Povijest glazbe II. semestar

Renesansa

Uvod u renesansu

Naziv renesansa potjee od talijanskih rijei rinascere i rinascimento koje oznauju preporod i

ponovno roenje (antikog duha). Renesansa se javlja 1401. u Firenzi. Za razliku od srednjeg vijeka,

u prvi plan se stavlja svjetovno (ovjek) te se tei oivjeti antiki duh. Ideal je svestrani ovjek (homo

univerzalis, l'uomo universale). U arhitekturi nema predimenzioniranosti, ve je sve umjereno,

proporcionalno i uravnoteeno; u kiparstvu prevladava slobodna samostojea skulptura; u slikarstvu

se javlja geometrijska perspektiva; znanost i filozofija se razvijaju neovisno o teologiji, javlja se pokret

humanizam koji propagira ovjeka koji se razvija razumom te se provode eksperimenti; 1453. g.

poljski astronom Kopernik izlae heliocentrini sustav, razvija se sustav navigacije to omoguuje

dulja putovanja, 1492. g. Kolumbo otkriva Ameriku, 1498. Vasco da Gama plovi do Rta Dobre Nade, a

od 1519. do 1522. je Magellan oplovio svijet; sredite moi je na jugu Firenza, a na sjeveru Burgundija

(grad Dijon), crkvena vlast slabi, reformacijom Martina Luthera javlja se protestantizam protiv kojeg

se od 1445. do 1463. na Tridentskom koncilu javlja protureformacija. 1455. g. je Gutenberg izumio

tiskarski stroj.

Josquin des Prez: O virgo prudentissima (motet)

Renesansa u glazbi traje od oko 1430-ih do kraja 16. st. U glazbi nije toliko vidljiv utjecaj antike jer o

njoj nema podataka, ve se ona razvija pod utjecajem humanizma. Glavni predstavnici su franko-

flamanski polifoniari koji u Italiji djeluju pod nazivom oltremontani. Njeguje se vokalna vieglasna

glazba a cappella, tempo i dinamika se ne zapisuju, kvintno-kvartni zvuk se zamjenjuje tercno-

sekstnim zvukom te pojavom harmonijskog razmiljanja proces skladanja nije sukcesivan ve

simultan. Zvuk renesansne glazbe je puniji zbog akorada koji se razlau po dionicama. Javlja se

pokroviteljstvo glazbenici se zapoljuju u crkvi, na dvoru te u gradskoj ili opinskoj upravi.

Popularne vrste renesanse su: misa u kojoj se svi stavci ujedinjuju kao cjelina koritenjem istog

glazbenog materijala (kod ciklike mise se svi stavci temelje na istom c.f.-u), motet i uglazbljenja

lirskog pjesnitva u koje ubrajamo francuske ansone (N anson) i talijanske madrigale.

Narataji glazbenika su:

1420.-1460. John Dunstable, Guillaume Dufay, Gilles Binchois

1460.-1490. Jean Ockeghem, Antoine Busnoys

1490.-1520. Jacob Obrecht, Heinrich Isaac, Josquin des Prez, Jean Moutoun

1520.-1560. Adrian Willaert, Nicolas Gombert, Clemens non Papa, Clement Janequin

1560.-1600. Andrea Gabrielli, Philippe de Monte, Orlando di Lasso, Giovanni Pierluigi da

Palestrina

Prijelazna generacija u barok Giovanni Gabrielli, Jan Pieterszoon Sweelinck, Carlo Gesualdo

da Venosa, Luca Marenzio, Claudio Monteverdi

Dva su europska arita glazbe: Italija i burgundski dvor na kojem se javlja zametak nizozemske

polifonije. Prva faza razvoja je burgundska koja traje od 1430. do 1470., a druga flamanska koja traje

od 1470. nadalje.

Engleska u 15. stoljeu

Engleski skladatelji skladaju suprotno francuskom i talijanskom stilu javljaju se kontrasti u teksturi,

puno konsonanci te izmjenjivanje akorada s duetima. Konsonance se preteno koriste kao potpuni

akordi s tercom, a trozvuci se niu paralelno i jednakom brzinom (ujednaene dionice). Engleska

glazba se nazivala la contenance Angloise (na engleski nain). Zamjetan je utjecaj engleske glazbe

na skladatelje s kontinenta: u traktatu Liber de arte contrapuncti Tinctoris usporeuje staru i novu

glazbu, zalae se za modernu glazbu, a uzor su mu engleska i burgundska kola. Glazbena iskustva se

izmjenjuju i na crkvenim koncilima. Najvanija vrsta 15. st. u Engleskoj je misa. Englezi prvi nastoje

ujediniti stavke mise pri emu se javlja ciklika misa s uparenim stavcima. Engleske mise ne sadre

Kyrie.

Izvori su Kodeks iz Trenta nastao od 1420. do 1480. u Kapeli Fridrika III. iz Trenta te Old Hall

Manuscript nastao od 1410. do 1415. u Old Hall Collegeu u Wareu. Old Hall Manuscript su partiture,

a manji dio su zborske knjige. Sadri jednostavnija diskantna uglazbljenja, djela u ansonskom stilu te

misne stavke u kojima se koristi izoritmija i kanoni.

Najpoznatiji skladatelji su Leonel Power koji je napisao oko 50 misa (i prve cikline mise) te John

Dunstable (oko 1380.-1453.), matematiar, astronom i glazbenik koji je djelovao na dvoru vojvode od

Bedforda. Puno je putovao tako da je u njegovom stvaralatvu vidljiva kombinacija engleske i

francuske glazbe. Koristi faux bordon puno terci i seksti, a karakteriziraju ga engleska slatkoa i

pankonsonantnost. Pie mise, motete u kojima izjednauje ravnopravnost glasova i u kojima je vana

deklamacija rijei, te svjetovne komade. Od Dunstablea nadalje tenor vie ne predstavlja c.f. ve

raspon glasa.

John Dunstable: Quam pulchra es (motet)

U svjetovnu glazbu spadaju carols koje vie ne moraju biti boine, ve su to dvoglasne i troglasne

pjesme s refrenom jednostavnog ritma i melodije.

There is no rose of such virtue (carol)

Burgundska kola

Burgundija je bila kraljevina u sjevernom dijelu Francuske sa glavnim gradom Dijonom. U razdoblju

od 1420. do 1490. g. u Italiji nema znaajnijih skladatelja, ve glavnina njih potjee iz Burgundije.

Glazba se tamo poticala pokroviteljstvom glazbenici se zapoljuju na dvorovima, svakodnevnom

praksom muziciranja te vjerskim aktivnostima koje su ukljuivale glazbu. Glazba je na dvoru bila

podijeljena na zbor kapele s orguljaem koji izvode sakralnu glazbu, instrumentaliste virtuoze na

lutnji, harfi i vieli koji izvode komornu, tzv. tihu glazbu te puhae koji su izvodili glazbu na otvorenom,

tzv. glasnu glazbu. Profesionalno obrazovanje glazbenika odvijalo se u katedralnim kolama

(najpoznatije su u Cambraiu i Liegeu) gdje su pjevai uili pjevanje, notaciju i osnove kontrapunkta te

uenjem uz majstore svirae za instrumentaliste. Oni koji bi postigli razinu majstora sviraa su

nastupali u sastavima, a najnadareniji su nastupali kao virtuozi u komornim sastavima na dvoru.

Gilles Binchois: Adieu m'amour (rondeau)

Prvi istaknuti skladatelj je Guillaume Dufay (oko 1400.-1474.). Dosta je vremena boravio u Cambraiu,

a sa zborom putuje na crkveni koncil u Constanz (Njemaka). 1420. postaje glazbenik obitelji

Malatesta u Riminiju i Pesaru, 1427. odlazi u Bolognu gdje se zaredio i gdje ulazi u slubu tajnika

francuskog kardinala, 1429. odlazi u Rim gdje postaje prvim pjevaem papinske kapele, a 1433.

poinje raditi na dvoru vojvode od Savoje u Chamberyju.

Guillaume Dufay: Ave regina caelorum (motet-antifona)

Napisao je oko 70 ansona, osnovne vrste burgundske kole. Veina je troglasna, a vodei glas je

gornji. Raniji ansoni su metriki pravilni. U ansonima Dufay vodi brigu o stupnjevima na kojima

kadencira (VII-I). ansone uglazbljuje u tri pjesnike sheme: ronda, balade (ozbiljnog karaktera) i

virelai (plesnog karaktera). Pisao je i talijanske pjesme.

Guillaume Dufay: Se la face ay pale (balada)

Pisao je motete koji se dijele u dvije skupine: krae latinske komade (himne, antifone, sekvence i

pjesmovne motete) i izoritmijske motete. Izoritmijski moteti su etveroglasni. Tenor (c.f.) se u njima

sporo kree, dok su ostali glasovi bri i razvijeniji. U nekima od njih je napisao i introite i postludije.

Najpoznatiji Dufayev izoritmijski motet je Nuper rosarum flores iz 1436. namijenjen izvedbi za

posveenje Bruneleschijeve kupole u Firenzi. Donja dva glasa tog moteta su u izoritmiji te su izvedeni

iz gregorijanskog korala. Himni su bili troglasni te u njima gornji glas donosi gregorijanski koral, a

namijenjeni su izvedbi na alternatim nain izmjenom jednoglasnih i vieglasnih odjeljaka. Pjesmovni

moteti su kombinacija ansona i moteta posveeni djevici Mariji.

Guillaume Dufay: Nuper rosarum flores (izoritmijski motet)

U misama Dufay koristi isti motiv (motto) na poetku stavaka. Prvi je skladatelj koji je u svojim

misama upotrijebio svjetovni c.f. Najpoznatije mise na svjetovni c.f. su Se la face au pale i L'homme

arme, a na gregorijanski c.f. Ecce ancilla Domini i Ave regina caelorum. Budui da su prepisivai loe

potpisivali tekst, nije sigurno kako je Dufay zamislio izgovaranje teksta. Temelj misa su trozvuci,

koristi kontraste u teksturi pa se tutti dijelovi izmjenjuju s duetima te su disonance pripremljene i

nastupaju na laku dobu.

Guillaume Dufay: Missa L'homme arme, Kyrie

Gilles Binchois (oko 1400.-1460.) je cijeli ivot proveo u slubi burgundskih vojvoda kao kapelan na

dvoru i dvorski skladatelj. Svjetovne skladbe su mu znaajnije od sakralnih. U sakralnoj glazbi istie

gornji glas te je ta glazba slina ansonima. Nema sauvanih Binchoisovih misa. Od svjetovnih djela

najzastupljeniji su ansoni u kojima uglazbljuje tekstove poznatih pjesnika. Pisao je troglasne

ansone, najee balade i ronda koji uvijek poinju silabiki i u kojima dominira gornji glas.

Gilles Binchois: Dueil angoisseux (balada)

Suvremenici Dufaya i Binchoisa su Reginald i Gaultier Libert, Arnold i Hugo de Lantins te Pierre

Fontaine. Izvori o burgundskoj koli su rukopis iz Aoste koji sadri misne stavke, rukopis iz Bologne u

kojem su sauvani moteti te rukopis iz Oxforda koji sadri ansone.

