaz od 22. prosinca 2008. u

pogledu IV, V i VI optuženika i njihove povezanosti s ubojstvom Ive Pukanića. Međutim, svakako treba istaknuti i pismo koje je isti putem branitelja uputio 17. lipnja

2009., a za koje ističe proturječno o razlozima koji su do njega doveli . Tako prvo kaže da je u tom pismu napisao ono što se od njega tražilo kako bi teretio

Đurovića, a potom da je pismo sastavio kao očitovanje na iskaz krunskog svjedoka. Nakon toga je u jednom od svojih iskaza upitan da objasni motive sastavljanja ovog

pisma, međutim i tu je I optuženi upao u proturječje jer je naveo da se od njega tražilo da potvrdi iskaz krunskog svjedoka, iako to u ranijim iskazima uopće nije spominjao.

Potom je naveo da, zapravo, dijelovi pisma kojima tereti neke osobe su neistiniti, a dijelovi kojima se referira na iskaz krunskog svjedoka su istiniti.


Međutim, pretežito iz dijelova u kojima se referira na iskaz Tomislava Marjanovića i objašnjava pojedine događaje upravo proizlaze podudarnosti s iskazom krunskog svjedoka i na taj način ga potkrepljuju.

U tom dijelu su, zapravo, nelogična i neuvjerljiva objašnjenja I optuženika dosegla

vrhunac jer se očigledno pogubio u mreži vlastitih neistina, u nastojanju kako bi tom pismu i iskazu od 22. prosinca 2008. , kojima tereti VI optuženika, oduzeo pravnu snagu, sanirao štetu koju je istima počinio u odnosu na VI optuženika, a sve u kako bi za sebe izborio povoljniju poziciju u ovom kaznenom postupku.

U pismu od 17. lipnja 2009. I optuženi je doista u značajnim dijelovima potvrdio iskaz

krunskog svjedoka, čak bi se moglo reći i nesvjesno, jer to čini kroz pokušaje da ga prikaže kao lažljivca i prevaranta, kojim riječima se služi u iskazu opisujući krunskog svjedoka.

Tako u uvodom dijelu pisma kada opisuje pokušaj bijega iz Sremske Mitrovice

spominje Željka Milovanovića i prodaju svoje vikendice u odnosu na koju navodi da je krunski svjedok dobio 5.000 eura i 40-ak komada pištolja.

Upravo na takav način iskazivao je i krunski svjedok navodeći da je dio dobio u novcu a ostatak u oružju, međutim u iskazu koji je tada dao vrsta oružja nije bila precizirana.

Iz navedenog pisma, nadalje, proizlazi, a vezano za Slobodana Đurovića, da je krunski

svjedok dok je bio u Bugarskoj s njim vidio Đurovića samo jednom i to iz daljine jer nije bilo predviđeno da prisustvuje susretu sa Slobodanom Đurovićem.

Isto tako proizlazi da je krunski svjedok tada znao samo da se radi o osobi koju zovu „Kardinal“, a sreo ga je izravno tek u Srbiji u Beogradu dok je I optuženi bio u Sremskoj Mitrovici, ali ni tada mu se Đurović nije predstavio imenom i prezimenom.

Ovi navodi potvrđuju iskaz krunskog svjedoka da je bilo susreta između Đurovića i I optuženika u Bugarskoj, kao i da je „Kardinal“ upravo VI optuženi Đurović.

U pogledu financiranja boravka u Bugarskoj I optuženi se u pismu očituje da Vjevi

(krunski svjedok) nije dobio nikakav novac od njega, ali navodi da mu je on govorio o susretima sa Đurovićem i da je dobio nešto novca od Slobodana Đurovića.

Sve ove okolnosti koje iznosi I optuženi u svom pismu značajne su upravo u pogledu poznanstva i kontakata I i VI optuženika za vrijeme boravka u Bugarskoj.

Što se tiče boravka u Bugarskoj, a u pogledu istinitosti iskaza krunskog svjedoka,

značajno je istaknuti da krunski svjedok spominje osobe po imenu Rumen i Jabuka koje su im pomagale, a koje kasnije spominje i Robert Matanić, u odnosu na Rumena govori da se radilo o njegovom „domaćinu“, a Jabuci kao njegovom pomagaču.

Iz podataka u spisu nije sporno višekratno pojavljivanje i I i VI optuženog u

Bugarskoj iako priroda njihovih tadašnjih susreta nije predmet ovoga postupka niti je u činjeničnom opisu optužnice opisana.

Ipak, ova je činjenica odlučna utoliko što ukazuje da je određenu povezanost I i VI optuženika tada postojala, a koja je sasvim sigurno utjecala i na kasnije događaje vezano za Roberta Matanića pa i predmet ovoga postupka.

Isto tako u odnosu na Đurovića iz pisma proizlazi da je krunski svjedok od njega uzeo

12.000 eura u Srbiji dok je I optuženi bio u Mitrovici i to u vrijeme dok se spremao drugi pokušaj bijega neposredno pred izručenje u Bugarsku.


U odnosu na Đurovića iz pisma, također, proizlazi da je nakon povratka iz Bugarske I optuženi „pri prvom susretu dobio 5.000 eura i pri drugom još 20.000 eura i to prvi dio kao pomoć mi, a drugi dio kao isplatu duga za ostalu mi specijalnu tehniku i nešto još iz Bugarske“.

I optuženi spominje i novac koji je uspio sačuvati u iznosu od 15.000 eura koji je

policija oduzela od Andrijane Stanić, a za koji tvrdi da ga je dobio od bliskih osoba što je kasnije naveo i u svom iskazu.

Međutim, analizom njegovog iskaza i sadržaja upravo ovog dijela pisma sud to nije

mogao prihvatiti i već se može zaključiti je da je ovaj novac dobio upravo od VI optuženika, vezano za pripreme ubojstva Ive Pukanića, a o čemu je iskazivao i krunski svjedok.

Naime, I optuženi nije zaposlen (formalno), ne ostvaruje nikakve prihode (legalne), a

raspolaže većom količinom novca, o čemu je svjedočila i Andrijana Stanić, kod koje je i pronađena značajna svota novca koju joj je I optuženi predao.

Pri tome, on planira i kupnju novog vozila BMW-a, što je također potvrdila navedena svjedokinja, ali i Marko Grmoja.

Te okolnosti upućuju na zaključak da osim novca koji je imao, I optuženi je očigledno

planirao dobiti znatno veći iznos novca. To tim više jer je razmatrao i mogućnost kupnje stana, o čemu je iskazivala Andrijana Stanić, ali i Amir Mehdić, vezano za stan u Gomboševoj.

Što se tiče sadržaja pisma značajne su i okolnosti koje I optuženi spominje vezano za

Bojana Gudurića i Željka Milovanovića. Tako za Gudurića spominje da se našao u Mitrovici sa krunskim svjedokom, a za

Željka Milovanovića da ga je Vjevi (krunski svjedok Tomislav Marjanović) upoznao u vrijeme kad se planiralo njegovo drugo oslobađanje iz Mitrovice, negdje u BiH. Navodi da mu je Željko Milovanović rekao da se dva puta vidio s Vjevijem.

Ovi navodi iz pisma značajni su iz razloga jer upravo u tom dijelu potvrđuju iskaz krunskog svjedoka u pogledu poznavanja Željka Milovanovića i razloga koji su do toga doveli.

U odnosu na Milovanovića i Gudurića u pismu I optuženi navodi da nije znao što oni

smjeraju, ali je počeo sumnjati te im iskazao sumnje kao i Đuroviću. Mislio je da će možda o tome saznati više iz susreta s Kardinalom-Đurovićem, ali osim ponude da ga poveže sa Subotićem u vezi Pukanića, što je odbio, i nakon toga mu rekao da se više u to ne miješa i ne pomaže Milovanoviću i Guduriću.

U pismu Robert Matanić navodi da prvi puta kada se sreo s Đurovićem isti je bio sa S

klasom crne boje, a u ostale pute je bio sa S klasom zlatne boje, odnosno, onim autom kojim je bio na dan hapšenja.

Ova okolnost značajna je jer doista prema podacima u spisu proizlazi da je tim vozilima Slobodan Đurović dolazi u Hrvatsku pa je čak u odnosu na tu okolnost kasnije istii mijenjao svoju obranu.

Što se tiče kontakata sa Đurovićem u pismu Robert Matanić navodi da je imao jednu

karticu i telefon posebno za kontakt s Đurovićem što su dogovorili pri prvom ili drugom susretu, a radilo se o 092 broju.


Sve navedene okolnosti koje proizlaze iz pisma Roberta Matanića podudaraju se,

zapravo, s dijelovima iskaza krunskog svjedoka i dokumentacijom koja se nalazi u spisu. Iako su iznesene kao rezultat pokušaja demantiranja i objašnjavanja iskaza krunskog svjedoka, zapravo, potvrđuju da su ti navodi u bitnome istiniti kao i iskaz I optuženika od 22. prosinca 2008.

Upravo taj iskaz, u nizu iskaza koje je I optuženi u postupku dao je najuvjerljiviji i najmanje proturječan, osim u dijelovima kada otklanja kaznenu odgovornost.

Tako je potpuno neuvjerljivo kada on opisuje da je u razgovoru s Đurovićem saznao

da je naručeno ubojstvo Ive Pukanića i da mu je VI optuženi ponudio da on to preuzme, a da je I optuženi odbio.

Naime, osim što organizira dolazak i smještaj Milovanovića i Gudurića u Zagrebu, s Đurovićem se nakon toga ne jednom sastaje. Očigledno je, stoga, da je on tu ponudu ipak prihvatio.

Sud nije mogao prihvatiti iskaze I optuženika u kojima on otklanja kaznenu

odgovornost i brani se na način da je, zapravo, upleten u određene događaje, da je bio obmanut i da je to bio razlog radi kojega je teretio VI optuženika.

Naime, već u prvom iskazu koji je I optuženi dao u policiji isti tereti IV i V optuženika

kao osobe za koje je saznao da rade na Ivi Pukaniću. Potpuno su neuvjerljivi njegovi razlozi koje on iznosi u pogledu nastavka druženja sa Željkom Milovanovićem i Bojanom Gudurićem nakon što bi mu Željko Milovanović dao do znanja na čemu oni rade, a da i sam s time ne bi bio povezan.

Uopće nije sporno da je I optuženi sa njima intenzivno kontaktirao, što proizlazi iz telekomunikacijskog vještačenja, očigledno zbog povezanosti zajedničkim interesom.

Pri tome je značajna naročito činjenica da je upravo I optuženi smjestio u svom stanu

u Gomboševoj i IV i V optuženika nakon njihovog dolaska u Hrvatsku, gdje su se obojica zadržali određeno vrijeme.

To stoga jer je potpuno životno neuvjerljivo i nelogično da bi dvije osobe, kako to čine IV i V optuženi, neorganizirani, bez plana, cilja i nekog kontakta došli u nepoznat grad iz inozemstva, naročito imajući u vidu da se radi o osobama za kojima su raspisane tjeralice.

Sud je utvrdio da je upravo Robert Matanić, kao organizator ove grupe, Milovanovića

i Gudurića, koji su iz inozemstva došli u Zagreb upravo s ciljem počinjenja kaznenih djela, radi kojih je grupa i organizirana, primio u Zagrebu i smjestio u stanu u kojem je boravio, a potom im uz pomoć Amira Mafalanija pronašao stan u Petrinjskoj.

Isto tako potpuno je nelogična obrana I optuženog da svog bratića Luku ne bi upozorio

na činjenicu da se radi o osobama koje pripremaju teško kazneno djelo, a da i sami I i II optuženi, zajedno, nisu u tome sudjelovali.

