2 preventeen

Pads against sexism ...........................................................4 Barbara Kustura, Ekonomski fakultet, Zenica

Gradimo bolje sutra ...........................................................5 Barbara Kustura, Ekonomski fakultet, Zenica .............

Startup Weekend Mostar ..................................................8 Nermana Suša, MSŠ “Hazim Šabanović”, Visoko

Kad je kreativnost bila prirodna i spontana ................9 Jovana Đurić, Psihologija, FMK, Beograd

Magic hand ........................................................................ 11 Lejla Ibrulj, Prirodno-matematički fakultet, Sarajevo

Muzej pod vedrim nebom ............................................. 13 Elmedina Tirić, Mašinski fakultet, Sarajevo

Život u offlineu .................................................................. 13 Milica Čajević, Srednjoškolski centar Pale

Budi dama, bildaj mozak............................................... 15 Slađan Tomić, Srednjoškolski centar Pale

Perspektiva dešavanja “naših i njihovih” .................. 17 Nermana Suša, MSŠ “Hazim Šabanović”, Visoko

Društvo mladih pjesnika ................................................ 19 Alma Strika, Gimnazija “Muhsin Rizvić”, Kakanj

Nikola, izvini! ..................................................................... 21 Dajana Josipović, Gimnazija “Jovan Dučić”, Doboj

Ma, halo mahalušo!......................................................... 24 Slađan Tomić, Srednjoškolski centar, Pale

U jednom stomaku ......................................................... 26 Jasmila Talić, MA psihologije, Sarajevo

Indijanski san ................................................................... 28 Jasmila Talić, MA psihologije, Sarajevo

Svjetska noć u Visokom ................................................. 30 Nermana Suša, MSŠ “Hazim Šabanović”, Visoko

Spotted: Matursko odijelo ili haljina ........................... 31 Tarik Kovač, Građevinski fakultet, Sarajevo

Makin’ publicity kako ne treba ..................................... 33 Tarik Kovač, Građevinski fakultet, Sarajevo

Kompetentni po rođenju ............................................... 34 Dino Živojević, Elektrotehnički fakultet, Sarajevo

Mali heroji koji ne vole da uče ...................................... 35 Nemanja Marinović, Beograd

365 dana - Priče izvana ................................................... 38 Damir Pervanović

Preko oblaka do Turske ................................................. 38 Amila Muratović, Breza, EVS volonterka

Konkurs za najbolju fotografiju .................................... 39

sadrzaj

IMPrEsUMUrednički tim: Tarik Kovač, Jasmila TalićRedakcija: Milica Čajević, Jovana Đurić, Lejla Ibrulj, Dajana Josipović, Barbara Kustura, Alma Strika, Nermana Suša, Slađan Tomić, Elmedina Tirić, Dino ŽivojevićGostujući dopisnici/ice: Nemanja Marinović, Amila Muratović, Damir PervanovićIlustracije: Amila Muratović, Omar Delawer, Salvador Dali, last-copy internetLektorica: Irena Ljevak Fotografija na naslovnici: Danijela NovakovićProjekt-koordinatorica: Andrea Mijatović

Nositelji projekta: UG NARKO-NE, HKO Kruh sv. Ante

Dizajn i DTP: Selma Fočo – TRIPTIH Design studio, SarajevoPREVENTIVNI MAGAZIN ZA MLADE/ISSN 1840-2461/MAJ/SVIBANJ 2015./GODINA IX/BROJ 29.

kontaktIrajtE nas:Udruženje za prevenciju ovisnosti NARKO-NE Josipa Vancaša 21/2, Sarajevo, Bosna i Hercegovina Tel./Fax: +387 (0)33 223-285 | E-mail: preventeen@pre-venteen. ba | www. narkone. org | www. preventeen. ba Facebook: Časopis Preventeen, Časopis “Preventeen”

3preventeen

Dragi/a konzumentu/ice naših stranica, u rukama držiš vruće štivo u kojem nećeš či-tati kako je neki pingvin, zbog ekonomske krize, preselio sa Južnog na Sjeverni pol u potrazi za boljim životom. (Ustvari, neki jesu nekamo otišli, mada nisu pingvini, a i vratit će se.) Time si svakodnevno bom-bardovan na internetu i u dnevnoj štampi, a i ne treba ti tegobne priče ovih dana, zar ne? Knjige su se već pohabale, sveske po-punile, raspust je nadomak ruke, jedina preostala lektira ti je Preventeen, a i “po-pravni” je daleko! :DBlago ćemo ti (na kašičicu) dozirati kri-tička mišljenja naših dopisnika, ali vrlo začinjena i uz salatu od pozitivnih misli! Međutim, glavno jelo je ovog puta mješa-vina motivirajućih i uspješnih priča mladih ljudi. Ukoliko nisi navikao/la na pozitivu, pažljivo pročitaj Upute za korištenje pozi-tivnih misli ili se posavjetuj sa liječnikom ili ljekarnikom. Stotine puta sebi si rekao/la: Mislim da ja to ne mogu, Nije to za mene, Ne znam ja to ili smislio/la za mrskotinju sebi neki izgovor koji počinje sa: Ja ne... A onda slijedi osje-ćaj lažne sigurnosti i distanciranosti, kada već unaprijed odrediš da nešto ne možeš

promijeniti, priuštiti ili unaprijediti te se pomiriš sa tim i konstantno zaboravljaš da ipak možeš sve!Za tebe smo pronašli sagovornike/ice sa kojima smo odlučili u tvojoj i našim glava-ma razbiti visoke bedeme i prepreke koje te sputavaju da o nekim stvarima gledaš sa druge strane, da im se ne “ibretiš“ i da ti pokažemo da proljeće može biti i sa jed-nom lastom, sa jatom lasta, a vala može i bez njih!Upute za korištenje pozitivnih misli:

1. Pogledaj još jednom, podebljao sam samo pozitivne misli, a ti marker u ruke i označi ostale.

2. Odgovori sam/a sebi na pitanje: Šta ja ne mogu uraditi?, a zatim ispred tog glagola “mogu” pre-križi riječcu “ne” nekim crnim markerom i smisli prvi korak ka ispunjenju cilja.

3. Drži se prethodne dvije tačke.4. Drži se treće tačke. 5. Nema pete tačke.6. Ako nema pete tačke, ne može

biti ni šeste.

4 preventeen

BARBARA KUSTURA, EKONOMSKI FAKULTET, ZENIcABila sam u Kreuzbergu, Berlinu, kada sam ugledala uložak na prozoru. Zapitala sam se koja je njegova uloga u današnjem društvu?Ne, dragi moji, nisam ja putovala Berlinom (iako žalim što nisam) nego moja sugovor-nica: devetnaestogodišnja Kastrati Elonë, rodom sa Kosova, sa stalnom adresom u Njemačkoj. Ne bi se svatko tek tako odlučio za postav-ljanje poruka po gradu. No, da ne bude zabune, nisu to bilo kakve poruke. To su poruke koje promoviraju ženska prava i slobode, pisane na dnevnim ulošcima. (Poruke poput: Zamisli da se muškarcima gadi silovanje koliko menstruacija!, Silovate-lji siluju ljude, ne odjevnu kombinaciju! i sl.) Da, dobro ste pročitali, na dnevnim ulošci-ma. Hrabrost, odlučnost, čvrst stav i jasan naum samo su neke od vrlina koje posje-

duje Elonë, djevojka koja je u posljed-njih nekoliko mjeseci u jav-nosti podigla prašinu zbog načina na koji promovira na-vedeno. Gdje si sve do sada postavljala poruke?U Njemačkoj samo u Karlsruheu za 8. mart, a nedavno i u Sarajevu. Na kakve si stavove okoline nailazila?Primila sam mnogo i dobrih, ali i nepristoj-nih komentara. No, to mi i nije toliko bitno. Važno je samo da se počne pričati o proble-mima i važnim stvarima. Ukoliko šutiš, ništa se ne može i neće promijeniti.Tko ti je najveća podrška?Svi ljudi koji su primjetili moj rad i oni koji su nastavili dijeliti poruku #padsagainstsexism (ulošcima protiv seksizma).Jesi li imala ružnih iskustava u prošlosti?Na svu sreću, nisam. Ipak, smatram da nam nisu potrebna loša iskustva da se pokre-nemo i počnemo pomagati jedni drugima u stvaranju jednakosti. Nebitno o kome se radi, muškarcima ili ženama. Jednom prilikom izjavila si da se tvoje po-ruke bore za jednakost. Jednakost u kojim poljima, možeš li to malo bolje objasniti?Zalažem se za jednakost u toliko mnogo polja... Ovisi od situacije. Svugdje imamo stereotipe poput: “On je muškarac, ne bi trebao iskazivati emocije”, “Žene su slabiji spol” i sl. Bit je u tome da se seksizam nalazi u različitim oblicima i u različitim dijelovima svijeta. Moramo paziti da ne bi došlo do ve-ćih problema koje seksizam može izazvati.

Pads agaInst sExIsM

5preventeen

gradIMo boljE sUtra

Koji su tvoji ciljevi?Imam mnogo ciljeva, no najvažniji sam već postigla. Potaknula sam ljude (nije važan broj) da razmišljaju o seksizmu i u tome je bit ove priče. Što se promijenilo nakon toga? Ulaziš li u dublje rasprave sa okolinom?Da, mnogo sam raspravljala na ovu temu. Ljudi su me počeli prepoznavati na ulici i pitati jesam li ja djevojka koja lijepi uloške s porukama.Imaš li više muških ili ženskih pratitelja na Instagramu? Reagiraju li muškarci druga-čije od žena na tvoje poruke?Prilično je ujednačen broj. Neki ne razumiju da moje poruke nisu usmjerene protiv muš-karaca. Ja jednostavno pokušavam podići svijest o seksizmu. No, ima i djevojaka koje su bile protiv, tako da... U Indiji je Mejazul Haque počeo raditi istu stvar i to je super, pogotovo uzimajući u obzir situaciju koja vlada u toj zemlji. On je muškarac tako da me njegov potez pogoto-vo obradovao.Nebitni su spol, prethodna iskustva i pre-drasude. Ukoliko smo dovoljno odlučni i hrabri, možemo pomoći drugima kojima je pomoć potrebna! |

BARBARA KUSTURA, EKONOMSKI FAKULTET, ZENIcAInstitut za razvoj mladih KULT obučio je prvu generaciju stručnih suradnika/ica za rad sa mladima. Obuku je završilo 25 ustrajnih polaznika, a dvije organizacije su nagrađene grantovima od po 6.000 KM kako bi mogle realizirati svoje ideje. Gran-tove su dobili udruženje Reaktiv iz Zenice i Fondacija tuzlanske zajednice sa čijim sam predstavnicima razgovarala, a o njihovim iskustvima pročitajte u nastavku. Omladinsko udruženje iz Zenice Reak-tiv osnovala su tri studenta koja su imala ideju da Zenica bude grad prema mjeri mladih. Naime, oni od eko-materija proi-zvode cekere. Razgovarala sam sa Stupar Merimom (23), studentom treće godine Filozofskog fakulteta u Zenici, odsjek Mate-matika - informatika, osnivačem i članom upravnog odbora Reaktiva te Teskeredžić Semirom, članom upravnog odbora Reak-tiva i nastavnikom engleskog jezika. Što ste dobili pohađajući obuku? Primje-ćujete li na sebi promjene u odnosu na druge mlade?Semir: Obuka nam zbog vremenskog ogra-ničenja nije mogla pružiti sva potrebna zna-nja, ali dobili smo smjernice i dobre osnove za daljnji rad. Moj odnos prema mladima i svakodnevnim izazovima promijenio se nabolje jer sada raspolažem sa mnogo više informacija i tehnika te imam širu perspek-tivu o onome što se odvija oko nas.Merim: Usvojio sam mnogo novih znanja i vještina te sam unaprijedio već postojeće. Također, dobio sam zvanje koje će, nadam se, neko prepoznati i koje će mi koristiti u Elonë Kastrati

6 preventeen

budućem radu s mladima. Proširio sam mrežu kontakata na još 11 lokalnih zajed-nica, još 11 organizacija koje mi mogu po-moći, kako na ličnom tako i na poslovnom planu. Promijenio se i moj način razmišlja-nja o poduzetništvu jer je to bila tema o ko-joj nisam ništa znao. Osim toga, primijetio sam lični napredak u odnosu s medijima. Kada je riječ o mladima, moj pristup je ostao isti jer već dugo radim s njima pa se i naš odnos gradio vremenom. Koje aktivnosti ste već realizirali, a koje namjeravate poduzeti u budućnosti? Merim: Prostor smo opremili mašinama i materijalom potrebnim za proizvodnju. Pe-tero članova organizacijskog tima prošlo je obuku šivanja, a uskoro će naučiti osnove sito štampe. Također, u sljedećih mjesec dana planiramo da još deset članova/ica organizacije prođe navedene obuke. Proi-zveli smo i prodali prvih 20 cekera te smo stupili u kontakt s nekoliko pravnih lica i dogovorili buduću saradnju. U budućnosti planiramo promovisati cekere kao isprav-nu, ekološku zamjenu za plastične vrećice te proširiti tržište izvan Zenice. Zašto cekeri? Je li povod poskupljenje pla-stičnih vrećica?Semir: Tokom Obuke za stručne saradni-ke/ice za rad s mladima koju smo Merim

i ja pohađali bio je i modul o poslovnom planu. Upravo na tom modulu dobili smo određena saznanja u kojem pravcu razmi-šljati i na koji način testirati naše ideje, tj. jesu li izvodive u poslovnom smislu. Ideja o cekerima bila zajednička nekolikicini lju-di unutar organizacije. Dodatno smo uzeli u obzir naplaćivanje plastičnih vrećica te njihov veliki ekološki uticaj na planetu. Koristeći stečena znanja prilikom pisanja poslovnih planova došli smo do zaključka da je ovaj posao finansijski održiv i moguć ukoliko iskoristimo sredstva granta koje smo dobili.Jeste li primijetili zainteresiranost poten-cijalnih kupaca sa kojima ste razgovarali? Kakvi su komentari okoline na vašu ideju?Merim: U sklopu pisanja poslovnog pla-na istražili smo tržište te smo uvidjeli da veliki broj pravnih lica prepoznaje cekere kao odličan način promocije. Nakon toga shvatili smo da posao može postati održiv. Zahvaljujući dobroj prijateljskoj saradnji sa velikim brojem nevladinih organizacija sa područja BiH, i njih smo prepoznali kao potencijalne kupce te smo dobili poziti-van feedback. Kada je riječ o komentarima okoline, teško je generalizovati i reći da su pozitivni ili negativni. Raduje nas da je veći broj komentara pozitivan te da smo naišli na podršku prijatelja, poznanika, partnera i lokalne samouprave, što nam je veliki po-ticaj za daljnji rad.Mirha Krivić i Sanela Karić su članice udruženja Fondacija tuzlanske zajednice, a program koji vode naziva se OMLADIN-SKA BANKA i on broji oko 100 članova. Dje-vojke su također pohađale obuku za rad sa mladima i dobile grant pomoću kojega će realizirati nešto korisno za mlade u svojoj okolini.Na koji način je vas promijenila obuka koju ste pohađale? Mirha: Obuka nam je prvenstveno pružila mogućnost da svoja znanja proširimo, ali i da steknemo nova iskustva. Omogućila