Druga generacija burgundske kole

Jean (Johannes) Ockeghem (1420.-1497.) je najznaajniji frankoflamanski skladatelj. Unato

razliitom stilu smatra se Dufayevim nasljednikom. Roen je u pokrajini Hinaut u Belgiji, pjevao je u

crkvenom zboru u Antwerpenu, a kasnije ivi u Mailinsu u Francuskoj. Od 1452. djeluje u Parizu na

dvoru francuskog kralja, a nakon toga dobiva zaduenje rizniara samostana u Toursu. Smatra se da

je bio Binchoisov uenik jer mu je nakon smrti posvetio tualjku (des Prez nakon Ockeghemove smrti

takoer pie tualjku). Napisao je deset misa, deset moteta i 26 ansona.

Za razliku od Dufaya koji jasno istie c.f., Ockeghem c.f. skriva te struktura postaje skrivena, c.f. se

ritmiki transponira, usitnjuje te postaje slian ostalim glasovima ime se stvara privid tri ili etiri

jednaka glasa. Njegove su melodije jako raznolike, ne koristi imitaciju, sekvence te ne pie melodiju u

frazama zbog ega ih neki nazivaju beskonanim melodijama. Ockeghemov bas je jednako razvijen i

slian ostalim dionicama. Izbjegava kadence te ih preklapa ime se gubi tonalitetni prizvuk, a mogue

ih je raspoznati tek naknadnom analizom. Vrhunac njegovih skladbi nastupa obino na kraju nakon

ubrzavanja slijedi nagla zavrna kadenca.

Jean Ockeghem: Missa prolationum, Kyrie

Ockeghemove mise su pisane na c.f. ili su slobodne. U misama na c.f. vidljiv je primjer skrivene

strukture (npr. Missa caput i Missa fors seulement), dok u slobodnim misama sam sebi zadaje

odreeni tehniki materijal (npr. Missa Mi-mi, Missa cuisivis toni, i Missa prolationum). U obje vrste

koristi beskonanu melodiju i motto poetke (iako se motto uvijek pojavljuje variran), a ne koristi

racionalne postupke. Autor je prvog vieglasnog rekvijema u povijesti (Missa pro defunctis).

Jean Ockeghem: Missa pro defunctis (Requiem), Sanctus

Moteti su etveroglasni ili peteroglasni, a dijele se na one bez c.f. (npr. Intermerata Dei mater) i one

na c.f. (npr. Alma redemptoris mater).

Jean Ockeghem: Intermerata Dei mater (motet)

Veina ansona su troglasna ronda po kojima je postao popularan. Meu ansonima je i tualjka

posveena Binchoisu, pisana u njegovom stilu.

Jean Ockeghem: Ma bouche rit (anson)

Antoine Busnoys (oko 1430.-1492.) je bio skladatelj i pjesnik. Potjee iz aristokratske obitelji.

Djelovao je u istoj crkvi u Toursu kao i Ockeghem pa se pretpostavlja da su se poznavali. Osim u

Toursu djeluje na burgundskom dvoru i u Brugesu. Napisao je vie od 65 ansona od kojih su

najzastupljeniji ronda i bergetti virelai od jedne strofe. Njegovi ansoni se dijele u dvije skupine:

uglazbljenja dvorske lirike i popularne pjesme. Troglasnim ansonima je naknadno dodan etvrti glas

kako bi se dobio moderniji prizvuk, no nije sigurno tko ga je dodao. Poetak melodije je silabiki, u

sporim notnim vrijednostima, a prije novog dijela slijedi pauza koja se poklapa s cezurom u tekstu i

zatim kontrastni melizmatiki dio. Busnoysove melodije su prepune detalja, jasno istie kadence te

koristi imitaciju.

Antoine Busnoys: In hydraulis (etveroglasni motet)

Novosti koje uvodi Busnoys su kretanje u paralelnim tercama i decimama te irenje opsega glasova.

Osim ansona je napisao i nekoliko misa i moteta, slobodnih i na c.f.

Antoine Busnoys: Missa L'homme arme, Kyrie

Izvori o drugoj generaciji burgundske kole su ansonijeri pjesmarice koje sadre ansone,

pjesmovne motete, instrumentalna djela te komade na narodnom jeziku. Malih su dimenzija i bogato

su ukraeni, a predstavljaju zamjenu koralnim knjigama. U njima prevladavaju francuski ansoni, a

naeni su u Burgundiji, Francuskoj, Italiji i Njemakoj. U svojem djelu Tinctoris navodi sljedee

suvremenike Ockeghema i Busnoysa: Robert Morton, Gilles Joy, Jean Moulinet, Guillaume Fauges i

Petrus de Domarto.

Robert Morton: Le souvenir de vous me tue

Osim rukopisa izvori su tiskovine. 1501. Ottaviano Petrucci izdaje zbirku Harmonice musices

odhecaton A u kojoj se nalaze svjetovne skladbe tj. 96 ansona. To je prva tiskana muzikalija u

povijesti. Petrucci je prvo tiskao crtovlje, pa tekst, pa note. 1516. Andrea Antico da Montona (Andrija

Motovunjanin), skladatelj frottola, uvodi depni format te usavrava tehniku tiskanja. Njegova

najznaajnija izdanja su Knjiga misa iz Rima iz 1516. te Knjiga frottola iz 1517.

Glazba na talijanskim dvorovima u 15. i 16. stoljeu

Italija u 15. i 16. st. nije jedinstvena, ve je podijeljena na niz pokrajina. U tom razdoblju se talijanski

skladatelji ne istiu nego dominiraju frankoflamanski skladatelji koje nazivaju oltremontanima. Uzor u

glazbi su burgundski dvorovi, pa skladatelji esto koriste kontrafakturu postupak mijenjanja teksta

pjesme (na izvorno francusku skladbu se stavlja talijanski tekst).

Vrlo je znaajna bila umjetnost improvizatora. Vrste su bile strambotti, ode, capitoli, canzone i

soneti, a na njih se prema odreenim formama (zadani su akordiki obrasci) improvizirala glazba.

Glazbenici su se sami pratili, i to najee na liri da braccio koja je imala pet ica. Umjetnost

improvizatora se nije zapisivala pa veinu podataka saznajemo iz literarnih djela. Improvizatori su

uzimali popularnu melodiju kao kostur te su ju onda ukraavali. Pri tome je tekst bio najbitniji pa je

njihov silabiki deklamatorni stil u suprotnosti s nizozemskom polifonijom koju karakterizira

melizmatiki stil.

Marco Cara: Hor vendut' ho la speranza (frottola)

Frottola je uglazbljeni tekst koji su improvizatori deklamirali. To je svjetovna pjesma koja se sastoji od

strofa i refrena. U irem smislu su to sve uglazbljene pjesme: strambotti, capitoli, ode,, a u uem

barzelette (srodne ballati). Frottole se povezuju uz grad Mantovu u kojoj je vladala pokroviteljica

frottola Isabella d'Este koja se glazbeno obrazovanje postigla kod Johannesa Martinija u Ferarri. Na

njenom dvoru djelovala su dva najznaajnija skladatelja frottola: Marco Cara i Bartolomeo

Tromboncino.

Marco Cara: Mal un muta per effecto (frottola)

Frottola u uem smislu je strofna pjesma sa strofama po est stihova i refrenom po etiri stiha. Refren

je prokomponiran te se ne mora ponavljati u cijelosti. Od frottola u irem smislu su znaajne canzone

koje su bile nepravilno graene, prokomponirane, ljubavne tematike i vieg literarnog standarda, ode

pisane po uzoru na rimske pjesnike i capitoli pastoralne tematike.

Bartolomeo Tromboncino: Pan de miglio

Elementi frottole su ritam, melodija i harmonija. Ritam se temelji na obrascu koji se ponavlja tijekom

frottole, melodija je u funkciji teksta, jednostavna je, a melizmi naglaavaju vanije slogove, u

harmoniji je vaan bas, javlja se tonalitetno razmiljanje (I-IV-V) iako zvuk ostaje modalan te gornji

glasovi popunjavaju akorde. Frottole su se izvodile uz instrumentalnu pratnju manjeg ansambla i nisu

pogodne za a cappella izvoenje. Osim rukopisa, izvori frottola su jedanaest zbirki frottola koje je

izdao Ottaviano Petrucci. Franciscus Bossinensis (Franjo Bosanac) je bio virtuoz na lutnji koji je

djelovao u Veneciji. Izmeu 1509. i 1511. obradio je frottole za glas i lutnju tako da je izbacio alt:

sopran se pjeva, a tenor i bas se sviraju na lutnji. Kasnije se uglazbljuju profinjeniji tekstovi to polako

dovodi do razvoja madrigala.

Bartolomeo Tromboncino: Poi che volse la mia stella (frottola)

Karnevalske pjesme ili canti carnascialeschi se izvode u Firenzi za vrijeme karnevala i nakon Uskrsa

kada se slavio povratak proljea. Pokrovitelj im je bio Lorenzo de Medici. Karnevalske pjesme u uem

smislu se zovu mascherate, a hodajui su ih izvodili mukarci i djeaci. U irem smislu su karnevalske

pjesme bile carri i trionfi koji su se izvodili na splavovima na kotaima. Zbog lascivnog i dvosmislenog

teksta su izvoai bili maskirani. 1494. umire Lorenzo de Medici, a grad reformira fratar Girolamo

Savonarola koji je ukinuo karnevalske pjesme i umjesto njih uveo religijske procesije na kojima su se

izvodile laude. Najpoznatiji skladatelji karnevalskih pjesama su Alexander Agricola i Heinrich Isaac.

Osim strofa i refrena karnevalske pjesme su imale i zavrni dio voltu. Karnevalske pjesme se od

frottola razlikuju po tome to su sva etiri glasa vokalna, nemaju vrstu strukturu (esto su

prokomponirane), zbog manjeg broja glasova je tekstura puno jasnija te su blie frankoflamanskoj

polifoniji.

Izvor o talijanskoj glazbi u 15. i 16. st. je knjiga Dvoranin (Il libro del cortigiano) Baldassarea

Castiglionea iz 1528. U njoj Castiglione opisuje glazbenu praksu na urbinskom dvoru, a navodi kako

dvoranin mora svirati barem nekoliko instrumenata te glazbu povezuje s moralom.

U Italiji je vodea bila svjetovna glazba. Popularnost i kvaliteta sakralne glazbe se ne moe mjeriti s

frankoflamanskim skladateljima. Osim misa, moteta i pasija izvodile su se laude himni zahvale i

pobonosti namijenjene izvoenju laika. Uvijek su bile jednostavne melodije, ispoetka preuzete od

neke druge skladbe, a kasnije su se skladale na nove melodije.

Josquin des Prez

Josquin des Prez (oko 1440.-1521.) predstavlja prvi vrhunac renesansne glazbe. Podrijetlom je iz

pokrajine Pikardije, oko podruja rijeke Escaut. Mnogo je putovao, a kasnije se zaredio. Budui da

postoji tualjka u Ockeghemovu ast, mogue je da je des Prez uio od njega.

Josquin des Prez: Missa Pange lingua, Credo

Noviteti koje uvode Josquin i njegovi suvremenici su tekstualna deklamacija osobita pozornost se

pridaje pravilnom naglaavanju teksta, potuje se pjesnika struktura te se koliko je god mogue

pokuava glazbeno doarati tekst; harmonija koristi akorde (potpune trozvuke) koji sudjeluju u

artikulaciji glazbene forme. Iako jo ne postoji tonalitet, jasno se raspoznaje harmonijska struktura i

akordika orijentacija; melodija je fluidna, dugog daha. Sve dionice postaju ravnopravne (nema

najvanije dionice) i imaju svoju funkciju to je omogueno simultanim komponiranjem; i motiv

osnovna jedinica glazbene konstrukcije (umjesto c.f.) pomou kojih se grade fraze.

