Psihosocijalne Posljedice Rata

Sarajevo 2000.

Psihosocijalne posljedice rata

Rezultati empirijskih istraživanja provedenih na području

bivše Jugoslavije

Prezentacije sa Simpozija održanog 7. i 8. jula 2000.

na Filozofskom fakultetu u Sarajevu

Urednici:

Elvira Duraković-Belko Steve Powell

www.psih.org

Sadržaj Predgovori 1

O ovoj knjizi 3

Uvod 7 Da li se baviti traumatskim stresom i dalje? 7 “Psihosocijalni pristup” posljedicama rata: kritički osvrt 8

Pregled rezultata koji se odnose na odrasle 17 Prof. dr. Renko Đapić

Istraživanja o odraslima: epidemiologija, rizični i zaštitni faktori 21 Žene iz bezbjednog skloništa: psihološke i psihijatrijske posljedice ekstremne i

prolongirane traume kod žena iz Srebrenice 22 Pam Bell, Isabel Bergeret, Lilijana Oruč

Utjecaj ratne traume na žene civile: Opis studije 27 Pam Bell, Lilijana Oruč i Kevin Spratt

Izbjeglištvo kao uzrok posttraumatskog stresnog poremećaja 32 Nadežda Savjak

Struktura raseljenih porodica prognanika prihvaćenih u Zenici 38 Nurka Babović

Stavovi prema izbjeglištvu 41 Fuad Hegić

Posttraumatski stresni poremećaj kod odraslih nakon rata u Bosni i Hercegovini: povratnici, raseljena lica i domicilna populacija u Sarajevu i Banja Luci 44 Rita Rosner, Steve Powell, Willi Butollo

Posttraumatski rast nakon rata 48 Steve Powell, Rita Rosner, Willi Butollo

Psihički poremećaji vojnika u ratu 54 Slobodan Pavlović, Osman Sinanović

Posttraumatski stresni poremećaj kod teško ranjenih vojnika 57 Slobodan Pavlović, Osman Sinanović

Uloga depresivnih stanja u pokušaju samoubistva kod bolesnika liječenih na psihijatrijskoj klinici u toku rata 60 Nurija Babajić, Zihnet Selimbašić

Recidivi samoubilačkih pokušaja među bolesnicima liječenim na psihijatrijskoj klinici u toku rata 62 Nurija Babajić, Zihnet Selimbašić

DESNOS, mehanizmi suočavanja i odbrambeni mehanizni 64 Mirjana Pernar, Tanja Frančišković, Ljiljana Moro

Etnička distanca u postratnom periodu u višenacionalnoj sredini 66 Slavica Adamović

Duševno obolenje kao česta psihološka posledica rata 69 Slađana Kočevska

Načini prevladavanja stresa indukovanog ratom i njihova povezanost sa petofaktorskim modelom ličnosti na uzorku zaposlenih žena 70 Nataša Hanak

Iskustva doživljena tokom migracije i kulturološko prilagođavanje raseljenih osoba iz Bosne i Hercegovine koje trenutno žive u Beču 75 Andrea Kučera, Brigitte Lueger-Schuster

Istraživanja o odraslima: tretman 81 Ko je na tretmanu? Poređenje odraslih osoba Sarajevskog kantona koji su prošli

psihološki tretman i onih koji nisu 82 Steve Powell, Amira Gradinčić, Rita Rosner, Willi Butollo

Program za zaštitu mentalnog zdravlja u Bosni i Hercegovini: intervencije i evaluacija 89 Trudy Mooren, Rolf Kleber, Kaz de Jong, Jadranka Ruvić, Šejla Kulenović

Psihosocijalna edukacija kao izabrani model za pružanje psihosocijalne pomoći i potpore u zajednici 94 Mirjana Novković

Savjetodavni rad sa porodicama u zajednici i proces reintegracije 96 Sandra Kukić, Momir Šmitran, Sanin Čampara, Nermina Bećirević, Šeila Kulenović-Latal, Šejla Tulić, Aida Hašimbegović-Valenzuela, Minja Mandurić-Bender

Ratna tortura u BiH, psihičke posljedice i pristup u rehabilitaciji 99 Sabina Popović

Psihološki aspekti amputacije 104 Andreja Lipničević Radić

Pet godina terenskog rada u selima istočne Slavonije, sjeverne Bosne i Vojvodine 109 Charles Tauber

Psihološka pomoć pomagačima 112 Jelena Srna i Irena Radic

Pregled rezultata koji se odnose na djecu i adolescente 117 Dr. Maria Gavranidou

Istraživanja o djeci i adolescentima: epidemiologija, rizični i zaštitni faktori 127 Posttraumatske stresne reakcije kod djece i adolescenata u Sarajevu tokom rata 128

Syed Arshad Husain Psihosocijalni poremećaji kod djece i adolescenata u Sarajevu u ratnom i poslijeratnom

periodu 137 Vera Daneš

Ispitivanje psihosocijalne prilagodbe djece prognanika iz Srebrenice 140 Nermin Đapo, Jadranka Kolenović-Đapo

Ratne traume kod djece u Tuzli 145 Rabija Radić

Longitudinalno proučavanje ratnih traumatskih reakcija kod djece u Sarajevu 1993.,1995. i 1997. godine 146 Renko Đapić, Rune Stuvland

Suočavanje sa traumatskim stresom - uloga nekih osobina ličnosti, socio-demografskih obilježja, okolinskih faktora i kognitivnih procjena 151 Elvira Duraković-Belko

Odnos traumatskih ratnih iskustava prema lokusu kontrole i strahu od negativne evaluacije kod učenika srednje škole 156 Fehim Rošić

Izloženost ratnim traumama i reakcije majki kao prediktori psihološke prilagodbe djece iz Mostara 161 Patrick Smith

Utjecaj traume na postignuće u školi 165 Zumreta Behrić

Psihičke ratne traume i motiv postignuća 166 Jovan Savić

Socio-demografske karakteristike djece i njihovo ratno traumatsko iskustvo 170 Branko Milosavljević, Vladimir Turjačanin

Posttraumatska prilagodba mlađih adolescenata koji su tokom rata doživjeli traumatski gubitak oca ili separaciju od oca 174 Sibela Zvizdić, Willi Butollo

Ratna traumatska iskustva i psihosomatske reakcije mlađih adolescenata 178 Arijana Osmanović, Sibela Zvizdić

Utjecaj ratne traume na ponašanje mlađih adolescenata 182 Sanela Karačić, Sibela Zvizdić

Obrazovni razvoj i psihosocijalna prilagodba 186 David Galloway, Lynn Cohen, Esperanza Vives

Psihosocijalno funkcioniranje bosanskih adolescenata izbjeglica u Sloveniji 190 Vera Slodnjak

Psihičke posljedice rata i progonstva kod djece stradalnika rata 1991/95. u Hrvatskoj 195 Josip Janković

Dugoročne posljedice rata po djecu u Hrvatskoj 198 Gordana Kuterovac Jagodić

Psihološke posledice ratne traume kod dece 201 Vesna Petrović

Psihološke reakcije adolescenata na ratni stres 204 Nataša Ceribašić-Ljubomirović

Faktori rizika za razvoj emocionalnih smetnji kod dece u uslovima ratne odvojenosti od roditelja 206 Ksenija Kondić, Vesna Dejanović, Milan Marković, Goran Opačić, Lazar Tenjović

Da li vreme leči sve? PTSP i prateće pojave četiri godine nakon doživljene traume 207 Marija Zotović, Nila Kapor Stanulović

Istraživanje učestalosti i intenziteta posttraumatskih stresnih reakcija u adolescenata Novog Sada nakon bombardovanja 211 Lada Marinković, Nevena Rončević, Dobrila Radovanov, Aleksandra Stojadinović

Doživljaji rata kod adolescenata – reakcije adolescenata na izloženost ratnim stresorima tokom NATO bombardovanja Jugoslavije 213 Danica Nikić Matović

Uticaj rata na strukturu ličnosti 214 Duško Bursać

Kako deca i njihovi roditelji emocionalno i bihejvioralno reaguju na stres indukovan ratnim okruženjem 217 Žarko Trebješanin

Rat viđen očima dece godinu dana poslije NATO bombardovanja 221 Svetlana Tišinović

Istraživanja o djeci i adolescentima: tretman 223 Evaluacija školskih psihosocijalnih programa u BiH koje je sponzorirao Unicef od 1993.

do 1999. godine 224 Rune Stuvland, Elvira Duraković-Belko

Psihološka prilagodba ratu izloženih srednjoškolaca dvije godine nakon rata: rezultati opsežnog trijažnog ispitivanja 228 Milena Kutlača, Christopher M. Layne, Jenifer Wood, William S. Saltzman, Rune Stuvland, Robert S. Pynoos

Univerzitet u Londonu i Unicef: Projekat “Mentalno zdravlje djece u Mostaru” 236 William Yule i Patrick Smith

Studija slučaja: rad sa traumatizovanim djetetom 239 Mediha Imamović

Diferencijalni efekti nespecifičnih školskih programa na djecu povratnike 241 Maria Gavranidou, Ejub Čehić, Steve Powell, Elma Pašić

Uključenost u program psihosocijalne podrške i smanjenje simptoma traumatizacije kod predškolske djece i njihovih majki 245 Džemal Šestan

Psihosocijalna pomoć djeci u toku rata posmatrana u vezi sa psihosocijalnim zdravljem i strategijama suočavanja 248 Renko Đapić, Rune Stuvland

Evaluacija rezultata dobivenih primjenom kognitivno-bihevioralne terapije u radu sa traumatiziranom djecom prognanih i raseljenih lica 253 Mirha Šehović

Utjecaj rata na govorni status djece predškolskog uzrasta 256 Sadeta Zečić

Evaluacija psihosocijalne intervencije sa traumatizovanim adolescentima 258 Veronika Ispanović-Radojković, Vesna Petrović, Hilton Davis, Lazar Tenjović, Teodora Minčić

Evaluacija intervencije za dečiju traumu 262 Vesna Petrović, Veronika Ispanović-Radojković

Principi i efekti jednog programa psihološke podrške deci traumatizovanoj ratom 265 Nila Kapor-Stanulović, Marija Zotović

Psihološke radionice kao način pomoći deci u ekstremnim situacijama 269 Mirsada Topalović, Emil Vlajić

Programi psihosocijalne pomoći za decu sa posebnim potrebama i njihove roditelje posle ratnih dejstava 272 Sulejman Hrnjica

Lista prvih autora 276

Index 280

Predgovori Prof. dr. Willi Butollo

Događaji koji ugrožavaju život uništavaju ljudsko 'ja' slabe osjećaj ljudske povezanosti, stabilnost percepcije i vrijednosti, a izazivaju i mnoge druge reakcije. Na izvjestan način ovo vrijedi i za nas psihologe. Baš kao i naši klijenti, i mi doživljavamo prijetnju, gubitak i osjećaj nesigurnosti u našem profesionalnom životu. Bilo bi veoma korisno ako bismo se mi, kao psiholozi, jednako kao i svi drugi, podsjetili da treba što prije početi ponovno komunicirati preko novih (i starih) granica.

Korisno je početi sa činjenicama, ili sa onim za što vjerujemo da su činjenice. Očekujemo da će rezultati istraživanja pomoći psiholozima da ponovno komuniciraju preko nekadašnjih prvih borbenih linija, ili da se barem napravi prvi korak u tom pogledu. Znamo, također, da naše kolege iz većine zemalja jugoistočne Evrope ulažu napore da se pridruže ovom vidu razmjene. Rezultati njihovih istraživanja i njihova iskustva daju važan doprinos uspostavljanju komunikacije. Kao tim Katedre za kliničku psihologiju Univerziteta Ludwig-Maximilians u Münchenu, sretni smo da mi na izvjestan način možemo poslužiti kao katalizatori za kontakte koji se razvijaju. Nadamo se da će ovaj zametak ili ovo sjeme suradnje rasti tokom narednih nekoliko godina.

Willi Butollo je redovni profesor na Katedri za kliničku psihologiju i psihoterapiju Ludwig-Maximilians Univerziteta u Münchenu u Njemačkoj.

