PRAKTIKUM BR. 7

Izdavač ZADRUGA, 2010.

2

SADRŽAJ: I. ZANIMANJE TJEDNA: LONČAR ............................................................................3

1. STARE TEHNIKE RADA U LONČARSTVU .......................................................4 2. RAD NA KOLU ILI KOLOMBARU......................................................................6 3. VUČEDOLSKA GOLUBICA ...............................................................................11

II. ŽIVOTINJE ...............................................................................................................12

1. ŽIVOTINJA TJEDNA: MAGARAC ....................................................................12 2. MAGARCI U HRVATSKOJ.................................................................................16

III. VRT .........................................................................................................................18 1. JAGODA .............................................................................................................18 2. MALČIRANJE ...................................................................................................23 3. KOSIDBA I SUŠENJE TRAVE ..........................................................................27

IV. KUĆA .......................................................................................................................31 1. SAVJETI ZA PREHLADU – priče iz bakine škrinjice.......................................31 2. RECEPTI – glavna jela ......................................................................................35 3. SLASTICE ..........................................................................................................43

3

I. ZANIMANJE TJEDNA: LONČAR

iječ keramika potječe od grčke riječi keramos, što znači lončar ili lončarija. Za nju se govorilo kako najvidljivije sjedinjuje one mitološko-filozofske elemente za koje su stari Grci

pretpostavljali da grade svijet: zrak, zemlju, vodu i vatru. Najstarije do sada poznate keramičke posude stare su oko 18.000 godina, a dolaze iz Kine.

Lončarstvo je umijeće proizvodnje keramičkih posuda od gline i jedno je od prvih zanata koji su se pojavili s nastankom ljudske kulture. Postupak se vrši oblikovanjem vlažne gline uz pomoć priprostijeg ručnog kola ili masnije gline uz upotrebu mnogo bržeg nožnog lončarskog kola.

Ručno kolo ne zahtijeva preveliko majstorstvo, ali je postupak izrade puno duži. Nakon što se oblikuje dno na plohi kola, stijenke posude se dograđuju spiralnim nanošenjem zasebno izrađenih valjušaka. Ručno kolo pogodno je za izradu velikih posuda. Nožno kolo ubrzava izradu lončarije, ali i zahtijeva veće majstorstvo jer se dno i stijenka posude izvlače od jednog komada gline.

Kada se posuda oblikuje, sljedeća faza u proizvodnji je njezino ukrašavanje linijama nekim oštrim predmetom ili otiscima u meku površinu. Ovi ukrasi kasnije se mogu doraditi nanošenjem boje kistom, nakon čega se suše na zraku. U završnoj fazi osušeno posuđe se peče na otvorenoj vatri ili u posebno zatvorenim lončarskim pećima na temperaturi od 800 do 1000 °C. U slučaju pocakljivanja u otopinama metalnih oksida, postupak pečenja treba ponoviti na temperaturi višoj od

900 °C. Najčešći lončarski proizvodi danas su lonci, tanjuri, šalice, čaše, suveniri i slični ukrasni predmeti koji više imaju dekorativnu nego praktičnu namjenu. Ipak, polako se vraćaju u upotrebu jer su nove glazure (cakline) mnogo sigurnije za upotrebu budući da ne ispuštaju olovo.

R

4

1. STARE TEHNIKE RADA U LONČARSTVU KOPANJE GLINE Glina ili gnjila kopala se najčešće u poljima Dubrovca ili u Bedekovčini na tzv. gliništima ili gnjilištima jer je na tim područjima bila najkvalitetnija. Zemlja kopana na drugim lokalitetima od kojih su neki bili u šumi, a ne samo na poljima bila je slabije kvalitete te se kao takva upotrebljavala za posude za čuvanje sjemenja ili za kuhanje svinjama, dok se čišća glina najčešće koristila za izradu posuđa za ljudsku upotrebu. Vlasnicima lokaliteta na kojima se kopalo, isplaćivala se naknada u obliku odštete koja se određivala najčešće po jednom vozu koji je bio dovoljan za izradu oko 500 proizvoda. Lončari su glinu kopali sami ručno na dubini od 2 do 5 metara u sušnim razdobljima kada podzemne vode nisu navirale. Kopanje je trajalo nekoliko dana.

U vertikalnom presjeku tlo je slojevito, a presjeci koji se razlikuju kvalitetom vide se golim okom. Prvi je sloj mastan, a zemlja izvađena iz njega pri obradi puca. Zatim slijedi sloj nazivan grahornjača ili grahornjak koji je suh. Grahornjača na većim dubinama sadržava i sive dijelove nazivane ščidi iz kojih u kišnim razdobljima nailaze podzemne vode. Potom slijedi pješčani ili pjesnati dio koji je slabe elastičnosti. Najbolja je glina na nešto većim dubinama i ona je sive ili žućkaste boje, a mješavina ovih dviju vrsta je i najkvalitetnija.

5

Sastav gline na lokalitetima po Hrvatskom zagorju je takav da joj ne treba ništa dodavati. Zimi, dok je zemlja smrznuta i pokrivena snijegom te neposredno s dolaskom proljeća, kada su navirale podzemne vode, glinu se nije kopalo. Pred zimu bi se dovozila dovoljna količina za rad dok gliništa ne bi opet bila pogodna za kopanje. Lončari koju su glinu kopali isključivo na gliništima oko Dubravca ili Bedekovčine u narodu su smatrani boljim lončarima od onih koji su glinu kopali na drugim lokalitetima, međutim i ovi su za izradu kvalitetnijih proizvoda dopremali kvalitetniju glinu. Danas se glina vadi pomoću mehanizacije čime je postupak daleko lakši i brži. ŠČINJENJE Iskopana glina vozila se doma u posebno ograđeni prostor ili gnjilinjak, koji je u početku bio ograđen pletenim šibljem (najčešće od lijeske), a kasnije daskama. Na dno gnjilinjaka stavljala se plastična folija kako korov ne bi rastao kroz glinu i tako otežao daljnji postupak obrade. Ponekad se iznad gnjilinjaka stavljala nadstrešnica da sjemenje korova ne dođe nošeno vjetrom i s te strane padne na glinu. Danas je rijetkost da se glina drži u gnjilinjaku, a u tim je slučajevima on izrađen od betona. Kada su to okolnosti dopuštale, glina se ostavljala preko zime u gnjilinjaku da promrzne jer je nakon toga bila rahlija i lakše se oblikovala. Iz gline je postupkom ščinjenja trebalo odstraniti svu nečistoću kao što su kamenčići, nakupine pijeska, korijenje i dr. Proces ščinjenja podrazumijevao je grubu obradu (ščinjenje u grubo) i finu obradu (ščinjenje u fino). Ščinjenje u grubo radilo se već u gnjilnjacima tako da se glina polijevala vodom i prekapala motikama kako bi postala rahlija i da bi se iz nje odstranili svi veći komadi nečistoće. Kod ovog se ščinjenja glina gazila nogama i tukla drvenom palicom ili drvom dugim otprilike jedan metar i debelim cca 15 mm kako bi se što više puta prekopala i nanovo spojila u kompaktnu masu. Ščinjenje na fino podrazumijevalo je unos otprilike tri vagona gline u radionicu gdje se na podu dodatno prskala vodom i lupala drvom oko jedan sat, dok se nije formirao oblik stupa veličine jednog metra. Tako oblikovan stup postavljao se okomito. Potom bi se pokraj njega sjelo i rezačem (prilagođeni stari srp kojem bi se dodala još jedna ručka) rezali tanki listići, prilikom čega se nanovo odstranjivala nečistoća. Narezani listići slagani su na novu hrpu koja se ponovno tukla drvom da bi se opet formirao stup jednak prethodnom. Kada se proces ponovio tri puta, glina je bila i na fino ščinjena.

6

Na fino ščinjena glina mijesila se poput tijesta dok se nije dobila homogena i kompaktna smjesa koja se formirala u veće ili manje grude spremne za daljnju obradu. Ovakve su se grude obično pripremale za izradu posuđa za taj dan ili pak za cijeli tjedan unaprijed, a prekrivane su vlažnim krpama ili najlonom da zadrže vlagu. Poneki su lončari glinu na fino ščinili tako da bi je unesenu u radionicu prskali vodom i tukli drvom pri čemu su odstranjivali nečistoću, nakon čega bi je rukama izmijesili u grude za daljnju obradu. Ovo je zapravo rijedak postupak jer je glina daleko kvalitetnija ako se pri ščinjenju na fino koristi rezač, a glina reže na listiće. Ščinjenje gline na fino u nekim je krajevima bio uglavnom ženski posao. S vremenom je u upotrebu došao ručni mlin ili mlin s dva valjka kroz koje se propuštala glina, a time se ubrzao postupak njezine obrade. Danas se glina melje električnim mlinom. 2. RAD NA KOLU ILI KOLOMBARU Radom na lončarskom kolu ili kolombaru dobiva se na preciznosti i brzini. Kod takve izrade karakteristične su izvijene posude tankih stijenki. Izbjegava se svaki višak, a kod posuda su vidljivi jednostavni i skromni oblici kod kojih je veoma važan rub jer nečist rub asocira na nedovršen oblik.

Kolombar ili kolo sastoji se od drvene konstrukcije ili rušta na kojem se sa stražnje strane nalazi daska na kojoj lončar sjedi, dok je s prednje strane postavljena daska na kojoj je sav potreban pribor. U sredini rušta postavljena je drvena osovina (štanga ili vreteno) na čijem je donjem dijelu veliki kotač napravljen od drvenih greda spojenih u krug promjera oko 70 cm i debljine 15 cm. Na gornjem kraju vretena nalazi se manja gornja ploča izrađena od drveta. Vreteno je donjim dijelom ispod kola te gornjim dijelom ispod ploče smješteno u ležajeve, koji su jednostavne udubine u drvetu. Vreteno u njima spojeno je kožom kako ne bi ispalo.