Merim i Semir

7preventeen

nam je usavršavanje već postojećih vje-ština i realizaciju ideje koja može pomoći samoodrživost naše organizacije. Lično me učinila sigurnijom i spremnijom za rad sa mladima jer je to područje u kojem se želim profesionalno izgrađivati, ali i naučiti savladati prepreke i strahove.Kako namjeravate iskoristiti grant?Sanela: Obuka mi je predstavljala viši ni-vou u omladinskom aktivizmu, ali i pečat na iskustveno učenje iz zajednice. Omogu-ćeno mi je da postanem svjesna potrebe za liderskim djelovanjem u svom okruže-nju, pogotovo u poduzetničkom smjeru. Pomoću granta koji smo dobili od Instituta za razvoj mladih KULT započeli smo reali-zaciju dugo osmišljavane ideje. Zahvalju-jući modelu realiziranom u sklopu obuke,

a koji se odnosio na poduzetništvo i pisa-nje poslovnog plana, usvojili smo znanje i vještine potrebne za pisanje i osmišljava-nje poslovne ideje. Svakako da je jedna od ključnih stvari bila definisanje finansijskog plana. Ukupan iznos granta koji smo osvo-jili je 6.000 KM za ideju Multifunkcionalna trening-kuća za mlade - Labirint. Većina sredstava usmjerena je na opremanje tre-ning-kuće potrebnom opremom i namje-štajem kako bi ona odgovarala potrebama mladih. Osim toga, dio sredstava je usmje-ren na uređenje samog prostora kako bi motivirajuće djelovao na mlade i omladin-ske organizacije da se uključe u aktivnosti koje će se sprovoditi.Koji su vaši planovi za budućnost?Sanela: U toku je kampanja prikupljanja sredstava za opremanje multifunkcionalne trening-kuće. Uspješno je skupljeno oko 16.000 KM, što je već uloženo u opremanje, ali je potrebno još toliko kako bi sve bilo potpuno funkcionalno i privlačno. Kampa-nja traje do kraja juna, a mogu se uključiti svi pojedinci ili obrtnici. Trening-kuća je zvanično otvorena 9. maja. Ovaj datum je odabran zbog činjenice da se tada obilježava Dan škole Simin Han, čije smo prostorije dobili na korištenje u narednih sedam godina. Usporedno se radi na animiranju formalnih i neformalnih grupa mladih za dolazak i boravak u pro-storijama Labirinta.Na koje načine je moguće donirati sred-stva i postoji li dovoljan odaziv ljudi?Sanela: Putem videa na našem YouTube kanalu, fotografija na društvenim mreža-ma i telopu na lokalnoj televiziji promo-visali smo kampanju i pozivali ljude da se uključe. Pokazalo se da postoje oni koji reaguju na potrebe mladih. Iako je riječ o malim izno-sima donacija, važno je naglasiti da ipak postoji napredak. S obzirom da imamo mnogo radova i planiranih troškova, svaka donacija je vrlo značajna.|

Mirha i Sanela

8 preventeen

Prvi Startup Weekend u Mostaru ak-centiran je na poslovne ide-je temeljene na informacij-skim tehnologija-ma (IT).Kako je sve funkcionisalo? Opiši nam tok takmičenja? Tokom tri dana, tačnije 54 sata, takmičari se kroz timski rad i razgovore s mentorima, afirmiranim poduzetnicima, posvećuju što detaljnijoj razradi svoje poslovne ideje te je na kraju prezentuju pred članovima ocje-njivačkog žirija. Ako ćemo gledati koliko je konkurencija bila jaka, bit će dovoljan podatak da je na prvi Startup Weekend u Mostaru došlo

NERMANA SUŠA, MSŠ “HAZIM ŠABANO-VIĆ”, VISOKO

Startup Weekend je do sada organizovan u više od 30 zemalja i više od 100 gradova svijeta. Jedni će reći kako prilika ima, ali nema mladih da ih koriste, dok će drugi reći kako se prilike ne pružaju, barem ne tako često. Što će na ovo reći organizatori Startup Weekenda iz Mostara? Prvi Startup Weekend u Mostaru održan je prošle, 2014. godine. Održan je uz pomoć Intere, Tehnološkog parka, na njihovom lokalitetu. Odziv mladih je bio solidan. Dobili su priliku da se dokažu, da ih vide i prepoznaju veliki poduzetnici. Pobjednič-ka grupa je dobila priliku da realizira svoju zamisao.Pobijedio je tim CO TIME iz Bosne i Hercegovine, čija je ideja bila napraviti mobilnu aplikaciju putem koje bi korisni-ci mogli jednostavno i brzo komunicirati i dogovarati druženje i kafu. Jednostavna i domišljata ideja te odlična završna prezen-tacija navela je suce da tim CO TIME pro-glasi pobjednicima. O njima se već mnogo pisalo, čulo i sazna-lo. S obzirom da mi pišemo o pružanju pri-lika, odlučismo jednu dati drugom timu, punopravnom sudioniku Alminu Islamo-viću. On je student završne godine mostar-skog Fakulteta informacijskih tehnologija (FIT) i sudjelovao je na prvom Startup Wee-kendu u Mostaru. Kako je tematski bio fokusiran prvi Star-tup Weekend u Mostaru?

startUP WEEkEnd Mostar

Pod pojmom startupa smatra sebilo koja ideja, uglavnom iz svijetatehnologije, koja se može pretvo-riti u preduzeće. Jedan od ciljevastartupa je da se u kratkomvremenskom periodu pronađu in-vestitori uz čiju podršku će se „iz-baciti“ prva radna verzija servisai ostvariti kontakti sa potencijal-nim korisnicima. Obično se vežeuz mlade koji tek pokreću vlastitibiznis.

45 takmičara, od kojih je bilo formirano devet timova, a među takmičarima su bili sudionici iz raznih krajeva svijeta: Ukrajine, Rusije, SAD-a, Španjolske, Italije, Hrvatske, Engleske, Makedonije te Bosne i Hercego-vine.Događalo se nešto novo u gradu. Kako ste vi kao ekipa gledali na sve to? Pomje-rili ste granice do sada viđenog i doživlje-

9preventeen

JOVANA ĐURIĆ, PSIHOLOGIJA, FMK, BEOGRAD

U savremenom svijetu eduka-cija je postala jedna od pri-marnih potreba svake osobe. Bu-dući da, nažalost, nije lako dostupna sva-kome, shvata se i kao jedna od privilegija koje imamo u životu. Otvara se sve više i više škola, univerziteta, naučnih odjeljenja čiji je zadatak osposobiti mlade ljude da jednog dana progresivno vode društvo. Pod utiskom razvojne psihologije dodatno sam istraživala razvoj djeteta, ali i ulogu škole i roditelja. Naišla na jedno veoma zanimljivo predavanje dr Ranka Rajovića koji prvobitno govori o igrama koje uspo-ravaju ili oštećuju razvoj djece, ali i o dru-gim značajnim idejama koje ću pokušati da vam prenesem. PISA test (Programme for International Student Assessment) je nedavno sprovo-đen na prostorima bivše Jugoslavije. Ovaj test obuhvata vještine rješavanja proble-ma, matematičke vještine i čitanje. Pitate se kakvi smo bili na ovom testu? Najlošiji u Evropi, što znači da je naše funkcionalno znanje vrlo, vrlo loše. Ono u čemu smo bili relativno dobri jest reproduktivno, repeti-

nog. Je li vas to inspirisalo na ideju koju ćete pokazati prisutnima?Bilo je zaista zabavno. Prvi put suočili smo se s tim i, u principu, nismo znali šta će se dogoditi. To je kao „spoj na slijepo“: ideš, a ne znaš ko te čeka. Ipak, mentori su nam objasnili sve kad smo došli u Interu. Naša ideja prvenstveno se zvala To the event, pri čemu je zamisao bila da se na-pravi aplikacija sa „eventima“, kako bi se moglo vidjeti gdje su vam prijatelji, gdje su trenutni događaji u gradu itd. Stojimo iza toga da je pravo dobra stvar imati to na svom mobitelu. Mogu reći da je lako naći inspiraciju kada imaš prilikupo-kazati je i biti zapažen. Mislim da je dobra stvar što mladima po-nuditi ponuditi realizaciju ideje i ukazati im da postoje ljudi koji ih motivišu da ostvaru-ju i slijede svoje snove.Mostarci su imali priliku pokazati ono što rade i dokazati se poduzetnicima te se na taj način izboriti za budućnost, za posao. No, na taj, kao i svaki sljedeći Startup Wee-kend mogu se prijaviti i timovi iz bilo kojeg kraja BiH. Hercegovina je u dva dana takmičenja prošle, ali i ove godine pomjerila granice i dovela mlade ljude na jedno mjesto kako bi se takmičili u znanju. To je nešto što do sada nije viđeno na našim područjima.|

Nermana Suša i Almin Islamović

kad jE krEatIvnost bIla PrIrodna I sPontana

10 preventeen

tivno znanje. Šta nam to govori o našem sistemu obrazovanja? Prema mojem mi-šljenju, mnogo. Dr Rajović se u ovom predavanju osvrće i na značaj ranog stimulisanja djece. To ne znači da dijete sa dvije godine trebamo učiti da čita i piše, naprotiv. Njemu su po-trebne prirodne aktivnosti koje zahtijevaju visoku aktivaciju mozga. Vjerovali ili ne, te radnje su trčanje, skaka-nje, hodanje po ivicama trotoara i slično. Kao što bi rekla naša profesorka: Srećno dijete je prljavo dijete, ali po ovim istraživa-njima ne samo i srećno nego i na dobrom putu da se njegov mozak razvija pravilno.Da se vratim sada na naš obrazovni si-stem... Imamo relativno kvalitetnu nastavu i program. Učimo dosta toga. Dakle, obim našeg znanja ne bi trebao biti lošiji od dru-gih. U čemu je onda problem, pitate se. U već pomenutom načinu učenja, isključi-vo repetitivnom: ponavljamo i ponavljamo do besvijesti dok nešto ne zapamtimo, a naš mozak ne može tako da se razvija. Zbog slikovnog pisma zemlje Istočne Azije dominiraju ovim testovima. Njihovi učeni-ci, da bi pročitali jednu rečenicu, moraju koristiti sistem asocijacija i aktivirati mo-zak, dok mi možemo pročitati i čitavu stra-nicu, a da uopšte ne mislimo o onome što čitamo. Znate i sami koliko puta nam se desi da najbolje zapamtimo nešto što smo pre-pričali sa prijateljima u najapsurdnijem

obliku, i to nije slučajno. Druga stvar, djeca moraju ponoviti ono što mi očekujemo od njih, nema mjesta improvizaciji, asocijaci-jama, idejama, kreativnom načinu pamće-nja... Prema tome, budite zahvalni na pro-fesorima koji traže vaša objašnjenja. Oni pomjeraju vaše granice!

Predavanje dr Ranka Rajovića na YouTubeu “Koje igre usporavaju ili oštećuju razvoj djece, a da toga ni-smo ni svesni”Zanimljiv video sa TED razgovori-ma, kako bolje i efikasnije pamtiti, koja je tajna ljudi koji pamte knjige, govore i sl.: “Joshua Foer: Feats of memory anyone can do”

Neko je davno rekao surovu istinu, a to je da nas od malih nogu treba učiti da uči-mo, što je lakši dio posla. Mi, zapravo, prije nego što nas škola promijeni, i funkcioni-šemo prirodno. Teži dio posla je naučiti odrasle šta nam je potrebno i kako da nam pomognu da dostignemo naše maksimu-me, da ne guše našu kreativnost, naše ide-je i razmišljanja. Naš mozak je čudo, i kao takvog ga trebamo i tretirati. Džabe nam svi univerziteti ovog svijeta ako ne znamo postaviti prava pitanja, zagolicati našu i tuđu maštu i prepustiti joj se na volju.|

11preventeen

LEJLA IBRULJ, PRIRODNO-MATEMATIČKI FAKULTET, SARAJEVO

Koliko je mjerodavno suditi knjizi po ko-ricama? Ne znam baš, ali sam sigurna da korice ove knjige obećavaju mnogo. Dečko po imenu Stefan Subotić, Doboj-

Je li te poko-lebalo to što mnogi misle da je make-up samo za žene?Nije me pokolebalo ni u jednom trenutku jer sam uvijek slijedio sebe, svoje ciljeve, želje i ambicije. Mogu slobodno reći da me ni u jednom momentu ništa nije spriječilo da ciljeve, želje i ambicije ostvarim i ostvaru-jem. Najvažnije je imati ono čuveno “svoje JA”.Što se krije iza tvojih transformacija ili, bo-lje rečeno, ko se krije?Iza svih mojih transformacija kriju se lica poznatih na mom licu. Dakle, svaki perfor-mans sam na sebi uradio i zadovoljan sam svakom transformacijom, nekom manje, nekom više.Koliko ti znači potpora drugih ljudi, razu-miju li oni sve to?Podrška drugih mi je bitna i čovjek se mno-go ljepše osjeća kada dobije pozitivan ko-mentar na svoj rad i trud, kao i pozitivne kritike. Negativne kritike i uvrede apsolut-no zanemarim.A da se svaki rad i trud isplati uvjerio se i Stefan, dobivši pozitivne kritike od pozna-te pjevačice u koju se, blago rečeno, tran-sformisao.Jelena Karleuša te javno pohvalila za tvo-ju transformaciju. Šta kažeš na to?Da, Jelena mi je javno uputila nekoliko riječi. Nije mala stvar kada te jedna takva ličnost pohvali i primijeti. Naravno da sam joj mnogo zahvalan.Koliko je teško danas biti svoj i oduprijeti se predrasudama drugih ljudi?Oduprijeti se predrasudama nije uopšte teško. Kada čovjek ima svoj put i korača ka

MagIc hand

lija, student grafičkog dizajna u Beogra-du, ima čudnu moć, neku magičnu ruku kojom stvara. Stefan se bavi make-upom, transformacijama u sve i svašta, u različite poznate ličnosti i sl. Sve to izgleda poma-lo nestvarno jer, kada se našminka, imate osjećaj da gledate nečiji odraz u ogledalu, a ne Stefana.Odakle želja za bavljenjem make-upom i transformacijama?Šminkati sam počeo prije pet godina, kada mi je sestra predložila da se okušam u tom poslu. Šminkanje mi je postao zanimljiv posao, a i zavolio sam ga. Nema ništa ljep-še nego raditi ono što voliš.!

