PRIČA I JA

Nakladnik

Za nakladnika

Urednik

ČITAM I PRIČAM

Sadržaj:

JESEN

JESENSKI VJETAR NJEŽNO JE LJUJAO GRANE DRVEĆA ŠUŠTEĆI LIŠĆEM. - KAKO LIJEPA USPAVANKA - SNENO JE GOVORILA MAMA PRICA SVOJIM MALIŠANIMA.- MAMICE, ZAŠTO MORAMO IĆI? – PRVI PTIĆ UZDIGAO JE LJUTITI KLJUN GLEDAJUĆI MAJKU. – TAKO NAM JE LIJEPO OVDJE. TU JE NAŠ DOM.

- ZNAM REČE MAMA PTICA RAŠIRIVŠI SVOJA CRNA KRILA. ZATO SE UVIJEK VRAĆAMO, A SLIKU DOMA PONIJET ĆEMO U SVOM SRCZ. - MLADI MJESEC OBASJAO JE PRIRODU. ZELENA LIVADA ZASJALA JE KUPAJUĆI SE U SREBRU. IZNAD NJE SJALE SU MALENE KRIJESNICE POZDRAVLJAJUĆI NOĆ, DARUJUĆI JOJ SVJETLO. KROZ KROŠNJE DRVEĆA ČUO SE CVRKUT PTICA KOJE SU SE SPREMALE ZA VELIKI PUT NA JUG. VOĐA JATA OKUPIO IH JE DAJUĆI IM POSLJEDNJE UPUTE DOK JE SUNCE SRAMEŽLJIVO DIZQALO SVOJE LICE.

- POKRET! – ZAČUO SE UZVIK. VELIKA POVORKA CRNIH PTICA POLETJELA JE NEBOM. PTIĆ SE OKRENUO POSLJEDNJI PUT, UPIJAJUĆI SLIKU PRIRODE. DUGO SU LETJELI PRATEĆI SUNCE, MJESEC I ZVIJEZDE SVE DOK NISU ČULI VOĐIN GLAS:- STIGLE SMO.

PRIRODA JE BILA LIJEPA, ALI PTIĆ JE TUŽNO UZDAHNUO. NEDOSTAJALI SU MU NJEGOVO GNIJEZDO I PRIJATELJI. SJETIO SE MAMINIH RIJEČI. ZAKLOPIO JE OČI, A SLIKA DOMA I PRIRODE STVORILA SE PRED NJIM GRIJUĆI MU SRCE..

TAMARA VRBANOVIĆ

PROTIV JESENI

POSVAĐALA SE JESEN S OSTALIM GODIŠNJIM DOBIMA. BAŠ SU JE UVRIJEDILA! DOŠLA SU, NAIME, DO ZAKLJUČKA KAKO JE JESEN ZAPRAVO BEZVEZNO I BEZVRIJEDNO DOBA U GODINI: U POČETKU MANJE-VIŠE NALIK LJETU, A PRI KRAJU ZIMI.

- EVO – TUMAČILO JE PTOLJEĆE – UZMIMO, PRIMJERICE, MENE; JA SAM PRIRODNA BUDILICA. SVE ŽIVO IZNIKNE IZ ZEMLJE, SVE PROPUPA I ZAZELENI, PTICE SE GNIJEZDE, ŽIVOT SE RAĐA, LJUDI KRENU U POLJA, VOĆNJAKE, VINOGRADE ILI BAREM NA IZLETE. JA SAM DIOSTA VRLO BITNO GODIŠNJE DOBA! ZAKLJUČI OHOLO!- A JA – NASTAVI LJETO – NASTAVLJAM GDJE STI TI STALO. POD MOJIM BUDNIM OKOM SVE ZAČETO RASTE I ZRIJE, SVE ZUJI I NAPREDUJE, SVE BUBRI I STASA I KLASA….- I SAD, PRESKOČIMO PRISUTNU, ALI NEPOTREBNU JESEN, NASTUPAM JA – MUDRO SE DRŽEĆI, DOHVATI ZIMA. – SMIRUJEM ZEMLJU, OHLADIM SUNCE. USPAVAM I ZAMRZNEM SVAKI KUTAK. NAČINIM POPLUN OD SNIJEGA I SA STUDENIM VJETROVIMA POJEM OKREPLJUJUĆU USPAVANKU. JESEN SE TRUDILA DA JOJ NE POTEKU SUZE. DRŽEĆI SE PONOSNO, REČE IM:- DOBRO, KADA VAM NE TREBAM ODLAZIM!I EVO ŠTO SE DOGODILO: LJETO JE PRŽILO DULJE NEGO INAČE ISVE ŠTO JE DOZRILO, OSUŠILO SE. SVUDA SAMO RASPUCALA ZEMLJA, UVELI PLODOVI, ŽEĐ PUSTOŠ. ZIMA JE PAK NAGLO ZAMIJENILA LJETO PA JE SVE NA ISCRPLJENOJ ZEMLJI STRADALO DO KRAJA. PROLJEĆE JE SAMO POLOVIČNO RAZBUJALO TAKO RANJENU PRIRODU. SKUPILO GLAVE ONO TROJE UMIŠLJENIH PA ZAKLJUČIŠA DA IM NEMA DRUGE NEGO SE ISKRENO POKAJATI I MOLITI OD JESENI OPROST. - NIJE MENI BAŠ DO VAŠEGA KAJANJA, ALI MI JE DRAGO DA STE SHVATILI KAKO JE SVATKO BITAN DA BI SE NAŠA ZEMLJA VRTJELA KAKO VALJA.