Josquin des Prez: Tu solus qui facis mirabilia (motet)

Najznaajnija vrsta koju je pisao su moteti (oko 100). Skladao je motete za etiri, pet i est glasova.

Tekstovi moteta se dijele na tekstove iz liturgijskih knjiga, biblijske tekstove (veinom psalme iz ega

proizlazi psalamski motet) te na molitve, pobone pjesme i pohvalnice. Jedan je od prvih skladatelja

koji su uglazbljivali psalme. Josquinovi moteti se dijele na motete na c.f. koji su poveznica s

burgundskom kolom, na motete parafraze gregorijanske melodije, iako se gregorijanska melodija

nikada ne pojavljuje u cijelosti, ve ju koristi za motive te na slobodne motete. Najpoznatiji Josquinov

motet je Ave Maria. U njemu se suprotstavljaju dueti, puni zvuk zbora s dijelom zbora i imitacija s

homofonijom. Kadence su pripremljene, trozvuci potpuni, a pred kraj skladbe se glasovi intenziviraju.

Najznaajniji moteti su psalamski nastali nakon 1503. g.

Josquin des Prez: Ave Maria (motet)

Josquin je napisao oko 20 misa koje se dijele u tri grupe: mise temeljene na kanonskim ciklusima kod

kojih su glasovi u kanonu, a svi stavci mise su povezani; mise u kojima parafrazira ve postojeu

gregorijansku melodiju (samo dijelove melodije); i mise na c.f.u kojima ee koristi svjetovne c.f.,

obino popularnu jednoglasnu svjetovnu pjesmu ili glas iz ansona te se na taj nain pribliava tehnici

parodije. U misama nije toliko obraao panju na tekst, ve gradi velike forme. Petrucci je objavio tri

sveska njegovih misa 1502., 1504. i 1514. g.

Od svjetovnih djela je napisao nekoliko talijanskih frottola i 75 ansona za tri, etiri, pet i est glasova

u kojima koristi polifoniju i imitaciju. ansone ne uglazbljuje u fiksnim formama, a povremeno koristi i

tehniku kanona. Njegovi se ansoni dijele na ansone u stilu burgundske kole (slini su

Ockeghemovim ansonima), vieglasne aranmane jednoglasnih popularnih melodija te sumorne i

melankoline pjesme u kojima koristi originalne melodije. Pisao je i instrumentalna djela u kojima je

glazbu iz ranije napisanih ansona uglazbio za instrumentalni sastav.

Josquin des Prez: Plusiers regretz (peteroglasni anson)

Josquinovi suvremenici

Josquinovi suvremenici dijele se na skladatelje koji su pisali u stilu stare burgundske kole (Alexander

Agricola, Jacob Obrecht, Loyset Compere) i one koji su pisali u stilu slinom Josquinu tj. glazbi 16. st.

(Heinrich Isaac, Pierre de la Rue, Jean Mouton).

Alexander Agricola djelovao je na burgundskom dvoru kao nasljednik Antoinea Busnoysa. Njegova

djela karakteriziraju kratke isprekidane melodijske linije. Koristi neoekivane zaokrete i rascvjetanu

polifoniju. Pie svjetovnu glazbu, i to preteito ansone u fiksnim formama i troglasnom slogu. Ne

pazi na naglaavanje teksta. Znaajni su motet-ansoni koji se temelje na c.f., a na francuskom su

jeziku i instrumentalni ansoni u kojima izvlai jedan glas iz ranije napisanih ansona pa mu dodaje

drugi i trei glas.

Alexander Agricola: De tous biens playne (anson)

Jacob Obrecht je putovao u Ferarru kod obitelji d'Este. Smatra ga se konzervativnim i staromodnim.

U vanjskim glasovima je koristio paralelne decime, koristi beskonane sekvence, ne vodi rauna o

tekstu, pribliava se tehnici parodije, a osnova mu je c.f. Pisao je mise, motete i ansone.

Jacob Obrecht: Missa Fortuna desperata, Kyrie

Loyset Compere (1450.-1518.) je pisao elegantnu dvorsku svjetovnu glazbu ansone i manje

komade. Djelovao je na dvoru u Milanu i Parizu. Kombinira stil burgundske tradicije s naznakama

modernog skladanja (tekst i neonska polifonija ravnopravnost glasova). U njegovim djelima

prevladava dihotomija izmeu starog i novog. Znaajne mise su tri zamjenske mise ciklusi koji se

nazivaju Motetti mirales, a umjesto stavaka imaju motete. Te su mise bile aktualne samo u Milanu i

na podruju oko Milana budui da je tamo bila prisutna tzv. ambrozijanska liturgija.

Loyset Compere: Nous sommes de l'ordre de Saint Babouyn (anson)

Heinrich Isaac (oko 1450.-1517.) je boravio u Firenci, a pokrovitelj mu je bio Lorenzo de Medici.

Kasnije djeluje na dvoru cara Maksimilijana u Beu. Skladao je sve vrste, a u stvaralatvu se istie

zbirka Choralis Constantinus koja sadri 300 uglazbljenja proprija za sve nedjelje u godini i puno

svetkovina. Zbirku je dovrio njegov uenik Ludwig Senfl. Zbirka se sastoji od tri sveska

neujednaenog stila: u prvom svesku je polifonija jednostavna i gregorijanska melodija u tenoru, a u

treem svesku se javlja rascvjetana polifonija. Osim proprija je uglazbljivao i stavke ordinarija. Misni

stavci su prokomponirani i izvode se alternatim praksom polifoni odlomci se izmjenjuju

jednostavnom gregorijanikom. Znaajne svjetovne skladbe su talijanske (ballate i karnevalske

pjesme), njemake (Tenorlied melodija se nalazi u tenoru) i francuske (ansoni), a osim njih pie i

instrumentalna djela.

Heinrich Isaac: Ach, was will doch mein Herz (Tenorlied)

Pierre de la Rue (oko 1460.-1518.) je djelovao u Bruxellesu i Malinesu. Za njega je zbog specifinog

kontrapunkta karakteristian sumorni stil. Openita karakteristika njegove glazbe je mirnoa,

spokojan protok i izbjegavanje metrikih naglasaka. Ne vodi brigu o tekstu, ali je izraena

individualnost melodijskih linija (vaan je njihov odnos). U djelima koristi motiv koji se esto ponavlja

(ostinato) te su mu djela kanonske strukture. Pie podjednak broj misa i ansona, a od sakralnih djela

su bitni moteti i mise. Najpoznatije djelo je Requiem u kojem koristi duboki registar, taman zvuk,

gustu strukturu i iri opseg glasova.

Pierre de la Rue: Requiem, Introitus

Jean Mouton (oko 1459.-1522.) je djelovao na dvoru britanske kraljice Ane od Bretanje. Pisao je

glazbu za slavlja i po narudbi za odreene prigode. Napisao je oko 100 moteta i 20 ansona. Njegova

djela karakteriziraju mirna polifonija, krivi naglasci u tekstu i puni zvuk.

Jean Mouton: Nesciens mater (motet)

Generacija nakon Josquina (1520.-1560.)

U 16. st. Firenza i Milano gube status glazbenih centara. Rim, Venecija i nizozemski gradovi ostaju

aktualni i dalje, a glazbeni centar postaje Mnchen. Promjena nije bila vezana uz politika i vjerska

zbivanja, ve kljunu ulogu imaju pokrovitelji. U prijelaznoj generaciji skladatelji uvode tehniku

parodije kao osnovni kompozicijski postupak, intenzivira se odnos teksta i glazbe, razvija se

autonomna instrumentalna glazba (primarno namijenjena izvoenju na instrumentu) te se pojavljuju

lokalne razlike.

Nicolas Gombert (oko 1500.-1556.) pie duge melodije, izbjegava pauze i metrike naglaske, a njegov

zatitni znak su neoekivane disonance (moderni stil). Najznaajniji je po sakralnoj glazbi izmeu

Josquina i Palestrine. U svojim djelima koristi glazbeni materijal iz ve poznatih ansona i moteta, a

tehniku parodije koristi na poseban nain tako da je u svim svojim misama dao do znanja da se radi o

parodiji. Svaka misa zapoinje predlokom koji se koristi i u kadenci. Moe se zamijetiti iezavanje

tehnike c.f. umjesto koje se javlja harmonijski nain razmiljanja.

Nicolas Gombert: Quam pulchra es (motet)

Adrian Willaert (oko 1490.-1562.) je uenik Jeana Moutona. Djelovao je u bazilici sv. Marka u Veneciji

kao zborovoa i uitelj glazbenika. Willaert se smatra izumiteljem madrigala 16. st. madrigal nastaje

kao rezultat tenje za jasnijim izgovorom teksta. Napisao je zbirku Musica nova koja se sastoji od 32

moteta sa starozavjetnom tekstovima i 25 madrigala nastalih na Petrarcine stihove. Zbirka je

objavljena u svescima po dionicama. U madrigalima suprotstavlja kontrastne odlomke: prvi dio je u

sporom tempu, dubokom registru i prepun zaostajalica, a drugi brz, u visokom registru i s puno

melizama. Pisao je uglazbljenja psalama za viestruke zborove (cori spezzati). Talijanski humanist

Pietro Bembo koji je razvijao teoriju o glazbi i pjesnitvu navodi kako je cilj Willaertove zbirke postii

savren odnos izmeu glazbe i teksta.

Adrian Willaert: Vecchie letrose (madrigal)

Clemens non Papa (1510.-1556.) napisao je vie od 230 moteta i knjigu psalama na nizozemskom

jeziku. Clemens je smatrao da tko je znao pravila musice ficte mogao je izvoditi motete s kromatikom,

dok su ih neupueni izvodili dijatonski (tajna kontrapunktika umjetnost tajna kontrapunkta).

Koristio je neoekivane disonance, puno alteracija te je mijeao moduse. Njegova glazba je spora,

troma i jednolina, odnosno spora je deklamacija teksta.

Clemens non Papa: Ego flis campri (sedmeroglasni motet)

Svjetovni anrovi 16. st.

Do 16. st. je Crkva bila najdominantniji zapoljavatelj glazbenika. Osim Crkve, glazbenici su imali

pokrovitelje i na dvorovima te u slubi vladara puno putuju. Za razliku od 15. st. u kojem prevladava

sakralna glazba (mise, moteti), u 16. st. je aktualna svjetovna glazba (pariki anson, talijanski

madrigal).

Pariki anson predstavlja vrhunac renesansnog ansona, a zahvaljujui izdavau Pierreu Attaignantu

koji je djelovao u 1520-ima i koji je izdao oko 2000 ansona glazbenika koji su djelovali iskljuivo u

Parizu, pariki se anson iri itavom Europom.