Stefan Subotić

12 preventeen

ELMEDINA TIRIĆ, MašINSKI fa-KULTET, SARA-JEVO

Z a m i s l i t e nešto lijepo, iskusno, mu-dro, neponov-ljivo i stoljećima čuvano. Takvo ne-što nalazi se u samo jednom primjerku. U jednom selu, 18 kilo-metara od Vareša i 55 kilometara od Sara-jeva, nalazi se kovačnica, lijepa, vjekovima čuvana i prenošena s koljena na koljeno u porodici Jozeljić. Od malih nogu članovi po-rodice Jozeljić nisu znali, nisu željeli znati za drugi posao do pretvaranja željeza u korisne predmete vlastitim rukama. Zanimljivo je to što nikada nisu postojali nacrti niti upute nego se sve radilo instinktivno, „od oka“.Dražen Jozeljić (31), najmlađi član porodi-ce Jozeljić, ispričao nam je svoju priču. U današnjem vremenu, kada su mogućno-sti izbora ogromne i kada se većina mla-dih odluči za studiranje, kakav je osjećaj baviti se nečim što datira još iz 15. stoljeća i nečim što ne postoji nigdje na svijetu do ovdje u Oćeviji?To je sve familijarno. Od malih nogu poči-njemo raditi. Počeo sam raditi u kovačnici po završetku srednje škole. To je bio period kada se sve više osjetilo da ljudi nemaju po-sla, da nemaju gdje da rade. Odlučio sam ostati u Oćeviji i nastaviti baviti se porodič-nim poslom.Dakle, niste imali mogućnost izbora?Pa i nije bilo nekog izbora.Jeste li ikada požalili što ste ostali u Oće-viji?Do sada nisam, a mislim i nadam se da će i u budućnosti ostati tako.

MUzEj Pod vEdrIM nEboMnekom određenom cilju, prepreke na putu i pokraj puta se daju savladati. Žalosno je to što uvijek oni koji nemaju nikakav život-ni cilj, nikakva postignuća u životu, imaju najviše (lošeg) za reći. Malograđanstvo i balkanski mentalitet će uvijek ostati nei-skorijenjeni. Uostalom, uz toliko prijatelja, poznanika, rodbine i moje roditelje koji mi pružaju maksimalnu podršku, mišljenja negativnih ljudi su apsolutno nevažna.Koliko vremena ti je potrebno za jednu transformaciju?U prosjeku su mi potrebna dva do tri sata.Jesi li surađivao s nekim poznatim?Saradnja sa poznatima!? Otkrit ću u skorije vrijeme. Do tada...|

Do what makes you happy, be with who makes you smile, laugh as much as you bre-athe, and love as long as you live. - Rachel ann Nunes

Stefan Subotić

13preventeen

MUzEj Pod vEdrIM nEboM zIvot U offlInEU

Jeste li imali snove ili želju da radite i po-stanete nešto drugo?Snove nisam imao. Nisam imao vremena da sanjam. Kažu da, kada čovjek nema sno-ve, vjerovatno ih živi.Oćevija je jedino mjesto na cijelom svije-tu u kojem postoje ovakvi majdani. Ima li turista ili ljudi koji se interesuju za ovakve djelatnosti?Da. Svake godine posjeti nas ogroman broj turista, uglavnom preko ljetnih praznika. Ne znam da postoji zemlja na svijetu iz koje nas nisu posjetili.|

Majdan (kovačnica) je radioni-ca gdje se istovremeno ruda topi i tali te mjesto na kojem se prera-đuju i proizvode željezni predmeti. Majdani su vrhunac svog napret-ka doživjeli za vrijeme Osmanskog carstva. Turskoj vojsci trebalo je mnogo željeza za oružje, što im je Vareš i omogućavao, te je zbog toga bio oslobođen davanja danka u krvi. To je omogućilo prenošenje zanata sa oca na sina.

MILIcA ČAJEVIĆ, SREDNJOŠKOLSKI cENTAR PALE

Postoji osoba koja ne koristi internet ni u kojem pogledu. Sigurno se osje-ćate kao da sam rekla da čudovište iz Loh Nesa postoji, ili da vjerujem u kiklope. Znam, ne vjerujete mi, zvuči nemoguće, zvuči kao fenomen. Ipak, tako je! Danas je ne biti rob tehnologije i interneta u rangu sa fenomenom. Da se razumijemo, ne govo-rim o nekorištenju samo društvenih mreža poput Facebooka, Twittera i slično, već i o nekorištenju Googlea uopšte (niti drugih pretraživača). Zamislite, ta osoba ne posje-ćuje YouTube, nema Wikipediju na dohvat ruke kad joj trebaju informacije o nekome ili nečemu, niti gleda filmove na Filmoviziji ili postavlja fotografije na Instagram. Sigur-no se pitate, pa šta onda ona uopšte radi? Ne možete reći da su se ljudi prije 50 godina žalili kako im je dosadno u životu. Vjerovali ili ne, nekada se živjelo bez internetske ko-nekcije. A čujem da se živjelo fino.Nego, da saslušamo šta ovaj „fenomen“ ima da kaže. I sama sam zavisnica o inter-netu pa me zanima ova priča. Njeno ime je Rusmira i ima 18 godina. (Znam, vjerovatno ste očekivali mnogo stariju osobu.)Koji su razlozi tvoga nekorištenja interneta?Dok smo išli u osnovnu školu za internet

14 preventeen

nismo ni znali. Tek u sedmom razredu po-javljuje se taj pojam kod nas i svi postaju opsesivni. Tada mnogo mog društva nije imalo internetsku konekciju u kući niti Fa-cebook. Nismo u blizini imali ni internetski klub. Moj stariji brat je odlučio da otvori in-ternetski klub blizu moje škole. Svi su se tu okupljali, osim mene. Nekako, nisam imala potrebu da imam internet. Imala sam neki računar, tada dobar, danas bi mi to već na-zvali „starom krntijom“. Bez želje i volje bila sam za svim tim tehničkim stvarima. Moje društvo tada nije bilo opsjednuto društve-nim mrežama kao danas nego o nekim igri-cama koje su igrali na internetu, skidali na mobitele i gubili vrijeme. Kad god bih zvala nekoga da šetamo, družimo se, svi bi bili za-uzeti internetom. Jednostavno rečeno: oga-dio mi se. Upisala sam se u srednju školu, u drugi grad, a ne u onaju kojem inače živim. Tada se u mom životu javlja Facebook kao aktivna tema, ali ne i ja u njegovom životu. Gadilo mi se gubljenje vremena, zapostav-ljanje društva, škole i svega ostaloga.Smatraš li internet lošim?Kada bih internet poredila sa knjigom, rekla bih da je internet užasan, a ne loš. Smatram internet lošim u današnjem društvu jer od-vlači ljude od normalnih stvari. Opet, zavisi kako ga ko tretira. Meni u kući ne treba, niti u mom životu.Kako provodiš slobodno vrijeme?Slobodnog vremena teško da imam jer puno vozarim do škole. Medicina je kom-pleksna nauka koja traži mnogo čitanja tako da je ona i moja škola i moje slobodno vrijeme. Internet ne ispunjava vrijeme, on ga oduzima od bitnih obaveza. A mnogo izlazim, tačnije kad god mogu, družim se sa momkom, prijateljima...Imaš li probleme u komunikaciji sa vršnja-cima?Nemam problema sa vršnjacima u komu-nikaciji. Svi imaju moj broj telefona. Kada kažem svi, mislim na one koji ga trebaju i koji su mi bitni. Oni me informišu o svim

stvarima vezanim za školu tokom raspusta, dogovorimo kafu i odemo, ispričamo se...Kako se osjećaš kada tvoji vršnjaci spomi-nju Facebook, Instagram i slične društve-ne mreže?Osjećam se drugačijom, kao da ne pripa-dam ovom svijetu. Mnogo me puta znaju za-dirkivati, ali iskuliram. Jednostavno, mislim da i kada bih imala internet, zbog manjka navike, zaboravila bih da ga uopšte imam. Zadirkivali su me kako mi momak objav-ljuje slike na Facebooku sa drugim djevoj-kama. Tada je on shvatio koliko društvene mreže mogu uništititi sve lijepo i deaktivirao se i on. Sad smo kao uljezi. JSmatraš li sebe odbačenom ili samo dru-gačijom?Nisam odbačena, barem tako mislim i do-življavam sve to. Ja sam samo drugačija u svom svijetu i životu.Planiraš li početi koristiti internet u bu-dućnosti, za studiranje, posao...?S obzirom da završavam srednju školu i trebam upisati fakultet suočavam se sa pro-blemom, ne malim nego ogromnim. Sve što se tiče fakulteta i svih drugih aktivnosti na-lazi se na internetu, Facebooku itd. Bojim se da će me ta „nevolja“ natjerati na internet, ali još se borim. Mislim da ću biti jedna od onih koja će i bez interneta uspjeti. Možda na temelju mog primjera raja vidi da je i to moguće i počne se „furati na mene“, ne zato što sam ja bitna i važna nego zato što je to dobro. Ako budem koristila internet, to će biti zbog nauke, nikada zbog užitka i nikada previše. Međutim, prema trenutnom planu, borit ću se sa fakultetom bez interneta. Voljela bih kada bih uspjela naći nekoga zaista pouz-danog na fakultetu ko bi mi bitne informa-cije mogao javljati mobitelom, a sve ostalo ću pokušati pratiti na fakultetu.

Ne znam za vas, ali meni bi bilo baš zani-mljivo otići na kafu sa nekim ko ni jednom ne bi pogledao na telefon.|

15preventeen

SLAĐAN TOMIĆ, SREDNJOŠKOL-

SKI cENTAR PALE

Ženama je ne tako davno bilo uskraće-

no pravo na obrazovanje, a

time i pravo na odgovarajući po-

sao. Ipak, poput takmi-čara u trkama na prepone, stigle su do cilja. Prepone su bile toliko visoke i teške da su žene morale protestovati kako bi konačno bile ravnopravne. Međutim, godinama po-slije ženama nisu uskraćena prava, ali neka od njih nikada nisu priznata i prihvaćena u potpunosti. Stereotipi, predrasude, nerazu-mijevanje okoline, zlobni komentari samo su neke od prepona i barijera sa kojima se suočavaju žene bodybilderice. Ovaj sport zahtijeva mnogo odricanja, žrtvovanja, psi-hičkih priprema, napornih treninga i dizanje tegova. Ponekad je od dizanja tegova teže reći ne-što o sebi, a biti kratak i koncizan, ali moja sagovornica taj test je uspješno položila. Rezultati su sljedeći:Zovem se Ivana Karišik, imam 28 godina, rođena sam u Sarajevu. Kao dvanaesto-godišnjakinja otišla sam sa roditeljima u Kanadu. Tamo sam se školovala i završila fakultet Političkih nauka i Vjerskih studija. U slobodno vrijeme, osim treniranja, plešem salsu, volontiram i učim arapski jezik. Tre-nutno boravim na Palama u Bosni. Planiram biti ovdje nekoliko mjeseci jer sam po povratku u BiH nastavila trening, a namjeravam se takmičiti u Bikini fitnesu za nekoliko mjeseci. Sa smijehom idem u nove pobjede.Ivana je uspjela srušiti prekookeansku ba-rijeru, predrasudu “svi bi preko bare”, te

se vratila u BiH gdje je odlučila izdvojiti se iz mase. Za početak, priča nam o svojim sportskim počecima.Neki ljudi se oduvijek bave sportom. Ja sam kao dijete i tinejdžerka bila simpatizer, ali ne i sportistkinja. Prije nekoliko godina počela sam vježbati i upoznavati svijet teretane. U decembru prošle godine definitivno sam odlučila baviti se bodybuildingom. Primije-tila sam da me ova ili slična vrsta sporta naj-više privlači. I rekla sam sebi, zašto ne po-kušati, a nijedan odgovor nije glasio “zato”.

bUdI daMa, bIldaj Mozak

Ivana Karišik

Koliko truda i rada zahtijeva jedan takav sport?Ja sam početnica u ovome sportu koji je ve-oma zahtjevan u svim aspektima, od men-talne do fizičke sposobnosti. Ovaj sport zahtijeva specifičnu vrstu ishrane koja po-drazumijeva manje, ali češće obroke (šest puta na dan). Osim ishrane, veoma je bitan

16 preventeen

i kontinuitet treniranja. Upravo zbog toga treniram šest puta sedmično, što znači da mjesečno odmaram samo četiri dana. Trening se sastoji od kardio vježbi i weigh-tliftinga. Također, spavanje mora biti op-timalno, ni previše ni premalo. Kvalitetan san pomaže oporavku mišića. Osim toga, potrebno je izbjegavati nezdravu prehranu, alkoholne i gazirane napitke. Uz sve to, važ-na je motivacija i jaka želja.Mišljenje okoline o bildericama nije ohra-brujuće. Nailaziš li na negativne komenta-re i kako se sa njima boriš?Negativnih komentara uvijek će biti, pogo-tovo u i oko svijeta bodybuildinga, posebno ako ste žena. Naslušala sam se komentara poput: to nije ženstveno, bit ćeš puno mrša-va, mišići su na ženama ružni i još mnogo toga.No, takva mišljenja i komentare treba uzeti sa rezervom. Oni koji komentarišu ne znaju anatomiju ljudskog tijela i kako bodyuilding funkcioniše, pokazujući svoje neznanje i su-ludu želju da ga prezentuju. Nasmijem se i odlučim uložiti još veći trud u obaranje granica koje će u sjenci ostaviti njihova mi-šljenja. Kad nešto volite, nikome ne treba-te dozvoliti da negativnim i neosnovanim komentarima promijeni vašu ljubav prema sportu, nauci, hobiju...Koje su najveće prepreke u sportu koji tre-niraš i na koji način ih rušiš?Najveće prepreke su odricanje od starih navika kao što su brza hrana i noćni izlasci. Ukoliko odlučite baviti se ovakvim sportom i takmičiti se u raznim kategorijama, to za-htijeva promjenu životnog stila. Odgovara-juća ishrana, trening i odmor su formula za uspjeh. Protiv nas može raditi i nedostatak slobodnog vremena, nedostatak restorana sa zdravom ishranom, nemogućnost kori-štenja teretane... Prepreke rušim uz majčinu podršku, ali i uz pomoć trenerice i prijatelja koji se bave istim sportom. Motivirajuće je družiti se sa ljudima istih interesovanja i raz-mjenjivati iskustva.|