7

Prilikom pokretanja nogom donjeg kola, pokreće se i gornji dio (šajba) u pravilnim koncentričnim krugovima. U nešto novijim varijantama kolombara izrađenim od kraja 19. stoljeća pa nadalje šajba i ležajevi su metalni, a od metala mogu biti i drugi dijelovi, već prema nahođenju majstora. Kolombar je u radionici obično smješten uza zid pod prozorom kako bi bilo dovoljno svjetla prilikom izrade. Nadohvat ruke, na kakvoj drvenoj polici, lončar je obično imao ranije pripremljene grude gline koje je uzimao prema potrebi za izradu pojedinih posuda. Prije nego što se glina stavi na šajbu, nekoliko se puta izudara dlanovima i prema potrebi navlaži vodom. Kada se gruda gline stavi na šajbu pazeći pritom da je što bliže centru vrtnje kola, rukom se udara po njoj kako bi se dobro prilijepila. Tada počinje oblikovanje ili vlečenje. Na početku vlečenja glinu je potrebno centrirati ili dobiti u centar kako bi se osiguralo pravilno vlečenje i kako bi posude imale pravilan oblik. Daljnji rad nakon centriranja ovisi o predmetu koji se želi izraditi. UKRAŠAVANJE ILI CIFRANJE Ukrašavanje ili cifranje je postupak ukrašavanja posuda, najčešće nanošenjem boje. Posude se cifraju ukrasima u obliku koncentričnih krugova, valovitih linija, cvjetnih grana i točkica. Nešto rjeđe koriste se drugi motivi ili pisani ukrasi. Predmeti su se razlikovali motivima ukrasa od sela do sela kao i od kraja do kraja, pa različita mjesta u Hrvatskom zagorju imaju svoje specifične ukrase kojima su ukrašavali posuđe više nego nekim drugim motivima ili ih uopće nisu upotrebljavali. ENGOBIRANJE Engobiranje je tehnika ukrašavanja gline, a postupak primjene je dvojak. Glina s nekih gliništa (najčešće onih oko Jerovca) toliko je crvena nakon pečenja da je nije moguće prekriti obojenim glazurama. Stoga se polijeva bijelom bojom ili bajsom da se dobije bijela podloga koja onda lakše prima obojene glazure. S druge strane bijela glina (npr. iz Bedekovčine) je lončarima bila preskupa da bi od nje izrađivali sve posuđe, pa su uzimali samo malo te zemlje čijom su smjesom polijevali proizvode napravljene od domaće i jeftinije gline. Tanak sloj bijele zemlje daje predmetu bijeli osnovni ton pa izgleda kao da je cijela posuda od bijele zemlje. Bajs se na posude nanosi dok su još malo vlažne. Duboke se posude najčešće engobiraju izvana, a plitke iznutra. Bajs ne gubi boju nakon pečenja pa je pogodan i kao podloga za nanošenje drugih ukrasa nakon prvog pečenja.

8

Bajs se dobiva drobljenjem bijele gline iz Bedekovčine uz dodatak vode, tako da se dobije gusta tekućina. Kako ne smije imati grudica, bajs se još melje u lončarskom žrvnju koji se sastoji od drvenog okvira u koji su s gornje strane postavljena dva kamena čijim se okretanjem melje smjesa između njih. Pomoću raznih dodataka bajs se može obojiti pa se dobiju preljevi u raznim bojama ili boje kojima se crta po bijeloj podlozi ili direktno po glini. Crna (u biti tamno smeđa) boja dobije se ako se bijelom bajsu doda kupovna boja ili bronštajn. Zelena boja dobije se miješanjem bajsa s bakrenom prašinom koja se dobiva paljenjem bakrene žice te njezinim drobljenjem u žrvnju. Žuta boja dobiva se od žute zemlje ili hameršlaga. Crvenu boju daju pečeni komadi gline koji se s vodom samelju u gustu tekućinu. Ovako pripremljene boje ne miješaju se jedna u drugu, ali prekrivaju jedna drugu. Nanošenje ukrasa ili šaranje vrši se pomoću glinene posude specifična oblika s guščjim perom (štučkice ili cecke) u koju se stavlja boja. Pomoću nje se pisalo i crtalo, dok se za nanošenje određenih motiva, najčešće u obliku točkica ili cvjetnih uzoraka, koristio komad posebno oblikovana drveta u obliku pečata (druk), koji se umakao u boju i utiskivao na stijenke posuda. Oslikavanje grančica ili cvjetova radilo se pomoću pemzlina ili macilnjaka. Kožica od boksa s nazubljenim dijelom služila je za urezivanje ornamenata u još vlažnu posudu dok je ona još na kolu ili se pomoću nje skidao bajs koji je prethodno nanesen kistom. Najčešće se oslikavalo na dnu zdjela, tanjura i sličnog posuđa gdje su se mogle izvesti lijepe rozete. Nazubljenom daščicom ukras se parao oko posude dok je vlažna i još je na kolu. SUŠENJE Sušenje gotova posuđa obavljalo se na zraku za lijepog vremena, a zimi pokraj peći. Postupak traje nekoliko dana što ovisi o veličini posude, no mora se paziti da se ne suši prenaglo jer u tom slučaju stijenke pucaju. Lončari su u radionicama i ostalim dijelovima kuća imali postavljene daske pričvršćene za stropne grede na kojima se posuđe nesmetano sušilo. Ovakav način sušenja po svim prostorijama u kući nije bio zdrav jer je posuđe isparavalo, a isparavali su i zemljani podovi što je rezultiralo velikim postotkom vlage u zraku. U kombinaciji sa slabom prehranom i malom količinom svjetlosti, koja je jedva dopirala kroz male prozore na kućama, dolazilo je do pojave tuberkuloze i sušice. U ivanečkom kraju postoji izreka: ''Sušica i lončarija idu skup, ruku pod ruku.''

9

GLAZIRANJE Na početku, dok ocakline još nije bilo u ovim krajevima, posuđe se iznutra premazivalo slaninom i proključalom vodom kako ne bi propuštalo tekućinu. Koristilo se i tzv. kaljenje, pri čemu se još vrelo posuđe uranjalo u vruću vodu u kojoj se otopilo brašno. Pojavom ocaklina ovi su se postupci uglavnom izgubili. Nakon prvog pečenja, kad je posuđe ohlađeno i izvađeno iz peći, glazira se ili ocakljuje čime se postiže nepropusnost i dobiju ukrasi. Ocaklinu lončari zovu cin prema kupovnoj smjesi pod nazivom Zinnoksid, iako ocakline ovog kraja ne sadrže ovu smjesu, nego im je glavni sastojak olovna gleđ ili Bleiglätte koja se naziva farba. Najčešće se koriste bezbojna ocaklina (glaževina) te žuta i zelena. Čista bezbojna ocaklina ili čista farba dobivala se miješanjem 1 kilograma olovne gleđi sa 2 do 3 žlice drobljenog bijelog stakla ili glaževine pomiješanog s malo bijele zemlje ili bajsa. Bijelo staklo uzimalo se od prozora, a skupljalo se na otpadima tvornica ili po kućama. Staklo se drobilo u što sitniji prah, a tada se uz bajs i olovnu gleđ stavljalo u žrvanj i mljelo uz dodatak vode dok se nije dobila žitka smjesa crvenkasto narančaste boje. Za glaževinu se koristio i dravski kamen koji se pekao i užaren polijevao hladnom vodom da popuca. Takav se drobio u prah i miješao s bajsom i olovnom gleđi te ponovno mljeo u žrvnjima kao i staklo dok nije dobivena jednaka žitka smjesa. Cakline na bazi kvarca (od dravskog kamena) postojanije su, ali im treba veća temperatura kod pečenja. Dodatak bijele zemlje u ovome postupku služi kako bi ocaklina bolje držala. Zelena ocaklina ili zelena farba dobivala se miješanjem 1 kilograma čiste farbe i 5 dag bakrene prašine (kufrnog praha), koja se dobivala od spaljene bakrene žice drobljene u mužaru. Žuta ocaklina (žuta farba ili žuti cin) dobivala se miješanjem 1 kilograma čiste farbe sa 12 dag kovačke okujine koju su zvali i hameršlag. Crna ocaklina ili crna farba dobivala se miješanjem 1 kg čiste farbe sa 7 dag manganovog oksida koji su nazivali i branštajn ili branštolin, a kupovalo ga se u trgovinama u obliku praha.

10

Olovo korišteno u postupku pravljenja ocaklina kupovalo se kod trgovaca. Sredinom 60-ih godina zabranjeno je zbog štetnosti za zdravlje. Olovo se talilo na manjim temperaturama što su neki lončari koristili kako bi uštedjeli na drvima i vremenu, pa su takvo posuđe pekli manje nego što je bilo potrebno. Ovako lagano zapečena ocaklina lako se ljuštila što je uzrokovalo unos u organizam i bolest, a kod nekih i smrt. Paljenje olovnih glazura po svim propisima poštujući vrijeme i temperaturu paljenja nije opasno jer visoke temperature uništavaju sve otrove, no zbog nemogućnosti kontrole svakog lončara posebno i njegova postupka pečenja, olovo je zabranjeno. Gazdarice koje nisu bile sigurne u kvalitetu kupljenog posuđa, prokuhavale bi ga u mlijeku jer se vjerovalo da mlijeko veže na sebe štetene tvari, odnosno odstranjuje otrove. Kod ocakljivanja posuđa, ocaklina potpuno prekriva prijašnje motive mat narančastom bojom, a razlika između žute, zelene ili bijele boje poznaje se po nijansama. Na visokim temperaturama kod drugog pečenja ocaklina se tali te postaje prozirna, a ornamenti se ponovno vide. Ocakline ne služe za izradu šara jer se boje prelijevaju jedna u drugu. Neki lončari ni dan-danas ne glaziraju posuđe, već ga nakon pečenja glancaju mokrom krpom ili spužvom do visokog sjaja.