Prof. dr. Ismet Dizdarević

Znalački tretman ratne traume

Tok i ishod rada Međunarodnog simpozija "Psihosocijalne posljedice rata" reljefno govori o višestrukoj vrijednosti, za teoriju i praksu traumatske psihologije, naučnih saopćenja, stručnih rasprava, podsticajnih postera, spontanih dijaloga i drugih vidova djelovanja vrsnih poznavalaca psiholoških, psihosocijalnih i psihijatrijskih posljedica rata. O psihološkim posljedicama rata koji se odigrao, u posljednoj deceniji XX stoljeća, na prostorima bivše Jugoslavije, svoje sudove, bazirane na rezultatima empirijskih istraživanja, izricali su psiholozi, psihijatri i drugi stručnjaci iz raznih država jugoistočne Evrope. Iako se u prezentiranim saopćenjima uočavala razlika u metodološkom pristupu, polaznim teorijskim osnovama i, posebno, u psihološkoj interpretaciji dobijenih rezultata, ipak su oni nosili jednu zajedničku nit: u svim radovima su naglašene posljedice ratnih strahota.

Organizacijski i Naučni odbor Međunarodnog simpozija "Psihološke posljedice rata" je, u koncipiranju tematskog okvira, realiziranju organizacijskog modela i procesu usmjeravanja dvodnevnog rada Simpozija, nastojao da omogući svakom učesniku da na najpogodniji način prezentira rezultate svojih istraživanja i da, u neposrednom dijalogu sa drugim, potvrdi, modificira i (ili) korigira svoja gledišta. Demokratska i

2 P r e d g o v o r i

stručno tolerantna atmosfera koja je vladala u toku trajanja Međunarodnog i, po mjestu održavanja, Sarajevskog naučnog skupa, značajno je doprinijela ne samo uspješnom prezentiranju individualnih saopćenja, već i konstruktivnom usaglašavanju raznovrsnih gledišta o jednom novom području traumatske psihologije koji je, po svom karakteru multidimenzionalan, a po širini znalački tretman masovne ratne traume. O izrazito uspješnom toku odvijanja Simpozija i njegovim plodotvornim, naučnim i stručnim, ishodima, izražen je i jednoglasni sud, u završnim razgovorima, svih učesnika Simpozija.

U realiziranju konceptualnog okvira Simpozija izraslog iz dugodišnje plodne saradnje Instituta za psihologiju Ludwig-Maximilians Univerziteta iz Münchena i Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, u operacionalizaciji organizacionog modela i u dinamičnom i fleksibilnom djelovanju Organizacionog i Naučnog odbora, aktivno su sudjelovali studenti, asistenti i profesori. Svi su oni dali značajan doprinos uspjehu Simpozija.

Ismet Dizdarević je redovni profesor na Odsjeku za psihologiju Univerziteta u Sarajevu u Bosni i Hercegovini.

3

O ovoj knjizi Simpozij o psihosocijalnim posljedicama rata održan je 7. i 8. jula, 2000. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Osnovni cilj Simpozija bio je pokušaj da se odgovori na značajna pitanja o posljedicama rata, ali u svjetlu empirijskih psiholoških istraživanja provedenih tokom i nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji.

Simpozij je organiziran u suradnji Odsjeka za psihologiju Univerziteta u Sarajevu i Katedre za kliničku psihologiju Ludwig-Maximilians Univerziteta u Münchenu (LMU). Bio je otvoren za sve domaće i inostrane istraživače, naučnike, studente i psihologe koji rade u praksi. Tako je na Simpoziju bilo prisutno oko 200 ljudi iz cijele regije bivše Jugoslavije, te dvadesetak ljudi koji su došli iz drugih zemalja Evrope i SAD-a. Prikazano je oko 65 istraživačkih radova, bilo usmeno bilo u obliku poster-prezentacija. Simpozij u Sarajevu bio je jedna od prvih prilika da se akademski i

psiholozi iz prakse sa područja bivše Jugoslavije sretnu i prezentiraju svoje radove na jednom naučnom skupu.

Naime, nikada se u svijetu nisu tako detaljno proučavali utjecaji rata na civilnu populaciju općenito, a posebno na djecu, kao u republikama bivše Jugoslavije, od početka sukoba 1991. godine. Prikupljene informacije su veoma značajne za psihologe iz prakse, naučnike, za ljude koji osmišljavaju programe psihosocijalne pomoći, za korisnike tih programa, kao i za širu javnost.

Međutim, zbog ekstremno teških ratnih uslova, istraživački posao se nije uvijek mogao obaviti na način prikladan naučnom kontekstu i planiranju istraživačkih programa. Osim toga, rezultati su rijetko objavljivani u domaćim i međunarodnim časopisima. To znači da naučene lekcije još nisu dostupne zainteresiranima niti u području bivše Jugoslavije niti šire, ili barem ne u onoj mjeri u kojoj bi trebale biti. Stoga prilika kakva je Simpozij predstavlja veliki doprinos povećanju i unapređenju znanja u ovoj, tragično, veoma važnoj grani nauke. Tražeći od kolega da nam dostave svoje radove za Simpozij, nadali smo se da ćemo dobiti priloge o tipičnim i najboljim empirijskim istraživanjima provedenim u ovoj regiji. Kontaktirali smo odsjeke za psihologiju u regiji bivše Jugoslavije i glavne implementatore psihosocijalnih programa. Također smo pozvali veliki broj internacionalnih stručnjaka koji su bili uključeni u projekte u ovoj regiji.

S jedne strane, željeli smo prikupiti što kvalitetnija naučna istraživanja; a s druge strane, željeli smo se rukovoditi principima dobre selekcije tj. obuhvatiti primjere originalnih istraživanja, onakvih kakva zaista jesu provedena u ratnom i

Više informacija o Simpoziju i drugim aktivnostima možete naći na web stranici http://www.psih.org. Također, tu možete pronaći i informacije iz područja psihologije na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku.

4 O o v o j k n j i z i

poslijeratnom kontekstu, bez obzira na njihovu kvalitetu.

Kratke sažetke koje smo dobili od potencijalnih učesnika Simpozija dali smo na anonimnu procjenu našem Naučnom odboru. One autore čiji su radovi dobili najviše ocjene pozvali smo da prisustvuju Simpoziju. Sve one koji su pozvani na učešće na Simpoziju (uključujući i nekoliko autora koji iz različitih razloga nisu mogli doći), krajem 2000-te godine zamolili smo da nam predaju dužu verziju svojih sažetaka tj. priloga koje smo željeli prikazati u ovoj knjizi. U većini slučajeva prihvatili smo priloge bez ikakvih izmjena ili smo u originalnom tekstu autora trebali učiniti vrlo male korekcije. U nekim slučajevima morali smo značajno skratiti priloge ili prikazati samo kratke sažetke sa Simpozija. Ukoliko su to željeli, autorima je bilo dozvoljeno da djelimično promijene temu/naslov priloga za knjigu kako bi prikazali nastavak i nove rezultate svojih radova prezentiranih na Simpoziju. Mogli su također promijeniti redoslijed autora i sl.

Glavni cilj ove knjige je učiniti istraživanja koja su predstavljena na Simpoziju dostupnim čitateljima širom svijeta. Prilozi pružaju pregled istraživanja provedenih u kontekstu rata na području bivše

Jugoslavije, i služe kao solidan izvor informacija za psihologe iz prakse, naučnike i studente. Osim toga, namjera nam je bila da prilozi budu relevantni ne samo u kontekstu rata koji se desio na području bivše Jugoslavije, već da budu od koristi i u kontekstu drugih sukoba koji se dešavaju ili će se desiti negdje drugdje. Stoga smo od autora tražili da posebnu pažnju posvete dijelu rada koji se odnosi na rezultate. Kako je tretman inače teže istraživati, ovdje je prikazano manje studija koje se odnose na tretman. Osim toga, u knjigu smo uključili i nekoliko radova koji primarno predstavljaju opise tretmana, a ne prezentacije rezultata istraživanja.

Knjiga je podijeljena u dva glavna dijela: jedan uključuje istraživanja provedena na odraslima, a drugi obuhvaća istraživanja o reakcijama djece i adolescenata. Prije svakog od ova dva dijela knjige dat je pregled i sažetak prikazanih rezultata istraživanja, a koje su napisali prof. dr. Renko Đapić, odnosno dr. Maria Gavranidou.

Iako je na Simpozijumu predstavljen relativno veliki broj radova, oni još uvijek ne

reprezentiraju dobro sva istraživanja provedena u regiji bivše Jugoslavije. Naime, veoma je malo radova iz Hrvatske i Slovenije. Jedan od razloga je vjerojatno i činjenica da su psiholozi u tim zemljama imali više mogućnosti za prezentaciju i publiciranje svojih rezultata nego psiholozi u Bosni i Hercegovini. S druge strane, u Sarajevu je svoja istraživanja predstavio veliki broj kolega iz Srbije, vjerojatno zato što su, zbog relativne izolacije Srbije, imali manje mogućnosti za predstavljanje međunarodnoj publici.

Odgovarajuće/paralelno izdanje na engleskom jeziku prati ovo bosansko/srpsko/hrvatsko izdanje.

5

Više informacija o programu CLIPSEE možete naći na web stranici http://www.psih.org. Najnoviji CLIPSEE projekat je publikacija udžbenika za kliničku psihologiju čiji su urednici profesori M. Biro i W. Butollo.

Jedan od glavnih principa kojim smo se rukovodili od samog početka planiranja i organiziranja Simpozija bio je da nikakvi politički argumenti ne smiju narušiti naučni fokus i interes Simpozija. Nikako se nismo željeli naći u poziciji da kriterij za prihvatanje radova bude ekstremnost ljudskih patnji o kojima govore. Također, nikako nismo željeli poticati kompeticiju i raspravu o tome ko je najviše propatio i nastradao. Stoga smo odlučili uključiti radove koji se odnose na rat u BiH i Hrvatskoj, kao i radove koji se bave posljedicama NATO bombardovanja Srbije 1999. godine jedne pored drugih. Nažalost, nismo bili u mogućnosti uključiti niti jedan prilog sa Kosova.

Jedan od neposrednih rezultata Simpozija bio je uspostavljanje kontakata i suradnje između odsjeka za psihologiju sa područja bivše Jugoslavije i iniciranje zajedničkog projekta CLIPSEE (Clinical Psychology at South-East European Universities - Capacity Building Network). U projekat, financiran

od strane Deutscher Akademischer Austauschdienst (DAAD - Njemačke akademske organizacija za razmjenu), uz podršku LMU, uključeni su odsjeci za psihologiju iz Zagreba, Rijeke, Banja Luke, Sarajeva, Beograda, Novog Sada i Prištine.

6 O o v o j k n j i z i

Zahvalnice i posvete Više od polovine prezentacija na Simpoziju direktno se odnosilo na djecu i adolescente, a mnoge od njih nastale su u okviru projekata koje je finansirao Unicef. To je bio jedan od razloga što je Unicef velikodušno pristao da finansira značajan dio troškova simultanog prevođenja tokom Simpozija. To također objašnjava interes Unicefa da objavi prezentacije sa Simpozija, odnosno da finansira izdavanje ove knjige. Urednici su veoma zahvalni Unicefu za svu pruženu pomoć i podršku.

Veći dio finansiranja Simpozija je preuzeo DAAD (Deutscher Akademischer Austauschdienst, Njemačka akademska organizacija za razmjenu) pokrivši troškove putovanja i smještaja za mnoge učesnike. Jako smo zahvalni DAAD-u na ovoj pomoći, kao i na cjelokupnoj suradnji od 1995. do danas.

Veliki broj pojedinaca i drugih organizacija je također imao važnu ulogu u uspjehu Simpozija. Stoga se iskreno zahvaljujemo:

Filozofskom fakultetu u Sarajevu koji je podržao projekat od njegovog začetka i omogućio da zgradu Fakulteta dva dana okupiraju ljudi koji se bave psihosocijalnim radom;

Volkswagen-Stiftungu koji je finansirao projekte LMU-a u Sarajevu od 1997. godine;

Naučnom odboru Simpozija (Marina Ajduković, Mary Black, Renko Đapić, Ksenija Kondić, Chris Layne, Rita Rosner i Rune Stuvland) koji je zaslužan za prvu selekciju prezentacija na Simpoziju;

Svim učesnicima Simpozija i hiljadama ispitanika koji su sudjelovali u istraživanjima;

Onima koji su osigurali da Simpozij prođe onako glatko kako je prošao, naročito Elmi Pašić, Josipu Tvrtkoviću i Edinu Tanoviću, kao i nemalom broju studenata Odsjeka za psihologiju u Sarajevu koji su nesebično odvojili svoje vrijeme za prijevode, administrativne i druge tehničke poslove, tj. za sve što je trebalo.

Svima onima koji su pomogli u izdavanju ove knjige, naročito Emi Kapetanović koja je provela stotine sati radeći sa nama na ovim stranicama;

I posljednjima, ali ne i manje važnima, našim bračnim partnerima, Anamariji i Fadilu.