Claudin de Sermisy: Joystance vous donneray (anson)

Osnovne znaajke parikog ansona su jasnoa i jednostavnost, tekst odreuje glazbu (melodija

slijedi ritam teksta silabiki, a povremeno se javljaju melizmi kao ukrasi) i iva tekstura sve dionice

su pokretne i stalno aktivne. Uglazbljivali su se tekstovi Clementa Marota. Pariki se anson od ranijih

razlikuje po tematici i sadraju javlja se ozbiljniji pristup tematici ljubavi i narativni ansoni, ton je

oputeniji, dikcija je iskrenija i prirodnija te vie nema fiksnih formi. Glazbeni stil se razlikuje od

frankoflamanskih polifoniara iji ansoni slie na motet, a unato razliitom postanku esto se

usporeuju pariki anson (pojednostavljenje frankoflamanske polifonije) i frottola (razvila se iz

umjetnosti improvizatora). Skladatelji parikih ansona su Claudin de Sermisy (oko 1490.-1526.) koji

je napisao preko 400 ansona i koji se bavio ljubavnom tematikom te Clement Janequin (oko 1495.-

1560.) koji se bavi podrugljivom tematikom i esto koristi onomatopeju.

Clement Janequin: Le chant de oiseaux (Pjev ptica, anson)

Talijanski madrigal sa starim madrigalom dijeli samo ime. Postigao je meunarodni uspjeh.

Karakterizira ga sloboda i nepravilnost zbog prokomponiranosti (svaki stih ima svoju glazbu). Sastojao

se od jednostrofne canzone koja je imala deset do dvanaest stihova s po sedam ili jedanaest slogova.

U madrigalima se uglazbljuju tekstovi najvie pjesnike vrijednosti (Petrarca, Boccaccio, Ariosto,

Tasso, Bembo). Kombiniraju se dva stila: akordiki tj. homofoni (silabiki) i polifoni (melizmatiki).

Pietro Bembo navodi kako je u madrigalima glazba u funkciji teksta kojeg uglazbljuje.

Jacob Arcadelt: Il bianco e dolce cigno (madrigal)

U prvu generaciju skladatelja madrigala spadaju Philippe Verdelot (1457.-1552.) koji je 1533. napisao

prvu zbirku madrigala u povijesti Il primo libro de madrigali u kojoj se nalaze preteno homofone

skladbe, Jacques Arcadelt (1504.-1545.) roen u Belgiji, Constanzo Festa (1495.-1545.), jedini

talijanski skladatelj i Adrian Willaert (1490.-1562.), izumitelj pravog madrigala. U drugu generaciju

spada Cipriano de Rore, Willaertov uenik koji preuzima podjelu teksta na dva dijela i koristi

dijatoniku i kromatiku. Njegova glazba uvijek prati sadraj teksta te je osniva druge prakse (seconda

prattica) u kojoj je tekst vaniji od glazbe (za razliku od prve prakse u kojoj je glazba vanija od

teksta).

Philippe Verdelot: Madonna per voi ardo (madrigal)

U madrigalu 16. st. se alla breve mjera zamjenjuje etveroetvrtinskom (madrigali a note nere) te se

koriste sitnije notne vrijednosti. Madrigali su pisani za bankete, knjievna okupljanja, razne

sveanosti te po narudbama plemia. U izvedbi je jednu dionicu izvodio jedan pjeva, a mogao se

kombinirati i s instrumentima.

Adrian Willaert: Quando nascesti amor (sedmeroglasni madrigal)

U odnosu na madrigal koji je smatran ozbiljnim, postojale su beznaajne vrste: villanela (u Napulju)

troglasna jednostavna uglazbljenja, a izvan Napulja greghesca, moresca, todesca, giustiniana i

bergamasca.

Renesansna instrumentalna glazba se emancipira oko 1600. g. O njoj saznajemo iz dokumenata,

knjievnih djela i glazbenih traktata. Instrumentalna glazba se dijeli na tzv. visoku, glasnu koju su

izvodili puhaki instrumenti na otvorenom i koja je bila javna i tzv. nisku, tihu glazbu koju su izvodili

iani instrumenti (najee lutnja) u zatvorenom prostoru i koja je sluila za privatne svrhe.

Najpopularniji instrument toga doba je lutnja koju se prati na embalu ili orguljama, a ostali

instrumenti koji se najee koriste su gitara, viola i flauta. U 15. st. se instrumentalna glazba izvodi

bez nota, a u 16. se pojavljuje notacija.

Adrian Willaert: Madonna il tuo bel viso (aranman Willaertovog madrigala za glas i lutnju)

Instrumentalna glazba se dijeli na nekoliko vrsta: instrumentalno izvoenje vokalnih pjesama kojemu

je cilj bilo preuzeti to vie od vokalne glazbe prema mogunostima instrumenta, sadri mnotvo

ukrasa i pasaa, a zapisuje se u tabulaturama; uglazbljenja prethodno postojeih melodija, uglavnom

gregorijanskih napjeva obraenih za orgulje (alternatim izvedbe), a od tehnika se javlja improvizacija

gregorijanski koral slui kao c.f., ali se transformira; varijacije melodijske, harmonijske,

ponavljanje basa i varijacije plesnih stavaka (suite); ricercar, fantazija i canzona skladbe nastale za

instrument koje se ne temelje na unaprijed utvrenom materijalu, u njima su esti imitacijski

postupci; toccata, intonacija (najkraa) i preludij su instrumentalni uvodi u sloenije aranmane ili

vokalne skladbe, u njima se zadrava improvizacijski karakter; plesna glazba popularni plesovi koji

se grupiraju u svojevrsne rane suite u kojima jo nije utvren redoslijed; i pjesme za lutnju i glas

(mogu biti i drugi trzalaki instrumenti) od kojih su najznaajnije Willaertove obrade iz 1536. i

Verdelotova Il primo libro de madrigali iz 1533.

Francesco Spianacino: Ricercare (lutnja)

Kasna renesansa

Giovanni Pierluigi da Palestrina (oko 1525.-1594.) roen je u Palestrini pokraj Rima. Njegova vokalna

sakralna djela se smatraju vrhuncem polifonije 16. st. Napisao je vie od 90 misa i 500 moteta.

Djelovao je u rimskim crkvama, nikada nije napustio Italiju, a najvanije namjetenje je skladatelj i

pjeva u zboru papinske kapele. Pripada starom stilu (njegove su skladbe pogodnije za izvoenje u

crkvi). Osniva je Rimske kole koja se protivi novom stilu (svjetovnoj glazbi).

Giovanni Pierluigi da Palestrina: Sicut cervus desiderat (motet)

Osnovne karateristike Palestrine su: crkvena vokalna glazba a cappella, uravnoteenost, jasnoa i

umjerenost, konsonantne harmonije, kontrola disonance, postepene melodije, komplementarni

ritam, razumljivost teksta i gregorijanski c.f. isti kontrapunkt (bez melizama i utjecaja svjetovne

glazbe).

Giovanni Pierluigi da Palestrina: Missa assumpta est Maria, Sanctus (za est glasova)

Na Tridentskom koncilu (1545.-1563.) 1562. je imenovano povjerenstvo od osam kardinala koji su bili

zadueni za raspravljanje o vieglasju u crkvama. Njihovi zakljuci su kako je liturgija bila prljava i

kako je tekst bio nerazumljiv zbog rascvjetane polifonije. Uvjeti za zadravanje vieglasja u liturgiji su

bili zabrana svjetovnih c.f. i parodija u misama, postizanje razumljivosti teksta i dostojanstvenost

izraza (glazba mora biti sveana, prikladna). Tom prigodom je Palestrina 1567. napisao Missu papae

Marcelli kako bi demonstrirao karakteristike glazbe prema Tridentskom koncilu. Pisana je za est

glasova: SATTBB. Svi stavci mise poinju jednoglasno pa se postupno razvijaju. Rimska kola je jedina

ostvarila zahtjeve Tridentskog koncila. U svom udbeniku Gradus ad Parnassum nastalom u Beu

1725. Johann Joseph Fux objanjava Palestrinin stil. Glavna karakteristika Palestrininog skladanja je

postepenost.

Giovanni Pierluigi da Palestrina: Missa papae Marcelli, Kyrie

Orlando di Lasso (Roland de Lassus, Roland Delattre) (oko 1532.-1594.) potjee iz Monsa u Belgiji.

Puno je putovao, a ve je kao djeak zbog lijepog pjeva odveden na dvor Ferdinanda Gonzage na

Siciliji. etrdeset godina je proveo u Mnchenu na dvoru bavarskog vojvode Albrechta V. gdje je

pisao glazbu za dvorske potrebe. Za njegovo vrijeme mnchenska kapela postaje najpoznatija. Car

Maksimilijan II. mu je 1570. dodijelio plemiki naslov. Lassa se smatra vrhuncem frankoflamanske

polifonije, a njegova se glazba ponovo oivljava u 20. st.

Orlando di Lasso: De profundis clamavi (VI. pokajniki psalam, 1584.)

Od svjetovnih djela pisao je villanelle, talijanske madrigale, francuske ansone te njemake i

nizozemske pjesme. Meu sakralnim djelima istiu se moteti koji predstavljaju vrh njegove polifonije,

a nalaze se u zbirci Magnus opus musicum (500 moteta), mise, magnificat, pasije, sedam pokajnikih

psalama te zbirka Lagrime di San Pietro (duhovni madrigali). Sedam pokajnikih psalama spadaju u

musicu reservatu koja je zbog kromatike razumljiva samo poznavateljima. Lassu je tekst vaniji od

glazbe.

Orlando di Lasso: Matona mia cara (madrigal)

Thoms Luis de Victoria (oko 1548.-1611.) potjee iz grada vile u panjolskoj. Najpoznatiji je

panjolski skladatelj te je jedini panjolski skladatelj koji se mogao mjeriti s Palestrinom i Lassom.

Njegova je glazba pod utjecajem Palestrine: po uzoru na njega ne pie svjetovnu glazbu, a u sakralnim

djelima ne koristi svjetovne c.f.

Thoms Luis de Victoria: O magnum mysterium (motet)

Kombinirao je utjecaje Lassa (izraavanje afekata u motetima) i Palestrine (konzervativizam i strogi

stil u misama), ima izraen smisao za dramatiku, pisao je skladbe za dva ili tri zbora te je u njegovim

djelima uoljiva pobonost i umjerenost.

Thoms Luis de Victoria: Requiem, Agnus Dei (za est glasova)

William Byrd (1543.-1623.) je stilom sliniji Lassu. Posljednji je veliki katoliki skladatelj. Djelovao je u

kraljevskoj kapeli, a neko je vrijeme dijelio mjesto orguljaa s Thomasom Tallisom. 1575. je izdana

zbirka Cantiones sacrae u kojoj se nalazi 34 Byrdova i Tallisova moteta, a Byrd kasnije izdaje jo dva

sveska moteta nevezanih uz liturgiju. 1605. izdaje zbirku Gradualia u kojoj se nalaze uglazbljenja

proprija te vie od 100 moteta koji su krai u odnosu na Cantiones sacrae. Pisao je latinske mise i

motete, engleske hvalospjeve anthems (engleski moteti), pjesme sline madrigalima te

instrumentalnu glazbu (uglazbljenja za solo instrumente.)

William Byrd: Sing joyfully (engleski motet anthem)

Virtuozni madrigalisti (kraj renesanse)

U humanizmu poinje ponovno zanimanje za antiku, a podatke o antikoj glazbi nalazimo u

traktatima. Skladatelji tog doba koji se istiu su Giaches de Wert, Carlo Gesualdo da Venosa, Luca

Marenzio te Claudio Monteverdi. Ti skladatelji piu madrigale za ozbiljne prilike i zabave, a pritom

uglazbljuju pjesme Petrarce, Jacopa Sannazara, Torquata Tassa, Lodovica Ariosta i Giambattiste

Guarinija. Glazbena sredita kasne renesanse su Ferrara i Mantova.