NERMANA SUŠA, MSŠ “HAZIM ŠABANOVIĆ”, VISOKO

Navodi se da most spaja ljude. U ovom slučaju imamo grad koji je poznat po Sta-rom mostu i virtualnim granicama po vjeri i naciji koje se nalaze paralelno sa tokom Neretve upravo ispod Starog mosta. TV-emisija Perspektiva našla je inspiraciju u problemima mladih jednog grada. Tim povodom ekipa se našla u Mostaru na sni-manju četiri epizode sa srednjoškolcima/kama sa „istočne“ i „zapadne” strane. Gru-pa srednjoškolaca/ki koja pohađa nastavu prema bosanskom i grupa prema hrvat-skom planu i programu. Zapitali smo se gdje su treći, ima li ih uopšte? Na to nam je odgovorila Zejneb J. (37) koja cijeli život boravi na istočnoj strani. Zejneb: Mnogi navode razlike dviju strana u Mostaru. Smatram da to mogu nagađati samo oni koji nikada nisu upoznali Mostar. Sa svojom prijateljicom Nikolinom jednom sedmično pijem kafu u zapadnom dijelu grada. Ona u principu predstavlja „treće“ lice prema pričama. Vjerujte, nikada nas nisu ni ružno pogledali, a kamoli pokušali nam nauditi.Ena Duranović (19) je imala ulogu mode-ratorice i predstavnice srednjoškolaca bo-sanskog plana i programa. Ena: U emisijama imamo dvije strane pri-če, ipak se pojavljuju oni koji sasvim jasno

PErsPEktIva dEsavanja “nasIh I njIhovIh”

Snimanje emisije

17preventeen

tvrde kako razlike postoje, kako se mladi boje hodati na strani grada koja, prema njihovoj vjeri, njima ne pripada. Šta se događa sa emisijama i kako je sve teklo? S obzirom da sam članica Vijeća učenika svoje škole, kao i ostali članovi dobila sam priliku učešća u projektu Perspektiva čije detalje nismo znali do samog početka sni-manja. U početku smo prihvatili ideju cije-log projekta jer smo smatrali da će prika-zati mostarske srednjoškolce u jednom re-alnom svjetlu. Sudjelovala sam u svakom snimanju vezanom za Mostar i mogu reći da je bilo mnogo više mojih istomišljenika, odnosno srednjoškolaca koji ne zastupaju nacionalističke stavove.Kako je moguće da u emisijama jasno vi-dimo jednak broj onih koji zastupaju naci-onalističke stavove i one suprotne njima? Jesu li izjave dozirane s namjerom?Ena: Naravno, iz priloženog se vidjelo da je bilo i onih koji misle potpuno suprotno, tj. zastupaju mišljenje kako razlike i podijelje-nost postoje. Upravo oni su dobili glavnu riječ u emisiji, dok je mnoštvo izjava koje nisu bile “zanimljive” izostavljeno. Moje re-akcije su se razlikovale od izjave do izjave. “Naši” i “njihovi” su vrlo teški termini koje treba izbjegavati u svakom pogledu. Moja generacija nije proživjela rat i mislim da većina shvaća da trebamo srušiti barijere koje postoje i krenuti dalje, a to i činimo kroz razne projekte i aktivnosti koje Per-spektivom, nažalost, nisu iznesene.Mnogo stvari se dešavalo tokom snimanja i emitovanja emisije. Jesu li ti srednjoškol-ci dopustili da se akcent stavlja na Antu koji iz straha da će ga neko od Bošnjaka ubiti, nikada nije vidio Stari most, a iz Mo-stara je, ili na druge mlade koji su podr-žavali podjele? Je li bilo burnih događaja nakon emitovanja emisija?

Ena: Razne organizacije, udruženja mladih i vijeća učenika imaju veliku ulogu kada je riječ o zbližavanju mladih ljudi grada Mo-stara. Svjedok sam raznih burnih događaja koji su izbili neposredno nakon emitova-nja serijala koji je bio snimljen odjednom, a zatim pušten mjesec dana poslije. Svađe i „prepucavanja“ koja su nastala nakon prikazivanja nisu bila prisutna prije toga. Mislim da projekt nije uspio ostvariti cilj koji se prvobitno povlačio u medijima, a to je da nas ujedini, sruši barijere i ostalo jer je kreiran tako da se akcent stavi na nacio-nalističke izjave. Na jednom od sastanaka Mreže vijeća učenika HNK razgovarali smo o toj nepotrebnoj promociji grada i odluči-li poslati medijima dopis u ime svih sred-njoškolaca i izaći pred kamere da bismo govorili o pozitivnim stvarima koje su ovim projektom izostavljene. Nismo odlučili do-zvoliti da zbog vješte manipulacije neko sa strane pomisli da je upravo “Perspektiva” učinila korak dalje ka ujedinjenju, kada zapravo mi sami to činimo ujedinjujući se s ciljem rješavanja istih problema koji nas se tiču, dijeljenja različitih iskustava i druženja čiji je dokaz upravo i naša Mreža u ime koje smo se pobunili protiv manjka pozitivnosti i pretjerane negativnosti koje je Perspektiva donijela emitovanjem. Na ovu izjavu oglasio se Toni, sedamnae-stogodišnjak sa zapadne strane.Toni: Kada bih rekao da belaja nema, la-gao bih. Ima ih, itekako, samo se pogrešno prenose u medijima i loše tumače. Iako, sama riječ „belaj“ je loša. Kod nas u vrije-me derbija postoji podjela. Jedni su za Ve-lež, a drugi za Zrinjski i tada grad gori. Svat-ko od nas brani svoje boje i bude tu svega. Grad nije siguran. Tada i ja bijem, a često i budem bijen. U principu, dok nogometaši brane golove, mi se tučemo. To je svugdje tako. I kod vas, kada je derbi Sarajeva i Že-

PErsPEktIva dEsavanja “nasIh I njIhovIh”

18 PrEvEntEEn

lje, grad gori. Valjda je to mentalitet bh. na-roda, ‘ko će ti ga znati?Luka je također srednjoškolac, sudionik serijala Perspektiva, a on kaže: „Perspekti-va, perspektiva, stvarnost nam je crno-bela, a budućnost siva“, opjevali su u S.A.R.S.-u. Sve je ovo sivi život, ni previše crn i loš, a ni previše bijel i dobar. Nekako - u sredini. Pre-pucavanja bude, belaja bude, ali ne iz čista mira. Sve je to do onoga tko kako shvaća i gleda.Lukina sestra Ivana (19) u potpunosti je di-jelila njegovo mišljenje dodavši na to:Nisam imala problema sa ljudima druge vjere nego sa onima koji misle drugačije od mene, pa često i sa Hrvatima. Jedno-stavno, ljudi ne vole drugačije i tada pro-blemi nastaju, a ne zbog rata ili, ne znam, vjerovanja u drugačije. Gledajući na Antu, on u biti ne pretjeruje. On je samo rekao ono što svi govore na ulici, a niko se toga ne pridržava. U narodu je zastupljena jed-na priča, a drugačija stvarnost, jer grad funkcionira kao cjelina, a svi prigovaraju na „drugu stranu“.Većina srednjoškolaca iz serijala Perspekti-va nije pristala dati izjave pod izgovorom, interesantno, da ne žele govoriti javno o tom projektu jer su ih prevarili.Poručili su mi da radije nađem nekoga ko će se usu-diti pričati..|

Marchelo

ALMA STRIKA, GIMNAZIJA “MUHSIN RI-ZVIĆ”, KaKaNj

Sedma umjet-nost, zvana film, uvijek je bila popularna među mladima. Ukoliko moraju birati između filma ili nekog književnog klasika, gotovo u pra-vilu odabrat će film. O najgledanijem žanru teško je raspravljati jer su ukusi različiti, a svi znamo da se o njima ne raspravlja. Tako barem kaže latinska izreka. Zaljubljenicima u filmsku umjetnost sigurno je poznata i pa-rola: Carpe diem (Iskoristi dan)!Ovu latinsku izreku svojim učenicima izgo-vara John Keating, lik kojega je utjelovio legendarni Robin Williams, profesor en-gleskog jezika i književnosti u filmu Društvo mrtvih pjesnika. Film je prvi put prikazan 9. juna 1989. u SAD-u. Nagrađen je Oskarom i desetinama drugih nagrada. Ipak, statistički podaci filma i pozitivne kritike manje su važ-ne u odnosu na poruku koju on šalje.O kapetane, moj kapetane!, legendarna je rečenica filma kojom polaznici jedne škole odaju počast profesoru za sve što ih je nau-čio. Umjesto da im predstavlja lekcije iz knji-ga, predstavio im je ljepotu stihova poznatih stvaratelja. Ukoliko niste pogledali ovaj film, iskoristite dan i pogledajte ga! Formirajte vlastito mi-šljenje o njemu i reinterpretirajte njegovu pouku. U nastavku teksta bit će obrađene dvije za-nimljive teme filma, i to na primjerima likova iz stvarnog života.

drUstvo MladIh PjEsnIka

19PrEvEntEEn

drUstvo MladIh PjEsnIkaProfesor kakvog želimAnalizirajmo filmsku temu koju svakodnev-no živimo – Profesor kakvog želim. Jesu li uistinu profesori onakvi kakvima ih priželj-kujemo? Potiču li učenike na slobodu i kre-ativnost? Jesu li učenici u okovima tradicije i konformizma? Potiče li film Društvo mrtvih pjesnika na razmišljanja o idealnom profe-soru? Odgovore na pitanja potražila sam za-jedno sa sugovornicima među kojima ima i onih koji su gledali film, ali i onih koji to još uvijek nisu učinili.Nakon pregledanog filma student fizike i vjerovatno budući profesor Muris Zahirović smatra da predavač treba dobro poznava-ti gradivo koje predaje i na pravi način ga predstaviti učenicima. Time bi zaslužio po-štovanje učenika i pažnju na predavanjima. Muris: Pravi profesor treba učenike potica-ti na kritičko razmišljanje, a ne samo tražiti “suhoparno” znanje iz knjiga. Također, tre-ba znati pravilno vrednovati znanje svakog učenika.Za mladu slikaricu Aminu Plasto idealan tip profesora nije osoba koja učenicima daje nezaslužene ocjene. Naprotiv, idealan je ako nauči učenika da zaboravi na ocjenu.Amina: Idealan profesor učeniku daje mak-simalnu slobodu pri kojoj on vlada naukom u tolikoj mjeri da se umije igrati njome i pristupiti joj, ne kao dosadnoj i monotonoj nego kao veseloj. Idealan profesor će pre-davanjima potaknuti učenike da se zaljube u nauku.Svako zamišlja idealnog profesora na svoj način. Zbog toga je teško očekivati da budu idealni svima. Poezija, ljepota, romansa, ljubav... zbog njih živimoVjerovali ili ne, u vremenu tehnike i inžinjer-stva postoje mladi ljudi koji dan znaju isko-

ristiti pišući poeziju. Profesor Keating kaže da poeziju ne pišemo i ne čitamo zato što je zgodna nego zato što smo ljudska bića. Ta-kođer, ističe da zbog ljepote i romanse živi-mo. Na sličan način razmišlja i mladi pjesnik pod pseudonimom cartezius (22). Poeziju je počeo pisati prije dvije godine, ali to je samo vremenski period otkako ju ispisuje i čuva na papiru. Od trenutka kada je shvatio da to može, javio se i osjećaj kao da oduvijek piše. Važno mu je pisati iskreno i isključivo u razdobljima inspiracije, pa i po cijenu toga da bude „neshvaćen“. Kaže da poezija otva-ra, istiskuje ono čega nismo svjesni da čuva-mo i nosimo u sebi. Zanimalo me pazi li tokom pisanja na tradi-ciju te želi li biti kao ostali.cartezius: Ne. Nisam pobornik toga. Jed-nostavno, mi smo djeca nove generacije, nove istine, novih odrastanja i duha, neke nove “svjetske boli”. Držati se tradicije je, na neki način, i odraz straha zbog odvajanja od onog što nam je vrlo dobro poznato. Sma-tram da tradicija čuva u sigurnoj zoni u kojoj nema napretka. Svaki novi pogled na svijet, pogled na bilo šta, nosi novu ideju, možda dobru, možda lošu, ali sigurno ne ideju kon-formizma i monotonije.