11

3. VUČEDOLSKA GOLUBICA

Na arheološkom nalazištu Vučedol-Gradac smještenom uz rijeku Dunav otkrivena je 1938. godine dobro očuvana figura golubice i nazvana prema mjestu otkrića Vučedolska golubica. Danas je jedan od najprepoznatljivijih simbola grada Vukovara, u čijoj je blizini pronađena, i jedan od najčešćih hrvatskih suvenira.

Vučedolska kultura postojala je u istočnoj Slavoniji u razdoblju između 3000 i 2200 godine prije Krista, u vrijeme kad je mezopotamska kultura otkrivala pismo. Ova je stara europska kultura doživjela

vrhunac šireći svoj utjecaj cijelom istočnom i srednjom Europom, dok je zapadnom Europom vladala megalitička kultura.

Figura Vučedolske golubice izniman je primjer umjetničkog nadahnuća i vjerski simbol stila, kulture i nove europske civilizacije u usponu.

Vučedolska golubica je zapravo 19,5 cm visoka ritualna posuda izrađena od pečene gline. Tamne je boje, ukrašena bijelom inkrustacijom. Tri dvostruka simbola sjekire i orglica urezani su na vratu, neobične šare prekrivaju krila i grudni koš, a na stražnjem dijelu glave ističe se neuobičajena krijesta.

Oblik krijeste i precizno urezane šare na krilima i grudnom košu upućuju na činjenicu da je riječ o rasnom domaćem golubu koji se uzgajao u Europi prije 4500 godina, iako neki arheolozi smatraju da je zapravo riječ o jarebici.

12

II. ŽIVOTINJE

1. ŽIVOTINJA TJEDNA: MAGARAC

agarac je skromna, strpljiva, ustrajna, ali vrlo tvrdoglava životinja, koja je pri tome i vrlo snažna. Upotrebljava se za rad jer može nositi ili vući vrlo teške terete.

Njegovo ponašanje ovisit će o tome kako s njime postupamo i brinemo se za nj.

Obično siv ili sivo-smeđ, magarac je kopitar koji pripada istoj porodici kao i konji, ali je manji i snažniji. Ima i prilično grublju dlaku i duža ušesa, veliku glavu, gotovo vodoravni vrat i kratku oštru grivu. Vratni greben mu je jedva primjetan, trup uzak, kopita sitna. Mlado magarca naziva se pule. Mula je križanac kobile i magarca, a mlado pastuha i magarice zove se mazga. Mazga rza poput konja, a mula reve kao magarac. Skotnost magarice traje 355 dana.

OBILJEŽJA

Svi današnji domaći magarci potječu od afričkog magarca. Magarac je domesticiran puno prije konja i bio je prva životinja koju je čovjek imao za nošenje tereta. Već 4000 godina pr. Kr. u dolini Nila u Egiptu je nubijski divlji magarac bio odomaćen. Ubrzo nakon toga uslijedilo je odomaćivanje magarca i u Mezopotamiji. Već u vrijeme klasičnog starog vijeka magarci stižu u Europu. Etruščani su imali domaćeg magarca, koji je do njih stigao, vjerojatno, iz Male Azije. U Grčku je stigao oko 1000 godina pr. Kr.

Magarce se u početku koristilo kao jahaću i teretnu životinju. Kasnije ih zamjenjuju konji koji su brži i snažniji. Nakon toga, magarci se gotovo gube iz predaje starih kultura. Njegovo kasnije korištenje prije svega za prijenos tereta rezultat je njegove veće izdržljivosti. Magarac može izdržati bez vode i hrane puno duže nego konj. Sjeverno od Alpa domaći magarac se pojavljuje tek u rimsko vrijeme.

Pored navedenog, ljudi su domaće magarce koristili i za prehranu, korišteno je i mlijeko magarica, ali i njihova koža. U srednjem vijeku smatralo se da je koža magaraca naročito dobra za dobivanje pergamenta.

M

13

Za razliku od domaćih konja, kopita magarca prilagođena su kamenoj, neravnoj podlozi. Daju im siguran oslonac, ali nisu pogodni za brzo trčanje. No, magarci svejedno mogu, u iznimnim slučajevima, postići brzinu do 50 km/h. Magarci vuku podrijetlo iz suhih područja. Zbog toga kopita teško podnose vlažnu klimu Srednje Europe i sklona su pucanju i stvaranju dubokih pukotina u kopitu gdje može doći do truljenja. Zato je dobra i redovita kontrola kopita od životne važnosti za magarce. Boja krzna im je siva ili smeđa do crne, ponekad crvenkasta. Pored toga, magarci mogu biti i šareni. Potpuno bijeli magarci su vrlo rijetki (otok Asinara pored Sicilije, austrougarski albino ili barokni magarac). Noge su im ponekad zebrasto prugaste, a trbuh bijel, kao i područja oko očiju i gubice. Većina magaraca ima uspravnu grivu i rep koji završava velikom kićankom. Uške su im puno veće nego kod konja. Pored vanjskih razlika između domaćih magaraca i konja, razlikuju se i osobinama koje na prvi pogled nisu vidljive. U lumbalnom dijelu kralježnice imaju 5, a ne 6 kralježaka kao konji. Magarci imaju 31 par kromosoma, konji ih imaju 32. Tjelesna temperatura magaraca je nešto niža, prosječno je 37 °C, a kod konja je između 37,5 do 38,2 °C. Vrijeme gestacije kod magaraca duže je nego kod konja i u prosjeku traje 365 do 370 dana, dok je to kod konja 330 dana.

Ovisno o rasi, visina u ramenima im je između 90 i 160 cm, a spolno zreli su u dobi od 2 do 2,5 godine. Parenje je moguće tijekom cijele godine, no u pravilu se odvija u proljeće. Nakon gestacije od 12 do 14 mjeseci na svijet dolazi obično jedno mladunče, no ponekad se rađaju blizanci. Sišu oko 6 do 9 mjeseci. Magarci su u pravilu dugovječniji od konja i mogu biti i stariji od 40 godina.

Magarci su životinje koje žive u stadu (vole društvo), tako da samoću teško podnose. Tijekom povijesti najbolje rezultate u radu imao je u krševitim krajevima u priobalnom području i na otocima. Na tim terenima zastupljene su kulture poput maslina i vinove loze koje traže ručnu obradu tla. Makar i uz nedostatak dovoljnih količina hrane, magarac je idealan pomoćnik i radna životinja. Može nositi teret i do 120 kg na veliku udaljenost (preko 6 km). U radu ima živahan korak i izrazito je ustrajan, što je u suprotnosti s predrasudama da je tvrdoglav i lijen. Magarci se najčešće koriste tako da nose teret na leđima, a rjeđe da ga vuku.

14

HRANIDBA

Tijekom evolucije magarci su se specijalizirali za biljnu hranidbu i imaju relativno kratak probavni trakt. To je razlog zbog kojeg magarci jedu više puta na dan manje količine hrane, o čemu treba voditi računa kod hranjenja. Rijetki primjerci, koji slobodno žive u prirodi, dnevno za hranjenje potroše približno 16 sati. Zbog toga je važno magarce hraniti barem tri puta na dan, uz odgovarajuću razdiobu hrane. Zbog vremenskih ograda, uobičajeno je da magarac tijekom dana jede vani, na paši, a kada ga navečer smjestimo u štalu, damo mu sijeno. Na sijeno mu se pospe mala šaku zobi, a jednom na tjedan i malo soli.

Najbolje je magarca hraniti uvijek u isto vrijeme. Poželjno je da tijekom hranjenja ima mir u štali kako bi se izbjegle probavne smetnje koje su kod magaraca česte. Važno je da magarac nakon obroka ostane u štali još najmanje jedan sat. Sjeno mu treba pružiti direktno na tlu, isto kao što u prirodi jede bilje. Moramo se pobrinuti i za dovoljne količine čiste vode. Možemo ga napojiti iz vjedra koje nakon pojenja maknemo iz štale (važno je da su voda i vjedro uvijek čisti). Napajamo ga barem dva puta na dan.

OPSKRBA

U prirodnom okolišu magarci rado brste vlaknasto bilje u malim količinama tijekom cijelog dana. Tijekom proljeća i ljeta magarci su na slobodnom, gdje se i napasaju. Količina pojedene trave treba biti kontrolirana ograničenjem slobode kretanja ili ograničenjem vremena ispaše. Ako se životinja upotrebljava za rad, tada je na paši možemo ostaviti malo dulje. Magareću hranidbu pojačavamo sa zobi ili ječmom, a dopunjujemo solju.

POSTUPANJE

Vođenje magarca: Netko neka hoda ispred magarca, a ostali iza njega. Ako je nužno, upotrijebite štap. Još bolji rezultat se postiže ako u ruci imate mamac. Magarca možete pogurati, ali nikada ga ne vucite. Ako vam pobjegne, nikada ne trčite za njim jer je brži od vas. Pođite okolo i stanite ispred njega, ako je to moguće, ili ga pozovite (ali bez galame) i pokušajte dovabiti nekom poslasticom, poput mrkve, komadom kruha ili jabukom. Ako budete tresli punom vrećom poslastica, zaključit će da je u njoj nešto dobro za nj.

Namještanje samara: Magarcu priđite s prednje strane, mirno mu govorite i pazite da ga ne prestrašite naglim pokretom ili vikom. Provjerite je li mu hrbat čist, a posebnu pozornost posvetite predjelima na kojima remenje dodiruje magarčevu kožu.

