Click here to load reader

Povijest ruske filozofije

  • View
    315

  • Download
    39

Embed Size (px)

DESCRIPTION

...

Text of Povijest ruske filozofije

  • Povijest ruske filozofije

    Od prosvjetiteljstva do religijskog preporoda

    Skripta za potrebe studenata FFDI priredili: N. Stankovi i P. Palmowski

    Zagreb, 2013.

  • Povijest ruske filozofije Sadraj

    1

    Sadraj

    SADRAJ................................................................................................................................. 1

    RUSKA POVIJEST U POZADINI RUSKE MISLI...................................................................... 4

    POVIJESNE (NE)PRILIKE U RUSIJI ........................................................................................ 4

    Moskovsko kneevstvo .......................................................................................... 5

    Rusija careva ........................................................................................................... 6

    Ruski imperij ........................................................................................................... 7

    RAZVOJ U DRUGOJ POLOVINI 19. STOLJEA .......................................................................... 7

    FILOZOFSKA OBILJEJA RUSIJE .......................................................................................... 9

    POECI RUSKE FILOZOFIJE ............................................................................................... 14

    Filozofsko naslijee Crkvenih otaca ...................................................................... 14

    Prosvjetiteljstvo..................................................................................................... 15

    Katarina II. i filozofija prosvjetiteljstva.................................................................. 16

    ALEKSANDER RADIEV VRHUNAC PROSVJETITELJSTVA..................................................... 18

    Radievljeve ideje ................................................................................................. 19

    ovjek, njegova smrtnost i besmrtnost ................................................................ 21

    RUSIJA ZA VRIJEME ALEKSANDRA I. POLARIZACIJA IDEJA: ZAPAD ANTI-ZAPAD ....................22

    Liberalne i prosvjetiteljske koncepcije ..................................................................23

    FILOZOFSKA MISAO PRVE POLOVICE 19. STOLJEA ....................................................... 25

    Nikolaj Karamzin ....................................................................................................25

    Aleksandar Pukin (1799. - 1837.)...........................................................................25

    Fjodor Tjutev....................................................................................................... 26

    Drutvo ljubomudra ............................................................................................. 26

    ZAPADNJATVO I SLAVENOFILSTVO ................................................................................ 29

    PJOTR AADAJEV ........................................................................................................... 29

    OKCIDENTALIZAM .......................................................................................................... 33

    Nikola Stankjevi ...................................................................................................33

    Visarjon Bjelinski................................................................................................... 34

    Aleksandar Hercen.................................................................................................35

    SLAVENOFILI.................................................................................................................. 37

    Ivan Kirejevski ....................................................................................................... 38

    Aleksej Homjakov .................................................................................................. 41

    Konstantin Aksakov.............................................................................................. 42

    Jurij Samarin ......................................................................................................... 43

    KONZERVATIVNE IDEJE...................................................................................................... 45

    Mihail Katkov ........................................................................................................ 45

  • Povijest ruske filozofije Sadraj

    2

    Nikolaj Danilevski.................................................................................................. 47

    Konstantin Pobjedonoscev................................................................................... 50

    KONSTANTIN LEONTJEV ...................................................................................................51

    NARODNJACI - NARODNIKI ................................................................................................ 58

    Pjotr Lavrov .......................................................................................................... 59

    Nikolaj Mihajlovski ................................................................................................. 61

    DRUTVENI RADIKALIZAM ................................................................................................ 65

    NIKOLAJ ERNIEVSKI.....................................................................................................66

    Estetika ................................................................................................................. 67

    Antropoloko naelo ............................................................................................ 69

    Rusija..................................................................................................................... 70

    Nasljedstvo ernievskog ...................................................................................... 71

    DIMITRIJ PISAREV .......................................................................................................... 72

    ANARHIZAM .................................................................................................................. 74

    MIHAIL BAKUNIN ........................................................................................................... 74

    Filozofija ............................................................................................................... 76

    Drutvo ..................................................................................................................77

    PJOTR KROPOTKIN ......................................................................................................... 79

    VLADIMIR SOLOVJOV.........................................................................................................84

    Evolucija misli V. Solovjova................................................................................... 88

    Ekumenizam i pitanje Rusije ................................................................................. 90

    Teokracija ............................................................................................................. 90

    Etika i filozofija prava ............................................................................................ 91

    Teoretska filozofija ............................................................................................... 92

    Apokaliptika ......................................................................................................... 92

    POECI 20. STOLJEA - EGZISTENCIJALIZAM................................................................... 94

    NIKOLAJ BERDJAJEV .......................................................................................................94

    Sloboda ................................................................................................................. 96

    Pojam osobe ......................................................................................................... 97

    Filozofija stvaralatva ........................................................................................... 98

    LAV ESTOV...................................................................................................................99

    Glavni prigovori tradicionalnoj filozofiji .............................................................. 101

    to filozofija treba biti? ....................................................................................... 103

    Za to se bori estov? .......................................................................................... 105

    Ukratko................................................................................................................ 107

    Zavrne refleksije .................................................................................................108

    POECI 20. STOLJEA - IDEALIZAM (REALNI) ................................................................. 110

    NIKOLAJ LOSSKI............................................................................................................ 110

    IntuicIonizam ........................................................................................................ 111

    Metafizika konkretnog idealnog realizma ........................................................... 112

  • Povijest ruske filozofije Sadraj

    3

    Uvjet apsolutnog dobra ....................................................................................... 113

    SEMJON FRANK ............................................................................................................ 114

    Teorija spoznaje i sv ejedins tv o ......................................................................... 115

    Smisao ivota........................................................................................................116

    Pitanje zla ............................................................................................................. 117

    SERGEJ BULGAKOV ........................................................................................................ 118

    FILOZOFSKO RELIGIJSKI PREPOROD ................................................................................121

    FILOZOFSKA DRUTVA.................................................................................................... 121

    VLADIMIR ERN .............................................................................................................. 121

    O. PAVAO FLORENSKI .................................................................................................... 122

    Misao ................................................................................................................... 124

    LITERATURA....................................................................................................................... 125

    LANCI ........................................................................................................................ 125

    KNJIGE......................................................................................................................... 125

  • Povijest ruske filozofije Ruska povijest u pozadini ruske misli

    4

    Poglavlje 1.

    Ruska povijest u pozadini ruske misli

    Povijesne (ne)prilike u Rusiji

    Kroz teritorij dananje Ruske drave prolazili su trgovaki putovi koji su spajali

    baltike zemlje s Bizantom i Bliskim istokom. Trgovci koji su putovali rijekama Dnjeprom,

    Volgom i Donom te drugim rijekama

    susretali su se s Varjazima i slavenskim

    plemenima.

    Prvi povijesni ruski vladari bili

    su najvjerojatnije upravo Varjazi

    (izmeu ostalog Rurik i Oleg Mudri)

    koji su prema predaji stigli u ruske

    zemlje prije 860. g. Dolazak Rurika u

    Veliki Novgorod godine 862. smatra

    se poetkom ruske povijesti. Rurik je

    pod svojom vlau uspio okupiti dio

    Varjakih, istonoslavenskih i

    ugrofinskih plemena i tako poloio temelje ruskoj dravi, takozvanoj Novgorodskoj Rus'i.

    Rurik je zapoeo dinastiju Rurikovia koja je vladala Rusijom sve do 1598.

    S vremenom se dio Rurikove druine odijelio od njega i krenuo je juno rijekom

    Dnjepar pobjeujui Hazare i osvajajui grad Kijev. Rurikov nasljednik Oleg Mudri uspijeva

    ujediniti dva rus'ka kneevstva, sjeverno i juno, u jednu Kijevsku Rus'. Oleg je zbog

    politikih razloga premjestio prijestolje u Kijev iako je Novgorod jo dugo ostao najvei

    grad Rus'i. Oleg, kao i njegovi nasljednici (prvi je bio Igor Rurikovi vladao je od 912. ili

    922. do 945.), potpisuje s Bizantom vrlo korisne trgovake ugovore. Kneginja Olga koja je

    vladala od 945. do 957. uspjela je jo vie centralizirati novu dravu, stvarajui trajne

    administrativne strukture dok je njezin sin, prijestolonasljednik Svjetolsav I., vodio ratne

    najezde sve do Krima, Kavkaza i Balkana. On je vodio mnoge ratove s Hazarima to je

    969. godine dovelo do konanog pada Hazarskog kanata. Nakon njega je knez Vladimir I.,

    oenivi Anu, sestru bizantinskog cara, primio krtenje 988. te kranstvo proglasio

    dravnom religijom. Jaroslav Mudri koji je vladao izmeu 1019. i 1054. ojaao je poloaj

    Varjazi

    Ime Varjazi dolazi od staronordijske rijei var zavjet (druga teorija govori o staroengleskoj rijei Vrgenga, to bi oznaavalo stranca, onog koji trai sklonite). Tim se imenom oznaava skandinavske Vikinge (one koji su dolazili iz dananje vedske i Danske) koji su u 8. i 9. stoljeu djelovali na prostorima sadanje Rusije i Ukrajine formirajui tamo prve oblike drave koja e kasnije nositi ime Kijevska Rus'. Prvi Vikinzi poeli su dolaziti u te zemlje u prvoj polovici 8. stoljea plovei rijekama prema jugu.

  • Povijest ruske filozofije Ruska povijest u pozadini ruske misli

    5

    crkve u Kijevskoj Rus'i. Unato njegovu nastojanju da sprijei politiku podjelu drave

    uvoenjem pravila seniorata, to mu nije uspjelo te se do tada ujedinjena drava poinje

    dijeliti. Time na sjeveru nastaje Novgorodska republika, na sjeverozapadu Poloko

    kneevstvo, na jugozapadu Volinjsko kneevstvo, u sredinjem dijelu nastaju kneevstva

    Kijevsko, Turovsko i Smoljenjsko, na sjeveroistoku kneevstva Rostovsko i Muromsko, a

    na jugoistoku ernihovsko, Perejaslavsko i Tumtarkanjsko. S vremenom podjela se

    nastavlja i postaje jo silnija. Knezovi koji su vladali Kijevom bili su u feudalnoj hijerarhiji

    postavljeni iznad ostalih te su nosili naslove velikog kneza. Tako su od 1054. do 1224. u

    Rus'i postojala 64 kneevstva, a 293 kneza su pokuavala zasjesti na prijestolje pa su

    njihove politike dovele do ak 83 graanska rata.

    Povijest Rusije usko je povezana s Moskvom osnovanom u 12. stoljeu, koja se za

    vrijeme podjele drave nala u sklopu Vladimir - Suzdaljske kneevine. Godine 1238.,

    uslijed mongolsko - tatarske invazije, Kijev je opljakan i sravnjen sa zemljom. Nakon

    Kijeva, Tatari su nastavili svoj pohod prema Haliko - Volinjskoj kneevini te su tako

    nekada teritorijalno ogromnu Kijevsku Rus doslovce progutali. Ipak Tatari nisu preuzeli

    neposrednu upravu nad osvojenim teritorijem Rus'i, nego su se zadovoljili pravom

    potvrivanja kandidata na kneevsko prijestolje i to u Vladimiru. Godine 1299. i metropolit

    sveruski Maksim premjeta svoje sjedite iz Kijeva u Vladimir na Klazmi uslijed ega je taj

    grad postao ne samo politiko, nego i vjersko sredite Rus'i.

    U 13. i 14. stoljeu neka su manja zapadna ruska kneevstva pala pod utjecaj Litve,

    koja je, iskoritavajui slabost Rusije uslijed unutarnje podijeljenosti i najezda Tatara, sebi

    podloila Poloko i Pinjsko

    kneevstvo, a bitkom kod Irpenja

    1320. pobijedila je Kijevsko

    kneevstvo i pripojila ga sebi.

