1

PRILOG ŽIDOVSKOJ POVIJESTI I KULTURIGodište XX, broj 6 (118), Zagreb, srpanj – kolovoz 2013 / 5773

FESTIVAL TOLERANCIJE7. Festival židovskog filma Zagreb, 19.–25. svibnja 2013.

O porastu popularnosti FESTIVALA TO-LERANCIJE najbolje svjedoči činjenica da je program ovogodišnjeg 7. Festivala ži-dovskog filma pratilo 9.500 posjetitelja. Ti-jekom sedmodnevnog trajanja u Kinu Eu-ropa i Art-kinu Grič prikazano je ukupno 57 filmova: 19 igranih, 33 dokumentarna i 5 kratkih. Nagradu publike osvojio je igra-ni film Nadarena djeca njemačkog redatelja Markusa Rosenmüllera, te američki doku-mentarni film Mišina fuga, redatelja Seana D. Gastona.Festival tolerancije svečano je otvoren u nedjelju 19. svibnja 2013. u zagrebačkom kinu Europa filmom Gorana Paskaljevića Kad svane dan, s Mustafom Nadarevićem u glavnoj ulozi.Dobrodošlicu posjetiteljima Festivala pože-ljela je direktorica Nataša Popović, istaknuv-ši da ovaj Festival sada već tradicionalno proširuje naše znanje o Holokaustu i nemi-lim povijesnim zbivanjima, ali i oprostu i lju-bavi i ljudskoj snazi, te tako postaje javnom platformom jasnog progovaranja o potrebi

Srpski film Kad svane dan pretpremijeru je imao u Kragujevcu, a kandidiran je za Osca-ra 2013. Otvorio je 7. Festival židovskog filma u Zagrebu, nakon što je obišao mnoge me-đunarodne festivale i popraćen nagradama i pozitivnim kritikama. Svečanosti u Zagrebu prisustvovali su redatelj Goran Paskaljević i protagonist Mustafa Nadarević.„Riječ je o poetičnom filmskom ostvarenju koje govori o nužnosti borbe protiv rasiz-ma i koje je s razlogom izabrano za srpskog kandidata za Oscara. Iznimna gluma živuće legende filma Mu-stafe Nadarevića te prekrasna glazba Vlatka Stefanovskog dirnut će svačije srce i pota-knuti na razmišljanje o tome što svatko od nas može napraviti kako bi to neko bolje su-tra zaista bilo već sutra”, rekao je o filmu po-časni predsjednik festivala Branko Lustig.Priča je to o Holokaustu u beogradskom lo-goru Staro sajmište. U filmu se navodi da je logor, u kojem je stradalo oko 45.000 ljudi, osnovao i vodio Gestapo, i to na teritoriju NDH, uz pomoć srpske kolaboracionističke vlasti.Uvodni prizor iz rujna 1937. godine prika-zuje svečano otvaranje Novoga sajmišta, s modernim paviljonima mnogih europskih država, koje je 1941. pretvoreno u logor smrti za Židove i Rome.Radnja filma djelomično je utemeljena na gorkim uspomenama iz života koscenarista, književnika Filipa Davida, čiji su pojedini članovi obitelji strijeljani u Šumaricama, u

Kad svane danIgrani film Srbija/Francuska/Hrvatska, 2012.

Režija: Goran Paskaljević Scenarij: Filip David i Goran Paskaljević

Uloge: Mustafa Nadarević, Mira Banjac, Sveto Jovanovski Nada Sargin, Zafir Hadžimanov Kompozitor: Vlatko Stefanovski

Kragujevcu, a dvojica su odvedeni u beo-gradski logor „Staro sajmište” i tamo završili u nacističkom plinskom kamionu nazva-nom „dušegupka”, koji se počeo masovno proizvoditi i za ostale nacističke konclogore. Književnik Filip David imao je sličnu sudbi-nu: kao jednogodišnje židovsko dijete sklo-njen je u jedno srpsko selo, a njegovi su se roditelji pridružili partizanima. Davida su sakrili pred nacistima u jednom fruškogor-skom selu, a dio njegove obitelji stradao je upravo u logoru Staro sajmište, gdje je pogu-bljeno 6.500 Židova. Priča je potresna u svo-joj jednostavnosti. Podsjeća na mnoge slič-ne sudbine preživjelih žrtava Holokausta.Glavni junak, umirovljeni 72-godišnji pro-fesor glazbe Miša Brankov (Mustafa Na-darević) otkriva svoje podrijetlo, svoj novi identitet. Djetinjstvo i mladost proveo je u malom vojvođanskom mjestu, na salašu, kao drugi sin obitelji Brankov. Postao je profesor glazbe, a klavir je njegova posebna ljubav. I dalje, kao umirovljenik rado podu-čava darovitu djecu i to besplatno. Romski dječak Bole jedan je od njegovih učenika. Tako prolaze njegovi starački dani.Posve nenadano, kao u Beethovenovoj Petoj simfoniji, sudbina snažno udara na vrata: prigodom iskopavanja na mjestu nekadaš-njeg Judenlagera Semlin radnici pronalaze metalnu kutiju s dokumentima i fotografi-jama, koju je daleke 1941. godine zakopao logoraš Isak Weiss. Uz fotografije u kutiji je i pismo upućeno dvogodišnjem sinu Miši,

kojega su rodi-telji ostavili na čuvanje svojim prijateljima, obitelji Brankov, dok nevolje ne prođu. U kutiji je i nedovršena glazbena partitura: kadiš, židovska molitva za mrtve. Otkrivajući sadržaj metalne kuti-je, stari profesor otkriva i svoj novi identitet. Zbunjenost i nevjerica, a potom traganje za prošlošću, traganje za kućom u Dunavskoj 21 na Dorćolu gdje je živio s roditeljima. Na Dorćolu uz Dunav pretežno su živjeli Židovi. Sada ih više nema. „Zašto sam uzeo tu kuti-ju? To je neki drugi život...”. Tjeskobu razgo-ne čarobni zvuci glazbe nedovršenog kadiša. Dane provodi za klavirom u nastojanju da dovrši kompoziciju. Na kraju nedovršene partiture njegov je otac, Isak Weiss napisao: „Dok živi muzika, živjet ćemo i mi”.Miša je prihvatio svoje židovstvo. U susretu s rabinom u sinagogi zaiskrila je ideja da se bogoslužje za stradalnike logora Staro saj-mište održi na otvorenom, baš na tom mje-stu oko kule, koja još tamo stoji. U straćara-ma gdje je nekada bio logor, posljednjih 20 godina „privremeno” žive izbjeglice iz naj-novijeg rata, iza prozora s rešetkama. „Naj-ljepše je zimi. Sve prekrije snijeg i osjećam se kao u bajci”, kaže jedna osamljena žena. Na mjestu Staroga sajmišta otvorit će se lu-na-park, a u Dunavskoj ulici, nakon ruše-nja, sagradit će se novi trgovački centar. „Da li kuće pamte?”- pita se profesor.Unatoč mnogim zaprekama, molitva za mr-tve održana je na mjestu nekadašnjeg logo-

ra, a umjesto velikog orkestra kojim dirigira njegov sin, glazbu kadiša pod nazivom Kad svane dan, čiji se zvuci provlače kroz čitav film, izveo je romski orkestar. Profesorov sin sa svojim orkestrom bio je na nekoj turneji, pa je bila posve promašena prodaja klavira, da bi se tim novcem isplatili profesionalni muzičari. Ali to je bilo uzalud: sadašnjost ima drugi smisao. Prodajom klavira profe-sor ponovno gubi svoj život.„Film Kad svane dan je film čija se radnja događa danas, a ne u prošlosti. To je film prije svega o traganju za identitetom, od-nosu stare i mlade generacije, o problemu Roma u današnjem društvu.Imao sam potrebu progovoriti o tom rađa-nju fašizma jer mi se čini da je danas neo-nacizam sve prisutniji u svijetu i sve veći broj mladih ljudi prihvaća tu ideologiju nesvjestan kakvom zlu to vodi. Često pro-šećem do Starog sajmišta i sram me što je to jedino mjesto Holokausta u Europi koje nije dostojno obilježeno. Volio bih da se tamo izgradi Muzej tolerancije, po uzoru na istoimeni muzej u Los Angelesu. Na Starom sajmištu, u bivšoj mrtvačnici sada je neki re-storan, sve je zapušteno, u bivšim ćelijama žive izbjeglice, a mnogi ljudi ne znaju što se tamo događalo” – kaže Goran Paskalje-vić o filmu čija je ključna rečenica: „Zločini se ponavljaju, zločinci ostaju nekažnjeni, a ravnodušnost svijeta ostaje i traje.”

prihvaćanja različitosti u društvu i svakod-nevnom životu. Od srca zahvaljuje predsjed-niku Festivala Branku Lustigu na volji, vjeri i ljubavi koja nas, s njim na čelu, pokreće iz dana u dan, već punih sedam godina.Počasni predsjednik Festivala, dvostru-ki Oskarovac, Branko Lustig, zahvaljujući prisutnima, napose glavnom pokrovitelju Gradu Zagrebu, naglasio je svoju radost što

je publika došla u tolikom broju. „U počeci-ma našeg Festivala pitao sam se hoće li ljudi ikada sjediti na stepenicama kao što sada sjede. Raduje me što vas je toliko i što je pu-blika sve mlađa. Smatramo našim uspjehom što je sve više mladih sa srcima ispunjenim ljubavlju, a ne mržnjom.”Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić zahvalio je g. Branku Lustigu na njegovom

angažmanu i predanosti u realizaciji ovog važnog kulturnog projekta, a posebno ohra-bruje činjenica da je Festival židovskog filma tijekom sedam godina posjetilo oko 40.000 ljudi.Svjetski poznati dizajner i ilustrator Mirko Ilić predstavio je prateću izložbu Antima-sonski plakati.Film Kad svane dan najavio je redatelj Go-ran Paskaljević, rekavši da mu je „izuzetna čast što moj posljednji film otvara ovaj Fe-stival. Iako sam trebao biti u Cannesu, radi-je sam došao u Zagreb. Želim istaknuti da je film hrvatsko-francusko-srpska koproduk-cija i posebno se zahvaljujem Hrvatskom audiovizualnom centru i Maxima filmu, bez kojih film vjerojatno ne bi bio snimljen.”Nakon projekcije publika je dugotrajnim aplauzom pozdravila redatelja Gorana Pa-skaljevića i protagonista filma Kad svane dan, Mustafu Nadarevića.Tako je, eto, započeo ovogodišnji Festival tolerancije.

NOVIOMANUT 118

2

Održavanje mikve u Van Diemenovoj zemlji

Pismo iz Tasmanije od rabina Raymonda Applea

Mirko Ilić

Simboli mržnje Edukacijsko jutro, 20. svibnja 2013.

Film Njegova borba

Za svoj edukacijski multimedijalni pro-gram Mirko Ilić, ugledni svjetski dizajner, izabrao je temu Simboli mržnje.Kao uvod u predavanje prikazan je 16 mi-nutni njemački film iz 2013.„Njegova borba“, redatelja Jakoba Zapfa, priča o dvojici braće, ekstremnih desniča-ra Marcelu i Borisu, koji želi postati pravi skinhead kao njegov stariji brat Marcel. U njihovu školu dolazi David, stari Židov koji je preživio Auschwitz. Ima 83 godine i obilazi škole, pričajući učenicima o pro-življenim strahotama Holokausta, kako se one više ne bi ponovile. Vlastitom snagom i snagom svoje priče, starac odolijeva pro-vokaciji mladih neonacista, a Boris, posra-mljen bježi, shvativši da je na krivom putu.Tijekom predavanja o govoru i simbolima mržnje Mirko Ilić prikazao nam je na ve-likom ekranu gotovo 100 slajdova s gra-fičkim prikazima simbola koji potiču na netrpeljivost, mržnju i agresiju, s mnogim grupnim fotografijama na kojima su vid-ljivo i nedvosmisleno ti simboli istaknuti, zastavama sportskih klubova itd.Govorio je o neofašističkoj ikonografiji sve-prisutnoj u javnim prostorima na području bivše Jugoslavije, na Balkanu, te u nekim europskim državama.Proputovao je mnoge gradove nekadašnje zajedničke države i svuda ista slika: neona-cističke grupe, koje su u zadnje vrijeme, na žalost, u usponu, preplavile gradove ikono-grafijom i simbolima rasne i svake druge mržnje.Grafitima su išarani gradovi: pročelja zgra-da, škola, sportskih dvorana i stadiona pre-puna su kukastih križeva, lubanja, i mnogih drugih fašističkih simbola, koji su dospjeli i na internetske stranice.

Najveći je problem u tome što to ne vidimo ili ne prepoznajemo, ili (ne)svjesno prešu-ćujemo. Čini se da nas mnogo ne zabrinja-va što su na zidovima i ogradama, naroči-to nogometnih stadiona, grafički znakovi Skinheadsa i drugih neonacističkih grupa i organizacija, koje postaju sve brojnije i nasilnije, a svoje pristaše regrutiraju među ekstremnim navijačkim skupinama. I nit-ko to ne prepoznaje kao goruću opasnost, kao upozorenje pred eksploziju. Jedna beo-gradska profesorica rekla mu je: „To se deca samo igraju!”. Možemo se sada zapitati za-što ta deca ne crtaju po zidovima Amoro-ve strelice, ili golubicu mira, ili maslinovu grančicu? Mirko Ilić tvrdi da tu nema nikakvog nes-porazuma, nogometne navijačke skupine ne dolaze na stadione da bi gledale utakmi-ce, to ih uopće ne zanima, već radi masovne tučnjave koja će uslijediti. Navijači su, da-kle, potaknuti i programirani nasiljem. To je postao motiv i model ponašanja, bez ob-zira da li se radi o splitskoj Torcidi, riječkoj Armadi, zagrebačkim Bad Blue Boysima, Zvijezdinim Delijama ili Crnoj legiji, Hije-nama itd.Od Zagreba, Beograda, Čačka, Brčkog, Te-slića, Bijeljine, Banja Luke, Mostara, Rijeke, Splita, Omiša, Osijeka, Mostara - poplava simbola mržnje, koji su istaknuti čak i na crkvama (Beograd), a mogu se naći i na web-stranici zagrebačkog Večernjeg lista.Među mnogim slajdovima na ekranu smo mogli vidjeti osim temeljnog znaka Skin-headsa (križ i krug), mnogo kukastih kri-ževa („svastika”), lubanja, znak sa čizmom i kriglom piva, mnogo različitih zastava i različitih natpisa i parola poput „Krv i čast” (Srbija), „Njihov teror i danas traje u 2013.”, pri čemu se misli na savezničko bombar-

diranje 1999., a u Mostaru piše „Stopama naših heroja”...Predavač tu-mači mladoj publici, koja je ispunila dvo-ranu kina Europa, što predstavlja danas omraženi fašistički znak kukasti križ.Kukasti križ ili svastika poganski je znak iz daleke prošlosti i prikazuje vrtnju sun-ca. Priziva dobru sreću i zaštitu od svako-ga zla. Ovaj znak i danas u Nepalu znači sreću. Sujevjerni vojnici tijekom I. Svjet-skog rata crtali su svastiku na svoje topove i šljemove, da bi se zaštitili od pogibelji. Kako je i Hitler sudjelovao u tom ratu, do-šavši na vlast počeo je taj simbol koristiti u propagandne svrhe. Tako su nacisti pri-svojili ovaj drevni simbol sreće i pretvo-rili ga u najcrnji mrak fašističkog terora i rasnih progona do istrebljenja. A broj 18, jedan od temeljnih simbola Skinheadsa predstavlja prvo i osmo slovo abecede, a znači Adolf Hitler.Na pitanja iz publike kako takve probleme rješavaju u Americi, Mirko Ilić ističe kako u SAD-u postoje zakoni o okupljanju, o ponašanju na javnom mjestu i o isticanju znakova i simbola - i što je najvažnije, ovi se zakoni najstrože primjenjuju. Sankcije su oštre.Navodi primjer New Yorka koji je svojevre-meno imao veliki problem s grafitima koji su preplavili ulice, metro i sve javne prosto-re, grad je bio pun smeća. Tadašnji grado-načelnik objavio je da će se gradski metro svakodnevno čistiti i farbati i to je prove-deno. Ubrzo, građani su navikli na red i či-stoću i nikome više nije padalo na pamet da okolo baca otpatke. Nestali su i grafiti.

Danas su najbrojnije grupe neonacista u Rusiji i Grčkoj. Regrutiraju se prvenstveno među klincima iz nogometnih klubova. No, ni na trenutak se ne smije zaboraviti da je od nekažnjenih rasističkih ispada do konc-logora vrlo mali korak.Poruka: prepoznajte i oduprite se silama zla i ne dopustite da vas one odvedu na stramputicu. Tolerancija i ljubav jedini su put.Mirko Ilić uistinu imponira svojim jasnim i čvrstim stavovima i neograničenim prosto-rima vlastite slobode.

Nadarena djecaIgrani film, 2011. Njemačka. Režija: Markus Rosenmüller

Uloge: Gedeon Burkhard, Natalia Avelon i Rolf Kanies

Film Markusa Rosenmüllera progovara o dječjoj nevinosti i posvećen je 1,5 milijunu djece stradale u Holokaustu.„Nijemcima nije lako govoriti o svojoj povi-jesti. Sadašnja generacija tridesetogodišnja-ka ne želi biti opterećena krivnjom», izjavio je redatelj u jednom intervjuu (11.7.2012.). Producent i scenarist filma Artur Brauner, kojemu su sada 92 godine, i sam je žrtva Holokausta, proveo je zadnjih 20 godina ži-vota i svoje karijere producirajući filmove s ovom tematikom.Film je utemeljen na istinitoj priči o Hein-richu Himmleru, jednom od najozlogla-šenijih nacističkih krvnika, koji je naredio ubojstvo sve židovske djece, kako njegova djeca ne bi išla u istu školu sa Židovima. Taj se plan ubrzo počeo i provoditi.Do 1941. godine, zahvaljujući paktu o ne-napadanju između Hitlera i Staljina, grad Poltava u Ukrajini bio je mjesto ugodno za život, gdje se osjećao procvat civilizaci-je, umjetnosti, muzike. Upadom nacista u Ukrajinu sve se promijenilo. Oslobođenu od svih filmskih klišea, redatelj nam priča potresnu priču o prijateljstvu troje djece koju povezuje glazba, viđenu dječjim oči-ma, kao što se i radnja filma prelama kroz živote troje muzičkih virtuoza, dvoje vi-olinista i jedne pijanistice, koji sanjaju da jednoga dana nastupe u Carnegie Hallu na turneji po SAD-u. Ipak, „Na svijetu nema

Edukacijsko jutro Branka Lustiga23. svibnja 2013.

Židovski filmski festival prepoznatljiv je i po svojim edukacijskim programima za mlade.Svake godine odaziv mlade publike sve je veći. Ove je godine u dva termina okupio oko 1.000 sudionika. Teme su bile: Simboli mržnje i Edukacija o holo-kaustu u čijem je okviru prikazan dugo-metražni igrani film Nadarena djeca, a predavač je bio Branko Lustig, preživjeli svjedok tih strašnih događaja. Prema objavljenim rezultatima publika je naj-boljim proglasila njemački igrani film Nadarena djeca, prikazan 23. 5. 2013. godine.

ljepšeg mjesta od naše domovine», kaže mlada pijanistica.Pijanistica Larissa i violinist Abraša židov-ska su djeca, a Hanna je Njemica, iz naci-stičke obitelji, čiji otac u Ukrajini službuje. Upadom Nijemaca u Ukrajinu i djeca, koju povezuje ljubav i čvrsto prijateljstvo, suo-čavaju se sa smrtnom opasnošću. No, kao što su već prevladala svoje vjerske i nacio-nalne razlike, djeca će prevladati i ove nove prepreke i pomoći će odraslima da osjete i shvate snagu ljubavi i prijateljstva. Glaz-ba će svima pomoći da postanu prijatelji. „Zaslužuješ život bez tolike mržnje protiv naše „vjere», rečenica je koju svakako treba zapamtiti.Film Nadarena djeca Markusa Rosenmülle-ra, direktno uperen protiv apsurda i straho-ta rata, zasluženo je osvojio više nagrada, među kojima Avner Shalev Yad Vashem prvu nagradu na filmskom festivalu u Jeru-zalemu 2011, 2012. u Palm Springsu, Romy Gala u Austriji 2012., Giffoni film festivalu 2011., na Buster internacionalnom Dječ-jem filmskom festivalu 2011. itd.

Razgovor s Brankom LustigomKomentirajući prikazani film Nadarena dje-ca, Branko Lustig je između ostalog rekao: „Prijateljstvo je zalog da se ove strahote više ne dogode. U filmu je njemačka familija: fa-šisti, krajnja desnica. I baš oni spašavaju ži-

vote ukrajin-skih Židova. Ljubav prema bližnjemu je važna, jer ako se događa mr-žnja, to nije dobar put. Svi mi bez razlike trebamo se voljeti i pokaza-ti poštovanje prema drugom. Samo tako ćemo postati jedna ravnopravna zemlja u Europi. Ne dozvolimo da se kod nas doga-đa ono kao u Litvi, Mađarskoj, Poljskoj...Iz Osijeka sam bježao, bilo mi je samo devet godina i dospio sam u Auschwitz. Ljubav i poštovanje koje je moj otac, kao natkono-bar, pokazao prema jednom folksdojčeru, meni su u logoru spasili život.Ova priča koju ste gledali, o prijateljstvu iz-među njemačke i židovskih familija, treba da vas potakne da razmislite, da prigrlite sve ljude bez razlike. Strašno je kada ljudi žive zajedno a mrze se.Razmislite koliko je ljudi ubijeno samo zato što su druge vjere i drugih nazora. To se dogodilo i u Hrvatskoj: Jasenovac, Đakovo, Loborgrad... Razgovarajte o tome sa svojim roditeljima, a potom odgajajte svoju djecu u duhu tolerancije, da se ovako što nikada ne ponovi!». Bilo je to vrlo emotivno izla-ganje.

G. Terence Pike iz UNHCR-a pozdravio je svu prisutnu djecu iz Zagreba, Banovine, Vukovara i Lipika i izjavio da su „odrasli apsolutno glupi, jer su oni odgovorni za sve ratove i ubijanja. U ratu nema ničega do-brog. Nasilje počinje već u školi. Kako biste vi promijenili svijet?».Mladi se uključuju u razgovor i primjećuju da treba početi od roditelja, od odgoja. A da li roditelje možeš promijeniti?S nasilnicima treba razgovarati i otkriti problem. Jedna djevojka ogorčeno prigova-ra predstavniku UNHCR-a: „Toliko novca ide na vojsku i naoružanje. Vi biste mogli zaustaviti rat prije nego što i započne!». «Milijuni ljudi bježe od ratova. Čestitam Lustigu i svima koji su pomagali u organi-zaciji ovog festivala!».Sara Lustig, kći Branka Lustiga, uzima mi-krofon i kaže: „Kad vidim sve vas ovdje, ja sam na vas toliko ponosna, ponosna i na vaše roditelje! Dvadeset godina živjela sam u Americi. Sada sam ovdje i ponosim se vama!».

NOVIOMANUT 118

3

Dokumentarni film „Mišina fuga» student-ska je produkcija u kojoj je sudjelovalo oko 200 studenata i 10 profesora koji su za vrije-me školskih praznika snimili duboko inspi-rativnu istinitu priču o Franku Grunwaldu koji je kao devetogodišnji dječak prolazio kroz zloglasne nacističke logore: Prag, Te-rezin, Auschwitz, Mauthausen, Melk, Gun-skirchen i preživio. To traumatično razdo-blje pratilo ga je dugi niz godina i u sebi je vodio tešku borbu kako da se othrva sjeća-njima na patnju proživljenu u Auschwitzu: prizor njegove majke i brata kako bespo-moćno stoje svjesni da idu u smrt, stalno mu je bio pred očima. Kako s time živjeti dalje?Frank (Miša) Grunwald sada ima 80 godina i drži predavanja mladima o Holokaustu. Redatelj filma Sean Gaston i producentica Jennifer Goss također su predavači o Holo-kaustu. Goss predaje na državnom Memori-jalnom muzeju Holokausta u Washingtonu i kada je, nakon 15 godina iskustva u filmskoj industriji, susrela Grunwalda na njegovu predavanju u Muzeju na Floridi, shvatila je da je to prava prilika. Intervjuirala je Mišu

Mišina fugaDokumentarni film, SAD, 2012.