15

Čisti prekrivač postavite visoko na magarčeva ramena, a onda ga povucite dolje, na pravo mjesto. Posebno pazite da pri tome dlaka ne ostane okrenuta u smjeru suprotnom od smjera rasta, na prekrivač stavite samar, i to tako da leži neposredno uz magarčeva ramena. Pojas koji na magarcu drži samar zove se potprsnica. Zategne se ispod, neposredno iza prednjih magarčevih nogu, oko prsne kosti, a ne oko rebara jer bi mu to otežavalo disanje. Na početku potprsnicu zategnemo lagano, a kada se magarac navikne na nju i teret samara, pritegnemo je kako treba.

Ostali pojasevi, ako ih samar ima, služe tome da samar ne klizi naprijed ili nazad, kako se mijenja nagib terena. Morate paziti da su obje strane samara jednako natovarene.

Imajte povjerenja u svog magarca i pazite da tvrdi i oštri predmeti ne dodiruju njegove bokove.

Pažljivo ga i ravnomjerno natovarite, teške stvari trebaju biti dolje, a lagane na vrhu. Težina tereta ovisna je o težini magarca i težini terena po kojem se kreće.

Najveća preporučena težina je 40 kg. Pazite da ne preopteretite magarca ili sebe.

OPĆA UPOZORENJA

U hrani ne smije biti zemlje. Sve promjene u hranidbi treba provoditi postupno. Magarci vole grickati hranu tijekom cijelog dana, vole jesti malo, ali često. Zbog toga ih hranimo barem tri puta na dan. Nakon hranjenja dobro je da magarac ostane u štali barem još sat vremena. Pazite da se ne prejede i redovito provjeravajte njegovu težinu. Voda mora biti svježa i čista.

Nikada magarca ne hranite otpacima trave, uvelom ili gnjilom travom.

16

2. MAGARCI U HRVATSKOJ Magarac je na ovim prostorima poznat od davnih vremena. Bio je nezamjenjiv pomoćnik u radu na teškim terenima. Postoje brojni zapisi o magarcu i njegovoj nazočnosti na području Republike Hrvatske. Jedan od najranijih zapisa o magarcu potječe još iz 1214. godine u statutu grada i otoka Korčule. U svojim djelima magarca su spomenuli mnogi naši književnici poput Gundulića, Držića, Marinkovića i drugih. Magarac (lat. Equus asinus) je udomaćen iz dva danas živuća izvorna oblika: nubijskoga divljeg magarca (Equus asinus africanus) i somalijskoga divljeg magarca (Equus asinus somaliensis). Na područje Hrvatske, na obalu Jadranskog mora, dolazi razvojem trgovačkih veza s civilizacijama Perzije, Egipta i Grčke. Današnji magarac plod je više prirodne selekcije nego odabira čovjeka. Opstao je u iznimno teškim uvjetima držanja i hranidbe te je zato znatno niži, manji od izvornih oblika. Zbog svoje velike izdržljivosti i skromnosti koristio se kao radna snaga u izrazito nepovoljnim uvjetima.

Dalmatinskog magarca ili tovara još nazivaju i primorsko-dinarski magarac te ga, kao što mu i ime govori, možemo naći od planinskih nizova na sjeveru (Velebit, Dinara…) do otoka na jugu naše domovine. Čak ga možemo naći i na Žumberku, gdje su dospjeli sa senjskim uskocima. Još prije pedesetak godina populacija magaraca bila je vrlo brojna. Rad na zaštiti izvornih pasmina magaraca počinje 1997. godine kada se u Središnji popis matičnih grla pri Hrvatskom stočarskom centru upisuje 68 grla. 80 % svih magaraca u Hrvatskoj su dalmatinski magarci.

Dalmatinski magarac je životinja manjeg uzrasta, visine grebena oko 100 cm i mase oko 95 kg. Boja tijela je siva s tamnom prugom duž leđa i preko lopatica koje čine karakterističan križ. Trbuh i unutarnji dio nogu su svjetliji, s tamnijim prugama na gornjem dijelu nogu. Glava je srednje veličine, izbočene čeone linije, a gubica je bijele boje. Na glavi se ističu izrazito velike oči oko kojih se nalazi obruč bijele dlake

(naočale). Uške su srednje dužine, s unutrašnje strane imaju dugu svijetlu dlaku, a uz rub crnu. Vrat je srednje dužine i skladno povezan s trupom, obrastao crnom stršećom grivom. Greben je slabo izražen, leđa uska, a sapi spuštene i slabo mišićave. Prsa su mu uska, noge čvrste, kopita mala, okrugla i tvrda.

Prošle godine u Hrvatskoj je bilo samo 55 mladih magaraca, a u Istri samo osam. Navodeći te podatke, Ivan Perko, u hrvatskoj javnosti poznat po brizi za tu ugroženu vrstu i vlasnik rezervata Valeta u dolini Raše, u

17

kojoj je 40 magaraca, ističe kako se zbog toga treba zauzeti za zakonsku zabranu klanja mladih magaraca. Klanje pulića, kako u Istri zovu mlade magarce, uvriježilo se na istarskom poluotoku posebno kad su vlasnici nekih ugostiteljskih objekata njihovo meso kao poseban gastronomski užitak uvrstili u svoje jelovnike. Danas je vrijednost magarca prije svega u očuvanju biološke raznolikosti, ali i tradicije našeg primorja i otoka te kao turistička atrakcija. Država potiče držanje magaraca isplatom novčanih poticaja te je to, uz poticanje obiteljskih gospodarstava, jedini način da magarac opstane.

MAGAREĆE MLIJEKO – u službi zdravlja i ljepote

O ljekovitosti magarećeg mlijeka znalo se još u antici. Poznato je kako se Kleopatra običavala kupati u njemu kako bi joj koža bila glatka i blistava, a osim u kozmetičke svrhe, koristilo se i u medicini. Naročito učinkovitim pokazalo se u liječenju tegoba dišnih puteva – bronhitisa, astme, alergija, kao i u jačanju imuniteta.

Usporedba majčinog, magarećeg i kravljeg mlijeka (g/100 g):

MAGAREĆE MAJČINO KRAVLJE

pH 7.0 – 7.2 7.0 – 7.5 6.6 – 6.8

PROTEINI 1.5 – 1.8 0.9 – 1.7 3.1 – 3.8

LIPIDI 0.3 – 1.8 3.5 – 4.0 3.5 – 3.9

LAKTOZA 5.8 – 7.4 6.3 – 7.0 4.4 – 4.9

TALOG 0.3 – 0.5 0.2 – 0.3 0.7 – 0.

Magareće mlijeko je po svom sastavu najsličnije majčinom mlijeku i mnogo zdravije od kravljeg jer sadrži manje masnoća, a više laktoze. Sve do sredine 20. stoljeća žene koje su imale problema s dojenjem, koristile su ga kao zamjenu za svoje mlijeko. Može se reći kako su ga u današnje vrijeme ponovno ''otkrili'' i liječnici koji ga preporučuju, ali i uzgajivači. Oni u proizvodnji magarećeg mlijeka vide poticaj za uzgoj ovih životinja koje se više gotovo uopće ne koriste za ispomoć u radu, već uglavnom u turističke svrhe.

18

III. VRT 1. JAGODA UZGOJ

agoda je grmolika zeljasta višegodišnja biljka iz porodice ruža. Prve godine nakon sadnje daje najkvalitetniji prirod

plodova i najviše mladih vriježa. U drugoj godini slabi vegetativni prirast, a prirod plodova je maksimalan, ali nešto slabije kakvoće.

Uzgoj jagode zaslužuje pažnju na malim gospodarstvima s dosta raspoložive radne snage. Da bi proizvodnja dobro funkcionirala, treba osigurati stručnu savjetodavnu pomoć, opskrbu kvalitetnim sadnicama i drugim repromaterijalom.

EKOLOŠKI UVJETI

Pri odabiru klimatskih prilika za izbor staništa za uzgoj jagode najvažnije je voditi računa o minimalnim temperaturama i o rasporedu oborina tijekom vegetacije. Temperature od -15 do -18 ºC mogu izazvati ozeb na jagodama. U našim uvjetima jagode rijetko pozebu od niskih zimskih temperatura, ali češće pozebu od kasnih proljetnih mrazova u doba cvatnje ili nakon zametanja plodova. U vrijeme cvatnje otvoreni cvjetovi ozebu na -2 ºC, a zametnuti plodovi već na -1 ºC.

Za uzgoj jagode treba osigurati plodna humusna tla, pjeskovito-ilovaste strukture. Jagoda ne podnosi jako glinena tla jer dolazi do stanja prekomjerne vlažnosti, kao ni karbonatna i alkalična tla, na kojima obolijevaju od ferokloroze (žutice).

Kod odabira reljefa, prednost treba dati južnim položajima jer jagoda ranije počinje vegetaciju, a samim time i ranije dozrijeva.

J

19

SORTE JAGODA

Sorte jagoda dijelimo na:

• one koje stalno rađaju i • one koje samo jednom rode.

Najviše se u proizvodnji primjenjuju jagode koje samo jednom rode, kao npr.: Miss, Maya, Clery, Madeleine, Elsanta, Marmolada, Arosa, Raurica, Alba, Onda i dr.

SUSTAV UZGOJA

Jagode se kod nas uzgajaju na gredicama širine 70 - 90 cm i visine 15 - 20 cm. Gredice se prekriju folijom, ispod koje se postavlja sustav za navodnjavanje kapanjem. Na malim parcelama postavljanje gredica i folije sa sustavom za navodnjavanje obavlja se ručno.

