HRVATSKA AKADEMIJA ZNANOSTI I UMJETNOSTIGLOBUS, NAKLADNI ZAVOD

Stjepan Babi - Dalibor Brozovi - Milan Mogu- Slvko Pavei - Ivo kari - Stjepko Teak

POVIJESNI PREGLED,GLASOVI I OBLICI

HRVATSKOGAKNJIEVNOG

JEZIKANACRTI ZA GRAMATIKU

ZAGREB, 1991.

SemUntvertii

SADRAJ

PREDGOVOR POVIJESNI PREGLED HRVATSKOGA KNJIEVNOG JEZIKA(Milan Mogu) 15UVOD 17PREDSTANDARDNO RAZDOBLJE 21

1. period: jezik od 9/10. do 15. stoljea 212. period: jezik 16. stoljea 263. period: jezik od poetka 17. do sredine 18. stoljea 33Zakljuna razmatranja 40

STANDARDNO RAZDOBLJE 424. period: jezik od sredine 18. stoljea do hrvatskog

narodnog preporoda 425. period: jezik od hrvatskog narodnog preporoda do konca 19. stoljea.. 486. period: standardni jezik 20. stoljea 58

FONETIKA HRVATSKOGA KNJIEVNOG JEZIKA (Ivo kari) 61Uvodne napomene 63I. dio 67UVOD 67

Odreenje govora 68Definicija govora 69Govor je komunikacija 70Govor je ovjeja komunikacija 71Govor je zvuan 72Govor je optimalna komunikacija 73Troritminost govora 75

Glas i tekst 76Govorni znakovi 78Govorne funkcije 81Temeljne govorne jedinice 82

Dvije funkcije govornih jedinica 83Fonetika i fonologija 84

"dio .'.. '.. '.. 87GOVORNA SIGNALIZACIJA 87

OdaAiljanje govora 88Izgovor 88

Govorni organi 8PS

ivani sustav ggUvriu govorni organi ' ' ' '

1 0 0Ugovor glasnika [.y,

Izgovorne osobine j20Izgovorni oblici J2JIzgovorni naini jjj

Govorni zvuk J48Zvuk

1 4 6Govorni zvukovi J75Spektralni oblik j77Spektralni sastav 202Promjene zvuka u vremenu 208Unutarnje trajanje glasnika 213Zvunajakost 217Uestalost periodinih titraj a (TON) 219

Primanje govora 220Izvansluno primanje govora 221

Izvansluni govorni osjeti 221Izvansluna slika govora 225

Izvanslune slike glasnika 225Izvansluna slika glasa 225

Sluanje govora 229Sluh 229Uho 230Sluanje 240Prepoznavanje govornih oblika 256

III. dio 281GOVORNI DIJELOVI 281

Prozodijska sredstva 284Ton i intonacija 284Glasnoa i naglasak 287Boja glasa 290Spektralni sastav 294Stanke 295Govorna brzina 297Ritam 299Govorna modulacija 301Nain izgovora glasnika 302Mimika i gesta 303Znakovi u glasu 303

Govorni lanci 305Diskurs i izreka 305Odlomak 3 0Reenica 6Intonacijska jedinica 3O'_Govorna rije *15Slog 327Fonemski sloj 'Kazalo gKazalo pojmova '

FON OLOGIJ A HRVATSKOGA KNJIEVNOG JEZIKADalibor Broovi) 7 0

UVOD ? 8 1PISMO 3 9 1GLASOVI HRVATSKOGA KNJIEVNOG JEZIKA 396FONEMIKA 4 1 7OBLICI HRVATSKOGA KNJIEVNOG JEZIKA (MORFOLOGIJA)(Slvko Pavei - Stjepko Teak - Stjepan Babi) 453

Oznake izvora 455UVOD (Slvko Pavei) 460RIJE 462

Rije u govornom nizu 462Fonemski sastav rijei 466Morfemski sastav rijei 469

VRSTE RIJEI 473Kategorija lica 477

IMENICE 480Leksike osobine imenica 480Gramatike osobine imenica 483

DEKLINACIJA IMENICA 489Imenice a-vrste 490

Imenice mukoga roda 490Jednina 490

Nominativ jednine 490Genitivjednine 497Dativ jednine 499Akuzativ jednine 500Vokativ jednine 500Lokativjednine 505Instrumental jednine 506

Mnoina 508Nominativ mnoine 508Genitiv mnoine 513Dativ, lokativ, instrumental mnoine 518Akuzativ mnoine 519Vokativ mnoine 519

Posuenice na -e, -i, -u, -o 519Imenice mukog roda s nastavkom -o/-e u 520

Imenice srednjega roda 522Imenice srednjega roda s nastavkom -o/-eu Nj 523

Imenice srednjega roda bez nastavka u 527Imenica doba 529

Uzorci imenike promjene a-vrste 529Imenice e-vrste (Stjepko Teak) 569

Jednina 572Nominativ jednine 572Genitiv jednine 57,4Dativ jfflnini! ? * ,

Akuzativ jednine Vokativ jednine >Lokativ jednine Instrumental jednine 5gj

Mnoina 5S5Nominativ mnoine 5Genitiv mnoine 5ggDativ mnoine 592Akuzativ mnoine 592Vokativ mnoine 592Lokativ mnoine 593Instrumental mnoine 593

Uzorci imenike promjene e-vrste 594Imenice i-vrste 600

Jednina 601Nominativ jednine 601Genitiv jednine 601Dativjednine 602Akuzativ jednine 602Vokativ jednine 603Lokativ jednine 603Instrumental jednine 603

Mnoina 605Nominativ mnoine 605Genitiv mnoine 605Dativ mnoine 607Akuzativ mnoine 607Vokativ mnoine 607Lokativ mnoine 608Instrumental mnoine 608

Uzorci imenike promjene i-vrste 608PRIDJEVI 613

Leksike osobine pridjeva 613Gramatike osobine pridjeva 615

Deklinacija odreenih pridjeva 618Jednina 619

Nominativ jednine 619Genitiv jednine 619Dativjednine 621Akuzativ jednine 622Vokativ jednine 623Lokativjednine 623Instrumental jednine * > 2 4

Mnoina 2bNominativ mnoine 625Genitiv mnoine 625Dativ mnoine 625Akuzativ mnoine 626Vokativ mnoine 626I-okativ mnoine 627

9,

Instrumental mnoine {''ii

Deklinaeija neodreenih pridjeva 628Stupi\jevaivje (komparacija) pridjeva 63)

Tvorba komparativa 633Glasovne promjene u komparativu 635Naglasak u komparativu 636

Tvorba superlativa 636Glasovne promjene u superlativu 636Naglasak u superlativu 636

Deklinacija komparativa i superlativa 636Uzorci pridjevske promjene 638

ZAMJENICE (Stjepan Babi) 645 zamjenicama openito 645Imenike zamjenice 646

Line zamjenice 647Povratna zamjenica sebe 650Neodreene imenike zamjenice 651

Pridjevne zamjenice 653Posvojne zamjenice 653Pokazne zamjenice 655Neodreene pridjevne zamjenice 659

Napomena stupnjevanju pridjevnih zamjenica 662BROJEVI 663GLAGOLI 668

Glagoli i njihove kategorije 668Glagolski vid 669Nain vrenja glagolske radnje 671Kategorija stanja 672Kategorija naina 673Kategorija vremena 674Prijelaznost i neprijelaznost glagola (glagolska rekcija) 674

Nepotpuni glagoli 677Bezlini glagoli i bezlini oblici linih glagola 678Tvorba glagolskih oblika 678

Tvorba prostih glagolskih oblika 679Prezent 680Glagolske vrste 681

I- vrsta 681II. vrsta 689III. vrsta 689IV. vrsta g89V. vrsta 689V I

vrsta 695Imperfekt ^95A o r i

t '....'.'.'.'.'.'.'.'.'.'.'.'.'.'.'.'.'.'.'.'.'.'.'.'.'. 697Imperativ . . . 7(1flUlaKolski pridjev radni 707(jlat(olkj pridjev trpni 7U

Particip prezenta 713Particip perfekta 714

Tvorba sloenih glagolskih oblika 715Perfekt 715Pluskvamperfekt 716Futur 1 716Futur II 717Kondicionali 718Kondicional II 718Pasiv 719

NEPROMJENLJIVE RIJEI 721Prilozi 721Prijedlozi 724Veznici ^32estice 7 3 4Usklici 738

Mh U.

MILAN MOGU

POVIJESNI PREGLEDHRVATSKOGA

KNJIEVNOG JEZIKA

UVOD

1 Sve to ima oblik podlono je promjeni. Zato je razumljivo da se i jezikmijenja. Jezik se mijenja kad se bar jedna njegova jedinica, pod odreenimuvjetima, preoblikuje, a to preoblikovanje ne utjee na sadraj poruke.

Tijek jezinih promjena nazivamo povijeu jezika. Taj se tijek utvrujeuvijek poredbom podataka, i to tako da analiza potvrdi pravilo da jedinicea i b daju jedinicu c, ali ne i obrnuto, pa se vie ne zna da li je tamo gdje stojijedinica prije stajalo a ili b. Neobrativost odnosa meu jedinicama temelj jepovijesnom prouavanju jezika. Stoga je povijest svakoga jezika, kao i povijestuope, neprekidan slijed neobrativih promjena.

Jezina se povijest u razdoblju pisanih spomenika utvruje takoer pored-benom metodom koja se temelji na neobrativosti promjena. Ona se u pisanimtekstovima moe lake prepoznati i dokumentirati.

Ilustracije radi posluit emo se tekstom starohrvatske pjesme Poj eljno,napisane u drugoj polovici 14. stoljea. Jedan odlomak glasi:

Moja jedina Ijubvo i dragostiki isplnjujei vse eljetvojih istih radosti,eljno te, dobro, molju:ne othodi me.

Taj bi odlomak u suvremenom knjievnom jeziku glasio:Moja jedina ljubavi i dragostikoji ispunjuje sve eljetvojih istih radostieljno te, dobro, molim:ne odlazi od mene.

Usporedbom ovih dvaju tekstova moe se utvrditi da je u toku est stoljeadolo do odreenih promjena na fonolokoj, morfolokoj, sintaktikoj i leksi-koj razini. Meutim, iz samih se tekstova, iako su datirani, ne moe razabrati koiili od njih jezino stariji. To se utvruje poredbenom analizom.

U poredbenoj emo analizi prvi navedeni tekst oznaiti sa . drugi sa B.Sadraju izraza isplnjujei u tekstu A odgovara izraz ispunjin'e u tekstu B.'Juporf^lujui u tim tekstovima fonoloke jedinice, zakljuujemo da na mjestuformrna u (jedinica a) i 1 (jedinica t>) u tekstu stoji fonem u u tekstu . rnairia dvije jedinice (a i b) slile u jednu. Budui da se u tekstu B. samome

sebe, ne razabire oii kojih je prethodnih jedinica nastao fonem u, oznaujemo 14asa c. Tako se uspostavlja pravilo da jedinice a i b daju c. Kako je jezini t u (B) i 1 (A) u (B). Tek nakon ovakvoanalize moe se rei da je jezik teksta A stariji od jezika teksta B. Takavzakljuak potvruju i ostale spoznaje tekstu A, a navedeni se podaci mogui dokumentirati.

Historijsko-poredbena metoda o neobrativosti jezinih jedinica primjenjivaje i na ostalim jezinim razinama uporabom odgovarajuih pravila. Tako serazabiru znatne preobrazbe to nastaju u jeziku samim njegovim trajanjem, paine upravo to trajanje.

2 Preobrazba je pojedinih jezinih dijelova jezina evolucija. Ona nije u sva-kom asu sveobuhvatna. Naime, promjeni ne podlijeu istodobno svi jezinielementi (fonemi, morfemi, leksemi, sintaktemi), nego pojedini ili vie njih narazliitim jezinim razinama gotovo neprimjetno zamjenjuju druge, mlai sta-rije, ali tako da ni u emu ne ometaju komunikaciju meu ljudima, tj. uzajamnoprenoenje obavijesti. To i jest bit evolucije: kvantitativne se promjene u malimkoliinama gotovo ne primjeuju, pa ljudi zapravo ive u uvjerenju da se jezinoustrojstvo ne mijenja. Zamjena jednog jezinog elementa drugim, koliko godsama po sebi predstavljala promjenu kvalitete i skokovitost, i mora biti bez-bolna jer bi, u protivnome, oteavala ili onemoguivala prijenos obavijesti.

3 Postepenost promjena jezinih elemenata upuuje na evolutivnost ita-voga sustava. Evoluciju sustava vidimo stoga kao razliite stadije u organskimdijalektima istoga jezika. Zato su starohrvatski sustav iz razdoblja pjesme Pojeljno i dananji samo razvojni stadiji istoga narodnoga jezika koji je imao i kojiima svoj knjievni jezik. U okviru tako definiranoga jezika koji pokazuje povi-jesno jedinstvo vri se polagana evolucija.

4 Evoluciju jezinoga ustrojstva prouava historijska gramatika. Ali to jesamo jedan vid povijesti nekoga jezika. Drugi je vid prouavanje povijestinekoga jezika kao komunikacijskoga sredstva odreene sredine, pohranjenogu pisanim tekstovima ba te sredine i tako sauvanog. To je povijest pismenogaili knjievnoga jezika. Ona je ira od povijesti standardnoga jezika jer obuhvaai one pisane tekstove iste zajednice kojih jezino ustrojstvo nije bilo podvrgnutostandardizaciji. Zato knjievni jezik, ako je postao standardan, ima i predstan-dardno razdoblje, iako granica izmeu jednog i drugog razdoblja ne mora bitiotra. Standardizacija je proces koji obino poinje duboko u predstandardnomrazdoblju i na osobit nain povezuje povijest knjievnoga jezika, predstandard-noga i standardnoga, u jednu cjelinu. Budui da hrvatska knjievnost kao diohrvatske kulture sadri tekstove napisane i prije standardizacije, u ovom epregledu biti prikazana oba, predstandardno i standardno, razdoblje hrvatskogaknjievnog jezika.

