Psihijatrijske krize - hpe.at · nestati ni upala slijepog crijeva ni gripalni infekt. Bitno je oboljeloj dati do znanja da ozbiljno shvatamo njeno mišljenje, da prihvatamo da to

Psihijatrijske krizeprepoznavanje – djelovanje – sprečavanje

HPE – Pomoć za rodbinu PsiHički oboljEliH osoba

2

Sadržaj

03 PREDGOVOR

04 PREPOznaVanjE PSihijatRijSkih kRiza

• iz vedrog neba • znakovi ranog upozorenja

specifični za poremećaje • individualni znakovi ranog

upozorenja • zašto je bitno prepoznavanje

znakova ranog upozorenja?

08 DjElOVanjE u PSihijatRijSkim kRizama

• Sačuvati mir i ostati jasan • Održati razgovor • tražiti/pozvati profesionalnu

pomoć • kad su potrebne prisilne mjere

22 SPREčaVanjE PSihijatRijSkih kRiza

• Bolja je preventiva! • Govoriti o tome • krizni plan

• Dogovor o liječenju • izjava o volji pacijenta • Preventivna punomoć za slučaj

starateljstva

28 PSihijatRijSkE kRizE na RaDnOm mjEStu

• kako se uočava psihijatrijska kriza na radnom mjestu?

• kakvu vrstu podrške mogu dati bližnji?

• ko pomaže kod problema na radnom mjestu?

34 Šta Bližnji mOGu učiniti za SEBE

• integrirati oboljenje u porodični život

• Granice ostvarivog • Brinuti o sebi samom • mjesto prvog kontakta za

bližnje

Impresum: Izdavač: HPE Austrija; Pomoć za rodbinu osoba s psihičkim oboljenjem, 2010.Redakcija: mr. Birgit Dorninger-Bergner, mr. Annette Hördinger, mr. Edwin Ladinser, dipl. soc. radnica Daniela Schreyer; Štampa: Štamparija in.takt, 4020 Linz; Slike: www.pixelio.at; Narudžbe poslati na adresu: HPE Austrija, A-1020 Beč/Wien, Brigittenauer Lände 50-54/1/5, Tel.: 01-526 42 02, dir. br. faksa: 20, [email protected], www.hpe.at; Broj banke i računa: PSK račun br. 7.639.443, vodeći br. banke 60000. Sadržaj ove brošure odnosi se na žene i muškarce. U svrhu lakšeg čitanja u ovoj se brošuri po poglavljima koristi muški ili ženski pisani oblik. Pri tome se uvijek podrazumijeva i drugi pol. Vidi „Kontakti i informacije” na kraju poglavlja

3

Predgovor

Dragi čitatelju, draga čitateljice!Možda ste nakon prve faze bolesti bili ubijeđeni da je Vaš bližnji savla-

dao bolest i da je opet sasvim zdrav. Što je ta nada bila veća, to su vjero-vatno veći šok, razočarenje i osjećaj promašaja kad započne nova kriza.

Prirodno je da se od činjenica koje se teško podnose, koje izazivaju bol, strah i nemoć čovjek štiti na taj način što ih ignorira i taji – jer ne može biti nešto što ne smije da bude.

Međutim, ta tobožnja zaštita najzad šteti, jer nas sprječava da ciljano radimo na strategijama za savladavanje teških situacija. Stoga je potrebno da skupimo hrabrost i pogledamo činjenicama u oči.

Kod mnogih psihičkih oboljenja često cijeli život ostaje opasnost od povratka u obliku povećane ranjivosti, tako da u određenim okolnostima (npr. u slučaju presudne promjene u životu i vezi, opterećujućih događaja, promjene odnosno prestanka uzimanja lijekova itd.) oboljenje može ponovo da izbije na površinu.

Bitno je da se Vi kao bižnji psihički oboljele osobe suočite s temom psihičkog oboljenja. Samo tada ćete se moći – u idealnom slučaju zajedno s oboljelom osobom – pripremiti na koji način da postupate kako biste bili spremni za nove krizne situacije.

Jer čak i onda kad moramo računati s povratcima, nećemo im biti bespomoćno isloženi.

Ehrentraud hagleitner mag. Edwin ladinserPredsjednica HPE Austrija Voditelj projekta

Abc

4

Prepoznavanje psihijatrijskih kriza

Abc

5


Iz vedrog neba

Oluja rijetko kad dođe iz vedrog neba. Obično se najavi putem vje-tra, oblaka, promjene u vazduhu, a i životinje reaguju. isti slučaj je i sa psihičkim olujama. Ponekad se ono što ih pokrene može prepoznati spolja – na primjer veliko opterećenje u aktualnoj životnoj situaciji. često iza kriza i povratka stoje jake unutrašnje psihičke napetosti. međutim, u većini slučajeva pravoj epizodi bolesti pre-thodi, slično kao u slučaju oluje, jedno vrijeme u kojem su primjetne prom-jene. O tim promjenama u ponašanju, razmišljanju, doživljavanju i osjećanju često izvještavaju i oboljele osobe i njihovi bližnji. Promjene mogu biti veoma konkretne i individualne, a ponekad više atmosferske i teško im je dati pravo ime („njegov se pogled tad tako promijeni“). Budući da upozo-ravaju na novu krizu, te se promjene zovu i znakovi ranog upozorenja:

kao što se vjetar, koji najavljuje oluju, vremenom pojača od blagog na olujni vjetar, tako se i znakovi ranog upozo-renja mijenjanju što su bliži stvarnoj krizi. neke promjene se vrlo rano jave, a neke ukazuju na to da je prava epi-zoda bolesti već veoma blizu. Što se nadolazeća kriza ranije identifikuje kao takva, to se prije može posredo-vati i kriza se može ublažiti, odnosno u najboljem slučaju spriječiti.

Znakovi ranog upozorenja specifični za smetnje

izgleda da su neki od tih znakova ranog upozorenja specifični za određene bolesti, jer se učestalo pojavljuju u nji-hovom prvom planu. Većina osoba koje imaju iskustvo sa psihozama navode da su prije krize primijetili promjene u spavanju: poremećaje sna, neobične budne faze ili neobičan umor. često navode i spoljni i unutrašnji nemir i hiperaktivnost, bezvoljnost i nedo-


Abc

6


statak motivacije, smetnje u koncen-traciji i nervozu. članovi porodice i ostale bliske osobe često primjećuju da ponovnoj epizodi bolesti prethodi socijalno povlačenje. Ponašanje i izjave osobe s psihičkim oboljenjem mogu se činiti bizarnim i nerazumljivim, a primjetne su i promjene u njenom raspoloženju. mogu se pojaviti suma-nute ideje koje postaju jasne u izja-vama kao što je: „Drugi pričaju o meni“ ili: „Drugi mi se smiju“.

i depresiji često prethode tegobe koje traju danima ili sedmicama. u to najprije spadaju poremećaji sna, povećana iscrpljenost i umor i smanjen interes odnosno smanjena aktivnost. Potištenost, neveselost i razdraženost karakterišu raspoloženje. Pažnja i kon-centracija mogu biti poremećeni i često se očituju negativne misli, kao što su sumnja u samog sebe i briga za budućnost. nasuprot tome, maničnu epizodu često najavljuje povećana aktivnost i samopouzdanje s istovre-meno smanjenom potrebom za snom i prekomjernom razdraženošću. čini se da je raspoloženje stalno na vrhuncu. Pogođene osobe često navode da im

misli brzaju, a za okruženje to je pre-poznatljivo kao pojačana potreba za saopštavanjem.

