1

PRILOG ŽIDOVSKOJ POVIJESTI I KULTURIGodište XX, broj 3 (116), Zagreb, ožujak – travanj 2013 / 5773

Dr. Teodor Grüner, uvijek skroman i sa-mozatajan u svom pregalaštvu, zadužio je ovu zajednicu mnogostranim djelatnosti-ma ne samo tako je u zasluženoj mirovini jer se uza svoje liječničko zvanje stao baviti judaistikom i židovskom poviješću, preuzi-majući raznovrsna zaduženja i zadatke koje je obavljao velikom predanošću, unoseći često i djelotvornu vlastitu inicijativu, na-kon što je objavio šezdesetak znanstvenih i stručnih radova s područja pedijatrije, u zemlji i ino zemstvu.Rođen je u slovačkoj Nitri u vrijeme kada je Bernhard, njegov otec, bio tamošnji kan-tor. Uz očevo službovanje proveo je i sin dio djetinjstva u Budimpešti te u Szekesfe-hervaru (Stolnom Biogradu), gdje je zavr-šio gimnaziju, a djelomično i u Alba Julii (Rumunjska) kod obitelji svoje majke Hani. Kada je otac 1929. imenovan za zagrebač-kog natkantora, sin mu upisuje studij na medicinskom fakultetu gdje diplomira 1937. Nakon diplome započinje specija-lizaciju pedijatrije na zagrebačkoj Dječjoj klinici, s koje sredinom lipnja 1941. zbog rasnih zakona bude izbačen s posla. Specijalistički je ispit položio tek 1949, nakon što je ratne godine proveo u Bosni, kada je zajedno s desecima drugih židov-skih liječnika upućen na liječenje endem-skog sifilisa. Svojim je službovanjem spasio suprugu Matildu, a i roditelje, od deporta-cije. Službovao je u Varešu, Mrkonjić-Gra-du, Bugojnu i Banjoj Luci, gdje je imenovan za šefa Dječjeg i Školskog dispanzera. U rujnu 1944. pridružuje se partizanima, s kojima je već otprije surađivao te posta-je šef saniteta 10. krajiške divizije, nakon oslobođenja zemlje šef bolnice u Slavon-skoj Požegi, Bjelovaru i Kragujevcu, a od 1947. pedijatar u Poliklinici generalštaba, a

Uz stoti rođendan dr. Teodora Grünera

od 1949. šef pedijatrijske službe Vojne bol-nice u Zagrebu. Demobiliziran je kao sanitetski potpukov-nik JNA. Od 1956. šef je Dječjeg dispanzera Doma narodnog zdravlje RSUP-a, od 1971. do umirovljenja (1973) primari-jus. Pored toga, od 1972 do 1973. honorarni je preda-vač osnova medicine na Medicinskom fa-kultetu i Stomatološkom fakultetu.

* * *Nažalost je u nas danas u priličnom opa-danju broj ljudi koji se sustavno bave prou-čavanjem judaizma, židovske drevne povi-jesti i pouke za sav ljudski rod. Dr. Teodor Grüner jedan je od rijetkih koji je i na tom području mnogo pridonio. Možemo mu zahvaliti znatan broj tekstova tijekom go-tovo dvadesetogodišnjeg izlaženja Novog Omanuta. Već je u prvom broju zapažen njegov esej Prisustvo Židova u panonskoj nizini u sta-rom i srednjem vijeku (Analiza njihova po-ložaja do bitke na Mohaču) koji se nastavlja u 2. broju tekstom Prisutnost i položaj Žido-va u Kraljevini Ugarskoj (od bitke na Moha-ču do g. 1914). Poseban je značaj posvetio Heinrichu Heineu. O tom svjedoče tekstovi Heineov prilog povijesti religije u Njemačkoj (uz 140- godišnjicu pjesnikova rođenja) (br. 15) te Heine i židovstvo (br. 27). Neobično su zanimanje pobudila njegova traganja o drevnim Sumerima: Sumerska civilizacija i usporedba zakonika Sumera s Mojsijevim Petoknjižjem (br. 20) Nacrt grada Nippura u sumurskoj državi (br. 60) i Mitovi Sumera i Knjiga postanka (br. 87.). Vrlo su nam dobrodošle i njegove recenzije novih knjiga Alep Beth židovstva Julije Koš (br. 38), S puta po Svetoj Zemlji Spomenke Podboj (br. 47-48), Komadići slagalice Edi-

ja Švarca (br. 50), Gorke trave Fride Filipović (br. 52-53), Rječnik duše Sonje Samokovli-je (br. 55), Novosadski Jevreji Pavla Šosbergera (br. 56-57), Kutinska sinagoga Zlatka Ka-rača (br. 58) Značaj knjige Pirqé Avóth Jakova Peraha (br. 77) Naša je ljepša - Židovski vicevi Voje Šiljka i Život kako sam ga ja vidio Pavla Šosber-gera (oba br. 78) i Odnos iz-među židova i kršćana kroz povijest Adalberta Rebića (br. 88-89). U dvobroju 32-33 dao je ga-nutljiv prikaz o Milivoju Ber-geru, što se nadovezuje uz članak iz 31. broja lista Hapšenja 165 Ži-dovskih omladinaca.Dr. Teodor Grüner prihvatio se već od prvog broja izlaženja Novog Omanuta da bude član redakcijskog odbora, a posljed-njih je godina član Savjeta. Njegova nam je suradnja uvijek podjednako dobronamjer-na i efikasna.

***Našeg sam slavljenika, zajedno sa supru-gom Matildom, upoznao prigodom davno-ga posjeta vrlo štovanim i posebno dragim danas gotovo već legendarnim članovima naše zajednice, odvjetniku dr. Robertu Far-kašu i njegovoj supruzi Editi, nadasve vjer-noj prijateljici moje majke. Prema tome, morali su mi biti simpatični. Takvi mi i ostadoše.Naš je slavljenik poduzeo i niz nadasve ko-risnih inicijativa. I stručnih, a i društvenih. Bio je, primjerice, vrlo agilan oko planova za izgradnju nove zagrebačke vojne bolni-

ce. No on se ne običava time hvalisati. Ne običava isticati ni pohvale, odličja i brojna raznovrsna priznanja što ih je stjecao, a od kojih mu je posljednje, zlatna medalja Zbo-ra liječnika Hrvatske, dodijeljena na samoj svečanosti prigodom njegove stogodišnjice. A to je dar koji se dodjeljuje samo najza-služnijima. Posebno ga je obradovala čestitka našeg predsjednika Republike, dr. Ive Josipovića.Naposljetku i njegova knjiga Ogled o Pro-tokolima sionskih mudraca (1997) snažan je prosvjed protiv reprinta nadasve zlona-mjernih lažnih optužbi usmjerenih protiv same biti židovstva.I to je djelo mudrih razmišljanja i pravovre-mena reakcija protiv povampirenih pojava antisemitizma u našoj štampi.Preostaje nam tek da poželimo našem za-služnom svečaru da još dugo živi u zdravlju uz svoje kćeri, unučad i praunučad – i sve nas koji ga štujemo i volimo.

Branko Polić

Četvrtoga ožujka svečano je obilježen ne samo rijedak nego i posebno radostan jubilej - stoti rođendan zaslužnog i nadasve

omiljelog člana naše zajednice – dr. Teodora Grünera. Divno je bilo doživjeti do koje je mjere naš uvaženi svečar do danas zadržao svoju negdašnju svježinu uspevši se stubama u zgradu ŽOZ-a i

kako je prisno zahvalio brojnim okupljenim čestitarima.

Dr. Teodor Grüner

Dr. Teodor Grüner Kapetan stoljetne plovidbeMoj vrli prijatelj dr.Teodor Grüner, kojeg sam upoznala prije gotovo dvadeset godina kao potpredsjednika Hrvatsko-izraelskog društva u Zagrebu, doživio je tu radost da, u velikom krugu svojih prijatelja, kolega i što-vatelja, proslavi svoj stoti rođendan. Takva sreća dana je samo malobrojnima,onima koji to, vjerojatno, i zaslužuju. I prijatelj-stvo, također, treba zaslužiti.Proslavu jubileja organizirala je Židovska općina u Zagrebu, a njezin predsjednik dr. Ognjen Kraus održao je pozdravni govor. Pisanu čestitku poslao je predsjednik Re-publike Hrvatske dr. Ivo Josipović, a dele-

gacija Društva liječnika Hrvatske uručila je slavljeniku svoje najviše priznanje: Zlatnu medalju. Svečanost je snimila Hrvatska te-levizija, a za dvjestotinjak uzvanika bila je postavljena bogata trpeza i golema rođen-danska torta.Može se smatrati sretnim svaki čovjek koji se u takvoj svečanoj prigodi nađe okružen brojnim prijateljima. Ja se smatram sret-nom što sam u dr. Grüneru stekla iskre-na, i pouzdana prijatelja i što sam tijekom svih ovih godina postala bliska s njegovom dragom obitelji. Njegovanje prijateljstva za mene je vrlo važna stvar.

Teško je opisati koliko sam uživala u našim razgovorima, raspravama, šetnjama i ća-skanjima uz šalicu kave.Znali smo prošetati Tkalčićevom i sjesti ispred Zagorke, oslonjene na dugi kišo-bran, te u razgovoru promatrati prolazni-ke i skupine turista kako se provlače kroz gužvu prijepodnevne promenade. Ponekad smo hodali prolazom prema kinu Tuškanac i sjeli na terasu ispod šarenog suncobra-na. I kafić Gimnasium u Muzeju Mima-ra pružao je ugodnu smirenost i tišinu za razgovor, sve dok atrij Muzeja nisu počeli iznajmljivati subotom za svadbene večere,

ne bi li povećali prihode. Dugo su Gradska i Kavana Dubrovnik bile glavna sastajališta, no gužva je postala nepodnošljiva, prostor zadimljen, ljudi su se nadvikivali, a gost za susjednim stolom gotovo da vas .je dodi-rivao i puhao vam za vratom. U manjim kafićima, kamo zalaze mladi, trešti rock – i pop-glazba, koja razbija svaki razgovor. Bili smo u stalnoj potrazi za nekim mirnijim mjestom, za kojim i danas tragamo.Razgovori s dr. Grünerom veliko su zado-voljstvo. Tema je napretek i nikada se ne dovedu do kraja. Tko može odoljeti tako ugodnu sugovorniku, punom mudrosti i

NOVIOMANUT 116

2

Je li cionizan Isaie Berlina zastario?

znatiželje, duhovitom, koji se vrlo često zna grohotom smijati?! Njegov je optimi-zam naprosto zarazan. Malo je danas ljudi, iako ih nazivamo intelektualcima, tako ve-like erudicije, duboko uronjenih u kulturu, s kojima možete razgovarati baš o svemu: o povijesti, književnosti, filozofiji, poeziji, teatru, duhovnosti, religiji, prirodnim zna-nostima i, dakako, medicini.U vrijeme kad sam se, pišući o faraon-skom Egiptu, bavila Afrikom kao kolijev-kom prapovijesnoga čovjeka, Homo erec-tusa, tzv. Olduvajskog čovjeka, čije ostatke znanstvenici datiraju u doba prije milijun godina, zanimalo me je pitanje kada je za-počela rasna diferencijacija. O tome sam u više navrata raspravljala s dr. Grünerom. Po njegovu mišljenu taj je proces započeo onda kada su skupine ljudi počele prelaziti na druge kontinente i morale se prilago-đavati novim klimatskim uvjetima. Složno smo zaključili da su naši praroditelji Adam i Eva bili tamnoputi Afrikanci i da su napu-stili “Afrički raj”, koji je mitologija, mnogo kasnije, premjestila u Eden, između Tigrisa i Eufrata.Često smo raspravljali o velikim filozofima Kantu, Spinozi, Mendelssohnu, Nietzseheu, kao i o korijenima i povijesti židovstva, o Knjizi postanka te o mitovima starih Sume-rana. O civilizaciji Sumera dr. Grüner odr-žao je više predavanja, a tekst je objavljen u Novom Omanutu br. 87. 2008. Autor je

zaključio da je pradomovina Židova prije Izraela, prije Kanaana, bio Sumer, civiliza-cija nastala oko 5.000 godine pr.n.e., na po-dručju između Eufrata i Tigrisa.“Vruća tema” koja se pojavila u zagrebačkim knjižarama 1996. bio .je pamflet Protokoli sionskih mudraca, čiji je izvor fabriciran u carskoj Rusiji početkom 20. stoljeća u okvi-rima žestoke protužidovske hajke i progo-na. Na Grünerov odgovor nije trebalo dugo čekati. Najprije je u Hrvatsko-izraelskom društvu održao zapaženo predavanje, a po-tom je Društvo taj tekst objavilo kao publi-kaciju pod naslovom Ogled o Protokolima sionskih mudraca 1997. Ja sam bila urednica toga izdanja. U zaključku autor upozorava na povijesni društveni utjecaj pamfleta, koji je zapravo nacrt ideologije “desnog i lijevog fašizma”, prvi put izrečena sintagma kojom se danas razni političari često služe. Inače, moram naglasiti da je u našim razgovorima bilo vrlo malo, ili nimalo, riječi o politici. Čak vrlo malo i o bolnim židovskim temama kao što su Holokaust i antisemitizam.Najdraža su mi bila sjećanja na njegovo djetinjstvo i ranu mladost provedene u Bu-dimpešti. Dr. Teodor Grüner potječe iz ra-binske obitelji poljskih Židova. Njegov otac, ortodoksni rabin i natkantor svoju prvu službu obavlja u Nitri u Slovačkoj, uoči pr-voga svjetskog rata, 1913, kada je rođen sin Teodor, a poslije rata službuje u sinagogi Dohâny u Budimpešti. Već kao devetogodiš-

nje dijete budući natkantor Bernard Grüner bio je poznati dječji pjevač u sinagogi, koje-ga je poslije Budimpeštanska opera stipen-dirala za studij solo pjevanja, no rat je omeo sve lijepe planove. Iz Mađarske obitelj rabi – Bernarda Grünera dolazi u Zagreb, gdje on obavlja bogoslužje u zagrebačkoj sinago-gi sve do svoje smrti 1955, a njegovi brojni potomci tu žive i danas.Prije godinu dana u Židovskoj općini u Za-grebu predstavljen je prvi dio ostavštine ra-bina Bernarda Grünera, dio zbirke od oko l.500 stranica sinagogalnih liturgijskih na-pjeva koje su izvodili za velike židovske blag-dane. Obitelj Grüner čuva pet rukopisnih knjiga te vrijedne židovske glazbene baštine. Dr. Grüner priča mi o sjećanjima na oca, na njegovo djetinjstvo protkano glazbom: svi članovi obitelji pjevali su, svirali i plesali.Svi naši razgovori prožeti su sjećanjima: na djetinjstvo, mladost, školovanje, na student-ske dane. Zatim dolazi rat i uspostava zlo-kobne NDH. Roditelji su, srećom, preživjeli negdje na Trešnjevci. Neki članovi obitelji nisu. On je, kao mladi liječnik, poslan u Bo-snu, gdje će se poslije pridružiti partizanima. Tako započinje njegova uspješna vojna kari-jera, za koju ipak nije imao sklonosti. Učinio je sve da se što prije demobilizira i da se po-sveti pedijatriji i znanstvenom radu na po-dručju medicine. Da je u tome bio uspješan, svjedoče mnoge nagrade i stručna priznanja.

Prije više tjedana, dok se u Izraelu sva po-zornost usredotočila na izbore, sabrala se nekolicina istaknutih povjesničara i znan-stvenika u Izraelskoj akademiji egzaktnih i humanističih znanosti s namjerom da razmotre ostavštinu Chaima Weizmanna, kemičara, cionističkog državnika i prvoga predsjednika Izraela.Za pisanje natuknice o Weizmannu u izda-nju Encyclopaedia Hebraica odabran je, ni manje ni više, Sir Isaiah Berlin; to mu nije bio jedini pothvat: Weizmannu je posvetio određeni broj tekstova, predavanja i pohvala te ga je opisao kao egzilarha, nekrunjenoga kralja židovskoga naroda, i naposljetku kao «prvog potpuno slobodnog Židova suvreme-noga svijeta».

Arie Dubnov

Arie Dubnov (rođen 1977) pisac je knji-ge Isaiah Berlin: putovanje jednog židov-skog liberala (Palgrave Macmillan). Predavao je na nekoliko sveučilišta u Jeruzalemu; danas predaje na Sveučili-štu Stanford (2009-2013), a od listopada 2013. prelazi na Sveučilište u Haifi. Predavao je o liberalizmu Isaieha Ber-lina na predstavljanju kod Jewish Book Week, 12. veljače 2013.

Kako je doajen liberalizma i nepopustljivi kritičar pretjeranog nacionalizma mogao braniti židovski

nacionalizam?To je ono što je Weizmanna, prvog izraelskoga

građanina, učinilo prvim slobodnim Židovom su-vremenoga svijeta.

S posebnom nježnošću i sjajem u očima sva-ki put govori o svojoj obitelji: pok. supruzi Matildi, docentici na Tehnološkom fakulte-tu, s kojom je putovao Europom, posjetio Izrael..., o svojim dvjema kćerima, od ko-jih ima dva unuka i jednu unuku te četvero praunuka. Miljenica je najstarija praunuka Barbara, koja ove godine završava gimnazi-ju i njezin se pradjed s velikim uzbuđenjem priprema da je prati na maturalni ples. Iako gradski čovjek, neizmjerno voli prirodu: planine, šume, zelene proplanke i, daka-ko, more. Svake .je godine četiri mjeseca s obitelji u Červaru, u Istri. Dugo toplo ljeto u Zagrebu prazno je bez naših ugodnih sa-stanaka. Nedavno sam se sjetila i pitam ga u telefonskom razgovoru što je s njegovim projektom Heine i žene. Zar je odustao? Nije, kaže mi, ali prvo mora pisati o Mletačkom tr-govcu. Shakespeare je opisao situacije kakve se i danas događaju i nikako nije bio antise-mit! Pisat će i o Heineu i o Mletačkom trgov-cu, jer to duguje sebi, kaže taj neuništivi duh koji prebiva u tijelu dr. Teodora Grünera.

I što reći na kraju?Nemirnim oceanom života uspješno ste plovili punih sto godina.Neka vaš brod sigurno plovi i dalje.Sretno! Dobro vam more, kapetane!

Spomenka Podboj

Slavljenik u liječničkom okruženju

Otvaranje Berlinova arhiva i objelodanjenje dvaju svezaka njegove prepiske otkrivaju potpuno različita Berlina od onoga sveopće poznata: cionista od kolijevke, s oštrim smi-slom za nužnost pripadnosti vlastitoj zajed-nici i kulturi. Oksfordski učenjak i ratni di-plomat, odigrao je aktivnu, pa čak i središnju ulogu u promicanju cionističke stvari. Bio je liberal koji nije pristajao na zagovaranje po-vršnog univerzalizma i liberalnih asimila-cionističkih programa. Jako su ga zanimali mislioci kao Johann Gottfried von Herder, veliki uvjerenik u Volks-geist (duh naroda), koji svakoj etno-nacionalnoj skupini pridaje njezinu jedinstvenu psihologiju, inteligenci-ju, vrijednosti te naposljetku i kulturu i ci-vilizaciju.

Kako se moglo dogoditi Berlinu, doajenu liberalizma i nepopustljivom kritičaru au-toritarizma i prekomjernog nacionalizma, da brani židovski nacionalizam bez ikakva osjećaja da je postao žrtvom jednog nemo-gućeg paradoksa? Kakve su mu to vrste inte-lektualnih akrobacija dopustile da preuzme očigledno uzajamno isključujuće vrijedno-sti, kao što su to individualna sloboda i et-no-nacionalizam te da ih prikaže kao da su u skladu i međuovisne.Bilo je to u Židovskom ropstvu i oslobođenju (Jewish Slavery and Emancipation), tekstu objelodanjen u ovom časopisu (*The Jewish Chronicle) 1951. kad je Berlin objasnio svoj stav. Tvrdio je da je cionizam svijetu ostavio novi tip židovskog zajedništva koji u ko-načnici služi višoj liberalnoj stvari. Kako? Pretvarajući Židove u slobodne pojedince sa širim rasponom mogućnosti izbora. Za Berlina to nije bio talmudski pilpul, a ni ar-gument o naravi nacionalizma, kao što to nije bio poziv da se iznova promisli o onome što postoji u središtu onoga što mi nazivamo slobodom. Ono što je cionizam činilo vri-jednim obrane, kazao je, jest to da obogaću-je židovski život uopće, stvarajući nove okol-nosti u kojima Židovi imaju više od jednog

Među radosnim čestitarima

NOVIOMANUT 116

3

alnog, ali tolerantnog društva, gdje se goji pluralizam, i krutog kolektivizma, koji ne dopušta usporedno postojanje različitosti.Berlin bio je jedan od tih židovskih liberala, voljnih, da parafraziram Irvinga Howea, da izdrže bolne sukobe između njihova libera-lizma i njihova židovstva. Izbor ili-ili pruža laka i zavodljiva rješenja osobnim, kao i sku-pnim dilemama. No to nije pravi izbor. Po-stoji još nada da će izraelski građani i usta-nove odbaciti ono što je Berlin na glasovit način opisao kao opasno i potencijalno auto-ritarno «pozitivno» razumijevanje slobode, koje počiva na lažnim premisama da se riječ «slobodan» odnosi na alfa-muškarca u go-mili, onoga koji je isključivi arbitar, konačni i neograničeni gospodar kuće.Još postoji nada da će umjesto kvijetizma dijaspore i nelagode židovske zajednice biti aktivnim sudionicima, pomažući ranjeno, ali još u cvatu civilno društvo u Izraelu. Onaj tip liberalnog cionizma kakav je podupirao Ber-lin čini se osobito protuslovnim. Ipak, Ber-lin je čvrsto vjerovao, da budućnost još nije određena. Odabrati napuštanje plemenitih snova jest izbor, a ne sudbina.