Ovu knjigu posvećujemo našim roditeljima.

Elvira Duraković-Belko i Steve Powell, u svoje ime i u ime Odsjeka za psihologiju u Sarajevu i Katedre za kliničku psihologiju i psihoterapiju u Münchenu.

Sarajevo, 2002.

7

Uvod Da li se baviti traumatskim stresom i dalje? Elvira Duraković-Belko

Kada mi je Steve predložio da pripremimo knjigu u kojoj ćemo prikazati priloge sa Simpozija, radujući se da ćemo uraditi nešto zajedno i ne udubljujući se u ideju, pomislila sam: «baš dobra prilika za nas». Međutim, uređujući i iščitavajući pažljivo svaki od priloga, analizirajući ponovo svako od prikazanih istraživanja, shvatila sam da je ova knjiga zaista dobra prilika, ali za neke druge, važnije, stvari. Najprije, na izvjestan način, ona predstavlja nagradu onim autorima priloga koji su tokom i nakon rata, vrlo često pod krajnje teškim i životno ugrožavajućim okolnostima, pokazali prije svega ljudsku hrabrost, a onda i profesionalnu odgovornost i spremnost da (se) educiraju, pomažu drugima, istražuju i sl., a koji nisu imali priliku da publiciraju i prezentiraju ono što su naučili. Osim toga, ovo je dobra prilika da se na jednom mjestu manje ili više sistematično prikažu provedena istraživanja, koja solidno dočaravaju ono što je sveukupno urađeno u široj regiji, te da se na taj način jasnije vidi šta je sve naučeno o složenoj dinamici traumatskog stresa i o odgovorima ljudi na (specifične) ratne traume. Nažalost i nasreću, izgleda da se o (ratnim) traumama i posttraumatskom oporavku kod nas naučilo zaista puno. Iako su ljudi ovdje, kao i svugdje, oduvijek doživljavali i traumatska iskustva, izgleda da problematici traumatskog stresa prije rata na našim područjima nije bila posvećena naročita pažnja. Često su stručnjaci znali reći da prije rata nisu ni čuli za, kasnije opće popularni i često zloupotrebljavani, «PTSP», te da nisu ni sanjali da će se jednoga dana dodatno educirati tj. stjecati praktična iskustva baš u tom području. Tokom rata, pažnja je, prirodno, bila usmjerena na specifičnosti ratne traume, koje su po svojoj prirodi najčešće bile kumulirane, kontinuirane i multiple. No, svejedno, na kraju je ipak više rasvijetljen utjecaj traumatskog stresa općenito. Možda je baš ta «popularnost» ratne traume doprinijela detabuiziranju i (mirnodopskih) trauma kao što su seksualno zlostavljanje ili drugi oblici nasilja u obitelji i široj zajednici. Osim toga, možda se naša struka ne bi tako lako i brzo afirmirala na našim područjima da psiholozi i drugi profesionalci iz područja mentalnog zdravlja nisu «uskočili» sa kriznim intervencijama, psihosocijalnim programima podrške, terapijom traumatiziranih i sl.

Ipak, danas kad se pomenu traume, u općoj populaciji, ali i u populaciji profesionalaca, često se mogu čuti komentari: dosta nam je toga, umorni smo od trauma, to više nije aktualna tema, zasićeni smo tim istraživanjima – ima li šta osim traume i sl. Znanja o transgeneracijskom prijenosu traume, odgođenim reakcijama, djelovanju posttraumatskih podsječivača i drugim faktorima i mehanizmima rizika za razvoj psihopatologije sugeriraju da ratne traume (jednako kao i prijeratne i poslijeratne!) moraju biti aktualna tema još narednih nekoliko decenija kako u kliničkoj, tako i u svakoj drugoj psihološkoj i liječničkoj procjeni. Jer, kao što smo dobro naučili, složena interakcija mnoštva faktora tj. mehanizama određuje da li će

8 U v o d

pojedinac razviti neki psihički/tjelesni poremećaj ili ne. Zanemarivanje ili ignoriranje ratnih trauma kao faktora rizika moglo bi biti u tom smislu velika greška.

“Psihosocijalni pristup” posljedicama rata: krit ički osvrt Steve Powell

Istraživanja u ovoj knjizi pokušavaju podcrtati “psihosocijalne posljedice rata”. Štaviše, većina programa intervencije pomenutih u ovoj knjizi opisuju sebe kao “psihosocijalne”. Umjesto uvoda, ovaj kratki esej pruža kritički osvrt na pojam “psihosocijalno”.

Problem U konfliktima u bivšoj Jugoslaviji između 1991. i 1999. godine poginulo je stotine hiljada ljudi, od čega samo u Bosni i Hercegovini (BiH) više od 200 000 (ICRC,1999). Ovo znači da je većina ljudi u BiH i mnogo ljudi izvan nje izgubili barem jednog člana porodice. Prema Unicefovom izvještaju (2000), više od 1.5 miliona ljudi je usljed ratova u bivšoj Jugoslaviji i konflikta na Kosovu 1999. godine raseljeno i još uvijek trebaju pomoć. Većina ovih ljudi je još smještena u kolektivnim centrima ili u prenatrpanim domovima svojih porodica i prijatelja. Gotovo svi su izgubili svoju imovinu, rade poslove ispod svojih kvalifikacija ili su nezaposleni. Oko 300 000 ljudi iz Bosne i Hercegovine još uvijek žive kao izbjeglice van zemlje. Osim toga, veliki broj ljudi pretrpio je veoma teško razdoblje tokom rata i bio izložen, ili je svjedočio kako su drugi izloženi, veoma traumatičnim iskustvima, kao što su mučenja ili ranjavanja.

Stanje u st ruc i Uzevši sve u obzir, ove cifre sugeriraju da je velika proporcija populacije bila izložena teškim rizicima po mentalno zdravlje i psihosocijalno funkcioniranje. Svaki put kada lokalne i međunarodne vladine i nevladine organizacije pokušaju odgovoriti zahtjevima ovakvih situacija i zaštiti populaciju od indirektnih efekata užasnih događaja kakvi su ratni, za pomoć se obraćaju naukama kao što su medicina, socijalni rad i psihologija. Ove organizacije traže ne samo apstraktne modele pružanja pomoći, već i konkretne aktivnosti, tj. profesionalce iz različitih disciplina da naprave, pokrenu i implementiraju takve programe. U slučaju bivše Jugoslavije, u odnosu na zahtjeve situacije tj. potrebe tokom rata, postojao je ograničen broj profesionalaca sa ovakvom vrstom stručnosti, a koji su uglavnom bili koncentrisani u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani.

Situacija u BiH bila je nešto teža. Dijeljenje jedne federalne države u veći broj manjih država je značilo i fragmentiranje akademskog i profesionalnog iskustva u relevantnim disciplinama. Naprimjer, Odsjek za psihologiju na Univerzitetu u Sarajevu formiran je pred početak rata, a Odsjek u Banja Luci nastao je tek 1994. godine. Značajno više psihologa radilo je u Hrvatskoj i Srbiji, a neki od njih su

9

formirali svoje organizacije za implementiranje i evaluaciju psihosocijalnih programa. Međutim, sve veća izolacija Srbije do 2000. godine značila je da su psihosocijalni radnici u Srbiji radili sa sve manje i manje pomoći međunarodnih organizacija.

Mnogi psiholozi i članovi ostalih profesionalnih grupa (naprimjer, “psiho-pedagozi”) bili su spremni i u mogućnosti da prođu kroz dodatni relevantni trening, koji je većinom bio ad-hoc prirode, posebno na početku rata. Ovaj dodatni trening je u nekim slučajevima doveo do rasprava o stručnosti pojedinih profesionalnih grupa u poslijeratnom kontekstu. Međutim, značajnu dodatnu pomoć pružili su laici sa malo ili nimalo prethodne obuke od kojih su mnogi, kako je vrijeme prolazilo, uzeli učešća u ovim manje ili više ad-hoc treninzima. U mnogim mjestima, kakvo je i Sarajevo, pružanje bilo kakve pomoći bilo je teško ili opasno zbog ratnih dešavanja – vojnih akcija, snajperske vatre, nedostatka grijanja ili struje, nedostatka hrane ili vode. Kad god su pomagači pokušali olakšati unutrašnje patnje drugih ljudi, gotovo uvijek su to radili pionirski, vodeći računa istovremeno o osvještavanju društva u cjelini, i pokušavajući razviti što bolji metod rada i model podrške za same pomagače. Često su potrebe klijenata, s jedne strane, bile velike, a mogućnosti profesionalaca, s druge strane, male, što je dodatno uznemiravalo pomagače. Njihova hrabrost, odlučnost i predanost ne smiju se zaboraviti. Štaviše, važno je da ogromno iskustvo stečeno tokom i nakon rata bude integrirano kako u unapređenje akademskih modela, tako i u edukaciju novih generacija profesionalaca iz regije i izvan regije

Odgovor: ps ihološki pr is tup Zbog brojnih razloga – između ostalog i zbog zalaganja psihologa Runea Stuvlanda, koji je počeo raditi (i koji je inicirao mnoge programe) u regiji pri Unicefu od 1992., aktivnosti lokalnih i međunarodnih organizacija na teritoriji bivše Jugoslavije bile su pod značajnim utjecajem psihosocijalnih disciplina općenito, a posebno pod utjecajem psihologije. Za razliku od ovakve situacije na području bivše Jugoslavije, u pristupima usvojenim nakon prethodnih ratova i razaranja dominirale su medicinske nauke.

Najrazvijeniji i najutjecajniji model ljudske patnje je medicinski model, koji, također ima veoma mnogo utjecaja na psihologiju. Medicinski model fokusira se na patnju određenog pojedinca koja se manifestira u vidu patologije. Faktori koji direktno objašnjavaju patnju, a koji imaju za cilj da ublaže istu, nalaze se unutar tijela čovjeka. Prema tome, liječenje zahtijeva prije svega tjelesnu tj. liječničku intervenciju.

Psihologija, posebno klinička i zdravstvena psihologija, proširuju medicinski model na nešto što možemo nazvati psihološkim modelom. On zadržava postojeću definiciju patnje, ali dodatne faktore koji direktno uzrokuju patnju radije locira u psihu a ne u tijelo pojedinca koji pati. Ovaj model, koji se implementira u regiji, u prvom redu podrazumijeva intenzivnije korištenje psiholoških koncepata, kao što je npr. posttraumatski stres. Pored toga, ovaj model ističe potrebu za psihološkom procjenom, najčešće zasnovanom na upitnicima, te evaluaciju prije i poslije intervencije. I na kraju, ovaj model prije svega naglašava važnost savjetovanja i psihoterapijskih intervencija koje se bave emocionalnim i kognitivnim procesima, kao

10 U v o d

i ponašanjima direktno odgovornim za patnju. Ove intervencije bi u idealnom slučaju trebali pružati obučeni psihoterapeuti pod adekvatnom supervizijom.

Gotovo svi programi u regiji kao i većina onih spomenutih u ovoj knjizi potvrđuju, barem na papiru, da medicinski i psihološki modeli i individualna liječnička i psihološka terapija nisu dovoljne. Slijedeći praksu u ostatku svijeta, odlučeno je da se usvoji ono što ćemo mi ovdje nazvati “psihosocijalni pristup”. Pojam “psihosocijalni” je u potpunosti zasjenio pojam “psihološki” u općem stavu Agencija Ujedinjenih nacija o ratu i razaranjima. Naprimjer, u skorijem Izvještaju Unicefa o utjecaju oružanog sukoba na djecu (Machel, 2000), pojam “psihološki” se samo na jednom mjestu ne pojavljuje u kontekstu “socijalni”. Pojam "psihosocijalni" je postao sinonimom. Za sada se čini da je sve što je ikad iko uradio, moralo biti propraćeno “psihosocijalnim programom”. Priručnik o psihosocijalnim projektima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini tokom 1995. navodi 216 zasebnih programa (Agger, 1995). Čak i sada, u ICVA-priručniku o humanitarnim i razvojnim agencijama u Bosni i Hercegovini, otprilike polovina od ukupno 300 organizacija spominje pojam “psihosocijalni” u opisu svojih aktivnosti (ICVA, 1999).

Međutim, do danas je ovaj posebni "psihosocijalni" pristup rijetko dokumentovan tako da su njegove posebne karaktristike i rezultati rijetko dostupni komparativnim analizama. Ipak, Sarajevski simpozij i ova knjiga pružaju priliku za jednu takvu refleksiju.