Luca Marenzio: Giunto a la tomba (1584.)

Krajem renesanse ene dobivaju ulogu u glazbi. 1580. u Ferarri na dvoru obitelji d'Este djeluje

skupina virtuoznih soprana pod nazivom Concerto di donne. Neke od lanica su Anna Guarini,

Tarquinia Molza, Laura Deverara i Livia d'Arco. Budui da su stekle popularnost, skladatelji za njih

poinju pisati enske madrigale te iako jo uvijek ne mogu konkurirati mukarcima, glazba moe biti

profesionalni posao ena. Pjevale su musicu privatu (secretu) na dvorovima ili u kazalitima. Osim to

su se bavile pjevanjem, nekoliko je enskih autora uvrteno u antologije (kompozicija).Pjevaice su

osim u Ferrari bile popularne i u Rimu, Mantovi i Veneciji.

Luzzasco Luzzaschi: O dolcezze amarissime d'amore (madrigal)

Giaches de Wert (1536.-1596.) je najstariji meu skladateljima madrigalistima. Sluio je u Mantovi, a

napisao je vie od deset knjiga madrigala za etiri i pet glasova. U njegovim je djelima vidljiv utjecaj

Cipriana de Rorea, osnivaa druge prakse. U kasnim madrigalima dovodi izraajnost teksta do

vrhunca, pritom zanemarujui glazbeni kontinuitet. Prvi je skladatelj koji je uglazbio Osloboeni

Jeruzalem Torquata Tassa. U madrigalima prevladava pastoralna tematika, a karakteriziraju ih

virtuozni odlomci, nagle promjene ritma, kromatika i napredne harmonijske progresije.

Giaches de Wert: Solo e pensoso (peteroglasni madrigal)

Luca Marenzio (1553.-1593.) je talijanski skladatelj podrijetlom iz Rima. Budui da u Rimu nije bilo

profesionalnih izvoaa, samim time nije bilo niti konkurencije, a kako nije bilo ni virtuoznih pjevaa,

djela mu se razlikuju od ostalih skladatelja. Za razliku od de Werta, Marenzio je majstor pastoralnih

madrigala. Napisao je oko 20 knjiga madrigala za etiri, pet i est glasova, a u njima glazbu

prilagoava tekstu. Marenziovi madrigali su fragmentirani te u njima nema kontinuiteta. Znaajke

njegovih djela su kratkoa i konciznost, grafiko opisivanje teksta (Augenmusik notacija) te

ekstremni pikturalizam, iako u kasnijim djelima naputa takav stil.

Luca Marenzio: Vezzosi augelli (1585.)

Carlo Gesualdo da Venosa (oko 1560.-1613.) se u Napulju oenio Leonorom d'Este te tako postao

princ. Odravao je veze sa Luzzascom Luzzaschijem. Iz Napulja se seli u Ferraru, a potom se vraa u

gradi Gesualdo pokraj Napulja. U svojim je skladbama birao tekstove manje poznatih pjesnika te ih

je na neki nain osakatio mijenjajui pjesnike predloke. U madrigalima iz 1595. i 1596. je vidljiv

novi stil. Venosa je uvelike utjecao na novi stil fragmentiranjem strukture, kontrastiranjem elemenata

(teksture i ritma), neobinim harmonijama i upotrebom kromatike (harmonijski kaos).

Carlo Gesualdo da Venosa: Moro, lasso, al mio duolo

Claudio Monteverdi (1567.-1643.) je roen u Genovi. ivio je na prijelazu renesanse u barok. 1605. i

1606. je izdao pet knjiga madrigala u kojima u predgovoru spominje basso continuo i basso seguente

(izborni bas, udvostruava vokalne dionice). Monteverdijevi rani madrigali su troglasni, renesansni i

pisani po uzoru na Werta, dok kasnije djelujui u bazilici sv. Marka u Veneciji pie u baroknom stilu. U

madrigalima koristi kratke motive, nepripremljene disonance te su mu djela harmonijski nestabilna.

Svojim je djelima 1600. izazvao reakciju teoretiara Giovannija Marie Artusija u djelu Artusi, ili o

nesavrenostima moderne glazbe na to mu je Monteverdi 1605. g. odgovorio djelom Druga praksa,

ili o savrenostima moderne glazbe. Njegov brat Giulio Cesare Monteverdi 1607. objanjava razliku

izmeu starog i novog stila: prima prattica je stari stil u kojemu zapovijeda harmonija, glazba je

nadmona nad tekstom (Palestrina, stara renesansna glazba), a skladatelji se brinu o vanjskom

aspektu teksta; seconda prattica je novi stil u kojemu su rijei bitnije od glazbe, bitno je dubinsko

znaenje teksta to je uostalom Platonovo naelo.

Claudio Monteverdi: Cruda amarili (oko 1600.)

Talijanska sredita na prijelazu iz 16. u 17. st. su:

Mantova i Ferrara

Venecija Andrea Gabrielli (oko 1533.-1585.) i Giovanni Gabrielli (oko 1556.-1612.)

Rim ouvan je stari stil

Modena i Bologna madrigalske komedije: Orazzio Vecchio i Adrian Banchieri

Barok

Uvod u barok

Barok kao glazbeno-povijesna epoha okvirno traje od 1580. do 1750. Kao naziv se prvo javio u

likovnoj umjetnosti, a zatim u svim ostalim. Naziv barok potjee od portugalske rijei barocco koja je

oznaavala neobino (koso i oblo) bruen biser. U glazbi je pojam barok prvi upotrijebio Noel Antoine

Pluche 1746. usporeujui nastupe dvojice violinista. Dok je glazbu jednog nazvao musique

chantante pjevajua glazba, nastup drugog violinista opisao je pojmom musique baroque barokna

glazba (nadilazi mogunosti ljudskog glasa). Drugi je naziv barok upotrijebio Jean Jacques Rousseau u

svom Glazbenom rjeniku 1768.

Heinrich Schtz: Die Himmel erzhlen die Ehre Gottes SWV 455 (psalam 19)

U baroku se ovjek smatra osjeajnim biem koje ima afekte, u znanosti se razvijaju empirija i kritika

to dovodi do racionalnog pogleda na svijet, javljaju se nova otkria u matematici, u filozofiji se

suprotstavljaju empirizam i racionalizam, a prirodu odreuje umjetnik. U podjeli na stalee sve veu

ulogu ima graanstvo. Najjaa drava u doba baroka je Francuska pod vladavinom Luja XIV.

Johann Jakob Froberger: Tombeau pour Blancrocher FbWV 632

Barokna glazba se dijeli na dvorsku (svjetovnu) i crkvenu (sakralnu). Najvia pozicija za glazbenika na

dvoru bila je Kapellmeister ili ravnatelj dvorske kapele. Ravnatelj dvorske kapele je svirao instrument

s tipkama ili prvu violinu, ravnao je izvedbama, skladao djela po narudbi, brinuo o instrumentima i

glazbenicima te vodio glazbenu knjinicu. Glazbenici su u baroku imali status sluge. Najvia crkvena

pozicija bila je ravnatelj crkvene glazbe ili u protestantizmu kantor. U baroku se javlja novi stil koji se

pojavljuje u crkvenoj glazbi vokalna se glazba ujedinjuje s instrumentalnom (za razliku od

Palestrine). Crkveni glazbenici su bili puno manje plaeni od dvorskih. Na podruju glazbe u baroku

dominiraju talijanski glazbenici, a omiljena vrsta je opera.

Arcangelo Corelli: Trio sonata u d-molu, op. 1 br. 11, I. Grave, II. Allegro, III. Adagio, IV. Allegro

Karakteristike barokne glazbe su: afekti unutarnji smisao i pozadina barokne glazbe, afekti se

izraavaju prikazivanjem unutarnjih duevnih stanja ovjeka (strasti i uzbuenosti) te su zbog

racionalnosti visoko stilizirani. Teorija afekata zastup miljenje kako odreene glazbene figure

doaravaju pojedine afekte.

Alessandro Scarlatti: Concerto grosso u g-molu, br. 4, I. Allegro ma non troppo, II. Grave, III. Vivace

Basso continuo ili kontinuirani bas je poluimprovizirana akordika pratnja za instrumente s tipkama,

lutnju ili harfu. Bio je uglavnom ifriran (skiciran brojevima i znakovima). Za razliku od bassa

seguentea, b.c. je prisutan tijekom itave skladbe. Pojavom b.c. primjeujemo kako skladatelji vie ne

pridaju vanost renesansnoj jednakosti dionica.

Antonio Vivaldi: Violinski koncert u g-molu RW 315 (Ljeto), III. Presto

Koncertantni stil ili concertato stil oznaava suprotstavljanje instrumentalnih skupina iznad b.c.

Monodija je barokna solo-pjesma uz pratnju b.c. Kako bi se to bolje prikazali afekti, monodije su se

izvodile solistiki. Prva zbirka monodija je Nuove musiche Giulia Caccinija napisana u Firenzi 1601. g.

Iz te zbirke se da zakljuiti kako je tekst najvaniji i odreuje sve, a b.c. slui kao melodijsko uporite i

prua harmonijsku stabilnost. Pri izvedbi je bilo vrlo vano da je interpretacija bogata gestom i

ornamentirana. Monodija je bila u obliku arije(strofni oblik, javlja se strofna varijacija koja se

uglavnom ne zapisuje) ili madrigala (prokomponirana, s mnotvom disonanci, kromatike, promjenom

mjere i tempa, ornamentirana). Dursko-molski tonalitetni sustav naputaju se modusi, trozvuk

postaje temeljem harmonije, a javlja se funkcionalni, harmonijski nain razmiljanja.

Georg Friedrich Hndel: Suita br. 2 u D-duru (Muzika na vodi) HWV 319, br. 12 Alla hornpipe

Barok se dijeli na nekoliko faza: od 1550. do 1580. traje faza pripreme u kojoj se pojavljuje tenja za

afektima u glazbi, od 1580. do 1640. traje rani barok u kojem se poetne ideje primjenjuju u glazbi,

karakterizira ga pojava dura i mola te funkcionalne harmonije, od 1640. do 1690. traje visoki barok u

kojem je barokni stil sve ureeniji, znaajan je tretman disonance i ritmika pravilnost te se u toj fazi

barok iri cijelom Europom, te od 1690. do 1740. traje kasni barok u kojem je sve proraunato i

intelektualno zbog ega se javlja sve vie protivnika baroka te se tei vratiti prirodi.