Režija: Sean D. Gaston Produkcija: Jennifer Goss

Karlovac.Prva godina II. Svjetskog rata.Film bilježi događaje od travnja 1941. do si-ječnja 1942. godine.„Imao sam tada 13 godina i točno mogu odrediti čas kada je prekinuto moje bez-brižno i ispunjeno djetinjstvo», govori Slav-ko Goldstein. „Došli su moji školski prijate-lji i zovu me na igranje. Bilo je to 13. travnja 1941. prije podne. Kad sam se vratio na ru-čak, oca više nije bilo, a pred kućom su bili njemački tenkovi.»Djetinjstvo je naglo prekinuto, a život bez oca bio je neobičan i tužan. Jednom u tjed-nu, kad su se primali paketi, s majkom je vlakom putovao u Zagreb, gdje je otac bio zatočen i kući se nikada više nije vratio. Nakon 65 godina uručeno mu je očevo pismo iz zatvora, napisano svibnja 1941.: „Dragi Slavko, čujem da si plakao...» Pi-smo je pronađeno u ostavštini pok. Vinka Nikolića, pjesnika i hrvatskog emigranta koji se 1990. vratio u domovinu. „Vinka Nikolića sreo sam i upoznao na Sajmu knjiga u Frankfurtu 1989., a zatim u Za-grebu u kavani Dubrovnik. Nikakvo se pi-smo nije spominjalo. Drago mi je, ipak, da ga danas imam”.Slavko Goldstein, autor knjige „1941.” i njegov mlađi brat Daniel Ivin, sudjeluju u

10 mjeseci za životDokumentarni film, Hrvatska, 2012.

Režija: Mladen ĆapinPrema knjizi Slavka Goldsteina „1941.”

Grunwalda, a studenti su za manje od mje-sec dana složili tekst na 116 stranica. Nara-tor u ovom dokumentarcu osobno je Miša Grunwald, koji ozbiljnim glasom priča svo-ju životnu fugu. U glazbi fuga je polifona kompozicija koja ima više različitih sadrža-ja u različitim tonovima i tempima. Svoju fugu Miša priča opisujući kako je iz mračne priče svoga djetinjstva prošao zahvaljuju-ći umjetnosti, naročito muzici, potiskujući traumatična sjećanja.Miša je bio Čeh, rođen u Pragu 1932. godi-ne. Sa šest godina krenuo je u školu. U pro-ljeće 1939. izbačen je iz škole, poput ostale židovske djece, jer je nacizam već divljao Europom, a cilj je bio posvemašnje unište-nje židovske rase. Započeli su masovni pro-goni i deportacije.„Postali smo zatočenici kad smo se 24.11.1942. ukrcali u vlak za Terezin.” U logoru je dječak crtao, slikao, svirao har-moniku. Tako se štitio od neprijateljske okoline.Kobne 1943. godine krenuli su transporti u stočnim vagonima. „Putovali smo dva dana.

Znali smo samo da smo u Polj-skoj i ništa više. Doš-li smo u Auschwitz-Birkenau. Tu su stvorili obiteljski logor, dje-cu su razdvojili od roditelja.”

Susret s poznatom praškom slikaricom Di-nom Babbit otvorio mu je put prema umjet-nosti koja će kasnije obilježiti čitav njegov život, posvećen stvaranju. „Maštanje me je spasilo od ludila”, kaže Miša, sjećajući se tog traumatičnog razdoblja, kada je prola-zio i kroz druge od 30 do 40 konc-logora: Mauthausen, Gleiwith i Gunskirchen.

Prošlo je više decenija. Frank Miša Grunwald živio je svoj „normalan život», potiskujući strašna sjećanja. U ovom doku-mentarnom filmu iz 2012., progovorio je, pričajući svoju priču iz dječje perspektive. Snimanje filma zaustavljeno je sve dok voj-nik koji je oslobodio Mišu iz logora Gun-skirchen, nije mogao stupiti u kontakt s

redateljem, početkom ljeta. Trebalo je još malo više vremena za suradnju s autorom glazbe, suradnikom za vizualne efekte itd. ali „napravili smo dobru stvar, kvalitetan film», izjavio je Sean Gaston.Film „Mišina fuga» premijerno je prika-zan u travnju 2012. u Millerovom centru za umjetnost. Dirnuo je srca mnogih gleda-telja, a studentima koji su na njemu radili otvorio je mogućnost da steknu potrebno iskustvo. „Sretni smo što smo konačno snimili ovaj film», kaže Jennifer Goss, „ali slijedi još jedna faza u kojoj treba okrenuti stranicu i poslati poruku što je moguće većem broju ljudi.» Autori ovog dokumentarca, S. Ga-ston i J. Goss prikazat će film tijekom Kon-ferencije Ethel i Le Frak za obrazovanje o Holokaustu.

ovom dokumentarcu sjećajući se i svjedo-čeći o početku progona Židova u Karlovcu, nakon objavljivanja Rasnih zakona na pr-voj stranici „Hrvatske slobode”, o žestokoj antižidovskoj propagandi, govoru ustaškog ministra dr. Mladena Lorkovića na karlo-vačkom glavnom trgu, skupova Frankovaca na kojima se osjećao jak antisemitski naboj, Budakov govor u Karlovcu bio je uznemiru-jući za Židove... Daniel Ivin (Danko) sjeća se predratnih nedjeljnih promenada s glaz-bom: „Narod je bio civiliziran. Najednom su postali zli. Zašto? Nisam zamišljao da bi oni mogli biti krvnici.»Ubrzo su se u novinama počeli pojavljivati denuncijantski članci protiv Lee Goldstein, njihove majke. Jednoga jutra dva detektiva došla su po majku i seljanku Jagu, koja je pomagala u domaćinskim poslovima u obi-telji Goldsteinovih. „U to vrijeme žene još nisu hapsili: moja mama je bila prva», priča Slavko.Djed je došao po Danka i odveo ga u Tuzlu, a Slavko je ostao sam. Na ulazu je pozvonio jedan željezničar i donio očevu poruku da ide u Liku, u Jadovno. Bila je to posljednja vijest. Otišao je u smrt.„Teško mi je sjećati se posljednjih očevih tre-nutaka. Želim pamtiti kako svakoga dana ide u svoju knjižaru, dolazi u podne na ručak, i

opet se v r a ć a . Z b o g knjižare je došao iz Izrae-la. Sam je također pisao pjesme i kratke priče. Sil-no je volio literaturu», govori Slavko. Sjeća se i tri dramatična dana kada se na njihovu kućnom pragu pojavio upravnik policije i najnormalnije rekao da je kuća njemu do-dijeljena, a dječak ima tri dana vremena da napusti svoj dom. Slavka je preuzela mami-na prijateljica i oboje su plakali.Trebalo je majku izvući iz zatvora u Savskoj gdje je bila zatočena s još 30-ak uglednih Karlovčana. Na scenu stupa Vilović, Hrvat iz Gospića, premješten u Karlovac, ali nije bio član Ustaškog pokreta, niti se bavio politikom. Bila je velika hrabrost čitavu tu grupu Židova osloboditi iz zatvora i uputiti ih da odmah napuste Karlovac. Nabavljene su im propusnice i Lea Goldstein našla se u Kraljevici, gdje će joj se nešto kasnije pri-družiti i njezina djeca.Slavko je iz Karlovca krenuo lađom za Ko-vačevac, gdje ga je dočekala Jaga, a svi su ga seljani štitili. Susjedno selo već je bilo povezano s partizanima. Nabavljena mu je

propusnica i sretno je stigao mami u Kra-ljevicu. Danka je, uz veliki rizik, doveo iz Tuzle Joško Pribilović. Okupivši djecu, Lea Goldstein je odlučila priključiti se partiza-nima: opasnost je neminovna, a partizani su jedina nada.Nakon deset mjeseci strepnje, straha, patnje, skrivanja i bježanja, Lea Goldstein sa svojim sinovima Slavkom i Dankom, našla se, na-pokon, na sigurnom - među partizanima.Danas, u obiteljskoj grobnici Goldsteino-vih na Mirogoju leži i njihova vjerna Jagica, koja im je bila neizmjerno odana i pomogla im izbjeći smrtnoj opasnosti.„Ja, tu 1941. godinu doživljavam kao veliko zlo. Ali nisu svi isti: dobri ljudi bili su protu-teža... Ni naša pobjeda, nažalost, nije ostala neokaljana. To mi je pomoglo da kritički govorim o svim tim stvarima. Ja sam ostao i Židov i Hrvat», na kraju je rekao Slavko Goldstein.Film obiluje dobro odabranim arhivskim materijalom.

Ljubav koja ne poznaje granice Dokumentarni film, 2012.

Režija: Jakov Sedlar Producent: Fran Juraj Prižmić

Hrvatski redatelj Jakov Sedlar u ovom je dokumentarcu posegnuo za temom spaša-vanja Židova od nacističkih pogroma u II. Svjetskom ratu. Film je snimljen u Izraelu u suradnji s Yad Vashemom, gdje je redatelj upoznao Ivicu Vranetića, hrvatskog Praved-

nika medu narodima, koji, na žalost, danas više nije živ.Odličje i naziv Pravednik među narodima Država Izrael dodjeljuje nežidovima koji su, riskirajući vlastiti život i živote svojih obitelji, spašavali svoje židovske sugrađa-

NOVIOMANUT 118

4

ne. Od 1963. godine Pravednicima medu narodima proglašeno je 22.000 nežidova, od toga 107 Hrvata, među kojima je i pro-tagonist ovog filma Ivica Vranetić. Rođen u Topuskom, imao je 17 godina kada su partizani, među kojima je bio i njegov otac, oslobodili ovo područje 1943. go-dine. Nakon kapitulacije Italije mnogi za-točenici logora u Rabu prešli su na oslo-bođeni teritorij. Među njima bile su i tri Židovke rodom iz Sarajeva: Erna Montiljo, njezina majka i sestra. „S partizanima je u Topusko došlo razmjerno mnogo Židova i trebalo je sve te ljude negdje smjestiti”, sjeća se Ivica Vranetić tih burnih i opasnih dana. U Topuskom su tada bila dva hotela

bez vratiju i prozora, tzv. hotel promaja, to su danas toplice ili banja, kako kaže Ivica. K tomu, svaki čas su upadali neprijatelji, pa su ponovo dolazili partizani. Bilo je ne-sigurno i opasno. Mladi Ivica u svojoj je kući (prema nje-govu navodu, op.ur.) skrivao sarajevske Židovke, a pomagao je i mnogim drugi-ma da izbjegnu nevolje. Kako se moglo očekivati, mladić se zaljubio u Ernu, no nakon dvije godine boravka i nakon zavr-šetka rata, tri njegove štićenice otišle su iz Topuskog. Erna, koja tada vjerojatno nije u Ivicu bila zaljubljena, zaručila se i udala za drugoga i s njim iselila u Izrael, saznao je mladić u slučajnom susretu u Beogradu

s njezinom sestrom Šarikom. Kako ljubav ne poznaje granica, Ivica je odlučio prona-ći svoju voljenu u Izraelu. Ljubav je sjev-nula i s njezine strane, iako je već imala troje djece i svoju su vezu morali skrivati. Nenadano, muž umire, i put prema sreći širom je otvoren. San je ostvaren. Nakon 20 godina upornosti i čekanja oženio je ljubav svog života. Na osnovi iskaza koji je Erna Montiljo dala Yad Vashemu u Jeruza-lemu, Ivica Vranetić proglašen je 1970. go-dine Pravednikom medu narodima, dobio je počasno državljanstvo Države Izrael, a 1986. postao je predsjednikom organizaci-je Pravednik medu narodima, jedini Hrvat na tako visokoj funkciji u židovskoj zajed-

nici. Susreo se i s papom Benediktom XVI. Zanimljivo je čuti kako Ivica Vranetić go-vori malo hrvatski, pa onda hebrejski, koji je postao njegov drugi jezik, jezik ljubavi prema ženi kojoj je spasio život, čiju je lju-bav osvojio svojom neusporedivom upor-nošću i s kojom je, premda nije bio otac njezine troje djece, stekao 22 praunučadi.Prva i posljednja scena snimljene su na Er-ninu grobu, na koji Ivica svakodnevno do-lazi i gdje će uskoro i sam biti pokopan.Film Jakova Sedlara trijumf je plemenitosti i ljubavi.(nastavak u idućem broju)

Spomenka Podboj

Otvaranje muzeja iz više razloga odjeknulo je kao svjetski događaj. Glavni rabin Poljske Michael Schudrich na ulazu je pričvrstio mezuzu - staru ciglu iskopanu iz temelja kuće u ulici Nalewki, gdje je danas park ne-daleko spomenika Herojima geta, u čijem je udubljenju upisano hebrejsko slovo. Kako je rečeno, ta iz zemlje iskopana mezuza može se smatrati simbolom složenih polj-sko-židovskih odnosa i najavom promjena, o čemu svjedoče i mnoga u novije doba iz ugodna zaborava izvučena podsjećanja. Ulicama poljskih gradova danas opušteno hoda brbljava nova generacija rođenih na-kon 1989, neopterećena ni Nijemcima ni Rusima, koja o Židovima i o tisućgodišnjoj poljsko-židovskoj zajedničkoj povijesti za-pravo ne zna ništa, a jedna od zadaća novo-ga muzeja jest da je s tom prošlošću upozna. Jer, kako kažu, Židovi u Poljskoj nisu bili gosti, a poljska povijest nezamisliva je bez židovskoga biljega. Poljski jezik prepun je hebrejskih i jidiš riječi kao i poljska kuhinja židovskih jela, a poljska djeca u školi reciti-raju stihove Juliana Tuwima. Unatoč tomu, kako je pokazala nedavna anketa među var-šavskim srednjoškolcima u dvadeset škola, čiji su rezultati ovoga travnja objavljeni i u poljskim medijima, taman za obljetnicu ustanka u Varšavskom getu, antisemitizam u toj populaciji poprilično je živ. Više od 40 posto tih tinejdžera ne bi htjelo Židove za susjede, niti ih žele u razredu, a 60 posto od 1250 ispitanika izjavilo je da bi se užasnuli ako bi se ispostavilo da su njihovi cura ili dečko Židovka odnosno Židov. I to u zemlji u kojoj od 38 milijuna stanovnika, sudeći prema posljednjem popisu iz 2011, danas ima samo 7508 Židova. No možda ih je i dvostruko i trostruko više jer posljednjih je godina nekoliko tisuća Poljaka, ponajprije mladih, otkrilo svoje židovske korijene, od-nosno pronašlo židovske djedove i bake za koje prije nisu znali. BBC je nedavno obja-vio reportažu o povratku židovskoga živo-ta u Poljskoj pa između ostaloga i priču o nekom dječaku koji se u razredu pohvalio kako je otkrio da ima židovsku prababu i svima u razredu je to bilo jako cool.Zatekla sam se u Varšavi mjesec i pol na-kon otvaranja novoga muzeja i iskoristila slobodno prijepodne da ga posjetim, pa i da propješačim ulicama bivšega geta i ste-knem neku predodžbu o njegovim dimen-zijama. Geto, onakav kakav je sačuvan na fotografijama, sravnjen je sa zemljom još 1943, odnosno postoji samo u tragovima. Poslije 1945. na tom prostoru u gradskoj četvrti Muranow nastale su široke ulice s dvostrukim drvoredima i sagrađene rad-ničke stambene četverokatnice, peterokat-nice i još veće zgrade s jeftinim stanovima niskih stropova, koje ipak i danas djeluju vrlo uredno. Od hotela u Muranowskoj uli-ci, a to je na sjeveroistočnom rubu bivšega geta pa do židovskog groblja u Okopowoj na zapadnom kraju i natrag do novog mu-zeja, trebalo mi je više od sata. Godine 2008. i 2010. na bivšim granicama geta, tamo gdje

Tragovima židovske Varšave

Na sedamdesetu obljetnicu ustanka u Varšavskom getu u travnju ove godine u novosagrađenu zgradu Muzeja povijesti poljskih Židova ušli

su prvi posjetioci.

su nekad bili ulazi ili drveni pješački mo-stovi koji su premošćavali „arijske” ulice, te još na nekim mjestima, postavljena su 22 obilježja, brončane ploče s reljefom geta te ispod njih legenda na poljskom i engle-skom s opisom događaja i jednom ili dvje-ma fotografijama. U getu koje je postojalo od polovice studenog 1940. pa do polovice svibnja 1943. bilo je sabijeno oko 360.000 varšavskih Židova i još 90.000 ljudi dopre-mljenih iz drugih poljskih gradova. Ulicom Stawki stigla sam do tzv.Umschlagplatza, na sjevernoj granici geta, blizu pruge, oda-kle su počev od 22. srpnja 1942. kretali transporti Židova u logor Treblinka, u pro-sjeku dnevno 7000 ljudi: na njih danas pod-sjeća spomenički zid s 400 upisanih imena od A do Ž. Tragom romana Leona Urisa pošla sam ulicom Mila u potrazi za kućnim brojem 18, mjestom gdje je u svibnju 1943. bio podrum kuće u kojemu su se skrivali ustanici iz geta, više od stotinu ljudi na čelu s Mordechaiem Anielewiczem, te počinili samoubojstvo kada su ih Nijemci otkrili. Mjesto je obilježeno, ali je broj 18 danas na suprotnom kraju ulice. Fotografirala sam brončanu ploču s legendom na vanjskom grobljanskom zidu u Okopowoj ulici. Ispod obilježja na zemlji ležalo je cvijeće koje je netko zbog nečega ovamo donio i ostavio. Piše da su stanovnici geta ovdje na ledini pokapali svoje mrtve -u getu su ljudi ma-sovno umirali od gladi - a mjesto je tako-đer služilo okupatorima kao stratište. Na groblju osnovanu 1806, s 200.000 grobova, jednim od rijetkih koja su u Poljskoj još u funkciji - u deset ujutro još je bilo zaklju-čano, ali se moglo proviriti kroz prorez u željeznim vratima - u hladovini starih lipa počivaju brojni uglednici, među njima i tvorac esperanta Ludwig Zamenhof, koji u

getu ima i svoju ulicu. Marek Edelman, je-dan od vođa ustanka u getu, poslije poznati kardiolog i poljski politički aktivist, koji je umro u Varšavi 2009. u 90. godini, također je tu pokopan. Spasio se bijegom kroz ka-nalizaciju: mjesto gdje je bio kanalizacijski otvor kroz koji su izašli bjegunci u Prostoj ulici 51 obilježeno je spomenikom u obli-ku kanalizacijske cijevi iz koje vire ljudske ruke.Ulicom Mordechaia Anielewicza vratila sam se do muzeja i do spomenika Heroji-ma geta, koji je preko puta glavnog ulaza u muzej, djelo Natana Rapaporta, postavljen odmah nakon rata još na ruševinama. Pod-no spomenika cvijeće, a pred spomenikom cijeli razred školske djece, osnovnoškolaca kojima učiteljica nešto tumači. Pred tim je spomenikom 1970. na koljena kleknuo Willy Brandt, što je obilježeno drugim spomenikom u parku sa stražnje strane muzeja u kojemu je i jedna od staza nazva-na Brandtovim imenom. Pred glavnim ula-zom u muzej čekaju još dvije poveće grupe đaka. Zasad je moguće iznutra razgledati jedino prizemlje arhitektonski inače po-malo neobične zgrade, koja meni izgleda kao betonska lukovica umetnuta u zelenu staklenu kocku - na natječaju 2005. u kon-kurenciji 200 ponuđenih projekata pobije-dili su finski arhitekti Rainer Mahlamaki i Ilmar Lahdelma - dok će stalni postav jav-nosti biti dostupan tek u proljeće 2014. U međuvremenu u muzeju se održavaju pre-davanja, prikazuju filmovi i priređuju po-vremene izložbe za koje je ulaz besplatan. Djecu jesu, ali mene nisu pustili u podrum kako bih uživo vidjela šareno oslikan strop replike drvene sinagoge iz 18. stoljeća koja je postojala u Gwozdziecu, gradiću sjever-no od Lavova, u današnjoj Ukrajini. Tako

sam taj prelijepi strop mogla vidjeti samo na filmu. Sinagogu su Nijemci spalili, a re-pliku nešto manju od originala nekoliko su godina u dijelovima i na raznim mjestima u Poljskoj pod vodstvom stručnjaka slu-žeći se onodobnim oruđem i tehnikama gradili i oslikavali mladi volonteri s raznih strana svijeta, uključivo mlade Poljake, u okvirima zajedničkoga konzervatorsko-edukativnog projekta varšavskog muzeja i konzervatora iz Massachusettsa. Na kraju su svi dijelovi drvenog krova dopremljeni u Varšavu i sastavljeni u cjelinu. Trenutno su pod krovom majstori koji dovršava-ju galerije, njih ukupno osam, budućega stalnog postava. U brošuri koja se može uzeti na informacijskom pultu piše da će to biti povijest ispričana u prvom licu, pu-tem memoara, pisama, poezije, novinskih izrezaka, putnih dnevnika i osobnih svje-dočenja. Tako primjerice kroz srednji vijek posjetitelje vodi Ibrahim Ibn Jakub, Židov iz Cordobe, kojega je u 10. stoljeću kalif poslao u diplomatsku misiju u zemlju polj-skog kneza Mieszka, o čemu je ostao Ibn Jakubov dnevnički zapis. Za njim su počeli dolaziti putujući trgovci, a do 1500. Židovi su se naselili u više od sto gradova i Poljska je postala središtem aškenaskoga svijeta. U nastavku naizmjenično slijede razdoblja manje ili veće tolerancije i netrpeljivosti. Brutalni pogromi iz 1648. pod vodstvom Chmielnickog i njegovih ustanika na po-dručju koje je danas u Ukrajini dobili su svoje zasebno mjesto u tzv. Vatrenom kori-doru. U atmosferi varšavskoga građanskog salona posjetioci će imati priliku uključiti se u strastvenu raspravu o tome treba li ili ne Židovima priznati građanska prava jednako kao i svim ostalim poljskim gra-đanima.Željeznička postaja stoji kao simbol rapid-ne urbanizacije i industrijalizacije te sve na-glašenije identifikacije školovanih Židova s poljskim jezikom i kulturom. Potkraj 19. stoljeća u Varšavi je stopa konverzije u ka-toličku vjeru bila najveća u cijeloj Istočnoj Europi. U šestoj po redu galeriji posvećenoj razdoblju od 1939-1945. i Holokaustu po-sjetitelji će moći uroniti u golemi digitali-zirani arhiv Emanuela Ringelbluma nastao u Varšavskom getu za vrijeme okupacije. Ringelblum i njegovi suradnici prikupili su na desetine tisuća autentičnih dokumenata, pisama, fotografija, dnevničkih zapisa, ka-rata, slika, recepata, tramvajskih karata i još koječega o životu i svakodnevici u getu, a i sam Ringelblum po struci profesor povije-sti, koji je kao službenik američkoga JDC-a bio u svakodnevnom kontaktu s mnogim ljudima, od sama početka njemačke oku-pacije Varšave vodio je vlastiti dnevnik. Arhiv, pospremljen u deset metalnih kuti-ja, pravovremeno je zakopan u temeljima stare škole u ulici Nowolipki 68 te iskopan, prvi dio u rujnu 1946, a drugi u prosincu 1960. Danas se čuva u trezoru varšavskog Židovskog povijesnog instituta koji nosi Ringelblumovo ime.

