1

PRILOG ŽIDOVSKOJ POVIJESTI I KULTURIGodište XX, broj 3 (115), Zagreb, siječanj – veljača 2013 / 5773

Jedna je od neobičnih činjenica u povije-sti glazbe dvadesetoga stoljeća privlačnost što ju je Dmitriju Šostakoviču pružala mo-dulacija židovske pučke glazbe i tekstovi o židovskom životu. Ta privlačnost posebno iznenađuje stoga što on sam nije Židov. U doba kada je službena politika često bila otvoreno antisemitska. Šostakovičevi “židovski” elementi znali su biti provo-kativni i u slučaju Trinaeste simfonije, izrazito disidentski. U pogledu antisemi-tizma, kao i drugih važnih značajki, uvje-tovanih njegtovim životnim razdobljem Šostakovičeva glazba ide “protiv struje”, službene sovjetske kulture, često je bila is-pitivana i istraživana.

Smijeh kroz suze

Judith Kuhn istražila je pretpostavku da su židovski elementi u glazbi Dmitrija Šostakoviča iskaz

njegova disidentstva.

Šostakovičeva su najizrazitije “židovska dje-la” ona koja sadrže tekstove iz židovskoga života ili očigledne židovske glazbene ele-mente – koji se javljaju u tri navrata.

Ponajprije, godine 1944. kada su se javljale glasine o Holokaustu i kada je nalet doma-ćega antisemitizma odstranio prominentne Židove iz kulturnih ustanova, Šostakovič se poslužio židovskim pučkim motivima u finalu svog Drugoga klavirskog trija i kroz svoj Drugi gudački kvartet.

Zatim je od 1948. do 1952. za vrijeme za-vršnih godina Staljinove vladavine, kada su sovjetski Židovi bili pod pritiskom službenih kampanja u tisku protiv “uko-

rijenjenoga kozmopolitizma” židovske su se kulturne ustanove zatvarale, a stotine sovjetskih Židova bilo je zatvarano i sma-knuto. Židovski glazbeni motivi pojaviše se u Scherzu Prvog Šostakovičeva koncerta za violinu (1948), trežem i četvrtom stavku Četvrtog gudačkog kvarteta (1949) i cjelo-vitom ciklusu popijevki Iz židovskog pučkog pjesništva (1948), koji uključuje i tekstove židovskih narodnih pjesama. Nekoliko njegovih Dvadeset i četiri preludija i fuga za klavir, navlastito brojevi 8 i 22, također uključuju židovske glazbene primjese. Na-posljetku, prva pjesma iz njegtova Četiri monologa na tekstove Aleksandra Puškina (1952) donosi sumornu priču o teškoćama židovskoga života. od tih su se djela jedino Preludiji i fuge mogli čuti prije Staljinove smrti, 1953.

Naposljetku, godine 1962, prvi stavak Šostakovičeve Trinaeste simfonije biva na-dahnut kontroverznim pjesništvom Jevge-nija Jevtušenka. Jevtušenkovu poemu Babji Jarak o nasilju postavlja usred poznatih primjera antisemitske nepravde uključuju-ći ratni pokolj Židova u Babjem Jaru blizu Kijeva. Trinaesta je simfonija bila skladate-ljevo najotvorenije disidentsko djelo.

Danas, usprkos brojnim raspravama o skla-dateljevim političkim gledištima, općenito se priznaje da “židovski elementi” u nje-govoj glazbi čine ganutljiv postupak soli-darnosti sa sovjetskim Židovima. Izraelski muzikolog Joachim Braun krenuo je dalje, pretpostavljajući da su židovski elementi prikriven izraz disidentstva za skladatelja koji izražava otpor prema pojedinim skupi-nama slušateljstva.(1)

Kakve god bile Šostakovičeve skladatelj-ske intencije – a njih dakako ne možemo zaobići – jasno je da su sinkopirani pleso-vi židovske klezmer-glazbe sa svojim smi-jehom kroz suze ambivalentni, sa svojom um – pa pratnjom, istegnutim istočnjačkim ljestvicama, njegovoj glazbi dali poseban

pečat. Što je jedna od najprepoznatljivijih odlika njegova stila. Kontroverzije su nastavile kružiti oko Šostakovičeve glazbe, a one su se odno-sile na njegovo djelo Iz židovskog pučkog pjesništva bile su najzaoštrenije. Napisan ubrzo nakon što je skladatelj bio proglašen “formalistom” od strane Centralnog komi-teta komunističke partije, čini se da je taj ciklus pjesama izražavao skladateljev iro-nični stav prema partijskim prigovorima baš tim uključivanjem pučkih napjeva u svoja djela. Njegovih uvodnih osam pjesama, pisa-nih tijekom ljeta 1948, zbore o teškoćama židovskoga života, o smrti dojenčeta, gladi, studeni i oskudici, hapšenjima po carskoj naredbi, odvajanju od voljenih. Ali tri za-vršne pjesme, pisane poslije, u listopadu, opisuju radosti židovskoga života pod so-vjetskom vlašću. Završna pjesma, Sreća, uključuje ovaj tekst “Doktori, doktori, naši sinovi postadoše doktori, Oh!Zvijezda svijetli nad njihovim glavama! Oj!”Godine 1955, kada su te pjesme izvedene prvi put u javnosti, doktorska afera iz 1952. uz hapšenje uglednih židovskih liječnika pridodala je tim riječima nove primisli.Premda to nisu bile skladateljeve namjere u trenutku kada je 1948. skladao ciklus, osznačile su značenje tih riječi za one koji su prisustvovali izvedbi. Laurel Fay, Šostakovičev autoritativni bio-graf, prigovorila je što je herojstvo Šostako-vičeve odluke da napiše ciklus Iz židovskog pučkog pjesništva bilo pretjerano uveliča-vano. U jednom prijepornom članku New York Timesa iz 1996. navela je da Šostako-vičeva odluka iz 1948. da napiše taj ciklus pjesama bila njegov iskren pokušaj da se usuglasi s partijskim direktivama iz 1948. da se treba u većoj mjeri služiti narodnom glazbom i pisati pjevnije. Fayeva napomi-nje da su val židovskih hapšenja i partijska kampanja iz 1949. protiv kozmopolitizma uslijedili tek nekoliko mjeseci nakon što je ciklus pjesama bio napisan. U proljeće 1948. čini se da je vlada bila sve prije nego antisemitska budući da je zarana zauzela čvrsto stajalište podupirući novostvorenu državu Izrael u pokušaju da stekne uporište na Bliskom istoku. No zapravo je potpora Kremlja Izraelu bila krinka za utrku domaćih nastojanja da jačaju domaće židovske snage u sklopu Sovjetskog Saveza. Židovski antifašistički komitet, što ga je vlada stvorila ranih če-trdesetih godina da mobilizira židovske snage za ratni potencijal, postao je žarište za novi smisao etničkoga identiteta među sovjetskim Židovima. Porast toga “židov-skog nacionalizma” duboko je zasmetao sovjetsku vladu, dok je potkraj 1946. njezin ministar za državnu sigurnost stao skuplja-ti podatke protiv toga komiteta. U siječnju 1948. ubijen je Solomon Mikhoels, kariz-

Šostakovičeva židovska izvorišta Šostakovič je intenzivno otkrivao židovsku glazbu ranih četrdesetih. Venyamin Flej-šman (1913-1941), jedan od Šostakovičevih prvih studenata kompozicije, počeo je 1939. raditi na "Rotschildovoj violini," operi koja se zasnivala na Čehovljevoj priči o starome škrcu; on se na svojoj smrtnoj postelji pokajao za svoj antisemitizam i daro-vao svoju violinu klezmerskom glazbeniku. Flejšman je u rujnu 1941. stradao (na lenjingradskim obrambenim barikadama, op. prev.) ostavivši operu gotovo dovršenu, ali većim dijelom neinstrumentiranu. Saznav-ši za njegovu smrt, Šostakovič je zatražio kopiju "Rotschildove violine". Dovršio je operu i orkestrirao je, radeći na njoj istovremeno dok je skladao svoj Drugi klavirski trio. Skladatelj Mieczyslaw Weinberg (1919-1998) bio je drugi izvor Šostakovičeva bav-ljenja židovskom glazbom tijekom četrdesetih. Poljsko-židovskog podrijetla, nakon što je izgubio obitelj za vrijeme njemačke okupacije Varšave Weinberg je svoju Prvu simfoniju odaslao Šostakoviču, koji je mladom skladatelju omogućio da 1943. dođe u Moskvu. Dva skladatelja postadoše bliski prijatelji pa se doživotno uvriježio običaj da si uzajamno pokazuju djela dok napreduju. Weinberg se u svojim djelima pretežno služi židovskim pučkim idiomima u umjetničkoj glazbi, a možda je Šostakoviču po-služio kao primjer. Mojsjej Beregovskij (1892-1961), istaknuti židovski etnomuzikolog, obranio je dok-torsku disertaciju o židovskoj instrumentalnoj pučkoj glazbi u siječnju 1944. na Mo-skovskom konzervatoriju, gdje je Šostakovič tada podučavao Beregovskog, koji je dvadeset godina transkribirao i snimao židovsku pučku glazbu i za koga se smatra da je sačuvao židovsku tradiciju istočnoeuropske pučke glazbe. Njegova zbirka klezmer-skih melodija kružila je Moskovskim konzervatorijem 1944, dok je Šostakovič radio na Rotschildovoj violini i na svom Drugom klavirskom triju.

Dmitrij Šostakovič

Mladi Dmitrij pri skladanju

NOVIOMANUT 115

2

matični predsjednik tog komiteta, navodno prema osobnom Staljinovu nalogu. Fayeva bilježi da je Kremlj obilježio Mikhoelso-vu smrt kao nesretan slučaj smatrajući da Šostakovič nije znao za to ubojstv. Smjesta su izražene i javne sumnje među njegovim kolegama, što je valjani razlog vjerovanju da Šostakovič, koji je bio blizak Mikhoelso-voj obitelji, nije znao za ubojstvo.

Neki su muzikolozi smatrali da je Šosta-kovič svoj vokalni ciklus Iz Židovskog puč-kog pjesništva, pisan tijekom ljeta 1948, na-mijenio za Mikhoelsov rekvijem.

Premda je nemoguće razriješiti pitanja koja se odnose na skladateljevu preciznu mo-

tivaciju za ciklus Iz židovskog pučkog pje-sništva, malo je dvojbe o tome što je moglo izazvati židovsku pučku glazbu da utječe na stvaranje Četvrtog gudačkoga kvarteta, što ga je pisao između ožujka i prosinca 1949. Mjeseci između studenog 1948. i ožujka 1949. bili su doba rastakanja Židovskog antifašističkog komiteta i drugih židovskih kulturnih ustanova uz niz hapšenja ugled-nih Židova, intenziviranje antikozmopo-litske kampanje u tisku u siječnju 1949. i sastanci pod vodstvom Partije, koji su cen-zurirali muzikologe i druge kritičare kultu-re. Ti su događaji, kako se čini, bili usmje-reni protiv židovskih pripadnika kulturnih ustanova i skladašnje Četvrtoga kvarteta

pripada posve jasno u skladateljev nadah-nuti odgovor njima. Dok u mnogim slučajevima Šostakovičeva uporaba “židovskih elemenata” pada u doba kriza za sovjetske Židove, bilo bi od-već jednostavno ustvrditi da se Šostakovič služio židovskim glazbenim motivima samo da prosvjeduje protiv antisemitiz-ma. Šostakovič je zavolio ambivalentnost židovske pučke glazbe, njezine kombinacije ljupkih melodija i tužnih harmonija. Po-put klezmerske glazbe, Šostakovičeva djela uključuju mnoge živahne plesove prikazane s pomoću tmurnih harmonija. muzikolog Eesti Šeinberg ustvrdio je da dvojakosti i proturječja židovskih motiva izražavaju (1) Vidi “Novi omanut" br. 67, str. 4–7

egzistenbijalnu ironiju koja je bila središ-nja točka za vrijeme Šostakovičeve životne stavove. Šostakovičeva interakcija sa židovskim glazbenim temama možda mu je dala glas za političke stavove, ali i usred svijeta po-jačana optimizma i banalnih političkih naklapanja omogućila mu da izrazi egzi-stencijalnu filozofiju koja je bila suptilna i kompleksna, vodeći računa o prijelomima, proturječjima i životnim nesigurnostima.

Iz publikacije Jewish Renaissance odabrao i preveo Branko Polić

Istražujući podatke o židovskoj zajednici na kvarnerskom području, opatijska po-vjesničarka prof. Sanja Simper pronašla je podatke o životu austrijskoga skladatelja židovskog podrijela Tarcela Tyberga u Vo-loskom. Riječka muzikologinja dr. Diana Grgurić produbila je saznanja o njegovom glazbenom radu. Rezultat je tih istraživa-nja izložba Zaboravljeni tonovi glazbene prošlosti Kvarnera: skladatelj Marcel Tyberg, postavljena u Hrvatskome narodnom kaza-lištu Ivana pl. Zajca u Rijeci kao popratni program simfonijskoga koncerta orkestra Riječke opere, održana 24. studenoga 2012. Pod ravnanjem gošće iz SAD-a, dirigentice JoAnn Fallette, izvedene su skladbe Jeana Sibeliusa i Marcela Tyberga. U cijeli projekt oživljavanja Tybergove glazbe uključili su se, pod visokim pokroviteljstvom predsjed-nika Republike Hrvatske dr. Ive Josipovića, uz HNK Ivana pl. Zajca, još i Odjel za kul-turu Grada Rijeke, Grad Opatija, Katedra za istraživanje glazbene baštine Rijeke i okolice, Državni arhiv u Rijeci i Ustanova Ivan Matetić Ronjgov u Ronjgima. Na području Opatije svojedobno su bora-vili brojni poznati skladatelji i glazbenici poput Gustava Mahlera, Giacoma Pucci-nija, Franza Lehara, Pietra Mascagnija, Artura Toscaninija, Jana Kubelika, a i Mar-cel Tyberg ondje je proveo veći dio života. Rođen je u Beču 27. siječnja 1893. Njegovi roditelji – otac, također Marcel, i majka Wanda, rođena Paltinger – poljskoga su podrijetla i oboje glazbenici. Otac je bio vi-olinist i glazbeni pedagog koji je službovao u Galiciji. Majka je bila vrsna pijanistica. Studirala je, zajedno s Ignacyjem Janom Paderewskim, u razredu čuvenoga bečkog profesora Theodora Leschetizkog. Rado je izvodila Paderewskijeva djela u Rijeci. Tybergovi su još od 1903. nastupali u Opa-

Marcel Tyberg – zaboravljeni skladatelj s Kvarnera

tiji, a 1910. iz Beča su se doselili u Volosko i aktivno uključili u glazbeni život. Družili su se s obitelji poznatoga češkog violini-sta Jana Kubelika, koja je nekoliko godina živjela u Opatiji. Često su zajedno priređi-vali koncerte. O glazbenom školovanju Marcela Tyber-ga ne zna se mnogo. Pretpostavlja se da je pohađao bečku akademiju. Svakako je, što se nedvojbeno može zaključiti iz slušanja Druge simfonije u f-molu, izvedene na spo-menutom simfonijskom koncertu u Rijeci, raspolagao vrsnim harmonijskim, kontra-

punktskim i instrumentacijskim znanjem te melodijskom inventivnošću. Drugu sim-fonijui praizvela je 1931. Češka filharmoni-ja pod ravnanjem Rafaela Kubelika, a Prva simfonija u c-molu praizvedena je počet-kom 1920-ih u riječkom kazalištu. Tridesetih godina Marcel Tyberg bio je orguljaš crkve Sv. Ane u Voloskom. Vodi crkveni zbor i mlade glazbenike podučava u sviranju orgulja i teoretskim glazbenim predmetima. Prema iskazima suvremenika, može se zaključiti da je bio izvrstan impro-vizator i dobar poznavatelj orguljske litera-ture. Skladao je, između ostaloga, tri sim-fonije, niz glasovirskih i orguljski skladbi, solo popijevke i druga djela, Čak Scherzo i Finale za Schubertovu Nedovršenu simfoni-ju, a pod pseudonimom Till Bergmar bavio se i zabavnom glazbom. za potrebe opatij-skoga zabavnoga glazbenog života pisao je skladbe u popularnim jazz i latinoamerič-kim ritmovima. Napisao je i 26 preludija za orgulje u svim tonalitetima dura i mola prema kvintnom i kvartnom krugu. nami-jenjeni su za crkvenu upotrebu ili za vlastitu zabavu, kako ih je skladatelj označio i po-svetio dobrim orguljašima, sestri i bratu, Riječanima Vilmi i Remu Venucciju. Upute o registraciji načinio je prema orgu-ljama crkve Sv. Ane u Voloskom. Ti su se preludiji sačuvali u ostavštini Remove kćeri Patrizije Venucci Merdžo kao jedina njego-va glazba sačuvana na području na kojemu je nastala. Naime, predviđajući tragičan kraj, s do-laskom Nijemaca na područja kapitulira-ne Italije, Marcel Tyberg povjerio je svoje glazbene rukopise na čuvanje ocu svoga učenika, dr. Milanu Mihichu, čija se obitelj poslije Drugoga svjetskog rata iz Opatije iselila u SAD, pa je on note odnio u Ameri-ku. Njegov sin, dr. Enrico (Henry) Mihich, u nekoliko je navrata u posljednjihz neko-liko godina bez uspjeha nudio Tybergovu glazbu, na trošnim papirima, za izvedbu raznim simfonijskim orkestrikam, dok nije naišao na dirigenticu JoAnn Fallettu. Ona se zainteresirala i s Filharmonijom iz Buffala, koje je umjetnička ravnateljica, izvela Tybergovu Treću simfoniju. Snimila ju je za diskografsku tvrtku Naxos, koja ju je objavila prije dvije godine. Zahvaljujući naporima dr. Enrica Mihicha, osnovan je Fond za Tybergovu ostavštinu pri Zakladi za židovske filantrope u Buffalu, sa svrhom objavljivanja skladateljevih djela.Djetinjstvo i mladost Marcela Tyberga, kao i prethodni život njegovih roditelja, vezani su uz razna austrijska područja Au-stro-Ugarske Monarhije. Njegov glazbenič-ki razvoj i afirmacija odvijali su se, pak, u sklopu Kraljevine Italije. Otuda i talijani-zirani oblik njegova imena: Marcello. Iako se izjašnjavao katolikom, u veljači 1939.

upisan je u fašističku evidenciju osoba židovske rase na području Općine Opatija, što će šest godina poslije zapečatiti njegovu sudbinu. Relativno veliku židovsku zajednicu u Rije-ci i liburnijskoj Istri uoči progona čini ne-što više od 1400 Židova, dok je oko 1800 službeno evidentiranih osoba židovske rase. Uspješna društvena i ekonomska integtri-ranost Židova u Austro-Ugarskoj Monar-hiji nastavila se i nakon priključenja spo-menutih područja Kraljevini Italiji nakon Prvoga svjetskog rata. No takvo je stanje dokinuto 1938., uvođenjem fašističkih pro-tužidovskih zakona, ponajprije zakonskog dekreta – Odredbi za zaštitu talijanske rase od 17. studenoga 1938. (R. D. L. 17 novem-bre 1938, n. 1728, Provvedimenti per la difesa della razza italiana). Židovi su lišeni temeljnih građanskih i političkih prava, što je potaknulo masovno iseljavanje. Namet-nuta im je obveza osobne prijave pripad-nosti židovskoj rasi. Na temelju te eviden-cije, njemačke okupacijske vlasti uhitile su Marcela Tyberga 4. lipnja 1944. u Opatiji, sprovele ga najprije u nacistički logor Risie-ra di San Sabba u Trstu, a zatim deportirale u koncentracijski logor Auschwitz, gdje je stradao posljednjega dana 1944. Talijanski fašisti zacijelo nisu marili za nje-govu glazbu, a njemački nacisti zasigurno je nisu čuli. Jer, Tybergova je glazba, sudeći barem prema Drugoj simfoniji u f-molu – koje li ironije – glazba tipično njemačkog duha. U njoj nije sažeo svoje slavenske ko-rijene, niti mediteranski duh. Druga simfo-nija tipična je kasnoromantičarska tvorba čiste formalne strukture sa stavcima Alle-gro appassionato, Adagio, Scherzo te Pre-ludij i fuga. U njoj su sažeti najbolji utjecaji Wagnera, Mahlera i Richarda Straussa, uz neku veberovsko-šubertovsku prostoduš-nost te dojmljivu melodičnost, liričnost i dramatičnost. Tybergova ličnost simbolički u sebi fokusira opća povijesna i nacionalna previranja, kao i neizbježnu sudbinu čovjeka-pojedinca u odnosu na prostor na kojemu živi. Izved-ba lijepe i emotivne Druge simfonije pobu-dila je zanimanje za otkrivanjem i drugih njegovih djela. Tek će se njihovom češćom izvedbom prevladati zaborav. Izložba Zaboravljeni tonovi glazbene prošlo-sti Kvarnera: skladatelj Marcel Tyberg auto-rica Sanje Simper i Diane Grgurić drago-cjen je izvor saznanja o Marcelu Tybergu i podataka iznesenih u ovom napisu. Izložba i koncert ispunili su vrijednu kulturološku zadaću i dali zapaženi impuls riječkome kulturnom i glazbenom životu. Poželjno je da se istraživanja nastave jer je još mnogo toga vezano uz njegov život, a i stradanje, nepoznato.

Davor SchopfHNK u Rijeci

NOVIOMANUT 115

3

Daniel Barenboim rođen je 1942. u Bue-nos Airesu od židovsko-ruskih roditelja koji su 1952. preselili u Izrael. Počeo je s pet godina učiti svirati klavir, a dirigirati s jedanaest. Godine 1967. vjenčao se s vi-olončelisticom Jacqueline du Pré, koja je umrla 1987. Godine 1999. bio je suosni-vač Zapadno-istočnoga Divana, orkestra s Edwardom Saidom koji sjedinjuje izra-elske i arapske glazbenike. Poslije je ime-novan Vjesnikom mira ujedinjenih naroda. Njegov posljednji CD naslovljen je Beetho-ven za sve. Oženjen je pijanisticom Elenom Baškirovom, ima dva sina i živi u Berlinu. Kada ste bili najsretniji? Kada nisam morao davati intervjue. Čega se najviše plašite?Da ću provesti svoje posljednje godine kao invalid. Čega se najranije sjećate?Boravka u majčinu trbuhu. Sjećam se da ni-sam volio tempa u kojima je tata u njemu izvodio Beethovenove sonate. Koju svoju ljudsku osobinu najmanje volite.Nestrpljivost. Koju ljudsku osobinu ne podnosite u drugih?Nedostatak sadržaja i predanosti. Koji vam je bio najružniji trenutak?Kada je Argentina izgubila svjetski kup od Njemačke 2006. godine. Osim nekretnina, koja je najskuplja stvar koju ste kupili?Veliki koncertni klavir.

Daniel Barenboim

Koju živu osobu najviše prezirem? Popis je predug

Što je vaše najdraže vlasništvo?Ne volim vlasništva. Što biste uradili da ste nadčovjek?Putovao bih u vremenu – da provedem je-dan dan s Mozartom. Što vas čini nesretnim?Kada nešto ne shvaćam. Što najmanje volite u svom izgledu? Kosu (odnosno, njezin nedostatak). Tko bi vas glumio u filmu vašega života?Budući da nemam namjeru umrijeti, volio bih to učiniti sam. Koji Vam je najmiliji miris?Kubanski duhan i parfem za gospođe. Koja Vam je najmilija riječ?

Da.Koje bi po vašem izboru bilo vaše najmilije odijelo?Moja vlastita odjeća. Dovoljno smiješan sam ja sâm.Koja je najgora stvar što vam je netko rekao?Vi ste vrlo muzikalni. Što je najveća ljubav vašega života?Glazba.Kako osjećate ljubav?Ona nadahnjuje i daje snagu. Koji je bio poljubac vašega života?Godine Pablo Casals poljubio me u čelo i rekao: “Sjećate li se Busonija?” (Busoni je umro 1924.)

Koga od živih ljudi najviše prezirete i zbog čega?Popis je predugačak. Kojim se riječima ili rečenicama previše slu-žite?“Igram đavlova odvjetnika”.Ako biste mijenjali svoju prošlost, što biste izmijenili?Ne vjerujem u promjene. Kada biste se vratili u vremenu, kuda biste krenuli? U sutrašnjicu. Kako se odmarate?Uvijek sam odmoren.Kako često vodite ljubav?Kad god mi se pruži prilika. Koju biste pjesmu voljeli da vam pjevaju na pogrebu? Ponovno kažem. Ne namjeravam umrijeti.Kako biste voljeli da ostanete u sjećanju?Zbog čega mislite da želim ostati u sjećanju?Koja je najvažnija lekcija koju ste u životu naučili?Da postignem pravo znanje, čovjek mora shvatiti bit stvari, a ne samo njezine mani-festacije. Recite nam neku tajnu. Nemam tajni.