Šta je to onda "psihosocijalni pristup"? Na koji način ovaj pristup ide dalje od medicinskog modela?

Psihosocijalni pristup identificira “nosioca” patnje uzrokovane ratom i ratnim razaranjima, bilo kod pojedinaca ili socijalnih grupa, npr. porodice i zajednice, uporedo. To znači da podršku treba pružiti ne samo pojedincima, već i socijalnim grupama (Weine, 2000). Zatim, ovaj pristup naglašava da su faktori odgovorni za patnju, kao i za prevenciju i liječenje patnje, kako psihološki tako i socijalni, te da ti faktori djeluju uzajamno (Machel, 2000). Tako, naprimjer, gubitak radnog mjesta kao i spoznaja o gubitku, posebno i zajedno mogu doprinijeti patnji. Shodno tome, i psihoterapija koja se bavi negativnim kognicijama, ali i program u zajednici koji ima za cilj da kreira nova radna mjesta ili u najmanju ruku svrsishodne aktivnosti, posebno ako se planiraju i implementiraju zajedničkim snagama, mogu se definirati kao psihosocijalne intervencije.

Ambiciozna priroda ovih definicija ostavlja vrlo malo prostora za ono što nije psihosocijalno i ostavlja otvoreno pitanje da li bi sistematski pokušaj obnove oštećene ekonomske infrastrukture, također, mogao ili trebao biti definiran kao psihosocijalna intervencija.

Konkretno, to bi značilo makar pokušaj rješavanja problema u širem socijalnom okruženju osobe koja pati. U slučaju potrebne procjene, psihosocijalni pristup u pružanju individualne podrške uzima u obzir ne samo individualne psihološke faktore već i širi kontekst unutar kojeg korisnici – pojedinci, porodice i zajednice - žive.

11

Drugi aspekt koji se često povezuje sa "psihosocijalnim pristupom", premda je kompatibilan sa čistim psihološkim metodom, je prebacivanje cilja intervencije sa direktnog oslobađanja od simptoma na jačanje individualnih mehanizama suočavanja, s jedne strane, i na prevenciju, s druge strane. Ovaj aspekt “psihosocijalnog pristupa” obuhvaćen je u većini programa koji su implementirani u regiji.

Grupno savjetovanje i pružanje podrške postalo je veoma popularno u regiji, ne samo zato što je ekonomičnije nego individualna terapija, već i zato što se ovi modeli intervencije bave, ne samo intrapsihičkim, već i interpersonalnim funkcioniranjem, a u nekim slučajevima čak prave i direktan kontakt sa osobama iz socijalne mreže klijenata. Ove karakteristike čine popularne elemente grupne intervencije psihosocijalnog pristupa.

Pružanje terapije, individualne ili grupne, naglašava identificiranje onih pojedinaca koji su pod neprikrivenim stresom i koji su najspremniji da preuzmu ulogu nemoćnog pacijenta (Weine, 2000). Većina ljudi nije spremna da se predstavi kao pacijent niti da se prikaže patetičnim u onoj mjeri koja bi im obezbijedila status pacijenta. Zato se u nekoliko slučajeva, pokušalo integrirati intervencije na jednoj široj osnovi, odnosno obuhvatiti psihoterapijske modele unutar općih aktivnosti rješavanja osnovnih socijalnih i materijalnih potreba, te jačanja porodičnih veza i/ili veza sa zajednicom. Prema tome, "psihosocijalni pristup", također, podrazumijeva pokušaj da se potencijalnim korisnicima pristupi bez korištenja koncepta bolesti ili uloge pacijenta. Programi na nivou škola, budući da mogu obuhvatiti ne samo učenike, nego i njihove roditelje, dobar su primjer koji pokazuje na koji način se može pristupiti potrebama šire zajednice.

Kri t ike pr imjene psihosoci ja lnog pr is tupa u regi j i Bilo kako bilo, psihosocijalni pristup koji se primjenjuje u regiji se u mnogome može kritizirati i mnoge kritike se, nažalost, odnose na neka od istraživanja prikazanih u ovoj knjizi.

• Nekorek tna i l i nepotpuna imp lementac i ja U praksi je, naravno, implementacija psihosocijalnog pristupa često nekorektna ili nepotpuna s obzirom na neke njegove osnovne zahtjeve i karakteristike. Naprimjer, procjena psiholoških potreba, ako je uopće i provedena, često ograničavala se na popunjavanje psiholoških upitnika koji imaju za cilj da, prije svega, procijene posttraumatsku simptomatologiju pojedinca. Intervencije su veoma često vodili neobučeni ljudi koji su radili bez ikakve supervizije. Procjena efikasnosti programa često se nije ni provodila, a tamo gdje jeste, nije bilo dovoljno sredstava da se postupi u skladu sa naučenim lekcijama. Na kraju, socijalne karakteristike psihosocijalnog pristupa ostajale su samo puke fraze.

• Pr im jena in tervenc i ja č i j a e f i kasnos t n i je dokazana Premda su se nominalno zasnivale na psihološkoj teoriji, gotovo najčešće nije dokazana efikasnost intervencija koje su se primjenjivale u regiji, bar na način koji bi

12 U v o d

zadovoljio stroge standarde nekog uglednijeg psihološkog časopisa. Ovo područje zahtijeva još mnogo rada. Čak i osnovno pitanje da li su intervencije koje potiču pojedince na ponovno “proživljavanje” osjećaja vezanih za traumatske događaje korisne ili čak štetne, još uvijek nije definitivno riješeno čak ni u slučajevima traumatskih događaja klijenata tipičnih za Ameriku i zapadnu Evropu, a da ne spominjemo bivšu Jugoslaviju nakon nedavno završenog rata.

• Jesu l i sv i t raumat iz i ran i? Poznati Unicefov izvještaj “Stanje djece u svijetu” (Unicef, 1996a) navodi da “vrijeme ne liječi traumu”. Ovaj navod se često čuje, a generaliziraju ga proponenti psihosocijalnog pristupa. Značajne kritike je uputio i Summerfield (1996), na račun pretjerane procjene štete. U nastavku slijede napomene vezane za “traumu”.

• Velika je greška koristiti riječ “trauma” ili “traumatizacija” bez razjašnjavanja razlike između izloženosti traumatskim događajima i značajnog oštećenja psihosocijalnog funkcioniranja Nije nužna veza između prvog i poslednjeg slučaja. Eksplicitna ili implicitna sugestija da ta veza nužno postoji može dovesti do toga da se proglase bolesnim pojedinci koji su proživjeli strašne događaje bez osvrtanja na njihovo stvarno psihološko blagostanje. Neki ljudi preživljavaju strašne događaje bez značajnijih posljedica po njihovo psihološko blagostanje.

• Ratno iskustvo doista može voditi ka dugoročnom psihološkom oštećenju koje može trajati decenijama (Mooren, 2001) ili čak generacijama kasnije, ali to ne mora, neophodno, biti slučaj. Mnogi ljudi se spontano oporavljaju čak i od ozbiljnijeg posttraumatskog stresnog poremećaja.

• Pretjerani fokus na PTSP kao posljedicu rata može staviti u sjenu prisustvo drugih problema kakvi su depresija i zloupotreba alkohola i sedativa.

• Potrebni su pouzdani i validni kriteriji kako bi se napravila razlika između izvorne, vjerovatno prolazne psihopatologije i klinički subjektivnog i neznačajnog povećanja nivoa simptoma. Puko izvještavanje o tome da određeni ispitanik pokazuje “visok” nivo na nekim skalama simptoma može “patologizirati” kako individualce tako i čitavu populaciju ispitanika. Pretjerano korištenje aritmetičkih sredina za populaciju podgrupa, također, može ukazivati na to da svi ispitanici određene populacije imaju povećano prisustvo simptoma, što može, ali i ne mora biti slučaj.

• Pojačani fokus na unutarnju patnju, često povezan sa psihosocijalnim pristupom, može skrenuti pažnju sa materijalnog i ljudskog razaranja koji najčešće jesu primarne posljedice rata. “Ratom pogođene populacije uglavnom ne usmjeravaju svoju pažnju na unutrašnjost, tj. mentalni proces, već na spoljašnost, odnosno razrušenost svog socijalnog svijeta” (Summerfield, 1996, str. 1454).

• Zbog fokusa na psihopatologiju mogu se također zanemariti drugi odgovori na rat – kako među zdravom populacijom tako i među populacijom koja pati od psiholoških poremećaja. Čak i ljudi sa visokim stepenom simptomatologije mogu imati “zdrave snage” i dobru adaptaciju u drugim životnim područjima.

13

• I z jašn jvan je (S ta jan je na neč i j u s t ranu) Posebno u početku rata, većina međunarodnih agencija se suočavala sa poteškoćama kod identificiranja agresora i žrtava, što znači da su odlučile da ne zauzimaju strane, bar ne izričito. Štaviše, tradicija psihosocijalne podrške u ovom području je sama po sebi već tehnologizirana, tako da se drugi pristupi, kao što su pristupi zasnovani na pravima koji su veoma popularni u Latinskoj Americi, nisu dobro uklapali u ovu paradigmu (Agger, 2001). Shodno tome, psihosocijalna podrška se u ovoj regiji se nije pružala tako da je uključivala i razmatranje političkih tendencija koje su imale veze sa nasiljem. (S druge strane, većina sredstava namijenjenih za pružanje psihosocijalne pomoći koja je stizala izvana bila je ograničena, barem na papiru i na visokom nivou, na implementaciju uglavnom političkog dnevnog reda koji je nametnuo Zapad – građansko društvo, demokratizacija, itd.). Bilo je i nekoliko izuzetaka. Jedan dobar primjer je rad žena u Medici u Zenici, organizaciji koja je integrirala svoj psihoterapijski rad sa ženama i njihovom djecom u jedan širi program usmjeren na borbu protiv ratnog i poslijeratnog nasilja nad ženama i djecom.

Ono što je važnije za ovu knjigu je način na koji je odbijanje izjašnjavanja utjecalo kako na političke stavove tako i na psihološki sadržaj modela intervencije. Psihološki veoma bitna pitanja krivnje, agresije i osvete, barem u zvaničnim planovima programa intervencije, bila su i još uvijek se zamjenjuju, prije svega posttraumatskim stresnim poremećajem. PTSP dobro se uklapa u medicinski model koji opisuje ljudsku reakciju na ono što se desilo tokom rata. Psihosocijalno reagovanje je bilo (u ovom smislu) politički neutralno kako bi se moglo ponuditi svima (Agger, 2001).

• Fokus na ž r tvu Postoji veliki broj demobilisanih vojnika u ovoj regiji koji imaju psihološke tegobe zbog učešća u ratu (bilo da su branili sebe i svoju zajednicu, bilo da su, manje ili više, dobrovoljno učestvovali u ratnim razaranjima) i koji u nekim slučajevima prenose svoje patnje na porodicu. Dijelom zbog razloga spomenutih u prethodnom odjeljku, postoji veoma mali broj formalnih psihosocijalnih programa koji su kreirani da udovolje prisutnim potrebama. I kod samog spomena takvih problema, nailazi se na otpor, čak i kod samih vojnika. Često je lakše raditi samo sa onima koji su očigledne žrtve, kao naprimjer djeca. Ipak, hitnim potrebama još uvijek nije udovoljeno.

• U loga porod ice Da li je koncept "društva" najbolji ili je to tek pandan konceptu individualne psihe? U ovoj regiji, mnogi ljudi su sada alergični na pomen riječi "društvo" u političkom kontekstu, jer se čini da je to pokušaj povratka prijeratnoj ideologiji Jugoslavije. Možda odgovarajući pandan individualne psihe u području bivše Jugoslavije nije pojam društva koliko je to pojam porodice, kako u nuklearnoj tako i u proširenoj formi (Weine, 2000). Vjerovatno je, da je jaka porodična povezanost, koja je tipična za Balkan, jedan od zaštitnih faktora koji objašnjavaju činjenicu da postoji dosta pojedinaca koji su uspjeli izaći relativno zdravi ili čak i snažniji nakon proživljenih strašnih ratnih iskustava. U isto vrijeme, moguće da je utjecaj neharmonične

14 U v o d

porodice u ovoj regiji mnogo jači od utjecaja neharmonične porodice na Zapadu. Postojali su programi koji su nastojali ojačati porodične mehanizme suočavanja. Međutim, porodica kao sistem je elemenat koji nedostaje u većini formalnih modela adaptacije i intervencije, kao i u većini istraživanja objavljenih u ovoj regiji.