20 preventeen

Azemina Krehić, studentica Pravnog fakul-teta, poeziju je počela pisati još u osnov-noj školi. Prestala je po završetku drugog razreda srednje škole, spalila sve poeme, a potom joj se ipak vratila u četvrtom razredu. Kaže da poeziju koju piše čita samo uži krug ljudi te članovi žirija nekih književnih natje-čaja. Zbog toga smatra da je rano govoriti o tome koliko je njena poezija društveno prihvaćena. Za naš časopis je otkrila kako je počela pisati.Azemina: Uvijek postoji neko ko probudi ljubav koja već postoji u nama. Kada sam bila učenica petog razreda, počela mi je pre-davati nastavnica jasna Radoš. U početku je bila stroga, ali kada sam mnogo naučila, shvatila sam da je to njezin način da uče-nike zainteresira za književnost. Uspjela je! I hvala joj na tome. Bilo bi dobro kada bi svi nastavnici i profesori pronašli načine da učenicima približe i učine zanimljivim pred-mete koje predaju.Mlada Amina Neimarlija piše vrlo nadahnu-tu poeziju i nije imala problema sa tradici-jom. Smatra da čovjek pisanjem gradi vlasti-ti pjesnički identitet, a u različitim identiteti-ma nalaze se blagoslov i draž. Mnogi svjetski pisci nisu bili prihvaćeni, ali danas nose epitet „veliki“. Aminu je u neki drugi svijet, čitanjem poezije i proze, uveo glas njezine profesorice književnosti Emire Šehagić. Amina: Davala nam je informacije o konkur-sima na koje se možemo prijavljivati, obave-zno je ispravljala greškice, davala savjete, a kako sama kaže: ...ispravljam da bih na kraju godine uživala čitajući.Vjerovatno iskustva ovih mladih pjesnika mogu dokazati da su profesori prvi posred-nici između učenika i poezije. Također, nji-hova bliskost sa poezijom potvrđuje i riječi profesora Keatinga koji tvrdi da poeziju živi-mo. Čitajte poeziju, možda u njoj pronađete i ne-što za sebe!Za početak, počnite sa pjesmom našeg Car-teziusa.|

Pjesma o ljubavi~ Cartezius ~

Kada bi trebalonapisati pjesmu o ljubavi,riječi bi se teško pronašle,slova bi blijedjela,a riječi bi u rat krenule.Nijedna ljubavna pjesmane bi odsvirala tako snažnu notu.O ne, ne vjerujemda sve je prolazno u životu.Kada bi trebalonapisati pjesmu o ljubavi,sve knjige bi na sebekatance stavile,kažu da bi se božice ljubavina nas srdile.A ljepota bi... nestala.O ne, ne vjerujemda je to uopšte moguće!Kada bi trebalonapisati pjesmu o ljubavi,šume bi se osušile,a cvijeće uvenulo,mnoge zvijezde preklopile.Planine bi malene postale,a rijeke korita suzile.O ne, pa zar i ti,neiscrpna prirodo?Kada bi trebalonapisati pjesmu o ljubavi...Ja bih je napisao!!!Ne bi mi trebalanikakva harmonija događaja.Jer ljubavi ne treba ništa.Jer ja vjerujem da je tako.Jer zbog ljubavi smo slijepi.Ona će nas probuditi.

21preventeen

nIkola, IzvInI!DAJANA JOSIPOVIĆ, GIMNAZIJA “JOVAN DUČIĆ”, DOBOJ

Dok sam sjedila u Teatru, kafiću u blizini po-zorišta, razmišljala sam kako razgovarati da ne shvati da ga ispitujem za članak, za pravi, pravcati intervju. Iskreno, ni sama ne volim da to izgleda baš tako. Formalno. Strahujem da ću izostaviti suštinu ako glavu optere-tim činjenicom da moram biti službena. Ne mogu! Prosto hoću da uživam dok saznajem nešto. O nekome. Hoću da volim to saznanje. Naručila sam dvije kafe. Sebi dužu s mlije-kom, a njemu kraću. Kafu ne pijem inače, ali sam svim silama htjela spriječiti ga da sazna kako će njegovi odgovori završiti u Prevente-enu...Razmišljala sam o pitanjima. Bilo ih je ko-liko i kapi kiše koje su se žustro borile doći do prozora. Da, padala je kiša. Kako izabra-ti prava? Ne smijem skrenuti s teme, mo-ram pratiti koncept, govorila sam u sebi. Ipak, pozorište! To je poseban, nestvarno čaroban svijet u kojem je sve i nemoguće i moguće. U njegovim daskama čuju se priče neznanih junaka čije su priče proživljene na najvjerniji mogući način u ljudima poput Ni-kole. Samo da vam kažem, naš razgovor je bio dug. Veoma dug jer smo između pitanja koja će se naći u sljedećim redovima pričali o nekim sasvim drugim, za ovaj članak ne-važnim stvarima, ali znate šta sam vam re-kla: nije smio primijetiti. U periodu života u kojem se tražimo, i isto to želimo prisvojiti svom snagom bića, pokušavamo saznati koje je naše mjesto u svijetu. Nikola Stje-panović je to pokušao kucajući na vrata iza kojih se u sjenkama pomaljaju najrazličitije sudbine najrazličitijih junaka - na vrata kabi-neta u kojem se svake srijede održavao čas dramske sekcije.Nikola, zašto baš na ta vrata?Oduvijek su me zanimali filmovi, predstave i sve sto ima veze sa dramskom umjetnošću. Imao sam i sreće da je u školi u koju idem

(i koju, evo, već završavam; smi-jeh) dramska sekcija vrlo ak-tivna i uspješna. Nisam mnogo razmišljao, jedno-stavno sam se po-javio na prvom času, a sa svakim sljedećim otkrivao sam sve veću privlačnost, napre-dovao uz jedno sjajno druženje i sjajan rad ove dramske grupe. Neki unutrašnji glas, ne znam ni sam kako se javio, doveo me ovdje. Mislim da, kada je stvar zaista prava za vas, sve ide samo po sebi.Šta znači usuditi se pričati i živjeti živote drugih?Usuđujem se oprobati u bilo čemu, ali samo onda kada imam osjećaj koji zahtijeva da mu se posvetim. Kao da je već moj, ako me razumiješ, i nemam ga pravo ostaviti. Doča-rati priču junaka publici, veoma je teško. Po-kazati neki problem na pozornici je isto tako teško. Glumac tada nosi veliku odgovornost, jer zna da ga slušaju i gledaju različiti profili ličnosti, a opet, svi oni moraju shvatiti jed-

Nikola Stjepanović

22 preventeen

nu jedinu poruku koja se šalje. Moram reći da je veliki izazov usuditi se prihvatiti ulogu u komediji jer se na neki način obavezujete da ćete nasmijati svakog čovjeka u publici, a znamo da je u današnje vrijeme to sve teže.Kako si se osjećao kada si prvi put stupio na pozornicu? Jesi li te bilo strah? Prvi put igrao sam epizodnu ulogu u pred-stavi Julija i Romeo. Najveći strah imao sam od zaboravljanja teksta, iako sam imao samo dvije rečenice (smijeh). Ipak, taj osje-ćaj me simpatično oduševio! Da nije, sigur-no više nikada ne bih izašao na scenu. Strah je prisutan uvijek, bila to premijera, festival ili po ne znam koji put repriziranje predsta-ve. U tim situacijama najčešće se trudim da

Koliko važnu ulogu u dramskoj umjetnosti ima rad, a koliko sam talenat?Svako ko ima smjelosti izaći pred publiku uz određen, kvalitetan rad sigurno će zado-voljiti određene kriterijume (barem je tako kod nas na sekciji). Radom se može postići i nadoknaditi mnogo toga. Talenat je uvijek primjetan, a kada se kombinira sa velikim radom to sigurno donosi uspjeh.Koje je dominantno osjećanje među glum-cima amaterima? Kako se podnosi, možda ne baš uvijek vama draga, podjela uloga? U amaterskom radu u školi definitivno pre-ovladavaju saradnja, kolegijalnost i prija-teljstvo. To je vjerovatno zato što se sada svi bavimo glumom samo jer je volimo. Mislim da je to velika prednost glumaca amatera u ovim godinama jer nemaju nikakvih ograni-čenja i pritisaka, kao što je slučaj kod profe-sionalaca - materijalna egzistencija i borba za opstanak. Kada je riječ o podjeli uloga, mislim da glumac mora biti fleksibilan. I to je sigurno jedan od najvećih kvaliteta koje može imati. Sve uloge su podjednako važne jer bez samo jedne od njih djelo nije kom-pletno. Na sekciji imamo slobodu oprobati se u svim ulogama, ako treba, te napraviti audiciju unutar sekcije. Zbog toga nezado-voljstva gotovo da i nema. Ipak, ako se i desi, ono je svedeno na minimum.Koliko napora i vremena iziskuje samo jed-na proba predstave koju spremate? Napor i vrijeme konstantno rastu, posebno ako se približava prvo izvođenje predstave. Probe nekada traju sat i po, a nekada od če-tiri do šest sati.Smije li glumac imati omiljenu vrstu uloge? Mislim da smije, ali da to ne smije uticati na način na koji će odigrati druge uloge. Nikad se ne zna... Već nakon sljedeće predstave nova uloga može mu postati omiljena!Uvijek me zanimalo kako se glum-ci osjećaju kada igraju pred praznom salom ili kada publika napušta svoja mjesta, a da predstava nije završena. Možete li reći da ste uspješno izveli pred-

pričam sa nekim ili izgovaram neke brzalice i konstantno hodam, ponavljam tekst ili po 20 puta provjeravam gdje su mi rekviziti kostim i sve što je potrebno. Međutim, da nema pozitivnog straha, treme, ne bi to bilo to jer nas ona natjera da posao odradimo najbolje što možemo, iako toga mnogi nisu ni svjesni.Šta u umjetniku učini da se na pravi način iznese priča određenog junaka? Potpuno razumijevanje ličnosti junaka i nje-govog svijeta. Osjećaj da „jedan takav“ neg-dje stidno čuči u vama.

Nikola Stjepanović

23preventeen

stavu samo onda kada je publika zadovolj-na?Mislim da je za jednog glumca izuzetno po-tresno kada publika napusti salu, a pred-stava nije završena. Naravno da je uredu da niste zadovoljni ili da vam se nešto ne sviđa, ali postoji hiljadu kulturnih načina da se to pokaže. Često se dešava da publika ne razu-mije poruku koju šaljemo. Takvu situaciju imali smo izvođenjem pred-stave Triptihon za Godoa u Konjicu na Festi-valu srednjoškolskog dramskog stvaralaštva (FSDS). Veliki dio publike je izašao, ali su ko-lege ipak nastavile glumiti i odradili su to za svaku pohvalu. Ta predstava je osvojila drugo mjesto na fe-stivalu i drugih osam nagrada, što je veliki uspjeh. Riječ je o antidrami, savremenom obliku drame koja i nije baš poznata doma-ćoj publici, nažalost.Znamo da ste na ovogodišnjem Festivalu srednjoškolskog dramskog stvaralaštva osvojili prvo mjesto s predstavom Taj ludi svijet. Kakvu priču ste premijerno prikazali svo-jim sugrađanima, a njome ste bili vrsni konkurenti ostalim dramskim društvima na daskama konjičkog pozorišta? Taj ludi svijet je predstava rađena prema tek-stu Toda Nikoletića u adaptaciji i režiji prof. Gordane Vasić. To je priča o ljubavi namijenjena svima koji vole, priča o igri koja mora biti sastavni dio čovjekovog života, priča o sreći koje nekad ima, a nekad nema... Na festivalu su uče-stvovale 24 dramske grupe i to je bio 13. po redu Festival srednjoškolskog dramskog stvaralaštva. Vratili smo se i više nego za-dovoljni sa šest osvojenih nagrada, a to su: Nagrada za kostime, Nagrada za režiju pro-fesorici Gordani Vasić, Nagrada za glumačko ostvarenje za ulogu “Guzo” - Nikola Milićević, Nagrada za glumačko ostvarenje za ulogu “Đavolice” - Sara Gojić i Nagrada za glumač-ko ostvarenje za ulogu “Milenko” kojom se ja mogu pohvaliti. (Smijeh)

Jesi li pomišljao baviti se ovom umjetno-šću profesionalno? Iskreno, ne znam šta bih rekao. Postoje velike razlike između profesionalnog i amaterskog angažmana. U profesionalnom angažma-nu sigurno ne bi imali toliku slobodu izbora uloga, tu je sve ograničeno i materijalnim pi-tanjem. Razmišljam amaterski se baviti glu-mom. Pozorište je postalo ljubav mog života i ne želim ga odbaciti. Kada razmislim koliko sam naučio, prvenstveno o sebi, o umjetno-sti, glumi, muzici..., uz rad na ovoj dramskoj sekciji, srećan sam i zahvalan Bogu što sam bio dio jedne ovakve priče.Ko bi trebao glumiti u pozorištu? Postoji li poseban tip ličnosti koji može nagovijestiti da nam je mjesto na daskama koje život znače?Onaj ko osjeća imalo privlačnosti prema pozorištu, a i svi koji čak i pomisle da bi to voljeli, trebaju pokušati. Nemaju šta izgubiti. Bitno je oprobati se u svemu što volite. Mož-da vas baš na sceni čeka životni put. A ako taj put ne bude staza kojom vi treba da pođete, negdje „iza kulisa“ se sigurno krije jedno div-no iskustvo. Pred njegov odlazak pričali smo o simpatič-kom nervnom sistemu i kako on djeluje. Za-govarala sam neki projekat u vezi sa biologi-jom. Obećao je saradnju. Pogledao je na sat. Čovječe, kasnim na probu!, rekao je u žurbi. Hajde, hajde požuri!, odgovorila sam. Brzo je stavio cigarete u džep, izmaknuo stolicu i ustao. Gledajući da nešto nije zaboravio na stolu, pogledao me zbunjeno i upitao: Otkad ti kafu piješ?Bilo mu je čudno. Šoljica je bila puna.|

Nikola Stjepanović je učenikdobojske gimnazije. Četvrti jerazred. Aktivan je član dram-ske grupe koja djeluje podimenom Dučićeve škole u Do-boju. Zovu ga Džona. Pije kraćukafu. I ne voli davati izjave.Međutim, voli da ga hvale. Brojmu moramo poslati na adresudjeda Nikole. Kao slučajno.