Iz londonskog tjednika „The Jewish Chro-nicle“ preveo dr. Ivan Mirnik

izbora. On je osjećao da bi bilo krivo smatra-ti da cionizam poboljšava židovsku slobodu, ukoliko se zahtijeva da se svi Židovi presele u Izrael. Mogućnost da se nakon 1948. odabere ostati Židovom na više nego jedan način bila je početna točka Berlinova argumenta. Nije postojao ni logičan, a ni moralni imperativ da se nečiji osobni život veže uz Židovsku Republiku. Prema Berlinovim riječima: di-leme Židova iz dijaspore «da li da odu ili da ostanu, da se asimiliraju ili da ostanu u nedo-rečenim uvjetima, postaju sada sasvim pro-blemi pojedinaca, kod čega se svaki Židov slobodno može odlučiti kako god to hoće te za tu odluku snosi odgovornost ne samo kao pripadnik naroda, nego kao i pojedinačno ljudsko biće».Uspjeh cionizma, drugim riječima, nije bio samo tvorevina upotrebljive židovske poli-tičke biti, ni ono što mi nazivamo «nacional-nom državom», nego tvorevina novih uvjeta, u kojima su Židovi, prvi put u suvremenoj povijesti, imali mogućnost izbora od više no jednog tijeka života. Tako, bilo neizravno i možda nenamjerno, cionizam je poslužio uzvišenom liberalnom cilju – preobličiti Ži-dove u svjesne, slobodne pojedince, sposob-ne odabrati kako proživjeti osobne živote.Berlin je prihvatio osnovne premise cioniz-ma, a da nije pozvao na napuštanje Progon-stva. Nije mogao, a da ne vidi Izrael usko sraštena sa židovskom dijasporom. Bila je to veoma britanska vrsta cionizma. Uistinu, javlja se kao malo iznenađenje, da je Berlin među cionističkim vođama upravo u Weiz-manu prepoznao inkarnaciju cionizma, ko-jemu se divio. Kod Weizmanna odražavala se dotad neomiljena sentimentalna anglofilija, tipična u mnogih ruskih Židova njegova vre-mena, zadivljenih činjenicom da su Britanci mogli imati sve – nepregledni imperij, odli-čan čaj, pravo plemstvo, a istodobno istinitu liberalnu odanost osobnoj slobodi te solidnu parlamentarnu tradiciju.Njegova istočnoeuropskog kolegu anglofila Berlina poticalo je slično divljenje engle-skoj političkoj kulturi i ono što je moglo biti i grubo pretjerano uvjerenje u fair play. No osnovnije je bio stvoreni naglasak filozofa Berlina na slobodu postavljenu uz pojam iz-bora. Prema njegovu mišljenju, sposobnost izbora između višestranih tijekova djelova-nja ugaoni je kamen slobode. Njemu se taj izražaj ljudskoga života nije mogao svesti na jedinstvenu šablonu; političko normativno razmišljanje trebalo je prihvatiti da ljudska bića organiziraju svoja društva na različite načine; «bit čovjeka», da citiramo iz jednog od njegovih predavanja, «nije bila svijest, a ni izum oruđa, već snaga odabira.» Razumijeva-nje Berlinova cionizma na taj način postaje iznimno važno, ne samo za razumijevanje njegova mišljenja o nacionalizmu nego i ra-zumijevanje osnove njegova liberalizma.Cionizam, kojega je Berlin često smatrao nekom vrsti proširenog obiteljskog posla, u

konačnici se branio kao program oslobađa-nja Židova od tereta kolektivnosti, i hvalio, jer im kao samostalnim pojedincima dopu-šta izbor. Berlin je taj zaključak ponavljao i ponavljao. Dostignuće cionizma bilo je to da je uspio donijeti tu radikalno novu po-vijesnu situaciju. I to je ono što je napravilo Weizmanna njegovim prvim građaninom, prvim posve slobodnim Židovom suvreme-na svijeta. Današnji pomodni intelektualci, razne Judith Butler ili Jacqueline Rose, koje se umišljaju naprednima postavljajući u pi-tanje i samo pravo Židova da imaju vlastitu državu, najvjerojatnije bi odbacile Berlinovu apologiju cionizma kao dokaz da su i veći in-telektualci imali svoje ludosti i slijepe točke.One ne podnose Izraelce ne stoga što ih sma-traju neciviliziranim divljacima, nego zbog toga što im već samo postojanje židovskoga nacionalista stoji na putu njihova pokušaja smrzavanja Židova kao simbola kritičnoga duha, univerzalizma, prognana uma, koji nije nigdje kod kuće. U takvim slučajevima podsjećamo se na opasku Cynthije Ozick da Židovi nisu metafore – ni za pjesnike, ni za romanopisce, ni za teologe, ni za ubojice, a nikad za antisemite.Ne bi bilo dobro smatrati Berlinovu libe-ralnu obranu cionizma kao nacrt za one u Izraelu i drugdje, koji kombiniraju taktiku neokonzervativne propagande s krutim pro-tuintelektualističkim i dogmatskim, često pristranim tumačenjem cionističkoga vje-rovanja. Oni dijasporu židovskih zajednica instrumentalno i asimetrički promatraju kao oruđe za skupljanje financijskih sredstava, kao i načinom kako podupirati upitne insti-tucije, kao tijelom za blokiranje protuizrael-ske politike. No, glede moralnih i političkih aspekata, oni od dijaspore zahtijevaju kvije-tizam, ne dopuštajući joj ništa drugo osim jednoglasne odanosti bilo kojoj političkoj liniji, koju promiče neka izabrana izraelska vlada. Oni promiču nemilosrdan program, ne dajući prostora Berlinovu pluralizmu, koji izjednačavaju s opasnim relativizmom.Ne bismo smjeli zaboraviti kontekst u kojem je Berlin razvio svoj dijasporski cionizam. S današnjega stanovišta, čini se da on počiva na onome što su mogla biti neostvarena pro-ročanstva: uvjerenje da će, nakon porođaj-nih muka, Izrael postati sve demokratskiji; da će napetosti između vjerskih i svjetovnih Židova – za što je Berlin Davidu Ben-Guri-onu kazao da ima potencijal razbuktati se u svestrani Kulturkampf – više smanjiti no pojačati te da će umjesto stalnog poticanja kolektivne paranoje i opsadnog mentaliteta buduće vodstvo Izraela slijediti Weizmanno-ve stope, njegovanjem, umjesto riskiranjem tih nepomičnih sveza između Izraela i veli-kih sila, koje su ga voljne podupirati.Berlin je o izraelsko-palestinskom sukobu u javnosti kazao malo. U svojim kasnijim spisima promatrao ga je kao tragični sukob između ljevice i desnice te se izjasnio za rje-

šenje s dvama državama, neposredno prije smrti 1997. Ipak, današnje je izraelsko-pa-lestinsko političko stanje blokade tragični ishod. Što bi Sir Isaiah rekao danas? Fina linija, koju je nacrtao, razlikujući umjerenu nacionalnost od onoga što je nazvao «pato-loškim nacionalizmom», uvjete rasplamsane nacionalne svijesti «okuženom i agresivnom prema drugima», često pada na pamet, kad se čitaju vijesti iz današnjeg Izraela. Nije teško zamisliti kako Berlin ne bi bio sre-tan da u izraelskoj državi vidi polagano, ali stalno preuzimanje vlasti od strane pokre-ta kolonista. Prijetnja propasti takozvano-ga dvodržavnog rješenja, tog nesavršenog kompromisa između dvaju nacionalnih polaganja prava, najvjerojatnije bi ga za-brinula. Zanima me bi li on, koji je suko-be izbjegavao gotovo pod svaku cijenu, bio kadar prihvatiti pesimističku prognozu da se svakim danom koji prolazi sve više kreće putem južnoafričkog apartheida.Ipak, kao povjesničar, suzdržavam se od upu-štanja da takve misli smatram odveć ozbiljni-ma. Nisam u posjedu kristalne kugle koja bi mi dopustila općiti s Berlinovim duhom. Isto tako ne vjerujem u pitanja koja su osobito po-učna. Ne samo stoga, kao što se govori, da je od svih ljudskih slabosti, proricanje ono što se može najlakše izbjeći. Ali također zbog toga što vjerujem da, kao moralnim bićima, naša je odgovornost suočiti se sa suvremenom re-alnošću te oblikovati vlastiti sud, a ne tražiti već gotove recepte u pisanjima mislilaca koji su se suočavali s povijesnim situacijama samo površno sličnim našima.Ono što me zabrinjava, ne samo kao struč-njaka za Berlina, nego kao židovskoga Izra-elca, koji se smatra socijaldemokratom, jest to, da će poput Weizmanova uvjerenja u po-litički cionizam, i Berlinova liberalna i di-jasporska interpretacija cionizma ubrzo biti posvema zaboravljena, ne samo u Izraelu nego i kod židovskih zajednica na drugim mjestima. Jer mi smo svjedoci dvostrukoga raspadanja: prvog i najvažnijeg na razini predanosti običnih Izraelaca srži demokrat-skih vrijednosti; drugog, u sposobnosti Ži-dova iz diaspore, a osobito mlađih naraštaja u liberalnim zemljama, koji su dobili više-manje napredan odgoj, da mogu lagodno živjeti s tim neugodnim levantinskim rođa-kom. Brojna nedavna proučavanja američ-kih Židova u snažnoj mjeri ukazuju na to da se mladež udaljava od države, koja je posta-la blamažom, umjesto svjetlosti među naro-dima. Britanija, uvjeren sam, ne zaostaje u tome. Je li značenje biti liberalnim Židovom danas da postane članom reda ASHamed Jews?, kao što to nameće komični roman Howarda Jacobsona The Finkler Question? Ozbiljnije: krećemo prema toj strašnoj igri zero-sum, kod koje više nije moguće uskla-diti sveopće i pojedinačno? Hoće li budući naraštaji smatrati da se uglađenost i naci-onalnost međusobno isključuju? Silimo li mi njih da odaberu između odveć individu-

Kako je mogao doajen liberalizma i nepopustljivi kritičar pretjeranog nacionalizma braniti židovski na-cionalizam?

To je ono što je stvarao Weizmann, prvi građanin Izraela, prvi posve-mašnji slobodni grad u modernom svijetu.

Jens Jessen

U Hitlerovu društvu

Zbog čega svi živimo s krivnjom: nema toga jarka, koji nas pouzdano razdvaja od Trećega Reicha.

Nacionalsocijalistička diktatura potpomagala je maloga čovjeka – koji se nakon 1945. i dalje

uspinjao. Govor uz dodjeljivanje nagrade Ludwig Börne povjesničaru Götzu Alyju.

Pema definiciji Ludwiga Börnea koja je po-stala slavna, ometač mira je netko “tko odvla-či pokrivač s usnule istine“. Povjesničar Götz Aly nedvojbeno je takav „ometač mira“. No

kakva je to istina, koju Aly jednim trzajem odvodi na danje svjetlo svijesti i gdje je bio prostor mira u. kojem je tako slatko spavala? Istina, koju je svojim knjigama o nacionalso-

cijalističkom razdo-blju u stalno novim naletima nastojao izbaciti iz njihovih perina, a zatim ih, kad su bili goli i bosi, počeli se praćakati i derati se što nije istina o nacionalso-cijalističkom razdo-blju, a – njime nam

je također dostavljena - nego je to prije sve-ga istina o našem vremenu, a ona glasi: Nije postojao trenutak nula. Nije postojao raskid, koji bi njemačke poslijeratne države razdvo-

jio u dvim česticama od zločinačke strukture, koja nas je razdvojila od načina razmišljanja i načina života u Hitlerovu Reichu. Nije po-stojao prijelom u političkom osobIju što je u glavnim okvirima bilo poznato, ali u njegovu opsegu pretežito bilo zanemareno. No prven-stveno nije postojao raskid u društvu u njego-vim idealima, predodžbama i čežnjama.Antisemitizam se svakako urušio u svakom slučaju u svojim javno mogućim izjavama. Satrla se i želja za ratom, militarizam, nakon dugih trzaja i autoritarni duh. Ono što se nije survalo bila je ideja o zajednici naroda, osnovni egalitarni potez koji je nacionalsoci-jalizam prema smislu same te liječi približio

NOVIOMANUT 116

4

socijalizmu u većoj mjeri no što su to poslije mnogi htjeli priznati.Götz Aly možda nije bio prvi ko ji je to sagle-dao, ali je prvi s izvora prenio, preko izvora na dijalektičku točku. Rasna je borba mo-gla smiriti borbu klasa. Rasizmom prema Židovima, Slavenima i tko se još u odnosu na koga smatrao „pod-čovjekom“ i „narod-nom štetočinom“ dopuštena je integracija njemačkih „narodnih drugova“. Dramatiza-cija gospodstvenoga nastupa prema vani na temelju unutarnjega razgrađivanja rasnih ustroja. Emanoipatorski ideal kod kojega ne vrijedi rod i podrijetlo nego samo učinak. To nije provela Savezna Republika sa svojom proslavljenom socijalnom politikom, koja se mučno probijala, to su već prije izvojštili nacisti uz najveću odvratnost – dakako uz izuzeće Židova. Za sve ostale Nijemce pod Hitlerom, vrijedila je hijerarhijska propu-snost, društvena pokretljivost uspona, za elit-nu izmjenu, a sve što još i danas želimo imati takvim i - ako izostane onda gorko tugujemo - to su stvorili nacisti s prodornim uspjehom.Aly je ponovno iznio na svjetlo ono, o čemu se u sjećanjima mnogih suvremenika još neko vrijeme govorkalo, a zatim je bilo po-tisnuto: o glavnoj boljševičkoj značajki na-cionaIsocijalističkog razdoblja. Postojale su priče o ponižavanjima, kojima je bila izlo-žena građanska mladež u radnoj službi, bilo je usporednih priča iz ustanova, u kojima bi iznenada neki pripadnik SA svoje blistave čizme podrugljivo se smješkajući položio na stol i nova, nacionalna vremena nazivao pr-venstveno proleterskim. Bilo je takvih priča i iz Hitlerove mladeži i iz Saveza njemačkih djevojaka koje su prema tumačenjima slu-žile za rastakanje klasnih ograda, ali Hitle-rovska mladež i Savez njemačkih djevojaka bili su u usko vezanim okvirima dobrovoljni pa je stoga i ponižavanje građanštine bilo slobodno prema izboru. No bilo je i pričaa o potmuloj mržnji izobrazbe. U tom afektu koji je sve intelektualno stavljao pod sumnju narodnog neprijateljstva, postavljao je anti-semitizam kao mali bezazleni mostić usred omrznute buržoazije - posve u smislu one uzrečice Hermanna Bahra: „Kada u društvu netko prozbori nešto inteligentno, svi od-mah posumnjaju, da je Židov.“Ali začudo, odjednom nestadoše priče o boljševičkom nastroju nacista ponosno .Možda buržoaskim Nijemcima postadoše neugodne, jer su postupno shvaćali razmjere svoga strašljivog trpljenja, svoju prilagodbu, a zatim ipak i svoju suradnju. No valjalo bi još jednom upitati, zbog čega su toliki koji su se prema podrijetlu, odgoju i obrazova-nju gnušali nacističke bagre naposljetku dali apsorbirati, morat će se tada podsjetiti na sredstva zaplašivanja ideologije narodne za-jednice. To neće služiti kao isprika, ali se vje-rojatno može kazati da su buržuji, za razliku od radnika i malograđana koji su se mogli prevariti obećanjima, zbog nacionalsocijali-stičkog uspona i dizanja cijene hranili obe-ćanjima, plašili silaska i devalvacije i surađi-vali već iz kukavičluka. A što je bilo s onima koji su nadaleko prelazili preko svega toga i služili stranci, državi i SS-u za najviše službe. Ako nisu bili nacionalistički fanatici ili anti-semiti, može se i za njih naslutiti strah i ku-kavičluk, premda u obliku lihtenbergovskog aforizma: „Muha koja ne želi biti pokopljena najbolje da sjedne na sam zaklopac.“ Ovo je tek nekoliko poanti sto ih sadrže traganja Götza Alyja. On manje raspreda o fanatizmu i ideologiji, o karizmi vode i o sotonskom djelovanju propagande, u njega je riječ o socijalnoj politici, o poreznoj i financijskoj politici i njihovu daljinskom djelovanju sve do u kapilare državnih tijela. Nije im potreb-na metafizika opačina, njima donose nimalo manje sotonski rezultat jedne pragmatične politike zavisti koja donosi mržnju prema svemu što je višega reda.Da je ubrzo opet nestala priča o značaju boljševičke klasne borbe nacionalsocijali-

stičkoga razdoblja, razlog je svakako i taj što je morala ometati shemu lijevog i desnog, koje se bilo utemeljilo u poslijeratnom raz-doblju. Nacionalsocijalizam se priklonio na desnu stranu, njegovi su lijevi elementi postupno eliminirani iz povijesnog sjeća-nja. To je bilo potrebno i stoga što su obje njemačke poslijeratne države, svaka na svoj način, tvorile malog čovjeka, kojega su već nacisti othranili kašom, opet učinili glav-nim adresatom njegove politike. Radniku, koji je glasovao za Hitlera, dali su Sovjeti na Istoku kao nagradu vlastitu državu. Sa-vezna Republika na Zapadu nastavila je u okvirima tržišnoga gospodarstva socijalnu politiku nacista. Götz Aly rado podsjeća na pregršt i zakona i naredbi, o zaštiti stanara, našoj poreznoj klasifikaciji, unapređivanju obitelji, visini mirovine, radničkim pravima, sve do oslobođenja od davanja za prekovre-meni rad koja su preuzeta kao same po sebi razumljive stečevine – svaka od njih sigurno s pravom, premda bi svaka društvena mje-ra kao i one sve zajedno mogle vrijediti kao nastavak socijalnodemokratske politike iz weimarskih vremena, a čak bi se mogli vra-titi u carsko doba. Ostaje nam da progutamo gorku pilulu koju po svojoj provedbi dugu-jemo nacistima i da njihova država utoliko nije prekid, nego predstavlja konstantu nje-mačke politike.

Pragmatična politika nacista donosi mržnju prema svemu uzvišenom

Meni se čini da se sudbonosna, moralno potresna poanta Götza Alyja i njegovih spo-znaja Hitlerove socijalne politike ponajprije odnosi na vrijeme nakon godine 1945. Na-cisti su opljačkali Židove i plijen razdijelili među “narodne drugove”, oni su tim novcem Židova vodili dalje ratove i dalje dijelili no-vac i domogli se dodatnoga židovskog nov-ca i dalje dobročinstva dijelili Nijemcima. Puštali su Ruse, Ukrajince, Poljake i Židove da umiru od gladi da bi živežne namirnice dostavljali u Reich, oni su, dok su gorjeli nje-mački gradovi, požurivali deportacije Žido-va da bi njihove stanove mogli dodjeljivati bombardiranim Nijemcima. O svemu tome možemo čitati kod Götza Alyja s izvorima poput službenih uputa i izvršnih naredbi, što zbore o vrlo slabo izraženu antisemitiz-mu i vrlo snažno izraženoj brizi za njemački narod, ako i ne pokazuje paničan strah pred narodom.A nakon rata? Nijedna od tih zločinač-ki organiziranih društvenih i materijalnih prednosti nikad nije onima kod kojih su se prikupljale bile opterećene. Tko je pitao za krzneni kaput što ga je domaćica iz Ham-burga kod židovskih dražbi u luci uspjela nabaviti? Tko je pitao za židovske vlasnike stana u kojemu je ista ta domaćica možda već dugo prebivala uz nisku stanarinu? Tko pita za akademski curriculum, koji je mo-gao započeti, jer je židovski nastavnik na katedri morao napustiti svoje radno mjesto? Tko uopće pita za sve šanse u usponu koje su nastale zbog političke čistke u uredima, zbog rata i Holokausta i marginalizacije sta-rih elita bile omogućene? Tko pita za razloge društvenog uspona, koji bez Hitlera ne bi bio moguć i zbog kojeg još i danas profiti-raju djeca, ako ne možda i unuci? Koliki su u Saveznoj Republici mogli studirati samo zato, jer je njihov otac za vrijeme Hitlera uči-nio prvi korak od radnika do namještenika? Koliki su mogli voditi neko poduzeće zbog toga, što je njegov otac ili djed za vrijeme Hi-tlera učinio arijevskim neki mali dućan? Ko-liki pristigoše u niveliranu srednju klasu jer je Hitler uzdigao njihove očeve ili djedove? Tko je uopće nivelirao to društvo?Nitko ne želi odgovoriti na ta pitanja. Nitko ih ne želi niti postaviti. U čitavom tom kolo-pletu pitanja i odgovora svladavanja njemač-ke prošlosti zjapi jedna zapanjujuća rupa. O svemu se raspredalo, o krivnji veleindustrije, o vojničkim počastima, o istočnoalpskim

zemljoposjednicima, o crkvama i o strankama. Zakazivanje elite najma-nje je stvar koja se za nacističko raz-doblje može zaključiti. No što je bilo s onima, koji još nisu bili elita, koji nisu snosili odgovornost zbog služ-be ili posjeda, ali su pripadali među korisnike nacionalsocijalističkih pljačkaških i ubojstvenih pothvata koji postadoše ocima sustava izrav-navanja i homogenizacije?Pritajena istina, koju je Götz Aly izvukao ispod zaštitnog pokrivača, bila je dakle nepostojanje nultog sata. No time je samo proglašena negativna apstraktnost nacionalso-cijalističke društvene politike. Za-pravo je pod pokrivačem počivao konkretni predmet te politike: mali čovjek. Kada je s njega skinuta po-njava kojom je bio čvrsto omotan poput nekog dojenčeta, koje se na drukčiji način nije dalo smiriti, stali su pre-stravljeni roditelji smjesta i glasno optuživati i otimača blazine. Uvaženi sociolozi i povje-sničari predbacuju Alyju da ukazivanjem na nacističko razdoblje želi optužiti društveno načelo da bi tržišno-liberalni obrat i politiku društvenoga zahlađenja opskrbio argumen-tima. To je bezakonje. Na temelju njegova negodovanja njegovi su kritičari doduše osjetili njihovo ogorčenje ali krivo su prosu-dili. To se većma krije u Alyjevoj sociološkoj reviziji naše povijesne politike.Dugo i zamršeno, mukotrpno i naporno nje-mačko samopropitkivanje završilo je svoje-vremeno oslobađajućom presudom prvoga reda za takozvanoga malog čovjeka, za kojega su nacisti poduzimali sve. Razdioba u njego-vu korist završila je nakon 1945. posljednjom velikom preraspodjelom odozdo prema gore, prema dugovanju. Lanac naredbi, na koje su se svi izgovarali, bio je pravno otrcan izvanj-ski izraz. Zapravo je postojao strah poslije-ratnih političara pred malim čovjekom, koji je pod Hitlerom pokazao svoj sotonski apetit tako velik da ga se smjesta dalje hranilo i sve se propuštalo što bi ga bilo kako pa i moralno moglo razdražiti i opteretiti.I tako je nakon 1945. mali čovjek nastavio svoju karijeru koju mu je Hitler bio nami-jenio, a usavršila se u Saveznoj Republici i u Njemačkoj Demokratskoj Republici. Za Za-padnu Njemačku Götz Aly ovako je to for-mulirao: „Socijaldarvinizam koji je postao popularan u nacističkoj Njemačkoj slavio je svoju veliku pobjedu. Povijesno razmatrano, stoje životni tokovi Alfreda Herrhausena kao i Gerharda Schrödera, Helmuta Kohla ili Josepha Fischera za dugotrajni uspjeh tako karakteristične nacističke narodne za-jednice, Hans-Ulricha Wehlera.” To ne mora značiti da su tradicionalni gospodari kon-cerna i bankari kroz ta vremena lošije pro-lazili. Riječ je o nečem drugom. Lom epohe zbio se 1933., ne 1945.O pravom nultom trenutku nije uostalom u obama slučajevima moglo biti govora. Naci-onalsocijalisti nisu izumili antisemitizam, a ni klasni položaj, koji je izazivao društvenu zavist sto su je opsluživali svojim ubojstve-nim žrvnjevima - podjednako malo kao što je Savezna Republika ikada u potpuno-sti mogla prigušiti antisemitizam. I klasni je položaj ostao postojan, a i dalje je sipao vatru na društvenu zavist, koja je sada biva-la drukčije pothranjivana. I stoga je Alyjev odlučujući pomak s ponjave, razgolićivanje odlučne istine: Holokaust nije samo mogu-će razdvojiti od pretpovijesti, nego niti od poslijeratne povijesti. Ne postoji nepremo-stivi jarak, koji bi nas u moralnom pogledu pouzdano razdvojio od Hitlerove vladavine. Nacionalsocijalizam bio je možda samo je-dinstveno zločinačko zaoštravanje nečeg, što je možda postojalo i neovisno o njemu. Götz Aly je stoga u jednoj dubokoumnoj formulaciji jednom rekao da pitanje koje je neki povjesničar trebao postavili Hitleru i

Goebbelsu nije pitanje o osobnoj zločinač-koj energiji, nego pitanje kako i zašto su za Nijemce postali mediji političkoga htijenja.Snagu tabua, koja u vezi s tim pitanjem do-lazi u doticaj možemo proučiti iz male knji-ge, koju je Götz Aly napisao o njemačkom studentskom pokretu iz 1968. Nosi drzak, upravo dijaboličan naslov Naše borbe, čime je autor sama sebe s jedne strane, kao i svoju lijevoradikalnu mladost uključio - i s dru-ge strane napeo je provokativni luk prema Hitleru. Jer studenti kako reče Aly, nisu bili veliki svladavatelji prošlosti, nego potajni saveznici svojih roditelja i zajedno s njima zainteresirani za to, da zadrže pod pokri-vačem nacistički zaplet prosječne njemačke obitelji. Trik, kojim su se nesvjesno, ali mož-da instinktivno usmjereno poslužili, da nje-mački nacionalsocijalizam u obliku među-narodnog fenomena, nazvanoga fašizmom, sakriju i da fašizam sa svoje strane u jednom nadfenomenu, nazvanom kapitalizam – i da taj kapitalizam sada ponovo – kao optereće-nje nevoljama kakvim je u međuvremenu postao – kao cjelinu upute Americi. Tereta lišeni rezultat bio je kako je to Aly doveo do jasne točke objašnjenja: „Odjednom uboji-ce naroda više nisu pored nas ili u vlastitim obiteljima, nego u Washingtonu. Lijevoradi-kalni studenti identificirali su se s tlačitelji-ma u čitavom svijetu samo ne s onima koje su Nijemci bili potlačili, deportirali ili ubili.“Sa Židovima se studenti nisu identificira-li, pogotovo ne s preživjelima, koji su si u Izraelu izgradili zaštitničku državu. Antici-onizam bio je jedan od lijevih odraza, koji je čistom savješću i posve lišen svojih anti-semitskih sastojaka proživljen - kao uopće i antifašizam, što su ga studenti veličali, posve bez poznavanja i sagledavanja nekih mogu-ćih zapletaja u vlastitim obiteljima, koji su se mogli promicati za vrijeme nacionalsocija-lizma. Antifašizam bio je genijalna strategija odterećenja koji je još bolje djelovao kada se mogao dopustiti njegov razvoj u jednom sveopćem antikapitalizmu. No za obranu studenata treba reći i to da nije bila njihova zamisao da nacionalsocijalizam zaodjenu fa-šizmom, a fašizam umanje kao epifenomen kapitalizma. Prema tom uzoru postupila je već i Njemačka Demokratska Republika, s time što je nacističku baštinu na svome po-dručju smatrala ukoliko je uništila njezin povod – kapitalizmom.Gledajući unatrag jasno spoznajemo da je teorija o kapitalizmu kao pravom uzroku ne-daća pripadala u porodicu onih velikih teo-rija koje su sve ukazivale na to da oslobađaju njemačka zlodjela njihove osobne ubrojivo-sti, nametnuvši nadindividualni sustav koji je posve neovisno o individualnom vladanju nametao krivicu. Pored teorije o kapitalizmu bilo je to – u žestoku proturječju prema njoj, ali s istom rasterećujućom poantom – teorija totalitarizma, i opet – u žestoku proturječju prema njima dvoma – teorija singulariteta, koja bi ubijanje Židova svrstala onkraj svake

Njemački se vojnik teško natovaren vraća s Istočne fronte

NOVIOMANUT 116

5

povijesne usporedbe. Teorija singulariteta, koja je neko vrijeme vrijedila kao moralni non plus ultra svladavanje prošlosti i u raz-miricama povjesničara uzdizala svoju meta-fizičku glavu, uistinu je najudobnija od svih: ono što se zbivalo izvan svih snaga ljudskih predodžbi, neusporedivo, neponovljivo, je-dinstveno ne mora i ne može se odnositi niti tko može svojatati da se odnosi na nj . Ne-djelatno je pokajanje sve što preostaje.