Rosanna Greenstreet Iz The Guardian Weekenda preveo

Branko Polić

Dirigent Daniel Barenboim

Takozvano arapsko proljeće i Mubarakov pad doveli su do znatna zahlađenja u od-nosima Izraela i Egipta. Kao posljedica za-hlađenja otkazan je dotadašnji sporazum o plinu s Izraelom, da bi se, ukoliko bi došlo do novog sporazuma, cijene mogle znatno povisiti. No Izraelci su opušteno prihvatili takve najave zbog opsežnih nalazišta plina koje bi u dogledno vrijeme mogle dovesti do toga da Izrael postane isporučitelj tog vrijednog resursa.

Od pada egipatskog predsjednika Husnija Mubaraka ioanko je iz Egipta dolazila samo trećina dogovorene količine plina. Teroristi su izveli četrnaest napada na plinovod koji preko jednog ogranka opskrbljuje i Jordan. Stoga je Izrael forsirao iskorištavanje zali-ha plina iz Asekelona i uz to kupovao više ugljena i nafte. Ugljen i nafta još prevlada-vaju, ali Izrael stoji pred velikim preokre-tom. Prije tri godine nalazišta plina Tamar bilo je najveće nalazište desetljeća na svi-jetu. Onda je, 2010., otkriven Leviatan. To nalazište, udaljeno 130 km od luke Haifa, sadrži oko 450 milijardi kubičnih metara zemljnoga plina. To je osamdeset posto više nego što iznose zalihe Tamara.

Pretpostavlja se da samo Leviatan raspo-laže plinom u vrijednosti od najmanje 45 milijardi dolara. Osim toga postoji još i tre-će nalazište Dalit. Pretpostavlja se da pred izraelskom obalom leži sveukupno 760 mi-lijardi kubičnih metara plina. To bi odgova-ralo protuvrijednosti od oko 200 milijardi eura.

Najnovija otkrića, ne samo važnih nego i golemih ležišta nafte i plina, koja se nalaze u dosad slabo istraživanu dijelu Sredozemnog

Nalazišta plina mijenjaju energetsku politiku Izraela

mora (između Grčke, Turske, Cipra, Izraela, Sirije i Libanona) dovode do pretpostavke da bi to područje moglo postati “novi Per-zijski zaljev”. Ono što je sve preokrenulo bilo je spekta-kularno otkriće u, od geologa nazvanu, Le-vantskom bazenu. U listopadu 2010. Izrael je otkrio gigantsko off-shore-ležište plina 135 km zapadno od luke Haifa na dubini od 5 km. To ležište zemnoga plina nazvano je prema biblijskoj nemani Leviatan. Prve procjene koje su objavila tri izraelska energetska po-duzeća u suradnji s tvrtkom Noble Energy

iz Teksasa iznose 450 milijardi ku-bičnih meta-ra, što je naj-važnije otkriće plina u dubinskim vodama u posljednjih deset godina. Da bi se dobila predodžba o značenju tog otkrića, navodi se da bi zalihe plina Leviatan bile dovoljne za opskrbu Izraela plinom tijekom jednog stoljeća. Od osnutka države Izrael 1948. bilo je ne-zamislivo da bi se Izrael mogao sam opskr-bljivati energijom. Više puta provedena su

važna istraživanja nafte i plina, ali nisu do-vela do rezultata. Ta šansa bila je uskraćena Izraelu, za razliku od njegovih arapskih susjeda, koji su ras-polagali energetskim bogatstvom. Ali 2009. izraelski partner Noble Energy otkrio je u bazenu Levanta, oko 80 km zapadno od luke Haifa, nalazište Tamar s 238 milijardi kubičnih metara najkvalitetnijega zemnog plina. Tamar je bio najveće otkriće plina na svijetu 2009. Zahvaljujući Tamaru znatno se poboljšala situacija. Onda, samo godinu poslije u istom

bazenu Levanta Noble Energy došao je do najvažnijeg otkrića od svog osnutka – Leviatana. Što se tiče plina, Izrael je u nekoliko mjeseci došao od bijede do izobi-lja. Doduše, to znači i poseban si-gurnosni rizik. Takvo postrojenje, vrijedno milijarde dolara, bilo bi jako ranjivo kao cilj napada. Izrael će se ujedno pojačano ko-ristiti i sunčevom energijom. Izraelski stručnjaci i izumitelji u području sunčeve energije spa-daju među najbolje na svijetu, ali ta se energija dosad gotovo i nije iskorištavala. Do 2020. udio

obnovljivih izvora energije u proizvodnji struje bit će oko deset posto. To je malo u usporedbi s planiranim udjelom zemnoga plina (oko dvije trećine) i ugljena (oko jed-ne četvrtine).

B. A.

Iz bečkog dvomjesečnika Illustrierte neue Welt prevela

Nada Hermanović

Nalazišta plina u Izraelu

NOVIOMANUT 115

4

Sve je počelo onog dana kada je umrla baka Gerda. Iako joj je bilo 98 godina, od ovo-ga svijeta oprostila se bez ijedne bore na licu, ostavivši za sobom kćer, dvanaesto-ro unučadi, 29-ero praunučadi i svoj stan. Otkad pamtim posjećivao sam je u tom stanu. Propješačio bih gradskim središtem Tel Aviva, popeo se na treći kat, pritisnuo zvonce na vratima na kojima je pisalo „Tuc-hler” i dospio bih u Berlin.Baka Gerda sedamdeset je godina živjela u tom stanu – otkako je napustila Njemačku. Teško europsko pokućstvo, porculanske fi-gurice, stotine knjiga, ako ne i tisuće, sve te stvari u stanu potjecale su iz njezine bivše domovine. Za moga posjeta uvijek se po-navljao isti ritual. Baka, uvijek elegantno odjevena, otmjeno koračajući povela bi me u dnevnu sobu – u salon. Sjeli bismo, ja na sofu, ona u fotelju, lijevo i desno na zidu dvije impozantne umjetničke slike, portreti u ulju: privlačna crnokosa žena, baka Gerda te, stroga izraza lica i prodorna pogleda, otata Kurt, počivao u miru. Zatim bismo razgovarali uz čaj, štrudlu od jabuka ili švicarsku čokoladu. Unatoč svih tih go-dina koje je provela u Izraelu baka Gerda nije naučila hebrejski, dok ja, tipično dije-te zemlje Izrael, nisam htio naučiliti nje-mački. Tako su se naši razgovori vodili na engleskom. Ponekad bih zaboravljao da se nalazimo na Bliskom istoku.Sada prvi put nakon bakina pogreba ula-zim u stan. Sve tamo stoji nijemo i u mra-ku. Posljednji pogled na život koji je ovdje postojao, jer ubrzo će početi pospremanje i ove će stvari biti spakirane, razdijeljene, odbačene.Nisam siguran što bih uradio i da li bih ura-dio to na što sam se odlučio, da nisam re-žiser dokumentarnih filmova. Kad je moja majka Hannah pozvala rodbinu na raspre-manje stana, nitko nije pokazao osobito za-nimanje na ovo nasljeđe koje nas je zapalo, a još manje za emocije koje može izazvati. Odrastao sam u obitelji koja ne gaji po-sebno sentimentalne osjećaje u odnosu na prošlost. Bili smo usađeni u izraelski isku-stveni svijet i nismo željeli pojmiti da nje-mačko podrijetlo naše obitelji na nas može imati bilo kakva utjecaja. Djed Kurt i baka Gerda – baš kao i njihova imena – dolazili su iz jedne nama strane, nedostižne, druge kulture. A onda su se otvorili ormari.Tek što smo počeli s raspremanjem, a već je uslijedilo prvo otkriće koje je moja maj-ka sažela u riječima: “Gerda gotovo nikad ništa nije bacala u smeće”. Ormari i komo-de prepuni su neopisive množine stvari što odaju birani ukus 1930-ih godina. Većina toga dopremljena je ovamo brodom iz Nje-mačke, a sada su sve te stvari stare, iznoše-ne, izlizane. Moja majka ih prebrojava: “84 ručne torbe, 104 šala, 92 para rukavica”. Na-kon kračeg kolebanja kaže: “U smeće, sve to treba baciti u smeće!” U dnevnoj sobi na spas čekaju knjige. Dok ih vadimo iz regala stan se puni oblacima prašine, svjedocima svih tih godina tijekom kojih ih baka više nije prelistavala. Goethe, Nietzche, Heine, Schopenhauer – knjige me mame u svoj svijet iako su sve na njemačkom. Neobjaš-njiva mi je draž kojom me privlači ta kultu-ra, iako ne razumijem ni riječi.Dok pospremam knjige u sanduke, pokuša-vam si dozvati djeda u pamćenje: što znam zapravo o tom čovjeku, kojemu je bilo važ-no desetljećima čuvati te knjige? Djeda Kurta pamtim kao dostojanstvenoga čo-vjeka, ozbiljnoga i nepristupačna. Uvijek je govorio samo njemački. Kad je umro, bilo mi je petnaest godina. I na njegovu pogre-

Arnon Goldfinger o tome kako je počeo snimati film “Stan”“Die Zeit”

bu gotovo svi su govorili samo njemački. U Njemačkoj je radio kao sudac, u obitelji se to uvijek naglašavalo, kao i činjenica da je još u mladosti postao cionist, a to znači da je vjerovao u to da Židovi trebaju živjeti u vlastitoj državi.Sada me čudi kako je bilo moguće da je netko tko je tako snažno i duboko u sebe upio njemačku literaturu i umjetnost po-stao pristašom ideologije koja je Židove poticala da napuste Njemačku. A onda mi se pogled zadržao na presavijenoj stranici u knjizi u kojoj su objavljena pisma filozo-fa Waltera Benjamina. Čeka me neobično otkriće: na toj kao i na nekoliko sljedećih stranica spominje se ime Kurta Tuchlera. Naletio sam na priču o kojoj prije nisam ništa znao.Mladi Walter Benjamin opisuje živahnu intelektualnu vezu s mladićem iste dobi kojega je upoznao u ljeto 1927. Moj djed tada je imao sedamnaest godina, a živio je sa svojom obitelji u Stolpu (danas Slupsk u Poljskoj, na obali Baltika, op. prev.) u Po-meraniji. Njegov je otac u središtu grada posjedovao veliku trgovinu. Kad bi došlo ljeto, Tuchlerovi su s kovčezima punim naj-finije ljetne garderobe odlazili na baltičku obalu u Stolpmünde. Zajednički prijatelj upoznao je Tuchlera i Benjamina, a susret dvojice znanja gladnih mladića doveo je do intenzivna prijateljstva prožeta strastvenim raspravama, kao i do zajedničkog putovanja u Pariz i intenzivne korespondencije. U tim pismima, kako sam barem ja shvatio, mladi Tuchler pokušavao je mladoga Benjamina uvjeriti u čari novoga nacionalnog pokreta, cionizma, dok je Benjamim naprotiv Tuc-hlera uvjeravao u čari anacionalnoga po-kreta, marksizma.Akcija pražnjenja stana sada je u punom jeku. Staretinari, trgovci antikvitetima, su-sjedi i znatiželjnici prekopavaju po djedo-vim i bakinim stvarima. Moja majka dolazi u iskušenje da im sve to skupa prepusti i ode. Ja sam protiv. Obuzima me neobičan osjećaj: što se više moja majka želi oslobo-diti svih tih stvari, to više ih ja želim saču-vati, zadržati za sebe. Sasvim u neskladu s duboko u meni usađenim jekiškim pravili-ma pristojnosti (Jeke, u Izraelu naziv za nje-mačke Židove, tako i pridjev jekiš otprilike znači njemački pedantan) rujem po svim papirima kojih se mogu domoći, otvaram svaku omotnicu, ne propuštam ni jednu ceduljicu ili sličicu. Čini mi se kao da su bezbrojna pisma i slike tijekom desetljeća u tom stanu tražila i našla azil.Pronalazim fotografiju na kojoj djed stoji uspravan i ponosan, s lentom na prsima, ukrašenom Davidovom zvijezdom, u ruci sablja cionističkog saveza u kojemu je bio aktivan. Svakoga tko bi se usudio izre-ći neku antisemitsku primjedbu članovi saveza izazivali bi na dvoboj. Slično kao i

članovi u bojovnim stu-dentskim udruženjima, buršenšaftima, ponosili su se ožiljkom na licu.Tražim dalje i pronala-zim pismo s adresom koja mi se čini poznatom: “Berggasse 19, Beč”. Od-gonetnuvši je, jedva sam uspio prikriti uzbuđenje: to je bila adresa Sigmunda Freuda. Pošiljalac je Ernst, Freudov mlađi sin, otac slikara Luciana Freuda. U rujnu 1914. Ernst i moj djed, dva židovska studenta u Münchenu, predomi-šljala su se hoće li se kao dobrovoljci javiti u carsku vojsku i poći u rat. Ernst je pisao da je njegov otac protiv, ali njegov najstariji brat odlučio je javiti se u topništvo. Mjesec dana poslije Ernst piše da će dati obrijati glavu i poći na bojišnicu. I moj djed javio se kao dobrovoljac u topništvo i poslan je na istočni front.Gotovo svakodnevno vojnom poštom slao je roditeljima dopisnice: 20. XI. 1914. Dragi moji, jučer sam bio u pravom okršaju, pro-šao sam svoje vatreno krštenje i preživio. Vrijeme je hladno i kišovito, nemamo do-voljno kruha. Ako ne možete odgonetnuti moj rukopis onda je to zato jer ovo pišem sjedeći na konju koji odnosi ranjenike na-trag u logor... To piše na jednoj od dopisi-nica kakvih pronalazim na stotine. Nakon četiri godine na bojišnici, jednog ranjava-nja i više od 1200 dopisnica rat je gotov. Odlikovan dvama željeznim križevima (prvog i drugog razreda) Kurt se vratio u sveučilišnu predavaonicu, diplomirao pra-vo i međunarodnu trgovinu te se zaposlio na sudu u Berlinu.A onda iznenada, iz nekih prastarih novi-na izranja sablasni simbol – kukasti križ. Što traži nacistička propaganda u ormaru mojih djeda i bake. I zatim još jedan broj tih istih novina, pa još jedan, ukupno dva-naest brojeva požutjelih, ali dobro sačuva-nih izdanja nacističkih novina. Stiska me u grlu. Kad sam napokon prikupio hra-brost i u ruke uzeo novine koje jamačno potječu od Hitlera, Himmlera, Goebbelsa i njihove bratije te ih počeo prelistavati, pozornost mi je privukla priča u nastav-cima nekog manje poznata nacista, puto-pisna reportaža koja se nastavlja iz broja u broj, cijela serija naslovljena istaknutim podebljanim slovima: “Jedan nacist putuje u Palestinu”.“Jedan nacionalsocijalist putuje u Palesti-nu. Tijekom više mjeseci obilazi zemlju cionističkih nadanja, posjećuje naseobine i gradove, tvornička postrojenja i dječje do-move, razgovara s vojnicima, novinarima i seljacima i pita se: kakva je budućnost ove zemlje? Kakve izglede ima cionizam na divljem Orijentu? Nalazi li se tu rješenje ži-

dovskog pitanja?” Tako glase uvodne reče-nice na početku putopisnog izvješća jednog nacista iz zemlje židovskih praotaca, koji se potpisuje kraticom LIM.lako su novine prepune antisemitskih ste-reotipa i karikatura, Židovi u tekstovima dotičnog LIM-a ponosni su pioniri, radišni, koji s mnogo elana obrađuju zemlju, beru limune, isušuju močvare i ostvaruju svoj san o vlastitoj državi u Palestini. “Šalom, Mir!” glasi njihov pozdrav što odgovara našemu “Heir...” Autor reportaže zadivlje-no dodaje i ovo: “Ima nešto sasvim novo u prirodi i biću židovskih pionira... Nešto što podiže njihova ramena, što podiže njihov spušteni pogled iz geta... Oni pjevaju he-brejske pjesme, plešu Horu, narodni ples stanovnika Palestine i s velikom upornošću uče semitska slova i izgovor hebrejskog je-zika.”Kakve veze ima neki nacist s cionističkom izgradnjom? I zašto su, dovraga, moji djed i baka sa sobom u Palestinu iz Njemačke ponijeli ovih dvanaest primjeraka novina? Doznao sam da na sjeveru Izraela živi dr. Avraham Barkai, koji je specijalist za Jeke-se, njemačke Židove. Telefonirao sam mu i ispričao o svojem otkriću. Nije bio nimalo iznenađen, naprotiv, rekao mi je da je i on u svojim istraživanjima naišao na izvješća “nacističkog turista”. Odvezao sam se k njemu.Barkai je iz Njemačke pobjegao potkraj 1930-ih i do mirovine živio i radio u kibu-cu. Pored toga studirao je i koristio svaku slobodnu minutu za istraživanje biografija njemačkih Židova – temu svoje disertacije. Iz kutije je izvukao kopiju novinske stra-nice, iste kao i ona koju sam i ja pronašao: “LIM”, rekao je, “bio je pseudonim za Ni-jemca Leopolda von Mildensteina, koji je pod tim imenom pisao opsežne reportaže o svojim putovanjima po svijetu. Von Mil-denstein je dulje vremena proboravio u Palestini i objavio seriju članaka za Angriff, Goebbelsove propagandne novine. Cioni-stički sindikat u Njemačkoj doznao je za ovaj planirani put te je htio iskoristiti prili-ku, pa je Von Mildensteinu stavio na raspo-laganje jednog od svojih ljudi kao putnog pratioca.”“Kakva je to bila prilika?”, čudio sam se, a Barkai je nastavio: “Cionistički je pokret od njemačke židovske javnosti za potpo-ru dobivao tek majušne priloge. Njemački Židovi smatrali su se prosječnim njemač-kim građanima. Tvrdnje cionista da Židovi u Europi nemaju budućnosti ljutile su ih i smatrali su ih neodrživima. Većina nije mogla zamisliti da bi otišli iz visokorazvi-jene Njemačke i iselili se na Levant. S druge strane, nacistički režim, u odnosu na Žido-ve, u početku još nije slijedio nikakvu jasnu politiku i stoga je bio veoma zainteresiran za cionistički pokret. Moglo bi se reći daje tada postojala neobična interesna sprega iz-među nacista i cionista, koliko god to bila povijesna ironija – nacisti su se htjeli riješiti Židova, a cionisti su ih htjeli odvesti u Pa-lestinu. Taj je događaj čak vrlo originalno ovjekovječen. Kad su objavljene reportaže,

Arnon Goldfinger

Gerda i Kurt Tuchler

NOVIOMANUT 115

5

Angriff je dao iskovati medalju koja se, mo-gla nabaviti u Berlinu i u drugim njemač-kim gradovima. Na jednoj strani bio je ku-kasti križ, a na drugoj – Davidova zvijezda. Bio je to propagandni trik.”Pritomljujem svoj užas i pitam: “Ali ka-kve to veze ima s mojim djedom i bakom i što se to sve skupa njih tiče?” “Naravno, naravno”, odgovara Barkai kao netko tko je svjestan da posjeduje važnu informaci-ju koju će upravo priopćiti. ”Ujesen 1933. Von Mildenstein je krenuo na putovanje, a predstavnik cionističkog udruženja u Nje-mačkoj koji se zajedno s njim ukrcao na brod i koji ga je trebao upoznati s cioniz-mom bio je Kurt Tuchler, tvoj djed.”Na povratku u Tel Aviv kroz automo-bilska stakla gledam kako zuje krajolici. Razmišljam o tome kako je unatoč svim problemima i konfliktima država Izrael ipak mjesto koje Židovima iz cijelog svi-jeta obećaje domovinu. No pri pomisli na djeda i baku ne mogu se osloboditi osje-ćaja da oni unatoč njihovu pristajanju. uz cionističku ideologiju u ovoj zemlji nikad nisu pustli korijenje i nikad ovdje zapravo nisu bili kod kućeOtkad pamtim, svakog proljeća sjedali su u avion i odletjeli u Njemačku. To nisu bila nikakva povremena ili prigodna putovanja, iz godine u godinu vraćali su se na dva, tri mjeseca natrag u svoju bivšu domovinu. Kad bi se vratili u Izrael u našoj obitelji taj se povratak slavio kao blagdan. Moja braća, sestrične i bratići, ujaci i tete, moji roditelji i ja vadili smo iz ormara najsvečaniju odje-ću i odlazili u zračnu luku da ih dočekamo. Stajali bismo tamo na terasi i čekali trenu-tak kada će njih dvoje izaći iz zrakoplova, on kao uvijek u odijelu i otmjen, ona u kr-znenom kaputu, i domahnuti nam.Odnijeli bismo kovčege u njihov stan i če-kali. Tada bi baka otvorila svoju ručnu tor-bu, izvadila iz nje sir, kobasicu koja naravno nije bila košer, jetrenu paštetu, ukiseljene sleđeve i slatkiše, sve otamo, pa sve to po-slagala na stolu na kojem je već bio prostrt porculan Hutschenreuter. Za trenutak svi smo na jeziku osjećali okus Europe. A sve to događalo se u vrijeme kada su za Izraelce kao i za mnoge Židove izvan Izraela Nje-mačka i njemački proizvodi bili prešutno zabranjeni, bez ostatka prezreni, tabu koji nije bilo dopušteno prekršiti. No za nas su djed i baka koji su putovali u Njemačku bili banalna činjenica, dio normalnoga života. Tek sada, prvi put, budi se i raste u meni čežnja, a spoznaja da će ta putovanja pasti u zaborav zadaje mi bol.Jedne večeri, još sam zaposlen rasprema-njem stana, pronalazim magazin na hebrej-skom iz 1980-ih. Brižljivo je sačuvan, što svjedoči da je baki morao biti važan.Unutra je članak o Von Mildensteinovu putovanju Palestinom. Tu piše da Von Mil-denstein nije bio samo znatiželjan i za pu-tovanja raspoložen novinar nego i uvjereni član SS-a. Njegova su izvješća 1934. imala toliki odjek da su ga ubrzo proglasili struč-njakom za Židove i cionizam. Reynhard Heydrich ponudio mu je da postane vo-ditelj referade za židovska pitanja u SD-u, sigurnosnoj službi SS-a. Zadatak odjeljenja II 112 bio je prikupljati informacije o ži-dovskim organizacijama i razviti program za “rješenje židovskog pitanja”. Odjednom među imenima osoba koje je novinar inter-vjuirao za ovaj članak otkrivam ime Gerde Tucher. Ispostavlja se da su ne samo baka nego i gospođa Von Mildenstein pratile svoje muževe na putovanju u Palestinu.Uspjelo mi je pronaći autore tog članka, novinarski par Jehudu Korena i Elat Regev. Pored brojnih intervjua koje su u svojoj profesionalnoj karijeri vodili s različitim ljudima razgovor s bakom Gerdom u Ger-

dinu stanu urezao im se u sjećanje. “Primila nas je u skladu sa svim pravilima, kava, čaj, keksi, ali unatoč tome bili smo vrlo napeti. Ona i njezin muž ipak su po Izraelu puto-vali s jednim nacistom.”Ispričali su mi da je baka Gerda na njihovo čudo o Von Mildensteinima pripovijeda-la vrlo prijateljski te im zorno predočila doživljaje dva njemačka bračna para koji su se zatekli u prašini i neredu Levanta. “Gerda je rekla da su imali osjećaj kako bi valjalo u ruke uzeti veliku metlu i tu sve počistiti”, prisjećali su se Elat i Jehuda smi-jući se. Oni su došli do uvjerenja da je to zajedničko putovanje dovelo do neke vrste prijateljstva koje se nastavilo i nakon po-vratka obaju bračnih parova u Berlin, pa čak i nakon što je Von Mildenstein preu-

zeo vođenje referade za židovska pitanja. Veza je opstala, po njihovu mišljenju, do 1939, a zatim su rat i njegove posljedice podigli nepremostivu prepreku. Bili su sigurni da im je baka Gerda za vrijeme intervjua pokazala album s fotografijama veličine poštanskih maraka, uspomenu na putovanje u Palestinu.Odlazim u stan, užurbano rujem po san-ducima u kojima su albumi sa slikama i pronalazim spomenuti album. Fotografije su zaista sićušne, no pod povećalom pu-tovanje u Palestinu ponovno oživljava. Na palubi broda stoje dvije gospođe umotane u skupe krznene kapute očito sasvim kri-vo procijenivši klimatske uvjete u njihovu odredištu. Palestinom su proputovale u malom Opelu sa sklopivim krovom.Gerda je Jehudi Korenu objasnila da je tvrt-ka Opel Von Mildensteinu stavila na raspo-laganje svoj najnoviji model. Tvrtka je pret-postavljala da se na tisuće Židova priprema napustiti Njemačku. Bilo im je zabranjeno iznositi novac, no smjeli su ponijeti nje-mačke proizvode. U očekivanju tog pretpostavljenog emi-gracijskog vala tvrtka proizvođač automo-bila je u reportažama novinara koji se po cestama Palestine vozi u Opelu naslućivala uspjeli propagandni potez. Na fotografija-ma se vidi Opel na cesti usred netaknute prirode, u kibucu, čak u šatorskom naselju prvih pionira. Pozivam majku i pokazu-jem joj fotografije. Ona odmah prepoznaje svoje roditelje, ali ne zna tko su im suput-nici. Na jednoj od fotografija Von Mildenstein na glavi ima slamnati šešir. Majka smiju-ći se komentira. “Točno takav isti šešir je imao tvoj djed. Jedanput, davno, vidjela sam ovaj album, ali me nije posebno za-nimao. Povjeravam joj svoja otkrića, a ona odgovara da je doduše čula o putovanju s Nijemcem, ali joj nitko nije rekao da je on bio nacist. Mislila je da je to putovanje u Palestinu bilo nešto kao bračno putovanje njezinih roditelja. Tek sada zapažam koliko je toga u našoj obitelji ostalo neizgovoreno.