    Za vrijeme tatarske vladavine

    u Novgorodu vlada knez Aleksander

    Nevski koji je, zahvaljujui svojoj

    mudroj politici, najprije 1240.

    pobijedio veane u bitci na Nevi, pa

    1242. vojsku Livonijskog vitekog reda te je zaustavio najezdu litavske vojske. Isposlovao

    je od kana Sartaka veliko Vladimirsko kneevstvo, a ujedno i nadlenost nad svim ruskim

    kneevstvima.

    MOSKOVSKO KNEEVSTVO

    Kao nagradu za pomo u guenju ustanaka protiv Zlatne Horde, Aleksandar Nevski

    je dobio naslov velikog vladimirskog kneza te pravo da ubire danak. Moskovska kneevina

    irila se polako nautrb svojih susjeda, da bi 1326. godine Moskva postala glavni grad

    Vladimirskog kneevstva, a u isto vrijeme i sredinji grad pravoslavlja.

    Livonijski viteki red

    latinski: Fratres militiae Christi de Livonia, njemaki: Brder der Ritterschaft Christi, njemaki viteki red na podruju Latvije i Estonije (Inflante) koji je osnovao biskup Rige Albert von Buxhvden 1202. g. na temelju pravila ivota templara, a u svrhu zatite svoje biskupije od poganskih plemena.

  • Povijest ruske filozofije Ruska povijest u pozadini ruske misli

    6

    Aleksandrovi nasljednici takoer su naili na potekoe zbog integracijskih namjera

    litavskih vladara, od kojih je napose Olgerd nastojao oko konstrukcije i ujedinjenja ruske

    drave oko Vilniusa te je u razdoblju od 1368. do 1372. triput ratovao s moskovskim

    vladarom Dimitrijem Donskim.

    Nakon to je Dimitrije 1380. pobijedio Mongole u bitci na Kulikovom polju, pozicija

    Moskve znaajno je porasla. Taj se datum obino uzima kao poetak nezavisnosti

    Moskovske drave i proces integracije ruskih zemalja, kog sada predvodi Moskva. U tom

    se razdoblju zapoinje jasno oitovati nacionalna zasebnost mlade ruske drave koja je

    poivala na dvama glavnim elementima: mitskome shvaanju staroruske prolosti te na

    sabornosti: okupljanju svih ruskih zemlja pod predsjedanjem Moskve. Ti e elementi

    kapitalno utjecati na duh nacije te e kasnije obiljeiti i apstraktnu filozofsku misao.

    Potpuno uobliavanje ruske nacionalne suverenosti dogaa se u 15. stoljeu, u

    razdoblju vladavine Vasilja II. Slijepoga, te Ivana III. koji je za enu uzeo sestrinu

    posljednjega bizantskog cara Konstantina XI. Sofiju Paleolog. Time su se u Rusiji uvrstili

    utjecaji bizantske kulture, pojaale pretenzije ruskih careva na nasljedstvo carigradskog

    prijestolja i poelo prihvaanje simbola carigradskog imperija.

    RUSIJA CAREVA

    Ivan IV. Grozni, nasljednik Ivana III. bio je okrunjen za moskovskoga cara 1547.

    Nastavio je s reformama svojih prethodnika, ali je takoer vodio uspjene ratne pohode

    na istoku drave ime je Rusiji pripojio Krimski kanat, Astrahanski kanat i Sibirski kanat.

    Jedini veliki poraz Ivana Groznog bio je rat protiv Poljske 1577. 1582. Godine 1565. uveo je

    sustavnu strahovladu (zvanu oprinina) koja je trebala smiriti konstantne pobune boljara

    po emu je i dobio ime Grozni.

    Posljedice politike Ivana Groznog u Rusiji su se osjeale sve do tunih vremena

    (rus. ) razdoblja praznog prijestolja od 1605. do 1613. kada su se u

    graanskom ratu sukobile dvije frakcije: jedna predvoena Borisom Godunovom i druga

    predvoena Dimitrijem Samozvancem I. (tobonjim sinom Ivana Groznoga), kojeg je

    podupiralo poljsko plemstvo. Nakon nekoliko godina vojnih sukoba u kojima je svaka

    strana nastojala postaviti na prijestolje svoga kandidata, Zemaljski sabor je svojom

    odlukom iz 1613. ustoliio dinastiju Romanovih, od kojih je prvi vladar bio Mihajlo I.

    Romanov.

    Nakon ustolienja dinastije Romanovih bile su prevladane posljedice unutarnje

    krize, nastale za vrijeme vladavine Ivana Groznog. Popravila se i gospodarska situacija u

    dravi, a crkva je, nakon neuspjelog pokuaja osamostaljenja, bila definitivno podvrgnuta

    caru. Ruska drava utemeljena na plemstvu, crkvi i birokraciji postala je apsolutnom

    monarhijom. Njezin je povijesni vrhunac bio u vrijeme vladavine Petra I. Velikog. U

    njegovo vrijeme proveden je niz kapitalnih reformi: vojska je ureena na zapadnoeuropski

    nain, sagraena je ratna mornarica i pokrenuta vojna industrija. Zahvaljujui tim

  • Povijest ruske filozofije Ruska povijest u pozadini ruske misli

    7

    potezima Rusija je postigla dominirajuu ulogu na Baltikome moru i trajno, sve do

    dananjih dana, postala sudionikom europske politike. Car je proveo reorganizaciju

    boljarskog savjeta koji je 1711. godine zamijenio senat. Promjene su provedene i u

    strukturama pravoslavne crkve na vrh koje je stao sam car. Takoer su se znaajno poeli

    razvijati kolstvo i kultura: osnovane su svjetovne kole, reformirani su pismo, jezik i

    kalendar.

    RUSKI IMPERIJ

    Godine 1721. car Petar I. prihvatio je naslov imperatora. No, naalost, politika svih

    njegovih nasljednika bila je jako nestabilna. To se promijenilo tek za vladavine Katarine II.,

    koja je uvela radikalne promjene u unutarnjoj i vanjskoj politici. Nakon rata s Turskom

    1768. 1774. uspjela je Rusiji pripojiti teritorij na Crnome moru te izboriti pravo na

    slobodnu plovidbu kroz tjesnace Bospor i Dardanelu. Nakon novih ratova s Turskom,

    imperiju pripaja Krim te teritorije na Dnjestru. Zahvaljujui spretnoj politici onemoguila je

    reforme u Poljskoj da bi je u savezu s Pruskom i Austro - Ugarskom okupirala. U 18.

    stoljeu cvate kultura, umjetnost te prirodne i povijesne znanosti. Godine 1775. u Moskvi

    se osniva sveuilite.

    Njezin nasljednik Pavao I. nastavlja politiku ekspanzije te Rusiji pripaja Gruziju.

    Njegov sin Aleksandar I., koji preuzima vlast od oca nepopularnog meu plemstvom,

    zahvaljujui pobjedi nad Napoleonovom vojskom kod Moskve osigurava Rusiji

    dominantan poloaj u Europi. Osim toga proirio je granice carstva zauzimajui kneevine

    Finsku, Besarabiju, te Dagestan i Azerbajdan. Na Bekom kongresu 1815. na njegovu je

    inicijativu osnovana Sveta alijansa, iji je cilj bilo ouvanje dotadanjeg reda u Europi, a

    napose suzbijanje liberalnih pokreta.

    Za vrijeme vladavine cara Nikole I. (1825. 1855.), nakon guenja ustanka

    dekabrista (1925.) i ustanka u Poljskoj 1830. te Maarskog ustanka 1849., Rusija je stekla

    nadimak andar Europe. Tek je poraz u Krimskim ratovima 1853. 1856. oduzeo Rusiji

    vodeu ulogu u Europi.

    Aleksandar II., koji je vladao od 1855. do 1881., dokinuo je kmetstvo te su u njegovo

    vrijeme reformirani teritorijalna samouprava, gradska uprava, sudstvo, sluba u vojsci te

    je ublaena cenzura govora i tiska.

    Razvoj u drugoj polovini 19. stoljea

    U vanjskoj politici Rusija je nastavila ekspanziju na istok (1860. osnovan je

    Vladivostok), na Srednjem istoku zauzima teritorije sve do granica s Perzijom i

    Afganistanom te nakon guenja otpora osvaja i Kavkaz.

    Rat izmeu Francuske i Pruske (1870. 1871.) prua Rusiji priliku da se oslobodi

    odluka Parikog traktata (1856.), koji joj je ograniavao slobodu kretanja na Crnome moru.

  • Povijest ruske filozofije Ruska povijest u pozadini ruske misli

    8

    irenje panslavistikih ideja usmjerava zanimanje Rusije prema Balkanu, to je rezultiralo

    novim ratom s Turskom (1877. 1878.).

    Na unutarnjem podruju sve vie su rasli drutveni problemi. Raa se i utjecajan

    narodni pokret, koji je pod svoju zatitu stavio seljake, vodei se u poetku idealistiko -

    reformatorskim idejama, da bi se sve vie okrenuo u revolucionarno - teroristikom

    smjeru sve do atentata na cara Aleksandra II.

    Aleksandar III. (1881. 1894.) ponovno je uveo represivne mjere prema svim

    revolucionarnim strujama, dok je u vanjskoj politici ostao u savezu s Pruskom i Austro -

    Ugarskom.

    Njegov nasljednik Nikola II. vladao je sve do revolucije 1917. godine. U to vrijeme

    brzi razvoj industrije i porast radnike klase potaknule su razvoj radnikog pokreta.

    Nastaju razne radnike organizacije, a pod utjecajem marksizma i prva marksistiki

    orijentirana organizacija osnovana u enevi: Osloboenje rada 1883. Dvije godine

    kasnije, Lenjin osniva Savez borbe za slobodu radnike klase. Godine 1905. porazom

    Rusije u ratu s Japanom poinje revolucija. Pod njezinim utjecajem Nikola II. objavljuje

    Oktobarski manifest koji navijeta ustav.

    Nakon atentata na princa Ferdinanda zbog sukoba Austro - Ugarske i Srbije, Rusija

    uvodi opu mobilizaciju 30. srpnja 1914. to izaziva porast tenzija na liniji Rusija - Njemaka

    to napokon rezultira I. svjetskim ratom. Rat je izazvao kaos u privredi i politici te velike

    potekoe u opskrbi gradova. U oujku 1917. zapoinje Februarski ustanak kojem je cilj

    svrgavanje cara. Nakon pokuaja uspostave privremene vlade s premijerom, uslijed

    radikalizacije nezadovoljstva, boljevici izvode vojni udar koji je uao u povijest pod

    imenom Oktobarska revolucija.

  • Povijest ruske filozofije Filozofska obiljeja Rusije

    9

    Poglavlje 2.

    Filozofska obiljeja Rusije

    Nakon to smo u prvom poglavlju kratko prikazali povijesne okvire u kojima

    nastaje filozofska misao na prostorima moderne Rusije, moemo zakljuiti da su skoro

    tisuu godina stanovnici Rus'i, a kasnije Rusije, kao dio Bizantskog carstva, obiljeeni

    trajnim duhovnim, kulturolokim, drutvenim i mentalnim tragovima. Identitet ruske

    kulture nosi peat antropocentrizma s posebnom osjetljivou za drutvena i povijesna

    pitanja doivljavana na eshatolokoj i mesijanskoj razini. Sve je to, bez sumnje, pod

    utjecajem Istoka. Ruskoj religioznoj tradiciji vlastita je vizija drutva poput Bojega

    kraljevstva koje se ostvaruje ovdje i sada, u konkretnom zemaljskom kraljevstvu iji vladar

    (car) ima ne samo zemaljski, nego i boanski karakter koji ga situira u sredite poslanja

    Crkve. Takvo kraljevstvo suprotstavlja se ostatku svijeta poganskog, islamskog,

    latinskog, ak i nemoskovskog, jer e se iz njega preporoditi i ustati novi Narod.

