PRIČE O KNJIZI I AUTORU

Sarajevo, decembar 2014.

PRIČE O KNJIZI I AUTORU

Sarajevo, decembar 2014.

Izdavač:

Vlatko Doleček

Priredio:

Vlatko Doleček

Redaktor:

Slavko Šantić

Korektura:

Zenaida Karavdić

DTP:

TDP d.o.o.

Štampa:

Dobra knjiga, Sarajevo

Tiraž:

150

Sarajevo, 2015.

Ove priče o mojoj knjizi i meni posvećujem svom unuku

Michael Ian Dolecek Condie

Unuk Michael za vrijeme promocije „proučava“ dedinu knjigu

Uvod

9

K

ad sam, nakon dugog razmišljanja i samoprovjeravanja,

odlučio da (na)pišem svoju autobiografiju, nisam mo-

gao naslutiti da će ta knjiga biti i nešto više od priče o meni

i mom životu. Ali, kako je knjiga postajala sve veća, shvatio

sam da u tom svom životu nisam bio sam i da sam uvijek,

od djetinjstva pa sve do danas, bio dio i (sa)učesnik nekog

zajedničkog života.

Živio sam, družio se i radio sam s mnogim ljudima i svi su

oni, na svoj način, u većoj ili manjoj mjeri, oblikovali moj ži-

votni put – najprije moji roditelji, pa moji učitelji i profesori,

moji bezbrojni saradnici i studenti, moji drugovi i prijatelji.

Ova knjiga je, zapravo, priča o svima njima.

Da je to zaista tako, shvatio sam kad sam završio svoju auto-

biografiju i kad je ona, sada već u obliku gotove knjige, kre-

nula u svoj vlastiti život.

Nastala je, zapravo, nova, neočekivana priča o mojoj knjizi

„Od đaka pješaka do akademika“ i o meni, njenom autoru.

Ta nova priča je počela upravo prvim reakcijama koje sam

primio od svojih prijatelja. Ona je, zatim, dobila novo znače-

nje i vrijednost kada je 13. septembra 2014. godine u Velikoj

sali Općine Stari Grad u Sarajevu, pred brojnom publikom,

održano njeno javno predstavljanje.

Već sam u knjizi napisao, ali i ovom prilikom još jednom že-

lim da naglasim – pamti se samo ono što je zapisano.

Skromno pomišljam da moja knjiga ne govori samo o meni

i o mojem životnom putu, već i o brojnim ljudima koje sam

upoznao, s kojima sam sarađivao ili drugovao, kao i o vreme-

nu u kojem smo zajedno živjeli.

Ovaj mali dodatak knjizi „Od đaka pješaka do akademika“

nastao je iz želje da tu novu priču sačuvam od zaborava, kao

i da se zahvalim svima onima koji su se potrudili da knjigu

pročitaju, da mi kažu ili napišu svoj utisak o njoj. Posebno

sam zahvalan svima onima koji su svojim prisustvom uveli-

čali svečanost predstavljanja moje knjige. Bio je to za mene

nezaboravan događaj.

V. D.

10

Prve poruke

13

M

oram priznati da sam osjećao posebno zadovoljstvo

i olakšanje kad sam završio pisanje ove svoje knjige.

Ali, istovremeno, u meni je narasla izvjesna bojazan, zapravo

neka vrsta nestrpljenja, jer sam se pitao hoće li ta moja knjiga

imati svoje čitaoce, hoće li još nekome, osim meni, biti inte-

resantno sve ono o čemu sam pisao.

Iz te bojazni i tog nestrpljenja potekla je ideja da knjigu, pri-

je nego što je završena njena štampa, u elektronskoj formi

pošaljem nekim svojim prijateljima i poznanicima, s nadom

i u očekivanju da će mi reći svoje prve utiske o njoj. Bila mi

je, tako sam osjećao, potrebna neka vrsta naknadne podrške

nakon velikog napora koji sam uložio tokom nastanka ove

moje autobiografije.

Osjetio sam veliku radost, ali i veliko olakšanje, kad su počele

da pristižu prve reakcije mojih prijatelja i poznanika. Njihove

poruke uvjerile su me da moja knjiga nije uzalud napisana.

Ovdje su navedene sve do sada dobijene reakcije na e-vari-

jantu knjige, po redoslijedu kako sam ih primao.

V. D.

15 15

Krstan Malešević (Novi Sad, 18. 8. 2014)

Hallo, Vlatko,

zahvaljujem se na Tvojoj „Autobiografiji“ koju si mi poslao.

Već sam je malo pregledao i pročitao prvih desetak strana.

Nastojaću je iščitati do kraja, čim mi to vremenske okolnosti

dopuste. Zaista mi je drago da si našao vremena i snage da

napišeš ovu knjigu, jer spadaš u one ljude koji zaista imaju

šta reći o svom životu, koji su ostavili dubok ljudski i stvara-

lački trag iza sebe i od kojih se može štošta naučiti! Aferim!

Istovremeno koristim priliku da Ti prenesem jednu lijepu

vijest: moj Siniša je ovih dana obaviješten da je izabran za

člana Evropske akademije nauka, što nas je, naravno, sve veo-

ma obradovalo. Mislim da je to takođe i priznanje Akademiji

nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, čiji je on član.

Srdačan pozdrav i svako dobro!

Slavo Kukić (Mostar, 18. 8. 2014)

Dragi prijatelju,

zahvaljujem na autobiografiji. I ona je pokazatelj Tvoje siste-

matičnosti i pedantnosti. Veselim se njezinu objavljivanju.

Slavo

Sejo Jr Fetahagić (Sarajevo, 18. 8. 2014)

Dragi prof. Vlatko,

hvala na poslatoj knjizi. Sa zadovoljstvom ću je pročitati.

Puno pozdrava od Seje

16 16

Dragana Đurđević (Niš, 18. 8. 2014)

Hvala Vam mnogo i čestitam od srca! Sa zadovoljstvom ću

je pročitati.

S poštovanjem, Dragana Đurđević

Ilija Ivić (Zagreb, 18. 8. 2014)

Dragi i poštovani prijatelju Vlatko,

veoma mi je drago da ste uspjeli zgotoviti ovako veliku knji-

gu od 482 stranice. Ja sam ju svu prelistao i moj sud nije

konačan, ali mogu reći da ste uspjeli nadvisiti monografski

prikaz cjelokupnog životnog i znanstvenog vijenca akademi-

ka Vlatka Dolečeka, što daje trajnu vrijednost ovom uratku.

Znakoviti su prikazi suradnika u znanstvenom djelovanju

koji, vjerojatno, neće stići objaviti svoj životopis.

Od srca čestitam. Želim još puno stvaralačke snage i dobro

zdravlje.

Srdačan pozdrav. Ilija

Dubravka Šoljan (Sarajevo, 18. 8. 2014)

Poštovani Profesore,

čestitam na završenoj knjizi – autobiografiji. Jedva čekam da

dobijem verziju na papiru.

Puno pozdrava uz najljepše želje za sve buduće dane.

Tomislav Grizelj (Sarajevo, 18. 8. 2014)

Poštovani Vlatko,

tvoja knjiga je dobro djelo, kao intelektualna cjelina i siner-

gija znanja i iskustva. Ti si, kao znanstvenik, svoj dar pisanja

17 17

bespoštedno usmjerio na to da objaviš svoju autobiografiju,

koja je stvorila obvezu da bude više puta čitana i preporuče-

na drugima kao obvezno štivo.

Svoje znanje kroz mnoge stručne radove – publikacije, znan-

stvene knjige – kao obrazovnu građu i kao djela neprocjenji-

ve vrijednosti, ostavio si generacijama studenata, inženjera,

profesora. Tvoja knjiga „Od đaka pješaka do akademika“ je

samo slijed tvojih kvalitetnih radova i već objavljenih djela.

Ona treba da ima nastavak, i ja želim da u zdravlju i sreći, na

naše zadovoljstvo, pripremiš njeno novo, prošireno i dopu-

njeno izdanje. „Od đaka pješaka do akademika pješaka“, kako

je netko već komentirao naslov knjige, da dobije još izdanja

koja će oživjeti sve Tvoje vrline, vrijednosti koje nosiš u peru

svog djela i stvaralaštva.

Čitajući knjigu, spoznao sam da nas još nešto veže. Isti pro-

fesor fizike bio je Tebi u Doboju, a meni na Ilidži – profesor

Augustin Šimić. On nam je podario ljubav prema tehnici,

koju s velikim zadovoljstvom i sjetom sačuvasmo do današ-

njih dana.

Znanstvenoistraživački razvojni projekti protkali su tvoj

buran život ne samo na Mašinskom fakultetu Sarajevo već

i u Jugi, kako smo zvali bivšu nam državu. Svojim perom si

skromno ovjekovječio taj dio svog života, iako impozantan

broj Tvojih znanstvenih i stručnih knjiga i radova govori više

od Tebe.

Tvoja knjiga, kao dokumentarno-historijsko djelo, govori o

vremenu između dva rata, o životu i suživotu, uz osvrte na

mnoge događaje koji su uticali na tok Tvog izuzetno teškog,

ali ujedno bogatog života i životom stečenog iskustva.

Samo ono što je napisano i objavljeno zaista se dogodilo, do-

živjelo, desilo. Svojom knjigom si nam se još više približio i

18 18

razotkrio sebe kao čovjeka, profesora, znanstvenog radnika,

akademika, a time si nam stvorio veliku obvezu da Te još više

cijenimo, poštujemo i volimo.

Knjiga se čita kao lagano štivo, kao sveobuhvatan opis zani-

mljivih i za Tvoj život bitnih događaja. To je učinilo knjigu

zanimljivom, čitljivom kao roman. Kod čitatelja ona stvara

obvezu da je pročita čim prije, kako ne bi što izgubio, propu-

stio slijed događaja, doživljaja, ili, ne daj ti bože, preskočio

nešto pročitati.

Vlatko, veliko Ti hvala za predivno djelo „Od đaka pješaka

do akademika“, uz čestitke i želje da za nas, tvoje poklonike,

prijatelje, nastaviš da stvaraš dobra djela i napišeš i objaviš

još znanstvenih, stručnih radova i knjiga za dobrobit novih

generacija.

Tomislav Grizelj

Rešad Durkalić (Sarajevo, 19. 8. 2014)

Hvala na knjizi, koju sam pročitao sa zadovoljstvom.

Rešo

Kemal Hanjalić (Novosibirsk, 21. 8. 2014)

Dragi Vlatko,

čestitam na knjizi, to je veliki poduhvat i raduje me da si ga

uspio završiti. Vidim da si uložio jako puno truda, trebalo je

skupiti svu dokumentaciju i sjetiti se svih detalja (ne znam

da li si sistematski pisao kakav dnevnik, ako nisi, poduhvat je

još impresivniji).

Gledao sam jutros i čitao – za sada samo pojedine fragmente,

nalazim da je knjiga vrlo interesantna, riznica informacija o

događajima i ličnostima od kojih sam brojne i ja manje-više

19 19

poznavao. Dosta me toga podsjeća, posebno iz ranijih perio-

da, a doznajem i dosta iz perioda za vrijeme i poslije rata, kad

sam bio van Sarajeva. Koncepcija i stil mi se sviđaju. Ipak,

biće mi lakše čitati cjelinu i pratiti hronološki kad dobijem

knjigu.

Pozdrav, Kemo

Savo Čuljković (Beograd, 24. 8. 2014)

Dragi Vlatko,

pre par dana, kada sam na sajtu dobio „Autobiografiju“, po-

čeo sam je čitati u 21:00 h i završio oko 05:00 h sledećeg dana.

Odmah da Ti kažem, po mom skromnom mišljenju, uradio

si veliku stvar što si dosadašnji život preko iscrpnog zapisa

stavio na papir i uobličio u jedno nezaboravno delo, kojim će

se ponositi Tvoji potomci u narednoj budućnosti i isticati od

kakvih korena potiču.

Vlatko,

Izneo bih Ti neka svoja mišljenja koja sam formirao kroz

iščitavanje „Autobiografije“. Ne radi se ni o kakvim primed-

bama, već su to neke moje opšte percepcije.

- Život Ti nimalo nije bio saveznik, jer od malih nogu borio

si se da bi takoreći preživeo;

- u životu si sve stekao velikim samopregornim radom;

- uvek si bio dominantan u sredinama gde si se kretao i radio;

- uvek si postavljao pred sebe ciljeve koji za mnoge nisu bili

dostupni;

- raspolagao si i raspolažeš neverovatnom energijom i rad-

nim elanom.

20 20

Kada se pogledaju aktivnosti koje si preturio preko sebe, pro-

sto se pitam da Ti, možda, nemaš neku natprirodnu energiju,

pošto si sve ostvario što si naumio.

21 21

Dragi prijatelju,

iskreno Ti hvala što se u tako epohalnom delu našla i moja

malenkost. U „prilogu“ možda nisam dovoljno ni istakao šta

si Ti značio i kakav si doprinos dao na afirmaciji VTVA.

Na kraju, da Te upitam da li dopuštaš da „Autobiografiju“,

preko sajta, pošaljem Neškoviću u Sidnej?

Želim Ti, dragi prijatelju, još velikih ostvarenja u narednom

periodu. Pozdrav!

Mira i Petar Skert (Sarajevo, 25. 8. 2014)

Dragi i poštovani Vlatko,

zahvaljujemo Ti na poklonjenoj knjizi, što smatramo veli-

kom privilegijom. Sa zadovoljstvom ćemo je čitati, a poseb-

no u printanom izdanju. Uradio si veliki, kreativni autorski

i publicistički posao. Tvoj životopis je sigurno poticajan za

mlade ljude, o čemu i sam naslov knjige govori.

Želimo Ti dobro zdravlje, posebno intelektualno. Vidimo se

na promoviranju ove izuzetne autobiografije.

Srdačno i prijateljski, Mira i Petar Skert

Dr. Aleksandar N. Ašonja (Beograd, 26. 8. 2014)

Poštovani prof. Vlatko,

pošto sam danas stigao s odmora, vidim da ste mi pre dese-

tak dana prosledili Vašu novu autobiografsku knjigu. Moram

Vam reći da je ovo predivno napisano (mada sam samo le-

timično čitao tekst koji me je interesovao). Ova publikacija

me mnogo podseća na jednu od najboljih knjiga koje sam

22 22

pročitao, a sličnog je karaktera kao i Vaša. U pitanju je knji-

ga Mihajla Pupina koja se zove: Sa pašnjaka do naučenjaka.

23 23

Ovom prilikom ću Vas zamoliti, ako ste u mogućnosti, da

jedan primerak knjige poklonite biblioteci Srpskog Akadem-

skog Centra – Udruženja intelektualaca za razvoj nauke u Sr-

biji, Stevana Mokranjaca 18, 21000 Novi Sad.

Svako dobro Vam želi Aleksandar Ašonja.

Isak Karabegović (Bihać, 27. 8. 2014)

Dragi profesore,

knjigu sam dobio i snimio sebi da je detaljno pročitam. Le-

timično sam pregledao sadržaj i segmente knjige koji se od-

nose na mene. Ja vam se zahvaljujem na činjenicama koje

iznosite u knjizi kada sam ja u pitanju. Sve je tačno navedeno,

možda i previše.

Zahvaljujem Vam se što ste uložili puno truda i sjetili se svih

detalja kroz cijeli život.

Posebno mi se sviđa stranica 75 i ne može biti ljepši poklon

za 75. rođendan.

Čestitam od srca i volio bih da knjiga doživi drugo izdanje,

da je autor dopuni novim detaljima.

Puno zdravlja i novih projekata, od Isaka.

Svjetlana Zečević (Sarajevo, 29. 8. 2014)

Poštovani profesore,

mogu vam reći da ste ostali isti, što je pozitivno i za svaku

pohvalu.

Hvala vam na pozivu, zaista mi je drago što ste napisali knji-

gu i sigurno ću ovih dana izdvojiti vrijeme da je pročitam.

24 24

Lijep pozdrav, Svjetlana

25 25

Vladimir Beus (Sarajevo, 30. 8. 2014)

Dragi Vlatko,

sa zanimanjem sam pročitao Tvoju autobiografiju bogatu ži-

votnim i radnim aktivnostima, zahvaljujem i čestitam Ti na

ovoj knjizi.

Srdačan pozdrav, Vladimir

Rastislav Dasović (Zagreb, 31. 8. 2014)

Ma bravo, čestitam na reakcijama, super, vidim da si čak i

Iliji Iviću poslao. Još jednom čestitam na reakcijama.

Pročitao sam jedan dio, kad pročitam sve, onda ću Ti više

napisati. Sad sam vidio da ima grešaka u imenima. Onu koju

si nazvao Zdenka, na onoj zajedničkoj slici, to je Marijanka

Suchi. Zdenka je ona tamnija cura do nje u prvom redu. U

Banovićima nije bila Nevenka, bakina kćer, već Anka. Ne-

venka joj je unuka. Teta Jozefina je podučavala Ranka Pavića,

a ne Rajka Pašića ili ne znam već kako si ga nazvao. Ne znam

zašto baku pišeš Anna s dva n.