SANJA ČAJEVAC – RUŽIĆ

PRIČAMO PRIČU

OBOJENI VRABAC

NEKOM JE VRAPČIĆU DOSADILO DA BUDE VRAPČIĆ. UZEO JE BOJE, ZAVUKAO SE POD STREHU I POČEO BOJATI PERJE. KAD JE IZAŠAO ISPOD STREHE, NITKO U NJEMU NEBI PREPOZNAO ONOGA VRAPČIĆA KOJI SE MALOPRIJE ZAVUKAO POD STREHU. PRERUŠIO SE U SLAVUJA. ODJETIO JE U ŠUMU MEĐU SLAVUJE. ONI GA LIJEPO PRIMIŠE I ZAMOLIŠE DA NEŠTO OTPJEVA. VRAPČIĆ PONOSNO DIGNE GLAVU, KOČOPERNO MAHNE LIJEVIM PA DESNIM KRILOM I POČNE PJEVATI:- ŽIV-ŽIV-ŽIV! ŽIV-ŽIV-ŽIV!- SLAVUJU IZNENAĐENO ZAGRAJEŠE. ODMAH SU SHVATILI DA JE TO NEKI PREVARANT KOJI NEMA POJMA O PJEVANJU. POČEŠE GA KLJUCATI GDJE JE KOJI STIGAO. SIROTOM VRAPČIĆU NIJE PREOSTALO NIŠTA DRUGO NEGO DA NAVRAT –NAKLJUN POBJEGNE. - VRATIO SE MEĐU VRAPCE. ALI, GLEDAJ OVO. KAD VRAPCI VIDJEŠE NJEGOVOPERJE, PTJERAŠE GA I ONI. MISLILI SU DA JE TO NEKI SLAVUJ ZALUTAO U NJIHOVO JATO. UZALUD JE VRAPČIĆ MOLIO: - ŽIV-ŽIV-ŽIV! PRIMITE ME U JATO. JA SAM VRABAC KAO I VI.- VRAPCI NISU HTJELI NI ČUTI ZA TO. – ŽIV-ŽIV-ŽIV! ŽIV-ŽIV-ŽIV! NEKAKO SI ČUDNO SIV! – ODGOVARALI SU U KORU.- ŽIV-ŽIV-ŽIV! SAM Ć UMRIJETI OD GLADI. PRIMITE ME. JA SAM ZAISTA VRABAC! – PREKLINJAO JE VRAPČIĆ.JATO BIJAŠE NEUMOLJIVO: - ŽIV-ŽIV-ŽIV! ŠTO JE TAKO, SAM SI KRIV!TAKO JE VRAPČIĆ BIO ISKLJUČEN IZ JATA. OSTAO JE DSAM. POTUCAO SE OD NEMILA DO NEDRAGA. SKAKUTAO JE PO KROVOVIMA I ŽIVICAMA, IZNEMOGAO I GLADAN. BIO JE UTUČEN I BEZVOLJAN.PADALA JE KIŠA. PLJUSAK JE SPRAO SVU BOJU S VRAPČIĆAEVA TIJELA. OPET JE IZGLEDAO KAO OSTALI VRAPCI. VRATIO SE U JATO. SADA SU GA PRIHVATILI KAO SVOGA ČLANA. NIKADA VIŠE NIJE POŽELIO DA POSTANE SLAVUJ. ODLUČIO JE DA DO KRAJA ŽIVOTA OSTANE JEDNOSTAVNO – VRABAC.

ANTO GARDAŠ

BAJKA O ORAŠKU I MRVICI

ORAŠKO I MRVICA DJEČICA SU KOJA PO SVIJETU TRAŽE MUDRA I DOBRA ČOVJEKA KOJI ĆE IM POMOĆI DA NARASTU.

SUNCE JE VEĆ ZAPADALO, A ONI SU UPRAVO PROLAZILI KRAJ JEDNE PEKARNICE IZ KOJE JE DIVNO MIRISAO SVJEŽE PEČENI KRUH. NA VRATA SE NASLONIO DEBEO, RUMENI PEKAR DA SE NADIŠE ČISTA ZRAKA.- EH, BAŠ SAM GLADNA! – REČE MRVICA ORAŠKU. – NE BISMO LI GA ZAMOLILI ZA KOMADIĆ SVJEŽEG KRUHA. TA NAMA NE TREBA MNOGO. - STRIČE, MOLIM VAS, DAJTE NAM KOMADIĆ SVJEŽEG KRUHA. MI SMO PUTNICI IZDALEKA.- OH, PA GDJE STE? - ZAČUDI SE PEKAR. – GLE, KAKO STE MALENI! – DODA ZATIM DOBRODUŠNO, PA STAVI ORAŠKA NA SVOJ GOLEMI, ŠIROKI DLAN. – EH, DJECO MOJA, A TKO VAS GONI DA PUTUJETA OVAKO MALENI SVIJETOM? ZAR VAM NE BI BILO BOLJE DA SJEDITE KOD KUĆE?- NE BI, STRIČE – ODGOVORI MU ORAŠKO – JER, ETO, MI ŽELIMO NARASTI DA BUDEMO VELIKI KAO I OSTALI LJUDI. HTJELI BISMO RADITI, A NE DA BUDEMO LIJENČINE KOJE DRUGI HRANE. - GLE TI NJEGA! – REČE PEKAR, ZAČUĐEN KAKO ON TO MUDRO ZBORI. – NO, MOŽDA BI SE TOME MOGLO DOSKOČITI.I PEKAR MUMLJAJUĆI NEŠTO ODE NATRAG U DUĆAN. A KADA SE VRATIO, DONIO JE SA SOBOM VWELIKI KOMAD KVASA. - VIDITE DJECO! OD OVOGA RASTE KRUH, PA BISTE I VI MOGLI NARASTI. – I ON IM PRUŽI KVAS.I ORAŠKO I MRVICA RASLI SU IZ TRENA U TREN, NAJPRIJE SU BILI PEKARU DO PLOVINE GLEŽNJA, ZATIM DOKOLJENA, PA ONDA ODJEDNOM DO PASA I, ŠTO BI OKO TRENUO, ONI MU STIGOŠE SKORO DORAMENA, PA PEKAR VIKNU ZABRINUTO: - DOSTA! DOSTA DJECO! NE JEDITE DALJE! SAD ĆETE PREVIŠE NARASTI! ORAŠKU I MRVICI BILO JE I TO DOSTA.