Pronalazim dokumente o cionističkoj dje-latnosti mog djeda. I shvaćam da je on već u travnju 1933. bio prisiljen napustiti po-ložaj suca. Unatoč tomu još je pune četiri godine nakon gubitka zaposlenja i funkcije u dobroj vjeri s obitelji ostao u Njemačkoj. Tijekom tih godina održavao je vezu s Von Mildensteinom i čak ga više puta posjetio u njegovu uredu u SS-u. Prilikom jednog od tih posjeta na pozlaćenom gramofonu pu-stili su svirati ploču iz Palestine sa pjesmom Šir ha emek, Pjesma doline, jednom od bud-nica cionističkog pokreta.Godine 1935. Von Mildensteinovo odu-ševljenje za cionističku ideju doživljava novi neočekivani obrat. Voditelj referade za židovska pitanja putuje kao promatrač na cionistički kongres. Ovi kongresi bili su

najvažniji susreti cionista iz cijelog svijeta. Sve ključne ličnosti buduće države Izrael tu su se našle na okupu.Kongres u Luzernu 1935. poznat je po tome što se tamo pregovaralo o “bojkotu” naci-onalsocijalističke Njemačke. Neki delegati zahtijevali su da Židovi širom svijeta pro-glase bojkot Trećega Reicha. No poziv na bojkot nije prošao. Napose je delegacija njemačkih Židova bila izričito protiv. Zašto upravo oni? Neki povjesničari polaze od pretpostav-ke da je njemačkim Židovima više no bilo kome drugom bilo jasno kakve bi pogub-ne posljedice takav bojkot imao za Žido-ve u Njemačkoj. Drugi su mišljenja da su njemački cionisti strahovali da bi bojkot mogao ugroziti njihove planove da kod njemačkog vodstva proguraju cionističku ideju. U svakom slučaju Von Mildenstein se u Berlin mogao vratiti zadovoljan.Ta anegdota dobiva mračan prizvuk kad u stanu pronalazim dokumente s kongresa u Luzernu: delegatska iskaznica Kurta-Tuchlera, člana Cionističkog udruženja Njemačke. Je li on bio taj koji je obavije-stio Von Mildensteina o kongresu kako bi nacističko vodstvo pridobio za cionističku ideju? Je li djed pratio Von Mildensteina u Švicarsku? Što je on točno znao i do koje je mjere bio upoznat s njegovim planovima? Je li znao da je Von Mildenstein u svojoj referadi za-poslio nižeg SS-činovnika imenom Adolf Eichmann, koji je postao masovni ubojica Židova? Eichmanna su 1960. uhvatili pri-padnici izraelske tajne službe i doveli ga u Izrael gdje mu je suđeno. Na sudu je opisao svoje početke u SS-u i više puta spomenuo Von Mildensteina. O svom pretpostavljenom Eichmann je pisao:”Bio je jedini u glavnom uredu sigur-nosne službe koji je mogao dati opsežne i objektivne odgovore o židovskom pitanju.” I ovo: “Znao je više od svojih pretpostav-ljenih.” I još ovo: “Smatrao sam ga svojim učiteljem.”

Eichmannov proces 1961. ubraja se u naj-dramatičnije sudske procese u povijesti Izraela. Prenosio ga je i radio, a za izraelsko društvo predstavljao je dramatičnu pre-kretnicu. Prvi put, šesnaest godina nakon završetka Drugoga svjetskog rata, izričito su tema-tizirane pojedinosti strašne tragedije koju je židovski narod doživio. Nedvojbeno su moji djed i baka pratili događaje u sudnici. Pretpostavljam da su znali i da je tamo bilo spomenuto i Von Mildenstenovo ime. To je za njih moralo biti vrlo neugodno sjećanje.A onda se sve ono za što sam se dotad hva-tao iz temelja uzdrmalo. Naizgled nevina kuverta zaledila mi je krv u žilama. Na ku-verti je bila nalijepljena njemačka poštan-ska marka, a žig je potjecao iz 1974. Omot-nica je bila prazna, pismo je izvađeno, ali jasno se moglo pročitati ime pošiljateljice: Gerda von Mildenstein.Zar je moguće da su moji djed i baka toliko godina nakon rata i nakon Eichmannova procesa još održavali vezu s Von Milden-steinovima? Nekoliko sljedećih noći spavao sam nemir-no. Jednog jutra, potaknut meni još neo-bjašnjivim porivom, odlučio sam nazvati telefonski broj na adresi u Wuppertalu, na-značenoj na poleđini kuverte – možda u lo-gično ničim opravdanoj nadi da će mi tamo netko pružiti objašnjenje, dati odgovor koji će uvesti red u uzburkanu stvarnost. Možda sadašnji stanari nešto znaju o svom prethodniku, o gospodinu Von Mildenste-inu. Uz pomoć čuda koje se zove internet pronašao sam aktualni telefonski broj i na-zvao.Na drugom kraju telefonske žice javio se ugodan ženski glas. Gospođa govori teč-no engleski. Nesigurno sam se predstavio kao unuk Kurta i Gerde Tuchler iz Izra-ela, a gospođa s druge strane telefonskog voda ushićeno je uzviknula: “Pa naravno da znam tko ste, oni su bili dobri prijate-lji mojih roditelja... Ako slučajno navratiš ovamo veselit će me da te upoznam.” To je bila Edda von Mildenstein, kći. Sjećala se mojih djeda i bake kao da ih je još jučer vidjela.Nisam svojim ušima mogao vjerovati u ono što sam čuo. Rekao sam joj da je baka Gerda nedavno umrla. Izrazila mi je su-ćut i ispričala da se prije nekoliko godina s mužem vratila u Wuppertal, u roditeljsku kuću, kamo sam upravo nazvao. Ona je tu odrasla i sada tu živi okružena nevjerojat-nom količinom desetljećima sakupljanih slika, dnevnika i pisama svoje pokojne maj-ke. Još se nije usudila ništa baciti, ali nema ni snage da sve to pregleda. Sigurna je da se u toj gomili kriju i uspomene na mog djeda i baku.Nemam hrabrosti ikomu u obitelji ispriča-ti o ovom razgovoru. Činjenica da je Edda smjesta znala tko su moji djed i baka upla-šila me i ne da mi mira. Je li moguće da su oni na svojim putovanjima u Njemač-ku navraćali i k Von Mildensteinovima u Wuppertal iako su svi znali što se dogodilo? Što su nam još prešutjeli?Odlazim u stan. Sam. Tiho je kao na na-puštenu ratištu. Komode i ladice gotovo su sasvim ispražnjene, zidovi goli, na podu leže starudije koje nitko neće. Što više tajni iz tog stana izlazi na vidjelo, to više gubim povjerenje u svoju obitelj. Predodžba koju sam o njima imao i u nju čvrsto vjerovao rasparala se. Osjećam da će odsad sve biti još zamršenije. Odlučio sam otputovati u Njemačku.

Iz tjednika Die Zeit s njemačkog prevela: Vlasta Kovač

NOVIOMANUT 115

6

Gotovo nezapamćeno u okviru Tjedna izra-elskog filma u Zagrebu u studenom prošle godine (2012) – organizator je Veleposlan-stvo države Izrael – prošla je zagrebačka premijera izraelskog dokumentarca “Stan” redatelja Amona Goldfingera. Film koji je uzbudio svjetsku, ne samo filmsku javnost na nekoliko kontinenata i u nekoliko svjet-skih metropola i koji je u proteklih godinu dana pobrao nagrade za najbolji dokumen-tarni film na desetak svjetskih filmskih fe-stivala u Zagrebu je prikazan gotovo pa anonimno i jedva da ga je itko uopće i vidio. Na programu je bio u nedjelju rano posli-je podne, kada u kino ide tko ne zna što bi sa sobom, a tekst u popratnoj brošuri ni po čemu nije upućivao da se radi o iznimnom filmskom dokumentu.Film „Stan”, hebrejski Ha Dira, engleski The Fiat. njemački D/e VVohnung, svoju premi-jeru je doživio na filmskom festivalu u Jeru-zalemu u rujnu 2011, gdje je pobrao četiri nagrade, pa i onu za najboljeg redatelja, a neki kritičari proglasili su ga, najboljim ikad snimljenim izraealskim dokumentarcem i „ jednim od najuzbudljivijih dokumena-ta o Holokaustu”. U izraelska kina stigao je još prije godinu dana i odonda ne silazi s programa. Traje 97 minuta, dakle može proći kao cjelovečernji. U Njemačkoj se u kinima prikazuje od lipnja, a u Americi od listopada 2012, od sredine prosinca 2012. bit će dostupan i na DVD-u. Na prestižnom filmskom festvalu Tribeca (New York) 2012. osvojio je nagradu za najbolju montažu, prije toga u siječnju 2012 Bavarsku filmsku nagradu za najbolji dokumentarac na festi-valu u Munchenu, kao i nagradu Udruženja njemačkih art kina, nagradu na festivali-ma u Torontu 2012, u Krakovu (nagrada FIPRESCI koju podjeljuje Međunarodno uduženje filmskih kritičara), te posebnu na-gradu žirija za najbolji strani film američkog Traverse City Film Festivala, kojem u je su-osnivač buntovni američki redatelj Michael Moore, što samo po sebi već dosta govori o karakteru ovog festivala ali i o neobično-sti i buntovnosti samog nagrađenog filma. Michael Moore za film je rekao da je „jedan od najboljih filmove godine, onakav kakav dokumentarac treba biti, pametno naprav-ljen, potresan, dubok i nepredvidljiv”. Valja se jedino nadati da će selektori idućega za-grebačkog festivala dokumentarnog filma dovesti taj film ponovno u Zagreb.Film Stan počinje sasvim neobvezujućom i običnom scenom u kojoj se obitelj redatelja filma Arnona Goldfingera, koji je slučajno po struci profesionalni filmaš, nakon smr-ti njihove bake Gerde - u njezinoj 98 go-dini - okuplja u bakinu stanu. Baka Gerda u tom je stanu živjela 70 godina, sve otkad

Stan, film o židovskoj nostalgiji za zavičajem – njemačkim!

je zajedno sa suprugom Kurtom potkraj 1930-ih iz nacističke Njemačke emigrirala u tadašnju Palestinu. Redatelj Goldfinger (rođen 1963) dijete je modernog Izraela, koji nikad nije naučio njemački, a s bakom Gerdom razgovarao je uvijek i samo na en-gleskom. Stan koji valja raspremiti nalazi se na trećem katu zgrade sagrađene u stilu Ba-uhausa 1930-ih godina u središtu Tel Avi-va-, u vrijeme kada su brojni njemački ar-hitekti iz kruha oko Bauhausa, židovskoga podrijetla, bili prisiljeni napustiti Njemač-ku pa su svoje svoje arhitektonsko znanje i poglede na suvremenu arhitekturu pre-nijeli u Tel Aviv, njegovu ulicu Rotschild i poprečne ulice.Gerdin stan izgledao je kao daje zajedno s njom bio prenesen iz Berli-na 1930-ih. Kao da su baka i djed sa svojim njemačkim zavičajem zauvijek ostali vezani pupčanom vrpcom. Redatelj Goldfinger, istodobno Gerdin unuk, to opisuje ovako: ”Sedamdeset godina živjela je u tom stanu kao da nikad nije otišla iz Njemačke.” Ni-kad nije naučila govoriti hebrejski.Nakon njezine smrti, kad su Goldfinger, njegova majka i ostala rodbina krenuli ra-ščićavati Gerdin stan, na površinu su ispli-vale obiteljske tajne koje ni Gerda ni njezin suprug Kurt, Goldfingerov djed, nikad ni-komu iz obitelji nisu povjerili. A ponajprije je to bilo otkriće o interesnoj sprezi nje-mačkih nacionalsocijalista i njemačkih ci-onista te o zajedničkom, u političko propa-pagandne svrhe organiziranom putovanju Palestinom kasnih 1930-ih njihova djeda Kurta i bake Gerde zajedno sa visokopo-zicioniranim članom SS-a i službenikom nacističkog propagandnog aparata Von Mildensteinom i njegovom ženom . Bilo bi izvrsno da je na tome završilo, ali filmaš Goldfinger, prekopavajući po ostavštini bake Gerde, otkriva da su djed i baka Tuc-hler još godinama, možda i desetljećima nakon Drugoga svjetskog rata, nakon svih saznanja o Holokaustu i o Auschwitzu, pa čak i nakon procesa Adolfu Eichmannu u Jeruzalemu 1967, dakle unatoč svemu tome i kao da ih se to sve skupa uopće nije ticalo, nastavili održavati prisne prijateljske odno-se s obitelji Von Mildenstein. Ono što oso-bito zapanjuje jest da Von Mildenstein nije bio samo običan Nijemac, ni običan nacist, pa ni običan esesovac, nego Heydrichov povjerenik za židovska pitanja i poslodavac koji je u službu kao nadređeni k sebi primio Adolfa Eichmanna. Je li Kurt Tuchler za sve to znao? Je li mu tijekom poslijeratnih godina uzajamna druženja njegov prijatelj Von Mildenstein išta o tome rekao? Ako jest, kako je na to reagirao? Goldfingerov film o tome ne daje odgovore. Otvorenima ostavlja i pitanja o intenzitetu identifikacije njemačkih Židova s njihovim njemačkim zavičajem iz kojega su istjerani, otišli u eg-zil ili otpremljeni u logore, unatoč visokom stupnju asimilacije, podjednako oni koji su jeli leberpaštetu i križali se kao i židovski ortodoksi ili, u slučaju Kurta Tuchlera, ci-onisti..Goldfinger zajedno s majkom odlučuje ot-putovati u Njemačku da bi se tamo sastao s Eddom, von Mildensteinovom kćeri, i po-kušao odgonetnuti tajnu te dugogodišnje uzajamne povezanosti njemačkog nacista i židovskog cionista, veze koja je nadživjela Drugi svjetski rat. Ispostavlja se da su Edda von Mildenstein i njezin suprug dragi, go-stoljubivi i po svemu sudeći dobri ljudi koji će Goldfingera i njegovu majku u svojoj kući srdačno ugostiti, ali suočena s arhiv-skim dokumentima o stvarnoj ulozi Von Mildensteina u pogledu tzv. konačnog rje-šenja židovskog pitanja u Trećem Reichu, njegova kći Edda o tome ne želi previše doznati. „Ti imaš svoju, a ja svoju istinu”, kaže u filmu Edda von Mildenstein Amo-nu Goldfingeru. Stan je film koji otkrivajući

pojedinosti intimne osobne priče zahvaća u višeslojno tkivo satkano od memorije triju generacija koje, kako se pokazuje, tu me-moriju zdušno nastoje zatomiti. Ponajprije to čini generacija djedova, ali i njihove dje-ce, jer i Goldfingerova majka Hannah kao i Edda von Mildenstein, suočene s neugod-nim otkrićima, reagiraju na vrlo sličan na-čin. U početku je Hannah Goldfinger čitala svaki redak svakog pisma koje bi pronašla u stanu, ali kad je priča počela izlaziti na vidjelo odjednom se zatvorila i otprilike rekla: ”Vrlo važno. Ono što je važno je da-nas i sada.” Tek su unuci ti koji po memoriji ponovno počinju rovati. I čine to, kao što se pokazuje i u filmu Stan, nerijetko na svoj užas. Predodžba koju su desetljećima imali i gajili o roditeljima i o njihovim roditelji-ma, o generacijama koje su uspjele preživje-ti Holokaust, odjednom se ruši kao kuća od karata. Kako je bilo moguće i zar je uopće moguće da politički moćnici, možda čak ratni zločinci i njihove potencijalne žrtve i nakon rata ostanu privatni prijatelji i koje su to i kakve spone koje su ih doživotno pri-jateljski povezale? Ako o tome već ne žele razgovarati pa čak ni razmišljati njihova djeca, mogu li to učitini barem unuci?

to čini zbog mene, zato jer sam ja njezin sin, a ona želi da uspijem u svom naumu, ali , s druge strane, svatko,duboko u sebi, ipak želi upoznati vlastitu prošlost, prošlost vlastite obitelji, pa makar ta želja bila pod-svjesna. Ono što me je najviše zaprepastilo za vrijeme snimanja filma jest da sam odra-stao u obitelji u kojoj su svi znali za našu vezu s Njemačkom. To nije bila tajna; svake godine djed i baka avionom su odlazili u Njemačku. Ali neshvatljivo mi je da čak i kad sam po-čeo snimati u stanu nisam pomišljao da bi film mogao imati ikakve veze s Holokau-stom, valjda zato jer ja kao dijete o tome uopće nisam razmišljao, jer da jesam, po-stavljao bih pitanja Čini mi se kao da je na djelu bila neka skrivena sila poricanja. Nije da bih ja pitao, pa bi oni rekli ne - ima obi-telji u kojima roditelji o tome ne žele go-voriti - ali mi čak nismo ni pomišljali da bi postavljali pitanja. Moja majka se danas snebiva kad čuje što sve moja djeca mene pitaju, ali kod nas nije bilo tako.Kad je baka umrla, osjetio sam silan poriv da uzmem kameru i snimim njezin stan. Još dok sam bio dijete fascinirao me taj stan i svijet u njemu koji je nestajao. Cijelo to jeke ozračje, europski kodovi, taj vrlo kul-turan, ali uski svijet koji je od djetinjstva, bio prisutan u mojem životu htio sam na neki način sačuvati za uspomenu. Htio sam naprosto snimiti kratki film i ništa više od toga. Onda sam jednog dana na ulici sreo snimateljicu Talyu Galon koja stanuje ne-koliko kuća dalje. Pristala je pomoći mi, ali nakon dva mjeseca je rekla: Čuj, ovdje se baš ništa ne događa, to je film ni o čemu, kao Seinfeld. Odgovorio sam da smo mi kao ribiči koji stoje na obali kraj svojih ri-bičkih štapova i čekaju da nešto zagrize. Ali čak i kada smo pronašli te nacističke novi-ne, još nisam shvaćao da je to prekretnica. Baš u to doba bio je neki natječaj i njemač-ki TV-producent ARTE zainteresirao se za priču. To je najveći televizijsJki investitor u dokumentarne filmove u Europi, a njihov čovjek mi je rekao: Hoću taj film. Bio je to najstrašniji trenutak u cijeloj mojoj filmskoj karijeri – u tom trentuku još uopće nisam znao što mu prodajem.”Goldfinger dalje priča o susretu s Eddom von Mildenstein i njezinim mužem Haraldom..”Pokušajte to zamisliti, odjed-nom netko iz Izraela za koga nikad nisu čuli zove telefonom, kaže da ih želi snimiti za film i oni pristaju. Štoviše – ne pretjeru-jem – sretni su što sam došao i što su me upoznali. Otvorili su mi širom svoja vrata i nikad nisu rekli:Ah, evo vas opet s tom kamerom! Čak i da su tako mislili, nisu to pokazali. S druge strane, doznao sam i previše pro-blematičnih stvari o Eddinu ocu i nisam ni sam znao kako da o tome povedem razgo-vor. Nemoguće je da ništa nije znala, pri-rodno je da kći nastoji zaštititi vlastitu pre-dodžbu o ocu. Freud je na tome sagradio cijelu karijeru. Ja nisam psiholog njemačke nacije. Godine 1968, kada su širom Europe izbile studentske revolucije, u Njemačkoj je bio jak pokret mlade generacije koja je op-tuživala svoje očeve zbog toga što su bili dio nacistčkog režima Moj njemački producent smatrao je vrlo važnim da u filmu objasni-mo da je Edda od 1968. nadalje , trideset godina živjela izvan Njemačke. To je imalo veze sa zaposlenjem njezina muža, ali ja ne vjerujem da ljudi odlaze i iz-bivaju trideset godina iz svoje zemlje samo zbog poslovnih razloga. Moj je producent smatrao da Eddino izbivanje objašnjava njezino poricanje očeve uloge u vrijeme nacizma, ali ja baš nisam u to siguran. Kad je po završetku Drugoga svjetskog rata za-počeo hladni rat u interesu zapadnog svi-

Leopold von Mildenstein je od 1934. do lipnja 1936. radio kao referent za židovska pitanja u štabu Sigurnosne službe (SD) na čelu koje je bio Rein-hard Heydrich. U razdoblju od 9.rujna do 9.listopada 1934. berlinski list Der Angriff koji je kontrolirao Goebbels objavio je seriju od 12 procionističkih reportaža čiji je autor bio Von Milden-stein. Godine 1936, čini se nakon suko-ba s Heydrichom, Von Mildenstein je premješten iz židovske referade te je do kraja rata radio u odjelu za tisak Mini-starstva vanjskih poslova. Nakon Dru-gog svjetskog rata radio je kao savjetnik u njemačkom predstavništvu Coca-Cole. Njegovi propagandni tekstovi o Bliskom istoku (kao na primjer Naher Osten - vom Strassenrand erlebt, 1941) u sovjetskoj okupacijskoj zoni, odnosno prije u DDR-u, stavljeni su na popis jav-nosti nedostupne literature. U prosincu 1956, u izvještaju američke agencije CIA iz Kaira navodi se da Von Mildenstain radi za arapsku radio stanicu Voice of the Arabs. U doba procesa EichmanuVon Mildenstein je obznanio da je u Kairu radio za CIA-u te da je bio američki oba-vještajni agent. Tu njegovu tvrdnju CIA nikad nije niti potvrdila niti opovrgla. Umro je 1968. (izvor: Vikipedija)

Ha’avara sporazum ili sporazum o transferu - zaključen 25. kolovoza 1933. Između Židovske agencije, Nje-mačkog cionističkog udruženja i Mi-nistarstva privrede Njemačkog rajha sa svrhom poticanja emigracije nje-mačkih Židova u Palestinu te istodob-no podsticanja njemačkog izvoza robe. Sporazumom je omogućeno da nje-mački Židovi dio svoje imovine iznesu iz zemlje i unesu u Palestinu u robnom obliku. Židovski iseljenici uplatili bi određeni iznos (najmanje 1000 funti sterlinga) na konto u Njemačkoj, da bi zatim tim novcem u Njemačkoj bila kupljena određena roba te izvezena u tadašnju Palestinu. Uvoznik bi zapri-mio robu, a židovskom useljeniku iz Njemačke bi uplatio novčanu protu-vrijednost u palestinskim funtama na njegov novootvoreni račun u Palestini. Sporazum je ostao na snazi do ulaska Engleske u rat 3. rujna 1939.

U jednom od brojnih intervjua o filmu koji se mogu naći na internetu redatelj Arnon Goldfinger kaže da je u početku naprosto samo snimao sve što se događalo u stanu nemajući pojma kamo će ga to odvesti. Pa i onda kada je pronašao novine s reporta-žom o putovanju Palestinom nije još shva-ćao o čemu je tu zapravo riječ. Priča se ra-zvijala korak po korak, u filmu kronološki jednako kao i u stvarnosti. Neobično mu je bilo snimati film o bliskim ljudima za koje je mislio da ih jako dobro poznaje, pa onda otkrio da ih zapravo uopće nije poznavao.„Možda zvuči neuvjerljivo, ali za mene bilo je to prvi put da sam s majkom uopće raz-govarao o tim temama. Na kraju u filmu su ostale tek dvominutne scene, ali u stvarno-sti satima smo razgovarali. Pokušavao sam shvatiti njezin način razmišljanja, unijeti se u njezinu psihu. Čini mi se da svi likovi u filmu, pa i moja majka, kao da reagira-ju podsvjesno. Moja majka odbija doznati istinu ili barem tako kaže, ali na kraju ipak kreće zajedno sa mnom na put u Njemač-ku. Ona doduše kaže, a ja joj vjerujem, da

NOVIOMANUT 115

7

jeta nije bio potpuni slom Njemačke. Tako su svi oni nacisti koji su prije bili na vlasti sada dobili novu priliku. Mnogi među nji-ma naprosto su nastavili živjeti kao da se ništa nije dogodilo, što je uostalom poznata činjenica. O Von Mildensteinu sam doznao mnogo više od onoga što je u filmu. Bio je uključen u antisemitsku propagandu. Moja velika dilema bila je moralna, osobito u odnosu na Eddu, Haralda, ali i moju majku . Što da im kažem i kako, te koje će biti poslje-dice? Imam li ja uopće na to pravo? Našli smo način da o tome ipak razgovaramo,

otprilike kao: Je li imao alternative? Nitko nije znao što Hitler zapravo smjera, ali svi su znali da ako učine nešto protiv njegove volje, onda je kraj. Postoji knjiga Sam u Berlinu koja opisuje život u Njemačkoj za vrijeme rata. To je bio užas. Ja sam Židov i ne identificiram se s njima (s Eddom i njezinim mužem), ali mogu ih razumjeti. Jedan od najpotresnijih trenutaka za mene bio je kada je Edda rekla da zna da je netko iz moje obitelji stradao u logoru. Nije točno znala o kome je riječ, mislila je da je to djedova majka, a bila je bakina majka, moja prabaka. No očito je bilo da je

ona, a to znači da su njezini roditelji, zna-li nešto o onome što se događalo. To znači da su moji djed i baka sjedili u tom istom vrtu u kojemu smo sjedili Edda i ja te da su razgovarali o Holokaustu s nekim tko je bio nacist. Možda su ga pitali je li primio njihovo pismo u kojemu mole za pomoć? Je li im rekao da nije mogao pomoći? Jesu li jed-ni drugima lagali? Jedni i drugi imali su u svojoj psihi ugrađene njemačke kodove o tome što se smije, a što ne smije glasno reći. Sugovornika se ne smije uvrijediti, to se zove dobri maniri. Na kraju Goldfinger

još kaže da je Eddi von Mildenstein poka-zao film odmah nakon njegova prikaziva-nja na filmskom festivalu u New Yorku. A vidjela ga je i u njemačkom kinu. Rekla mu je: U tom filmu ima nekih za mene vrlo teških trenutaka. Ti ćeš to razumjeti. Ali ja shvaćam zašto si odlučio staviti to u film, da bi ispričao svoju priču. Mislim da je to bio njezin način da mi kaže: To je tvo-ja priča.Ali ona je bila ta koja je dala filmu zeleno svjetlo i na tome sam joj zahvalan. Bez nje i njezina sudjelovanja ovog filma ne bilo.