24 preventeen

SLAĐAN TOMIĆ, SREDNJOŠKOLSKI cENTAR PALE

Ne, nismo za ovaj broj lično pozvali maha-lušu već njenu idejnu autorku – Indiru Ku-čuk-Sorguč.Sa njom smo razgovarali o ideji i nastanku kultne sarajevske komedije Ja, Mahaluša koja je igrala 150 puta, kako u BiH tako i ši-rom Evrope, a nedavno je obilježila i četvrti rođendan. Takođe, razgovarali smo i o po-zorišnom hitu Tako ti je mala moja kad ljubi Mahalac. Ja mahaluša je Vaše najveće životno djelo. Opisujete li u svojoj knjizi prosječnu ženu u BiH, neku svoju komšinicu ili osobu koja Vam je bliska? Nije tipiziran niko, ni komšinica ni moja bli-ska prijateljica ni prosječna žena u BiH. Ne radi se o opisu mahaluše nego o tome da sam ja mahaluša koja je odrasla u tipičnoj sarajevskoj mahali i na sebe bacam – neki bi rekli i suicidalno – koplje mahaluše. Kod nas vrijedi stara predrasuda da su maha-luše opake tračerice i iskompleksirane oš-trokondže koje zabadaju nos tamo gdje im nije mjesto. Dakle, ja kao mahaluša, skidam

lošu etiketu s tog pojma i prepričavam priče iz mog komšiluka, ali i iz svoje mahale pa i iz drugih mahala, sve dok ne otkrijemo da je cijeli svijet jedna malo veća mahala. Pisati takvu knjigu je zaista hrabrost. Ljudi se uglavnom plaše stvari i pojava sa koji-ma se identifikuju. Šta Vas je motivisalo da pišete o mahaluši, a ne, recimo o ne-sretnoj ljubavi?Oni koji čitaju moje priče, a sve su objavlje-ne u pet knjiga (Ja, mahaluša; Ja, mahaluša 2; Ja, mahaluša 3, Mahaluša vam priča i The best of Mahaluša u izdanju TKD Šahinpašić), znaju da se radi o opisivanju fenomena sva-kodnevnice na ležeran i zabavan, a opet i poučan način koji mnogo krije u onom dije-lu kojeg zovemo “između redova”. Hvala Vam na to “hrabrost” jer smatram da me taj epitet krasi otkako znam za sebe. Uvi-jek sam bila hrabra i uvijek sam sebe vidjela kao Ivanu Orleansku ili čuvenu Delacroixo-vu Slobodu. Ne dam da me išta pokoleba na putu iskazivanja istine, borbe za ideal istine i pravde i ne dam, brate, sebe.Moji mi prijatelji i poklonici ovoga što radim kažu: Ostani to što jesi. Zar to nije najveći kompliment koji možete dobiti? Oni me takvu vole, podržavaju, a i trebaju. Na drugi dio vašeg pitanja o motiviranju mogu od-govoriti samo da ovo što pišem smatram potrebnim jer se ljudi mogu identificirati s tuđim problemima, mogu prepoznati u tim životnim storijama, a mogu, ako hoće, uz osmijeh nešto i naučiti. Nesretnu ljubav opisivali su mnogi na različite načine i ta je tema uvijek izazovna. Možda joj se i ja jed-nog dana priklonim iako, realno, nemam afiniteta za ispisivanje priča o nesretnim ljubavima. Ja fakat navijam za ljubav što traje cijeli život. Kako ispjeva jedan stari ro-kenrol-pjesnik i to podvlačim crvenom: „Ja

Ma, halo MahalUso!

25preventeen

nikad nisam znao pisat’ ljubavne romane. Draže mi je ono što u dvije-tri riječi stane.“ Da zaključim: Ja ne pišem ljubavne roma-ne, ali ih čitam. Iako je tematika zasnovana na životu prosječnih ljudi koji vole „pomalo viriti u odaje tuđih života“, a koji na humorističan način prikazuje međuljudske odnose u BiH te ne predstavlja novitet koji je ljudi-ma nejasan, predstava je apsolutni hit već nekoliko godina. Zbog čega je predstava toliko gledana?Kabare Ja, mahaluša je ultimativni hit već petu godinu i gledalo ga je impresivnih 100.000 gledatelja. Nakon njega, slijedeći moj autorski projekat je bila predstava Ja, mahalac koji je također na efektan način predstavio mušku stranu mahalanja, a obje predstave smo sjedinili u Noći mahalanja u sarajevskoj Skenderiji koja je bila isuviše mala da primi sve zainteresirane. Nakon toga uslijedila je treća hit-komedija Tako ti je mala moja kad ljubi Mahalac koja je kritika snobovskog društva na jedan inte-ligentno-duhovit način u kojem mahalac odgoneta svoju muškost i bori se protiv svega onoga što ga užasava: od modernog društva pod zastavom Evropske unije do crvenih etisona, lažnih moralista u vjeri, politici, kulturi itd. Gledanost je rezultat više faktora. Nadasve, mislim da je publika razu-mjela sve poruke koje im upućujemo i s nji-ma se slaže. Preduvjet za ovo naše trajanje i evidentni uspjeh jest činjenica da sve radi-mo punim srcem, ne sto nego tristo posto. Govorimo o životu u BiH, a predstava obara rekorde gledanosti u inostranstvu, a i kritike stranih kritičara su fenomenalne. Je li riječ o Balkancima sa urođenim oso-binama mahaluše ili je u pitanju nešto drugo? Svako mahalanje polazi od univerzalnih tema, onih koje se dotiču svakog čovjeka na planeti, a to su ne samo teme o ljubavi na razne načine nego i o vrijednostima koje su

dio svake kulture – laž, licemjerstvo, dobro-ta, nesebičnost, egoizam, mazohizam, po-modarstvo i sl. A mi smo to uradili u formi kabarea koji je svima poznat i kojeg može-te pratiti na dva nivoa – prvi, onaj površni, kada vam je sve slatko kao ilustracija i drugi, onaj dublji kada čitate skrivene poruke.Mahalanje je nekada bilo tabu tema u BiH. Zahvaljujući Indiri Kučuk-Sorguč prihvatili smo ga kao svakodnevicu, od koje, poput Aske, pokušavamo pobjeći, igrajući se riječima kao Aska plesom dok vuk kruži oko nje, odvlačeći joj pažnju. Indira se, sa pravom, može nazvati rušiteljkom barijere koja je skrivala tajnu mahalanja. A ta tajna je, apsurdna ili ne – dosada. Koliko smo mi zapravo, podsvjesno, mahaluše ili to, ipak, radimo svjesno?Nismo podsvjesno nego svjesno. Samo što ja mislim da je mahaluša pozitivna, a ne negativna. Nije ona tračerica s lošom na-mjerom, nije frustrirana babuskara ili cura ružne duše koja je mrziteljica svakog ko je ljepši i bolji od nje, ne. Mahaluša prepriča-va priče iz svog komšiluka s namjerom da se ljudi oko nje zabave, izvuku pouku te da i ona sama ušićari nešto za sebe. Naime, ona sluša starije i pametnije, njihove rečenice ci-tira kao narodne mudrosti, a u stvari je naj-simpatičnija kritičarka onoga što kvari jed-no društvo. A mi svi jesmo kritičari, zar ne? Samo je pitanje koliko to drugi rade da bi popravili sebe pa onda i društvo oko sebe, a koliko tek da „laju“ bez veze. Ja nikad ne „lajem“ bez veze. I publika to zna.Kako je to kad ljubi Mahalac?Zaista ćete morati doći i vidjeti. Ne da se to nikako prepričati.Bili ili ne bili mahaluša ili mahalac, svjesno ili nesvjesno, potrebno je otići i vidjeti kako je to kad ljubi Mahalac, a potom i dati svoj sud o Mahaluši, pozitivan ili negativan. Do tada, jedino u šta smo sigurni jest da je hit koji ruši granice.|

26 preventeen

U jEdnoM stoMakU

JASMILA TALIĆ, MA PSIHOLOGIJE, SARAJEVO

Vaše oči u mom stomaku počivajuNi one, ni moje - ništa više ne snivajuFlaster je kratak fitilj, na hirurškom stolu šivajuRane duplji očnih, suznih, stomačnihI popuca konac, smijeh skačeCvrkuću ptice, mjauče mačeNovorođeno, sklupčano u košaruPušteno niz rijeku crvenu, staruKao Musa, Poslanik Božiji,Vođen El-Hidrom u relativnosti spoznava-njuNaše oči, prepuštene spavanjuNe mogu da plaču – a plačuNagrižene solju Mora neistraženogSrca čvrstog, obesnaženog

Ronimo i vidimo mutno, mutnije i mutnijeI plovi košara, a mače se budiPogledom na nebo nadimaju mu se grudiDok čeka milovanja ruku bijeluI oplovi rijeku tako cijeluDok Musa lađu potapaOvo oko opet se sklapaA šavovi i dalje pucaju jedan po jedan, po jedanMožda nekad ponovo čujemo ptičiji cvrkutMožda nekad ponovo nađemo PutMožda nekad shvatimoZašto jedan univerzum očiju tužnih, očiju razočaranihNalazi svoje sklonište u jednom izranjava-nom stomaku.

27preventeen

Omar Delawer

Salvador Dali

28 preventeen

JASMILA TALIĆ, MA PSIHOLOGIJE, SARAJEVO

Živimo. Životarimo. I ne pitamo se kako. Trči, tamo-ovamo, ovamo-tamo, rintaj, kupuj, prodaj, konzumerizam, udahni smog, izdah-ni smog, ocrni pluća, bulji u šarenu kutiju spektakla i ispij sivu masu i ono malo dubi-ne i pameti što imaš, ispljuni. I lokva čitava je tu, od praznine i ozonskih rupa, i jada i bije-de, pa čak i kad malo zastaneš, ispljuskaš se sav, bruje pored tebe točkovi beskrajnih laži i iluzija i onog jedinog što znamo, misleći da je Svijet sazdan i satkan baš takav kakav jest.A je li baš tako? Jesmo li uvijek živjeli okru-ženi betonskim zdanjima? Jesmo li uvijek imali samo “svoja” vlasništva, i jesmo li se uvijek nasmrt bojali Smrti? U knjizi Poruka Indijanaca, koju je priredio i na bosanski preveo Mehmed Karahodžić, možemo naći savjete i mudrosti Indijanaca, mrtvih i živih savremenika, duhovnjaka i prirodnih pjesni-

ka. Tatanga Mani, koji je cijeli život studirao Prirodu, Knjigu Velikog Duha, o “bijelom čovjeku” I njegovom gubitku veze s Priro-dom, kaže: Crveni divljaci su uvijek bili tješ-nje povezani sa Prirodom od bijelih divljaka. Priroda je knjiga Onog velike moći, Koga vi Bogom nazivate, a mi Velikim Duhom. Kakvu razliku čini Ime!Također, kao protutežu “bijeloj civilizaciji” Indijanac Smohalla propovijedao je tako-zvanu Usnulu religiju, govoreći kako vaši bi-jeli ljudi poznaju samo rad, i kako on ne želi da se njegovi mladi s njima poistovjete, jer: Ljudi koji uvijek rade, nemaju vremena za sa-njarenje, a samo ko ima vremena za sanjare-nje, mudrost pronalazi.A koliko smo mi zaboravili zastati, biti ovdje i sad, biti svjesni da je ovaj trenutak nepo-novljiv, jer sve umire, to je neminovno, i mi ćemo umrijeti, i sve će proći? Pa zašto jurimo i automatizovano grabimo, uništavamo, ga-zimo, zapinjemo, saplićemo se, padamo? Pa zašto smo sve pretvorili u materiju, koja ima cijenu, a nama je potrebno da bude što sku-

IndIjanskI san (san covjEcanstva?)

29preventeen

plja? Tako Lame Deer za modernog čovjeka kaže: Vi širite smrt, vi kupujete i prodajete smrt – ali je negirate. Ne želite je u lice pogle-dati. Vi ste smrt učinili sterilnom, pod ćilim je smotali, njeno dostojanstvo opljačkali.Ima nekih stvari koje ipak nemaju cijenu.I pita Tecumseh, poglavica plemena Shawnee: Zemlju prodati? Zašto ne i zrak, i more? Zar Veliki Duh nije sve to stvorio za do-brobit svoje djece?Zemlja, rasparčana, podijeljena, nije “naša” ili “njihova”. To je zajedništvo. Jedinstvo. Nema nacije, religije, pripadnosti, vlasniš-tva, otimanja. Nema krvi, ubijanja, mržnje. Samo Priroda. Ljubav. Tišina. Samoća. Sa-njarenje. Tonuće u Život, i njegovo voljenje. Svjesnost o Smrti, koja nam povećava Žar Života, i vraća nas Izvoru Svega. Možemo li to zamisliti? Možemo li da ne tugujemo? Možemo li historiju prihvatiti kao podsjet-nik, kao osnovu učenja da više ne smije isto da se ponovi, nikad, nikad? Možemo li po-krenuti lavinu promjene, jednim malim do-mino-pokretom, žarom svijeće, jer “Svijeća ne gubi svjetlost paleći drugu svijeću”, kako kaže mistički pjesnik Rumi? Možemo. I ho-ćemo. Moramo.Imam utisak da bijeli ljudi toliko strahuju pred svijetom koji su sami stvorili da ga više ne žele gledati, osjećati, mirisati ili slušati. Kišu i snijeg na licu osjetiti, od ledenog vjetra promrznuti i na zadimljenoj vatri ponovo se otkraviti - ova iskustva ti pokazuju da živiš. Ali vi to više ne želite osjetiti. Vi prebivate u sanduku koji isključuje ljetnu toplinu i zimsku hladnoću. Vi živite u tijelu koje je svoj miris iz-gubilo. Slušate buku iz Hi-Fi uređaja umjesto da osluškujete zvukove Prirode. Na televiziji gledate glumce koji vas obmanjuju, po pita-nju nečeg što ste nekad sami doživjeli, a već odavno zaboravili. Jedete jela koja vam ne prijaju. To je vaš put. On nije dobar. - Lame DeerPoruka Indijanaca ne može a da ne ostavi trag, negdje u duši. U mojoj duši jest:

Stvaranje Adema

U Mikelanđelovom Stvaranju AdamaZemaljski i nebeski prst ljube se, dok galamaPršti u traženju tišine BeskrajnogaIndijanci dlanovima grle Sunce, u svemu ima BogaŠapuću: “Woniya Wakan. Woniya Wakan.”Dah je duh, hvala za još jedan novi danKoji sviće, dok travke se pod našim nogama povijajuDok odlazimo, uspravljaju se ponovo, i snivajuO još jednoj ptici, koja će iz kljuna sjeme izbacitiI krilima zalepetati dok nižu se nitiPješčanih satova u srcu praznine treperaveNa jastuk glineni umorno spuštamo glaveA kapci ukočeno i uporno zure u graniceListali smo stranice i stranice i stranicePotrage za smislom razbijenog staklaMeđuprostora buke raja i tišine paklaJesmo li zaboravili zahvalu i traganja?Jesmo li ostavili bez sjemena nadanjaDa ćemo jednom prstom dodirnuti Ono TamoTako tiho. TihoBeskrajnoSveobuhvatno

30 preventeen

NERMANA SUŠA, MSŠ “HAZIM ŠABANO-VIĆ”, VISOKO

U Visokom je 25. aprila održan spektakl o kojem se mnogo priča. U sklopu Držav-nog taekwondo prvenstva BiH na kojem je sudjelovalo 713 takmičara/ki dogodilo se obaranje i postavljanje Ginisovih rekorda. Novi rekorderi su Osmanbegović Belmin i Kajević Velid u dvije različite discipline.Belmin Osmanbegovć je dugogodišnji član TKD kluba Bosna i učenik završnog razreda Srednje mašinske tehničke škole. On je novi vlasnik Ginisovog rekorda u razbijanju 15 siporex-blokova glavom uz vrstu koluta na-prijed, a postigao je to za 27 sekundi. Šta se desilo te noći u KSc Mladost u Viso-kom? Otkud potreba i želja za takvim po-makom?Belmin: Nagovor mojih trenera Edina Ka-jevića i Muhameda Kahrimanovića je uti-cao na mene. Sve to uz želju da uspijem, uz prednost koju sam imao, jer je to u skladu sa sportom kojim se bavim, odlučio sam trenirati više i spremiti se za tu noć. Na inter-netu sam pratio dotadašnjeg nositelja ovog