    Zanimljiva je takoer popularnost i trajnost sintagme Moskva, trei (i posljednji) Rim

    uvijek s naglaskom na apokaliptiku i milenarizam. Ako su se u drugim zemljama i

    pojavljivale sline tendencije, one su uvijek ostajale na rubovima mentaliteta, dok su se u

    Rusiji pretvorile u hijerokraciju1, idolatriju, apoteozu nacije.

    Tendencije sakralizacije carske vlasti, preuzete od Bizanta, rasle su s vremenom:

    car je bio zemaljski Bog, slika Boja da bi u filozofiji Volockog postao toka u kojoj

    duhovna stvarnost ulazi u povijesnu. Koncepcija cara kao zemaljskog Boga povlaila je

    sa sobom opasne posljedice: drav a istine u shvaanju zagovornika koncepcije Josipa

    Volockog nije poznavala nikakva prava, samo dunosti: dunost podanika je sluiti caru, a

    dunost gospodara je sluiti Nebeskome Kralju.

    Carevi su bili uvjereni da pravoslavlje predstavlja normu ivota ne samo za

    pojedince nego i za cijeli narod: Sami Bog trai od nas poslunost prema najviem

    autoritetu cara, ne iskljuivo zbog straha nego na svjestan nain. Glavno poslanje cara

    bilo je ostvarivanje Boje istine na zemlji. Ideja drav e istine s pobonim i svemoguim

    vladarom koji neposredno ostvaruje tu istinu imala je ogromnu snagu privlaenja svih

    slojeva ruskoga drutva. Alternativa toj koncepciji, koja je potjecala od svetog monaha i

    filozofa Nila Sorskog (1433.-1508.) i duhovne sredine staraca iza Volge, pokuavajui

    ouvati opoziciju izmeu carske i boanske vlasti te usredotoiti djelovanje Crkve na

    1 (gr. hiers sveti, moni + krtos vlast)

  • Povijest ruske filozofije Filozofska obiljeja Rusije

    10

    striktno duhovne zadatke, ispala je znatno manje utjecajna. I tako Nikolaj A. Berdjajev pie

    da je Josip Volocki zastupnik pravoslavlja koje opravdava i posveuje moskovsko carstvo,

    dravnog pravoslavlja, koje je postalo imperijalno pravoslavlje. On je zagovornik okrutnog

    kranstva, skoro sadistikog, pohlepnog za vlau, koje progoni i kanjava krivovjerce i

    neprijatelj je svakoj slobodi. Nil Sorski je zagovornik duhovnog i mistinog shvaanja

    kranstva, branitelj slobode u shvaanju onog vremena: nije povezivao kranstvo s

    vlau i bio je protivnik progona i zlostavljanja krivovjeraca.

    Pobjeda utjecaja stavova slinih Volockovim imala je svoje posljedice: Ako je na

    Zapadu pitanje spasenja postajalo sve vie osobna stvar pojedinca, u Rusiji je to jo uvijek

    bio glavni zadatak drave.

    U ruskoj ideologiji eksponirano mjesto zauzima takoer ideja samoderav ija,

    koja je bila shvaena kao konstitutivno naelo Rusije. Vlast nije cilj samoj sebi kako je to

    u sluaju apsolutizma ili autokratizma na zapadu samoderavije oznaava takvo

    ureenje drave u kojem car i narod ostaju u organskoj povezanosti: ne postoji samovolja

    vladara i u isto vrijeme ovisnost naroda nije ropska. Kako su smatrali mnogi povjesniari,

    upravo samoderavije u potpunosti odgovara duhu ruskoga naroda i uva ga od

    zapadnjakoga politikog utilitarizma. Uzajamno povjerenje temelj je odnosa izmeu

    naroda i vlasti tako da je povezanost unutarnja, a ne vanjska. Smisao samoderavija

    predstavlja iskorak iz politikih dimenzija, poprima religiozno - moralna obiljeja, ono je

    Svetinja. Stoga je stalni problem politiko - pravnog doivljavanja Rusije bilo pitanje

    teokracije. Vjernost ideji samoderavija trebala je Rusiji osigurati veliinu i mo, a svako

    odstupanje od te ideje trebalo je sa sobom povlaiti boanske kazne, sve do propasti

    same drave.

    Karakteristina obiljeja ruske religioznosti i duhovnosti bila su: radikalni

    maksimalizam, izuzetno izraeno usmjerenje na totalitet: sve ili nita, ali takoer i

    mistiki realizam koji priznaje realnost empirijske stvarnosti, ali uoava iznad nje

    hijerarhijski viu stvarnost. S mistikim realizmom bila je povezana i teokratska ideja

    kranstva, koja je pozivala da sve to je vidljivo i empirijsko bude proeto onim to je

    boansko i mistiko na nain da svi oblici drutva, kao i naini ivota pojedinaca, budu

    preobraeni djelovanjem boanskih sila u svijetu. To je, naravno, povlailo za sobom

    opasnost sakralizacije razliitih empirikih oblika ivota o kojima smo ve spominjali:

    Rusije, carske vlasti, naroda, opine (seoske zajednice). I tako se ve u staroruskim

    ljetopisima javlja ideja usmjeravanja povijesti na odreeni cilj, a zatim i eshatoloka

    perspektiva vremena, koja svoje ispunjenje nalazi u vjenosti.

    Otkupljenje i obnova stvorenog svijeta bila je shvaana kao osloboenje od vlasti

    Sotone. Pashalno otajstvo imalo je kozmike dimenzije: Pasha je bila spasenje svijeta,

    preobraenje svega i obnova stvorenja, pobjeda nad paklom i smru, uskrsnue mrtvih i

    kraj idolopoklonstva. Kozmiki motivi u staroruskim homilijama dale su poetak dugoj

    tradiciji ruskoga kranstva, koja je izraavala nadu za spasenje majke - zemlje. Nova,

    obuena u ljepotu, zemlja, sveta majka usporeivana s Majkom Bojom, postala je dio

  • Povijest ruske filozofije Filozofska obiljeja Rusije

    11

    eshatoloke vizije preobraenja cijeloga svemira.

    Fedotov u svom poznatome radu The Russian Religiuos Mind izraava uvjerenje da

    je ideja spasenja u ruskome izdanju ideja spasenja Majke Zemlje, eshatoloka vizija

    pobjede kozmikih dimenzija i preobraenja cijele prirode.

    Nije teko ukazati na injenice koje su potencirale eshatoloko usmjerenje povijesti

    Rusije: pad Carigrada i s time povezana ideja treega Rima, eshatoloka iekivanja koja

    se javljaju krajem 15. stoljea, hereze i sekte, pogotovo raskol koji je uslijedio reforme

    patrijarhe Nikona u 17. stoljeu (nastanak starov jeraca rus. )2.

    Perspektiva tisuljea kranstva u Rusiji je jo vie naglaavala eshatoloko obiljeje

    ruskog pravoslavlja i mentaliteta. N. Berdjajev zato tvrdi: Ruski je narod, bilo u svojoj

    metafizikoj prirodi, bilo u svojem zemaljskom poslanju, narod kraja. Rus eli uvijek

    drugaiji ivot, drugi svijet i konstantno je nezadovoljan ovime to jest. Vlastitost

    strukture ruske due je usmjerenje prema eshatologiji.

    Od Bizanta preuzet lik Krista - Pantokratora, koji izaziva strah i tjeskobu,

    potencirao je jo vie viziju stranoga suda, dok su religija i umjetnost veliinu zla koje je

    ovjek kuao u ovome ivotu (individualni grijeh, kolektivna krivnja: ratovi, zaraze i slino)

    interpretirale u eshatolokim kategorijama.

    Najdublja crkveno - idejna kriza koja je tu zemlju pogodila bio je raskol uslijed

    protivljenja reformama liturgije koje je htio provesti Nikon s ciljem ispravljanja obreda i

    liturgijskih knjiga ruske ortodoksije prema grkoj ortodoksiji. U oima starov jeraca bio

    je to atentat na Svetu Rus'. U kategorijama pravoslavnog naina razmiljanja koje ne

    doputa srednju kategoriju izmeu spasenja i osude, nedostaje mjesto za neutralnu sferu

    vrijednosti: prostor za neutralna ponaanja i institucije koje ne bi nuno morale biti ili

    svete ili grene, odnosno dravne ili protudravne, dobre ili loe. Zato ruska

    pravoslavna tradicija ne poznaje pojam istilita. Odatle dolazi etiki maksimalizam i

    nezadovoljstvo djelominim uspjesima ili djelominim porazom.

    Kada su temeljni oblici ruske kulture ve poprimili jasan i izraeni oblik, zavrila je i

    vjekovna izolacija Rusije. Nastanak novovjekovne ruske misli dogaa se na prijelazu iz 18.

    u 19. st. te je povezan s reformama Petra I., to je, prije svega, znailo otvaranje prema

    zapadu. Karakteristina za novovjekovnu kulturu, dezintegracija je vezana uz ucjepljenje i

    irenje nove kulture unutar tradicionalne ruske, te postupno izdvajanje sfere profanum - a

    iz podruja sacrum - a. Porast napetosti izmeu te dvije sfere rezultirao je bolnim

    osjeajem podijeljenosti, alijenacije, a u konanici i krivnje. U tom periodu, polovino

    europeiziranje Rusije dovelo je do gubitka njezinog drutveno - kulturalnog jedinstva, dok

    su se ruski intelektualci nali u unutarnjem razdoru izmeu staroruske tradicije te

    vrijednosti i normi europske civilizacije.

    Rus' je od Bizanta preuzela stav opozicije i nepovjerenja prema heretikom,

    2 Raskol uslijed protivljenja reformama patrijarha Nikona 1652. nastaju starovjerci (rus. ).

  • Povijest ruske filozofije Filozofska obiljeja Rusije

    12

    nazovikranskom, pokvarenom i grenom Zapadu, no ipak, od vremena Petra I. Europa

    je postala neizbjena toka ruskog samoodreivanja. Tradicionalno rusko stereotipno

    miljenje o Zapadnoj Europi je bilo sljedee: obiljeava ju jednosmjerni vanjski razvoj

    kulture, atrofija duhovne strane ivota, gubitak sposobnosti odnosa s Apsolutom,

    kontaminacija duhovnosti poganskim racionalizmom, prevladavanje pravnih veza,

    sukobljavanje na razini materijalnih interesa, individualizam destruktivan za zajednicu.

    Predviena propast Zapada bila je shvaana kao izazov i prilika: Rusija bi trebala izai na

    svjetsku scenu. Kraj Europe3 oznaavat e ulazak Rusije i cijele slavenske rase na svjetsku

    pozornicu povijesti kao odluujue duhovne sile.

    Problem uzajamnog odnosa Rusije i Europe postao je sredinji problem ruske misli

    u 19. stoljeu. Arhetipski stavovi spram tog otuenja bili su odreeni sljedeim

    smjerovima: ideja odbacivanja kulturnih utjecaja Zapada i okretanje prema staroruskoj

    tradiciji slavenofilska opcija; program dosljedne europeizacije itavoga drutvenog reda

    u Rusiji okcidentalistika opcija, relativizacija postojeeg razdora izmeu Zapada i Rusije

    zamjenom kulturne tradicije (bilo jedne bilo druge opcije) slobodnim izborom vrijednosti

    nihilistika opcija; pokuaj opravdanja bitnog jedinstva zapadnih i ruskih vrijednosti i

    njihova sintetiziranja u jedno narodnicka opcija.

    Polovinom 19. stoljea ruskim filozofskim ambijentom dominirali su utjecaji

    njemakog idealizma, uglavnom Schellinga i Hegela. U ezdesetim godinama istog

    stoljea zamijenili su ih materijalisti (Bchner, Vogt) i pozitivisti (Comte, Mill, Spencer).