SUNČANA ŠKRINJARIĆ (ULOMAK)

LOPTA KOJA IMA NOGE

POŠLA GOGA U ŠUMU DA VIDI IMA LI VEĆ ZRELIH JAGODA. NEDAVNO JOJ JE MAMA POKAZALA U GRMOVIMA BIJELE CVJETOVE I REKLA DA ĆE OD TIH BIJELIH CVJETOVA USKORO BITI CRVENE JAGODE. GOGA JE ZAGLEDAVALA POD GRMOVE I NAJEDNOM JE VIDJELA KAKO IZ JEDNOG GRMA NEŠTO IZLAZI. SIVO KAO ZEC. A ZEC NIJE. NEMA VELIKE UŠI I NE BJEŽI. KAD JE GOGA PRIŠLA BLIŽE, DA BOLJE POGLEDA, VIDJELA JE DA JE TO LOPTA. LOPTA OJA SE ISKOTRLJALA IZ GRMA. SAMO, TKO JU JE ŠUTNUO?

- TKO JE TEBE ŠUTNUO? – ZAPITA GOGA.- NITKO ME NIJE ŠUTNUO.- SAMA SI SE ISKOTRLJALA?- SAMA.- ČUDNO!

GOGA JOJ SE PRIBLIŽI I HTJEDE DA VIDI LOPTU.- JOJ, PA TI SI, LOPTO, PUNA TRNJA!- KAO ŠTO VIDIŠ.- A ŠTO ĆE TI TO TRNJE?- DA SE NITKO SAMNOM NE LOPTA!- PA KAKVA SI TI TO LOPTA KOJOM SE NE MOŽE LOPTATI?- PA JA NISAM LOPTA.- NISI LOPTA? NEGO ŠTA SI?- ODMAKNI SE DESET KORAKA PA ĆEŠ VIDJETI.

GOGA NIJE ZNALA KOLIKO JE TOČNO DESET KORAKA, PA SE ODMAKLA NEKOLIKO KORAKA. I ČEKALA.NAJEDNOM SE LOPTA SAMA PPOMAKNE I IZ LOPTE SE POMOLI MALA NJUŠČICA. A IZA TOGA JOŠ I ČETIRI NOŽICE. DVA MALA CRNA OKA GLEDALA SU GOGU. ONA OD IZNENAĐENJA NIJE MOGLA OTVORITI USTA. NIJE SE MOGLA NAČUDITI DA POSTOJI TAKVA LOPTA KOJOJ NARASTU NOŽICE I MOŽE HODATI.

G. VITEZ

UPITNIK, USKLIČNIK, TOČKA

JEDNOGA SASVIM OBIČNOG DANA PREPIRAO SE NEKI UMIŠLJENI UPITNIK S JOŠ UMIŠLJENIJIM USKLIČNIKOM OKO TOGA – KOJI JE ZNAK NAJVAŽNIJI U REČENICI.

- JA SAM NAJVAŽNIJI! – VIKAO JE UPITNIK.- JA SAM NAJVAŽNIJI! – RIKNUO JE USKIČNIK.- TI NEMOŽEŠ BIZTI NAJVAŽNIJI JER SI MRŠAV I DOSADNO UKOČEN.- MOGU, I TE KAKO MOGU, JER SI TI DEBEO, KUKAST I GLUP!- OOOOOOOOO! TI MENI TAKO? – RATOBORNO I UPITNO POSKOČI

UPITNIK.- BAŠ TAKO! – DOSKOČI SPREMNO UKOČENI USKLIČNIK!

UZBUDILI SE SVI ZNAKOVI, VELIKI I MALI… ZAREZI DOBILI OSJEĆAJ MANJE VRIJEDNOSTI, A NAVODNICI, DVOTOČKE, CRTICE I ZAGRADE TOLIKO SU BILI UVRIJEĐENI DA SU HTJELI POBJEĆI IZ REČENICE…MOŽDA BI SE TO I DOGODILO DA SE U PRAVOM TRENUTKU NIJE JAVILA TOČKA, OBRATIVŠI SE UPITNIKU I USKLIČNIKU:

- SMIRITE SE VAS DVOJCA! OD JUTRA SLUŠAM VAŠU PREPIRKU, A NIJEDNOM SE NISTE SJETILI MENE.

OBOJICA STE ZABORAVILI DA BEZ MENE NE BISTA BILI TO ŠTO JESTE. BEZ MOJE MALENKOSTI TI NE BI BIO UPITNIK, A NI TI USKLIČNIK!

- ZAR STE ZABORAVILI DA SVAKI UPITNIK I SVAKI USKLIČNIK IMA MALENU, ALI DOBRO UOČLJIVU TOČKU?!