Priredila: Vlasta Kovač

“Kad ste imali moždani udar, morate govo-riti polako da bi vas razumjeli”, kaže Kirk Douglas, “a otkrio sam da, kad govorim polako, ljudi slušaju. Misle da ću reći nešto važno.”“Pa zaista imam nešto važno reći, jer sam u Hollywoodu radio više od šezdeset godina, snimio više od osamdeset i pet filmova, a stvar na koju sam najponosniji je da sam zaustavio crnu listu.”Sjedimo u glumčevoj sobi, u njegovoj kući na Beverly Hillsu, okruženi gomilom veli-kih knjiga s područja umjetnosti. Afričke maske miješaju se s metalnim skulpturama i zidnim ukrasima polica s knjigama na jednom zidu proteže se od poda do stropa. Na zidu visi nekoliko Toulouse Lautreca, prvo umjetničko djelo koje je ikad kupio. Bilo je i Picassa, i MirÒa, ali ih je prodao kako bi podupro dobrotvornu kampanju svoje žene, za obnovi četiristotine starih igrališta u Los Angelesu.Pedeset je godina od neslavna McCarthyje-va lova na vještice i njegove crne liste, koja je izbacila s posla toliko pisaca i glumaca, zbog histeričnog straha od komunizma. Douglas je još strastven kad govori o tom razdoblju koje ga je navelo da napiše svoju najnoviju knjigu, desetu po redu, Sparta-cus! Snimanje filma - uništavanje crne liste.Toga vrelog dana Douglas se doima hlad-no i opušteno; sa strane mu stoje dva nje-gova vjerna labradora, crnodlaki Banshee i snježnobijeli Danny (skraćeno od Danielo-vich, Douglasovo rodno prezime).“Živio sam u grozno vrijeme, kad su ljude optuživali da su komunisti i kad su napa-dali filmsku industriju, osobito pisce”, sjeća se. “Ako su se našli na crnoj listi, ljudi nisu mogli raditi. Studiji bi ih izopćili. Bilo je to najtegobnije razdoblje u povijesti filma. Mislim da nikad nismo imali tako mračno razdoblje. Ljudi su počinjali samoubojstva, ljudi su umirali, ljudi su patili. To je razdo-blje zbrisalo živote.Kad je snimio Spartacusa, unajmio je Dal-tona Trumboa, jednog od “holivudskih deset”, koji je bio zatvoren jer je odbio svjedočiti protiv ljudi koji su navodno bili komunisti, pa je dospio na crnu listu i mo-rao raditi pod pseudonimom.“Kad je film bio završen, osjećao sam se grozno što ga nisam podupro,” kaže Dou-glas. “Bilo je to tako pogrešno. Bio sam u agoniji. Ljudi su govorili, “Kirk, ako nave-deš njegovo pravo ime, nikad više nećeš raditi u ovom gradu.” Ali prije pedeset go-dina bio sam jako tvrdoglav. Na kraju sam to napravio. Koristio sam se njegovim ime-nom na ekranu. Bio sam nasmrt uplašen, ali ustrajavao sam da se to učini.”“Bio sam i javno napadan”, sjeća se rašire-ne zajedljivosti. “Film je neka kolumnistica nazvala smećem i navodila ljude da ga ne gledaju. Takva zloba! Film je shvatila kao širenje komunističke propagande. Ka kraju

Filmska legenda objašnjava svoj pogled na Juda-izam i zašto, a 95. godini, planira novu ceremoniju.

Barbara Paskin:

Hollywoodski gladijator Kirk Douglas namjerava obaviti treću bar micvu

se nebo ipak nije srušilo i život se nastavio. Crna lista je uništena.”Spartacus je bio silno uspješan. U filmu su igrali Laurence Olivier, Tony Curtis, Jean Simmons, Charles Laughton i Douglas, koji je bio producent. U to doba bilo je rijetko da glumac bude nezavisan filmski produ-cent. Te 1960. Spartacus je bio najskuplji film svih vremena.Izvorno je Olivier htio igrati ulogu Sparta-ka, roba koji se godinama borio protiv Ri-mljana, prije nego su ga uhvatili i razapeli na križ, ali, kaže Douglas, “mislili smo da je on odveć – ne želim upotrijebiti riječ slab, ali odveć intelektualan i preblag.”Prekida da bi dao poljubac za oproštaj svo-joj ženi Anne, koja ide oftamologu. Ože-njeni su 58 godina i još su “zaljubljeni par”. Kad su on i Anne, na pedesetu godišnjicu vjenčanja, obnovili zavjete, Anne je kon-vertirala na judaizam, “rekla je da zaslužu-jem oženiti se dobrom židovskom djevoj-kom” kaže Douglas. Danas ona – umjesto njega – petkom uvečer izvodi noćni ritual paljenja šabatnih svijeća. “Nakon što zapa-limo svijeće izmolimo malu molitvu na he-brejskom, u kojoj zahvaljujemo Bogu za sve što imamo. To mi se sviđa. Mislim da bi tu molitvu svi morali izreći.”Prije dvanaest godina Douglas je imao dru-gu bar micvu. “Mislio sam da to moram obaviti u svojoj 83. godini zbog svega što mi se dogodilo. Sad ću, u prosincu, imati svoju treću bar micvu. To ako doživim de-

vedeset i šestu godinu! Sad mi je devedeset i pet, i kažete da se dobro držim, tako da sve obećava.”Tri bar micve. To je sigurno rekord. Dou-glas se smije. “Moj rabin kaže da ću biti u Guinnessovoj knjizi rekorda.”Poslije svoje prve bar micve tijekom se mnogo godina udaljio od religije, pod utje-cajem, kaže on, priče o Abrahamu i Izaku. “Zamjerao sam što se reklo da je Bog za-povijedio Abrahamu da ubije svoga sina. Tek mnogo kasnije shvatio sam da je to bila metafora.”“Nisam bio jako dobar Židov. Nikad se ni-sam držao onoga što ti judaizam kaže da moraš činiti, učiti svoju djecu o judaizmu.”Njegova prva žena, Diana Dill, s kojom je imao dva sina, Michaela i Joela, nije bila Ži-dovka. Nije to bila ni njegova druga žena, Njemica Anne Buydens, s kojom je imao sinove Petera i Erica. Sva moja četiri sina znala su da sam židovske vjere, ali im je bilo dopušteno da budu što god požele. Jedina stvar koja mi je bila važna jest da su dobri ljudi, jer bi sve religije morale nastojati uči-niti nas boljom osobom, kojoj je više stalo do sudbine drugih. Kad god religija to čini za vas, onda je to dobra religija.”“Općenito sam protiv religije jer je ona či-nila toliko štete. Čak i u židovskoj vjeri po-stoje stvari koje mrzim i stvari koje volim. Ali ponosan sam što sam Židov.”Bio je ganut kad mu je nedavno došao sin Michael i rekao da se slaže da život koji se

živi mora biti “osnovan na pomaganju dru-gih”.“To ide unatrag do vremena kad sam bio jako mali dječak, a živjeli smo u kućici kraj željezničke pruge”. Douglas polako objaš-njava. “Bili smo jako siromašni. Otac je otišao i majka je morala odgajati i hraniti mene i mojih šest sestara. Jedva da smo imali dovoljno hrane. Ali često je netko po-kucao na vrata i neki siromašak bi prosio hranu. Bio sam uplašen. Bio sam samo dije-te. Ali majku nije bilo strah i uvijek bi nešto za njega našla. Pa bi rekla,” Issur’ – to je bilo moje ime, – čak i prosjak mora dati drugom prosjaku kojem je još teže nego njemu. I to me je ohrabrilo u mojoj filantropiji. Moja žena osjeća isto.”Putem svoje Fundacije Douglas je nedav-no donirao 50 milijuna dolara Kući filma. Usprkos njegovu preferiranju kazališta, 1946. sudbina se umiješala u obliku Hall Wallis, koja ga je angažirala u klasičnom film noiru Čudnovata ljubav Marthe Ivers. Držao se svoje slavne rupice na bradi (stu-dio ju je želio ukloniti!) i dobio pohvale za svoj rad.Njegov osmi film, Šampion, u kojem je igrao boksača, učinio ga je zvijezdom i dao prvu nominaciju za Oscara. Nakon toga igrao je razne uloge; nikad ga se nije mo-glo tipizirati, iako je njegov “žestoki” imidž većinom dominirao njegovom karijerom, usprkos nekih blažih, romantičnih uloga.Tijekom pedeset godina bio je jedan od najistaknutijih holivudskih glumaca. Mno-gi njegovi filmovi postali su klasici, među njima Pucnjava u OK Coralu, Putevi slave, i Osamljeni su hrabri (njegov najmiliji). Tri puta bio je nominiran za Oscara, za Šampiona, Zle i lijepe i Žudnju za životom, o umjetniku Vincentu Van Goghu. “Za taj je film morao dobiti Oscara,” rekao je redatelj filma Vincente Minelli, a i Douglas je mi-slio da ga zaslužuje. 1966. godine dobio je počasnu nagradu Akademije za svoj izvan-redni doprinos filmu.Taj se doprinos proširio svijetom. Iako nikad službeno, letio je za američki State Department kao ambasador dobre volje. “Biti filmska zvijezda bila je jaka preporu-ka”, smije se. Istina je da mu je to dalo je-dinstvenu ulaznicu svjetskoj eliti. Godine 1980. letio je prvim privatnim avionom od Jeruzalema do Kaira i sreo predsjednika Sa-data. Kad se vraćao kući, svjedočio je pred Kongresom o šokantno lošem postupanju prema starijima. Za sve svoje napore bio je nagrađen najvećom civilnom nagradom, Medaljom slobode.U svojoj devedest i petoj godini Kirk Dou-glas još je moćan. “Mogu hodati, mogu go-voriti i vidim” govori, sjajeći se. “Znači da nešto dobro radim.”

Iz londonskog tjednika The Jewish Chronicle,

Prijevod Mira Hadji-Ristić Altarac

Scena iz filma Spartacus

NOVIOMANUT 115

8

Die Zeit, DossierAndrea Jeska

„Nema bolje zemlje za Židove”

U Njemačku dolaze iz cijelog svijeta kako bi se tu obrazovali za rabina i preuzeli brigu o zajedni-cama. Novi njemački Židovi ne osjećaju traumu

Holokausta i puni su povjerenja.Priča o uskrsnuću

Rabin Paul Moses Strasko sjecka pola tuce-ta glavica luka od kojih će napraviti boršč à la Strasko. Pri tom sanjari o Berlinu: kako je grad lud i živ! I k tomu židovski. Zadnju glavicu luka stavlja pod nož, i tada dolazi nevjerojatna rečenica: „Možda za Židove ne postoji bolja zemlja od Njemačke.”Odjek tih riječi visi u ženevskoj kuhinji. Rabi šuti, kao da je uplašio i sama sebe. Zapravo nije trenutak za ludorije - Strasku su još dva sata do šabatnje večernje moli-tve, mora još „izbrusiti” svoj govor, skuhati dokraja za prijatelje, boršč koji će poslije navratiti na šabatnju večeru. Bit će to veseli obrok pun rasprava i smijeha, pun prijatelj-stva i muzike. U nekom trenutku Strasko će sjesti za klavir i u duetu sa suprugom otpje-vati pjesmu koju je sam skladao o starom židovskom bračnom paru u kojoj suprug iznenada pita suprugu „Do you love me?, a ona odgovara „Do I – what?”.Strasko i dalje riba ciklu, i dok to radi, go-vori o Židovstvu u Njemačkoj, zemlji u ko-joj se školovao. Staro Židovstvo, uništeno Židovstvo i novo Židovstvo. Povezuju sa-držaje, uspostavlja međuodnose, potom ih odbacuje, tezu slijedi antiteza, sinteza. Di-jalektika, kaže Strasko, tipično je židovska – i vrlo rabinska.Paulu Mosesu Strasku je 39 godina, ugodan čovjek, kao što je ugodno i ono što kaže o Njemačkoj i Židovstvu. Pritom je novinar-ka intimno naoružana protiv optužbi na račun Nijemaca i njihove lukavo prikrivene židovske netrpeljivosti. Očekivala je rezer-viranost i neugodno iznenađenje, apoka-lipsu i apologiju. Također rabina koji nosi sjećanje na mrtve, koji samo čezne za Izrae-lom i kojega od Njemačke odbija dosada ili pritajena fašistoidnost. A sad ovo! Hvalo-spjev perspektivi koju danas Židovi imaju u Njemačkoj. Prostor za rast je tu, kaže se. Liberalnost. Sloboda. Straskova sijeda gla-va s kipom pričvršćenom dvijema srebrnim špangicama za curice klima žustro odobra-vajući: “Postoji veliki potencijal.”Krumpiri su oguljeni, i onda razgovor skreće na antisemitizam. Kolut za kolutom kotrlja se na dasci za rezanje, a ispod toga gmiže fantom globalnoga kršćanstva što u sebi nosi mržnju prema Židovima koju je nosio i koju će uvijek nositi. Koji se opet usuđuje biti neušminkano antisemitski i Židovima oduzimati prostor. Tu Strasko kaže nešto kao, vrijeme mira za Židove je prošlo, Židovi se diljem svijeta ponovno sele. No, teško da ih itko hoće - samo Nje-mačka. Tamo, kaže Strasko, vlada sloboda religije, i vrata su nam široko otvorena. I onda verbalizira ta razmišljanja, koja su izazvala sve to ludilo u prošlosti i svu nadu sadašnjosti. Odjednom se čini kao da mr-tvi stoje u kuhinji, spremni na obranu. Iza njih marširaju urlajući novi nacisti, policija čuva sinagoge. Nije li to stvarnost? Da, i to. Nato Strasko daje prikaz jedne zajednice u kojoj Šošana Jisrael, židovski zakon ispo-vijedanja vjere, više nije žalosno pjevanje, nego pjesma kojom se slavi: Čuj, Israele, Bože naš, vječni i jedini!

U Njemačkoj se ponovno školuju rabini. Ne s bujnim bradama i mrkim pogledom, nego mladi ljudi kao Paul Moses Strasko, koji je magistrirao na Židovskim studijima na sveučilištu u Potsdamu i koji je na libe-ralnom Kolegiju Abraham Geiger u Berlinu naučio sve o Talmudu, hebrejski, psihologi-ju, sociologiju, upravljanje ljudskim resur-sima. Od prije nekoliko mjeseci pomoćni je rabin u liberalnoj židovskoj zajednici u Že-nevi. Jedan od četvorice u međuvremenu školovanih rabina za izvoz koji sada vode zajednice u inozemstvu.Strasko je cool rabin. Među njegovim su najdražim filmovima Kili Bili, Black Hawk Down i još neki filmovi strave, voli glazbu antisemita Richarda Wagnera, kuha neču-veno dobro i voli predikatno vino. Govori njemački, hebrejski, aramejski, engleski, od siječnja uči još i francuski i već ga prilično govori. Njegova supruga Sandra ima blog o čokoladi. Stan u Ženevi dijele sa Sandri-nom majkom i mačkom. Djecu ne žele.Mladi rabini kao Paul Moses Strasko nisu više, kako je jednom formulirao židovski novinar Michel Friedman, „rođeni na gro-blju”. Oni su rabini bez rabinske tradicije, a ne rabinski sinovi i unuci i nisu nositelji de-setljećima gomilanoga znanja. Inteligentni su, ali im nedostaje mudrosti prošlih gene-racija i gorki okus uništenja. Oni su rabini bez vlastitog iskustva Holokausta.Mora se krenuti izdaleka ukoliko se želi ispričati priča o novim rabinima u Njemač-koj. Zašto ih zemlja treba, zašto utjelovljuju nadu u novo njemačko Židovstvo i zašto je ta nada, možda, samo puka iluzija.Priča je to o osjetljivostima koje su tako sveobuhvatne, da čovjek može samo nešto pogrešno pitati, kazati il pisati. U tu priču upleću se i rovovske bitke među Židovima, neprijateljstva i teški odnosi između Nje-mačke i Izraela. I pitanja: treba li ova ze-mlja ponovno rabine? Kakvi su to ljudi koji danas među jučerašnjim počiniteljima uče i podučavaju? Kakav je to groteskni slogan pod kojim se veličaju: Made in Germany? Treba li to zvučati kao kvaliteta? I Kruppo-vo željezo je bilo Made in Germany.Dugo vremena činilo se da Židovstvo ni-kada više ne može ni spadati u Njemačku. Mnoge zajednice koje su nastale nakon rata nisu preživjele. Odveć stare, odveć unište-ne, odveć osiromašene da bi vjeru ispuni-le životom. Čak i tamo gdje se uspijevalo održavati plamičak vjere, zajednice su bile ono što Dieter Graumann, predsjednik Centralnog savjeta Židova (Zentralrat der Juden), naziva „zajednice u žalosti ili likvi-dirane zajednice”: Holokaust preživjelih ili njihova rodbina, okamenjeni u boli; njiho-ve molitve bile su namijenjene mrtvima. Radost vjerovanja, židovski vic ili želja za kritikom, spremnost na raspravu i protu argument (osporavanje), sve je nestalo u plinskim komorama, u plamenu kremato-rija. Da je netko pitao one koji su na sebi nosili dim sabirnih logora da li bi njemačko Židovstvo moglo ikada ponovno biti veselo

i puno nade, a žrtve se mogle osjećati kao kod kuće u zemlji počinitelja - bili bi zapre-pašteni. Njima je bilo preostalo da budu tu za opomenu i čuvanje sjećanja.Tek je doseljavanje oko 200.000 Židova iz Istočne Europe, nakon pada komunizma, sve promijenilo. Nigdje u Europi židovska zajednica nije tako brzo rasla kao u Njemač-koj, nigdje židovski doseljenici nisu bili tako prijateljski dobrodošli. Možda zbog grižnje savjesti, iz računice, zbog sentimentalno-sti, želje za normalizacijom - bilo je mnogo razloga. Nastalo je 108 židovskih zajedni-ca sa 100.000 vjernika. I odjednom su bile potrebne sinagoge, pratilje vjere - i rabini. Putujući rabini dolazili su u zemlju, fiy-in-fly-out osoblje iz Izraela, Sjedinjenih Država i Velike Britanije. Putovali su od zajednice do zajednice, radili su najbolje što su mo-gli – ali to nije bilo dovoljno. Nisu poznavali njemačku kulturu i jezik, niti su imali odgo-vore za životne probleme tamošnjih Židova. Radili su što rabini rade: davali su rabinske savjete i podučavali. Ali nisu tješili. Niti su bili potpora onima bez domovine.Stoga je rasla želja za vlastitim rabinima. Ne za uobičajenima kakvih ima u Izraelu ili kakvih već ima stoljećima. Ne, trebali su to biti rabini koji su se izmirili s novom Njemačkom. Židovstvo je trebalo imati bu-dućnost u Njemačkoj, a nestale zajednice trebale su čvrsto tlo pod nogama.Židovi u Izraelu i SAD-u raspredali su o tim pitanjima, u Njemačkoj se za to nije nitko zanimao. Sekularizirano, giobalizira-no njemačko društvo novog stoljeća imalo je brojne ciljeve – postati ponovno domo-vina Židovima nije bilo dio toga. Možda je ideja još bila nezamisliva. Mnogi među Židovima smatrali su da također Židov ne smije više nikada stupiti na njemačko tlo, a ako to učini, vjerojatno zbog vrlo rijetke perverzije, oblika Stockholm-sindroma – samo muticiplirana šest milijuna puta.

Mnogi su rabini preobraćeni Židovi, a ne rođeni

Usproks tome 1999. na Sveučilištu Potsdam osnovan je liberalni kolegij Abraham Gei-ger, mjesto za školovanje rabina, a od 2009. i kantora. Jedan je od dvojice osnivača Gei-gerova-kolegija Walter Homolka, nositelj brojnih akademskh titula, potpukovnik i rabin, prije i voditelj Greenpeacea i član uprave Zaklade za kulturu (Kultur-Stiftung) Deutsche Bank. Diplome i počasna prizna-nja prekrivaju zidove njegove radne sobe, fotografije pokazuju Homolku s mnogim važnim osobama iz crkve i politike. Gestom nije to ništa kojom on preko toga prelazi pokazuje: čovjek drži do sebe.Homolka ima autoritet u židovskim i neži-dovskim krugovima, pa ipak je nastala po-buna kada je objelodanio svoju ideju o Gei-gerovu kolegiju. „Nisam bio pripremljen za takve emocije i za tu mjeru rezerviranosti protiv Njemačke”, kaže još i danas, pri čemu nije jasno da li se rezerviranost odnosi na Njemačku ili na samog Homolku. Ipak, kolegij je do zadnje niti prožet osobnošću njegova osnivača.U raspravi Rabini u Njemačkoj: da ili ne? nije bilo samo riječi o zamršenom odnosu između Židova i Nijemaca, nego i o tome koliko liberalnosti treba dopustiti novim rabinima. Bio je to trnovit put, kaže Homo-lka, dok njegov Kolegij nije dobio odobre-nje za uvrštavanje u hijerarhiju židovskog akademskog kruga: „Danas ipak doprino-

simo izgradnji židovske svjetske zajednice i na odličnom smo glasu. Naši se rabini traže.”Na ovom mjestu je vrijeme za Henryka M. Brodera. Autor i novinar. Židov bez religije. Osim toga provokativan iz uvjerenja i netko kao profesionalni polemičar među Žido-vima. Jedan od onih koji imaju prijatelje i neprijatelje, a jedva nekoga između. Broder je u jednom intervjuu prije mnogo godine rekao: „Ne postoji nikakva normalnost za Židove u Njemačkoj. Također, ne posto-ji normalnost za Nijemce u Njemačkoj. Auschwitz je obilježio obje strane, samo je Nijemcima lakše to iskustvo potisnuti ili izaći s njim na kraj, odgurnuti ga od sebe. Tu mogućnost Židovi nemaju.”O odnosu današnje Njemačke naspram nje-zinih Židova Broder je postavio mnoge kru-te i zlobne teorije. Nema ništa dobro reći ni o novim rabinima... Nažalost, razlozi zbog kojih Broder smatra da nitko ne treba rabi-ne iz Njemačke ne smiju se izgovoriti u ovoj priči. On je zapravo dugo razgovarao s Die Zeitom, ali je ipak poželio da ga se ne citira. Broder, naime, nema „nikakvu želju bit kri-tični appendix klaunu kao što je Homolka”.Već ta napomena pokazuje kako nije jed-nostavno obrazovati rabine u Njemačkoj i vjerovati da je time otvoreno novo poglav-lje. Ne za one, koji su djeca traumatiziranih preživjelih i koji su odrastali u sivoj zoni iz-među uništenja i pomirenja. Ne tako dugo dok ne iščezne strah od zločestoće u Ni-jemcima. Na uskom grebenu između trau-me i nade, čini se, da je jedini put za rabine postati Židov bez ometajućeg potencijala.Paul Moses Strasko odrastao je kao sin kr-šćanskoga vjernika iz Montane, SAD. Stu-dirao je glazbu, bio je profesionalni đezist, diplomirao je na predmetima klarinet i kompozicija. Bio je dobar, kao što je u sve-mu dobar. Jednoga dana ostao je bez nov-ca za studij pa je radio u nekoj računarskoj tvrtki. Jednoga se dana Strasko nasvom putu susreo sa Židovstvom ili je Ži-dovstvo došlo k njemu, tko bi to znao. U svakom slučaju, ponovno je pronašao sebe: u zakonima, u pravilima, u predavanju jed-nom svemogućem Bogu, u strogom slijedu židovskih molitvi i blagdana. Jednoga dana donio je odluku da postane rabin. Jednoga dana održao je propovijed pred svojim pri-jateljima i svi su bili oduševljeni. I jednog dana gaje njegova žena Sandra uhvatila za revere i rekla: Paul, vrijeme je.Strasko se mogao i u Americi školovati za rabina. Ali takvo je obrazovanje skupo, troškovi: do 100.000 eura. Strasko se mo-gao educirati i u Izraelu. Onda bi se morao odreći liberalizma i morao bi imati hrpu djece. Za izobrazbu rabina u Njemačkoj postoje stipendije i konkurencija je mala. Kolegij Abraham Geiger Strasko je našao na internetu. Curriculum, način njihova prezentiranja, sve mu se svidjelo. Kada se obratio, proglasili su ga ludim. Jedan Ame-rikanac! Netko tko Židovstvo ima kod kuće, koje se nije našlo u ‘petlji traume’ i ne mora se boriti za svoju egzistenciju! Zna li uopće da dolazi u pustinju, pitali su ga.