5 Kad elimo razvrstati dananje junoslavenske jezike, onda kaemo da suse iz zapadnog junoslavenskog prajezika (ZJP) razvili slovenski i hrvatski ilisrpski jezik, a iz istonog junoslavenskog prajezika (IJP) makedonski i bugar-ski. Budui da su se ZJP i IJP razvili iz zajednikog junoslavenskog prajezikaMP), shematski bi se spomenuti razvoj mogao prikazati ovako:

mw i

slov.ZJP

U P

bug.

Iz ove se sheme razabire da je hrvatski ili srpski jezik u genetskolingvisti-kom smislu jedan slavenski jezik. Standardni oblik tog zajednikog jezikaupotrebljavaju danas u Jugoslaviji Hrvati, Srbi, Crnogorci i Muslimani.

Potpuniju sliku dobivamo kad pri razvrstavanju elimo utvrditi lingvistikesustave bez obzira na to imaju li se smatrati samostalnim jezicima ili njihovimnarjejima. Tada u ZJP moemo utvrditi etiri dijalekatne grupe koje premanjihovu geografskom poloaju, to su ga zauzele pri dolasku na Balkan, nazi-vamo: alpska (Al), panonska (Pa), primorska (Pr) i dinarsko-raka (Dr). Naa seshema mijenja i izgleda ovako:

ZJP = (Al + Pa + Pr + Dr)Alpska se grupa negdje do 12. stoljea prva odvojila od ZJP, inei u genet-

skom smislu jednu cjelinu slavenskih dijalekata, a panonska, primorska i dinar-sko-raka drugu. Razvoj je dakle bio ovakav:

ZJP = (Al + Pa + Pr + Dr) -> AI (Pa + Pr + Dr).Nakon toga raspada se druga grupa:

(Pa + Pr + Dr) - Pa Pr Dr.Iz Pa razvila se kajkavska grupa dijalekata, iz Pr akavska, a iz Dr zapadno-

tokavska, istonotokavska i torlaka (ili: prototorlaka). Prema tome. napodruju koje je graniilo s jedne strane (zapadne) alpskom grupom, a s druge(istone) makedonskom i bugarskom grupom bilo je ranije, u 1.2. stoljeu, petgrupa dijalekata ili narjeja. U 12. je stoljeu zapadnotokavska grupa poveza-nija sa akavskom i kajkavskom, a istonotokavska s torlakom. Od 13. do 15.stoljea torlaka se grupa polako udaljuje od istonotokavske primajui svevise odlike jezika koji su formirali tzv. balkansku jezinu ligu, dok se na kriutoga razdoblja poveava broj zajednikih crta izmeu dviju stokavtina, osobitou akcentuaciji (novotokavska akcentuacija). Tako su od tri razliita tokavskasustava dobivena dva. Stoga se moe rei da srpskohrvatski dijasistem imadanas etiri narjeja: kajkavsko, akavsko, tokavsko i torlako.

akavskim i kajkavskim narjejem govore danas samo Hrvati, torlakimamo Srbi, a govorima tokavskoga narjeja govore Hrvati, Srbi, Crnogorcii Mimlirnani.

19

-tokavsko je narje-je, kao uostalom i svako drugo, dijUKinU-m kuji ne realizira> u mjesnim govorima kao konkretnim dijalekatskim jedinicama. Iako jeivsko narjeje relativno kompaktnije od ostalih naih narjeja, ono se mo*

.odijeliti na nekoliko tipova. S obzirom na akcentuaciju postoji staroStokavskii novostokavski tip. Starotokavski govori uvaju u odreenim pozicijama staronaglasno mjesto, osobito postojano u sredinjem poloaju (npr. lopata,nepravda), dok je u novotokavskim govorima naglasak prenesen ne samo sazavrnoga sloga (npr. nog ~* noga, jezik jezik, ruka -~> ruka, nrd nrod)nego i sa sredinjeg (npr. lopata lopata, nepravda > nepravda). S obzirom narazliite reflekse staroga fonema postoje osnovni ikavski, ekavski i ijekavskigovori (npr. staro sngb realiziralo se kao snig, sneg i snijeg). Hrvati zajedno saSrbima, Crnogorcima i Muslimanima govore novotokavskom ijekavtinom,zajedno s Muslimanima novotokavskom ikavtinom, a sami upotrebljavajustarotokavsku ikavtinu (npr. dite-ditta) ili poluikavtinu (npr. tip dite-djetta.gdje se dugo reflektiralo kao i, a kratko kao je), ako, dakako, zanemarimo nekeperiferne kombinacije koje su u dijalektologiji vane, ali ovdje ne mijenjajuosnovnu sliku. Tri tokavska tipa to ih rabe Hrvati predstavljaju za njihveinsko narjeje u odnosu na akavsko i kajkavsko. Ali sva tri svoja organskanarjeja upotrebljavali su Hrvati i kao knjievni izraz. Na njima su sastavljalibiljeke, zapise, knjievna djela, isprave, pisma i druge tekstove. Taj izraz kaopokazatelj svekolike pismenosti i knjievnosti u Hrvata zovemo hrvatski knji-evni jezik. On je u svojim temeljima trodijalektalan, ali je isto tako u svompovijesnom protegu neprestanim proimanjem pojavnih razliitosti izgraivaosvoje dublje jedinstvo. Prikaz toga proimanja osnovica je ovom povijesnompregledu.

warn

PREDSTANDARDNO RAZDOBLJE

Predstandardno se razdoblje moe podijeliti u tri vea vremenska odsjeka,od kojih prvi obuhvaa pismenost i knjievnost hrvatskoga srednjovjekovlja,dragi jezini izraz u 16. stoljeu, a trei u 17. stoljeu i u prvoj polovici 18.stoljea.

1. period: jezik od 9/10. do 15. stoljeaU poetnim stoljeima balkanskoga ivota hrvatski su svjetovni i crkveni

dostojanstvenici pisali latinski. Taj se kolovani jezik nalazi na Trpimirovunatpisu (pro duce Trepim/ero/), naenom u Riinicama podno Klisa, a njime jezacijelo pisana i Trpimirova darovnica iz 852. godine, najstarija isprava hrvatskepovijesti (sauvana je u prijepisu iz 16. stoljea). I drugi tekstovi iz toga ranograzdoblja, uklesani u spomen kojem hrvatskom vladaru ili upanu, takoer sulatinski. Ali slavenska pismenost u Hrvata, kao uostalom i u ostalih Slavena,vezana je uz veliku irilometodsku zadau stvaranja obrednih knjiga nakonnjihova pokrtavanja. Hrvati su pokrteni prije misije solunske brae irilai Metoda, poto su se nali pod franakom dravnom, a to je uvijek znailoi crkvenom, vlasti. Tada su i u bogosluju upotrebljavali latinski jezik. Do vanepromjene dolazi u posljednjim desetljeima 9. stoljea kad za svoga treegboravka u Moravskoj umire Metod (885. g.), a njegovi uenici bivaju protjerani.Veina ih iz Moravske kree prema junoslavenskim zemljama jaajui i ireinovu vjeru na jednom slavenskom idiomu to ga nazivamo crkvenoslavenski(staroslavenski) jezik. Na tom su jeziku bile napisane prijeko potrebne liturgij-ske knjige, a za nj je bilo izraeno i posebno pismo zvano glagoljica. Tako jeirilometodskom misijom i slavenski svijet dobio svoj slavenski knjievni jezik.

Podloga je crkvenoslavenskom bila saobraajni jezik solunskoga zalea.Primajui dakle obredni jezik nakon kristijanizacije, Hrvati nisu rabili svojnarodni jezik nego latinski a poslije i crkvenoslavenski koji je hrvatskom jezikubio neusporedivo blii i mnogo razumljiviji od jezika to su ih zatekli u novojpostojbini na Balkanu (npr. ilirski, dalmatski i dr.), odnosno od crkvenogalatinskog jezika. U to doba duboke nepismenosti u Evropi alternativa je bila: ili opismeniti latinskim jezikom, to je - s obzirom na tadanji politiki odnossnaga - moglo voditi romanizaciji, ili prihvatiti kao svoj jedan knjievni izrazblUkog Mlavcnakog jezika, kao to je bio staroslavenski. Druga se'iniU razlonijom od prvi;.

Jednom prihvaen, pustio je crkvenoslavenski jezik u Hrvata duboko konjele. Osobito se proirilo njegovo prvotno pismo, laKoljica, koja )n uprav,u ovim stranama oble likove svojih grafema zamjenjivala uglatim (usspur riprzaobljene linijo grafemu 4> prema uglntima 1 za Ionom v, znak Ji. naprarri;LTb ci, znak *- prema Oil za , znak prema i)h za I, znak * prema & z,vokal , itd). Ali koliko god bio ustaljen u obrednim knjigama, i u laj ,knjievni jezik ubrzo prodrli elementi vlastitoga narodnog jezika, stvarajiu,tako tzv. hrvatsku redakciju crkvenoslavenskoga jezika. U crkvenoslavenskimtekstovima hrvatske redakcije dolazi do istih zamjena fonema koje su se, netoranije, zbile i u narodnom jeziku. Tako se npr. fonem zamjenjuje sa e (meso mj.stsl. meso. govedo mj. stsl. govedo, G*, due mj. stsl. due), fonem zamjenjujese sa u (ruka mj. stsl. rka. posuda mj. stsl. posda, AJ enu mj. stsl. ene), fonem.v zamjenjuje se sa i {riba mj. stsl. ryba, kobila mj. stsl. kobyla), gube se kratkivokali i u tzv. slabim poloajima, ponajprije na kraju rijei (Nj grade mj. stsl.gradb. rajO mj. stsl. rajh, dva mj. stsl. dva) i dr. Unoenje elemenata narodnogagovora, ukljuujui ovamo morfoloke i leksike inovacije, nije u svim teksto-vima jednakog intenziteta, ali je sm postupak postajao sve vieobiajem. Stoga je razumljivo da se u neliturgijskim tekstovima koji su seodnosili na javni i drutveni ivot odraavao narodni jezik. Takav je jezikuklesan u prve hrvatske spomenike, kao to su Krki natpis i Valunska ploa iz11. stoljea s najstarijim oblijem hrvatske glagoljice (npr. granato M, poluglasu obliku kljua i dr.), pa Grdoselski ulomak i Senjska ploa iz 12. stoljea i,dakako, Baanska ploa (oko 1100. g.) kao najvei i najvredniji tekst samogapoetka hrvatske pismenosti. Baanska ploa ima sve odlike starohrvatskogajezika 11/12. stoljea s tek pokojim elementom crkvenoslavenskoga liturgij-skoga jezika.

Uz dlijeto je i pero ispisivalo tekstove. Meu najstarije hrvatske glagoljskerukopise ubrajamo iz 11. stoljea Kloev glagolja, a iz 12. stoljea Beke listiete Londonski i Grkoviev odlomak. Rukopisna su djela nastajala u tadanjimsamostanskim skriptorijima gdje su popovi glagoljai i redovnici sastavljalii opremali knjige za liturgijske i neliturgijske potrebe. Raznolikost namjena,tehnika dotjeranost i adekvatan odabir jezika u glagoljakim knjigama svjedoi ekonomski jakom i viestruko obrazovanom sloju pismenih ljudi kakvi su bilinai glagoljai. Zbog toga itava hrvatskoglagoljska knjievnost pokazuje izvan-rednu vitalnost kroz stoljea: broj se knjiga poveava, raste i njihov obujam,a jezik dobiva sve vie odlike govora onih kojima je namijenjeno tivo. Domaegovorne crte prodiru najprije u onaj dio obrednih tekstova koji ne pripadajumisnom kanonu (tj. nisu vezani uz nepromjenljivi dio mise, pa se zovu nekanon-ski), dok se u kanonskim tekstovima potivala crkvenoslavenska knjievnanorma. Budui daje podruje akavskoga narjeja, tada veoma dugako u obal-nom pojasu i veoma duboko u unutranjosti, bilo teren prve pismenosti, neka-nonski su tekstovi glagoljakih knjiga proarani prvenstveno akavskim ele-mentima. Stvoren je tako poseban knjievni izraz kao spoj hrvatske redakcijecrkvenoslavenskoga jezika i akavskoga narjeja. U taj e amalgam ui. u dru-gom periodu, i kajkavizmi koliinom dodue mami, ali funkcionalno ravno-pravni elementi. Od samog se dakle poetka pokazuje u Hrvata mogunostizgradnje knjievnoga jezika ukljuivanjem dijalekatno razliitih, ali vlastitihsustava. Od tog vida polidijalekatnosti do drugog vida, tj. do stvaranja knjiov-nojezinog tipa na svakom spomenutom organskom narjeju u okviru vlastiteknjievnosti bio je samo jedan korak.