PODIZANJE NASADA

Priprema zemljišta za jagodnjak obavlja se u nekoliko faza:

• uništavanje korova prije oranja • oranje na dubinu od 30 cm (zato što jagoda ima plitak korijen i

uzgaja se na gredici) • razbacivanje stajskog gnojiva • frezanje (usitnjavanje tla) i postavljanje gredica s folijom i

sustavom za navodnjavanje.

Sadnja se može obavljati tijekom čitave godine, ako imamo odgovarajuće sadnice.

ODRŽAVANJE I NJEGA NASADA

Prilikom sadnje treba kontrolirati dubinu sadnje. Potrebno je da korijen uvijek bude u zemlji, a pupoljak biljke iznad zemlje. Prvih deset dana poslije sadnje bitno je održavati režim vlage u tlu i zraku. Ovisno o tipu tla, potrebno je dodavati 3 - 6 l vode na 1 m² dnevno.

Oko sadnice niče korov te je potrebno nekoliko puta ručno plijevljenje, da ne bi došlo do gušenja sadnice.

20

Korove, koji se javljaju u prostoru među redovima, potrebno je uništavati kemijski ili mehaničkim putem. Ako se to radi kemijskim putem, na prskalicu je potrebno montirati štitnik da bi se spriječilo zanošenje sredstva na biljku.

Tijekom održavanja potrebno je izvršiti nekoliko prihranjivanja kroz sustav za navodnjavanje. U intenzivnoj fazi rasta naglasak treba staviti na ishranu dušikom i kalijem, a u fazi zametanja plodova i zrenja na fosfor i kalij.

ZAŠTITA OD BOLESTI I ŠTETNIKA

Štetnici se obično prate i kada prijeđu prag štetnosti, vrši se njihovo suzbijanje. Protiv bolesti se tretira preventivno, na temelju iskustva i praćenja vremenskih prilika. Od štetnika se najčešće javljaju:

LISNE UŠI

21

GRINJE

Od bolesti lista i ploda najznačajnija i najopasnija je:

BOTRYTIS (SIVA TRULEŽ)

22

BERBA

Berba jagoda je najteži dio posla i traži dosta vremena i pažnje. Traje obično tridesetak dana, a razmaci između berbe su 2 - 3 dana.

ENERGETSKA I NUTRITIVNA VRIJEDNOST

Prema piramidi pravilne prehrane, preporučuje se uzimati 2–4 obroka voća na dan. Kao jedinica obroka uzima se 8 jagoda srednje veličine, što iznosi približno 150 g. Energetska vrijednost po jedinici obroka je 50 kcal.

Jagode su odličan izvor folata (jedan obrok jagoda osigurava 20% preporučenih dnevnih potreba) i vitamina C značajnog u borbi protiv slobodnih radikala i celulita (jedan obrok jagoda osigurava 140% preporučenih dnevnih potreba), a sadrže i biljne fenole koji, zajedno s antioksidansima, smanjuju rizik od karcinoma i srčanih oboljenja.

Dobar su izvor prehrambenih vlakana – jednim obrokom osiguravaju 16% preporučenih dnevnih potreba. Prehrambena vlakna djeluju blagotvorno na probavni sustav, snižavaju kolesterol u krvi, smanjuju rizik od srčanih oboljenja i štite od karcinoma debelog crijeva.

Jagoda pomaže kod proljetnog umora, ubrzava cirkulaciju, pročišćava jetru, ublažava infekcije grla i urinarnog trakta, pomaže u borbi s celulitom.

JAGODE U KOZMETICI

Ako se na nekoliko minuta lice obloži kolutićima tek ubrane zrele jagode, koži će podariti svjež izgled.

Od jagoda se može napraviti i maska za lice - šaka jagoda zgnječi se dok se ne dobije kašasta smjesa. Prije nanošenja maske, kako bi se otvorile pore i dezinficirala koža, lice se nakratko pari čajem od lipe, timijana, ružmarina ili kadulje. Maska se ostavi da djeluje desetak minuta i ispere mlakom vodom.

Jagode pomažu i kod suhe kože. Šaka plodova se zgnječi, doda joj se žlica svježeg sira, čajna žličica meda i jednako toliko maslinovog ulja. Smjesa se miješa dok ne postane glatka, potom nanese na lice, pusti da djeluje 15 minuta i ispere hladnom vodom. Voćne kiseline iz jagoda djeluju stimulirajuće na kožu, umiruju hrapava i ispucala mjesta na koži i to ne samo na licu – i hrapave ruke će se obradovati pakungu od jagoda.

23

2. MALČIRANJE

Golo tlo je izloženo surovim utjecajima prirode: sunce ga isušuje, vjetrovi otpuhuju gornji humusni sloj, kiša razara strukturu zemlje i ispire humus… Tu je i korov koji u vrtu mnogo brže raste od kultura koje uzgajamo i zato je potrebno tlo prekriti zaštitnim slojem.

Taj se postupak zove malčiranje ili nastiranje, a za to se najčešće koriste usitnjeni biljni ostaci, šljunak, sijeno i sl.

KOJA JE KORIST? Malčirane površine štite tlo od štetnih utjecaja okoline i bolje su stanište za životinje i mikroorganizme koji rahle i gnoje zemlju. Za vrtlare to znači manje kopanja, manje korova, manje zalijevanja i manje gnojenja – jer dio tih funkcija odrađuje malč.

Ovako izgleda površina zemlje kad sunce naglo osuši gornji sloj zemlje na kojem je stajala voda nakon obilne kiše. Malčiranjem se sprječava isušivanje vlage iz tla uslijed vrućina.

Organski malč u sloju od 5 do 8 cm spriječit će zbijanje tla i stvaranje ispucane kore nakon pljuskova. Vlaga će se dulje zadržati u tlu između dvaju natapanja (zalijevanja) ili od jedne kiše do druge. Malč će spriječiti ili usporiti isparavanje, a i hranjive tvari će se sporije ispirati iz tla. Mladim, tek posađenim biljkama olakšava ukorijenjivanje i osigurava bolji rast u prvom razdoblju. Štiti ih od žarkog sunca i osigurava vlagu.

24

Čuva kisik u tlu (prozračnost tla), a time štiti i mlade korjenčiće da se lakše i brže razvijaju. Temperatura ispod malča je ujednačena i to bolje odgovara biljkama za rast, a i plodovi nisu blatni nakon jakih kiša jer malč ''amortizira'' udarce kiše. Tlo prekriveno malčom idealno je stanište mnogim kukcima i ostalim životinjama koje konstantno ruju i prozračuju zemlju, uvlače i prerađuju organski materijal te time gnoje zemlju, odnosno stvaraju kompost na licu mjesta. Posljedica malčiranja i povećanja života ispod zemlje je prirodni izvor ugljične kiseline koju u tlu proizvode mikroorganizmi. Ugljična kiselina izlazi iz zemlje na površinu i biljke je upijaju kroz sićušne otvore na naličju listova. To je jedan od razloga zašto na malčiranim površinama biljke bolje rastu. Malčiranje je i dobar način prirodnog nadziranja rasta korova. Sloj od nekoliko centimetara malča zaklonit će svjetlost korovu, koji time ima manje šanse za rast. Ipak, malčiranjem se korov ne može potpuno ukloniti, potrebno ga je i dalje plijeviti.

KAKO MALČIRATI?

Malčirati se može pokošenom travom, piljevinom ili strugotinama od blanja, suhom slamom ili korom drveta. Malč se stavlja na netom obrađene gredice, prije nego što se zemlja posuši. Treba ga konstantno dodavati, jer ''nestaje'' velikom brzinom – kukci ga odvlače pod zemlju. Prvi malč koji se stavlja u kasno proljeće mora biti debljine prsta. Kombinira se s kompostom. Čim biljčice izrastu, može se malčirati i debljim slojem.

ŠTO TREBA IZBJEGAVATI?

Malčiranje predebelim slojem otežat će prozračivanje tla i isparavanje vode. Ako je tlo samo po sebi vlažno i još malčirano debelim slojem, na takvim se mjestima u malč često znaju naseliti puževi. Zato debljinu malča treba prilagoditi klimi, vrsti tla i bilju. Malč se ne smije nasipati do stabljike ili debla, uvijek treba načiniti mali razmak između njih (oko 10 cm). Sloj malča ovisi o vrsti tla, vlazi, vrsti biljaka koje se sade i njihovoj fazi vegetacije. On ne bi trebao biti veći od 8 do 10 cm jer će inače početi gušiti tlo, umjesto da ga hrani. Obično se stavlja sloj od 5 do 8 cm. Ako je sjeme tek posijano, sloj malča bi trebao biti tanji i razmaknut na mjestima gdje je sjeme posijano kako bi moglo niknuti. Deblji sloj malča preporučuje se kod odraslih biljaka ili kad se na gredicu sade veće, prije uzgojene biljke, a nipošto kod sjetve i nikad tik uz biljke. Uvijek bi trebao biti malo razmaknut kako bi posađene biljke imale dovoljno prostora za rast. Kod tankog sloja malča blizina ne smeta biljkama, jer takav tanki sloj ionako pod utjecajem kukaca jako brzo nestaje i treba ga stalno dodavati.

25

PRIRODNI MATERIJALI ZA MALČIRANJE Malč mora biti rastresit i rahao kako bi mogao osigurati dosta zraka za biljke.

Slama je jedan od jeftinijih malčeva. Kako se pomalo raspada, obogaćuje tlo organskom tvari pa je korist dvostruka. Dobro je koristiti na gredici zasađenoj salatom ili jagodama. Računajte na to da, ako je slama jako suha, a počne puhati jaki vjetar, mogao bi raspuhati veći dio. Zato malč kontrolirajte i dopunite po potrebi. Osim slame, za malčiranje se mogu koristiti i mnogi drugi

prirodni materijali kao što su pokošena trava (obvezno je treba prvo ostaviti da se prosuši nekoliko dana i tek onda raširiti oko biljke), sijeno, lišće, prazne mahune ubranih mahunarki, korov po gredicama – počupan i usitnjen pa poslagan po gredicama, kora drveća (za vrste koje vole kiselije tlo), kamenje (idealno kao ukras u cvjetnim gredicama), poluzreli kompost.