    Posebno je popularna postala Comteova teorija o trima fazama umnog razvoja

    ovjeanstva, prema kojoj bi teologija i metafizika trebale biti nadomjetene empirijskim

    znanostima. Pisarjevov4 nihilizam, koji je ograniio autonomiju ljepote i umjetnosti,

    postao je svjetonazorom veine intelektualaca, zajedno s anarhizmom, narodnictvom, a

    kasnije i marksizmom. Prisjetit emo se da je narodnictvo () pokret nastao

    u razdoblju od sedamdesetih do devedesetih godina devetnaestog stoljea, koji je

    propagirao protufeudalne ideje pomijeane s kritikom buroaskog napretka, pozivajui

    pritom na seljake bune, svrgavanje cara i uvoenje odreenih oblika socijalizma (tzv.

    agrarnog socijalizma) u Rusiji, kojemu su nukleus trebale biti seljake zajednice opine

    ().

    Politika instrumentalizacija religije, diskreditiranje Crkve u oima ruskih

    intelektualaca te rascjep izmeu vjere i savjesti stvorili su duboku prazninu koju su nekako

    morale popuniti svjetovne ideologije, koje bi poprimale obiljeja imanentnih eshatologija.

    Agrarna reforma i dokidanje kmetstva 1861. godine otvorili su pred Rusijom iroki

    put prema kapitalizmu. I dok su vladavinu imperatora Aleksandra II. pratile oprezne

    liberalne i konstitucionalne tenje, atentatom narodnickog terorista na cara 1881. godine

    3 Europa - kako je danas definiramo - arbitrarno se proiruje do Urala tek zalaganjem Katarine II. Velike (1729.-1796.)

    4 (1840.-1868.)

  • Povijest ruske filozofije Filozofska obiljeja Rusije

    13

    one su bile prekinute. Nakon toga, poveavala se polarizacija izmeu revolucionarnih i

    konzervativnih snaga: izlaz prema narodu i terorizam s jedne strane te promjena

    romantike ideologije slavenofila u imperijalni panslavizam i ruski ovinizam s druge

    strane.

    Prijelaz izmeu 19. i 20. stoljea rusko srebrno doba donio je sa sobom religijsko

    - filozofski i kulturalni preporod. Njegov je jedinstveni pretea bio aadajev, a njegovo su

    djelo svatko na svoj nain nastavili Leontjev, Dostojevski i Solovjov. U to doba vani su bili

    takoer utjecaji neokantizma: Schopenhauerova, Hartmanova i Nietzscheova. Vaan

    pokuaj odmicanja od narodnictva tradicionalne pozicije ruskih intelektualaca, koja je u

    svoj konanici vodila prema nihilizmu poduzeli su kasnije autori famoznog asopisa

    Putokazi (): Bulgakov, Berdjajev, Frank, Rozanov, estov, Florenski. Inspirirani

    koncepcijama Vladimira Solovjova, pokuavali su izgraditi novu religijsku svijest preko

    refleksije nad vlastitostima pravoslavlja i Rusije naspram zapadnih ideja: Razlika izmeu

    tiine i pokreta, izmeu kontemplacije i rada, izmeu muenikog trpljenja i borbe protiv

    zla, to je ono to psiholoki i metafiziki razlikuje pravoslavlje od katolianstva i

    protestantizma; a budui da je religija dua nacije, u isto vrijeme dijeli i suprotstavlja Rusiju

    zapadnim narodima.

  • Povijest ruske filozofije Filozofska obiljeja Rusije

    14

    Poeci ruske filozofije

    FILOZOFSKO NASLIJEE CRKVENIH OTACA

    Naslov filozofa u drevnoj je Rusiji dobivala osoba koja se isticala s obzirom na svoju

    kulturu. Bez sumnje takav je naslov dobio Vladimir I. Veliki, kijevski knez iz dinastije

    Rurikovia uz objanjenje da takvog filozofa nije bilo niti e ikada biti meu Rusima. Jo

    je znaajnija injenica da djelo Ivana Damaanskog iz 10. stoljea, koje je preveo Ivan

    Egzarh iz Bugarske, sadri takozvana Filozofska poglavlja, tj. filozofske komentare tog

    teolokog djela. To su prva mjesta u povijesti Rusije u kojima se susreemo s filozofijom.

    Znamo da jedan od arkijih zagovornika Ivana Damaanskoga, Maksim Grk5 svetac

    Pravoslavne crkve iz 16. stoljea savjetuje ruske mudrace da se vjerno dre knjiga Ivana

    Damaanskog: Ako to bude obdravao, bit e veliki teolog i pravi filozof6.

    Meutim, kako smo to pokuali prikazati u uvodnom dijelu, Rusi uslijed burne

    povijesti i politikih potresa nisu ba imali prilike i vremena za filozofiranje te su ostali

    nekako po strani velikih intelektualnih pokreta koji su se dogaali na zapadu Europe.

    tovie, srednjovjekovni spisi bili su potpuno zagonetni za istone Slavene, jer su se u

    njima iznosili problemi koji su se pojavili tek nakon raskola te su tako bili u konfliktu s

    miljenjem otaca Crkve. ak se ni tomizam, koji je na rusko tlo pokuavao uvesti kijevski

    mitropolit Petar Mohila (1574. 1647.), nije uspio na tome tlu ukorijeniti na due vrijeme.

    Kako je ve spomenuto u poglavlju Ruska povijest u pozadini ruske misli, ruski je

    narod kranstvo primio 988. godine, no prvu predodbu o tome to je filozofija, taj je

    narod stekao tek kada su djela otaca Crkve bila prevedena na starocrkvenoslavenski jezik.

    Prije 12. stoljea, Rus' je imala na raspolaganju prijevod teolokog sustava sv. Ivana

    Damaanskog, tonije, trei dio njegova djela Tono izlaganje o pravoslavnoj vjeri.

    Premda je filozofski uvod u to djelo bio preveden tek u 15. stoljeu, pojedini su fragmenti

    spomenutog djela bili u opticaju u raznim prijepisima ve od 1073. godine te se godine,

    naime, pojavljuju u Izborniku Svjatoslava. U 14. stoljeu bila su prevedena djela Dionizija

    Areopagita zajedno s naukom sv. Maksima Ispovijedaoca. Ta su se djela zajedno s ostalim

    djelima Crkvenih otaca nalazila u manastirima irom Rusije. Ipak, pomou te relativno

    skromne literature neki su predstavnici klera u Rus'i pokuavali nastaviti i produbiti

    filozofske i teoloke radove, nastale u okvirima bizantske kulture. U njih se ubrajaju

    mitropolit Petar Mogila (17. stoljee) i episkop Teofan Prokopovi u poecima 18. stoljea.

    Tu bi trebalo spomenuti Ukrajinca Grigorija Savia Skovorodu, roenog 1722.

    5 Zvao se zapravo Michael Trivolis ( na grkom, odnosno na ruskom)

    6 PG 94, 521 - 676

  • Povijest ruske filozofije Filozofska obiljeja Rusije

    15

    Studirao je na, za te prostore, famoznoj Kijevskoj akademiji od 1734. do 1753. s prekidima

    zbog putovanja Europom: godine 1745. 1750. proveo je u Maarskoj. Kasnije mu je

    ponueno mjesto profesora na Moskovskoj teolokoj akademiji, ali je odbio tu ponudu,

    smatrajui da bi rad u crkvenoj instituciji skuio vidike njegove misli. Zato je 1759. godine

    prihvatio biti predava na Akademiji u Harkovu. Drao je predavanja iz pjesnitva,

    sintakse, grkog jezika i etike. Zbog potonjeg kolegija imao je otar sukob s drugim

    predavaima na Akademiji, zbog ega je 1769. godine definitivno napustio predavanje.

    Skovoroda je imao aspiracije biti ruski Sokrat. Mnogi ga smatraju prvim pravim

    ruskim filozofom. Otro se suprotstavljao prosvjetiteljstvu, no sam nije imao neki

    odreeni smjer u svojoj filozofiji, a nije ni zastupao stavove Pravoslavne crkve. Svojim je

    ivotom zastupao svjetonazor koji je po njegovu miljenju trebao biti iznad odreene

    religije, iako je sam crpio nadahnua uglavnom iz Biblije i crkvenih otaca. S obzirom na

    filozofiju ovjeka zastupao je antropoloki dualizam: u ovjeku se nalaze dva principa:

    materijalni (tijelo) i duhovni (dua), zbog ega je i doao u sukob za vrijeme profesorskog

    rada na Harkovskoj akademiji.

    PROSVJETITELJSTVO

    Proces formiranja prosvjetiteljske misli u Rusiji protee se na nekoliko desetljea.

    Njegovu genezu nalazimo u reformama Petra Velikoga, koje su preobrazile Moskovsko

    kneevstvo u europeizirani Ruski imperij. Meu bliskim suradnicima Petra Velikoga bilo je

    onih koji su predstavljali racionalistiku kulturu ranoga prosvjetiteljstva. Jedan od njih bio

    je Teofan Prokopovi (1681. 1736.), istaknuti crkveni djelatnik, pitomac, a kasnije i rektor

    Kijevske akademije, te Vasilij Tatiev (1686. 1750.), povjesniar i gospodarski djelatnik.

    Ipak, veina povjesniara poetak zrelog prosvjetiteljstva u Rusiji datira tek u drugu

    polovicu 17. stoljea, usporedno s dolaskom Katarine II. na prijestolje (1762. 1796.).

    Cilj reforme Petra Velikoga bila je to bra i uinkovitija modernizacija drave u

    vojnom, administrativnom i tehnolokom pogledu. Car nije namjeravao uvoditi neku novu

    politiku doktrinu njegovo je razmiljanje bilo isto utilitaristiko i prezirao je apstraktne

    ideje, ne razmiljajui uope o dalekosenim posljedicama svoje obnove. Planirao je iz

    programa Akademije u Moskvi jednostavno izbaciti katedru teologije i filozofije i na

    njihovo mjesto uvesti primijenjene znanosti: medicinu, vojnu strategiju, administraciju i

    graevinarstvo. I njegovi su nasljednici davali prednost praktinim problemima ispred

    teoretskih i ideolokih pitanja. Kako je kasnije primijetio Georgij Plehanov oni su na

    prosvjetiteljstvo gledali s gledita neposredne praktine koristi.

    Nakon smrti Petra Velikog zanimanje za zapadnu kulturu jako je oslabilo i tek je za

    vrijeme carice Elizabete (vladala je 1741. 1762.) kultura ponovno procvala: slikarstvo,

    arhitektura, a to je jo vanije, prijevodi zapadnih filozofa. Godine 1755. osnovano je

    Moskovsko sveuilite i to najvie zalaganjem Mihajla Lomonosova (1711. 1765.), koji je

    eljan znanja otputovao u Njemaku studirajui tamo naine obrade metala, no imao je

  • Povijest ruske filozofije Filozofska obiljeja Rusije

    16

    irok spektar interesa. Bavio se fizikom, kemijom, geografijom, povijeu, filologijom i

    pridonio je razvitku svih tih znanosti. Smatrao je da sve treba prouavati na osnovi

    promatranja i eksperimenata. Njegovo materijalistiko gledanje na svijet dovelo ga je u

    sukob s postavkama, za ono vrijeme, najviih autoriteta kao to su Leibniz i Newton. Prvi

    je dokazao zakon o ouvanju materije, tvrdei da je koliina materije prije kemijske

    reakcije i poslije ista. Bavio se i astronomijom te je, na temelju refrakcije svjetlosti na

    rubovima Suneve ploe prilikom prolaska Venere, prvi otkrio da je taj planet okruen

    atmosferom kao i Zemlja. Posebno su vani njegovi radovi iz geologije, u kojima je u

    mnogoemu bio ispred svoga vremena, no veliku je pozornost prije svega posveivao

    praktinoj primjeni znanosti.