Johann Sebastian Bach: Orkestralna suita br. 3 u D-duru BWV 1068, II. Air

Barokni skladatelji:

rani barok Hans Leo Hassler, Claudio Monteverdi, Jan Pieterszoon Sweelinck, Michael

Praetorius, Girolamo Frescobaldi, Heinrich Schtz, Samuel Scheidt, Johann Hermann Schlin,

Francesco Cavalli, Giacomo Carrisimi

visoki barok Johann Jakob Froberger, Jean Baptiste Lully, Dietrich Buxtehude, Arcangello

Corelli, Alessandro Scarlatti, Henry Purcell, Franois Couperin, Adam Krieger

kasni barok Antonio Vivaldi, Georg Philipp Telemann, Jean Philippe Rameau, Domenico

Scarlatti, Johann Sebastian Bach, Georg Friedrich Hndel

Poetak opere

Pretee opere su pastoralne drame koje su se izvodile na dvoru Medicijevih. Prve pastoralne drame

napisao je 1598. Emilio de Cavaliere, a to su Predstavljanje due i tijela (Rappresentatione di anima et

di corpo), Satir i Filenov oaj te je u njima naglasak na dramskoj radnji. Opera se pojavljuje oko 1600.

u Firenzi u pokuaju da se obnovi antiko pjevanje kojemu je ideal recitativni stil (izmeu govorenja i

pjevanja). U baroku se smatralo kako su Grci strogo kontrolirali disonance te kako su slobodno

slijedili ritam ljudskog govora koji je bio kontroliran harmonijskim planom. Teorijske rasprave o

antikoj glazbi pisali su Girolamo Mei (1519.-1594.) koji je u Rimu napisao O glazbenim modusima

starih u kojemu se navodi kako se starogrka glazba temeljila na samo jednoj melodiji i Vincenzo

Galilei (1520.-1591.) koji u Firenzi pie Dijalog o staroj i modernoj glazbi.

Emilio de Cavalieri: Rappresentazione, Il tempo, II. in, 1. scena (1600.)

Camerate su bile neformalne akademije, a dijelile su se na Bardijevu (Firentinsku) koju je osnovao

plemi i mecena Giovanni Bardi i koja prestaje s djelovanjem oko 1592., i Corsijevu koju je kao

suparniku Bardijevoj osnovao Jacopo Corsi. lan Corsijeve camerate, Jacopo Peri 1598. pie prvu

operu Dafne koja je praizvedena na dvoru Medicija. Libretto je napisao Ottavio Rinuccini, a temeljen

je na Ovidijevim Metamorfozama. U operi koristi recitativni stil. Dafne nije u sauvana cijelosti.

Jacopo Peri (1541.-1633.) je roen u Rimu, a ivio je u Firenzi na dvoru Medicija. Bio je lan Corsijeve

camerate. Osim Dafne 1600. je napisao operu Euridice koja se sastoji od tri ina i koja je u potpunosti

sauvana. Libretto za tu operu je takoer napisao Ottavio Rinuccini. Instrumentalnu pratnju za operu

Euridice ine embalo, chitarone (basovska lutnja) i lira grande. U toj operi Peri izbjegava kadence i

disonance zbog izgovaranja teksta.

Jacopo Peri: Euridice, Prologo Io, che d'alti sospir vaga e di pianti (1600.)

Recitativni stil Jacopa Perija se sastoji u tome da se na produljenim naglaenim slogovima nalaze

konsonance i naglaene dobe, a na kraim, bre izgovorenim slogovima disonance, prohodi i

nenaglaene dobe. Bas je ritmika i harmonijska okosnica glasu te se kree bre ili sporije ovisno o

govoru.

U prvim operama se preferiraju mitoloke i povijesne teme te pastirske igre Tassa i Guarinija. U

izvedbi opera sudjeluju kastrati koji su u to doba bili iznimno cijenjeni.

Emilio de Cavalieri: Rappresentazione, Chi gioia vuol, II. in, 4. scena

Osim Perija, 1600. operu Euridice u tri ina i na isti libretto pie i Giulio Caccini, Perijev suparnik i lan

Bardijeve camerate.

Giulio Caccini: Euridice, Prolog, I.in, 1. scena

Na libretto Alessandra Striggia 1607. operu Orfej pie Claudio Monteverdi, prvi veliki operni

skladatelj. Orfej je opera u pet inova, praizvedena je u Mantovi, ima tuan kraj, a zbor i orkestar se

sastoje od etrdeset izvoaa. Orfej je skladan u vie stilova koje povezuje ritornello. Izmeu solo

arija se javljaju orkestarski tutti odlomci koje izvodi zbor ili orkestar. U orkestru gudai predstavljaju

ovozemaljski svijet, a puhai podzemni svijet. Instrumentacija je vana jer njome doarava svijetove i

likove: Orfeja prati b.c., a bogove trombon.

Claudio Monteverdi: Orfej, Prologo Dal mio promesso

Razlika u glazbi Monteverdija i Perija je u koliini recitativnog stila Monteverdi puno manje koristi

recitativni stil, kod njega prevladava monodijski; u koritenju disonance kod Monteverdija je

prisutna funkcionalnost harmonije, slijedi tonalitetni plan, a disonance su voice ili anticipacije

harmonije; te u madrigalizmima.

Claudio Monteverdi: Sinfonia

Sakralna glazba u Francuskoj

Francuska je bila zatvorena spram utjecaja stranaca i stranih glazbenika. U francuskoj se glazbi b.c.

javlja tek nakon 1650., a afekata u glazbi uope nema. U glazbenom tiskarstvu monopol je imala

tvrtka Ballard koja tiska samo francusku tradicionalnu i sakralnu glazbu. U sakralnim se djelima koristi

iskljuivo francuski i latinski jezik.

Marc Antoine Charpentier: Te Deum, Preludij u D-duru H124

Velik utjecaj na glazbu u Francuskoj imaju kraljevi. Henri IV. (1589.-1610.) je bio protestant. 1598.

objavio je Nantski edikt kojim hugenotima (francuski protestanti) daje pravo na bogosluje i veliku

financijsku potporu zbog ega se javlja protestantski usmjerena glazba. Luj XIII. (1610.-1643.) progoni

protestante, a veliku ovlast daje rimskom biskupu. Luj XIV. (1643.-1715.) je opozvao Nantski edikt te

je progasio nezavisnost Galikanske crkve (francuski kralj na elu umjesto pape). Kroz glazbu velia

sebe i dravu, a za vrijeme njegove vladavine najkarakteristiniji anr francuske barokne glazbe

postaje grand motet (veliki motet). Ostali anrovi su petit motet (mali motet), mise (a cappella) i

nabone pjesme na francuskom jeziku (parafraze psalama) . Luj XIV. je preferirao tzv. tihe mise koje

nisu bile pjevane, ve je sveenik itao ordinarij nakon ega se izvodi grand motet. U izvedbi su

sudjelovala dva zbora: solistiki koji je izvodio polifone ulomke i veliki koji je izvodio homofone

ulomke (cori spezzati) te orkestar. Nakon 1650. se u Francuskoj glazbi povremeno koristi b.c.

Franois Couperin: Premiere leon de tnbres (1. dio)

Jean Baptiste Lully (1632.-1687.) roen je u Firenzi. Radio je na dvoru kralja Luja XIV. Predvodnik je

francuske barokne glazbe. Pisao je grand motete koji su se izvodili na tihim misama i petit motete koji

su se izvodili u samostanima. 1677. je napisao svoj najpoznatiji grand motet Te Deum. 1687. je

ravnao izvedbom Te Deuma i pritom se tapom udario u nogu od kojih je posljedica umro. Te Deum

je pisan za veliki instrumentalni sastav: solistiki i veliki zbor i orkestar koji se sastoji od 24 kraljeve

violine, puhaa i udaraljki (bubnjevi).

Jean Baptiste Lully: Te Deum LWV 55 (1. dio)

Talijanski utjecaj je najvie vidljiv u skladbama Marca Antoinea Charpentiera (1643.-1704.). U Italiji je

1640-ih izvode oratoriji. Kako je Charpentier 1660-ih boravio u Rimu radei za Giovannija Carissimija,

skladatelja oratorija, vrativi se u Francusku 1670-ih i 1680-ih pie oratorije koje naziva historia

(Charpentierov naziv za francuski oratorij). Napisao je oko 200 grand moteta od kojih su 35 opsegom

dulji i dramski zahtjevniji (historie). Charpentier je jedini francuski skladatelj koji je pisao oratorije.

Nakon smrti Luja XIV. se tihe mise prestaju prakticirati pa se grand moteti izvode u samostanima, a

budui da je bio slian operi, samo bez scene, posjeuju ga ljubitelji opere.

Franois Couperin (1668.-1733.) je preteno pisao skladbe za instrumente s tipkama, a od sakralnih

skladbi pie petit motete u kojima koristi tekstove psalama.

Sakralna glazba u Engleskoj

U 16. st. postavljeni su ideali sakralne glazbe, a to su bili jednostavnost glazbe i razumljivost teksta.

Pjevalo se na engleskom jeziku, a najkarakteristiniji oblik su bile anthems (od antifona) engleski

moteti koji su se razlikovali u dva osnovna oblika: stihovni ili verse anthem u kojem se izmjenjuju tzv.

stihovi koje izvode solisti sa zborovima i koji su uz instrumentalnu pratnju, te puni ili full anthem kod

kojih se itav motet izvodio zborski a cappella.

Thomas Weelkes: When David heard (anthem)

Engleska se sakralna barokna glazba dijeli na dva razdoblja: prvo traje do 1648., a drugo zapoinje

1660. Prvo razdoblje zavrava smaknuem kralja Charlesa I. Uspostavlja se republika te se ukidaju

katedralni zborovi, ne koriste se orgulje te se u meurazdoblju prestaje se pisati sakralna glazba

engleski se skladatelji okreu talijanskoj i francuskoj glazbi. Skladatelji prvog razdoblja su William

Byrd (1540.-1623.), kasnorenesansni skladatelj te madrigalisti Thomas Tomkins (1572.-1656.),

Thomas Weelkes (1576.-1623.) i Orlando Gibbons (1583.-1625.) koji madrigalistiki stil prenose u

anthems (tzv. sveti madrigali), a karakterizira ih postupno izmjenjivanje afekata.

William Byrd: Christ rising again (verse anthem)

Drugo razdoblje poinje nakon 1660. Krunidbom kralja Charlesa II. se ponovo uspostavlja monarhija.

U glazbi je vidljiva sklonost talijanskoj i francuskoj glazbi. Skladatelji tog razdoblja su Pelham Humfrey

(1647.-1674.) i John Blow (1649.-1708.) koji su pisali talijanske arije, ariosa, recitative, ritornella,

francuske uvertire i plesnu glazbu, a karakterizira ih promjena mjere, te Henry Purcell (1659.-1695.)

koji je napisao vie od 60 engleskih moteta u kojima je razvio individualni stil (vrlo velik opseg djela,

raskoan sastav koji se sastoji od solista, zbora i orkestra). Purcell je preferirao stihovni motet.

Henry Purcell: O sing unto the Lord Z.44 (96. psalam, verse anthem)

Sakralna glazba u Njemakoj

Za njemaku sakralnu glazbu karakteristian je luteranski koral nastao u 16. st., a to je koral

protestantske crkve na njemakom jeziku.

Michael Praetorius (1571.-1621.) bio je teoretiar, skladatelj i orgulja. U traktatu Sintagma musicum

opisuje glazbene instrumente. Napisao je zbirku sakralne glazbe Sionske muze u kojoj se nalazi vie

od tisuu skladbi. U svojim djelima koristi venecijanski vieglasni stil.

Hermann Schein (1586.-1630.) bio je kantor kole u Leipzigu. Napisao je zbirku Mali novi opus u kojoj

se nalaze uglazbljenja luteranskih i biblijskih tekstova, a naziva ih duhovnim koncertima. Tekstove

uglazbljuje na nain da uzme melodiju luteranskog korala i napravi duet (dva soprana i b.c.) ili se

koral javlja u tenoru.