Osim navedenog treba svakako ukazati i na proturječja u iskazima I optuženika za

koja nije iznio uvjerljive razloge. Naime, ispitan u policiji, u prisutnosti branitelja naveo je da je u Sremskoj Mitrovici

upoznao Gudurića i Milovanovića, da bi potom naveo kako je za Milovanovića samo čuo.


Nadalje je naveo da nakon povratka u Zagreb je s njim stupio u kontakt Miloš Peruničić i zamolio ga da pomogne Guduriću, a neko vrijeme nakon toga preko njega je stupio u kontakt s I optuženim i Milovanović, kojem se osjećao dužnim za pomoć u Srbiji..

Protivno tome, u iskazu od 22. prosinca 2008. naveo je da je Milovanović došao

nenajavljeno, kasnije i da ga je Gudurić predstavio kao „druga“ koji ga je trebao izvući iz Mitrovice, a potom na raspravi da je Gudurić neočekivano doveo Milovanovića.

Isto tako, ispitan u policiji I optuženi je naveo da je shvatio da su Gudurić i

Milovanović došli radi njemu nepoznatih razloga, da bi potom u istom iskazu naveo da mu je Milovanović rekao da rade „na Pukiju“ i da se nakon toga počeo micati od njih, odnosno, izbjegavati ih, ali da se još nekoliko puta s njima našao.

Ovakvi navodi u proturječju su s utvrđenim činjenicama, naročito na temelju nalaza o

telekomunikacijskog vještačenja iz kojeg su razvidni njihovi međusobni kontakti sve do ubojstva Ive Pukanića, pa i nakon toga.

Očigledno je da je o ovim bitnim okolnostima I optuženi u više navrata različito

iskazivao, a sve kako bi od sebe otklonio kaznenu odgovornost. U iskazu od 22. prosinca 2008., pak, navodi da su ga Milovanović i Gudurić pokušali

pridobiti da im pomogne, a on je to odbio. Čak navodi da su mu u razgovoru rekli da pripremaju ubojstvo Ive Pukanića po nalogu Slobodana Đurovića, a to je shvatio i iz razgovora s Đurovićem.

U iskazu od 22. prosinca 2008. I optuženi također objašnjava kako mu je VI optuženi

ponudio da preuzme posao, ubojstvo Ive Pukanića i spominje da Stanko Subotić nudi nagradu za ubojstvo između 300.000 i 500.000 eura, ali da bi Subotić njemu svakako dao 500.000 eura jer da samo u njega ima povjerenja, a tada bi on postao nositelj navedenog posla te bi ostale izvršitelje, Milovanovića i Gudurića, otkazao. Navodi da je taj sastanak bio tijekom ljeta.

Iz ovog dijela iskaza I optuženika nedvojbeno proizlazi da je za ubojstvo Ive Pukanića

bila ponuđena nagrada, ali jasno je da i u pogledu te nagrade I optuženi ne govori istinu, očigledno nastojeći tako umanjiti svoju kriminalnu količinu pa o njoj ne govori precizno.

Međutim, iskazom krunskog svjedoka koji je o tome dosljedno i uvjerljivo iskazivao utvrđeno je da je za ubojstvo Ive Pukanića obećana nagrada u iznosu od milijun i pol eura.

Pri tome, neuvjerljiv je dio iskaza I optuženika u pogledu toga da bi IV i V optuženi

bili otkazani ukoliko on prihvati posao jer je na temelju dokaza u spisu utvrđeno da su IV i V optuženi aktivno sudjelovali u izvršenju kaznenog djela i da je I optuženi sudjelovao u njihovom dolasku, odnosno, smještaju u Zagreb.

U odnosu na Bojana Gudurića utvrđeno je prema podacima o prelasku državne granice

(list 5549-5574 spisa) da je ušao u Hrvatsku 16.06.2008, međutim, prema provedenom telekomunikacijskom vještačenju njegov kontakt s Robertom Matanićem utvrđen je i nekoliko dana ranije, 10.06. 2008. kada su između njih ostvareni brojni kontakti, a za dio tih kontakata je utvrđeno da se V optuženi u vrijeme istih nalazio na području bazne stanice Gomboševe.


Za istaknuti je svakako i činjenicu da je I optuženi kupio skuter, zajedno s IV optuženikom, sudjelovao u nadzoru kretanja Ive Pukanića, kao i brojnost kontakata između I-V optuženika te činjenicu da su isti koristili i mijenjali više telefona.

Te su činjenice, osim iskazom krunskog svjedoka potvrđene i iskazom svjedoka

„KOKO“ te nalazom o provedenom telekomunikacijskom vještačenju. Naročito činjenica mnogobrojnih i intenzivnih kontakata između pojedinih optuženika

koji su utvrđeni prema izlistima, ali i na temelju telekomunikacijskog vještačenja, upućuje na zaključak o interesnoj povezanosti optuženika.

Pri tome, kada se ovi kotakti analiziraju u povezanosti s nadzorom kretanja Ive Pukanića jasno je i o kojem točno, odnosno, kakvom interesnom zajedničkom cilju se, zapravo, radilo.

Na temelju svega iznesenog po ocjeni ovoga suda u postupku je dokazano da bi I

optuženi počinio mu inkriminirana kaznena djela na način opisan u izreci presude za koja ga je sud oglasio krivim.

U odnosu na II i III optuženika

II i III optuženi poriču u cijelosti počinjenje kaznenih djela koja su im stavljena na

teret, međutim sud takve njihove iskaze, kada otklanjaju kaznenu odgovornost, nije mogao prihvatiti.

To stoga jer su njihovi iskazi u bitnim dijelovima, a vezano za radnje koje su poduzimali, neuvjerljivi i nelogični te proturječni dokazima koje je sud prihvatio.

Osim toga, iz načina iznošenja iskaza i njihovih sadržaja jasno je da su isti

prilagođavali iskaze stanju spisa obrazlažući izvedene dokaze, prvenstveno pokušavajući diskreditirati krunskog svjedoka, ali i interpretirajući sadržaj nalaza i mišljenja o provedenom telekomunikacijskom vještačenju.

Što se tiče II i III optuženog za sudjelovanje u počinjenju u kaznenog djela ubojstva

Ive Pukanića tereti ih krunski svjedok. On opisuje njihove uloge i tvrdi da je Luka Matanić sudjelovao u praćenju Ive

Pukanića te da je trebao pokupiti Milovanovića nakon eksplozije. Analizom telekomunikacijskog nalaza i mišljenja, vezano za praćenje Ive Pukanića od

strane II optuženika, sud tu činjenicu nije nedvojbeno utvrdio. Naime, njegova prisutnost utvrđena je samo jednom u dosegu bazne stanice Ilice 107

što, imajući u vidu inkriminirano razdoblje, svakako nije dovoljno za pouzdan zaključak da bi II optuženi u ovoj radnji doista sudjelovao.

To tim više jer je i sam krunski svjedok naveo da je II optuženi imao problema zbog posla, a da je doista bio zaposlen i radio utvrđeno je dokumentacijom u spisu te iskazom svjedoka Gordana Tomšića.

Isto tako, sud nije utvrdio niti da bi II i III optuženi nadzirali obilazili parkiralište

Nacionala, o čemu su već razlozi ranije izneseni u dijelu presude u kojem se obrazlažu izmjene optužnice.


Naime, iako je „svjedokinja broj 3“ prepoznala i II i III optuženika kao osobe koje je vidjela na parkiralištu, krunski svjedok u kontekstu ovih radnji, iako spominje Mafalanije, ne spominje Luku Matanića već Bojana Gudurića.

Osim toga, ocjena je ovoga suda, a vezano za “svjedokinju broj 3“ i sadržaj njenog prepoznavanja te iskaza na glavnoj raspravi, da ista nije u dovoljnoj mjeri pokazala uvjerljivost iz koje bi se mogli izvoditi pouzdani zaključci o odlučnim činjenicama.

To stoga što je ista navela da joj se jedan od muškaraca činio kao „glavni“,crne kose i

obrva, visok između 180-185 cm te da kad ga je vidjela i na televiziji, odmah ga je sigurnošću prepoznala, a radi se o Amiru Mafalaniju.

Drugog muškarca, kojeg je prepoznala kao Luku Matanića, opisuje kao nižeg od njega.

Međutim, takvi opisi, unatoč navođenju da je potpuno sigurna, sud nije mogao sa sigurnošću prihvatiti. Razlozi o tome ranije su već izneseni, a u prilog istima svakako govori i činjenica da je Amir Mafalani visok 182, a Luka Matanić 189 cm.

Konačno, u ovom postupku nije izvršeno prepoznavanje svih optuženika pa stoga sud ovu činjenicu nije nedvojbeno utvrdio

II optuženi ne osporava da je Milovanovića doista u vrijeme nakon počinjenja djela

odvezao, iako nastoji u najvećoj mogućnoj mjeri relativizirati tu svoju radnju, braneći se da nije znao ništa o Milovanoviću i da nije imao saznanja o kaznenom djelu.

Međutim, sud takav navod nije mogao prihvatiti budući iz telekomunikacijskog

vještačenja je razvidna njegova komunikacija s V optuženim, ali isto tako je razvidno da je II optuženi komunicirao i sa ostalim sudionicima u ovom kaznenom djelu.

Pri tome valja istaknuti da u okolnostima koje su utvrđene, a to su da je ubojstvo Ive

Pukanića bilo pomno planirano kroz vrijeme od više mjeseci, da je, između ostalog, radi istog organizirana i grupa za počinjenje kaznenih djela, da je sačinjen plan s podjelom uloga članova grupe, je sasvim nelogično i neživotno da bi bijeg IV optuženika bio prepušten slučaju, naročito stoga jer se radi o supočinitelju koji je izravno sudjelovao u radnji izvršenja.

Jasno je, stoga, da je radnja II optuženika, kao dio plana grupe, bila unaprijed određena, a ne kako on to u svom iskazu opisuje.

Osim toga, u vrijeme kada II optuženi vozi IV optuženika izvan Zagreba, sasvim

sigurno su mu poznati razmjeri i sve posljedice eksplozije koja se dogodila, međutim, on ostaje kod plana i svoje uloge – da pomogne IV optuženiku napustiti Zagreb i RH, svjestan da pomaže počinitelju kaznenih djela u kojima su dvije osobe lišene života.

Iz razgovora Roberta i Luke Matanića koji je preslušan na glavnoj raspravi razvidno je

kako Robert Matanić obavještava Luku da se čuo s Kardinalom, a po načinu reagiranja Luke Matanića razvidno je da je njemu jasno o kome Robert govori jer se ne postavljaju nikakva dodatna pitanja već se odmah dogovara sastanak, što samo po sebi upućuje na određenu konspirativnost.

Pri tome valja napomenuti da je „Kardinal“ upravo VI optuženi, što je već ranije

obrazloženo. Iako je I optuženi nastojao relativizirati i tu činjenicu, navodeći da je on taj nadimak

dao VI optuženiku i da je zapravo bilo više „Kardinala“, sud takve navode nije mogao prihvatiti.


Naime, upravo iz iskaza krunskog svjedoka proizlazi da je još u Nizozemskoj njemu I optuženi objasnio da se radi o osobi po nadimku „Kardinal“, a tek kasnije u Bugarskoj je saznao da se isti zove Slobodan Đurović.

U svom pismu USKOK-u I optuženi ovi bitnu okolnost, zapravo, potvrđuje kada

nastoji demantirati sadržaj iskaza krunskog svjedoka. On, naime, objašnjava da je istina da je Vjevi (krunski svjedok) dok je bio s njim u

Bugarskoj Đurovića sreo samo jednom, iz daljine, jer nije bilo predviđeno da prisustvuje tom susretu te da ga je tada znao samo po nazivu Kardinal.