- I JOŠ NEŠTO – NIKAD SE NISAM HVALILA, ALI SADA VIDIM DA VAM I OVO MORAM REĆI:

- SVAKA, PA I NAJMANJA REČENICA ZAVRŠAVA TOČKOM, PA ČAK I U SLUČAJU KADA SU NA KRAJU RELČENICE UPITNICI ILI USKLIČNICI!

NAKON TIH RIJEČI U REČENICI NASTADE MUK. I NITKO NIKOGA VIŠE NIJE PITAO KOJI JE OD ZNAKOVA GLAVNI U REČENICI PA JE NJIHOVA PREPIRKA ZAVRŠILA NA ZADOVOLJSTVO SVIH, A TOČKOM NA KRAJU REČENICE – DAKAKO.

STANISLAV FEMINIĆ

ČUDNA ŠUMA

IZNIKNULA ČUDNA ŠUMAPORED SVAKE CESTE PUTAPA POMAŽE MALOJ GLAVIIZGUBLJENOJ DA NE LUTA.

ČUDNO STABLO, JAKO TANKO, KROŠNJE SVAKAKVIH OBLIKA,

I BEZ LIŠĆA I BEZ GRANJA,AL' NA SVAKOJ NEKA SLIKA.

ČUVAJTE NAS, PAZITE NAS,JER ZNAKOVI SU PREMALO!

VALJDA JE I ODRASLIMADO DJENTINJSTVA NAŠEG STALO.

ČUVAJTE NA, PAZITE NAS, JER SU NAŠA SRCA PLAHA!

I VAŠA NAM SAD POMOĆ TREBA DA RASTEMO BEZ STRAHA.

IL' JE KVADRAT ILI TROKUT,A ČESTO JE OKRUGLA,

PUT DO ŠKOLE NAJAVLJUJE I OPASNOS IZA UGLA.

GDJE JE ZEBRA, GDJE SE SMIJE,A GDJE NE SMIJE, PRIJEĆI CESTU,

I KADA JE PUNO BOLJE MIRNO OSTATI NA MJESTU.

PROMETNA PRIČA

BAŠ ČUDNO! VOZAČ SE DRŽAO PROPISANE BRZINE, ZBOG PREKRŠAJA U PROMETU NIKAD NIJE BIO KAŽNJAVAN, PA IPAK JE AUTOMOBILOM UDARIO NEŠTO NA CESTI. I GORE JE OD TOGA: NIJE SE ZAUSTAVIO DA VIDI KOGA ILI ŠTO JE UDARIO.DOK JE VOZIO DALJE, MOTOR NJEGOVA GOLFA POČEO JE ŠUMITI KH-KH KAO DA SE NAKAŠLJAVA. - NOV JE, DOSAD JE RADIO POPUT URICE, ŠTO MU JE ODJEDNOM? – PITA SE VOZAČ. PITA SE – ALI NE STAJE. A ŠUMOVI SE NASTAVLJAJU TAKO DA JE MORAO PREKINUTI VOŽNJU. PARKIRAO JE AUTO UZ RUB CESTE, STAO JE RAZMIŠLJATI I UBRZO JE DOŠAO DO ZAKLJUČKA DA NIJE U PITANJ KVAR NA MOTORU: ZVUCI KOJE JE ČUO BILI SU GLASOVI NJEGOVE SAVIJESTI. - NISAM SMIO POBJEĆI, - REČE SAM SEBI. PA KAKO NIJE BIO LOŠ ČOVJEK NEGO SAMO PREPLAŠEN, SMJESTA SE VRATI NATRAG STRAHUJUĆI DA MOŽDA NIJE OZLIJEDIO NEKO DIJETE. S OLAKŠALNJEM USTANOVI DA SE NE RADI ODJETETU. UDARI OJE PSA. I TO JE ZLO! NIKOGA NIJE BILO U BLIZINI; NITKO GA NIJE VIDIO, MOGAO JE PONOVNO UTEĆI. NO, KAKO SE U NJEMU PROBUDILA SAVIJEST, BEZ OKLIJEVANJA SE PRIGNE, UNESE PSA U KOLA I ODVEZE GA U VETERINARSKU POSTAJU. ISPOSTAVILO SE DA JE TAJ PAS TAKOĐER BIO PREPLAŠEN; NIJE IMAO OZLJEDA. NAIME, KOD KUĆE, KAMO GA JE VOZAČ ODVEO, NE ZNAJUĆI ČIJI JE, VESELO JE STAO MAHATI REPOM.ZNAČAJNO JE DA JE PUTEM DO VETERINARA I DO VOZAČEVE KUĆE MOTOR NIJE KAŠLJAO. NIJE NI POSLIJE, JER JE ČOVJEK PRIMIO OPOMENU. NJEGOVAO JE PSA I DAVAO OGLASE U NOVINE NE BI LI SE JAVIO NJEGOV PRAVI VLASNIK. NIJE SE NITKO JAVIO. OČITO JE SIMPATIČNI MJEŠANAS BIO SKITNICA, ILI GA JE IZBACIO NA CESTU NETKO TKO JE IMAO KVAR U SRCU. ON JE UZ NOVOG GOSPODARA, ZABORAVIO DA SU SE UPOZNALI NA MALO NEZGODAN NAČIN I BIO ZADOVOLJANŠTO GA JE UDOMIO.SAD SE VOZI U GOLFU KOJI RADI BEZPERIJEKORNO. U AUTOMOBILU SE VIŠE NE ČUJE ONO KH-KH, TEK TU I TAMO ONO VAU-VAU, ALI TO JE NORMALNO S OBZIROM NA PRIDOŠLOG PUTNIKA. NEMA BOLJIH PRIČA OD ONIH KOJE SE SRETNO ZAVRŠE! TAKVA JE I OVA PROMETNA PRIČA. POKAZUJE NAM DA RAZUMNIM POSTUPKOM MOŽEMO UBLAŽITI NEVOLJU I DA NIKADA NIJE KASNO ISPRAVITI UČINJENU POGREŠKU.