2010. zaređena prva rabinica nakon Holokausta

Ali Strasku se nije sviđao židovski esta-blišment SAD-a, htio je biti pionir. Čovjek odmah pomisli na avanturiste Voortrekker i neustrašive osvajače teritorija, na ljude koji se probijaju kroz afričko šipražje ili američ-

NOVIOMANUT 115

9

ke prerije. Na sinagoge čovjek ne misli. Nje-mačku je, kaže Strasko, od prvoga trenutka osjećao kao domovinu. „Kad sam stupio na tlo u Berlinu, bilo mi je kao da sam se vra-tio doma. Duga židovska povijest, tragovi liberalnog Židovstva u njemačkoj kulturi, mogao sam to doslovce osjetiti.”Strasko je primljen na Geigerov-kolegij. Njegova je žena prodala malo poduzeće i svoje udjele u mirovinskom fondu. Godine 2007. Strasko je započeo izobrazbu za Gei-gerova rabina s jednom godinom na He-brew Union College u Izraelu, a žavršio je u studenom 2011. u Bamberškoj sinagogi Or Chajim, vrlo emotivnom proslavom zare-đenja s Händlovom vatrometnom glazbom i govorom predsjednika Centralnog savjeta Graumanna s temom Neka cvjeta stotinu novih rabina. (Lasst hundert neue Rabbiner blühen.) Novi rabini su, rekao je, kao svježa kiša nade. Tako nešto lijepo, iz usta jednog Židova, dugo se nije čulo u Njemačkoj.Graumann je rekao, u židovskoj vjeri i među rabinima potrebna je mnogostre-most – „svatko treba moći na svoj način biti veseo i židovski sretan.” Postavio je i progresivno i ortodoksno Židovstvo na istu razinu, što je bilo revolucionarno. I to na svečanosti na kojoj je zaređena i jedna žena. Još se Ignatz Bubis, prethodnik Gra-umannov, suprotstavljao ideji o ženama rabinima. Svojevremeno je osnivanje Gei-gerova kolegija uzrujalo Centralni savjet Židova: susprotstavljao se vjetru slobode, koji je hujao kroz tu državnu ustanovu, a iznad svega vjetru jednakosti.Za izobrazbu rabinca Homolka se mo-rao teško boriti i trpjeti predbacivanja da izdaje istinsko Židovstvo. Godine 2010. zaređena je Alina Treiger, prvi put nakon Holokausta u Njemačkoj. Time je, pisali su mediji tada, tridesetogodišnja Ukrajinka Alina Treiger postala izravna nasljedni-ca prve rabinice koja je ikada zaređena u Njemačkoj, Regine Jonas. Tragične li us-poredbe: Regina Jonas je 1944. ubijena u Auschwitzu. Sudbina koja ne prijeti Alini Treiger, ali pokazuje koliko je teško nositi tu titulu, koliko je nemoguće biti nasljed-nik. Nasljednik pretpostavlja kontinuitet: tamo gdje jedan prestaje počinje drugi. Ali tamo gdje zjapi rupa, na čijem tlu leži šest milijuna mrtvih, gdje prethodnik nije prestao nego je umro nasilnom smrću, na-sljednik je pogrešna riječ.Treigerova je također jedna od onih koji pripadaju novom tipu rabina. Lijepa, in-teligentna i puna samopouzdanja. Njezi-na fotografija mogla bi krasiti naslovnice magazina. Ne želeći postala je, nakon svog zaređenja, zvijezda na nebu novoga nje-mačkog Židovstva. To što se o njoj pisalo zvučalo je tako da bi čovjek očekivao uža-snu vješticu lica puna bradavica, a i onda je bio nagrađen vilinskom pojavom.Dobru godinu poslije Alina Treiger sjedi otmjeno odjevena na klupi u svojoj sinago-gi u Oldenburgu i – drukčije se to ne može iskazati - pjeva kao anđeo. Već 2010. dobila je mjesto u Savezu židovskih zajednica po-krajine Donje Saske.U sinagogi se okupilo dvadesetak ljudi za večernju molitvu u petak, jedan čovjek i jedna žena predmolitelji su te večeri. Glas Treigeriove ih vodi. Na klupama iza njih mrmljaju starija gospoda, preko puta sjede članovi zajednice, izmiješani. Sinagoga je bivša baptistička kapela, koja je prepuštena židovskoj zajednici u Oldenburgu kada je ponovno nastala 1992. Prostor je izgrad-njom pokrova podijeljen na dva dijela. U gornjem je dijelu sinagoga, a u okruglom prozoru pod krovom Davidova zvijezda u staklu. Na jednom je zidu ormar sa svicima Tore. Stare sinagoge uništene su i nove ži-dovske zajednice smještaju se u crkve.

Alina Treiger iscrpljena je te večeri. Očeku-je dijete, dijete je bilo nemirno, dan je bio dug. Prije molitve govorila je vjernicima o žrtvi hrama. Treigerova bi rado ponešto promijenila u konzervativnim postupci-ma svoje zajednice, ali za to bi morala dati objašnjenja koja potvrđuju da te promjene nisu u suprotnosti s propisima. I nakon bogoslužja rabinica još neće krenuti kući, nego će s drugima vježbati čitanje tekstova iz Tore na hebrejskom za sljedeće jutro.Treigerova je konvertirala. Također, nije rasla kao pobožna Židovka. Njezino je dje-tinjstvo prije bilo religiozni vakuum, Ži-dovstvo – pojam bez sadržaja. Tek kad se raspao Sovjetski Savez, Ukrajinka Treige-rova postala je Židovka. Imala je 21 godi-nu kada je u svom rodnom gradu Poltavi osnovala liberalnu židovsku zajednicu. Nije se ona odlučila za Njemačku, nego ju je za rabinsku službu odabrala World Union for Progressive Judaism i - „na temelju njezinih dobrih rezultata” – poslala u Berlin.Kada Homolka govori o kvaliteti svoje ra-binice, onda misli, prije svega, na njezinu kompatibilnost s posebnim zahtjevima u Njemačkoj. Pošto poznaje i prilike u So-vjetskom Savezu, Treigerova je idealna za zajednicu. Jer i sama dolazi, kao i većina 314 Židova Oldenburga, s Istoka - iz Rusije, Bjelorusije i Ukrajine. Bez doseljenika ne bi bilo njemačkoga Židovstva. Pa ipak, i s njma postoji samo odsjaj. „To je slomljena zajednica”, kaže Homolka. „Teška klijentela, psihički nestabilna”. „Novi” jedva poznaju pravila i rituale. Hebrejski također ne govo-re, a mnogi čak ne mogu ni čitati iz Sidura, židovskoga molitvenika. Malo znaju o Tori (Pet knjiga Mojsijevih) i Talmudu (zapisi usmene predaje). Treigerova to razumije. Kad je bila mala, na obiteljskim svečanosti-ma uzvikivali su njeni rođaci Mazel tov, i to je bilo cijelo Židovstvo. I to je bilo sve. Kada su se na kraju komunizma sastajali na šabatnoj molitvi, nitko nije znao koje riječi treba izgovoriti.Alina Treiger dijeli mjesto sa suprugom, rabinom Tobiasom Jonom Simonom, ta-kođer apsolventom Geigerova-kolegija. Treigerova se brine o Oldenburgu i Delme-nhorstu, a Simon o Hamlnu, Hildesheimu i Gottingenu.Simon ima, slično kao i rabin Paul Moses Strasko, kršćansku prošlost. Odrastao je kao sin pastora, no svjesno je pročitao Bi-bliju tek kao konfirmant. Pritom je zaklju-čio: stari zavjet je fascinanatan, a novi, na-protiv, dosadan.Biti danas Židov, a ranije kršćanin, Simonu ne stvara nikakve poteškoće. ,,S prelaskom je bilo kao da nikada nije postojala neka druga prošlost.” No, ta metamorfoza ne bi se morala svidjeti članovima njegove za-jednice i tada bi Simon ipak imao problem. Pritisak biti dobar rabin, dakle zdobar za

zajednicu, velik je. Zajednice plaćaju svoje rabine izravno. Još je u prednacističkoj Nje-mačkoj rabinski posao bio hire-and-fire po-sao (zaposlenje-otkaz), i to se nije nimalo promijenilo.

„Mi Židovi već smo odavno raspakirali kofere u Njemačkoj”

Bilo bi drsko htjeti razotkriti koja je to unutarnja rastrganost Simona pokrenula na prekid sa starom tradicijom pastorske obitelji i prelazak na Židovstvo. Nije nika-kav sanjalica, nikakav čovjek promjenljiva raspoloženja. On to objašnjava „logikom vjerovanja”. S propisima i pravilima, koji nisu proizvoljni, koji nisu podređeni raspo-loženju ili dnevnom htjenju ili ne-htjenju. Čovjek bi to smatrao dosljednim, kada mu na pamet ne bi pao Broder, koji je jednom napisao članak pod naslovom Dovraga s konvertitima. U njemu stoji: „Čovjek može samo biti Židov, čovjek to ne može postati.” Broder naziva konvertite instantnim Žido-vima, koji Židovstvo razumiju kao samo-posluživanje, kao neku vrstu Diners-kluba, za koji je čovjeku potreban određeni boni-tet. Oni ga živciraju, jer ne shvaćaju „rebeli-ranje kao dio sustava” i žele biti stopostotni, dok pravi Židov uvijek pomalo vara i pravi poslove s Bogom. Nežidovi mogu usvoji-ti židovsko znanje, slaviti Pesah umjesto Uskrsa, Hanuku umjesto Božića. Jedna ži-dovska glava ne da se na taj način proizve-sti prema Broderu. „Bitan dio židovskoga mišljenja i djelovanja bio je uvijek prosvjed protiv pravila, borba s Bogom i pokušaj udaljavanja od židovske predaje.” Pravo Ži-dovstvo je „mješavina drskosti i paranoje”, loši maniri i dobro jelo.Dieter Graumann čovjek je mirna lica i od-ličnih manira. Njegova mimika pokazuje savladavanje i skromnost, njegove su reče-nice glasovno ugođene upravo kako treba. Prima u svom uredu u središtu Frankfurta, jer kada ne zasjeda Centralnim savjetom, upravitelj je nekretnina. Graumann govo-ri puput nekoga tko zna da je popis stva-ri koje mogu biti pogrešno formulirane ili loše shvaćene beskonačan. Zato njeguje finu diplomaciju. Graumann mora udovo-ljiti mnogim stranama: onim Židovima koji polažu važnost na čistoću židovske tradicije i onima koji se, puni nade, zaklinju u zdravi svijet nekomplicirana novog početka. I oni-ma kao što je cinik Broder.Pritom Graumannovo djetinjstvo (kao i Broderovo) sačinjavaju bol i strah rodite-lja - preživjelih, koji su se odlučili za eg-zistenciju među počiniteljima. Sablasno djetinjstvo u sjeni sabirnih logora. „Šoa je uvijek u meni.” Nitko mu ne bi zamjerio gorke rečenice optužbe kada je udarao po njemačkom antisemitizmu ili kada je trpio Broderov prezir. Ali Graumann, od 2010. glas njemačkih Židova, odlučio je ne davati

prostora depresiji. „Kada Židovi Nijemci-ma ponovno poklanjaju svoje povjerenje, onda je to kompliment.” Nije poželjno, kaže on, da Šoa, uništenje, određuje današnji židovski identitet, premda su neki od toga stvorili zamjensku religiju. Židovstvo treba ponovno biti pozitivno. „Postoji glad za du-hovnošću. Rabini trebaju religiji dati novu snagu.” I onda kaže još jednu rečenicu, koja odatle neobično proizlazi „Mi Židovi već smo odavno raspakirali kofere u Njemač-koj.”Rabin je aramejska riječ i znači moj vladar, moj učitelj. Na početku su rabini bili napro-sto učitelji, čija je zadaća bila tumačiti Toru i Talmud, tek su u 19. stoljeću, s razvojem liberalnog europskog Židovstva, postali i dušobrižnici i propovjednici, davali su po-duku iz religije i pomagali u objašnjavanju religiozno-pravnih pitanja. Danas su rabini ponjajprije dušobrižnici, odgojitelji mladih i socijalni skrbnici tamo gdje si ga zajedni-ca može priuštiti. Čak i kada bi bilo navale na Geigerov-kolegij, za većinu zajednica rabin bi bio preskup. Mnogima nedostaje sredstava da bi ponudili sadržaje za slobod-no vrijeme, edukaciju i projekte za mlade. Mladi ljudi uglavnom se žale kako su nji-hove zajednice danas postale predstavnice interesnih skupina i traže obustavu gradnje skupih sinagoga u ime procvata života za-jednica.Graumann se ograđuje od tvrdnje da su novi rabini samo klub konvertita i pre-ma tome neka vrsta Židovstva iz retorte, odvojena od prošlosti, zbog čega se može lako integrirati u sadašnjost. Židov ili kon-vertrani Židov - po njemu nema razlike. Ni jedna krv nije crvenija od druge. Po-stoji zapisano, tko konvertira, Židov je. Tako istinski, kao da je osobno bio prisu-tan kada je Mojsije na Sinaju primio deset zapovijedi. No ipak, i Grauman zna: ,,U povijesti Židovstva u Njemačkog postoji pukotina koja će uvijek biti vidljiva. Nika-da se nećemo moći nadovezati na prošlost. Šutnja neće nikada biti potpuno premo-šćena i rabini neće nikada biti ono što su nekad bili.”Rabinski seminar u Berlinu skriva se u neupadljivoj ulici u Berlin-Mitte iza jed-nostavna zida koji upada u oči samo zato što pred njim stoji policajac. To je mjesto obrazovanja ortodoksnih Židova, koncept suprotan onomu Geigerova-kolegija. Kroz vrata u zidu ulazi se samo nakon najave, nakon čega se stoji u dvorištu u kojem se igraju djeca. Ponekad prolaze i mladi ljudi s bradama, mrkih pogleda. Pored semina-ra, tu su još smješteni dječji vrtić i ješiva, dakle škola Talmuda i uredi američke Fon-dacije Ronald S. Lauder, koja plaća školo-vanje ortodoksnih rabina. U suprotnosti od Geigerova-kolegija, koji pripada Sveučilištu Potsdam i zbog toga prima novac od drža-

S mužem, rabinom Tobiasom Jonom SimonomRabinica Alina Treiger u Oldenburškoj sinagogi

NOVIOMANUT 115

10

ve, Rabinski seminar prima samo privatnu potporu.Rabinski seminar svijet je u svijetu ili mož-da iza svijeta, ovisno o stajalištu proma-trača. Ovdje predaju ozbiljni mladi ljudi koji bez iznimke potječu iz Istočne Europe i Rusije. Godinama su već studirali Toru i Talmud u ješivi, gdje su se istaknuli kao izraziti poznavatelji. Samo se najbolji bira-ju za edukaciju rabina. Navodno mladići ponekad studiraju cijelu noć dok im gla-ve u zoru ne padnu na pult. U razgovoru su prilično suzdržani, čovjek im se teško može približiti. Ne rukuju se ni s jednom stranom ženom. Kažu, ne treba im slobod-no vrijeme, žele samo jedno: učiti. Kažu, ne treba im nikakva romantična ljubav, oženit će ženu koju im dodijele roditelji i rabini. I ta vrsta poslušnosti božja je služba. Kažu, ne trebaju nikakvo samoostvarenje, služi-ti Bogu smatraju svojom dužnošću. Imati mnogo djece. Živjeti prema pravilima bez iznimke.I ti rabini su, usprkos svjetlosnim godina-ma koje ih dijele od sekularnog i emanci-piranog njemačkog društva, dio novoga Židovstva. I ti rabini nemaju zatrovanu tra-diciju. Ne razmišljam o povijesti Njemačke, kaže jedan mladi student – to je prošlost, ne sadašnjost. Student, odrastao u Rusiji, ima židovske roditelje koji svoje Židov-stvo nisu nikada živjeli i koji su se nakon promjena doselili u Njemačku. Sa šesnaest godina vratio se svojim korijenima i svoje roditelje zagrijao za novu, staru vjeru. Go-tovo svi studenti pričaju takve priče: tek u jednoj mladenačkoj fazi samopronalaženja postali su Židovi vjernici. Svi su u jednom trenutku svoje biografije ostali bez domo-vine, morali su svladati neku novu zemlju

i kulturu. U strogim pravilima ortodoksije pronašli su svoju domovinu.

Jesu li novi Židovi uočljivi? Je li je za njih bolje ostati nevidljivima?

Od Berlina do Bamberga putuje se vlakom. Osobito osjetljivoj zbog bavljenja tom te-mom, putujućoj reporterki odjednom kroz glavu prolazi pitanje tko u vagonu dolazi iz obitelji počinitelja. I tko se zanima za nove Židove u njemačkom kvartu Mitte, za nove sinagoge, novu nadu, tko uopće o tome ne-što zna? Jesu li vidljivi ti Novi? Je li za njih bolje ostati nevidljivima?U Bambergu, još u ogrtaču, stoji Antje Yael Deusel u predvorju sinagoge. Upravo dolazi iz klinike, samo mora obaviti neke admini-strativne poslove, i onda je spremna za raz-govor. Deuselova, po zanimanju liječnica i od prije pola godine rabinica Izraelske bo-goštovne zajednice u Bambergu, iskače iz reda apsolventa Geigerova-kolegija. Kada je zaređena, već je imala 51 godinu i nije izazvala medijske senzacije kao fotogenična Alina Treiger. Zato se za nju kaže: najveća među pioniri-ma. Jer ona je rabinica jedinstvene zajed-nice, dakle staromodnih Židova, koji žene trpe samo na galeriji, nikada ih ne pozivaju da pristupe Tori i nikako ih ne bi zaređivali. „Pred takvima stoji sa svojom kipà i moli-tvenim šalom i kaže kuda se ide”, rekao je netko. Rabinica Deuselova se to usudi.I ona je most. Ona povezuje prošlo i sadaš-nje. Rođena kao dijete Židova, izbjegla je naciste u nekoj niši. Odrastala je prema ži-dovskoj tradiciji. Ono što zvuči jednostav-no ponovno je zamršeno. „Potomkinja sam židovske obitelji koje su članovi preživjeli u miješanim brakovima”, kaže. Njezini je

prijatelji opisuju kao srdačnu i veselu, kao Fränkinja skroz naskroz. Potječe iz Nüm-berga, studirala je u Erlangenu. Medicinu, specijalizacija urologija. „Muški liječnici govorili su daje bolje da budem medicin-ska sestra.” U njezinu smijehu naslućuje se srdžba. Čini se da je pronašla zadovoljstvo u borbi. „Diskriminiranje se provlači kao crvena nit kroz moj život. Kao Židovka, kao urologi-nja i kao rabinica, uvijek sam morala biti bolja, više se truditi, ispuniti viša očekiva-nja.” Nikakvo se samosažaljenje se tu ne osjeća. Zadovoljava je, dodaje, da oni koji joj nisu davali nikakve šanse nikada nisu bili u pravu. Liječnica na rukovodećem po-ložaju danas je još i rabinica.Potpuno drukčije od Simona, Treigerove i Straska, koji su Izrael upoznali prilikom studija, Deuselovu sa „zemljom očeva” povezuje čežnja iz ranog djetinjstva. Kao djevojčica skupljala je sličice koje su bile u kutijama naranči iz Jaffa, slike iz Izraela. I budući da je voljela miris tog voća, htjela je jednoga dana tamo otići. Otada je za nju Izrael isto što i miris naranči. Godinama poslije, kada je pospremala ormar, našla je Deuselove sličice na koji-ma se još mogao osjetiti miris. Slijedila je svoju čežnju i miris do Jeruzalema. I ota-da redovito putuje onamo. Triput je radila kao liječnica u Izraelu, svaki put nekoliko mjeseci. U međuremenu je tamo dobila stalno mjesto i, zahvaljujući židovskom podrije-tlu, koje joj omogućava izabrati Izrael kao domovinu, ima i stalnu dozvolu boravka. Da i dalje ostaje u Njemačkoj, opravdava svojom autohtonošću, ali i ponašanjem ul-

traortodoksnih Izraelaca. „Nisam od onih koja u autobusu sjeda otraga samo zato što netko kaže da žene tamo pripadaju.” U Bambergu u zajednici s 900 članova nije samo željela da bude pozvana na čitanje Tore, nego da i kao rabinica vodi čitavo bogoslužje. Polagala je ispite, radila je, bo-rila se. Postala je referentica za kulturu u svojoj zajednici, dva mandata, druga pot-predsjednica – za svaku prosječnu ženu bio bi to kraj puta.

Deuselova je bila prestara za stipendiju, morala je zaraditi novac, Berlin i Geige-rov-kolegij bili su daleko. ,,I onda sa svim tim mladim ljudima ...”, kaže koketno.

Usprkos svemu uspjela je. S pola radnog vremena kao specijalistica. Tjedno je pu-tovala u Berlin. Kao i svi drugi morala je pored edukacije za rabina u Potsdamu na-praviti magisterij na židovskim studijama i u svojoj zajednici raditi kao „praktikantica”. Deuselova je učila i čitala u vlaku, spavala je malo. Koliko je to zahtijevalo rada i dis-cipline - takva pitanja rabinica Deuselova odmah odbacuje: „Sada sam tu, sve drugo više nije važno.”

Važni su ljudi iz zajednice, koji vani čekaju ispred vrata, koji žele govoriti sa svojom ra-binicom. U miru. U četiri oka.

U Bambergu je hladno. Ljudi se žure na vjetru koji reže. Ponovno zastajkivanje na ulici i gledanje natrag prema sinagogi, tamo stoji priprosta zgrada pored koje neupućeni prolaze ne obraćajući pažnju. Ostaju skri-veni: hrabrost, trud, goruće povjerenje no-vih njemačkih Židova.

Iz hamburškoga tjednika “Die Zeit” prevela Blaženka Šabman

Donedavna mogla se u talijanskim sred-stvima javnog informiranja pročitati vijest da se Rita Levi-Montalcini kao „najdugo-vječnija nobelovka još bavi znanošću”, a bila je poznata i obljubljena u cijeloj Italiji kao dobitnica Nobelove nagrade za medi-cinu i doživotna talijanska senatorica. Ta sitna i otmjena starica brižljivo njegovane sijede kose desetljećima je bila jedna od najomiljenijih pojava na talijanskoj znan-stvenoj, političkoj i javnoj sceni.„S Ritom Levi-Montalcini ugasila se sjaj-na figura u povijesti znanosti”, izjavio je talijanski predsjednik Giorgio Napolitano, kojemu je vijest o smrti velike znanstvenice osobno priopćila njezina nećakinja Piera Levi-Montalcini. Poznata nobelovka svijet je napustila u nedjelju, dva dana prije počet-ka 2013., u svome stanu u Rimu, i to u 103. godini. Prestižnu Nobelovu nagradu dobila je 1986. godine zajedno sa Stanleyjem Co-henom za otkriće čimbenika rasta, (engl. nerve growth factor - NGF) i epidermalnog čimbenika rasta (engl. Epideermal growth factor – EGF) pokazalo je kako su regulira-ni rast i diferencijacija stanica. NGF i EGF su bili prve od mnogih signalnih tvari koje reguliraju rast, a koje su kasnije zahvalju-jući ovom otkriću, otkrivene i opisane, što je bilo od temeljne važnosti za shvaćanje mehanizama koji upravljaju rastom stanica i organa.Rita Levi-Montalcini rođena je 22. travnja 1909. u Torinu u uglednoj obitelji sefard-skih Židova. Njezin otac Adamo Levi bio je matematičar i inženjer, a majka Adele

mr. sc. Narcisa Potežica

Svijet je napustila RITA LEVI-MONTALCINI, najstarija dobitnica Nobelove nagrade za medicinu i doživotna talijanska senatorica

Montalcini slikarica. Imali su četvero dje-ce. Najstarija Gina pripadala je skupini najpoznatijih talijanskih arhitekata nakon Drugoga svjetskog rata. Druga kćerka zvala se Nina, a najmlađe su bile blizanke Rita i Paola. Kako je otac smatrao da je za žene najbolje da se dobro udaju, Adamo Levi pokušao je svoje tri kćeri odvratiti od njihovih nastojanja da se školuju. Dok je Nina odustala od svoje ambicije da postane književnica, blizanke Rita i Paola nisu svoju budućnost zami-šljale kao supruge i majke. Naposljetku je Adamo Levi popustio i blizanke su nasta-vile školovanje. Tako je Paola postala sli-karica, a Rita je završila studij medicine, jer joj je bio cilj pomagati drugima.“Maštala sam da je moja misija pomaga-ti drugima, željela sam postati liječnica i otići u Afriku liječiti gubavce” zapisala je Rita Levi Montalcini u svojoj biografiji “Elogio dell’imperfezione”. Kada je 1936. diplomirala medicinu, odlučila je nastaviti znanstvenu karijeru, a posebno se zainte-resirala za neurologiju.No 1938. Benito Mussolini donio je rasne zakone, zbog čega su svi Židovi bili izbače-ni s fakulteta i znanstvenih instituta. Rita je tada otišla u Belgiju gdje je kratko vrijeme radila u institutu za neurologiju. Kada je 1940. Njemačka napala Belgiju, vratila se u Torino. Njezina obitelj odlučila je ostati u Italiji, a mlada je znanstvenica u svojoj spa-vaćoj sobi počela istraživati embrije pilića, kako bi ponovila eksperimente američkog znanstvenika Viktora Hamburgera.