Kakav god bio po sastavu, jednonarjean ili vienarjean, pisani et jir/j. naem podruju gdje se njegovala slavenska liturgija poinje rabiti i za ostalenamjene, ulazei u sve pore ivota. Ta se sveobuhvatnost takoer potvruje odpoetka hrvatske pismenosti. Ve spomenuta Baanska ploa zapravo jepravni dokument. Istu funkciju imaju u 13. stoljeu Vinodolski zakonik, pisankurzivnom glagoljicom i stiliziranim narodnim jezikom, i Razvod istarski, pisanjazikom hrvakim kao punopravnim uz njemaki i latinski. Pisarska je tradi-cija bila uzrokom to su u takvim i slinim spomenicima sauvani odreenimorfoloki, sintaktiki i leksiki crkvenoslavenizmi. To nije bila prepreka razu-mijevanju; tovie, knjiki su izrazi mogli davati dokumentima ton uenostii vjerodostojnosti.

Ali tekoa je ipak bilo, i to tamo gdje se nije oekivalo. Radi se pismu.Naime, svako je pismo, kao i govor, u lingvistikom smislu jedan od nainamaterijalizacije jezika. Zato je pismo uvijek odreeno jezikom, ono se stvara zaodreeni jezik jer ga jedino tako moe materijalizirati. To znai da se najprijemora odabrati jezik za koji se onda izrauje sistem znakova. A glagoljica je,koliko god bila slavenska, napravljena ipak za crkvenoslavenski jezik. Zato suu biljeenju hrvatskoglagoljskih tekstova nastajale vee ili manje tekoe: kako,npr., za biljeenje akavskih fonema ili njihovih sljedova iskoristiti crkvenosla-venske grafeme erv ili * ta i dr. Prilagodbi je stoga moralo biti, jermehaniko prenoenje cjelokupne grafije iz jednoga jezika u drugi jednostavnonije mogue.

Nita bolja situacija nije bila ni kad su Hrvati preuzeli irilicu koja se prekoZahumlja i Duklje proirila sve do Jadranskoga mora, zahvativi osobito junekrajeve. Glagoljice je isprve nesumnjivo bilo i na jugu, ali je irilica tamo ubrzoojaala, javljajui se sporadiki i sjevernije gdje je inae glagoljica bila domi-nantna.

Preuzevi irilicu, Hrvati su otada biljeili tekstove crkvenoslavenskogai svoga jezika na dva naina: glagoljicom i irilicom. Budui da je grafijapodlona jeziku, a ne obrnuto, nema u poetku bitne razlike u organizaciji tekstapisanog glagoljicom ili irilicom. Jednako se upotrebljavaju slavenska slova. Tose dobro vidi kad se npr. jezik Povaljske listine, jednog od prvih hrvatskihirilikih spomenika iz 1184. godine, usporedi s jezikom istodobnih hrvatskihglagoljikih tekstova: svugdje su u knjievno stiliziranu akavsku podloguutkani crkvenoslavenizmi.

U doba kad je glagoljica tek pustila svoje mladice u Hrvata, prihvaanje jojednoga pisma, irilice, razumjeti se moe samo jezikom. Naime, crkvenoslaven-ski je imao tada sve odlike knjievnoga jezika, iji su tekstovi bili napisanii jednim i drugim pismom. Usvajanjem jezika usvojena su i njegova pisma.Budui da su zbog pripadnosti istom jeziku bile obje grafije u ravnopravnupoloaju, esto su supostojale, ali tako da je jedna od njih na odreenomprostoru bila ea, druga rjea.

Pored nove slike u grafiji razabire se i nova slika u jeziku. Uz tekstove saakavskom podlogom javljaju se i tekstovi sa tokavskom osnovicom. Suposto-janje tih dvaju sustava osobito je uoljivo na junom, irilikom dijelu hrvat-skih zemalja, ali i isto tako primjetnim utjecajem akavsko-crkvenoslavenskoghibridnog jezika sa sjevera. Meutim, osim jezinoga utjecaja sa sjevera bilo jei utjt.-aja lagoljikog pisma na iriliko, koji je takoer iao od sjevera premajugu. Naime, pori utjecajem se glagoljice mijenja oblik nekih irilikih gra&ma.odnoiino odreeni fonom i poinju biljeiti neto drugaye. Toj e posebnosti

SS

irilice pridonyeti uskoro i latinica, kad Hrvati i njome zapornu puati telcutovi-svoga jezika. Pa ipak: unato paleografskim preoblikamu, uz irilicu e gotov ruvijek biti vezano ime njezina srpskog porijekla, pogotovu u opreci prerru.latinici jer tada srpski moe znaiti i slavenski.

Druga je dakle faza poetnoga perioda karakteristina po tome UJ JIu pisane tekstove unijela dvojstvo: u jeziku se pored akavsko-crkvenoblavenskog hibrida javlja i tokavsko-crkvenoslavenski, dok se u pismu pored glagoljice nala i poneto preoblikovana irilica. Osim toga, crkvenoslavenski elementi polako nestaju u djelima svjetovnoga sadraja, a sve su rjei i u neliturgij-skim tekstovima. Tako je pripremljen put organskim dijalektima na koje e seu potpunosti oslanjati knjievni izrazi.

Od sredine 14. stoljea, od zadarskog Reda i zakona sestara dominikanki(1345. g.) i ibenske molitve (iz priblino istoga vremena) poinju se hrvatskitekstovi pisati i latinicom. U sklopu onoga to joj je prethodilo, pojava jelatinice, s jedne strane, sasvim neobina, s druge pak, sasvim razumljiva.Neobina je ne samo zato to je uspjela prodrijeti na teren na kojem su se veupotrebljavala dva pisma, i to oba slavenski bliska, nego i zato to je latinicauspjela oba pisma potisnuti i, zatim, istisnuti. Paleografski razlozi oito nisumogli biti uzrok takvu razvoju jer glagoljica i irilica nisu u 14. stoljeu postalenekako neobinije ili egzotinije; i tada su, naime, bile jednako obine i itkekao i ranije. tovie, glagoljica je, npr., dotada ve prola svoju prvotnu statinui neritmiziranu fazu, kada je svako slovo bilo zasebne veliine i poloaja, teeida se izmeu dvije linije oblikuju slova istog duktusa s jednakom prostornomcezurom. Upravo od polovice 14. stoljea i u 15. stoljeu dosee glagoljica svojumjetniki vrhunac, postaje grafiki skladno pismo u epigrafici i, osobito,u liturgijskim knjigama. Stoga pojavu latinice u nas valja vezati uz poticajsvakom pismu, uz jezik. Tu je latinica imala svojih prednosti. Naime, u poet-nom su se balkanskom periodu hrvatska osobna i mjesna imena ve biljeilalatinicom u latinskim ispravama (uspo. Dobroslaua, Dobriza, Marica). Napro-tiv, glagoljica i irilica dolaze ovamo kao pismo drugog idioma koji je u svihSlavena figurirao jedino kao knjievni jezik. Prema tome, imena su se, dakleizrazi nesumnjivo organskih dijalekata, biljeila prije latinicom negoli glagolji-com i irilicom. Budui da su elementi narodnoga govora, kako smo opisali, veprevladali u crkvenoslavenskim tekstovima i via facti postali knjievni, latinicisu se kao prvotnom pismu upravo tog domaeg izraza sasvim otvorila vrata.Nastala je tako mogunost da se hrvatski tekstovi biljee trima pismima. Ta jenova situacija potrajala relativno dugo, ako se gleda cjelina knjievne proizvod-nje, ali je uporabna vrijednost pojedinoga pisma znatno promijenjena: glagoljicase povlai na teren gdje su crkvene vlasti doputale sluenje mise na crkvenosla-venskom jeziku (senjska i krka biskupija), i tu se upotrebljavala uglavnom zaknjige nabonoga karaktera; povlai se i irilica s obale u unutranjost, a pre-vlast dobiva latinica.

Biljeenjem hrvatskih izraza latinicom u inojezinim spomenicima stvorenje kakav-takav uzus u oznaivanju fonem jednog slavenskog idioma. Iako senajee radilo biljeenju stranaca, tu su praksu dobrim dijelom nastavilii domai pisci kad su pisali hrvatski. Naime, odreena grafika rjeenja koja suu latinici prevladala u okviru tzv. oblog tipa gotike minuskule u latinskimi talijanskim spomenicima, prenesena su i na biliee^e naih rijei.

Ali zapoeta su tragala i za samostalnim rjeenjima. U tom su pogleduzanimljivi neki postupci starih hrvatskih latiniara. Prvo, kod veine se zapaze24

I t i l ?

tendencija prema monografskim rjeenjima, tj. prema nastojanju da se -stavi jednadba jedan znak = jedan fonem, iako taj jedan znak nije bio u svih isti,pa slovni nered stvara poneto drugaiji dojam. Zbog monografske se tenden-cije a) ne upotrebljavaju geminate i b) uvode dijakritiki znakovi. Poznato je dau glagoljikim i irilikim tekstovima nema geminata jer ih nije bilo ni u staro-slavenskom jeziku. Budui da ni u hrvatskom jeziku nema geminiranih fonema,nema ih kao grafema ni u glagoljikim, ni u irilikim, pa ni u latinikimtekstovima toga jezika. (Druga je stvar to je pokoji latiniar znao gemmatomoznaiti negemimrani fonem, npr. palatal, odnosno upozoriti na krainu iliduljinu vokala.) to se tie dijakritikih znakova, oni su najee vezani uzproblem biljeenja palatalnih konsonanata. Neka su rjeenja ve postojala, kaoto je npr. dodavanje supskripta kod grafema (da se znakom napravi razlikaizmeu fonema i ). Odreene je dakle dijakritike ve bilo na samome poetkuhrvatske latinice, ukoliko dijakritikim znakom smatramo svaki, i nadrednii podredni, dodatak slovu kojim se oznauje posebna fonoloka vrijednost. Taje se nain biljeenja proiriti u narednom periodu. Drugo, monografski principnaruavaju dvoslovi i vieslovi. Ali njihova je sudbina razliita: neki su ograni-eni na tek pokojega pisca i kratka su vijeka, drugi su u irokoj upotrebi i dugotraju. Razlinost u upotrebi moe upozoravati na injenicu da su neki digramibili prihvatljivi kao zapisana govorna realizacija, drugi manje prihvatljivi jer su,oito, stvarali nedoumice: pripadaju li u govornom slijedu jednom fonemu ilisekvencvji fonema. U tom je pogledu posebno instruktivna sudbina dvoslova glza oznaivanje fonema I i dvoslova gn za oznaivanje fonema . Najprije trebarei: a) da se ti dvoslovi upotrebljavaju od samoga poetka hrvatske latinice, b)da ih upotrebljavaju svi stari hrvatski pisci i c) da se upotrebljavaju, baru primorskom dijelu Hrvatske, najdue. Time pripadaju redu najrairenijihi najstabilnijih digrama. Druga je njihova karakteristika da su oba preuzetazacijelo iz talijanske ortografije. Ali upravo njihova stalnost kroz nekolikostoljea moe uputiti na dublju vezu izmeu onoga to je u hrvatskoj predlati-nikoj grafiji bilo i onoga to su nudili strani latiniki modeli. Naime, u hrvat-skoglagoljskoj se knjievnosti fonem } pisao ne samo znakom h. tj. kao i fonemi, nego i dvoslovom &> (erv + 1). Isto se tako fonem nije pisao samoznakom F tj. kao i fonem n, nego i kombinacijom ne F (erv + n). Tako se npr.u Petrisovu zborniku iz 1463. godine nalazi - ako transliteracijski zapiemo- jludi }udi, pritejle prijateje, a u darovnici Bernardina Frankopana (izkasnijega razdoblja) zapisano je zemjle zemje, zadovojlno zadovojno, dobro-vojlna dobrovojna, odnosno jnve nive, jnemu emu, jnegovu negovupored, dakako, iminje iminje i imenje imenje. Takva je tradicija moglapomoi da se talijanski dvoslovi gl i gn za I i shvate kao jl i jn, pogotovu tou mnogih naih latiniara nalazimo znak g kad se eli fonem j istaknuti (uspor.npr. imperat. pogledagte pogledajte : prez. pogledate, pridjev boxge boje: VJ boxe boe). Na taj se nain dobiva sukladnost znakovlja u kojoj sudvoslovi jl i jn oznaivali sliven izgovor j i , a dvoslovi Ij i rabili su se zanesliven izgovor sekvencija 1-j i n-j. Koliko je koji stari pisac bio svjestan ovogpravopisnog suklada i sklada to izvire iz tradicijske vertikale, ne moe sedecidirano rei, ali uporna invarijantna upotreba iznesenih rjeenja kod / i (zarazliku od drugih palatala) pokazuje da su pisci takva rjeenja osjeali kao svojai instinktivno ih prihvaali. Takvu pretpostavku potvruje, s jedne strane,':injenic:a da je izmeu hrvatske glagoljake i neglagoljake knjievnosti posto-jala mnogo vrSa veza nogo sto se donedavna mislilo, a s druge, da su neki

2S

kasnyi postupci kao nastavak upravo takva poimanja preneseni Cak i u irilicu^at i ja Divkovi). Takvo je proimanje triju pisama ujedno izraz pripadnostiistom kivjievnotn jeziku.

Na prijelazu iz prvoga u drugo razdoblje pojavljuje se u Hrvata jedna osobitovana djelatnost vezana uz knjigu - tiskanje knjiga. Prvenstvo u toj djelatnostipripada glagoljici, i to Misalu iz godine 1483, a zatim relativno kratkom alibogatom periodu senjske glagoljske tiskare (Misal 1494 - Mirakuli 1508). Kolikoje god pojava tiskarstva na naem tlu blistava nova stranica u povijesti knjigei potvrda glagoljake intelektualne i ekonomske snage, njezin je domet svedenuglavnom na potrebe svakodnevne sveenike prakse. U jezinom se pogledunije dobilo nita novo: jezik je ikavsko-ekavski tip akavtine kakva se tadarabila u sjevernoakavskom pojasu (i u Senju) s poneto utjecaja crkvenoslaven-skoga jezika. To je zapravo dokaz afirmacije organskog narjeja koje je upotri-jebljeno kao knjievni izraz u repertoriju teolokog i drugog nabonog glagolja-kog tiva.