Isto tako, okolnosti utvrđene u postupku provođenja posebnih izvidnih mjera i

praćenja optuženika i to okolnost druženja i kontakata I i II optuženika, kontakti II optuženika s V optuženikom i nakon ubojstva Ive Pukanića te odlazak I i II optuženog na Spačvu, gdje su uhićeni kao i VI optuženi, posredno također ukazuju na povezanost II optuženika s ovim događajem.

III optuženi u svom iskazu otklanja kaznenu odgovornost te poriče sudjelovanje u

počinjenju kaznenih djela. Isti je prvo iznio obranu u kojoj je spominjao IV i V optuženika i njihov boravak u Zagrebu, a u jednom dijelu je naveo da bi s kaznenim djelom mogli biti povezani i I i II optuženi, ako ništa drugo I optuženi vezano za nabavku skutera.

Na glavnoj raspravi III optuženi je prvo nadopunio svoj iskaz vezano za iskaz

„svjedoka broj 3“, a potom se očitovao na iskaz krunskog svjedoka i općenito na osobu krunskog svjedoka.

Konačno, na kraju je u svom iskazu teretio I optuženika kao organizatora ubojstva,

poričući svoju ulogu i pozivajući se, između ostalog, na činjenicu da je kazneno djelo prijavio djelatniku policije Nenadu Šipušiću.

Ovaj svjedok je ispitan i doista je potvrdio značajan dio iskaza III optuženog u

pogledu saznanja koja mu je isti dao. Sud nije prihvatio obranu III optuženog u dijelu kada on otklanja kaznenu odgovornost

za počinjenje ovih kaznenih djela budući je prema dokazima koji su u postupku izvedeni, a koje je sud prihvatio, utvrđeno da je isti bio sudionik u počinjenju navedenih kaznenih djela.

To prvenstveno proizlazi iz činjenice da je u dogovoru s Robertom Matanićem

sudjelovao u traženju, odnosno, nalaženju stana za V optuženika, što proizlazi iz iskaza I optuženika, djelomično to priznaje i sam III optuženi, a o tome je iskazivala i Andrijana Stanić te svjedok Ive Bitunjac koji je III optuženika prepoznao kao osobu koja je došla sa V optuženikom kada je isti iznajmio stan u Petrinjskoj.

Nadalje, iz provedenog telekomunikacijskog vještačenja proizlazi da je učestalo III

optuženi sudjelovao u nadzoru lokacija na kojima se kretao Ivo Pukanić, kako u Ilici 107 tako i na prostoru Vlaške 40.

Iako se isti branio na način da on živi u Draškovićevoj ulici, sud to nije prihvatio

obzirom da je vještak u svom nalazu i mišljenju uzeo u obzir i razlučio prostor koji pokrivaju bazne stanice Vlaška 40 u odnosu na bazne stanice koje pokrivaju stan III optuženika.


Isto tako, iz nalaza o provedenom telekomunikacijskom vještačenju, a protivno navodima obrane III optuženika, proizlazi da se on često na navedenim lokacijama nije zadržavao kratko vrijeme.

Iz navedenog proizlazi da nije bio u prolazu, kako on to u iskazu navodi, već trajanje njegovog boravka upućuje na zaključak da se upravo radilo o nadzoru ovih lokacija.

III optuženi se više pojavljuje na prostoru Vlaške 40, a što je i logično zbog blizine mjesta stanovanja, o čemu je iskazivao i krunski svjedok.

Što se tiče svjedoka Šipušića, u postupku je njegovim iskazom utvrđeno da mu je III

optuženi bio informator i da mu je doista davao neke vrlo korisne informacije. U pogledu činjenice da je III optuženi ovome svjedoku doista priopćio saznanja o kojima suglasno iskazuju, za ovaj sud nema dvojbe.

Ipak, po mišljenju suda upitni su motivi zbog kojih je III optuženi na opisani način postupio.

Motivi suradnje informatora vrlo su često dvojbeni pa između ostalog kao negativni

motivi poznati su osveta, ali isto tako i osobna zainteresiranost, odnosno, proračunato prikrivanje ili umanjivanje osobnog sudjelovanja u nekoj kriminalnoj aktivnosti.

U postupku je utvrđeno da odnosi I i III optuženog nisu bili idealni, da su „vukli“

određene nesporazume iz prošlosti. Tako je i sam I optuženi u iskazu opisivao kako je III optuženom dao do znanja da se određene stvari iz prošlosti, koje mu je ovaj učinio dok je I optuženi bio u Srbiji i Bugarskoj, ne smiju ponoviti, dajući do znanja da će svi koji tako budu postupali prema njemu biti kažnjeni.

Takvo obraćanje svakako se može tumačiti kao prijeteće, a što je točno mislio,

uostalom, I optuženi je vrlo slikovito objasnio na glavnoj raspravi navodeći da je III optuženi to shvatio ozbiljno jer je plašljiv, ali isto tako dobro poznaje I optuženika i zna da može biti opasan, odnosno, ponavlja da nije bezopasan i da je samo nešto pokušao I optuženi ga je mogao zgrabiti za vrat, razbiti, ubiti.

U navedenim okolnostima potpuno je jasno kakvi su temelji odnosa I i III optuženog i

da to nije savez koji će trajati dovijeka već da je motiviran isključivo zajedničkim interesom. U tom smislu moguće je, doista, zaključiti da je jedan od motiva III optuženog bila i

osveta prema I optuženom radi ranije opisanog ponašanja. Osim toga, ocjena je ovoga suda da je III optuženi svojim postupanjem nastojao

prikriti, odnosno, bar umanjiti svoje osobno sudjelovanje u kriminalnoj aktivnosti vezano za ubojstvo Ive Pukanića, za slučaj da svi sudionici, među kojima je i sam bio, budu otkriveni, očekujući da će mu ta okolnost barem olakšati poziciju u kaznenom postupku.

Obzirom na izneseno ocjena je ovog suda da je iskaz III optuženog kada otklanja od

sebe kaznenu odgovornost radi navodnog prijavljivanja ovog kaznenog djela tipična, proračunata, informatorska manipulacija.

Identičan obrazac postupanja koristi i u dogovoru s I optuženim 29. listopada 2008.

oko 05,00 sati ujutro kada šalje mail SOA-i u kojem navodi da on i Robert Matanić imaju zanimljiva i korisna saznanja vezano za ratne zločine i kaznena djela organiziranog kriminala povezanog s drogom.


Ovu okolnost u svom iskazu objasnio je III optuženi kao plan I optuženika da smjesti IV i V optuženiku, a nije dvojbeno da III optuženi postupa u dosluhu s njim.

Pri tome je značajno istaknuti da se radi o trenucima kada je III optuženi utvrdio i siguran je da ga djelatnici policije prate, očito radi povezanosti s kaznenim djelom ubojstva Ive Pukanića, o čemu je obavijestio i I optuženog.

Potez koji su dogovorili I i III optuženi vezano za slanje maila, kako je ranije opisano,

još je jedan pokušaj manipulacije državnim tijelima kako bi se pažnja otklonila sa sebe i vlastitog kriminalnog djelovanja.

Potpuno je neuvjerljivo da bi u ranije opisanoj situaciji, kada su, dakle, svjesni da im je policija na tragu ovako postupali iz bilo kojih drugih motiva.

Ovaj dogovor I i III spominju i u telefonskom razgovoru koji je preslušan na

glavnoj raspravi, a iz postupanja III optuženika koji ne obavještava o svojim saznanjima djelatnika policije Šipušića, kako se obvezao, jasno je ipak na kojoj je strani cijelo vrijeme bio, na koju se i u konačnici svrstao

Iz činjenica utvrđenih u postupku ovaj sud zaključuje da je III optuženi znao kakvo se

ubojstvo planira, u pojedinim radnjama vezano za isto je i aktivno sudjelovao, međutim proračunato je selektirao informacije koje je dao policijskom službeniku, obvezujući se da će mu javiti svoja dodatna saznanja, što nije učinio, očigledno kako bi sebe zaštitio.

Što se tiče okolnosti da je III optuženi činjenicu vezano za prijavljivanje djela

policijskom službeniku Šipušiću iznio tek na kraju postupka, dakle, nakon što je imao prilike ranije iznositi obranu, i nakon što se nalazi gotovo dvije godine u pritvoru, sud ocjenjuje da se i u tom smislu radi o proračunatom postupanju III optuženog.

Isti je naime, svjestan svoje pozicije policijskog informatora, kako u odnosu na

policiju, tako i u odnosu na pripadnike kriminalnog miljea. Kada je shvatio da svi drugi dokazi ne dovode u pitanje njegovu kaznenu odgovornost, kao posljednji argument za koji je mislio da će ga ekskulpirati, a koji očigledno nije rado javno iznio, sačuvao je ovu činjenicu vezano za prijavljivanje kaznenog djela.

Osim što je isti sudjelovao aktivno u nadzoru lokacija na kojima je boravio Ivo

Pukanić, svakako valja istaknuti i njegov angažman i radnje koje je poduzimao vezano za smještaj Bojana Gudurića u stanu u Petrinjskoj ulici.

Isto tako, za istaknuti je da je tijekom provođenja posebnih izvidnih mjera utvrđeno da

III optuženi i nakon počinjenja kaznenih djela nastavlja kontaktirati i družiti se s I i II optuženim, ni o kakvim informacijama ne obavještava djelatnika policije Šipušića, a iz preslušane snimke razgovora utvrđuje da ga policija prati i govori da je to sigurno „radi onog šugavog Pukanića“.

Pri tome svakako valja ukazati i na činjenicu da neposredno prije uhićenja panično pokušava stupiti u kontakt s I optuženikom, a što također proizlazi iz preslušanih snimki

Sve navedene okolnosti upućuju na zaključak da su II i III optuženi poduzimali ranije

opisane radnje, vezano za ubojstvo Ive Pukanića za nagradu, u okviru grupe i njenog plana na temelju kojega su postupali svako u okviru svoje uloge, ali kao pomagači.


U odnosu na IV optuženika IV optuženi u ovom postupku nije iznosio obranu budući mu se po pravomoćnom

rješenju sudilo u odsutnosti. Međutim, IV optuženika u ovom postupku tereti I optuženi, ali i brojni drugi

materijalni i personalni dokazi. Tako je u odnosu na IV optuženika I optuženi u svojem iskazu naveo da mu je isti

izričito potvrdio da on i V optuženi rade „na Pukiju“. Isto tako, I optuženi je iskazivao kako su ga IV i V optuženi tražili da im pribavi

motocikl radi čega je on kontaktirao prijatelja Vedrana Rodića, te su potom on i IV optuženi otišli u Dugave gdje su kupili skuter.

Ove navode I optuženika potvrdio je u svom iskazu svjedok KOKO koji je prepoznao

I optuženika kao osobu koja je zajedno s još jednom muškom osobom od njega kupila skuter Peugeot Jet Force 50, ali i svjedok Vedran Rodić koji je potvrdio da ga je Robert pitao da li poznaje nekoga tko prodaje motocikl.

Isto tako, nakon eksplozije, na mjestu događaja pronađena je pločica broja šasije

VGAA1AAJA0005372, za koju je utvrđeno da pripada skuteru Peugeot Jet Force 50, tamno plave boje.

Dopunskim vještačenjem je utvrđeno da dostavljeni fragmenti pripadaju elektronici skutera Peugeot Jet force 50 iz čega jasno proizlazi da skuter u kojem je dovezena eksplozivna naprava na parkiralište u Palmotićevu broj 3, je upravo skuter koji su ranije I i IV optuženi zajedno kupili.