NADA IVELJIĆ

KUĆA

NA VRHU KUĆERINAIZBOČINAS OŠTRIMOKUSOM

DIMOVINE

SVAKA STARA KUĆA JEDAN KLIMAV DIMNJAK IMA STARI SU DOMOVI S BLAGIM OKUSOM TOPLINE I DIMA

A ISPOD DIMNJAKA OBIČNO SE SCRVENI OD CRIJEPA KROVCRVAN JA SAMO NA POČETKU KAD JE CRIJEP JOŠ NOV

POSLIJE KIŠE SVE JE CRNJI, SVAKA GA TUČA SVE VIŠE KRNJINAKAD DAVNO KROVOVI SU BILI VRLO NISKI I KTOME JOŠ OD SLAME

DIMNJAČARI NISU SMJELI PUŠITI ALI SI MOGAO NA KROV NASLONITI RAME

PROZOR JE OKO PROZOR JE OKONA KOG LJUDI MOŽEŠ GLEDATI

SVAŠTA VJESE KROZ NJEGA VANOKO OD KUĆE AL AKO GLEDAŠKAO NAOČALE UNUTRA TAD SI IMA ZAVIJESE BEZOBRAZAN

PAJO KANIŽAJ

ZAŠTO VOLIM SVOJU BAKU

ZAŠTO VOLIMSVOJU BAKUMENI NIJETEŠKO REĆI:ONA MENIPRIČE PRIČAPRIJE NEGO ŠTO ĆU LEĆI.

ONA MENI KAD SAM LJUTITI KAD MI JE SVE NA PUTU,PRIĐE NJEŽNO,BLAGO, TIHOI JABUKU DA MI ŽUTU.KOD MENE JE ONA UVIJEKSAMO ŠUŠNE L'ŠTO U MRAKU…ETO, ZATOJAKO VOLIM SVOJU BAKU.

ŠIMO EŠIĆ

PROSLAVA ROĐENDANA

Na proslavu moga osmog rođendana roditelji su pozvali puno svojih prijatelja. Prijateljice iz mamina ureda kupile su mi haljinu: plave boje i preveliku. – nosit ćeš je dogodine – rekla je mama- a plava boja I nije tako ružna. I dobro ti stoji!Ali ja ne volim plavu boju!Tatini prijatelji poklonili su mi dosadnu knjigu koju sam, istina, već morala pročitati za lektiru.- Moja djevojčica strašno voli čitati. Ona sve knjige pročita na vrijeme – opravdavao me tata. – Ali ona će tu knjigu još jednom, u miru pročitati. Zar ne dušo?Moram li, zaista?Za vrijeme objeda svi su hvalili mamine lončanice, naše nove zavjese i tatine viceve. I svi su se lijepo zabavljali ogovarajući maminu direktoricu I ravnatelja moje škole. Kum jure umočio j svoju najkričaviju kravatu u moj tanjur s juhom, na što se teta Julija gotovo ugušila od smijeha. Toliko se smijala i lamatala rukama da je sa stola srušila čašu crnog vina, ravno meni u krilo. Na moje najljepše traperice, na kojima mi je zavidio čitav razred!Očekivala sam da će se ispričati, ali tada je mama na stol stavila pečenu puricu. Svi su se zagledali u mirisnu pečenku boje meda. I nitko nije primijetio suze u mojim očima.

Nada Zidar – Bogadi

SLIKOM DO PRIČE

SVETI NIKOLA I KRAMPUS

SVETI NIKOLA

Dođi nam, dođi, Nikola sveti,Starče s dugo, prebijelom bradom,Svako te dijete očekuje s nadomI u sebi moli: - Mene se sjeti!

Čizmica čista na prozoru blista,Čeka slatkiše i igračku neku.U cipelu malu i papuču mekuNikola stavlja čudesa trista!

A kada jutro otvori zjene,Dječje će oči ko sunašca sjati,- Pogledaj, mama, što se to zlati,Nikola sveti misli na mene.

Mladen Pokić

ZVJEZDANI TALIRI

Bila jednoć djevojčica bez oca i majke, a tako siromašna da nije imala ni sobice, da u njoj stanuje ni posteljice, da u njoj spava, i napokon ništa drugo osim haljinice na sebi i korice kruha u ruci, što joj je netko samilostan darovao. No bila je dobra i pobožna, pa kako se nitko za nju nije brinuo, uzdajući se u Boga pođe u svijet.Sretne je siromašan čovjek i zamoli:- Daj mi štogod jesti gladan sam. Djevojčica mu dade sav svoj komadić kruha i reče: - Bog ti blagoslovio.I pođe dalje. Zatim je sretne dijete i zamoli: - Studeno mi je po glavi, daj mi štogod da je pokrijem.Djevojčica mu dade svoju kapicu. Kad je išla još neko vrijeme, eto ti opet nečije dijete bez prsluka, i prozeblo ga. Djevojčica mu pokloni svoj. Iđaše ona dalje, kad opet naiđe dijete bez kaputića. Djevojčica svuče svoj i dade mu ga.Napokon stigne u šumu, i uto mrak; i opet prednju dijete bez košuljice. Pobožna djevojčica pomisli:„Tamna je noć, ne vidi te nitko, možeš dati košulju“, pa je svuče sa sebe i obuče djetetu. Tako bude bez ičega. Najednom stanu padati zvijezde s neba, sve sami tvrdi, sjajni taliri. Premda je svoju košuljicu darovala, sada je na njoj bila nova od najfinijeg platna. Skupi u nju talire, i bude bogata sav život.