Za sad toliko, čućemo se kad sve pročitam. Sutra idemo na

Krapanj, pa kad se vratim... Pozdrav. Rastislav

Almedina i Kasim Omičević (Sarajevo, 1. 9. 2014)

Dragi moj prijatelju Vlatko,

sa zadovoljstvom sam čitao Tvoju autobiografiju. Ima se iz

nje šta i lijepo i poučno pročitati. Puno je razloga za moje

zadovoljstvo, jer je to kapitalno djelo, ne samo za Tebe i

Tvoju uglednu porodicu, već i za niz Tvojih kolega, prijate-

lja, poznanika. Svakako i ja sam, da ponovim, puno uživao.

Mnogim ljudima, naročito mladim, može koristiti da nauče

26 26

iz „Autobiografije“ kako se i u teška i siromašna vremena,

krajem i nakon II svjetskog rata, može puno, puno postići i

ostvariti svoje ciljeve. I sam sam svjedok tih vremena, mogu

da svjedočim, jer pripadamo približno istoj generaciji, poti-

čemo iz istog zavičaja, išli smo u istu gimnaziju i bili obojica

đaci pješaci i putnici voza ćire. Puno čega nas je vezalo kroz

školovanje.

No, prije svega, iskrene čestitke na puno truda i strpljivosti

u pisanju i izdavanju ove knjige. I ovim djelom si dokazao i

pokazao vlastitim primjerom da samo upornost i puni anga-

žman na radu u ostvarivanju vlastitih ciljeva može davati re-

zultate i donijeti vlastito zadovoljstvo u životu. Sve to u svom

životu i radu možeš pokazati primjerom, a i Ti i porodica

možete biti ponosni na ovo djelo i sve ono što je u njemu

napisano. Dugo se poznajemo, znam da Te život nije mazio,

za sve si se morao radom izboriti, ništa Ti nije poklonjeno.

Poznajem i dio Tvoje porodice iz vremena srednjoškolskog

obrazovanja i uzimam sebi za pravo da to mogu reći i napisa-

ti. No, što je posebno zapaženo, nisi bio subjektivan i nisi se

posvetio samo sebi i samohvalisanju (samo ja i ja), već objek-

tivno i naslonjeno na pouzdane izvore o sebi i svojim kole-

gama, saradnicima, prijateljima, običnim ljudima, sve njih si

poštovao, pomagao kad je trebalo i kad si mogao, uvažavao –

naravno iskreno i koliko su zasluživali. Mada sam dosta toga

znao, ipak me je, sem Tvoga mašinstva i naučne profesije,

širina Tvoga angažmana prijatno iznenadila. Želim Ti neka

ovako i dalje ostane. U nadi i očekivanju da budeš zdrav i da

još dugo poživiš,

iskreno Tvoj Kasim

27 27

Živko Stikić (Beograd, 8. 9. 2014)

Dragi profesore Vlatko,

imao sam sreće da, poslije više godina, slučajno ponovo us-

postavimo kontakt i to u vrijeme kada se priprema promoci-

ja knjige s Vašom autobiografijom, te da je dobijem i proči-

tam, na čemu Vam posebno zahvaljujem, kao i na pozivnici

na promociju.

Dešava se da u životu upoznajemo uspješne ljude, čiji rad i

rezultate izuzetno cijenimo, kao što sam ja imao priliku da

budem Vaš saradnik, ali grandioznost Vašeg djela može se

sagledati tek kada se napiše u ovakvoj formi, što ste uradili,

s uobičajenim izuzetnim trudom i temeljitošću, kao u sva-

kom Vašem poslu. Vaše rezultate u nastavnim procesima i

naučno-istraživačkom radu pamte i prepričavaju mnoge ge-

neracije bivših studenata, a čitajući tekst Vaše autobiografije

ja sam se s posebnom sjetom prisjećao projekta Produktika,

kao najvećeg naučno-istraživačkog projekta u Bosni i Herce-

govini, koji je objedinio i usmjerio ogroman istraživački po-

tencijal ka multidisciplinarnim istraživanjima proizvodnih

sistema budućnosti, od tehničko-tehnoloških do socioloških

aspekata.

Na konferenciji Produktika 1992. prezentirani su mnogi zna-

čajni radovi, a ja želim da podsjetim na jedan prezentirani

rad mladih istraživača iz UNIS-Instituta, koji su uspjeli da:

- na novim CAD ranim stanicama u UNIS-Institutu, na-

bavljenim kroz ovaj projekt, ovladaju tehnikom 3D mo-

deliranja proizvoda;

- da prenesu fajlove projektovanih 3D modela na računar-

ski sistem na Mašinskom fakultetu, koji je radio pod dru-

gim operativnim sistemom, što je i bio zadatak – da se

realizuje prenosivost modela, a to bi u današnje vrijeme

28 28

moglo da se putem Interneta pošalje bilo gdje u svijet, i to

na radne stanice s bilo kojim operativnim sistemom;

- da u sistemu na Mašinskom fakultetu generišu NC kodo-

ve za izradu tih dijelova na CNC mašinama, koji bi se u

današnje vrijeme mogao distribuirati putem računarskih

mreža ili Interneta, ili čuvati u bazama podataka i

- da se na CNC mašinama u „Energoinvestu“ izrade ti di-

jelovi direktno iz generisanog koda, uz veliku nevjericu

majstora koji su rukovali tim mašinama (CNC strugom i

CNC glodalicom), da je to moguće.

U današnje vrijeme ovo su standardne procedure, ali u okviru

projekta Produktika to su uradili mladi istraživači 1991/92.

godine, a rad je prezentirala Nahida Čohodar, koju ste pome-

nuli kao izuzetnog studenta, a bila je i izuzetan i perspekti-

van istraživač, kao i Goran Ašonja i nekoliko drugih mladih

istraživača koji su tada radili u UNIS-Institutu na istraživa-

nju u području robotike i tehnoloških baza znanja za projek-

tovanje proizvodnih procesa i tehno-ekonomsku optimiza-

ciju protoka materijala – proizvoda kroz proizvodni proces.

U ratnim uslovima, imajući u vidu ciljeve projekta Produk-

tika i do tada dostignute rezultate, nastojali smo da održimo

na okupu istraživačke kadrove, da se sačuvaju nabavljena

istraživačka oprema i biblioteke, kao preduslov za efikasnu

poslijeratnu obnovu i revitalizaciju, što je poznati konfuči-

janski model koji su Japanci koristili prije više od 100 go-

dina. I u tim ratnim uslovima imali smo na okupu oko 120

istraživača, a posebno se sjećam Vašeg nastojanja da se održi

istraživanje u području telekomunikacija, kao oblasti koja će

donijeti najviše inovacija u narednom periodu, što se poka-

zalo tačnim i do današnjih dana.

29 29

Sjećanje na dvije kafe skuplje od plate koordinatora projekta

Produktika

Često pričam svojim prijateljima o ove dvije kafe, kada ste

došli u UNIS-Institut negdje 1993. godine. Blagajnica Vam

je kao koordinatoru Projekta donijela platu u bonovima.

Nakon završenih dogovora, rekli ste: „Sad, Živko, idemo na

kafu!“, jer se preko puta prostorija UNIS-Instituta u UNIS-u

na Marijin Dvoru nalazio bife. Rekao sam: „Profesore, za tu

platu ne mogu se popiti dvije kafe!“ i objasnio da su dvije

kafe dvije marke, a cijela plata je iznosila negdje oko 1,5 mar-

ku. Rekli ste opet da idemo na kafu, i tako smo s dvije kafe

1993. godine popili više od jedne mjesečne plate koordinato-

ra projekta Produktika.

Profesore, nažalost, više nema izvozno orijentisanih velikih

proizvodnih sistema, nema 10 istraživačkih instituta „Ener-

goinvesta“, gdje sam i ja stasao u IRCA, nema automatske

linije za obradu armatura s robotom UNIMATION koji smo

ugradili osamdesetih godina! To, po mom mišljenju, pred-

stavlja pravi razlog da ne idete u „mirovinu“, već da se anga-

žujete na okupljanju mladih istraživača koji će sada, u znatno

težim uslovima globalizovanog tržišta, raditi na podizanju

privrednog ambijenta Bosne i Hercegovine.

Posebno želim da Vam čestitam na izboru za redovnog člana

Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i što se

sada nalazite u društvu velikih ličnosti ovog vremena, kao

što su profesor Matić, profesor Hanjalić, profesorica Peruni-

čić i profesor Pašić, koje izuzetno cijenim.

Još jednom želim da izrazim veliku zahvalnost što sam imao

priliku da budem Vaš saradnik i da Vama, vašoj supruzi Gor-

dani, kćerki Lari, unuku Majklu i Larinom mužu, zaželim

zdravlje, sreću i uspjeh u daljem radu i porodičnom životu.

30 30

Živko, s porodicom.

31 31

Miloš Novaković (Australia, Brisbane, 9. 9. 2014)

Dragi profesore Vlatko,

s velikim zadovoljstvom sam pročitao Vašu knjigu „Od đaka

pješaka do akademika“. Veoma sam Vam zahvalan što ste mi

omogućili da prođem Vašim životnim stazama. Imali ste ve-

liku sreću da su Vaši roditelji, otac i majka, bili obrazovani

ljudi, a Vi najmlađe njihovo dijete. Sreća Vam se osmjehnula

i kada ste prvi put došli u Sarajevo s namjerom da se upiše-

te na fakultet, upravo u vrijeme kada je osnovan Tehnički

fakultet. Također imali ste sreću da Vam predaju profesori

Radosavljević i Maravić.

Posebno mi se dopala možda Vaša životna odluka da se na-

kon prvog susreta sa profesorom Gregorićem preselite i na-

stavite studije u Beogradu. Sve Vaše odluke bile su šahovske,

a naročito odluka da ostanete vjerni Sarajevu za vrijeme rata

i da zahvaljujući djelovanju u Krugu 99 prisustvujete mno-

gim događajima i upoznate mnoge izuzetne ličnosti.

Želim Vam uspješnu promociju knjige, u nadi da će sljedeće

izdanje biti štampano u mnogo većem tiražu i da će u drugo

izdanje također biti uključene i primjedbe Vaših kolega, pri-

jatelja i čitalaca ove zaista dobre autobiografije.

Veoma mi je žao što neću biti u mogućnosti da prisustvujem

promociji Vaše knjige. Srdačno, Miloš.

Predstavljanje knjige Sarajevo, 13. septembar 2014. godine

31

M

oram reći da sam bio posebno uzbuđen i prije, ali na-

ročito tokom predstavljanja moje knjige u Velikoj sali

Općine Stari Grad, iako sam se svim silama trudio da to ne

pokažem. Javno iznesena, više nego pohvalna mišljenja o

mojoj knjizi, pred mojom najbližom porodicom i mnogo-

brojnom publikom, izazvala su u meni ne samo ogromnu

radost, nego i erupciju lijepih emocija. A kad je, na samom

kraju, počela da govori moja kćerka Lara, kojoj je moja au-

tobiografija posvećena i koja je specijalno za ovu priliku sa

sinom, mojim unukom, doputovala iz Amerike, svoja osje-

ćanja jednostavno više nisam mogao da obuzdam. Suze iz

mojih očiju najbolje su pokazale šta osjećam.

Ali, Lara, očigledno, nije rasplakala samo mene. Samo dan

poslije moj prijatelj Ahmed Bosnić napisao mi je u svojoj

poruci: ... Prirodno, moralo se sve završiti emotivno i vjeruj

mi da sam i sam, sjedeći sa Slobodanom Stajićem u zadnjem

redu, spontano suzu pustio. Ali – za razliku od Tebe – ja sam

suze mogao i skriti, ali Ti nisi. Neka si ih pustio – pokazao si

da i akademici, koji su čitav život proveli s brojkama, formula-

ma, proračunima i matematičkim jednadžbama – imaju srce i

znaju biti samo očevi!

Kad je sve bilo zvanično završeno, dugo sam morao ostati za

stolom. Prilazili su mi brojni prijatelji, poznanici, ali i pot-

puno nepoznati ljudi, da mi čestitaju ili zamole posvetu na

kupljenoj knjizi. Usred te gužve mogao sam primijetiti dugi

red onih koji su, prethodno, u holu dvorane, kupili knjigu i

strpljivo čekali da stignu na red da im napišem posvetu. Ta

slika ostaće mi u trajnom sjećanju.

Evo šta je na toj, za mene nezaboravnoj svečanosti, rečeno o

mojoj knjizi:

33 33

PROMOTORI: Jovan Divjak, Hazim Bašić, Slavko Šantić, Željko Ivan-

ković – moderator, Vlatko Doleček, Miloš Trifković, Neven Kazazović i

Dubravko Lovrenović (sjedi u publici)

Dubravko Lovrenović

Autobiografija Vlatka Dolečeka izuzetno je zanimljiva, jer nije

standardno historiografsko štivo, kako smo već navikli na usta-

ljen ovoprostorni historiografski diskurs, prečesto monoton,

ideologiziran i viktimiziran; jednom riječju – vulgariziran.

Ovakav primjer je više nego dobro došao, jer razbija učmalost

postojećeg, uvriježenog tipa diskursa. Naime, uvijek je intere-

santno i korisno čitati o ljudima koji ne bježe od toga da „otkri-

ju“ sebe, drugu stranu „velike“ historije, onu na kojoj „stanuju“

ljudi s imenima i prezimenima, koje ta historija oblikuje i čini

ih takvima kakvi jesu. Ali, isto tako i historije koju oni, svojim

aktivitetom i inventivnošću, sami oblikuju, kojoj daju sadržaj

i formu sukladno vlastitom svjetonazoru. Ona je istovremeno

osobna pripovijest, ali i „džepna“ povijest jedne epohe – „du-

34 34

Dubravko Lovrenović za govornicom

gog“ dvadesetog stoljeća, koje je radikalno raskinulo s tradicio-

nalnom slikom povijesti i koje je čovjeka učinilo tvorcem takve

historije, koja mu se, a tako se čini, otima iz ruku. Upravo

zato, na cijeni dobivaju ovakve, osobne „historije“.

Neouobičajeno za čovjeka njegove struke, Doleček piše jed-

nostavnim stilom koji plijeni. Ima, naime, u njegovoj knjizi,

krcatoj raznim ličnostima i „likovima“, što ih je po raznoj os-

novi sretao, poniranja u samu suštinu stvari koje čine naše ži-

vote, stvari koje vidimo i koje se „podrazumijevaju“, ali koje

baš zato često previđamo. Dolečekova je knjiga, osim toga,

odraz autorove enciklopedijske izobrazbe, endemske pojave,

i to ne samo u tranzicijskim društvima kakvo je naše.

Zato ovu živopisnu knjigu, koja čitaoca naprosto „prikuje“

uz sebe, doživljavam kao vademecum. S moje tačke gledišta,

mogla bi nositi (pod)naslov: „Melem protiv monumentalne

historije“. Preporučio bih je tada i inače svima: svaki dan, na-

ročito nakon TV Dnevnika u 19 i 30 h, i uvijek kad nam se

35 35

zbog „historicizirane“ historije smuči život, a smuči nam se

više puta dnevno.

36 36

I na koncu, iako ga poznajem godinama, trebalo je da napi-

še ovu knjigu da bih, u cijelosti, shvatio kakva je to osoba.

Vlatko je, naime, po vokaciji znanstvenik, čovjek koji vjeruje

u znanstveno znanje, uvijek ozbiljan i uvijek duhovit, čovjek

koji oplemenjuje, koji stalno podsjeća na veličinu života. Ta-

kav je privatno, takav je i u svojoj knjizi: originalan, nepatvo-

ren, čisti antipod društvenoj klimi neoliberalizma koji, kao

na pokretnoj traci, proizvodi „svoga“, na sve adaptabilnog

etnoprimata, koji više vjeruje u brojke nego u slova i koji je

strast prema znanju zamijenio strašću prema imanju.

Stoga, čestitam akademiku Vlatku Dolečeku na knjizi, česti-

tam mu 75. rođendan (Na mnogaja ljeta), sretan i počastvovan

time što životni prostor dijelim s njim i njemu sličnim ljudima.

Hazim Bašić

Poštovani …

ličnost, oko koje smo se danas okupili u ovolikom broju, pro-

fesor dr. Vlatko Doleček, po drugi put u mom životu, uzroč-

nik je da osjećam pozitivnu tremu. Prvi put, bilo je to u vrije-

me mojih studentskih dana, kada sam pristupio polaganju is-

pita iz oblasti mehanike na Mašinskom fakultetu u Sarajevu.

Djelo o kojem je danas riječ, pored autobiografskog karak-

tera, predstavlja zapravo i svojevrsni dokument iz kojeg je

moguće iščitati i mnoge druge aspekte opisanog vremena.

Tako se, čitanjem ove knjige, može steći uvid u karakteri-

stike obrazovnog i naučno-istraživačkog sistema u Bosni i

Hercegovini u vremenu prije rata, u toku i nakon rata. Isto

tako, za navedene periode, čitalac može uspoređivati politič-

ke i društvene sisteme u BiH i regiji. Naravno, posebno želim

istaknuti da je moguće pratiti i razvoj Mašinskog fakulteta,

37 37

na kojem je prof. Doleček proveo čitav radni vijek. I kojem je

i danas vjeran.