Muzej povijesti poljskih Židova u Varšavi – preko puta je spomenik Herojima geta

NOVIOMANUT 118

5

Upravo je Židovski povijesni institut bio inicijator projekta novog muzeja o ko-jemu se prvi put progovorilo još davne 1995. U međuvremenu za tu je inicijativu dobio potporu i u Poljskoj i u svijetu pa je 2005. službeno osnovan Muzej povije-sti poljskih Židova, tada još bez zgrade. Izgradnju i opremanje muzeja s iznosom od 60 milijuna dolara financirali su polj-sko Ministarstvo kulture i grad Varšava, a njegov sadržaj, uključivo i rekonstrukci-ju sinagoge iz Gwozdzieca, stalni postav i povremene programe, kao i web-stranice Virtualni štetl s podacima o 1240 gradova i sela s kartama, statistikama i fotografija-ma, te Poljski pravednici - za što je Institut prikupio dosad 40 milijuna dolara - finan-cira se iz različitih donacija, što privatnih, što javnih. Među ostalim kaže se da se želi poticati i ohrabrivati rasprava, nezavisno razmišljanje i hrabrost propitivanja usta-ljenih stajališta pa i o nekim nemilim te-mama kao što su primjerice „poslijeratni izljevi lokalnog nasilja koji su izazvali emi-grantsku paniku, što je kulminiralo tije-kom antisemitske kampanje 1968”. Ili kako je izjavila Barbara Kirshenblatt-Gimblett, glavna kustosica novog muzeja, rođena Kanađanka koja je prošle godine prihvatila poljsko državljanstvo: „Krhotine ne mo-žete ponovno složiti u cjelinu, ali možete graditi mostove.”Može se, dakle, očekivati da će se na pro-gramu naći i rasprava o pogromu u gradiću Kielce 4. srpnja 1946, kada je u divljanju lokalnoga poljskog stanovništva stradalo 40 židovskih povratnika iz logora, a nakon tog događaja uslijedio je masovni egzodus preživjelih Židova iz poslijeratne Poljske. Također bi se na kinoprogramu mogao naći nedavno snimljeni film Poklosie (engleski prevedeno kao Aftermath što bi hrvatski bilo Posljedice) Władysława Pasikowskog i Dariusza Jablonskog, obojice poljskih fil-maša mlađe generacije o nemilom doga-đaju u gradiću Jedwabne na sjeveroistoku Poljske kada je poljsko stanovništvo svoje židovske susjede - njih oko 1600 - zaklju-čalo u jednu zgradu i zapalilo. Poslije rata Poljaci su taj pokolj pripisali Nijemcima, pa

iako je u međuvremenu istina izašla na vidjelo, ne vole kada ih se na nju podsjeća. Persona non grata je i Jan Tomasz Gross, pisac i profesor na američkom univerzitetu Princeton, rođen u Varšavi 1947, sin Poljakinje, borca Pokreta otpora i židov-skog oca, poljskog socijalista, koji je svojom knjigom Susjedi iz 2001. bio među prvima koji su Poljake neugodno podsje-tili na njihovu odgovornost za Jedwabne. U međuvremenu je Gross u Americi napisao još nekoliko neugodnih knjiga, a u posljednjoj, pod naslovom Zlat-na žetva, objavljenoj 2011, bavi se Poljacima koji su se obogatili na račun Židova ubijenih u Ho-lokaustu. Michael Schudrich, poljski glavni rabin, o Grossu je izjavio: „Gross piše zato da bi provocirao, a ne da bi podučio, a Poljaci odbijaju tu provokaci-ju. Ponajprije zbog stila mnogi odbijaju ono što im Gross ima reći.”Ja sam u muzeju zavirila u audiovizualnu instalaciju na-slovljenu Letter to Afar, Pisma u daljinu Mađara Petera For-gacza koja je prozor u privatni život Židova u Poljskoj i današ-njoj Zapadnoj Ukrajini 1920-ih i 1930-ih godina. Forgacz se poslužio amaterskim filmovi-ma koje su tih godina za posje-ta staroj domovini snimili po-sjetitelji iz Amerike, potomci poljskih židovskih emigranata koji su u Ameriku otišli u veli-kom iseljeničkom valu potkraj 19. stoljeća, a koje je pronašao u arhivu njujorškog YIVO, in-stituta za židovska istraživanja. Na inter-netu sam pročitala da je samo nekoliko dana nakon moga posjeta ispred muzeja svečano otkriven spomenik Janu Karskom koji - u prirodnoj veličini - sjedi na klu-

pi od lijevanog gvožđa. Ako je potrebno podsjećati, Karski (1914-2000) je bio pri-padnik poljskog Pokreta otpora i čovjek koji je prvi obavijestio saveznike o istre-bljavanju Židova u okupiranoj Poljskoj.

Claude Lanzmann je o Karskom snimio dokumentarni film.Turistički ured Varšave izdao je izvrsni mali vodič po židovskoj Varšavi u kojoj je ubilje-žena i Memorijalna ruta tragovima muče-ništva i otpora Židova 1940-1943, obilježe-na crnim kamenim blokovima s upisanim imenima, a vodi od Umschlagplatza do Ra-paportova spomenika. U vodiču je i karta na kojoj su označena mjesta koja bi posjeti-lac poput mene trebao vidjeti, a ucrtan je i smjer kretanja. Najveći dio sačuvanih obje-kata je u bivšem južnom dijelu geta gdje je cijela ostala i jedina sačuvana varšavska sinagoga, sagrađena krajem 19. stoljeća, koju su Nijemci bili pretvorili u staju. Nije ju baš lako naći, sakrivenu u spletu uličica i zaklonjenu visokim okolnim zgradama. U prizemlju do ulaza je mali košer-dućan ,a ispred ulaza plavo-bijeli štand pod cera-dom u kojemu se prži falafel. Na ulazu u sinagogu oveća skupina djevojaka u dugim suknjama, sudeći po odjeći i izgledu orto-doksnog svjetonazora. Na mjestu gdje je nekad stajala najveća varšavska sinagoga u ulici Tlomackie, srušena 1943, danas stoji stakleni neboder u kojemu je banka, a trg na kojemu je taj neboder zove se Plac ban-kovy. Iza nebodera je zgrada nekadašnje ži-dovske knjižnice, koja je obnovljena i danas je u njoj Ringelblumov povijesni institut. U neposrednoj blizini sačuvane sinagoge na-zvane Nožykova po njezinu finacijašu Zal-manu Nožyku, bogatom trgovcu, trebao bi se graditi još jedan veliki stakleni neboder, a investitor je varšavska Židovska općina kojoj je u dosadašnjem prostoru postalo pretijesno. Koliko sam mogla vidjeti, gradilište zasad još nije otvoreno, a neizvjesno je i hoće li i kada biti, odnosno židovska općina još traži strateškoga partnera s kojim bi se upustila u taj pothvat. Osim toga mnogo je protivnika i ne samo među konzervatorima koji se protive ideji da neboder od 60 ka-tova dvama svojim krilima zagrli majušnu sinagogu i zapravo je proguta. Posve u stilu s vremenom.

Vlasta Kovač

Nožykova sinagoga u naručju budućega nebodera. Zasad još samo projekt.

Nadareni engleski pisac (14 romana), ko-mediograf, glumac i pisac mjuzikla Ben Elton (1960) u članku Rousseau, melodi-ja i ugođaj, objavljenu 17. svibnja 2013. u Jewish Ideas Daily, piše o Rousseauovim te-orijama, točnije o tome na koji je on način istraživao specifične aspekte glazbe te kako je dolazio do uvjerenja da je otkrio njiho-ve pojedinačne uloge. Rousseau se bavio razgraničavanjem razlikovnosti između zvuka i melodije i pokušavao proniknuti u posebnosti njihovih efekata. Ipak, Ben El-ton smatra da su mu zaključci bili pogrešni, štoviše da ih je duboko potkopala upravo sama ta glazbena forma, liturgijska glazba aškenaskih Židova. Rousseau je pošao od

Rousseauovska tajna židovske molitve

Slabo je poznato da je Jean-Jacques Rousseau (1712-1778), koji je slavu stekao filozofskim književnim dje-lima, u jednom razdoblju života bio obuzet glazbom te da mu je predmet zanimanja bila židovska liturgija, koju ipak, kako kažu, nikada uživo nije sreo. Rousseau je ranu mladost započeo kao graverski še-grt, da bi nešto kasnije, kad ga pod svoje okrilje uzima Mme Louise de Warens, otkrio osjećaj prema glazbi. Strast ga je osim prema svestranom obrazovanju vodi-la i prema savladavanju glazbenih vještina, tako da se ubrzo osposobio za glazbenog učitelja.

teze da, kada bi se primjerice tradicionalna aškenaska zajednica preselila na pusti otok, sve dok se duljim boravkom ne bi izgubio pojam o vremenu, a zatim se iznenada vra-tila u sinagogu, svi bi njezini članovi bez iznimke, za koju minutu, na osnovi onoga što čuju, znali koji je dan u tjednu i koji sat u danu. Rousseau dalje tvrdi da informacija o tome ne leži u riječi molitve, jer je tekst triju dnevnih službi i liturgija za razne prili-ke, bilo tjedne, šabatnje, blagdanske ili one velikih blagdana, u mnogome vrlo sličan. Ono što ih upadljivo razlikuje po njemu je muzički ugođaj u koji je tekst uronjen.Elton zapaža kako bi se tu moglo raditi o izboru ljestvica jer je zapadnjačkoj glazbi

svojstvena uporaba durskih i molskih lje-stvica, dok je Schoenberg primjerice ste-kao slavu pionirskom uporabom 12-tonske ljestvice. Karakteristika se židovske glazbe naprotiv ogleda u tome što slobodno upo-trebljava skale ovisno o posebnosti slijeda vješte uzastopne izmjene oporih i mono-tonih, s jedne strane, te, s druge, prirodnih zvukova. Prema tim pojedinostima može se odrediti da li je riječ o trenutku u kojem se pojedinac predaje molitvi ili pak o njezinu završetku. Te posebnosti razvile su se u sje-vernoj i zapadnoj srednjovjekovnoj Europi i postale zaštitni znak aškenaskih Židova kako u liturgijskoj tako i u izvansinagogal-noj praksi, klezmer-izvedbama za vrijeme

proslava te narodnim pjesmama u obitelj-skom krugu kod kuće. Najčešće izvođen primjer popularna je pjesma Ahavà Rabà (Božja ljubav). Mnogi ljudi koji nikad nisu kročili u sinagogu ipak su se sreli s Ahavà Rabà-ugođajem, jer on čini osnovu pjesme Hava nagila, koja je krenula kao takozvani Hasidic Nigun, hasidski napjev. Njegov trag seže, slaže se i sam Elton, i odzvanja u pje-smi You’ve Got to Pick a Pocket or Two (Za-vukao sam ruku u džep ili dva... iz mjuzikla Oliver, nastalog 60-ih godina dvadesetog stoljeća, koja se zbog toga prepoznaje kao židovska. Prosječno se uho tako naučilo povezivati židovski melos s karakterom tih ugođaja.Rousseau zapaža da sve liturgijske prilike nemaju isti ugođaj pa piše: Ahavà Rabà-ugođaj, primjerice, dominira jutarnjim blagdanskim molitvama na Šabat, Hašem Malah-ugođaj pojavljuje se pred velike blagdane, dok je Magén avot-ugođaj pri-sutan običnim danom. Ugođaj posebno svete pokajničke molitve zvane Sliha vla-da u ranoj fazi jutarnje molitve u vrijeme velikih blagdana, dok je ugođaj Mi šebaraĥ prikladan za sve prilike kada se izražava za-hvalnost, primjerice, nakon obroka i slično. Iako su pojedini djelići melodije (mogli bi se nazvati motivima) zajednički cijelom aš-kenaskom svijetu, ugođaj je taj koji izražava atmosferu i kreira raspoloženje. Kako sva-ka pojedina skala ima neiscrpne mogućno-sti izražaja, tako njezin izbor na prikladan način priziva duh trenutka. Nekad je on svečan, u Dane strahopoštovanja, frivolan

NOVIOMANUT 118

6

za Purim, veseo za Simhat Torà ili melanko-ličan za šabatnje popodne.Tijekom Nusah tfila (zajednička molitva) duboko proživljavanje osjećaja izražava se ne toliko melodijom, koliko osnovnom strukturom.Baveći se analizom svojstva glazbe Rousse-au je uočio još nekoliko fenomena, koje je opisao u eseju O podrijetlu jezika. Kao prvo naglašava kako glazba posjeduje snažnu moć imitacije. Poslije prelazi na usporedbu jezika sa slikarstvom i tvrdi da osjećaji koje potiče slikarstvo ne proizlaze samo iz boja, kao što snaga kojom glazba utječe na naše duše nije proizvod samo poredanih nota. Prema Rousseauu tu ulogu ima melodija na isti način koji crtež ima u slikarstvu. Crte kao i melodija upućuju na oblik, dok su to-novi i akordi zapravo boje. Rousseau tvrdi da melodija posjeduje jedinstvenu sposob-nost iskazivanja patnje, tuge, plača, prijet-nje i jauka, ali i svečanosti, zabave, veselja. Zvukovi koji dopiru do osjetila pobuđuju ekvivalent duševnog uzbuđenja. Rousseau vjeruje da je melodija izvorno mnogo jača forma od govora te da, građena na ritmu, šalje vatreniji i neusporedivo izražajniji, žu-striji impuls od riječi.Rousseaua se posebno dojmila snaga Nu-saha, kojom ta zajednička molitva gane, bolje rečeno pokrene slušateljstvo. Ipak, on tvrdi da nije isključivo sama melodi-ja taj činilac, jer je nedvojbeno ustvrdio da svaki kantor ima individualni način izvođenja, a da ne govorimo da se done-kle mijenjaju i same melodije. On molitvu uspoređuje s haljinom koja je za svaku

prigodu drukčija, ali su sve te haljine na-pravljene od istog materijala te tvrdi da se zato služba odvija jednako bilo da se izvodi kod kuće ili u sinagogi, a jednako da li se izvodi cijela ili samo djelomično. U pitanju je ista ideja.Rousseau napominje da snaga Nusaha izvire iz dugogodišnjeg izgrađenog među-odnosa između propisane prigode, tužne, svečane ili vesele, i za tu prigodu rabljene glazbe, pa molitva stoga ima socijalni jed-nako kao i muzički karakter.Treći aspekt povezanosti jezika i glazbe jest način kako melodija imitira akcente raznih jezika, naglašavajući značaj idi-omatskog izražavanja. S time u vezi za-ključuje kako zajedničke karakteristike svakoga pojedinog jezika čine koheziju pa će tako primjerice izvedba koja pot-puno zadivi neku zajednicu, neku drugu ostaviti hladnom. To je ujedno bit Rou-sseauove prepirke s velikim skladateljem 18. stoljeća Jeanom Philipeom Rameau-om, koji je tvrdio da glazba ima univer-zalni duševni učinak. Rousseau je želio dokazati da glazba ne utječe na nas samo putem osjetila, kao što je prije definirao, već nezaobilazni element čine moralna načela, zasnovana na asocijacijama, a u kojima odzvanja kulturna rezonancija. Tu ponovno podsjeća da snaga melodije, kao i snaga Nusaha, proizlazi iz kombinacije glazbenog i društvenog.Rousseau je bio figura moderne, dapače jedan od njezinih osnivača. Nusah pak po-tječe iz prethodnoga razdoblja, a takvim istinama moderna ne da samo nije bila

sklona nego ih je odbacila. Nusah je kao izvanvremenska kategorija opstao, i našao svoje novo vrednovanje u postmoderni.Najnovija se naime glazbena umjetnost, bilo tonalna ili atonalna, definitivno odma-knula od melodije, pa unatoč tomu posti-že izrazito snažan dojam. Isto vrijedi i za umjetnost u cjelini.

Rousseau se, dajući preveliko značenje cr-težu, ponešto izgubio. Iako je poslije tvrdio da zvukovi i boje nisu u potpunosti analo-gni, time je duboko zašao u kontradikciju. Svojim su ga djelom opovrgnuli impresi-onisti, pa apstraktni ekspresionisti sve do Rothka i Pollocka, koji su bojama nadmaši-

li crtež i baš time postizali neodoljive emo-cionalne efekte. Rousseauova je teorija od-bačena. Da je barem, kaže cinično Elton, u Ženevi za vrijeme Rousseauova života bilo Židova, mogao si je uštedjeti veliki trud s pogrešnim tezama.Ipak, ni sam Elton nije bez razloga za svoj članak izabrao tu temu, kao što je, vjeruje-mo, zanimljiva i svima koji se bave anali-zom židovskog identiteta. Iz Rousseauovih rečenica vidimo kako su ga zanimala pi-tanja na koja i mi danas jednako tražimo odgovore, pa ih svatko smješta u područje kojim se bavi.Rousseau je prema našem mišljenju bio na dobru tragu nečega što, pogotovo s obzi-rom na vrijeme u kojem je živio, nije u pot-punosti razumio.Židovi su naime zbog svoje sudbine koja ih je nagnala da naprasno napuste staru do-movinu duboko u sebi sačuvali ono što su jedino mogli. To su riječi Tore, molitva na svom jeziku i tradicija te čvrsta vjera da će se jednom u svoj dom Jeruzalem ponovno vratiti. Bilo kamo da otišli, koliko god dugo tamo boravili, bilo da su im se zbog dugo-trajne odsječenosti izmijenile riječi svakod-nevnoga govora, odjeća, pa čak i muzička osnova, osjećaji se nisu izgubili. Taj žar, koji se nečujno prenosi generaci-jama, kad se ponovno nađe u svom zboru, nepogrešivo prepoznaje tonalitet te na sve-opće zaprepaštenje neupućenih ubrzo slijedi automatsko usklađivanje i ostalih dimenzija.

Tekst prevela i priredila Neda Wiesler

Ben Elton – nekad i sad

U vrijeme Rimskog Carstva Židovi stižu u Italiju kao trgovci ili kao robovi. Još od anti-ke u raznim dijelovima Italije osnivaju male kolonije, no nakon što u 4. st. n.e. Rimsko Carstvo prihvaća kršćanstvo kao službenu religiju njihova se situacija znatno pogor-šava. Zbog čestih invazija barbara i kaosa koji slijedi na sjeveru Italije mnogi Židovi odlaze na jug polutoka ili Siciliju pod arap-skom i normanskom vlasti, odakle ih je sve protjerala Španjolska inkvizicija 1492. Tada je Sicilija već potpala pod španjolsku vlada-vinu. Između 13. i 14. stoljeća, u vrijeme i nakon kužnih pošasti, pristižu mnogi pro-gnanici sa sjevera Europe, posebno iz nje-mačkih gradova, gdje su Židovi proganjani kao uzrok i širitelji epidemije. Nastanjuju se u nekim talijanskim gradovima - državama. Koncem 15. i u 16. stoljeću u Italiju pristižu izbjeglice s Iberijskog poluotoka protjerani katoličkom rekonkvistom i inkvizicijskim progonima. Mnogi dolaze na poziv pojedi-nih vladara liberalnijih pogleda kao što su Pepoli u Bologni, Medičejci u Firenci, voj-vode D’Este u Modeni, Parmi i Ferrari ili Sigismundo Malatesta u Riminiju.Protureformacija Katoličke crkve u 16. sto-ljeću znači konsolidaciju katolicizma protiv protestantizma i ujedno stoljeća crkvene ne-tolerantnosti i antisemitizma prema Žido-vima. Godine 1553, iz neke svoje fiksacije, papa Julije ll. spaljuje na tisuće primjeraka Talmuda, a već 1555. sljedeći papa Pavao IV. izdaje zloglasnu bulu, prototip intole-rancije, do danas još neopozvanu. Nakon bule poznate po prvoj rečenici Cum nisim absurdum ... (Apsurdno je da Židovi žive među kršćanima... itd.) crkva vrši pritisak na svjetovne vladare radi provođenja segre-gacije zbog čega su Židovi zatvarani u geta, koja su pod pritiskom crkve prije ili kasnije utemeljena u većini gradova, čak i izvan Ita-lije, i gdje ih dotad nikada nije bilo. Sljedeći papa Pavao V. još je više potencirao njiho-vu izoliranost prisilivši ih da nose oznake pripadnosti, muškarci žute zašiljene stoža-

Putovanje u židovsku prošlost i sadašnjost Emilije Romanje

U kratkim crtama o povijesti Židova u Italiji

ste kape, a žene žute oprave ili rupce. Od dopuštenih zanimanja mogli su se baviti samo krparenjem, prodajom ribe i narav-no obveznim lihvarenjem, uz strogu zabra-nu prakticiranja medicine na kršćanima. Iznimka su gradovi Livorno i Pisa, kamo Ferdinand I. Medici, radi razvitka nove slo-bodne luke poziva portugalske Marane da se tu nastane i daje im punu slobodu trgo-vanja i vjeroispovijedi. Od stotinu koliko ih je pristiglo u Livorno godine 1660. već ih je 1689. 3000, a 5000 potkraj 17. stoljeća.

Godine 1796 -98. Francuske trupe pod Napoleonom ukidaju geta u osvojenim gradovima Italije, ali kako se okreće ratna Napoleonova sreća, 1799. opet se obnavlja stari poredak, getoizacija, nameti i ostala ograničenja. Devetnaesto stoljeće, koje na-stavlja započete napoleonske ratove burno je za cijelu Europu, ali još gore za talijanske Židove. Primjerice u znak pobune protiv francuske okupacije u Sieni je masakrirano dvadesetak Židova. Konačnim Napoleo-novim porazom 1815, Bečkim mirovnim sporazumom, stari poredak pobjeđuje, Ži-dovi su opet segregirani u Italiji restauraci-jom kuće Lorraine. Tek 1848. Židovi pod vladavinom kuće Habsburg prvo u Firenci stječu jednaka prava, a u Modeni 1859. Na-kon ujedinjenja do kojeg dolazi ukidanjem Papinske Države i njezinim ograničenjem na Vatikan 1870. Židovi su po cijeloj Italiji konačno izjednačeni s ostalim građanima. Tada započinje njihov društveni i ekonom-ski uspon, koji uvelike doprinosi razvoju Italije općenito. U Prvom svjetskom ratu mnogi pogibaju za domovinu, pa se spo-menici židovskim herojima tog rata mogu vidjeti u Modeni, Ferrari i drugdje.

Godine 1938. Mussolini proglašava rasni zakon kojim se Židovima zabranjuje za-

poslenje u javnim službama i školovanje u talijanskim državnim institucijama. Odu-zima se pravo građanstva svima koji su ga stekli nakon 1919. i prijeti im deportacija. Mnogi Židovi pridružuju se pokretu otpo-ra. Kapitulacijom 1943. Italija pristaje uz Saveznike, koji u prvom naletu oslobađa-ju jug započevši od Sicilije, dok srednji i sjeverni dio zemlje do travnja 1945. ostaju pod njemačkom kontrolom i kontrolom talijanske fašističke republike Salò. Ako im je moguće, Židovi bježe na jug.

Nijemci izvode prepad na Pitigliano, odakle deportiraju sve Židove. Iz Firence deporti-rano ih je 286, iz Livorna 90, iz Rima 1500, pa su tako sve židovske zajednice diljem Italije pod nacističkom kontrolom opusto-šene. Pokraj gradića Carpi bio je situiran sabirno-tranzitni logor Fossoli, odakle je deportirano 5000 Židova i antifašista. U kolovozu 1945. ustanovljeno je da je 8000 talijanskih Židova nastradalo u Holokau-stu. (U svojoj knjizi Sonnenschein hrvatska književnica Daša Drndić navodi listu ime-na svih židovskih žrtava u Italiji). Od 1948. mnogi talijanski Židovi odlaze u Izrael.