Nastupom, prodorom i laganim povlaenjem glagoljice i irilice moe seoznaiti prvi period predstandardnoga razdoblja. Stoga je prihvaanje latinicevie znak poetka novoga perioda negoli zavretak prethodnoga. Na jezinomplanu prvi je period karakteristian po usvajanju crkvenoslavenskog jezika,odnosno izgraivanju njegove hrvatske redakcije, ali i po neprestanom povea-vanju akavskih i tokavskih elemenata u jeziku pismenosti. Zato pojava organ-skih dijalekata kao knjievnih izraza, iako pripada poetnom razdoblju, zapravoje najava njihovih punih afirmacija u narednom.

2. period: jezik 16. stoljeaDrugi se period hrvatske jezine povijesti po mnogo emu razlikuje od

prvoga. Vremenski je krai i nije tako stupnjevit u razvojnim fazama. Osnovna jerazlika meu njima ipak u tome da se a) u prvom poelo ni od ega i b) da su seu relativno mirno vrijeme prvoga perioda dogaale vane jezine promjene- izgubljena su, npr., etiri vokalna fonema (y, , e, o), nestalo je slogotvornoga },pomaknuto je akcenatsko mjesto, promijenila se konfiguracija rijei -. dok jeu drugom periodu jezini razvoj neto mirniji, ali je vrijeme burno zbog ratovai migracija, pa je osim najzapadnijeg akavskog otoja i jo pokojeg punkta svedrugo tako ispremijeano da su se odjednom nali zajedno istodijalekatni i raz-nodijalekatni govori koji se ranije nisu ni dodirivali; ak je u tom velikommeteu nekoliko grupa govora jednostavno raspreno netragom.

Pri tendenciji sve ee upotrebe akavskoga i tokavskog narjeja kaopismenog sredstva komunikacije stvarna je novina na poetku ovoga periodaulazak kajkavskoga narjeja u krug jezika hrvatske pismenosti i knjievnosti.Tekstova pisanih kajkavski moralo je jamano biti i prije pojave prvih poznatihdjela. udno bi, naime, bilo da poetak pisanoga perioda nekog naeg narjejanajavi tiskano djelo, kao stoje sluaj s Dccretumom Ivana Pergoia (objavljeno1574. godine). Kad su se u drugoj polovici 16. stoljea pojavila kajkavskaknjievna djela, pokazalo se da su i u kajkavskoj sredini prisutni elementidrugih dijalekata. Zato se ne bi moglo rei daje Pergoiev Dccrctum stvarnipoetak kajkavskog knjievnog jezika. Uostalom, indirektnih potvrda kajkav-skim pisanim tekstovima ima i prije Ivana Pergoia, pa i znatno prije Nrmislimo ovdje toliko na molitvenik Katarine Zrinske iz godine 1560. i na druge26

nesauvana djela, koliko na kajkavizme kojima su dobrano proarani glagoljskikodeksi, kao Sto su npr. Petrisovzbornik (148. g.) i Kolunievzbornik (I486, g.),odnosno drugi neliturgijski tekstovi akavsko-crkvenoslavenskog hibrida.Apstrahiramo li u takvim tekstovima crkvenoslavensku komponentu, koja jegdjekad relativno slaba, dobivamo zapravo akavsko-kajkavski hibridni jezik,sasvim uobiajen u 15. stoljeu u Istri i sjeverozapadnoj Hrvatskoj, osobito naposjedima knezova Zrinskih i Frankopana. Tim je jezikom pisana veina knji-evnih djela pod zrinsko-frankopanskim okriljem, ali i upravno-pravni spisi,ukoliko nisu bili inojezini. Bilo je, dakako, i kajkavsko-akavskog hibrida, akotako nazovemo kajkavske tekstove u kojima ima vie ili manje akavskihosobina. Takvo je obostrano prepletanje oblika razliitih narjenih izvorapostalo mogue zato to su se oba narjeja, dakle i kajkavsko, ve upotrebljavalakao knjievni izrazi. Nastaju tekstovi u kojima je, estom upotrebom, polakootupila spoznaja razliitoj dijalekatnoj pripadnosti nekog morfema ili leksema.Zato se i dogaalo da kakav izvorni kajkavizam dopre daleko na jug kao sastavnidio onog jezinog utjecaja to je, u okviru iste knjievnosti, iao od sjeveraprema jugu. Ali bilo je i obrnutoga uljecaja; vidi se to po mnogim akavizmimai tokavizmima u kajkavskim tekstovima. Otvorenost prema drugim hrvatskimnarjejima kao izrazita crta kajkavskoga knjievnog jezika inicirana je i time tokajkavski pisci ne samo da nisu pisali jezikom svoga ueg zaviaja nego nisu nihtjeli tako pisati.

Jednom uspostavljeno, proimanje hrvatskih pisanih dijalekata ne prestaje,iako se u pojedinim etapama razliito manifestira i unato vrlo nepovoljnojnovonastaloj situaciji. Naime, 15. i 16. stoljee moe se oznaiti kao cm periodu povijesti svih junoslavenskih naroda, pa tako i hrvatskoga. Godine 1493.dolazi do poznate krbavske bitke, porazne za Hrvate. Tada, prema zapisu popaMartinca u Novljanskom brevijaru, Turci nalegoe na jazik hrvaki... tagda erobijahu vse zemlje hrvake i slovinsk do Save i Drave dae do Gore Zaprte(Gora Zaprta = Moslavina). U naem je kontekstu Martineva tualjka zanim-ljiva ne samo zato to se pod nazivom jezik misli narod nego i po informacijida su na teritoriju Krbave sve do kraja 15. stoljea boravili hrvatski govornici.Migracije uzrokovane turskom najezdom dobrano su ispremijeale stanovnitvou hrvatskim pokrajinama, pa se dijalekatna slika predmigracijskog i postmigra-cijskog stanja uvelike promijenila. akavsko je narjeje konstantno gubilo svojprostor, da bi se nakon nekoliko stoljea svelo na uzak primorsko-otoni pojaskoji ak ni na kopnenom dijelu nije ostao kompaktan, nego je na podosta mjestarazdvojen tokavcima koji su gdjegdje, osobito na junom dijelu, preli i prekomora na najblii im dio otoka. Osim toga pomicali su se i oni akavci koji nisuneposredno osjetili tursko kopito, mijeajui se s drugim akavcima ili pakstvarajui oaze na podrujima drugih narjeja i drugih jezika (Austrija, Maar-ska, Slovaka, eka). Stanjilo se tako i izduilo akavsko narjeje u pravcusjever-jug kao kostur, ali mu nikada nije bila prelomljena kraljenica. A ulogu jekraljenice odigralo ovdje more koje se pokazalo vrim od kopna jer jepovezivalo i tako odralo dijelove akavskoga organizma. Uz tu je komponentuprostorne strukture stajala druga, kulturoloka. Koliko god bilo nevjerojatnoi neprosjeno, injenica je ipak da je jedna relativno mala pismenost i knjiev-nost, kakva se u hrvatskim stranama formirala do 15/16. stoljea, izdrala tolikukugu ratova i unitavanja. Njezina se snaga nalazila upravo u meudijalekatnomproimanju koje je uza sve osjetljive razlike stalno odravalo, pa i jaalo svijest

To potvruje i staivje u hrvatskom everozapadiioin kompleksu, tak urtaloistiiu lia so na tom prostoru jav^aju dva suprotnu vjerska pokreta: protestanti-un i katolika obnova. Kad se razmotri jezik, u ne poruka kajkavskih stoljea, zapaa se gotovo isti odnos prema jeziku kao kod akavaca koji BU bilizahvaeni protestantizmom. Zato je u jezinoj povijesti vidljiva gotovo nepomu-ena razvojna linija.

Da se protestantizam u jezinom izboru nadovezuje na hrvatskoglagoljaSkutradiciju, pokazuje ve izbor glagoljice za tampanje Prvog del Novog testa-menta i Drugog deJa Novog testamenta, odnosno objavljivanje irilicom obajudijelova Novoga testamenta (1563). tovie, tip je glagoljskih slova preuzet bas izglagoljakih misala i brevijara; naime, taj su tip slova nemki metri iniliizdesti, izsei tere izliti. S irilskim je slovima isto, samo to su protestantiizbacili vele onih grkih nadmetic, rariev ili titulov, zato va tenju malo ilinitar prude da nego priprostih ljudi mute. I u pogledu na jezik podosta jedodirnih toaka. Prvo, umjesto latinskoga jezika u crkvi treba upotrebljavationaj koji je puku razumljiviji. Zato u crkvenoslavenske tekstove ulaze elementinarodnoga govora, a protestanti nastoje da upravo ti elementi budu podlogomjeziku njihova tiva. Drugo, da bi proirili svoj vjerski nauk, i glagoljai i prote-stanti slue se hibridnim tipom jezika: prvi crkvenoslavenskim s mnogo akav-skih, kajkavskih i tokavskih crta, drugi akavsko-kajkavsko-tokavskim. Dokje glagoljae na irokom prostoru povezivao crkvenoslavenski jezik, protestantiele da ih povezuju narodni govori. Zato Antun Dalmatin i Stjepan KonzulIstranin prevode Bibliju va ovom naem slovinskom ili hrvakom jaziku kojise s kranskim jezikom mnogo sklada da bi taj prijevod posluio naiprvo vam,Hrvatom i Dalmatinom, potom takaie Bonakom, Bezjakom, Srblanom i Bu-garom. Tu se prvi put naziru vizije, barem programske, jeziku koji bi biorazumljiv svim Junim Slavenima. Takvih e pogleda biti u nas jo, ponavljat ese puna tri stoljea kao sastavni dio ovog ili onog programa, ali uvijek bezrezultata. Pa ipak: iako uskih okvira i slaba odjeka, protestantski je pokuaju Hrvatskoj bio potpora onim strujanjima koja su vodila zametku jezinogastandarda. Osim toga, on je na sjeverozapadnom podruju hrvatskog jezinogkompleksa bio pravi nastavak onoga to je na irem podruju bilo zapoetoi podloga onomu to je na tom irem podruju slijedilo.

Iako po vjerskom nauku suprotni, kajkavski pisci katolike obnove polazeu izgradnji knjievnoga jezika od istog principa kakav su imali protestanti, tj. odhibridnog tipa jezika. Razlog su tome bile nepromijenjene politike prilike.Naime, zbog turskog je ognja i maa predmigracrjski kajkavski prostor biotakoer suen te se njegovo stanovnitvo zbilo na podruje triju upanija:zagrebake, varadinske i krievake. Slijegalo se tu ve od 15. stoljea mnotvoizbjeglica iz porobljenih akavskih i tokavskih krajeva. U toj novoj situacijinastajao je, naroito u gradovima koji su mogli primiti vei broj izbjeglica,zajedniki kajkavski govorni jezik koji je onda postao osnovicom knjievnomujeziku. I inae je u kajkavskoj sredini 16. stoljea postalo obiajem ne samo daknjievni jezik u dobroj mjeri divergira od govornoga, jer se u njemu nalazeelementi s razliitih kajkavskih podruja, nego su se u taj jezik ukljuivalei nekajkavske jezine crte, kako bi se proirio krug korisnika knjige. Takvostanje zatjeemo ve u Pergoievu Decretumu napisanom slovjenskim jezi-kom*, tj. onim koji se u latinskom predgovoru zove lingua illyrica. U kajkav-sko je tkivo svoga djela utkao Pergoi i nekajkavske elemente, kao to su npr.otac, konac, odvitak batinik, iminje imetak, na nom mistu smjesta.2

p r e t i , ruka, to (drugo je to u znaenju tko ega takoer ima u Pergo-ia). U Vramevim se pak djelima zapaa ponajprije unoenje jezinih eleme-nata drugih kajkavskih sredina, npr. sjeverne (varadinske), i ujednaivanjeitavog jezinog materijala. Paralelno s tim Vramec vodi rauna i nekajkav-skim elementima, i to zadravanjem pokojeg starijeg oblika koji u 16. stoljeuvie nije bio svojstven kajkavskom narjeju, ali jest drugima, ili prihvaanjemoblika koji se u kajkavskom narjeju uope nisu bili razvili. Ove e tendencijeu jeziku kajkavskih pisaca narednoga stoljea biti jo oitije. U okviru naegapromatranja vano je utvrditi: iako organski govori kajkavskoga narjeja nisubili tako bliski nekajkavskim govornicima, jezik im je kajkavske knjievnostibio mnogo blii jer su u njemu nalazili elemente vlastitog pisanog jezika.

Osim toga, u meusobnom komuniciranju vie nije bilo problema nis pismom. Naime, glagoljica je u neto eoj upotrebi jo samo na sjevernoa-kavskom podruju, na junoakavskom i tokavskom terenu ve se uvrstilalatinica, koja, uz supostojeu irilicu, sve vie jaa, dok na kajkavskom dijeluglagoljica i irilica nisu ni u prethodnom periodu bile pustile veoma dubokkorijen. Zato je latinica bila normalno pismo onima koji su dolazili u kajkavskusredinu. Protestantski je pokret nastojao vratiti ivot glagoljici i irilici i nakajkavskom podruju, proiriti ak oba pisma sa sjevera prema jugu i istoku, alisve je to bilo kratka daha. Kad se protestantizam u Hrvata ugasio, splasnulo jekod njih i zanimanje za ta dva stara slavenska pisma. Dominaciju latiniceu kopnenoj Hrvatskoj vie nita nije moglo sprijeiti. Naprotiv, pomogle su jojtadanje kajkavske veze s maarskom literaturom gdje je latinica ve imaladugu tradiciju.