Tijekom Drugoga svjetskog rata obitelj Levi-Monatalcini preselila se u ladanjsku kućicu gdje je Rita ponovno stvorila labo-ratorij i nastavila istraživanja. Tajni labo-ratorij imala je i tijekom ratnih godina i nastavila istraživati. Istraživanja, koja je započela u priručnom laboratoriju spava-će sobe, Ritu Levi-Montalcini poslije su dovela do velikih otkrića.Kada su savezničke snage stigle u Italiju, angažirali su je kao liječnicu i bolničarku u izbjegličkom kampu, a nakon rata vratila se na Sveučilište Torino kako bi nastavila znanstvenu karijeru. Tada je objavila ne-koliko zapaženih radova o svojim istraži-vanjima na pilećim embrijima, a na poziv Viktora Hamburgera 1946. krenula je na usavršavanje na Sveučilište Washington u St. Louisu. Otišla je na nekoliko mjeseci, a ostala je gotovo trideset godina, što je bilo najproduktivnije i najsretnije razdoblje Ritina života.Kulminacija je bilo njezino otkriće čimbe-nika rasta živaca, signalne tvari koja regu-lira rast stanice, a od iznimne je važnosti za razumijevanje tumora, ali i niza razvoj-nih deformacija te staračke demencije. Za to otkriće Rita Levi-Montalcini nagrađena je Nobelovom nagradom za fiziologiju i medicinu, koju je 1986. godine podijelila sa Stanleyem Cohenom. Tada je već živjela u Rimu, gdje je vodila vlastiti laboratorij u kojem je predano istraživala do posljed-njih godina života.Evo jednoga zanimljiva događaja iz nje-zinog života koji opisuje: „Kad su me na-

zvali da mi jave da sam dobila Nobelovu nagradu, već je skoro pala noć i ja sam čitala kriminalistički roman Agathe Chri-stie” - prisjetila se jednom prilikom Rita Levi-Montalcini, čiji suradnici smatraju da je posjedovala “jedinstvenu znanstvenu intuiciju i golemu istraživačku strast”. Spa-vala je samo nekoliko sati, budila se u pet ujutro i jela jednom na dan.Talijanski matematičar Piergiorgio Odi-freddi izjavio je da je uvijek bio zadivljen suprotnošću između njezine “sitne i krhke figure i snage njezina uma”. Kada je Levi-Montalcini napunila 100 godina, povjerila mu je da bi željela spavati dva do tri sata noću, jer više nema “vremena za gublje-nje”. Živahna starica bila je dobra zdravlja pa joj je s navršenih 100 godina jedini pro-blem bio narušen sluh, zbog čega je nosila slušni aparat.

Rita Levi-Montalcini

NOVIOMANUT 115

11

Za vrijeme večere postavljeni stolovi u ho-telu Metropol su prazni, samo za jednim sjedi stariji gospodin sa sivim pejsima i kipá na glavi (uvojci i kapica pobožnih Ži-dova), te zamišljeno jede svoju juhu. Po-vremeno podiže svoj osamljeni pogled prema vrhovima Alpa, koje se prostiru u visini prozora. Konobarica ga promatra iz neposredne blizine te kad spusti žlicu dođe po zdjelicu od juhe, a zatim donese glavno jelo - goveđe pečenje, tjesteninu i varivo od graška i mrkve.Gost ne može vidjeti da li je meso klano na određen način i da li je kuhano u pravom loncu, ali u to se može pouzdati zbog toga je ovdje. Glavno jelo kao i predjelo ili desert, komadić pite od jabuka, ne sadrže mliječne proizvode. Ortodoksni Židovi moraju mli-ječne i mesne obroke jesti odvojeno, a kako je Metropol židovski hotel, kuhinjsko oso-blje upotrebljava posebno posude za mesnu odnosno mliječnu hranu. Svinjsko meso ne postoji. Vino je košer, što podrazumijeva da se grožđe bere četvrtu godinu od sadnje, a sav pribor za proizvodnju vina mora biti pod nadzorom rabina.Marcel Levin, vlasnik hotela s gustom si-vom bradom u prugastom odijelu i kipá na glavi, kruži praznom blagovaonicom. Za-stori su izblijedjeli od sunca, s prozorskih okvira na pojedinim se mjestima Ijušti boja. Jedinog gosta pozdravlja rukovanjem. Gost bi želio znati koliko će ove godine trajati se-zona. Gospodin Levin uzdahne i odgovori mješavinom hebrejskog i njemačkog jezika: „Prije smo uvijek znali koliko gostiju oče-kujemo i koliko će ostati, a danas je svaki gost božji dar.” Gost kimne glavom, on zna o čemu je riječ. Več četiri generacije njego-va obitelj iz Jeruzalema ovdje provodi pra-znike. U 1980-im godinama u Švicarskim Alpama bilo je šest košer hotela. Malo-po-malo u borbi za židovske goste svi su izgu-bili - Silberhorn u Grindelwaldu, Edelweiss u St. Moritzu, Palace u Schuosu. Danas je Metropol u Arosi jedini koji je ostao, ali i Levinovima iz godine u godinu dolazi sve manje gostiju.Mnogi se iz financijskih razloga radije odlučuju za najam stanova, koje su neki iznajmljivači prilagodili potrebama ordok-snih Židova. Vlasnici tih stanova uključuju petkom uvečer potrebne aparate, jer Žido-vi tijekom sabata ne smiju upotrebljavati električne sprave. U jednom stanu može prespavati pet osoba za istu cijenu koju bi u Metropolu platili za jednu. Ako je taj stan u blizini Metropola - ti gosti mogu jesti u hotelu, doći na molitvu ili se sastati s pri-jateljima.

Paula Scheidt

Komadić neba

Mnoga desetljeća Židovi putuju u Švicarske Alpe. Od košer hotela ostao je samo jedan, Metropol u

Arosi. „Svaki gost je božji dar”, kažu njegovi vlasnici Levinovi

nije prisutna i nikada nije bila ovdje, kao i obratno - nitko od mještana nikada nije došao u Metropol. Renzo Samadeni, seoski povjesničar, u Metropolu je, iz poslovnih razloga, koji put popio čašu vina. Kao dijete išao je u školu s Marcelom Levinom. Marcel i njegova braća bili su jedini koji subotom (na šabat) nisu smjeli nositi svoje školske torbe, pa su to za njih radili njihovi škol-ski prijatelji. U muzeju Samadeni uzima u ruke debele kronike s police, lista ih, a samo jedna rečenica spominje dolazak Marcelova oca u mjesto. Više se ništa ne može naći bilo o obitelji ili hotelu. „To naprosto kao da ta tema ne postoji!” kaže Samadeni.Poslijepodne Marcel Levin uzima svoju biciklističku kacigu, navlači je preko kipá, stavlja biciklističke rukavice na ruke, penje se na svoj srebrni brdski bicikl i vozi šljun-čanim putovima u brda. Na visini prve sta-nice žičare napravi stanku, sjedne na klupu, duboko udahne prije nego što će se opet spustiti u nizinu. Žubor potoka, zvukovi kravljih praporaca, uređeni putovi - sve to voli, iako pogled s visine nalikuje na kulisu kičastoga domaćeg filma. Ponekad na te bi-ciklističke ture povede i goste iz Tel Aviva, New Yorka ili Antwerpena.Marcel Levin vjeruje da neki gosti i dalje radije odsjedaju u obiteljskom hotelu nego u Derbyju s 200 kreveta.Ako se netko od gostiju preko noći razboli, Levinovi ga odvezu u bolnicu u Chur. Ako se izgubi dijete, traže pomoć, jer njihovi na-mještenici svakoga gosta znadu po imenu. Ako netko želi neslani obrok, i o tome ku-hinja vodi brigu.MarceI Levin ne smatra konkurencijom moderne povremene hotele svoje djece u Davosu. Dobro je da j e sljedeća generaci-ja postavila na noge nešto vlastito. Ako se nazove telefonski broj Levinovih, više se ne javlja gospođa Levin već automatska sekre-tarica koja kaže: „Pritisnite 1 za Davos i l i 2 za Arosu.Hotel MetropolPoststrasse 7050 Arosa, ŠvicarskaTel: 0041 81 3788/81www. levinarosa. com

Iz hamburškog tjednika Die Zeit prevela Rut Dajč

Ortodoksni Židovi u žičari na stanici Diavolezza kod Sankt Moritza

Sama je rekla jednom prilikom: „U 100-toj moj je um, zahvaljujući iskustvu, superi-orniji nego kad sam imala 20 godina”.Rita Levi-Montalcini bila je aktivna na političkoj sceni te proglašena doživotnom senatoricom Talijanske Republike. Podu-pirala je ljevicu, zbog čega je bila meta uvreda desničara. Tako je profašist Storace 2008. rekao da će joj osobno donijeti “štake doma”, a ona je

napisala pismo novinama u kojem je pod-sjetila da je služe i glava i noge, a Storacevo podcjenjivanje usporedila je s fašističkim režimom koji joj je kao Židovki zabranio znanstveni rad.Njezinu karizmu i ugled u društvu nisu poljuljale ni šokantne tvrdnje bivšega ta-lijanskog ministra zdravlja Duilija Poggi-olinija, koji je 1994., kada je optužen za korupciju, izjavio da je “Nobel za Levi-

Montalcini kupljen novcem talijanske far-maceutske tvrtke Fidia”.Rita Levi-Montalcini nije se udavala i nije imala djece jer je strahovala da bi tako mo-gla izgubiti nezavisnost. „Nikad nisam poža-lila što sam tako odlučila. Moj život bio je bogat izvanrednim ljudskim vezama, radom i interesima. Nikad se nisam osjećala osa-mljenom”, rekla je potkraj života. Rita Levi-Montalcini pokopana je u Torinu uz sestru

Paolu, koja je preminula 2000. U jednom od posljednjih intervjua na pitanje „Kakav je ži-vot sa 100 godina?” spremno je odgovorila: „Tijelo čini što mu ga volja, ali ja sam um”.U svakom slučaju, svojim doprinosom znanosti, koji je ovjenčan poznatom na-gradom i svjetskim priznanjem Rita Le-vi-Montalcini kao najdugovječnija nobe-lovka postala je nacionalna ikona, koju je talijanska javnost silno voljela.

Velika je prijetnja za Metropol i slabljenje eura, jer mnogi turisti u širokom luku za-obilaze Švicarsku. Mnogi su hoteli prazni, samo ih ponekad agencije unajme na nekoliko tjedana za organizira-ne grupe. Već nekoliko godina za vrijeme pune sezone uključuju se i vrijedni izraelski hotelijeri. Ti privremeni hotelijeri, za razliku od Levinovih, ne plaćaju određe-ne troškove za održavanje zgrada, zdravstveno osiguranje za zaposlene i skupe Švicarske živežne namirnice. Sve što trebaju donose sa sobom iz inozemstva, od juha u prahu do molitvenika, osoblja pa i gostiju. Privremeni hotelijeri svoju ponudu propagiraju u Izraelu - uključujući i ljetne kampove. To je pogodilo i Levinove. Šeste-ro djece obitelji Levin dolaze svako g ljeta iz Londona, Tel Aviva i Züricha i odsjedaju u Davosu u nekadašnjem Sheratonu, koji se sada zove Derby. Hotel ima 200 kreve-ta, kao i bazen. U Arosi postoji samo jedno kupalište.Beinas Levin, otac sadašnjega vlasnika ho-tela, bio je taj koji je dovodio židovske goste u Arosu. Početkom I930-ih godina došao je u Arosu iz Rusije. Bolovao je od sušice, a lječilišta u Budnerskom gorju bila su svjet-ski poznata po ljekovitosti. Kad se izliječio, preselio se u Arosu i otvorio prvi i jedini košer hotel u pokrajini.„Na blagoj uzvisini stoji hotel Metropol (***), koji u ljetnim i zimskim mjesecima biva mjesto sastanka Židovima. Oni odlaze u planine, koje su prekrasne, a zimi snježni pokrivač zasljepljujuće sjaji dok u podnož-ju cvjeta planinsko cvijeće.’’ Tako je pisalo u novinama 1935. Osim oduševljenja za planinski svijet, Alpe za Židove imaju po-sebno tradicionalno značenje. Odlomak u Tori slikovito prikazuje da brežuljci sim-boliziraju doticaj zemaljskog i božanskog.Osnivač židovske neortodoksije Samson Rafael Hirš napisao je rečenicu: „Kad bu-dem stajao pred Bogom, Vječni će me pi-tati: Jesi li vidio moje Alpe?” Kad je Beinas Levin u 1980-im godinama Metropol pre-dao svom sinu, hotel je već prošao mnoga teška vremena. U godinama nacionalsoci-jalizma, kada su mnogi nacisti provodili dopuste u Švicarskim alpama, raspoloženje među gostima nije bilo najbolje. Kasnije židovski gosti baš i nisu primani srdačno. Bilo je mnogo pobožnih Židova kojima nije odgovaralo to što su nacisti hotel pos-prdno zvali „Arosalem”.Nakon što je pospremljen stol od doručka, Lea Levin uzima svoju torbu za kupnju i odlazi u selo obaviti neke poslove. Ona nosi

crnu suknju, neprozirne ča-rape kao što dolikuje pobož-

noj Židovki, periku ne nosi kao neke njezine pobožne gošće. U po-

četku gospođa Levin nije bila oduševljena pomišlju da ostavi svoj posao dječje njego-vateljice i preuzme hotel svoga tasta. „Gosti su kao djeca”, ipak ju je nagovorio suprug. To je rečenica koja je ostala u pameti.Do fotografske radnje samo je nekoliko ko-raka. Lea Levin, koja je rođena u Izraelu, pita prodavačicu na gotovo savršenu švicar-skonjemačkom jeziku, koje razglednice ima u ponudi. Njezini gosti rado šalju pozdrave kući. Gospoda Levin odlučila se za panora-mu vrhova, planinsko jezero, cvjetnu livadu te panoramsku pogled na Arosu. Ukupno 75 razglednica. Nakon toga ušla je u okruž-nu stanicu žičarc. Ovdje vlasnici hotela mogu, za svoje goste, nabaviti ulaznice za sva razgledavanja Arose sa svim mogućim užicima. Lea Levin uzela je 200 karata, ne znajući hoće li joj trebati.Postoji usporedba koju Marcel Levin rado priča svojim gostima, razlika između jabu-ka i krumpira: „U čemu je razlika između njih?” pita i odgovara:”Za uzgoj jabuke posadi se drvo, koje raste samo i kad na-raste treba samo ispružiti ruku da se ubere jabuka. Za krumpir treba prvo izorati ze-mlju, izdubiti rupe motikom i nakon toga posaditi krumpir. Kad dozrije, treba ga va-diti pojedinačno.” Gospodin Levin mišlje-nja je da je bog namjerno stvorio jabuke i krumpire kako ljudi ne bi uvijek išli lakšim putem, nego se morali kao za krumpir po-mučiti. Možda je Metropol njegovo krum-pirište. Hotel je smješten u glavnoj ulici Arose, koja se od kolodvora prostire gore prema brdima. Ona vodi kroz središte sela u kojem ima 2600 stanovnika. Vodi pokraj supermarketa, pekare i trgovine sportskom opremom. Na kraja ulice smješten je Egga-huus - domovinski muzej. Zgodan stari dvorac s crvenim prozorskim okvirima i cvijećem u prednjem vrtu. Ovdje je pohra-njena sva dokumentacija koja u Arosi nešto znači. Ovdje su prikazane slike utrka ski-jaških natjecanja, antikni limeni lonci kao i prikazi mjesta, tu se poslijepodne susreću mještani na kavi i kolačima. Obitelj Levin

NOVIOMANUT 115

12

R E D I V I VA

HommageBrodsko stanje povijesnog znanja o sebi je mi zerno. O rimskoj Marsoniji uglavnom se zna samo po imenu i dva, tri artefakta. Brod ne zna kad je nastao. Ni kao ime, ni kao mjesto. Brod ne zna šta je radio u sred-njem vijeku. Brod ne zna gotovo ništa o svo jih 155 godina pod Turcima. Brod nikad nije pročitao dokumentaciju o sebi (rukom pisana gotica) iz doba Vojne krajine. Brod o svojoj građanskoj epohi najma nje zna iz pera kvalificiranih povjesničara. Brod ne zna ni istinu o sebi u Drugom svjetskom ratu, a istinu o sebi u epohi komunizma ni-kada neće ni saznati jer o arhivskoj građi tog perioda vlada smišljena nebriga. Zapu-štenost brodske povjesnice je katastrofalna i to nije slučajno, kao što nije slučajno ni to što gospodar ski Brod tavori na hrvatskom repu. Brod je ostao bez ljudi. Kraj komuniz-ma je dočekao s trećerazrednim kadrovima koji su ga doveli do ruba provalije, a onda je kadrovska revolucija devedesetih dovela do toga da su novoodabrani i novopodobni ubrzo napravili i taj presudni korak napri-jed. Tako danas brodsku povi jest uglavnom istražuju rijetki povjesničari koji niti su ro-đeni u Brodu niti žive u Brodu, a u Brodu se njom najkvalitetnije bave autsajderi. Uža struka šuti, jer je na takvoj razini da joj je i bolje da se ne oglašava.Kao produkt takvog stanja pojavljuje se i knjiga o brodskim Židovima, nazvana po zagrebač kom uzoru - Židovski Brod. Umje-sto da ju je dav no sačinila brodska instituci-onalna povijesna struka, na koju se, gledano u vremenu, traće milijuni kuna, napravio ju je o svom trošku ostarjeli, osiromašeni, bolesni i mrzovoljni politolog. Vješt peru (jer gotovo čitav profesionalni vijek živi od pisanja za druge), ali nesklon dosadnoj, ali neophodnoj znanstvenoj stro goći, pedante-riji i disciplini, pogotovo kad je povijest u pitanju, dakle grana koja se toliko opire zna-nosti, koketirajući s političkim i ideološkim, da je dosegla, kao i pravo, do neukusne razi-ne političke sluškinje. I upravo je to slugan-

Stribor Uzelac Schwendemann

Mein Kampfsko u povijesnoj struci držalo ne kad značaj-nu brodsku židovsku zajednicu u zabora vu. Komunisti su znali zašto ju preskaču, nacio-nalisti pogotovo. No vrijeme i šutnja su bili dobri lijekovi za zlo nekada. Danas više ne.Svjestan svih nedostataka ovoga rada na istra živanju brodske židovske zajednice, odlučio sam objaviti ga s dva dobra razloga. Prvo da konačno potaknem daljnja istra-živanja. I drugo, da potvrdim dugi konti-nuitet pozitivne obiteljske emocije prema Žido vima.Moj djed, Dragutin Schwendemann, obrtnič ko građanska paradigma Broda, kojem su hobiji bili slikanje, šah i filateli-ja, kvalitetno je prijateljevao s brodskim rabinom Saulom Sternom. Obojica su bili pasionirani šahisti i članovi takmičarske ekipe brod skog šah kluba (kojeg su bili i utemeljitelji). Ta ša hovska prijateljstva su uglavnom visoko kvalitetna jer su impre-gnirana mudrom filozofijom šaha u kojoj kruta pravila i savršen red razmahuju ima-ginaciju i kreativnost, a navika na pobjede i poraze snaži prila gođenost životu. Saul je bio dvadesetak godina stariji i kći Hermina mu je bila udana za kantora Aleksandra Di-vinskog koji je bio rođen iste, 1882. godine kao i Schwendemann i zajedno su služili vojsku u Subotici. I Saša Divinski i njegov prijatelj Maks San-del bili su šahisti. Uz Karčija Spitzera Max je bio jedan od najboljih šahista u Brodu. To društvo nije bilo neraz dvojno, ali su dobar dio slobodnog vremena provodi-li zajedno. Stern je pred smrt poklonio Schwendemannu svoju knjigu Machsor - Fest Gebete der Israeliten, (tiskanu 1903. kod Josefa Schlesin gera u Beču) i masivni srebreni seder poslužavnik koji je u sred-nini imao ugraviran ustaljeni red obreda, jela i simbolič nih radnji prilikom obitelj-skih večera za proljetnog blagdana Pesaha. Sternu su taj poslužavnik poklonili ugled-nici brodske Židovske zajednice prilikom odlaska u mirovinu. No, on im nikada nije oprostio što ga nisu željeli za rabina 1907.

godine i tu je seder tacnu, demonstrativno i iz inata, poklonio svom prijatelju brod-skom zlataru Schwendemannu...Rođena Bečanka, gospođa Ella Kohn Kolar, supruga Maxa Kohna Kolara, stanovala je na glavnom gradskom trgu na kbr. 17, pre-ko puta katnice obitelji Schwendemann. Susjedstvo je, vremenom, razvijeno u kuć-no prijateljstvo. Njen otac, poduzetnik Berthold Schindler, pomagao je Schwen-demannu u lakšem snalaženju u bečkim židovskim zlatarskim krugovi ma za vri-jeme njegovog naukovanja (1904.-1906.). Schwendemann to nije zaboravio, pa je gospođa Ella kod njega kupovala nakit po nabavnoj cijeni bečkih i budimpeštanskih skladišta. U svom dnevniku kojeg je vodio od 1930. do 1969. godine zapisao je kako je Schin-dlerici (tako ju je zvao jer ju je poznavao prije no se udala) ne sviđa briljantni prsten od jednog karata koje je naručio od Stern & Bruder iz Beča i kako mu sada stoji na lage-ru, jer u Brodu ne može naći drugog kupca.Od odvjetnika dr. Josipa Abrahamsona Schwendemann je kupio katnicu do svoje i u njoj je koristio čitavo prizemlje kao po-slovni lokal, a kat, u koji se ulazilo iz nje-gove kuće, koristio je za stano vanje svoje brojne obitelji. Ta je kuća, nakon što ju je 1917. godine Hedviga Čorak rođena Palme, majka slavne balerine Mie Čorak Slavenske prodala Židovu Sami Obermanu, kružila neko vrijeme u židovskom vlasništvu. Od Obermana kupio ju je Pesah, a od Pesaha dr. Abrahamson, Abramović.Dr. Abramović je bio predsjednik Židov-ske općine, a prijateljstvo sa Schwende-mannom počelo je u Rotary klubu kojeg su obojica utemeljivali u Bro du. U klubu je bio i Max Weiner Bosnić, ravnatelj DI Slavonije koji Schwendemanna uvlači i u Odbor no-gometnog kluba Marsonia...Sve u svemu poznavao je sve viđenije Ži-dove Broda ili kao poslovne klijente ili kao članove i su radnike brojnih brodskih udru-

ga i društava kojih je redom bio član i me-cena.U spomenutom dnevniku, 14. travnja 1941. godine, Schwendemann je zapisao na njemačkom jeziku: «Uspjelo mi je oslo-boditi Sandla i rabinera. Templ demoli-ran iznutra. Židovske firme porazbijane.» Radi se o tzv. kristalnom uskršnjem pone-djeljku kad je Gestapo uz pomoć lokalnih kulturbundaša i šačice ustaša demolirao i pljačkao brodske židovske dućane, a one muške glave obitelji koje se nisu sklo nile priveo u redarstvo.Schwendemann nije bio član Kulturbunda (i to je dao javno oglasiti u novinama), no bio je nje gov brat Franjo. Uz njegovu po-moć i intervenciju dr. Filipa Markotića, Schwendemannovi prijatelji Max Sandel, susjed iz Mesićeve 5, i rabin Leib Weissberg su pušteni iz redarstva i tu su se noć skloni-li u mansardne sobice za djecu i služinčad Schwendemannove kuće. Par dana kasnije, kad se grad oporavio od tog šoka, saznalo se kako su u redarstvo odvedeni Židovi pušteni tek nakon što je iznuđen novac i zlato od nji hovih obitelji. Ovdje treba zastati...