Židovska manjina danas u Italiji broji oko 35.000. U posljednjih nekoliko desetljeća promijenio se njihov odnos s talijanskom državom nabolje, utoliko što se dosta toga normaliziralo. Do promjena je dolazilo po-stupno poglavito utjecajem iz SAD-a oda-kle se 1980-ih u zapadnom svijetu proširio danas prevladavajući trend priznavanja ži-dovske prisutnosti, posebno s obzirom na Holokaust. Tomu su svakako pridonijele enciklike Katoličke crkve koje od 1959. po-činju pobijati optužbe protiv Židova za dei-cid kao i sve prijašnje optužbe protiv njih. Zbližavanju je pomogao posjet pape Ivana Pavla II. Velikoj sinagogi u Rimu 1986.

te konačno njegov posjet Izraelu 2000. i isprika Katoličke crkve za sve zlo nanese-no Židovima. Drugi razlog koji dovodi da formalizacije odnosa talijanske države i njene židovske manjine bilo je odljev važ-nog materijalnog kulturnog dobra u Izra-el od 1950, posebno liturgijskih predmeta i unutrašnjeg sinagogalnog dekora. Takav potencijalni kulturni gubitak, s obzirom na sve veće oslanjanje na kulturni turizam, dovodi do dogovora o suradnji između dr-žave i talijanskih židovskih zajednica u vezi s kulturnim nasljeđem te je godine 1989. proveden zakon o njegovu očuvanju. Sa svoje strane država se na svim razinama: središnjoj, regionalnoj i lokalnoj, obvezuje čuvati kulturno nasljeđe, a Savez talijanskih židovskih zajednica kao i pojedine zajedni-ce obvezuju se da će surađivati u očuvanju

Oštećenja od potresa u sinagogi iz 1500, Ferrara

NOVIOMANUT 118

7

i održavanju sveg povijesnog, umjetničkog, arhitektonskog, arheološkog, arhivskog i kulturnog nasljeđa talijanskih Židova. Kao treći faktor u tom odnosu jest obnovljeno zanimanje za manjine od strane EU-a, što se prirodno odrazilo i u Italiji. Štoviše, da-nas središnja vlada postaje sve svjesnija po-trebe suprotstavljanja rasizmu i ksenofobiji i potrebi etabliranja obrazovnih programa u školama koji će osloviti ove probleme. Međutim uz svu dobru volju i proglašenje zakona, nikada nije konkretizirano na koji će se način ta suradnja odvijati pa je u ne-dostatku jasnih uputa sve ostalo na lokalnoj i regionalnoj razini.Evo kako to funkcionira:Travnja ove godine uz nekoliko novinara iz Velike Britanije obišla sam talijansku regiju Emiliju Romanju i poslije Toskanu za reviju Jewish Renaissance. Svrha putovanja bio je susret sa židovskom poviješću, kulturom i životom bilo danas bilo njihovim tragovi-ma iz prošlosti. Kao gosti regije u nekoliko dana obišli smo zanimljive regionalne cen-tre, mnoga mjesta i gradove, pratili zani-mljive događaje i susreli neke od onih koji ih organiziraju i druge koji ih prate, i na licu mjesta saznali dio talijanske povijesti i današnjice o kojima se osim u općenitim crtama detaljnije manje zna.Emilia Romanja jedna je od najrazvije-nijih i po svemu naprednijih talijanskih regija, uz susjednu Toskanu moglo bi se reći da je ne samo po položaju već po sve-mu ostalom srce Italije. Prije godinu dana niz jakih potresa oštetio je njezine bogate gradove i mnoga manja mjesta, porušeno je ili oštećeno mnogo stambenih zgrada, industrijskih i poljoprivrednih struktura, a 28 osoba je poginulo. Posvuda su oštećene građevine bogatoga kulturno umjetničkog nasljeđa, no već godinu dana nakon potre-sa regija se vidno podigla usprkos poslovič-noj sporosti i mentalnoj paralizi talijanske birokracije. Od 15.000 osoba koliko ih je tada ostalo bez doma, danas ih je još ostalo oko 60 smještenih u hotelima. Oni čiji su stanovi ili kuće još nesigurni uselili su se u privremene udobne montažne kuće dok se njihove ne obnove. Definitivno su ostale napuštene srušene farmerske kuće u polji-ma jer ih je teško ili neisplativo obnavljati, a kad prolazite regijom pokraj obrađenih oranica ruševine tih kuća prizivaju u sjeća-nje poratnu Hrvatsku ili Bosnu. Činjenica da od 1945. stanovništvo Emilije Romanje bira u regionalne i lokalne vlasti pretežno stranke lijevoga centra čini se da je bitna za razvijeno civilno društvo, građansku soli-darnost i dobrovoljni angažman. Nepro-fitno zalaganje bilo je ključno u pružanju pomoći kad je 145.000 ljudi lani ostalo na otvorenom bez krova nad glavom nekoliko mjeseci uzastopnih potresa. Zbog ekonom-ske krize država danas ukida javne fondo-ve s posljedicom obustave rada socijalnih servisa, tako da se regije sučeljavaju sa sve težim problemima. Na primjer, pomoć za popravke i obnovu nakon potresa dosad je stigla samo od Europske Unije, ali ne i talijanske države. Oslanjajući se na vlastite izvore prihoda, regionalne vlasti ovdje po-sebno promoviraju turizam uz već ionako tradicionalno razvijenu privrednu razno-likost. Osim bogata nasljeđa umjetničkih znamenitosti, razvijenoga obalnog turiz-ma, apeninskih skijališta, mnogobrojnih toplica, gastronomija i kulinarstvo izričito su cijenjeni i njegovani, tu je domovina parmezana, parmskoga pršuta i drugih svjetski poznatih delikatesa, a u mnogim smo restoranima nalazili na meniju jela prema židovskim receptima. Očigledno su zabilježili svoju vjekovnu prisutnost i u lo-kalnom kulinarstvu. Regija se Emilije Ro-manje prostire od Ligurijskih Apenina na zapadu do Jadranskog mora na istoku, nje-zini su stari gradovi poznati, svaki se nečim posebnim diči. Tko nije čuo za automobile

Ferrari, Maserati, Lamborgini ili Ducati, proizvode te regije. Tu su gradovi Piacenza, Par-ma, Modena, Reggio Emilia, Bologna, Ferrara, Rimini, Ce-sena, Forlì, Faenza, Ravenna i drugi. Uza sve postojeće atrakcije regionalne vlasti promoviraju i naglašavaju povijest židovskih zajednica kao integralni i dragocjeni dio vlastite povijesti. Danas, kad se pripadnici mnogih europskih židovskih zajedni-ca mogu gotovo izbrojiti na prste, a u mnogim mjestima ih više i nema, u svakom lo-kalnom turističkom boljem vodiču naći ćete da se posto-janje židovskih zajednica u Emiliji Romanji bilježi od 13. stoljeća.Za razliku od rimskih Židova, koji svoje postojanje u vječ-nom gradu datiraju još prije dijaspore, u ovaj dio srednje Italije pristizali su Židovi po-stupno, poneki kao izbjegli-ce sa sjevera Europe nakon pogroma, drugi prognani od španjolske inkvizicije s juga Italije ili Rima kad god bi se pooštrili an-tisemitski postupci Svete Stolice. U vrijeme epidemija kuge u srednjem vijeku mnogi su doseljavali ovamo, posebno jer su ih u njemačkim gradovima proglašavali uzro-kom zaraze, a od kraja 15. stoljeća Sefardi ili Marani, nakon progona iz Španjolske i Portugala ovdje nalaze utočište. Statistički podaci regije navode da se u 26 mjesta po-krajine nalaze tragovi nakadašnjih židov-skih obitavališta, da postoje tragovi 11 geta, 20 groblja i 36 starih sinagoga, od kojih su još četiri danas u uporabi, uključivši jednu obnovljenu 1950. u Bologni. Sačuvano je mnogo sinagogalnog pokućstva i liturgij-skih predmeta, a važne zbirke židovskih knjiga nalaze se u bibliotekama cijele regije.Samo u Palatinskoj biblioteci u Parmi na-lazi se 1612 prekrasno iluminiranih hebrej-skih manuskripata iz zbirke De Rossi, jedne od najvećih kolekcija hebrejskih rukopisa i inkunabula u svijetu. Veći dio kolekcije do-nirala je Parmi u 19. stoljeću Napoleonova žena Marie Louise, otkupivši je od kolek-cionara De Rossija, koji ih je kupovao od crkvenih vlasti. Ranijih su stoljeća Inkvi-zicija i crkvene vlasti konfiscirale mnogo hebrejskih tekstova i inkunabula da bi ih prodavali kad su manuskripti počeli gubi-ti vrijednost kasnijih stoljeća zbog raspro-stranjenosti knjiga.Godine 1970. stručnjaci su otkrili na tisuće fragmentiranih manuskripata na komadi-ćima pergamenta, recikliranih kao materi-jal za uvezivanje knjiga u 16. i 17. stoljeću. Osam tisuća takvih fragmenata nađeno je po europskim zemljama, a samo u Emili-ji Romanji nađeno ih je dosad 4800 jer su ovamo u 14. i 15. stoljeću izbjeglice pri-stizali zajedno sa svojim manuskriptima. Jedna je od najvećih zbirki iz Nantole, kraj Modene, u kojoj se mogu naći halaški tek-stovi, ulomci iz Mišne, Talmuda, kabale i prirodnih znanosti. U Modeni je velika bi-blioteka vojvoda od Este s više od 60 dra-gocjenih hebrejskih manuskripata. Arhiv u Modeni prava je riznica, posebno Archivo Storico Comunale sa 126 knjiga koje sadrže 273 fragmenta. Nedavno je otkriveno 350 stranica Babilonskog Talmuda i fragmenti Rašijevih Talmudskih i biblijskih komen-tara. Dok ovo pišem, svijetom je prokolala vijest (28. svibnja 2013) o Sefer Tori iz Sve-učilišne biblioteke u Bologni čiju su starost stručnjaci sveučilišta s pomoću najnovijih metoda procijenili na 900 godina. Dosad je najstarija Tora čuvana u biblioteci Bodlean muzeja u Oxfordu s potpisom filozofa i ra-

bina Maimonidesa (Rambama), koju je on vlastoručno prilagodio svom tumačenju.Židovska povijest u Bologni danas je ta-korekuć turistička atrakcija. Ona vas vabi u šetnju povijesnim središtem grada ispod tradicionalnih bolonjskih svodova, kažu nam da pokrivaju pločnike u ukupnoj du-žini od 35 km.Geto se nalazio ispod dva bolonjska tornja, danas simbola grada. Priča bolonjskoga geta bolna je i kratkotrajna. Lijepi stari, no istovremeno i moderni grad u podnožju istočne strane Apeninskog masiva, na samu rubu Padske nizine, bio je važan trgovač-ki centar i u prošlosti povezan kanalima s ostalim trgovačkim središtima i jadran-skim lukama. Židovi su ovdje živjeli kao trgovci, zanatlije i novčari još od ranoga srednjeg vijeka i prosperirali pod vladavi-nom obitelji Pepoli. Tu je smješteno ugled-no i najstarije svjetsko sveučilište osnovano 1088. s medicinskim fakultetom na kojem su do 1555. predavali mnogi židovski liječ-nici. Tradicionalno vični medicini, kadri čitati arapske i hebrejske tekstove, znali su o liječenju daleko više nego što je tada zna-la srednjovjekovna Europa. Godine 1504. Bologna je pripojena Papinskoj Državi kad vladajuća porodica ostaje bez nasljednika. U vrijeme kad je u Bologni po zapovijedi crkve omeđen geto podizanjem kamenih zidova na kraju nekoliko ulica, u gradu je bilo jedanaest sinagoga. Gledajući danas progone Židova u 16. stoljeću, teško je za-misliti da je još 1416. ovdje održan sastanak svih rabina Italije. Prolazeći uskim uličica-ma geta, možemo samo zamišljati njihov život, skučen u tijesnim, mračnim, pretrpa-nim i često vlažnim nastambama, s visokim zidovima oko njih da bi ih se izoliralo od ostalih stanovnika. Bili su podvrgnuti poli-cijskom satu, a u geto se ulazilo na tri ula-za koja su noću zaključavana izvana. Uza sve to bili su podvrgnuti nametima i sva-kojakim egzistencijalnim restrikcijama uz obvezno prisustvovanje katoličkoj misi na dan Šabata. Trideset godina poslije 800 Ži-dova protjerano je iz Bologne, no neki su se uskoro vratili. Mnogi od tih protjeranih na-laze utočište u gradovima pod vladavinom vojvoda Este u Modeni i Centu. Godine 1593. svi su Židovi definitivno protjerani iz Bologne. Opet su našli sklonište u Modeni u kojoj su vladali tolerantni vojvode Este. Sljedećih stotinjak godina Židovi prosperi-raju u Modeni, u to vrijeme izgrađeno je 9 sinagoga, između 1638-1721. grad postaje sjedište kabale.

Još smo bili u Londonu kad nas je bolonj-ski rabin pozvao na večeru. No kad smo stigli u društvene prostorije Bolonjske op-ćine iznad sinagoge, rabina nije bilo. Ne zamjeramo jer smo svjesni da je ili morao na židovski skup Maritima u Milano, koji se održavao radi druženja i razgovora, ili na otvaranje festivala u Ferraru. Umjesto rabina društvo nam pravi mlada izraelska studentica, koja ujedno poslužuje večeru. Priča nam da bolonjska zajednica ima sto-tinjak članova, ali da već dugo imaju poja-čanje izraelskih studenata koji studiraju na Bolonjskom sveučilištu. Trenutno ih ovdje studira oko 200, jer je prijem na fakultete lakši nego u Izraelu. Njihov se studentski bolonjski život, već i jezika radi, odvija u vlastitom krugu.

Na putu u FerraruDrugo jutro krećemo iz Bologne u Ferra-ru. Vozimo se Padskom nizinom cestom koja nas prvo vodi u obližnje gradiće Car-pi i Cento. Gledam tipični nizinski krajo-lik uz veliku rijeku, oranice još nezasijane ove posebno kišne godine, rižina polja pod vodom, na međama kao na straži kolone tek ozelenjelih jablanova, ponegdje neka srušena farma. Stalno se prisjećam kako je vjekovima židovska sudbina u Italiji ovisila o toleranciji vladajućih struktura pojedinih gradova-država, koje su se često razlikovale u svom odnosu prema njima. Svjetovni su prinčevi, ili republike kao Venecija i Geno-va, iz vlastitih interesa bili tolerantniji od crkvenih vlasti. Na teritorijima Papinske Države bilo je najgore, inkvizicijske tortu-re, konfiskacije imovine, lomača knjiga pa i ljudi optuženih za herezu (primjer An-cona) i svih vrsta raznih i učestalih proga-njanja. Strašna propaganda fede izricana protiv njih u misama, poniženja svih vrsta i uvjeti života gotovo nemogući. Čim bi to uspjeli, mnogi od njih odlazili bi u druge sredine, pod okrilje ovog ili onog vlastelina. Kao svijetli primjer može poslu-žiti gradić Pitigliano, u južnoj Toskani, na samoj granici s Papinskom Državom, čiji su ih gospodari grofovi Orsini rado prihvaćali i gdje su mnogi našli sklonište i uvjete za slobodniju i dostojniju egzistenciju. (N.B. U Ha kolu br. 127 preveden je članak o Piti-glianu iz New York Timesa.) Saznajem sada da su između 14. i 18. stoljeća živjeli na miru i prosperirali i u Carpiju i obližnjem Centu za vrijeme vladavine obitelji Pio ili pod upravom vojvoda Este. No utjecaj moćne Katoličke crkve prisiljavao je svje-tovne vladare provoditi segregacijske mje-re, ponekad protiv njihove volje, tako da je i u Carpiju godine 1719. pod pritiskom Crkve, omeđen geto u središnjoj ulici u ko-joj su do tada ionako živjeli Židovi. Sto pe-deset godina kasnije, oslobođeni restrikcija stanovanja, zaposlenja i stjecanja prava po-sjedovanja nekretnina i slobodni napustiti geto, mnogi se od njih uspješno zapošlja-vaju u državnoj administraciji, obrazovanju i drugim raznim zanimanjima, posebno se ističući u medicini i prirodnim naukama jer su u početku, za razliku od većine stanov-ništva Italije, svi Židovi muškarci opisme-njeni i školovani. Posebno su se ekonomski podigli u srednjoj i sjevernoj Italiji i postali važan ekonomski faktor zemlje. No izašavši iz geta mnogi su se s vremenom asimilirali. Štoviše, danas nas sigurno čudi činjenica da ih se dvadesetih i tridesetih godina prošlo-ga stoljeća dosta upisalo u Mussolinijevu fašističku stranku. Kad je 1938. Mussolini uveo rasističke zakone i obespravio Židove, mnogi su se vratili Židovstvu. U svojoj pr-voj knjizi Je li to čovjek Primo Levi piše da je Židov postao tek proglašenjem rasističkih zakona 1938.Dan je 25. travnja, državni je praznik kad Italija slavi dan oslobođenja od fašizma i nacističke okupacije. Zaustavljamo se u blizini Carpija, na mjestu gdje je između

Iz geta (Ferrara)

NOVIOMANUT 118

8

1940-44. bio koncentraciono-tranzitni lo-gor Fossoli, danas spomen-park, nazvan Bivši koncentracioni logor Fossoli. Uz Mu-zej Spomenik deportiranima u palači Pio u Carpiju i ovaj bivši konclogor Fossoli vodi ista Fundacija Fossoli. Dočekuje nas Dani-ela Garutti iz fundacije i pozdravlja s pri-mjedbom: „Imate sreću da ste stigli ujutro jer će poslijepodne ovdje biti velika gužva.» Nalik parku, na rubu polja koja se žute od uljane repice u cvatu, nekadašnji je logor danas popularno izletište za lokalno sta-novništvo, posebno na današnji praznički dan, kad mnogi dolaze ovamo odati počast deportiranima i provesti poslijepodne u druženju u prirodi. Od 1940. ovdje je bio logor za 5000 save-zničkih ratnih zarobljenika, ali od rujna 1943, pod njemačkom kontrolom, Fossoli postaje tranzitni centar za deportacije svih Židova iz talijanske fašističke republike. Danas na to vrijeme podsjećaju samo ru-ševni paviljoni obrasli u zelenilo i priče ovdje okupljenih antifašističkih aktivista. Danijela nam priča da su Mussolini i Hi-tler zajedno odlučili koristiti ovaj logor za Židove. Vlasti su tada izdale manifest da se sve Židove u Italiji mora smatrati ne-prijateljima i obavezno ih poslati u sabirni logor. „Odgovornost je talijanska koliko i njemačka”, kaže Danijela, „jer talijanska je adminsitracija pomagala Nijemcima u potrazi za Židovima i ubrzavala njihovo slanje u Fossoli, gdje su čekali deportaciju za Auschwitz i druge logore smrti.“ Glavni komndant logora bio je Karl Tito, baziran u Veroni. Izdavao je naređenja 12 SS iz Ukra-jine kao i oficirima kvislinške Republike Italije. Poslije su bila dva logora, jedan su vodili Talijani, a drugi Nijemci. Talijan-ska sekcija odmah je nakon rata sravnjena sa zemljom, a dokumentacija je nestala. Ukupno je odavde za logore smrti prošlo 2800 Židova i 3000 političkih zatvorenika. Među njima bio je Primo Levi, uhvaćen kao partizan zajedno s drugovima. U svo-joj knjizi Je li to čovjek Levi opisuje logor i život interniranih, ostavljajući točan broj deportiranih Židova za vrijeme nekoliko mjeseci njegova boravka u Fossoliju. Među zatvorenicima bio je Odoardo de Focheri-ni, kojega je 1969. Yad Vashem priznao za Pravednika, a u lipnju 2013. Papa će ga pro-glasiti blaženim. Bio je novinar katoličkog lista L’Avennire d’ltalie u Bologni i direktor Katoličke akcije. U to kritično vrijeme or-ganizirao je grupu koja je židovske obitelji opskrbljivala novcem i potrebnim doku-mentima i omogućavala im pratnju do švi-carske granice.Uhapšen je u bolnici kad je došaao u posjet židovskom bolesniku. Interniran u Fosso-liju, sakrio je u logoru jednog političkog zatvorenika da izbjegne pogubljenje. Obo-jica su transportirani u Auschwitz zadnjim transportom u srpnju 1944. Kad se Gotska linija primaknula toj zoni, Nijemci su logor prebacili u Bolzano.Iz Fossolija odlazimo na ručak u Carpi. U restoranu dočekuju nas posebno Ijuba-zno. Pripremili su nam ručak od židovskih specijaliteta na osnovi starih recepata. Do-bivamo novoga vodiča, to je sada Tiziana Galuppi, autorica knjige o Židovima u Car-piju i stručnjakinja za židovsku povijest regije, kaže da sama nije Židovka. Tokom cijelog putovanja vodiči iz regionalnog ure-da za turizam Emilije Romanje zadivljuju nas svojom stručnosti. Kao nekad, na re-gionalnoj su razini dobro shvaćali važnost Židova za razvoj ekonomije kao novčara, raznih umijeća i trgovačke povezanosti, a danas je važna njihova povijest. Nekad su Carpi i Cento i bili središta industrije ko-noplje. Priča nam Tiziana da je Put kono-plje (Strada di canapa) bio važan baš kao i Put svile. Distribucijom i trgovinom ko-nopljom tradicionalno su se bavili židovski trgovci iz spomenuta dva gradića, u kojima

su našli utočište kad ih je koncem 16. stoljeća iz Bologne definitivno pro-tjerala Katolička crkva. Kako je u Bologni crkva konfiscirala i njihovo groblje, protjerani su mo-rali iskopati svoje mrtve i ponijeti ih sa sobom da bi ih pokopali na židov-skom groblju u Centu. Danas je groblje u Centu posebno čuvano kao kul-turni spomenik. U gradu više nema Židova, pa sto-ga ni židovske zajednice, samo sjećanje na njih. Turistički vodiči danas ih s ponosom spominju kao lokalnu značajnost uz manirističkog slikara Guercina iz 17. stoljeća. U Centu je obnovljen dio geta u kojem su bili prisiljeni stanovati, no danas je tu dragocijena stambena lokacija. U ovako maloj sredini nije teško zamisliti klaustrofobičnost i stambenu pretrpanost, stalnu nesigurnost, okolnosti u kakvima su bili prisiljeni živjeti. U nekadašnjem sredi-štu geta danas je lijepi trg sa zelenilom i jed-nom stranom otvorenom prema nebu, no-voobnovljenim kućama na kojima se ističu rijetko lijepi balkoni iz 18. stoljeća, svaki od samo jedne kamene ploče, građeni po se-fardskoj tradiciji donesenoj iz Španjolske.

U FerrariU predvečerje stižemo u lijepu renesansnu Ferraru, proslavljeni grad vojvoda d’Este, Lucrezie Borgia, Tassa i Ariosta, boga-te židovske povijesti, metafizičkih slikara Carra, Savinija i Giorgia de Chirica, film-skog redatelja Antonionija o čijem se radu i životu upravo održava izložba u Dijaman-tnoj palači d’Este, kao i svjetski poznate palače Este Sciffanoia za koju ubrzo sazna-jemo da je djelomice oštećena u lanjskom potresu. Smješteni smo u samom centru, u udobnom hotelu Ferrara, preko puta sli-kovitog renesansnog dvorca obitelji d’Este okruženog obrambenim jezerom po kojem plivaju veliki šarani, očito gradske masko-te. Židovski sajam knjige započeo je dan u klaustru bivšeg samostana Sv. Pavla i cijeli grad je u njegovom označju kao i velikog talijanskog književnika Giorgia Bassanija, još jednog slavnog sina Ferrare koji je pi-sanjem proslavio svoj grad u 20. stoljeću. No prije posjeta sajmu prvo nas pozivaju na večeru u restoran u nekadašnjem getu gdje su pripremili menu prema starim fe-rareškim židovskim maštovitim receptima, na bazi povrća i ribe. Kao svugdje u Italiji, tako i u ovoj regiji, biti kultiviran, poznava-

ti povijest ili umjetnosti cijeni se, ako ne i manje, kao umijeće uživanja u maštovitoj i sofisticiranoj lokalnoj kuhinji.Židovska priča u Ferrari postoji od ranog razdoblja srednjovjekovne komune. Počet-kom 15. stoljeća njihova zajednica doživ-ljava porast u vrijeme kad, kao i drugdje u Italiji, od poljoprivrednih i sitno trgovačkih zanimanja prelaze u trgovinu i bankarstvo. Postaju nužni kao kreditori, posebno vla-darima radi financiranja njihovih politič-kih, vojnih i reprezentativnih djelatnosti. Od početka uspona na vlast u Ferrari od 14. stoljeća, porodica d’Este slijedi zaštitničku politiku prema židovskoj zajednici tako da mnogi dolaze u Ferraru, posebno iz Nje-mačke, kasnije s Iberijskog poluotoka. Po-znato je kako je 1492. vojvoda Ercole i sam otišao u Genovu pozvati Židove izgnane iz Španjolske u Ferraru. Zajednica se tada širi i nastanjuje u srednjim ulicama grada, u blizini dvorca d’Este. Nekada centralna ulica geta danas je to živa trgovačka Via Mazzini, u kojoj se na jednom broju u istoj kući nalaze tri sinagoge iz 16. stoljeća. Kao renesansni vladar, vojvoda je cijenio kul-turu i obrazovanost Židova, koji su svojim znanjem pridonosili prosperitetu njegove države. U to je vrijeme Ferrara jedna od rijetkih oaza u kršćanskom svijetu, gdje su Židovi cijenjeni tako da se ovdje nekoliko godina okupljao cvijet židovskih intelek-tualaca pod zaštitom vladara. No kraj kuće d’Este znači ujedno i kraj prosperiteta ov-dašnje židovske zajednice. Preostali članovi porodice d’Este prelaze u Modenu, a dosta estenskih Židova odlazi za njima. Jer kad su d’Este ostali bez nasljednika 1598. Crkva preuzima vlast i uvodi zakone već na snazi u Papinskoj Državi, kao što je obavezno no-šenje židovske oznake (šestokraku zvijezdu ili komad žute tkanine na prsima), a 1642. uvode geto prisilivši zajednicu u uske okvi-re od nekoliko ulica. Vrata geta srušena su tek 1848, a geto ukinut kad je Ferrara pri-pojena Italiji nakon ujedinjenja.Ekonomska kriza i kaos poraća Prvoga svjetskog rata plodno je tlo za razvoj fa-šizma. Kao i drugdje i u Ferrari su veliki zemljoposjednici i općenito konzervativni krugovi podupirali fašizam od straha bolj-ševičke revolucije. Kad su proglašeni rasni zakoni 1938, ovdje su pali na plodno tlo jer je Mussolini tu imao mnoge pristalice, štoviše čak je među Židovima bilo dekla-riranih fašista. U građanskom ratu između 1943-45. pružajući otpor fašizmu poginulo je 360 Židova iz Ferrare. Uz takav gubitak uz deportirane iz Ferrare njih 80 od rujna 1943. do travnja 1945, židovska zajednica u Ferrari gotovo se ugasila. Danas njihova zajednica broji sedamdeset članova. Sliku ratnoga vremena u Ferrari ovjekovječio je Giorgio Bassani u svom romanu Vrt Finzi Continijevih prema kojem je Vittorio De Sica 1962. snimio istoimeni film.