Tako se na sjeveru Hrvatske zatvorio prostorni krug kajkavske knjievnostis latinicom kao jedinim pismom i s jezikom vrlo jake interferencije narjeja. Biloje to podlogom stvaranju novog tipa knjievne produkcije namijenjene jednomdijelu cjeline koju smatramo hrvatskom knjievnou. Radi se tzv. pokrajin-skoj knjievnosti. Iako pokrajinski upravljena, taje knjievnost imala sve bitneelemente svoje opstojnosti: dobre pisce i vrijedna djela. A dobila je i poseban tipknjievnoga jezika prihvatljivog itateljima razliite dijalekatne baze. Razlii-tost se smanjivala na nekoliko naina: zanemarivanjem sasvim lokalnih dijale-katnih osobitosti, ukljuivanjem onih jedinica iz drugog narjeja koje nisu boleoi (jer su se djelomino nalazile i u vlastitom dijalektu) i preuzimanjem dijelaleksika. Leksikog je inkorporiranje bilo nekoliko vrsta, ali su se najvie rabilitzv. kontaktni sinonimi (npr. u djelima Antuna Vramca: templm ali cir&va.doctor ali vra i si.). To je zapravo bio samo nastavak stare prakse jer su takvomkontaktnom sinonimikom ispunjeni mnogi nai tekstovi od samoga poetka.Zato se postupak kajkavskih pisaca 16. stoljea u vezi s jezikom potpunouklopio u vertikalu povijesnoga razvoja i via facti uvrivao dobre temeljestvaranju knjievnog standarda za sve govornike kajkavskog dijela Hrvatske.

I na jugoistonom je dijelu hrvatskih pokrajina, onom to je obuhvaaojunoakavsku i tokavsku zonu, nastala u to doba knjievnost koja se. zbogistih razloga kao i na sjeverozapadu, moe smatrati pokrajinskom. Njezin jepoetak u znaku Marulieva stvaralatva, odnosno djelatnosti dubrovakoga,hvarskog i zadarskog knjievnog kruga. Postaje gotovo neshvatljivo da je natom prostoru - u neposrednoj blizini turske opasnosti i u izuzetno nepovoljnimekonomskim prilikama, gdje se ni Republika nije osjeala sasvim sigurnom- prohujala knjif-vnoHt ija su mnoga djela dosegla veoma visok umjetnikidomet. Razumije HP rJa je onda i jezik to knjievnosti morao biti toliko izgraen

39

da udovolji potrebama rafiniranog poetskog iskaza. Tetku je pretpostaviti tla biknjiivno stvaialastvo lt. stojea, zapoeto u junim stranama Miiiulievurjpryevodom Kempeneve Imitacije (150) i originalnom Juditom (lf>0)), ,\,,nastati ni od ega, tj. bez ikakva naslanjanja na knjievnu produkciju piettiodnoga perioda i bez izazova knjievne Evrope. Novija istraivanja pokazuju da tuse stari hrvatski pisci, gradei novo, neprestano vraali svojemu srednjovjekov-lju kao knjievnom izvoritu. Iz toga je izvorita preuzimana vrlo esto frazeologya i terminologia, ili je po uzoru na nju izraivana nova, da bi se zadovoljilavelike potrebe u sferi svekolikog duhovnog stvaranja. Osnovno je ipak bilo da jejezini kd poivao na organskim narjejima. Zato npr. Marulieva hrvatskadjela predstavljaju nedvojbeno knjievnu akavtinu, a Drieva, i Dorei Marina, knjievnu tokavtinu, bez obzira na kontroverze o dijalekatnoj osno-vici jezika prvotnog slavenskog ivlja u Dubrovniku. Meutim, ubrzo se opaauzajamna interferencija dvaju narjeja koja pripadaju istoj knjievnosti, i tou prvoj fazi ovoga perioda jaim prodorom akavskih elemenata u tokavsketekstove, a u drugoj obrnuto. Uostalom, i sami su jezici june akavtinei zapadne tokavtine bili tako bliski, s obiljem zajednikih crta, tako da su seposebnosti preuzimale dosta jednostavno, lako, bez osjeaja nametanja. Kul-turna identinost, kojoj pripada i glagoljizam kao zajedniko knjievno nasljeeprethodnoga perioda (s mnogo veim utjecajem nego to se obino misli),i jezina bliskost izvornih dijalekata neprestano su irili putove utjecaja i osigu-ravali nesmetanu cirkulaciju pisanoj rijei na akavskom i tokavskompodruju. Vertikala nasljea, npr., jasno se razabire na junom pojasu kad trebaposegnuti za sinonimom radi stilskog efekta (korablja, laan, ninji, selik, letu-ti, svitluti), a otvorenost prema drugim, ak stranim jezinim sustavima pre-uzimanjem izraza zbog rime ili nijanse u znaenju (hiljada, drum).

Pri takvu stanju stvari sasvim je naravno da u pjesmama dubrovakihpetrarkista nalazimo akavizme i dalmatinizme, odnosno da u akavskih pjes-nika s otoka Hvara, iz Splita ili iz Zadra susreemo elemente tokavskogaDubrovnika. Spomenutom se isprepletanju nisu uvijek traili pravi uzroci, negosu se inodijalekatne pojave promatrale mnogo puta statino i statistiki. Zato jeu dijelu strune literature dolazilo do pogrenih tumaenja na osnovi kojih su seonda izvlaili dalekoseni zakljuci. U tom je pogledu bio svakako najzanimlji-viji problem Dubrovnika, odnosno kontroverzi dijalekatnoj pripadnosti poet-nog slavenskog ivlja u Gradu. Ikavsko-jekavske arolikosti i ikavizmi u starimtekstovima zbunjivali su mnoge jer se nije poelo od analize stanja u gramati-kim morfemima koji su ipak nosioci sustava na morfolokoj razini i pripadajustarijem, naslijeenom sloju. Kad se tako promatra, onda postaje jasnije daprimjeri tipa lipijeh i lipijem pripadaju ijekavskom sustavu kao i dobrijehi dobrijem iz istoga razdoblja. Leksiki morfem moe biti posuen, noviji. Zatoleksiki ikavizmi (kao npr. lip-) u dubrovakim tekstovima ne moraju upuivatina stariji jezini sloj, ali se po njima lijepo vidi da dubrovaka knjievnostpripada hrvatskoj knjievnosti, kao to joj pripada djelatnost tokavskih aka-vaca Makarskoga primorja (gdje se govori to, ali ap), s kojima je Dubrovnikkomunicirao i preko kojih su dolazili do Dubrovnika pojedini dalmatinizmii akavizmi, pored neposrednih dubrovakih veza sa akavcima morskimputem. Iznesena tvrdnja nikako ne znai da je uporaba ikavskih likova odnosnodrugih netokavskih crta bila jednaka u svih dubrovakih pisaca ili u svimdjelima istoga pisca. Razlike su, pa i znatne, postojale jer su pisci razliitoprilagoivali jezine stilizacije knjievnim vrstama. Ali opa slika je jasna:30

stvoivnaje na jugoistoku hrvatskih zemalja knjievna koine koja je, za razlikuod sjeverozapada, postala u prvome redu jezik hrvatske petrarkistike poezije.

Izneseno se miljenje moe potkrijepiti promatra li se jezik petrarkistikihpjesama koje potjeu iz drugog dijalekatnog sredita, kakvo je bio npr. Hvar.Lueicevi su, a donekle i Pelegrinovievi stihovi satkani na akavskoj osnovici,ali zacijelo s veim brojem tokavskih elemenata negoli u ijednog akavskogpjesnika onoga doba. To znai da je njihovo udaljavanje od izvornoga narjejakudikamo vee od ostalih pisaca hvarskoga kruga. Teko bi bilo pretpostavitidrugaiju motivaciju ovakvu postupku osim elje da za petrarkistiku vrstupjesmotvora uzme odgovarajui tip knjievnoga jezika. Je li poetak tom jezi-nom tipu, to bismo ga mogli nazvati hrvatska petrarkistika ili renesansnaknjievna koine, bio Dubrovnik, pa se iz njega irila naokrug, to je gotovoirelevantno. Vanije je da je on postojao i da je sjedinjavao hrvatske pisce istogknjievnog profila.

Takav odnos prema jeziku nije bio osobita novina: uvijek je karakter djelautjecao na izbor jezika. I u prvom su periodu liturgijski tekstovi (kanonskipogotovu) blii svojemu crkvenoslavenskom izvoritu negoli neliturgijski, dokse u drugom promijenilo izvorite, jer su osnovicom knjievnom jeziku defini-tivno postala organska narjeja, ali je odnos ostao isti. Naime, stihovane biblij-ske prie, kakva je npr. Marulieva Judita, pisane su arhainijom knjievnomakavtinom od proznih sastavaka njegovih vrnjaka, kao to je i VetranovievoPosvetilite Abramovo blie tokavskom izvoritu od vlastitih mu mladenakihpjesama. Meutim, timbar pjesnitvu na prijelazu 15. u 16. stoljee i u prvimdecenijima 16. stoljea daje ipak ljubavna poezija koja je i u izboru jezikaslobodnija: dijalekatna pripadnost (akavska ili tokavska) manje je vana odpogodnosti izraza metru ili rimi. Razumije se da je takva upotreba jezika, kolikogod bila funkcionalna za tu vrstu pjesnitva, dovela na kraju do mnotva kliejakoji su stanjili bogatstvo knjievnoga izraza. Reakcija je na to mogla biti samo- pribliavanje izvoritima: knjike se forme sve manje upotrebljavaju preputa-jui mjesto govornima. Hektorovi u Ribanju, kad se ve odluio na opis putas ribarima, nije mogao izbjei izvorne oblike toponima ili narodne nazive zaribarsko orue; jednako je tako postupao s toponimima i Zorani u Planinama.Radi dramskog dijaloga jo su se vie morali okrenuti govornim iskazimaakavac Benetovi i tokavac Marin Dri. Dobiven je tako jasan luk u razvojui uporabi jezika junog kompleksa hrvatske knjievnosti: od arhaizirane akav-stine/tokavtine s tankim inodijalekatnim slojem do akavsko-tokavske ispre-pletenosti koja se u dramskim djelima pribliavala govornoj akavtini i tokav-tini. Da bi se tono znalo emu je rije, uz svaki od dvaju navedenih jezinihtipova treba stajati knjievni. Jer, pri analizi tekstova starije knjievnostipoesto se smatralo knjievnim poslom samo pisanje pjesama i beletristickproze, ali ne i dramskih djela. Istina, dramama je dijalog osnovica, one su zbogtoga najblie govornom tipu jezika, ali ipak nisu dijalektoloki tekstovi. U tom jepogledu dobar primjer Marin Dri. Ako su ne samo njegove pjesme negoi komedije knjievno djelo, a one to jesu, onda je i umjetniki izraz tih napisanihdjela knjievni jezik. Prema tome, knjievna je koine osnovna oznaka jezikanaeg renesansnog stoljea. Odnos meu sastavnicama te vrste jezika nijeu itavom periodu jednak (postoje, kao to smo vidjeli, bar dva tipa), ali mu bitnije time promijenjena.

Iz avejia Sto je reeno proizlazi da su se u 16. stoljeu formirale dvi,ioknjievne koine: jedna na .sjeveru hrvatskih zemalja, druga na jugu. Ocejno

SI

politike prilike svele su kontakte dviju pokrajinskih knjievnosti na ikrorrmun\jeni; niti je protestantski nazor na jezik dopro do Zadra, niti ga je jeina razigranost prela. Unato tome u oba se kompleksa nalazi zametaknovoga. Prvo, organska narjeja postaju temelj pisanom jeziku. Izbor ne daklerjeava na najvioj dijalekatskoj razini (narjeje kao takvo, a ne pojedini tipnekoga narjeja). Drugo, podloga knjievnom jeziku kod Hrvata moe biti svakonarjeje kojim oni govore, tj. i kajkavsko, i akavsko, i tokavsko. Narjeja u tom smislu potpuno ravnopravna, iako kvantitativno nisu jednako zastup-ljena. Kajkavsko je narjeje kao osnovica ogranieno na sjeverozapad, ako seizuzmu kajkavizmi koji u renesansnoj knjievnosti predstavljaju kulturnonasljee. akavsko je narjeje bivalo osnovicom knjievnom jeziku na itavomsvom podruju. Dijalekatne razlike unutar akavskog narjeja tada su malo-brojne, osim toga pomorske su veze izmeu akavskoga sjevera i juga nepreki-nute, pa su utjecaji obostrani, podjednak je na itavom prostoru i romanskijezini utjecaj. Zbog toga nije uvijek lako odrediti to je iz domaeg akavskogdijalekta pretoeno u knjievni jezik, a stoje u knjievnoj stilizaciji kojeg drugogakavskog dijalekta prepoznato kao svoje i preneseno iz knjige u knjigu.

tokavsko je narjeje bilo tada osnovicom jeziku poglavito renesansne knji-evnosti u Dubrovniku, ali je njegov prodor u tekstove drugih dvaju hrvatskihnarjeja ve znatan, iako jai u akavskome nego u kajkavskom. Akcentuacijompraktiki jednako, tokavsko se narjeje razlikovalo tada najvema ikavskimi ijekavskim refleksom . Meutim, na toj razini jo nema izbora: teoretskiuzevi, ravnopravne su obje osnovice, ikavska i ijekavska, iako je tada ijekavskau knjievnoj uporabi. Meutim, strukturalna je razlika meu njima u tome tosu u ijekavskom sustavu mogui mnogo vei ostvaraji ikavskih likova negoobrnuto jer se mijenja, pod odreenim uvjetima, u i u samom ijekavskomsustavu (npr. smijati se, vidio i si.).