38 38

Supruga Gordana Jovanović-Doleček

Osrednji učitelji pričaju, dobri objašnjavaju, superiorni de-

monstriraju, a veliki inspirišu. Poznajem mnoge kolege, rasu-

te po cijelom svijetu, koji rado i bez zadrške, ističu da su im

predavanja prof. Dolečeka bila inspiracija i poticaj da ne na-

puste Mašinski fakultet, da ga završe. Da nastave školovanje i

da se bave naučno-istraživačkim radom. Neki primjeri su na-

vedeni i u knjizi. Biti dobar učitelj, ima li plemenitije misije?

Poznata je izreka da ne možemo birati vrijeme u kojem smo

rođeni, ali zato možemo birati sebe u tom vremenu. Kako je

prof. Doleček izabrao sebe u turbulentnim vremenima koja

i danas traju, može se pročitati u knjizi koju danas promo-

viramo. Kroz kompletan rukopis proteže se jedna konstanta

– u raznim životnim situacijama prof. Doleček je imao vla-

stiti stav. Stav kojeg je znao i smio iskazati. Zapravo, o tome

kakvog je sebe on birao svjedočimo i svi mi. Činom svoga

pristustva ovdje.

Na koncu, želim baš danas, ovom prigodom, da se zahvalim

prof. Dolečeku, na odlično održanim i nezaboravnim preda-

vanjima. A vama se zahvaljujem na pažnji.

39 39

Miloš Trifković

Poštovani akademiče Doleček,

Cijenjeni posjetioci,

zadovoljstvo mi je da danas, kao dugogodišnji poznanik, pri-

jatelj i kolega, govorim na promociji autobiografskog djela

akademika Dolečeka „Od đaka pješaka do akademika“ ili

tačnije – sekretara OTN ANUBiH. Ne želim da ponavljam

ni ono što je o knjizi rečeno u samom djelu, niti ocjene i ko-

mentare dosadašnjih govornika. Ipak, ne mogu da se uzdr-

žim od dvije napomene.

Prva se odnosi na samo djelo. Način na koji je autobiografija

prezentirana i osobine priloga ne čine od ovog djela istorij-

sku građu u strogom značenju ovog pojma. Bez obzira na to,

siguran sam da je knjiga koja je pred nama sjajna ilustracija

uticaja istorijskih kretanja na pojedinca. Dolečekova autobi-

ografija na svojevrstan način oživljava istoriju i ne dozvolja-

va joj da zaboravi konkretnu individuu – pojedinca, dobrog

čovjeka i pregaoca.

Drugo zapažanje se odnosi na autora. Njegova autobiografija

je konkretan, otvoren i iskren dokument. Ona jasno pokazu-

je da se, i pored 274 naučna i stručna rada iz oblasti tehnike,

akademiku Dolečeku ne može staviti prigovor da je profesi-

onalno deformisani i usko orijentisani stručnjak. U pitanju

je svestrano angažirana individua, koja se podjednako dobro

snalazi i u tehničkim i u društvenim problemima. Na ovaj

način je najbolje demonstriran holistički pristup autentičnog

intelektualca jedinstveno shvaćenim problemima ovog svije-

ta i našeg društva. Zbog toga mi može biti oproštena neka-

dašnja zabluda da je profesor Doleček po osnovnom obrazo-

vanju politolog ili sociolog.

40 40

Prisutni u dvorani pažljivo prate izlaganja

Odgovor na pitanje ko je uticao na izloženo formiranje ova-

kve ličnosti najbolje daje sam autor u poglavlju „Velike i dra-

ge ličnosti“ (str. 285-295). Tu je, na prvom mjestu, akade-

mik Ivan Supek – fizičar i filozof. Ja bih dodao i književnik,

te društveno angažirani intelektualac. Na drugom mjestu je

akademik Bogdan Bogdanović – inženjer i umjetnik. I uz

ovu ličnost se slobodno mogu dodati atributi književnika i

političara, koji je zbog dosljednosti svojih humanih ideala

morao da emigrira iz domovine i grada kome je bio grado-

načelnik. Na trećem mjestu po sadržaju, ali ne i po značaju,

nalazi se akademik Radomir Konstantinović – književnik i

filozof. Njegove osnovne atribute iz knjige moramo dopuniti

još barem jednim – izrazito društveno angažiran književnik

i filozof.

Sve tri navedene ličnosti vežu neke zajedničke odrednice.

Među njima želim za ovu priliku da izdvojim multidiscipli-

narnost, istinski humanizam, suprotstavljanje nacionalizmu

i fašizmu te izrazito izraženu sklonost prema Sarajevu u nje-

41 41

govim najtežim danima. Upravo zbog toga su akademici Su-

pek i Bogdanović bili počasni članovi, a akademik Konstan-

tinović inostrani član ANUBiH. Zbog svega što sam naveo,

nije me začudilo kada je akademik Doleček izabrao upravo

te tri navedene ličnosti kao intelektualne i moralne miljokaze

svoga životnog puta.

Čestitam autoru i hvala na pažnji.

Slavko Šantić

Sticaj okolnosti učinio je da ovo što ću reći neće biti ni re-

cenzentski, ni kritički osvrt o ovoj knjizi, već sasvim lično,

emotivno kazivanje o njenom autoru.

Vlatka Dolečeka upoznao sam u ratu, krajem 1992. godi-

ne, kada smo osnivali Asocijaciju nezavisnih intelektualaca

KRUG 99. Do tada, vjerovatno, poznavali smo se na neki

drukčiji način – ja njega kao poznatog profesora Mašinskog

fakulteta i agilnog društvenog djelatnika, on mene kao novi-

nara „Oslobođenja“. Ali, pravo poznanstvo, koje je vrlo brzo

preraslo i u pravo prijateljstvo, a koje traje evo do danas, za-

počelo je tada, početkom rata, u KRUGU 99. Rat je, eto, „kri-

vac“ za naše prijateljstvo.

Posebno smo postali bliski i prisni saradnici kada je on, po-

lovinom 1995. godine, izabran za predsjednika KRUGA 99.

Sarađivali smo svakodnevno, u dogovaranjima, na sastanci-

ma, telefonom, u susretima s mnogim poznatim ličnostima,

na putovanjima, sve do kraja 2002. godine, kada je izabra-

no novo rukovodstvo KRUGA 99. Taj period i njemu i meni

ostao je, sasvim sigurno, obilježen kao posebna i nezaboravna

dionica naših života. Monografija „Naših deset godina“, koju

smo zajednički, zdušno, neumorno pripremali i objavili, uz

42 42

ogromne napore, ostaje ne samo kao dragocjeni dokument

o djelatnosti Asocijacije nezavisnih intelektualaca KRUG 99

43 43

Slavko Šantić govori na predstavljanju knjige

u tom periodu (1992–2002), nego i kao trajni pečat našeg

zajedničkog života i narastajućeg prijateljstva. Piše o tome

Vlatko i u ovoj svojoj autobiografiji.

Ali, da ostavim to po strani. Ljudi se mogu susretati godina-

ma i ne poznavati se, nikad se ne upoznati stvarno, ako to ne

žele ili nemaju neki neophodni, posebni instinkt za to. Ili,

ako im to okolnosti ne dozvole. Ta sumnja, ta bojazan kad

je riječ o Vlatku Dolečeku, proganjala me sve do nedavno.

Poznajem li ja njega zaista? Poznajemo li se mi zaista? Šta je

to naše prijateljstvo?

Sarađivao sam, više puta do sada, na nekim Vlatkovim struč-

nim tekstovima, člancima i knjigama, shvatio sam to kao

znak nekog njegovog posebnog povjerenja. Svakodnevni

kontakti su bili, prijateljstvo je postojalo, ali ona sumnja je

tinjala – poznajemo li se mi zaista?

44 44

A onda se, jednog dana, dok smo sjedili uz kafu u njegovom

omiljenom kafeu na Skenderiji, Vlatko otvorio, povjerio se.

45 45

Piše svoju autobiografiju! Zamolio me, možda me i nije za-

molio, možda je samo rekao da ja to treba da mu „uredim“.

To se, kao, podrazumijevalo.

Danima i mjesecima, više od godinu i po dana, čitao sam

(„sređivao“) tu njegovu buduću knjigu, njegovu autobiogra-

fiju. Zajedno smo svakodnevno rovili po tekstu, dogovarali

se, Vlatko je neprekidno dopisivao, pa smo izbacivali i do-

davali, mijenjali i slagali, lagano oblikovali, pisanom slikom,

njegov životni tok. Prebirao sam, tako, slovo po slovo, po

njegovom životu, od rođenja, pa, zaista, sve do trenutka dok

knjiga nije odštampana. I, svakog trenutka, čitajući njegov

nezgrapan, neliteraran, nepravopisni, inženjerski tekst, pitao

sam se – šta je on meni sada? Šta sam ja njemu sada? Pozna-

jem li ga sada zaista?

Zastao sam, zaprepašten, pred dva njegova životna detalja

– jedan iz djetinjstva, jedan iz njegovog akademskog posla-

nja. U djetinjstvu, tokom osnovne i srednje škole – prepje-

šačio je, od kuće do škole, i obratno – 32.000 kilometara, tj.

75% dužine ekvatora! Otuda i ono đak pješak. I ovo drugo:

na sarajevskom Mašinskom fakultetu, i na svim drugim bo-

sanskohercegovačkim mašinskim fakultetima, za 45 godina

neprekidnog rada, obrazovao je i ispratio u budućnost preko

16 i po hiljada diplomiranih studenata, asistenata, docenata,

vanrednih i redovnih profesora, doktora nauka! Čitav Vlat-

kov stvarni život je između toga, između ta dva kamena me-

đaša, ispisan u ovoj knjizi, kao poruka i pouka za sve one koji

je budu čitali, ako je budu znali pročitati!

I tek tada, dok sam „sređivao“ ovu njegovu knjigu, počeo

sam da stvarno upoznajem svog druga i prijatelja Vlatka Do-

lečeka. Od rođenja, pa do danas, detalj po detalj. Sada mogu

da zamislim čega se sve Vlatko uopšte nije sjetio, šta je sve

46 46

zaboravio, šta je sve namjerno izostavio iz ove svoje auto-

biografije, koga je još sreo i upoznao u svom dosadašnjem

47 47

životu, šta mu je ko još dobro ili loše učinio u životu, kome

je on sve dobroga učinio (jer ništa rđavoga on nikada i niko-

me nije mogao učiniti!), šta sve o njemu misle njegovi brojni

prijatelji i saradnici, šta oni koji ga ne vole (takvi, sasvim si-

gurno, ne podnose ovakve ljudske biografije!)?

Umišljajući sebi da ga, ipak, sada, poslije rada na ovoj knjizi,

dobro poznajem, zastajem pred neumitnim pitanjem – kako

se uopće može, na vlastitim leđima, u vlastitom životu, nositi

jedna ovako bogata, uzbudljiva, neprekidnim radom ispu-

njena životna biografija? Pitanje doista nije samo retoričko.

Jer, nije ovdje, u njegovom slučaju, nipošto riječ o bilo kakvoj

prekomjernoj ambiciji. A još manje o bezrazložnoj skromno-

sti. Rekao bih da je, prije i više od svega, sam život Vlatka

učio i uvjerio da se bez rada i napora ništa ne može ni postići,

ni imati. Uz to, dakako, njegov urođeni, nesvakidašnji talenat

i smisao za jezik i filozofiju brojeva, matematike, učinio je da

mu olakša put i kroz život i kroz obrazovanje. I da mu odredi

cilj i usmjeri ga ka tom cilju. Godinama se, tako, kod Vlatka i

jedno i drugo – nauk da se mora neprekidno raditi i urođeni

veliki talenat za jezik brojeva i čudesne izazove matematike –

samo pojačavalo, raslo, sabijalo u jednu zadivljujuću energi-

ju. Zato je i bilo moguće da Vlatko svoj život ispuni ovakvim

bogatstvom, ovakvim rezultatima.

Da dodam i ovo: Vlatkove ambicije, njegova odlučnost, nje-

govi napori, njegova neuništiva volja – ništa od toga nije bilo

neskromno, a najmanje površno i naivno. Vlatko je imao

(i ostvario!) viziju svog punog života, i ništa ga nije moglo

pokolebati da tu viziju ostvari – ni mukotrpno (ali lijepo!)

djetinjstvo, ni usamljenička borba za svoju ličnost (kroz rad i

učenje!), ni ratne tegobe, ni sva (ne mala, a često i prekomjer-

na) radna, akademska, politička i društvena opterećenja.

48 48

I šta još reći? Možda još samo to: ova i ovakva ličnost – Vlat-

ko Doleček, sa svim svojim beskrajnim ljudskim vrlinama – i

49 49

ovakva životna biografija mogu biti uzor svakome ko svoj ži-

vot posmatra otvorenih očiju i zdravog razuma. A da takvih

doista ima – dokaz je onih 40 generacija Mašinskog fakulteta

u Sarajevu, onih 16 i po hiljada Vlatkovih nekadašnjih stu-

denata s fakulteta u Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru, Zenici,

Tuzli i Bihaću. Ogromna je Vlatkova zasluga za sve ono što

su postigli u životu. Mnogi od njih, baš zato, nisu zaboravili

da mu iskažu svoju duboku zahvalnost i sačuvaju trajno po-

štovanje prema njemu.

Čitaoci ove autobiografije sigurno će morati biti fascinirani

impresivnom profesorskom i ukupnom radnom biografijom

i veoma obimnom bibliografijom knjiga i stručnih radova

Vlatka Dolečeka, pedantno izloženim u ovoj knjizi.

A kada je, septembru 2008. godine, na Mašinskom fakultetu

u Sarajevu upriličen svečani ispraćaj profesorâ koji odlaze u

penziju, Vlatko se, u maniru neumornog radnika i kreatora,

povodom toga, zahvalio dekanu Mašinskog fakulteta profe-

soru dr. sc. Ejubu Džaferoviću na biranim riječima i dodao:

„Hvala što ste rekli da idem u penziju, jer ja nikako neću da

idem u mirovinu“. Time je jasno naglasio da samim činom

odlaska u penziju ne namjerava da prestane da radi.

Pa, zaista, i danas, kad je nastala ova knjiga, Vlatko Doleček

ne prestaje da radi, mada, ipak, u nešto manjoj mjeri – anga-

žovan je u nastavi na postdiplomskom i doktorskom kursu, a

kao emeritus i pri obradi i odbrani magistarskih i doktorskih

teza. I smišlja nove projekte ili već ispisuje svoje nove knjige.

Pouzdano znam da su robotika i obnovljivi izvori energije

oblasti kojima je trenutno okupiran.

Čini mi se veoma važnim to što je izdavač ove knjige takva

organizacija kakva je „Obrazovanje gradi BiH“. Doista nije

mogla biti bolja i ljepša veza između jedne fantastične obra-

zovne misije kakvoj je ova organizacija posvećena i jednog

50 50

praktičnog i uzbudljivog primjera kako neprekidno obrazo-

vanje i uporan rad stvaraju čovjeka dostojnog svakog pošto-

vanja.

Pa da, na kraju, kažem još i ovo.

Bila mi je velika čast da učestvujem o oblikovanju ove knjige.

I ne krijem svoje najiskrenije zadovoljstvo što sam imao pri-

vilegiju da na ovakav način simbolično „prođem“ kroz ovaj

bogat, uzbudljiv i častan život akademika Vlatka Dolečeka,

dobrog i dragog druga i velikog, iskrenog prijatelja. Hvala

vam na pažnji.

Jovan Divjak

Poštovane dame i gospodo, pozdravljam vas u ime Udruženja

„Obrazovanje gradi BiH“ koje je izdavač knjige akademika

Vlatka Dolečeka „Od đaka pješaka do akademika“ i poseb-

no prisutne članove Udruženja koji učestvuju u organizaciji

predstavljanja ove knjige.

Knjiga Vlatka Dolečeka zasigurno zaslužuje poznatijeg i ve-

ćeg izdavača od Udruženja koje, inače, već dugi niz godina

podržava mlade pripovedače i pesnike da javnosti predstave

svoje prve knjige, knjižice.

Gospodina Dolečeka bliže sam upoznao u vreme dok je bio

predsednik Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99,

zbližili smo se i postali prisni već duži period. Kada je ot-

počinjao rad na izradi svoje biografije, rekao mi je: „Izdavač

može biti samo Udruženje ‘Obrazovanje gradi BiH’ , jer ono

što radi je u biti ono što sam i ja radio čitavog života. Uče-

stvuje u obrazovanju djece i mladih koji su sadašnjost i bu-

dućnost Bosne i Hercegovine!“

51 51

Imao sam priliku da, zajedno sa Slavkom Šantićem i auto-

rom, „zagrebem“ po napisanom tekstu i od „prve“ spoznam

52 52

Dio dvorane pred početak promocije

da je autobiografija odlična alatka za svakoga kome je zna-

nje životni cilj. Znanje nije u topuzu, ono je u obrazovanju i

nauci od prvačića (od đaka pešaka) do najvišeg obrazovnog

stupnja (akademika) i celoživotnog učenja.

Udruženje „Obrazovanje gradi BiH“ je veoma ponosno što

se na koricama nalazi njegov znak, a u impresumu piše da je

izdavač.