Obilazak židovske Ferrare započinje na starom židovskom groblju. Ulaz u groblje čuva kapija iz 19. stoljeća od kovanog že-ljeza, odmah prepoznatljiva iz spomenutog filma kao ulaz u Finzi Continijev vrt. Gro-blje nalikuje prekrasnu parku. Ovdje je G. Bassani nalazio nadahnuće za svoju priču o izmišljenoj obitelji Finzi Contini koju je sastavio iz stvarnih elemenata židovske Ferrare, pa se čak i imena Finzi Contini mogu naći na pločama groblja. Na kraju groblja, nedaleko gradskoga zida, nalazi se vrlo posjećivan njegov grob, sudeći po broju kamenčića. Poslijepodne pružila se mogućnost obići cijeli grad tragom Bassa-nijevih priča. Ta šetnja privlači veliki broj ljubitelja Bassanijevih knjiga, sljedećih dana često ih susrećemo. Zbog svoje bogate arhitekture i renesansne povijesti i umjetnosti Ferrara je danas pod zaštitom UNESCO-a, a zbog svoje bogate židovske povijesti izabrana je za domaćina velikog državnog projekta, još u izgradnji. Riječ je o Nacionalnom muzeju talijanskog židovstva i Šoe.Ideja muzeja nastala je kao potreba memori-ranja barbarske tragedije europskih Židova kojoj je Ferrara bila konkretni svjedok jed-nako kao i sudionik dvaju tisućljeća židov-skog kontinuiteta u Europi. Godine 2003. izglasan je zakon o izgradnji Nacionalnog muzeja Šoe u Rimu, ali je do promjene od-luke u vezi s mjestom i svrhom muzeja došlo 2006. Te se projekt od tada zove Muzej tali-janskog Židovstva i Šoe, akronimom MEIS. MEIS je službeno dobio zadaću da širi zna-nje o talijanskoj židovskoj kulturi i povijesti putem izložbi, konferencija, sastanka, doga-đaja, stalnih i povremenih izložbi, filmskih projekcija i performanse sa temama o miru i bratstvu među narodima kao i susretu s ra-znim kulturama i religijama. Godine 2007. izabran je upravni odbor u koji su ušli od strane države predstavnici Ministarstva za kulturno nasljeđe, gradskog vijeća Ferra-re, Suvremenog židovskog dokumentarnog centra (CDEC) i Saveza talijanskih židov-skih zajednica (UCIE). Za lokaciju je oda-bran napušteni ženski zatvor u Ferrari unu-tar gradskih zidova u ulici Piangipane te su regionalne vlasti Emilije Romanje već dosad restaurirali glavni ulaz u ženski zatvor koji je inače već petnaest godina napušten. Na međunardnom natječaju za ovaj projekt po-bijedila je firma ARCO iz Bologne.Muzej će biti izgrađivan u nekoliko faza. Za izgradnju cijelog projekta određeno je petnaest milijuna eura, a dosad je otvoren preliminarni dio u kojem se upravo održa-va izložba donacije muzeju ferarskoga ko-lekcionara.Od nagrada MEIS za životno djelo dodje-ljena je firentinskom nakladniku Danielu Vogelmannu za izdavaštvo. Poslije sam g. Vogelmanna susrela u Firenci, te ću o njemu pisati sljedeći put, kao i o Enricu Finku, koji je koncertom završio Sajam židovske knjige.Sajam židovske knjige popularan je i uspje-šan događaj. Mnoštvo posjetilaca pristiže iz okolnih gradova, surećemo ljude iz Ve-necije, Rima ili Torina i mnoge iz Firence. Većina posjetitelja s kojima smo razgo-varali nisu Židovi, ali ih zanima njihova kultura. Uz dnevne razgovore s autorima, promocijama, zanimljivim predavanjima, panel-diskusijama i koncertima četverod-nevni sajam ostavlja dojam uzbudljiva do-gađaja u gradu u kojem se zanimljivo živi. Posljednju večer sajma knjige opraštamo se s Ferrarom uz koncert u jednoj od palača d’Este. Izvođači kombiniraju jazz i židov-ski melos na oduševljenje prepune dvora-ne. Glazba ili aranžman djelo je muzičara, pjevača, dramskog glumca i pisca Enrica Finka, ferarskog firentinca o kojem će biti više riječi u priči o Firenci gdje je zadužen za kulturni program Židovske zajednice.

Vesna Domany Hardy, svibanj-lipanj 2013.

Likovi Micol i Giorgio u filmu Vittoria De Sice Vrt Finzi Continijevih po istoimenom romanu Giorgia Bassanija

Bivši koncentracioni logor u Fossoliju

NOVIOMANUT 118

9

“Filmovi o Holokaustu? Ma,dajte!” kaže Jack Garfein, tresući glavom “Strašni su. Uvijek pokazuju užas, nikad ljudski ele-ment.”Ako je itko autoritet po tom pitanju, onda je to Garfein. Rođen 1930. u cionističkoj židovskoj obitelji u Čehoslovačkoj, depor-tiran u Auschwitz kad mu je bilo trinaest gpdiria, a onda je prošao pakao još jedana-est nacističkih logora. Cijela je njegova obi-telj nestala; tijesno je izbjegao pandžama nacističkog doktora Josefa Mengelea lažući o svojim godinama.Ali Garfein zna i za zabavu. Šest tjedana nakon što je otišao iz Bergen Belsena, te-žak samo dvadeset i četiri kile, prešao je s jednim rođakom Atlantski ocean u potrazi za novim životom u Americi. Bio je jedan od prvih među preživjelom djecom koji je učinio taj korak.Iako nije znao engleski, nakon dvije godine već je studirao dramsku umjetnost u pre-stižnoj Novoj školi (New School) na Ma-nhattanu. Školarinu je plaćao Ujedinjeni židovski viši sud, gdje je služio kao dijete za raznošenje reklama. Učitelj mu je bio Lee Strasberg, upravitelj Actors Studija i men-tor holivudskih glumaca.Godine 1953, manje nego desetljeće od njegova izlaska iz logora, već glumi na Broadwayu, debitira kao redatelj s dramom End as a Man (Završi kao čovjek) s Benom Gazzarom u glavnoj ulozi. Godine koje su uslijedile bile su poput kovitlaca; radio je i družio se s holivudskim legendama, koje su uljučivale Eliju Kazana, Marilyn Monroe, Jamesa Deana, producenta Sama Spiegela, a oženio se glumicom Carroll Baker. Producirao je dvije drame Arthura Millera – Imao sam divnu vezu s njime kaže. “Mno-go smo vremena proveli u razgovoru o na-šim rastavama”, a režirao je još dva filma: Čudni (The Strange One) i 1961. Nešto divlje (Something Wild).Uz te činjenice, i to kako začini razgovor koji se odnosi na Marilyn Monroe, Billyja Wildera i Samuela Becketta - “on mi je bio

Jennifer Lipman:

Redatelj koji tvrdi da su filmovi o Holokaustu “strašni”

Interview s Jackom Garfeinom

vrlo bliski prijatelj, ni njemu se nije sviđao ni jedan film o Holokaustu”, kaže - čini se čudnim da Garfein nije poznatiji.Ali kako se sukobio sa Spiegelom u svezi s time koliko će vremena dati obojenim glumcima u Čudnome - studio je to htio ograničiti kako bi omogućio prikazivanje u južnim državama Amerike – Garfein je iz-gubio ugovor s ovim studijem. Nešto divlje bio je nešto novo, uključivši prizor silova-nja i golotinje, a snimljen je s veoma malim budžetom i uz malu potporu producenata.Kako je stekao glas da je težak i arogantan, vrata filmske industrije bila su za njega za-tvorena, pa se okrenuo podučavanju i radio u Budimpešti, Londonu i Los Angelesu. Bio je jedan od ključnih igrača u stvaranju Ac-tors Studija West sa Zapadne obale, koji je popularizirao metodu Stanislavskog.“To je bilo izvanredno mjesto. Kazan, koji ga je osnovao, razumio je da glumci tre-baju mjesto gdje ne moraju impresionirati ili biti prihvaćeni zbog vanjskih elemena-ta kao što je njihov izgled, gdje su mogli eksperimentirati i gdje su mladi glumci mogli raditi s najiskusnijima.” Garfein je osnovao kazališta u New Yorku i nešto ka-snije Le Studio Jack Garfein u Parizu, gdje režira i predaje. Godine 2010. napisao je knjigu o glumi.Godine 1987. snimio je autobiografski film Povratak (The Journey Back) u kojem je po-sjetio dom svojeg djetinjstva i vratio se u Auschwitz. To nije bio lagani izlet, kaže. “ Otac mi je u Auschwitzu rekao “Ma što ti radili, nemoj plakati. Ne mogu ti reći kako preživjeti u sabirnom logoru, ali mogu ti reći kako ga ne preživjeti.”Garfeinova filozofija, kaže on, može se su-mirati njegovim osjećajem za Guslača na krovu: “Zbog tog prokletog mjuzikla, Žido-vi su počeli govoriti ‘Le chaim’ (Živio) i ple-

Jack Garfein tvrdi da njegov film Nešto divlje o žrtvi silovanja, otkriva kako se osjeća preživjeli. Idući njegov projekt je film o njegovoj majci. On želi da Rachel Weisz bude star

sati i pjevati. Kad ja kažem ‘Le chaim’ onda to znači ‘Ne bojim se, dušo’. Ustaje, divlje gestikulira. “Život je surov, pa nije ‘Da, Le chaim! To znači ‘Živote, prihvaćam te!”Bilo mu podjednako teško potisnuti emo-cije kad je prošle godine ponovno gledao Nešto divlje na Londonskom filmskom fe-stivalu. Film prikazuje Bakerovu kao osa-mljenu žrtvu silovanja koju spašava, a za-tim zatočuje njezin sadistički spasitelj.“Moderator na snimanju rekao je da misli kako je to najveći ikad napravljen film o Holokaustu, a ja sam o tome mislio sljedeći dan i spoznao - naravno! To je moja priča.”“Kad sam došao u New York, nisam mogao ni sa kim govoriti. Neki su mislili da pretje-rujem, nisu se htjeli s time suočiti. Bio sam normalno dijete, ali u času kad su čuli da sam bio u logoru, ljudi bi se promijenili.”“Kad sam ponovno vidio film, shvatio sam da sam bio totalno sam i s onim što sam iskusio i u odnosima poslije toga. Upravo to prolazi ta djevojka iz filma.”Tek sada, poslije duge terapije, Garfein osjeća da postupno prihvaća utjecaj koji su njegova iskustva imala na njegove odnose, uključujući dva propala braka. “Izazov je ostvariti nešto stvarno, ne tek biti uspješan ili zaraditi mnogo novca, nego odista shva-titi značenje svega toga”, kaže on. “Vratio sam se iz Londona sav potresen, ali onda sam morao predavati. Da nisam imao nika-kva posla, bilo bi strašno. Umjetnost mi je pomogla da preživim.”Poslije svega, ima li onda umjetnost svoje mjesto u pričanju priče o Holokaustu?“Uvijek pokazuju patnju, ali nikad kako je podnositi”, kaže Garfein. “Uvijek pokazuju vlak i ljude koji vrište. Kad smo išli u logo-re, moja je mama češljala kosu mojoj sestri, poravnavala joj vestu, jer smo stali u jed-nom mjestu i htjela je da dobro izgledamo.

Kad ljudima pričate priču o Auschwitzu, to je njima nešto daleko, oni suosjećaju, ali ne znaju kakvo je bilo pravo iskustvo.” Ali kad je ponovno gledao film Nešto divlje, shvatio je, “ono što nisam pedeset godina znao: da gledajući neke filmove, ljudi mogu shvatiti što vam ova vrsta iskustva učini”.Usprkos tomu što je imao niz projekata pred sobom – kazališnu adaptaciju Kafke u Parizu, razrede kojima je predavao - ne bi odbio Hollywood da ga je pozvao. “Napisao sam scenarij o svom životu i o svojoj majci tijekom rata. Ona je bila izvanredna, odista iznanredna”, kaže.“Netko kao Rachel Weisz sjajno bi je igrao. Dobila bi sve moguće nagrade, jer to je izvanredna uloga”.

Iz londonskog tjednika The Jewish Chronicle prevela Mira Altarac Hadji Ristić

Volker Weiss

Židov je kriv za sveUdžbenik za Hitlera: 1912. pojavio se u Leipzigu antisemitski bestseler Da sam car

Heinrich Class bio je pravnik i pučki pisac (1868 – 1953)

“Ozdravljenje našeg narodnog života, i to na svim njegovim područjima kulturno, moralno, politički, gospodarstveno, mo-guće je jedino ako židovski utjecaj bude ili posve isključen ili sveden na mjeru podno-šljivog.“Autor očigledno nije imao nikakvih dvoj-bi, tko bi morao biti odgovoran za jad sa-dašnjosti, njezinu «moralnu izopačenost, nerazborito iscrpljivanje rasne snage i na-rodnog zdravlja«.No iako se čini da smo u Židovima pronaš-li krivce za povarošenje i proletarizaciju, pogubni utjecaj masovnih medija, zlokob-no djelovanje robnih kuća i banaka, spas nije jednostavan. Liberalne su reforme omogućile neprijatelju da se ušulja u redo-ve Nijemaca. Njegova identifikacija treba biti «nemilosrdno» provedena «time što se doduše vjeroispovijed sagledava kao neka vrsta iskonskog znaka prepoznavanja, ali i rasna je pripadnost pred očima, a i s otpad-nicima od židovske vjere postupa se kao sa Židovima, pa se progone čak i potomci koji potječu iz mješovitih brakova.Te paranoidne maštarije o rastakanju Nje-mačkoga Reicha s pomoću židovske krvi

ne potječu iz nekog nacionalsocijalističkog izvorišta, nego bestselera, iz godine 1912. Da sam car. Političke istine i potrebe, knjiga

s tezom od 235 stranica autora koji se na-ziva David Frymann, a pojavila se u časnoj Dietrichovskoj izdavačkoj kući i knjižari u Leipzigu. Do početka Prvoga svjetskog rata doživjela je pet izdanja (1914. dosegnula je 25.000), dalja slijede.Iza pseudonima krije se odvjetnik iz Ma-inza Heinrich Class. Rođen 1868. u Alzeyu kod Wormsa, odrastao je u liberalnoj prav-ničkoj obitelji. Nakon studija, ponajprije u Berlinu, i državnog ispita u Mainzu ubr-zo je pristupio narodnjačkim krugovima. Godine 1897. upisao se u Altdeutscher Verband (ADV - općenarodnu njemačku udrugu), čije će predsjedništvo preuzeti jedanaest godina poslije i što će ga iz Ber-lina voditi do 1939. Nakon 1945. živi u Jeni posve neometano od vlasti Njemačke Demokratske Republi-ke, gdje i umire 1953. Class je mislio za sve Nijemce u doba Carstva i Weimarske repu-blike stvoriti antisemitski borbeni savez - i sam postati nekim «Hitlerovim učiteljem», kao što je to formulirao potsdamski povje-sničar Johannes Leicht, kojemu je Klub ne-davno posvetio biografiju.

Pritom je općenjemačka udruga ipak tek jedna od mnogih nacionalističkih orga-nizacija, koje u Reichu igraju sve važniju ulogu (i u čije se članstvo dakako ubrajaju i židovski Nijemci). Postoje ratnička, bro-darska i kolonijalna udruženja. Pri radika-lizaciji starokonzervativaca u modernu po-pulističku desnicu ona predstavljaju bitne postaje. Njihovi agresivni zahtjevi - ponaj-prije za njemačkom odmazdom - u prvom redu odlučuju politička zbivanja.Za šlezviškog povjesničara Rainera Her-zoga, autora jedne povijesti Općenarodne njemačke udruge (ADV), savez u Berli-nu 1891. osnovana Sammlungsbewegunga (pokreta prikupljanja) za sve, koji su bili nezadovoljni “mlakom” vladinom politi-kom. Već nakon kraćeg vremena brojao je 21.000 članova i raspolagao utjecajnim ča-sopisom Općenjemačkim listovima.Organizacije poput ADV reagiraju doduše direktnim glasanjem s nadleštvima, koja priželjkuju popratnu glazbu za veoma ubr-zano naoružavanje. Ali raspirene strasti ne daju se uvijek kontrolirati. Često su eskali-rale kampanje «Nacionalnog opozicijskog pravilnika - do tada u vanjskopolitičke kri-

NOVIOMANUT 118

10

Dvjesto stranica mržnje: Classova je knjiga do 1914. postigla 25 izdanja

Židovstvo grabi svijet. Bečka karikatura iz 1890-tih

ze. Tako dovodi prosvjed nacionalističkih snaga protiv «ustuknuća» u drugoj maro-kanskoj krizi diplomaciju pod snažan pri-tisak. Njemačke novine vode u zajedničkoj igri sa svojim britanskim protivnicima pra-ve ratove tiska. U Classovu Kaiserbuchu (Carskoj knjizi) ne radi se više međutim samo o diplomatskim mjerama. Ovdje državna vrhuška sama ulazi u raspon kritike, jer “dan-danas čitav je narod nezadovoljan načinom kojim se njime vlada”. Class je već 1903. prigodom Dana udruge u Plauenu obračunavao s “opreznom” vanjskom politikom. On nije samo borac za teritorijalnu ekspanziju, on zahtijeva i “pučke područne čistke” u osvo-jenim područjima, a prije svega na istoku, “zemlji slobodnoj od ljudi”. Mnogo toga ide predaleko čak i u osjetljivim pitanjima gos-podarstva - uzalud pokušava rurski barun Hugo Sattner djelovati na Classa i udrugu da budu umjereniji.Cless poznaje moć javnog mišljenja. Ne samo Kaiserbuch odaje moderni političar-ski stil. Postoje zbirke potpisa i zakonske inicijative ADV-a uz potporu političara iz konzervativnog i nacionalno-liberalnog tabora. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata bio je Class suvlasnik visokotiražnog lista Deutsche Zeitung i izdavao je zajedno s u Bayreuthu živućim britanskim antisemi-tom Houstonom Stewartom Chamberla-inom časopis Duetschlands Erneuerung (Obnova Njemačke).ADV doduše ne može mobilizirati mase, no on je, kako se danas kaže, “dobro umre-žen”. Članstvo uglednika i strateških save-znika (nešto poput Saveza poljoprivredni-ka ili Njemačkog obrambenog saveza) čine za njega nepremostivu agitaciju.Generalno, kako naglašava povjesničar Peter Walken-horst, koji radi za zakladu Bertelsmann, radikalni je nacionalizam sakupljao radije dobitnike vilhelminske modernizacije u svojim redovima. Pod pročelništvom kluba postaje udruga užitnicom redovitih obraćanja rajnsko-ve-stfalske industrije. Karakteristično je tako-đer što u okružju ADV izranjaju pojedinač-ne pojave, koje će poslije odigrati zlokobnu ulogu.Tako će odmah početkom 1891. mladi Alfred Hugenberg, pomorski propagandist Ernst von Reventlow i kasniji začetnik puča Wolfgang Kapp pregovarati s općenjemač-kim predstavnicima udruge.Pored borbe za postignuće svjetske moći sve se više i više radi o borbi protiv “ži-dovstva”. Ubrzo nakon što je Class 1908. preuzeo pročelništvo ADV pobrinuo se da Židovi i «ljudi sa Židovima u srodstvu» napuste udrugu. Dijagnostika krize u Kai-serbuchu predstavlja se četiri godine poslije u brižljivo satkanoj dramaturgiji. Uvodno poglavlje nabraja «štete, oskudicu i opa-snosti koje prijete Njemačkoj»,završavajući sudbinom «krivaca» - Židova. Slijedi niz djelomice drastičnih «prijedloga reformi» prije no što prekapa po području vanjske politike i posvećuje «pomagačima i protivnicima « nacionalne stvari. Završne potražnje od Wilhelma II. osobno poka-zuje do koje je razine «Narodna oporba» u međuvremenu postala samosvjesna.Prije svega sa svojim «prijedlogom refor-mi» da Židove sveukupno stavi pod pravne propise o strancima, Class ruši ravnoprav-nost koja se u 19. stoljeću postupno provo-dila i 1871. stekla državnu punopravnost. Njegov se antisemitizam povezuje na ka-rakterističan način s iskovanom mržnjom prema demokraciji koja se još većma ra-splamsala nakon izbornih uspjeha Socija-lističke stranke Njemačke (SPD) u siječnju 1912. Iza socijalista, tako glasi Classovo upozorenje, podjednako kao i iza zahtjeva prava glasa za žene, stoji jedino «Židov».

Za ustuk lebdi mu pred očima uvođenje staleške skupštine i peteroklasno izborno pravo, kao i ponovna zabrana SPD-a: «Tko želi raspršiti židovsku vlast, mora raspršiti njezin parlamentarnu zaštitnu gardu.»

Svojim pokušajem da opozove emancipaci-ju, nalazi se Class u dugoj tradiciji. Eman-cipacija je značila jednakopravnost držav-ljana, bez gesta smjernosti: Židovi su kao Židovi uživali ista prava kao i ne-Židovi. Proces emancipacije odražavao je razdo-blje u kojem je apstraktno pravo postalo potrebnom osnovom slobodnih postupa-ka, a politika postade javnom. Uz proma-šeni hitac antisemita taj se proces sam od sebe usmjerio protiv Židova. Optok kapi-tala i robe, apstraktno pravo, izbori i uopće svi dalji poticaji modernizacije kojima je društvo bilo prožeto, mogli su biti jedino izraz židovstva. Ukinemo li emancipaciju, riješili smo se ujedno cjelokupnih poticaja moderne. Za austrobritanskog povjesniča-ra Petera Pulzera pripada stoga obrana od emancipacije među odlučujuće nagonske poticaje 19. stoljeća. «Pred emancipaciju istupio je antijudaizam, pokret s jednim programom.»Prije svega je pristup Židova javnim služ-bama i njihovo sudjelovanje u politici ozlo-jedilo njihove Protivnike. Odmah nakon Francuske revolucije započela je emanci-pacija, dok se istodobno javljaju maštarije o njihovu istrebljenju i izgonu. Upravo i u protestantskim sredinama. Stoga se mogu tragovi Classova antisemitizma prati-ti unatrag sve do razdoblja oko 1800, sve do pamfleta Carla Wilhelma Friedricha Grattenauera i Friedricha Rühsa o fana-tičnim pobornicima nijemstva poput Tur-nvatera Jahna, Ernsta Moritza Arndta ili Hartwiga von Hundta Radowskog, koji je u svome bestseleru Judenspiegel (Židovsko ogledalo) već 1819. predlagao neku vrst Holokausta.Slične su se stvari nastavljale. Godine 1860. ponudio je posjednik Heinrich Nordmann, koji se nazivao H. Naudh, svoj napis Die Juden und der deutsche Staat (Židovi i njemačka država) prototipski primjer raz-doblja emancipacije. Da je židovstvo u svojoj biti neprijateljski nastrojeno prema osnovama kršćanske države, budući da je kršćanski moral neprijateljski, ne mogu Ži-dovi služiti u nadleštvima. Ionako je židovstvo njemačkom narodu «zazorno» i stoga podesno, «njima podvr-gnute službe i državna tijela učiniti neu-glednim. To je u cjelini pravi “ratni nago-vještaj” i “obožavanje zauharne nepravde”. Već se dugo nije radilo o vjeri nego o “rasi”. “Za vjeru je svejedno, u krvi leži svinjari-ja.” Hamburški novinar i političar Wilhelm Marr, koji je potekao s ljevice, no koji je popularizirao pojam antisemitizma, nije

u svom najpoznatijem napisu ostavio ni-kakve dvojbe. Pobjeda židovstva nad ger-manstvom, ne razmatrano s konfesionalnog stajališta.Pred izbore za narodnu skupštinu Pruske 1879. izdao je parolu “Ne birajte Židove!” Iste je godine osnovao Antisemitsku ligu. I Antisemitska peticija udruge njemačkih stu-denata 1880/81. tražila je isključenje Žido-va iz državnih službi.Tako je mržnja prema Židovima na po-četku Carstva ulazila u stranačku politiku. Njemački su konzervativci 1892. formuli-rali primjereno držanje u takozvanom Ti-voli-programu - nazvanom prema svečanoj dvorani berlinske pivovare Tivoli u kojoj se održavao dan stranaka, koji se osim pro-tiv socijaldemokrata snažno obrušio i na Židove. Pored toga djelovao je i poljopri-vredni lobby, a u sve većoj mjeri i nacional-noliberalci kao spremnica antisemitskog pokreta - slučajno ista sredina iz koje iznje-driše udruge poput ADV.Prigodom izbora 1893. postigli su kršćan-sko socijalisti koji su nastupali kao antise-miti i Reformna stranka zajedno 16 mjesta - svoj najbolji rezultat. Godine 1894. fuzi-onirale su se obje struje u Njemačko-soci-jalnu reformističku stranku pod vodstvom Maxa Liebermanna von Sonnenberga. No uspjeh im nije bio dugotrajan. Promatrači onog vremena prikazuju DRSP kao stranku svadljivaca, koji se osim militantnog nepri-jateljstva prema Židovima jedva da mogu objediniti zajedničkim programom. S DR-SP-om bio je povezan i medicinar Gustav Stille, na prijelazu stoljeća izdavao je Anti-semitske godišnjake. Povjesničar iz Osnabrücka, Hans-Jürgen Döscher navodi u svojoj Stilleovoj bio-grafiji jedan stranački zaključak DSRP-a iz 1899. »Zahvaljujući razvoju naših mo-dernih prometnih sredstava trebalo je ži-dovsko pitanje tijekom 20. stoljeća postati svjetsko pitanje i kao takvo s drugim naro-dima zajedno i trajno izlučenjem i (ako to iziskuje nužna obrana) uništenjem židov-skoga naroda pitanje bi bilo riješeno.”Antisemitizam u doba carevine pokazao se gotovo prisilnim: što se agresivnije artiku-lirao nacionalizam, to se homogenije nacija morala odrediti. Francuskoga nasljednog neprijatelja ili “perfidni Albion” moglo se doduše mrziti, ali se egzistencija protivnika u osnovi poštovala. Židovima nije nedo-stajalo samo državno područje, postali su u međuvremenu punopravni članovi druš-tva. Iz svakodnevne sheme nacionalizma prijatelj - neprijatelj oni su ispali. Sociolog Klaus Holz dolazi stoga do zaključka da je semantika nacionalnog antisemitizma do-dijelila Židovima «treći položaj», koja je rješiva jedino eliminacijom. Za taj nalaz govore ne samo tirade mržnje u Classovoj Carskoj knjizi, nego i “maštarije o unište-nju” njegovih prethodnika.Godina 1912, godina Carske knjige, bit će u povijesti njemačkoga antisemitizma ključ-ni nadnevak. Čini se da se u tom trenut-ku nasukala njegova parlamentarna faza. Rezultat je skupštinskih izbora u siječnju porazan: pobjeda socijaldemokrata, dok se broj glasača među antisemitima drastično smanjio. «Židovski izbori», pjeni se Class.S druge strane, usprkos tom porazu, po-bjednička povorka resantimana gotovo da ne može ostati nepredvidivom. «Njihove organizacije bile su slabe, ali raspoloženja koja su prenosila, preživjela su i naposljet-ku odnijela pobjedu.» sažima Peter Pulzer tu neprestanu mijenu. On opisuje kako se mržnja prema Židovima probila u kulturu svakodnevice. «U godinama koje su prethodile Prvom svjetskom ratu bio se rasplamsao antise-mitski stav. Biti univerzalni Nijemac, naci-onalist, imperijalist ili protivnik demokra-cije značilo je biti antisemit.»