Živimo u društvenoj veleskulpturi koju je Hitler ostavio za sobom

Donedavno stvarali su ti divni topli paperja-sti pokrivači, popluni, jastuci i madraci ve-likih teorija za njemačkoga trapavca koji se među njima mogao vrlo udobno osjećati – jer što je osobno počinio i od toga imao ko-risti, više nije bilo uočljivo. Među mnogim drugim povjesničarima bio je to ipak Götz Aly, koji je razgrnuo svu tu lijepu krevetninu i osvijetlio tužnog malenog nacionalsocija-lista i prišipetlju i korisnika. Jer on je imao hrabrosti da izvuče nešto poput političko-moralne bilance, naime onu od koje je na-

cionalsocijalističko doba imalo koristi ie što je mogla sačuvati i uvećavati svoje društveno vlasništvo i njegov profit ponijeti u poslije-ratnu republiku. To je velika, gorka poanta Alyjeva monumentalnog istraživačkog dje-la, među koja se ne ubrajaju samo ubojstva Židova, izgnanstvo i ratna pustošenja nacio-nalsocijalističkog razdoblja nego i društvene izgradnje Savezne Republike Mi živimo u društveoj veleskulpturi koju je Hitler ostavio za sobom. Odnosi se na svakoga od nas, op-terećuje svakog od nas.A pružatelji otpora? Bilo ih je dakako u slo-jevima, pa i u onim koji su se mogli koristiti Hitlerovom politikom ubojstva i grabeža. No koliko je bilo takvih? Urotnici od 20. srp-nja mora da se nisu u potpunosti preračuna-li, kada su u fazi posljednjih rasprava prije atentata napustili svaku nadu u širu potporu i za svoje buduće planiranje dali prednost autoritativnom režimu podvrgavanja pred jednom demokratskom obnovom. Kasnije su u tome sagledavali konzervativno-reakci-onaran duh, koji nasreću nije mogao biti na potezu - što je urotnike odveć točno uvršta-

valo među narodu tuđinske elemente, kakve je Hitler u njima vidio. Od Alyja možemo doznati da nisu bili nikakvi reakcionari, nego realisti. Bili su u narodu tuđi, ali to im služi na čast.Dalje se kretati u mislima u duhu Götza Al-yja znači da moramo doživjeti, kako jedna velika istina, koju je iznio na vidjelo, rodio je nelagodnu djecu. Krivnja ne leži u neposto-janju, u ništavilu singulariteta, kapitalistič-kog ili totalitarnog sistema. Krivnja je oko nas i u nama. Nitko nije na sigurnoj strani. Alyjevoj intelektualnoj i moralnoj čestitosti imamo zahvaliti, da iz svojih istraživanja nije isključio povijest svoje obitelji, o kojoj je uvijek iznova riječ u njegovoj knjizi Za-što Nijemci? Zašto Židovi? o mogućnosti zastranjivanja njegovih predaka. I mnogi su sudionici Pokreta otpora – ne svi, ali mnogi! – prošli daleki put od početnog oduševljenja za nacionalsocijaliste do svoga otpora. I moj djed, koji je 1944. vješan u zatvoru Plötzen-see svoju je akademsku karijeru započeo na račun židovskih profesora, koji su bili njego-vi – uostalom poštivani – učitelji i tko zna bi

li se on tako skoro pridružio krugovima od 20. srpnja da nisu nacisti, još prije od nje-ga, otkrili njegovu nepouzdanost i već 1934. udaljili ga iz njegove službe ravnatelja Insti-tuta za svjetsku znanost u Kielu i u trauma-tično vrijeme držali u kućnom pritvoru. Nitko ne smije vjerovati da stoji na pravoj strani. Prva slutnja o pravom povijesnom trajanju krivice obuzela je Carla Goerdele-ra, člana Pokreta otpora kratko vrijeme pri-je njegova smaknuća, kada je zabilježio ovu spekulaciju: Pomislimo li da nas na razlog progona kršćana za vrijeme Dioklecijana još i danas podsjećaju, onda mora sjećanje na umorstvo Židova, koje je još mnogo strašni-je, samo dvije tisuće godina moralo biti mi-nimum. Tada se prema vlastitim procjenama broj umorenih kretao oko sto tisuća Židova.

* * * Ovo je skraćena verzija Laudacije od 3. lip-nja 2012. održane u Frankfurtskoj crkvi sv. Pavla.

Iz hamburškog tjednika Die Zeit odabrao i preveo Branko Polić

Židovski korijeni KölnaArheolozi su nadomak kölnske katedrale otkrili kultnu kupelj. Čini se

da je još u antička vremena na tom mjestu bila sinagoga.

Yersinia pestis zove se bakterija koja je Eu-ropi donijela crnu smrt. Ta jednostanična tvorba nije, međutim, bila jedini masovni ubojica srednjega vijeka. Huškači naroda u cijeloj Europi podlo su iskoristili pošast. Pripisali su Židovima krivicu za kugu, što je imalo kobne posljedice: sredina 14.stoljeća bila je doba kuginih pogroma u gradovima sa židovskim stanovništvom - svejedno da li u Ženevi, Baselu, Mainzu, Koblenzu ili u KÖnigsbergu. I u KÖlnu je paneuropska ka-tastrofa uzela maha - stanovnici židovske četvrti učinjeni su žrtvenim jarcem te su mnogi od njih bili prognani ili ubijeni. Po-bješnjela rulja zapalila je židovske kuće i si-nagoge. No o tome što se točno događalo 23. i 24. kolovoza 1349. u povijesnim knjigama rajnske metropole jedva da ima spomena. Pismena svjedočanstva o ubojstvima gotovo su nepostojeća.Svjetlo se kroz tamu probija vrlo sporo. Jed-no od mjesta na kojem su zločini ostavili jasan trag jest današnji trg ispred gradske vijećnice, udaljen nekoliko koraka od kate-drale. Arheolog Sven Schütte već pet godina iz tla izvlači svjedočanstva o bivšim događa-njima. Voditelj je projekta Arheološka zona / Židovski muzej. U podrumu ispod njego-va ureda na policama su kartonske kutije. Iz jedne od njih izvlači svežanj s tisućama malih željeznih prstenova, sivih, crvenka-stosmeđih, crnih. To je, kaže Schütte bila pancirna košulja. U okršajnoj vatri stopili su se dijelovi zaštitne odjeće. Unatoč defor-macijama Schütte je otkrio nedvosmislene tragove zabadanja mača. One noći kada se zbio pogrom pancirna košulja na nekoliko je mjesta razderana. To je dokaz da se nije radilo „samo" o progonu nego i o borbi na život i smrt. Na desetke tisuća novih nalaza iz podzemlja Vijećničkog trga upotpunju-je oskudne ulomke u povijesnim knjigama i pripovijeda o življenju i umiranju, o jelu, učenju, trgovanju i obrtima u židovskoj če-tvrti. Najnovija iskapanja otkrila su tragove koji bi u židovske anale KÖlna mogli unijeti sasvim novo,važno rano poglavlje. To je ra-zlog zbog kojega Sven Schütte željno čeka na dolazak Ronnyja Reicha. No, njegov se prijatelj Ronny Reich ne žuri. Predsjednik izraelske komisije za antiku u Njemačku će doći tek na proljeće 2013. Schütte bi se s je-ruzalemskim znanstvenikom htio spustiti u duboku jamu koju je njegova ekipa iskopala u Arheološkoj zoni. Istraživači su ispod lo-kacije bivše srednjovjekovne sinagoge otkrili

šest metara dubok šaht. On potječe iz vre-mena antike, a sasvim dolje na dnu starih temelja nalazio se bazen čija je funkcija oči-gledno bila prikupljanje kišnice. Otkako su naišli na tu podzemnu konstrukciju, kölnski istraživači pokušavaju odgonetnuti njezinu svrhu. Što su radili stanovnici rajnske metro-pole u tom bazenu u obliku trapeza? Jesu li se u njemu kupali Rimljani - ili su, pak, rani Židovi ovdje obavljali svoje ritualno pranje?Schutte i Reich pretpostavljaju da je riječ o ovom drugom. Ako je to točno, radi se o arhološkoj senzaciji. Stopostotnu sigur-nost Schutteu će zajamčiti tek Ronny Reich. Kelnski arheolozi u međuvremenu su u podzemnom zidovlju otkrili tragove stuba pa Ronny Reich zbog toga bezuvjetno mora pod zemlju da vidi o čemu je riječ. Jer njega smatraju „papom za mikve". Nitko od njega ne zna više o antičkim židovskim kultnim kupeljima, a Schütte je uvjeren da su on i njegovi suradnici iskopali upravo takvu ku-pelj. Izraelskom kolegi poslao je fotografije i crteže bazena i karakteričnih struktura na njegovu rubu. Reich je potvrdio pretpostav-ku, iako zasad tek putem e-maila. Pregle-davši dokumente smatra „veoma vjerojat-nim" da se u (istočnom) zidu nalaze uzidane stube. A ako su to zaista bile stube, onda je „ cijeli taj uređaj služio kao antičke mikve". To bi značilo da je još u 4. stoljeću na tom mjestu bila sinagoga s ritualnom kupelji. Ta-kva građevina služi kao dokaz da je upravo na tom mjestu bilo središte neke židovske zajednice. Sve dosad dokazi o toliko snažnoj židovskoj prisutnosti u KÖlnu postojali su tek iz vremena Karolinga: najstarije mikve za koje se dosad znalo, a to su one na pro-storu Vijećničkog trga, potječu iz 8.stoljeća. No koliko je velika bila ranija židovska za-jednica? Gdje joj je bilo sjedište? Samo iz pi-sanih izvora poznato je da je već u 4. stoljeću ona bila velika i važna. U obliku jednog Lex generalis - zakona obvezna za cijelo Rimsko Carstvo - car Konstantin odgovara u godini 321 na upit kÖlnskog gradskog vijeća. Tim zakonom car dopušta članovima da u svoj gremij pozovu i Židove. Pa ipak, arheološke potvrde židovskoga života ne samo u KÖlnu nego i u drugim gradovima sjevernih rim-skih provincija dosad su bile vrlo oskudne: iz Mainza nema nikakvih nalaza. Trier može ponuditi krhotine uljanice s prikazom sed-mokrakog svijećnjaka - menore. Takav svi-jećnjak ubraja se u najvažnije židovske reli-giozne simbole.

KÖlnski istraživači starina dosad su se mogli osla-njati isključivo na pretpo-stavke – bazen u podze-mlju bio je prvi konkretni nalaz koji je upućivao da je na prostoru današnjeg Vijećnićkog trga još u an-tičkom dobu mogla stajati sinagoga moćne židovske zajednice. U dokaznom materija-lu kao jedina nedostajuća kockica bile su stube koje silaze do kupe-lji. Ronny Reich je više puta po-navljao: "Bez stuba nema mikvi". Bazen bez stuba mogao je inače biti „samo" rimski.Za Schüttea je nalaz koji bi potvr-đivao da je na ovom mjestu bilo središte židovskog života također i osobni uspjeh. Kad je ovaj arhe-olog 2007. počeo s iskopavanji-ma, bilo je sporno hoće li se uopće na tom mjestu išta novo pronaći. Pet godina poslije otkriveni su po svemu sudeći ostaci najsta-rije sinagoge sjeverno od Rima – nigdje u srednjoj Europi nema sličnog i usporedivog nalazišta. To ujedno znači i dodatni poticaj za projekt o kojemu je u KÖlnu već odavno odlučeno, ali se svejedno s njim odugovlači. U kÖlnskoj arheološkoj zoni trebao bi biti sagrađen Židovski muzej, a uređenje cijelog tog prostora trebalo bi stajati 52 milijuna eura. Zapelo je na sudioništvu pokrajinskih proračuna u sufinanciranju projekta i ustu-paka koje bi grad KÖln trebao učiniti zauz-vrat za financijsku pomoć iz regije.Tamo gdje danas na površinu izlazi bogato židovsko nasljeđe grad KÖln je 1950-ih go-dina imao druge planove: uz pomoć teške mehanizacije i s velikom pompom krenulo se u iskopavanje slavne rimske prošlosti. U podrumu Gradske vijećnice još su vidljivi tragovi bagera na svjedočanstvima iz doba antike. Ispred Vijećnice, da bi se napra-vilo mjesta za automobile, sa zemljom je sravnjena stara židovska četvrt. "Rimskom arheologijom" naziva Schütte taj brahijal-ni put u imperijalnu antiku koji su njegovi prethodnici desetljećima utirali. „Srednji vijek su pospremili najvećim dijelom u kan-tu za smeće."Tako su zauvijek nestali mnogi možebitni nalazi. Unatoč tome Schütteova ekipa pronašla je, primjerice, zlatnu naušni-cu staru gotovo tisuću godina s umetnutim kamenom na kojemu se još može razaznati

Eros. Ta dragocjenost pronađena je u nekadašnjoj zahodskoj jami, kamo je možda bila odbačena u trenutku nasrtaja gomile kakav je uostalom bio zabilježen već u go-dini 1096.Kopači su na svjetlo dana izvukli brojne krovne ploče od škriljca. Neke od njih ponovno su bile upotrijebljene u srednjem vijeku. Primjerice u, čini se, nekoj ži-dovskoj pekari jer se na ploči još

mogu pročitati urezana imena mušterija i iznosi. Netko drugi, možda dijete, vježbalo se pisati hebrejska slova urezujući ih pomno u ploču.Na srednjovjekovnom njemačkom, koji je tada bio u uporabi i među židovskim stanovništvom, na ploči crvene boje, pocrve-njeloj vjerojatno u plamenu, sačuvao se tekst pisan hebrejskim slovima: „Wölt ir mich bi uch slafé lan?" (Puštate li me da kod Vas spavam?, op. prev.), pita mladi udvarač svoju obožavanu. Nije poznato je li mu i kako od-govorila jer među 105.000 komada spašenih ploča nije pronađen nastavak koresponden-cije. Sve ostalo leži negdje na dnu nekog od kÖlnskih poslijeratnih odlagališta otpada.Židovska četvrt trebala bi ponovno oživjeti u budućem muzeju – pod pretpostavkom da projekt ne propadne, a Arheološka zona ne bude, kao što je predložio jedan lokalni političar, zasuta pijeskom (navodno da bi se sačuvala za nova pokoljenja). Tu je stajala pekara, tamo kuća obitelji Lyvermann, ovdje su stanovali Koppeovi, tamo je bila zlatarska radionica. Potvrda o tome da su u bazenu iz vremena antike bile mikve značila bi da je ova židovska četvrt još od četvrtog stoljeća postojala kao važan i vitalan dio gradskoga tkiva. Stanovnici KÖlna tako ponosni na svoju rimsku metropolu, počet će se navika-vati da prošlost njihova grada krije i mnoge druge i drukčije zanimljivosti.

Urs Willmann, DIE ZEITS njemačkog prevela Vlasta Kovač

Zlatna naušnica stara 1000 godina

NOVIOMANUT 116

6

Rođen sam 1930, ali živo se sjećam da se osoba navedenog imena i prezimena pojavila u Malome Zatonu kraj Du-brovnika u proljeće 1938. Bilo je to u isto vrijeme kad se u Zaton nenadano doselila veća skupina njemačkih (i/ili austrijskih) Židova, pretežito mojih vršnjaka, djece u dobi do deset godina. Bilo ih je tri-desetak, četrdesetak. Pratila ih je i o njima se brinula grupa odraslih osoba obaju spolova. Mogli su im biti roditelji i učitelji, ali i pokoji mladi djed i baka. Grupa se smjestila na lokaciji Vrelo u kući Marka Miloša (od koje su do danas – budući da je kuća prije tridesetak godina izgorjela – sačuvani samo zidovi). Odmah po dolasku vrijedne su židovske ruke u blizini kuće stanovanja izgradile dotad neviđeno dječje igralište, s ljuljačkama, klackalicama, konopima za veranje i sličnim napravama na površini od 150 m2. Odrasli su se mještani čudili, a zatonjska je dječurlija gledala i “uživala”, ali iza ograde, jer nas nitko nije poticao na druženje, a inicijative nam je nedostajalo, jer nitko od nas nije znao ni beknuti njemački. Grupa je ostala u Zatonu oko godinu dana i na-pustila ga za mještane neočekivano, na isti način na koji se i pojavila. Nakon odlaska skupine u Zatonu je ostao dr.

Heinrich Klapper. Sjećam ga se ovako: dosta visok (cca 185 cm), sijed, prorijeđene i ponešto dulje kose, prekrasnih svijetloplavih očiju, bljedolik, pravilnih crta lica, ugodna glasa, malo pognut i dosta teška hoda, karakteristična za osobe spuštena stopala. Koliko pamtim – tada je bio blizu sedamdesete. Zapamtio sam da se selom pronosio glas da je dr. Klapper Židov, liječnik ginekolog, i da je u Berlinu vlasnik gineko-loške klinike. Nastanio se u dvosobnom stanu (na mjestu zvanu Travarica. Kuća je danas u vlasništvu obitelji Boško-vić iz Novog Sada), koji je, kao i ostale zatonske kuće, bio nekomforan: bez struje, tekuće vode i grijanja. S dr. Klapperom iz Njemačke je doputovala, i u zatonskom kućanstvu ostala, od njega nešto mlađa ženska osoba, čijeg se imena ne sjećam. Bila mu je domaćica, a pri liječnič-kim intervencijama i asistentica, pa se po selu pričalo da je ona zapravo sestra bolničarka iz njegove berlinske klinike i njegova ljubavnica. Povremeno se u Zatonu pojavljivala osoba tridesetih godina, Ilse Klapper. S obzirom na prezime, mještani su je smatrali kćerkom dr. Klappera. Vidio sam je u neko-liko navrata, ali sjećanje na nju je izblijedjelo. Prestala

se pojavljivati u Zatonu nakon 1940. Ne bih mogao ni-šta pouzdano reći o materijalnom statusu dr. Klappera. Znam da mu se davala naknada za liječničke usluge kad bi “krpao” ozljede zatonske djece, a glede njegovih gine-koloških intervencija, o kojima se šaputalo, ništa nisam razumio. Bavio se pomalo i slikarstvom, akvarelom. Tako je izradio, za moj rođendan 1940, zajednički portret s mojim mlađim bratom. Koliko se sjećam, meni se moj lik nije sviđao. Siguran sam da mu je za njegov rad moj otac nešto platio. Slika je izgubljena. Godine 1941. u travnju kroz Zaton je protutnjao Wehr-macht. Ubrzo su pristigli Talijani, a na kraju domobrani. Potonje dvije vojske na prostorima Dubrovnika tobože su dijelile vlast, a zapravo su faktički vladali Talijani, pa dr. Klappera u Zatonu nitko nije dirao. Neposredno nakon pada Italije, dakle sredinom rujna 1943., dr. Heinrich Klapper pobjegao je pred Nijemcima. Mještani su doznali da se u mjestu Požarno priključio par-tizanima. Nakon nekoliko mjeseci dočulo se da je negdje u Hercegovini umro od tifusa. Ništa ne znam o daljnjoj sudbini njegove pratilje domaćice.

Tonko Lonza

Dr. Heinrich Klapper i drugi

Berlin, ujesen 1998.Moja prijateljica nazvala me i javila mi da je upravo bila u Luzernu. Upitah je poznaje li Ilsu, jer je za mene jedini razlog da putujem u Luzern mogao biti posjet Ilsinu grobu. Moja prijateljica ima drugih razloga.Ilse je dvanaest godina mrtva. Anonimno je sahranjena, nitko točno ne zna mjesto gdje počiva. Ispalo je kako je bila planirala. Svi pa-piri bijahu složeni, skromna je ostavština bila pripremljena i spakovana. Ona je bešumno pošla s ovoga svijeta, poput lista, što pada s drveta.München, travanj 1919.Gizdava mlada djevojka, koja je zajedno sa stoljećem upravo navršila devetnaest godina, probija se kroz gomilu ljudi prema govorni-ku, koji uz odobravanje napušta podij. Veliki orlovski nos ističe se na njezinu licu. Krupne smeđe radoznale oči i živahnost čine je simpatičnom.Govornik je Ernst Toller, student poput nje, o kojem se poslije, u nekoj tjeralici, navodi-lo: "Toller je sitne građe, i plućni je bolesnik, visok između 165 i 168 cm, izduljena je bli-jedog lica, ne nosi bradu, ima velike, smeđe oči, oštra je pogleda, dok razmišlja, zatvara oči, ima tamnu, gotovo crnu, valovitu kosu, služi se književnim njemačkim jezikom.”Nešto je stariji od nje, 25 mu je godina. U neko drugo doba ili u nekom drugom gradu raspredala bi s njime, a možda i s Oscarom Mariom Grafom, Erichom Mühsamom ili s Gustavom Landauerom strastveno o književ-nosti. No u Münchenu je revolucija.Četvrtoga travnja proglašena je staleška re-publika. 8. travnja preuzeo je Ernst Toller predsjedništvo revolucionarnog Centralnog

savjeta. Nekoliko dana poslije postao je odjelnim zapovjednikom münchenske Cr-vene armije.Ernst Toller nema vremena. No ozbiljnoj mladoj djevojci ipak uspijeva s njime izmi-jeniti nekoliko riječi. Ona nudi pomoć. On obećaje da će o tome povesti računa. Zbiva-nja jedno za drugim naglo slijede. Ona ga tijekom toga travnja više neće ugledati, pa ni u svibnju, ni u lipnju, onom mjesecu kad ga uhitiše.Staleška je republika potrajala svega mjesec dana. Prema različitim promatračima neki su je smatrali trakom svjetlosti koja pada na mrklu zemlju, kao krvavi neuspjeh, kao strahovlada, kao komedija vragoljana ili prenagljene poklade (Klaus Mann).Kratkih su mjesec dana pisci i intelektual-ci stajali na čelu revolucije. Gustav Landa-uer već 2. svibnja platio je životom. Erich Mühsam bit će poslije ubijen u sabirnom logoru. Ernst Toller bit ce osuđen na pet go-dina robije.Mlade djevojka Ilse Herzfeld posjećuje ga vi-šekratno u tamnici i donosi mu željene knji-ge. Godinu poslije ona napušta München. Kontakt s Ernstom Tollerom prekida se. DUBROVNIK, veljača 1936.William S. Burroughs, rođen u Illinoisu, upoznaje prigodom kratka boravka za vrije-me dopusta, provedena u Dubrovniku, sit-nu 36-godišnju gizdavu ženu, koja, kao što on navodi u kasnijim svojim biografijama, "radosno svježe nekonvencionalnu".William S. Burroughs postat će poslije jed-nim od glavnih predstavnika takozvane be-at-generacije u Sjedinjenim Državama. Nje-govi svjetski poznati romani Naked Lunch

(Goli ručak) i Junkie opisat će dotad tabui-ziranu stranu američ-koga društva 1970-ih godina, pomamu za drogom, kriminal i homos eksua lnost . Naći će se u središtu skandala i bit će guru pokoljenja.Godine 1936. nije on još poznat pisac, nego student medicine u Beču.Ilse je 1934. shvatila, nakon što su zabra-

njene izvedbe Mendelsohnove glazbe i sa svojim mužem, doktorom Ernstom Klappe-rom, krenula je u Dubrovnik.Ona daje poduku u stranim jezicima i preu-zima vodstva stranih turista kroz Hrvatsku, govori šest jezika: njemački joj je materin-ski, engleski je učila već u školi, francuski joj je vrijedio kao ključ u svjetsku književnost, srpsko-hrvatski (ili točnije hrvatskosrpski, op. prev.) naučila je uglavnom stoga da bi se sporazumijevala s jugoslavenskim prijatelji-ma, hebrejski se ubrajao u njezinu židovsku tradiciju, a ruski bi voljela znati kako bi Ruse mogla izravno razumjeti, a da ne mora biti upućena na prijevode.Dr. Klapper, njezin muž (x) prakticira u Du-brovniku bez dozvole. Njega će često povesti u šume da liječi ranjene partizane. Za vrije-me jedne takve akcije s jednom četom parti-zana on pogiba u borbi protiv fašista(xx). Ilse ostaje u Dubrovniku. Između Ilse Klapper i Williama S. Burroughsa razvija se prijatelj-stvo koje počiva na zajedničkim intelektu-alnim interesima, a ponajprije na njihovu zajedničkom odvraćanju od svake konven-cionalnosti. Burroughs je četrnaest godina mlađi od Ilse.Kada je njemu, koji je više cijenio odnose s muškarcima, upao u oči Ilsin dječački lik, ispričala mu je ona da je prigodom prote-klih godina za vrijeme posjeta jednoj hrvat-skoj ribarskoj obitelji odlučila nešto učiniti za svoj stas: "Željela sam isključiti da ikad postanem gojazna pa sam naprosto pila po čašu morske vode dnevno.”Pripalila si je cigaretu i nastavila svojim mir-nim, dubokim glasom: "Taj je podvig imao vrlo neugodne posljedice. Tri mjeseca ležala sam u bolnici, moje su želučane stijenke za-uvijek izjedene. Prokrvljenost mojih ruku i nogu zauvijek je oštećena, nikada više neću moći pojesti dobrano začinjene obroke, mo-ram otada jesti male obroke pet do sedam puta na dan, da bi moj iscrpljeni organizam bilo što mogao iskoristiti.”Uz frizuru princa Valianta djeluje njezin veliki, savijeni nos još većim no što stvarno jest. Ilse se vrlo stanjila otkad je poduzela akciju samopročišćenja.Burroughs se na kraju dopusta vratio s prija-teljem u Sjedinjene Države. DUBROVNIK, ožujak 1937.Viza Ilse Klapper za Jugoslaviju istječe i, jer je Židovka, ne bude produljena.