Inače, verujem da Vam je poznato da Udruženje ove godine

obeležava 20 godina postojanja (1994–2014) i da je u tom vre-

menu stipendiralo 5400 dece i mladih žrtava rata, invalidne,

talentovane, dece romske nacionalne manjine i dece u soci-

jalnim potrebama, a vrednost stipendija iznosi 2.400.000,00

EUR. Otprilike ista suma izdvojena je za školsku opremu,

odeću, obuću, letovanja i zimovanja (u 18 evropskih i vane-

vropskih zemalja) i hranu. Ipak, ono što je u svemu najbitnije

53 53

deci i mladima – pružamo im ono što im nedostaje u poro-

dici i školi.

Autor knjige „Od đaka pješaka do akademika“ sam je snosio

troškove štampanja, a Udruženju je darovao 200 knjiga, či-

jom ćemo prodajom obezbediti sredstva za nove stipendije.

Zato vas pozivam da i vi učestvujete u kupovini, cena je 20,00

KM, i tako obezbedite stipendiranje dvoje dece.

Gospodine akademiče, hvala vam za humani, filantropski

rad, jer je to potvrda Vašeg životnog opredelenja. Ova knjiga

je zlatna alatka koja kazuje kako se može uspeti u životu.

Lara Doleček

Mnogi od vas znaju Vlatka Dolečeka iz druge perspektive, kao

kolegu, kao profesora, kao akademika, a ja sam imala sreću da

to bude moj otac.

Sva djeca misle za svog tatu da je on najbolji Tata. No, ja mogu

da kažem da je rijetko naći takvog požrtvovanog i nesebičnog

oca, koji je uvijek bio moj uzor i u najtežim trenucima bio

spreman da mi pomogne.

Danas smo imali priliku da čujemo nekoliko interesantnih de-

talja iz njegove autobiografije.

Ja bih sada željela da s vama podijelim jednu našu davnu pri-

ču, koje se Tata možda i ne sjeća, a koje se ja jako dobro sjećam.

U teškim ratnim godinama ja sam kao izbjeglica završavala

maturu na Matematičkoj gimnaziji u Beogradu, a Tata je tada

bio u Sarajevu. Zbog ratnih okolnosti, komunikacije su bile

ograničene. Dok su mnoge moje školske drugarice razmišljale

kako da se obuku za matursko veče, ja sam znala da nemam

para za lijepu haljinu. Moj Tata je, samoincijativno, znajući

da čekam maturu, našao načina da mi pošalje pare za haljinu,

54 54

iako on sam u Sarajevu nije imao ni šta da jede. To je samo

jedan mali primjer njegove dobrote, a takvih je bilo mnogo.

I ja znam da se nikad za takve gestove neću moći odužiti.

Tata, hvala Ti za sve!

Dok mama Lara veoma emotivno govori, čime je izazvala suze u očima

mnogih prisutnih, njen mali sin se smije, jer još ne zna o čemu se radi.

55 55

*

Jasmina Hrnjica, studentica postdiplomskog studija na Ma-

šinskom fakultetu u Sarajevu, na promociji je pročitala jedan

odlomak iz knjige „Od đaka pješaka do akademika”.

„Promašeni“ ljudi

Saradnju s Beogradskim krugom intelektualaca ostvarili smo

još u toku rata, a kada je rat prestao, zahvaljujući profesoru

dr. sc. Miladinu Životiću, ta se saradnja i pojačala. Tako je

grupa članova Kruga 99, Foruma građana Tuzle i Srpskog

građanskog vijeća od 31. januara do 10. februara 1996. go-

dine boravila u Saveznoj republici Jugoslaviji (Srbija i Crna

Gora). Posjeta je uslijedila na poziv Beogradskog kruga, s ko-

jim su tuzlanski i sarajevski intelektualci sve vrijeme rata u

BiH i opsade Sarajeva održavali veoma prisne veze.

Tokom boravka u SRJ posjetili smo Beograd, Novi Sad, Su-

boticu, Pančevo, Kragujevac, Novi Pazar, Podgoricu, Cetinje,

56 56

Jasmina Hrnjica čita odlomak iz knjige; desno od nje je Senad Golić,

koji je na promociju došao u invalidskim kolicima.

57 57

Budvu i Kotor. U svim ovim gradovima, a posebno u Be-

ogradu, održan je veliki broj susreta s organizacijama gra-

đanske i demokratske orijentacije, antiratnim grupacijama,

opozicionim krugovima, medijima, izbjeglicama i brojnim

građanima.

Kao članovi Kruga 99, Foruma građana Tuzle i Srpskog gra-

đanskog vijeća dali smo, tokom boravka u SRJ, veliki broj

intervjua za nezavisne medije i učestvovali na veoma posje-

ćenim tribinama, na kojima se otvoreno i glasno raspravljalo

o uzrocima i posljedicama agresije na BiH.

Krug 99 predstavljali su: profesor dr. Vlatko Doleček, Sead

Fetahagić i Slavko Šantić; Forum građana Tuzle: Vehid Še-

hić, Nikola Panjević, dr. Nada Mladina, dr. Ante Raos, Željka

Rička, dr. Verica Vukotić, a Srpsko građansko vijeće Mladen

Pandurević i Ratomir Jovičić.

Iz jednog posebnog, ličnog, razloga, ova posjeta trajno će mi

ostati u sjećanju. Na putu za Beograd preko Tuzle, došli smo

na granicu između Hrvatske i Mađarske u mjesto Donji Mi-

holjac. Da bismo ušli u Srbiju, morali smo napraviti „bajpas“

preko Mađarske i sa sjevera ušli smo u Vojvodinu. Dozvolu

za ovu našu posjetu profesor Životić je morao obezbijediti

direktno preko kabineta Slobodana Miloševića.

Kad smo došli na granicu u Donji Miholjac, uzeli smo je-

dan taksi, koji nas je prevezao preko Mađarske do ulaska u

Vojvodinu. Na putu kroz Mađarsku razgovarao sam malo s

vozačem taksija i saznao da je iz Donjeg Miholjca. Pitao sam

ga da li, možda, poznaje Mirka Lončara, koji je bio jedan od

mojih prvih učitelja u osnovnoj školi u Foči kod Doboja. Re-

kao mi je da ga dobro poznaje, jer se njegova supruga djevo-

jački prezivala Lončar. Još mi je ispričao da je služio vojni rok

u JNA prije rata baš u Sarajevu, da mu je tamo bilo lijepo i da

je u Sarajevu imao i djevojku. Dodao je da je pažljivo preko

58 58

TV pratio ratna zbivanja u Sarajevu i u jednom momentu

me zapitao: „Pa, kakvi su to tamo ljudi, gospon Vlatko, kad

su sve te strahote mogli da prežive?“ Odgovorio sam mu vrlo

kratko: „To su sve promašeni ljudi.“ Bio je malo iznenađen

takvim mojim odgovorom i dodao: „Pa, molim vas, gospon

Vlatko, nemojte tako.“ Onda sam mu objasnio da su u ratu

svi ljudi bili gađani, a preživjeli su samo promašeni. Tek tada

je shvatio šta sam htio reći i samo je dodao: „Strašno!“

Gordana Alibašić

Pozdravljam profesora Dolečeka, te sve prisutne.

Ja sam bila studentica na Mašinskom fakultetu u Zenici, gdje

je profesor Doleček predavao predmet Oscilacije. Dozvolite

mi da se prisjetim tog perioda i profesorovih predavanja.

Kako je profesor Doleček bio vrlo angažiran na mnogim po-

ljima, a to je značilo manjak vremena, predavanja smo uvijek

imali u tzv. blok nastavi. To znači da je profesor zakazivao

predavanja subotom, a ponekad i nedeljom, od 8 ujutro do

16 sati, a dešavalo se da traje i duže. Mašinski fakultet u Ze-

nici je htio održati što viši nivo nastave te je godinama anga-

žirao profesora Dolečeka. Kad se ovako ispriča, mogli biste

pomislili da je to bilo na štetu studenata. Međutim, profesor

nije zapisivao prisutne. Na prvom času nam je rekao da neće

zapisivati te ko misli da mu predavanja trebaju, neka dolazi

kada budu zakazana. Vjerujem da ne trebam napominjati da

su oscilacije bile najteži predmet na trećoj godini. Na prva

predavanja je došlo nekih pola studenata s tadašnje treće go-

dine. Ja sam bila jedan od onih studenata koji su redovno

dolazili na sva predavnja, jer bih na taj način razumjela temu,

pa mi je poslije bilo mnogo lakše učiti. Iako je bilo za očeki-

vati da će do kraja prvog bloka predavanja nakon svake pauze

biti sve manje studenata, stanje je bilo suprotno. Profesor je

59 59

uspio tako zainteresirati studente za tematiku koju nije lako

predstaviti kao zanimljivu, pa studenti ne samo da se nisu

razišli nego su se i oni iz studentskog kluba pridružili pre-

davanjima. Poređenja koja je profesor pravio te šale koje bi

prepričavao u pauzama između tema koje je prezentirao, bile

su toliko zanimljive da se na sljedećem bloku pojavilo daleko

više studenata. Slobodno mogu reći da su to bila najposjeće-

nija predavanja, iako su se događala vikendom, iako profesor

nije zapisivao, iako su trajala po 8, a nekada i 10 sati i pored

toga što oscilacije kao nauka nisu baš interesantne same po

sebi za većinu studenata. Profesor ih nikada nije prezentirao

kao suhu teoriju, nego bi ih uvijek obogatio primjerima iz

prakse, zagonetkama, dosjetkama i šalama.

Spomenuću kako je izgledao jedan ispit. Uvijek je bio subo-

tom. Počinjao bi u 8 ujutro i sastojao se iz tri dijela. Prvo

su bila tzv. blic pitanja. Ona su bila eliminatorna. Dvadeset

kratkih pitanja koja moraju imati kratke, ali suštinske odgo-

vore. Profesor Doleček čita pitanja, mi samo pišemo odgovo-

re. Poslije dvadesetog pitanja predaju se odgovori s imenom

i prezimenom na vrhu. Studenti izlaze i imaju pauzu od pola

sata. Nakon pola sata svi ulaze u učionicu i profesor čita koli-

ko ko ima bodova. Oni studenti koji nisu ostvarili 10 bodova

napuštaju ispit.

Drugi dio ispita se sastojao od zadataka. I on je bio elimi-

natoran. Profesor bi podijelio ispisane zadatke po grupama.

Zadaci su se radili najmanje tri sata. Nakon isteka vremena

predali bi se zadaci i uslijedila bi pauza od 1-2 sata, koliko je

bilo potrebno da profesor pregleda zadatke.

Opet bismo svi ušli i profesor bi čitao ko ima koliko bodova

i dijelio nam papire. Ako bismo imali primjedbi, mogli smo

ih odmah reći profesoru i razjasniti dileme. Profesor je uvijek

60 60

bio otvoren za diskusiju, jer često se jedan zadatak mogao

riješiti na više načina. Rezultat je naravno bio bitan, ali je i

61 61

postupak rješavanja trebao biti tačan. Ako se ne bi došlo to

tačnog rezultata zbog sitne greške, ipak bi se bodovao i tačan

proces rješavanja zadatka.

Sretnici s 50% bodova i više ostali bi na trećem dijelu, gdje

se provjerava kako je naučena teorija, usmeno, na tabli. Svat-

ko bi dobio najmanje tri pitanja. Svi studenti bili su prisutni

i ponavljali ili učili slušajući kolege dok odgovaraju. Ovo je

bio jedan od dva ispita s kojeg sam izišla, a da sam više znala

nego kada sam započela ispit.

Fakultet sam napuštala u kasnim popodnevnim satima nika-

da umornija, ali ni sretnija, ni zadovoljnija.

Profesore, mnogo su nam značila ne samo vaša predavanja

nego i ispiti i vjerujte mi da ogromna većina studenata dijeli

moje mišljenje.

(Ovaj tekst bio je namijenjen da se pročita na promociji, ali iz

tehničkih razloga to nije učinjeno, zbog čega se Gordani Aliba-

šić iskreno izvinjavam.)

Dvije poruke pročitane su na promociji

Prof. dr. Drago Blagojević (Banja Luka, 29. 8. 2014)

NAD RUKOPISOM KNJIGE

„AUTOBIOGRAFIJA“ VLATKA DOLEČEKA

Dugo sam dvoumio o naslovu ovog mog kratkog osvrta na

jednu knjigu koju čovjek velikog opusa piše o sebi, a namije-

njena je drugima. Kao akter Vlatkove generacije, u Državnoj

realnoj gimnaziji Doboj do male mature, pa i kasnije, uveliko

mogu potvrditi autentičnost navedene faktografije. Jedan na-

62 62

dasve aktivan i produktivan život, koji se odvijao u prostoru

na kome su egzistirale 4 države, prikazan je jednostavnim

„narodskim“ stilom i jezikom. Sam naslov knjige, u afirma-

tivnom smislu, asocira na kod nas poznatu izreku „od igle do

lokomotive“.

Knjiga je metodološki formulisana kao hronološki niz doživ-

ljaja, u korelaciji s bitnim društvenim događajima date epo-

he. Stoga knjiga predstavlja djelo ranga iznad autobiografije.

Njenu pravu vrijednost procjenjivat će sadašnje mlade i bu-

duće generacije, kao i nepristrasni istraživači koji budu radili

na valorizaciji društvenih sistema na ovim prostorima, doga-

đaja i vremena velikih uspona i kataklizme koja se odigravala

pod okriljem demokratskih promjena, tranzicije i liberalnog

kapitalizma.

U knjizi je autor zadržao nužnu konsekventnost svoje profe-

sije, prilaganjem autentičnih dokumenata za bitne događaje,

te tako postavio visok prag za knjige ovakvog žanra. Kao slo-

bodoumni intelektualac, za neke opservirane događaje daje

svoju ocjenu i stav, o čemu se čitalac može ili neće složiti, ali

autor na kraju knjige nudi svoje daljnje aktivnosti. Moguć je

širok raspon ocjena ove knjige: od lijepo ispričane i bogato

dokumentovane jedne životne storije, do fundamentalnih

poruka životne zbilje, kao podsticaj mladima, nastavnicima

i roditeljima za radna pregnuća i vjeru u afirmaciju pravih

ljudskih vrijednosti. Stoga knjiga zaslužuje svoje mjesto na

policama svih biblioteka.

Na kraju, jedno moje prisjećanje. U knjizi autor navodi ak-

tivnosti grupe univerzitetskih nastavnika iz BiH na pisanju

udžbenika Elastostatika I i II, u čemu sam participirao i ja.

Nakon podjele poglavlja za pisanje priloga, postavilo se pita-

nje jezika u budućoj knjizi. Odmah je usvojen moj prijedlog

63 63

da svaki autor piše na svom jeziku. Konačan rezultat je bio da

se po jeziku često nije mogla prepoznati nacionalnost auto-

64 64

ra, a knjige su donijele niz inovacija u univerzitetskoj nastavi

ove naučne discipline.

Muhamed Ćatić (Kuala Lumpur, 23. 8. 2014)

Postovani dr. Doleček,

puno Vam hvala! Sa zadovoljstvom sam detaljno „prelistao“

knjigu na letu od Dubaija do Kuala Lumpura. Iako namje-

ravam da knjigu u cijelini pročitam, već sam uočio nekoliko

ugodnih i korisnih informacija:

1. Rođeni smo u istom gradu...

2. Na strani 114 nalazi se slika Vašeg pokojnog oca u druš-

tvu sa Zvorničanima pored Drine iz 1939! Prepoznao sam

Avdu Fidahića-Dundula (prvi sdesna sjedi na travi). On

je od 1945. igrao u zvorničkoj „Drini“ zajedno s mojim

ocem; poslat ću sliku njegovom sinu dr. Hilmi Fidahiću,

koji živi u Tuzli.

3. Događaj s Mišom Brozom tokom služenja u JNA mi je

vrlo interesantan i, kako rekoste, govori o Titu kao ocu i

lideru. S Mišom sam blizak prijatelj, pa ću mu proslijediti

knjigu.

4. Oduševio me projekat PRODUKTIKA... Kada ćemo u na-

šoj BiH ponovo pokrenuti takav projekat, koji je okupio

1000 istraživača, a danas (2014) čitam da profesori s Uni-

verziteta u Sarajevu (s pravom) štrajkaju!

5. Drago mi je da ste knjigu posvetili Lari, za koju ste mi

rekli (kada smo se sreli na jednoj sjednici Upravnog od-

bora Fondacije Piramida Sunca) da je profesor na UCLA...

Tamo je moj sin Din završio treću i idućeg mjeseca na-

stavlja u četvrtu godinu studija Materials Science and En-

gineering.

65 65

6. Respektujem Vaš stav iznesen na strani 254 vezano za Vaše

članstvo u Upravnom Odboru Fondacije. Ali sam iskreno

očekivao da ćete ne samo više nego i afirmativnije i s više

optimizma pisati o tom projektu koji, po mom ubjeđenju,

ne samo mijenja drevnu istoriju nego ima veći ekonom-

sko-razvojni te naučni potencijal za sadašnju BiH nego

bilo koji projekat posljednjih 25, a vjerovatno i narednih

25+ godina...