Knjiga Da sam car primjerno prikazuje taj postupak. Kao u zbirnoj leći prikazuje knjiga sve slabosti vilhelminskog menta-liteta. Istovremeno ukazuje na ono što će doći. Premda je Class 1918. svojim zahtje-vom Der Kaiser als Führer (Car kao vođa) naposljetku razočaran, djeluje upravo obrnuto. Iz “carskoga razočaranja” izrasta “očekivanje vođe” kao što je to povjesničar Martin Kohlrausch formulirao. Čak je za eventualni poraz carstva i nestanak mo-narhije Class već 1912. formulirao odgova-rajuću viziju: “Ako budemo pobijeđeni (...) - onda će današnji unutarnji razdor narasti do kaosa, što će se moći vratiti jedino moć-nom voljom diktatora, koji će ponovno us-postaviti red.”U povijesti njemačkoga nacionalizma Class je povezni element između 19. i 20. stolje-ća. Još je kao student u Berlinu oduševljen posjećivao predavanja povjesničara He-inricha von Treitschkea, čiji je napis Naši pogledi godine 1879. antisemitizmu pružio nov polet. “ Treitschke je bio za mene maj-stor koji je odredio moj život”, piše Class osvrćući se unazad. Nakon Prvoga svjetskog rata u više je na-vrata susretao Adolfa Hitlera, kojega se Carska knjiga podjednako dojmila kao Nje-mačka povijest, koju je Class objavio 1909. pod pseudonimom Einhart. Posljedice te lektire jasno izbijaju iz Hitlerova programa Mein Kampf.

Classovi napisi i djelatnosti aldojčevaca prethodile su svim temama nacionalsoci-jalističke ideologije. Idealna općenjemačka slika jedne rasnobiološki sazdane narodne zajednice koja je uređena prema unutra u strogoj hijerarhiji, a vanjskopolitički svje-sna djeluje agresivno, nije slučajan zbroj bilo kakvih resantimana. Ona već 1912. tvori nedjeljivu cjelinu i može danas sloviti kao prethodnica naci-onalsocijalističke politike i društvenog po-retka, Classovi prijedlozi za zakon o Žido-vima trebali su naći svoju, usporednicu u nürnberškim zakonima. Godine 1933. bio je nagrađen za svoju pre-dradnju mandatom Reichstaga NSDAP-a (Nacionalsocijalističke stranke). Kada su u noći od 9. studenog 1938. gorjele sinagoge, to je barbarstvo bilo i plod njegove djelat-nosti. Godine 1939. raspustio je udrugu šef po-licije Trećega Reicha, Reinhard Heydrich ADV uz obrazloženje: ciljevi udruge su presađeni. Točno tako. Holokaust može početi.

Iz hamburškog tjednika Die Zeit odabrao i preveo Branko Polić.

NOVIOMANUT 118

11

Pišući na svom blogu o 680 i još više izvedbi Wagnera širom svijeta u povodu dvjesto-godišnjce njegova rođenja novinar CBC-ja zaključuje: „Ako se želite skloniti od oluje, Wagner je još na crnoj listi u Izraelu.»Progonstvo iz Izraela nije šala. lako je Wa-gnerova glazba u Izraelu dostupna putem radija, televizije, CD-ova i interneta, a može se čuti i na seminarima u akademijama i na fakultetima, javne se izvedbe ne dopuštaju. Izraelska filharmonija nema Wagnera na repertoaru, a ni Nova izraelska opera ne namjerava postaviti na pozornicu ijedno Wagnerovo djelo. Dva nedavna slučaja u toj dugoj Wagnerovoj sagi dokazuju da su stra-sti i danas uzavrele jednako kao i 1950.Godine 2012. Izraelski komorni orkestar i njegov dirigent Roberto Paternostro u Berlinu su dobili uglednu nagradu ECHO Klassik za „gradnju mostova i prevladava-nje granica” za izvedbu Siegfriedove idile u Bayreuthu na Wagnerovu opernom festi-valu. Bilo je to prvi put da je neki izraelski orkestar izveo Siegfriedovu idilu, no kon-cert je bio povod za raspravu u Knesetu i za optužbe udruga preživjelih da je to bio čin „moralnog posrtanja“.U lipnju 2012. međunarodno poznat Bare-nboimov štićenik Asher Fisch trebao je di-rigirati orkestralnim izvacima iz Wagnero-vih opera na privatnom koncertu nedavno osnovana Izraelskoga Wagnerovoga druš-tva koji je organizirao predsjednik društva Jonathan Livni. Livni i Fisch, obojica sinovi izbjeglica iz nacističke Njemačke, željeli su razbiti Wa-gnerov tabu, ali su telavivsko sveučilište, a zatim i hotel Hilton, osujetili taj njihov po-kušaj, odbivši im iznajmiti svoj prostor za koncert.Zanimljivo je da su argumenti izneseni u javnoj raspravi oko tih događaja navlas isti kao kao i oni otprije 60 godina, kada je 1952. bio pokušaj prve javne izvedbe Wagnerovih i Straussovih djela (riječ je o Richardu Stra-ussu, op.prev.) u modernom Izraelu. Glavni argument koji se ponavlja jest da je izvođe-nje Wagnera „oskvrnuće uspomene na žr-tve Holokausta“, na čemu osobito uporno ustrajava Udruženje preživjelih. Za izrael-sku znanstvenicu Naamu Šefi (u engl. tran-skripciji: Na’ama Sheffi), autoricu izazovne studije o povijesti rasprave oko Wagnera Prsten mitova (2001), izvođenje Wagnera nipošto nije samo glazbena ili umjetnička dilema, nego zadire mnogo dublje u izrael-sko društvo i u pitanja nacionalnog identi-teta, međunarodnih odnosa s Njemačkom te ponajprije u odnos prema uspomeni na Holokaust.

Wagner i Izrael

Dvjestogodišnjica Wagnerova rođenja povod je za podsjećanje na još jednu obljetnicu: prije 75 godina, na-kon Kristalne noći, Toscanini je demonstrativno izbacio Wagnera s repertoara svoga koncerta s tadašnjim

Palestinskim orkestrom. U Izraelu Wagner je još na popisu nepoželjnih.

Dvjestogodišnjica Wagnerova rođenja prili-ka je za ponovnu raspravu o tim pitanjima, ali i za razmišljanja o mogućem iskoraku. Godina 2013. također obilježava 75. godiš-njicu sama bojkota koji je počeo 12. stude-nog 1938, kada je, samo tri dana nakon Kri-stalne noći, Toscanini povukao čuveni potez skinuvši Wagnerovu uvertiru Majstora pje-vača s programa svoga koncerta s tadašnjim Palestinskim orkestrom, osnovanim 1936, a čiji su članovi bili izbjeglice iz nacističke Europe i koji je poslije preimenovan u Izra-elsku filharmoniju.No često se zaboravlja da je taj čin bio izraz prosvjeda protiv Njemačke sa svrhom da privuče pozornost međunarodnih medija. Jer, i prije i poslije ovog koncerta, unatoč saznanjima o Wagnerovu antisemitizmu i o nacističkom prisvajanju njegove glazbe, orkestar je bez prigovora izvodio i nastavio izvoditi Wagnera. Njihova druga sezona 1938. uključivala je izvatke iz Lohengrina, Tannhäusera i Ukletog Holandeza koje su izvodili na koncertima u Tel Avivu, Jeru-zalemu, Haifi i u Ramat Ganu. Wagner je ostao na repertoaru i u trećoj sezoni u velja-či 1939. na gostovanjima orkestra u Kairu i u Aleksandriji.Ipak, iako u prvi mah zamišljen kao jed-nokratna politička gesta, bojkot Wagne-ra nastavio se tijekom Drugoga svjetskog rata. Svaka nada da bi Wagnerova glazba u miru opet mogla biti dijelom repertoa-ra iščezla je kada je 1952. bez okolišanja i smjesta ugušen prvi pokušaj izvođenja Wa-gnera u modernom Izraelu. Tih je godina i Richard Strauss bio doživljavan kao simbol nacizma. Iza toga krilo se nezadovoljstvo zbog nedavnog ugovora o reparacijama s Njemačkom, što je bilo popraćeno s mnogo protunjemačkog raspoloženja. Kad je veli-ki violinist Jaša Heifetz unatoč protivljenju

izraelskih organizatora ustrajao na tome da u okviru izraelske turneje izvodi Straussa, umjesto aplauza na kraju koncerta dočekala ga je tišina, a nakon koncerta u Jeruzalemu ga je i fizički napao bivši logoraš. Na pro-svjede u međunarodnom tisku iz Izraela je stigao odgovor da se Heifetz ponašao pro-vokativno pa je dobio što je i zaslužio.Najžešća bitka vodila se 1966. kada je Zubin Mehta pokušao izvesti Tristana i Izoldu te je mjesecima ustrajavao na tom zahtjevu, dok naposljetku nije popustio pred otporom protivnika. Eichmannov proces nekoliko godina prije bio je otvorio stare rane i oživio sjećanja na Holokaust pa je za Wagnera bilo „krivo vrijeme“. No i kasnije, svaki sljedeći pokušaj propadao je jer je uvijek bilo „kri-vo vrijeme“. Godine 1974. zbog Richarda Straussa na programu izbio je štrajk zapo-slenih u Mannovu auditoriju. Ovaj put pro-tivnici su se pozivali na preosjetljivost kao posljedicu nedavnoga Jomkipurskog rata, a organizacije preživjelih kao i mnoge javne ličnosti pokrenule su kampanje pritiska na organizatore ističući kao i prije da bi ta glaz-ba ukaljala uspomenu na Holokaust.Zanimljivo je da su sami glazbenici, a po-sebno članovi Izraelske filharmonije, kao i pojedini kulturni poslenici te pisci i izda-vači bili protiv bojkota. Za to su postojali jaki glazbeni razlozi uključujući i potrebu za podizanjem standarda prihvaćanjem izazova Wagnerove glazbe. Raspravljalo se i o moralnim dilemama: o licemjerju koje se pokazuje prihvaćanjem njemačkih proi-zvoda, a odricanjem od njemačke kulture, o pravu na umjetničku slobodu i na slobo-du građana da sami izaberu što žele slušati. Svejedno, iako nije bilo nikakve zakonske zabrane, preporuka vlade glasila je ne izvo-diti Wagnera i Straussa dok javnost za to ne bude „spremna“.

Sljedeći se debakl dogodio kada je 1981. Zubin Mehta na koncertu iznenadio publi-ku Wagnerovim dodatkom, što je izazvalo oštru kritiku. Mehta je ukoren kao „aut-sajder“, na što je Izraelska filharmonija od-govorila proglasivši ga svojim doživotnim glazbenim direktorom.Očito je trebao Izraelac da „razbije tabu“, što se djelomično pokazalo 1990. kada je cijenjeni izraelski kompozitor i dirigent Noam Šerif izveo Straussa s orkestrom iz Rišon Leciona. Nakon toga uslijedilo je pre-ispitivanje Straussove uloge i stvarne „kola-boracije“ s Trećim Rajhom, te rastući broj izvedaba Straussa tijekom devedesetih. Na sličan način tolerantniji odnos prema Wa-gneru ohrabrio je ugledni dirigent Mendi Rodan, i sam preživio Holokaust, koji je 2000. dirigirao Wagnerovim koncertom ponovno s orkestrom Rišon Leciona, kao i pijanistički recitali Wagner-Lisztovih tran-skripcija s pijanistom Gileadom Mishori-jem.Ponovno izvoditi Wagnera u Izraelu za Daniela Barenboima je misija koju usrdno promiče. Prije drugoga dodatka svom kon-certu s Berlinskom filharmonijom 2001. objavio je: „Unatoč onomu u što vjeruje Izraelski festival, ovdje u publici sjede lju-di kod kojih Wagner ne pobuđuje asocija-cije s nacizmom. Poštujem one za koje su te asocijacije mučne. Bilo bi demokratski izvesti Wagnerov dodatak za one koji ga žele čuti. Obraćam vam se i pitam mogu li izvesti Wagnera?“ Uslijedila je 30-minutna rasprava za vrijeme koje su deseci ljudi izaš-li napolje zalupivši demonstrativno vratima za sobom. No većina je ostala i oduševljeno pljeskala nakon izvedbe o kojoj u medijima nije objavljeno ni slova. Nedavno, radeći s orkestrom Zapadno-istočni divan, Bare-nboim je pomiješao pojmove izjednačivši bojkot Wagnera s odnosom prema Palestin-cima. No imao je pravo kada je oba sporna pitanja označio ponajprije kao politička, a ne muzička, zahtijevajući da se napokon odustane od mitova i tabua.Wagnerova dvjestogodišnjica čini se stoga prikladnom prilikom da se dublje zaviri u razloge zbog kojih je Wagner u svijesti jav-nosti postao simbolom nacističkoga zla te kako bi se taj simbolizam u svjetlu povije-snih istraživanja u budućnosti mogao pro-mijeniti. Nema dvojbe da je antisemitizam u Wagnera prisutan ne samo u njegovoj pismenoj ostavštini nego kao što su poka-zala najnovija istraživanja, i u glazbi. Bilo je i drugih umjetnika i skladatelja antisemita, ali Wagner je jedinstven po tome što je raz-mišljanja i stajališta objavio, najeksplicitnije

Jaša Heifetz Daniel Barenboim Dirigent Asher Fisch Roberto Palemostro

NOVIOMANUT 118

12

R E D I V I VA

u zloglasnom eseju Judaizam u glazbi (prvi put objavljenu anonimno 1850, a zatim u izmijenjenoj verziji 1869. pod svojim ime-nom) u kojemu tvrdi prilično uvredljivim jezikom da su Židovi nesposobni za stva-ralaštvo jer su stranci i otuđeni od vlastitog jezika i kulture, za razliku od njemačkih umjetnika i njihove izravne veze s njihovim narodom. Zbog toga što Židovi štetno dje-luju na njemačku kulturu, zaključuje Wa-gner, za njih je jedino rješenje Untergang, što doslovno znači „potonuće“, izraz koji je protumačen kao totalna asimilacija.Koliko god bio sporan i prijekora vrijedan taj esej poslužio je Wagneru kao oruđe s pomoću kojega je, pozivajući se na Her-dera i ranije filozofe, mogao razviti svo-je ideje o ulozi umjetnosti i umjetnika u društvu. Štoviše, „židovski skladatelj“ par excellance, Ernest Bloch, gorljivi oboža-vatelj Wagnerove glazbe, paradoksalno je osporio, ali i obranio Wagnera uranjajući u ono što je doživljavao kao kulturu svoje židovske „rase“ da bi stvorio univerzalnu glazbu. Wagnerovi kasniji tekstovi objavlje-ni u Bayreuther Blätter bili su još otrovni-ji, a nadmašili su ih samo dnevnički zapisi njegove žene Cosime (Lisztove kćeri) koji upravo vrve svakodnevnim antisemitskim komentarima.Wagnerova ličnost bila je kompleksna te se on unatoč antisemitskim uvjerenjima družio sa svojim židovskim patronima i kolegama, osobito s Hermanom Levijem, uglednim dirigentom koji je prvi izveo Par-sifala u Bayreuthu. Wagner se nije upisao u Antisemitsku stranku, kojoj su pripadali mnogi od njegovih suvremenika. Jedna od Wagnerovih najomiljenijih opera bila je Halévyjeva Židovka.Što se glazbe tiče, glazbeni znalci poput Barryja Millingtona i Paula Rosea poka-zali su nedvojbeno da su likovi poput Al-bericha u Prstenu Niebelunga oblikovani iz negativnih židovskih osobina opisanih u Wagnerovim napisima. Izobličena pje-sma koju Beckmesser pjeva kao natjecatelj u Majstorima pjevačima, a za koju se zna

da je smišljena kao karikatura Hanslicka, Wagneru nesklona kritičara židovskoga porijekla, kako se pokazalo, zasnovana je na onovremenim glazbenim karikaturama židovske sinagogalne glazbe. Neki pisci čak tvrde da i Wagnerova djela poput Parsifala i Tristana počivaju u osnovi na antisemit-skim rasističkim ideologijama.No čak i ako su nadahnute antisemitiz-mom, Wagnerove glazbene drame ne usre-dotočuju se na antisemitske teme niti je u njima ijedan lik otvoreno prokazan kao Židov. Naprotiv, u kontekstu njemačko-ga romantizma, Wagnerove opere bave se takvim univerzalnim temama kao što su ljubav, odricanje, prijateljstvo, vjernost i izdaja, s naglaskom na artističku tradiciju i napredak. Tek u vremenu nakon Holoka-usta predstave su se počele baviti temama kao što su destruktivne sile nacionalizma, nacizam i antisemitizam, istodobno nagla-šavajući sveobuhvatnost ljubavi i ljudskosti.Optužbe protiv Wagnera koje njegovo dje-lo vide kao dio uzročnog lanca što vodi do Holokausta, a često su izricane u izraelskoj javnosti, kao da ignoriraju činjenicu da postoji razmak od pedeset godina između Wagnerove smrti 1883. i Hitlerova uspona na vlast. Veza između ta dva događaja pisa-nje je Wagnerova zeta Houstona Stewarta Chamberlaina, čiji su Temelji 19. stoljeća, utjecajna knjiga zasnovana na rasističkim teorijama, poslužili nacističkim ideolozima za njihovu promociju njemačke rasne supe-riornosti. Wagnera se ne može smatrati kri-vim za Hitlerovo prijateljevanje s Winifred Wagner i njezinom obitelji počev od sredi-ne 1920-ih godina u Bayreuthu te za (zlo)-uporabu Wagnerove glazbe na nacističkim skupovima. Tvrdnja izražena u naslovu knjige Joachima Köhlera da su Wagner i Hitler bili Prorok i učenik nije održiva.Istina je da je Wagner bio prorok - ali glaz-beni prorok koji je nagovijestio, uostalom slično kao što je učinio i Beethoven svojim rizičnim preskakanjem iz klasične u ro-mantičnu eru, seizmički šok čiji su valovi odnijeli glazbeni stil u modernizam 20. sto-

Nakon brojnih napisa o potrebi obnove i (pre)velikoj cijeni radova na rekonstrukciji varaždinskoga hrama, posljednjih tjedana sinagoga se svakodnevno spominje u goto-vo svim lokalnim medijima sjeverozapadne Hrvatske. Galerijski centar Varaždin koji upravlja zgradom nekadašnje sinagoge or-ganizirao je niz događaja kojima je svrha povratak ljudi u taj prekrasan, no nažalost pretjerano opustošen prostor, ali i da se javnost jače senzibilizira oko same obnove. Petnaestak milijuna kuna mnogo je nov-ca i nitko ga baš nema za tu svrhu, stoga se čekaju europski fondovi jer bez toga očigledno se ne može. Ministrica Andrea Zlatar Violić najavila je kako je Ministar-stvo kulture na listu prioriteta stavilo dva projekta iz Varaždina. Riječ je o projektu obnove Varaždinske kuće i sinagoge, koja se pretvara u multimedijalni centar. „Mi ćemo ih kandidirati na fondove EU te pratiti na svim bazama izrade projekata. Naime u studenom počinje borba hrvatskih projekata u jednakopravnim uvjetima s ostalim čla-nicama Europske Unije“, objasnila je mini-strica kulture. Do sada su Grad Varaždin i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske uložili gotovo pet milijuna kuna u obnovu sinagoge. „Sva je projektna dokumentacija za rekonstrukciju sinagoge gotova, a procje-na troškova iznosi 15,7 milijuna kuna. Kada

Varaždinska sinagoga u središtu pažnjeuđete na indikativnu listu Ministarstva šan-se su velike da projekti budu prepoznati i u strukturnim fondovima te da dobijete no-vac“, dodao je varaždinski gradonačelnik Goran Habuš. Sinagoga bi nakon obnove trebala biti prenamijenjena u suvremeni galerijski prostor. Namjena će biti ponaj-prije izložbena, ali neće biti zaboravljena ni prvobitna svrha pa će umjetnici židovskog podrijetla u sinagogi uvijek imati otvorena vrata. „Prostor ćemo iskoristiti u kulturne svrhe i promociju suvremene likovne umjet-nosti jer to je ono što Varaždinu nedostaje, no također trudit ćemo se održavati aktivan kontakt sa židovskom scenom i naravno, napraviti malu memorijalnu nišu u spomen tragediji te za naš grad značajne nacije“, objašnjava Ivan Mesek, koji smatra da će obnovljena sinagoga kao živi centar kulture biti najljepši spomenik nestaloj varaždin-skoj židovskoj zajednici.