    Za vrijeme vladavine Katarine II. situacija se radikalno mijenja. Prosvijetljeno javno

    mnijenje osamostaljuje se i odjeljuje od dvorskih krugova. Prevode se mnoga djela

    francuskih i njemakih prosvjetiteljskih pisaca: Voltairea, Diderota, Helvetiusa, Rousseaua

    te oni postaju veoma popularni meu ruskim plemstvom. Stiglo je vrijeme refleksije nad

    drutvenim i moralnim posljedicama te perspektivama zapoete europeizacije. Uslijed

    vee moralne osjetljivosti poinje se primjeivati vie drutvenoga zla i otrije nego prije

    reagirati na njega. Slobodna misao in statu nascendi poela je traiti uzroke zla u prije

    neosporivim strukturama dravne vlasti. Na taj se nain u Rusiji stvaraju zaeci moderne

    politike opozicije, dotad nepostojee, to je, naravno, ohladilo reformatorsku gorljivost

    carice koja se vratila na put represija, izazivajui na taj nain jo vei rascjep izmeu vlasti i

    intelektualnih elita.

    KATARINA II. I FILOZOFIJA PROSVJETITELJSTVA

    Unato njemakom podrijetlu Katarine Velike, za vrijeme njene vladavine ruski je

    intelektualni ivot pao pod nadmoni francuski utjecaj. To je pozitivno djelovalo na ope

    zanimanje za filozofiju u Rusiji. Tako je zavrio utjecaj filozofije Christiana Wolffa, iji je

    zagovornik u Rusiji bio Petar I. i njegovi nasljednici. U Rusiji se pojavila profesionalna

    prosvjetiteljska filozofija potpuno neovisna o religiji.

    Tu treba spomenuti Jakova Kozjelskog7 (1728. 1793.), roenog u Ukrajini i

    obrazovanog na Moskovskoj akademiji znanosti, koji je 1768. objavio knjigu Filozofski

    prijedlozi (e ) prvi sistematski prirunik (teaj) filozofije u

    Rusiji. Sluei se popularnim prirunicima logike, metafizike i moralne filozofije njemakog

    filozofa Baumeistera, kritiki ih obrauje. Izruguje se prije svega njemakom formalizmu

    koji se usredotouje na probleme nebitne kako je smatrao za ljudski ivot. Kozjelski

    zagovara autonomnost filozofije spram svih oblika teologije. Smatrao je filozofiju

    znanou koja istrauje principe naravnih, logikih i moralnih istina. Najveu je teinu

    Kozjelski davao praktikoj filozofiji, u emu danas moemo prepoznati opu sklonost

    7 () mlai jer je imao istoimenog brata.

  • Povijest ruske filozofije Filozofska obiljeja Rusije

    17

    ruske filozofske misli: praksa prije teorije. Pojanjavao ju je, dodue, na apstraktan nain,

    no imajui na umu vrlo konkretne stvari; naime, nadao se da e plod njegovih razmiljanja

    utjecati na rad Komisije za izradu novog zakonika. To legislativno tijelo osnovala je

    Katarina II. kao prividni izraz elje za liberalizacijom autokratskog sustava vlasti. Najveim

    eksponentom praktine filozofije Kozjelski je smatrao Rousseaua, dijelei njegovu

    idealizaciju izgubljenoga prirodnog stanja stvari (naravi). Osuivao je rasipnost, drutvenu

    neravnopravnost, a hvalio radniki stale.

    S obzirom na prve fascinacije ruske slobodne misli prosvjetiteljstvom elimo

    spomenuti dva imena: Dimitrij Anikov8 (1733. 1788.) i Sjemjon Desnickij9 (1740. 1789.).

    Anikov, prvi ruski prosvjetitelj, kao filozof, logiar i matematiar bio je profesor

    Moskovskog sveuilita. Dao je svoj doprinos ruskoj antropologiji traktatom o vezi izmeu

    ljudske due i tijela u kojem je najprije predstavio tri mogue koncepcije: materijalistiku,

    idealistiku i dualistiku da bi se nakon svojih razmiljanja priklonio onoj idealistikoj.

    Njegovo shvaanje odnosa - pretpostavlja djelovanje due na tijelo, a ne samo

    paralelizam dvaju redova pojava (duhovnih i tjelesnih). Za njega je odluujui bio moralni

    argument: prihvaanje uzajamne nezavisnosti due i tijela, poput Nicolasa Malebranchea i

    Leibniza, pogaa same temelje etike jer povlai sa sobom nemogunost due u

    sprjeavanju grenosti tijela to implicira da dua ne snosi nikakvu odgovornost za tijelo.

    Osim kratke rasprave o svojstvima ljudske spoznaje iz 1770. s kasnijim dodatkom o

    potekoama u ljudskoj spoznaji iz 1774., u kojima zastupa teoriju o trima stupnjevima

    spoznaje: osjetilna, pojmovna, koja uokviruje osjetilne doivljaje te pojmovno razmiljanje,

    Anikov je i autor Rasprava o principima i podrijetlu prirodnog tovanja bogova koja je

    izazvala velike kontroverzije pa je odlukom Svete sinode osuena i javno spaljena, premda

    je, formalno gledano, djelo predstavljalo kritiku analizu prirodne religioznosti i nije bilo

    direktno upereno protiv kranstva.

    Sjemjon Desnickij, prvi ruski teoretiar prava, primio je naobrazbu najprije na

    Moskovskom sveuilitu, a kasnije u Glasgowu, gdje je studirao kod Adama Smitha. U

    svojem djelu iz 1768. Rije o neposrednom i jednostavnom nainu nauavanja prava

    zacrtava svoju viziju drutvene filozofije, pristupajui drutvenim pojavama s povijesnog i

    evolutivnog aspekta. Kritizirajui tradicionalnu koncepciju zakona prirode, Desnickij

    dokazuje da bi se, umjesto da se raspravlja o izmiljenim fazama kroz koje toboe prolazi

    ovjeanstvo, trebalo pozabaviti podrijetlom i povijesnim razvojem vlasnitva,

    posjedovanja i nasljea. Tu svoju misao Desnickij je kasnije razvio u Pravnoj raspravi o

    nazorima raznih naroda s obzirom na vlasnitvo te o razliitim nainima suivota objavljenoj

    1781., gdje razlikuje etiri razvojne faze ekonomskog suivota: lovaku, pastirsku, ratarsku

    i trgovaku. Potonju je smatrao najviim stupnjem razvoja. Sa svakom od tih etapa

    8

    9

  • Povijest ruske filozofije Filozofska obiljeja Rusije

    18

    povezan je jedan oblik posjedovanja privatno vlasnitvo pojavljuje se tek u ratarskom

    razdoblju, dok se vlasnitvo u smislu prava na slobodno raspolaganje posjedom pojavljuje

    tek na posljednjoj etapi. Sline je odnose Desnickij pronaao u razvoju obitelji, to je

    opisao u svome Pravnom traktatu o principima i podrijetlu braka 1775. godine.

    Aleksander Radiev vrhunac prosvjetiteljstva

    Govorei o prosvjetiteljstvu, ne mislimo samo na

    odreeno razdoblje u povijesti filozofije ili na neko openito

    razdoblje, nego i na onaj ui smisao ili znaenje u kojem

    prosvjetiteljstvom zovemo racionalistiku filozofiju

    univerzalistikog karaktera, koja je po svojim ciljevima usmjerena

    protiv feudalnog sustava. U tom je smislu rije prosvjetiteljstvo

    sinonim slobodne misli koja, pozivajui se na razum

    (racionalizam) i narav (naturalizam), dakle na stvari koje su

    zajednike svim ljudima, tei oslobaanju svakog pojedinca od

    veza stalea ili klase u kojoj ga je zapalo ivjeti. U tom se smislu iluminizam karakterizirao

    stupnjevitou, koja je pripadnike naizgled iste filozofske provenijencije razlikovala u

    mnogim pojedinostima. Ostajui u okviru ruske prosvjetiteljske misli, valja primijetiti da je

    najradikalniji i najkonzekventniji mislilac, moemo rei prosvjetitelj par excellence, bio

    Aleksander Radiev.

    Podrijetlom je iz bogate plemike obitelji. Njegovi su roditelji bili obrazovani te

    humani prema kmetstvu koje im je bilo podlono, to je u to vrijeme i u seoskoj sredini u

    kojoj su ivjeli, bila rijetkost. Seljaci su to znali cijeniti pa su za vrijeme Pugaovljeve

    seljake bune sklonili cijelu njegovu obitelj u svoje kue.

    Carica Katarina poslala ga je na studiji prava u Leipzig gdje je upoznao filozofiju

    Leibniza i Wolffa te filozofiju francuskih prosvjetitelja. Posebno se zanimao za Helvetiusa,

    Rousseaua i Mablyja. Nakon povratka u Rusiju nema hrabrosti objavljivati svoja djela i tek

    je 1789. u asopisu Bjesjedujuij gradjanin anonimno objavio odlian traktat Razgovor o

    tome to je sin domovine. Godinu dana nakon toga izlazi Putovanje iz Petrograda u Moskvu

    jedno od najboljih djela prosvjetiteljske knjievnosti i na europskoj razini. Odvanost

    pisca u tome djelu bila je toliko velika da se, unato svim dozvolama koje je dobio od

    vlasti, nije naao ni jedan izdava koji bi imao smjelosti otisnuti Radievljev rukopis pa ga

    je tiskao on sam nakon to je nabavio potrebne strojeve.

    Pojavljivanje djela izazvalo je pravu oluju. Carica Katarina je, nakon to je proitala

    knjigu, Radieva proglasila veim buntovnikom od samoga Pugaova zbog ega je

    Radiev odmah bio uhien i osuen na smrt. Carica ga je velikoduno pomilovala i poslala

    na desetogodinju robiju u Sibir, gdje se neko vrijeme bavio ekonomskim i prirodoslovnim

    pitanjima (geologija). Tamo je i napisao djelo pod naslovom: O ovjeku, njegovoj smrtnosti

  • Povijest ruske filozofije Filozofska obiljeja Rusije

    19

    i besmrtnosti objavljeno 1809., kojemu emo posvetiti malo vie prostora.

    Nakon smrti Katarine II., car Pavao I. amnestira Radieva, koji zatim poinje raditi

    u Legislativnom povjerenstvu. Meutim, svi njegovi prijedlozi smatraju se preradikalnima i

    bivaju sustavno odbacivani. Godine 1802. Radiev je poinio samoubojstvo (moda zbog

    depresije i razoaranja). Ipak, mnogi njegovi suvremenici smatrali su taj in promiljenom

    odlukom politikog prosvjeda.

    RADIEVLJEVE IDEJE

    U svojim razmiljanjima o poloaju ovjeka u drutvu Radiev je polazio od teze da

    se u temelju drutva nalazi drutveni ugovor, ijom snagom se svaki pojedinac utke

    odrie dijela uroene slobode radi vlastite sigurnosti i opeg dobra. Naravno da je takvo

    shvaanje veoma idealistiko jer okree odnos pravo drutveni ivot, a u isto vrijeme i

    racionalistiko, jer smatra da je temelj i princip drutva svijest, racionalne odluke

    pojedinaca, dok cjelokupnost drutvenih odnosa pokuava svesti na racionalnu

    povezanost u obliku ugovora. Takva je shema u to vrijeme bila zaista revolucionarna i

    uprta ne samo protiv despotske vlasti tog vremena, nego i protiv svakog tradicionalizma:

    iz Radievljeve koncepcije proizlazi zakljuak, da ako su ljudi bili ti koji su voeni

    razumom i vlastitom koriu osnovali drutvo, onda ti isti ljudi imaju pravo ustati protiv

    svake forme drutvenog ivota kojoj se ne moe dokazati racionalnost i korisnost.