Posebno je dobar malč od pojedinih biljaka, zbog njihovih karakteristika:

Listovi gaveza – sadrže dosta kalija, odličan su materijal za gredice rajčica.

26

Listovi rajčice – odličan malč za kupusnjače jer tjeraju nametnike koji ih napadaju, a i same rajčice vole biti malčirane ''vlastitim'' materijalom.

Kopriva – posebno je vole kišne gliste, poboljšava kvalitetu humusa pa se preporučuje stavljati je i u kompost.

27

3. KOSIDBA I SUŠENJE TRAVE

Travnjaci, pašnjaci, livade i oranice izvori su svježe, zelene trave. Ona može služiti stoci za ispašu ili se može ''konzervirati'' u obliku sijena ili silaže (sitno samljevene biljke).

KOSIDBA NEKAD

Kosidba je jedan od najtežih fizičkih poljskih radova koje su obavljali isključivo muškarci. Livade su najčešće kosile ''kosačke mobe''. U jednoj kosačkoj mobi nekad se nalazilo i po desetak kosaca. Kosce je sazivao domaćin, a pozivani su najbolji muškarci iz sela, snažni i iskusni.

28

Dobrog kosca su činili snaga i znanje, ali i kosa i kosni alat. Kosa se sastoji od kosišta i kose. Kosište je od drveta i kućne je izrade, a kosa je čelični dio kovan od

najboljeg čelika.

U tijeku kosidbe kosa se klepala dva puta na dan, ujutro prije početka kosidbe i popodne, poslije užine. Oštrenje se obavljalo poslije svakog otkosa, to je bila prilika za kratak predah. Kosci su se u svim mobama oglašavali snažnom pjesmom, ali su se i šalili i podvriskivali.

29

Zbog napornog posla koji su kosci obavljali, trebala im je i jaka hrana. Užina je bila glavni obrok, a sastojala se uglavnom od pečenog mesa, pite, uštipaka, sira, kiselog mlijeka... Hranu su donosile žene, a jelo se na polju na kojem se kosilo.

Na kraju dana, kad bi se završilo s kosidbom, kosci bi odlazili domaćinovoj kući malo se proveseliti, zapjevati i popričati. Kada je košenje koje je najčešće trajalo po nekoliko dana završeno, trava se ostavljala da se osuši i zatim se organiziralo kupljenje sijena.

SAVJETI ZA KOSIDBU

Kod kosidbe je bitno pratiti meteorološke prilike prije određivanja datuma košenja kako bi se aktivnosti oko košenja i sušenja trave smjestile u razdoblje od 3 sunčana dana

Visina reza ovisi o vrsti trave - nikada nije dobro prenisko kositi travu jer trava neće moći obnoviti nove izraste i bit će znatno rjeđa. Preporučuje se kositi redovito i to po mogućnosti na jednaku visinu.

Prije početka košenja obvezno treba pregledati dio koji se želi kositi i pokupiti štapove, grane kamenje, odnosno sve ono što može zasmetati u kosidbi.

Preporučuje se kositi u jutarnjim i večernjim satima dok je trava puna sokova i dok još ima rose, a najteže je od 12 do 15h jer je tada najveća vrućina, a trava je najžilavija pa se izmiče kosi.

POSLJEDICE KASNE KOSIDBE TRAVE Ako se trava kasno kosi (u cvatnji ili kasnije), daje osrednju do lošu krmu. Takvu ogrubjelu masu, u kojoj prevladava visoka trava koja je u stadiju cvatnje ili u zriobi, bolje je u prvom otkosu silirati, nego kositi za sijeno. Ako se takva masa, koja je već jako ogrubjela, kosi i suši za sijeno, sušenjem će još jače ogrubjeti i dati lošu krmu slabe ukusnosti i krmne vrijednosti. Lošije će biti iskorištena, a posljedica toga bit će niska proizvodnja i veliki gubitak već proizvedenih hranjiva, osobito proteina. Livade se u prvom otkosu kod nas često kose prekasno, kad je većina trava ocvala, a na vlažnijim i težim staništima kad se tlo prosuši. Zbog neuređenosti tla i odvodnje suvišne oborinske vode, pokošenu masu tratine često nije moguće sušiti na tlu ranije u proljeće, pa se takve livade u pravilu kose prekasno.

30

Nastupom toplog i suhog vremena, kasno košena tratina loše se i sporo obnavlja. Porast mase vrlo je slab jer vrste plitkog korijena u gornjem sloju nemaju dovoljno vlage za obnavljanje, a većina vrsta plitkog korijena tijekom ljeta prelazi u spavajuće (dormantno) stanje. U takvoj masi uglavnom prevladavaju višegodišnje zeljanice, od njih je veći dio loše kakvoće ili niske krmne vrijednosti (mrkva, različak, pastrnjak i dr.). Djeteline, kao i trave u tratini, ljeti uglavnom zbog suše ostanu niske i zauzimaju mali udjel u masi, iako bi morale biti zastupljenije. To se naročito događa na travnjacima koji se nakon kosidbe ne prihranjuju. Obnavljanje tako iskorištavane tratine vrlo je usporeno i traje 8 - 12 tjedana. Na vrlo suhim staništima prirast je toliko slab da se često jedva isplati kositi. Ranija kosidba utječe na povećanje gustoće tratine, a time i na bolju pokrovnost.

KOŠENJE TRAVE OSLOBAĐA OD STRESA Istraživanje australskih znanstvenika pokazalo je da mirisni spojevi koji se otpuštaju pri košenju trave imaju direktan učinak na mozak, posebno na njegove dijelove vezane uz emocije i memoriju. Miris pokošene trave ljude opušta i čini sretnijima, a redovito košenje smanjuje razinu stresa i sprječava mentalne tegobe u starosti.

31

IV. KUĆA

1. SAVJETI ZA PREHLADU – priče iz bakine škrinjice

iječenje prirodnim lijekovima manje je nasilno prema našem tijelu, ali je i dugotrajnije te zahtijeva strpljivost i upornost, no u konačnici ozdravljenje je temeljito.

Tijekom zimskih mjeseci vrlo često nas pogađaju prehlade. Iako ta bolest nije ozbiljna ni opasna po život, zasigurno nam ga može zagorčati. Poznati su simptomi prehlade: grebanje u grlu, kihanje, začepljen nos, glavobolja, bolovi u mišićima. Nema čarobnog štapića koji bi nas mogao poštedjeti muke nekoliko dana curenja iz nosa, kašlja, bronhitisa ili infekcije sinusa, ali primjenom savjeta o prehrani i prirodnim lijekovima iz "bakine škrinjice" može se spriječiti, ublažiti simptome ili skratiti trajanje prehlade.

Kupus ili zelje po ljekovitosti nadmašuje mnoge druge ljekovite biljke. Preporučuje ga se što češće koristiti u prehrani jer potiče imunološki sustav i proizvodnju antitijela. U zimskim mjesecima najviše se upotrebljava kiselo zelje. Zbog mliječne kiseline, kiselo zelje je ljekovito kod bronhitisa, ekcema, lijenih crijeva, išijasa, upale vena, pa čak i

kod reume. Kiselo zelje povećava otpornost protiv mnogih bolesti. Dokazano je da je najviše starih, a čilih ljudi tamo gdje se jede puno kiselog kupusa. Kada se zelje uzima u obliku čaja ili juhe, sprječava prehladu, kašalj i gripu i djeluje antiseptički na dišne organe.

L

32

Oblozi od kupusa djelotvoran su lijek protiv reumatskih bolova, posebice lumbaga i išijasa. Kupusov list treba oprati, izrezati debele žile, listove izglačati valjkom ili bocom da budu ravni, staviti ih na oboljelo mjesto, pokriti suhom lanenom krpom i pričvrstiti zavojem. Oblozi se mijenjaju tri puta na dan. Protiv išijasa može se skuhati list kupusa i dok je još topao, staviti na oboljelo mjesto. Listove kupusa možemo izglačati glačalom i zagrijane staviti na bolno mjesto. Dva puta na dan stavljaju se oblozi na rane od proširenih vena, i to od stopala prema koljenu. Listovi kupusa se stavljaju na opekline, rane, čireve i na čelo protiv migrene. Zbog svojih izuzetno ljekovitih svojstava, u narodu se za kupus kaže da je "sirotinjski ormarić s lijekovima".

Bijela repa uništava bakterije osobito u dišnim organima, a istraživanja su pokazala da jača opći imunitet. Koraba, mrkva i celer također povećavaju otpornost organizma.

Odličan dodatak prehrani su jabuke. Stara poslovica kaže "Jedna jabuka na dan - liječnik iz kuće van". Jabuke su se nekada koristile za liječenje gripe, vrućice, bronhijalnih bolesti, za odčepljivanje nosa i dišnih organa te za brži oporavak nakon bolesti.

Kod začepljenog nosa odlično djeluje pileća juha za koju je dokazano da je blag antibiotik i sredstvo za uklanjanje začepljenosti.

Posebno je dobro poznata moć crvenog i bijelog luka - prirodnih antibiotika i antiseptika.

Bijeli luk ili češnjak sadrži eterična ulja koja liječe prehladu, grlobolju i gripu te infekcije bronhija i pluća.

33

DOMAĆI PRIPRAVCI

Kod prehlade koristi se i hren: nariban, kuhan u mlijeku ili pomiješan s medom.