Ratna je opasnost za Europu uočljiva na svim obzorjima. Ilse zna što je očekuje ako nacisti okupiraju Jugoslaviju, ne pravi si ni-kakvih iluzija; ona je u panici.Nakon operacije slijepoga crijeva Burroughs stiže s novim prijateljem u Dubrovnik na oporavak. Ilse i on ponovno se susreću.On ne može previdjeti njezino stanje, ni real-nu opasnost u u kojoj ona lebdi. Oni odluče sklopiti fiktivni brak, da Ilse može prebjeći u Sjedinjene Države, da uzmogne postati ame-rička državljanka. Ali fiktivni brak i za njega ima prednost; on se i ubuduće može utjecati svojim homoseksualnim aktivnostima, ne pribojavajući se društvenih poteškoća.Kada je 25-godišnjak brzojavom najavio ro-diteljima u Sjedinjenim Državama sklapanje braka s četrnaest godina starijom ženom, bili su užasnuti, ali protiv toga nisu mogli ništa poduzeti.Ilse i on krenuše u Atenu, gdje ih je američki konzul civilno vjenčao, grčko-pravoslavno vjenčanje bilo je uvaženo tek kada su oma-njom dolarskom svotom podmitili popa. Bu-dući da isprave za ulazak novopečene bračne družice nisu još bile ispostavljene, vratila se Ilse u Dubrovnik, dok je Burroughs krenuo u Sjedinjene Države, da primiri roditelje.Burroughs bude podrobno saslušan od use-ljeničkih nadleštava jer je postojala dvojba da se s Ilsom vjenčao samo da joj omogući ulazak. On se zaklinjao da ljubi Ilse i da želi s njome provesti život.NEW YORK, lipanj 1939U New Yorku živi i književnik Ernst Toller; uspio je napustiti nacističku Njemačku i očajno se trudi da omogući akciju za pomoć civilnim žrtvama Španjolskoga građanskog rata. To mu ne uspijeva, španjolska je repu-blika naposljetku skončala, kada su Franco i njegove pristalice poduzeli novu ofenzivu.Ernsta Tollera napustila je njegova mlada žena.On gubi svaku nadu da kao umjetnik i so-cijalistički pisac u Sjedinjenim Državama može uhvatiti korijena.Ilse Burroughs postaje njegova tajnica.Toller pokušava u nekoliko navrata da si oduzme život. Svaki put bude spašen. Nje-govi malobrojni prijatelji kolportirali su njegove vremenske točno proračunate sa-moubojstvene pokušaje kao vješta samoo-čitovanja.

Miriam Loewy Tri života Ilse Herzfeld

tragično isprepletena s ovim stoljećem

Ilse u karikaturi Rainera Oxforta

NOVIOMANUT 116

7

U knjizi William S. Burroughs, izvještaji iz bunkera), prikazuje Victor Bockris razgovor s Williamom S. Burroughsom i Andyjem Warholom 1980. u New Yorku: Bockris: “Ona (Ilse Burroughs) je očigledno vrlo imućna.”Burroughs: “Nisam znao, zbog čega bi treba-la biti imućna? Preko mene sigurno ne.”Marcia Resnick: “Je li se za tebe udala da bi dobila Zelenu kartu ili nešto tomu slično?”Burroughs: "Jest, da izbjegne nacistima. Došla je u Ameriku, a njezin je prvi posao bio da radi za Ernsta Tollera. Toller je bio socijalistički dramatičar i imao je stanovit ugled.”Radila je kao njegova tajnica i vrlo se ko-rektno pridržavala svog radnog vremena. I uvijek se vraćala točno u jedan nakon što je pojela ručak. Jednoga je dana susrela nekog starog izbjeglicu na ulici, kojeg je poznavala još iz starih Weimarskih dana. Pošli su dakle popiti kavu i ona je nekih deset minuta ka-snila. Kada se vratila, sjela je uz pisaći stroj. "I tada", Burroughs je oponašao njezinu kret-nju, "imala je neki tako neuobičajeni osjećaj u vratu i znala je da Toller negdje visi."Krenula je dakle prema kupaonici i vidjela da se Toller s druge strane objesio i uspjela ga je skinuti. Već je nekoliko puta bio pokušao oduzeti si život, ali je to uvijek tako priredio da je netko pravovremeno stigao na lice mje-sta da odvrne plin ili da naruči ambulantna kola. Stari izbjeglica dokrajčio ga je.”Poslije je Burroughs opisao Tollerovu smrt na svoj način: "Postoje dvije stvari što ih štakori ne podnose, da ih se baci u vodu i da im čupaju dlake s brade, a oboje se do-godilo Tolleru.” Toliko o Burroughsovim la-konskim komentarima uz Tollerovu životnu tragediju i radno mjesto svoje žene.Na drugome mjestu Burroughs potvrđuje svojim biografima da njegova žena Ilse ni-kad od njega nije zatražila ni centa.Godine 1946. Burroughs se razveo.Ilse je nakon Tollerove smrti potražila na-mještenje u nekoj velikoj putničkoj agenciji u New Yorku i ubrzo ga našla zahvaljujući znanju brojnih jezika. Živi u malome, skro-mnome stanu i financijski je potpomaže brat, koji je sa svojom ženom, također pred Hitlerom, prebjegao u New York. Putničko poduzeće u kojem je jedan od direktora do-pušta Ilsi svake godine nekoliko besplatnih putovanja kamo god joj se prohtije.Time joj je bilo omogućeno da posjeti svog najstarijeg brata u Izraelu i zatim, nakon nje-gova povratka, i u Njemačkoj. Obilazi čitav svijet, preuzima nakon rata ponovno vezu s ribarskom obitelji u Dubrovniku i provodi kod njih većinu svojih godišnjih odmora za vrijeme svoga radnog razdoblja sve do umi-rovljenja 1965.One ostaje još dalje tri godine u New Yorku pokušava se snalaziti sa svojom oskudnom mirovinom i bratovom potporom, ali joj je 1968. dozlogrdila američka politika, nerad i zasićenost američkom kulturom, pa je s jed-nom prijateljicom krenula na dvije godine u

Francusku. U Francuskoj joj postade jasno da svoje životno povečerje želi provoditi u Europi i da se neće vraćati u New York.LUZERN , kolovoz 1970.Evo je ponovno, malene, lijepo odjevene žene s frizurom Princa Valianta i velikim nosom između mudrih smeđih očiju. Drži kao uvijek užarenu cigaretu u jednoj od svo-jih elegantnih ruku, blijedih i promrzlih, u crnim polurukavicama. Nakon što mi je otvorila vrata uz svoj iz Amerike donesen pozdrav “Dođi nutra, Mirjam, darling" do-dala je riječ darling gotovo svim imenima u svome okolišu ustrajući da mi ponajprije, prije no što sjednemo za kuhinjski stol, po-kaže svoj udobni dvosobni stan.Ilse je moja prateta, najmlađa sestra moga djeda, najmlađa od petero braće iz jedne ži-dovske trgovačke obitelji iz Celle.Velika svijeća osvjetljava maleni stol u ku-hinji, na kojemu na nas čekaju dvije šalice, vruća kava i nekoliko šarolikih komadića kolača na jajoliku srebrnu pladnju.U svome posljednjem, pismu pred moj po-sjet napisala je: "Da se u starosti uviđa, kako je zapravo nevažno imati i da usprkos mno-gim nedostacima na ovome svijetu mnogo onog što je radosno i bogato užicima, ne mogu ti ništa utuviti u glavu jer iskustvo nijednog čovjeka ne može ukapati, ma ko-liko da ga volimo, kao što ja primjerice tebe volim. Sretna sam što mogu očima, ušima, nosom i porama uživati mnoge stvari, čini-la sam to uvijek i s godinama i odvojenošću to sve bolje uspijeva. Uostalom, mnogo me toga u potpunosti zaokupljuje i pored vla-stita utihnuća, pa stoga, koliko da rado pri-godimice govorim o vlastitim problemima, ili radosti, ili slušajući prijatelje koji izlažu svoje vlastite probleme, toliko me zaokuplja prema mome vlastitom mišljenju, raspredati o posve neosobnim stvarima, iznositi razno-rodna mišljenja ili nalaziti suglasnost.Razmišljati, čitati, slušati što kažu drugi lju-di, pogađati, kako su čvrsti i stameni – da njuškaju po neugodnom i okrepljujućem, dok god nije riječ o meni samoj, silno me zabavlja." Sjedimo u maloj kuhinji, ona mi pruža svoje bijele ruke i kaže: "Proklete ruke, hladne poput leda, gotovo bešćutne, samo zbog fiksne ideje o moru, u Dubrovniku, u mladosti." Čak i sa sedamdeset ima zvonak, lijep, dubok glas. Kada mi je pokazala malu spavaću sobu, u kojoj su pored kreveta na hrpu postavljene knjige, a uokolo su ležale novine, bilo mi je neobično, što nigdje u sta-nu nije bilo fotografija, onako lijepo uokvi-renih, kao što je uobičajeno vidjeti u stano-vima starijih ljudi.Upitala sam je, a ona samo kimne glavom i reče:"Fotografije su možda potrebne dok su lju-di koje volimo još na životu. Darling, tada se može vidjeti kako ljudi izgledaju u poje-dinim životnim razdobljima. Ali kada nisu više živi, imamo ih u sjećanju, u srcu i u gla-vi."Točno je. Svi su mrtvi, njezina braća, pa i moj djed.

Sjedamo u kuhinju, uz svjetlo svijeće tr-lja svoje bijele prste i mrmlja; "Te proklete ruke". Ono nekoliko prijatelja što su još živi, u Sjedinjenim Državama, Francuskoj, Nje-mačkoj i Hrvatskoj, posjećuju je, kada su odnekud na proputovanju, u prolazu. “Pove-dem ih sve u pristojan pansion preko puta, kao i tebe, darling. Vidiš, stan je premalen za posjete i sada sam u mojoj dobi šašavije, no što sam prije bila."Pozvonila je susjeda i pita na švicerdiču treba li moja pratetka nešto, ona odlazi u kupnju pa se nudi, ako je potrebno da nešto donese. Kod tolikih jezika kojim vlada, pomišljam, švicerdič je nešto najstranije s čim se susrela. Ona se usrdno zahvaljuje kod susjede i reče joj da je danas već sve nabavke obavila sama i ponovno sjedne k meni:"Ono što sam maločas rekla za fotografije, mislim da treba pripaziti da ništa suvišno ne povlačimo za sobom." Ona prekida svoju rečenicu, primi me za ruku i pođe sa mnom do svog ormara za odjeću otvara ga, učini mali pozivni pokret; "Vidiš li?" Ono što vi-dim akribijski je red, a što mirišim divni je miris staromodnog sapuna Yardley kakav je i moja baka držala u svome ormaru za odjeću."Vidiš, nemam nijedan suvišan ko-mad odjeće ovdje. Stoga su vuneni puloveri umotani u plastične folije, jer ne bih željela da ih se dočepaju moljci." Ona zatvara or-mar i nastavlja: "Niti imam nešto, što bih nekomu mogla ostaviti, kada me više ne bude, niti ikoga imam komu bih mogla nešto ostaviti, stoga sam i odredila, da me pokopaju na nepozna-tom grobiju, na nepoznatom mjestu, da nit-ko nakon moje smrti nema neprilika, dar-ling.” Mi sjedimo dalje uz kavu koja se puši i ona stavlja svoje hladne ruke na moje. Pitam je zbog čega je odlučila da se skrasi upravo u Luzernu. Ona svrne pogled s pro-zora ne kišne oblake iza kojih se planine daju tek naslutiti i odgovara: "Miriam, darling, poznajem New York i Pariz u dovoljnoj mje-ri. U Njemačkoj ne mogu živjeti.""Švicarska je strahovito malograđanska, ali upravo ono pravo ako se želi živjeti tako da ne budemo zapaženi. Osim toga, ljubim pri-rodu. Polazim svakoga dana barem na pola sata u šetnju i radujem se svemu što raste. Luzern leži vrlo centralno. Moji me prijatelji za svojih putovanja mogu posjećivati bez ve-likih zsobilaznica." “A od čega živiš”, željela bih znati. "Jedna mi je prijateljica ovaj apart-man stavila na raspolaganje, dok živim”, kaže Ilse, " Ne treba mi mnogo." Ubrzo su se oblaci razmaknuli i pojavio se komadić plavoga neba. Brda postaju vidlji-va, no njihovi su vrhovi još zastrti oblacima. Krećemo puteljkom do jezera. Ilse se kreće u priličnom tempu. Kod jezera zastanemo, prateći manevar bijelog parobroda pred pristaništem."Pričaj mi o Burroughsu", zamolih Ilsu. Premda je zrak na jezeru ugodno topao i šetači su skinuli jakne i pulovere, Ilsu zebe. Ona povlači svoju pletenu jaknu čvršće uz ramena i stavlja ozeble prste u svoje bateri-

jom zagrijane rukavice. Njezino je lice pod-jednako blijedo, kao da do njega sunce ne dopire. Njene smeđe oči kanda bivaju lagano zabavljene idiličnim razglednicama s jezera."Burroughs", reče ona tada - ona ga nikad ne naziva drukčije, "u osnovi je čestit čovjek. Stil njegova života i njegovi prijatelji nimalo mi se nisu svidjeli. Njegovu sam čestitost vrlo cijenila." Da više toga kaže, nije bila spremna. Nerado priča o svome životu pa radije skreće razgovor na svinjarije u polit-ici, koje ju uvijek iznova mogu uzrujati. U njezinu malom stanu hrpimice se gomilaju američke, francuske, njemačke i izraelske novine, koje ona svakodnevno proučava.Ne povratku još jednom povedem razgovor o Dubrovniku. Dubrovnik je i dalje grad u kojemu se najradije zadržava poput neke vrsti zavičaja. Kada je god moguće, polazi onamo i ponovno stanuje kod ribarske obitelji, samo što su sada djeca njezinih star-ih prijatelja njezini domaćini. Idući će rujan ponovno provesti kod njih.BERLIN, ujesen 1998.Pričam svojoj prijateljici nešto od onoga što o Ilsi znadem. S Ilsom otišla su njezina sjećanja na München, na Dubrovnik, na New York. Dubrovnik – zastajem u svome izvješću, budući da mi je jasno da Ilsi ostade prišteđen rat i raspad Jugoslavije. Nije doživjela da su se narodne skupine uzajamno ubijale. Za nju je Dubrovnik naposljetku bio utočište, oaza u svijetu u kojemu se najkasnije na-kon svog prisilnog putovanja u New York osjećala tuđinkom. Još osjećam koliko je slabo udomaćena bila u Luzernu – gost koji ne rasprema prtljagu, jer svakoga trenutka spreman krenuti dalje. Više od pola stoljeća provela je tako, platila je račun otputovavši poput hotelskog gosta prema nepoznatom cilju. Prolaznici koji posjećuju anonimni dio luzernskoga groblja ne naslućuju da negdje tamo počiva Ilse Herzfeld-Klapper-Burroughs, čiji je život bio usko isprepleten sudbinom njezina stoljeća.

Iz Wikipedije odabrao T. Lonza.Prijevod Branko Polić

(x) U Lonzinim sjećanjima Heinrich(xx) U Lonzinim sjećanjima umire od tifusa

NAPOMENA Bili bismo zahvalni nekom od naših potencijalnih čitatelja da nam objasni1. Je li dr. Heinrich Klepper (iz uspom-

ena našeg omiljelog dramskog prvak g. Tonka Lonze) u srodstvu ili možda čak identičan s Ernstom Klapperom, suprugom protagonistice naše priče?

2. Gdje je i kada umro ili poginuo dr. Klapper nakon što se pridružio hrvat-skim (ili hercegovačkim) partizanima?

3. Kod koje je dubrovačke obitelji boravi-la Ilse r. Herzfeld?

4. Je li poznata dalja sudbina austrijskih i njemačkih Židova koji su 1938/39. bo-ravili u Slanom kraj Dubrovnika?

Kulturno blago iza zidova

U 112. broju našega glasila donijeli smo prikaz Bečkoga groblja u okrugu Währing. Illustrierte neue Welt donosi nove podatke na području tog povijesnog znamena.

Priprost zid od opeka proteže se duž jed-nog od najomiljelijih križanja bečkoga gradskog područja. Vidljivo je međutim samo 50 metara trošnih zidina između dviju višekatnica. No što se krije iza tog neuglednog zida? Tisuće prolaze sva-kodnevno tim dijelom ulice - pješice, automobilom ili jednom od najtradici-onalnijih gradskih tramvajskih pruga, tridesetosmicom, koja već desetljećima saobraća između Schottentora i domaje bečkoga mladog vina u Grinzingu. Neko-liko vršaka teško odredive grade nadvisu-ju zidni prostor. Tek nekoliko pronicavih

glava identificirat će ih kao dijelove nad-grobnih spomenika. No oni su ispravno pogodili, iza zida nalazi se drugo po veli-čini židovsko pokapalište u Beču ili što je od njega ostalo. Spomenik je to kulture u svakom slučaju, no zbog čega se skriva iza visokog zida? Jer nije riječ o problematičnom slučaju, iz bečke nesavladane prošlosti. Iz čega ni me-

đugradski sporazum između Beča i Washi-ngtona ništa nije mogao izmijeniti.Možda je ovdje pravo mjesta da kažemo nekoliko riječi o bečkim židovskim gro-bljima. Najstarije bečko židovsko groblje nalazilo se od 17. stoljeća u Rossauu, u 9. općinskom okrugu, sve dok nije car Josip II. zabranio ukope unutar užega gradskog područja. Malenoj židovskoj zajednici

stavljena su na raspolaganje dvije oranice, svaka po 800 četvornih metara kao nado-mjestak iz posjeda barnabitskog samostana Oberleiten. Židovima je draže bilo otkupi-ti zemljište, budući da su židovski grobovi namijenjeni za vječnost. I iz toga se razvilo Währinško groblje, koje je naposljetku bilo nadomješteno prvim ulazom bečkoga Cen-tralnog groblja.Posljednji ukop na Währinškom groblju bio je nekog Henryja Texiere de Mattor 1. rujna 1889. U međuvremenu je vladao obi-čaj jedinstvene židovske kulture ukopa u doba kada su Židovi prvi put pokazali svoje

NOVIOMANUT 116

8

bogatstvo i nakon smrti. Dovoljan razlog za posjet Währinškom groblju. No kako?Dan-danas je to moguće samo za skupna vodstva kojima nije odveć lako saznati ter-mine. Kako se ulazi u groblje? Na spome-nutom zidu ne raspoznaju se ulazna vra-ta. Zaista je jedini ulaz moguć oko ugla Döblinger Gürtela kroz jednu mini uličicu, Schrottenberggasse. Tamo se nalaze ulazna vrata, koja vodič zatim otvara. Kad smo jed-nom unutra pruža se kaotična slika. “Kao za vrijeme razaranja Drugoga hrama”, za-ključio je jedan od sudionika naše grupe. No odstranjen je najveći korov, tako da su uski puteljci između redova polusrušenih nadgrobnih spomenika prohodni. Bečka je Bogoštovna općina doduše pokušala 1904. toj površini pružiti izgled perivoja, ali od toga još prije Anschlussa nije se mnogo toga ostvarilo. (Za vrijeme Novembarskog pogroma bila je mrtvačnica minirana, a po-vršina zatim izručena uništenju.) Što štete nisu bile još zamašnije, povjesničarka Tina Walzer, kroničarka Währinškog groblja, svodi na udaljenost područja. No dosta tra-gične povijesti. Prigodom vodstva kojemu

sam nedavno prisustvovao nastojao je naš vodič pružiti posjetiteljima temeljit prikaz napisa na grobovima na hebrejskom, među kojima ima i takvih koje je tek teškom mu-kom moguće pročitati. Tijekom 19. stolje-ća uobičajili su se su dvojezični natpisi, a najmlađi su samo na njemačkom, odnosno pisani latinicom. Ipak su brojni nadgrobni spomenici odolijevali zubu vremena i stoje u središtu zanimanja posjetilaca.U posljednje je vrijeme ipak došlo do ma-log napretka. Mrtvačnica na kraju površine restaurirana je. Drugo ništa. A to, prema židovskim zakonima znači za vječnost. To bi ponajprije stvorilo financijske probleme. Mogućnost međurješenja bilo bi otvaranje groblja u određene dane, recimo jednom mjesečno, uz stručno vodstvo. Da to po-stane djelotvorno, trebalo bi to ponajprije obznaniti u medijima, a ne kao dosad, tek nekom vrsti usmene propagande.

Lucian O. MeyselsIz bečkog dvomjesečnika

Illustrierte neue Welt odabrao i preveo Branko Polić

Njemački otpor nacističkom režimu imao je različite oblike - i najrazličitije motive: republikanske solidarnosti ili kršćanske dužnosti, pacifizma ili naprosto čovječnosti ili domoljublja. Pored atentata na Hitlera na kojega su se odvažili Elser i Stauffenberg, postojali su leci i listići Crvenog orkestra* i Bijele ruže*, bilo je propovijedi buntovnih duhovnika, postojao je tzv. Kreisauški krug otpora (Kreisauer Kreis) i tome slične ma-nje skupine, kao i omladinska udruženja Edelweisspiraten u Kolnu ili Lajpciški čopor (Leipziger Meuten), postojali su uvjereni protivnici nošenja oružja, kao i dezerteri i saboteri te tihi agitatori slobode.A postojala je izravna pomoć progonjeni-ma u doba Holokausta, ljudi poput Oskara Schindlera ili Antona Schmida, a uz njih i toliki drugi, od kojih su mnogi ostali ne-poznati. Oni su skrivali ljude, krivotvorili papire, brinuli se. I zbog toga bili u životnoj opasnosti.Ipak, nakon 1945. spašavanje progonjenih Židova nerado se priznavalo kao pruža-nje otpora. Većina onih koji su pomagali nakon rata šutjela je. Tek 1958. zapadno-berlinski senator Joachim Lipschitz (SPD) počeo je odavati počast tim „neopjevanim herojima”. Do 1963. podneseno je bilo više od 1500 zahtjeva, no samo 738 muškaraca i žena odlikovano je, te djelomično i finacij-ski pomognuto.Među one čiji je zahtjev odbijen bila je i Hedwig Porschütz.Zašto? Zar nije i ona pomagala i spašavale Židove od progona? Zar nije bila uhapše-na i osuđena na zatvor? Zar nije i ona zbog toga za dlaku izbjegla smrti?