Sud je prihvatio provedena vještačenja jer su sačinjena jasno i stručna. U odnosu na IV optuženika, I optuženi je opisivao da ga je isti zamolio i za

pronalaženje neregularnog vozila radi čega je I optuženi kontaktirao Žak Velimira koji je Željku ponudio vozilo marke Opel Corsa, na što je Željko pristao i zamolio Žaka da vozilo odveze u zapadni dio centra grada, u blizini Britanskog trga, dok su Željko i I optuženi vozili iza njega.

Na temelju dokumentacije u spisu (list 736-747) proizlazi da je predmetno vozilo

doista pronađeno na mjestu Buconjićeva-Bosanska, izvršen je očevid te su u navedenom vozilu, između ostalog, pronađeni automatska puška i prigušivač.

Svjedok Žak Velimir negirao je da bi pribavio ovo vozilo na način kako to opisuje I

optuženi, međutim sud takav njegov iskaz nije mogao prihvatiti obzirom da materijalni dokazi potvrđuju iskaz I optuženika u tom dijelu, a očigledno je da svjedok ne želi biti povezan sa samim događajem na bilo koji način. Isto tako, iskaz svjedoka Žaka demantirao je i svjedok Marko Grmoja.

IV optuženika teretio je u svom iskazu krunski svjedok kao osobu koja je prema

podjeli uloga bila zadužena za nabavu eksploziva navodeći da mu je isti objašnjavao kako se eksplozija može usmjeriti te da je isti pokazivao i daljinski upravljač.

U postupku su pregledane snimke nadzornih kamera na kojima se točno prati kretanje

osobe iz Petrinjske, s kacigom u ruci, u jednom dijelu vidi se i dio lica, a kasnije je utvrđeno kako osoba dovozi skuter na parkiralište Nacionala.


Provedenim biometrijskim vještačenjem, koje je sud prihvatio jer je sačinjeno stručno

i na temelju raspoloživog materijala, utvrđeno je da se vjerojatno radi o istoj osobi. Imajući u vidu utvrđenu visinu koju vještak navodi u svom nalazu i mišljenju koja se

poklapa s opisom svjedoka KOKO u odnosu na mušku osobu koja je došla s Robertom Matanićem kupiti skuter, ali i svjedokom broj 2 u odnosu na muškarca koji se udaljavao od mjesta eksplozije ne osvrčući se, za zaključiti je da je upravo IV optuženi osoba koja je navedeni skuter dovezla na parkiralište u Palmotićevoj 3 te ga potom u inkriminirano vrijeme i aktivira.

Na temelju naredbe Okružnog suda u Banja Luci izvršene su pretrage kuće, stana i

vozila kojima se koristio Željko Milovanović u Doboju (3411-3418) kojom prilikom su pronađeni brojni predmeti, pokretne stanice, GPS uređaji, veći broj mobilnih telefona i razne osobne stvari, kao i elektronski uređaj-eksterni memory disc, 500 GB, marke „Chilli green“.

Provedenim biološkim vještačenjem te komparativnim vještačenjem nesporno je utvrđen DNA profil IV optuženika u brisu optičkog ciljnika automatske puške „Steyr“ SSG 69 te u brisu oduzete kape u Doboju te četkice za zube „Aquafresh“.

Sud je prihvatio navedene nalaze i mišljenja jer su sačinjena jasno i stručno. Na temelju naredbe Okružnog suda u Banja Luci (5538-5541) izvršena je pretraga

pokretne stvari, („Chilli green“) na kojem su pronađene dijelovi grada Zagreba, između ostalog i zgrade NCL Grupe s parkiralištem NCL Grupe i okolnih ulica, kao i fotografija članka sa slikom Ive Pukanića, ali i brojne fotografije različitog oružja.

Pronađene su i fotografije s oružjem u stanu u Gomboševoj 10, o čemu je također iskazivao krunski svjedok, a da se radi upravo o stanu u Gomboševoj 10 u iskazu je potvrdio i svjedok Amir Mehdić.

U stanu u Petrinjskoj ulici u Zagrebu, prema provedenom daktiloskopskom

vještačenju, koje je sud u cijelosti prihvatio kao stručno i jasno, utvrđeni su nesporni tragovi IV optuženika.

Konačno, prema nalazu i mišljenju o provedenom telekomunikacijskom vještačenju

IV optuženi se i u vrijeme kada je dovezen skuter na parkiralište kao i u vrijeme eksplozije nalazio na području bazne stanice u Vlaškoj, što upućuje na zaključak da je upravo IV optuženi i aktivirao eksplozivnu napravu.

Pri tome valja napomenutu da je osim ranije utvrđenih činjenica doista životno i

logično da osoba koja je nabavila skuter i eksplozivnu napravu, dakle IV optuženi, koji se i prema iskazu krunskog svjedoka očigledno dobro u oružje razumije, doista i doveze, namjesti skuter s eksplozivnom napravom na način koji će biti najučinkovitiji, a potom tu eksplozivnu napravu i aktivira.

Svi navedeni dokazi, svaki za sebe, ali i u njihovoj međusobnoj povezanosti, po ocjeni

ovoga suda jasno i nedvojbeno upućuju na zaključak da je IV optuženik počinio inkriminirana mu kaznena djela, na način opisan u izreci ove presude.


U odnosu na V optuženika

V optuženi u cijelosti poriče počinjenje kaznenih djela koja su mu stavljena na teret navodeći da je u Zagreb došao, zapravo, kako bi izbjegao izdržavanje zatvorske kazne jer si zbog obitelji nije mogao dozvoliti da ode u zatvor. Navodi da je određeno vrijeme boravio u stanu Roberta Matanića, ali da je potom preselio u stan koji je iznajmio na drugo ime jer je bio u bijegu.

Vezano za spornu pušku navodi da je istu moguće dirao kod Roberta u stanu i iako navodi da se ne razumije u oružje znakovito je kako upućeno opisuje zašto ova puška nije bila podobna za počinjenje ovog kaznenog djela.

Sud nije mogao prihvatiti iskaz V optuženika kada on otklanja kaznenu odgovornost

jer je njegov iskaz u tom dijelu neuvjerljiv i nelogičan i u proturječju je, kako sam sebi, tako i u odnosu na ostale dokaze koje je sud prihvatio.

U postupku je utvrđeno da je isti došao u Zagreb, određeno vrijeme boravio u stanu I

optuženika u Gomboševoj, da bi potom na svoju lažnu putovnicu na ime Kaiser Franc iznajmio stan u Petrinjskoj.

O tome je svjedočio svjedok Ive Bitunjac, isto proizlazi iz dokumentacije koja se nalazi u spisu, ali ove okolnosti ne poriče niti sam V optuženi.

Potpuno je neuvjerljiv iskaz V optuženika da je u Zagreb došao i stan u Petrinjskoj

iznajmio radi treninga u blizini jer i sam navodi da je bio bjegunac koji zapravo nije puno izlazio.

Pri tome su potpuno nelogični njegovi navodi da je bjegunac bio zato jer zbog egzistencije svoje obitelji nije mogao ići u zatvor.

Doista, suštinski, za njegovu obitelj životno i logično nije velika razlika da li se isti

nalazi u zatvoru ili u bijegu budući u oba slučaja je teško očekivati da on brine o egzistenciji svoje obitelji.

To tim više što navodi kako nije izlazio iz stana i kako je zapravo samo trenirao. Potvrda Centra za borilačke sportove koju je dostavio u spis upravo demantira njegovu

obranu. U istoj se navodi da je Bojan Gudurić bio član centra tijekom ljeta 2008, da je ispunio pristupnicu i povremeno u centru trenirao.

Potpuno je nevjerojatno i neuvjerljivo da bi netko tko je bjegunac, skriva se i koristi

lažnom putovnicom učlanio se u javni, sportski klub gdje se po definiciji okuplja veći broj ljudi, i to pod svojim pravim imenom te se taj način izlagao radi treniranja

Ovdje svakako treba ukazati na činjenicu da se u potvrdi navodi da je vlasnik tog

sportskog centra rođen 1.8.2010. godine, dakle, da u vrijeme kada je navodno Bojan Gudurić trenirao u centru, isti još nije bio niti rođen.

Što se tiče V optuženika, tereti ga I optuženi, ali i krunski svjedok te materijalni

dokazi koji se nalaze u spisu.


I optuženi u svom iskazu je, a što je već obrazloženo, naveo kako mu je IV optuženi izričito potvrdio da on i V optuženi rade na Pukiju, a isto tako je naveo kako tijekom razgovora sa Željkom i Bojanom su isti tražili da im pribavi motocikl.

U svom iskazu od 22. prosinca 2008. I optuženi je izričito ponovio da su mu IV i V

optuženi u razgovoru rekli da pripremaju ubojstvo Ive Pukanića, po nalogu VI optuženika. I u svojim pismima, a što je ranije obrazloženo I optuženi spominje IV i V optuženika

kao osobe koje su u istome sudjelovale. Krunski svjedok u svom iskazu teretio je V optuženika kao osobu koja je trebala biti

na krovu Palmotićeve sa snajperom i ubiti Ivu Pukanića za slučaj da eksplozivna naprava zataji. Isto tako, teretio ga je i kao osobu koja je sudjelovala u praćenju Ive Pukanića.

Pretragom prostorija koje koristi Dario Anić prema potvrdama o privremenom

oduzimanju predmeta (listovi 768-777 spisa) pronađena je veća količina različitog oružja, spremnika s municijom, streljiva, a između ostalog i navedena automatska puška Steyer SSG 69 na kojoj su pronađeni biološki tragovi te je na usadnom kundaku puške utvrđen DNA profil upravo V optuženika, a koja okolnost potkrjepljuje iskaz krunskog svjedoka.

Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje za biološka vještačenja koja je detaljno ispitana i na glavnoj raspravi i koji nalaz je precizan, jasan i stručan

Isto tako, izvršenim očevidom na tavanu zgrade u Palmotićevoj utvrđeno je, a prema

fotoelaboratu, da se s navedene pozicije doista jasno vidi upravo parkirališno mjesto na kojem se nalazilo vozilo Ive Pukanića, odnosno, gdje se dogodila eksplozija.

Na temelju provedenog telekomunikacijskog vještačenja utvrđena je učestala

prisutnost V optuženika kako na prostoru oko Ilice 107, tako i na prostoru Vlaške 40. Pri tome treba istaknuti da se vrlo često na navedenim lokacijama V optuženi

zadržavao dulje vrijeme, što nije objasnio niti se može pripisati bilo čemu drugome nego upravo nadzoru navedenih lokacija s ciljem praćenja kretanja Ive Pukanića.

O tome izričito govori i I optuženi u svom pismu, što je ranije obrazloženo. Isto tako, utvrđeno je, prema navedenom vještačenju da nerijetko tijekom tog nadzora

i praćenja su međusobno komunicirali upravo IV i V optuženi i da je bilo više slučajeva da se npr. V optuženi nalazi na prostoru lokacije Ilica 107 kada komunicira sa IV optuženim koji se nalazi na prostoru Vlaške 40, a isto tako je bilo slučajeva i kada su i IV i V optuženi istovremeno bili na prostoru Vlaške 40.

Provedenim telekomunikacijskim vještačenjem također je utvrđena i brojnost

kontakata između V optuženika i ostalih optuženika (osim VI optuženika) tijekom inkriminiranog razdoblja u ovom postupku, a kako je opisano u nalazu i mišljenju vještaka Miroslava Bače.