Individualni znakovi ranog upozorenja

Pored tih „tipičnih“ ranih znakova upozorenja, oboljele osobe i njihovi bližnji često navode veoma individualne promjene koje najavljuju krizu: sasvim određene misli i izjave; snovi koji se nanovo vraćaju; promjene ponašanja koje se uvijek nanovo pojavljuju prije krize itd. kako bismo prepoznali te promjene i identifikovali ih kao zna-kove ranog upozorenja, potrebno nam je mnogo iskustva s oboljenjem.

Svaki povratak oboljenja nudi i šansu da saznamo više o oboljenju i načinu njegovog najavljivanja.

Zašto je bitno prepoznavanje zna-kova ranog upozorenja?

(Pre-)Poznavanje znakova ranog upo-zorenja veoma značajno povećava mogućnost uticaja na tok ponovne krize. Što prije prepoznamo pov-

Abc

7


ratak oboljenja koji nam prijeti, to prije možemo upravljati u suprot-nom pravcu. isto kao što su indivi-dualni znakovi ranog upozorenja, tako je individualno različito i ono što u određenom trenutku pomaže; počevši od dodatnog opuštanja u svakodnevnici pa sve do promjene lijekova koje će odrediti psihijatar.

Ponekad bližnji ranije prepoznaju najavu nove krize nego same obol-jele osobe. ili je oboljeli član rod-bine već izgubio uvid u bolest i više nije u stanju da prepozna znakove ranog upozorenja kao takve. to bližnje dovodi u tešku poziciju. u slučaju da se nađete u takvoj situaciji, budite hrabri i ustrajte u tome da oboljeloj osobi saopštite ono što vidite! Vaše viđenje situacije može da doprinese ispravci samospoznaje kod oboljelog člana porodice, iako se to ne dešava uvijek odmah.kao što je s jedne strane bitno poz-navati tipične i lične znakove ranog upozorenja i na vrijeme reagovati na njih, s druge strane je isto tako bitno da se ne gleda na svaku prom-jenu u ponašanju onog drugog kao

znak upozorenja. Svi mi imamo naše bolje i lošije dane. Promjene našeg raspoloženja i ponašanja sasvim su normalne i zdrave. tako i ljudi s nekim psihičkim oboljenjem mogu imati svoje loše dane i mogu biti neraspoloženi, a da to ne bude znak nove krize. na kraju, stalno alarmantno raspoloženje znači ponovo povećan stres – kako za oboljele osobe, tako i za njihove bližnje.

8

Djelovati u psihijatrijskim krizama

9



Sačuvati mir i ostati jasan

Osobe koje prolaze kroz psihijatrijsku krizu nalaze se u emotivnom haosu. Pojavljuju se mnoge protivrječne emo-cije, volimo i mrzimo, želimo pomoć i istovremeno je odbijamo, želimo biti neovisni i uspjeti sami, a ipak žudimo za sigurnošću, istovremeno smo i ljuti i tužni i preplavljeni smo mnogim realnim i nerealnim straho-vima. Psihički oboljele osobe nalaze se u dubokoj egzistencijalnoj krizi koja dodiruje mnoga životna područja.

ništa više ne djeluje sigurno ni samo po sebi razumljivo. to nam otežava da se orijentišemo i odlučujemo. u takvim situacijama korisno je imati nekog ko će imati razumijevanja, a istovremeno će ostati smiren i na koga neće preći jaki osjećaji kao što je strah, bijes, očajanje itd. to je upravo za bližnje često veoma teško, a posebno onda kad žive zajedno s oboljelim i dijele svakodnevnicu.

Bitno je s puno poštovanja odnositi se prema oboljeloj u njenom zbun-jenom i očajnom stanju i prihvatiti je. kada pitamo ljude s psihičkim oboljenjem šta im pomaže u akutnim krizama odnosno šta im je do sada pomagalo, onda oni često navode sasvim nespektakularne stvari:

• doživljavanje normalnosti,• vrijeme, mir, strpljenje,• prostor gdje se mogu povući,• ljude koji su tu, koji su na njihovoj

strani i podržavaju ih bez pritiska,• ljude koji im žele dobro, koji im ne

prilaze preblizu, ne traže previše od njih i ne čine previše.

Održati razgovor

Tvoja stvarnost/moja stvarnostnije korisno razuvjeravati oboljelog od njegovih misli, strahova ili suma-nutih ideja. nestvarna mašta izraz je oboljenja i razgovorom s bližnjima, u kojem oni pokušavaju da dokažu

10


nestvarnost tih misli i ideja, ne može nestati ta mašta, isto kao što ne može nestati ni upala slijepog crijeva ni gripalni infekt. Bitno je oboljeloj dati do znanja da ozbiljno shvatamo njeno mišljenje, da prihvatamo da to ona trenutno tako i nikako drugačije ne doživljava, ali i da ona treba da prihvati da mi kao njeni bližnji imamo drugačije shva-tanje i mišljenje. Svako ima pravo na svoju subjektivnu stvarnost i trebamo prihvatiti da trenutno ne možemo doći do zajedničkog mišljenja u pog-ledu određenih tema.

ako tako nastupate, imajte na umu dva veoma bitna pravila:• Respekt prema oboljeloj osobi i njeg-

ovom doživljavanju• Suočavanje sa realnošću tako što

ćete saopštiti oboljelom sopstvenu stvarnost

Ja-poruke i molbe umjesto kritike i predbacivanjane pomažu ni predbacivanja ni zah-tijevanje od oboljelog da se sabere i smiri, ako oboljeli više ne uspijeva da se izbori sa svakodnevnicom. Svoje-

voljno razmišljanje i ponašanje izraz je oboljenja koji se ne može promi-jeniti putem pravila koja određuje socijalno okruženje. iza kritike i obezvređivanja krije se opasnost da će još više eskalirati situacija koja je ionako napeta.

Postoje osnovna držanja koja nam pomažu da istaknemo svoje mišljenje u konfliktnim situacijama, a da ne obezvređujemo istovremeno onog drugog odnosno da se ne ponašamo starateljski: Ja-poruke: izražavajte osjećaje i mišljenja u prvom licu jednine, na primjer: „Osjećam se sasvim nemoćno i bespomoćno kad vidim da patiš, a ipak ne tražiš pomoć.“

„Doživljavam te kao veoma neumor-nog i uplašenog.“

Formulirajte želje i potrebe kao molbe, a ne kao zahtjeve, na primjer:

„Budući da sam preopterećena kad sam sama zadužena za kućne pos-love, treba mi tvoja pomoć.“

„imam potrebu da za tebe budem tu i želim da mi kažeš kako ti mogu pomoći.“

11


Recite šta Vam se ne sviđa, a da ne ocjenjujete ponašanje druge osobe, na primjer:

„nakon posla želim svoj mir i ne volim kad mi glasna muzika remeti moj mir.“

„mogu razumjeti da trenutno nisi dobro, međutim, veoma me pogađa kad vičes na mene.“

Niko nije krivčak i ako Vam kao bližnjem pone-kad teško pada i ljuti ste što se obol-jenje ponovo vratilo, izbjegavajte da u akutnim situacijama tražite krivca i ne dijelite “crvene kartone”. akutna situacija nije pravi trenutak za obradu mogućih utjecajnih faktora i propusta koji su prouzrokovali povratak obol-jenja. u akutnoj krizi bitno je smi-renje, stabilizovanje i ograničenje štete.