Na svojoj maloj mansardi skrivala je četvoro ljudi

Hedwig Völker, rođena 10. lipnja 1900. u berlinskoj četvrti Schöneberg˝, potjeca-la je iz skromnih prilika. Otac joj je bio radnik u pivovari; umro je 1937. Njezina majka poslije će joj pomagati u skrivanju progonjenih. Umrla je tek 1956. Nakon obvezne škole Hedwig Völker se 1914. upi-sala u trgovačku školu te zatim radila kao stenodaktilografkinja, najprije u tvornici fotografskog pribora u Berlin-Friedenauu te potom za neku štednu udrugu. Godine 1926. udala se za godinu dana mlađeg šo-fera Waltera Porschütza, koji je prije toga radio kao konobar. Ne zna se gdje su tada živjeli, no u razdoblju svjetske gospodar-ske krize oboje su očigledno bez posla, a Hedwig je počela zarađivati novac za život

Jedna žena u Berlinu

Izlažući se životnoj opasnosti Hedwig Porschütz spašavala je progonjene Židove, no poslije rata joj nitko to nije htio upisati u zasluge – zato što

se bavila prostitucijom. U Njemačkoj nakon 1945. spašavanje progonjenih Židova nije se priznavalo

kao pružanje otpora.

baveći se prostitutucijom u miljeu koji je Alfred Döblin tako vjerodostojno opisao u svom romanu Berlin Alexanderplatz. Go-dine 1934. osuđena je zbog ucjenjivanja na deset mjeseci zatvora. O njezinu životu u tridesetim godinama ne zna se gotovo ni-šta. Walter i Hedwig Porschütz stanovali su u mansardnom jednoiposobnom stanu u Alexanderstrasse 5, neposredno preko puta zloglasne berlinske policijske uprave.Počev od 1940. Hedwig Porschütz bila je u prisnoj vezi s tvorničarem četaka Ottom Weidtom. U svojoj tvornici Otto Weidt za-pošljavao je invalide, slijepe i gluhonijeme osobe, među njima i mnoge Židove. Kad su u siječnju 1941. počele deporta-cije berlinskih Židova u logore smrti, oko Weid-ta i njegove radi-onice u Rosentha-lerstrasse splela se mreža pomagača i pomagači-ca. Uključe-na u to bila je i Hedwig P o r s c h ü t z .lako je kao bivša osuđeni-ca bila i sama ugrožena su-djelovala je u mngim akcijama spašavanja. Nje-zin suprug bio je mobiliziran i kraj rata dočekao je kao vojnik.Od početka 1943. formalno je radila kao stenodaktilografkinja kod Otta Weidta s kojim je, prema svjedočenju židovske spi-sateljice Inge Deutschkrön bila u prisnoj vezi. Odlično se snalazila na crnom tržištu i dobavljala mu raznovrsnu robu koja je poslužila ne samo kao pomoć progonje-nima nego i kao sredstvo za podmićiva-nje službenika Gestapoa. Weidt je bio na

to prisiljen kako bi mogao od deportacija zaštititi Židove koje je zapošljavao. Hedwig Porschütz bila je njegova najvažnija i ne-nadomjestiva karika u svim poslovima na crnom tržištu.No ubrzo mu je pomagala i u daleko ri-skantnijim operacijama. Kad su Inge Deu-tschkron i njezina majka sredinom siječnja 1943. odlučile potonuti u ilegalu Porschüt-zova im je priskrbila lažne dokumente. Spas joj zahvaljuju i blizanke Mariannę i Anne-liese Bernstein. Weidtovim posredovanjem Hedwig Porschütz primila je u siječnju 1943. blizanke k sebi u svoju malu man-s a r d u . Kao „ilegalke” naravno nisu

posjedovale bonove za hranu pa ih je oprkrblji-vala Hedwig Porschütz.Postojala su jasna i čvrsta pravila o suživotu. Kad bi Porschützova dala stan na raspolaganje kole-gicama ili kad bi sama primala svoje stalne mu-

šterije ili kad bi se u stanu trgova-lo švercanom robom sestre B e r n s t e i n morale su iza-ći i ostajale bi vani dok zrak nije bio opet čist. Za vrijeme zračnih uzbu-na ostajale su u stanu. To je bilo

moguće jer je Porschützova osobno vodila kontrolu o stanarima svog kata.Kad je neki pijani gost jedne večeri napao Anneliese Bernstein i htio joj se približiti, Hedwig Porschütz odlučno je intervenira-la. Mnogo godina kasnije, 1992, Anneliese Bernstein prisjećala se maštovitosti svoje spasiteljice koja se svakojako snalazila da bi djevojkama pomogla. „Najčudnije je, a ni danas još to ne mogu razumjeti, da nitko to

nije primijetio, pa ni zašto je ona sve to tako radila. Rekla je da sam ja njezina nećakinja, a moja sestra da je moja prijateljica.”Sestre Bernstein ostale su na mansardi oko šest mjeseci, onda je situacija u kući zbog policijske premetačine u susjednom stanu postala odveć opasna. Porschützo-va je sestrama priskrbila novo utočište u Wilmersdorfu, ali ih je i dalje opskrbljivala namirnicama. Mariannę i Anneliese Bern-stein preživjele su, a 1946. emigrirale su u SAD.U ožujku 1943. Hedwig Porschütz primi-la je u svoju mansardu još i Gretu Seelig i njezinu nećakinju Lucie Ballhorn, pa su tako neko vrijeme u tom skučenom prosto-ru boravile četiri izbjeglice koje su dijelile samo jedan krevet. Gretu Seelig predstav-ljala je kao majku Mariannę Bernstein. Za-tim je tetu Seelig i nećakinju Ballhorn na neko vrijeme sklonila u kući svoje majke. Greta je Seelig preživjela. Lucie Ballhorn u listopadu 1943. uhićena je i otpremljena, te ubijena u Auschwitzu.U razdoblju između listopada 1943. i li-stopada 1944. uspjelo je Ottu Weidtu, uz pomoć nekolicine pomagača, poslati oko 150 paketa s hranom njegovim bivšim rad-nicima i radnicama, te njihovoj rodbini, u međuvremenu zatočenima u logoru The-resienstadt. Pritom se većina tih namirnica mogla nabaviti isključivo na crnom tržištu, što je bio opasan teren. I u tome mu je opet pomagala Hedwig Porschütz.Bila je to jedinstvena akcija, s obzirom na opseg, kojom je bilo obuhvaćeno 25 ili još više ljudi u Theresienstadtu, sve dok većinu njih ujesen 1944. nisu otpremili u Auschwitz-Birkenau. Preživjelo je samo troje od devetnaest poimenično poznatih primatelja paketa.Da bi se prikrilo kako sve pakete šalje jedan te isti pošiljatelj, sudionici akcije stavili su na raspolaganje svoja imena. Među njima i Hedwig Porschütz. Alice Licht, štićenica Otta Weidta, koja je također s obitelji bila deportirana u Theresienstadt, poslala je u ožujku 1944. dopisnicu s unaprijed otisnu-tim tekstom na adresu “Gospođa Hedwig Porschütz, Radionica za slijepe, Berlin C2, Rosenthalerstr. 39” , na kojoj potvrđuje pri-mitak šest pošiljki. Protiv svih zabrana ru-kopisno je dopunila otisnuti tekst: „Svi pa-keti stigli netaknuti, najljepše zahvaljujem. Pozdravljam vas puna neopisive čežnje.’”U međuvremenu su crnoburzijanski poslovi od kojih su njezini štićenici toliko profitirali za Hedwig Porschütz postali odveć opasni i

Nadgrobni spomenici na Währinškom groblju s hebrejskim natpisima

NOVIOMANUT 116

9

zamalo je došli glave. U svibnju 1944. policiji je ruke upao neki njezin znanac kojemu je pribavila markice za meso, a on s njima po-kušavao kupiti slaninu. U rujnu 1944. i ona je uhićena , a u listopadu 1944. Izvanredni sud pri Općinskom sudu u Berlinu osudio ju je na pola godine zatvora. Predbačeno joj je i uzeto kao otegotna okolnost i njezino „ne-moralno” ponašanje: ”Gospođa Porschütz je žena koja se ranijih godina profesionalno odala nemoralu. Osim toga ona je i u novi-je vrijeme ne birajući općila s muškarcima, iako je od početka prošle godine zaposlena kao stenodaktilografkinja, pa prema tome ima i uredan prihod”.Hedwig Porschütz dospjela je u ženski za-tvor Jauer u Šleskoj te nakon toga u logor Zillertal-Erdmannsdorf (danas Mysłakowi-ce u jugozapadnoj Poljskoj). Na slobodu je izašla tek 7. svibnja 1945. u Hirschbergu dobivši kao popudbinu deset maraka s ko-jima se probila do Berlina.Stigavši kući mogla je jedino ustanoviti da je od zgrade u A!exanderstrasse ostao samo bočni zid. Krov nad glavom našla je u Schónebergu u Feurigstrasse 43. Tu je si-romaški živjela zajedno s mužem Walterom koji se vratio iz rata, ali je samo povremeno dobivao neki posao. Oboje su pobolijevali od kroničnih bolesti.Tek 1956. podnijela je odštetni zahtjev mje-rodavnom berlinskom uredu tražeći da joj se prizna status politički progonjene osobe. Tri godine poslije dobila je odbijenicu - zato jer se pomaganje progonjenim Židovima ne smatra sudjelovanjem u pokretu otpora: „Stoga ni kontakti sa Židovima, poslova-nje s njima ili u njihovom interesu, kao ni pomoć koja im je osobno pružena ili im je savjetovano što da čine, bilo u okviru profe-sionalnog zanimanja ili na temelju osobnog prijateljstva, ne smatraju se otporom protiv nacionalsocijalizma, jer takvi postupci po-litički ne potkopavaju režim.”Berlinski ured povrh toga potrudio se da pronađe sudski spis iz 1944. Razgnjevlje-ni sudski službenik zadužen za obrađiva-nje tog predmeta u dodatku je naveo da je „Porschütz doduše bila osuđena zbog „šverca u ratnim prilikama”, no ni njezina sveukupna egzistencija nije moralno bila prihvatljiva. „Popratne okolnosti upućuju na tako nisku ćudorednu i moralnu razi-nu, da u ovom slučaju u kojemu ionako iz stručnih razloga ne postoje pretpostavke za priznanje traženog statusa (progonje-ne osobe op. prev.), moralni razlozi to ne bi dopustili. Priznanje statusa politički ili rasno progonjenog jest časni dokument i može se izdati samo osobama koje to i ina-če svojim ponašanjem zaslužuju.”Hedwig Porschütz očigledno za nadlež-nu vlast nije bila odgovarajuće „zaslužna osoba”. Poslijeratni berlinski ured prihva-tio je osudu nacističkog izvanrednog suda ne omogućivši hrabroj ženi čak ni da se o tome očituje.

U listopadu 1958. Porschützova ponovno pokušava ishoditi nekakvu pomoć, koju ovaj put traži od Zaklade za neopjevane he-roje pri Ministarstvu unutrašnjih poslova. I opet bezuspješno. „Gospođa Porschütz bi došla u obzir za priznanje u okviru ak-cije Neopjevani heroji, kad ne bi iz presude od 2.listopada 1944. proizlazilo da poprat-ne okolnosti u vezi s nabavkom živežnih namirnica, a koje se odnose na gospođu Porschütz, ukazuju na nedopustivo nisku ćudorednu i moralnu razinu, koja prema našem mišljenju isključuje odavanje poča-sti. Podnositeljica zahtjeva se ranijih godi-na profesionalno podavala nemoralu te je sve do njezine osude na zatvorsku kaznu 1944, unatoč tome što je bila u braku, odr-žavala nasumice kontakte s tuđim muškar-cima. Upućuje se na navode u obrazloženju spomenute presude. Pri ocjeni karaktera podnositeljice zahtjeva valja osim toga uze-ti u obzir da ju je još 1934. Porotnički sud u Berlinu osudio zbog pokušaja i izvedenog čina ucjene na 10 mjeseci zatvora, koju je kaznu izdržala.”Ovdje ne samo da je doslovno citirana naci-stička presuda iz 1944 nego je u moralnom smislu još i pooštrena. Dok je izvanredni sud 1944. samo ustvrdio daje Porschützova „nasumce imala odnošaje s muškarcima”, godine 1959. toj formulaciji je dodano da je „nasumice imala odnošaj s tuđim muš-karcima”. Progonjeni kojima je Hedwig Porschütz pomogla i čije su adrese nadlež-nom uredu bile poznate nisu bili pozvani na razgovor niti ih je itko išta pitao. Pisma koja je Hedwig Porschütz pisala 1950-tih godi-na svjedoče o njezinim očajnim životnim prilikama. U travnju 1959.pisala je Rolfu Loewenbergu, voditelju posebnog fonda “Neopjevani junaci” pri Židovskoj općini: “Živim u teškoj oskudici, još dodatno po-goršanoj zbog toga jer je moj muž nakon višemjesečne bolesti proglašen ograničeno sposobnim za rad i sada ponovno odlazi po pečate socijalne skrbi, a njegova mjeseč-na potpora iznosi 36 maraka... Moji raniji zahtjevi kao poliitčki proganjane osobe su odbijeni - uložila sam žalbu - jer se moja vi-šegodišnja suradnja s mojim šefom Ottom Weidtom(...) prema slovu odbijenice „ne smatra borbom protiv nacionalsocijalizma (sasvim u suprotnosti s izjavama koje su emitirane preko radija tijekom Tjedna brat-stva). Svatko tko je pročitao ovu odluku, pa i pripadnici židovske zajednice, čudi se.(...) Ne znam što ću i kako ću i molim vas da mi pokušate barem nekako pomoći.”Nacistički suci Hedwig Porschütz bolje su prošli.. Jedan od njih, sudac pokrajinskog suda Joachim Wehl, ponovno se 1953. za-poslio u pravosuđu i ubrzo je unaprijeđen u sudskog vijećnika. Kad su mu 1960. predoči-li njegovih 86 smrtnih presuda, Wehl se nije htio ničega sjetiti. Protiv njega nije pokrenut nikakav sudski postupak, nego je trebao oti-ći u prijevremenu mirovinu. No, kao što je otkrila berlinska povjesničarka Annette We-

inke, Wehl je isposlovao odgodu svog umi-rovljenja za nekoliko mjeseci kako bi dobio najvišu moguću mirovinu. Izjavio je da se smrtne presude, koliko se može sjetiti, nikad nisu odnosile na političke osuđenike, već isključivo na kriminalce. Kad su naknadno na vidjelo iskrsnule i druge Weh!ove smrtne presude protiv njega nije poveden nikakav kazneni postupak niti mu je smanjena miro-vina. Ne pokazujući nikakvu grižnju savjesti Wehl je 1980. Izjavio: „Ništa si ne predba-cujem. Gruba vremena, grube presude.” Po-uzdano je da ni jedan od sudaca i državnih odvjetnika berlinskog izvanrednog suda koji je osudio Hedwig Porschütz i koji je izrekao više od tisuću smrtnih presude, nije pozvan na kaznenu odgovornost.Njihova žrtva čiju su „tako nisku ćudored-nu i moralnu razinu” oni smatrali dokaza-nom nije za života dobila nikakvo prizna-nje. Umrla je 26. ožujka 1977. u nekom berlinskom staračkom domu. Pokopana je na starom seoskom groblju u Schönebergu, a 2000. godine njezin je grob prekopan.

Presuda nacističkog suda ostala na snazi do 2011.

Uspomena na iznimnu ženu, od koje nije ostala ni jedna fotografija, čuva se danas u Muzeju radionice za slijepe Otto Weidt u Berlinu. Na inicijatvu Inge Deutschkron i berlinskog državnog tajnika za kulturu An-dre Schmitza od prošle jeseni na nju pod-sjeća i ploča na zidu u ulici Feurigstrasse 43. u Schönebergu.

Hedwig Porschütz nikad sama nije traži-la poništenje presude iz 1944. I tako je ona ostala važeća. Jer presude protiv „ratnog gospodarskog kriminala” nisu se ubrajale među one koje je njemački parlament u ko-lovozu 1998. paušalno dokinuo jer su služile „opstanku i probitku nepravednog režima te se odnosile na djela počinjena iz poltičkih, religioznih ili svjetonazorskih pobuda „. No parakosalno je da su mnogi ljudi koji su po-magali svojim židovskim susjedima osuđeni upravo s pozivom na nacionalsocijalističke gospodarske ratne zakone.Tek 3. lipnja 2011. Berlinsko državno odvjetništvo ukinulo je presudu protiv Porschützove: U obrazloženju je rečeno da suci izvanrednog suda nisu postupali „pri-mjenjujući zakone pravosuđa”, nego „kao dio borbene jedinice i kao politički borci za Hitlera. Sudski pravorijek nije služio očuvanju prava već ispunjenju Führerove volje.Pa zašto onda, glasilo bi pitanje, nije Bun-destag nacističko gospodarsko ratno zako-nodavstvo obuhvatio normama po kojima bi ga proglasilo nepravednim. Jer, jamačno ima još mnogo slučajeva u kojima bi ljudi koji su spašavali i pomagali posthumno u pojedinačnim postupcima trebali biti reha-bilitirani. Hedwig Porschütz je žrtva naci-onalsocijaličkog pravosuđa i poslijeratne ignorancije. Tek danas postaje jasno koliko se hrabro borila protiv režima.

Johannes Tuchel, Die Zeit HamburgPrevela s njemačkog.Vlasta Kovač

* Naziv “Crveni orkestar” skovan je u Glavnom uredu za sigurnost Njemačkog Reicha, a odnosio se na nekoliko među-sobno neovisnih špijunskih mreža članova pokreta otpora u Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji i Švicarskoj. Tom terminologijom radiooperateri nazvani su pijanistima, radioprijenosnici glasovirima, a šefovi dirigentima, conductors’. U Berlinu je dje-lovala organizacija Schulze-Boysen/Ha-mack. Osnovana 1938-39,a članovi su bili socijaldemokrati, komunisti, bivši članovi nacističke stranke, pripadnci Wehrmach-ta, studenti. Uz ostalo izvodili su sabota-že na vojnim postrojenjima. U kolovozu 1942. organizacija je provaljena, a Gesta-po je uhitio većinu pripadnika; 49 osoba je strijeljano, a nekoliko ih je počinilo sa-moubojstvo.* Bijela ruža - naziv skupine studenata Münchenskog sveučilišta okupljene oko jednog profesora filozofije. Skupina se pročula po antinacističkim lecina kojima je od lipnja 1942. do veljače 1943. pozvala na otpor Hitlerovu režimu. Šestero najpo-znatijih članova, među njima brat i sestra Scholl, uhićeni su 1943. i strijeljani. Nji-hov posljednji letak prokrijumčaren je iz Njemačke u Englesku i u srpnju 1943. kao “Manifest studenata iz Münchena” iz save-zničkih aviona bačen po Njemačkoj.

*Kreisauški krug otpora (Kreisauer Kre-is). okupljen oko grofa von Moltke (rođen 11. ožujka 1907. na dobru Kreisau, osuđen na smrt i strijeljan 23.siječnja 1945. u Ber-lin-Plötzenseeu) njemačkoga pravnika i protivnika nacizma. Moltke je od 1939. do 1945. radio kao pravnik u zapovjedništvu Wehrmachta, bio blizak admiralu Canari-su (šefu njemačke špijunaže 1935-1944), ali zbog svog kršćanskog uvjerenja odbi-jao ideju atentata. Svejedno uhapšen i iako nije bio upućen u planove Stauffenbergo-va atentata od 20. srpnja1944. osuđen na smrt.*Radionica metli i četaka Otta Weidta u Rosenthaler StraBe 39 na Hackeschen Marktu, danas muzej antinacističkog ot-pora. U toj je radionici od 1940. pa gotovo do kraja rata Otto Weidt, i sam poluslijep, zapošljavao gluhonijeme i slijepe Židove iz židovskog doma za slijepe u Berlin- Steglit-zu. Metle i četke velikim dijelom prodavao je Wehrmachtu, pa je radionica imala po-seban status. Četveročlana židovska obitelj Horn devet mjeseci je živjela sakrivena u stražnjoj prostoriji. Slično Oskaru Schin-dleru (samo u manjem opsegu) podmići-vao je Gestapo i spašavao svoje radnike od deportacija ili ih barem odgađao. Umro je ubrzo poslije rata, a 1971. Yad Vašem ga je proglasio pravednikom.

Gotovo pola stoljeća nakon smrti bivši bri-tanski premijer Winston Churchill dobio je spomenik izvan zidina Starog grada u Jeru-zalemu te je proglašen “prijateljem židov-skog naroda i cionističke ideje”.Churchillovo veliko brončano poprsje, koje ga prikazuje kao državnika u dani-ma Drugoga svjetskog rata, postavljeno je u četvrti Miškenót Ša’ ananím, prvom židovskom naselju sagrađenu na brijegu izvan zidina Staroga grada, uz ubožni-cu koju je 1860. dao sagraditi Sir Moses Montefiore. Odljev je načinjen prema izvornom popr-sju, radu kipara Oscara Nemona, rodom Osječanina, koji je Churchilla upoznao

Nemonov Churchill u Jeruzalemu1953. u hotelu La Mamounia u Marake-šu, gdje je u hotelskoj sobi načinio prvi Churchillov portret u terakoti. Od-ljevi njegovih desetak i više Chur-chillovih poprsja i većih kipova danas se mogu naći širom svije-ta, a najpoznatija je Churchillova skulptura u Donjem domu Bri-tanskog parlamenta. U Izraelu, međutim, una-to javnim očitovanjima pojedinih izraelskih dr-žavnika, uključujući i Ben Guriona, o Churchillovim zaslugama za židovski na-rod, dosad je Churchillovo

ime dobila samo jedna šumica blizu Naza-reta te dvije uličice, jedna u Netanyji i

druga u sveučilišnom kampusu He-brejskog univerziteta.

Churchillovo poprsje u Miš-kenÓt Ša’ ananim naručila je Jeruzalemska zaklada, a nepo-sredni poticaj bila je Chur-

chillova biografija koju je napisao Martin Gilbert. “Ta knjiga zorno pokazu-je da je Churchill cijeloga života bio uvjereni po-bornik cionističke ideje”, izjavio je na svečanosti otkrivanja poprsja britan-

ski povjerenik zaklade Antony Rosenfel-der. Rekao je još kako začuđuje da je čovjek koji je više od pola stoljeća, počev od bor-be za njezino priznanje i osnutak, poma-gao državu Izrael, dosad u Izraelu dobio tako malo priznanja. Izraelski povjesničar Tom Segev komen-tirajući tu izjavu rekao je da neki “Žido-vi ne mogu Churchillu oprostiti što nije bombardirao Auschwitz. Smatra se da je Churchill doduše bio prijatelj cionizma, ali na cijelu tu stvar gledao je politički, bez emocija.”

Prema The Guardianu V. K.

NOVIOMANUT 116

10

Solun, znan kao Salonika i kao Thessaloni-ki, po veličini je drugi grad u Grčkoj. Smje-šten je na sjeveru, upravo iznad poluotoka Halkidike i za bistrih dana može se vidjeti Olimp, s onu stranu Termaičkoga zaljeva. Usred moderne arhitekture na minula vre-mena podsjećaju brojne rimske iskopine, lijepe bizantinske crkve i privlačni hama-mi, ali malo toga ukazuje na činjenicu da je na prijelazu stoljeća Solun bio prometan židovski grad s oko sedamdeset tisuća Žido-va od ukupnoga broja stanovništva od sto i dvadeset tisuća.Kada prvi put dođoh u Solun 1989, da oba-vim antropološka istraživanja ubrzo nai-đoh na židovsku obitelj ponosnu na svoju obiteljsku povijest i na povijest zajednice. “Naša su obiteljska prezimena važna u ži-dovskoj povijesti grada, naša je zajednica imala kontinuirani židovski život tijekom dvije tisuće i tristo godina, po čemu se ra-zlikuje od svih drugih zajednica.”No ja ne nađoh drugoga izraza toga “povi-jesnoga smisla”. Nije bilo riječi o židovskoj povijesti u turističkim vodičima, a ni u služ-benim povijesnim knjigama, nijedan spo-menik ne ukazuje na židovsku prisutnost, nijedna od nekadašnjih židovskih škola, bolnica ni bilo koja druga židovska zgrada nije nosila obilježje ili neku spomen-ploču. Nije bilo vidljivih tragova židovske povijesti u urbanom obilježju Soluna. Ta javna tišina bila je sukladna s tišinom preživjelih koji bijahu neskloni tomu da iznose svoja bol-na sjećanja. Lili Molho, koja je preživjela rat sakrivena u Grčkoj rekla mi je: “Godinama mi je trebalo teškoga rada ... da zaboravim i

Solun ponovno nailazi na svoju Židovsku prošlost

Godine 1900. većinu solunskog stanovništva činili su Židovi. Godine 1989. Bea Lewkowicz uzalud

traga za znacima te prošlosti. Sada nailazi na novu svijest i novu nadu.

da se opet mogu osjećati kao ljudsko biće.“ Jedan preživjeli iz Auschwitza nije mogao nastaviti intervju: “Ne mogu mnogo govo-riti jer me to čini bolesnim. Shvaćate li?”Kada sam se vratila godine 1994. razlika je bila zapanjujuća. Nakon petstote obljetni-ce izgona Židova iz Španjolske (Sepharad 1992) zajednica se stala većma zanimati za svoju prošlost. To se odrazilo u javnim zbivanjima u projektu de se okupe svjedoci u zajednici i u planu da se stvori židovski muzej. Društvo za studij grčkoga židovstva priredilo je prvu ozbiljniju konferenciju u studenom 1993.Zajednica je sve dotle bila “nevidljiva”. Židovska je povijest izostala iz solunskog tlocrta i svijesti većine gradskog stanov-ništva. Kada sam govorila mladim kršćan-sko-pravoslavnim Grcima da istražujem solunsku židovsku zajednicu, često bi za-pitali: “Kakva je to židovska zajednica? Je li uopće bilo Židova u našem gradu?”, prem-da sam ponekad nailazila i na suprotna re-agiranja; “Oh da, ima ovdje mnogo, mnogo Židova. Najmanje pedeset tisuća.“ Jedini javni “židovski predio” bila je svojevreme-no Platía Ereón Martyrón (Trg židovskih mučenika) koji je solunska gradska uprava posvetila sjećanju na Židove godine 1986. Kada sam zatražila od taksi-vozača da me odveze onamo, uvjeravao me je da u tri-deset godina što vozi taksijem kroz Solun nikada nije čuo za to mjesto. Nakon deset minuta objašnjavanja pristao je da ga upu-tim onamo. Kada smo naposljetku stigli onamo, ustanovili smo da smo oboje bili u pravu. Trg je postojao, ali je njegov naziv

bio prekriven crnim premazom. Mogla se pročitati jedino riječ Platía.Da bi čovjek otkrio znakove židovskoga života u Solunu, treba znati što i zbog čega valja pogledati. Središte zajednice, sinagoge i židovska škola ne može biti prepoznatljiva nežidovskim Soluncima. Židovski nadgrobni spomenici (koji su po-služili kao građevni materijal nakon što je njemački Wehrmacht 1942. razorio židov-sko groblje, mogli su se naći kao dijelovi pločnika, dvorišta i zidova u različitim di-jelovima grada. Sama ne bih bila kadra pro-naći nijednu zgradu ili mjesto što su mi ih pokazali u vrijeme jednog “židovskog povi-jesnog obilaska“.Danas su se stvari ponovno izmijenile. Kada je Solun 1997. postao metropolom europske kulture, postavljen je spomenik Holokaustu u blizini Platie Evreon Mar-tyron, a jedna je povijesna zgrada određena da postane židovski povijesni muzej koji je

Solun nije bio ni turski, a niti grčki grad. Solun je bio židovski. Osim Varšave, jedina židovska Metropo-la u Europi.