Braća Grimm

ZVJEZDANI RAZGOVORI

PRVA ZVIJEZDA: Stani zvijezdo bar na čas. Kako li si sjajna!Sjajnija od sviju nas.

DRUGA ZVIJEZDA: Takvim sjajemMoram sjati.Sjaj moj noćas Netko prati.

PRVA ZVIJEZDA: Tko je taj?Tko to prati Taj tvoj sjaj?

DRUGA ZVIJEZDA: Tri mudraca Slijede putOd svjetlosti Moje žut.U BetlehemTaj put vodiGdje se mali Isus rodi.Mudraci će prvi doći,pokloniti se njemuove svete noći.

Jadranka Čunčić-Bandov

JELOVO STABALCE

Na nekom malenom, suncem obasjanom proplanku usred šume raslo prekrasno, nježno, sićušno jelovo stabalce. Sve šumske životinje bile su mu odani prijatelji. No to stabalce, unatoč pažnji i prijateljevanju sa životinjama i ostalim biljkama, nije nikako bilo zadovoljno životom na proplanku. Jednom je čulo priču o stablima koja su imala čast ploviti dalekim morima u liku visokih jarbola na velikim brodovima. I odmah je poželjelo postati jarbolom na velikim brodovima.Drugi put je od ptica čulo priču kako o Božiću poneko ponosno jelovo stabalce dopadne velika čast da u kućama ljudi bude okićeno i urešeno svakojakim nakitom i da mu se svi ukućani dive. I otad je nestrpljivo iščekivalo svaki trenutak kad će zalepršati prvi snježne pahuljice. I doista, s prvim snijegom došli su neki ljudi posjekli ga sjekirama. Stabalce je obuzeo vrlo neugodan osjećaj, jer mu je svaki udarac sjekire zadavao užasnu bol. No kad je bilo uneseno u prekrasnu kuću, smjesta je zaboravilo svoju muku i nanovo se oraspoložilo. Sluge i sluškinje su ga uresili lutkama, zlatnim kuglicama, šarenim vrpcama, svilenom kosicom. Na Badnju večer su ga okitili mnogobrojnim svijećama čiji je sjaj potpuno rastjerao tamu iz velike sobe usred koje je stajalo. Djeca su oko njega razdragano plesala i divila se zlatnoj, blještavoj zvijezdi na njegovu vršku. Drvce je sjalo od sreće i zadovoljstva.No nakon samo nekoliko dana dogodile su se čudne, okrutne stvari. Odmah nakon božićnih blagdana počeli su ukućani njega skidati nakit, i kad se drvce pogledalo onako posve golo, ružno i napola sasušeno, obuzela ga je golema tuga. Neka sluga ga je svom silinom zgrabio i bacio u drvarnicu koja je bila prepuna miševa koji bi se povremeno penjali po njemu. Iz dana u dan stabalce je izgledalo sve jadnije i ružnije. Iglice su počele odmah otpadati s njegovih grančica i prekrivati pod drvarnice. Stabalce se s golemom sjetom i tugom počelo prisjećati svoga osunčanog proplanka i svih svojih bivših iskrenih prijatelja. Znalo je da ih nikada više neće vidjeti. Kad je stiglo proljeće, jedan je sluga sasjeckao stabalce na sitne komadiće i pobacao ih po u podivljali oganj peći.Tako je svoj vijek završilo to znatiželjno stabalce, a s time ujedno završava i ova priča o njemu. Tko zna koliko će još puta poneko jelovo stabalce iz šume doživjeti posve istu sudbinu kao ovo naše iz priče?!

H .C. Andersen

KAD PRIRODA SPAVA

- Jednoga dana nebeskim zvjezdicama, rodila se djevojčica. Dobila je ima priroda. Bila je lijepa i pametna. Svakog je dana sve više rasla i postala velika! – pričao je svojoj unučici djed i nježno joj sklonio čuperak kosice s očiju. Nije ni trepnula. Djed ju je pogledao, nasmiješio se i nastavio pripovijedati:- Ono što je tebi i meni godina, to je Prirodi dan. Proljeće je njezino jurto kad se ona budi. Tada ona otvara oči, još je snena, proteže se kao i ti prije škole i misli: „Neka, još ću malo zažmiriti!“ Ali, njezini je roditelji više ne puštaju spavati. Sunce je zove van i evo je pred nama u prekrasnoj cvjetnoj haljini!Djed je pogledao dijete koje ga je ozbiljno slušalo i produžio blagim tonom:- Vidiš, zlato moje, a ljeto je Prirodi podne, sredina dana. Kao što mi u podne objedujemo za obiteljskim stolom gdje nas okuplja ljubav, tako se i Priroda, u krugu svoje nebeske obitelji, hrani sunčevim zrakama od kojih prima svjetlo, toplinu i snagu. Jer Priroda mnogo radi i jako je marljiva. Ona se silno trudi opskrbiti svu svoju djecu – naglasi djed I doda – vidiš, a jesen je Prirodi ono što je nama večer. Ona se žuri uraditi posljednje pripreme kako bi mogla sebe I svoju obitelj spremiti za dugi noćni počinak.- Djede! – poskočila je unučica – onda je zima njezina noć kad Priroda spava. Pssst! – reče djed. – neka se naspava, nemoj je buduti!...