Ginisovog rekorda (Oliver L.) i svaki korak koji bi mi mogao pomoći.Pratila sam tvoj Facebook profil. Vidjela sam da si svoj rekord posvetio nekome. Možeš li nam otkriti kome i zašto?Belmin: Ginisov rekord želim posvetiti svom rahmetli ocu Seminu Osmanbegovi-ću. Nisam osjećao dužnost prema nekome, da učinim ovako veliki korak, ali kada sam već uspio u tome, svoj rekord sam posvetio njemu. On me i upisao na TKD i želio je da uspijem u ovome. Da je živ, siguran sam da bi bio ponosan na mene.

svjEtska noc U vIsokoM

Velid Kajević je također srednjoškolac, ma-turant, koji je svoj život posvetio taekwon-dou i treninzima. On je srušio Ginisov re-kord u lomljenju tvrdih predmeta (dasaka) nakon preskoka 17 osoba koje su klečale na parketu jedna do druge.Otkud ideja za ovakvim podvigom?Velid: Na tu ideju došao je moj trener Edin Kajević i njegov mentor Muhamed Kahri-manović. Zapravo, Edin mi nije ni rekao ko-

Belmin Osmanbegović

Velid Kajević

31preventeen

liki je rekord, samo me pustio da preskočim osobe koje kleče i razbijem tvrdi predmet, čisto da vidi koliko mogu. Iznenadili smo se.Otkud inspiracija za sve to?Velid: Inspiracija mi je bio Muhamed Ka-hrimanović. Uvidio sam da se sve u životu može postići radom i napornim treninzima. Jednostavno, sve svoje boli, tuge i neuspje-he liječio sam treningom.Jesi li osjećao strah, imao tremu?Velid: Znaš kako, vjerovao sam u sebe, mnogo. Možda čak i previše. Vjerovao sam trenerima koji su me spremali za to sve. Pri-preme nisu nimalo bile lagane, ali trenirao sam. Kada sam tog dana ušao u dvoranu, razmišljao sam o tome kako mi se mogu ostvariti svi snovi, sva moja nadanja i da će se naporni treninzi isplatiti. Naravno, trema je postojala. U tom trenutku stojiš pred iza-zovom. Ipak, ne vidiš ništa drugo osim svoje nade, ne čuješ ništa osim svoje želje.Ovi momci su vidjeli Ginisovu knjigu rekor-da negdje daleko, izvan BiH. Teško je bilo dovesti komisiju u tako mali grad kao što je Visoko. Ipak, godine treniranja njima su po-mogle da obore Ginisove rekorde. Belmin Osmanbegović zaključuje da je mnogo toga u životu moguće, uz vjeru u sebe i rad.|

sPottEd: MatUrsko odIjElo IlI haljInaTARIK KOVAČ, GRA-ĐEVINSKI FAKUL-TET, SARAJEVO

Da ne ispadne da stalno kri-tikujem, a sa-mim time što sam se uvalio u Riječi urednika da će ovaj broj obilo-vati pozitivnim i moti-virajućim pričama pa me savjest proganja danima i ne da mi da spavam, odlučio sam donijeti i jednu pozitivnu priču čija se radnja odvija na popularnoj Facebook stranici. Pošto mi organizam nije navikao variti dobrotu u ovom vaktu, jedva sam us-pio sklopiti koju rečenicu da dočaram ono što se dočarati da, a da sam sebi pri tome ne kažem da ne vjerujem već da ponosno dignem glavu i kažem: Za homo sapiense ima nade!Kao što sam nagovijestio, radnja se odvija na jednoj Facebook stranici, popularnoj u raji po vrhunskom i obilatom, kreativnom i manje kreativnom ofiranju, kako sebe tako i ostale raje koja se na njoj nađe iz ko zna kojih razloga, uglavnom ljubavne „prirode i društva“. Da ne dužim, riječ je o stranici Spotted: Sarajevo.

32 preventeen

U posljednjih nekoliko dana više puta mi je na news feedu iskočilo nekoliko zanimlji-vih objava koje su me navele na ideju da onom Zuckerbergu predložim da uvede opciju Double like ili nešto kreativnije čime bi se izjavilo poštovanje prema dobrim djelima i ljudima, a da se opet razlikuje od onog providnog like gumbića koji se uglav-nom klikće kad neka djevojka objavi po-lugolu, neprirodnu i višestruko retuširanu sliku. (Muškarci nemaju ništa protiv toga, al’ ja moram ostati neutralan).Elem, kaže neki dan jedna objava: Zdravo. S obzirom da je maj, bliže se mature i ako neko nije u mogućnosti da sebi kupi odije-lo ili nešto posebno za maturu, neka mi se javi, htio bih pokloniti svoje. Meni džabe stoji, a nadam se da će nekom dobro doći ili možda nekoga znate, svejedno.Kontam ja zalut’o momak 100%, skrolam dalje. Čitam objave momaka koji na tram-vajskim stanicama slikaju djevojke srame-žljivo, straga, te im tobože traže kontakt, a pobjegli nakon fotografisanja. Vraćam se. Čitam opet onu objavu i tek mi se sad pali ona lampica (hoće reći hormon sreće) kad sam vidio da neko hoće nekome nešto pokloniti? Opet kontam, izolovan slučaj.

Nije prošlo nekoliko sati, druga objava. Djevojka nudi matursku haljinu na poklon djevojci koja ju sebi ne može priuštiti, sve anonimno! Opet ja skrolam. Ne tražim više one fotografe sa tramvajskih stanica, nego kontam ima li još ovakvih ljudi koji „čisto onako“ žele nekome pokloniti svoje odije-lo ili haljinu?!I ima! Poslije su se stale redati objave, čak se javila neka djevojka iz Austrije, poslala bi, kaže, haljinu. Opet neki momak pokla-nja odijelo, treći poklanja dosta odjeće, nekorištene! Eto ti još jedne objave, javlja se djevojka, nudi haljinu, ali i frizuru kod svoje majke koja ima frizerski salon, uz samo jedan zahtjev – da ta djevojka, kada bude u mogućnosti, na sličan način pomo-gne nekoj trećoj djevojci.Ima još primjera ljudi koji bi nekome ano-nimno pomogli, ali da će se na jednoj ova-kvoj stranici izroditi nešto poput ovoga, ni-sam očekivao, ali više nego volim što sam dočekao! Viva la vie!|

33preventeen

TARIK KOVAČ, GRAĐEVINSKI FAKULTET, SARAJEVO

Opasan za iole zdrav razum, Bezosjećajan u svakom pogledu, Nepodnošljiv sa strane humanosti, show o domu i možda najvećoj NEsreći koja modernog čovjeka može zade-siti u XXI stoljeću, počinje otprilike ovako:Dejana: Kako ste?Gost: Dobro.Dejana: Idemo aplauz!Aplauzi za dnevnicu i nisu nešto novo niti alarmantno, a i to je u stilu modernog doba. Ipak, ono što se dešavalo u epicentru ogra-đenom bezobraznom aplaudiranju jest za-brinjavajuće, tužno i epski bezobzirno od strane jedne TV-kuće prema ljudskom do-stojanstvu i suprotno modernoj etici. Nije prvi put da se preko TV-emisija pokušava skupiti novac za ljude u potrebi. Naprotiv, neki to rade odlično, humano i najdiskret-nije što i koliko je moguće. Takav slučaj je sa radiostanicom Otvorena mreža. Međutim, kada to radi ova TV-kuća, od humanitarne emisije se čini reality show, ljudima se otima svaki pedalj dostojanstva i (nažalost) njiho-va potreba se koristi kao sredstvo za podi-zanje gledanosti, izgradnju lažnog ugleda i također lažne humanosti, bez poštovanja ijednog principa zdravog razuma.Idemo na jedan blok reklama!Aplicirati za montažnu kuću je mogao sko-ro svako u potrebi ko je nastanjen u trima općinama koje su obuhvaćene svakim po-jedinačnim serijalom. I apliciralo je mno-go porodica koje su, nažalost, u situaciji u kojoj jesu. Upravo tu slijedi degutantnost numero uno u režiji ove TV-kuće. Umjesto da se diskretno ide u analizu stanja potre-ba aplikanata, da se izaberu tri porodice, da se predstave njihove životne priče i da ljudi svojim pozivima doniraju sredstva za njiho-

vu izgradnju, a tako bi bilo možda najbez-bolnije, oni su sve njih „uvukli“ u program da se međusobno takmiče ko je u gorem položaju! Prvo se apliciralo, zatim se pravio „uži krug“ od 15 porodica, svojevrsno „finale“ u kojem će tri porodice ostvariti „pravo na tu kuću“. Moglo se tu glasati telefonom (kao da gla-saš za ona silna pjevačka takmičenja) i bira-le su se tri porodice koje su se najviše „do-pale“ gledaocima. Dramski bezosjećajno da sam im izbrisao frekvenciju sa TV-uređaja. Moje oči više neće gledati beskrupulozna lica njihovih voditelja/ica.Između Stol za 4 i neke indijske NevjesteOsjećanja slična mojima su se pobudila i u mnogim ljudima koji su kao Grupa gra-đana od mnogih relevantnih institucija i međunarodnih organizacija tražili zabranu emitovanja ove emisije za koju kažu da je: ...izvan svakog prihvatljivog poimanja pošti-vanja ljudskog dostojanstva koji je u srži svih dokumenata o ljudskim pravima uključujući i Ustav BiH.Mnogi će reći da nije sramota tražiti pomoć. I nije! I niko ne kritikuje niti bi imalo smisla kritikovati ljude koji su aplicirali za pomoć, ali način na koji je izveden, slobodno reče-no „show“, je svakako podloga za kritiku emisije i TV-kuće, a od relevantnih agencija za detaljnu analizu. Neko jednom reče: Da su načelnici općina uložili truda za ustupanje općinskih stanova (kojima raspolažu) koliko su uložili spremajući ljude za emisiju, mogli su svima riješiti probleme.A ti koji čitaš, nemoj gledati ljude kao uče-snike nekog show programa, izađi u komši-luk i pomozi komšiji/nici za kojeg/u znaš da mu/joj nešto nedostaje. Ti ćeš sebi ispuniti srce, dokazat ćeš da život nije na TV-u, ne-kome ćeš olakšati život u ovim teškim vre-menima, a i tebi će se kad-tad vratiti nečim dobrim. Dejana: Kako ste sad?Gost: Mislim da napuštam emisiju!Dejana: Idemo aplauz!|

MakIn’ PUblIcIty kako nE trEba

34 preventeen

DINO ŽIVOJEVIĆ, ELEKTROTEHNIČKI FAKULTET, SARAJEVO

Tamo negdje iza sedam gora, gdje vozi our prigradski saobraćaj, u maloj kući se rodio Halid, na nebu je zvijezda zasjala. Gazda iz kafane “Višnja”, reče: “Ljudi, ovo je dobar znak! Bit će pjevač, glumac il’ političar, a možda i Halid ‘mjesto Halida”, tekst je pje-sme Zabranjenog pušenja. Inače ne vjerujem u astrologiju i u priče da neko može u zvijezdama pročitati sudbi-nu, ali u posljednje vrijeme sve više mije-njam vlastite stavove. Valjda to dođe s go-dinama, čovjek jasnije vidi neke stvari pa im tako počne i pridavati određeni značaj. Ne znam...Jedno nedjeljno poslijepodne, kao svaki normalan insan, ne radim ništa nego pred televizorom ležim i čekam da me uspava. Kako prebacujem kanale, ne znam ni šta mi bi, zadržah se na jednoj od naših najfas-cinantnijih TV stanica. Tamo sve sami Halid ‘mjesto Halida. Valjda je i otac bio Halid, pa vlastiti kućni biznis u vidu televizijske kuće vješto koristi kao poligon gdje se na-stanjuju mladi, novi naraštaji Halida. To je

koMPEtEntnI Po rodEnjU

očito titula koja se prenosi generacijski, s koljena na koljeno, i stiče se po rođenju. Pa nek’ onda neko kaže da ne vjeruje da je sve zapisano u zvijezdama. Čak i naziv jedne emisije kaže: Zvijezda možeš biti ti! Sve to ima neko značenje, nije džabe. Elem, u studiju domaćinska atmosfera jer, kao što već rekoh, kućni je biznis u pitanju, pa je prikladno da se i uposlenici tako po-našaju. Malo preozbiljno shvaćanje fraze da su svi „velika porodica“, al’ eto... Gosti nedjeljnog druženja su neke bezimene, samoprozvane estradne ličnosti, koje vje-rovatno svoje početke vežu upravo uz spo-menutu televizijsku kuću. Taman kad sam bio na samoj granici živa-ca, psihički ubijen „intelektualnim tema“ koje akteri moje priče vješto razrađuju, dolazi vrhunac. Vrla novinarka, voditeljica programa, upućuje gostu pitanje od izuzet-ne važnosti za gledatelje. Veli ona: Reci mi, Boga ti, kako ti je sestra? Sad me dovede u konfuznu situaciju. Nisam siguran slušam li nedjeljnu emisiju na jednoj nacionalnoj televiziji ili neobavezno ćaskanje dvije sta-re drugarice u nekoj mahalskoj atmosferi. Savladam nekako u sebi tipični bosanski nagon za pljuvanjem po ekranu i vulgar-nim porukama upućenim dotičnoj vodite-ljici, njenim članovima porodice, uredniku i svima koji imaju ikakvu ulogu u realizaciji nedjeljnog programa, ispratim tu situaci-ju. Imamo mi taj običaj da nezadovoljstvo izražavamo svađanjem sa crnom kutijom (ili moderno tankim uređajem sa ekra-nom) smještenim u ćošku sobe. Umjesto