Od Templa do kinodvorane

Varaždin se nekad smatrao kolijevkom hr-vatskog židovstva. Prvi su se Židovi „hausi-reri» počeli ovamo doseljavati već potkraj 17. stoljeća, da bi 1777. osnovali Izraelitič-ku bogoštovnu općinu, prvu na području Hrvatske i Slavonije. Službeno pravo stano-vanja u gradu dobivaju tek nekoliko godina

poslije. Rijetko se koji grad koji je okusio fašističku čizmu može pohvaliti dvjema sinagogama. A Varaždin to može! Povijest Veli-ke sinagoge doista je zanimljiva - sagrađena je nakon tri godine gradnje i posvećena 16. kolovo-za daleke 1861. godine. Izgled joj se i danas može usporediti s predratnim varaždinskim ra-zglednicama - monumentalna historicistička građevina s dva-ma tornjevima koji završavaju lukovičastim kupolama. Ne-tipičnost gradnje očituje se u položaju sjever-jug pa se aron hakodeš, umjesto na istočnoj, nalazio na južnoj strani hrama. Cijela zgrada bila je pomaknu-ta nekoliko metara s glavnog uličnog perimetra zbog pravila o gradnji hramova nekatoličkih konfesija. U vrijeme gradnje po-ložaj na Južnom grabištu nije se mogao ni usporediti s onima u užoj gradskoj jezgri, no davao je mogućnost prostornog kom-fora. Stoga su 1864. i 1866. ku-pljene susjedne zgrade, u koje su smješteni rabinat i općina. A onda je došla ta tragična 1941. Varaždin je već iste godine postao

prvi Judenfrei grad u NDH. Nekoliko stoti-na Židova iz grada i okolice deportirano je u svega nekoliko dana. Sinagoga je opusto-

ljeća. Njegova je krivica u njegovoj veličini zbog koje su nacisti manipulirali njegovom umjetnošću koristeći se njome za svoju svr-hu te pretvarajući Wagnera u svoj simbol.Često izgovarane i emocijama nabijene tvrdnje kao primjerice da je “Wagner bio Hitlerov omiljeni skladatelj“ ili da je „Wa-gner napisao glazbenu pratnju za Holoka-ust“ netočne su. Hitlerovi najmiliji skla-datelji bili su Bruckner i Franz Lehár. Carl Orff bio je nacist. Pa ipak,ni jedan od te trojice nikad nije bio bojkotiran u Izraelu. Više je dokaza o izvođenju bečke klasike i valcera u logorima nego o izvođenju Wa-gnera. No istina nije na cijeni u raspravi u kojoj prevladava uvjerenje da je Wagner izvor nacističkoga zla i njegov simbol, da je upravo on posijao sjeme iz kojeg su iznikle nacističke ideje te da je stoga donekle odgo-voran i za Holokaust.Taj simbolizam, međutim, ključni je ar-gument i onima koji podupiru izvođenje Wagnera, kao npr. dirigent Asher Fisch, rođen 1958. u Jeruzalemu, te koji smatra-ju da tek oslobađanjem izraelskog društva od percepcije Wagnera kao nacističkog simbola Izrael može ovladati Wagnerom te na taj način zadati pobjednički udarac nacističkom prisvajanju jednog od najvaž-nijih skladatelja u povijesti zapadne glazbe. Asher Fisch također napominje da glavni protivnici Wagnera danas više nisu preži-vjeli pripadnici generacije koju je pogodio Holokaust, nego druga i treća generacija koja misli da odbijanjem odaje počast svo-jim precima. Naravno, jedan od glavnih razloga za izbjegavanje izvedbi Wagnerove glazbe bio je i još jest strah da će se time po-vrijediti osjećaji preživjelih. No zanimljivo je da su među članovima Livnijeva Društva ljubitelja Wagnera i mnogi preživjeli, koji se očigledno ne slažu s bojkotom Wagnerove glazbe.U pozadini rasprave krije se strah da bi izvođenjem Wagnera u zaborav palo zlo Holokausta. S druge strane, promjena od-nosa prema Wagneru mogla bi usmjeriti pozornost upravo na srž rasprave, odnosno

na kontradikcije u Wagnerovoj ličnosti, a to su njegova sposobnost da stvara velika umjetnička djela koja sadrže pozitivne vri-jednosti, dok u isto vrijeme javno zagovara neprihvatljive socio-političke ideje. Nužno je također sučeliti povijesne činjenice o tome kako su nacisti manipulirali Wagne-rom kao simbolom, ali i kako se njime ma-nipulira - kao što je pokazala Naama Šefi - i u raspravi koju o njemu vode suprotstavlje-ni tabori u Izraelu.Ima li ikakvih naznaka za promjene u bli-skoj budućnosti? Možda. Svakako je u pro-teklih 60 godina bilo promjena u ravnoteži argumenata, jer dok je 1950-tih i 1960-tih godina raspoloženje bilo nedvosmisleno protiv, od 1980. i 1990. nadalje vidljiv je pomak prema tolerantnijem odnosu i ini-cijativama. U kontekstu nedavnih kulturnih bojkota čini se primjerenim ukazati da umjetnič-ki izraz u srazu sa socijalnim i političkim okolnostima može te okolnosti nadvladati i preoblikovati ih. Postoje različiti putovi koji mogu dovesti do „dedemonizacije“ Wagnera, kao na primjer pozivanje umjet-nika i ansambala iz inozemstva da izvode Wagnera u Izraelu, omogućavanje privat-nih izvedbi i podrška glazbeno obrazovnim inicijativama. Ohrabrivanje umjetničkih sloboda i oslobađanje potencijala može samo obogatiti izraelsko društvo.Uzbudljiva vizija progresivnih Wagnerovih produkcija jest sučeljavanje problematič-nih tema u originalnoj, specifično izrael-skoj postavi, kao što je bio slučaj s nekim njemačkim poslijeratnim produkcijama. Takvo ovladavanje Wagnerom izazvalo bi globalnu pozornost, potaknulo novu eru u evoluciji izraelskoga kulturnog identiteta te pridonijelo procesu demitologizacije kao i očuvanju uspomene na Holokaust u klimi društvene i političke slobode.

Malcolm MillerIz londonskog tromjesečnika

„Jewish Renaissance“ prevela Vlasta Kovač

Sinagoga u Varaždinu

NOVIOMANUT 118

13

šena i tijekom ratnih godina preuređena u dom Hrvatskoga radničkog saveza. Bogato pokućstvo i obredno posuđe netragom je nestalo. Holokaust je progutao gotovo sve članove varaždinske zajednice. Sinagogi nije vraćana prvotna svrha - čemu, mislilo se. Ta ionako se više nitko nije vratio.Poslije rata tu se nalazilo pučko učilište, pa kinodvorana, dugo zatim ništa. Zamrlja-na stakla na nevješto preuređenu pročelju počela su ispadati, blijedoljubičasta fasada počela je sivjeti, tu i tamo pojavio se korov. Obavijest o tečajevima stranih jezika kod ulaza djelovala je gotovo groteskno, budući da ista vrata nitko godinama nije otvarao. Sinagoga je umirala naočigled. A nalazi-la se u gotovo samom središtu baroknog grada, nedaleko vrlo prometnoga križanja Cesarčeve, Anine i Stepinčeve ulice. Malo dalje gradski park, nekada poznato Jelisa-vetino šetalište, nazvano po austrougarskoj carici Elizabeti čiji je suprug Franz Josef I. svojedobno varaždinskom nadrabinu dr. Ignatu Ernstu dodijelio Zlatni križ za zasluge s krunom. A onda se devedesetih počelo s licitacijom objekta - najprije bi to bio olimpijski muzej, zatim galerija slika, koncertna dvorana, a bilo je i nekih glasi-na o muzeju židovstva. Posljednja je odluka bila rekonstrukcija i pretvaranje sinagoge u polivalentan kulturni objekt. Tu bi se tre-balo preseliti središte Galerijskog centra Varaždin, gradske ustanove koja upravlja sinagogom. Ne može se reći da sinagoga i prije nije otvarana. Rijetki performansi događali su se i ranije, no uvijek nekako za skroman krug publike. Mnogi se Varaždin-ci još i sad sjećaju Tantre Vlaste Delimar, kada je umjetnica izlagala samu sebe nagu na posmrtnom odru od cigli u porušenoj dvorani Templa.

Hram kultureNe čekajući potpunu obnovu, ovog se ljeta krenulo s češćim performansima u sinago-gi. Tako je u petak 26. travnja izvedena vide-oprojekcija Zlatka Kopljara pod naslovom K16. Kopljar je akademski slikar i vizualni umjetnik. Izlagao je na mnogim mjestima, a radovi mu se nalaze u zbirkama Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Modernoj galeriji u Zagrebu, kolekciji Fi-lip Trade te privatnim kolekcijama. Filmo-vi Zlatka Kopljara okupljeni u program iz serije K (K17, K14, K15 i K16) presjek su umjetnikove produkcije u području filma, a realizirani su tijekom posljednje tri godi-ne. U kratkom filmu K16, snimljenu u svib-nju 2012., središnje mjesto zauzima prizor kopanja rupe. Ne nazire se kraj kopanju, postavljajući rupu, bezdan, apsurd, uzalud-nost, nedovršenost kao mjesta interesa oko kojih se formira narativ i značenje djela.U nedjelju 12. svibnja održao se nesvakidaš-nji dogadaj u Varaždinu. Zbor varaždinske katedrale Chorus angelicus izveo je jedan od najizvođenijih oratorija 20. Stoljeća, Kralja Davida Arthura Honeggera. Zbor je nastu-pio uz pratnju Orkestra Oružanih snaga Republike Hrvatske, a izvedbu su nastupom obogatile sopranistice Margareta Klobučar i Nikolina Virgej, tenor Josip Čajko te glumci Barbara Rocco i René Medvešek. Dirigirao je Anđelko Igrec, zborovođa katedralnog zbora, režirala Ksenija Krčar. Ulaz je za sve posjetitelje bio slobodan. Okupljenima se kratkim čitanjem obratio rabin Luciano Moše Prelević. Morao je to učiniti, kako je rekao, u nekadašnjoj sinagogi, a njegovo je kratko obraćanje popraćeno velikim apla-uzom. „Zgrada se obnavlja i ja sam razmi-

šljao da za otvaranje sinagoge izvedemo Bernsteinove Čičerske psalme na hebrej-skom. No, dogovaranje oko otvaranja se odužilo pa sam se odlučio za Honeggera, ali ne na hebrejskom, već na hrvatskom jeziku u prepjevu Marijane i Radovana Ivšića. To se djelo više puta izvodilo u Hrvatskoj, ali ova naša originalna je verzija, onako kako je Honegger napisao. Sve je vrijeme bila prisutna poveznica Davida, sinagoge, zbo-ra katoličke katedrale, i to u gradu u kojem osim katolika nema previše drugih konfe-sija. U oratoriju kralj David hoće sagraditi hram, ali Bog mu ne da, tek Salamon gradi veliki hram, pa je to opet jedna poveznica s ovim našim hramom. Sve je to jasan znak da se nešto napravi. Kod teksta konzultirao sam Bibliju, jer Židovi su pisali i nešto što nisu izgovarali, a kod prijevoda je malo iz-mijenjeno. Tako smo primjerice ime Jahve iz Biblije promijenili u Gospode. Dobio sam i pismo potpore predsjednika Josipovića, koji je i sam skladatelj“, opisivao je Igrec situaciju u kojoj se odlučio za Kralja Davi-da. Honeggerovo vokalno-instrumentalno djelo skladano 1921. i dalje uživa nevjero-jatnu popularnost, a tomu bitno pridonosi pripovijedanje recitatora koji sažima biblij-sku Prvu i Drugu knjigu Samuelovu te Prvu knjigu o kraljevima, u kojoj se govori o tro-jici prvih starozavjetnih kraljeva.Izvedba je odisala snažim nabojem, nadah-nuta kompleksnim značajem kralja Davida, prikazanog od njegova djetinjstva, borbe s Filistejcima, s njegovim krivnjama i po-korničkim ushitima, pa do njegova velikog cilja da sagradi Jahvi hram. „Od studija sam želio postaviti ovo djelo“, priznao je Anđel-ko Igrec. Kralj David oduševio je publiku. „Ova glazbena priredba je valjda najbolji koncert što sam gledao u životu. U potpu-

nosti je pogođen prostor sinagoge, u koju sam zakoračio prvi put. Stvarno se nisam, nadao nečemu takvu“, priznao je Nenad, mladi varaždinski učitelj glazbe.Nekoliko dana poslije održao se književno-glazbeni performans pod naslovom Fre-kvencije svijesti - treća završna noć. U perfor-mansu nastupili su Marko Presečki, Nancy Abdel Sakhi, Emir Čovran, Marin Kereša, Tomislav Košić, Marko Prepelić i Luka Bu-nić. Igra sjene i svijetla, kolorističke izmje-ne pozadine i ispremiješanost žive glazbe s recitalima privukle su dosta mlađe publike. Početkom lipnja trajali su 12. dani perfor-mansa. Tijekom četiri dana predstavilo se nekoliko uglednih domaćih i inozemnih umjetnika u sedam performansa. Cijeli se ovogodišnji festival tematski vezao uz neo-barok. Dani performansa većim su se dije-lom odvijali upravo u sinagogi. Sve je bilo dobro popraćeno u medijima, a mnogo je ljudi prvi puta ušlo u sinagogu. Prvoga dana festivala slikarica i multimedijalna umjetni-ca Ljiljana Mihaljević predstavila se publici instalacijom Gozba. U petak je publika vi-djela izvedbu Tajči Čekade, multimedijalne umjetnice, dok je riječki umjetnik Krešo Kovačićek izveo Vdekju (smrt). Sa svojim performansima u subotu su se predstavi-li umjetnici Tori Wrånes te Dimitry Dima Strakovsky, koji je postavio zvučnu instalaci-ju glasova koji izgovaraju židovsku Molitvu putnika. Dani performansa svoje 12. izdanje završili su dvokanalnom videoprojekcijom Najljepša žena u Guči autorice Brede Beban.Dio akcije za obnovu zgrade Sinagoge kao arhitektonskog dijela sjećanja na židovsku kulturu u gradu nastavilo se glazbom kojoj su varaždinski Židovi dali veliki doprinos. U povijest Glazbene škole Varaždin zlatnim su slovima upisani Ernest i Jelisava Krajan-ski, Olga Pollak i Vjekoslav Rosenberg-Ru-žić pa se najprije u sinagogi održao koncert učenika Glazbene škole. Dan poslije gledao se dokumentarni film Kroz ušicu igle Nine Shapiro-Perl, a potom je uslijedio koncert Evgenije Epstein na violini i Marine Iva-novne na klaviru. Evgenija Epstein, svjetski poznata violinistica i osnivačica gudačkog kvarteta Aviv, osim koncertom, dala je i prilog seminarom koji je priredila za učeni-ke violine sjeverozapadne Hrvatske.„Planiramo imati još nekoliko različitih kulturnih događanja: izložbe video-um-jetnosti, komornijih glazbenih djela, glaz-beno-pjesničkih recitala, s namjerom da javnosti pokažemo opravdanost projekta i pretvaranja sinagoge u živi multifunkcio-nalni kulturni centar. Reakcije publike na događanja u bivšoj sinagogi su odreda iz-vrsne: mnogi od njih sjećaju se tog prosto-ra tek kao bivšeg kina u potpuno drugom, devastiranom izdanju... i oduševljeni su projektom i namjerom konačnog otvaranja bivše sinagoge“, zaključio je Ivan Mesek, ravnatelj Galerijskog centra.

Milivoj Dretar

Knjiga Jana Assmanna Mojsije Egipćanin s podnaslovom Dešifriranje traga u pam-ćenju izašla je kod nas 2010. u izdanju Antibarbarusa, zagrebačke nakladničke kuće koja je tijekom petnaestogodišnjega djelovanja objavila mnoga vrijedna djela od posebnog kulturnog i civilizacijskog značenja. U izvorniku knjigu Moses der

Mr. sc. Narcisa Potežica

Jan Assmann: Mojsije Egipćanin(Dešifriranje traga u pamćenju)

Ägypter s njemačkoga je preveo Kiril Mi-ladinov, a knjiga ima 329 stranica (meki uvez). Izvrsnu studiju pod naslovom Moj-sije Egipćanin napisao je svjetski poznati egiptolog Jan Assmann, koji pruža nekoli-ko izazovnih novih nalaza iz rane povijesti monoteizma, osvjetljava situacije u kojima je nastao te pruža nova saznanja o Egiptu i

to je pokušaj da ga postavi na mjesto koje ima u modernoj zapadnoj kulturi.Jan Assman (izvorno Johann Christoph Assmann) njemački je znanstvenik rođen 7. srpnja 1938. u Langelsheimu. Studirao je u Münchenu, Heidelbergu, Parizu i Göttin-genu egiptologiju, klasičnu arheologiju i grecistiku. Od 1966. radi u njemačkom

Honeggerov Kralj David u varaždinskoj sinagogi Današnji izgled pročelja

E X L I B R I S N O V I S

NOVIOMANUT 118

14

Arheološkom institutu, a treba istaknuti da je od 1976. do 2003. bio u Heidelber-gu redoviti profesor za egiptologiju, uz to i gostujući profesor u Parizu na College de France (Ecole Pratique de Hautes Etudes), zatim na Hebrew University u Jeruzalemu i u Sjedinjenim Državama (Yale, Houston). Važan rad u njegovoj karijeri jest sudjelo-vanje od 1967. u epigrafsko-arheološkom terenskom radu u zapadnoj Tebi na nalazi-štima grobova činovnika iz vremena dina-stije Ramseida i Saiskog razdoblja. Tako je objavio brojne knjige i članke o egipatskoj religiji, povijesti, književnosti i umjetnosti te kao teoretičar kulture piše poznato djelo o općoj teoriji (Kulturno pamćenje) i o znanosti o religiji (Monote-izam i kozmoteizam). Za doprinos znano-sti primio je brojna priznanja, kao što su 1996. Max Planck Forschungpreis i dvije godine poslije Deutscher Historikerpreis. Osim toga član je mnogih znanstvenih in-stitucija te suizdavač sabranih djela Tho-masa Manna.Već 1978. osnovao je zajedno sa suprugom Aleidom Assmann poznati kružok koji se bavi „arheologijom književne komunikaci-je” pa su objavljene tri zbirke eseja (Pismo i pamćenje, Kanon i cenzura i Mudrost). Go-dine 1990. Jan Assmann i Aleida Assmann razvijaju teoriju o kulturnoj i komunika-tivnoj memoriji koja je pobudila među-narodnu pozornost. Ujedno Jan Assmann postaje poznat izvan egiptologije u znan-stvenim krugovima zbog svog tumačenja o podrijetlu monoteizma koje datira s izla-skom Izraelca iz Egipta.U predgovoru knjige Mojsije Egipćanin au-tor objašnjava genezu svojih znanstvenih rasprava pa govori o prethodnicima i već na početku spominje knjigu Freudov Moj-sije iz 1991. koju je napisao Yosef Hayim Yerushalmi i u kojoj on povlači liniju od Freuda, preko Friedricha Schillera i Johna Spencera do antike i autora Strabona, Ma-netona, Apiona i Celza. Zatim kaže da je u svom često spominjanu djelu Monothe-ismus Kosmotheismus iz 1993. počeo na suprotnom kraju, od Ehnatona i njegove religijske revolucije. Osim zahvale mnogim autorima sa srod-nih znanstvenih područja Jan Assmann navodi sudjelovanje u raspravama o „pam-ćenju” (godine 1994. i 1995). Naposljetku navodi da je njegov rad proizašao iz pro-jekta studijske grupe Arheologija literar-ne komunikacije, koji se bavio „tajnama”, a rezultat je toga rada sa suprugom Alei-dom niz konferencija i publikacija. Autor knjigu Mojsije Egipćanin posvećuje Mo-sheu Baraschu, zbog „čijih ohrabrenja” nije posustao ,,u radu na njoj” (Jan Assmann, Mojsije Egipćanin, str. 8). Naime Assmann kaže da je knjiga na njemačkom nastala u Jeruzalemu 1996, gdje je bio gost studijske godine u benediktinskoj opatiji Dormitio. Također je napomenuo da je američko iz-danje prošireno egiptološkim temama, jer se u njemačkim publikacijama već bavio tom građom.Već u prvom poglavlju pod naslovom Po-vijest pamćenja i slika Egipta on govori o području kulturnih razlikovanja i kon-strukcija (u odnosu na područje religije) te o prostorima koji su razdvojeni i ras-cijepljeni s pojavom monoteizma. Prema Assmannu takva kulturna, religijska i in-telektualna razlikovanja konstruiraju svijet koji nije samo pun značenja, identiteta i orijentacija nego također sukoba, neto-lerancije i nasilja. Svoje djelo zasniva na pozadini poznatog Freudova spisa Mojsije i monoteistička religija povezujući Mojsija s faraonom Eknatonom koji je ukinuo egi-patski politeizam sredinom drugog tisuć-ljeća prije Krista te potom pokazujući da su u očima Mojsijevih sljedbenika Egipćani označeni kao politeistični idolopoklonici,

a monoteizam se definira kao protureligi-ja (prema Assmanu „kontrareligija”). Naj-bolje se briše tako da se prekrije protusje-ćanjem, pa je zato najbolje sredstvo da se postigne zaborav nekog poganskog obreda uporaba nekog drugog, koliko je god to moguće suprotnog obreda. Ujedno je Assmanova knjiga važna studija i utoliko što je riječ o djelu koje se zasniva na Freudovoj raspravi i razvija teoriju mo-noteizma kao pokretača i nositelja nasilja, naime monoteističkog nasilja kao nasilja posebne vrste.Kod pojma komunikativna memorija pozi-vaju se Jan i Aleida Assmann na značenje usmene predaje osobnih iskustava. Komu-nikativna memorija i kulturno pamćenje zajedno tvore kolektivno pamćenje. On analizira kolektivnu ili zajedničku memo-riju u odnosu prema kulturnom pamćenju. Komunikativna memorija ograničena je na usmenu tradiciju prethodne tri genera-cije, prema Assmannu oko 80 godina, i ona umire sa svojim prijenosnikom. Assmann govori o “strukturalnoj amneziji” nakon tog vremena, jer je vezana za svakodnev-ni život i postojanje neke grupe. Verbalni opisi su prolazni i promjenjivi, ali s druge strane karakterizira ih snažna vitalnost, pa ostaju u kolektivnom sjećanju. Naime prema Assmannu „riječ je o razlikovanju između istinitoga i neistinitoga” (str. 13), a predaju povezuje s Mojsijem i kaže „nepo-bitno je znati je li Mojsije ikada živio, jer izvan predaje nikada nisu nađeni tragovi njegova zemaljskog postojanja”. Ali s druge strane imao je prethodnika u liku egipat-skog kralja Amenofisa IV, koji je sama sebe zvao Ehnaton i u 13. st. pr. Kr. utemeljio jednu monoteističku religiju. Iz njegove religije nije nastala nikakva pre-daja, jer je nakon smrti utemeljitelja pala u zaborav. Dalje prema Assmannovom tumačenju „Mojsije je lik koji pripada sje-ćanju, ali ne i povijesti; Ehnaton je, napro-tiv, lik povijesti, ali ne sjećanja”. Assmann razvija teoriju da je u kulturnom razliko-vanju i konstrukciji važno samo sjećanje, pa imamo pravo govoriti o Mojsiju, a ne o Ehnatonu, a „prostor koji se tim razlikova-njem razdvaja ili rascjepljuje time uopće tek stvara prostor židovsko-kršćansko-islamskog monoteizma”. Assmann govori o antičkom politeizmu „staroga svijeta”, većina božanstva imala su kozmičke aspekte i funkcije, pa kaže da se boga Sunca jedne religije lako moglo izjednačiti s bogom Sunca druge, a koliko se god razlikovale kulture, jezici i običaji - religije su uvijek imale zajedničku osnovu, a bogove tuđih religija nije se smatralo laž-nima ni izmišljenima nego u mnogim slu-čajevima vlastitim bogovima pod drugim imenima. Ali Mojsijevo razlikovanje bilo je