Božidar Prosenjak

DJEČAK I PTICA

Jedne zime, u jednom selu, razbolio se dječak i nikako da ozdravi. Liječili ga svakojako, ali ništa nije pomoglo. Obilazili ga i dječaci, njegovi vršnjaci, zabavljali ga da mu brže prođe vrijeme, donosili mu darove. Ali, najčešće ga je obilazila mala ptica, koja je jednog jutra gladna i promrzla zakucala na njegov prozor. Dječak je pticu ugrijao i nahranio, a zatim pustio. Otad je ptica dolazila svakog dana i kucala na staklo da joj otvori. Ona i dječak postadoše veliki prijatelji.Dođe I proljeće, a dječak nikako da ozdravi. Samo, sad je kroz otvoren prozor, sunce bacalo u njegovu sobu svijetle snopove I mala ptica, koja nije napustila svog prijatelja, mogla je ući bez kucanja. I ulazila je, po nekoliko puta na dan. - Kad bih mogao otići u šumu, pronašao bih poljanu na kojoj je dozrela jagoda i odmah bih ozdravio – reče jednom bolesnik dječaku, koji ga je posjetio. - Pa sad nema jagoda u šumi – primijeti dječak – za jagode je rano.- Ima jedna poljana i na poljani jedna dozrela, krupna jagoda – nastavi uporno bolesnik. – sanjao sam noćas da ima. I siguran sam: kad bih pojeo tu jagodu više ne bih ležao u postelji. Dok je dječak govorio, mala ptica se sunčala na prozoru i slušala. Odletjela je naglo. Nije se više pojavila toga dana. Ni sljedećeg dana. Njen prijatelj se zabrinuo. Što joj se moglo dogoditi? Je li ga zaboravila? A istovremeno nije prestajao misliti o crvenoj jagodi koja bi mu povratila zdravlje. Ponovno je sanjao poljanu i šumu i jagodu, sanjao je kako se sagnuo ubrati jagodu, ali nije uspio. Jagoda se izmakla kao da je živa. I tada trećeg dana, doleti mala ptica i spusti se na njegovu ruku. U kljunu je čvrsto držala zelenu peteljku I na peteljci crvenu jagodu. Onakvu istu kakvu je dječak sanjao.- Oh! – uskliknu on, uzimajući jagodu. – bit ću opet zdrav! Hvala ti, draga ptico – sto ti puta hvala.Ptica je umjesto odgovora zacvrkutala, a razveseljeni dječak počeo ju je ljubiti i milovati. - Što mislite? – prekinuvši priču, pupita baka – je li bolesnik ozdravio?- Ozdravio je! – odazvasmo se mi u jedan glas.Ozdravio je dječak. Već sutradan ustao je iz postelje, a nakon nekoliko dana počeo se igrati. U vrtu ispod prozora, mala ptica savila je gnijezdo I tako su njih dvoje ostali nerazdvojni prijatelji. Gdje I kako je pronašla ljekovitu jagodu, koliko je planina morala preletjeti – dječak nije saznao, ali nikada nije zaboravio njenu uslugu. Stalno je govorio:- Ne znam hoću li ikada steći boljeg prijatelja od male ptice?

Ahmet Hromadžić

GOVOR LJUBAVI

Kiša je polako prestajala padati. Kišne su kapi sve tiše udarale o lišće u krošnji drveta pred našom kućom. Nakupljene kapi padale su s listova koji su podrhtavali pod njihovom težinom I naletima vjetra koji nije prestajao.- Slušaj…! – reče mi baka. – Slušaj kako priroda govori… Sav svijet razgovara… Čuješ romon kiše… Ispočetka je pljuštala, još maloprije šumjela, a sada romoni sve tiše! Toliko je zvukova u prirodi. Šum kiše i šum lišća katkada su tako različiti, a katkada tako slični. Lišće šumori na svoj način, potok na svoj. Rijeka žubori. I potok kad nabuja. More huči. Kapi vode kapaju. Slušaj…Slušao sam baku, a osjećao da čujem prirodu kako mi govori. - Ponekad vjetar stane. More se posve utiša. Čak i rijeke i potoci tiše teku. Ni suhog lišća nema u šumi pod koracima… tada možeš čuti tišinu. I ona govori. I nju je bitno čuti.Pogleda me, položi mi ruku na srce i reče:- I čovjek govori I kad šuti. Govori svojim pogledom. Svojim disanjem. Poslušaj svoje srce… Ono govori svojim kucanjem… Ali disanjem, kucanjem srca, ne govori samo čovjek. Ne govoriš samo ti…Nisam trebao ništa pitati. Znao sam da će još nešto reći. - To ljubav govori. Najvažnije je nju ne prečuti.