Lijepi pozdravi iz Kuala Lumpura,

Muhamed Ćatić

Nove poruke (Nakon predstavljanja knjige)

59 59

Ahmed Bosnić (Sarajevo, 14. 9. 2014)

Dragi Vlatko,

jučerašnjom promocijom Tvoje knjige usrećio si sve nas koji

Te poštujemo i volimo. Bila je to promocija kakvu do sada

nisam doživio.

A prisustvo kćerke i unuka samo je doprinijelo da sam se

osjećao kao član Tvoje obitelji. Prirodno, moralo se sve za-

vršiti emotivno i vjeruj mi da sam i sam, sjedeći sa Sloboda-

nom Stajićem u zadnjem redu, spontano suzu pustio. Ali – za

razliku od Tebe – ja sam suze mogao i skriti, ali Ti nisi. Neka

si ih pustio – pokazao si da i akademici koji su čitav život

proveli s brojkama, formulama, proračunima i matematič-

kim jednadžbama – imaju srce i znaju biti samo očevi!

Svako dobro,

Ahmed

Ivan Cvitković (Sarajevo, 15. 9. 2014)

Vlatko,

iskrene čestitke na onako lijepoj promociji (kako i ne bi bila

lijepa kad si u publici imao najmlađeg navijača!).

Nisam mogao sačekati da Ti stisnem ruku, jer se nisam naj-

bolje osjećao. Nakon svih gužvi oko sahrane Majke i uzbuđe-

nja, moje se zdravstveno stanje pogoršalo.

Moja Špela je snimila feštu za HRT i reče mi da je to poslala

za emisiju „Pogled preko granice“ (emitira se valjda pone-

djeljkom prije podne, ali nisam siguran).

60 60

Lijep pozdrav Tebi i Tvojima,

Ivo

61 61

Lazo Uzelac (Australija, Perth, 20. 9. 2014)

Kada smo se sreli nakon mnogo godina u Doboju i poslije

dugog druženja i evociranja uspomena, Vlatko mi je rekao

da će napisati autobiografiju. Vjerovao sam da hoće, jer sve

što je zacrtao u životu, on je i ostvario. Ujedno sam mu obe-

ćao da ću doći na promociju njegove knjige ma gdje god bio.

Pošto živim u Australiji, isplanirao sam da prisustvujem sve-

čanom činu zajedno sa suprugom i toga dana specijalno smo

došli iz Beograda u Sarajevo.

Promocijom smo bili oduševljeni, kao i moji prijatelji koji su

također bili prisutni. Sljedećega dana čuli smo se telefonom.

Upitao me za utiske. Našalio sam se s njim i rekao da nisu

dobri. Bio je zatečen i upitao me zašto? Odgovorio sam mu

ne da su utisci dobri nego da su odlični, zapravo izvanredni!

Sve je bilo vrhunsko. Ambijent, autor, njegova porodica, pu-

blika. Promotori su bili sjajni!

Bilo je puno emocija, a njegova kćerka, koja živi u Americi,

rasplakala je čitav auditorij. Pa i moje muške suze su potekle

ovom prilikom. Mada je sama autobiografija rekla mnogo o

njegovom životnom putu, uzimam sebi za slobodu da napi-

šem nekoliko riječi.

Vlatka sam sreo na ferijalnoj praksi u „Trudbeniku“ u Dobo-

ju. Bila je to grupa studenata iz Beograda, Sarajeva, Varšave.

Vladimir Poljak, Stefan Poljak, Vlatko, Rašid i ja Bosanci. Od

Vladimira sam mislio da je neki Bosanac, a od Vlatka da je

Poljak. Jedva smo čekali da se završi radno vrijeme da bi-

smo se prepustili ljepšim aktivnostima. Nešto smo naučili.

Kao svim mladim ljudima, nije nam teško bilo naći zabavu.

U „Trudbeniku“ smo uspjeli da pravimo i dobar liker, jer smo

imali dobru laboratoriju.

62 62

Svidio mi se na prvi pogled, mada smo dijametralno različiti

tipovi. Uvijek je bio ozbiljan, uspravan, uredan. Na prvi po-

63 63

gled ostavljao je pomalo utisak arogancije. Međutim, nakon

kratkog vremena došao sam do spoznaje da se ispod te nao-

ko arogancije krije jedan sjajan momak. Jedna divna duša i

čovjek pun dobrote, pun ljubavi i poštovanja za sve ono što

ga okružuje. Nesebičnost i povjerenje, spremnost da se po-

mogne i onda kada ta pomoć nije tražena su vrline koje ga

krase od mladih dana do današnjeg dana.

Njegov životni put je bio u stalnom usponu. Taj put je sam

trasirao. Njemu nije trebao niko dolaziti na roditeljske sa-

stanke. Nije ga trebalo nadzirati. Bilo mu je teško, ali je sve

teškoće stoički podnosio. Nikada se nije žalio i prema postav-

ljenom cilju grabio je neprikosnoveno hrabro i ostvarivao ga.

Priroda ga je obdarila izuzetnim pamćenjem. Sjećam se da

mi je jednom pomagao da spremim ispit iz matematike. Za-

dao bi mi nasumice zadatak iz zbirke zadataka. Dok sam se

ja pismeno natezao da riješim zadatak, on ga je napamet rje-

šavao i čekao me s rezultatom. Često me vraćao da uradim

ponovo, jer mi rezultat nije bio tačan. Moja buduća supruga

me zadirkivala: kako to da on bolje uradi napamet nego ja

pismeno? Na to bih joj odgovorio: Pusti ga, vidiš da je čovjek

otkačen!

Vlatko nije bio štreber. On je umio sjajno da se druži. Jed-

nom prilikom ostalo mi je bilo nešto ispita i došao sam da

ih polažem. Našao sam se s njim. Vidio je da sam se nešto

snjonjio. Upitao me šta je problem. Spavanje. „Evo ti klju-

čevi, a klopu ćeš zaraditi jer ćeš donositi hranu. Dolazim s

društvom na preferans.“ Bio je to vikend. U društvu je bio

i legendarni Pero Glavonja, koji je igrao karte boli glava. Ja

sam u drugoj sobi spremao ispite, a povremeno sam obilazio

družinu. Nakon neprospavane noći, Vlatko ih je oderao. Pri-

sjetio sam se instrukcija iz matematike i došao do zaključka

da s Vlatkom nije pametno igrati preferans.

64 64

Jednom prilikom pošli smo negdje u čaršiju. Sretne nas jedan

njegov student i nešto ga pita. „Sačekaj malo, sad ću ja“ –

kaže mi. Nakon dužeg čekanja odem da vidim šta je s njim,

kad tamo, oni vrijedno rješavaju neki zadatak iz dinamike.

Mada uvijek ozbiljan, zna da bude veoma zabavan. Čudno je

sa strane gledati. Sjedi društvo i hvata se za stomak od smije-

ha, a on kao za katedrom priča dogodovštine i šale.

Pred kraj mojih studija Vlatko mi je kumovao. Bili smo mi

pomalo čudna vesela družina. Mlada, ja i dva kuma. Jedan

proćelav, drugi ćelav! U jednom momentu izgubi nam se

kum Meho. Vlatko ga je pronašao kako nekoj bakici piše mo-

lbu. Pošto sam ja imao tremu, Vlatko me ohrabri. „Ne boj se,

kume, kome sam ja kumovao, nije se dugo održalo! Jednom

sam kumovao dvaput!“ Kod mene je imao maler. Održalo se

50 godina i još drži.

Nakon studija on je nastavio s naukom, a ja sam otišao u

privredu. Susreti su bili rjeđi, ali uvijek srdačni. Nakon krat-

kog pozdrava, obično sam ga pitao: „Kakvu si sad ‘pizdariju’

napravio?“, što je značilo: šta ima novo kod njega. Odgovor

je bio – docent, vanredni profesor, profesor, dekan ili neki od

mnogih njegovih naučnih radova.

Ovo nekoliko riječi o Vlatku je samo mali pokušaj da se malo

više kaže o njemu. On je oličenje poštenja, pravednosti, do-

brote. U našem narodu postoji pravi izraz. On je ljudina!

Njegovu autobiografiju preporučio bih svoj siromašnoj djeci

da spoznaju da i za njih ima načina da se uspije u životu.

Preporučio bih je djeci bogatih roditelja, da je uzmu za pri-

mjer i da ne ćerdaju uslove koje imaju, nego da ih racionalno

iskoriste.

65 65

Preporučio bih je roditeljima da odrasle sinove ne vode na

upis u školu ili na odsluženje vojnog roka. Naročito bih je

preporučio prosvjetnim radnicima kao primjer pravog pe-

dagoga.

Na kraju osjećam veliku čast i veliko zadovoljstvo što pozna-

jem ovakvog čovjeka. Čovjeka, od koga možeš korisno čuti i

mnogo naučiti.

Moshe Altarac (Izrael, 7. 10. 2014)

Dragi prijatelju Vlatko,

kao prvo, iskreno se zahvaljujem na poklonu knjige s posve-

tom. Nisam Ti se javio odmah po povratku, jer sam sa za-

dovoljstvom čitao Tvoju autobiografiju, što se kaže „od prve

do zadnje stranice“. Znao sam za Tvoj izraziti talenat i čvrsti

karakter. Sada znam još više. Iako sam bio student koji se

provlačio iz jedne u drugu godinu studija, uvijek s ponosom

naglašavam da sam studirao s generacijom Dolečeka i Leki-

ća. Njega sam poznavao još iz škole, išli smo u isti razred i

zajedno maturirali. Posljednji put smo se sreli na proslavi 50

godišnjice mature. Nažalost, to je bio naš posljednji susret.

Tvoja autobiografija je istinit primjer kako se preko trnja do-

lazi do zvijezda (per aspera ad astra). Zaista si postigao mno-

go i upoznao drage prijatelje. Slavko Šantić je u napomeni

Tvoje autobiografije veoma osjećajno, kako to može samo

pjesnička duša i iskreni prijatelj, opisao vaš zajednički rad

na ovoj knjizi. Ja ne znam tako da izrazim svoja osjećanja, ali

ih duboko osjećam. Živjeli smo i rasli u vremenu kada su i

veliki talenti, pored svog stručnog usavršavanja i nesebičnog

prenošenja znanja drugima, morali učestvovati u dnevnoj

politici. Nažalost, dio talenta se topio u političkoj entropiji.

66 66

Često sam se podsjećao odgovora velikog naučnika Einstei-

na kada su mu, po osnivanju države Izrael, ponudili počasno

67 67

mjesto prvog predsjednika države. Čovjek, jevrejskog porije-

kla, koji je svojim talentom učinio mnogo u nauci, skromno

je odbio ponudu: „Velika vam hvala na počasti koju mi uka-

zujete, ali ja želim da se bavim samo onim u što se bar malo

razumijem.“

Nije slučajno da svoju autobiografiju posvećuješ svojoj kćerki

Lari. Poklonio si joj ono što je vrednije od bilo kakvog novca

i blaga. Poklonio si joj svoj natprosječan talent. Iz nekoliko

rečenica o njoj siguran sam da će Tvoj poklon posvetiti ono-

me čime se bavi s ljubavlju i voljom.

Od srca Ti želim još mnogo, mnogo zdravlja i, kako je napo-

menuo Slavko Šantić, da doživimo Tvoju knjigu o robotima

i svemu onome što njihova ekspanzija donosi savremenom i

(naročito) budućem čovječanstvu. Dragi prijatelju, nastojmo

očuvati zdravlje da bismo se još koji put sreli i podsjetili na

sve lijepo što osvježava dušu.

Srdačno Te pozdravljam kao svog cijenjenog i dragog prija-

telja.

Mišo.

Esad Duraković (Sarajevo, 9. 10. 2014)

Vrlo poštovani akademiče Doleček,

prije nekoliko dana, na jednom pristupnom predavanju u

ANUBiH, uručena mi je Vaša knjiga „Od đaka pješaka do

akademika“, s Vašom posvetom.Obradovali ste me barem

dvostruko.

Prvo, drago mi je da ste objavili svoju autobiografiju, jer je

riječ o naročitom sadržaju, koji je dostojan da se predstavi

najširem auditoriju.

68 68

Drugo, raduje me da ste se sjetili mene, da me darivate vlasti-

tom autobiografijom. Zaista sam počašćen.

Knjiga je lijepo urađena i knjižarski, tehnički. Htio sam Vas

nazvati telefonom i čestitati Vam, ali Vaš telefon nije javno

dostupan. Nadam se da će ovo pismo dospjeti do Vas.

Želim Vam, od srca, obilje zdravlja i još, još pisanja...

Srdačno Vas pozdravljam

Radmilo Nedić (Montreal, Canada, 10. 12. 2014)

Dragi Vlatko,

hvala Ti na posljednjim pošiljkama, a posebno za knjigu

„Autobiografija“. I čestitam na tom djelu, koje je puno više

nego autobiografija Vlatka Dolečeka, jer je ona pouka i pod-

strek šta se može postići visoko u životu uz volju i upornost

u ne baš uvijek povoljnim uslovima. Pročitao sam je, neke

dijelove i više puta, a za to je trebalo vrijeme, pa je to razlog

kašnjenju ovog odgovora. Kada se vidimo na proljeće, a pla-

niram doći, rado bih popričao opširnije o knjizi.

Kako si sada sa zdravljem, mislim na taj nesretni šećer s ko-

jim si se sreo? Hoćeš li uspjeti savladati ga rigoroznom dije-

tom ili ćeš trebati koristiti medicinsku terapiju!?

Kod mene i mojih ovdje je sve po starom, standardno, ne

mogu biti nezadovoljan zdravljem, s obzirom na poodmakle

godine. Inače sam dugogodišnji visokotlakaš sa stažom od 46

godina, ali pod kontrolom, do sada, hvala Bogu, bez ekscesa!

Srdačan pozdrav,

Radmilo

69 69

Ferida Duraković (Sarajevo, 13. 12. 2014)

Da mi se (i nama!) nije desio ovaj (nadajmo se!) posljednji

rat u BiH, zaboravila bih da su nekada, u mome davnom dje-

tinjstvu, postojali tzv. đaci pješaci – djeca koja, zarad boljeg

života i sklonosti znanju i putovanju prema smislu svega, pu-

tuju u školu kilometrima, izloženi svemu i svačemu na putu

do i od škole, djeca koja mnogo stvari saznaju ranije od svo-

jih vršnjaka, onih koji iz prijatnih domova trknu do škole

bez misli da je to nekakva privilegija ili važna stvar. Nažalost,

rat koji smo preturili preko glave vratio je u naš život, u ovoj

našoj osiromašenoj i opustošenoj zemlji, kategoriju đaka pje-

šaka... A nadam se da je vratio u svijet i punoću ljudskog ži-

vota koju nam u svojoj knjizi nudi na uvid akademik Vlatko

Doleček.

Eto, na ovaj način se meni otvorila prva asocijacija na njego-

vu knjigu „Od đaka pješaka do akademika“, kao sjećanje na

đake pješake, nešto iz anamo onoga doba, iz davno prošlog

vremena – a nakon čitanja shvatam da se povijest vrti ukrug.

Jer, autobiografska knjiga Vlatka Dolečeka podsjeća nas kako

se vremena koja treba da budu prošla i davna u stvari vraćaju

nakon ratova, i kako i danas, a to čujemo i vidimo u medi-

jima, ima dječaka koji kilometrima putuju do škole, e da bi,

možda, možda, jesen svoga života dočekali kao akademici,

kao poštovani naučnici i intelektualci, koji su dug društvu

odužili kako su najbolje znali, čitav život učeći i podučajavju-

ci druge. A uz to, poticati iz obitelji koja se rasula po svijetu

kao rakova djeca, a odabrati Bosnu i Hercegovinu kao dom u

kojem valja dostojanstveno skončati avanturu zvanu život –

to je ono što cijenim kod Vlatka Dolečeka. Ima u tom izboru

nečega sasvim modernog (što nije karakteristika gospode u

dostojanstvenim godinama kao što je Vlatko Doleček!), a to

moderno je – biti luzer u nekakvom materijalnom smislu –

70 70

ostati tamo gdje misliš da treba i po cijenu da tvoj izbor nije

najbolji za tebe, ali ti čvrsto vjeruješ da jeste za one kojima

si okružen i one kojima prenosiš svoje teško stečeno znanje.

Knjiga profesora Vlatka Dolečeka je precizna u subjektiv-

nim sjećanjima, informativna za one koji ne poznaju njegov

svijet, baš onakva kakvu je on želio: da onima koje to zani-

ma prenese duh jednoga vremena, jedne epohe, duh jednog

društvenog uređenja, duh jedne obitelji, pa na kraju (ili na

početku!) duh jednoga čovjeka koji ima šta da kaže o svom

životu – a to u ovom svijetu buke i bijesa nije nevažno, ni za

autora, ni za njegove prijatelje, a posebno ne za njegovu kćer,

sjajnu mladu naučnicu kojoj posvećuje svoja sjećanja – knji-

ga je draga i blaga, osobna i zanimljiva za ovaj naš hektični

tehnološki savremeni svijet pun žurbe, nezainteresiranosti za

naš pojedinačni svijet, koji nestaje onako kako nestaje i nas.