Samuel Scheidt (1587.-1654.) bio je uenik Jana Pieterszoona Sweelincka te je u njegov djelima jasan

Sweelinckov utjecaj. Kroz cijeli ivot pisao je duhovne koncerte, a u jednom razdoblju pie i za

instrumente s tipkama i sakralnu glazbu.

Heinrich Schtz (1585.-1672.) je dva puta boravio u Veneciji. Prvi put (1609.-1612.) je ondje bio s

Giovannijem Gabriellijem, a drugi put (1628.-1629.) s Alessandrom Grandijem i Claudiom

Monteverdijem. U njegovim su djelima vidljiva dva utjecaja: talijanski zbog upotrebe venecijanskog

vieglasnog stila i njemaki. Napisao je zbirke Davidovi psalmi iz 1619. u kojoj koristi vieglasni

venecijanski stil i solistiki stil, Sveta suzvuja nastala 1629. u kojoj koristi utjecaj moderne glazbe, a

izmeu ritornella koji su mogli biti instrumentalni ili vokalni se izmjenjuju ariozni i recitativni odlomci,

i Mali duhovni koncerti, zbirka u dva dijela iz 1636. i 1639. u kojoj prevladava oratorijski stil i kazalini

recitativni stil, a poprima i monodijski stil. U njoj su recitativi isprekidani arioznim pasaima.

Heinrich Schtz: Fili mi, absalon SWV 269 (1629.)

Sakralna glazba u Italiji

Izmeu 1620. i 1640. razvija se kantata. Pisana je za jedan ili dva glasa uz b.c. Nema tono odreenu

radnju, ali se izraavaju misli i osjeaji vezani uz ljubavne i duhovne teme. Kako se javila tenja za

stvaranjem vokalne skladbe u monodijskom stilu, kantata se razvila iz arije proirivanjem skupine

arija izmeu kojih bi se umetali recitativni odlomci. Kantate se dijele na tri tipa: prvi tip je

izmjenjivanje arioznog i recitativnog stila, drugi se temelji na strofnoj ariji tako da se svaka strofa

varira, a izmeu ubacuju recitativi i trei tip koji varira izmeu prva dva tipa. Budui da nema scene

kod kantate se tei dramatizaciji kroz tekst. Kantate su pisane po narudbi.

Luigi Rossi: De non corre una speranza

Luigi Rossi (1597.-1653.) napisao je tristo kantata. Rossi je imao utjecajne pokrovitelje. Kantate je

pisao u tri stila: aria strofni oblik, arioso nestrofni oblik (recitativo arioso) tj. prijelazni oblik

izmeu arije i recitativa, te recitativ. Giacomo Carissimi (1605.-1674.) napisao je 140 kantata.

Preferirao je prvi tip kantate. Nije poivao zahtjeve teksta, ve je prednost dao melodiji. U njegovim

je kantatama jasna harmonijska linija. Antonio Cesti (1623.-1669.) napisao je 55 kantata. Bio je

sveenik te je puno putovao. Istaknuti je operni skladatelj, a u svojim djelima preferira izmjenjivanje

arioznog i recitativnog stila.

Oratorij je opseno, najee duhovno djelo pisano za soliste, zbor i orkestar. Za razliku od opere,

oratoriji su bili namijenjeni koncertnom izvoenju. Razvio se oko 1630., a naziv potjee od rijei

oratorij koja oznaava molitveni prostor u kojem su se okupljali vjernici laici (oratorij sv. raspea u

Rimu). Oratorij se dijeli na dvije vrste: oratorio volgare koji je bio na narodnom jeziku i oratorio latino

koji je bio na latinskom jeziku. Istaknuti skladatelj oratorija je Giacomo Carissimi iji su najpoznatiji

oratoriji Jiftah, Jona i Opi potop. Carissimi se vjerno drao radnje koju je elio prikazati to postie

upotrebom dvije vrste recitativa ekspresivnim i narativnim.

Opera

Sredita talijanske barokne opere su Rim, Venecija i Napulj. U Rimu je pokroviteljska obitelj Barberini

1632. otvorila Kazalite etiriju fontana koje je imalo vie od tri tisue sjedita. Kazalite je otvoreno

izvedbom opere Sv. Aleksis Stefana Landija za koju je libretto napisao Giulio Rospigliosi. U operi

prevladava velika rasko, recitativ gubi na vanosti, a u prvi plan dolaze arije u prokomponiranom i

strofnom stilu. Ansambl zavrava in, a zbor je komentator radnje. Osim Landija, znaajni skladatelji

rimske opere su Alessandro Stradella i Domenico Mazocchi.

U Veneciji su pokrovitelji opere bile bogate trgovake obitelji. 1637. je otvoreno kazalite San

Cassiano. Skladatelji venecijanske opere su Claudio Monteverdi koji je napisao etiri opere od kojih

su sauvane dvije Povratak Odiseja u domovinu i Krunidba Popeje u kojoj prevladavaju arije i

recitativi (kljuni dio opere). Monteverdi koristi tzv. stile concitato ljutnja i prezir se opisuju

esnaestinkama u jednom taktu; i Antonio Cesti koji predstavlja sintezu venecijanskog i rimskog stila.

1649. je napisao kominu operu Orontea. Za Cestija je vana formalizacija strukture opere arije i

recitativi se koriste u tono odreenim dijelovima.

Vodee operno sredite 18. st. je bio Napulj. Osniva napuljske operne kole je Alessandro Scarlatti

(1660.-1725.). Dok Scarlatti nije formalizirao strukturu opere, opera je bila mjeavina odlomaka.

Arioso kod Scarlattija postaje vrsta arije. Rane opere su bile jednostavnije i kratke, a pisao ih je za

rimsku palau. Kasnije postaje dvorski skladatelj napuljskog potkralja za kojeg je bio duan pisati dvije

opere godinje. Njegove kasnije opere su sloene i opsenije, u prvom planu je ljubavna tematika, u

drugom politike intrige, a u treem komini likovi. Ideali u operi su bili izraziti ljepotu i prirodnost

kroz afekte, a u instrumentalnoj glazbi takoer koristi sline postupke. 1707. g. je u Veneciji napisao

operu Mitridate eupatore u kojoj u formi dominiraju arije, opera zapoinje sinfoniom preteom

orkestralne simfonije u tri stavka brzi-polagani-brzi, prevladava dvodijelna arija da capo (A B A1).

Rane arije su kratke i jednostavne, a kasnije sloenije i opsenije. Recitativi su efektni, harmonijski

zanimljivi i prepuni modulacija. Zborski odlomci su rjei. Naglasak je na melodiji, a ne na virtuozitetu.

Scarlattijeva najpoznatija napuljska opera je komina opera Trijumf asti iz 1718. U njoj esto

ponavlja fraze, javljaju se promjene raspoloenja, a karakterizira ju harmonijska jednostavnost.

Alessandro Scarlatti: Mitridate eupatore, Cara tomba, arija iz 4. ina (1707.)

Karakteristike francuske opere su razum, uglaenost i umjerenost. Kritizira se talijanska opera zbog

virtuoznosti i izraavanja afekata, opsega opera i monotonosti recitativa, umjetnih, arhainih stihova,

kastrata i odsustva plesne glazbe. Jedini zajedniki element talijanske i francuske opere je vizualna

komponenta (scensko pretjerivanje)

Najpoznatiji francuski operni skladatelji u baroku su Jean Baptiste Lully (17. st.) i Jean Philippe

Rameau (18. st.). Jean Baptiste Lully je roen u Firenzi, a s etrnaest godina odlazi u Pariz gdje je

povremeno nastupao kao plesa. 1673. g. je napisao prvu operu Kadmo i Hermiona na libretto

Philippea Quinaulta. Glavni likovi su u drugom planu, a vaniji su bogovi koji nastupaju u

divertissementu zabavnim scenama koje se temelje na plesu i zborskim djelovima. Misli likova se

izraavaju u arijama. Plesni element je jako vaan dio. Orkestar se dijeli na mali zbor (tal.

concertino) dvije violine ili flaute uz b.c. i veliki zbor (tal. concerto grosso) koji se sastojao od 24

violine, flaute, oboe, fagota i timpana. Lullyjeve zasluge su lirska tragedija (tragedie lirique) u suradnji

s Philippeom Quinaultom koju odlikuju jednostavnost radnje i scenski efekti te recitativ praen

orkestrom (a ne samo uz b.c.) koji se javlja u operi-baletu Trijumf ljubavi iz 1681. te operama Perzej iz

1682. i Armida iz 1686.

Jean Baptiste Lully: Kadmo i Hermiona, Belle Hermione, V. in, 1. scena (1673.)

Jean Philippe Rameau (1683.-1764.) je zasluan za popularnost francuske opere u inozemstvu,

zahvaljujui njemu strani skladatelji postaju zainteresirani za francusku operu. Njegova najpoznatija

opera je Hippolite et Aricie iz 1733. Ta opera je lirska tragedija u kojoj prevladavaju recitativi. Rameau

uvodi tzv. obligatni recitativ praen orkestrom koji je izrazito aktivan i ima jako vanu ulogu. 1722.

Rameau pie Traktat o harmoniji u kojem navodi kako svaki akord koji nije toniki treba sadravati

disonancu ime su njegova djela harmonijski puno progresivnija od Lullyja. Melodije proistiu iz

harmonijskih zbivanja. U orkestru su osobito vani drveni puhai.

Jean Philippe Rameau: Hippolite et Aricie, Prolog (1733.)

U Engleskoj je funkcija kazaline glazbe bila ukraavanje odreenih prigoda. Najpopularnija vrsta je

maskerata (varijanta francuskog dvorskog plesa) kojoj su u prvom planu ples i scenski spektakli, a u

drugom vokalna dramska glazba. Henry Purcell (1659.-1695.) 1691. napisao je operu Kralj Arthur u

kojoj se glazba javlja samo u nekim brojevima. Njegova najpoznatija opera je Didona i Enej iz 1689. u

kojoj je najvanija drama, a glazba je samo dodatak.

Henry Purcell: Didona i Enej, When I am laid, tualjka Didone iz III. ina

Georg Friedrich Hndel (1685.-1759.) roen je u Njemakoj gdje ivi do 1705. Od 1706. do 1710.

boravi u Italiji, a zatim od 1711. do smrti ivi u Engleskoj. Dok je ivio u Njemakoj, u Hamburgu je

napisao prvu operu Almira na njemakom (recitativi) i talijanskom (arije) jeziku. U Engleskoj je u

funckciji kralja Georgea I. napisao oko 40 opera. Najpoznatije Hndelove opere su Giulio Cesare iz

1724. koju odlikuje virtuoznost i Alcina iz 1735. u kojoj je zbog triola ve prisutan galantni stil. Smru

Georgea I. prestaje njegova popularnost zbog ega oko 1741. prestaje pisati opere i posveuje se

pisanju oratorija. Hndelovi oratoriji su vrhunac baroknog oratorija slini su operi, ali su bez scene.

Neki od njegovih najpoznatijih oratorija su Mesija iz 1742., Izrael u Egiptu iz 1739., Samson iz 1743. i

Solomon iz 1749.

Georg Friedrich Hndel: Giulio Cesare, Se meta, arija iz 2. ina (1724.)