nešto radikalno novo, što je bitno razliko-valo svijet u kojem se provodilo. Mojsijevo razlikovanje po Assmannu izražava se u pripovijesti o izlasku, grčki exodusu, djece Izraelove iz Egipta, a tako se dogodilo da je Egipat postao simbolom onoga isključe-noga, odbačenoga, religijski neistinitoga te utjelovljenje poganstva. Assmann dalje tu-mači da se politeizam i idolatrija povezuju kao jedna te ista forma religijske zablude, jer je i druga zapovijed komentar prve: 1. Nemoj imati drugih bogova osim mene. I dalje slijedi : 2. Ne pravi sebi lika ni oblič-ja bilo čega. A slike su same po sebi „drugi bogovi”, jer istinski se Bog ne može prika-zati slikom.Nadalje autor knjige Mojsije Egipćanin go-vori da je sam izlazak iz Egipta simbolič-ka povijest, a zakon je simbolički pravni poredak, dok je Mojsije simbolički lik. Po njemu je cjelokupna konstelacija Izraela i Egipta simbolička i zastupa niz razlikova-nja i suprotnosti, a glavno je razlikovanje između istinite religije i idolopoklonstva, pa kako se monoteizam definira kao pro-tureligija, ona je u toj suprotnosti, pa je i mržnja bila uzajamna. Potom Assmann govori o tome kako su Mojsijevi sljedbenici porekli i prokleli Egipćane kao politeistične idolopoklonike, pa navodi da je zanimljivo da su ti autori većinom bili Egipćani, primjerice, egipat-ski svećenik Maneton, koji je u 3. st. pr. Kr. pod Ptolomejem II. napisao Povijest Egipta prikazao je Mojsija kao buntovna egipat-skog svećenika koji je stao na čelo kolonije gubavaca, dok su Židovi opisivali idoloa-triju kao neku vrstu pomračenja duha ili ludila. Ali postavlja i pitanje „Je li Ehnaton bio egipatski Mojsije?», poslije u sjećanju i pripovijedanju Mojsije postaje Ehnaton, a poistovjećuju se gubavci i Židovi u grčkim i latinskim tekstovima (postoji dvanaest verzija tih pripovijesti). Ali ta pripovijest o gubavcima nije se odnosila na Mojsija nego na Ehnatona, koji je sedamnaest go-dina vladao Egiptom, nakon čije je smrti njegova religija uništena, a ime prepušteno zaboravu. No u kolektivnom pamćenju Egipćana po-stojala je „kripta» i naposljetku se mnogo negativnoga moglo pripisati Židovima, što se u debati o razlikovanju spominje od Ma-netona do Freuda. Tako se dalje u raspravi govori da borba protiv Mojsijeva razliko-vanja može dobiti antisemitski prizvuk. U svojoj knjizi Assmann pokušava u smislu rada na sjećanju ponovno „razotkriti zatr-pana» pitanja, a riječ je o „povijesti pam-ćenja» religijskog antagonizma i u krajnjoj liniji povijesnoj analizi antisemitizma. Pre-ma Assmannu Mojsijevo razlikovanje izra-žava se u konstelaciji i konfrontaciji Izraela i Egipta, na zemljopisnoj karti to su su-

sjedne zemlje, no na karti sjećanja Izrael i Egipat pojavljuju se kao dva suprostavljena svijeta. Assmann sugerira da je drevna egi-patska religija imala veći utjecaj na judai-zam nego što je bilo prihvaćeno. A Egipat ne predstavlja samo idolatriju, nego pre-vladanu prošlost, a to je prvi sukob između dviju fundamentalno različitih i nespojivih religija za koji zna povijest čovječanstva. Izlazak je povijest iseljenja i obraćenja, otuđenja i obnove, stagnacije i napret-ka, ujedno i prošlosti i budućnosti. To su dvije epohe u povijesti čovječanstva. Tu je razlika između „staroga» i „ novoga», a sjećanje na Egipat moglo je poslužiti dvje-ma suprotstavljenim svrhama, pa na tom paradoksu počiva formula o Mojsiju Egip-ćaninu, a Ehnaton nastavlja djelovati u ko-lektivnom sjećanju, jer Ehnatonova mo-noteistička revolucija nije bila samo prva nego i najradikalnija i najnasilnija provala neke protureligije u povijesti čovječanstva.U većem dijelu knjige opisuju se objaš-njenja egiptologa Johna Spencera (1630-1693), vodećega hebrejiste u Cambridgeu. On raspravlja o Mojsijevim obrednim za-konima o kojima piše i rabin Moše ben Maimon (Majmonid, 1135-1204) u slav-nom Vodiču za neodlučne (iz 1190) te po-kazuje da je Majmonid bio prvorazredni autoritet. Assmann razvija njihovu tezu da je najdje-lotvorniji način da se neko sjećanje izbriše taj da se prekrije protusjećanjem, pa je zato najbolje sredstvo da se postigne zaborav nekog vjerskog obreda zamjenom obilje-žavanja i slavljenja nečeg novog, koliko je god to moguće. Navodi primjer da su kršćani slijedili to načelo kada su na ruše-vinama poganskih hramova gradili svoje crkve i svoje blagdane smještali na dane poganskih i kaže „Mojsije - ili Bog - svoj zakon nije mogao napisati na tabula rasa nego samo preko nekog već postojećeg za-kona” (str. 95). To je ona točka na kojoj i Majmonid pri-mjenjuje svoju teoriju o „Božjem lukav-stvu”, koja je u osnovi normativna inver-zija. A na taj način i Assmann govori da uvijek novi ciklus u svojoj osnovi kao „protureligija” denuncira sve druge kao lažne, pa time Assmann prezentira svoju sjajnu pouku o protoku kulturnih iden-titeta i uvjerenja. Iz svega proizlazi da Assmann kao ugledni egiptolog i teoreti-čar kulture razvija teoriju o kulturnom pamćenju koje je bogato kako jakim i sla-bim strujama predaje, tako i prekidima, pomacima, odbacivanjima, otkrićima i ponovnim nadovezivanjima, pa se davne predaje pojavljuju u neočekivanim oblici-ma. On stavlja oboje: kulturno pamćenje i inverziju (protusjećanje), na neki način izokrenuto kolektivno sjećanje - u širi kon-tekst teorije kulturne memorije.Na kraju knjige napisao je urednik Mario Kopić pogovor pod naslovom Uz knjigu u kojem govori o razlozima predloženog prijevoda studije Jana Assmanna, jer je taj ugledni egiptolog u svojoj raspravi dao ge-nezu monoteističke odnosno židovske reli-gije. Također je kao prilog od 319. do 328. stranice kazalo kojim je obuhvaćeno više od 700 pojmova, što uz veliki broj natukni-ca pridonosi sveobuhvatnosti i ozbiljnosti rada izdavača.Kao zaključak može se ustvrditi da knjiga Mojsije Egipćanin postavlja teze o moral-nim, kulturnim i političkim posljedicama monoteizma, koje su upotpunjene teme-ljitim istraživanjima. U Assmannovu djelu nailazimo na primjere i višestruke uspo-redbe o judaizmu koje se očito odnose na mnogo više od egiptološko-starozavjetnih detalja, pa je za praćenje ove studije potre-ban strpljiv i višestruko naobražen čitatelj koji će pročitavši Assmannovu raspravu biti obogaćen novim saznanjima.

Lik Mojsija na Sinaju

NOVIOMANUT 118

15

U nedavno objavljenoj knjizi uvodi Gilles Rozier svoje čitateljstvo u gotovo nestao svi-jet, što ga je iz ljubavi za književnost i snagu pjesništva oživio. S autorom je razgovarala Karin Berndl za bečki mjesečnik Wina.K. B. Gospodine Rozier, u vašem novom ro-manu sjedinjujete mnoštvo životnih priča. Vaš protagonist Pierre odlazi, zadivljen pje-smom na jidišu, na put u velike, a mnogim ljudima udaljene kulture. U svojim traga-njima nailazi na Sulamitu, koja ne samo po svom imenu, nego i inače, nosi golemo na-sljedstvo. Ona je „čuvarica“ opsežne zbirke knjiga i dokumenata židovske kulture, knji-ževnosti i povijesti, koje je sakupila tijekom triju desetljeća. Među njima dvoma protkao se dubok odnos oko tri životne priče triju prijatelja pjesnika, kojih je najveći grijeh što nisu odustali od promicanja jidiš-kulture. To je knjiga sjećanja, a ponajprije je ljubav-

Nostalgija – ambivalentan osjećajGilles Rozier:

„Iz jedne zemlje bez ljubaviU izvorniku: D'UN PAYS SANS AMOUR“. Njemački naslov: IM PALAST DER ERINNERUNG (Njemački pri-

jevod: Claudia Steinitz: Barbara Heber-Scherer). Izd. Die andere Bibliothek str. 450. € 38.-

na izjava za čitanje pjesništva na jidišu. Što je za vas, pišući ovu knjigu, bilo najvažnije?Gilles Rozier: Jidiš-kulturu i književnost ot-krio sam u dobi od 23 godine. Za mene je to bila velika sreća i otada je neiscrpiv izvor književne razonode za mene. Osamnaest sam godina ravnatelj biblioteke Medem, najvažnije jidiš-knjižnice u Europi. Podu-čavam jidiš i prevodim s jidiša na francu-ski. S tim sam romanom želio pružiti uvid u nekoliko poglavlja te književnosti i njiho-vih umjetnika. Sudbine tih triju pjesnika, junaka tog romana, oduševile su me. Sva su trojica veliki pjesnici. Uri Cvi Grinberg i Melech Rawicz rođeni su za vrijeme car-stva Franje Josipa u Istočnoj Galiciji, treći u savezu, Perec Markiš, u carističkoj Ukra-jini. Tako su u Prvom svjetskom ratu služili u zavađenim armijama. Početkom 1920-tih pisali su u Varšavi i objavljivali skandalozne pjesme premda tek u vrlo kratkom i inten-zivnom razdoblju. Godine 1923. Grinberg se iselio u Palestinu, Perec Markiš se 1925. Definitivno priklonio sovjetskoj Rusiji, Me-lech Rawicz ostao je duže, sve do 1930-tih, u Varšavi. Zatim je poduzeo putovanje svi-jetom i naposljetku se 1941. Skrasio u Ka-nadi. Usporedo sa sudbinama toga trijum-virata mogao sam opisati dijasporu poljskih Židova u razdoblju između dva svjetska rata.

K. B. Vaš protagonist Pierre pred-stavlja pojam nostalgičara. Nostal-gija znači „bol povratka“. Dvojako čuvstvo, jer istovremeno predstavlja bol i mjesto za kojim čeznemo, ali i bol koju osjećamo kada stignemo u to mjesto i zapažamo da nismo že-ljeli krenuti onamo. Je li vaša knjiga ujedno i manifest koji podrazumi-jeva nostalgiju?G. R. Pišući taj roman, bio sam sigur-no pod snažnim utjecajem Prousta. U potrazi za izgubljenim vremenom. U konceptu nostalgije, kakio rekoste, postoje dva elementa: mjesto i vrije-me. Kod Prousta postojalo je samo vrijeme, jer je svoj roman napisao u Parizu. U mom romanu posve je drukčije. Sulamita priča o jednom izgubljenom vremenu, ali i o jednom svijetu koji je posvema nestao i koji je razoren. To je dakle dvostruka no-stalgija mjesta i vremena. K. B. „Može li se dijeliti ono što drugi uop-će nema“, pita Sulamita. Ključni zadaci kuće za jidiš kulturu i očuvanje i podavanje jidiš kulture i jezika. Kako vam uspijeva ispunja-vanje tog zadatka?G. R. U kući jidiš kulture ne pokušavamo oživljavati jedan nestali svijet. Mi našoj pu-blici stavljamo na raspolaganje više od četr-

deset tisuća knjiga na jidišu ili o jidiš kulturi. Podučavamo taj jezik, pokušavamo pripovi-jedati njegovu povijest, a također mnoge pre-drasude o „Istočnim Židovima“ protiv kojih se treba boriti i stvarati čvrste klišeje. Nisu svi Istočni Židovi bili religiozni, nisu svi, kao na slikama Romana Višnjaka, nosili bradu i zaliske. Bilo je strašnih borbi između ži-dovskih cionista, socijalista, Bunda, vjerskih udruga, komunista, teritorijalista… Veliki su pisci pisali na raznim jezicima: jidiš, he-brejski, poljski, ruski, njemački i tako redom. Pisali su poput svih pjesnika o ljubavi, boli, gladi, nadi i očaju. Time što naši studenti uče jidiš, imaju i pristup jidiš književnosti, i sto-ga im je omogućeno da otkrivaju taj nestali svijet. A to je dakle ujedno cilj ovog romana.K. B. „Što se više udaljavamo od tog vre-mena, to će manje biti preživjelih, a i vi ćete imati sve veće muke vi, koji ste kasnije rođe-ni, da shvatite, što su željeli izraziti“ kaže Su-lamita. Kako se može u ovim uskovitlanim vremenima kada se intenzivno živi oživljava-ti i promicati jednu kulturu sjećanja?G. R. Premda je globalizirani kapitalizam, točno poput boljševika sovjetskih vremena, ali drukčjim sredstvima pokušavao ugasiti ljudsko sjećanje, uvjeren sam, da u ljudima postoji otpor i da se ta snaga vrlo intenziv-no razvija posredovanjem književnosti i „glađu“ za njom.K. B. Zapravo vam pričam bajke. Ja vam tu nešto bajam, no zar tako ne postupaju i najveći povjesničari? Vi mislite izvještavati o jednom prohujalom vremenu i opisivati život drugih ljudi, ali zborite o samu sebi. Što nato kaže autor kao nostalgičar? Kakva se odgovornost onda pojavljuje tu kod ta-kvih priča?G. R. Naposljetku posljednju riječ ima pri-povjedač, a ne povjesničar, premda pripo-vjedač dakako crpi iz povjesničarevih dje-la. Kakve slike imamo danas od bitki kod Waterlooa? Djela francuskih slikara 19. sto-ljeća koja su prožeta Julesom Micheletom? Ne, nego Stendhalovim Parmskim kartuzi-janskim samostanom. Tko je pisao najljepše i najuspješnije o sumraku austrougarskog imperija? Neki austrijski povjesničar? Ne, nego Joseph Roth u svome Redetzkymaršu.K. B. Smanjuje li tugu pjesma Bol povratka? Ili je naprotiv izražajni oblik za osjećaj no-stalgije?

G. R. Možda oboje istodobno.Iz bečkog mjesečnika WINA

odabrao i preveo Branko Polić

Renée Wiener

Buntovnice od početkaPriča jedne Židovke – borca otpora. Uz glosarij Marie Ecker, Daniele Blumwer i Alberta Licht-

braua. Izd. Picus. Beč 2012. Str. 262. € 22.90.- E- Book € 17.90.-

Čekati dok ne dođu krvnici ili skloniti se i pružati otpor? Tim se pitanjem suočila i Renée Wiener kada se u južnoj Francuskoj zajedno s obitelji našla u žrvnju nacio-nalsocijalističke politike uništenja. „Nije se moglo dugo premišljati“; sve se moralo hitro odvijati. Nije joj bilo još dvadeset godina, židovski ortodoksna, pridružila se cionističkom otporu. Renée Wiener bila je usto i u akcijama protiv prokazatelja uklju-čena, prenosila je oružje i pokušavala spašavati djecu ugroženih obitelji njihovim do-vođenjem na sigurna mjesta. Stoga joj je 2010. Uručeno najviše francusko odličje za zasluge. Životna priča Renée Wiener otvara čudesan pogled u život pun zbivanja koji je započeo u Beču, u krilu židovske ortodoksne obitelji. Ona opširno raspreda o go-dinama izbjeglištva u Belgiji i u Francuskoj i o razvoju svoje vjerske i političke orijen-tacije. Premda se borila unutar cionističke grupe otpora, odlučila se protiv iseljavanja u Palestinu. Njezina ju je snaga otpora pratila čitav život, tako i u njezinoj djelatnosti socijalne radnice za ovisnike o drogi u New Yorku. Biografija prikazuje bogati život snažne, neovisne žene, koja se čitavog života zauzimala za progonjene, za manjine i za prikraćene.

Iz bečkoga dvomjesečnika Illustrierte neue Welt odabrao i preveo Branko Polić

Elisabeth Jupiter

Zbijaj šale!Židovski humor kao izvor

tolerancije, izd. Picus, Beč, 2013, str. 112. € 16.90 E-Book € 13.90

I u svojoj novoj knjizi skuplja Elisabeth Ju-piter najdraže dosjetke židovskog humora obogaćujući ih osobnošću i anegdotal-nošću i analizirajući psihološke reakcije i djelovanje humora. Dosjetka, a ponajprije autoironija jesu, poput pileće juhe, poznati židovski lijek protiv straha. Jer kod dosjet-ke misao se odlaže na niži stepen, da bismo se domogli djetinjeg izvorišta radosti, kaže Freud.Knjiga je podijeljena na poglavlja o židov-skom življenju i umiranju, religioznosti, škrtosti, chuzpi (drskosti), bračnoj vjerno-sti i vladanju svijetom. Dodatni glosarij ra-zjašnjava specifične pojmove. Veoma je to osobna knjiga dosjetki o psihologiji židov-skog humora.

GILLES ROZIER rodio se 1963. U Grenobleu. Tijekom višegodišnjeg bo-ravka u Jeruzalemu naučio je hebrejski i jidiš. Nakon poslovnih obrata kao ku-pac jednog trgovačkog poduzeća i su-radnik jedne banke promovirao je jidiš književnost. Danas djeluje kao prevo-ditelj i pisac knjiga i ravnatelj je Doma jidiš kulture u Parizu.Maison de la Culture Yiddish (Bibli-othéque Medem nastala je fuzijom Medem biblioteke, (osnovane 1929) i Udruženja za nastavu i širenje jidiš-kul-ture (Association pour l’Enseignement et de la Culture Yiddish“. Gilles Rozier u društvu, prigodom knjige

NOVIOMANUT 118

16

NOVI OMANUTPrilog židovskoj povijesti i kulturi

Broj 118, srpanj – kolovoz 2013 / 5773 – ISSN 1331-8438Časopis izlazi dvomjesečno

SPOMENKA PODBOJ

Dipl. iur. i dipl. phil. (hrvatska književnost i jezik).Istaknuta djelatnica u brojnim segmentima hrvatske kulture, au-torica zapaženih putopisa (Egipat, Izrael, Jordan, Španjolska), a u pripremi je i Kina. Aktivna suradnica našeg glasila.

VLASTA KOVAČ dipl. phil. (njemački i engleski jezik i književnost), i mr. sc. Do umirovljenja prominentna novinarka Vjesnika. Od 1990-1996. tajnica našeg društva. Aktivna suradnica projekta Židovski biografski leksikon. Objavila knjigu turističkih puto-pisa Nedovršena slagalica. Dugogodišnja urednica Biltena ŽOZ (danas Ha-Kol). Autorica brojnih uvaženih napisa i u našem glasilu.

NEDA WIESLER dipl. oec. i diplomantica Baletne škole u Zagrebu. Osnovala i nadasve uspješno vodi plesnu grupu Or Hašemeš Zajednice Židovskih općina Hrvatske. Autorica je knjige Židovskim plesom prema povijesti i tradiciji. Članica Vijeća ŽOZ, a ujedno i voditeljica administracije Kulturnog društva "Miroslav Šalom Freiberger".

VESNA DOMANY-HARDY

publicistkinja i prevoditeljica. Diplomirala komparativnu književnost i anglistiku 1965. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a magistrirala 1993. povijest umjetnosti na lon-donskom Goldsmith Collegeu. kao neovisna kulturna ak-tivistkinja bavi se istraživanjem židovskih sekularnih tema, piše o raznim kulturnim zbivanjima i recenzira knjige. Bavi se i prevodilačkim radom. Bila je vanjska suradnica Radio-Zagreba, dopisnica iz Italije za BBC World Service, umjetnička savjetnica Britanskoj Akademiji u Rimu, objav-ljivala u raznim listovima i časopisima u Zagrebu (primjer-ice Ha-KOL) i u Londonu (Jewish Renaissance).

JENNIFER LIPMAN novinarka, urednica i komentatorica londonskog tjedni-ka The Jewish Chronicle. Uglavnom izvještava o dnevnim zbivanjima, publikacijama za žene i pop-kulturi.

Izdaje Kulturno društvo “Miroslav Šalom Freiberger”Zagreb, Palmotićeva 16, tel.: ++385 (01) 4817 655, fax: ++385 (01) 4922 694Žiro račun kod ZAP: 2360000-1101558364Savjet časopisa: Zlatko Glik, Teodor Grüner, August Kovačec, Viktor ŽmegačGlavni urednik: Branko PolićUredništvo: Ljiljana Dobrovšak, Živko Gruden, Vlasta Kovač, Aleksander Laslo, Ivan Mirnik, Spomenka Podboj, Mira VlatkovićInozemni dopisnici: Alexandra Armstrong (Durham), Suzana Glavaš (Napulj), Josef Kodet (Jihlava), Cvi Loker (Jeruzalem), Mirjam Steiner-Aviezer (Tel Aviv)Tehnički urednik: Goran Ivšić, Lektor: Aleksandra WagnerGrafička priprema: Vjesnik d.d., Tisak: Vjesnik d.d.

Cijena 10 kn – za inozemstvo 20 kn pretplata za šest brojeva 60 kn, za inozemstvo 20 EUR

IBAN: HR4023600001500332212SWIFT: ZABAHR2X

Mišljenjem Ministarstva kulture i prosvjete Republike Hrvatske od 8. srpnja 1994., ur. broj 532-03-1/7-95-01, periodična tiskovina “Novi omanut” koju izdaje Kulturno društvo “Miroslav Šalom Freiberger”, ubilježena pod brojem 719, oslobađa se plaćanja poreza na promet.NOVI OMANUT izdaje se zahvaljujući dotacijama Vlade Republike Hrvatske, Savjeta za Nacio-nalne manjine, Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Ureda za kulturu grada Zagreba.Ovaj broj "Novog omanuta" u cjelini, te mjesečni program kao i više pojedinosti o radu našeg Društva možete vidjeti na adresi www.kd-miroslavsalomfreiberger.com

Autori u ovom broju

VOLKER WEISS esejist i polemičar. Redovni suradnik hamburškog tjednika Die Zeit.

MALCOLM MILLER muzikolog, predavač na londonskom sveučilištu, glazbeni kritičar i pijanist. Njegovi prikazi i članci izlaze u vodećim britanskim glazbenim publikacijama. Surađuje s londonskim Jewish Institute of Music te upravo piše knjigu o Wagnerovim Pjesmama Mathilde Wesendonck.

MILIVOJ DRETAR studirao povijest i geografiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je 2004. diplomirao na temu Izraelsko nasel-javanje Kanaana u svijetlu starozavjetnih pisama. Iste se go-dine zaposlio u osnovnoj školi Petar Zrinski u Jalžabetu gdje radi i danas. Proučava i piše o povijesti ludbreške židovske zajednice. Autor je knjige Židovi u ludbreškom kraju (2010). Sudionik je većeg broja radionica i seminara iz povijesti u Hrvatskoj; bio je stipendist International School for Holo-caust Studies pri Jad Vashemu (2007) i Max M. Kaplan Sum-mer institutte pri Holocaust Museumu u Houstonu (Texas, 2009) te polaznik Pestalozzi programa u Estoniji (2010). Aktivan član Saveza antifašističkih boraca i antifašista, tajnik ludbreške udruge, predsjednik za spomeničku baštinu NOB-a varaždinske županije, voditelj spomen-bolnice Ga-brinovec na Kalniku. Autor brojnih napisa o Ha-Kol-u i brojnim drugim glasilima.

NARCISA POTEŽICA

mr. sc. prof. magistra književnosti. U svojoj tridesetgodišnjoj djelatnosti voditeljica Knjižnice Novi Zagreb (6 knjižnica) organizirala velik broj kulturnih programa i projekata te vo-dila niz tribina promocija knjiga te razgovora s književnicima. Posljednjih godina održava predavanja o židovskim temama u ŽOZ i susretima u Opatiji te piše kritičke osvrte o novim knjigama.

KARIN BERNDL autorica intervjua s područja kulture u bečkim židovskim publikacijama.

S A D R Ž A JSpomenka Podboj: Festival tolerancije (7. festival židovskog filma u Zagrebu) 1Vlasta Kovač: Tragovima Židovske Varšave 4Neda Wiesler: Rousseauovska tajna židovske molitve 5Vesna Domany Hardy: Putovanje u židovsku prošlost i sadašnjost Emilie Romagne 6Jennifer Lipman: Redatelj koji tvrdi da su filmovi o Holokaustu "strašni" 9Volker Weiss: Židov je kriv za sve 9Malcolm Miller: Wagner i Izrael 11

R E D I V I VAMilivoj Dretar: Varaždinska sinagoga u središtu pažnje 12

E X L I B R I S N O V I SJan Assmann: Mojsije Egipčanin (piše mr. sc. Narcisa Potežica) 13Gilles Rozier: Iz jedne zemlje bez ljubavi (s autorom razgovara Karin Berndl) 15Renée Wiener: Buntovnica od početka 15Elisabeth Jupiter: Zbijaj šale 15

C O N T E N T SSpomenka Podboj: A Festival of Tolerance (The 7th Festival of Jewish Films in Zagreb) 1Vlasta Kovač: In the footsteps of Jewish Warsaw 4Neda Wiesler: Rousseaus secrets of Jewish prayers 5Vesna Domany Hardy: A journey into the Jewish past and present time of Emilia Romagna 6Jennifer Lipman: The director who insists Holocaust films are "awful" 9Volker Weiss: The Jew is guilty for everything 9Malcolm Miller: Wagner and Izrael 11

R E D I V I VAMilivoj Dretar: The Varaždin Synagogue - a centre of respect 12

E X L I B R I S N O V I SJan Assmann: Moses the Egyptian (by mr. sc. Narcisa Potežica) 13Gilles Rozier: From a country without love (Karin Berndl talks with the author) 15Renée Wiener: A rebel from the starting-point 15Elisabeth Jupiter: Make jokes 15