Mira i Vlatko Martinčević (Beograd, 14. 12. 2014)

Čitajući životnu priču u autobiografskom delu „Od đaka pje-

šaka do akademika“ našeg rođaka prof. dr. Vlatka Dolečeka,

često sam zastajala pred nekim pitanjima i utiscima.

Prvo je bilo koliko je imena i ljudi prošlo životom ovog đaka

pešaka, danas akademika Bosne i Hercegovine?

Bila sam ubeđena, a to sam ga i pitala, koliko ima beležaka i

stranica ličnog dnevnika, gde su upisana imena i sećanja na

sve te ljude koje je sretao u životu?

Na moje veliko iznenađenje, odgovor je bio da ništa nije za-

pisivao i da je njegova knjiga napisana „iz glave“, samo na

osnovu sećanja.

Ostala sam bez reči. Zaista treba voleti ljude i dati im pose-

ban značaj, kada je toliko njih ostalo u mislima ovog čoveka.

71 71

Ova se knjiga zaista čita i pročita s interesovanjem i saoseća-

njem. Pleni priča o dečaku koji prelazi 15 km do škole i kuće,

nošen samo mišlju da stigne i bude u školi. Toj misli ovaj đak

će ostati veran do današnjih dana, kad pregleda sećanja na

aktivni radni vek.

Prof. dr. Vlatko Doleček je bio raznovrsno prisutan u jav-

nom, stručnom, društvenom i političkom životu svih država

u kojima je živeo i živi. Uprkos svemu, nikada neće napustiti

mesto predavača i profesora Mašinskog fakulteta u Sarajevu.

Imamo pred sobom bogatu knjigu života u kojem autor su-

sreće mnogobrojne i različite ljude i prilazi im vrlo pažlji-

vo, nekada kritički, kao nekim svojim studentima koji su za

trenutak bili posramljeni pred svojim profesorom, nekada

s poštovanjem prema starijim kolegama i svojim profesori-

ma, nekima s posebnom ljubavlju, kao na primer kćerki Lari,

koja nam se svima toplo osmehuje s prve stranice ove knjige.

Zaista, veliko, bogato i vredno životno iskustvo. Na svakoj

stranici knjige srećemo profesora, ali i sina svojih roditelja,

oca kćerke Lare i građanina Sarajeva, grada kome je uvek

ostao veran i nikada ga nije napustio.

Posebno dodiruju stranice na kojima se opisuje njegov profe-

sorski rad tokom rata u Sarajevu.

Pred njim se ruši grad njegovog života, ljudi užasno stradaju

za malo hleba, a Vlatko Doleček obavlja dužnost profesora

Mašinskog fakulteta u Sarajevu. Na mestima gde to može, s

ljudima koji posle besmislenog rata vide i očekuju nastavak

života, braneći svoje znanje kroz ispite, magistarske i doktor-

ske radove.

Ovo je dragocena knjiga za sve nas koji poznajemo Vlatka

Dolečeka. Dragocena i za grad koji ima takvog stanovnika

72 72

i profesora, dragocena je i za njegovu kćerku i unuka, jer ih

obavezuje da budu ponosni na oca i dedu.

Dragi rođače, hvala za knjigu punu iskustva i brige za ljude.

Bosko Reljić (Melbourne, FL, USA, 14. 12. 2014)

Ako nije dokumentovano, isto kao da nije ni postojalo.

Nepoznati inženjer

Prof. Vlatka Dolečeka (i ja sam dugo pogrešno izgovarao

njegovo prezime) prvi put sam sreo u kinu „Romanija“ kod

Vječne vatre u Sarajevu sredinom 80-ih. Bili smo jedan po-

red drugog u redu za ulazak, on je bio sa suprugom Gorda-

nom. Njegov lik sam znao iz medija, a moja supruga Jadran-

ka mi je pohvalno pričala o njemu, jer je imala kontakta s

njim preko omladinske organizacije i Cedusa. Da ispadnem

„pametan“, pomenuo sam da smo mi u IRCA upravo dobili

knjigu Richarda Paula sa Stanford University, USA, koja se

tada pominjala kao udarna knjiga iz robotike.

U toku rata smo se sretali nekoliko puta, volio sam ideju

osnivanja ATC i pokušavao da uspostavim kontakt s nekom

od NGO, jer Sarajevu nije trebala pomoć samo za fizičko,

nego i duhovno preživljavanje.

Prilkom naših dolazaka u Sarajevo uvijek smo se voljeli vi-

djeti s njim i on je nalazio vremena da proćaskamo sat-dva

u nekoj od kafana. S njim je uvijek prijatno pričati i smatrali

smo ga kao čovjeka koji ima najobjektiviji pregled stanja u

Bosni, a posebno u Sarajevu. Kad smo ga tokom jednog su-

sreta pitali kako uopšte ovdje ljudi preživljavaju, s obzirom

na privredno stanje, lakonski je odgovorio da je to samo „vir-

tualno preživljavanje“. Prilikom našeg posljednjeg susreta u

kafani „Dva ribara“ bili smo prijatno iznenađeni poklonom

njegove autobiografije.

73 73

Kada sam čuo da je prof. Doleček objavio autobiografiju „Od

đaka pješaka do akademika“, bio sam skeptičan da li će biti

„čitljiva“, jer mi inženjeri po obrazovanju smo često dobri u

projektovanju, ali ne u pisanju eseja. Međutim, bio sam pri-

jatno iznenađen lakoćom njegovog pripovijedanja. Dok čitaš

knjigu, imaš osjećaj da je pored tebe prijatelj koji ti priča svoj

lični i profesionalni razvoj. Riječ prijatelj se pominje preko

100 puta, tako da duh prijateljstva provijava od prve do za-

dnje stranice. Sticao je prijatelje svuda, u školi, na fakultetu,

u vojsci, u naučnom i društveno-političkom krugu, u miru i

u ratu… Broj likova koji se pominju je impozantan, a intere-

satan je i spektar: od nesretnog studenta (Nikola Palac) do

akademika Ivana Supeka.

Meni je bilo posebno zadovoljstvo čitati ovu knjigu, jer sam

i ja bio student Mašinskog fakulteta u Beogradu u periodu

1972–1977. Interesantno je da su i meni neki od njegovih

profesora držali predavanja – Ljuba Radosavljević „Oscilaci-

je“, Viktor Saljnikov „Mehanika fluida“.

Negdje sam pročitao statistiku da je većina uspješnih ljudi

rođena, ili je bar dobar dio svog djetinjstva provela na selu.

Objašnjenje je da su na selu više izloženi uslovima samopre-

življavanja u prirodi u odnosu na gradsku djecu. Profesorov

životni put potvrđuje ovu teoriju, odnosno poslovicu: „Bez

muke nema nauke“.

Posebna karakteristika njegove biografije je balans između

fakultetsko-naučnog i društveno-političkog angažovanja. Da

budeš objektivan političar, moraš imati odstupnicu, oni koji

je nemaju lako podliježu uticaju lidera i ličnih interesa.

Vječna ljubav u životu je velika motivacija, a očigledno je

da su nauka i humanizam njegove velike ljubavi, kojih se ne

odriče ni kad je u penziji, ne mirovini.

74 74

Imati prof. Vlatka Dolečeka kao prijatelja je privilegija, a kao

sagovornika pravo zadovoljstvo.

Mihailo Đonović (Sarajevo, 21. 12. 2014)

Knjigu V. Dolečeka „Od đaka pješaka do akademika“ proči-

tao sam s užitkom. Iako smo relativno kratko zajedno radili,

ponekad se susretali i družili, osjetio sam se počašćenim što

ga sada ponovo cjelovitije upoznajem.

Njegovo djetinstvo, radosti roditeljskog doma, nježna ljubav

ukućana i rodbine, a ponekad bol i tuga kad se s nekim od

njih rastajao zauvijek, nisu me ostavljale ravnodušnim. Sa-

vjeti o dobru i dobroti, radu i odgovornosti, s jedne strane, a

prirodna bistrina i skromne materijalne mogućnosti s dru-

ge strane, bile su mu podstrek i stimulans u toku njegovog

školovanja. Očito je da je on bio dječak i mlad čovjek koji je

želio znati više od školskog predavanja i udžbeničkog štiva.

To svojstvo, da sazna više i traga za boljim i potpunijim, ni-

kad ga nije napuštalo. Iz tog ugla sam posmatrao sadržaje,

omeđene navedenim naslovom i stekao nekoliko dojmova.

Doleček je visokoškolski profesor, ali on nije samo klasič-

ni predavač. Prati rad studenata u laboratoriju, institutu, u

procesu proizvodnog rada ili u javnoj djelatnosti. Smatra to

logičnom cjelinom provjere stečnog znanja svojih studenata,

radi jačanja kadrovske baze i unapređenja ukupnog razvoja.

On poimenično pamti svoje studente, prati njihov rad, pod-

stiče naučno i stručno angažovanje na brojnim projektima i

pruža nesebičnu mentorsku pomoć svima koji žele da se u

struci i nauci dalje razvijaju. Njega, naravno, afirmiše takav

rad i preporučuje da se šire javno angažuje i van fakulteta.

On to prihvata i uspješno obavlja, ali svoj angažman na Ma-

šinskom fakultetu u Sarajevu nikad nije napuštao tokom či-

tavog radnog vijeka.

75 75

U društveno-političkom i javnom životu ostvaruje i pam-

ti brojne kontakte i ličnosti, pamti njihove vrline i poneke

mane, ali vrlo plastično iznosi njihove iskričave misli koje

se tiču prošlosti, tekućih procesa ili, nerijetko, nečega što je

logično očekivati da se desi.

Na kraju valja istaći da autobiografsko štivo Doleček nije

objavio da bi hvalio sebe. Svaka ozbiljnija tvrdnja ili navod

dokumentovana je u prilogu teksta.

Uostalom:

- ako u paklu ratnih djejstava i improvizovanim prostorima

gotovo redovno drži nastavu, pruža mentorske i druge us-

luge i radi na naučnim publikacijama:

- ako paralelno s tim učestvuje u osnivanju demokratske

tribine nezavisnih intelektualaca;

- ako putuje izvan zemlje i uglednim pojedincima, institu-

cijama i organizacijama s antiratom, antifašističkom i slo-

bodarskom orijentacijom prenosi istinu o ratnom paklu u

BiH;

- onda je to uvjerljiv dokaz kako Doleček kao intelektualac

prkosi ratu, ludosti i ljudskom zlu.

Biti unaprijeđen, nagrađen ili odlikovan za Dolečeka na zna-

či znak za predah i izgovor „E, sad je dosta!“. Ne. On s radom

nastavlja i traje, jer sve to doživljava kao radnu satisfakciju.

Kad njegov bivši student, u znak sjećanja na brojne vrline

svog profesora, svom sinu daje njegovo ime, to za akademika

Dolečeka znači krupnu moralnu satisfakciju.

Zbog svega navedenog, ja lično smatram da ova knjiga, pored

drugih svojstava, predstavlja i vrijednu pedagošku literaturu.

76 76

Emira Pašić-Dizdar, dipl. ing. maš. (Sarajevo, 24. 12. 2014)

Nisam bila iznenađena kada mi je jednog dana Vlatko Dole-

ček, moj kolega s prve godine studija na Mašinskom fakulte-

tu u Sarajevu, rekao da piše autoiografiju. Zašto?

Poznavala sam njegov životni put koji je oblikovan dina-

mikom, pun borbe i dokazivanja, a naravno, na kraju svega

uspješnosti. Ali ipak me nešto drugo oduševilo u toj istinito-

sti i preciznosti s kojom je opisao pojedine faze svoga i naših

života, života njegovih prijatelja i poznanika.

Fascinirala su me njegova sjećanja na momente, za nekoga

nevažne, ali po mome mišljenju jako bitne. Jer, upoznala sam

mali broj osoba koje bi danas mogle imenom i prezimenom

navesti kolege s kojima su učili na prvoj godini studija.

Prije ravno pedeset godina Vlatko me oduševljavao svojom

memorijom. Naime, takmičili smo se u toj našoj grupi ko će

bolje zapamtiti i ponoviti lekciju iz netom odslušanog preda-

vanja. On je bio brži i kompletniji od mene i ostalih. Ja sam

bila jedina ženska osoba na prvoj godini, prve generacije ma-

šinaca, pa sam se trudila da budem što pametnija. Naš naj-

draži kolega Zdravko Mijatović-Mijat, koga Vlatko pominje

kao svog najboljeg prijatelja i s kim je prešao na studije u Be-

ograd, bio je veoma nadaren za slobodno crtanje i, naravno,

nacrtnu geometriju. Pomagao je nama gimnazijalcima, bio je

veliki drugar, šarmer i odličan privrednik.

Sve slobodno vrijeme provodili smo na Fakultetu u tadašnjoj

zgradi-crkvici u ulici Maršala Tita 54. To je bio temelj našeg

prijateljstva.

Ono se naročito učvrstilo u ratnim danima od 1992. do 1996.

godine, kada smo sarađivali u „ATC“-u (Centar naprednih

77 77

tehnologija), čiji su osnivači bili prof. dr. Vlatko Doleček i

prof. dr. Ivan Filipović. Obrađivali smo razne teme iz obla-

78 78

sti tehnologije, privrede i tako sačuvali „zdrav razum“, kako

smo često znali reći.

Zahvaljujem se akademiku Vlatku Dolečeku što je u dva

navrata spomenuo moju dragu drugaricu i prijateljicu iz gi-

mnazijskih dana i prvih godina studija, mr. Ninu Terzić-So-

lovjev, dipl. ing. građ.

Sanja Bogdanović (Sarajevo, 26. 12. 2014)

Kada mi je akademik Vlatko Doleček predložio da napišem

mišljenje o njegovoj autobiografskoj knjizi „Od đaka pješaka

do akademika“, to je za mene bila čast koja me stavila u red

njegovih prijatelja, ako tako mogu reći, jer se, čini mi se, s

eminentnim ličnostima pomenutim u knjizi svojom karije-

rom i postignućima ne mogu mjeriti.

Moje novinarsko znanje i iskustvo često me dovodilo u si-

tuaciju da prisustvujem prezentacijama raznih knjiga. Ali,

meni, koja bih, po godinama, mogla biti skoro pa Vlatkova

kćerka, prezentacija ove knjige pružila mi je saznanje o svim

onim lijepim, toplim, ali teškim stranama odrastanja i ško-

lovanja u prošlim vremenima, otkrila mi je istoriju porodice

Doleček i približila mi je kao da je moja. Preplitanje onoga

„sada“ i „nekada“, razmišljanja i događanja, poređenje i na-

metanje istovjetnosti s nekim drugim prostorom, vremenom

i osobama, pokazuju da ni sve slučajnosti nisu slučajne, da se

koincidencije dešavaju samo nekim ljudima i to s razlogom.

Vlatka, dajem sebi za pravo da ga nazovem imenom, srela

sam igrom slučaja u ratu – on negdje malo kao i ja porije-

klom Slovenac i upoznao nas Slovenac. Poslije toga osjećala

sam da me prihvata kao sebi ravnu. Onakvi ste kako o vama

misle i sude drugi, a ovo „drugarstvo“ mi je otvorilo vrata u

svijet drugačiji od onog u kojem sam se ja kretala.

79 79

Uživala sam u svakoj rečenici, u svakom predstavljanju rani-

jih Vlatkovih knjiga kojima sam imala priliku prisustvovati,

u njegovoj promociji u akademika, riječju - prijao mi je svaki

trenutak kada sam imala priliku biti s njim i razgovarati.

Posebno indikativna, za mene, jest i činjenica da je izdavač

knjige Udruženje „Obrazovanje gradi BiH“ – simbolični spoj

opisa izvrsne karijere krasnog čovjeka, razumnog profesora

i inventivnog naučnika, s Udruženjem čija je briga da djeca

postanu obrazovani, dobri i vrijedni ljudi. Ljudi se sreću i

stvari dešavaju s razlogom – slučajnost je samo drugo ime

za to.

Iako su mi sve poruke značajne i zahvalan sam njiho- vim pošiljaocima, ipak sam posebno izdvojio poruku prof. dr. sc. Miroslava Demića.

Dragi moj prijatelju i kolega Doleček,

veoma sam impresioniran činjenicom da je Vaš bivši student

dao Vaše ime svom sinu jedincu. To ukazuje na izraze dubo-

kog poštovanja koje on ima prema Vama, ali govori i o tome

da ste, očigledno, uspeli da ostavite duboke tragove na svoje

studente, zbog kojih Vas se oni sada rado sećaju i poštuju.

Treba priznati da na ovim prostorima to i nije čest slučaj,

posebno u vreme svakojakih podela koje su se uvukle u sve

pore društva...

Ja želim da Vas podsetim na jednu činjenicu koja je u ovoj

priči od sekundarnog značaja, ali će potkrepiti moje stavove

o Vašim osobinama. Pre desetak godina sam na internetu na-

išao na Vaše predavanje o naučnoistraživačkom radu. Veoma

mi se svidelo, jer je bilo ilustrovano s dosta verodostojnih

podataka. Odlučio sam da Vam se obratim, ne očekujući brz

odgovor. Međutim, bio sam prijatno iznenađen Vašim brzim

80 80

odgovorom i poslatim materijalima. Naravno, kasnije se to

nastavilo čestim komunikacijama i prijateljstvom...