Osim toga, i način bijega V optuženika, nakon ubojstva Ive Pukanića i posredno

ukazuje na njegovu povezanost s istim, na način kako je u ovom postupku utvrđeno, naročito imajući u vidu njegovu komunikaciju 29. listopada 2008. s II optuženikom kada zapravo pokušava doći do I optuženika.

Na temelju svega izloženog, po ocjeni ovoga suda, utvrđeno je da je V optuženi

sudjelovao u počinjenju ovih kaznenih djela na način kako je to opisano u izreci presude.


U odnosu na VI optuženika VI optuženi u cijelosti poriče počinjenje kaznenih djela koja su mu stavljena na teret

navodeći da s istim nema nikakve veze. Što se tiče Roberta Matanića navodi da mu je pomagao dok je isti bio u Zatvoru u Srbiji, na zamolbu prijateljice koju nije imenovano, a da ga je prvi puta vidio 2008. kada mu se I optuženi želio zahvaliti za pomoć i dogovoriti vraćanje duga iz razdoblja boravka u zatvoru u Sremskoj Mitrovici.

Sud nije mogao prihvatiti iskaz VI optuženika kada otklanja kaznenu odgovornost jer

je njegov iskaz neuvjerljiv i nelogičan i očigledno usmjeren otklanjanju kaznene odgovornosti.

VI optuženika tereti krunski svjedok, kao osobu koja je faktički dogovorila ubojstvo

Ive Pukanića, za nagradu, s Robertom Matanićem i davala mu unaprijed novac na ime troškova.

Međutim, VI optuženika, zapravo, tereti i sam I optuženi u svom iskazu od 22.12.2008., u kojem je isti detaljno objasnio tijek i okolnosti dogovora ovog ubojstva s VI optuženikom. U sadržaj tog njegovog iskaza logično se uklapaju i dijelovi pisama I optuženika koja su kao dokaz izvedena u postupku, a za koja je I optuženi neuvjerljivo objašnjavao, što je već ranije obrazloženo.

Iako i u tom iskazu (od 22.12.2008.) I optuženik iznosi pojedine nelogične i

neuvjerljive tvrdnje, peretežito koje se tiču njegove uloge i radnji, očigledno je, ipak, na temelju ostalih izvedenih dokaza kako takvim navodima, zapravo, nastoji otkloniti svoju kaznenu odgovornost.

Iz navedenog razloga sud je samo djelomično prihvatio iskaz I optuženika od 22. 12. 2008. i to, zapravo, u bitnim dijelovima koji su suglasni iskazu krunskog svjedoka.

Na temelju dokaza koji su izvedeni u postupku, vezano za VI optuženika, utvrđeno je

da je postojala ranija višegodišnja povezanost s I optuženim, a što proizlazi iz iskaza krunskog svjedoka, kada opisuje kontakte u Bugarskoj i Nizozemskoj. Navode o Bugarskoj potvrđuje u svom iskazu, ali i pismu I optuženi, što je već ranije obrazloženo.

Iz podataka Interpola Sofija (listovi 7855-7863 spisa) utvrđeni su brojni boravci VI

optuženika u Bugarskoj, pri čemu valja ukazati na okolnost da je 01.02.2005. VI optuženi ušao u Bugarsku u vozilu marke BMW koje je u to vrijeme bilo u vlasništvu Silvie Milčeve Pangove, supruge Milče Boneva, „Bay Mile“, jednog od vođa organizirane kriminalne grupe koji je ubijen krajem 2004.

Ova okolnost značajna je jer Milče Boneva spominju i I optuženi (kao svog

„domaćina“), ali i krunski svjedok kada opisuje boravak u Bugarskoj pa je očigledno da se radi o još jednoj poveznici između I i VI optuženika.

Što se tiče boravka VI optuženika u Nizozemskoj, pribavljena je dokumentacija

putem međunarodne pravne pomoći iz koje proizlazi da je u prvoj polovini 2003. doista VI optuženi boravio u Nizozemskoj jer je prema navedenoj dokumentaciji snimljen u okviru istražnog postupka koji se vodio protiv drugih osoba.

Što se tiče i Bugarske i Nizozemske, aktivnosti I i VI optuženika u odnosu na to

razdoblje nisu optužnicom obuhvaćene niti opisane. Iz navedenog razloga za ovaj sud odlučna


je samo činjenica da je u tom dijelu dokumentacijom iz Nizozemske potvrđen iskaz krunskog svjedoka da je bilo kontakata I i VI optuženika i u tom razdoblju, a ne kako to VI optuženi navodi u svom iskazu, tek nakon njegove pomoći I optuženiku dok je ovaj bio u zatvoru u Srbiji.

U tom smislu navedena dokumentacija je iz Nizozemske pribavljena kao dokaz provjere istinitosti iskaza krunskog svjedoka.

Nesporno je da je VI optuženi financirao obranu I optuženog u Srbiji što je utvrđeno

iskazom Slobodana Ružića, a što VI optuženi niti ne poriče. Razlozi koje iznosi VI optuženi u pogledu svog odnosa prema I optuženom, potpuno su neuvjerljivi, naročito imajući u vidu da se poznaju od ranije, ali i činjenicu da je VI optuženi ulagao poseban trud da I optuženom pomogne.

To je razvidno posebno na primjerima kada se VI optuženi susretao sa majkom I

optuženika za koju navodi da joj je dao 10.000 eura iz sažaljenja, Mariom Adrinekom i Tomislavom Marjanovićem.

Angažman VI optuženika u odnosu na pomoć I optuženiku čak i putem ovih osoba svakako nadilazi uobičajenu pomoć koja bi bila motivirana samo zaljubljenošću u ženu čije ime nije htio otkriti.

Neuvjerljiv je iskaz I optuženika kako nije znao ime VI optuženog i kako mu je on dao

nadimak Kardinal jer iz iskaza Slobodana Ružića proizlazi da je upravo, nakon dolaska Đurovića u njegov ured, s Robertom Matanićem razgovarao i sasvim je izvjesno da je on znao tko plaća njegovu obranu.

To osim toga potvrđuje i krunski svjedok, ali i VI optuženi kada opisuje svoje kontakte s krunskim svjedokom.

Naime, potpuno je nelogično da bi Tomislav Marjanović pa i majka I optuženika i

Mario Adrinek se sastajali s osobom kojoj ne znaju ime, a i da bi takve osobe VI optuženi primao, naročito da sve to radi kao pomoć radi neimenovane prijateljice.

Pri tome valja istaknuti činjenicu da je VI optuženi u imeniku svog mobitela imao brojeve telefona upravo krunskog svjedoka Tomislava Marjanovića i majke Roberta Matanića što je posebno znakovito, naročito kada se ima u vidu na koji se način referirao upravo o krunskom svjedoku.

Očigledno je, stoga, da je VI optuženi poznavao Tomislava Marjanovića i da se s njim,

kao i s majkom I optuženika i Mariom Adrinekom, sastajao jer je Robert Matanić bio osoba od određenog značaja za njega.

Slobodan Đurović prikazao se u ovom postupku kao čovjek koji ima novaca kojeg ne

može potrošiti do kraja života, koji mjesečno plaća boravak u hotelu 10.000 eura, za kojeg radi velik broj ljudi, a on nema vremena za bacanje.

Međutim, uvjerljivo objašnjenje zašto se tri puta sastao s Robertom Matanićem u

inkriminiranom razdoblju, dolazeći osobno u Hrvatsku, po ocjeni ovoga suda, ipak nije dao. To naročito stoga jer VI optuženi navodi da se sastajao s I optuženim jer mu je ovaj

htio zahvaliti i molio je odgodu vraćanja svog navodnog duga. Što se zahvaljivanja tiče, jasno je da mu je ipak I optuženi najviše zahvalio tijekom

ovog postupka, kada ga je prokazao iskazom od 22.12.2008.


Vezano, pak, za odugovlačenje isplate, VI optuženi, iz svega što je o sebi rekao, ne odaje dojam osobe koja bi se na ovakav način dala „zavlačiti“, naročito da bi osobno, u tri navrata išao na sastanke s I optuženim radi „pustih priča“.

Jasno je da su razlozi ovih sastanaka bili drugi, opisani u izreci ove presude. Na takav zaključak posredno upućuje i činjenica da su I i VI optuženi zajedno uhićeni 29.10.2008. na Spačvi.

Za istaknuti je, svakako, i činjenica da nisu uvjerljiva objašnjenja VI optuženika zašto

pomaže I optuženom dok je u zatvoru, iako zna da je optužen i osuđen radi veće količine oružja.

U najmanju je ruku neobično da u tome ne vidi ništa loše već to naziva „tradicijom“ kao što je neobično i da se u tri navrata sastaje, daje novac i sprema telefonske brojeve osobe koju će kasnije nazvati „maloumnikom i narkomanom pa i da se u Nizozemskoj kretao u društvu osoba koje su bile povezane s kriminalom.

Nevjerojatna su i za ovaj sud neuvjerljiva takva objašnjenja, naročito od osobe koja se prikazala poslovnim čovjekom takvog kalibra. Neupućen sigurno nije bio.

Konačno, promašeni su i navodi VI optuženika da on ima previše novaca i da mu nije

potrebno činiti kaznena djela radi novca. Naime, u odnosu na VI optuženika utvrđeno je da je on, zapravo, posrednik između naručitelja i I optuženog.

Niti je uobičajeno, a ni logično da u ovakvim kaznenim djelima posreduju siromašni ljudi, već upravo suprotno, oni moćni, s puno novca koji su upravo radi te činjenice u doticaju s velikim kapitalima.

I optuženi je izričito teretio VI optuženika da ga je tražio da ubije Ivu Pukanića, ali

otklanja svoju odgovornost navodeći da na to nije pristao. Ovaj navod potpuno je neuvjerljiv jer I optuženi prikazuje taj razgovor kao uobičajeni,

dnevni razgovor, iako je njegov sadržaj dramatično daleko od toga. Sud je u postupku utvrdio da je VI optuženi upravo s I optuženim dogovorio ubojstvo

Ive Pukanića, očito na temelju ranijih saznanja o njemu, znajući da je isti osoba koja je spremna i može to kazneno djelo organizirati i počiniti.

Kada I optuženi objašnjava zašto odmah nije teretio VI optuženika, navodi da je to

zato što se bojao da će VI, IV i V optuženici pokušati svaliti sve na njega. To je posebno neuvjerljivo jer u trenutku davanja tog iskaza VI optuženi nije teretio I optuženika, a IV i V optuženici su u bijegu, nedostupni su i nisu uopće ispitani.

Međutim, ovakvim svojim navodom I optuženi je samo potvrdio, kako svoju, tako i ulogu VI optuženog u samom počinjenju kaznenog djela.

Za istaknuti je i to da vezano za posljednji sastanak na Spačvi kada su I i VI optuženici

uhićeni, isti su potpuno različito iskazivali koji su bili razlozi tog sastanka, a neistinito u pogledu toga da nisu niti stigli razgovarati.

Naime, iz izvješća o tajnom praćenju razvidno je da je VI optuženi na Spačvu stigao oko 17 sati, a zajedno je s I optuženim uhićen oko 17,35 u kafiću gdje su sjedili.

Na temelju svega iznesenog, po ocjeni ovoga suda dokazano je da je VI optuženi

počinio kaznena djela teškog ubojstva i udruživanja radi počinjenje kaznenih djela, ali poticanjem, na način opisan u izreci presude pod točkom 1.


Pravna kvalifikacija Analizom svih utvrđenih činjenica u postupku, po ocjeni ovog suda, utvrđeno je da su

I – V optuženici u sastavu grupe koju je organizirao I optuženi počinili kaznena djela teškog ubojstva i ubojstva i to I,IV i V kao supočinitelji, a II i III optuženi kao pomagači.