E X L I B R I S N O V I S

Dana 27. studenog prošle godine u pre-punom auditoriju ŽOZ-a u Palmotićevoj 16 bilo je iznimno svečano. Ne samo Za-grepčani nego i brojni Križevčani došli su odati počast i spomen na stoljetno razdo-blje naše prošlosti, kada su pojedini Židovi, koji su se sredinom 19. stoljeća u ponešto većim razmjerima doseljavali u Križevce i otada znatno pridonijeli svestranom pro-cvatu grada sve do ratnih dana, kada su ne samo za rad sposobni Židovi nego i njihova djeca, a naposljetku i starci i starice postali nevinim žrtvama Holokausta, uz tek rijetke povratnike iz sabirnih logora.Zahvaljujući autorici, dr. Renée Weisz-Ma-leček možemo ustvrditi da je taj zadatak izvršila ne samo istančanom akribijom i preciznošću, nego i punim srcem, što osje-ćamo u svakom poglavlju njezinih sistemat-

Prisno – i s mnogo ljubavi

Renée Weisz – Maleček: Židovi u KriževcimaŽidovska općina Zagreb, 2012 ISBN 978-953-6800-13-1 str. 134

skih i nadasve proznih izlaganja. Gotovo bi-smo mogli ustvrditi, da je bila u neku ruku predostinirana za taj zadatak. I to ne samo zbog činjenice što je ona danas jedina člani-ca negdašnje križevačke židovske zajednice i što su njezini preci, podjednako i s očeve i s majčine strane, bili stupovi križevačke židovske elite, sama je nastavila liječničku tradiciju svoga djeda Dragutina i oca Đure, dok je njezina majka Adela (koja se i danas spominje kao uzorna revnateljica Doma Lavoslav Schwarz u Zagrebu) ujedno bila nećakinja Vilka Schwarza, knjižara i izdava-ča čiji je radni raspon uspješno premostio lokalne okvire, jer je u svojim dostignućima doživljavao svjetski ugled. Važna je činje-nica što su Renéeini roditelji u svom domu uspjeli sačuvati ne samo dvije Tore iz opu-stošene sinagoge već i niz drugih predmeta

koji pripadaju židovskoj tradi-ciji, a i pisanu građu od poseb-ne dokumentarne vrijednosti što je nalazimo reproduciranu i u ovoj knjizi. Prema tome, ona već i samim time nadilazi sve dotadašnje napise o židov-skoj kulturi i tradiciji Židova, a koje se za pojedina židovska središta hrvatske prošlosti u posljednje vrijeme sve učestali-je javljaju. Knjiga je obogaćena i dijelom baštine koja je nakon oslobođenja bila preseljena u Beograd u fundus tamošnjeg Jevrejskog muzeja, što također zahvaljuje-mo i autoričinim studioznim odabirima.Bogatstvu i raznolikosti dokumenata i ša-renilu likovnih materijala pretežito su pri-

kazani u kronološkom slijedu u posebno studioznoj pripremi fotografija i likovnih priloga. Oni obilno ilustriraju autoričinu tekstovnu osnovu. No vjerojatno je u pri-

NOVIOMANUT 115

13

jelomu i pri grafičkom oblikovanju ipak trebalo ponajprije voditi računa o logičnim cjelinama autoričinih poglavlja i u njihovu sklopu uvrštavati ostalu građu. Ovako se ponegdje stječe dojam da je sam tekst u svome slijedu grafički podređen ras-položivoj likovnoj građi koja zbog svoga formata na pojedinim mjestima nadrasta

značaj iznesene tekstovne građe, koja ipak tvori osnovno povijesno kazivanje.Posebno su dobrodošle i analize recenze-nata: akademika Pavla Rudana potaknula je ova knjiga da napiše vrlo nadahnut i mi-saon književni esej, navodeći ujedno kako je „ova knjiga potrebna upravo u ovom trenutku naše povijesti kako poruke istine

što su ostajale od naših sjećanja ne bi ne-stale u zaboravu.“ Drugi recenzent, dr. sc. Renato Matić čvršće se pridržava tekstov-nih autoričinih postavki, zaključujući kako “ova studija predstavlja život zajednice koja je obogatila i oplemenila širu zajednicu višestruko nerazmjerno svojoj statističkoj prisutnosti.“

Spomenuti su citati dvojice recenzenata otisnuti na stražnjem ovitku knjige, za-jedno s kurikulumom same autorice, koja je za to iznimno vrijedno djelo zaslužila ne samo pohvalu nego i neizmjernu za-hvalnost.

Branko Polić

Asch se nazivala jedna, Zelem druga. Po-red njih postojalo je još pet općina, koje su zajedno tvorile sedmeročlanu zajednicu, slavnu Ševà Kehilòt, koje su većma ulazi-le u židovsku povijest negoli svoje zemlje, Gradišća.To. bi dakako bio prekratak sažetak novog sveska novinara Christofa Habresa koji se uputio po svojim putnim otkrićima kroz židovski Beč, a sada se svojom suautoricom Elisabeth Reis kroz židovsko Gradišće.Uz ono što je mogao u Beču otkriti pored povijesti u vrlo živahnoj sadašnjosti sada je ostvareno često mukotrpnom potragom za tragovima jedne zauvijek minule prošlosti.Groblja su većinom posljednji svjedoci negdašnjega procvata i čak su ona, temo gdje su još uopće sačuvana u izvornom obliku, teško dostupna. Nedostaju puto-kazi, u mjesnim planovima većinom nisu označena i dakako pod ključem; i potreb-no je stpljenja, vremena i ustrajnosti dok se uspije doći do ključa. Na što čovjek onda naiđe nakon tih doživljaja s ključe-vima često je tek gomila malobrojnih nad-grobnih spomenika. Čini se gotovo kao

Židovsko Gradišće - putovanje prema otkrićimaMetroverlag 2012; € 19.90.

Samoupravljanje što ga je dopustila obitelj Esterházy promicalo je stvaranje samosvojne kulture, tradicije i

identiteta Mattersdorfskih Židova.

Christof Habres i Elisabeth Reis predstavljaju u svome svesku svoja poučna putna otkrića kroz židovsku prošlost Gradišća.

Povjerujemo li predaji, onda je za osnutak prve židovske zajednice Mattersdorfa potkraj 15. stoljeća za-služno šestero sefardske braće. U sva-kom slučaju živjelo je sve do godine 1938. u Mattersburgu potomstvo obi-telji Schischa (Šiša), (hebrejski naziv za šest), koje se smatralo izravnim potomstvom tih Sefarda. Danas su raspršeni po cijelom svijetu. Imamo li povjerenja u povjerljiva izvorišta, došlo je tek godine 1527. do osnut-ka židovske zajednice u Mattersdor-fu tek 1924. gradske je poglavarstvo preimenovano u Mattersburg). Židovi koji su protjerani iz Šopronja naseli-še se tada u grofoviju Forchtenstein s Mattersdorfom kao glavnim sjedištem. Kao posljedica bio je život Židova u tom mjestu izložen stalnim mijenama izgona i povrataka, upravo onako kao što se prohtjelo pojedinim vladarima i zemljoposjednicima. Godine 1622. Mattersdorf preuzeše Esterházijevi i otada su se u neku ruku u život židovske zajednice vratili sređeni uvjeti. Morali su doduše godi-ne 1671. napustiti mjesto kada je Leopold I. dao izagnati Židove iz svih područja njegove vladavine. Neki odoše zauvijek no većina je u moravskim zajednicama čekala na moguć-

Akiba Ehrenfeld dan-danas je vrhovni rabin kirjat

Mattersdorfa, Ortodoksne zajednice u Jeruzalemu…

Ogledni ulomak iz knjige "Židovsko Gradišće"

nost povratka. Progonstvo mattersdorfskih Židova trajalo je četiri godine, do 1675. Go-dine 1694. dobila je naposljetku zajednica od Pavla Esterházyja i zaštitno pismo. Zaštit-no su pismo redovito produljivali i njegovi nasljednici. Ta je pravna sigurnost tvorila i sigurnost za dalji razvitak zajednice. Pismo

da su doslovno travom prekriveni nakon sramotnoga kraja njihove duge povijesti. Osam tisuća Židova živjelo je sredinom 19. stoljeća na području današnjega Gra-dišća. U nekim općinama činili su više od polovine žitelja. Imali su sinagoge, mikve (obredna kupatila, op. prev.), škole, karita-tivne ustanove, a daleko izvan granica ze-mlje bilo je znamenitih rabinskih ličnosti i ješivòt (vjerskih škola, op. prev.). Siromaš-ni zanatlije ili trgovci bili su većinom oni koji su pokoljenjima živjeli u istom mjestu i, kako nam se gledajući unatrag čini, u miru s 3 kršćanskim stanovništvom!U ožujku 1938. pretvorilo se Gradišće u uzor-nu oblast. Strelovito bivaju Židovi izvlašćeni i protjerani. Brže to nije išlo ni u čitavom Reichu. Okrutnost koja je pritom primjenji-vana uzbudila je čak i međunarodnu javnost. Već u listopadu bilo je Gradišće judenfrei. I otad je ostalo takvim. Malobrojni poslijerat-ni povratnici dadu se nabrojiti na prste jedne ruke, a i oni su već odavna preminuli.Unuk Schillerjuda u Željeznom vodi tamo još djedovsku trgovinu tekstilom. U Oberwartu živi liječnik Lutz Popper, koji

se rodio u Boliviji, kamo su izbjegli rodi-telji. Izbjeglo je gotovo također cijelo jedno mjesto. Potomak iz jedne ugledne rabinske dinastije, Akiba Ehrenfeld, dan-danas je Vrhovni rabin Kirjat Mattersdorfa, jedne ortodoksne zajednice u Jeruzalemu i tamo nadalje gaji mattersdorfsku učenost, zajed-no sa svojim sinom, koji je uostalom pret-hodno posjećivao ješivu tamošnje židovske zajednice Mattersdorf.

U današnjem Mattersburgu ništa više ne podsjeća na tamošnji kulturni procvat. Si-nagoga je minirana, groblje opustošeno.Gotovo svuda sličan lokalni očevid., slična priča o kojoj je dvoje autora pretežito izno-silo sjetne dojmove iz današnjega Gradišća. Jedino je Rechnitz u posljednje vrijeme pri-lično izrazito na svoju prošlost pobuđivao pažnju.

Vratimo se početku: Asch (Alef i Sin) he-brejski je naziv za Željezno. A Zelem za Deutschkreuz. S Mattersburgom, Ko-bersdorfom, Kittseeom, Lackenbachom i Frauenkirchenom činile su nekoć slavnu sedmorku. Barem će sada jedna knjiga podsjećati na to. Kod. vlastitih otkrivalačkih putovanja treba je uzeti sa sobom. Tako ćemo si mož-da prištedjeti poneke doživljaje poput onog s ključem.

Anita Pollak

je jamčilo Židovima neku vrst političke au-tonomije, kod koje su sami mogli birati svoje zastupnike. Na čelu mattersdorfske židovske zajednice stajalo je pet muškaraca. Dvojica bijahu predstavnici bogoslovne općine i mje-rodavni za vjerska pitanja. Dvojica drugih pokrivali su političko poprište. Posljednji je morao zastupati oba područja, podjednako i vjersko i političko. Tih pet muškaraca pri-znavali su i ne-Židovi kao suce i porotnike. Imali su i unutar Bogoštovne općine dužno-sti u sudstvu. Proglašenje njihovih kaznenih postupaka moralo je ipak biti podastrto vla-steli na znanje.Židovsko stanovništvo u Mattersdorfu ti-jekom 18. stoljeća naglo je poraslo. Oko godine 1785. brojala je židovska zajednica već 767 članova. Povod je tomu bio što je godine 1739. Pavao Esterházy raspustio ži-dovsku općinu u susjednom Neufeldu, pa je većina tamošnjih Židova potom preselila u Mattersdorf. Prema procjenama dostigla je židovska zajednica Mattersdorfa sredi-nom 19. stoljeća sa svojih gotovo 1500 čla-nova svoje najviše brojčano stanje. Od kraja 19. stoljeća došlo je u Mattersdorfu, kao i u drugim zajednicama u Gradišću do znat-noga pada broja židovskog stanovništva. Godine 1883. živjelo je u mjestu još samo 700 Židova, a 1934. tek 511 Židova.Židovski se život u Mattersdorfu odvijao dugo vremena u naseljeničkom središtu u blizini Wulkabacha. Budući da je zajednica stalno bila u porastu, a vladari im ne omo-gućiše naknadnu kupnju zemljišta, životni uvjeti bili su često tegobni. Židovima je doduše bilo dopušteno da podižu kuće na kat i da podijele stanove, ali skučenost pro-

stora uvijek je krila opasnost zaraza i bole-sti. Osim toga vladala je velika opasnost od pustošenja požarima, koji bi mogli uništiti zbijene kuće. Budući da Židovi nisu smjeli posjedovati poljoprivredne posjede, bavili su se uglavnom trgovinom i zanatima. Sve do 1859. održavala se tržnica živežnih na-mirnica u Židovskoj ulici. Bila je vrlo dugo poslovno središte Mattersdorfa.Samoupravljanje što ga je dopustila obitelj Esterházy iziskivala je oblikovanje jedne samosvojne kulture, tradicije i identiteta mattersdorfskih Židova, koji su se sve do 1938. Mogli ondje održati. To se iskazu-je i u nastavnoj djelatnosti slavnih rabina mattersdorfske ješive. Pored mnogih drugih, u mattersdorfskoj je ješivi podučavao i vode-ći ortodoksni rabin 19. stoljeća, Moses Sofer, znan kao Chatam Sofer. Sofer se rodio 1762. u Frankfurtu na Majni. Tamo su bili njego-vi najpoznatiji učitelji Pinchas Horowitz i Nathan Adler. Bio je zatim rabin u morav-skoj Dreznici, prije no što će 1797. doći u Mattersdorf. Tu je mogao uspostaviti jednu od najvažnijih ješiva, u,koju su stizali učenici iz mnogih zemalja na poduku Tore i Talmu-da. Godine 1806. imenovan je Sofer požum-skim rabinom, gdje je proveo ostatak svog života. Preminuo je u tom gradu 1839. Sofer je napisao brojna djela, no za njegova života jedva da je išta objavljeno. Neposredno na-kon njegove smrti počela je njegova obitelj izdavati njegove zapise. Oni sadrže pored ostalog, sedam svezaka responsa, i dva sve-ska propovijedi, novele uz Talmud, komen-tare uz Toru, pisma, pjesme i dnevnik.

Iz bečkog mjesečnika Wina odabrao i preveo Branko Polić

Groblja ostadoše kao spomen. Ponegdje su teško pristupačna

NOVIOMANUT 115

14

Michael Burleigh

Treći reich – nova povijest,Fraktura, Zaprešić, 2012. godina, 1.170 stranica, s njemačkog preveo Vuk Perišić„Naši su životi možda dosadniji od života onih ljudi koji su živjeli u apokaliptičnim vremenima, ali dosada je veličanstveno sta-nje u odnosu na mogućnost prerane smrti zbog nečijeg ideološkog fantazma.” Posljed-nja je to rečenica goleme knjige Michaela Burleigha Treći Reich - nova povijest koju je lani objavila Fraktura. Ta rečenica sažima smisao knjige, ali i golemu razliku između vremena koje obrađuje i vremena u kojemu živimo. Knjiga je golema ne samo opsegom (1.100 stranica) nego je golema ponajprije sveobuhvatnošću, erudicijom, pristupom temi i jasnim moralnim stavom; nacizam nije kao u mnogim drugim knjigama mo-ralno prezren, on je naprosto prokazan kao nakazan.Ono što Burleigh proučava, ono o čemu piše jest ideološko fanatizirano zlo. Njegova je knjiga primarno knjiga o zlu. No ona je isto-dobno i knjiga o „ideološkom fantazmu”, a upravo je fantazam, ponajprije fantazam da su Židovi zli te da ih treba uništiti jer će, u suprotnom, oni uništiti Nijemce i nijemstvo, korijen fanatizma. Fanatizam i fantazam po-gonili su naciste, ali i nacističku Njemačku, do perverzno-kolosalnog zla koje je, utje-lovljeno ponajprije u Holokaustu, obilježilo europsku povijest 20. stoljeća postavši mo-ralnom razdjelnicom.U mnogim prikazima Burleighove knjige, izvorno objavljene 2000., spominje se autorov originalan pristup temi. No njegov pristup, iščita li se knjiga pomnije, nije odveć origi-nalan i knjiga snagu ne crpi iz originalnosti. Njegov je temeljni historiografski pristup in-terdiscipliniran i multiperspektivan, a kod ta-kvih sintetskih povijesnih tema drukčiji ne bi ni trebao biti. Ono što jest donekle originalno u Burleigha jest potpuni izostanak bilo kakve fascinacije nacizmom, koja je česta u autora koji obrađuju tu temu. Ta fascinacija ne znači da ti autori imaju pozitivan stav o nacizmu, a izostanak ikakve fascinacije nacistima Bur-leighu je omogućio da zaključi kako vodeći nacisti nisu bili ništa drugo nego degenerira-ni manijaci i masovne ubojice za koje autor nema nikakva poštovanja.Zlo koje je počinjeno od 1933. i dolaska na-cista na vlast, a posebno od 1939. i počet-ka Drugoga svjetskog rata zasnovano je na tom ideološkom fanatizmu. Nacisti su svoj fanatizam, posebno antisemitizam, htjeli prikazati kao nešto hladno, lišeno emocija i nagona, racionalno, prema njihovu tumače-

nju. Sam Hitler pisao je da Židove ne treba mrziti, a razlog za to pronalazio je u nedo-voljnoj efikasnosti mržnje. No nacisti su sami sebe demantirali. Fatalni stroj mržnje nije se zaustavljao ni za časak, Holokaust je provođen takorekuć do sama kraja Trećeg Reicha, a nije zastajao čak ni kada su oficiri njemačke vojske tražili njegovo zaustavljanje ne bi li dobili više vagona za prijevoz i opskr-bu trupa. Dakle, čak ni kada je zaustavljanje fatalnoga stroja smrti moglo pridonijeti, i možda kratkotrajno poboljšati njemački po-ložaj na bojištu, stroj nije ni zaustavljan ni usporavan.Burleighova knjiga nije samo o nacistima. To je knjiga i o pomagačima i o promatračima. Bjelodano je da svoj naum ne bi mogli pro-vesti bez određenih unutarnjemačkih saveza koje su sklopili. U tom kontekstu Burleigh se donekle naslanja na tezu njemačkoga po-vjesničara Franza Fischera o „savezu elita” koji je vladao Njemačkom od proglašenja Carstva 1871. pa do propasti Trećeg Reicha 1945. To je savez koji su nacisti iskovali s in-dustrijalcima, krupnim kapitalom i znatnim dijelom konzervativne njemačke, svakako prusko-junkerske elite, koja je tvorila znatan dio upravnog aparata i oficirskoga zbora dr-žave. Taj je savez iskovan potkraj dvadesetih i ranih tridesetih godina, u doba Weimarske republike, a primarni mu je cilj bio brana prema komunizmu i dolazak na vlast. Kad su nacisti došli na vlast, taj je savez omogu-ćio masovne progone političkih protivnika, a potom i Holokaust.Slične su saveze nacisti stvarali u gotovo svim europskim zemljama koje su zaposje-li. Upravo su ti savezi omogućili Holokaust. Za funkcioniranje tih savezništava nije bilo važno samo pronaći „svog” čovjeka za vlast (Petain u Francuskoj, Quisling i Terboven u Norveškoj, Antonescu u Rumunjskoj, Pave-lić u NDH, Nedić u Srbiji...). Ključnu ulo-gu u funkcioniranju tog savezništva imali su oni ljudi koje obično nazivamo malima, običnima, a odlučujuća karakteristika za funkcioniranje toga je nešto što je Hannah Arendt (o kojoj Burleigh mjestimično piše prilično kritično) nazvala banalnost zla, odnosno obavljanje svog posla bez ikakve namjere da se razmišlja o posljedicama i moralnim implikacijama onoga što se čini. Sjajan primjer za to savezništvo dao je drugi važan britanski povjesničar Tony Judt u svo-joj izvanrednoj knjizi Postwar (Poraće). Judt

navodi iskaz pripadnika Gestapoa koji je ra-dio u Amsterdamu i koji je zaključio da ne bi mogli obaviti ni deset posto posla bez po-moći lokalnog upravnog aparata i stanovniš-tva. Sramotnim savezništvima Burleigh po-svećuje velik prostor, posebno u Francuskoj i u Rumunjskoj. Domaći će čitatelj možda biti razočaran jer zbivanjima i kolaboraciji na ju-goistoku Europe, pa tako i u NDH, Burleigh daje razmjerno malen prostor.Pretekst za dolazak Hitlera i nacista na vlast jest Weimarska republika i ona je izvanred-no opisana, i to njezin ekonomski, politički, socijalni i konačno 30. siječnja 1933. i moral-ni sunovrat. Weimarsku republiku Burleigh prikazuje kao oazu liberalizma i kreativno-sti, kako je se često prikazuje (što, ako ćemo pravo, nije bez osnova), nego kao državu i društvo u neprekidnim krizama, a upravo su te krize bile klijalište iz kojega su izrasli različiti ekstremisti i fanatici. Nacisti nisu u tome bili jedini, nisu bili ni osamljeni, ali su bili najgori. U usponu nacista na vlast Bur-leigh dobro zapaža vješto psihološko djelo-vanje nacista na pojedinca, običnoga, ma-log čovjeka koji živi u nevoljama, posebno ekonomskim koje su pogodile Weimarsku republiku izbijanjem Velike ekonomske kri-ze 1929. Za primjer uzima pripadnike SA-jedinica, koji su sami morali kupovati svoje uniforme. Onima koji nisu imali - dovoljno novca za kupnju uniforme, stranka bi daro-vala. Poruka je jasna: stranka demonstrira svoju brigu za malenog, siromašnog i neza-dovoljnog pojedinca, a istovremeno, dajući mu uniformu (a uniforme su u ljudskim društvima važne) vidljivo im daje na važno-sti. Oni, zauzvrat, postaju odani stranci.Znatan prostor autor je posvetio njemačkom otporu, a taj je otpor paradoksalan po svome učinku. Bio je nemušt, nekoordinaran, aka-demski (bilo studentski, bilo profesorski), a pojedine, međusobno nepovezane krugove, stvorile su poneke grupice razočaranih kon-zervativaca. Otpor nije bio oružan sve do ljeta 1944. Atentat na Hitlera srpnja 1944., inače isplaniran i počinjen zbog neuspjeha na bojištima i očite skorašnje vojne katastro-fe, a ne zbog počinjenih zločina režima, tek je naznaka oružanog otpora. No, koliko god taj otpor bio nemušt i u usporedbi s otpori-ma u nizu okupiranih zemalja jedva spome-na vrijedan, bio je važan za poslijenacističku budućnost njemačke države i nacije. Činje-nica da je ipak postojao nekakav otpor, da

su postojali ljudi koji su se protivili nacizmu, da su postojali krugovi otpora, omogućila je reutemeljenje njemačke nacije kao civilizira-ne nacije nakon Drugoga svjetskog rata. Bez tog otpora to bi bilo znatno teže.Najdojmljiviji, ali i za čitanje najmučniji i najpotresniji dio knjige jest Burleighova me-toda opisivanja zla. On opisivanje zla pre-pušta svjedocima, počiniteljima, žrtvama, često malim, običnim ljudima. Kroz njihove dnevnike i druge zapise izvanredno uvjerlji-vo prikazuje narav nacizma. Upravo rečeni-ce koje pišu primjerice žrtve eutanazije, tek koji dan prije smaknuća, potpuno svjesne onoga što će im se dogoditi, daju knjizi gole-mu snagu, a nacizam potpuno raskrinkava-ju. Takvom metodom Burleigh je i žrtvama dao pravo glasa. U povijesti se obično čuje pobjednike, poražene, ponekad i suce, a žr-tve ponajmanje, Burleigh je donekle tu ne-pravdu ispravio.Burleighovo historiografsko remek-djelo (usput, pisano izvanredno dobrim stilom) jedna je od tri važne knjige koje su prošle godine obogatile naše knjižare i knjižnice, a odnose se na nacizam. Valja navesti da je lani objavljena i Hitlerova socijalna država Götz Alyja o kod nas manje poznatoj temi eko-nomskog, posebno financijskog i poreznog funkcioniranja nacizma, pri čemu je porezna politika bila stavljena u službu nacističkoga zla. Objavljeno je i klasično djelo Franza Ne-umanna Behemót - struktura i praksa nacio-nalsocijalizma 1933. - 1944. napisana još za vrijeme Drugoga svjetskog rata.