Od triju pisama latinica je u punom usponu i preuzima vodstvo. Glagoljica jejo iva, ali samo na akavskom sjeveru. Vezana najveim dijelom za jezikcrkvenih knjiga i nabonog tiva, glagoljica polako ostaje grafijska oznaka zatekstove arhaina jezika. Zato se njezina ponovna dominacija nije ostvarilaunato povezanosti s dvama inae izvanredno vanim kulturnim dogaajima,kao to su tampanje prvih hrvatskih knjiga i protestantski pokret. Ta su dvadogaaja poveala broj onih kojima su dospjele u ruke knjige s glagoljskimslovima, poraslo je donekle zanimanje za glagoljicu na veem dijelu sjeveroza-pada, kurzivni se nain ak bio udomaio u nekim velikakim rodovima, ali sveto zajedno nije moglo vratiti glagoljici prvotnu slavu. Koliko je god istina da seglagoljica rabila u ovim stranama jo dosta dugo, istina je takoer da se njezinaupotreba konano ograniila na pojedine punktove u kojima je, opet, brojkorisnika bio sasvim neznatan. Stoga se moe rei da je glagoljica u 2. perioduprestala biti konkurent drugim dvjema grafijama. Izbor je pisma mogao daklepasti samo na latinicu ili irilicu. I tu se, slino odabiru u jeziku, ne radi ovoj ilionoj grafijskoj praksi unutar pisma nego latinici i irilici kao takvima.

U irilici kojom su pisali Hrvati zapaaju se odreene inovacije i preoblikeslova. One nisu bile uvijek i svuda jednake, a najvie su se odnosile na pisanjefonemaj, b, v, d, J, . Osobito je karakteristino da su se ve od druge polovice15. stoljea fonemi / i oznaivali stavljanjem erva ispred I i n, tj. h.n i hn. Takou hrvatskim spomenicima dobivamo najee jednadbu: / = ( rfb = h.i = gh:ji = ( n p p = h H = gn). Meutim, sve se to odvijalo u okviru istoga pisma,podjednako itljivog svima koji su znali irilicu.32

*

Latinica je dolazila Hrvatima s dvije strane: iz latinskog i talijanskog izvoi preuzimali suje u primorskim podrujima, a i/, latinskog i maarskoga u kopne-nim. To je osnovni razlog da je latinika grafija za hrvatski knjievni jezik odpoetka neujednaena. Tako u sjevernoj zoni nalazimo ztar (star), szueti (sveti),mesati (meati), deuicza (devica), czirkua (cirkva), nachinen (nainjen), zpraulie-na (spravljena) i dr., a u junoj sueti (sveti), zarqua (tarkva), nacignen (nainjen),spraugliena (.spravljena), caco (kako), pomoch (pomo) ild. Ali prevlasti jednogaizmeu ta dva naina pisanja jo nema, pogotovu to se veina fonema piejednako u obim sredinama i to se pokoje sjeverno rjeenje moe nai u "ju-nom i obrnuto. Sve ipak nee dovesti do zajednikoga rjeenja za palatalnefoneme koji su bili predstavljali pravi problem i na sjeveru i na jugu. Rjeenje ese nai u dijakriticima ije je plodno zrno ve na samom poetku bilo u upotrebi(c sa supskriptom - ), da bi potkraj ovoga perioda donijelo prve plodove.

Prvi pokuaj da se primjenom dijakritikih znakova pojednostavni i sistema-tizira hrvatska latinika grafija vee se obino uz imu Budinia koji je u svomtreem djelu, u Summi nauka krsijanskoga (1583), upotrijebio znakove i 3.Smatralo se takoer da je za tu inovaciju Budini dobio poticaje iz ekoghusitskog pravopisa to ga je, boravei na Tridentskom koncilu, mogao nauitiod ekih sveenika. Novija istraivanja otklanjaju takve tvrdnje. Prvo, nijedokazano da je Budini uope bio na koncilu. Drugo, protureformatorski kano-nik Budini teko bi mogao prihvatiti grafijsku reformu Jana Husa koji je bioproglaen heretikom. Tree, dijakritikih je znakova bilo u hrvatskoj latinicii prije Budinia (Maruli i Hektorovi piu ), pa je on samo vrijedan nastavljai iritelj takva naina pisanja za jo dva slova, i 3, jer mu vie od toga vjerojatnonisu doputale tiskarske mogunosti. Na taj je nain ve u ovom periodu jasnotrasiran put kojim e krenuti budui reformatori hrvatske latinike grafije.

Pod sam kraj 16. stoljea dobili su Hrvati prvi tiskani rjenik svojega jezika:Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum: latinae, italicae,germanicae, dalmaticae et ungaricae (1595) ibenanina Fausta Vrania. U tomse leksikografskom djelu zrcali na neki nain sve ono to je bila karakteristikaovoga perioda: i akavsko-tokavska povezanost, i neprekinutost veza izmeujunog i sjevernog kompleksa, i nastojanje da se jezina koine proiri dubokou unutranjost, ali i briga za vlastit izraz da, kao to pie Petar Zoranie u Plani-nama, -jezik kim opimo ne bude popuren latinskim.

3. period: jezik od poetka 17. do sredine 18.stoljea

Poetak treeg perioda pravi je nastavak prethodnoga: Hrvati, naime, dobi-vaju svoju prvu tampanu gramatiku. To su Institutionum linguae illyricae libriduo (1604) Paanina Bartola Kaica. Na taj se nain na prvi tiskani rjeniknaslanja prva gramatika. Budui da je u literaturi ve naznaeno da svakagramatika, ak i kad je prva, dolazi nakon tekstova, pojava je Kaievih Instituti-on'' osobito vana kao neposredno svjedoanstvo odnosu prema jezikuori inih tekstova. U gramatici openito pa i u gramatici protureformator 17.' i to znaci iskazivati odnos prema pisanom jeziku, jeziku knjiga. ZatoK; /a gramatika nije prikaz nokog konkretnog govora (ak ni govora rodnog .,{:), opis onih knjievnih stilizacija koje su se u hrvatskoj knjifcevno-

,43

sti razvile prvenstveno na akavskoj i na fitokavskoj osnovici. Poredakavskog temelja koji se najbolje razabire u fonologiji, u akcentuaciji poeebrmima u Kaica mnogo primjera tokavske stilizacije, osobito u morfologiji Onopak to povezuje obje dijalekatne osnovice jest ikavizam. Stoga moe zaklju-iti da su Kaieve Institutiones zapravo ugramaivanje jezika koji najveimdyelom pripada jugoistonom kompleksu hrvatske knjievnosti. To je naslije-eno stanje 2. perioda i, kao to se vidi, u poetku 3. perioda nema u pogleduizbora dijalekatne osnovice nikakvih novina. Pravac se razvoja ipak moenaslutiti: u akavskim je tekstovima postotak tokavskih crta vei nego u pret-hodnom periodu. Stoga je razumljivo to u Kaievoj gramatici ima paralelnognavoenja, a gdjekad su tokavski likovi stavljeni na prvo mjesto. tokavski eutjecaj biti jo prepoznatljiviji kod Kaica kad bude prevodio Bibliju (ostala jeu rukopisu neobjavljena), odnosno Ritual rimski (1640), djela koja su, kao potezkatolike obnove, bila namijenjena govornicima u primorskom zaleu i u Bosni.Otud Kaieva orijentacija prema bosanskom jeziku u drugoj fazi njegovadjelovanja. Za nae je razmatranje taj Kaiev pomak vaan jer se njimepotvruje raznolikost jezine situacije unutar jugoistonog kompleksa hrvatskeknjievnosti. Pri iskazivanju te raznolikosti Kaiev je postupak u svim djelimaisti: on uvijek eli prezentirati onaj knjievni izraz koji je, po njegovu miljenju,bio najblii najboljem, kako bi ga razumjelo to vie ilirskih govornika. A to suve prvi koraci prema jezinoj standardizaciji.

Sredinom 17. stoljea opisan je i jezik sjeverozapadnog kompleksa. Taj jeopis inkorporiran u veliko panslavensko Gramatino izkazanje ob ruskomjeziku Jurja Kriania, napisano u dalekom Tobolsku godine 1665. Poznato je daje Juraj Kriani izradio svoj tip opeslavenske gramatike na osnovi njemupoznatih podataka iz mnogih slavenskih jezika. Budui daje u gramatici oznai-vao ime divergira pojedini slavenski jezik od njegova opeg tipa, oznaivao jetakoer ime odstupa hrvatski knjievni jezik (npr. po hervatsku i si.). Kad seto sabere i potrae hrvatski tekstovi kojih jezik u najveem stupnju odgovaraKrianievu opisu, ondaje nesumnjivo da se radi jeziku pisaca tzv. ozaljskogakruga, tj. knjievnom trodijalekatnom jezinom hibridu kakav se u 17. stoljeupoeo rabiti na dijelu sjeverozapadnog kompleksa hrvatske knjievnosti. Na toupuuje npr. refleks u i i e (nikada uje), zadravanje zavrnog -1 u svih imenicai pridjeva, izostanak promjene k, g, h u c, , s, stara akcentuacija, izjednaivanjevokativa s nominativom itd.

Iako je Krianieva gramatika postala poznata gotovo dva stoljea poto jenapisana, tek se u nae vrijeme ocjenjuje njezina prava vrijednost. Za nas jedragocjena jer se sada moe rei da su u 17. stoljeu imali Hrvati dvije grama-tike, i to tako da je jezik jednog i drugog kompleksa hrvatske knjievnosti dobiosvoj gramatiki opis. Ako se ti opisi preklope kao krunice na tokama gdjeprestaju razlike, zajedniki im dio postaje vei nego to se obino misli jer se inultima linea ipak radi jednom knjievnom jeziku kojega su regionalni tipovizasnovani na tri dijalekatske stilizacije u kojima on i funkcionira kao knjievnijezik. Tu su spoznaju zacijelo nosili u sebi mnogi nai stari pisci i gramatiari.Zato je razumljivo to e se, npr., Matija Antun ReLjkovi u 18. stoljeu pozivatii3 preteitost slavenskog (a ne turskog) Vokabulare kakav je u Slavoniji bioabiljeen po svidoanstvu Fausta Vrania ibenanina, dok e za KaSie-'om gramatikom esto posezati leksikograf Jakob Mikalja sredinom 17. sto-i^a. odnosno tokavski gramatiari Ardelio Delia Bella poetkom 18. stoljea.

xj Marija Appendini poetkom 19. stoljea i Antun Maurani u dobahrvatskog narodnog preporoda.

Naznaene povezanosti pokazuju da se knjievna tokavstina sirila napodruje ostalih dvaju narjeja i tako postala dominantna ve u 17. stoljeu,odnosno u 3. periodu predstandardnoga razdoblja. To je dobrim dijelom poslje-dica snane knjievne produkcije u Dubrovniku iju okosnicu ine Ivan Gundu-li, Ivan Buni Vui, Junije Palmoti i, neto kasnije, Ignjat urevi kojiu potpunosti afirmiraju ijekavsku tokavtinu. Drugi je tokavski dio bio ikav-ski, a obuhvaao je podruje Makarskoga primorja, Neretve i Cetine, zapadnuBosnu i Slavoniju. Ono pak to je vre povezivalo oba ova tokavska dijelabila je novotokavska komponenta, pa su hrvatski starotokavski govori pred-stavljali u tokavskoj cjelini ipak manjinu. U to se more jugoistone ikavsketokavtine utapala pomalo, teritorijalno bliska, akavska ikavtina, pogotovuto su i knjievni uzori pripadali tokavskoj sredini, pjesnicima dubrovakogbaroka ponajprije. Dok se sjeverni dio akavskoga narjeja vezivao sve vise zaozaljski krug i kajkavce, juna je akavtina, mahom ikavska, bila sluila kaoknjievni izraz spisateljskim krugovima ija su se sredita nalazila na Hvaru,u Splitu i u Zadru. U 3. se periodu pojavljuju novi akavski centri, ali bi sei oni upravo po jezinoj osnovici i nadgradnji mogli vezati uz bive jezgre. Potome bismo kao nastavak hvarske knjievnojezine tradicije (Hektorovi-Lu-ci-Benetovi-Pelegrinovi) mogli promatrati djelovanje pisaca s otok Braa(Ivan Ivanisevic), Visa (Andrija Vitalji) i Korule (Ivan Kanaveli), splitskom sekrugu Marulievu moe pribrojiti Jerolim Kavanjin, dok je ibenanina IvanaTomka Mrnavia lake prikljuiti zadarskoj tradiciji (Zorani-Karnaruti-Bara-kovi) negoli splitskoj. inilo se da e ovako jaki knjievni centri kojima trebadodati istarsko-kvarnersku regiju uspjeti osigurati akavtini primat knjievnogizraza i dovesti je u poziciju da preuzme ulogu opehrvatskog standarda. U tomse pravcu i u 17. stoljeu kretalo, npr., nastojanje Splianina Matije Albertija.a i sm poetak protureformatorskoga djelovanja pripadao je toj struji. Meu-tim, ugled je tokavtine, pored njezine rasprostranjenosti, toliko u knjievnostiporastao da se njezin utjecaj osjeao u djelima samih akavskih pisaca s juga.Nema akavskoga pisca june zone koji tome nije vodio rauna. Knjievnicipak akavskoga sjevera u prvoj polovici 17. stoljea ili nisu znaili mnogo, kaonpr. Paanin Ivan Mri, ili su se strogo drali nabone tematike poput FranjeGlavinia, ili su se prihvatili rusifikacije hrvatskoglagoljskih knjiga poput Rafa-ela Levakovia. Istina, Glaviniev je jezik bio dobar potporanj za luk kojim sepreskakala Levakovieva zastrana i nastavljao razvoj s djelovanjem SenjaninaPavla Vitezovia koje pripada ve poznim godinama 17. stoljea. Unato dakleodreenom kontinuitetu stanje je stvari ipak bilo takvo da akavsko narjejenije vise moglo izdrati konkurenciju, pa polako gasne kao knjievni izraz.akavski najvitalniji, iako vremenski ne najzadnji, ostao je zapravo zadarskiknjievni krug, odnosno Juraj Barakovi kao njegova posljednja znaainijaknjievnika figura. Moda upravo jezik Barakovievih djela, koja su se pojavilana poetku 17. stoljea, najbolje ilustrira sudbinu junoakavskoga knjievnogizraza. Za razliku od Zoranievih Planina iji je tekst proaran arhaizmimasvake ruke, pa i onima koji su, kao npr. crkvenoslavenizmi, doli sa sjevernoa-kavakog podruja, u Barakovievoj Vili Slovinki arhaizam je prava rijetkostu gramatikim je morfemima Barakovi okrenut junoakavskom i tokavskomu*tavu, njegov je tekat ujednaeniji, organiziraniji, blizak podjednako oakavkom i tokavskom itaocu. Stoga nije udo to su mu se djela izdavala ROIOW i