Zbog svoje izuzetne ljekovitosti, med je vrlo korisna namirnica u suzbijanju bolesti. Vruća limunada s medom poznati je lijek za prehlade i vrućice, a ako pomiješamo med s limunom ili jabučnim octom, dobijemo umirujući sirup protiv kašlja. Med je iznimno pogodan kao sredstvo u koje se može dodavati ljekovito bilje. Žličica nasjeckane majčine dušice u medu uzima se protiv kašlja i bronhitisa, a kašalj ublažuje i čaj od sljeza. Odličan melem za dišne organe i jačanje imuniteta je i sirup od smrekinih iglica.

Bazga je također odličan lijek protiv prehlade. Vrući čaj, pripravljen namakanjem cvijeta bazge, ako se uzme na početku prehlade, upale krajnika, upale grla i gripe, pridonosi brzom izlječenju jer potiče krvotok, izaziva znojenje i organizam čisti od otrovnih tvari. Kada pripremamo čaj za prehladu, tri žlice cvjetova prelijemo litrom kipuće vode i pijemo tijekom dana na gutljaje. Kod upale grla, vrućim mlijekom prelijemo cvjetove bazge, zasladimo medom i pijemo na gutljaje za umirenje kašlja.

Kamilica je jedna od najomiljenijih vrtnih biljaka. Izvrstan je antiseptički lijek za bakterijske i gljivične infekcije te za prehladu i gripu.

Zbog brojnih djelotvornih tvari koje sadrži i stolisnik je vrlo ljekovit kod prehlada. Čaj liječi dišne organe. Paru od čaja stolisnika udišemo u nosnice kad smo prehlađeni.

Kod prehlada je vrlo koristan i čaj od šipka kao jedan od najbogatijih izvora vitamina C.

Liječenje prirodnim lijekovima manje je nasilno prema našem tijelu, ali je i dugotrajnije i zahtijeva strpljivost i upornost, no u konačnici ozdravljenje je temeljito. Stoga kako bismo izbjegli zimske

prehlade, po uzoru na naše stare, valja jesti što više kiselog kupusa i kisele repe, a za slučaj potrebe, u kućnu ljekarnu spremiti bazgu, kamilicu, stolisnik, lipu, majčinu dušicu, šipak, sljez te med i sirup od smrekinih iglica.

34

NEKOLIKO BAKINIH RECEPATA

Kod visoke temperature

- Čaj za znojenje

• 1 čajna žličica cvjetova bazge • 1 čajna žličica lipe • 1 čajna žličica kamilice • 2,5 dl vode

Mješavinu bilja prelijemo kipućom vodom, nakon 10 minuta procijedimo te tijekom dana pijemo na gutljaje.

- Oblozi od octa

Visoka temperatura može se sniziti oblozima nerazrijeđenog jabučnog octa ili razrijeđenim vinskim octom (pola vode, pola octa). Hladan oblog stavljamo na stopala ili od koljena nadolje.

- Parenje sinusa Izrezane sljezove korijene namačemo 30 minuta u dvije litre vode, potom ih zakuhamo te udišemo paru.

Sinusi se čiste i udisanjem pare kamilice, smrekinih grančica ili naribanog limuna.

- Sok od češnjaka za liječenje kašlja, prehlade i grlobolje

Nekoliko češanja narezati na tanke listiće, prekriti medom i ostaviti stajati 2 do 3 sata. Često tijekom dana piti po žličicu tako dobivenog soka.

- Sirup protiv kašlja i iscrpljenosti

Vrške smrekinih iglica poslažemo u staklenku široka grla i to naizmjenično red iglica, red šećera. Tako napunjenu staklenku odmah stavimo na sunce. Ako nema sunca, stavimo je na vrlo slabo ugrijanu ploču štednjaka. Ne učinimo li to, šećer će se toliko stvrdnuti da se nikad neće otopiti.

35

2. RECEPTI – glavna jela

SELJAČKA UŽINA

SASTOJCI:

4 jaja 1 pile 2 rajčice 1 krastavac 1 glavica luka 1 paprika 1 boca vina sol

PRIPREMA:

Pile razrežemo, posolimo, pospemo mljevenom paprikom i polijemo vinom. Zatim komade mesa najprije popečemo na ulju da porumene, a onda pokrivene lagano pirjamo 30 – 40 minuta. Rajčicu operemo i narežemo na kriške. Krastavce i luk ogulimo, narežemo i složimo na tanjur. Papriku narežemo na kolutove. Jaja skuhamo ili ih ispržimo u dosta masnoće. Na stolu obvezno mora biti soli. Običaj je da se uz ovo jelo umjesto kruha poslužuje vruća pogača, i to ne narezana nožem na kriške, već nalomljena na veće komade. Pogača je uopće u svim prilikama atraktivnija od običnog kruha. Ovakva se užina obično priprema radnicima na polju, u vinogradu ili u šumi. Ovom se užinom jednako poslužuje i nenajavljenog gosta. Uz jelo se ne postavlja na stol pribor.

36

SLATKI KUPUS S RAJČICOM NA SLAVONSKI NAČIN SASTOJCI:

1 kg slatkog kupusa u glavici 2 žlice masti 1 žlica brašna 2 veće rajčice 2 do 3 kocke šećera malo crvene slatke paprike sol

PRIPREMA:

Kupus narežite na rezance, posolite ga i pustite da stoji pola sata. Stavite zatim u lonac žlicu masti, na vruću mast dodajte istisnut kupus pa ga pirjajte na umjerenoj vatri. Očistite i narežite rajčice i dodajte ih kupusu. S vremena na vrijeme dolijte malo vode i promiješajte. U međuvremenu napravite zapršku od 1 žlice masti i umiješajte je u kupus. U zapršku dodajte crvene paprike. Poslije toga zdrobite kocke šećera pa ih umiješajte u varivo. SLAVONSKA JUHA OD GLJIVA SASTOJCI:

3 žlice sušenih gljiva 2 krumpira srednje veličine 1 žlica masti 2 žlice brašna malo papra i sol prema želji i malo octa

PRIPREMA: Načinite zapršku od masti i brašna, pa dolijte nešto više od 1 litre hladne vode. Kuhačom dobro promiješajte i dodajte očišćene sušene gljive, krumpir narezan na srednje velike kocke, zapaprite i posolite juhu. Kuhajte je na umjerenoj vatri. Prema želji je na kraju možete zakiseliti s malo octa.

37

SLAVONSKA JUHA OD GRAHA SASTOJCI:

1/4 kg graha 10 dag slanine 1 manji luk 1 žlica masti 2 žlice brašna 1 velika rajčica papar i sol

PRIPREMA:

Dan prije grah namočite, odlijte vodu i stavite grah u lonac hladne i posoljene vode. Dodajte očišćenu i na male komade narezanu rajčicu. Kuhajte grah na umjerenoj vatri. U međuvremenu narežite slaninu na sitne kocke, malo je popržite i dodajte juhi. Isto tako načinite zapršku od masti i brašna, pa je zatim ukuhajte u juhu. Prema želji juhu zapaprite.

SLAVONSKA KRUMPIROVA JUHA

SASTOJCI:

1/2 kg krumpira 10 dag slanine 1 dl kiselog vrhnja 1 mala glava luka 1 žlica masti 2 žlice brašna malo slatke crvene paprike 1/2 žličice octa sol

PRIPREMA:

Ogulite krumpir i narežite ga na manje kocke. Stavite ga u hladnu posoljenu vodu, dodajte cijelu glavu luka i kuhajte juhu. U međuvremenu narežite slaninu na sitne kocke, malo je prepržite i dodajte juhi. Od masti i brašna načinite zapršku i ukuhajte je. Dodajte papriku, a na kraju, kada je krumpir kuhan, umiješajte kiselo vrhnje i malo octa.

38

KREM JUHA OD KOPRIVE

Mlada kopriva ima dobre nutritivne karakteristike; obiluje C vitaminom, karotinom, klorofilom, željezom, manganom pa ju je dobro uključiti u prehranu. Kako biste ruke zaštitili od poznatog peckanja pri branju kopriva, nosite zaštitne rukavice. Na receptu za ovu finu juhicu od koprive zahvaljujemo chefu Sergiu Mianu. Vrijeme pripreme: 30 minuta SASTOJCI za 1 osobu 50 g svježih listova koprive 50 g krumpira 20 g celera 100 g slatkog vrhnja ili vrhnja za kuhanje 300 g vode sol papar PRIPREMA

1. Operite i očistite na kockice narezan krumpir i celer pa ih skuhajte u slanoj vodi.

2. Povrću dodajte prethodno u vreloj vodi kratko poparene (blanširane) koprive koje ste izvadili iz vruće vode i naglo ih ohladili u hladnoj vodi s ledom (kako bi sačuvale zelenu boju).

3. Sve zajedno dobro izmiješajte mikserom, dodajte vrhnje i po potrebi izmiješajte.

POSLUŽIVANJE

Poslužite u dubokim zdjelicama. Za ukrašavanje poprskajte s nekoliko kapi maslinovog ulja i pospite mljevenim paprom.

SAVJET

Po želji juhu poslužite s komadićima popečenog kruha ili zlatnim kuglicama.

39

JUHA OD GRAHA SA SLANINOM

SASTOJCI:

23 dag graha 20 dag slanine 2 luka 2 žličice koncentrata od rajčice papar u prahu crvena paprika u prahu sol

PRIPREMA:

Dan prije grah namočite. Narežite slaninu i luk na sitne kocke i pirjajte dok luk ne požuti. Zatim dodajte koncentrat od rajčice i prema ukusu papriku, papar i sol. Promiješajte to dobro i pirjajte još nekoliko minuta. U ekspres-lonac stavite grah i pirjani začin, dolijte oko 1 litru vode, posolite, poklopite lonac i kuhajte oko pola sata.