Ovaj primer ukazuje na to da Vi posedujete neki prirodni dar

koji Vas izvlači iz stanja prosečnosti, koje je sada prisutno na

gotovo svim univerzitetima na Balkanu. To je ono pravo i ja

Vam iskreno čestitam i želim da Vaši studenti još dugo gaje

posebno poštovanje prema Vama, jer ga zaslužujete.

Veoma impresivna biografija! Čestitam, dragi kolega! Srdač-

no i iskreno Vaš, Miroslav Demić.

* * *

Na predstavljanju knjige bio je i nekadašnji moj student Vla-

stimir Krsmanović, diplomirani mašinski inženjer, sa svojom

mlađom kćerkom. Oni su se upoznali s mojom suprugom

Gordanom i kćerkom Larom i za uspomenu fotografisali.

Članovi porodica Doleček (Gordana i Lara)

i Krsmanović (Vlastimir i Dejana)

Mediji

79

K ad je moja knjiga već bila spremna za svoj javni život,

Izdavač i ja potrudili smo se da na mnoge pojedinačne

adrese, a posebno na adrese gotovo svih štampanih, radio i

TV medija, kao i na adrese svih elektronskih portala, poša-

ljemo uredno pripremljene pozive, s ljubaznom molbom da

svojim prisustvom uveličaju svečanost predstavljanja moje

knjige. To isto učinio je i PEN centar BiH. Ja sam, u svoje

ime, uputio i veći broj e-mailova i SMS poruka.

Ali, nažalost, mediji su, uglavnom, ostali nijemi na ovaj poziv.

Ni dan uoči, a ni na sam dan predstavljanja ni u štampanim

ni u elektronskim medijima nije bilo nikakvih, čak ni naj-

manjih najava o tome. Ipak, pred sam početak predstavljanja

moje knjige u holu dvorane zatekao sam nekoliko reporter-

skih kamera i mikrofona i dao nekoliko izjava. Federalna TV

je uveče emitovala jednu proširenu informaciju o promociji,

uz izjave književnika Željka Ivankovića i predsjednika Aka-

demije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine akademika

Miloša Trifkovića.

Lokalna TV HEMA u posebnoj emisiji objavila je jednu opšir-

nu reportažu s promocije, a ja sam, u emisiji koja je posvećena

mladima, na ovoj TV imao jednosatni intervju, pri čemu sam,

prema pitanjima koja mi je voditeljica postavljala, mogao za-

ključiti da je ona prethodno detaljno pročitala knjigu.

Pored toga, sarajevska dopisnica Hrvatske televizije objavila

je dosta obimnu reportažu u emisiji „Preko granice“, koju je

TV HRT1 emitirao nekoliko dana po održanoj promociji.

U „Dnevnom listu“, koji izlazi u Mostaru, književnik Željko

Ivanković objavio je 7. 12. 2014. godine kritički prikaz moje

knjige pod naslovom „Životom svjedočeći“, a u istom broju

novinarka ovog lista Andrijana Copf objavila je, povodom

objavljivanja moje autobiografije, intervju sa mnom pod na-

slovom „Aktualna politika više uvažava podobnost od spo-

sobnosti i znanja.“

81 81

Željko Ivanković

ŽIVOTOM SVJEDOČEĆI

(Vlatko Doleček: „Od đaka pješaka do akademika“, Udru-

ženje Obrazovanje gradi BiH, Sarajevo, 2014)

Nisu u našoj kulturi česte knjige memoarskog tipa, posebno

ne one pisane perom nekoga iz sfere tzv. tehničke inteligen-

cije. I k tomu još nekoga tko ne pripada akterima herojskih

vremena koja su memoaristima nekoć davala pravo, povla-

šten status pisanja sjećanja o tim velikim, tzv. povijesnim

vremenima. Ovdje su ta „herojska vremena“ iz onoga tipa

kakva bi išla u priču Maksima Gorkog, u njegove Moje uni-

verzitete, budući da knjiga već i naslovom upućuje na školo-

vanje, da govori o obrazovnom i intelektualnom izrastanju

nekoga u osobitom socio-kulturnom milieu. To, dakako, nije

manje herojski čin, ali u današnje vrijeme opće destrukcije

školstva, komu to još nešto znači?

To da je autor knjige navršio 75

godina života u povodu kojih

svjedoči o svome putu i svome

vremenu, o društvenom kon-

tekstu koji ga je suoblikovao,

koliko god da je priča usko-

profilirana i govori o intelek-

tualnom rastu pojedinca, nje-

govu rastu od đaka pješaka do

akademika, premalo bi bilo daŽeljko Ivanković

se kroz autorov život nije pre-

lamala cijela epoha. Sve njezine društvene i političke mijene,

te sav autorov društveni i politički angažman u tim vremeni-

ma čudesno brojnih promjena, kakvima naši prostori nikad

nisu oskudijevali.

82 82

Doleček je jedan od onih iz brojnih obitelji „kuferaša“ o ko-

jima piše i Jergović u svome romanu Rod, a koji su u BiH

došli s Austro-Ugarskom i orodili se s domaćim svijetom, te

su nekakvo svoje finale doživjeli s našim ratovima skraja 20.

stoljeća, kad se vjerojatno i njegova obitelj rasula svijetom i

moguće iskorijenila iz BiH.

Kako je ovo dominantno priča o školovanju i društvenom

rastu putem obrazovanja, uza sve druge društvene stepenice

koje akteru ove priče stoje na dohvatu, onda se i ono „po-

moćno“ sredstvo, društveno-političko, ima promatrati u tom

svjetlu. Jer, koliko god društvo okvirno omogućuje pojedin-

cu školovanje, čime se posebno ponosio prethodni društveni

sustav, tako je isto to društvo trebalo i uspješnog pojedinca u

svojim redovima da bi ga upotrijebilo, a upotrebom je takvih

pojedinaca demonstriralo svoje vrijednosti.

Dolečekova priča, međutim, pokazuje i sve vrline i mane tog

društva, njegovih političkih poluga koje su, kao i svako dru-

go i u svakom drugom slučaju, ponajčešće same sebi svrha i

stepenice su uspona njegovih moćnika, kojima nisu daleko

od biti ni svi oblici spletkarenja da bi njegova politička klika

plivala na površini.

Onaj važniji, društveno svakako relevantniji dio tog življenja

događa se na nižim i manje eksponiranim razinama, o koji-

ma svjedočeći, akademik Doleček zapravo ispisuje povijest

svoga vremena, ili barem prilaže povijesti tog vremena jedan

nadasve ozbiljan i odgovoran prilog, ili samo niz elemenata

za jedan široki mozaik, čijem ćemo konstruiranju prisustvo-

vati u vremenima koja dolaze, koliko god tog mozaika veći-

na nas već sad bila svjesna u najitimnijem iskustvu, iskustvu

vlastite kože.

Taj politički aktivitet, započet jednom na fakultetu, Dole-

ček neće okončati niti do vremena u kojemu ispisuje svoje

83 83

memoare, pa je taj segment priče, koliko god bio paralelni

dio njegova stručnoga i znanstvenog rada, iznimno važan,

upotpunjujući i objašnjavajući dio priče. Takvim ga apostro-

fira i sam autor, opisujući mehanizme, fenomene političkoga,

jednako u doba socijalističke Jugoslavije, kao i u tzv. novo

demokratsko doba s novim moćnicima u njemu, ili, bolje re-

čeno, s novim a uvijek istim poltronima u njemu. To je tim

vidljivije, naime taj Dolečekov društveni i politički aktivitet

iz kojega potom iščitavamo i ono što se trudi ostati skriveno,

kako priča ide kraju i kako je autor formira u svojim sjeća-

njima.

Snažno apostrofirajući vlastiti rad u vremenu rata protiv BiH

u devedesetim i svoga intelektualnog angažmana u Krugu 99,

autor tom periodu daje najsnažniji pečat. Uza sve ostalo, tada

je, naime, susreo i upoznao ponajznačajnije ljude svoga živo-

ta, tako da na taj dio svoga životnoga aktiviteta autor s pono-

som ukazuje, ilustrirajući taj dio vlastite životne priče i vrlo

vrijednim prilozima knjizi koji tako postaju i njezin ponaj-

važniji dio. Kad to kažemo, onda mislimo na to kako bismo

i samo iz priloga, sve da nemamo autorovu priču, sve i da

se ona kojim slučajem zagubila, mogli rekonstruirati jedan

iznimno bogat i plodonosan život čovjeka koji je ponajprije

stručno, a onda i društveno i politički do kraja verificirao,

ovjerovio svoj život.

Impresivna stručna i znanstvena karijera, u društvenom je

i političkom aktivitetu Dolečekovu dobila bezmalo ravno-

pravna takmaca. Kažemo bezmalo s punom sviješću da je to

manje važan dio u autobiografiji, ali i s druge strane imajući

u vidu prostor koji tom svom dijelu života posvećuje sam au-

tor memoara. A da je to uopće bilo moguće, kao i u brojnim

drugim našim životima, kriv je ili zaslužan rat 1992–1995, a

s kojim Dolečekovi memoari, čini se, dobivaju i svoj potpuni

raison d’être te po čemu postaju šire relevantni, tj. prestaju biti

84 84

samo njegova priča i postaju priča svih nas, priča jedne šire

društvene zajednice i jedne epohe. To je, naime, doba kad se

Dolečekov aktivitet – globalizira! Uz profesionalnu verifika-

ciju koja vrhuni prijemom u ANUBiH, Dolečekov aktivitet

u Krugu 99 širom mu otvara svijet izvan struke. Vrijeme je

to kad upoznaje i stječe poznanstva i prijateljstva s ljudima

iz drugih branši i kad se do kraja i društveno etablira. Au-

tor tako s ponosom piše o svojim prijateljstvima s piscima

Izetom Sarajlićem, Seadom Fetahagićem, Slavkom Šantićem

i poznanstvima s Bogdanom Bogdanovićem, Ivanom Supe-

kom, Radomirom Konstantinovićem, među ostalim, kao i

o susretu s papom Ivanom Pavlom II. Ti dijelovi ove velike

priče postaju kameni međaši autorove konačne društvene i

političke samoidentifikacije i verifikacije.

Već smo rekli da prilozi u knjizi čine neizostavan dodatak

jednoj bogatoj biografiji. Profesionalna biografija, bibliogra-

fija znanstvenih i stručnih radova po kojima je autor to što

jest, sa svim onim dodacima koji i kad su nerijetko bizarni,

znače niz ilustracija za ukupnu sliku jednog življenja, posta-

ju važan segment knjige i kao da opravdavaju svako pisanje

autobiografije, ako takvom nečemu uopće treba opravdanje.

Odčitavana po segmentima, jer takve se knjige najčešće ne

čitaju redom, od korica do korica, ova knjiga nudi svoje vri-

jednosti i u odčitavanju glavnoj pripovjednoj matici gotovo

nevažnih fragmenata, jer njima je nerijetko ispričan niz sit-

nica o ljudima, sudbinama ili društvenim fenomenima koje

globalnoj slici daju novu vizuru. Uz glavnu maticu kojom su-

vereno plovi brod jednog bogatog ljudskog življenja, brojni

rukavci ili pritoke toj priči daju na šarmu, baš koliko i treći

dio knjige u kojemu su prilozi, premda oni nisu pisani za či-

tanje in continuo, čak i kad impliciraju ponajvažniji dio jedne

velike (auto)biografske priče.

85 85

U knjizi je za svaku vrst čitača ponešto, a tko hoće obujmiti i

cjelinu priče, ima je, ali mu treba vremena da je akceptira in-

tegralno (knjiga je formata 27x19 i ima 482 stranice), zajedno

s bogatom foto-dokumentacijskom građom, koja je uvijek i li-

jep i iznimno važan i intrigantan prilog ovakvom tipu knjiga.

86 86

DNEVNI LIST, Mostar, 7. 12. 2014.

INTERVJU – VLATKO DOLEČEK

Aktuelna politika više uvažava podobnost od sposobnosti i

znanja

Tome poprilično doprinose i neki nazoviintelektualci

Akademik Vlatko Doleček iz Sarajeva nedavno je objavio

knjigu „Od đaka pješaka do akademika“, a knjiga je objavlje-

na u nakladi Obrazovanje gradi BiH.

Rođen je Zvorniku 1939. Njegova autobiografija „Od đaka

pješaka do akademika“ ne sadrži samo podatke o njegovu

radu nego svjedoči i o društvenim promjenama. Na 482 stra-

nice autor je ispričao priču kako je do svog zvanja akademika

išao korak po korak. Diplomirao je na Strojarskom fakulte-

tu Sveučilišta u Beogradu (1963), magistrirao na Građevin-

skom fakultetu Sveučilišta u Sarajevu (1968) i doktorirao na

Strojarskom fakultetu Sveučilišta u Sarajevu (1979). Radio

je u profesorskom zvanju od 1968. na Strojarskom fakultetu

Sveučilišta u Sarajevu do 2009. Držao je nastavu na svim teh-

ničkim fakultetima u BiH predajući više kolegija iz Mehanike

krutog i deformabilnog tijela na dodiplomskom, postdiplom-

skom i doktorskom studiju. Objavio je 244 znanstvena rada,

15 stručnih studija, 17 knjiga i monografija. Za dopisnog čla-

na ANUBiH izabran je 2008, a za redovitog 2012. godine.

Tajnik je Odjeljenja tehničkih nauka i član Predsjedništva

87 87

ANUBiH. U razgovoru za Dnevni list govori o ovoj knjizi, o

ulozi intelektualca danas u BiH, o znanju i obrazovanju.

88 88

Od đaka pješaka do akademika – dug je bio put. No, ipak

– tko ili što je presudno utjecalo da sve svoje snage uložite

u obrazovanje?

Na to su presudno utjecali moji roditelji, moj otac Franjo i

moja majka Jozefina.

Je li taj put bio trnovit, ispunjen trudom i tvrdoglavošću?

Što Vam je davalo snagu da ustrajete?

Jako mi je pomoglo rano prihvaćeno saznanje da se u životu

može uspjeti samo upornim radom i odricanjem.

Je li bilo kolebanja, razočaranja…?

Da, bilo je i jednog i drugog, a nešto sam o razočaranjima

pisao i u svojoj knjizi.

Svoje znanje niste zadržavali za sebe – kao sveučilišni pro-

fesor brojne ste generacije podučavali. U zemlji u kojoj

danas u znanje malo tko vjeruje – više u političku podob-

nost, a ne u stručnost, kako ne izgubiti vjeru da su znanje

i obrazovanje ono što donosi bolju budućnost?

89 89

Samo je znanje, gledano u dužem razdoblju, cjelokupnom

čovječanstvu donijelo boljitak i to će, u to sam duboko uvje-

ren, i našoj sredini osigurati bolju budućnost, jer je sve ostalo

kratkog vijeka i prolazno.

U zemlji u kojoj se malo čita, a i malo polaže u knjige, Vi

ste ipak objavili knjigu. Čega je ta knjiga sve svjedok?

Knjiga je najprije svjedočanstvo o mom životnom putu. Slo-

bodan sam reći da ona može biti i dobar primjer mlađima

da se upornost, i pored svih nedaća, na kraju završava općim

društvenim i stručnim priznanjem i osobnim zadovoljstvom.

Otkud prezime Doleček i kako je Vlatko Doleček rođen u

Zvorniku ustvari (p)ostao Sarajlija?

Prezime Doleček je češkog podrijetla, a moji po ocu došli su

u Bosnu krajem 19. stoljeća na poziv austrougarskih vlasti, o

čemu sam također pisao u svojoj knjizi.

Na bogatom životnom i profesionalnom putu upoznali ste

mnoge ličnosti. Tko je u Vama ostavio najveći pečat?

Imao sam sreću da sam u svom životu upoznao mnoge do-

bre ljude, koji su na mene ostavili posebne dojmove. Tu

su, u prvom redu, moji učitelji i profesori u cjelokupnom

mom obrazovanju, i njima dugujem veliku zahvalnost.

Kao intelektualci posebno su na mene utjecali akademici Ivan

Supek, fizičar i filozof; Bogdan Bogdanović, inženjer i umjet-

nik, i Radomir Konstatinović, vizionar, književnik i filozof.

Jedan ste od osnivača Kruga 99. Kakva je danas uloga inte-

lektualca u bh. društvu? Imaju li intelektualci snagu i moć

ukazati na neke društvene nepravilnosti, a, s druge strane,

koliko se ‘prodaju’ za neke sitne interese?

Današnja uloga intelektualaca je, kao što je općepoznato,

jako slaba. To je posljedica općeg odnosa prema inteligenciji

u našem društvu, u kojem je potpuno degradirana skala vri-

90 90

jednosti. Tome zadnjih nekoliko desetljeća naročito dopri-

nosi aktualna politika, koja više uvažava podobnost od spo-

91 91

sobnosti i znanja. Međutim, istine radi, treba dodati da tome

poprilično doprinose i neki nazoviintelektualci, koji počesto

vrlo nekritički podržavaju političare, pa i onda kada su i sami

svjesni da to za što se oni zalažu ne daje neki opći boljitak,

nego služi samo za njihovu osobnu materijalnu i političku

promociju. Inteligencija bi trebala biti, da se tako izrazim,

armatura u povezivanju pojedinih segmenata društva koji bi

mogli generirati opće dobro za sve građane.