Stjepan Lice

PROLJEĆE S VILOM I SUNCEM U NARUČJU

Vila Vjesnica živjela je u šumama, brdima, u malim šumarcima pokraj livada. Vješto se skrivala ispod snijega kojeg je zimus prosijala njena sestra vila Pahuljica. Ali danas je osvanuo divan, sunčan dan. Vila Vjesnica ujutro se umila, odjenula šarenu haljinu punu visibaba, jaglaca, sunovrata i svakojakog divnog cvijeća. Ogromni buket proljetnica stavila je u košaricu ispletenu povrćem, na noge obula cipele ptičjeg pjeva i krenula u šetnju. Pomno je obilazila šumarke, livade, polja, ponekad bi izašla u tamnu šumu i redom ljubila sve zaspale mrazovce, kukurijeke, visibabe, cicamace i ostalu cvjetnu dječurliju koja je još uvijek spavala u svojim dječjim krevetićima.Kamo god je pošla, ostavljala bi za sobom cvrkut ptičjeg pjeva. Najviše joj je pomogla Žar-ptica, njena saveznica, koja je prelijetala ispred nje, otapala snjegove, ugrijavala jutra i Zemlju. Žar-ptica bila je glasnik Sunca i kad su njih svije obišle cijelu Zemlju ogrijavši je, raspršivši mirise cvijeća i glasove ptica, moglo je i samo Sunce jako odskočiti, zasjati na nebu raskošno i točno u podne poljubiti se s mirisnim Proljećem.

Milene Severović-Gašparić

NIJE KRIV

Pod okriljem mraka čovjek je iz prtljažnika automobila izbacio pokvareni hladnjak na tratinu pokraj ceste – i odvezao se dalje. - Miči se, hrđava nakazo! – povikaše travke.- Jao, zgnječio me je – zaplače maslačak.- Nisam ja kriv – progovori hladnjak.- Kriv si! Unagrđuješ prirodu, sram te bilo! – začuše se glasovi s tratine. – idi na

smetlište, gdje ti je i mjesto!- Nemam noge, sam ne mogu nikamo – opravdavao se hladnjak. – Žalim vas kojia sam

naudio protiv svoje volje, ali žalim I seb, jer su me ljudi odbacili. Kažu da sam pokvaren.

- Još imaš drskosti da nam pripovijedaš o sebi, bijedni otpadu! – prekori ga visoka preslica.

- Zar ne vidiš što nam činiš? I jesi pokvaren!- Ne grdite mene. Pogrde zaslužuje onaj tko me je ovdje istovario. - Onda ga zovi da dođe po tebe!- Nisam uključen. Osim toga, ljudi ne razumiju govor stvari…- Pokušaj klepeći vratima!Uzalud bi odbačeni hladnjak dozivao svog vlasnika da tome nije proradila savjest. Čuvši gdje je ostavio hladnjak, zapravo su mu njegova djeca naredila da ga odatle makne. Vesna I Slavko , članovi školske EKO-patrole, odlučno su pošli s tatom da provjere što će učiniti. Bilje je rogoboreći ispratilo metalno čudovište.- nije kriv – presudi stari javor. – ljudi su ti koji odlučuju kakav će im biti okoliš.- Kriv-nekriv, meni je uništio kapicu – i dalje je cmoljio žuti maslačak.

Nada Iveljić

VIDEKOVA KOŠULJICA

ISPRIČAJ PRIČU

USKRSNA PRIČA

U zekinoj radionici već tri dana prava je ludnica. Tata zeko je pri kraju snaga i na rubu života. Briše znoj krpom umazanom bojama, promuklim glasom izdaje zapovijedi i radi i radi…Rezultat svega toga truda bio je besprijekoran – gomile prekrasnih, sjajnih pisanica:Crvenih, zelenih, ljubičastih, as sličicama ili napisima: SRETAN VAM USKRS!U tek blijedo zarumenjeno predzorje zabaciše zečići vreće na leđa i trkom pojuriše uz mahanje i povike roditelja:- Pazite da ne zaboravite ni jedno gnijezdo! Pravile su ih malene ruke, pune radosne nade i iščekivanja!- I pažljivo! Da ne izgubite ni jednu pisanicu!Već uvelike sunce je obasjavalo svečano proljetno jutro. Umorna i zabrinuta žena izašla pred vrata. Cijelu je noć probdjela uz krevet svoje teško bolesne djevojčice. Kuhala joj čaj i stavljala blage obloge od kamilice na vrelo čelo i bolna prsa. Cijelu noć usrdno je molila Blaženu Majku da podari zdravlje njezinoj kćerkici.U brizi I tuzi čak je zaboravila napraviti uskršnje gnijezdo za djevojčicu. Kad li na nekoliko koraka na travi, pod rascvalom breskvom, uz bokor bijelih sunovrata, blistavu od rose i sunca, ugleda divnu crvenu pisanicu, čudnovato veliku, jedva joj je u ruku stala s natpisom: RADOSNO VAM USKRSNO JUTRO!- Gledaj, Anice, gledaj što si dobila! Izgleda da zeko nije zaboravio na tebe. Slabašnom rukom je uzela Anica pisanicu. Radujući joj se, prislonila je uz lice. I gle! Isti čas nesta vrućine, bol postajaše manja i ubrzo nesta, kašalj potpuno prestade. Vrati se sjaj mutnim očima djevojčice, obrazi porumenješe. Anica poskoči iz kreveta:

- Mamice, ja sam zdrava! Ozdravila me je pisanica.Zaista, pisanica je bila čudotvorna. Prije nego što je Sunce stiglo u malo dvorište, pri svom izlasku na Istoku, u svetom gradu Jeruzalemu, pružilo je jednu svoju zraku kroz otvor pećine u kojoj je bio Isusov grob. Dotakla je topla zraka kamenu ploču na kojoj je prije dva tisućljeća počivalo izmučeno mrtvo tijelo Spasitelja svijeta. Ponijelo sunce sobom u svijet dio moći i ljubavi tijela Uskrsnuloga. Mrvicu toga kapnulo je na izgubljenu pisanicu. I kao da je Krist sam svojom rukom dodirnuo bolesno dijete, tako je ona vratila radost u mali dom.

Vera Zemunić