C.Z. Klotzel u Solunu 1920.

otvoren 2000. Otada su židovska svjedo-čanstva i biografije objavljivani na grčkom i na engleskom. Mlada je generacija preuze-la zajednicu pa je obnovljeno zanimanje za prošlost. Osnovan je sefardski pjevački zbor i ladino-udruženje i članovi zajednice me-đusobno saobraćaju na judeo-španjolskom prigodom mjesečnih kavedjika.Godine 1989. sjecanje na židovsku prošlost uglavnom se odnosilo na porodična sjeća-nja, dok je danas židovska prošlost postala makar i manji dio širih grčkih kulturnih sjećanja. Primjerice, prošle godine u svibnju solunski je filmski festival prikazao filmove koji su komemorirali šezdesetu obljetnicu deportacije solunskih Židova.Za članove židovske zajednice sjećanja su smatrana važnijima od saznanja da su oni možda i “posljednji solunski Židovi”. Samis Taboh, koji je zajedno sa svojim bratom je-dan od posljednjih djelatnika na solunskoj tržnici Kapali u središtu grada, rekao nam je: “Ja sam jedan od posljednjih tisuću Ži-dova u Solunu. Nadamo se da nećemo biti posljednji i da ćemo nekako i nastaviti. Ali mi smo tu i čvrsto nastojimo preživjeti: Ži-vot ima svoj vlastiti tijek, nikada ne znate što će se desiti.“

Dr. Bea Lewkowitz Iz publikacije Jewish Renaissance

odabrao i preveo Branko Polić

Panorama Soluna s Bijelom tvrđavom

Drevni nadgrobni napisi, pronađeni blizu Aristotelova sveučilišta Spomenik žrtvama Holokausta

R E D I V I VA

Jezici Židova nekad i danasAugust Kovačec

Naime, od starine se većina židovskih za-jednica, kako na Bliskom Istoku tako na-kon raseljavanja i drugdje u svijetu, najče-šće u svakodnevnoj komunikaciji služila s više jezika, a istodobno su Židovi tisućlje-

na zajednica. Taj jezik za Židove je vrlo rano postao sveti jezik (lašon hakkodeš). Židovski mudraci kao i mnogi kršćanski oci smatrali su da je to najstariji ljudski jezik, jezik od stvaranja svijeta. Hebrejski jezik jedan je od rijetkih jezika koji je tijekom više od tri tisućljeća razvo-ja sačuvao gotovo neizmijenjenima svo-je osnovne značajke i strukture. Ako se izuzmu mnogobrojne novotvorenice (uk-ljučujući i kalkove - doslovne prijevode) u rječniku, koje su u različitim razdobljima

u hebrejski unošene, jezik današnjih izra-elskih novina, časopisa i knjiga u bitnim strukturama ne razlikuje se od biblijsko-ga hebrejskoga. Treba imati na umu da je hebrejski jezik, osim što je bio ključan za razvoj i oču-vanje židovske zajednice, snažno utjecao, što izravno što pak posredno, na razvoj ukupne tzv. zapadne kulture i civilizacije. Izložit ćemo ovdje osnovne podatke o he-brejskom i drugim jezicima kojima su se Židovi služili.

Odnos Židova prema jeziku i jezicima tijekom po-vijesti, a i danas, jasno se razlikuje od odnosa pre-

ma jeziku kod većine drugih naroda.

ćima odano čuvali svoj stari jezik svetih knjiga i kulture, hebrejski. Upravo su po hebrejskom (i po onom što se njime izri-calo i prenosilo), među ostalim, postali i ostali manje ili više povezana i jedinstve-

NOVIOMANUT 116

11

su se od kraja I. tisućljeća pr. n. e. pre-nosile dugotrajnom usmenom predajom tumačeći Toru, potkraj II. st. n. e. u pisa-nom je obliku prikupio i uredio (ili dao prikupiti i urediti) Juda Rabin (ili Juda Ha-Nasi, tj. Juda Princ, „princ” Sanhedri-na Galijeje, koja je tada bila pod rimskom upravom) u zbirci religijsko- moralnih propisa, podijeljenoj u 63 traktata, po-znatoj pod nazivom Mišna (hebr. „ponav-ljanje”), a koja čini jezgreni dio Talmuda (hebr. „nauk”, „proučavanje”). Drugi dio Talmuda, Gemara (aramejski „dovršenje, dopuna”), komentari su Mišne pisani ara-mejski, a dovršeni su u VI. st. Za tu eta-pu razvoja hebrejskoga karakteristične su mnogobrojne posuđenice iz aramejskoga, grčkoga i latinskoga te neke morfološke posebnosti. U to je doba razgovorni he-brejski, koliko se u prvo vrijeme i rabio, neprestano uzmicao, ali je sigurno izišao iz govorne uporabe. No hebrejski je ostao književnim i liturgijskim jezikom: od VI. Do XVIII. st. mišnajski hebrejski koristio se jedino kao jezik bogoslužja te uglav-nom vjerske književnosti. Kao jezik bo-goslužja i kao pisani jezik učenih rapra-va i književnosti upotrebljavao se sve do kraja XIX. st. kada je ponovno bio oživ-ljen i kao razgovorni jezik. Usporedno je i aramejski sve to vrijeme ostao jezikom vjerske i učene tradicije Židova.Novohebrejski ili srednjohebrejski, kao treća etapa, počeo se razvijati u XVII. st. Osobit zamah dobio je pod utjecajem filozofije Prosvjetiteljstva u srednjoj i istočnoj Europi (posebice u Njemačkoj) s kraja XVIII, i početka XIX. st. (židovska varijanta prosvjetiteljstva bio je pokret Haskala, hebr. „prosvjetljenje ili prosvije-ćenost”), kojim se nastojala modernizirati stara židovska kultura i židovstvo prilago-diti kretanjima u tadašnjem građanskom društvu. U tom su razdoblju na (novo)hebrejskom (ili /srednjo/hebrejskom) napisana mnogobrojna laička djela, pa i književna.Moderni hebrejski (ili suvremeni, izra-elski, „živi” hebrejski), ivrit, pojavio se potkraj XIX. st., a oblikovao ga je Eliezer Ben-Jehuda, koji se od 1881. nastanio u Palestini kako bi potaknuo oživljavanje hebrejskoga kao jezika svakodnevne i moderne komunikacije, a njegov sin, ro-đen 1882., prva je osoba koja je u moder-no doba hebrejski govorila kao materin-ski jezik (u obitelji se govorilo isključivo hebrejski). Iako ćemo se i na tu temu još vratiti, za sada treba posebno istaknuti da moderni ivrit nije rezultat postupnoga i kontinu-iranog razvoja iz starijih jezičnih obli-ka, biblijskoga i mišnajskoga hebrejsko-ga, nego rezultat manje ili više svjesne (umjetne) intervencije u te tipove jezika. Moderni hebrejski jako se udaljio od biblijskoga hebrejskog na fonološkom planu te na sintaktičkom i donekle na semantičkom, ali je očuvao osnovne gra-matičke strukture. Mnogobrojne su lek-sičke tvorbe (novotvorine) koje, doduše, koriste tradicionalna tvorbena sredstva, ali kojih u starijim fazama hebrejskoga nije bilo. Na modernom ivritu postoji vrlo bogata književnost, poezija, prozne vrste, filozofska i znanstvena književnost.Budući da se stoljećima upotrebljavao kao liturgijski jezik i jezik kulture, zajednički jezik svih Židova, hebrejski je u svim svo-jim fazama i tijekom cijele svoje povijesti u visokom stupnju jedinstven jezik. S ob-zirom na to kako je nastao, i moderni ivrit visoko je jedinstven jezik. Postoje, doduše, dvije skupine dijaleka-ta, ali one nisu uvjetovane geografski, nego ovise o prvom jeziku roditelja ili pak djedova govornika: 1. Jezik Židova nekadašnjega Osmanskoga Carstva, ko-

jima je prvi jezik bio židovskoarapski ili pak židovskošpanjolski; 2. Jezik Židova iz drugih Europskih zemalja kojima je naj-češće prvi jezik bio jidiš. Još treba reći da je godine 1921. ivrit bio priznat kao služ-beni jezik Palestine uz arapski i engleski, a od g. 1948., s nastankom države Izrael, ivrit je glavni jezik države Izrael (uz ivrit, u Izraelu je službeni jezik i arapski). No na sve ćemo se to još vratiti.Do I. st. pr. n. e. hebrejski se zapisivao feničkim pismom (koje se zove staro-he-brejskim ili paleohebrejskim), a ono je poslije zamijenjeno kvadratnim pismom, izvedenim iz aramejskoga. Kao ni u arap-skom, zbog specifične strukture riječi, vo-kali se nisu bilježili, a istom od VIII. st. počeo se koristiti sustav bilježenja vokala s pomoću točkica i crtica iznad i ispod suglasnika, a koristio se posebno u udž-benicima i molitvenicima (Masora, hebr. „predaja, tradicija”).Tijekom gotovo jednoga tisućljeća, od III. st. pr. n. e. približno do 650. g. n. e., naj-zastupljeniji govorni i pisani jezik Bliskog istoka, pa i Izraela, bio je aramejski, jezik hebrejskomu blisko srodan, iz zapadne (ili sjeverozapadne) skupine semitskih je-zika. U početku se govorio na području današnje sjeverne Mezopotamije i Sirije, sjeverno od Arabije, na prostoru koji se hebrejski zvao Aram (po petom sinu Se-movu), gdje su se vjerojatno potkraj III. tisućljeća pr. n. e., odnosno u XIV./XIII. st. pr. n. e., bila nastanila nekoć nomadska plemena. Budući da su mnogi Aramejci s vreme-nom postajali činovnici i plaćenici u služ-bi asirskih i perzijskih vladara, aramejski se proširio po cijelom Bliskom istoku, od Mezopotamije do sredozemne obale, udomaćio se na području akadskoga je-zika te ga je poslije postupno zamijenio i u dijelu Mezopotamije, a na zapadu je s vremenom istisnuo fenički i hebrejski. Na zapadu je jedino u Egiptu širenje ara-mejskoga u prvo vrijeme zaustavio grč-ki, kojim su se služile brojčano znatne i važne židovske zajednice u Aleksandriji i drugim gradovima. No zato je aramejski u Aziji znatno usporio širenje grčkoga, iako je poslije, nakon osvajanja (333./332.) Aleksandra Velikoga (356. - 323. Pr. n. e.), na Bliskom istoku je dominacija ara-mejskoga oslabjela, a grčki se proširio osobito u priobalju te u nekim gradovima u unujtrašnjosti do Eufrata. No na koncu je od VII. st. n. e. aramejski u govornoj komunikaciji bio uglavnom zamijenjen arapskim. Ipak treba istaknuti da se ara-mejski u nekim enklavama na Bliskom istoku očuvao sve do danas. U nekom razdoblju koje se ne da točno utvrditi, aramejski se podijelio na dvi-je skupine dijalekata, istočnu i zapadnu, koje je dijelio Eufrat, a koje su potvrđe-ne u različitim razdobljima (dvije verzije Gemare pisane su jedna, jeruzalemska, palestinskim aramejskim, a druga, babi-lonska, istočnim aramejskim). Zapadni dijalekti bili su palestinski, nabatejski i palmirski; palestinski dijalekt potvrđen je od II. st. pr. n. e. do VI. st. n. e. u ži-dovskim i samaritanskim te kršćanskim takestovima. Najvažniji istočni dijalekt bio je sirski (uz nabatejski i mandejski), s babilonskim talmudskim aramejskim na kojem je Talmud oblikovala židovska ba-bilonska škola između IV. i VII. st. Najsta-riji aramejski tekstovi potječu vjerojatno iz IX. st. pr. n.e., a nađeni su u Zengirliju u Turskoj.Pošto je 587. pr. n. e. Nabukadnezar II. (Nabukodonosor) osvojio Jeruzalem, on je dao viši sloj Judejaca, koji je zagovarao nepokornost osvajaču, deportirati u Babi-loniju. Oni su u babilonskome sužanjstvu (586-538. pr. n. e.) uspjeli očuvati vjersku

i etničku posebnost, ali su kao govorni jezik prihvatili hebrejskomu blisko sro-dan aramejski, jedan od najvitalnijih je-zika Bliskoga Istoka onoga doba, koji se iz Sirije i sjeverne Mezopotamije već bio proširio na veći dio Babilonskoga i posli-je Perzijskoga carstva, gdje je sredinom I. tisućljeća pr. n.e. postao lingua franca. Poslije se širio i prema Palestini i Judeji gdje je bio poznat već od doba izraelskih kraljeva, doduše, kako se čini, u višim društvenim slojevima, ali ne i u puku. U doba Ahemenida (početak VII. do sre-dine IV. st. pr. n. e.) aramejski je postao službeni jezik na prostoru između Eufrata i sredozemne obale, pa je i to pridonijelo njegovu širenju i njegovu prihvaćanju u svakodnevnoj komunikaciji i među Žido-vima. Godine 538. pr. n. e., uz dopuštenje per-zijskoga kralja Kira, dio Judejaca vratio se iz babilonskoga sužanjstva u domovinu, kako bi započeo obnovu Hrama u Jeruza-lemu, te je iz progonstva donio sa sobom i aramejski jezik, a on se u idućim stoljeći-ma sve više među Židovima Judeje i Pale-stine širio, potiskujući postupno hebrejski u područje bogoslužja. No upravo zato što je s vremenom postao glavni razgovorni jezik Zidova, s vremenom će se aramejski infiltrirati i u bogoslužje i u učene raspra-ve. Kao jezik vjerskih komentara i kao pi-sani jezik učenih rasprava i književnosti upotrebljavao se među Židovima sve do kraja XIX. st., dakako uz hebrejski. Na aramejskom su jeziku djelomice pisa-ne neke biblijske knjige (npr. Ezra, III. st. pr. n. e.; Danijel, II. st. pr. n. e.), a Isus je, kako se da zaključiti iz Evanđelja, pro-povijedao na aramejskom; u Evanđelju po Marku, kada ozdravljuje djevojčicu, on joj kaže aramejski: „Talita, kum! - Djevojko, ustani!”.Kako se u literaturi kao vrijeme kada je aramejski zamijenio hebrejski u živoj ko-munikaciji navode vrlo kratka vremen-ska razdoblja, treba naglasiti da se to nije dogodilo, niti se moglo dogoditi, odjed-nom, nego je to bio dugotrajan proces pri kojem je u hebrejsko-aramejskoj dvoje-zičnosti hebrejska sastavnica postupno slabila, a aramejska sastavnica postupno jačala, odnosno jednojezičnih govornika hebrejskoga bilo je među Židovima sve manje, a jednojezičnih govornika aramej-skoga sve više. Tako se izrazitiji početak toga procesa može smjestiti u doba povratka iz babi-lonskoga sužanjstva, dok se kraj toga raz-doblja može tražiti u prvim stoljećima nove ere. Kako god bilo, o tome kada se hebrejski prestao upotrebljavati kao sva-kodnevni razgovorni jezik mišljenja se razlikuju. Spomenut ćemo samo da se u literaturi nerijetko navodi kako se hebrejski više nije upotrebljavao kao jezik govorne ko-munikacije u doba ustanka Makabejaca (167. pr. n. e.), nego ga je u potpunosti istisnuo aramejski. No nije u skladu s takvom pretpostavkom činjenica što je približno u to doba na njegovanu književ-nom hebrejskom jeziku nastala Sirahova knjiga (Ben-Sirine pouke), a u Mišni u II. st. n. e. dolazi bogato ratarsko nazivlje ka-kva nema u Bibliji, koje nije posuđeno iz aramejskoga i nije stvoreno umjetno. To upućuje na pretpostavku da se hebrej-ski kao jezik svakodnevne komunikacije izgubio najprije u gradovima i u višim društvenim slojevima (uostalom, u babi-lonsko sužanjstvo bile su odvedene židov-ske elite), ali da se mogao kao živi jezik održati na selu. Svjedoče o tome i mrtvo-morski (kumranski) hebrejski rukopisi iz II. i I. st. pr. n. e., jer nije vjerojatno da bi pravila te malobrojne sljedbe ili bratstva bila pisana na jeziku koji nije bio govor-nim jezikom članova.

Hebrejski je semitski jezik iz zapadne (ili sjeverozapadne) skupine, blisko srodan feničkomu i aramejskomu, a semitski su jezici dio velike afroazijske jezične po-rodice. Hebrejski se govorio i razvijao u Kana’anu, zemlji između rijeke Jordana i sredozemne obale, od druge polovice 2. tisućljeća prije n. e. Prema nekima, izraelska plemena koja su se u Kanaanu nastanila oko XIII. st. prije n.e. preuzela su taj jezik blisko srodan je-ziku kojim su ona ranije govorila. Uosta-lom, u Bibliji se u najstarijim tekstovima jezik Židova najčešće nazivao kana’anskim jezikom, poslije i judejskim (jehudit). Na-ziv hebrejski pojavio se mnogo poslije, na početku n. e. kod Josipa Flavija (oko 37. - oko 100.; grč. Hebraios „Hebrej”, hebrai-stikoju „hebrejski”), a iz rimskoga razdo-blja u Mišni, zborniku vjerskih propisa iz usmene predaje (koju je oko g. 200. n. e. u pisanom obliku priredio Juda Ha-Nasi) dolazi naziv ibrit/ivrit.Budući da je povijest jezika čini kontinu-irani razvoj, svaka periodizacija (podjela na razdoblja) uvijek je u velikoj mjeri ar-bitrarna i određuje se najšeće na temelju izvanjezičnih, pretežno kulturnih i druš-tvenih kriterija, pa se može razlikovati od jednoga stručnjaka do drugog, od jedne škole do druge. Zato su i granice među razdobljima više orijentiri nego li jasni oštri prijelazi. Tako se i razvoj hebrejskoga dijeli na ne-koliko glavnih etapa u skladu ponajprije s vanjskim čimbenicima. U povijesti he-brejskoga jezika obično se razlikuje biblij-sko, mišnajsko (mišnaitsko), novohebrej-sko ili srednjohebrejsko te moderno ili najnovije razdoblje (suvremeni ivrit). Razdoblje biblijskoga hebrejskoga tra-jalo je približno od kraja II. i početka I. tisućljeća pr. n. e. do II. stoljeća pr. n. e. Na hebrejskom toga razdoblja napisan je, između IX. i VII. st. pr. n. e., najveći dio židovske Biblije (Staroga zavjeta). Najstarijim tekstom obično se smatra De-borina pjesma iz knjige Sudaca, a čini se da je nastala i ranije od g. 1000. pr. n. e. Bi-blijski hebrejski raspolagao je rječnikom od približno 5.500 riječi, koje su izvedene od svega 500-injak trokonsonantskih ko-rijena (npr. od trokonsonatskoga korije-na l-m-d „pojam učenja” kombinacijom s različitim vokalima dobivamo npr. lamad “učio je”/u rječnicima „učio je”/, lomed „koji uči”, lomedet „koja uči”, talmid „uče-nik”, talmida „učenica”, talmud „nauk, poučavanje” itd., gdje je za osnovno rječ-ničko značenje slijed suglasnika l, m, d stalan, a posebna „gramatička značenja izražavaju se vokalima). Iako ćemo se na složeno pitanje napuštanja hebrejskoga kao jezika svakodnevne komunikacije još vratiti, reći ćemo za sada da su nakon po-vratka iz babilonskoga sužanjstva Židovi sve češće u svakodnevnoj komunikaciji hebrejski počeli zamjenjivati blisko srod-nim aramejskim te da je u I. st. pr. n. e. hebrejski većina palestinskih Židova kao razgovorni jezik napustila i služila se ara-mejskim ili pak i grčkim. Pisci evanđelja pisali su dijelom aramej-ski, a Isus je navodno biblijski tekst čitao prema aramejskom prijevodu. Kako su mnogi gradovi između Eufrata i Sredozemnoga mora nakon osvajanja Aleksandra Makedonskoga Velikoga pri-hvatili jezik (osobito pod Seleukidima, kraj IV. do sredine I. st. pr. n. e.), i mno-gi su Židovi govorili grčki. Tako već od starine kod Židova nalazimo dvojezičnost (hebrejsko-aramejsku, hebrejsko-grčku) ili pak trojezičnost (hebrejsko-aramej-sko-grčku).Drugo razdoblje u razvoju hebrejskoga označuje se kao mišnajski ili talmudski hebrejski. Rabinske pouke i odluke, koje

NOVIOMANUT 116

12

E X L I B R I S N O V I S

Neki očuvani tekstovi iz doba Bar-Kohbi-na ustanka (132-135. n. e.) također svje-doče da je hebrejski (ivrit) u II. st. n. e. još uvijek bio živi razgovorni jezik, u najma-nju ruku u nekim seoskim zajednicama u zaleđu feničkoga priobalja, odvojenima od važnijih gradskih središta, iako laga-no različit od književnoga biblijskoga. Po mišljenju nekih semitista, u takvim izoliranim sredinama hebrejski se mogao govoriti ne samo do IV. ili V. st. nego i do arapskih osvajanja. U svakom slučaju, zamjena hebrejskoga aramejskim u živoj komunikaciji nije se dogodila odjednom, nego je to bio proces koji je trajao neko-liko stoljeća.Nakon razorenja drugoga Hrama židov-ski vjerski i kulturni život odvijao se oko „akademija” koje su bile dvojezične, ara-mejsko-hebrejske, pa mnogi ta dva jezika i nisu više jasno lučili. Već npr. Josip Fla-vije navodi kao hebrejske neke riječi koje su zapravo aramejske.Ako se sada vratimo odnosu hebrejskoga i aramejskoga, reći ćemo da se mišnajski hebrejski uglavnom nije govorio nakon g. 200., a u V. st. n.e. bio je napušten i kao književni jezik. No hebrejski je ostao je-zik bogoslužja i vjerskih tekstova. S dru-ge strane, aramejski se sve do dovršetka Talmuda (VI. st.) kao pučki jezik govorio u nekoliko dijalekata, već od mišnajsko-ga razdoblja znatno je utjecao i na poto-nji hebrejski kao „učeni” jezik Židova. S uzmicanjem hebrejskoga nametnula se potreba za aramejskim prijevodima bi-blijkih knjiga, koji su često bili popraćeni rabinskim tumačenjima. Osim dijelova Biblije i Elefantinskih pa-pirusa, aramejski je pisan Targum (hebr. „prijevod”, tj. prijevod Biblije), palestin-ski i babilonski Talmud (Gemara; no jez-gra Tamuda, Mišna, pisana je hebrejski), ezoterički traktat, komentar glavnih dije-lova Tore, Zohar (Sefer ha-Zohar „Knjiga divote”, nastao oko 1300. u Španjolskoj /Granada, a napisao ga je Mojsije iz Le-ona) te pojedine molitve i vjerski doku-menti.