„kad je naš sin u akutnom psihotičnom stanju, ne dopušta nama roditeljima ništa da mu kažemo.“

u akutnom stanju oboljenja za pogođene osobe ne samo da se temel-jito mijenja unutrašnji već i spoljašnji svijet. tada osjećaji prema osobama iz socijalnog okruženja mogu veoma odstupati od uobičajenog doživljavanja.

Osobito kad su u pitanju osjećaji prema bližnjim osobama s kojima se identi-ficiramo, kao što su npr. roditelji ili partneri, s kojima smo u najužoj, a samim time i konfliktom najnabije-noj vezi, tada se često pojavljuju jaki negativne osjećaji uslovljeni promi-jenjenom spoznajom oboljele osobe. ti ljudi možda u tom trenutku dje-luju prijeteći i u priviđenjima postaju neprijatelji koji sudjeluju u urotama protiv dotične osobe. ako blisku osobu doživljava kao opasnu, onda oboljeli neće imati povjerenja u tu osobu, iako mu u stvarnosti želi dobro.

Događa se i da oboljela osoba doživljava oboljenje kao lični poraz s kojim povrjeđuje ili razočarava bližnjeg. taj osjećaj manje vrijednosti, zato što ne možemo da udovoljimo stvar-nim ili pretpostavljenim zahtjevima osobe koja stoji nasuprot nama, vodi do toga da upravo pred tim ljudima ne priznajemo vlastite poteškoće i sla-bosti – jer naprotiv želimo da budemo

„normalna“ i „ zdrava“ kćerka ili part-nerka odnosno „zdrav“ sin ili partner.

kad se radi o tome ko u kojoj mjeri može podržati oboljelog člana rod-

12


bine u akutnoj fazi bolesti, sljedeća pitanja mogu biti od pomoći:

Postoji li neko od rodbine, prija-telja ili poznanika u koju oboljeli ima posebno povjerenje?

kome je u dosadašnjim situacijama najbolje uspijevalo da ostane pribran?

Postoji li neko koga oboljeli nipošto ne želi da vidi, s kim stalno ima kon-flikte, osobito kad je u akutnoj fazi?

ima li možda neko u porodici ko zbog krizne situacije sam gubi psihičku ravnotežu, te stoga ne predstavlja sta-bilnu okolinu za oboljelu osobu, ili mu samom treba zaštita (npr. djeca)?

Tražiti/pozvati profesionalnu pomoć

u akutnoj psihijatrijskoj krizi, kod osjećaja dubokog očaja i bespomoćnosti zajedno s napetostima, strahovima i osjećajem jake ugroženosti bitno je da se što je prije moguće potraži pomoć. u toj situaciji postoje usta-nove koje mogu suzbiti prve vrhunce krize pomoću lijekova, psihosocijal-

nog i psihoterapeutskog zbrinjavanja, savjetodavnih razgovora i razgovora u svrhu olakšanja.

Krizna služba i Hitna pomoćPsihijatrijska hitna pomoć PSD-a pogođenima nudi savjetovanje, pomoć i podršku za vrijeme krize putem razgovora koji vode do olakšanja i, ako je potrebno, u obliku akutne inter-vencije pomoću lijekova. Službenice psihijatrijske hitne pomoći ne samo da nude brzu pomoć u slučaju krize, one sarađuju i sa policijom i hitnom pomoći u slučaju potrebe.

ako dotična osoba usljed psihičkog stanja nije više u mogućnosti da napusti svoj dom, u okviru mobilne krizne službe može se organizovati kućna posjeta. Psihijatrijska hitna pomoć dostupna je na području cijelog Beča 365 dana u godini od 0 do 24 sata. Psihijatrijske bolnicečetiri javne bolnice u Beču imaju takozvani “nalog za zbrinjavanje” psi-hijatrijskih pacijenata. nadležnost bolnice za primanje pacijenata u hit-nom psihijatrijskom slučaju ovisi o tome u kojem okrugu pacijent sta-

13


nuje. tamo se obavlja „anamneza” tj. dežurna psihijatrica prikuplja podatke o aktualnoj slici bolesti i potom odlučuje o daljnim koracima. kola hitne pomoći voze u te bolnice u skladu sa zakonom o prisilnom smještaju u ustanovu (vidi naredno poglavlje) ili pogođena osoba može u slučaju krize sama zahtijevati da je “smjeste”. Ponekad je potrebno da ustrajno zahtijevate stacionarni pri-jem. Ove četiri bolnice dodatno imaju po jednu ambulantu koje su otvorene preko dana u toku radnog vremena,

a nadležnu su za medicinsku akutnu intervenciju.

Opšta bolnica grada Beča (akh) nema nalog za zbrinjavanje, međutim, može se preko glavne ambulante, a uz duže čekanje, pitati za stacionarnu ili ambulantnu terapiju. Vi kao bližnji ne trebate lako odustajati i uporno zahtijevajte pomoć – radilo se pri tome o razgovoru s psihijatricom od koje ćete dobiti medikaciju i informa-cije o oboljenju ili o pozivu policije koji se više ne može odgađati jer je

14


pogođena osoba bila nasilna prema sebi ili drugima.

imate pravo na to da Vas osobe koje pružaju profesionalnu pomoć ozbiljno shvate u Vašoj situaciji. zahtijevajte to od njih!

Kad su potrebne

Psihijatrijse krize ponekad se mogu tako zaoštriti da zdravlje ili životi ljudi budu ozbiljno ugroženi. za takve slučajeve zakon predviđa da se psihički oboljele osobe mogu bez njihove saglasnosti smjestiti na psi-hijatrijska odjeljenja.

često bližnji prepoznaju da kriza postaje akutno opasna odnosne nalaze se licu mjesta u toj situaciji. kakve mogućnosti imate da pozovete pomoć u takvom slučaju? Pod kojim okolnostima je moguć smještaj na psihijatrijskom odjeljenju i kako to funkcionira?

uslovi za smještaj uređeni su zako-nom o prisilnom smještaju u usta-novu (ubG). Prisilan smještaj u usta-novu znači da nekog zadržavamo na

određeno vrijeme na psihijatrijskom odjeljenju bez njegove volje ili njeg-ove konkretne saglasnosti, to znači da ne smije napustiti to odjeljenje bez ljekarske saglasnosti. naravno da je i na psihijatriji, kao i na svim drugim medicinskim odjeljenjima, moguće dobrovoljno se prijaviti za prijem. Oko 25 posto svih boravaka su prisilni smještaji.kako bi prisilni smještaj na psihi-jatrijskom odjeljenju bio dopušten, istovremeno moraju biti ispunjena tri uslova:

• postojanje psihijatrijskog oboljenja i u vezi s tim

• ozbiljna i znatna ugroženost života ili zdravlja oboljelog ili drugih osoba, nedovoljno mogućnosti za liječenje i brigu (kao što su ljekari s ordina-cijom ili ambulante).