    Kada je rije o moralu, Radiev nije bio vie toliko racionalno radikalan pa je

    smatrao da je utemeljen na obiajima.

    Prvotno, preddrutveno stanje Radiev je zamiljao kao ivot izoliranih

    pojedinaca, koji su slobodni od bilo kakve podlonosti. Takvo prirodno stanje nije se

    moglo odrati zbog ljudskog nesavrenstva, tako da su se ljudi povezali u narode i tako od

    individualnog preli u drutveno stanje. Radiev nije vidio u naciji nikakvu kolektivnu

    duu, odnosno nadindividualnu cjelinu, jer je njegovo shvaanje naroda posve

    racionalistiko i individualistiko. Narod je skup graana, zajednica ljudi koji su se

    povezali kako bi zajednikim silama stvorili sebi koristi i pruili sigurnost; on je drutvo

    koje je podlono svojoj vlasti. Budui da su svi ljudi po naravi slobodni i nitko nema pravo

    liiti ih slobode, osnivanje drutva uvijek zahtijeva stvarni ili pretpostavljeni dogovor.

    Kako je ovdje vidljivo, narod je za Radieva samo pravni pojam poistovjeen s drutvom,

    dok je drutvo za njega neodvojivo od dravne organizacije. ak je i pojam domovine za

    Radieva pravni pojam, koji oznaava skup ljudi povezanih vezom zajednikih prava i

    graanskih dunosti. Posebno jasno govori o tome u svojemu Razgovoru10. Po njegovu

    miljenju, sin domovine moe biti samo ovjek koji ima graanska prava; kmetovi nisu

    mogli biti nazivani sinovima domovine, budui da se nalaze pod jarmom ropstva te nisu

    lanovi drave, nisu ni ljudi, nego strojevi kojima upravljaju tirani, oni su mrtvaci, radna

    10 spomenuti Razgovor o tome to je sin domovine

  • Povijest ruske filozofije Filozofska obiljeja Rusije

    20

    stoka.

    Radiev je prema uobiajenoj shemi razlikovao naravno od graanskog prava.

    Prvo je nepisano, uroeno i neodvojivo od ljudskoga bia, dok je drugo pisano, doneseno,

    koje je nastalo tek nakon to su pojedinci sklopili drutveni ugovor. Sustav koji se

    najvie protivi naravi je despotizam, u kojem vlast vladara stoji iznad svih zakona.

    Polazei od teze izraene u Putovanju da je ak i najgori zakon neki oblik drutvene

    povezanosti, Radiev smatra da je pravna drava temeljni uvjet pravednog

    funkcioniranja drutva: stanje u kojem drutvene zakone potuju svi graani ukljuujui i

    vladara. Meutim Radiev dodaje da sama zamjena samovoljnog vladara vladavinom

    prava nije dovoljna, radi se o tome da ne bi graanski zakoni bili u suprotnosti s naravnim

    zakonima te da izvor zakona proizlazi iz volje itavoga naroda. U sluaju konflikta izmeu

    graanskog i naravnog zakona, Radiev prednost daje naravnome zakonu.

    Za Radieva je idealno politiko ureenje bila republika. Nije se slagao s

    Rousseauom da je republika mogua samo u malim zemljama, dok je u velikima nuna

    monarhija. Kao idealan je primjer za Rusiju navodio trgovake republike stare Rusije:

    Novogrodsku i Pskovsku, u kojima je knez imao vrlo ogranienu vlast dok je narod

    sakupljen na vijeanju jedini vladar. Za Radieva su te injenice bile dokaz da je Rusima

    uroena ljubav prema slobodi, a apsolutistika vlast cara posljedica je brutalnog nasilja

    izvrena nad cijelim narodom.

    Svoja je uvjerenja o filozofiji povijesti Radiev izrazio u poznatom aforizmu: Ovo

    je zakon prirode: iz tiranije raa se sloboda, iz slobode ropstvo. Ova reenica jasno

    pokazuje utjecaj teorije o ciklikom ponavljanju povijesti i karakteristino poistovjeivanje

    zakona povijesti sa zakonima prirode, koja je nepromjenjiva u svojoj biti. U svim

    filozofskim konstrukcijama Radieva nalazimo nepromjenjive zakone prirode,

    apstraktnu, ne - povijesnu ljudsku narav, apstraktni razum te apstraktnu krepost.

    Pod pridjevom apstraktan podrazumijevamo ahistorian budui da je ljudska povijest

    prije svega povijest zloina i ljudske gluposti.

    Radiev je bio originalan i u prijedlozima rjeavanja gorueg drutvenog pitanja u

    Rusiji, a to je pitanje kmetstva. U spomenutoj knjizi Putovanje iz Petrograda u Moskvu

    spominju se dva mogua rjeenja: put reformi zakona koji vodi prema realnoj slobodi

    seljaka i njihovoj ravnopravnosti pred zakonom. Budui da nije vjerovao u mogunost

    mirnog rjeenja te problematike, predvia revoluciju kao drugu, vjerojatniju soluciju.

    Treba priznati da su Radievljevi drutveni nazori svojom radikalnou nadilazili ideje

    francuskih enciklopedista, koji su, zastupajui ideje buroazije, ili bili suzdrani ili se s

    prezirom izraavali o neukom seljakom puku (pogotovo Voltaire). Opet, s druge strane,

    postoji razlika koja jasno dijeli Radieva od ekstremne ljevice francuskog

    prosvjetiteljstva, koje su uglavnom zastupali komunisti Morelly i Mably. Kod Radieva

    uope ne nalazimo tragova komunistike utopije i to zato to su Radieva zanimala

    pitanja u odnosu na seljaku problematiku, a ne dokidanje privatnog vlasnitva kao

    takvoga.

  • Povijest ruske filozofije Filozofska obiljeja Rusije

    21

    Podrazumijeva se da, s obzirom na njegovo plemiko podrijetlo, moemo govoriti

    samo o posrednom zastupanju tenji kmetstva, no upravo zbog toga Radieva se moe

    klasificirati kao prvoga plemikog revolucionara u Rusiji. No budui da je njegov prekid s

    vlastitom klasom bio toliko radikalan, moda bi bolje bilo govoriti o njemu kao o prvom

    ruskom revolucionaru intelektualcu.

    OVJEK, NJEGOVA SMRTNOST I BESMRTNOST

    Zasebno mjesto u stvaralatvu Radieva zauzima traktat O ovjeku, njegovoj

    smrtnosti i besmrtnosti, prije svega zato to to djelo predstavlja najviu razinu na koju se

    popela misao ruskog prosvjetiteljstva i to na striktno filozofskom podruju. Zakljuak tog

    traktata jest da je ljudska dua besmrtna, ali budui da je pozvana na stalno usavravanje,

    ono e kao proces trajati i nakon smrti tijela.

    Postavlja tezu: budui da je ljudska dua jednostavna supstancija, ona ne moe

    pretrpjeti nikakvo raspadanje i tako izgubiti svoju individualnu opstojnost. Osim toga,

    kako je reeno, njezin je cilj neprestano samousavravanje. Prema tome, njezino

    postojanje nakon smrti tijela je toliko savrenije od sadanjeg ivota koliko je ivot leptira

    savreniji od ivota gusjenice. Instrument pomou kojega dua ostvaruje svoje

    usavravanje je tijelo pa e dua nakon smrti biti vezana uz neku tjelesnu strukturu koja,

    naravno, posve nadilazi ovu ljudsku kao da postoji neka via forma postojanja od ljudske

    u koju e se dua na neki nain reinkarnirati. Radiev se ograivao da ta teorija

    predstavlja samo nagaanja i da je to vie podruje vjere negoli spoznaje. Vjera u

    besmrtnost ljudske due inila mu se neminovnim temeljem morala (s ime e se kasnije

    sloiti i Dostojevski) i zato ju je toliko zduno zastupao, premda je bio svjestan da je do

    kraja teoretski ne moe dokazati.

    Postoji odreena analogija izmeu Radievljeva traktata i Kantove filozofije: Kant

    je prihvaao postojanje Boga i besmrtne due kao postulat praktikog uma, odnosno

    zato to je u tome, slino kao Radiev, vidio jamstvo morala. U Rusiji 18. stoljea gdje je

    filozofija sensu stricto bila tek u fazi nastajanja ovakav traktat bio je neto posve

    izvanredno. Povjesniar ruske filozofije otac Vasilij V. Zjenkovskij tvrdi da je Radievljev

    traktat o besmrtnosti primjer savjesnog istraivanja i uvjerljivi dokaz u prilog mogunosti

    samostalnog i zrelog filozofskog stvaralatva u Rusiji na prijelazu iz 18. u 19. stoljee.

    Unato tome, Radievljevo djelo nije imalo nikakav utjecaj na daljnji razvoj ruske filozofije

    nasljednici demokratskih i slobodarskih ideja nisu se vie htjeli baviti problematikom

    besmrtnosti due, dok su kasni mislioci religijske inspiracije zazirali od prosvjetiteljskih

    filozofa.

    Rezimirajui, moramo odati priznanje Radievu za njegov doprinos u kristalizaciji

    pogleda na ovjeka to se ruske filozofije tie. Njegov rad, iako nije utjecao na sljedea

    pokoljenja filozofa, ne moe ostati nezapaen. Njegovo je djelo vano jer je odraz jedne

    ideje, antropoloke usredotoenosti, koju moemo pronai u veine ruskih mislilaca.

  • Povijest ruske filozofije Filozofska obiljeja Rusije

    22

    Rusija za vrijeme Aleksandra I. polarizacija ideja: zapad

    anti-zapad

    Vladavina Aleksandra I. (1801. 1825.) oznaava na odreeni nain razdoblje

    dovretka zapadnjakih reformi zapoetih jo u vrijeme Petra Velikog. Nakon kratke i

    despotske vladavine njegova oca Pavla I. (1796. 1801.), intelektualne elite plemstva bile

    su uznemirene regresom u reformama koje je takva vlast oznaavala. Stoga je nagovjetaj

    nastavka reformi u duhu Katarine II., kojeg je na svojem ustolienju proglasio car

    Aleksandar I., bio primljen s velikim entuzijazmom. Treba nadodati da je Aleksandar I.,

    omiljeni unuk carice Katarine Velike, bio veoma marljivo pripreman za taj zadatak. Uz

    odline uitelje upoznao je temeljnu antiku literaturu, povijest Europe, Osmanskog

    imperija i SAD-a, a uz to, naravno, cjelokupnu prosvjetiteljsku knjievnost te djela

    engleskih mislilaca. Godine 1815. Aleksandar I. doivio je vrhunac svoje popularnosti u

    cijeloj Europi, kada je sa svojom vojskom slavodobitniki uao u Pariz pobijedivi

    Napoleona. Francuzi su ga primili kao spasioca i osloboditelja.

    Ideja da je poslanje Rusije uspostaviti pravednu politiku ravnoteu u Europi

    odreivala je klimu koja je vladala na dvoru cara Aleksandra I. Njegovi bliski suradnici (ako

    i nisu osobno bili povezani s masonskim sredinama, onda svakako pod njihovim

    utjecajem) propagirali su ideje trajnoga mira, odbacivali sve pokuaje opravdavanja

    ratova, kritizirali svaku ingerenciju u politiku slabijih drava i tako razvili projekt

    zajednikog saveza Europe, koji bi se oslanjao na princip prava svakog naroda na

    postojanje te imao savjet biran na izborima i koji bi imao u sebi predstavnike svih

    narodnosti. Da pojasnimo: cilj antinapoleonske koalicije Aleksandar I. vidio je upravo u

    tome da ostvari te ideje.