Uslijed događaja koji su uslijedili počet-kom nove ere, osobito zbog raseljavanja Zidova, i židovskoaramejski će u živoj komunikaciji na Bliskom istoku pola-ko do IX. st. biti zamijenjen arapskim te drugim jezicima izvan toga područja (židovskoperzijski, židovskoromanski i židovskogermanski jezici i dr.), a očuvat će se samo kod nekoliko židovskih zajed-nica podrijetlom iz Kurdistana, koje su se još nedavno služile novoaramejskim.Aramejski se najprije zapisivao feničkim pismom (IX. st. pr. n. e.). Fenička su se slova postupno udaljavala od svojih prvih oblika pa je s vremenom nastalo aramej-sko pismo, koje se kao i feničko pisalo s desna na lijevo. Kada se jezik razdvojio na dvije skupine narječja, promjene je doživjelo i pismo. Talmudski babilonski dijalekt aramejskoga služio se kvadrat-nim hebrejskim pismom.Nakon aramejskoga grčki je bio drugi ve-liki kulturni jezik koji su Židovi prigrlili i kao govorni i kao pisani. U doba heleniz-ma (323. do 31. pr. n. e.) grčki je postao razgovorni te književni jezik najvećega dijela Židova u Egiptu i u gradovima uz istočne obale Sredozemnoga mora. Kako su Židovi sve više prihvaćali grčki jezik, u egipatskoj Aleksandriji, velikom kul-turnom središtu Staroga svijeta, između III. i I. st. pr. n. e. za Židove koji više nisu govorili hebrejski židovska Biblija bila je prevedena na grčki i poznata je pod ime-nom Septuaginta. Ime Septuaginta latin-ski znači „sedamdeset” - „Sedamdeseto-rica” (brojevno LXX, lat. septuaginta). Prema jednoj legendi, iz I. st. pr. n. e. navodno su 72 rabina, po šest iz svako-ga od izraelskih plemena, bila 72 dana odvojena na otoku Farosu ispred Alek-sandrije kako bi, na zahtjev kralja Pto-lemeja II. Filadelfa (285. do 246. pr. n. e.), prevela na grčki biblijske tekstove. Ta legenda nije povijesno utemeljena jer su svi ti prijevodi nastajali postupnim pre-vođenjem, a to potvrđuju različitost sti-la, stupanj točnosti pojedinih prijevoda kao i dva odlomka Levitskoga zakonika

iz kumranskih rukopisa. Septuagintu je preuzela kršćanska crkva i služila se za Stari zavjet isključivo njome, pa je tako većina novozavjetnih citata iz Staroga za-vjeta donesena prema njezinu prijevodu. Iz toga grčkojezičnoga kruga moraju se spomenuti još najmanje dva učena Žido-va. Jedan je Filon Aleksandrijski (ili Filon Židov, lat. Philo Iudaeus; 25. pr. n. e. do 50. n. e.) koji je u svojim spisima nastojao uspostaviti most između židovske religije i helenističkoga shvaćanja života te hele-nističke filozofije, a svojim naukom o Lo-gosu (posrednik između Boga i prirode, između Boga i čovjeka) pripremio je tlo za zbližavanje kršćanske teologije i grč-ke filozofije. Drugi je Josip Flavije (hebr. Josef ben Mattatjahu; Jeruzalem, 37./38. - Rim, oko 100. n. e.), Farizej u službi je-ruzalemskoga Hrama, koji je u sukobima između Židova i Rima povremeno igrao i dvojbenu ulogu, ali je na grčkom osta-vio dragocjena djela o židovskoj povijesti i rimsko-židovskom ratovanju. Grčki je bio i jezik Židova u Bizantskome Carstvu. Ostatci bizantskoga grčkog očuvali su se kod grčko-turskih Židova u Carigradu, Solunu i na otoku Rodosu.Nakon razorenja 2. Hrama (godine 70. n. e.) počelo je židovsko iseljavanje iz Judeje i Palestine u različite dijelove oko Sredozemlja. Potom pod Bar-Kohbom, vođom posljednje židovske pobune pro-tiv Rimljana i rata protiv Hadrijana (132. do 135. n. e.), najveći dio židovskoga sta-novništva bio je protjeran iz Jeruzalema, a nakon toga došlo je i do masovnog ra-seljavanja Židova po zemljama Bliskog Istoka, sjeverne Afrike i Sredozemlja. Već je tada, čini se, na Iberski poluotok dos-pio znatan broj Židova, a upravo se među njima (Sefardima) očuvao “najčistiji” iz-govor hebrejskoga kao i najbogatija vjer-ska i kulturna predaja. Od toga su doba Židovi redovito kao jezik svakodnevne komunikacije prihvaćali je-zik zemlje u kojoj bi se nastanili. Iz takvih su se oblika kadšto mogli razviti i poseb-ni funkcionalni idiomi koji posjeduju sva

bitna svojstva posebnih jezika. No unatoč preuzimanju jezika nove sredine kao jezi-ka svakodnevne komunikacije, Židovi su se za potrebe bogoslužja, vjerske i opće izobrazbe te onodobne znanosti i dalje služili (biblijskim i osobito mišnajskim) hebrejskim te (talmudskim, gemarskim) aramejskim. Što se tiče jezika novih sredina u kojima su se nastanili, u onim slučajevima kada Židovi nisu bili oštro odvojeni od ostat-ka stanovništva, oni su u jeziku sredine rabili samo neke specifične riječi i izra-ze koji su se ticali njihova načina života i židovske vjere, ali je inače njihov jezik po ustroju bio uglavnom istovjetan s jezi-kom šire sredine. No kada su Židovi bili prisiljeni živjeti izolirano, kada su bili ge-toizirani ili podvrgnuti kakvu posebnom društvenom režimu, njihov jezik nužno je poprimao neke posebne značajke i u jezičnim razdjelima izvan rječnika. To se isto događalo kada bi Židovi koji su već prihvatili neki novi jezik bili, iz ovih ili onih razloga, prisiljeni preseliti se opet u novu sredinu. Za to imamo dva vrlo rječita primjera. Jidiš je u početku bio samo socijalni oblik središnjega njemač-koga, oko srednjega toka Rajne, ali kada je prenesen u srednju i istočnu Europu, u pretežno slavensko i baltičko okružje, on je postao samostalan germanski jezik, jer se razvijao odvojeno od njemačkoga i uglavnom neovisno o njemačkom. U Španjolskoj je u srednjem vijeku jezik španjolskih Židova bio samo socijalni oblik kakvoga regionalnog španjolskoga ili pak eventualno oblik općega španjol-skoga. No kada su Židovi godine 1492. bili iz Španjolske protjerani, u novim zemljama u kojima su se nastanili židov-skošpanjolski se razvio u jezik koji se od poluotočnoga španjolskoga razlikuje po mnogobrojnim arhaizmima u fonologiji, morfologiji, sintaksi i rječniku te mnogo-brojnim inovacijama osobito u rječniku, ali i u drugim razdjelima.

Nastavak u idućem broju

Poslije prvoga romana Zeruyje Shalev Lju-bavni život (izašao u izdanju nakladničke kuće Fraktura, Zagreb, 2007.), druge knji-ge Muž i žena (2009.), napokon je poslije duge najave ugledao svjetlo dana i treći roman iste spisateljice. Taj je roman pod naslovom Kasna obitelj (napisan još 2005., kod nas također izdala Fraktura, Zagreb, 2012.) s hebrejskog prevela nezamjenjiva i izvrsna prevoditeljica Andrea Weiss Sa-deh.Kao u prva dva romana, i tu je riječ o muš-ko-ženskim odnosima u ljubavnom i brač-nom životu, o situacijama koje srećemo u stvarnom životu. Dok je u prvom romanu težište na ljubavi mlađe žene sa znatno starijim muškarcem i odnosu s roditelji-ma (roman je ekraniziran), u drugom je u središtu pozornosti narušen odnos u braku, opisano je nerazumijevanje, sukob, preljub, ali je ipak pomirba na vidiku. To je, kako kritičari ističu: “Duboka, bolna, iskrena životna priča o umiranju jedne ljubavi” i „Ljubavni roman 21. stoljeća”. U trećem romanu autorica nas uvodi u problematiku obiteljskoga života koji se raspada i na kraju je žrtva dijete rastrgano između oca i majke.

mr. sc. Narcisa Potežica

Kasna obitelj - treća knjiga (roman) trilogije izraelske spisateljice Zeruye Shalev

Opisane su situacije u novoj obiteljskoj zajednici, kada djeca iz prijašnjih brako-va postaju braća, a bračni život dojuče-rašnjih romantičnih ljubavnika zamršen i ispunjen mnogim problemima koji donosi novi zajednički obiteljski život.Prvi dio trilogije - prvi roman o među-ljudskim odnosima Ljubavni život cije-njene izraelske spisateljice Zeruye Shalev sadržajem i opisima šokirao je mnoge konzervativce u Izraelu. Istodobno spi-sateljica je nagrađena Zlatnom i Plati-nastom književnom nagradom izraelske udruge izdavača te tri puta prestižnom nagradom ACUM, i to 1997., 2003. i 2005. Mnogi su je kritičari obasuli pohvalama i često se spominje da su je čak „ovjenčali lovorikama”, što se i ne događa tako često mlađim književnicima. Također su je ljubitelji dobrih knjiga i istančana ukusa toliko hvalili, da su po-budili pozornost onog dijela čitateljske publike koja uzima u ruke samo razvika-ne knjige. Time je prvenac Zeruyje Shalev postao tražen i čitan roman, osobito kod onih koje zanima literatura oko koje se razvija polemika ili, kako se kaže „podiže prašina”.

U drugom romanu Muž i žena, priča je o situacijama u braku, kriznim situacijama između dvoje ljudi koji se ipak vole, iako im trenutno udaljavanje, avantura s trećom osobom samo trenutačno ispunjava ži-vot, daje osjećaj slobode i na-kratko vraća samopouzdanje. Dvoje ljudi kreću u sudbono-sni vrtlog promašaja i uspona, u potrazi za srećom, ali s po-vratkom oca kojega djevojčica željno očekuje naposljetku sve dolazi na svoje mjesto.Treća knjiga Zeruye Shalav apsolutno je njezin najbolji dosadašnji roman, a tako ga je ocijenio i poznati izrael-ski književnik Amos Oz, koji kaže „Kako li je samo sofisti-ciran i suptilan - sve je dove-deno do takvih visina, dubina, širina, i to tako precizno.” A u pariškom listu Le Nouvel Observateur navodi se: „Izni-mna, snažna knjiga zapravo je pjesma o pobjedi, napisana u

NOVIOMANUT 116

13

Eric Kandel odvodi čitateljstvo u svojoj knjizi Doba spoznaje u Beč na prijelazu stoljeća, opširno sagle-davajući mozgovno poimanje sve do današnjice, da bi izložio do koje je mjere umjetnost prihvaćena, od-nosno što se točno zbiva pri sagledavanju umjetnosti u mozgu. Neuroznanstvenik i nobelovac bavi se intelektualnim razvitkom Beča oko 1900, koji je usko povezan s ime-nima poput Sigmunda Freuda, Arthura Schnitzlera, Berte i Emila Zuckerkandl, ali i s predstavnicima umjetnosti Moderne, Gustavom Klimtom, Oskarom Kokoschkom i Egonom Schieleom, povjesničarima umjetnosti bečke škole, i istraživačima mozga. Go-dine 1848. bila su legalizirana židovska bogoslužja i ukinute su posebne dažbine na Židove. Mogli su prvi put zasnovati poslovne i političke karijere. To podneblje i pulsirajući život u Beču privukli su ljude, ponajprije Židove iz svih krajeva Monarhije, što je bilo od goleme važnosti za razvoj moderne. Duhovnih je novotarija bivalo u filozofiji, glazbi, gos-podarstvu, arhitekturi, književnosti, likovnim umjet-nostima, povijesti umjetnosti, prirodnim znanostima i medicini. Poseban je utjecaj proizvela Darwinova knjiga Posta-nak vrsta, s porukom da ljude valja biološki istraživati na isti način poput ostalih životinja. Na toj je osnovi komentirao Carl von Rokitansky klinička istraživa-nja s rezultatima autopsije, što je osvjetljavalo tokove bolesti i dopuštalo točnije dijagnoze. Taj je znanstve-ni prinos značajan za modernu, koja sagledava ispod površine, u unutrašnjosti. U vezi s time važan je i di-jalog među umjetnicima, autorima i znanstvenicima u kavanama, kao i u salonima. U salonu Berte Zuckerkandl došao je Klimt u dodir s tom teorijom, jer je Emil Zuckerkandl bio asistent Rokitanskom. Ali i Freud je u svojoj analizi snova kao i u kontekstu istraživanja podsvjesnog u nutrinu, dok je Schnitzler zahvatio u književnom obliku unutarnje monologe i opisao nesvjesne duševne procese. Oboji-

ca su studirali medicinu, dok je Rokitansky održavao predavanja na sveučilištu.Klimt, obnovitelj i mjerodavni prethodnik austrijske Moderne raskida s trodimenzionalnošću i razvija, nadahnut bizantskom umjetnošću , plošni prostor s blistavim ornamentima. Klimt je čitao Darwina i bio fasciniran strukturom ćelije, pa tako izranjaju primjerice u slici “Adele Bloch-Bauer i simboli muških i ženskih ćelija”. Na temelju pronalaska fotografije morali su umjetnici pronalaziti nove istine, koje se nisu dale hvatati ka-merom. On i prije svega slikari Kokoschka i Schiele svraćali su pogled u unutrašnjost i ujedno gledali iza fasa-de portretiranih. Bečki povjesničari umjetnosti oko Aloisa Riegla poznali su 1930-ih godina spoznajnu psihologiju za umjetnost. Freudovo povezivanje pre-ma vladanju, duhu i mozgu preuzeo je psihoanaliti-čar i muzejski kurator Ernst Gombrich. Polagali su težište na udio recipijenata pri promatra-nju slika. To dovodi do emocionalne neuroestetike, trenda koji se nametnuo prije dvadeset godina, po-kušavajući otkriti kakvi postupci se odvijaju moz-gom, kada promatramo umjetnička djela. Kandel uspostavlja vezu između današnjih istraživa-telja mozga i slikara s prijelaza stoljeća i tumači spo-znajno-psihološke i neurobiološke procese, pri čemu detaljno obuhvaća vizuelne opažaje, pamćenje, osje-ćaje, empatiju i kreativnost. Tehnološke postupke u mozgu promatra on posredo-vanjem različitih dijagrama. Kandel se još danas zalaže za dijalog između umjet-nosti i znanosti, jer mozgovni scan može možda ot-kriti neuronalne znakove depresije, ali Beethovenova nam simfonija otkriva kako se oslobađamo depresije.

Helene Meier Iz bečkog dvomjesečnika Illustrierte neue Welt oda-

brao i preveo Branko Polić

Eric Kandel:

Doba spoznaje Istraživanje nesvjesnog u umjetnosti duhu i mozgu od bečke moderne do danas

Izd. Siedler, München 2012. 704. str. € 41.30

tonovima mračne elegije... Ima snagu ek-splozije. Sjajna knjiga... Remek-djelo.”U sva tri romana u središtu pažnje je su-vremeni život. Radnja romana i likovi smješteni su u Izraelu, opisuje se bračni život, odnos muža i žene, veza muškarca i žene u izvanbračnoj situaciji, odnos ro-ditelja prema djeci, zatim odnos para i po-jedinca prema široj obitelji (roditeljima), komentar (prihvaćanje ili kritika sredine u kojoj žive i rade), odnos okoline pre-ma bračnom i izvanbračnom paru u krizi i pokušaj prevladavanja raznih situacija tijekom raspada braka te uspostavljanje nove obiteljske zajednice. Sama autorica u jednom intervjuu napominje da se bavi intimom, a ne politikom i dalje govori: “Kako smo vječno u životnoj opasnosti, mi u Izraelu osjetljiviji smo i osjećajniji od onih koji žive u miru. Rekla bih ozbiljnije shvaćamo ljubav”.Kasna obitelj - treća knjiga Zeruye Shalev - mogla bi se možda bolje nazvati „druga” ili „nova obitelj”. To je roman s temom koja je svakomu poznata i bliska, a napisan je u obliku unutarnjeg monologa. Glavni lik je Ela Müller, arheologinja, zatim je tu njezin suprug Amnon, također arheolog i oni su se upoznali prilikom jednog arheološkog iskapanja. Imaju šestogodišnjeg sina Gi-lada (zovu ga Gili). Ela iznenada ostavlja muža, odluči se razvesti, a rodbina, za-jednički prijatelji i susjedi čude se, čak je osuđuju. Otac, David Gošen, govori joj: „Znaš da se nikad nisam miješao u tvoje osobne stvari, kaže on zapovjednički i hladno, no ovoga puta smatram da je moja obveza umiješati

se jer se ovog puta ne radi samo o tebi i Amnonu, o dvije odrasle osobe koje sebi mogu dopustiti pogreške, radi se i o ma-lom djetetu koje će morati platiti punu ci-jenu te pogreške...» (Kasna obitelj, str. 22). Ela odgovara: „Tata, pretjeruješ, mlatim ja jezikom, vremena su se promijenila, danas više nitko ne shvaća razvod tako ozbiljno, poznajem mnoštvo djece razvedenih rodi-telja kojima se ništa nije dogodilo, imaju tatu posebno i mamu posebno, i uče se tako živjeti.” No otac izjavljuje „...danas su ljudi brzopleti kao životinje, robuju vlasti-tim nagonima, nema ništa opasnije od na-gona, to sam ti već objasnio još kad si bila djevojka. Kao što automobil ima kočnice, tako i čovjek treba imati svoje kočnice jer se čovjeku dogodi isto što i automobilu koji se smrska ako mu ne rade kočnice...” (str. 23). Izvanredno je psihološko ocrta-vanje raspada braka, ulaska u novu vezu, problem „moja” i „tvoja” djeca, ganutljive situacije u kojima su se našla djeca rastr-gana između majke i oca. Nikoga neće ostaviti ravnodušnim opis kada mali še-stogodišnji Gili priča drugom dječaku: „...imaš sreće što se tvoji roditelji ne razvode, a Jotam kaže, ponekad se razvode, a pone-kad ne, pa svi se roditelji ponekad razvo-de, a Gili kaže, ali moji se roditelji razvode zauvijek”(str. 36).No ona ipak započinje novu vezu s ocem sinova školskog druga. Tada joj najbolja prijateljica kaže: „Ti govoriš o pravu, a ja o obvezi, govori ona brzo kad sam stala pored njezine kuće, mene su odgojili da je obitelj svetinja, možda sam ograničena, ali ja tako mislim, i bojim se da ćeš i ti to otkriti kad bude prekasno” (str. 12). Druga

prijateljica govori da ona nije normalna i da joj treba psihijatar, a Ela odgovara „pa ja ga imam dvadeset i četiri sata” jer je nje-zin novi partner liječnik - psihijatar. Ipak, neke situacije u kojima su se našli njezini likovi ponekad su opisane i s mnogo hu-mora, na primjer kada glavna junakinja dovodi neočekivano roditeljima novoga partnera. Poslužena je riba čija kost zapi-nje u grlu njezinu ocu i prvi posjet „no-vog” zeta završava tako što on budućem „puncu” vadi pincetom kost iz grla, a ovaj se čudi misleći da je njihov gost arheolog, a sada ga on poput liječnika spašava na ve-čeri za šabat.Tako izraelska spisateljica kao i veliki izra-elski književnik Amos Oz na specifičan način u svoju prozu unosi duh izraelske povijesti i židovske tradicije. Mnogi tra-gikomični obiteljski susreti i rastanci do-gađaju se pred šabat ili baš na večeri kada se obitelj okuplja. Ujedno likove Zeruyje Shalev obilježava sredina, nose teret tra-gedija svojih roditelja, pa ona istodobno otvara i poglavlje o sudbinskoj vezi s ro-diteljima. Prošlost roditelja često se zrcali u sudbini njihove djece.Na kraju nekoli-ko informacija o spisateljici koja pripada mlađoj generaciji izraelskih pisaca. Zeruyja Shalev rođena je 1959. u kibucu Kinneret i završivši svoje školovanje ma-gistrirala je teologiju. Dok je bila zaposle-na u nakladničkoj kući Keshet kao ured-nica za književnost doživjela je nesreću. Ranjena je u blizini kuće u terorističkom napadu hodajući kraj autobusa u kojem je eksplodirala bomba. Dok je šest mjeseci ležala u krevetu, za vrijeme oporavka od teških ozljeda koje je zadobila tijekom sa-

moubilačkog napada na autobus, napisala je svoj prvi roman koji je postao bestseler ne samo u Izraelu nego i u mnogim dru-gim zemljama. Sva su joj djela prevedena na dvadeset i pet jezika. Inače ta sada poznata izraelska književ-nica dobitnica je njemačke književne na-grade Corine (2001.), a zatim je dobila francusku nagradu Amphi (2003.). Drugi roman Muž i žena nominiran je za nagra-du Femina 2002. Kako je i treći dio trilogije roman Kasna obitelj također s temom svakodnevnih od-nosa u obitelji, nije možda nevažno spo-menuti da spisateljica sada živi u Jeruzale-mu s trećim mužem i dvoje djece. Njezin najnoviji roman Što preostaje od života, objavljen je 2011. Budući da likovi i sadržaj iz trilogije nisu povezani, tri romana Ljubavni život, Muž i žena i Kasna obitelj mogu se čitati bilo kojim redoslijedom. Ipak za preporuku je treći roman jer je bez senzacionalistič-kih situacija, kao u prvom romanu u vezi mlade djevojke i starijeg muškarca, ujedno očeva prijatelja ili kao u drugom romanu u situaciji kada muž bijeg iz braka pronalazi u lažnoj bolesti. U posljednjem romanu nalazimo svakod-nevne, gotovo uobičajene, često viđene ili doživljene obiteljske situacije u kojima će se čitatelj prepoznati, ali su svaki put pri-kazane na „drukčiji način”, što će pobuditi interes i radoznalost iznadprosječnoga či-tatelja jer u ruke uzima zrelo djelo pisano osebujnim stilom, lepršavim i dopadlji-vim, lako čitljivim, ali s mnogo psihološ-kog ocrtavanja svakodnevnih obiteljskih odnosa.

NOVIOMANUT 116

14

Michael Brenner (Izd.)

Povijest Židova u Njemačkoj od 1945. do sadašnjosti Izd. C. H. Beck, München, 2012, str. 542

Povijest njemačkog Židovstva 1945. do sadašnjosti Michaela Brennera povezuje opširnom historiografijom opsežan pre-gled o ustanovama i njihovom razvoju, i to podjednako zapadne kao i istočne Nje-mačke. Knjiga razlikuje četiri markantna vremenska odsjeka i to od 1945-49 nepo-sredno poraće obilježeno (re)emigrantima i raseljenim licima; 1950-67, razdoblje kon-solidacije; 1968-89, razdoblje pozicionira-nja i porasta učešća židovskih zajednica u javnom životu i njemačkom društvu. Raz-doblje 1990-2012. ponajprije je obilježeno

S obzirom na povijest Bertholda Storfera moguće je pokazati pri-mjerom do koje je mjere iseljenje austrijskih i njemačkih Židova u doba na cionalsocijalizma bilo ovisno o osobnoj i organizatorskoj vještini. Bečka povjesničarka Gabriele Anderl pokušala je razra-diti to u istraživanjima zanemareno područje židovskih nastoja-nja za iseljenjem.

Storfer se rodio 1880. u Černovcima i skrasio se kao trgovac i ve-leposlanik u Mađarskoj. U Prvom svjetskom ratu bio je savjetnik za ratno gospodarstvo i savjetnik grupnog armijskog voditelja Eduarda Fischera. Godine 1920. osnovao je u Beču veletrgovinu za industrijske proizvode i bankovno poslovno poduzeće; za svoje je zasluge bio imenovan trgovačkim savjetnikom.

Adolf Eichmann imenovao ga je na prijedlog voditelja židovske bogoštovne zajednice, Josefa Löwenherza, za voditelja odbora za židovske prekomorske transporte. U toj je funkciji Storfer orga-nizirao 1940. u zajednici s grčkim brodovlasnikom Sokratesom Avgherinosom četiri transporta za Palestinu, koji su brojali više od 9.000 Židova i Židovki iz Njemačke, tadašnjeg Ostmarka (Au-strije) i Danziga (Gdanjska).

Anderlova je uspjela opširno prikazati Storferovo službeno i profesionalno čestim sporovima opterećene zapletaje i mno-gobrojna dopisivanja s velikim brojem zdvojnih i progonjenih Židova i Židovki koji su se nastojali iseliti. O njegovim osobnim motivima i interesima mogla je autorica tek malo toga pronaći, usprkos intervjuu s jednim nećakom, koji je živio u Londonu. Poznato je samo da je prešao na ka-tolicizam, premda se 1938. ponovno proglasio pripadnikom mojsijevske vjere. ostao je neoženjen, potpomagao je bečku Volksoperu i sakupljao stare violine. Godine 1943. pokušao se negdje skloniti. Skrivala ga je liječnica Katharina Müller, ali je ipak pronađen, otpremljen u Auschwitz i ubijen. Anderličina opsežna studija počiva na brojnim dosad nezapaže-nim dokumentima, i korespondenciji, od koje je veći dio prona-đen u aktovki u pismohrani bečke Izraelitske bogoštovne općine.

Evelyn Adunka Iz bečkog dvomjesečnika

Illustrierte neue Welti odabrao i preveo Branko Polić

Gabriele Anderl

“9096 života” Berthold Storfer – nepoznati spasilac Židova.Uz predgovor Arna Lustigera.