Prisilan smještaj predstavlja masivan zahvat u slobodu pojedinca. Stoga je zakonodavac predvidio da samo ugrožavanje zdravlja ili života u užem smislu može da bude povod za prisilni smještaj: ugrožavanje materijalnih dobara ili socijalnog zdravlja nisu dovoljan razlog za prisilan smještaj.

15


16


Šta činiti, ako ništa drugo više nije moguće?ako imate utisak da se kriza, u kojoj se nalazi Vaš bližnji, na taj način zaoštrava da ste zabrinuti za njeg-ovo zdravlje (tjelesnu neoštećenost) ili život, Vaš sopstveni ili život drugih ljudi, prvi korak koji trebate podu-zeti je da uzmete telefon i nazovete policiju. čak i ako oklijevate ili se stidite da nazovete policiju, što je sasvim razumljivo, preporučuje se da veoma jasno opišete situaciju, bez uljepšavanja, i da jasno navedete da se radi o psihičkom oboljenju. kad se radi o tome da zaštitite sami sebe ili druge osobe, imate pravo pozvati pomoć, neovisno o tome šta drugi misle i neovisno o željama oboljele osobe, koja u takvoj situaciji više nije u stanju da procijeni posljedice svog postupanja.

Policija će obavijestiti službenog ili policijskog ljekara. taj ljekar mora na osnovu pregleda izdati uvjerenje da postoje uslovi za prisilni smještaj. zatim će policija (većinom u kolima hitne pomoći) pogođenu osobu odvesti u nadležnu psihijatrijsku bolnicu. to se pravno zove „prisilan smještaj u

ustanovu“, razgovorno upućivanje.

u slučaju opasnosti u odgađanju (tj. ako je situacija tako opasna da se više ne može čekati), policija može bez ljekara odvesti oboljelu osobu u psihijatrijsku kliniku.

Doduše, ne vodi svako prisilno upućivanje do prisilnog smještaja (niti obrnuto svakom prisilnom smještaju prethodi prisilno upućivanje). nakon što pogođena osoba stigne na psi-hijatrijsko odjeljenje, šef odjeljenja mora provjeriti da li postoje uslovi za prisilan smještaj.

Ovdje sam pacijent, njegov samoo-dabrani zastupnik (to može, a ne mora biti neko od bližnjih), paci-jentov advokat ili i sam šef odjel-jenja mogu da zahtijevaju još jedno stručno mišljenje ljekara specijaliste.

Kakav je daljni postupak?ako dođe do prisilnog smještaja, daljni postupak je tačno uređen zakonom o prisilnom smještaju u ustanovu: Šef odjeljenja smjesta mora da prijavi prisilni smještaj nadležnom Okružnom

17


sudu. nadležni sudija dužan je da u roku od prva četiri dana dođe na lice mjesta kako bi provjerio ispravnost prisilnog smještaja. to se obavlja u takozvanom saslušanju u kome učestvuju: smješteni pacijent, njegov zastupnik, šef odjeljenja (nadležni ljekar), sudija i advokat za pacijente koji zastupa pacijentova prava.

ako sudija smatra da je prisilan smještaj dozvoljen, sljedeći korak je usmena rasprava najkasnije dvije sedmice nakon saslušanja. Prije te usmene rasprave pacijenta mora pažljivo pregledati osobno vještak koji će izraditi stručno mišljenje. Oboljela osoba ili njen advokat imaju mogućnost da zahtijevaju dodatnog vještaka. na samoj raspravi sudija može, ako to smatra potrebnim, ispitati i članove pacijentove rodbine. na kraju usmene rasprave sudija odlučuje o daljnoj opravdanosti prisilnog smještaja i, ako se utvrdi ta opravdanost, o maksimalno dozvoljenom trajanju smještaja. ne smije trajati duže od tri mjeseca od početka smještaja. zatim se mora održati daljna usmena rasp-rava i provjera prisilnog smještaja. Pogođena osoba, njen zastupnik i

bližnji (supružnici i životni saput-nici, rodbina u silaznoj i uzlaznoj liniji) imaju mogućnost ulaganja žalbe protiv izjave o odobrenju (daljneg) prisilnog smještaja.

Koliko dugo je moguć prisilan smještaj?Šef odjeljenja u biti mora ukinuti prisilni smještaj čim za to ne postoji jedan od tri uslova. Prilikom pro-gnoziranja ugroženosti uzima se u obzir da li se značajno može smanjiti vjerovatnoća budućih prisilnih smještaja naprecima u liječenju koji se trenutno mogu postići samo u sklopu prisilnog smještaja. Prisi-lan smještaj duži od godinu dana dozvoljen je samo iz sasvim poseb-nih medicinskih razloga. međutim, to je veoma rijedak slučaj, većina prisilnih smještaja traju značajno manje (2009. godine tra-janje prisilnog smještaja iznosilo je prosječno 13 dana, a više od polovine svih smještaja ukinuto je najkasnije nakon pet dana.).

Sam smještaj dozvoljava u biti samo ograničenje slobode kretanja pacijenta

18


na više prostorija ili na određene prostorije (npr. odjeljenje). ljekar mora posebno naložiti dodatne pri-silne mjere (kao što je vezanje za krevet), zatim ih mora obrazložiti i dokumentirati u bolesničkoj akti i smjesta saopštiti oboljelom i njeg-ovom zastupniku. Svako ograničavanje oboljelog u njegovoj slobodi kre-tanja dozvoljeno je prema načinu, opsegu i trajanju samo onda kada je neophodno za odbranu od velike opasnosti po tijelo i život pacijenta ili drugih osoba te za liječenje, a nije nesrazmjerno svojoj svrhi.

Kako pomaže Pravobranilaštvo za njegu i pacijente?na svim tim raspravama Pravobra-nilac za njegu i pacijente podržava pacijenta. Pravobranioci su zastupljeni na svim psihijatrijskim odjeljenjima. Oni podržavaju pacijente kod zahti-jevanja svojih prava i molbi, te zas-tupaju njihova prava na saslušanjima i daljnim raspravama.

međutim, oni nemaju direktno ovlaštenje za donošenje odluka u vezi s boravkom i liječenjem pacijenta. Dodatni zadatak Pravobranilaca je

savjetovanje u pogledu prava koja imaju pacijenti, pitanja vezana za prisilan smještaj i sl. to savjetovanje nije namijenjeno samo za pacijente, nego i za njihove bližnje. Šta se postiže prisilnim smještajem? Zaštita, prepreka, pomoćzakon o prisilnom smještaju u usta-novu uspostavljen je da bi se zaštitila prava na slobodu osoba s psihičkim oboljenjima. Prisilne upute i smještaji trebaju biti mogući samo pod kont-rolisanim i jasno definisanim uslo-vima. Prema tome, ustaljeno mišljenje da “će me smjestiti na psihijatriju, ako se u javnosti ‚ludo‘ ponašam“ nema više osnove. to je velika zas-luga zakona o smještaju u ustanovu.Prisilne mjere su dakako uvijek problematične. Budući stav prema psihijatrijskom liječenju može mnogo da ovisi o tome kako je pacijent doživio prisilan smještaj i na koji način mu je isti saopšten. nažalost ne znamo kako će se često ubuduće desiti da svaka medicinska i tera-peutska podrška bude otežana iz tog razloga što je pacijent doživio smještaj tako negativno i prijeteći. ili kako se često upravo suprotno

19


dešava: da prisilan smještaj dovede do stvarnog ili dobrovoljnog daljneg liječenja, možda čak do povećane svijesti o oboljenju i spremnosti na liječenje.