Tihomir Ponoš

Udruženje Theodora Kramera koje je po-četkom srpnja smrću Siglinde Bolbecher doživjelo težak udarac, učinilo je izdava-njem peterodijelnog ciklusa Prethodnici pristupačnim jedno od najdojmljivijih dje-la Alfreda Bauera, predstavnika austrijske književnosti u izgnanstvu.Alfredo (Alfred) Bauer rođen je 1924. kao sin zanatlije Gustava Bauera i njegove žene Helene, rođene Mittler u Beču, gdje je po-lazio Akademsku gimnaziju. Godine 1939. obitelj je prebjegla u Argentinu, gdje je Ba-uer postao ginekolog i osim toga stvorio opsežno književno djelo.Vješto i živahno napisan ciklus romana opisuje posredovanjem vlastite obitelji povijest akulturacije bečkog židovstva u 19. i početkom 20. stoljeća. Važan izvor za autora bio je dnevnik njegova pradjeda

Alfredo Bauer

Prethodnici, ciklus romana.Izdavač Monika Tschuggnall Izdanje udruženja Theodora Kramera. Beč 2012. str. 767. € 34

Adolfa Baiersdorfa koji se kao pripadnik Akademske legije borio tijekom Revolucije 1948. Njegova unuka Anna Sommer, žena austrijskoga generala i pročelnika Saveza legitimističkih židovskih boraca na fronti Emila Sommera, uspjela ga je spasiti i pre-dati Alfredu u Argentini.Povezanost Alfreda Bauera s austrijskom poviješću i kulturom uočljiva je na svakoj stranici, navlastito pri opisima Johanna Ne-stroya, Isaka Noaha Mannheimera, Adolfa Fischhofa ili Egona Erwina Kischa prigo-dom jednog predavanja Karla Krausa.I Anni Hübner, njemačkoj obiteljskoj odgoji-teljici, postavio je dojmljivi spomenik: “Anna je nalazila i pronalazila molitve koje je znala govoriti svojim štićenicima, a da pritom nije prestajala biti kršćankom (...)za vrijeme svog dugog života nije propuštala nijednu priliku,

da ne najavljuje iznad svega ostalog svoju vjeru u bratstvo među ljudima.”Dalja povijesna ličnost koja je ganutljivo prikazana osnivač je austrijske socijalne demokracije Victor Adler, koji se prepirao s očajničkim činom svoga sina, ubojstva austrijskog ministra predsjednika Karla Stürgha u hotelu Meissl-Schaden u listo-padu 1916. Borbu protiv ubitačnog užitka održavanja dvoboja prikazuje Bauer putem protučlanka u Arbeiterzeitungu (Radnič-kim novinama, op. prev.) „majstorskom djelu borbenog novinarstva“. Bauerov je otac bio član Udruženja židovskih vojni-ka s bojišnice, kao što je iznio u scenskom prikazu Drukčije nego drugi oslanjajući se na pripovijedanje Gustava Bauera. Sasta-nak njihova saveza obilovao je nizom jasno iznesenih razočaranja u nacionalsocijaliste.Za Bauera, koji nikada nije gradio veze pre-ma Izraelu nacionalizam je tek smrtonosna klica; jednom cionističkom rođaku isprav-no je predbacio: “Želite imati veliki geto umjesto mnogobrojnih malih.”Ciklus romana pojavio se sedamdesetih godina u Argentini na španjolskom; prvi i drugi svezak 1985. i 1986. i u Njemačkoj

Demokratskog Republici i opskrbila ih vrlo vještim i kompetentnim pogovorom.

Evelyn AdunkaI z dvomjesečnika Illustrierte neue Welt

odabrao i preveo Branko Polić.

NOVIOMANUT 115

15

Diana Wang prvi put je zatražila od trideset pre-živjelih Šoe, koji su kao djeca stigla u Argenti-nu, da ispri-čaju svoja sjećanja i objavila ih u knjizi. Nji-hovi iska-zi počinju –neposredno uoči Drugog svjetskog rata i pričaju o bezbrižnom djetinjstvu u raznim zemljama Europe koje je prethodilo njihovoj borbi za pre-življavanje u getu, sabirnom logoru ili skrovištu - u bunarima, na tavanima ili po šumama. Neka su djeca živjela pod lažnim iden-titetom - često u katoličkim obitelji-ma, koje su ih proglašavale vlastitom djecom ili rodbinom. Do danas izvje-štavaju o hrabrim postupcima svojih židovskih i nežidovskih pomagača koji su vlastiti život stavljali na kocku da bi spasili njihov.Nakon oslobođenja 1945. započela je za sve njih mukotrpna potraga za vlastitim identitetom, za preživjelim rođacima kao i za izgubljenim djetinjstvom. No i u Argentini znali su se sretati s antise-mitizmom: za vrijeme vojne diktature 1976.-1983., bili su navlastito Židovi izloženi represijama. Devedesetih go-dina počinjena su u Buenos Airesu od vremena nacionalsocijalizma naovamo, dva najteža antisemitizmom motivirana atentata.

Diana Wang

Sakrivena djeca Iz Holokausta do Buenos Airesa.

Izd. Hentrich + Hentrich, Berlin 2012. Str. 348.

€ 24.90.

Michel Bergmann

Die Teilacher (str. 288) i Machloiker (str. 331)po € 20.50. s glosarijem. Arche Verlag, Hamburg

Michael Bergmann opisuje židovsku poslije-ratnu povijest. Između 1933. i 1945. ne samo da je došao kraj njemačko-židovskoj simbio-zi, za Židove je kucnuo posljednji čas u cijeloj Europi. Što je ostalo nakon mehúme, nakon hurbna, nakon rata i goleme katastrofe? Preo-statak spašenih Židova, koji su Šerít Hapleitá zahvaljujući željeznoj volji da prežive i pomo-ći trećih lica, zahvaljujući neobičnim okolno-stima, zahvaljujući bijegu dovoljno dalekom od sveopće namjere izginuća njemačkih na-cionaIsocijalista i njihovih pomagača diljem Europe. Većina je željela otići, smatrajući Njemačku prolaznom postajom. Ne uzalud, zabilježio je 1946. židovski publicist Robert Weltsch. “Tu miriši po lešinama, po plinskim komorama, i po mučilištima. Njemačka nije tlo za Židove.”Onaj tko je ipak ostao ili se vratio proživio je svu patnju izgradnje nakon propasti. A tomu su pripadale i židovske displaced persons si-lom prilika (uvjetno) i bojažljivi pokušaji suživota s gojima, pod kojima se živjelo. Jer za više od toga većina preživjelih nije bila sposobna. Odveć je uzdrmano bilo njihovo povjerenje, prevelika njihova bol, previše bi-jedan njihov govor, da bi ponajprije govorili o onome što su prepatili.Ipak, posve bijedan njihov govor nije bio, barem kada bi se našli sa sebi ravnima. Po-trebna je poprilična porcija emocionalne in-teligencije da se proćuti kako mora da su se preživjeli osjećali.Ukoliko tomu pridolazi obilna količina hu-mora i spisateljska darovitost, onda je to sretan slučaj. Sve se to odnosi na pisca i au-tora scenarija Michela Bergmanna. On ima izvanredan osjećaj za timing i dijaloge.Godine 2010. pojavio se njegov roman Die Teilacher. To je jidiš - berlinski izraz za tr-govačke zastupnike i za čistače kvaka. Tu su spojene njemačka riječ Teil (dio) i hebrejska chod (pojedinačno), dakle za pojedinačno trgovanje. Glavni lik, David Bermann, po-tječe iz uspješne trgovačke obitelji i prema tome je jedinstven među trgovačkim zastu-pnicima, dakle trgovački genij. Nastanjen u Frankfurtu, nameće ljudima u gradu i u

U knjizi Dva puta – jedan cilj prikazuju Ger-da Hoffer i Judith Hübner priče svojih živo-ta. Polazna je točka Beč, gdje su obje rođene 1921., ali je njihov razvitak protjecao posve drukčije. Raznoliki ih putovi dovedoše u Izrael, gdje postadoše prijateljice. Hübnero-va je odrasla u strogo religioznoj roditeljskoj kući, dok je Hofferova izrasla u lijevom, li-beralnom okružju u kojemu vjera nije odi-grala gotovo nikakvu ulogu. Otac je bio pisac Stefan Pollatschek, majka Ilka bila je učiteljica bridža. Hofferova opi-suje djetinjstvo, školovanje i svoju poveza-nost s komunističkim omladinskim udruže-njem. Godine 1937. isključena je iz škole i zbog komunističke djelatnosti optužena na Omladinskom sudu. Godine 1938. prebje-gla je obitelj u Prag, a zatim uz pomoć Ko-miteta Thomasa Manna u Veliku Britaniju, gdje je djelovala kao tvornička radnica, pro-davačica, nastavnica jezika i vjeroučiteljica - studirala je usporedne vjerske znanosti na

Gerda Hoffer / Judith Hübner

Dva puta do cilja. Dvije sudbine žena između Beča i Jeruzalema

Izdavači: Evelyn Adunka i Konstantin Kaiser. Izdanje Društva Theodora Kramera. Beč 2012. Str. 248. € 24.90.

čitavo poglavlje: „Tko je Židov?“. Prema ži-dovskom zakonu, tko ima židovsku majku. No tako jednostavno to i nije, kako primje-rice tvrdi poljski Židov Oswald Rufeisen. Kada su nacisti napali Poljsku, prispio je kao dijete u samostan, gdje je preživio stra-hovladu. Nakon rata ponajprije je odlučio ostati u samostanu, no zatim je nakon pro-glašenja zakona o povratku kanio useliti u Izrael. Majka mu je bila Židovka, prema tome bio je, unatoč krštenju, Židov. No kao franjevačkom redovniku u haljetku i s kri-žem svako bi dijete moglo ustvrditi da nije Židov! Nije uvijek bilo lako stvarati takve odluke.Hübnerova postade zamjenicom ravnatelja i voditeljicom Odjela za useljeničku stati-stiku i demografiju, a živjela je zatim kao veleposlanica u Norveškoj i na Islandu, o čemu je opširno pisala. Nakon povratka u Jeruzalem bila je gradska savjetnica, a 1996. zamjenica gradonačelnika… Poslije je bila predstojnica Misrahija, ženske organizacije Emuna. Dvije dojmljive i snažne životne priče, vri-jedne čitanja.

Helene Maier

Iz bečkog dvomjesečnika lllustrierte neue Welt odabrao i preveo Branko Polić

londonskom sveučilištu. Godine 1942. udala se za pravnika Friedricha Hoffera. Nakon muževe smrti 1978. preselila se Hofferova u Jeruzalem i postala književnica. U 67. godini objavila je svo-ju prvu knjigu o povijesti svoje obitelji (Nathan Ben Simon i njegova dje-ca. Europsko-židovska obiteljska povijest.) Zatim se pojavilo Doba junakinja sa životnim pričama židovskih žena, te Kuća u Jeruzalemu u kojoj donosi priču nje-mačke obitelji koja je doselila u Jeruzalem. U ožujku ove godine pre-minula je autorica.

Judith Hübner, rođena kao Jessie Winkler, bila je pripadnica omladin-skih pokreta Onég Šabát i Makkabi hazaír i stigla je 1939.s jednim student-skim certifikatom u Pa-lestinu. Njezine roditelje i sestru ubili su nacisti. Ona je na Hebrejskom univerzitetu u Jeruzale-mu studirala započevši dojmljivu karijeru či-novnice, političarke i diplomatkinje. Godine 1948. bila je službenica Ministarstva unutrašnjih poslova i suodgovorna za prvi popis stanovniš-tva mlade države Izrael. Pritom se postavljalo pi-tanje kojemu je posvetila

time još jednom postaviti povijest svoje obitelji.Michel Bergmann posve-tio je roman navlastito sinu Emanuelu „kojemu je želio pokazati odakle dola-zi. I on tu namjenu nastav-lja u Mahlojkama na jidišu spletkama, op. prev.), koje izlaze 2011. Kako to na-vodi riječ ne jidišu, riječ je o nekom “zbrda-zdola” i svakojakom “razdoru” u svijetu Teilachera. Jedan od njih, Robert Fränkel, koji je prije nacističkog razdoblja obećavao vrlo uspješnu karijeru kao kon-ferensijer, pogođen je stre-som. Ne samo da je pro-mijenio struku kao vlasnik

trgovine ćilimima i suprug židovske kćeri iz viših krugova koja ga upropaštava – i CIA se godine 1953. živahno zanima za njegov živo-topis. Bergmann nastavlja iskustvima svojeg protagonista, koji je s majkom četrnaestogo-dišnjeg Alfreda nastavio predratnu ljubavnu vezu. Naposljetku će, zahvaljujući poznavanju engleskog jezika, Alfred Kleefeld koji je godi-ne djetinjstva proveo u američkom izbjegliš-tvu, saznati za nevjerojatnu i jezovitu priču o tome kako je preživio prodavač ćilima. Nema zabavnijeg ni istinskijeg načina za upoznava-nje njemačko-židovske povijesti poslijeratnih godina od priča Michela Bergmanna. Tko se tuži na nedostatak židovskog humora nakon izbjeglištva Billyja Wildera i ubojstva Fritza Grünbauma, naći će ovdje dostojna sljedbe-nika. Nestrpljivo čekam najavljeni treći sve-zak. Istovremeno se nadam da će Bergmann zahvaljujući dugogodišnjem iskustvu produ-centa, kao i filmskog i televizijskog redatelj, prihvatiti stvaranja filmske verzije svojih ro-mana. U njima naime leži potencijal za iskon-sku židovsku komediju iz njemačkih strana.

Ellen Presser

Iz bečkog dvomjesečnika Illustrierte neue Welt odabrao i preveo Branko Polić

okolici svoje rublje i po-krivače. Otpor je prilično bezuspješan. U vedrim epizodama svjetluca tuga, a u tužnim pričama nađe se poneki pintele, ironi-je na vlastiti račun. Kada se Bermann natječe za mjesto prodavača, zvuči to ovako: Mi smo zatim otvorili trgovinu rubljem, braća Bermann. Govori li vam to nešto? “Petero bra-će”. “I?” upita ga Max. „Ja sam preostao jedini”, reče David potiho. Max ga u jednom trenutku pogle-da. “Gdje ste bili, mislim, kako ste - prezimili?” Tu kratkorječivost i jasnoću nemoguće je natkriliti.Sa svojim drugovima, Josselom Fajnbro-tom i Emilom Verständigom i svojim šefom Maxom Holzmannom susreće se on u kava-ni u koju stalno zalaze, ne zbog dobre trpeze nego zbog njezine provjereno loše kvalitete. Prigodom skupljanja pribora za jelo sa stola konobar Kohn upita nezainteresirano: “Je li vam bilo uslast?” Samo je David jednom od-govorio: “Jeo sam već i bolje.” Nato će Kohn: “Ali ne kod nas.”Bergmann, rođen u švicarskom logoru za internirce 1945., odrastao je u Frankfurtu. Njegov prvi roman nije autobiografija, ali je nadahnut pričama o ratnom preživljavanju njegovih roditelja, njihovih prijatelja i zna-naca. Nastojali su preživjeti u zemlji ubojica - bavili se trgovinom, ponajprije cigareta-ma, ili poslije rubljem ili krznima. Otvarali su noćne lokale, uspijevali s nekretninama ili pak nikad više nisu uspjeli stati na noge. Kod nekih to vrijedi za njihovo zvanje, kod drugih u obiteljskom životu. Premda roman odmah započinje smrtnim slučajem, naime smrću Davida Bermanna u židovskom sta-račkom domu, u romanu je riječ o životu, uključujući životnu radost, ljubavne priče i skrb, navlastito “strica Davida” za Alfreda Kleefelda, koji će svoju ostavštinu razriješiti i

NOVIOMANUT 115

16

NOVI OMANUTPrilog židovskoj povijesti i kulturi

Broj 115, siječanj – veljača 2013 / 5773 – ISSN 1331-8438Časopis izlazi dvomjesečno

JUDITH KUHN (PH. D. Manchesterskog sveučilišta, muzikologinja Profesorica povijesti glaz-be i književnosti. Održavala seminare o Mahlerovim simfonijama i vokalnoj lirici, operama 20. stoljeća, "Glazba i Hladni rat", Šostakovičevim simfoni-jama. Autorica je knjige "Šostakovič u dijalogu: forma, slikovitost i ideje u Gudačkim kvartetima 1-7" (Ashgate, 2010).

DAVOR SCHOPF Vokalni umjetnik, publicist i glazbeni kritičar. Autor zapaženih ciklusa u glaz-benom dijelu 3. programa Hrvatskog radija. U zajednici s Mladenom Mordej-Vučkovićem objavio nekoliko knjiga o našim baletnim prvakinjama..

ROSANNA GREENSTREET

Novinarka i publicistkinja. Izdavač Thorson’s objavio je 1997. njezinu prvu knjigu "Moje tijelo – moj neprijatelj", biografiju ozdravljele anorektičarke Claire Beeken. Njen reprint s dodatnim poglavljem pojavio se 2000. a zatim je preveden na japanski, njemački, nizozemski, norveški i danski.

ARNON GOLDFINGER Istaknuti izraelski filmski redatelj podrijetlom iz Njemačke, autor biograrf-skog filma "Stan".

VLASTA KOVAČ Dipl. phil. (njemački i engleski jezik i književnost i mr. sc. Istaknuta novinar-ka Vjesnik-a. Od 1990-1996. tajnica našeg Društva, aktivna suradnica u pro-jektu Židovski biografski leksikon. Surađuje u 3. programu Hrvatskog radija. Objavila je knjigu turističkih putopisa "Nedovršena slagalica. Dugogodišnja urednica Biltena ŽOZ. (Kasnije Ha-Kol).

BARBARA PASKIN Britanska novinarka i publicistkinja. Osamdesetih godina dopisnica BBC-a iz Hollywooda i Los Angelesa. Intervjuirala mnogobrojne slavne kazališne i filmske ličnosti. Autorica oko 12 zabavnih knjiga i biografija slavnih glumaca.

ANDREA JESKA Novinarka i književnica, dopisnica brojnih njemačkih i svjetskih publikacija, poput African Times-a i Eurasisches Magazin-a. Pročula se napisima o na-padima na Školu broj jedan u osetijskom Beslanu. Majka je troje djece i živi u blizini Lübecka.

NARCISA POTEŽICA Mr. sc. profesorica, magistra književnosti. U svojoj tridesetgodišnjoj djelat-nosti Knjižnice Novi Zagreb (6 knjižnica) organizirala velik broj kulturnih programa i projekata, te vodila niz tribina, promocija knjiga i razgovora s književnicama. Posljednjih šest godina održava predavanja o židovskim temama u ŽOZ i opatijskim susretima te piše osvrte o novim knjigama.

Izdaje Kulturno društvo “Miroslav Šalom Freiberger”Zagreb, Palmotićeva 16, tel.: ++385 (01) 4817 655, fax: ++385 (01) 4922 694Žiro račun kod ZAP: 2360000-1101558364Savjet časopisa: Teodor Grüner, August Kovačec, Viktor ŽmegačGlavni urednik: Branko PolićUredništvo: Ljiljana Dobrovšak, Zlatko Glik, Živko Gruden, Aleksander Laslo, Ivan Mirnik, Mira VlatkovićInozemni dopisnici: Alexandra Armstrong (Durham), Suzana Glavaš (Napulj), Josef Kodet (Jihlava), Cvi Loker (Jeruzalem), Mirjam Steiner-Aviezer (Tel Aviv)Tehnički urednik: Goran Ivšić, Lektor: Aleksandra WagnerGrafička priprema: Vjesnik d.d., Tisak: Vjesnik d.d.

Cijena 10 kn – za inozemstvo 20 kn pretplata za šest brojeva 60 kn, za inozemstvo 20 EUR

IBAN: HR4023600001500332212SWIFT: ZABAHR2X

Mišljenjem Ministarstva kulture i prosvjete Republike Hrvatske od 8. srpnja 1994., ur. broj 532-03-1/7-95-01, periodična tiskovina “Novi omanut” koji izdaje Kulturno društvo “Miroslav Šalom Freiberger”, ubilježena pod brojem 719, oslobađa se plaćanja poreza na promet.NOVI OMANUT izdaje se zahvaljujući dotacijama Vlade Republike Hrvatske, Savjeta za Nacio-nalne manjine i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.Ovaj broj "Novog omanuta" u cjelini, te mjesečni program kao i više pojedinosti o radu našeg Društva možete vidjeti na adresi www.kd-miroslavsalomfreiberger.com

Autori u ovom broju

PAULA SCHEIDT Rođena u Zürichu, odrasla u Freiburgu im Breisgau. Studirala u Zürichu psihologiju, političke znanosti i narodno gospodarstvo. Piše reportaže i portrete za švicarske novine i časopise. Dobitnica nekolicine novinarskih priznanja i nagrada.

STRIBOR UZELAC-SCHWENDEMANN

Član uredništva časopisa Autsajderski fragmenti Zagreb. Urednik biblioteke Pub-licum u Slavonskom Brodu, svome rodnom gradu i Brodskog traga mjesečnika za promišljanje o kulturi življenja. (kao prilog županijskog tjednika Posavska Hrvats-ka). Suradnik Leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža".

BRANKO POLIĆ Dipl. phil. (anglistika i romanistika), autor glazbenih emisija i ciklusa, publi-cist i prevoditelj. Glavni urednik našega glasila. Objavio 4 knjige uspomena (1924-1950) i "1000 glazbenih anegdota". Dobitnik odlikovanja reda Danice Hrvatske s likom Marka Marulića (2012).

ANITA POLLAK Redovna suradnica Bečkih židovskih časopisa i drugih publikacija

TIHOMIR PONOŠ Dipl. phil. (filozofija i povijesne znanosti). Diplomska radnja (1998) nosi na-ziv "Nastanak izraelske države". Istaknuti novinar i kolumnist "Novog lista" i dugogodišnji autor emisija obrazovnog programa Hrvatskog radija, za teme iz povijesti. Autor knjige "Na rubu revolucije – studenti 19712.

EVELYN ADUNKA Dipl. phil. (filozofija, povijesne znanosti i judaistika na bečkom sveučilištu). Predavač za modernu židovsku filozofiju na bečkom sveučilištu. Težište njenih istraživanja bilo je područje židovske savjeto-davne i duhovne povijesti o kojima je objavila niz studija, a knjigom o dr. Friedrichu Heeru promovirala je za doktora filozofije. Članica je redakcija časopisa Zwischenwelt (Međusvijet) za kulturu u progonstvu otpora bečke liberalne židovske zajednice "Or hadáš", pokreta za napredno židovstvo, osnovane 1990.

ELLEN PRESSER Studirala biologiju i psihologiju. Odrasla u tradicionalnom poljsko-židvoskom obiteljskom krugu. Od 1983 voditeljica je Kulturnog centra židovske općine u Münchenu.

HELENE MEIER Suradnica za prikaz novih književnih izdanja bečkog časopisa "Illustrierte neue Welt".

S A D R Ž A JJudith Kuhn: Smijeh kroz suze – (Židovski elementi u glazbi Dmitrija Šostakoviča iskaz disidentstva) 1Davor Schopf: Marcel Tyberg – zaboravljeni skladatelj s Kvarnera 2Rosanna Greenstreet: Daniel Barenboim – 70 (intervju) 3B. A.: Nalazišta plina mijenjaju energetsku politiku Izraela 3Arnon Goldfinger: Kako sam počeo snimati film Stan 4Vlasta Kovač (prir.): Stan – film o židovskoj nostalgiji za zavičajem – njemačkim 6Barbara Paskin: Hollywoodski gladijator Kirk Douglas namjerava obaviti treću barmicvu 7Andrea Jeska: Njemačka – "Nema bolje zemlje za Židove 8Narcisa Potežica: Rita Levi – Montalcini 10Paula Scheidt: Komadić neba 11

R E D I V I VAStribor Uzelac Schwendemann: Mein Kampf – Hommage – (uvodni odlomak) 12

E X L I B R I S N O V I SRenée Weisz-Maleček: Židovi u Križevcima (piše Branko Polić) 12Christoph Fabres – Elisabeth Reis: Židovsko Gradišće – putovanje prema otkrićima (piše Anita Pollak) 13Michael Burleigh: Treći Reich – Nova povijest (piše Tihomir Ponoš) 14Alfredo Bauer: Prethodnici (ciklus romana) (piše Evelyn Adunka) 14Diana Wang: Sakrivena djeca – iz Holokausta do Buenos Airesa 15Michael Bergmann: Teillacheri i Machloike (piše Ellen Presser) 15Gerda Hoffer – Judith Hübner: Dva puta do cilja (piše Helene Meier) 15

C O N T E N T SJudith Kuhn: Laughter through Tears (the Jewish Elements in Shostakovich’s Music were a Statement of Dissidence) 1Davor Schopf: Marcel Tyberg – o forgotten Composer from the Quarnero 2Rosanna Greenstreet: Daniel Barenboim at 70 – an Interview 3B. A.: Gas Reserves are changing the Israeli Energetic Policy 3Arnon Goldfinger: How did I begin to produce the Film 4Vlasta Kovač (prep.): A Flat – the Film about Jewish Nostalga of – German – Homeland 6Barbara Paskin: Hollywood Gladiator Kirk Douglas has eyes set on a Third Baronitzvah 7Andrea Jeska: Germany – There is no better Land for Jews 8Narcisa Potežica: Rita Levi-Montalcini 10Paula Scheidt: A Piece of Heaven 11

R E D I V I VAStribor Uzelac Schwendemann: Mein Kampf – Hommage – (Introductory) 12

E X L I B R I S N O V I SRenée Weisz-Maleček: Jews in Križevci (by Branko Polić) 12Christoph Fabres – Elisabeth Reis: Jewisch Burgenland – A Journey towards discoveries (by Anita Pollak) 13Michael Burleigh: The Third Reich – New History (by Tihomir Ponoš) 14Alfredo Bauer: The Ancestors (A Cycle of Novels) (by Evelyn Adunka) 14Diana Wang: Secluded Chrildren – From Holocaust to Buenos Aires 15Michael Bergmann: Teillechers and Machloike (by Ellen Presser) 15Gerda Hoffer – Judith Hübner: Two Ways to the Target (by Helene Meier) 15