Izd. Rotbuch, Berlin 2012 Str. 400

rusko-židovskim useljenjem. Svaki od tih odsjeka karakterizira na svoj način gole-mu složenost židovskoga postojanja u nje-mačkom habitatu, jer nije postojala samo odrednica prebivališta, Židova u Njemač-koj, nego i Židova međusobno. Bilo je jasno da nakon Auschwitza njemač-ko-židovska simbioza novoga doba nije se mogla nastaviti. Tako je odbačen pojam “njemačkih državljana židovske vjeroispo-vijedi” i većma se govorilo o “Židovu u Nje-mačkoj”. Time je raskid nastao sa samom po sebi razumljivošću njemačkih Židova

ranijeg razdoblja i istodobno se moralo po-vesti računa o činjenici što se većina Židova koji sada žive u Njemačkoj doselila iz Istoč-ne Europe. Pored 15.000 Nijemaca, koji su bili proga-njani kao Židovi i rat preživjeli kod kuće i daljih 9.000 preživjelih, koji su se vratili iz oslobođenih sabirnih logora i povratni-ka iz progonstva u poraću zadržalo se oko 250.000 osoba koje su Holokaust preživje-le u Istočnoj Europi, takozvane “raseljene osobe” (Displaced Persons), zadržavale su se ponajviše u američkoj okupacijskoj zoni

Njemačke. U Njemačkoj je Demokratskoj Republici židovski život skromno dolazio do izražaja, ali je broj poznatih ličnosti sa židovskim prezimenima i pozadinom u kulturi i u politici bio veći negoli na Za-padu. Odmah nakon završetka rata postavilo se prijeporno pitanje, tko se može većma legi-timirati kao žrtva i kao zastupnik židovstva. Oni koji su izbjegli sabirne logore, oni koji su u podzemlju preživjeli nacističku vlast ili re-migranti. Svaka je grupacija mogla za svoje pojmove predočiti valjane argumente;

Ganutljiva sudbina u progonstvu

Erica Fischer: Kraljevska djecaIzd. Rowohlt, Berlin, 2012. 304 str. € 19.95. Euro e. book € 16.99

U novoj knjizi Kraljevska djeca bavi se Eri-ca Fischer poviješću svojih roditelja ali ri-ječ je i o gotovo posve nepoznatu razdoblju suvremene povijesti. Židovka Irena, zvana Irka, potekla je iz Varšave i studirala u Beču na Školi za umjetni obrt. Erich je pisao za neki list zanatske škole za koji je Irka cr-tala omotne listove. Zbog protuzakonite političke djelatnosti, bili su članovi ilegal-

ne komunističke partije, bili su uhićeni, a Irka zatim odagnana u Poljsku. Erich je krenuo za njom, vjenčali se i vratili u Beč. Nakon Anschlussa izbjegoše u London i tamo počinje knjiga 20. lipnja 1940. Ra-dili su kao kućepazitelji, što je bilo jedino zvanje koje im je bilo dopušteno. Kada je engleska vlada stala internirati izbjegli-ce iz Austrije, Njemačke i Italije, čekali su sa spakiranim kovčezima na policiju, po koju je Erich trebao poći. Kao “ne-prijateljski stranci” bili su internirani u Huytonu na otoku Man, ali ih se depor-tiralo i u Kanadu, Indiju i Australiju. U nadi za novim startom u Kanadi, kamo je Irka trebala krenuti za njim, Erich se ukrcao na brod Dunera ali mukotrpna paklenska vožnja prebacila je 2500 muš-karaca u Australiju. Stiješnjeni pod palu-bom daleko premalenog broda nalazili su se pretežito Židovi, koji su na jedvite jade

izbjegli smrti, ali i zarobljeni nacisti. Posada među njima nije pravila razlike, postupala je sa svima kao s njemačkim neprijateljima, kao s enemy alien. Higijenski su uvjeti bili katastrofalni, a prehrana bijedna. Nakon 57 dana preživjeli su mučeništvo. Posebno po-glavlje posvećuje Fischerova imenima onih koji su u Australiji napustili brod podsjetivši

na taj način na odavna zaboravljene žrtve nacionalsocijalizma kao i na paradoksalnu englesku izbjegličku politiku. U Australi-ji bili su muškarci zatvoreni u pustinjskom logoru Hay u Novom Južnom Walesu. In-ternirci, a među njima umjetnici, političari i znanstvenici, uživali su od Australaca bolji postupak nego od Engleza i razvio se unatoč jadnim okolnostima bogati kulturni život s predavanjima, glazbom i kabaretom. Orto-doksni Židovi urediše si vlastitu kuhinju, pripremajući hranu. U međuvremenu ži-vjela je irena u bombardiranom Londonu u neizvjesnosti. Primila je vijesti od Ericha tek nakon nekoliko mjeseci. Razmjena pisama među njima dvoma pruža vrlo dobar uvid u njihov život. Za vrijeme jednog bombardi-ranja potraži Irka zaklon u jednom skloništu od zračnih napada koje je još prije početka rata bilo sazdano u Battersea Parku. Usprkos tutnjavi žene su plele i izmjenjivale recepte. Čak bi se pričali i vicevi. Dva su Židova vre-bala na određenu mjestu da ubiju Hitlera, koji svakodnevno točno u 12 prolazi kroz određeno mjesto. Oboružali su se pištoljima, granatama, oklopnim rukavicama. U 11.55. jedan reče drugom: Budi spreman! Kucne 12, no Hitleru ni traga. Začudili su se, u međuvremenu bude 12.10 pa naposljetku i 12.20. I tada reče jedan Ži-

dov drugomu: “Kasni. Nadam se da mu se ništa nije desilo!”Plan da krene za svojim mužem morala je Irka brzo napustiti budući da australska vlada nije bila voljna prihvaćati članove porodice. Tek se nakon godinu dana Erich mogao vratiti u Englesku, no tamo su ga pet mjeseci poslije ponovo internirali. Dru-goga siječnja 1942. Irka je iščekivala Ericha. Priredila je pečenku od sjeckana mesa s krumpirima i skuhala jorkširski puding. Jesu li međusobno postali tuđinci? Svjet-sko putovanje i bombaški rat ispriječiše se među njima. Zvonilo je. Prizor ponovnog susreta Erica Fischer ne opisuje. Od čitateljstva se traži da daju krila mašti. No možda autorica piše nastavak Kraljevske djece? Bilo bi poželjno, jer je to vrlo snažna i dojmljiva knjiga, koju nakon početka lek-tire ne ispuštamo lako iz ruku. Zanimljivo je da se roman istovremeno može čitati kao izvanredno prostudirana dokumentacija o engleskoj izbjegličkoj politici, ukrcavanje na Duneru put Azstralije, i internaciju u Hayu i izbjegličku situaciju u Engleskoj.

Petra M. Springer Iz bečkog dvomjesečnika

“Illustrierte neue Welt” odabrao i preveo Branko Polić.

NOVIOMANUT 116

15

Koliko viceva stane u džep od kaputa? U slučaju najnovijeg izbora tekstova Fritza Grünbauma devetnaest podužih kabare-terija i podrugljivo upletenih epopeja fi-ligranske umjetnosti, glasi odgovor: jedan svijet. I to kozmos pun viceva i zabave, čije im se obzorjem provlače munje duhovitosti. Naposljetku bio je promovirani pravnik, namjerno prišao kabaretu, budući da je patio od neiskorjenive fiksne ideje da se ljudi premalo smiju.! Tomu neprirodnom stanju pridonio je Grünbaum, rođen 1880. u Brnu, a stra-dao je 1942. u sabirnom logoru Dachau, počevši od 1907. uspješan u Beču, kao i u Berlinu. Osobito labijalne mjere, vulgo poljupce, nudi ovaj sveščić vječno zim-zelenih stihova: “Teško je ljepoticama i teško pametnima / no ja ne mogu izravno prosuditi’ / A ljubit’, kako ljubit? Ja kažem, neka bude. Drskost je samo što se pritom ne ostaje! / Nadvremenski rimovano iz-danje u praktičnom formatu da se može svuda ponijeti sa sobom.

Koliko viceva stane u džep od kaputa? Kiss me Fritz!

Fritz Grünbaum pomahnitao za poljupcima

Metroverlag 2012. Str. 96 €14.90.

Nakon zbirke pjesništva Ze-leni dijelovi u izdavačkoj kući Klever izišao je svezak poe-zije Zeleno sidro Herberta J. Wimmera. Kao pisac Wimmer je ponajviše poznat zbog svojih proznih tekstova, radiodrama i umjetničkih radioprodukcija, ali i književnokritičkih i film-skokritičkih tekstova. I kao iz-davač stekao si je ime, primjeri-ce u suradnji s Elfriedom Gerstl pripremljenom antologijom Ablagerungen (Naplavine) “s podnaslovom antologijski kon-cipirana knjiga.” U opticaju su i mnogi tekstovi-razglednice, neka vrst vraćanja na tip tradi-cionalne dopisnice prije razdo-blja poplave elektroničke pošte. Ali i mediji poput fotografije, crteža i kolaža Wimmuer nisu tuđi. Zeleno sidro ujedinjuje 99 pje-sama koje se sastoje od auto-biografskih dugih poema kao i jezično – i samokritičkih odra-za. Neke su pjesnički preplav-ljene, druge pak samo izvanj-ski svedene na bitno. One su skroz-naskroz humoristične, ponekad i kritika vremena i s pogledom na fasadu. Na smiješak čak navo-de naslovi kao suchverhalten, faz-oder-eine manipulztku ili darwin-situation. Wimmer pokazuje i samospoznaju u lakanskom sta-diju ogledala “kao što se sjećam, kada je moja površina od surface do surf eest bila zrcalno radosna u saobraćaju slike u ogleda-lu.” Pjesme izrazito pogađaju duh vremena i usmjerene su u duhovnom smislu. Jedna pjesma opisuje i sakupljačicu Elfrie-de Gerstl, koja ponovno nalazi izgubljene odjevne predmete, kao i one koje je daro-vala određenim ljudima, a koja, kao i sebe samu, ponovno pronalazi u ponovnu pro-nalaženju.

Herbert J. Wimmer

Zeleno sidro, 99 pjesama Izd. Klever, Beč 2012. str. 150 € 16.90

Priznanje Praterskom filmu Ulrike Ottinger kratko je i sadržajno: “Tko se može čudi-ti, može čuda stvarati.” Suptilnom šalom promatra Wimmer okoliš i pun humora kroči zimskim putem: “Quo vadis, nur wo gstrand is. Pjesme pokazuju da pjesništvo i intelektualnost jedno drugo ne isključuju, nego uvažavaju zahtjev Elfriede Gerstl, koja je stavljena na čelo toga sveska: “Pjesme smiju argumentirati, ali ne moraju.” Kao pi-sac piše on prozne tekstove, radio-drame i umjetničke radioprodukcije. Usto objavlju-je i kritičke tekstove o književnosti i filmu, a djeluje i kao izdavač.

Petra M. Springer

Radilo se naposljetku o simboličkoj isplati od sto milijuna US-dolara, koji su dostavljeni kao humanitar-na pomoć onima koji su u DDR-u preživjeli Holokaust. To nije nikiada provedeno u praksu, s iznimkom od ne-koliko milijuna njemačkih maraka koje je Modrowljeva vlada 1990. dostavila orga-nizaciji Amcha u Izraelu. U Saveznoj su Republici za-htjevi za restituciju i obešte-ćenje bili upućivani prema već u izgnanstvu formuli-ranim konceptima i poti-cale su ih od zapadnjačke okupacijske snage već od 1945. Godine 1952. došlo je u Wassenaru (Nizozemska) do potpisivanja sporazuma o obeštećenju Savezne Re-publike Njemačke s drža-vom Izrael i od Goldmana predvođene Conference on Jewish Material Claims aga-inst Germany, kada je došlo do isporuke robe za Izrael u vrijednosti od tri milijuna njemačkih maraka i isplate od petsto milijuna njemač-kih maraka za Claims Con-ference. Obeštećenje kao mjerilo odnosa između Ni-jemaca i u Njemačkoj živu-ćih Židova bio je lakmusov

test za reintegraciju Njemačke u zapadnjač-ku zajednicu. Radilo se o suzbijanju anti-semitizma podjednako kao i priznavanju Savezne Republike i borbi za njezin ugled u svijetu. Za Saveznu Republiku bio je razvoj židov-skih zajednica kamen kušnje za takozvano svladavanje prošlosti i napredak demokra-cije. Utoliko je službena Njemačka iskazi-vala odgovarajuća nastojanja, koja prema prikazu knjige nisu uvijek povlačile za so-bom očekivane osobne i kaznjenopravne posljedice. Knjiga ukazuje na još godinama postojeća nastojanja nacističke propagande ako već ne javnog službenog života, no ipak prilič-no znatnog razdoblja ravnodušnog i pre-ma ostacima antisemitskih klišea kojima se služila nova desnica te antisemitizma i antijudaizma, kakve je gajila jedna izopa-čena ljevica. Brojni antisemitski ispadi, od verbalnih ispada do tvornih napada, bijahu registrirani. Doseljivanjem iz bivšeg Sovjetskog Saveza postade židovska zajednica u ujedinjenoj Njemačkoj najbrže rastuća židovska zajed-nica izvan Izraela. Počevši od 1990. našlo je više od dvjesto tisuća ljudi sa židovskim obiteljskim podrijetlom put do Njemačke. U međuvremenu ljudi u Saveznoj Repu-blici Njemačkoj dulje žive nego u carstvu i u Weimarskoj Republici zajedno. Nastao je pluralistični vjerski život, čak ponovno i vlastiti rabinski seminari. Središnji židovski savjet potpomaže Izrael i sve međunarodne židovske organizacije kao važnog i sama po sebi razumljiva partnera. Sudjelovanje Židova u gospodarstvenom, kulturnom, političkom životu u Saveznoj republici Njemačkoj nije više dovođeno u pitanje. Bio je dug put od jedne u vlastitim redovima pomalo prezrene i od mnogih Nijemaca više nolens nego volens trpljena postojanja sve do jednog stanja što ga je zacrtala predsjednica Središnjeg savjeta ži-dova, Knoblochova, izjavom, da je prtljaga sada ispakovana, a Židovi u Njemačku pri-stigoše.

Heimo Kellner Iz dvomjesečnika Illustrierte neue Welt

odabrao i preveo Branko Polić. Fritz Grünbaum

svima je bilo podjednako teško, da se posta-ve prema Židovima u svijetu. Bilo je izvanredno tegobno sagledavati bora-vak u Njemačkoj drukčije negoli kao običnu prolaznu postaju i istodobno podnositi često gotovo neprijateljske rasprave sa Židovima u ostaloj dijaspori, židovskim organizacijama i državom Izrael. Stoga su izraleski konzulati dobili upute da objasne Židovima koji žive u Njemačkoj da sticanjem njemačkog držav-ljanstva ne mogu računati s time da će kao Židovi imati pristup u Izrael. U međuvremenu su Židovi koji su potekli iz Istočne Europe izgradili gospodarstvenu egzistenciju i nisu željeli nakon godina pro-vedenih u sabirnim logorima ili nakon bi-jega pred Sovjetima putovati dalje, premda se njihov židovski materinski jezik pokazao komunikacijski prikladnim. No ipak su s lošom savjesti ostajali u zemlji ubojica. Tek je postupno Njemačka za njih gubila stigmu krvoločne zemlje.Već se vrlo rano stalo raditi na tome da se osnivanjem struktura zajednica i glasila krene putem obeštećenja. Vrlo su zanimljiva u tom pogledu izvršenja oko podvojenog stajališta Njemačke Demo-kratske Republike. Začudo, potpomagala je male židovske zajednice – osamdesetih je godina Istočna Njemačka slovila kao zemlja koja zaštićuje Židove, jedva 400 ljudi, finan-cijski ih potpomažući, ali je istovremeno dovodila u pitanje status židovskih žrtava u usporedbi s nacionalsocijalističkim poli-tičkim žrtvama. Dogme o imperijalizmu i kritika kapitalizma zauzdavale su diferenci-ranu povijesnu interpretaciju uništenja Ži-dova. (Riječ Holokaust u istočnonjemačkoj komunikaciji nije postojala.) Povrat imovine židovskim vlasnicima raz-matrala se poput potencijalne povlaštenosti kapitalista. Došlo je zatim tek u Honeckerovo vrijeme do određenih kontakata s predstavnicima židovskih interesa, Židovskog svjetskog kongresa ili Jewish Claims Conference, ko-jima je satima pričao da amo sjede antifaši-sti, a tamo prijeko nacisti, da Demokratska Njemačka Republika isplaćuje rente antifa-šističkim žrtvama koje ovdje žive, i da po-dupire male židovske zajednice.

NOVIOMANUT 116

16

NOVI OMANUTPrilog židovskoj povijesti i kulturi

Broj 116, ožujak – travanj 2013 / 5773 – ISSN 1331-8438Časopis izlazi dvomjesečno

BRANKO POLIĆ Dipl. phil. (anglistika i romanistika). Glavni urednik našeg glasila. Urednik-komentator RTZ i HRT. Autor brojnih glazbenih ciklusa i pojedinačnih emisi-ja, publicist i prevoditelj. Objavio 4 knjige uspomena (2004-2010) i "1000 glaz-benih anegdota" (2012).

SPOMENKA PODBOJ Dipl. iur. i dipl. phil. (hrv. književnost i jezik). Istaknuta djelatnica u brojnim segmentima zagrebačke kulture. Autorica zapaženih putopisa (Egipat, Izrael, Jordan, Španjolska), a u pripremi je i Kina. Aktivna suradnica našeg glasila.

ARIE M. DUBNOV Autor knjige "Isaiah Berlin: The journey of a Jewish Liberal" (Izd. Palgrave – Macmillan). Profesor Stanfordskog sveučilišta. Održavao predavanja o Ber-linovu liberalizmu povodom Tjedna židovske knjige.

JENS JESSEN (Berlin 1955) novinar i publicist. Unuk istoimenog profesora ekonomije i bor-ca protiv nacizma koji je smaknut nakon atentata od 20. srpnja 1944. Unuk je od g. 2000. voditelj feljtonske rubrike hamburškog tjednika Die Zeit. Poglavito se bavi književnom i filmskom kritikom, kao i političkim feljtonima. Autor je romana Im falschem Bett (U pogrešnom krevetu) (Izd. Carl Hanser, München 2012) i Deutsche Lebenslügen (Njemačke životne laži) Obavještenjima jednog nesvjesnog društva, (Izd. Hohenheim, Stuttgart 2000).

URS WILLMANN Urednik znanstvene rubrike hamburškog tjednika "Die Zeit". Rodom Švicarac iz Züricha. Nakon nekoliko semestara germanistike i filmskih znanosti zaokupilo ga novinarstvo. Završio je Ringlerovu novinarsku školu i osnovao ured za tisak. Od 1993 uključio se u znanstvenu rubriku tjednika Die Zeit, ali piše i o brdskom maratonu arheologiji, obredima i – kravama (prema vlastitoj izjavi).

TONKO LONZA (29. 9. 1930. Zaton), hrvatski kazališni, televizijski i filmski glumac. Od g. 1953. član je ZDK-a, a od 1968. prvak drame HNK u Zagrebu. Ostvario je niz zapaženih uloga u klasičnom i suvremenom repertostu, koje su se odlikovale dikcijskom perfekcijom. Bavi se kazališnom pedagogijom.

JOHANNES TUCHEL Voditelj Memorijala Njemačkog otpora, nastavnik je berlinskog Touro Col-legea. O temi autorove dokumentacije više saznajemo iz njegova djela Hed-wig Porschütz – priča o njezinim akcijama za pomoć progonjenim Židovima i o njezinom ozloglašivanju nakon 1945.

Izdaje Kulturno društvo “Miroslav Šalom Freiberger”Zagreb, Palmotićeva 16, tel.: ++385 (01) 4817 655, fax: ++385 (01) 4922 694Žiro račun kod ZAP: 2360000-1101558364Savjet časopisa: Teodor Grüner, August Kovačec, Viktor ŽmegačGlavni urednik: Branko PolićUredništvo: Ljiljana Dobrovšak, Zlatko Glik, Živko Gruden, Aleksander Laslo, Ivan Mirnik, Mira VlatkovićInozemni dopisnici: Alexandra Armstrong (Durham), Suzana Glavaš (Napulj), Josef Kodet (Jihlava), Cvi Loker (Jeruzalem), Mirjam Steiner-Aviezer (Tel Aviv)Tehnički urednik: Goran Ivšić, Lektor: Aleksandra WagnerGrafička priprema: Vjesnik d.d., Tisak: Vjesnik d.d.

Cijena 10 kn – za inozemstvo 20 kn pretplata za šest brojeva 60 kn, za inozemstvo 20 EUR

IBAN: HR4023600001500332212SWIFT: ZABAHR2X

Mišljenjem Ministarstva kulture i prosvjete Republike Hrvatske od 8. srpnja 1994., ur. broj 532-03-1/7-95-01, periodična tiskovina “Novi omanut” koji izdaje Kulturno društvo “Miroslav Šalom Freiberger”, ubilježena pod brojem 719, oslobađa se plaćanja poreza na promet.NOVI OMANUT izdaje se zahvaljujući dotacijama Vlade Republike Hrvatske, Savjeta za Nacio-nalne manjine, Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Ureda za kulturu grada Zagreba.Ovaj broj "Novog omanuta" u cjelini, te mjesečni program kao i više pojedinosti o radu našeg Društva možete vidjeti na adresi www.kd-miroslavsalomfreiberger.com

Autori u ovom broju

LUCIAN O. MEYSELS (1925-2012) dr. phil. novinar, 1938. izbjegao iz Beča u Palestinu, borac Roy-al Air Force. Povijest i arheologiju studirao u Londonu, Wisconsinu i Beču. Naslov je njegove disertacije "Veze Austrije i SAD 1933-1938". Novinar agen-cije Reuter, zatim za Kol Israel. Nakon povratka u Beč zaposlen u Institutu orijentalistike u odjelu za hebrejske studije. Autor nekoliko knjiga i brojnih novinarskih, a i znanstvenih radova.

Akademik AUGUST KOVAČEC

Profesor francuskog jezika na filozofskom fakultetu u Zagrebu, niz godina sustavno se bavi proučavanjem romanskih i drugih indoeuropskih jezika između ostalog okcitanskim (provansalskim), katalonskim i baskijskim, kao i judeošpanjolskim. Glavni je urednik "Hrvatskog općeg leksikona" i od 1996. pomoćnik glavnog urednika "Hrvatske enciklopedije". Uz članstvo i funkcije u znanstvenom i stručnom djelokrugu, dugogodišnji je potpred-sjednik kulturnog društva "Miroslav Šalom Freiberger".

Mr. sc. NARCISA POTEŽICA

U svojoj tridesetgodišnjoj djelatnosti ravnateljice knjižnice Novi Zagreb (6 knjižnica) organizirala velik broj kulturnih programa i projuekata, te vodila niz tribina promocija knjiga i razgovora s književnicima. Posljednjih šest godina održava predavanja o židovskim temama u ŽOZ i opatijskim susretima te za naše glasilo piše osvrte o novim knjigama.

HELEN MEIER Suradnica za prikaz novih književnih izdanja bečkog dvomjesečnika "Illustri-erte neuw Welt".

PETRA M. SPRINGER Dugogodišnja, redovita suradnica u kulturnom dijelu bečkog dvomjesečnika Illustrierte neue Welt"

EVELYN ADUNKA Dipl. phil. (filozofija, povijesne znanosti i judaistika na bečkom sveučilištu. Predaje modernu filozofiju na bečkom sveučilištu. Težište njezinih istraživanja bilo je područje židovske i duhovne povijesti o kojima je objavila niz studija, a knjigom o dr. Friedrichu Heeru promovirala je za doktora filozofije. Članica je redakcije časopisa "Zwischenwelt" (Međusvijet) za kulturu u progonstvu otpora bečke liberalne židovske zajednice "Or hadaš" pokreta za napredno židovstvo, osnovane 1990.

HEIMO KELLNER Češće se javlja u posljednje vrijeme kao autor članaka i opširnijih osvrta o novim knjigama u bečkom dvomjesečniku "Illustrierte neue Welt".

S A D R Ž A JBranko Polić: Uz stoti rođendan dr. Teodora Geünera 1Spomenka Podboj: Dr. Teodor Grüner – kapetan stoljetne plovidbe 1Arie Dubnov: Je li cionizam Isaie Berlina zastario? 2Jens Jessen: U Hitlerovu društvu 3Urs Willmann: Židovski korijeni KÖlna 5Tonko Lonza: Dr. Heinrich Klapper i drugi 6Miriam Loewy: Tri života Ilse Herzfeld 6Lucian O Meysels: Kulturno blago iza zidova 7Johannes Tuchel: Jedna žena u Berlinu 8V. K. (prema "Guardianu"): Nemonov Churchill u Jeruzalemu 9Bea Lewkowitz: Solun ponovo nailazi na svoju židovsku prošlost 10

R E D I V I VAAugust Kovačec: Jezici Židova nekad i danas 10

E X L I B R I S N O V I SZeruya Shalev: Kasna obitelj – treća knjiga (roman) trilogije (piše Narcisa Potežica) 12Eric Kandel: Doba spoznaje (piše Helene Meier) 13Erica Fischer: Kraljevska djeca (piše Petra M. Springer) 14Gabriele Anderl: 9096 života (piše Evelyn Adunka) 14Michel Brenner: Povijest Židova u Njemačkoj od 1945 do sadašnjosti (piše Heimo Kellner) 14Herbert J. Wimmer: Zeleno sidro (piše Petra M. Springer) 15***: Koliko viceva stane u džep od kaputa? 15

C O N T E N T SBranko Polić: On the 100. birthday of dr. Teodor Grüner 1Spomenka Podboj: Dr. Teodor Grüner – Captain of a centennial Navigation 1Arie Dubnov: Is Isaiah Berlin’s Sionism out of Date? 2Jens Jessen: In Hitler’s Company 3Urs Willmann: The Jewish Roots od KÖln 5Tonko Lonza: Dr. Heinrich Klapper and others 6Miriam Loewy: The three Lives of Ilse Herzfeld 6Lucian O. Meysels: Cultural Tresures behind the Wall 7Johannes Tuchel: One Woman in Berlin 8V. K. (after "The Guardian"): Nemon’s Churchill in Jerusalem 9Bea Lewkowitz: Salonika finds its Jewish Past again 10

R E D I V I VAAugust Kovačec: Jewish Languages once and nowadays (First part) 10

E X L I B R I S N O V I SZeruya Shalev: Late Family (Third Part of a Novel Trilogy (by Narcisa Potežica) 12Eric Kandel: Time(s) of Recognition (by Helene Maier) 13Erica Fischer: Royal Children (by Petra M. Springer) 14Gabriele Anderl: 9096 Lives (by Evelyn Adunka) 14Michel Brenner: The History of Jews in Germany from 1945 to our days (by Heimo Kellner) 14Herbert J. Wimmer: The green Anchor (by Petra M. Springer) 15***: How many Jokes can a Frock-coat contain? 15