Sonata i koncert

U baroku instrumentalni oblici postaju popularni, instrumentalna glazba se emancipira od vokalne te

se vie ne svodi na puko obraivanje vokalnih djela. Karakteristike koje se javljaju u instrumentalnoj

glazbi su basso continuo koji je sve vie razraen i vie nije puka pratnja, harmonija koja je raznolika,

ali se dri tonalitetnog nacrta i motivski rad sekvence, imitacije i repeticije.

Od instrumenata u baroku najvie dominiraju gudai, osobito violine. Violina se pojavljuje oko 1520.

u regiji oko Milana, a razvila se u vie veliina s neodreenim imenima u odnosu na instrument.

Glavna podjela violina u baroku je na violu da braccio , violu da gamba i violone preteu kontrabasa

koja je zvuala oktavu dublje od zapisa. Rane violine imale su tri ice, a od oko 1540. po etiri ice

ugoene po kvintama. Osim gudakih instrumenata popularni su i flauta, oboa, fagor, truba i

trombon. Cink je vrsta roga osobito popularna u baroku. To je drveni zakrivljeni instrument izmeu

blok flaute i trube.

Sonata u 17. st. nema precizno znaenje, te se osim sonate za sva instrumentalna djela koriste i

termini sinfonia i canzona. Termin canzona je brzo ieznuo, a sinfonia je bila sinonim za uvertiru

opere i prvi stavak u suiti. Skladatelji prvih sonata su Salomone Rossi (1570.-1630.) i Biagio Marini

(1594.-1685.). Sonate su se razvile iz vokalne glazbe tako da su neke linije za vokalnu izvedbu postale

uglatije i ritminije za instrument.

Giovanni Paolo Cima: Sonata iz zbirke Concerti ecclesiastici (1610.)

Sonata se u baroku razlikuje po mjestu izvoenja: sonata da camera (komorna sonata) je sadravala

preludij i dva do etiri plesna stavka kontrastna po pitanju tempa, dok se sonata da chiesa (crkvena

sonata) izvodila za vrijeme mise zbog ega ne sadri plesne stavke. Sonata da chiesa ima etiri stavka:

polagani-brzi-polagani-brzi. Obje vrste sonata spadaju u trio sonate: tri dionice ukljuuju etiri

izvoaa dvije violine ili flauta i oboa uz b.c. (violonelo ili viola da gamba + instrument s tipkama,

obino embalo ili orgulje).

Maurizio Cazzati: Sonata op. 35 br. 10 u D-duru, I. Allegro, II. Mesto, III. Allegro, IV. Mesto

Znaajni skladatelji instrumentalnih skladbi su Biagio Marini, Salomone Rossi, Giovanni Legrenzi,

Giovanni Paolo Cima, Maurizio Cazzati i Arcangelo Corelli. Corelli je itav opus posvetio gudaima te

po stilu jasno odvaja crkvene i komorne sonate, iako u oboma koristi iste skladateljske postupke.

Njegovi nasljednici su Tomaso Albinoni, Antonio Vivaldi i Francesco Maria Veracini. Oni proiruju i

zaokruuju sonatu, intenziviraju razlike u stavcima te poinju ispisivati ukrase.

Arcangelo Corelli: Trio sonata op. 3 br. 1 u F-duru (1689.)

U instrumentalnim djelima je postojao tonalitetni nacrt. Pritom su vane sekvence koje odreuju

granice tonaliteta. Sredite instrumentalne glazbe je Bologna zbog violinistike kole, crkve San

Petroglio i Accademie filarmonice, ustanove koja je promicala pravila 16. st. i strogi kontrapunkt. U

Engleskoj instrumentalna djela pie Henry Purcell, u Njemakoj Heinrich Franz Ignaz Biber, a u

Francuskoj Franois Couperin i Jean-Marie Leclair.

Koncert se dijeli na nekoliko vrsta: viezborni koncert je koncert u kojem se suprotstavlja vie

instrumentalnih skupina (obino dvije podjednakog sastava). Kad jedna skupina svira je dinamika

obino piano, a kad sviraju obje forte; concerto grosso je koncert u kojem se suprotstavljaju manja

(concertino ili soli) i vea (concerto grosso, tutti ili ripieno) instrumenalna skupina; i solo koncert u

kojem se suprotstavljaju solist i orkestar.

Talijanski skladatelji koncerata su bili Alessandro Stradella, Arcangelo Corelli, Giuseppe Torelli,

Tomaso Albinoni i Antonio Vivaldi koji je napisao oko 450 koncerata. Vivaldi djeluje u Veneciji od

1703. do svoje smrti. U njegovom je opusu vidljiv razvoj koncerta: primjer ranih koncerata je zbirka

L'estro armonico koja sadri koncerte s po etiri, a rijetko s po tri stavka. U ranim koncertima nema

teme i jasne strukture. Primjer kasnih koncerata (oko 1720.) su Godinja doba op. 8 iz 1725. u kojima

pokazuje tendenciju prema galantnom stilu. Godinja doba op. 8 su primjer barokne programne

glazbe. Zadnji Vivaldijevi koncerti nastaju 1730-ih godina te su pod utjecajem opernog stila u njima

koristi ritornello koji je odlika opere buffe.

Antonio Vivaldi: Koncert za dva violonela u g-molu, rv 531 (1717.)

U Njemakoj koncerte skladaju Georg Muffat, Georg Friedrich Hndel, Johann Gottfried Walther i

Johann Sebastian Bach koji je obradio L'estro armonico.

Plesna glazba u Francuskoj

U Francuskoj je djelovao ceh glazbenika pod nazivom Menestriers. Sredinja funkcija glazbe bila je

plesna glazba na dvoru. Najznaajniji skladatelj je Franois Couperin (1668.-1733.), a osim skladanja

svirao je embalo i orgulje. U svojim djelima izbjegava talijasnki utjecaj (virtuoznost i afekte) te mu je

glazba razlomljena na manje fraze uklopljene u periode. U talijanskoj glazbi ukrasi slue za izraavanje

afekata i vrtuoznosti, dok u francuskoj glazbi stvaraju napetost (disonance) i podcrtavaju ritam.

Najvanija vrsta bio je dvorski balet (ballet de cour) koji su izvodili naskirani plesai na vanim

proslavama. U dvorskom baletu sudjeluje veliki zbor i orkestar bez b.c., a izmeu se umeu brojevi

(pjesme, najave sljedeeg plesa) praeni lutnjom. Stavci su kontrastnih tempa. Na kraju dvorskog

baleta bio je veliki balet s plemiima. Pod utjecajem dvorskog baleta razvila se plesna glazba

aranirana za lutnju koju su izvodili leuti amateri. Robert Ballard je pisao dvije melodije od etiri takta

koje se odmah variraju (dupliranje: prva melodija varijacija druga melodija - varijacija).Glazba za

embalo proizlazi iz glazbe za lutnju glazba za lutnju se transkribira za embalo. U drugoj polovici

17. st. embalo zamjenjuje lutnju. Najpoznatiji embalisti su bili Couperin i Jacques Champion de

Chambonnires.

Plesna glazba za solo instrumente se grupira u suitu. U suiti su prva dva stavka bila Allemande i

Courante, zadnji je bio Gigue, a izmeu su bili Sarabande, Menuet i/ili ostali stavci. Couperin svoje

suite naziva ordres.

Franois Couperin: Ordre 17 u B-duru, Les lis naissans (1727.)

Johann Sebastian Bach

Johann Sebastian Bach (1685.-1750.) roen je u Eisenachu u glazbenikoj obitelji. Prvu glazbenu

poduku dobio je od oca. Kako je ubrzo postao siroe, odlazi ivjeti u Ohrdruf kod starijeg brata. 1700.

dobiva stipendiju te se odlazi dalje kolovati u Lneburg u samostan sv. Mihaela. 1703. prvi put odlazi

u Weimar gdje je bio dvorski skladatelj. 1705. odlazi u Arnstadt kako bi se susreo s Buxtehudeom koji

mu je bio uzor. U Muhlhausenu se oenio Mariom Barbarom Bach s kojom je imao sedmero djece.

Prvi napredak u Bachovoj karijeri je njegov drugi odlazak u Weimar (1708.-1717.) gdje postaje

orgulja na dvoru i svira violinu u orkestru. 1714. postaje koncertmajstorom i ravnateljem dvorske

kapele. Po svojoj je zamisli preuredio Weimarske orgulje. U weimarskom razdoblju Bach je najvie

skladao za instrumente s tipkama i kantate. Od 1717. do 1723. djeluje na dvoru princa Leopolda u

Cthenu gdje dobiva veliku plau. Sklada preteno orkestralnu i komornu glazbu, ali ne zanemaruje ni

instrumente s tipkama te povremeno pie i kantate. Najznaajnija djela tog razdoblja su

Brandenburki koncerti i prvi svezak Dobro ugoenog glasovira. 1721. se eni Annom Magdalenom

Bach, sopranisticom na Leopoldovu dvoru s kojom je imao 13 djece.

Johann Sebastian Bach: Suita za violonelo br. 1 BWV 1007, Preludij (1720.)

Kako bi to bolje obrazovao djecu, Bach se 1723. seli u Leipzig gdje provodi ostatak ivota. Postao je

kantor crkve sv. Tome i svih vanijih leipzikih crkava. Svaki tjedan (nedjelju) i blagdan bio je duan

napisati jednu kantatu. Bio je slabo plaen te je morao predavati latinski jezik. Nakon 1727. se

posveuje i drugim anrovima: napisao je Muku po Mateju, drugi svezak Dobro ugoenog glasovira,

Goldberg varijacije, Misu u h-molu, Umjetnost fuge, itd. 1729. preuzima vodstvo nad Collegium

musicum, drutvom glazbenih amatera koje je osnovao Georg Philipp Telemann. 1747. odlazi u

Potsdam gdje posjeuje Fridriha Velikog. Tom prigodom napisao je Muziku rtvu posveenu Fridrihu,

fugu i ostale forme na Fridrihovu temu.

Johann Sebastian Bach: Brandenburki koncert br. 2 u F-duru, BWV 1047, I. Allegro (1718.)

Bach je prouavao ve postojeu literaturu njemakih, talijanskih i francuskih skladatelja za

instrumente s tipkama te je pokuao prenijeti koncerte za ostale instrumente na instrumente s

tipkama. U djela za instrumente s tipkama spadaju Orguljska knjiica (obrada 45 od 164 luteranska

korala), Dobro ugoeni glasovir u dva sveska, Umjetnost fuge (nedovreno djelo u kojem pokazuje

kontrapunktske mogunosti na jedan glazbeni materijal, Umjetnost fuge predstavlja presjek njegovog

stila skladanja). Kantate sadre oratorijske elemente, recitative i arije, a dijele na sakralne i svjetovne

(sline su operama, ali je izvedba koncertantna). Od koncerata se istiu solo koncerti za violinu, a od

concerta grossa est Brandenburkih koncerata posveenih grofu Christianu Ludwigu od

Brandenburga nastalih 1721. g. u Cthenu. Od ostalih instrumentalnih djela istiu se invencije, sonate

i suite, a od vokalno-instrumentalnih Misa u h-molu, Muka po Mateju i moteti. Bach nije napisao niti

jednu operu. Njegovo stvaralatvo predstavlja ravnoteu izmeu melodijske polifonije i harmonije.