Kad prisilan smještaj utiče na odnoseu idealnom slučaju bi se prisilne mjere, kao što je uputa i smještaj u ustanovu, mogle sasvim izbjeći kad bi u slučaju nužde postojala dobra terapeutska mreža i kad bi se uključile mobilne krizne ekipe. Svi mi bismo to željeli osobito za naše bližnje.

Poticanje prisilnog smještaja od strane člana porodice ili bliskog prijatelja često opterećuje odnos; oglašavaju se (samo-)predbacivanja i ponovo se mora izgraditi povjerl-jiv odnos. unatoč tome, bitno je da imate na umu: u slučaju da zaista prijeti opasnost po tijelo i život, onda imate pravo kao bližnja osoba da tražite pomoć od policije. mnogi policajci su prošli obuku za pos-tupanju prema psihički oboljelim u krizi i moraju se prema njima krajnje pažljivo ophoditi. Osim

toga: konačnu odluku o prisilnom smještaju ne donosite Vi ni policija, nego ljekari specijaliste.

u stabilnim fazama nakon krize može pomoći zajednički razgovor o okolnostima prisilnog smještaja, osobnom viđenju da se u datom momentu nikakva druga pomoć nije činila dovoljnom, te o vlasti-tim brigama.

20


PSDPsihijatrijska hitna pomoćGumpendorferstraße 1571090 Beč/WienTel. 01/ 31 330www.psd-wien.at

Socijalno-medicinski centar Jug Bolnica Kaiser Franz Josefza pacijente iz 10. okrugaKundratstraße 31100 Beč/WienT 01- 601 91 - 2908www.wienkav.at/kav/kfjPsihijatrijska ambulanta T 01-601 91-2950

Socijalno-medicinski centar Istok / Bolnica Donauspital za pacijente iz2. i 22. okrugaLangobardenstraße1221220 Beč/WienT 01-288 02-3002 odn. 3003

www.wienkav.at/kav/dspPsihijatrijska ambulantaT 01-288 02-3050 ili 3052

Bolnica Rudolfstiftung za pacijente iz 3., 4. i 11. okruga Juchgasse 221030 Beč/WienTel.: 01/711 65-2907

Otto-Wagner-Spitalza pacijente iz 1., 5.-9., od 12.-21., 23. okruga Baumgartner Höhe 11140 WienT 01-910 60-0www.wienkav.at/kav/ows

AKH (Opšta bolnica) – glavna ambulantaWähringer Gürtel 18-201090 Beč/WienTel.: 01/404 00-3547www.akhwien.at

Policija 133 Hitna pomoć 144

Zastupnička mreža Pravno zastupništvo, Zastupnici za prava pacijenta, Zastupništvo stanaraTel.: 01/330 46 00www.vertretungsnetz.at

Kontakt & Informacije

21

22

Sprječavanje psihijatrijskih kriza

23



Bolja je preventiva!

Vjerovatno nam je svima poznato da nakon teških, kriznih vremena prosto želimo samo udahnuti i izdahnuti i zaboraviti ih. Da ne želimo misliti na ta vremena i da ne želimo o tome pričati. međutim, bolja je preventiva! Preventiva prije svega znači sukobiti se s time. a to se može samo desiti u stabilnim fazama. u slučaju da se oboljela osoba već nalazi u akutnoj krizi, onda većinom nije moguće zajedno tražiti nove izlaze iz krize. više biti potpuno izloženi toj krizi – ni kao bližnji ni kao oboljeli.

Svako za sebe ili zajedno s bliskim osobama možemo preventivno dje-lovati. Bližnji bi također trebali raz-misliti o tome kako mogu ili žele nastupati u sljedećoj krizi oboljelog člana rodbine.

Govoriti o tome

Vjerovatno je najbolja preventiva govo-riti „o tome“ u dobrim, stabilnim faz-ama. Sljedeća pitanja mogu pomoći:

• Po čemu možemo – pogođeni i mi bližnji – prepoznati da se najavljuje nova kriza? Kako to doživljavamo? Šta zapažamo?

• Kako to oboljela osoba doživljava?• Šta možemo i šta želimo učiniti?• Šta ne možemo i ne želimo učiniti?• Šta oboljela osoba misli da joj može

pomoći?• Kada moramo tražiti pomoć od

drugih?

O svim ovim pitanjima u idealnom slučaju možete razgovarati zajedno s Vašim oboljelim članom rodbine u stabilnoj fazi kada postoji dobra osnova za razgovor. Pri tome mogu pomoći jasni dogovori.

24


Krizni plan

možda ćete uspjeti da zajedno s Vašim oboljelim članom porodice/ rodbine izradite neku vrstu kriz-nog plana u kojem ćete utvrditi kako ćete se ophoditi s narednom krizom. najprije se preporučuje da pogledom unatrag u prošle krize pri-kupite znakove ranog upozorenja i te iste raspodijelite po vremenskim razdobljima. Oboljele osobe i nji-hovi bližnji ovdje mogu sažeti svoja iskustva. Potom se zajedno može razmisliti o mogućim strategijama:

• Šta i kada može uraditi oboljela osoba?

• Šta možemo uraditi mi bližnji?• Ko treba da razgovara s oboljelom

osobom, a ko ne?• Od kojeg momenta treba infor-

misati nadležnu ljekarku i ko to treba učiniti?

• Šta treba učiniti kad oboljela osoba izgubi uvid u bolest i kada se to uobičajeno dešava?

Važno je da ti dogovori budu što jasniji i tačniji. mogu se i zapisati. Svi koji učestvuju u takvom kriz-

nom planu, trebaju da ga zajedno oblikuju i da se slože s njim.

Preporučljivo je ponekad tražiti terapeutsku ili ljekarsku podršku prilikom sačinjavanja kriznog plana.

u slučaju da je pogođena osoba u radnom odnosu, može imati smisla prethodno se povjeriti kontaktnoj osobi u preduzeću i razgovarati s njom o postupanju prema even-tualnoj krizi. takav plan za slučaj nužde može na primjer obuhvatati sljedeće: • Kontaktirati psihijatricu• Razgovarati o znakovima ranog

upozorenja i o eventualnoj prom-jeni lijekova

• Kontaktirati psihijatricu• Razgovarati o znakovima ranog

upozorenja• Tražiti podršku• Zamoliti roditelje i prijatelje za pomoć• Kontaktirati nadležnu osobu u

preduzeću (organizacijskog psihologa)

Dogovor o liječenju

Poznato je da ljudi koji se nalaze u

25


krizi lakše prebrode tu krizu i mogu ozdraviti kad njihove mogućnosti uticaja opstanu što je više moguće. na toj ideji se gradi takozvani dogovor o liječenju.

Dogovor o liječenju je dogovor između pacijenta i tima koji ga liječi u bolnici, u kojem se dogovara pre-vencija za budući boravak odnosno budući povratak oboljenja. nasu-prot pismenoj izjavi o volji paci-jenta (vidi dole) ovaj dogovor ne

obavezuje, što znači da se ljekari i tim ne moraju pridržavati ovog dogovora. međutim, zato se sadržaj može slobodnije oblikovati i dogovor se ne odnosi samo na medicinsko liječenje.