    Meutim, ulazak Napoleonove vojske u Rusiju izazvao je promjenu atmosfere u

    carevu okruenju i potencirao je domoljubno - mesijanske osjeaje te rast uvjerenja o

    posebnoj ulozi Rusije, njezinom izabranju od Providnosti za borbu protiv Antikrista i

    ponovnu izgradnju kranskoga svijeta. Taj osjeaj boanskog poslanja Rusije, koji je

    kasnije rezultirao inicijativom Svete alijanse ,imao je ozbiljne posljedice i katalizirao je

    razvoj slavenofilske misli.

    Deklaraciju Svete alijanse napisao je sam Aleksandar I. pa su je potpisali vladari

    Austrije i Pruske. Deklaracija je poinjala reenicom u kojoj potpisnici prihvaaju kranska

    naela ne samo u privatnom, nego i u javnom ivotu. Stoga e si, budui da su meusobno

    braa, uzajamno pomagati na putu obrane vjere te promicanja mira i pravednosti.

    Takoer, u Deklaraciji je bilo izjavljeno da postoji samo jedan kranski narod, kome je

    Krist glava. Na kraju teksta potpisnici su izrazili spremnost da prime u Savez svaku dravu

    koja bi eljela suraivati u tome istome duhu.

  • Povijest ruske filozofije Filozofska obiljeja Rusije

    23

    Reakcije na Svetu alijansu bile su u Europi razliite. Englezi su odmah odbili

    potpisivanje smatrajui da je tekst besmisleno mistiko blebetanje. Takoer je i

    konzervativni austrijski kancelar imao odreeni otpor, no prevagnuli su ipak politiki

    argumenti u prilog saveza s Rusijom. Vatikanu je tekst bio neprihvatljiv, jer je sugerirao

    postojanje neke nadreligije. Iako mnogi tvrde da je sam Savez bio politiki beznaajan,

    ipak, budui da se kreemo u svijetu ideja koje su izraavale stremljenja, a u isto vrijeme

    oblikovale nove svijesti, smatramo ga vanim jer je karakteristian za Rusiju onih

    vremena. U tom smislu, ideja Svete alijanse bila je primjenjivanje prosvjetiteljskog

    univerzalizma u duhu kranstva koji nadilazi bilo koje okvire postojee religije kao

    vjeroispovijesti.

    LIBERALNE I PROSVJETITELJSKE KONCEPCIJE

    Organizacija koja je za vrijeme cara Aleksandra I. okupljala prosvjetitelje bilo je

    Slobodno udruenje ljubitelja knjievnosti, znanosti i umjetnosti. Njegovi su predstavnici

    bili Ivan Pnin i Vasilij Popugajev11. Pnin, koji je autor Rasprave o prosvjetiteljstvu, s obzirom

    na antropologiju, smatra da pojam naravnog ovjeka nema smisla budui da je ovjek

    od samih poetaka bio drutvena ivotinja duboko utemeljena u povijesti. Takoer je

    odbacivao tobonju ideju jednakosti: smatra da je ona zapravo nejednakost, koja stvara

    uzajamnu ovisnost te podjelu uloga meu ljudima, okuplja pojedince u ureeno drutvo i

    omoguava njegov razvoj; slino e stajalite kasnije zauzeti i Leontjev. Glavni temelj

    drutvenih povezanosti za Pnina je privatno vlasnitvo koje zove svetim pravom,

    duom drutva, izvorom zakona i majkom svega zadovoljstva i blagostanja. Ti

    njegovi stavovi odreivali su odnos prema Francuskoj revoluciji: potpuno je prihvaao

    slobodu prava za svakog ovjeka, a pogotovo nedodirljivost privatnog vlasnitva, premda

    istovremeno distanciran od jednakosti i bratstva.

    Popugajevljeve koncepcije vrlo su sline iako manje dosljedne u izraavanju.

    Njegov je drutveni ideal bila Sparta to se, naravno, nije moglo podudarati s Pninovom

    pacifistikom vizijom drutva koja se temelji na trgovakim odnosima. Osim toga u

    ostalim se pitanjima vezanim uz ovjeka i njegov poloaj u drutvu manje - vie slagao s

    Pninom: vano mu je bilo pitanje privatnog vlasnitva, razumio je nunost drutvene

    nejednakosti graana.

    Jedan od znaajnijih i utjecajnih filozofa toga doba bio je i Nikolaj Speranski12,

    budui da je bio prvi ministar u dravi te je imao veliku ulogu u formiranju novih zakona.

    Speranski je imao dobru filozofsku naobrazbu. Poznavao je ne samo prosvjetiteljstvo,

    nego i njemaki idealizam, tako da ga Ernest Radlov, jedan od prvih ruskih povjesniara,

    spominje uz Skovorodu, Mihaila V. Lomonosova i Aleksandra Radieva kao glavnog

    11 (1773.-1805.) i (1778. ili 1779.-1816.)

    12 (1772.-1839.).

  • Povijest ruske filozofije Filozofska obiljeja Rusije

    24

    zaetnika ruske filozofske misli.

    S obzirom na svoj svjetonazor Speranski je bio liberal kranske orijentacije.

    Njegovo je kranstvo, poput Tolstojevog, bilo anticrkveno. Smatrao je da su

    institucionalizirani oblici kranstva stvorili posve krivu viziju o njemu, budui da je svaka

    vanjska forma crkve kontaminirana ljudskom slabou, fanatizmom i pohlepom za

    ovozemaljskim dobrima. U svim svojim nastojanjima pokuavao je ostvariti odreeni

    drutveni ideal liberalne drave u slubi kranskoga morala.

  • Povijest ruske filozofije Filozofska misao prve polovice 19. stoljea

    25

    Poglavlje 3.

    Filozofska misao prve polovice 19. stoljea

    Prva polovica 19, stoljea predstavlja novo razdoblje i na podruju razvoja filozofije

    u Rusiji. Nakon reforme Moskovskog sveuilita otvaraju se nova, u Harkovu i Kazanu. U

    organiziranju nauavanja filozofije na sveuilitima veliku su ulogu imali inozemni

    profesori, uglavnom iz Njemake.

    NIKOLAJ KARAMZIN

    Nikola Karamzin (1766. - 1826.) pisac, povjesniar i

    mislilac. Njegovo je djelo odraavalo kontradikcije koje je sa

    sobom donijelo razdoblje prosvjetiteljstva. Ideali su uzvieni,

    meutim, nakon konanog stupnja mogueg prosvjetljenja

    iluminizam je potonuo u barbarstvu. Gdje su ljudi koje smo

    voljeli? Gdje su plodovi znanosti i mudrosti? Gdje je uzdignue

    blagih, moralnih bia stvorenih za sreu? pitao se Karamzin.

    Kao jedan od najbolje obrazovanih ljudi svoje epohe,

    izloen napastima masonske mistike, europski putnik, sugovornik

    Kanta, Herdera i drugih istaknutih mislilaca, Karamzin je vidio izlaz iz ovog oajnog stanja

    u usredotoenosti na samoga sebe. Kao zagovornik sentimentalizma, pozornost kojeg

    je bila okrenuta na duhovni svijet ovjeka i njegove emocionalne doivljaje i to s estetskog

    aspekta, Karamzin se suprotstavljao kultu razuma i racionalizmu te odbacivao

    podvrgavanje pojedinca obvezama prema drutvu.

    ALEKSANDAR PUKIN (1799. - 1837.)

    Spominjemo ga ovdje, iako je Pukin bio otvoreni protivnik

    skolastike filozofije, odnosno metafizike. Ipak, kao originalan

    mislilac imao je svoj utjecaj na razvoj filozofske misli u Rusiji.

    Pukinovi filozofski aforizmi dodiruju se etike i estetike. Neka od

    njegovih djela ubrajaju se u tako zvano filozofsko pjesnitvo kao

  • Povijest ruske filozofije Filozofska misao prve polovice 19. stoljea

    26

    takozvane male tragedije: krti vitez, Mozart i Salieri, Kameniti gost, Pir za vrijeme kuge, te

    poema Bronani konjanik u kojem se postavlja pitanje sree pojedinca naspram opeg

    drutvenog dobra, te konano povijesna drama Boris Godunov.

    Treba imati na umu da je Pukin za vrijeme svoga kratkoga ivota mijenjao svoje

    filozofske nazore: u prvom razdoblju (do 1823.) bio je fasciniran francuskim

    prosvjetiteljstvom i hedonistikim odnosom prema ivotu (epikurizam), zatim sve dublje

    otkriva drutvenu problematiku ulazei u moralna i religijska pitanja. Pred kraj svoga

    ivota osnovao i ureivao knjievno - drutveni asopis Sovremenik. Pukin je bio izuzetan

    reformator ruskog knjievnog jezika.

    FJODOR TJUTEV

    Iako podruju filozofije ne pripadaju svi spisi Fjodora

    Tjuteva (1803. - 1873.), a on sam nije kanio stvarati neki filozofski

    sustav, ipak mu bez sumnje pripada mjesto u povijesti ruske misli.

    S obzirom na svoje drutvenopolitike nazore, Tjutev je blizak

    slavenofilskim strujanjima.

    Za vrijeme svojih putovanja Europom susretao se sa

    Schellingom, idolom mnogih ruskih intelektualaca dvadesetih i

    tridesetih godina 19. st., s kojim je dijelio romantinu percepciju

    svijeta. Schellingova filozofija je odgovarala romantinom smjeru u umjetnosti,

    zahvaljujui najrazvijenijoj romantikoj filozofiji. Sukladno tome, u sreditu Tjutevljevih

    pjesama se najee nalazio ovjeji ja, u smislu njegovih doivljaja, sentimenata i

    emocija.

    DRUTVO LJUBOMUDRA

    Godine 1823. u Moskvi je osnovano tajno filozofsko Drutvo ljubomudra u

    kojem su se okupili najnadareniji apsolventi Moskovske univerze, entuzijasti filozofije

    Schellinga. Vladimir Odojevski (1803. - 1869.) je postao predsjednikom drutva, a njegovim

    je tajnikom bio Dmitrij Vjenjevitinov (1805. - 1827.), dok su lanovi drutva bili Nikolaj M.

    Roalin te dvojca buduih slavenofila: Ivan Kirejevski i Aleksandar Koelov, povjesniar

    drutva. Iako su bili malobrojni, njihovo djelovanje i utjecaj bili su poprilino iroki.

    Pripadnici tog drutva zacijelo nisu bili jedini koji su zduno prihvatili Schellingovu

    misao kao svoju. Mnogi profesori filozofije simpatizirali su taj smjer filozofije, meutim,

    bili su samo profesori, a ne mislioci. U sluaju predstavnika ljubomudra bilo je sasvim

    suprotno. Nedostajao je profesionalizam, ali nije nedostajala irina filozofske

    matovitosti i velika potreba stvaranja sustavnog i cjelovitog svjetonazora.

    Rije filozofija u nazivu bila je namjerno zamijenjena masonskim i mistinim

    pojmom ljubomudrije sa svrhom jasne diferencijacije spram vladajue filozofije, one

  • Povijest ruske filozofije Filozofska misao prve polovice 19. stoljea

    27

    francuske, to jest prosvjetiteljske. Istinsku filozofiju ljubomudri su traili u Njemakoj.

    Zanimanje za njemaki idealizam znailo je odstupanje od interesne, politiki usmjerene

    filozofije, koja je prevladavala u sredinama bliskim dekabristima. Pogled na svijet s visina

    apsoluta i prezir prema onome empirikom pruao je priliku za odmicanje od goruih

    drutvenopolitikih problema, to dekabristi nikako nisu mogli prihvatiti.