• Ku l tu ro lošk i imper i ja l i zam? Većina koncepata, instrumenata programa i procjene (upitnici, itd.) koji su u skorije vrijeme korišteni u ovoj regiji su tokom rata doneseni iz Amerike i Zapadne Evrope, ili su bili zasnovani na predominantnim akademskim tradicijama iz psihosocijalne nauke, kreiranim prije rata u bivšoj Jugoslaviji. Nije jasno u kojoj su mjeri koncepti psihosocijalne tehnologije odgovarajući za opću populaciju u ovoj regiji, a posebno koliko su odgovarajući za ruralnu populaciju. Da li oni odražavaju svjetonazor, simptomatologiju, interese i prioritete korisnika kojima su namijenjeni? Konkretno, da li posttraumatski stresni poremećaj, zaista, od svih mogućih konstrukcija, najviše odgovara opisu stresa proživljenog u različitim dijelovima populacije tokom i nakon rata?

S pozitivne strane, prevaga postojećeg instrumentarija, odnosno, potvrđenih konstrukata i mjera omogućava, ne samo bolju usporedbu postojećih podataka (sekundarni prioritet u ratu), već i bolju integraciju sa postojećim sistemima dijagnoze i tretmana. Međutim, mi nemamo saznanja o istraživanjima kulturalne valjanosti koja su u skorije vrijeme provedena u ovoj regiji na sistematičan način. Stoga će se nastojati ohrabriti na jednu čestu i jeftinu praksu dodavanja novih čestica i otvorenih pitanja na kraju svakog postojećeg upitnika, koje će postaviti specifična kulturološka pitanja, nakon čega će se podaci analizirati i uvrstiti u izvještaj.

Zabrinutost u pogledu kulturološke adekvatnosti najčešće se spominje u kontekstu upitnika i modela patologije. Vrlo je moguće da su ove zabrinutosti izdvojene iz jednog šireg, primjerenijeg pitanja o tome ko zapravo uspostavlja dnevni red istraživaja i intervencija.

• Ipak , rea lno g leda juć i … Na početku ovog poglavlja pokušali smo ukazati na koji način se uvidom u psihološki model zapravo proširuje medicinski model ljudske patnje i kako “psihosocijalni pristup” nastoji otići dalje od oba pomenuta modela, posebno u pogledu oslobađanja od poslijeratnih i katastrofičnih posljedica. Psihosocijalni pristup podrazumijeva da dobre intervencije moraju biti dizajnirane u skladu sa ovim shvatanjima.

Potom je upućena kritika da ono što je zapravo urađeno u ovom regionu, nije dovoljno za ostvarivanje ovih ciljeva.

Naravno, postoji velika razlika između priručnika i prijedloga projekta, i onoga što se zapravo događa tokom savjetovanja i terapije, te drugih vidova podrške. S jedne strane, realnost nije savršena implementacija plana. S druge strane, detalji sa različitih programskih aktivnosti i individualnih ugovora između osoblja i korisnika, ukazuju na mnoga pomenuta pitanja – krivnju i osvetu, naprimjer – koja nisu

15

pokrivena ni u priručniku niti u konačnom izvještaju. Kako se ovi “neslužbeni” aspekti ne uklapaju u službeni model, tako su i manje dokumentovani i teško ih je procijeniti. Kako-god, takvih aspekata nema u prilozima prikazanim u ovoj knjizi.

Sve u svemu, većina ovih istraživačkih i intervencijskih programa koji su realizirani u regiji od 1991. je, vjerovatno, donekle proširila medicinski model. Naravno, bilo je i ima dosta razloga za propuste, iznad svega nedostatak vremena i drugih sredstava. Međutim, prelaskom sa programa hitne pomoći i kriznih intervencija na razvojne programe psihosocijalne podrške i istraživanja, sada se pruža prilika da se dogradi rad koji je dijelom prezentiran u ovoj knjizi, stavljajući poseban naglasak na isticanje kvaliteta, a ne kvantiteta. Odgovornost stručnjaka u području psiholoških/socioloških disciplina je da pruže pomoć koja odgovara stvarnim potrebama potencijalnih korisnika, a koja se već pokazala i potvrdila kao efikasna.

Li teratura Agger (2001). Therapeutic challenges in the aftermath of war and political violence. Predavanje, Conference of the German-language Society for Psychotraumatology, Konstanz, 27.-29.4.2001.

Agger, Inger; Vuk, Sanja; Mimica, Jadranka. (1995). Theory and practice of psycho-social projects under war conditions in Bosnia-Herzegovina and Croatia. [2nd] ed.. Zagreb, Croatia: European Community Humanitarian Office and European Community Task Force, 1995.

International Council of Voluntary Agencies, ICVA (1999). Directory of humanitarian and development agencies in Bosnia and Herzegovina. Müller, Sarajevo.

International Committee of the Red Cross (ICRC). (1999). People on war. ICRC, Geneva.

Machel (1996). The Impact of Armed Conflict on Children. Report of the expert of the Secretary-General, Ms. Graca Machel, submitted pursuant to UN General Assembly resolution 48/157.

Machel (2000). The Impact of Armed Conflict on Children. Report of the International Conference on War Affected Children. Winnipeg, Canada.

Mooren (2001). Long-term consequences of war and migration in World War II child survivors from the Dutch East Indies. U: Trudy T. M. Mooren (2001). The impact of war. Studies on the psychological consequences of war and migration. Eburon, Delft.

Summerfield, D. (1996). The psychological legacy of war and atrocity: The question of long-term and transgenerational effects and the need for a broad view. Journal of Nervous and Mental Disease 184(6), 375-377.

Summerfield, D. (1999). A critique of seven assumptions behind psychological trauma programmes in war-affected areas. Social Science and Medicine, v. 48, no. 10, 1449-1462.

BiH Helsinki Committee for Human Rights (2002). Bosnia Daily, daily e-newspaper, N° 279, Sarajevo, July 3, 2002

Weine, S. (2000). Survivor Families and Their Strengths: Learning from Bosnians after Genocide. Other Voices, v.2, n.1

Weine, S. i Laub, D. (1995). Narrative constructions of historical realities in testimony with Bosnian survivors of "ethnic cleansing". Psychiatry, Vol. 58, August. 246-258.

16 U v o d

17

Pregled rezultata koji se odnose na odrasle Prof. dr. Renko Đapić

18 P r e g l e d r e z u l t a t a k o j i s e o d n o s e n a o d r a s l e

Uvod Simpozij u Sarajevu, u julu 2000., okupio je veliki broj istraživača, akademskih radnika, praktičara i studenata iz gotovo svih južnoslovenskih država, te znatan broj naučnika iz drugih evropskih zemalja. Svi oni već godinama se bave temama koje su na tlu nekadašnje Jugoslavije i cijele jugoistočne Evrope, do početka posljednje decenije dvadesetog vijeka, bile rijetko promišljane i još rjeđe operacionalizirane u odgovarajuće programe praktične pomoći psihotraumatiziranim osobama.

Njihova istraživanja najčešće su začeta ili su se odvijala u najtežim okolnostima koja ni najmanje nisu bile pogodne za sistematski naučno-istraživački rad.

Uprkos tome, izloženi radovi svjedoče o zavidnoj širini i raznovrsnosti zanimanja istraživača za metodično i metodološki osmišljeno, obogaćivanje i produbljivanje znanja o traumatskim, dugotrajnim posljedicama rata i gubitaka, torture, izmještanja, bježanja i izbjeglištva, pojavama koje su tragično obilježile život na ovim prostorima - ali i o preživljavanju, o suprotstavljanju neljudskim uslovima, o psihološkoj otpornosti, o djelotvornim načinima i strategijama suočavanja sa teškoćama, o posttraumatskom rastu, o solidarnosti i pružanju psihološke podrške...

Stoga je nezahvalan zadatak svrstati ih u čvrsto organizovana poglavlja knjige, jer se onda neizbiježno postavlja pitanje: kako izvršiti izbor da bi se ta organizacija održala i kako to učiniti, a da se ne zanemare neki važni problemi ili neki njihovi značajni aspekti.

Prvi dio ove knjige, o kojem se ovdje govori, posvećen je istraživanjima o odraslim osobama1.

Is t raž ivanja o epidemio log i j i , faktor ima r iz ika i zašt i tn im faktor ima Prvi dio sveska koji se bavi odraslim osobama, objedinjuje dragocjene opise i/ili epidemiološke podatke o psihološkim i psihijatrijskim posljedicama koje se na specifičan način prelamaju u različitim skupinama stanovništva u ratu i poslije rata:

Depresivnim stanjima i recidivima samoubilačkih pokušaja među duševnim bolesnicima u toku rata bave se Babajić i Selim Bašić;

Učestalost neurotičnih i psihotičnih reaktivnih manifestacija kod osoba izloženih direktno i/ili indirektno ratnim dejstvima razmatra Kočevska;

O ozbiljnoj neravnoteži prisutnoj u proučavanju traumatizma žena žrtava rata u odnosu na psihotraumatizam muške populacije, govori se u radu Bell i drugi. Ženskim dijelom populacije bavi se i istraživanje u kojem je izvršeno detaljnije ispitivanje dimenzija ličnosti uz primjenu petofaktorskog modela i načina prevladavanja stresa indukovanog ratom u uzorku zaposlenih žena (Hanak);

Pavlović i Sinanović pišu o psihičkim poremećajima vojnika u ratu i o posttraumatskom stresnom poremećaju kod teško ranjenih vojnika, zalažući se za

1 Nažalost, zbog tehničkih razloga istraživanje Pernarove nije bilo dostupno za diskusiju i ovom pregledu.

19

interdisciplinarnost i psihoterapijski rad u centrima za fizikalnu rehabilitaciju kako bi se prevazišla isključiva usmjerenost na fizikalnu terapiju.

Više radova razmatra složene probleme povezane sa prisilnom migracijom i izbjeglištvom:

Koliki je utjecaj vanjskih stresora (ratna iskustva, iskustva doživljena tokom bijega i izbjeglištva), te karakteristika ličnosti u dijagnosticiranju posttraumatskih stresnih poremećaja kod odraslih osoba u generalnoj populaciji, može se ispitivati minucioznim upoređivanjem podgrupa izbjeglica povratnika, raseljenih i neraseljenih lica (Rosner, Powell, Butollo). Faktorski model ličnosti primijenjen je u istraživanju nastanka hroničnog posttraumatskog stresa kod izbjeglica (Hanak). Kakva je struktura raseljenih porodica prognanika: da li će se u budućnosti snažnije ispoljiti problem nepotpunih porodica (Babović)? Koji su problemi kulturološkog prilagođavanja bosansko-hercegovačkih izbjeglica u Austriji (Kučera, Lueger-Schuster)? Odnos traumatskih ratnih iskustava prema lokusu kontrole i strahu od negativne evaluacije ispitivao je Rošić. Kakvi su bili stavovi prema izbjeglištvu, prema »onima koji su ispitanike doveli u takav položaj«, te prema ratu i povratku kući, istraživao je Hegić.

Ukupnost saznanja, sabranih kroz empirijska istraživanja i izloženih na Sarajevskom simpoziju, značajna je upravo zbog potencijalne okrenutosti budućnosti – jer pruža osnovu kako za solidniji i kvalitetniji razvoj metodologije prikupljanja podataka tako i za razvoj psihološkog preventivnog rada na svim nivoima zaštite i unapređivanja mentalnog zdravlja stanovništva. Zbog toga nam izgledaju važni problemi obrađivani u dva rada kojima se završava ovo poglavlje:

Da li smanjivanje etničke distance u poslijeratnom periodu, u ispitivanju koje je provela Adamović, ide u prilog »tezi da je rat izazvao međunacionalnu mržnju na prostorima bivše SFRJ i da će se ona sa povećavanjem vremenske distance u odnosu na ratna zbivanja još više smanjivati”?

Studija o posttraumatskom rastu nakon rata među izbjeglicama i raseljenim licima u Sarajevu (Powell i drugi) pokazuje da nakon akumulacije nepodnošljivo velikog broja individualnih užasnih, traumatičnih, događaja i rušenja mikro i makro životnih sistema okruženja, nije lako uočavati pozitivne promjene u vlastitom životu iako ”u prosjeku...ispitanici nisu smjesta odbacivali ideju posttraumatskog rasta”.

Is t raž ivanja o t re tmanu Drugi dio sveska posvećen je psihosocijalnom, psihoedukativnom i/ili psihoterapijskom radu poglavito sa odraslim osobama.