Sve se više ostvaruju dogovori o liječenju. mnoge bolnice su izra-dile svoje formulare koje pogođena osoba popunjava zajedno timom. Dogovor o liječenju sadrži većinom sljedeće:

26


• Osobe koje se trebaju kontaktirati u slučaju akutnog ponovnog oboljenja;

• Lijekove koje je oboljela osoba do sada dobro (ili nije) podnosila;

• Opšte terapeutske mjere koje su se do sada pokazale kao efikasne

• Uređenja i želje u odnosu na poro-dicu, djecu, stan, domaće životinje, radno mjesto itd.

uslovi za sastavljanje dogovora o liječenju su s jedne strane odnos od povjerenja između pacijentkinje i tima koji je liječi, a s druge strane naravno i spremnost onih koji liječe na takvu saradnju s pacijentkinjom.

informacije o dogovoru o liječenju nude dotični zastupnici za prava pacijenata u bolnicama.

Izjava o volji pacijenta

Druga mogućnost za prevenciju je Izjava o volji pacijenta. Ova izjava predstavlja pismeno očitovanje volje pomoću kojeg se unaprijed mogu odbiti određeni medicinski tret-mani. zamišljena je kao prevencija u situacijama u kojima pacijentkinje iz zdravstvenih razloga više nisu u

stanju da očituju svoju volju. mogu se odbiti određeni, konkretni medi-cinski tretmani odnosno navesti željeni tretmani.

izjava o volji pacijenta zakonski je uređena 2006. godine. zakon predviđa dva moguća oblika izjave o volji pacijenta: izjava volje za lje-kare je obavezna. Dovoljno je da su ispunjeni određeni formalni i sadržajni uslovi (npr. pismeni oblik, davanje izjave pred notarom, prav-nim zastupnikom ili zastupnikom za prava pacijenata).

za uvažavanje izjave o volji nisu potrebni svi ti uslovi, ali ona nije obavezna za ljekare, tj. ne moraju se pridržavati te izjave.

Preventivna punomoć za slučaj starateljstva

za vrijeme psihijatrijske krize obav-ljanje službenih, upravnih i finan-sijkih poslova za oboljele osobe većinom je nemoguće, međutim, upravo tada od posebne važnosti. u okviru Preventivne punomoći za slučaj starateljstva već se unapri-

27


Bečko zastupništvo za prava pacijenataSchönbunner Straße 1081050 Beč/WienTel.: 01/5871204-0www.patientenanwalt-wien.at


jed može odrediti ko će obavljati te poslove u slučaju lišenja poslovne ili sposobnosti za prosuđivanje i uviđanje.

Preventivna punomoć za slučaj starateljstva može se u potpunosti svojeručno napisati i potpisati, može se napisati pred notarom, advoka-tom ili na sudu, ili se može sačiniti pomoću formulara i tri svjedoka. u slučaju da punomoć obuhvata pristanak na medicinske tretmane ili odluke o trajnim promjenama mjesta stanovanja, onda se mora sastaviti na sudu ili kod notara odnosno advokata. u sklopu Pre-ventivne punomoći za slučaj stara-

teljstva može se također odrediti ko će u datom slučaju preuzeti sta-rateljstvo (imenovanje staratelja).

treba se podrobno razmisliti prije nego se napiše Prevetnivna punomoć za slučaj starateljstva. informacije i savjetovanje vezano za to nude Bečki zastupnici za njegu i prava pacijenata.

28

Psihijatrijske krize na radnom mjestu

Kako se uočava psihijatrijska kriza na radnom mjestu?

kad kriza započne, oboljeli većinom osjete simptome oboljenja i u svakod-nevnim situacijama na poslu. kod nekih se ti simptomi pojavljuju u obliku poteškoća u koncentraciji, ograničene sposobnosti pamćenja,

zaborava, povećanog stresa u radnom okruženju i učestalosti grešaka. može se pojaviti nemir, uvećana potreba za pauzama ili poteškoća kod dolaska na posao na vrijeme. u nekim slučajevima simptomi (koji se ponovo vraćaju) mogu tako masivno uticati na radnu sposobnost da pogođena osoba mora strahovati za radno mjesto.


29


Pored promjena radne sposobnosti na radnom mjestu mogu se jasno očitovati i promjene u socijalnim odnosima – povećano povlačenje od kolega, strahovi od ljudi.

Kakvu podršku bližnji mogu dati?

Dati naduu toj situaciji pogođenoj osobi su potrebni članovi rodbine koji na nju ne vrše pritisak. Preporučuje se zau-zimanje stava prema oboljeloj osobi putem kojeg će se priznati njena tre-nutna ograničenja, ali koji će joj uliti nadu. možete podržati Vašeg oboljelog člana rodbine time što ćete mu dati na znanje da su to privremeni simptomi i da ste Vi tu da u toj situaciji date podršku. Pri tome je bitno ne izgu-biti iz vida sposobnosti i mogućnosti te osobe da kompenzira poteškoće. Bitne su osobe koje vjeruju u obol-jelog člana rodbine.

Pomoć do samopomoćizauzimanje stava da se treba činiti samo ono što pogođena osoba ne može sama uraditi, važan je doprinos kako se ne bi dodatno slabio osjećaj samovrijednosti koji je ionako jako

oštećen. Što više toga preuzmete Vi kao bližnji, to će se Vaš oboljeli član rodbine više osjećati potvrđenim kao

„bolesnik“. Dakle, princip glasi: Što je moguće više sopstvene odgovor-nosti i samoodređenja za oboljelu osobu. nemojte primjera radi zvati u preduzeće da je prijavite na bolo-vanje, osim ako ona stvarno više nije sposobna za to. može više pomoći da zajedno s pogođenom osobom raz-mislite o tome gdje joj je potrebna podrška, da je konkretno pitate: „Šta ti teško pada?“

„Pri čemu ti mogu pomoći?“

Sljedeće upute mogu pomoći Vama i oboljeloj osobi: nije obavezno navesti poslodavcu dijagnozu niti razlog bolo-vanja. Bitno je da se odmah prvog dana izostajanja s posla prijavi bolovanje u firmi kako bi se osigurao daljni pri-hod. (Pozor: i na bolovanju se pravno gledano smije dati otkaz.)

Tražiti pomoću situacijama dubokog očajanja, beznadežnosti i velikih strahova posebno je teško tražiti i prihvatiti pomoć. Stoga više možete ohrabriti oboljelu osobu da se obrati ustano-

30


vama koje se nalaze u ovoj brošuri i nude pomoć, kako bi tražili pomoć i olakšanje izuzev rodbinskog okruženja.

Razumljivo je da i Vas uznemirava i plaši pomisao da bi Vaš oboljeli član porodice zbog ponovne krize mogao izgubiti radno mjesto do kojeg je možda mukotrpno došao. u slučaju da se nađete u toj situaciji, preporučuje se da i Vi sami tražite pomoć (recimo u obliku savjetovanja ili samopomoći) kako biste mogli pričati o tom strahu i naučiti kako da se sukobite s tim strahom. jer strahovi članova porodice preds-tavljaju i za oboljelu osobu opterećenje.

iako postoji mnogo mjesta za infor-maciju koja stoje na raspolaganju u vrijeme krizne situacije i pomažu oboljelim osobama da sačuvaju svoje radno mjesto (vidi sljedeće poglavlje), za pojedine oboljele osobe, čak i nakon opsežnog korištenja te ponude, trenutno napuštanje tog radnog mjesta zbog preopterećenja predstavlja jedino i najbolje moguće rješenje – čak i onda ako je to za Vas kao bližnjeg bolno.