35preventeen

toga, kontam, mora postojati neki pred-met na studiju Žurnalistike na kojem je novinarka usvojila vještinu da profesional-no pristupa temi koju obrađuje i prenosi je masama ispred malih ekrana. Sigurno je to bio savjet nekog iskusnog profesora koji joj je rekao da je krajnje stručno zala-ziti u privatne teme prikladne kafanskom ambijentu. Ipak, da ne bude velika kritika prema samoj voditeljici, emisija je konci-pirana na taj način da se pitanje savršeno uklapa. Ona je samo vrhunski procijenila šta treba reći.Ostaje pitanje kako nepodobni ljudi zauzi-maju radna mjesta? Očito nije do sposob-nosti, ili možda prikladnog obrazovanja, želje da svojim radom dospije do savršen-stva posla kojim se bavi. Postoji jedan je-dini logičan odgovor, zapisano je u zvijez-dama. Novinarstvo je danas samo po sebi vjerovatno najnezahvalnija profesija. Kon-kurencija je velika, a kriteriji koji trebaju služiti kao filter za nepotrebni višak te stru-ke, davno je prestao funkcionisati. Propali muzičari, glumci, sportisti i svi oni koji ne znaju šta da rade sa sobom ulaze na širom otvorena vrata privatnih televizijskih kuća, spremni da od toga rade cirkus. Daleko da je to jedina profesija u kojoj ima zalutalih, onih kojima je predodređeno da budu tu, Halid ‘mjesto Halida. I taj njihov Halid nekad davno dođe na to mjesto pre-ko svog Halida. Konfuzno je to za onoga ko nije navikao plivati u tim vodama. Lako se izgubi. Treba samo biti jasno, koliko god se neko trudio radom steći znanje ili vještinu u poslu kojim se odlučio baviti, teško će imati prednost u odnosu na one odabrane. Takav mu grah pao! Očito se funkcije stiču po rođenju, ovisno o kući u kojoj si imao peh ili sreću da budeš donesen na ovaj svijet. Bit će pjevač, glumac, il’ političar, a možda i Halid ‘mjesto Halida. Zbog toga u potpunosti napuštam svoja mišljenja o astrologiji. Te zvijezde su čudo!|

NEMANJA MARINO-VIĆ, BEOGRAD

anatol frans je rekao: Jednakost pred zakonom je jednakost koja podjednako za-branjuje bogatima i siromašnima da kradu hleb i u istoj meri dopušta bogatima i siromašnima da spava-ju ispod mostova. Društveni položaj romske populacije na našim prostorima najbolje ilustruje koliko je ovo tačno.Vraćajući se pre nekih mesec dana iz Mikse-ra sa koncerta grupe Kal povodom Svetskog dana Roma neprestano sam razmišljao o opaski moje prijateljice - da smo prisustvo-vali “žurci belih ljudi”. Iako nisam romske nacionalnosti, tog dana mi je neprestano zvonio telefon, ljudi su čestitali praznik (što je svakako lep i iskren gest) uz komentar: Jesu l’ te zvali na jagnjetinu? Nisam siguran o kojoj se tačno jagnjetini radi, ali pokušavam da objasnim da “moji Romi” i danas, kao svakog drugog dana, jedu suv hleb i, ako je sreće, nešto preko, ali da, jesmo bili u nase-lju. I tamo baš i nismo videli neko slavlje, niti povod za to.Something went terribly wrong.Ne mogu da se otrgnem utisku da se Svetski dan Roma poslednjih godina zaista i pretvo-rio u praznik belih ljudi i onih 1% Roma vise klase. Lično nemam problem s tim, romsku

MalI hErojI kojI “nE volE da UcE”

36 preventeen

kulturu treba slaviti i približiti drugima, ali uvek postoji ono “ali”. Kažemo da dekada Roma nije ispunila očekivanja, a zapravo samo njeni rezultati nisu doprineli previše najdepriviranijem sloju romske populaci-je. Usvojeni su bitni zakoni (bez jasnih me-hanizama kako ih primeniti), usvojeni su i oni manje bitni zakoni, usvojene su i neke odredbe koje su možda lepa zamisao, ali nedovoljno promišljena i razrađena. Ipak, najčešće je sve mrtvo slovo na papiru.Uzmimo primer kvota na fakultetima. Za-misao je generalno dobra, ali u praksi to pogoduje samo Romima iz viših slojeva i najčešće služi manipulaciji, i to dvostrukoj. S jedne strane ih koristi neromsko stanovniš-tvo koje se “proglasi za Rome” zbog besplat-ne školarine, a sa druge strane su romska deca koja “doguraju” do fakulteta deca više klase, koja su iz koliko-toliko obrazovanih porodica, nemaju jezičku barijeru. Jedno-stavno, deca iz one “nisu svi Romi isti, evo vidi xy” grupe koja su imala sve uslove za obrazovanje i postizanje istog uspeha kao deca većinske populacije i kvote im zapravo nisu ni potrebne. Deca iz neformalnih naselja i siromašnih slojeva, baš ta “deprivilegovana deca” kojoj su kvote namenjene najčešće ne završi ni osnovno obrazovanje, a o fakultetu nema ni govora. Ukratko, imamo kvote za upis na fakultet, a nemamo mehanizme kako da toj deci prvo omogućimo da stignu do fakul-teta. Imamo zakone o socijalnoj zaštiti, a zatim ukinemo finansiranje organizacijama koje istu pružaju. I tu je mesto gde se iznova reprodukuju ra-sistički stereotipi. Odatle kreće ono «oni ne žele da uče, oni ne žele da rade, evo XY je

Rom pa njegova deca mogu, oni imaju sva prava, zaštićeni su “k’o beli medvedi” i tako u krug. I sam romski aktivizam je prečesto akcenat stavljao na “nismo svi mi Romi isti”. Previše puta sam upravo od romskih aktivi-sta čuo kako im je cilj da pokažu da “nisu svi Romi prljavi i lopovi”. Previše je bilo potenci-ranja “uspešnih Roma”, umesto da se pruži objašnjenje zašto “ovi drugi” nisu uspešni i zašto postaju “prosjaci i lopovi”. Sami ak-tivisti više su politiku delovanja određivali klasno, umesto rasno, te pokazali nedovolj-no solidarnosti sa svojim deprivilegovanim sunarodnicima. Taj problem svakako nije novost i nije rezervisan za romski aktivizam. Još davno ga je feminizam identifikovao u

Nemanja Marinović je apsolvent na katedri za sociologiju Filozofskog fa-kulteta Univerziteta u Beogradu i koordinator volontera u Centru za Integraciju mladih, NVO koja već šest godina sprovodi Program obrazova-nja u neformalnim romskim naselji-ma u Beogradu.

svojoj borbi: beloj ženi više klase bliži je beli muškarac više klase nego crna žena niže kla-se. Slično je i ovde. Romima više klase ide-ološki su bliže bele komšije više klase nego deprivilegovani sloj sopstvenog naroda. Vratiću se ponovo na primer obrazovanja.Šta je potrebno meni i meni najbližem kru-gu ljudi da završimo fakultete? - Imamo krov nad glavom, pare za užinu, tri kuvana obro-ka, udoban krevet, radni sto, školski pribor, kintu za ekskurziju, dovoljno obrazovanu porodicu da nam pruži podršku u učenju bar u početnim razredima kada je i najvaž-nije, često i dovoljno novca da platimo pri-

37preventeen

vatne časove matematike i fizike u kasnijim razredima. I opet nas mrzi. Ustanemo iz kreveta, pogledamo kroz prozor i shvatimo da nas mrzi da tog dana odemo na fakultet. Vratimo se u krevet. Pada kiša, sneg je do ko-lena, ko će baš danas da se cima prevozom?Nasuprot nama, klinci sa kojima radim usta-nu ujutro, izvuku se iz barake u kojoj su se cele noći smrzavali jer kroz lim i kartone duva na sve strane, obuju izbušene patike i navuku 3-4 iznošena duksa jedan preko drugog i krenu u školu. Noge su im mokre već na prvoj krivini, novac za užinu nemaju, školski pribor im je nepotpun, ali idu. Kasne sa gradivom u odnosu na vršnjake, ali ne zato što “neće da uče”, već zato što nemaju obrazovane roditelje kod kuće koji bi sa nji-ma radili domaće zadatke i sve ono što uči-telji delegiraju roditeljima. Često ih je i sra-mota što ne znaju sve što znaju druga deca, ali uporno idu u školu. Zašto? Zato što smo im mi tako rekli. Tih više od 50 volontera koje oni zovu «učiteljima», koji su svakog dana u naselju, vode neke druge još manje klince u vrtić i proveravaju da li stariji redovno poha-đaju nastavu. Svakog dana im ponavljamo jednu istu stvar koje se čvrsto držimo, iako smo svesni svih njenih rupa: Ako završiš ško-lu moći ćeš da se zaposliš, napustiš naselje sa svojom porodicom i živiš bolje nego sada. Niko ne može da ti garantuje da ćeš naći

posao sa školom, ali bez nje sigurno nećeš. Da li neko uopšte razmišlja o tome koliko je njima teško da zadrže unutrašnju motivaciju za školovanjem u takvim uslovima?Svi mi koji pripadamo sloju koji ima daleko više privilegija i životnih šansi od njih klone-mo duhom više nego svesni da posla nema, da se nećemo zaposliti u struci i da diplomu možemo samo da okačimo o klin. Koliko samo svojih kolega znam koji ne završavaju fakultet jer im je svejedno, a i zašto bi žurili kada ih svakako ne čeka posao posle toga? Za pozicije jeftine radne snage gde trenutno jedino i ima posla fakultet ti nije potreban, čak imaš i veće šanse da se zaposliš ako ga ne završiš, u suprotnom si “prekvalifikovan”.Dakle, mi privilegovani smo maksimalno nemotivisani, a onda se očekuje motiv za postignućem od dece koja odrastaju u ne-formalnom, nehigijenskom naselju koje je čitav njihov univerzum, okruženi ljudima koji nemaju završenu školu, sakupljaju se-kundarne sirovine ili, ako im se baš posreći, rade u gradskoj čistoći. Odgajaju ih majke koje takođe nikada nisu izašle iz naselja, ne rade, često nemaju dokumenta, nikakvu po-moć i nikakvu perspektivu... Koji pozitivan primer oni mogu imati, na koga da se ugle-daju, šta da im održi motivaciju i dokaže da je moguće voditi drugačiji način života od onog koji vode njihove majke, babe, praba-be i tako generacijama? Najlakše je njih pro-glasiti «prljavim Romima koji neće da uče” i kojima je “lakše da kradu nego da rade”. Da bi se problem razumeo, potrebno je malo truda. Proverite sami. Skoknite do naselja, pričajte sa njima. Svi do jednog će vam reći da im je najveća želja da im deca završe ško-lu i «imaju svoj dinar». Videćete sve te klince koji marširaju svakog dana do škole i koji će vas izgrliti čim vas vide. Neka vam mala S. ispriča kako je zbog toga što nisu imali uslo-va da reše problem vaškica ošišala kosu na keca da bi mogla da krene u školu sa druga-rima. Shvatićete ono što mi odavno znamo - oni su pravi mali HEROJI.|

38 preventeen

DAMIR PERVANOVIĆ

Zovem se Damir Per-vanović. Imam 26

godina i dolazim iz Bosne i Hercegovi-ne, to je bh. verzija rečenice koju stal-no ponavljam u

svom novom okru-ženju kroz Europski

volonterski servis. Kad čujete riječi Europski

volonterski servis ne ostanu vam baš u glavi, nisu nešto na što biste se „za-kačili“, pogotovo zbog riječi volonterski. Među-tim, kada vam neko objasni da je to program koji vam omogućava jednogodišnji boravak u nekoj stranoj zemlji, rad na projektu, učenje jezika i samospoznaju, zastanete i pomislite kako želite iskoristiti takvu priliku. Osim toga, EVS vas ne košta ništa. Sve je plaćeno: putni troškovi, smještaj, hrana, džeparac i zdrav-stveno osiguranje. Odlučio sam EVS iskoristiti u Njemačkoj. Pr-venstveno sam htio testirati svoje moguć-nosti. Htio sam se uvjeriti da sam sposoban svojim znanjem engleskog jezika, komuni-kativnošću i kreativnošću funkcionirati u ino-stranstvu, među novim ljudima, koji ne razu-miju moj jezik. Također, znanje njemačkog jezika smatram prednošću jer će me učiniti konkuretnijim na tržištu rada, pa možda čak i inostranom. Dakle, unaprijedit ću znanje jezika, a pri tome ću se zabaviti i upoznati mnogo novih i za-nimljivih ljudi. Svoja iskustva ću podijeliti s vama, a možete me pratiti na Facebook stra-nici: 365 dana - Priče izvana. Za kraj želim poručiti mladim ljudima da gle-daju na EVS kao veliku priliku da unaprijede sebe u svakom smislu. I treba zapamtiti da je EVS avantura koja je različita za svakog od nas, jer ćemo upoznavati različite ljude, raditi različite projekte, a pri tome uživati - to nam je zajedničko.|

365 dana- PrIcE Izvana

AMILA MURATOVIĆ, BREZA, EVS VO-LONTERKA

Početak ap-rila. Bosnu sam ostavila p r e k r i v e n u snijegom, a u Turskoj me dočekalo ljeto. Iako je svaki početak je težak jer ne poznaješ oko- linu ni ljude, Turska je gostoljubiva zemlja. Ljudi su voljni pomoći i uputiti te, ma gdje išao i šta tražio... Nije jednostavno otići na nepoz-nato mjesto, biti okružen strancima... Zbog toga je važno zapitati se zašto putujemo i šta nas motiviše? Ja sam oduvijek željela putovati, raditi sa djecom i učiti jezike. Za samo nekoliko sedmica naučila sam orijen-tirati se u gradu, upoznala sam tursku kul-turu i običaje te naučila mnogo o toj zemlji. Grad Balıkesir, u kojem sam smještena i u kojem radim, mnogo podsjeća na Saraje-vo. Ulice su vrlo slične. Razlika u odnosu na Sarajevo je primjetno ulaganje u kul-turu i kulturno naslijeđe Balıkesira. Rad sa djecom mi je poznat od ranije, ipak, uvijek se može naučiti i nešto novo. Novo znanje nikada nije naodmet. Naime, djeca sa ko-jom sam prije radila bila su uzrasta 11-12 godina, a sada su to djeca od 4-5 godina. Na temelju cjelokupnog iskustva zaključila sam da nikada ne treba ići linijom manjeg otpora i slušati ljude koji govore da nećeš uspjeti. Sve se može ako imaš vjeru u sebe i dovoljno volje da se pokreneš. Ako nešto voliš, prati svoje snove! Nikada ne dopusti da ti drugi određuju život! Slušaj svoje srce, pronađi način da se ostvariš i radi ono što voliš! Ja sam svoje poslušala.|

PrEko oblaka do tUrskE

39PrEvEntEEn

Selver Učanbarlić

Jasenko Stojaković

konkUrs za najboljU fotografIjU

konkUrs za najboljU fotografIjU

Darko Živković

Emina Milanović

Esada Okić