U odnosu na VI optuženika utvrđeno je da je isti počinio kazneno djelo poticanja na organiziranje grupe te poticanja na kazneno djelo teškog ubojstva.

Iako se svim optuženicima stavljalo na teret da su počinili dva kaznena djela ubojstva

iz koristoljublja, u postupku je utvrđeno da je novčana nagrada bila dogovorena isključivo za ubojstvo Ive Pukanića.

Nikola Franjić kolateralna je žrtva brutalnog načina izvršenja kaznenog djela i u tom

smislu radi se o kaznenom djelu ubojstva jer isto nije počinjeno za naknadu, nego kao rezultat pristajanja i na najgoru moguću posljedicu, smrt bilo koje osobe koja se nađe u blizini Ive Pukanića.

U postupku je utvrđeno da je I optuženi organizirao grupu ljudi s ciljem počinjenja

kaznenog djela ubojstva Ive Pukanića, ali da je dogovor bio usmjeren i na buduće zajedničke aktivnosti, odnosno, postupanja na istovjetan način.

Naime, ova grupa u svom je planu, osim ubojstva Ive Pukanića, imala i planiranje i organiziranje ubojstva još dvije NN osobe.

I optuženi, kao organizator, u konkretnom slučaju okuplja pripadnike, sudjeluje u

stvaranju plana, osigurava sredstva i vrši diobu uloga u pripremi kaznenog djela. Pripadnici grupe koju je organizirao I optuženi su II-V optuženi i svaki od njih je

prihvatio ovu grupu, njen cilj djelovanja te postupao s namjerom zajedničkog sudjelovanja u djelovanju grupe.

Sukladno tome svaki je član grupe imao u okviru plana svoju ulogu te bio upoznat s činjenicom na koji će način i kada biti izvršeno ubojstvo Ive Pukanića

Grupu, inače, u smislu Kaznenog zakona, čini je najmanje tri osobe koje su povezane

radi trajnog ili povremenog činjenja kaznenih djela, a svaka od tih osoba daje svoj udio u počinjenju kaznenih djela.

Radi se o kolektivitetu kod kojeg se, u pravilu, pri povezivanju, odnosno, organiziranju općenito određuje vrsta kriminalne aktivnosti kojom će se baviti.

U konkretnom slučaju, grupa je osnovana radi ubojstva Ive Pukanića, ali je u svom

planu imala i planiranje i organiziranje ubojstva još dvije nn osobe iz čega je jasno i određenje vrste njene kriminalne aktivnosti.

Pri tome, imajući u vidu radnje koje su isti poduzimali, sud je u postupku utvrdio da su

unutar te grupe I, IV i V optuženi postupali kao supočinitelji. Naime, uloga i radnje IV i V optuženika vezane su za samu radnju izvršenja,

vremenski i suštinski su povezane, a I optuženi svojim radnjama u bitno pridonosi počinjenju ovih kaznenih djela

Tako je sud u postupku utvrdio da je I optuženi s VI optuženim dogovorio okupljanje

ove grupe, da je okupio članove, izvršio podjelu uloga te smještaj za IV i V optuženog koji su


došli iz inozemstva radi ubojstva Ive Pukanića te zajedno sa IV optuženim nabavio skuter u kojem je bila postavljena eksplozivna naprava.

I optuženi je, zapravo, organizirao grupu unutar koje je osmišljen plan na temelju

kojega je organizirao i podjelu uloga između članova, čime je bitno utjecao na tijek pripremanja i izvršenja ovih kaznenih djela.

IV optuženi je došao radi ubojstva Ive Pukanića u Zagreb, pribavio je eksplozivnu

napravu te zajedno s I optuženim skuter u kojem je eksplozivnu napravu dovezao u blizinu vozila Ive Pukanića te istu potom i aktivirao.

V optuženi je, kao član grupe i u okviru njenog plana, bio zadužen da naoružan

puškom promatra parkiralište u slučaju da eksplozivna naprava zataji te da u tom slučaju usmrti Ivu Pukanića.

Pored svega navedenog, I, IV i V optuženi aktivno su sudjelovali i u nadzoru kretanja

Ive Pukanića na lokacijama Ilica 107 i Vlaška 40. Supočinitelji su osobe koje sudjeluju u radnji izvršenja ili na drugi način bitno

pridonose počinjenju kaznenog djela. Oni postupaju na temelju zajedničke odluke o kaznenom djelu, s počiniteljskom

voljom koja ima objektivni značaj u okvirima svakog kaznenog djela kao cjeline, a dijelovi izvršenja kaznenog djela povezani su na način da je svaki supočinitelj upućen na drugog, svoj doprinos želi kao dio djelatnosti ostalih supočinitelja i obrnuto, a sveukupnost njihovog djelovanja predstavlja cjelinu u izvršenju kaznenog djela.

Imajući u vidu uloge, težinu i brojnost ostvarenih radnji i doprinosa I,IV i V

optuženika kao i količinu njihove kriminalne volje, ocjena je ovoga suda da su njihove radnje suoblikujući, sastavni dio izvršenja kaznenih djela iz kojeg razloga isti postupaju kao supočinitelji.

U odnosu na II i III optuženika, sud je utvrdio da njihove radnje ne ispunjavaju ranije

istaknute elemente supočiniteljstva, već se radi o članovima grupe koji su sudionici u počinjenju kaznenih djela radnjama koje objektivno predstavljaju pomaganje.

Tako u odnosu na II optuženog nije utvrđeno da bi isti sudjelovao u praćenju Ive

Pukanića, već da je, prema ranije utvrđenom planu, nakon počinjenja kaznenih djela odvezao IV optuženika i omogućio mu da napusti Zagreb i Hrvatsku.

Pri tome, u postupku je utvrđeno da je II optuženi kao član grupe znao koji je plan

grupe, odnosno, da će se izvršiti ubojstvo Ive Pukanića, eksplozivnom napravom velike razorne moći.

Svojom radnjom i u okviru svoje uloge, kao pomagač, sudionik u istome, II optuženi je svjestan i svih posljedica koje iz plana grupe, odnosno, načina izvršenja mogu proizaći, pa pristaje i na smrt Nikole Franjića.

Međutim, ova njegova radnja objektivno ne ulazi u opis radnji koje bi se mogle

smatrati supočiniteljstvom, već se radi o radnji koja predstavlja pomaganje u izvršenju kaznenih djela, konkretno, kao unaprijed obećano prikrivanje.


To stoga jer svojom radnjom omogućuje počinitelju da se s tragovima kaznenog djela udalji iz Zagreba i Hrvatske.

Što se tiče III optuženika, sud je utvrdio da je isti sudjelovao u smještaju IV i V

optuženog te nadzoru kretanja Ive Pukanića, a koje radnje također, po ocjeni ovoga suda, ne predstavljaju supočiniteljstvo već pomaganje u kaznenim djelima.

Njegove radnje ulaze u one radnje kojima se uklanjaju prepreke za počinjenje

kaznenih djela, pri čemu je jasno da je kao član grupe bio upućen koje kazneno djelo i kako će biti izvršeno, a samim time i svog sudioništva kao pomagača u istome. Isto tako, on je svjestan i svih posljedica koje iz plana grupe, odnosno, načina izvršenja mogu proizaći, pa u tom smislu pristaje i na smrt Nikole Franjića.

Funkcije II i III optuženika i njihove uloge nisu suoblikujući sastavni dio izvršenja kaznenih djela, kako prema težini ostvarenog doprinosa, tako i prema iskazanoj kriminalnoj volji, koja nije počiniteljska, na temelju čega je utvrđeno da su isti u kaznenim djelima sudjelovali radnjama koje objektivno predstavljaju pomaganje.

Radnje pomaganja su one radnje koje omogućuju lakše izvršenje kaznenog djela, to su

radnje izvan bića djela, ali koje po svom karakteru olakšavaju izvršenje tuđeg kaznenog djela. Pri tome, pomagač je svjestan da njegova aktivnost ulazi u ukupnost djelatnosti koja

dovodi do realizacije kriminalnog nauma, odnosno, kod njega postoji svijest i volja u svim segmentima dovršenja kaznenog djela, konkretno, u okviru osmišljenog plana.

U objektivnom smislu radnja pomaganja je radnja koja nije radnja počinjenja

kaznenog djela, ali ga omogućuje, a u subjektivnom smislu ona obuhvaća svijest i volju pomagača da sa počiniteljem kaznenog djela sudjeluje u ostvarenju kaznenog djela.

Tako je sud u postupku utvrdio da su, u okviru ranije opisane grupe, I, IV i V optuženi

postupali kao supočinitelji ovih kaznenih djela, a II i III optuženi da su u kaznenim djelima sudjelovali kao pomagači.

Što se tiče VI optuženog, njegova kriminalna aktivnost predstavlja poticanje na

počinjenje kaznenog djela. On, zapravo, posreduje između krajnjeg naručitelja i neposrednog počinitelja.

U konkretnom slučaju VI optuženi svojim radnjama, u ime krajnjeg nepoznatog

naručitelja, s I optuženikom dogovara da organizira grupu ljudi koja će za novnaču nagradu osmisliti i realizirati plan ubojstva Ive Pukanića, ali i 2 nn osobe.

Pored toga, on plaća i troškove vezano za pripremu i rečizaciju ubojstva Ive Pukanića Njegove radnje nisu supočiniteljske već poticateljske jer takav dogovor ne predstavlja

sudjelovanje u radnji izvršenja, na bilo koji način, već su iste odlučujući faktor pri stvaranju volje za počinjenjem kaznenog djela.

Kao osoba koja kazneno djelo faktički dogovara, on svakako i jamči isplatu obećane naknade jer je on spona između krajnjeg nepoznatog naručitelja i neposrednog izvršitelja.

Isti je svjestan da I optuženi s osobama koje će okupiti kazneno djelo čini radi

koristoljublja i on ga upravo i potiče na to kazneno djelo znajući, da je motiv njegova postupanja koristoljublje.


U tom smislu VI optuženi s izravnom namjerom potiče na počinjenje navedenih kaznenih djela, organiziranje grupe i ubojstva iz koristoljublja.

Što se tiče subjektivnog obilježja kaznenih djela, u odnosu na grupu I-V optuženi

postupaju s izravnom namjerom. Oni su svjesni i žele kazneno djelo, I optuženi da je osnivač, a II-V optuženi da su pripadnici grupe u okviru koje postupaju i te svoje uloge kao takve i žele.

Što se tiče kaznenog djela teškog ubojstva iz koristoljublja, I-V optuženi u okviru

plana grupe, motivirani su obećanom novčanom nagradom, te u odnosu na smrt Ive Pukanića postupaju s izravnom namjerom.

U odnosu na kazneno djelo ubojstva Nikole Franjića, u postupku nije utvrđeno da bi se

radilo o ubojstvu iz koristoljublja jer isto nije dogovoreno za nagradu. Kao što je ranije istaknuto, radi se o ubojstvu budući je smrt nastupila kao posljedica

načina izvršenja kaznenog djela, eksplozivnom napravom velike razorne moći. Tu posljedicu I-V optuženici ne žele izravno, ravnodušni su spram činjenice da ista

može nastupiti, ali na nju ipak pristaju jer su upoznati s činjenicom o kakvoj se eksplozivnoj napravi radi, da je njena razorna moć velika te da jačina eksplozije može usmrtiti svaku osobu koja se nađe u blizini Ive Pukanića i njegovog vozila.

U tom smislu, kazneno djelo ubojstva Nikole Franjića počinjeno je počinjeno je s neizravnom namjerom.