Čini nam se da prikazi specifičnih psihosocijalnih intervencija, razvijanih i primjenjivanih na licu mjesta, kao i složenih mentalno-zdravstvenih programa koji sadrže ugrađene i komponente evaluacije, odražavaju, teškim uslovima podstaknuto, povećavanje senzibilnosti za probleme kojima se bavi psihologija u zajednici (tj. komunalna psihologija). Multidisciplinarni pristup u pružanju psihosocijalne podrške je neophodan (Novković). Takav rad na kompleksnoj rehabilitaciji psihotraumatiziranih osoba, nenasilnom rješavanju konflikata i

20 P r e g l e d r e z u l t a t a k o j i s e o d n o s e n a o d r a s l e

integraciji razrušenih zajednica je spor i ne može se požurivati (Tauber). Intervencijski program kojim se poboljšava kvalitet života stanovništva, izbjeglica i povratnika, nužno je veoma kompleksan (Kukić i drugi).

Prikupljeni podaci o karakterističnim posebnim problemima osoba koje su bile izložene torturi (Popović) ili onih koje su bile obuhvaćene tretmanom nakon amputacije (Lipničević-Radić), potkrepljuju razmišljanja o neophodnosti adekvatne socijalne podrške.

Zato je neophodno razmišljati o organizaciji intervencije i psihološke pomoći pomagačima (Srna), te da li postoje razlike u doživljavanju ratnog stresa kod »pomagača« i »nepomagača« (Radić).

Programi nastali u ratu stavljaju nas pred pitanje: Kako i koliko je moguće koristiti podatke postojećih projekata da bi se pouzdanije sagledao njihov utjecaj na zaštitu mentalnog zdravlja (Mooren i drugi).

Značajan napor da se metodološki precizno, a na uzorcima iz opće populacije, uporede informacije o osobama koje jesu i o onima koje nisu učestvovale u psihološkom tretmanu (što je pristup na koji se rijetko nailazi u literaturi o istraživanju psihosocijalnih posljedica rata), učinjen je u studiji Ludwig-Maximilians-Univerziteta iz Münchena, (Powell i drugi).

Zakl jučak Ovaj Međunarodni skup označio je, čini mi se, završetak jedne duge i teške etape u specifičnom načinu nošenja sa ratom i njegovim neposrednim posljedicama i početak nove, mirnije, ali isto tako teške i neizvjesne faze razmišljanja, postavljanja pitanja, istraživanja, te planiranja i organizovanja aktivnosti i psihosocijalnog i psihoterapijskog rada sa hiljadama osoba kojima je život razoren ili iz temelja izmijenjen.

I zato, objavljivanje tekstova u sveskama koje su pred čitaocem, predstavlja značajan čin što svojom važnošću prevazilazi granice vremena i prostora u čijim okvirima su istraživanja nastala.

21

Istraživanja o odraslima: epidemiologija, rizični i zaštitni faktori

22 I s t r a ž i v a n j a o o d r a s l i m a : e p i d e m i o l o g i j a , r i z i čn i i z a š t i t n i f a k t o r i

Žene iz bezbjednog skloništa: psihološke i psihijatrijske posljedice ekstremne i prolongirane traume kod žena iz Srebrenice Pam Bell*, Isabel Bergeret, Lilijana Oruč *Univerzitet Libre de Bruxelles, Belgija

Ovo istraživanje je dio istraživačkog projekta za doktorsku disertaciju na temu psihosocijalne posljedice ratnih trauma kod žena.

Teor i jska osnova Posljednjih godina poraslo je interesovanje za utjecaje trauma, posebno nakon uvrštavanja posttraumatskog stresnog poremećaja u DSM-III 1980. godine (American Psychiatric Association, 1980). Ovaj interes je uglavnom bio usmjeren na muškarce veterane – posebno veterane Vijetnamskog rata. Tokom 1980-tih broj međunarodnih izbjeglica se više nego udvostručio, dostigavši skoro 23 miliona krajem 1993. godine (Rojnik 1995). Eskalacija ove krize je rezultirala povećanim interesovanjem za ovu populaciju (npr. Mollica i drugi 1987, 1992, 1999; Weine i drugi 1995, 1997, 1998; Silove, 1993, 1996, 1999). Zahvaljujući prirodi okolnosti, ova istraživanja su sprovedena gotovo isključivo u zemljama koje su pružile novo utočište izbjeglicama, drugim riječima, izvan njihovog geografskog i kulturalnog konteksta. Naime, opsežna epidemiološka studija o posttraumatskom stresnom poremećaju (PTSP) autora De Girolamoa i McFarlanea (1994) ukazuje da samo 6% istraživanja sprovedeno u ne-zapadnim zemljama ili zemljama u razvoju. Štaviše, veći dio stresnih događaja kakvi su rat i prirodne nepogode koje traumatiziraju čitave zajednice ili populacije zapravo izbija u zemljama van Zapadne Evrope i Sjeverne Amerike. Ovo ukazuje da je većina traumatizirane populacije ili značajno zapostvljena, ili se njihovim problemima bave istraživači iz Zapadne Evrope i Sjeverne Amerike, drugim riječima njihovi problemi su tretirani izvan geografskog, socijalnog i psihološkog konteksta njihovih trauma. Bez sumnje, postoje negativne implikacije koje proizilaze iz ovog problema, a koje se odnose kako na traumatiziranu populaciju, tako i na istraživanja u razvoju na kojima se zasniva postojeće shvatanje posttraumatskog stresnog poremećaja i drugih traumatskih poremećaja (Bell, 2000).

Postoje manja strukturirana istraživanja o ženama civilima koje su, igrom prilika, ostale u ratnom okruženju – ili u svojim domovima, ili su raseljene u druge gradove koji su također bili na udaru neprijateljskih razaranja. Žrtve etničkog čišćenja u Bosni još uvijek žive u neuslovnim izbjegličkim naseljima, dok povratak izbjeglica i danas ostaje neriješeno i politički osjetljivo pitanje. Posljednjih godina istraživačka literatura koja je u konstantnom porastu zastupa stav da izlaganje većem broju traumatskih situacija vodi ka višem stepenu posttraumatsih stresnih poremećaja – prema nekim procjenama čak i do 86% (Bernstein-Carlsson i Rosser-Hogan, 1991; Hauff i

23

Vaglum, 1994). Premda postoje objavljena istraživanja o izbjeglicama uopće, rijetko se pažnja usmjerava na probleme raseljenih lica i povratnika iz izbjeglištva.

Opis s i tuac i je Srebrenica je tokom rata bila jedna od najbrutalnije pogođenih područja u Bosni. Prvu ironično proglašenu sigurnu zonu Ujedinjenih nacija, Srebrenicu su, u julu 1995. godine, napale srpske trupe. Mnoge žene su zarobljene i silovane, a ostali stanovnici su mučeni i ubijani po kratkom postupku pred očima svojih porodica (Hauser, 1995). Hiljade muškaraca i dječaka je deportovano u logore, a nekoliko hiljada je bježeći pred invazijom uhvaćeno i pogubljeno. Žene, djeca i starci su protjerani. Na osnovu iskaza očevidaca i aviosnimaka tog područja, otkrivene su masovne grobnice. Međunarodni Crveni krst još uvijek ima na popisu oko 7300 osoba nestalih nakon pada Srebrenice (ICRC Special Report, 1998). Do danas, većina žena iz Srebrenice ne zna pravu sudbinu svojih najdražih. Neke od njih su izgubile čitavu bližu porodicu i rodbinu – muža, oca, sinove, braću i bliže rođake. Njihov svijet je razoren i zamijenjen nekim drugim životom; životom raseljene osobe, izbjeglice u svojoj zemlji, većina ih još uvijek živi u lošim i nesigurnim uslovima. Mnogobrojni stresori će bez sumnje biti prisutni i u budućnosti. (Slika1. Predstavlja neke od višestrukih traumatskih iskustava naših ispitanika).

Hipoteza Izlaganje mnogostrukim traumatskim događajima vodi ka učestalijim psihološkim i psihijatrijskim poremećajima kao što su depresija, anksioznost, posttraumatski stresni poremećaj, samopodcjenjivanje i asocijalnost.

Uzorak Uzorak čine 50 raseljenih žena starosne dobi između 20 – 50 godina, koje potječu iz Srebrenice, a koje trenutno žive u izbjegličkom naselju pored Sarajeva.

Glavni inst rument i • Opći upitnik o poslijeratnim demografskim detaljima, uključujući porodičnu

strukturu, ekonomsku situaciju i materijalne gubitke. • Harvard Trauma Upitnik (The Harvard Trauma Questionnaire) – bosanska

verzija (Mollica i drugi., 1998).

• Hopkinsova lista za provjeru simptoma (The Hopkins Symptom Checklist-25; Mollica i drugi, 1987)

• Skala načina suočavanja (Lazarus i Folkman, 1988) • Skala samopoštovanja države New York (The New York State Self Esteem

Scale; Rosenberg, 1976)


Postupak Pedeset raseljenica ovog uzorka je odabrano po principu slučajnog uzorka iz arhive Ureda za socijalnu pomoć, odgovornog za raseljena lica. Ispitane su u svojim domovima. Ispitivanje su sproveli psihijatri sarajevske Psihijatrijske klinike, primjenjujući bateriju testova za utvrđivanje učestalosti simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja, anksioznosti i depresije kao i za utvrđivanje stepena

Silovanje

+Ozbiljne povrede

Lišavanje Mučenje

Kumulativna i prolongirana trauma

Smrt Opasnost Totalni gubitak

Svjedo-čenje o strahotama

Zarob-ljavanje

Rat

Nedostatak finansijske pomoći

Nedostatak medicinske pomoći

Situacijska ograničenja

Nedostatak smještaja

Neadekvatna sanitacija

Nedostatak pravne pomoći

Prenatrpanost

Nedostatak podrške od zajednice

+

Politička nestabilnost

Siromaštvo Ozbiljne bolesti

Poslijeratni stresori

Strano okruženje

izolacija

Nasilje u kući

Nezaposlenost

+

Institucion-alne predrasude

Rušenje džamija

Povratak u razrušene kuće

Reaktivacija traume

Zastraši-vanje

Repetitivni medijski prilozi o strahotama

Nasilne javne demon-stracija

Gađanje kamenjem

Slika 1. Priroda i stepen traume. Svi pomenuti faktori su povezani sa visokim rizikom za patologiju.

25

socijalnog djelovanja i samopoštovanja. Pored osnovnih statističkih analiza, provedena je i logistička regresija i Chaidova analiza.

Rezul tat i Rezultati ukazuju na jako izraženo prisustvo simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja – 82%, depresije - 80%, anksioznosti - 76%, i oslabljene socijalne funkcije - 72%. Najjači prediktori za sve gore pomenute psihopatologije je ozbiljnija/teža i mnogostruka trauma. Mučenje i gubitak najdražih spadaju u kategoriju najtežih trauma, a posebno svjedočenje strahotama i nasilju.

Zakl jučci Ratom uzrokovane traume imaju dramatične utjecaje na individuu, a rasprostranjene su u toj mjeri da se njihove posljedice odražavaju čak i na zajednicu i čitavo društvo. Zbog velike kliničke preopterećenosti i ograničenih sredstava zemalja koje su tek izašle iz rata, istraživanja se jedva mogu smatrati prioritetom. Međutim, neophodno je da vlada, institucije i organizacije koje se bave problemom traume, prepoznaju da su pored veoma hitnih materijalnih potreba, strukturirana istraživanja i podaci, suštinski elementi koji su potrebni za ostvarivanje dugoročnih rješenja. U cilju rješavanja problema veoma je bitno da se strukturirana istraživanja sprovode unutar geografskog konteksta i u suradnji sa lokalnim vlastima, koristeći pri tom kulturološki osjetljive materijale i metode. Veoma je važno razviti dublje razumijevanje posljedica tako velikih trauma i razlučiti koji su to lični i okolinski faktori koji pozitivno ili negativno utječu na put oporavka traumatizirane osobe. Štaviše, veoma je važno popraviti ozbiljnu neravnotežu prisutnu u studijama o efektima traume koje se provode u nezapadnim društvima uopće, a posebno kad je riječ o ženama žrtvama rata.

Li teratura American Psychiatric Association (1980). Diagnostic and statistical manual of mental disorders. (3rd ed). Washington.

Bell, P. (2001). The ethics of conducting psychiatric research in war-torn contexts. U: M. Smyth i G. Robinson (Ur.) Researching Violently Divided Societies: Ethical and Methodological Issues. New York: United Nations University Press, 186.