Jkro* itav 3. period, tj. i onda kad je knjievna produkcija na akavskom jug!vt* bila zamirala. Kroz itav 3. period Kubi se polako akavsko narjf^ j- kao je/jiknjievnosti, ponajprije na junom dijelu, jer se i roeni akavci priklanjajuzbog razloga sto smo ih spomenuli, zapadnom, ikavskom tipu stokavtine, Takoje ikavska tokavstina postala na kraju 3. perioda opeprihvaen knjievni izrazveine bivih akavskih centara, pa i tako izrazitih kao sto je bio Maruliev SplitOrijentacija prema tom tipu tokavtine poela je zapravo ve drugom fazomKaieva rada u skladu s praktinim naelom katolike obnove da podlogaknjievnom jeziku bude najrairenije narjeje. Zbog toga je od Kaica do Leva-kovia jezik najee bio samo pratnja nastojanjima da se crkva proiri na tovei dio slovinstva. Pri takvim se nastojanjima lako moglo dogoditi da etnikegranice postanu nevane i da se domai naziv jezika zamijeni onima koji suodgovarali izrazito intelektualistikom pokretu kakva je bila protureformacija.

Navedeni procesi jezinog ujednaivanja pospjeili su procese grafijskogaujednaivanja. U tom je pogledu u 17. stoljeu intenzivirano nastojanje hrvat-skih latiniara da se grafija uredi tako da istom znaku odgovara uvijek istifonem, odnosno da taj isti znak bude jednoslov. Pristupi tom monografskomidealu hrvatske latinice nisu bili ni laki ni jednaki, ali su nastojanja sasvimuoljiva. ime je Budini vidio rjeenje u proirenju broja dijakritikih znakova.Tim je putem odmah krenuo Rafael Levakovi koji rabi dijakritike znakove nesamo u latinici nego i u glagoljici, ali ne nailazi na iri odjek jer je provodio jakurusifikaciju crkvenih tekstova to je odudaralo od opeg toka hrvatskoga knji-evnog jezika. Dijakritika je struja bila time ak neto umrtvljena, ali epotkraj stoljea nai svoga velikog zagovornika u Pavlu Vitezoviu. NakonBudinia, izuzme li se Levakovi, jaa istografemska struja koja se zapravonaslanja na Hektorovia. Toj struji pripada na prvi gramatiar Bartol Kai.Dotadanju dvoznanost znaka u za foneme u i v (uspo, uruche = vrue) Kairazrjeava uvoenjem znaka v za fonem v, slovo uvijek mu znai fonem , uvijek k, uvijek c, bez obzira na to nalaze li se ti znakovi ispred ili iza kojegvokala, odnosno na kraju rijei. Kaievim putem nastavlja Dubrovanin Raj-mund amanji koji pie Nauk za dobro pisati latinskijem slovima rijei jezikaslovinskoga (1639). Prema njegovu prijedlogu ustalilo bi se pisanje onih fonemakoji su se dotada razliito pisali, i to: jednim znakom z za fonem , za . 3 za dz, zaj fza z, dok bi digram eh sluio za fonem c, gh za , gl za 1. gn za i (c za .Da ne bi bilo nejasnoa, skupine konsonanata gl i gn pisale bi se g'l i g'n (npr.g'lava i g'nati). Osim toga dugi bi se vokali oznaivali * akcentom. Sve je tosuvie iskompliciralo njegov sistem, pa je umjesto jednostavnosti postao done-kle nerazumljiv i, zbog toga, ostao neprihvaen.

I u kajkavskoj se Hrvatskoj javljaju tada prvi znakovi sreivanja grafije. Aliprije toga valja razmotriti jezinu situaciju.

jeziku pisane rijei na sjeverozapadu Hrvatske ve je bilo govora u vezis Krianievom gramatikom. Ali to je samo dio onoga dijela problema koji seodnosi na tzv. ozaljski krug. Cjelina je u sjeverozapadnom kompleksu mnogosloenija jer je iz 2. perioda naslijeeno nekoliko razliito dijalekatski stiliziranihtipova knjievnoga jezika.

To je, ponajprije, najstariji hrvatskoglagoljski tip stilizacije knjievnogajezika koji vue svoje korijene jo od poetka pismenosti. Radi se jezikuliturgijskih tekstova ija je osnovica bila hrvatska redakcija crkvenoslaven-skoga jezika sa znatnim akavskim natruhama. Ta,j se jezik rusificira, poglavitodjelovanjem Rafaela Levakovia. Polazei, naime, od premise daje ruskocrkve-

neslavenski jezik ishodini svim slavenskim jezicima, Levakovi, pod utjecajemukrajinskih unijata, uvodi rusku redakciju crkvenoslavenskog jezika u knjikirepertory hrvatskih glagoljaa. Tako su npr. njegovi prijevodi misala {Missalrimskij va ezik slavensku, 1631) i brevijara {asoslovt rimskii slavinskim zi-kom, 148) postali uzorkom dugogodinjeg rusko-hrvatskog jezinog hibridai bili velikom prekretnicom u njegovanju jezika hrvatskoglagoljske batine.Teza -ruskom jeziku kao slavenskom prajeziku nalazit e odjeke kod pojedi-nih hrvatskih jezikoslovaca puna dva stoljea, ali e ipak ostati nekako postrani: ili e se ograniiti na krug onih koji su se, poput Levakovia, brinuli glagoljakim knjigama i njih rusificirali (npr. Matej Karaman i Matej Sovi), ilina krug onih kojima ta spoznaja nee smetati pri korektnom opisu jezikahrvatske knjievnosti (npr. Juraj Kriani i Antun Maurani). Proi e dugovremena da se jezik glagoljakih knjiga vrati na stanje prije rusifikacije, ali zbogsasvim odreene uske namjene takva tiva povratak izvoritu vie nee imatinikakva utjecaja na opi tok jezinoga razvoja.

Drugi tip stilizacije knjievnog jezika u sjeverozapadnoj Hrvatskoj odredilaje djelatnost tzv. ozaljskoga kruga to se okupio oko Petra Zrinskoga. Koliko jegod akavsko stanovnitvo bilo veinsko na dravini Zrinskih i Frankopana, paprvotni zapisi s toga podruja predstavljaju akavski tip stilizacije knjievnogajezika, istina je ipak da su u 17. stoljeu sudionici ozaljskoga kruga upotreblja-vali jednu knjievnu koine kojoj osnovica nije bila samo akavska nego trodija-lekatna, tj. s naporednim elementima i akavskog i kajkavskog i tokavskognarjeja. Radi se, prema tome, hibridnom jeziku koji je mogao funkcioniratizato to su mnoge razlike izmeu narjeja bile takve da su se mogle zanemaritipri nesmetanu prijenosu obavijesti. Pri takvu stanju stvari, kad je npr. velik diomorfologije bio gotovo jednak u sva tri narjeja, razlike su se, osobito fonolokei leksike iskoritavale veinom u stilistike svrhe i na taj nain integriraleu sustav. Time se, dodue, izbor mogunosti proirio, ali nije dovedeno u pitanjefunkcioniranje sistema jer se najee radilo leksikim morfemima koji suionako podloniji promjenama a i brojem su neogranieni. Za razliku od togpovrinskog nemira matica se jezika ipak ustaljivala. Glavni se tok postupnopovezivao u vrst lanac jezinih jedinica koje su bile zajednike sjevernoakav-skim i junoakavsko-tokavskim sustavima (npr. zamjena a za poluglas, pre-vlast ikavizma nad sjevernoakavskom ikavsko-ekavskom zakonitou i dr.) tezajedno s kajkavskom komponentom stvarao amalgam sjeverozapadnog kom-pleksa. Time se akavski knjievni izraz, koji je dotada povezivao sjever i jug,utapao u tokavsku ikavsku veinu preputajui sve vie veznu ulogu tokav-skome narjeju. To je za akavsko narjeje, s gledita njegove funkcije u prolo-sti, znailo uzmak, ali s gledita sjedinjavanja dijalekatski razliito stiliziranihtipova knjievnoga jezika svakako napredak jer je krio put standardizaciji nacjelokupnom podruju. Na tom je putu pored Istranina Franje Glavinia upravoozaljska etapa odigrala vrlo vanu ulogu. Djela pisaca ozaljskoga kruga, osobitopak Adrijanskoga mora sirena (1660) Petra Zrinskoga u kojoj pored etiko--moralne Opside sigecke ima i ljubavno-idilinih pjesama, slavljena su sve doDubrovnika (Vladislav Meneti), da akavskom Senju i ne govorimo, ne samozbog tematike nego i zbog bliskosti knjievnoga jezika.

Ali zacijelo je najvei prilog trodijalekatnom jeziku ozaljskoga kruga daoU-M ;ikot;raf Ivan Belostenec svojim velikim latinsko-hrvatskim i hrvatsko-latin-ikim rjenikom Gazophylacium sou latino-iUyricorum onomatum aerahum.'J'IMT.NO Giizophylacium illyrico-latinum (izdan postumno 1740). U Ioni su

37

I

~k

ku latinske rijeci protumaene prvenstveno kajkavtskirn ekvivalentompored koga se obino nalazi i akavski i tokavski. Slilo na taj nain u Gazoft.l&ev leksiko blago poglavito iz ue Hrvatske, ali i iz Slavonije i iz primorja, biloneposredno bilo ukljuivanjem rjenikoga fonda iz onih vrela koja je Betonte-nec smatrao istojezinima, kao to su npr. bili rjenici Fausta Vrania i JakobaMikalje. Takva se koncepcija knjievnoga jezika zrcali u djelima svih ozaljaca,Petra Zrinskoga i Frane Krste Frankopana ponajprije, i predstavlja ojaaniproduetak ideje to suje o jeziku knjiga imali hrvatski protestantski pisci. Vidise dakle da vjerski pokreti nisu na prostorima sjeverozapadne Hrvatske nikadabitno promijenili odnos prema knjievnom jeziku: trodijalekatnost predstavljakonstantu bez obzira na promjenjivost dijalekatne osnovice ili koliine udjelapojedinoga narjeja. U tom sklopu postaje jasniji i postupak Jurja Kriania kojije u svojoj gramatici ne samo tono opisao jezik tekstova ozaljskoga kruga, negoje nastojao njihovu stvarnu koncepciju jeziku matovito prenijeti na svesla-vensku situaciju.

Meutim, razvoj je uskoro krenuo drugim tokovima: pogubljenjem Zrinskogi Frankopana nestalo je onih koji su perom i imutkom stvarali ozaljski krugi irili njegove horizonte. Ali ideja zajednikom viedijalekatski stiliziranomknjievnom jeziku jedanput ostvarena, ipak se nije mogla sasjei u BekomNovom Mjestu, iako je put do njezina ponovnog punog oivotvorenja bio suen,a hod usporen.