Na temelju svih iznesenih razloga u postupku je, dakle, utvrđeno da su I-VI optuženici

počinili kaznena djela na način opisan u izreci ove presude pod točkom 1., a za koja ih je sud oglasio krivima.

U odnosu na kazne

Ljudski život neprocjenjiv je, pravo na život ispred svakog je drugog prava, apsolutno

i prirodno, a život jedna od temeljnih vrijednosti koju štiti kazneno pravo. U konkretnom slučaju život Ive Pukanića oduzet je za određenu cijenu, a život Nikole

Franjića kao posljedica načina postupanja „pod svaku cijenu“.

Prilikom odmjeravanja kazne u odnosu na svakog pojedinog optuženika sud je uzeo u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna bude veća ili manja, rukovodeći se pri tom načelom individualizacije kazne, ali i zakonom propisanom svrhom kažnjavanja.

Sud je, također, u odnosu na svakog pojedinog optuženika uzeo u obzir broj radnji te iskazanu količinu kriminalne volje pri počinjenju kaznenih djela.

Stupanj krivnje I–VI optuženika u odnosu na kaznena djela organizirane grupe i

teškog ubojstva je maksimalan jer isti postupaju s izravnom namjerom, dok u odnosu na kazneno djelo ubojstva I-V postupaju s neizravnom namjerom.

Pri tome, svi optuženici svjesni su protupravnosti svog ponašanja, odnosno, da je njihovo ponašanje zabranjeno.

Jačina povrede zaštićenog dobra, ljudskog života, je maksimalna i dramatično odudara od prosjeka kod ovakvih kaznenih djela.


Ubojstvo iz koristoljublja teško je ubojstvo jer je pobuda bezobzirna, egoistična težnja za postizanjem materijalne koristi.

Pri tome, u konkretnom slučaju I-V optuženici, obzirom na način izvršenja, postupaju

bez obzira na predvidive posljedice, na djelu je beskrupulozna manifestacija organiziranog kriminala koja je na najgori način odnijela dvije ljudske žrtve.

Svakako valja napomenuti da su I – V optuženici, kao članovi grupe, znali kakav je

plan grupe, kada, gdje i na koji način će biti ubijen Ivo Pukanić. Bilo im je poznato da se radi o najužem centru grada gdje se i uobičajeno kreće veći

broj ljudi, naročito u večernjim satima. Obzirom da im je bilo poznato da će se ubojstvo izvršiti eksplozivnom napravom

velike razorne moći, isti su bili svjesni da takav način izvršenja, a na što su pristali, može usmrtiti svaku osobu koja se nađe u blizini Ive Pukanića, odnosno, njegovog vozila i mjesta eksplozije.

U tom smislu za istaknuti je da je očigledno plan grupe bio da se ubojstvo Ive

Pukanića izvrši upravo inkriminiranog dana, pod svaku cijenu, neovisno o tome tko će se još naći u blizini mjesta eksplozije.

U konkretnom slučaju tamo se zatekao Nikola Franjić, iako se moglo raditi i o više slučajnih prolaznika, nedužnih osoba.

Sud je u odnosu na svakog pojedinog optuženika uzeo u obzir osobne okolnosti koje

utječu da kazna bude veća ili manja, pa je tako imao u vidu da su I-V optuženi osobe koje su već dolazile u sukob sa zakonom, odnosno, osuđivani su.

I optuženi je osuđen je u Republici Hrvatskoj zbog kaznenog djela protupravne

naplate, dakle, zbog kaznenog djela s elementima nasilja. Osim toga isti je u Republici Srbiji osuđen je zbog ilegalnog posjedovanja oružja na

kaznu zatvora u trajanju 2 godine i 6 mjeseci. II optuženi je osuđen na kaznu zatvora u trajanju 1 godine i 4 mjeseca zbog kaznenih

djela zlouporabe opojnih droga iz članka 173. stavak 2. i nedozvoljenog posjedovanja oružja i eksplozivnih tvari iz članka 335. stavka 2. Kaznenog zakona.

III optuženi je, nakon počinjenja kaznenih djela u ovom postupku, osuđen radi

kaznenog djela krivotvorenja iz članka 313. stavak 3. Kaznenog zakona, koja okolnost upućuje na njegovu povezanost s kriminalnim aktivnostima.

IV optuženi je višestruko osuđivana osoba, u Republici Hrvatskoj, Srbiji i Bosni zbog

više kaznenih djela protiv imovine, s elementima nasilja, povezanih s oružjem te su mu izricane i višegodišnje kazne zatvora.

V optuženi je osuđen u Republici Srbiji na kaznu zatvora u trajanju 4 godine zbog

kaznenog djela razbojništva, dakle, zbog kaznenog djela s elementima nasilja i to na kaznu zatvora u trajanju 4 godine.

Posebno otegotno sud je u odnosu na I-V optuženika cijenio odabrani način izvršenja

kaznenih djela, eksplozijom snažne razorne moći u samom centru grada.


Što se tiče olakotnih okolnosti, u odnosu na V optuženika, sud je uzeo u obzir da je isti

otac djeteta i da se dragovoljno predao tijekom postupka u kojem je sve do prve zakazane rasprave bio nedostupan, odnosno, u bijegu.

U odnosu na VI optuženog sud je imao u vidu da je isti osoba zrelije životne dobi koja

do sada nije osuđivana niti zbog istovrsnih, a ni zbog drugih kaznenih djela što mu je cijenio kao olakotno.

U odnosu na I i V optuženika koji su proglašeni krivima za ukupno tri kaznena djela

od kojih su im za dva kaznena djela, teškog ubojstva i ubojstva, izrečene kazne zatvora duljem od deset godina, to im je primjenom članka 60. stavak 2. točka e izrečena jedinstvena kazna dugotrajnog zatvora.

Mišljenje je ovoga suda da će se svrha kažnjavanja u odnosu na I optuženika, ali i na

sve druge, postići izrečenom kaznom zatvora koja je odmjerena iznad zakonskog minimuma za svako pojedino kazneno djelo, a za kaznena djela teškog ubojstva i ubojstva u trajanju duljem od deset godina, odnosno, jedinstvenom kaznom dugotrajnog zatvora u trajanju 33 godine.

Sud drži da je svaka pojedinačno utvrđena, ali i izrečena jedinstvena kazna dugotrajnog zatvora primjerena ulozi i kaznenoj odgovornosti I optuženika, njegovim osobinama, svim okolnostima koje se tiču počinjenja kaznenih djela kao i njihove pogibeljnosti, težine i posljedica, te da će ova i ovakva sankcija djelovati na I optuženika, ali i na sve druge da ubuduće ne čine kaznena djela.

Što se tiče V optuženika, sud smatra da će se svrha kažnjavanja, kako na njega, tako i

na sve druge postići kako izrečenim pojedinačnim kaznama zatvora koje su odmjerene iznad zakonskog minimuma, a za kaznena djela teškog ubojstva i ubojstva u trajanju duljem i od deset godina, tako i izrečenom jedinstvenom kaznom dugotrajnog zatvora u trajanju 30 godina.

Mišljenje je suda da je svaka pojedinačno utvrđena, ali i izrečena jedinstvena kazna dugotrajnog zatvora, adekvatna kaznenoj odgovornosti V optuženika i njegovim osobinama, svim okolnostima koje se tiču počinjenja kaznenih djela kao i njihove pogibeljnosti, težine i posljedica.

U odnosu na IV optuženika koji je proglašen krivim za ukupno tri kaznena djela, a za

kazneno djelo teškog ubojstva izrečena mu je kazna dugotrajnog zatvora, to mu je primjenom članka 60. stavak 2. točka a izrečena jedinstvena kazna dugotrajnog zatvora u maksimalnom trajanju.

Pri tome valja napomenuti da je u postupku utvrđeno da je isti, prema broju radnji i

količini kriminalne aktivnosti, postupao s naročito izraženom kriminalnom voljom, kako u pogledu svoje uloge u radnji izvršenja, tako i u odnosu na ostale okolnosti vezane za sam način izvršenja kaznenih djela. .

Pored navedenog, očigledno je se radi o višestruko osuđivanoj osobi na koju do sada izrečene zatvorske kazne i u duljem vremenskom trajanju nisu utjecale, već upravo suprotno, obzirom na vrstu i težinu kazneni djela u ovom postupku za zaključiti je da se njegova kriminalna aktivnost i upornost pojačava.


Stoga je ocjena ovoga suda da je svaka pojedinačno utvrđena, ali i izrečena jedinstvena kazna dugotrajnog zatvora u maksimalnom trajanju jedina primjerena kaznenoj odgovornosti IV optuženika i njegovim osobinama, svim okolnostima koje se tiču počinjenja kaznenih djela te njihove pogibeljnosti, težine i posljedica i te da će jedino ova i ovakva kazna djelovati na IV optuženika, ali i na sve druge da ubuduće ne čine kaznena djela.

Što se tiče II i III optuženika koji su proglašeni krivima za ukupno tri kaznena djela od

kojih za dva kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora u trajanju deset godina i više, to su im primjenom članka 60. stavak 2. točka d izrečene jedinstvene kazne zatvora u trajanju 16 godina.

U odnosu na II i III optuženika sud je imao u vidu da su isti u počinjenju kaznenih

djela ubojstva i ubojstva sudjelovali kao pomagači pa su im za ista djela izrečene pojedinačne kazne u zakonskom minimumu.

Što se tiče kaznenog djela sudjelovanja u grupi, kazne su odmjerene iznad zakonskog minimuma, obzirom na težinu kaznenih djela koja su u sastavu iste počinjena.

Mišljenje je suda da svaka pojedinačna, ali i jedinstvene kazne koje su izrečene II i III

optuženom su adekvatne kaznenoj odgovornosti II i III optuženika i njihovim osobinama, svim okolnostima koje se tiču počinjenja kaznenih djela kao i njihove pogibeljnosti, težine i posljedica, te da će upravo izrečene kazne djelovati na II i III optuženika, ali i na sve druge da ubuduće ne čine kaznena djela.

VI optuženi je proglašen krivim za dva kaznena djela, od kojih mu je za kazneno djelo

poticanja na organiziranje grupe izrečena kazna zatvora u trajanju 3 godine, a za kazneno djelo teškog ubojstva izrečena kazna zatvora u trajanju 14 godina. Primjenom članka 60. stavak 2. točka c izrečena mu je jedinstvena kazna zatvora u trajanju 15 godina.

Izuzev ranije navedenih olakotnih okolnosti u odnosu na VI optuženika, sud je uzeo u

obzir da, iako je isti u ovom postupku proglašen krivim kao poticatelj, on nastupa u ime krajnjeg naručitelja, suštinski pravog inicijatora koji je u ovom postupku nepoznat.

Obzirom na utvrđene okolnosti u odnosu na VI optuženika, kako onih koje se tiču

počinjenja kaznenih djela, tako i onih osobnih, ocjena je ovoga suda da će se svrha kažnjavanja u odnosu na njega, ali i na sve druge, postići kako pojedinačno utvrđenim, tako i izrečenom jedinstvenom kaznom zatvora.

Na temelju svega iznesenog, ovaj sud smatra da će se svrha kažnjavanja u odnosu na

svakog pojedinog optuženika, ali i na sve druge, postići kaznama koje su im izrečene i za koje sud drži da su odgovarajuće kaznenoj odgovornosti svakog pojedinog optuženika i njegovim osobinama, svim okolnostima koje se tiču počinjenja kaznenih djela kao i njihove pogibeljnosti, težine i posljedica, te da će upravo tako izrečene sankcije djelovati na ove optuženike, ali i na sve druge da ubuduće ne čine kaznena djela.