    Razlike izmeu prosvjetitelja i zagovornika ljubomudrija odraavale su ne samo

    razliku u generacijama (ljubomudri su oni koji nisu doivjeli stvarnu prijetnju rata 1812.

    godine), nego i razlike izmeu dva glavna grada, Petrograda i Moskve. Ljubomudrije se

    razvijalo u Moskvi, dok je Petrograd bio sjedite dekabrista. Patrijarhalna, plemika

    Moskva, prijestolnica pradavne Rus'i i sredite ruskog religioznog ivota bila je glavna

    tvrava otpora protiv racionalistikih, revolucionarnih i liberalnih ideologija. U Moskvi su

    tako nastali zaeci slavenofilskog pokreta. Petrograd je pak bio simbol reforma Petra

    Velikoga i, kao takav, jedini moderni grad u Ruskom imperiju. On je bio kolijevka

    naprednih intelektualaca, glavno sredite demokratskih i socijalistikih ideologija.

    Vladimir Odojevski,13 koji je predvodio klub ljubomudrija, talentirani pisac i

    knjievnik, u svojoj knjizi Ruske noi prikazuje dosta vjerno (kako je sam o sebi rekao)

    mentalnu djelatnost moskovske mladei dvadesetih i tridesetih godina. Evolucija

    njegovih nazora ila je u istome smjeru kao i evolucija Schellingove misli, u smjeru

    teozofije i religiozne filozofije povijesti. Jedno od glavnih pitanja postalo je takoer

    pitanje istonoga grijeha. ovjek je, kako tvrdi Odojevski, neko bio ist i slobodan duh.

    Ovisnost ovjeka o prirodi dogodila se uslijed njegova pada, tako da je tijelo, zapravo,

    bolest duha. Ipak, ovjeku je mogue ponovno se preporoditi i osloboditi se od stanja

    istonoga grijeha. Put prema tom preporodu odreuju ljubav i umjetnost. Estetski razvoj

    ovjeka svjedoi o tome da e ljudi jednom ponovno zadobiti izgubljeni integritet i sklad.

    Ipak, umjetnost bi trebala biti proeta religijom jer bez nje je samo poput egoistine

    sile. To se isto odnosi na znanost koja, kada je odvojena od religije i poezije, vodi narod

    prema duhovnoj smrti.

    Ideologija kruoka ljubomudra i njegovo protezanje kroz stvaralatvo

    Odojevskog, bila je vana karika u povijesti ruske misli. irei u Rusiji njemaku filozofiju, a

    pogotovo Schellingovu misao, pripremila je teren za prihvaanje hegelijanizma, a s druge

    je strane bila neposredna pretea ideologije slavenofila (i to preko A. Koelova i I.

    Kirejevskog). Vjenjevitinov, talentirani pjesnik, kritiar i filozof koji je umro u svojoj 23.

    godini ivota, bio je dua drutva. Smatrao je da je filozofija najuzvienija forma

    pjesnitva, koja sve znanosti svodi na jedno naelo jer je spoznaja same spoznaje.

    Glavno pitanje postavljeno u njegovom Drugom pismu o filozofiji (1826) je glavno pitanje

    filozofije spoznaje: objekt prije subjekta ili obratno: Ili je priroda uzrok svega no kako

    joj se moe pribliiti razum koji ju odraava; ili je razum prvotan no kako se onda

    rodila priroda koja se u njemu odraava? Sama filozofija raspala se na dvije znanosti

    13 (1803. - 1869.)

  • Povijest ruske filozofije Filozofska misao prve polovice 19. stoljea

    28

    jednako vrste: filozofiju prirode znanost o predmetu ili prirodi i transcendentalni

    idealizam.

    Svim lanovima drutva je imponirao Schelling (koji je jako volio Rusiju) i njegova

    tenja prema filozofskoj estetici u kojoj je umjetnost drugi kozmos, a utemeljenje

    ljepote ne nalazi se u prirodi, ve u ljudskome duhu no najvei je utjecaj Schelling ostavio

    svakako na Odojevskog, koji je posebno znaenje pripisivao estetskoj interpretaciji svijeta.

    U prosincu 1825. godine drutvo je prestalo sa svojom djelatnou zbog straha

    pred moguim represijama od strane cara nakon Dekabristikog ustanka. Premda

    programski drutvo nije imalo veze sa ideologijom dekabrista, budui da je Vladimir

    Odojevski bio roak dekabrista Aleksandra Odojevskog, lanovi su se odluili na prestanak

    djelatnosti te su se preselili u Sankt Peterburg.

  • Povijest ruske filozofije Zapadnjatvo i slavenofilstvo

    29

    Poglavlje 4

    Zapadnjatvo i slavenofilstvo

    Pjotr aadajev

    S obzirom na njegov utjecaj na razvoj filozofske misli u

    Rusiji, aadajev ovdje zasluuje posebno mjesto. Roen 1794.

    godine, Pukinov prijatelj, u svojoj mladosti povezan sa

    dekabristima. Mladi Pukin ga je smatrao jednim od

    najistaknutijih predstavnika liberalizma.

    Na poetku 1821. godine, moskovski dekabristi su na

    svojoj skuptini odluili primiti aadajeva u svoju tajnu

    organizaciju. Meutim prijedlog je stigao prekasno, jer se u isto

    vrijeme, iz nepoznatih razloga, aadajev povukao iz armije, naputajui tako sjajnu

    karijeru, odmaknuo se od salonskog i drutvenog ivota zadubljujui se u religiozno tivo.

    U to vrijeme (1823.) odluuje napustiti Rusiju te na proputovanju Europom jaaju njegove

    simpatije prema katolianstvu (koje je u to vrijeme bilo jako popularno meu ruskom

    aristokracijom). Vraa se u Rusiju 1826., pola godine nakon dekabristikog ustanka, nakon

    nekoliko godina izolacije i golemog rada na filozofskom oblikovanju svojeg svjetonazora.

    Rezultat toga je osam Filozofskih pisama napisanih na francuskom izmeu 1828. i 1831.

    (samo prvo pismo bilo je objavljeno za njegova ivota). Nakon toga, aadajev se vraa u

    drutveni ivot i postaje jedan od najzanimljivijih likova moskovskih salona. Ideologije

    slavenofila i okcidentalista se oblikuju u raspravi s njime ili nadovezujui se na njegove

    nazore ili, jo ee, kritiki im se suprotstavljajui.

    aadajevljeva pisma su s filozofskog aspekta bogata i duboko utemeljena u

    tradicionalnoj filozofiji i suvremenom kontekstu europske misli. Neki od motiva koje u

    njima susreemo imaju neoplatonsko obiljeje, koje nalazimo u europskoj i ruskoj

    religijskoj misli, a takoer i u masonskoj teozofiji. Takva inspiracija kod aadajeva potjee

    od samoga Schellinga, s kojim se osobno susretao 1825. i intenzivno nakon toga

    dopisivao. ini se ipak da su na njega odluujui utjecaj imali katoliki mislioci

    proturevolucionarne orijentacije: de Maistre koji je dugo vrijeme i ivio u Rusiji te de

    Bonald, Chateaubriand i Lamennais.

    Suprotno od filozofa prosvjetiteljstva, aadajev je tvrdio da naravna tenja ovjeka

    nije usmjerena prema slobodi, ve prema podreenosti. Bitak naime ima hijerarhijsku

    strukturu, a prirodan red stvari utemeljen je na ovisnosti. Cijela ljudska aktivnost je

  • Povijest ruske filozofije Zapadnjatvo i slavenofilstvo

    30

    usmjerena prema vani od vie, nadindividualne sile, a ljudski razum je utoliko jai ukoliko

    je posluan, podreen i ponizan. Pojedinac bez drutva je nita, a cijela njegova spoznaja

    je drutvenog podrijetla. Individualni um crpi svoju snagu iz univerzalnog uma: u ovjeku

    je duboko usaen element tog univerzalnog uma, koji se zapravo moe poistovjetiti s

    bojom objavom. Razum pojedinca je zapravo razum palog ovjeka, a ovjek koji

    propagira autonomiju svoga ogranienog razuma ponavlja istoni grijeh, pokuavajui

    samostalno posegnuti za plodom stabla spoznaje. Nemo uma pojedinca dokazala je ve

    Kantovska Kritika istoga uma to bi zapravo trebala biti kritika pojedinog uma, koji

    pretendira autonomiji. Takav subjektivan um dijeli ovjeka od svijeta te onemoguava

    istinsku spoznaju. Takvu spoznaju moe osigurati samo kolektivno znanje, odnosno

    sudjelovanje u kolektivnoj svijesti koja dolazi od Boga koji je najvie naelo jedinstva

    svijeta.

    Moralna autonomija pojedinca je za aadajeva takoer predstavljala apsurd:

    moralni zakon, kao i istina, nije u nama, kako je predmnijevao Kant, ve izvan nas. U

    sposobnosti nasljeivanja od prolih epoha, u nadgeneracijskom povijesnom pamenju,

    aadajev je vidio temeljni fakt psihologije te se otro suprotstavljao empirijskoj psihologiji,

    koja je ljudsku psihu tretirala kao mehaniku igru sluajnih asocijacija.

    aadajev je sve to utemeljio na metafizikoj koncepciji hijerarhije bia. Vrhunac ove

    hijerarhije je Bog, a njegova emanacija je kolektivna svijest, duh svijeta koji se uva i

    prenosi predajom. Ispod nje nalazi se individualna, empirika svijest, a najniu razinu

    predstavlja predovjeja narav. Bog, dakle, nije poistovjeivan sa svijetom kako je to u

    panteistikim koncepcijama, a nije ni odijeljen od svijeta, kako je to u sluaju deizma.

    Posebno je zanimljivo aadajevljevo poimanje drutvene sfere. Spoznaja je po

    njegovom miljenju forma kolektivne svijesti i nastaje u interakciji mnogih ljudi, tako da

    bez drutva ljudi nikada ne bi napustili ivotinjsku razinu. To drutveno podruje ima

    odluujue znaenje za religijski ivot ovjeka: samo zahvaljujui njoj, ovjek moe

    upoznati Boga i istinu. Put prema Bogu ne vodi preko individualistikog samousavravanja

    ili samotnjake askeze nego preko rigoroznog obdravanja normi i konvencija drutvenog

    ivota. U to spada i briga oko vlastitog izgleda i najblieg ambijenta te sudjelovanje u

    religijskim obredima, koji su svojevrsna stega due. Tenja prema Bogu za aadajeva se

    moe poistovjetiti sa enjom prema potpunoj socijalizaciji: ovjek na ovome svijetu nema

    druge sudbine nego da radi na umanjivanju sebe ivei za druge. Tu aadajevljevu ideju

    treba dobro razlikovati od, u Rusiji esto prisutne, ideje nestajanja u narodu. aadajev

    je naime elio ouvati hijerarhiju drutva te tipian aristokratski spoznajni elitarizam:

    narod nema nita zajednikog s razumom i njegov glas nije, u najmanju ruku, Boji glas.

    uvar objave je Crkva, ureeno drutveno tijelo koje posreduje izmeu pojedinca i Boga.

    aadajev je glavno zlo reformacije vidio u podcjenjivanju autoriteta Crkve i u

    individualistikoj jednakosti. Njegova kritika protestantizma odnosila se takoer na

    njegove mistike tendencije koje uvijek vode prema religijskom subjektivizmu. U tom je

    smislu aadajev bio odluan protivnik misticizma.

  • Povijest ruske filozofije Zapadnjatvo i slavenofilstvo

    31

    Koncepcija duha sv ijeta, odnosno kolektivne svijesti koja se razvija kroz povijest

    te apologija drutvene uloge Crkve bile su temelj aadajevljeve koncepcije filozofije

    povijesti. To je bio pokuaj ponovnog vraanja svetosti povijesti koju je prosvjetiteljstvo

    desakraliziralo. Za razliku od prosvjetiteljskih filozofa, aadajev nije pridavao nikakvo

    znaenje slobodnoj inicijativi pojedinaca. Djelovanje ljudi bilo je podlono vioj,

    nadindividualnoj sili, kojoj su mase poslune, dok su istaknuti pojedinci zapravo orue u