KOTLOVINA

SASTOJCI:

60 dag svinjskog karea 2 para kobasica 2 žlice ulja 2 dag svinjske masti 2 žlice Vegete bijelo vino (oko 0,5 dl) papar, sol

PRIPREMA:

Meso izrezati, posoliti i ostaviti da odstoji neko vrijeme. Na ugrijanom ulju i masti peći meso i kobasice do lijepo rumene boje, izvaditi ih i staviti na rub kotla, a u istu masnoću doliti vino, malo vode, dodati Vegetu, sol i papar prema želji. Nakon nekoliko minuta kad tekućina prokuha, vratiti u nju meso i kobasice, još malo zajedno prokuhati i poslužiti.

40

OSJEČKI ODRESCI SASTOJCI:

4 svinjska odreska 2 dl kiselog vrhnja 2 žlice ulja 10 dag suhe mesnate pancete 1 veća kisela jabuka 1 veća glavica luka sol papar malo slatke mljevene paprike

PRIPREMA: Odreske istucite i naglo popržite. Posolite, popaprite i pospite crvenom paprikom. Zalijte kiselim vrhnjem i pirjajte pokriveno desetak minuta. U međuvremenu na malo ulja popržite luk i kad požuti, dodajte narezanu pancetu i naribanu jabuku pa još malo popirjajte. Prelijte preko odrezaka i poslužite. OSJEČKI POSNI VALJUŠCI

Sastojci za 4 osobe: 20 dag svježeg kupusa 10 dag krumpira 20 dag maslaca 15 dag brašna 3 jaja malo mlijeka malo masti ili ulja 1 kriška bijelog kruha, sol mrvice

Očišćeni kupus sitno narežemo. Krumpir oljuštimo i isto tako sitno narežemo. Sve skupa pirjamo na 10 dag maslaca. Na preostalom maslacu prepečemo kockice kruha. Skinemo sa štednjaka i dobro promiješamo pirjani kupus, krumpir i kockice prepečenog kruha. U drugoj zdjeli izmiješamo žumanjke, mlijeko, sol i brašno. Čvrsti snijeg od bjelanjka oprezno primiješamo u smjesu od krumpira, kupusa i prepečenog kruha. Od te mase oblikujemo male valjuške i skuhamo ih u slanoj vodi. Ocijeđene valjuške slažemo u zagrijanu zdjelu i začinimo mrvicama poprženim na masti.

41

KUKURUZNI ULJEVAK/ULIVAČA S BLITVOM/KOPRIVOM I MLADIM SIROM

Ovo je vrlo zdrava i vrlo brza varijanta za doručak ili večeru.

SASTOJCI: 300 g kukuruznog brašna 100 g bijelog brašna 100 g kukuruznog griza 200 g blitve/kopriva (žare) 100-200 g mladog sira sol PRIPREMA: Uključiti pećnicu na najvišu temperaturu. Oprati i isjeckati blitvu, ne previše sitno. Pomiješati sve sastojke. Mladi sir dodati na kraju i ne sitniti ga previše. Potom dodati vode da se postigne gusto tijesto. Veličinu tepsije odrediti prema željenoj debljini tijesta. Tepsiju namazati maslacem, a ako mažete uljem, prethodno ga ugrijati u pećnici da se ne bi lijepilo. Izliti tijesto i izravnati ga te peći dok ne porumeni. Poslije vađenja ga prekriti krpom i pustiti da odstoji 5-10 minuta jer se onda lakše reže. Slaže se sa svim mliječnim proizvodima. Može se koristiti sve lisnato povrće, a također se ono može i izostaviti. U proljeće je ovaj uljevak izvrstan s mladim koprivama koje su odličan izvor željeza i kalcija koji se izuzetno lako apsorbira.

42

PAPRIKAŠ

SASTOJCI:

Sastojci za 4 osobe 50 dag svježe svinjetine (koljenica) 60 dag masnoće 10 dag kobasice 2 dag suhe slanine 1 dag brašna ½ dl kiselog vrhnja 2 dag pirea od rajčica 20 dag svježih paprika 5 dag krastavaca 30 dag luka 2 češnja češnjaka 0,50 dag ljute paprike sol lovorov list 1 feferon

PRIPREMA:

Meso narežemo na komade od 4-5 dag. Na masnoći ispržimo sitno narezan luk, a zatim dodamo meso. Za vrijeme pirjanja dodamo još brašno, zdrobljeni češnjak, ljutu papriku, pire od rajčica, lovorov list i narezanu svježu papriku. Umak ne pasiramo. Kad je gotov, primiješamo mu sitno narezan feferon, kisele krastavce i kobasicu. Jelo ponovno prokuhamo i na kraju još dodamo kiselo vrhnje.

43

3. SLASTICE

MAĆUHICE

SASTOJCI:

15 dag maslaca 15 dag šećera 2 jaja 30 dag brašna 2 žlice kiselog vrhnja 5 dag mljevenih oraha 2 žlice kakaa 1 limun 1 vanilin-šećer ½ praška za pecivo 4 žlice marmelade od marelice za premazivanje šećer u prahu za posipanje

PRIPREMA:

U dubokoj zdjeli pomiješajte brašno s praškom za pecivo. U sredini utisnite udubinu u koju stavite šećer, vanilin-šećer, jaja, kiselo vrhnje, mljevene orahe i limunov sok, pa s malo brašna izmiješajte u kašu. Tada dodajte omekšali maslac, pa umijesite glatko tijesto. Prebacite ga na pobrašnjenu dasku, premijesite i podijelite u dva dijela. U jedan dio umijesite kakao. Pokriveno tijesto držite na hladnom mjestu da miruje 30 minuta. Zatim svaki dio posebno razvaljajte na pobrašnjenoj dasci na 2 mm debljine i okruglim kalupićem režite krugove. Nakon svakog izrezivanja kalupić utisnite u brašno da se tijesto ne lijepi na njega. Izrezane ostatke tijesta ponovno premijesite, razvaljajte i izrežite. Slažite ih u nenamazani lim, stavite u zagrijanu pećnicu na rešetku i na laganoj vatri pecite oko 15 minuta. Posve ohlađene kolačiće spajajte marmeladom i to žuti i smeđi oblik i obilno pospite šećerom u prahu.

44

SLAVONSKE ŠAPE

SASTOJCI:

4 šalice brašna 2 šalice masti 2 šalice mljevenih oraha 2 šalice šećera 2 jaja malo sode bikarbone šećer u prahu

PRIPREMA:

Izraditi meko glatko tijesto od umućenih jaja dodajući brašno sa sodom bikarbonom, mast, orahe i šećer. Sve dobro umijesiti. Od mase odvajati manje količine i puniti modele. Peći u zagrijanoj pećnici. Pečene šape uvaljati u šećer u prahu.

SLAVONSKI VRTANJI

SASTOJCI:

1/2 kg brašna 2 žlice maslaca 8 jaja malo soli malo papra u prahu

PRIPREMA:

Najprije istucite maslac da postane pjenast. Zatim umiješajte razmućena jaja, posolite i zapaprite smjesu i na kraju umiješajte brašno. Napravite od te smjese podatno tijesto i razvaljajte ga do debljine prsta. Od tijesta izrežite manje komade i oblikujte okrugle kovrtanje. Složite ih u namašćen i pobrašnjen pleh te pecite u pećnici na umjerenoj vatri.

45

MUŠKACONI

SASTOJCI:

25 dag šećera 25 dag mljevenih oraha 2 bjelanjka nariban muškatni orah

PRIPREMA:

U čvrst snijeg bjelanjaka umiješajte najprije šećer. Kad ste to dobro promiješali, dodajte orahe i naribajte muškatnog oraha. Tu smjesu treba dobro i dugo miješati. Tijesto razvaljajte do debljine malog prsta i prikladnim formama izrežite muškacone. U zamašćen i pobrašnjen pleh složite muškacone i pecite ih (više sušite) na umjerenoj vatri.

OSJEČKE ŠTANGLICE

SASTOJCI:

30 dag brašna 10 dag šećera 2 žutanjka 18 dag margarina NADJEV: pekmez UKRAS: 2 bjelanjka 10 dag šećera 10 dag mljevenih oraha

Izraditi meko glatko tijesto od pjenasto umućenih žutanjaka dodajući brašno i margarin. Masu rasporediti u pouljen pleh i peći u zagrijanoj pećnici. Na pola pečen biskvit brzo izvaditi, premazati pekmezom i na njega rasporediti ukras, vratiti u zagrijanu pećnicu i do kraja ispeći.

UKRAS: Izraditi čvrst snijeg bjelanjaka sa šećerom i u njega polagano umiješati mljevene orahe.

46

SAVSKI MEDENJACI SASTOJCI:

25 dag čokolade za kuhanje 6 jaja 10 dag brašna 25 dag meda 25 dag maslaca 25 dag lješnjaka 1 vrećica suhog kvasca

PRIPREMA: Čokoladu otopiti. Med i maslac lagano zagrijati. Dodati žutanjke i sve zajedno miksati 5 min. U gustu ujednačenu masu umiješati brašno sa suhim kvascem dodajući prepržene sitno narezane lješnjake. Na kraju u masu polagano umiješati čvrst snijeg bjelanjaka. Masu rasporediti u pobrašnjen pleh i peći u zagrijanoj pećnici. SOK OD KORPIVE

Koprive su odlične za energetsku proljetnu kuru, bogate su mineralima i vitaminima A, C i K. Imaju visok postotak željeza te opskrbljuju krv kisikom i brane ga od slabokrvnosti. Kod proljetnog umora najboljim se pokazao sok od koprive (ubrati 1kg koprive, popariti 5 min, usitniti i staviti u gazu te istisnuti sok), no može se napraviti i kao kuhani prilog te pomiješati sa špinatom.