Stoga su, po mišljenju ovoga suda, izrečene kazne primjerene individualizirane društvene osude u odnosu na svakog pojedinog optuženika.

U odnosu na I, IV i V optuženika koji su kao supočinitelji postupali u okviru plana

koji je uključivao takav način i sredstvo izvršenja da je pravo čudo da nije stradalo i više nedužnih ljudskih žrtava, očito je da se radi o najpogibeljnijem obliku kaznenih djela radi čega su u odnosu na iste jedinstvene kazne dugotrajnog zatvora nužne i opravdane.


Pri tome, sud se rukovodio i činjenicom da kazne svakako trebaju utjecati na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja, naročito u slučajevima kaznenih djela organiziranog kriminala čiji potpis i stav o vlastitoj nedodirljivosti je vrlo jasan upravo u konkretnom slučaju.

Kako su I, II, III, V i VI optuženici proveli određeno vrijeme u pritvoru u ovom kaznenom postupku, u izrečene kazne valjalo im je uračunati vrijeme provedeno u pritvoru, a iz razloga jer se po članku 63. KZ-a svako lišenje slobode u vezi sa kaznenim djelom uračunava u izrečenu kaznu zatvora, odnosno, dugotrajnog zatvora. Sud je oštećenike uputio da imovinskopravni zahtjev mogu ostvarivati u parničnom postupku jer podaci kaznenog postupka ne daju pouzdanu osnovu za odluku o istome, pri čemu je za istaknuti da imovinskopravni zahtjev nije niti specificiran.

U odnosu na I, II, III i V optuženika koji su proglašeni krivima, a ne ostvaruju prihode niti imaju kakve imovine, sud je iste oslobodio dužnosti plaćanja troškova kaznenog postupka, kao i IV optuženika kojem se u postupku sudilo u odsutnosti.

Što se tiče VI optuženika, sud ga je obvezao na plaćanje troškova postupka sukladno

njegovim imovinskim prilikama te trajanju i složenosti postupka, a u odnosu na provedeno telekomunikacijsko vještačenje u razmjernom iznosu obzirom da se vještačenje odnosilo na sve optuženike u postupku.

U odnosu na oslobađajući dio presude

Na temelju dokaza koji su u postupku izvedeni sud nije utvrdio da bi VI optuženi počinio kazneno djelo teškog ubojstva Nikole Franjića, na način kako mu je to optužnicom stavljeno na teret.

Naime, u postupku nije dokazano da bi isti dogovorio s I optuženim ubojstvo Nikole

Franjića za novčanu nagradu, ali nije nedvojbeno utvrđeno niti da bi nadzirao pripreme i znao na koji način će biti izvršeno ubojstvo Ive Pukanića, koje je dogovorio.

U tom smislu, u odnosu na VI optuženika, vezano za Nikolu Franjića, nisu dokazane niti inkriminirane radnje, a ni njegova namjera na počinjenje tog kaznenog djela.

Osim što o tome govori krunski svjedok, opisujući kako je postignut dogovor o načinu

izvršenja ubojstva Ive Pukanića u kojem VI optuženi nije sudjelovao, u samom činjeničnom opisu se navodi da je osmišljavanje i realizacija ubojstva Ive Pukanića za nagradu prepušteno grupi, pa već i iz takve inkriminacije proizlazi da je VI optuženik bio zainteresiran za cilj, ali ne i sredstvo.

Isto tako, u pogledu te okolnosti, vezano za način izvršenja kaznenog djela, I optuženi

u svom iskazu od 22.12.2008. nije teretio VI optuženika u smislu da bi isti bio upoznat s načinom izvršenja kaznenog djela ubojstva Ive Pukanića za novčanu nagradu jer i sam poriče da bi na ponudu VI optuženika pristao, što sud nije prihvatio iz već ranije iznesenih razloga.

U svakom slučaju, u odnosu na tu činjenicu izostali su bilo kakvi dokazi koji bi

upućivali na zaključak da bi VI optuženi nadzirao pripreme u smislu da bi bio upoznat s


načinom izvršenja kaznenog djela ubojstva Ive Pukanića, iz kojeg je, zapravo, i proizašla posljedica smrti Nikole Franjića.

Činjeničnim opisom optužnice VI optuženiku se stavljalo na teret da je „..na

zajedničkim sastancima u stanu I optuženog Roberta Matanića u Gomboševoj ulici 10 u Zagrebu, na kojima je sudjelovao i VI optuženi Slobodan Đurović koji je donosio novac i vršio plaćanja svih troškova nabave oružja, uređaja za praćenje, automobila i motocikla kao i troškova korištenja automobila u svrhu praćenja te nadzirao pripreme za ubojstvo Ive Pukanića, dogovorili da ubojstvo počine..“.

Iz navedene inkriminacije proizlazilo bi da je VI optuženi sudjelovao na sastancima,

osim radi donošenja novca, znajući točno za koje pojedinačno svrhe novac daje, te da je nadzirao pripreme za ubojstvo Ive Pukanća i samim time sudjelovao u dogovoru oko načina izvršenja ovog ubojstva.

Prije svega, sud nije sa sigurnošću utvrdio niti da bi VI optuženi dolazio na sastanke u

Zagrebu, a ni da bi nadzirao pripreme i sudjelovao u dogovoru o načinu izvršenja ubojstva Ive Pukanića.

Naime, u pogledu dolazaka na sastanke u Gomboševu, iako krunski svjedok opisuje da

je VI optuženi dolazio u navedeni stan, ne navodi da bi se radilo o zajednički sastancima s ostalim optuženicima na kojima bi VI optuženi nadzirao tijek priprema.

U pogledu tih okolnosti, prisutnosti VI optuženika u navedenom stanu i njegovog nadziranja priprema ubojstva Ive Pukanića, ne postoji niti jedan drugi dokaz, što je također već ranije obrazloženo.

Iako u postupku nije sporno da je troškove organiziranja ubojstva Ive Pukanića doista

plaćao VI optuženi, dajući novac I optuženiku, što je već ranije obrazloženo, trošak nabave eksplozivne naprave i skutera nisu jedini troškovi pripreme ovog teškog ubojstva, niti je utvrđeno da bi o pojedinačnim troškovima VI optuženi imao saznanja i zanimao se o istima.

Odlučno je da je novac bio namijenjen za troškove grupe koja je isplanirala i organizirala ubojstvo Ive Pukanića za obećanu novčanu nagradu.

To naročito stoga jer se doista radilo o višemjesečnim pripremama koje su uključivale pratnju Ive Pukanića, smještaj IV i V optuženika, nabavku veće količine mobilnih telefona koji su i pronađeni, a svakako treba napomenuti da je u postupku pronađeno i drugo oružje, pa i vozilo Opel Corsa, što sve nedvojbeno ulazi u troškove pripreme.

Nadalje, što se tiče izabranog načina izvršenja ubojstva Ive Pukanića, iz iskaza

krunskog svjedoka proizlazi da o istome VI optuženi nije imao saznanja kao i da je VI optuženi sve dogovarao jedino s I optuženim.

Iz dokaza koji su provedeni proizlazi da je posljednji susret I i VI optuženika bio

23.09.2008., a sporni skuter na kojem se nalazila eksplozivna naprava kupljen je 08.10.2008. Pri tome je značajno za istaknuti da iz iskaza krunskog svjedoka proizlazi da je Robert

Matanić u pogledu načina izvršenja kaznenog djela zagovarao izvršenje istog snajperom te da, zapravo, na inzistiranje Željka Milovanovića je donesena odluka da to ipak bude učinjeno eksplozivnom napravom.


Obzirom na navedeno doista nije isključeno da na zadnjem sastanku 23.09.2008. između I i VI optuženika još nije bio poznat način izvršenja kaznenog djela, pri čemu svakako valja istaknuti i da je u konkretnom slučaju dogovorena meta bio Ivo Pukanić.

U tom smislu, a imajući u vidu da je i prema samoj optužnici navedeno da je grupa

koju će organizirati I optuženi trebala osmisliti i realizirati plan ubojstva Ive Pukanića, to onda za plan i izbor načina izvršenja kaznenog djela mogu biti odgovorni samo članovi i organizator grupe.

Ukoliko se razmatra činjenica da je s VI optuženim kontaktirao samo I optuženi kao

organizator grupe, koji je zagovarao počinjenje kaznenog djela snajperom, tada se ne može isključiti mogućnost da je tu okolnost na zadnjem sastanku VI optuženiku i prezentirao, pri čemu na temelju svih činjenica koje su utvrđene, interes VI optuženika i nije bio vezan za način izvršenja ovog kaznenog djela, već samo za cilj.

Budući je VI optuženi proglašen krivim za kazneno djelo poticanja na organiziranje

grupe i teškog ubojstva, a sva kaznena djela svim optuženicima bila su stavljena na teret jednim činjeničnim opisom, to onda VI optuženi nije mogao biti oslobođen za isti činjenični opis na temelju kojeg je proglašen krivim za dva kaznena djela.

Sud je, stoga, u odnosu na VI optuženika i kazneno djelo teškog ubojstva Nikole

Franjića, a na temelju činjeničnog opisa optužnice USKOK-a posebno izdvojio one radnje kojima ga se tereti za počinjenje kaznenog djela teškog ubojstva Nikole Franjića, a koje iz svih izloženih razloga, po ocjeni Vijeća, kao niti kaznena odgovornost VI optuženika za to kazneno djelo nisu dokazane.

Radi se, stoga, samo o tehničkom sastavljaju činjeničnog opisa izreke oslobađajućeg dijela presude u okvirima činjeničnog opisa optužnice.

Slijedom svih izloženih razloga, a kako nije dokazano da bi VI optuženi počinio

kazneno djelo teškog ubojstva Nikole Franjića na način kako mu je to stavljeno na teret, valjalo je VI optuženika osloboditi optužbe, kako je opisno pod točkom 2. izreke presude.

Što se, pak, tiče kaznenog djela dovođenja u opasnost, već ranije su izneseni razlozi o

tome da to kazneno djelo, iako je bilo navedeno u zakonskom opisu i pravnoj kvalifikaciji optužnice i u odnosu na VI optuženika, činjeničnim opisom nije opisano.

U Zagrebu 03. studenog 2010.

ZAPISNIČARKA: PREDSJEDNICA VIJEĆA: Martina Lazić, v.r. Ivana Kršul, v.r. PRAVNA POUKA: Protiv ove presude stranke imaju pravo podnijeti žalbu u roku od petnaest (15) dana računajući od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi u dovoljnom broju primjerka neposredno ovom sudu ili preporučenim pismom, o žalbi odlučuje Vrhovni sud Republike Hrvatske.


DNA: 1. Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta u Zagrebu broj UK-336/08 2. I optuženi Robert Matanić – pritvor - 3. II optuženi Luka Matanić – pritvor - 4. III optuženi Amir Mafalani – pritvor - 5. IV optuženi Željko Milovanović – oglasna ploča suda 6. V optuženi Bojan Gudurić – pritvor – 7. VI optuženi Slobodan Đurović – pritvor - 8. Branitelj I optuženika, odvjetnik Hrvoje Korša – pretinac - 9. Branitelj II optuženika, odvjetnik Ismet Krupić – pretinac - 10. Branitelj III optuženika, odvjetnik Miroslav Vlašić – pretinac - 11. Branitelj IV optuženika, odvjetnik Saša Novak – pretinac - 12. Branitelj V optuženika, odvjetnik Andrej Ilić – pretinac - 13. Branitelji VI optuženika, odvjetnici Rajko Mlinarić, Željko Žganjer i Damir Uroić – pretinac -

Za točnost otpravka – ovlaštena službenica Lela Perasović

Documents

Poslovni broj: XIII K-US-5/08