Ilustrativan je primjer za to situacija u kajkavskoj Hrvatskoj ili, moda jobolje, djelovanje Jurja Habdelia kao sredinje kajkavske figure u 17. stoljeu.Svojim tekstovima, a osobito rjenikom Dikcionar ili reci slovenske z vekegavkup zebrane (1670) Habdeli se priklanja isusovakoj tezi daje najbolje kad seza osnovicu knjievnoga jezika odabere jedno narjeje. On se odluuje zakajkavsko, elei da ono preuzme funkciju knjievnoga jezika u cijelom sjever-nom dijelu Hrvatske, tj. na prostoru izmeu jezika horvatskog (= akavski)i kranjskog (= slovenski; Habdeliev izraz slovenski je ekavski oblik slovinski).Ali realnost je bila drukija. Prvo, ve se u Pergoievim i Vramevim djelimanalaze mnoge nekajkavske osobine. U 17. stoljeu sve je vie kajkavskih pisacakoji, da se posluimo rijeima Matje Magdaienia, piu niti zavsimapravo hrvatski niti zavsima slovinski nego sclavonico-croatice. Prema tome.ni povijest ni tadanjost kajkavskoga knjievnog jezika nisu govorile u prilogekskluzivnosti. Drugo, o bok kajkavcima djeluju pisci ozaljskoga kruga (nekii sami roeni kajkavci), a oni su sljedbenici koncepcije o trodijalekatnoj osno-vici knjievnoga jezika i, po tome, nasljednici protestanskoga shvaanja0 jeziku. U takvu kulturnu okruenju i u situaciji kad se hrvatski neturski1 nemletaki prostor jo uvijek svodio na reliquiae reliquiarum olim magni etinclyti regni Croatiae, ne voditi rauna jeziku sunarodnjaka, makar i nepripadali istom organskom narjeju, nije mogao ni najkajkavskiji kajkavacJuraj Habdeli. Stvarnost je zaista morala biti teka kad je Habdeli u predgo-voru Zrcala marijanskoga naao razumijevala za jezik s viedijalekatnom osno-vicom, kakav se nalazio u djelima hrvatskih protestantskih pisaca i pisacaozaljskoga kruga, unato svojem protureformacrjskom nauavanju i unatograanskoj osudi pobuna i urota. tovie, i sarn je u svojim djelima, iakoneusporedivo manje od drugih, znao posegnuti za nekajkavskim leksemom ilipak za ponekom osobinom ne tako tipinom za kajkavsko narjeje, ali posveobinom u drugim narjejima (npr. jednadba p = i = u, IJ na -u i dr.). I u kaikav-skoj su, dakle, polovici sjeverozapadnoga kompleksa akavski i tokavski ele-

38

I f . M I

menU postali u 17. stoljeu knjievna svakodnevica. Oni eu via acti pribliava,kajkavski knjievni izraz zapadnijoj polovici akavskoga sjevera. U tom zbliivaivju srediiyu su ulogu odigrali ozaljci, i u knjievnojezinom i u geogra!skom pogledu. Oni su, s jedne strane, povezali cio hrvatski sjever i na toruprostoru utirali put zajednikom jeziku na trodijalekatnoj osnovici. S druge pakstrane, ukljuivanjem tokavskoga narjeja u jezino zajednitvo sjevera sma-njen je raskorak izmeu jezika hrvatskih pokrajinskih knjievnosti.

A kad su pod konac stoljea poeli uzmicati Turci, postajala je komunikacijaizmeu sjevera i juga sve ivlja, i to upravo preko tokavskoga terena. Istina, tajteren vie nije bio predmigracijski, gleda li se na raniji raspored tokavskihdijalekata, jer je na opustjela akavska stanita naseljen, i voljom i nevoljom, nesamo hrvatski ikavski ivalj nego i srpski ijekavski, ali u ovome kontekstu toi nije bitno; vano je da se radilo tokavskom narjeju kao takvom. Zatou promijenjenoj situaciji postaju sasvim razumljivi napori koji e na koncu 3.perioda nastojati ukloniti ili bar oslabiti hrvatsku jezinu dihotomiju, zalaui sepreko pravopisa - to znai preko jezika, a to se poistovjeivalo s narodom - zarjeenja koja bi mogla biti prihvaena s obje strane Velebita. U tom svjetlu valjarazmotriti djelovanje Senjanina Pavla Vitezovia.

Vitezovi je, kao i drugi pisci, u predgovorima svojih djela objanjavaovlastite filoloke poglede. Iz tih se objanjenja vidi da je autor Odiljenja siget-skoga (1684) i Pririnika (1703) shvatio da ujedinjenje hrvatskih pokrajina neznai samo centripetalnost u geografskom smislu nego i u kulturnom te da jepolitiko jedinstvo usko povezano s jezinim. Zerrjama koje se oslobaajuturskoga jarma treba pokazati to su bile prije okupacije. Isto ih tako valjauputiti da rii pak vse hrvatske jesu ako ne povsud opinske, tj. da se radi0 istom jeziku bez obzira na dijalekatne razlike. Razliitost u vokabularu nijenikakav minus. Naprotiv: mnogi se jezici die time da se vekrat i drugaijejedna re izrei more. Zato je bez oklijevanja unosio u svoja djela jezineosobine iz razliitih dijalekata, ne samo iz akavskih i kajkavskih nego i iztokavskih. Vano mu je samo bilo da bude to manje posuenica iz latinskoga,njemakoga i maarskoga jezika. Nasrtaj tuica, po Vitezovievu miljenju,raa jo vee zlo: koi prirodnu potrebu da se u vlastitom jeziku pronau tvorbekoje bi odgovarale novim sadrajima. Jezik na taj nain prestaje biti produkti-van, ne cirkulira njime normalan tok u kojem je obavijest stvaralaki akt, ali1 poticaj za novo stvaralatvo. Dakako, zajedniki jezik, sposoban da sauva svojizraz, upotrebljiv u svim oblastima ivota, treba da ima zajedniku i dobroureenu ortografiju. Naime, od samog je poetka pokuaj uvoenja latinice zahrvatske tekstove nailazio na zadatak: kako grafiju, izraslu na fonolokomsustavu jednog romanskog jezika, prilagoditi sustavu jednog slavenskog jezika.Rjeavanje je tog zadatka potrajalo, kao to se iz ovoga pregleda vidi, stoljeima,sve do Vitezovia. Koncepcija njegove grafijske reforme poiva na spoznaji dasvaki fonem treba da ima samo jedno slovo, i to uvijek isto. Takva je koncepcijave bila isticana, ali nikada nije provedena. U totalnoj neujednaenosti i nedo-sljednosti Vitezovi se vraa izvoru: slavenskom pismu koje su poznavali stariHervati, s. Jeronim i ostali, a to je glagoljica. Shvativi bit glagoljice, Vitezovije poeo postupno, od djela do djela, odbacivati digrame, da bi u PlorantisCroatiae seecula duo (1703) predloio vrst monografemski sistem: za (umje-sto tada*njih csi ti); c'za (mj. eh i tj); + i, e, a, o, u = c;iza/(mj. Ij, lv, gl); zart (mj. nj, , ); ? za (mj. sh i x). Takva su rjeenja znaila, dodue, suprotstav-ljani; tradiciji, navikama ukorijenjenim i na sjeveru i na jugu, ali ih Vitezovi

smatra najboljima, P a upravi) takvim znakovljem pi&

zala neutemeljenost takva miljenja), ugledanjem na glagoljicu i irilicu prirjeavanju nekih grafemskih problema u latinici, upotrebom terminologije,prenoenjem odreenih stilistikih klieja itd. Osim toga, nisu se u drugomperiodu pojavili neki sasvim novi jezini sistemi, potpuno nepoznati poetnomrazdoblju. Osnovna je razlika izmeu prvog i drugog perioda u tome to su bitnozamijenjene uloge onih komponenata koje su ulazile u sastav knjievnogajezika. To, dodue, jest preokret, ali zacijelo ne i potpuni prekid. Takvih preo-kreta nije bilo izmeu ostalih razvojnih etapa te zato kontinuitet pismenogajezika u Hrvata na osnovi stilizacije vlastitih narjeja tee od 16. stoljea. Tada bipo svoj prilici, da nije bilo spomenutoga preokreta, dolo i do zavrne fazestandardizacije pismenoga jezika na cijelom prostoru hrvatskih zemalja. Meu-tim, sve je odgoeno za vie od dva stoljea to ih je Vitezovi slikovito nazvaoplorantis Croatiae saecula duo. Zato drugi i trei period predstavljaju ponovnipolagan i teak put formiranja knjievnoga jezika i procesa njegove standardiza-cije na dvama prostorima: jednom na jugoistoku, drugom na sjeverozapadu. Odpoetka 16. stoljea do sredine 18. stoljea izgraivala se u okviru jednogi drugog knjievnog kompleksa vertikala pismenoga jezika. Na jugoistonom jepodruju ona pripala knjievnoj stilizaciji tokavskoga narjeja, upravo novo-tokavskoga, a na sjeverozapadu kajkavskoga. U standardno dakle razdobljeulaze Hrvati sa dva knjievna jezika: jednim (novotokavskim) veinskim i dru-gim (kajkavskim) manjinskim. Poetak njihovih standardnosti ogleda se u tometo su od polovice 18. stoljea oba iznadregionalna, kako su u prosjeku bili i nekidrugi evropski jezici u svojim sredinama. U prethodna dva i pol stoljea, vidjelismo, nije bilo tako. Osim toga, u 18. stoljeu promijenile su se politike prilike,osobito u sjeveroistonim hrvatskim krajevima koji su bili osloboeni od Tu-raka.

STANDARDNO RAZDOBLJE

Standardno razdoblje, jednako kao i predstandardno, ima tri perioda: prvi jeod sredine 18. stoljea do hrvatskoga narodnog preporoda, drugi od hrvatskognarodnog preporoda do konca 19. stoljea, trei obuhvaa razvoj u 20. stoljeu.Ta se tri perioda mogu smatrati etvrtim, petim i estim periodom u cjelokup-nom razvoju hrvatskoga knjievnog jezika, pa emo ih tako i oznaivati.

4. period: jezik od sredine 18. stoljea dohrvatskog narodnog preporoda

Iznadregionalnost hrvatske standardne novotokavtine ne ogleda se samou tome to je u procesu standardizacije prevagnula i postala standardnimjezikom jugoistonih akavaca i nenovotokavaca, nego to se preko Bosnepovezala sa Slavonijom koja se, otrgnuta u 18. stoljeu ispod turske vlasti, svevie pojavljuje na knjievnoj i drutvenoj sceni. Knjievni je dalmatinsko--dubrovaki jug bio i ranije na cijeni u knjievnim sredinama sjevernih pokra-jina, ali se utjecaj dubrovakoga pjesnitva (prvenstveno Gundulia i ur-evia) osobito dobro razabira ne samo u baroknoj Svetoj Roaliji AntunaKanilia nego i u drugim pjesmotvorima onoga doba u Slavoniji. Pored ugleda-nja u stih i metar Kanili ukljuuje u svoja djela i leksik to ga je nalazio urazliitih knjigah ilirskih, poglavito u rjeniku Jakoba Mikalje i Ardelija DeliaBelle. Kroz tu se prizmu moe promatrati i uspjeh Kaieva Razgovora ugodnogkojemu je pored zanimljivih opisa povijesnih dogaaja i naina izlaganja u duhunarodne pjesme pomogao upravo jezik, 1j. tokavska ikavtina, da bude jednakorado itan u Dubrovniku i u Poegi, da ga prelistava Baltazar Kreli i, kasnije,Tito Brezovaki. Sve je to davalo (novo)tokavtini poseban status pismenogajezika kojim komuniciraju pripadnici istoga naroda na irokom prostoru. Zatose i briga knjievnom jeziku iskazivala na razliitim stranama na iste naine:od poveanog interesa za porijeklo rijei (pri emu je mata bila obino mnogojaa od znanstvene metodologije), preko borbe protiv tuica (u prvome reduprotiv turcizama) do izrade gramatika i rjenika koji su trebali posluiti tadarairenom kolstvu i uope ljudima od pera.

Osnovna i lako uoljiva razlika meu novotokavskim govorima, ijekavskiizgovor nasuprot ikavskomu, inae veoma vaan element u dijalektolokomprouavanju, u knjievnom se jeziku druge polovice 18. stoljea uzimala kaoni-r:\rr\r>'--.* koja ni u emu ne remeti komunikaciju. Ni drugim se znaajnim42

ilualekat razlikama nije poklanjala osobita pozornost. Gotovo zauuje dase nisu pojavile velike raspre ak ni oko neujednaene grafije. To je plodmjenice to su se na tokavskom terenu ve bile ustalile dvije latinike grafije

jedna u Dalmaciji, druga u Slavoniji - i to je svaka sredina najee potivalaortografske navike pisaca druge sredine. Osim toga, te su se dvije grafije bileznatno pribliile. Tako se u slavonskoj grafiji primjeuju neka rjeenja kojaodudaraju od sjevernoga tipa, uobiajenog u kajkavaca: npr. fonem se i biljeikao i u junom tipu sa x, za fonem ne rabi se dvoslov cz nego jednoslov e,naputa se biljeenje dvoslova ly za fonem /, ny za , gy za , kako su u poetku18. stoljea pisali u Slavoniji isusovci prema kajkavskom uzoru. Na taj je naingrafija slavonskih pisaca predstavljala svojevrstan prijelaz izmeu sjevernei june zone. Sve je to omoguivalo laku i neposredniju knjievnu vezu izmeutokavskoga sjevera i tokavskoga juga. Istina, odreene dubrovake specifi-nosti u grafiji potrajale su jo neko vrijeme, ali toliki stupanj dalmatinsko--slavonske grafijske ujednaenosti, postignut u drugoj polovici 18. stoljea,znai novost koja se ranije teko mogla ostvariti. Zato se moe rei da tadaosnovna graftjska podvojenost vie nije bila izmeu zone sjeverne (sjeveroza-padni akavci i kajkavci) i june (juni akavci i jugoistoni tokavci), negoizmeu dvaju hrvatskih jezinih standarda: kajkavskoga i tokavskoga.

Navedene injenice nikako ne znae da unutar knjievne novotokavtine,koja se tek poela standardizirati, nije bilo pravih jezinih problema. Naime, kaonovi knjievni centar javlja se Makarsko primorje, a zatim, nakon osloboenjaod Turaka, i Slavonija. Zato se u 18. stoljeu primjeuje u hrvatskim krajevimaporast ikavskih tekstova pa i njihova prevlast nad ijekavskima, jer su oba novaikavska knjievna centra b