Ko pomaže kod problema na poslu?

za psihički oboljele osobe koje imaju probleme na poslu vezane za psihičko oboljenje postoji nekoliko ustanova za savjetovanje koje nude pomoć.

tako se može u savjetodavnim razgovorima pričati o zahtjevima rad-nog mjesta i trenutnim poteškoćama vezanim za posao. Potom se pronalaze mogućnosti za bolje savladavanje situacije i zadržavanje radnog mjesta. u slučaju poteškoća sa pretpostavljenim ili kolegama postoji mogućnost da se zajedno sa savjetnikom stupi u kon-takt sa firmom i da na taj način dobi-jete podršku. u slučaju da potraje preopterećenje na radnom mjestu, savjetodavni proces može voditi i do toga da se zajedno traži pogodnije radno mjesto odnosno da se uzme na razmatranje prekvalifikacija.

ako pogođena osoba trenutno nije u stanju za to, i članovi porodice se mogu informisati o mogućim kora-cima pri zadržavanju radnog mjesta

31


i na taj način se eventualno može lakše tražiti pomoć.za neke pogođene osobe može biti velika podrška da stupe u kontakt sdrugim pogođenim osobama. ljudi koji su suočeni sa sličnim poteškoćama na poslu, ili su bili suočeni, često mogu da pokažu bolje razumijevanje situacije i da pruže odgovarajuću pomoć.

takozvano Peer-savjetovanje („isti savjetuju iste“) nude savjetnici koji su i sami psihički oboljeli ili su to bili. Svojim dugogodišnjim iskustvom na

području samopomoći mogu drugima dati dobru podršku. Cilj je olakšanje, razjašnjenje i pomoć u orijentaciji. Savjetovanje je dugoročno i nudi se u obliku pojedinačne pratnje.

nadalje se nude grupe za samopomoć o temama vezanim za radno mjesto (konflikt na radnom mjestu, strah od gubitka radnog mjesta, burnout, mobbing i dr.). u tim grupama za samopomoć sastaju se ljudi s pishičkim oboljenjima koji imaju slične pro-bleme na poslu, kako bi zajedno pronašli moguća rješenja.

32


Kad prijeti otkaz ako oboljela osoba zbog psihijatrijske krize mora ostati duže na bolovanju, te joj time prijeti otkaz, ili ga je već dobila, može se obratiti na sljedećim mjestima za daljne informacije:

Zaposleničko vijeće ima pravo glasa prilikom oblikovanja radnih mjesta i ima pravo na davanje mišljenja vezanog za otkaze i otpuštanja, te pravo pobijanja tih otkaza na sudu. zaposleničko vijeće mora se infor-misati o svim stvarima vezanim za radnike.

Pouzdanik za hendikepirane osobe je kontakt osoba za radnike u firmi. u slučaju potrebe trebalo bi se pitati da li je nadležan i za osobe s psihičkim oboljenjem. njegovi zadaci su nadzor poštivanja zakona, osobito u pog-ledu posebnih potreba hendikepi-ranih radnika, iznošenje prijedloga za zaposlene (npr. radno mjesto koje je prilagođeno invalidima) i pomoć kod rješavanja konflikata na radnom mjestu.Radnička komora nudi između ost-alog pravno savjetovanje u slučaju kad prijeti otkaz.

u slučaju mobbinga Radnička komora upućuje na udruženje koje je za to specijalizovano („Work and People“), gdje dolazi do prve procjene situacije kao i podrške kod rješavanja konflikta

33


ibi – Institutza profesionalnu integraciju A kademiestraße 2/4 1010 Beč/Wien Tel.: 01-5126522 www.psz.co.at/ibi

ibi – Institut za profesionalnu integraciju Lassallestraße 46/3 1020 Beč/Wien, Tel.: 01-7299545 www.psz.co.at/ibi

bbrz Servis za rad i zdravljeSimmeringer Hauptstraße 47 – 4 9,1110 Wien, Tel.: 01-0810 810234 www.servicearbeitgesundheit.at

promente wienPeer-savjetovanje/Mentoring Grüngasse 1 a1040 Beč/Wien Tel.:01/513 15 30-333 www.peerberatung-mentoring.at

Arbeiterkammer wien Prinz Eugen Straße 20-22 1040 Beč/Wien Tel.: 01/501 650 www.arbeiterkammer.at


34

Šta bližnji mogu učiniti za sebe

35



Integrirati oboljenje u život s rodbinom

mnogi l judi imaju negat ivne predodžbe kad se radi o psihičkim oboljenjima. nažalost još uvijek postoji mnoštvo predrasuda koje „karakterišu“ ljude s pishičkim obol-jenjem i njihove bližnje.

tipične negativne predodžbe su na primjer neizlječivost, ljenost, opasnost, glupost, pogrešan odgoj itd. u slučaju kad pogođene osobe preuzmu ta pogrešna mišljenja, pos-ljedice su osjećaj krivice i stida i prekid socijalnih kontakata. ko se stidi svog psihičkog oboljenja, njemu također teško pada da potraži pro-fesionalnu pomoć. Odlazak psihija-trici i uzimanje lijekova sada bi bili samo „dokaz“ da je ta osoba zaista „luda“, „poremećena“ ili „glupa“. time se nažalost zatvara začarani krug izolacije i pojačane simpto-matike oboljenja.

Bližnji mogu dati podršku u akcep-tiranju oboljenja i prihvatanju liječenja samo onda kad oni sami uspiju da oboljelu osobu prihvate onakvu kakva jeste – sa svim nje-nim osobinama i „ludorijama”. Vi možete značajno doprinijeti tome da psihičko oboljenje postane tema za razgovor u Vašoj porodici i da se više ne mora zataškavati.

Pri tome Vam sljedeće može pomoći: Potražite što je moguće više informa-cija o oboljenju – u obliku informa-tivnih brošura, razgovora sa stručnim osobama, drugim bližnjima ili obol-jelim osobama, čitanjem knjiga itd. znanje znači moć, ublažava strahove i uklanja pogrešna mišljenja.

Razgovori s ljudima koji imaju razumijevanja rasterećuju. Grupe za samopomoć mogu biti idealno mjesto za razmjenu mišljenja s lju-dima koji iz vlastitog iskustva znaju o čemu se govori.

36


Tugovanje: Prije svega onda kad oboljenje ostane u porodici kao trajni gost, to za bližnje znači oprostiti se od mnogih želja, očekivanja i uobičajene “normale”. to je vrlo bolno i zahtijeva proces ponovnog orijentiranja.

Potražite profesionalnu pomoć prije nego što ta zahtjevna situacija počne da Vas previše opterećuje. time ćete Vašem oboljelom članju rodbine pokazati da nije sramota, nego jačina priznati da smo preopterećeni i da stoga tražimo savjet i prihvaćamo terapeutsku podršku.

Granice ostvarivog

možda ste Vi kao bližnja osoba i sami imali ideju da morate ili možete spriječiti psihijatrijski povratak i zato se osjećate kao gubitnik, jer niste uspjeli. možda su i osobe koje liječe Vašeg bližnjeg na Vas prenijele tu ulogu, npr. da pazite da oboljela osoba redovno uzima lijekove, da ide kod ljekara itd. Sve su to dobro mišljeni prijedlozi profesionalnih osoba koji preopterete članove poro-dice „ulogom dodatnog terapeuta“,

a koja se često ne može uskladiti s realnošću u porodicama.