Bernstein-Carlson, E. i Rosser-Hogan, R. (1991). Trauma experiences, posttraumatic stress, dissociation, and depression in Cambodian refugees. American Journal of Psychiatry, 148, 1548-1551.

De Girolamo, G. i McFarlane, A. (1996). The epidemiology of PTSD: A comprehensive review of the international literature. U: A. Marsella, M. Friedman, E. Gerrity i R. Scurfield (Ur.) Ethnocultural Aspects of Posttraumatic Stress Disorder. Washington DC: American Psychological Association, 33-85.

Folkman, S. i Lazarus, R. (1988). Ways of Coping Questionnaire. Consulting Psychologists Press.


Hauff, E. i Vaglum, P. (1994). Chronic posttraumatic stress disorder in Vietnamese refugees. A prospective community study of prevalence, course, psychopathology and stressors. Journal of Nervous Disease, 182, 85-90.

Hauser, M. (1995). War against women and their resistance. International Congress for the Documentation of the Genocide in B&H. Bonn.

International Committee of the Red Cross (1998). The issue of missing persons in Bosnia and Herzegovina, Croatia and the Federal Republic of Yugoslavia. Special Report. Geneva.

Mollica, R., Wyshak, G., Lavelle, J. (1987). The psychosocial impact of war trauma and torture on Southeast Asian refugees. American Journal of Psychiatry, 144, 12.

Mollica, R. et.al. (1992). The HTQ: Validating a Cross-Cultural Instrument for Measuring Torture, Trauma, and PTSD in Indochinese Refugees. Journal of Nervous and Mental Disease, 180 (2), p111-116.

Mollica, R. et.al. (1999). Disability associated with psychiatric comorbidity and health status in Bosnian refugees living in Croatia. JAMA, 282 (5), 433-439.

Mollica, R.E. et.al. (1998). Harvard Trauma Questionnaire. Bosnia-Herzegovina Version.

Mollica, R.E. i drugi (1987). Indochinese Versions of the Hopkins Symptoms Checklist-25: A screening instrument for the psychiatric care of refugees. American Journal of Psychiatry, 144.

Rosenburg, M. (1976). New York State Self-Esteem Scale.

Rojnik, B., Andolsek-Jeras, L., i Obersnel-Kveder, D. (1995). Women in difficult circumstances: victims and refugees. International Journal of Gynaecology and Obstetrics, 48, 311-315.

Silove, D., Mc Intosh, P. i Becker, R. (1993). Risk of retraumatisation of asylum seekers in Australia. Australian New Zealand Journal of Psychiatry, 27, 606-612.

Silove, D. (1996). Torture and refugee trauma: implications for nosology and treatment of posttraumatic syndromes. U: F. L. Mak i C. C. Nadelson (Ur.) International Review of Psychiatry, 211-232. Washington DC: American Psychiatric Association.

Silove, D. (1999). The psychosocial effects of torture, mass human rights violations and refugee trauma: towards an integrated conceptual framework. Journal of Nervous Mental Disorders, 187, 200-207.

Weine, S. et.al. (1995). Psychiatric consequences of “ethnic cleansing”: Clinical assessments and trauma testimonies of newly resettled Bosnian refugees. American Journal of Psychiatry, 13 (4), 536-542.

Weine, S., Vojvoda, D., Hartman, S. i Hyman, L. (1997). A family survives genocide. Psychiatry, 60, Spring, 24-39.

Weine, S. et.al. (1998). PTSD symptoms in Bosnian refugees 1 year after settlement in the U.S.. American Journal of Psychiatry, Brief Report 155 (4), Spring, 562-564.

27

Utjecaj ratne traume na žene civile: Opis studije Pam Bell*, Lilijana Oruč i Kevin Spratt *Universite Libre de Bruxelles, Belgium

Uvod U posljednjih 25 godina ovog stoljeća, među stručnjacima je porastao interes za utjecaje traumatskih iskustava na mentalno zdravlje. I premda postoji veoma veliki broj istraživanja, rezultati o ovim utjecajima su još uvijek obeshrabrujući. Nažalost, postoji ozbiljna neravonoteža između populacija koje primaju pažnju i stepena u kojem se trauma javlja. U zapadnim zemljama sproveden je groman broj istraživanja, međutim, dostupan je veoma mali broj studija o efektima odgođenih i višestrukih trauma. Štaviše, određene populacije, npr. žene u borbi, gotovo potpuno su zapostavljene. Bez sumnje postoje negativne implikacije koje proizilaze iz ove situacije, a tiču se traumatizirane populacije i istraživanja koje nam pojašnjava PTSP i druge poremećaje uzrokovane traumom.

U nastavku slijedi studija o ženama civilima koje su preživjele rat u BiH. Istraživanje je sprovedeno u toku i nakon rata. Proživljene traume su po svojoj prirodi bile višestruke i ponavljane, podrazumijevale su mučenje, masovno silovanje, gubitak više članova porodice, ekstremnu životnu ugroženost, hapšenje i sl., a mogle su izazvati i odgođene reakcije. S obzirom da do sada nije sproveden veliki broj istraživanja koja su se bavila ženama u ovakvim okolnostima, ovo istraživanje se suočava sa nedovoljno informacija u svim prethodno pomenutim oblastima. U nedostatku postojećih teorijskih modela, većina radova ima istraživački karakter. Cilj ovog istraživanja je podizanje svijesti o ovoj zanemarenoj i ugroženoj grupi, te otvaranje debate, pobuđivanje pažnje i izmamljivanje kritike, te na kraju poticanje budućih, neophodnih istraživanja.

Ci l jev i Da bi bolje shvatili utjecaj ratom uzrokovanih trumatskih događaja (zarobljavanja, genocida, etničkog ćišćenja i mučenja žena), podijelili smo ispitanike u tri grupe s obzirom na stupanj udaljavanja iz zajednice.

Posebno smo željeli ispitati sljedeće:

1. Kakve su posljedice traumatskih događaja na mentalno zdravlje. Ovo podrazumijeva psihološke teškoće i razvoj psihijatrijskih poremećaja, najčešće PTSP i depresivne poremećaje.

2. Kolika je psihijatrijska morbidnost i psihološka tjeskoba u tri grupe.

3. Koliki je utjecaj postojećih socijalnih i kulturoloških faktora na sposobnosti pojedinaca da se prilagode i suoče sa velikim gubitkom i radikalnim promjenama životnih okolnosti. Među ostalim, ovdje su razmatrani sljedeći faktori obrazovanje, bračno stanje, religiozna vjerovanja, pristup zdravstvenim ustanovama. Također će se ispitivati nasilje u kući.


4. Kakav je odnos između dijagnoza, simptoma, broja i jačine spoljnjih stresora.

Uzorak Uzete su tri grupe žena starosne dobi od 20 do 50 godina. Od Centra za socijalni rad grada Sarajeva i Psihijatrijske klinike dobili smo informacije o socijalnim i ekonomskim uslovima žena u Sarajevu. Ispitanice su odabrane po principu slučajnog uzorka, nakon čega su podijeljene u tri grupe, s obzirom na stupanj udaljavanja iz zajednice:

• “domicilne žene”: žene koje su provele rat u Sarajevu i koje još uvijek žive u Sarajevu,

• raseljenice: žene koje su protjerane iz svojih domova i koje sada žive u Sarajevu ili van Sarajeva,

• povratnice: žene koje su se nakon izbjeglištva vratile u Sarajevo.

Inst rument i i var i jab le Ispitanicama su dati sljedeći upitnici, a provedeni su i strukturirani intervjui:

• Opći upitnik za ispitivanje prijeratnog i tekućeg socijalnog okruženja ispitanika, uključujući porodičnu strukturu, ekonomsku situaciju, materijalne gubitke i finansijsku podršku. Ovaj upitnik je kreiran isključivo u svrhu ovog istraživanja.

• Harvard trauma upitnik (The Harvard Trauma Questionnaire – HTQ; Mollica i drugi, 1993). Ova skala služi za mjerenje zastupljenosti PTSP-a šest mjeseci nakon preživljene trauma. Ispituje i traumatske događaje i simptome.

• Hopkinsova ček-lista simptoma (The Hopkins Symptom Checklist-25; Mollica i drugi, 1987) uzeta je kao dodatak Harvardovom trauma upitniku jer procjenjuje simptome depresije i anksioznosti.

• Skala samopoštovanja (The New York State Self Esteem Scale, Rosenberg, 1976) ispituje karakteristike ličnosti i mehanizme suočavanja.

Prikupljene informacije mogu se prikazati kao sljedeće grupe varijabli:

• Opći demografski podaci (npr. bračno stanje, starosna dob, obrazovanje) • Demografski podaci koji se odnose na ratna iskustva (npr. broj ljudi sa kojim su

dijelili prostor za življenje, higijenski uslovi, kontakti sa protjeranim porodicama).

• Ratna traumatska iskustva – podjeljena prema dnevnim životnim uslovima: pod opsadom (npr. granatiranje, razrušena imovina, nedostatak hrane i skloništa), život pod neprijateljskom okupacijom (npr. pretresanje stana, prisilna izdaja drugih ljudi, prisilni rad) i mučenje (fizičko, psihičko i svjedočenje). Pod-kategorije ratnih trauma bi mogle uključivati hapšenje, ranjavanje, smrt ili nestanak članova porodice. vi prethodno pomenuti elementi se mogu posmatrati kao varijable povezane sa, ili koje imaju utjecaja na nivo psihijatrijske morbidnosti i psihosocijalnog prilagođavanja

29

Klinički intervjui i skale su prevedene na bosanski jezik, a primjenili su ih bosanski psihijatri koji imaju znatno iskustvo u oblasti trauma.

Rezul tat i

Tabela 1: Psihosocijalna prilagodba i .prisustvo simptoma kod tri grupe ispitanika.

Raseljenice “Domicilne žene”

Povratnice

PTSP 70,00% 46,94% 44,90%

Nizak nivo samopoštovanja 83,67% 26,00% 39,58%

Anksioznost 81,63% 63,27% 63,27%

Depresija 87,76% 54,14% 67,35%

Slaba socijalna funkcionalnost 34,00% 30,61% 28,57%

Diskusi ja Pored značajnog prisustva slabog socijalnog funkcioniranja i niskog nivoa samopoštovanja, rezultati ukazuju na alarmantno prisustvo depresije, anksioznosti i posttraumatskog stresnog poremećaja. Raseljene žene – žrtve etničkog čišćenja – pokazuju najveći nivo psihopatologije i slabe socijalne prilagodbe. Međutim, količina i ozbiljnost stresora kod ove grupe su, također, značajno visoki – nedostatak hrane i skloništa, broj nastradalih članova porodice, prisilni rad, pretrpljena šteta i slabo zdravlje njihove djece. Nijedan ispitanik iz ove grupe nije bio pošteđen psihološkog nasilja, a 66% ispitanica je izgubilo djecu – mnoge od njih su svjedočile ubistvima svoje djece. Kod 75% ispitanica su djeca bila zarobljena, kod 79% su muževi bili u zarobljeništvu, a kod 80% su muževi nastradali. Ironično je to, da ova grupa žena dolazi iz prve “zaštićene zone” Ujedinjenih nacija, tj. iz Srebrenice.

Važno je napomenuti da su slični traumatski događaji imali značajno veliku učestalost i u druge dvije grupe – sa 95% “domicilne” populacije koja je bila pod neprijateljskom vatrom, i 85% koji su pretrpjeli glad i nedostatak skloništa. Općenito govoreći, postoji veoma mala značajna razlika između “domicilne populacije” i povratnika – u pogledu doživljenih stresora i patologije. Osim toga, – interesantno je to da je grupa povratnika pokazala 10% više depresije u odnosu na druge dvije grupe. Moguće je ispitati da li je status izbjeglice, a potom status povratnika iz izbjeglištva na ispitanike utjecao kao sekundarna i tercijarna trauma. Nažalost, uzorci su bili isuviše mali da bi se na osnovu ove studije došlo do takvih podataka – ali na to treba ispitati u nekoj od narednih studija.