Koliko se intelektualac, slobodnomisleći, kod nas uopće

cijeni i čuje?

Pa, o tome sam već nešto rekao. Po mojoj procjeni, mišljenje

slobodoumnih i mislećih intelektualaca se uopće ne prihvaća

i ne cijeni.

Kad se osvrnete unatrag, što mislite – koje je razdoblje,

koje su godine, bilo najplodonosnije za BiH?

Mislim da je to bilo tada kada su se u Bosni i Hercegovini

gradile tvornice u kojima je posao nalazilo mnogo radnika.

Bilo je to najuspješnije razdoblje.

A Vama, u privatnom i profesionalnom životu – kojih se

godina s ponosom sjećate?

Najradije se sjećam godina kada sam bio profesor u punoj

snazi i kada sam rukovodio velikim istraživačkim projekti-

ma, kakav je bio, primjera radi, projekt „Produktika“ – široka

primjena i desiminacija sustava produktike u različitim obla-

stima. To je bio jedan izvanredan makroprojekt, u koji je bilo

uključeno i 28 znanstvenoistraživačkih instituta i poduzeća

iz BiH, ali i iz ostalih tadašnjih jugoslavenskih republika. Po

mojim informacijama, to je bio najveći projekt u povijesti

Republike Bosne i Hercegovine. U svojoj autobiografiji de-

taljnije sam pisao o ovom projektu, koji mi je trajno ostao

u uspomeni. Duboko sam uvjeren da su njegovi sadržaji u

tehnološkom smislu i danas jako aktualni.

92 92

Sarajevo nekad i danas – kakva mu je slika, život u njemu?

Jako je teško uspoređivati Sarajevo nekad i danas. Rat je i

u Sarajevu ostavio značajne posljedice, a i struktura stanov-

ništva se značajno promijenila. Mnogi sarajevski intelektualci

rasuli su se po čitavom svijetu. Mnogi od njih su se afirmirali

u novim sredinama, neki su postali i članovi tamošnjih aka-

demija znanosti i umjetnosti ili su postali uspješni gospodar-

stvenici. Zato sam zagovornik da i naša Akademija nauka i

umjetnosti Bosne i Hercegovine uspostavi tješnje veze s ovom

našom populacijom, što je danas, u vrijeme suvremenih in-

formacijsko-komunikacijskih tehnologija, vrlo moguće.

Vi ste akademik. Danas u ovoj zemlji postoji nekoliko aka-

demija znanosti i umjetnosti. Je li bh. društvo raslojeno i

rastrgano u svim svojim segmentima?

Vi ste potpuno u pravu: naše društvo je raslojeno i rastrga-

no po svim segmentima. Točno je da danas u BiH postoji

više akademija i ja prema tome nemam nikakve zamjerke,

ako svaka ta akademija može osigurati kritičnu masu svjet-

ski priznatih znanstvenika i umjetnika. Međutim, u zemlji s

oko četiri milijuna stanovnika i u situaciji kada se za znanost

izdvajaju mala sredstva, to je jako teško postići.

Zašto 20 godina od rata još uvijek kao da tapkamo u mra-

ku – ne suočavamo se s prošlošću, ne govorimo o svojoj

odgovornosti i pogreškama, ne planiramo i ne gradimo

budućnost?

O prošlosti treba samo znanstveno procjenjivati, samo na os-

novi relevantnih argumenata, koji se mogu provjeriti iz više

izvora, a ne na osnovi emocija, što se sada često čini. Ono što

meni najviše nedostaje to je nepostojanje realne vizije naše

budućnosti. A te budućnosti, po mom mišljenju, nema bez

naše integracije u svjetske tijekove i bez našeg bržeg pribli-

žavanja eurointegracijama. Kako sada stoje stvari, čini mi se

da u tom pogledu najviše zaostajemo i da se nalazimo među

93 93

posljednjima i u našem bližem okruženju. Sa sadašnjim po-

litičkim vrhom to će biti jako teško, da ne kažem nemoguće,

postići.

Kakva nam je, nama i državi, perspektiva? Možemo li za-

jedno, svi naši narodi, složno graditi bolju, svjetliju bu-

dućnost?

Ja mislim da je, s malo više pameti i smisla za uvažavanje ra-

zličitih interesa, kakvi postoje i kod nas, uz uvažavanje zna-

nosti i prihvaćanje korektnih kompromisa, i kod nas moguće

izgraditi bolju budućnost za sve naše građane. U građenju te

bolje budućnosti treba angažirati sve umne potencijale naših

ljudi, naravno i onih koji se trenutačno nalaze u inozemstvu,

naše intelektualne dijaspore, da se tako izrazim.

Razgovarala: Andrijana Copf

Knjiga među čitaocima

95

Ž elio sam da moja knjiga što prije dođe do onih kojima

je prvenstveno namijenjenja, odnosno do čitalaca. To

su, naravno, na prvom mjestu, moja najbliža i dalja rodbina,

moji bivši studenti i moji prijatelji. Zato sam, uz pomoć mr.

sc. Petra Tasića, asistenta na Mašinskom fakultetu u Saraje-

vu, knjigu prije štampanja, u pdf formatu, putem interneta

poslao na više e-mail adresa. Na ovaj način oko 80 njenih

elektronskih primjeraka stiglo je do prvih čitalaca. Mnogi od

njih su pročitali ovu varijantu knjige i poslali mi svoje mišlje-

nje o njoj. I na ovom mjestu zahvaljujem im se za sve njihove

prijateljske riječi i sugestije koje su mi uputili. Njihove poru-

ke objavljene su u ovoj svesci po redoslijedu kako su stizale.

Kada je knjiga u štampanoj formi bila gotova, znatan dio

tiraža, 200 primjeraka, poklonio sam Udruženju Obrazova-

nje gradi BiH i sugerisao da sredstva koja dobiju od proda-

je iskoriste kao pomoć za školovanje mladih koje oni inače

stipendiraju. Važno je reći da je na samoj promociji (13. 9.

2014) izdavač uspio prodati više od 60 primjeraka po promo-

tivnoj cijeni od 20 KM.

Dosta knjiga poklonio sam, s posvetom, svojim rođacima,

prijateljicama i prijateljima.

Takođe sam 10 primjeraka poklonio Nacionalnoj i univer-

zitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine, jedan primjerak bi-

blioteci Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine

i nekoliko primjeraka biblioteci Mašinskog fakulteta u Sara-

jevu.

Uz brojne razne adrese na koje je knjiga upućena, te pokloni-

ma i prodajom od strane Udruženja Obrazovanje gradi BiH,

do sada je iscrpljen gotovo cijeli tiraž ove knjige, a barem po

jedan primjerak stigao je na pet kontinenata – pored Evrope,

knjiga je otišla u Sjevernu i Južnu Ameriku, Aziju, Afriku i

Australiju.

Na Sajmu knjiga koji je održan u Sarajevu od 10. do 24. decembra

2014. godine, na štandu izdavačke kuće University press bila je izlože-

na i moja knjiga.

Nažalost, knjiga se nije mogla naći u bilo kojoj knjižari u

Sarajevu, pa je i to jedan od razloga zbog kojeg je svi zain-

teresovani nisu mogli nabaviti. Nedavno mi se javila jedna

grupa mojih bivših studenata iz Banje Luke interesujući se

gdje mogu naći knjigu. I moji prijatelji Jadranka i Boško Re-

ljić, koji žive u USA, rekli su mi da su, za vrijeme boravka u

Sarajevu, knjigu tražili u knjižarama, ali da je nisu našli. Ovaj

„problem“ sam riješio tako što sam im, uz posebno zadovolj-

stvo, knjigu poklonio s posvetom.

Na Sajmu knjiga u Sarajevu, koji je održan u periodu od 10.

do 24. decembra, knjiga je bila izložena na štandu izdavačke

kuće University press. Ovom prilikom zahvaljujem se i direk-

toru ove firme gospodinu Draganu Markoviću.

* * *

I pored velikog olakšanja i radosti koju sam osjetio kada je

moja autobiografija bila gotova i kad je održana svečanost nje-

96

97

nog javnog predstavljanja, sticaj tužnih okolnosti poremetio je

ovu radost. Veoma mi je žao što su tri meni izuzetno drage oso-

be, kojima sam želio da poklonim knjigu, iznenada preminule.

Prije svih, to je moja sestra Vlasta Doleček, udata Gavrić.

Ona je znala da knjiga treba da izađe u povodu mog rođen-

dana (28. jula 2014) i s nestrpljenjem je očekivala da je dobi-

je, između ostalog i zbog toga što sam joj rekao da će u knjizi

biti i prilog o tragičnoj smrti njenog muža doktora Zorana

Gavrića. Na moju veliku žalost, Vlasta je iznenada umrla 28.

4. 2014. godine. Knjigu koja je bila njoj namijenjena uručio

sam njenoj kćerki Aleksandri.

Moj kolega sa studija, prof. dr. sc. Edhem Seferović, koji je

sve vrijeme rata bio dekan Mašinskog fakulteta u Sarajevu,

iznenada je preminuo nekoliko dana nakon promocije moje

knjige, pa sam pripremljeni primjerak s posvetom predao

njegovoj kćerki.

I moj kolega Tanasko Balorda, diplomirani mašinski inže-

njer, kome sam također bio obećao pokloniti knjigu, iznena-

da je 30. 10. 2014. godine preminuo u Moskvi, gdje je živio

već duže vrijeme. Vijest o njegovoj smrti javio mi je njegov

sin Aleksandar, kome je kasnije, posredstvom Tanaskovog

brata Branislava, predata knjiga namijenjena njegovom ocu.

Sada mi je žao što knjigu nisam objavio nekoliko mjeseci ra-

nije, ali razlog za ovo leži u činjenici što sam u periodu od

15. maja do 11. jula 2014. godine bio na liječenju u bolnici u

Sarajevu.

Iznosim ova tri tužna slučaja iz ljubavi prema mojoj dragoj

sestri Vlasti i pijeteta prema mojim dragim kolegama Edhe-

mu i Tanasku.

Zahvale

101

P ovodom objavljivanja moje autobiografije „Od đaka pje-

šaka do akademika“ i svečanosti njenog predstavljanja

javnosti, ovdje izražavam svoju iskrenu zahvalnost:

Vlatko Doleček se zahvaljuje priutnima u dvorani i promotorima

- Prije svega, svim članovima moje bliže i dalje obitelji koju

su došli na ovu promociju;

- Mojoj supruzi Gordani Jovanović-Doleček, koja je došla iz

Puebla (Meksiko) i mojoj kćerki Lari Doleček, kojoj je po-

svećena ova moja knjiga, koja je s malim osmomjesečnim

sinom Michaelom došla iz Los Angelesa (USA);

- Aleksandri Kosorić, rođ. Gavrić, kćerki moje sestre Vla-

ste. Ona je s dvoje maloljetne djece došla iz Banje Luke;

- Doktorici Ljiljani Mišković, tetki moje supruge. Ona je

došla iz Beograda;

- Doktorici Mirjani Jovanović-Gmaz, iz Sarajeva, sestri

moje supruge;

- Željki Gaco-Gavrić, dipl. ing. ecc., sestri moga u ratu tra-

gično preminulog zeta doktora Zorana Gavrića, koja je

došla sa svojom kćerkom Adelom Gaco, dipl. inž. građ.;

- Željku Dolečeku, dipl. ecc., sinu mog nastarijeg brata Srećka;

- Dugujem posebnu zahvalnost svojim dragim kumovima

Subhiji i Lazi Uzelcu, koji su na promociju doputovali iz

dalekog Pertha (Australija) i time ispunili obećanje dato

kada smo se sreli u Doboju;

- Vlastimiru Krsmanoviću, ocu mog imenjaka Vlatka, koji

je došao na promociju sa kćerkom;

Najljepše se zahvaljujem svojim promotorima:

- Prof. dr. Hazimu Bašiću;

- Akademiku prof. dr. sc. Dubravku Lovrenoviću;

- Nevenu Kazazoviću, publicisti;

- Slavku Šantiću, književniku i prevodiocu;

- Akademiku prof. dr. sc. Milošu Trifkoviću, predsjedniku

ANUBiH;

- Jovanu Divjaku, izvršnom direktoru Udruženja Obrazo-

vanje gradi BiH i

- Željku Ivankoviću, književniku i moderatoru promocije.

Učinili su mi veliku čast što su odvojili svoje dragocjeno vri-

jeme da pročitaju i analiziraju moju knjigu i da o njoj pišu i

javno govore na način na koji su to učinili.

Posebno sam zahvalan i svim svojim prijateljicama, prijate-

ljima i kolegama koji su bili na promociji knjige. Time su mi,

kao što sam rekao na samoj promociji, na poseban način če-

stitali ovaj moj rođendan.

Naročito me dirnulo i obradovalo kada sam među prisutni-

ma ugledao mog nekadašnjeg studenta Senada Golića, koji je

na promociju došao u invalidskim kolicima u pratnji svoga

brata. Senad mi je nedavno ispričao da je uz pomoć mobil-

nog kompjutera koji sam mu poklonio u ratu uspješno zavr-

šio studije i da već deset godina radi u firmi „Sarajevo gas“.

Njemu je posvećena posebna priča u mojoj knjizi.

102

103

I ovom prilikom zahvaljujem se i svima onima koji su putem

interneta i na drugi način iskazali svoje mišljenje o mojoj

knjizi.

Zahvaljujem se, takođe, načelniku Općine Stari Grad, gos-

podinu Ibrahimu Hadžibajriću, koji nam je omogućio da u

njihovoj dvorani održimo ovu promociju.

105

Ispravke

U životu sam imao dosta primjera kada su pravljene greške u

izgovaranju ili pisanju mog prezimena. To me uvijek iritiralo,

čak i kada to nisam pokazivao. O tome sam nešto napisao

na početku moje knjige. Zato mislim da je veoma važno da

se imena i prezimena ljudi uvijek pišu i izgovaraju s velikom

pažnjom.

U mojoj knjizi „Od đaka pješaka do akademika“ (bez Pri-

logâ) pominje se ukupno oko 500 ličnosti s imenom i prezi-

menom.

Ali, eto, dogodilo se da se i u njoj, među velikim brojem ljudi

koje spominjem, nenamjerno potkralo, pored ostalih sitnijih

slovnih grešaka, i nekoliko grešaka u pisanju imena i prezi-

mena. Zato želim da, uz iskreno izvinjenje pomenutim lično-

stima, na ovom mjestu te greške ispravim.

Na stranici 79. pod naslovom Bokserski rječnik pominjem

svog prijatelja bokserskog prvaka Jugoslavije Dragana Bata-

sa, a njegovo pravo ime i prezime je Dragan Batar.

U drugom slučaju, na stranici 183. pod naslovom Osnivanje

i djelovanje Kruga 99, u popisu onih koji su činili inicijativ-

nu grupu za osnivanje ove asocijacije pominjem i gospodina

Ferhata Šetu. Međutim, greška je načinjena u indeksu imena,

gdje na stranici 441 piše Fahrudin Šeta, a treba ispravno Fer-

hat Šeta.

I na kraju, na stranici 204 pod naslovom u Crnoj Gori po-

minjem ime političara Stanka Perovića, a ispravno je Slavko

Perović.

107

Sadržaj

Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7

Prve poruke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11

Krstan Malešević . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15

Slavo Kukić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15

Sejo Jr Fetahagić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15

Dragana Đurđević . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16

Ilija Ivić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16

Dubravka Šoljan . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16

Tomislav Grizelj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16

Rešad Durkalić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18

Kemal Hanjalić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18

Savo Čuljković . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19

Mira i Petar Skert . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20

Aleksandar N. Ašonja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20

Isak Karabegović . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21

Svjetlana Zečević . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21

Vladimir Beus . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22

Rastislav Dasović . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22

Almedina i Kasim Omičević . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22

Živko Stikić. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24

Miloš Novaković . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27

Predstavljanje knjige (Željko Ivanković, moderator) . . . . . . 29

Dubravko Lovrenović . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33

Hazim Bašić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35

Miloš Trifković . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37

Slavko Šantić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39

Jovan Divjak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 44

Lara Doleček . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46

Gordana Alibašić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50

Drago Blagojević (pročitana poruka) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 52

Muhamed Ćatić (pročitana poruka) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54

Nove poruke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57

Ahmed Bosnić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59

Ivan Cvitković . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59

Lazo Uzelac . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 60

Moshe Altarac . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63

Esad Duraković . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 64

Radmilo Nedić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65

Ferida Duraković . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 66

Mira i Vlatko Martinčević . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67

Bosko Reljić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 69

Mihailo Đonović . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 71

Emira Pašić-Dizdar . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73

Sanja Bogdanović . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 74

Miroslav Demić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75

Mediji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 77

Željko Ivanković: ŽIVOTOM SVJEDOČEĆI . . . . . . . . . . . . . . 81

Vlatko Doleček: INTERVJU („Dnevni list“) . . . . . . . . . . . . . . . 86

Knjiga među čitaocima. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93

Zahvale . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99

Ispravke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105

108