čini nas tužnima da smo upravo kao bližnji često tako bespomoćni u akutnoj fazi. Veoma nerado prih-vatamo da samo uslovno možemo upravljati ili kontrolisati zdravlje naših voljenih, jer kad je voljenoj osobi loše, činimo sve da joj ponovo bude bolje. često činimo da naše stanje ovisi o dobrostanju druge osobe. Veoma je problematična rečenica: „ja smijem/mogu biti samo onda dobro kad i oboljeli bližnji (opet) bude dobro“. kad sami sebi stvaramo pritisak i sav naš trud koncentri-ramo na to da spriječimo bolest ili da je što prije otklonimo, onda ne samo da sami sebe preopterećujemo, već istovremeno vršimo pritisak na oboljelog bližnjeg da nama za lju-bav što prije ozdravi.

Stoga je bitno da se vrlo dobro infor-mirate o tome šta možete činiti da podržite oboljelog člana Vaše rod-bine kako bi prepoznao i spriječio krizu i tražio pomoć.

37


Što konkretnije poznajete korake koje možete poduzeti, to će Vama kao bliskoj osobi biti jasnije Vaše granice.

jer: glavnu odgovornost za svoje zdravlje snosi sama oboljela osoba, on jeste i ostaje glavni akter kad se radi o sprječavanju povratka oboljenja, savladavanja oboljenja i ophođenja s krizom.

Brinuti o samom sebi

Opasnost od iscrpljenja posebno je velika kod onih bližnjih koji pružaju pomoć oboljelom, stoga je neophodno da ne izgubite iz vida Vaše lične pot-rebe. Samo onda kada sami pazite na svoje zdravlje možete biti pozitivan primjer i stabilna osoba s kojom se identificira oboljeli član porodice.međutim, Vi ne samo da imate pravo, nego ste i dužni da pazite na svoje zdravlje! Pokušajte da si uvijek nanovo priznate to pravo – i onda odnosno upravo onda kada je oko Vas opet sve uzburkano. Ovdje imate nekoliko ideja u odnosu na mjere samozaštite koje možete poduzeti kao bližnja osoba:

• zadržite uobičajene aktivnosti i dnevnu strukturu;

• obratite pažnju na osnovne pot-rebe: zdravo jelo i piće, kretanje i svjež vazduh;

• svjesno planirajte vrijeme za sebe samog: radite ono što rado radite, za što znate da Vam godi, kako biste ponovo došli u dodir s vlastitim osjećajima i do nove snage, npr. sport, vježbe opuštanja, slušanje muzike, čitanje, sastanci s prija-teljima, crtanje, ručni rad, itd.

• vodite razgovore i poduzimajte aktivnosti s ljudima koji Vam gode

• štitite vlastite granice: iskustvo vlastitih granica može obogatiti naš život tako što dozrijevamo na tome, međutim, povrede granica mogu naškoditi trajno: konfronta-cija s psihijatrijskim kriznim situ-acijama uvijek nanovo nas vodi do naših granica – i nažalost često izvan njih. Stoga je za zdravlje od ogromnog značaja da s jedne strane razvijemo fin osjećaj za to gdje se nalaze granice vlastite izdržljivosti, s druge strane da budemo oprezni kad druge osobe ignorišu ili pre-laze te granice i da ne dozvolimo to prekoračenje;

38


• imate pravo na to da ostanete bližnji, ne morate istovremeno biti terapeut, radni asistent ili staratelj.

Mjesto prvog kontakta za bližnje

Dodatno uz gore navedene mjere vlastite zaštite možda ponekad imate potrebu da pričate s nekim drugim izvan porodice ili izvan kruga pri-jatelja o Vašoj situaciji koja Vas opterećuje kao člana rodbine. u tu svrhu postoji nekoliko mjesta gdje se možete obratiti:

Osjećate strah, sram, kr ivicu, bespomoćnost ili nemoć u pogledu na poteškoće s oboljelim članom rodbine? imate osjećaj da ste sami s tom situacijom? tražite informacije o oboljenju i liječenju? u potrazi ste za pogodnim rješenjima zbrin-javanja oboljele osobe?

HPE Vam nudi profesionalno savje-tovanje (lično, telefonskim putem ili putem interneta) i podršku u slučaju socijalno pravnih pitanja. možete učestvovati u grupama za samopomoć gdje imate mogućnost razmjene iskustava s drugim osobama

čiji su članovi rodbine oboljeli.

Svakodnevnica Vam prerasta preko glave, opterećuje Vas neki konflikt, desilo se nešto „loše“, osjećate se sami s nekim problemom? Tele-fonsko dušebrižništvo nudi tele-fonsko savjetovanje i savjetovanje putem interneta, a dostupno je 24 sata dnevno.

imate li pitanja vezana za oboljenje Vašeg člana porodice/rodbine/ pri-jetelja/ kolege? ne znate više kako da se ponašate prema oboljelom u kriznoj situaciji? Potrebna Vam je podrška i savjet? u tom slučaju možete se obratiti i Psihijatrijskoj Hitnoj pomoći PSD-a. Dostupna je 24 sata dnevno.

39



HPE AustrijaBrigittenauer Lände 50-54/1/51200 Beč/WienTel.: 01-526 42 02www.hpe.at

Telefonsko dušebrižništvoTel.: 142www.telefonseelsorge.at

PSD – Psihijatrijska Hitna pomoć Gumpendorfer Straße 1571060 Beč/WienTel.: 01-31 330www.psd-wien.at

uz podršku Savezne uprave za socijalna pitanja/Pokrajinske službe Beč

Bližnji su veoma bitan sistem socijalnih odnosa, a za neke ljude s psihičkim oboljenjima i jedini. kako bi angažovani bližnji mogli dati oslonac oboljeloj osobi, a da se pri tom sami ne iscrpe, korisno je da pre-thodno oni sami zatraže podršku.

u okviru savjetodavnog naloga projekta „Podrška od bližnjih“ profesio-nalne savjetnici (psiholozi, socijalni radnici) pomažu bližnjima i prijatel-jima putem savjetodavnih razgovora, seminara, grupa u kojima se razm-jenjuje iskustvo i javnih informativnih skupova kako bi se unaprijedili napori profesionalne rehabilitacije oboljele osobe, a da se pri tome ne izgubi iz vida vlastito zdravlje.

hPE austrija„ Oslonac od bližnjih“

1200 Beč/Wien, Brigittenauer lände 50-54/1/5 tel.: 01-526 42 [email protected]

www.hpe.atPovjerljivo – besplatno – termini po telefonskom dogovoru

(PONOVNO) USPOSTAVLJANJE RADNOG ODNOSA / OČUVANJE RADNOG MJESTA U SLUČAJU PSIHIČKOG OBOLJENJABližnji daju oslonac

HPE – Pomoć za rodbinu PsiHički oboljEliH osoba

Documents

Psihijatrijske krize - hpe.at · nestati ni upala slijepog crijeva ni gripalni infekt. Bitno je oboljeloj dati do znanja da ozbiljno shvatamo njeno mišljenje, da prihvatamo da to