Što se tiče varijabli koje su povezane sa patologijom, najznačajniji prediktor PTSP-a, slabog socijalnog funkcioniranja i niskog nivoa samopoštovanja je svjedočenje ratnim stradanjima. Jasno je da je ovo značajan faktor u razvoju psihijatrijskih


poremećaja ili prilagođavanja teškim uslovima. Međutim, nije jasno zbog čega ovaj faktor ima jači utjecaj od lične fizičke patnje. U tom kontekstu, svjedočenje ratnim stradanjima je bilo gotovo jednako prisilnom svjedočenju – a to je, dakle vid mučenja. Ovakvi rezultati su konzistentni sa nalazima drugih studija koje mučenje smatraju ključnim faktorom za razvoj posttraumatskog stresnog poremećaja. Događaji koji su povezani sa neprijateljskom okupacijom – npr. prisilno uništavanje imovine, pretresanje stanova u potrazi za izdajicama, prisilna separacija od svojih bližnjih – su najjači prediktori depresije. Ostali prediktori su uglavnom bili povezani sa teškim ratnim traumatskim događajima, s razlikama u odnosu na starosnu dob – koja je, iako je slabiji prediktor, ukazala na trend da kod mlađih grupa od (20-30 god) postoji manja vjerovatnoća da će razviti PTSP, ili da će imati manji nivo samopoštovanja u odnosu na druge dvije starosne grupe.

Sljedeći veoma važan rezultat je podatak da je dobro zdravstveno stanje konzistentno djelovalo kao zaštitni faktor u razvoju patologije, dok je slabo zdravstveno stanje prediktor za razvoj patologije. Nažalost, procjena općeg zdravlja nije bila dovoljno sofisticirana da bi osigurala pouzdane zaključke u ovom istraživanju, ali takvi rezultati zahtijevaju opsežnije istraživanje.

Ovi, i drugi nedostaci, poteškoće i dileme ilustriraju nesuglasje između teorije i prakse, koje je veoma često ključna tačka kod istraživanja konflikata.

Bosna služi kao dobar primjer populacije koja je postala fokusom novinara i humanitarnih radnika, a gdje priroda i stepen traumatskih doživljaja često nadilaze kapacitet inozemnih programama koji se njima bave. Međunarodne agencije za pružanje pomoći nude programe koji nisu uvijek u skladu sa kulturološkim i socijalnim normama žrtava. Žrtve su iscrpljene konstantnim neuspjesima tarapeutskih modela koji su korišteni izvan kulturoloških sredina za koje su prvenstveno kreirane. Bolje razumijevanje uzajamnog dejstva traume i kulture je od velike važnosti za razrješavanje mreže uzročnih i zaštitnih faktora koji imaju za posljedicu podnošenje trauma, podlijeganje traumama ili oporavljanje od trauma (de Vries, 1996). Pored kulturoloških razlika, neprikladnost inozemnih terapijskih modela može biti uzrokovana i samom prirodom traume i, u značajnoj mjeri, okruženjem. Reakcije na traumu mogu biti ekstremne i odgođene, a javljaju se u totalnom odsustvu bilo kojeg vida podrške, porodične, socijalne, pravne, finansijske ili medicinske. Žrtve se i dalje suočavaju sa velikim praktičnim problemima koji nisu uvršteni u većini zapadnih terapijskih modela. Bolje shvatanje raznolikosti i intenziteta ovih trauma je od krucijalne važnosti za empirijske studije PTSP-a, i za planiranje kliničkih tretmana za takve poremećaje (Fontana, str. 748, 1992). I pored značajne medijske pažnje i važnih anegdotskih zapažanja, veoma je malo sistematski dobivenih informacija o prirodi i dominantnosti traumatskih iskustava kod civila u Bosni (Goldstein i drugi, 1997). Strukturirano istraživanje u geografskom kontekstu i u saradnji sa lokalnim vlastima, uz korištenje kulturološki osjetljivog instrumentarija i metoda je fundamentalni preduslov za dugoročno rješenje.

Li teratura Bell, P. (2001). The Ethics of Conducting Research in War-torn Contexts. U: M. Smyth i G. Robinson (Ur.) Researching Violent Societies. London: Pluto Press.

31

De Giralmo G. i Mcfarlane A. (1996). The Epidemiology of PTSD: A Comprehensive Review of the International Literature. U: A. Marsella, M. Friedman, E. Gerrity i R. Scurfield (Ur.), Ethnocultural Aspects of Posttraumatic Stress Disorder. Washington DC: American Psychological Association.

De Vries, F. (1988). To make a drama out of trauma is fully justified. Lancet, 351.

Folkman, S. i Lazarus, R. (1988). Ways of Coping Questionnaire. Consulting Psychologists Press.

Fontana, A., Rosenheck, R. i Brett, E. (1992). War Zone Traumas and PTSD Symptomatology. Journal of Nervous and Mental Disease, 180 (12), 748-755.

Goldstein, R., Wampler, N., i Wise, P. (1997). War Experiences and Distress Symptoms of Bosnian Children. Paediatrics, 100, 873-877.

Mollica, R.E. et.al. (1998). Harvard Trauma Questionnaire. Bosnia-Herzegovina Version.

Mollica, R.E. i drugi (1987). Indochinese Versions of the Hopkins Symptoms Checklist-25: A screening instrument for the psychiatric care of refugees. American Journal of Psychiatry, 144.


Izbjeglištvo kao uzrok posttraumatskog stresnog poremećaja Nadežda Savjak Odsjek za psihologiju, Filozofski fakultet Banjaluka

Uvod Studije prevalencije PTSP-a među vijetnamskim veteranima (Kulka, Schlenger, 1994; Kleber, Brom, 1992; Joseph, Williams i Yule, 1997) ukazuju da, deceniju ili dvije nakon mobilizacije, veliki procenat veterana (15.2%- 23.9%) ispunjava DSM-IV kriterije za ovaj poremećaj.

Izgleda da izbjeglištvo kao konglomerat gubitaka predstavlja još moćniji faktor rizika za perzistenciju PTSP-a. Na uzorcima afganistanskih i kambodžanskih izbjeglica koje žive u SAD ustanovljena je prevalencija PTSP-a od 45 - 86% (Blair, 2000; Cheung, 1994). Nalazi sugerišu da kumulativnost trauma (naročito smrt bliskih osoba) i stresori u toku adaptacije značajno povećavaju vulnerabilnost, te da je socijalna podrška značajan faktor prevladavanja PTSP-a (Kleber i Brom, 1992; Cheung, 1994; Malekzai, Niazi, Paige, Hendricks i suradnici. 1996; Joseph, Williams i Yule, 1997; Shalev, Freedman, Peri, Brandes, Sahar, Orr i Pitman, 1998; Shapiro, Douglas i Rocha, 1999; Blair, 2000).

Podataka o prevalenciji PTSP-a na teritoriji bivše Jugoslavije nema mnogo, ali nema sumnje da posljedice blokirane prorade traumatskih iskustava postaju sve evidentnije kako vrijeme odmiče. Među izbjeglicama u kolektivnim centrima nađena je prevalencija PTSP-a od 26% (Harvard Program u Refugee Trauma, Harvard School of Public Health, Harvard Medical School i Ruke NGO, 1996) do 35% (Powell, Rosner i Butollo, 2000), a među hrvatskim vojnicima kreće se od 14% do 31% (Gustovic-Ercegovac i Komar, 1994). Tri godine nakon rata u BiH, od PTSP-a pati oko 10 - 18% domicilnog stanovništva Banja Luke i Sarajeva (Powell, Rosner i Butollo, 2000) .

Problem Oko trećinu stanovništva Republike Srpske (420 000) čine izbjeglice. Većina muškaraca je nekoliko godina bila na ratištu, 12191 osoba je poginula, a nekoliko hiljada proglašeni su nestalim. Nakon gubitka bliskih osoba, direktne životne ugroženosti, ličnog ranjavanja i svjedočenja nasilju, život se nastavio u nestabilnom socio-ekonomskom okruženju (privredni zastoj, razorena socio-ekonomska i fizička infrastruktura, nezaposlenost, politička previranja).

Ovaj rad fokusira se na pitanja: Kakav je efekat izbjeglištva i kumulacije nekih ratnih trauma na perzistenciju PTSP-a u postojećem socio-ekonomskom kontekstu?

33

Hipoteze 1. Očekujemo da je rizik hronifikacije PTSP-a kod izbjeglica značajno veći u

odnosu na domicilnu populaciju, a simptomi značajno učestaliji.

2. Izbjeglice koje su doživjele: (a) smrt bliskih osoba, (b) neposrednu životnu ugroženost, (c) svjedočenje tuđoj smrti ili (d) iskustva borbe, imat će značajno učestalije simptome PTSP-a u odnosu na domicilnu populaciju koja je doživjela slične ili iste traumtske događaje.

3. Izbjeglice koje su doživjele: (a) smrt bliskih osoba, (b) neposrednu životnu ugroženost, (c) svjedočenje tuđoj smrti ili (d) iskustva borbe, imat će značajno učestalije simptome PTSP-a u poređenju sa izbjeglicama koje nisu doživjele takvu vrstu traumatskih događaja..

Uzorak i metod Fond za obuku, istraživanje i javne radove RS angažovao je 1998. godine ekipu kliničkih psihologa da u okviru projekta "DEMOBILIZACIJA I REINTEGRACIJA" obave akciono istraživanje stepena traumatizovanosti učesnika u progamu zapošljavanja, te da nakon toga pruže usluge savjetovanja i psihoedukacije. Iz obimnog istraživačkog projekta izdvojit ćemo samo rezultate relevantne za sagledavanje efekata izbjeglištva na hronifikaciju PTSP-a.

Testiranje je obavljeno grupno, a ispitanicima je garantovana diskrecija. Naveli smo da rezultati neće imati utjecaja na pomoć pri zapošljavanju i da će analiza grupnih rezultata poslužiti kreiranju programa psihološke pomoći. Selekciju prigodnog uzorka od 229 nezaposlenih su izvršili zavodi za zapošljavanje poštujući liste prioriteta. Obimnom baterijom je ispitano 180 muškaraca (78.6%) i 49 žena (21.4%). Većina izbjeglica (94; 41%), je srednje dobi (M = 36,2 g.; SD=7,34). Prosječna starost 135 domicilnih je nešto manja (M = 32,9 g; SD=5.36). Dominira srednja stručna sprema (78.2%). Njih 51.8% je u braku.

Inst rument i Lista životnih događaja inventariše 65 stresnih-traumatskih ratnih i poslijeratnih iskustava, te identifikuje kumulativnu izloženost.

Ček-lista simptoma PTSP-a je lista samoprocjene sastavljena prema DSM-IV (DSM-IV, 1996; Pynoos, Layne, Saltzman i Sandler, 1998). Ima 17 tvrdnji koje ispituju prisustvo simptoma u posljednjih mjesec dana. Imajući u vidu traumatsko iskustvo (Kriterij A), ispitanik zaokružuje odgovor na petostepenoj skali učestalosti (0=nikada, 1=rijetko, 2=ponekad, 3=često, 4=skoro uvijek).

Korelacija ovog instrumenta sa CAPS-om iznosi r=0.929, a dijagnostička valjanost je 0.9 (Blanchard, Jones-Alexander, Buckley i Forneris, 1996).

Rizičnima u pogledu PTSP-a, prema kriterijima DSM IV, smo smatrali one koji na tvrdnje odgovaraju sa "2", "3" i "4" , a koji zadovoljavaju:

• - KRITERIJ B - simptomi ponovnog preživljavanja (najmanje 1 od 5 čestica)


• - KRITERIJ C - simptomi izbjegavanja (najmanje 3 od 7čestica) • - KRITERIJ D - simptomi prenadraženosti (najmanje 2 od 5 čestica)

U procjeni visokorizičnih koristili smo isti princip, s tim da su u obradu ulazili samo odgovori "3" i "4".

Rezul tat i

TABELA 1. Razlike između izbjeglica i domicilnih u visini rizika za javljanje PTSP i u aritmetičkim sredinama na ukupnom i parcijalnim skorovima na Ček-listi PTSP-a

Aritmetička sredina t Značajnost

Domicilni

N=135

Izbjeglice

N=94

Ukupan skor 18,88 29,83 6,55 p<0,01

Nametanje 4,84 8,06 5,87 p<0,01

Izbjegavanje 8,31 12,38 5,50 p<0,01

Prenadraženost 5,37 9,40 6,29 p<0,01

N/% Hi2 Značajnost

da

36

26,7%

40

42,5%

Rizični u pogledu prisustva PTSP-a ne 99 54

6,29 p<0,02

da 7

5,2%

16

17,02%

Visoko rizični u pogledu prisustva PTSP-a

ne 128 78 7,34 p<0,01

Rezultati pokazuju da su simptomi nametanja, izbjegavanja i prenadraženosti u grupi izbjeglica značajno učestaliji tri godine nakon rata u odnosu na domicilne. Kod 42.5% izbjeglica (u odnosu na 26.7% domicilnih), na osnovu samoprocjene, utvrđen je rizik PTSP-a prema DSM-IV kriterijima. U odnosu na 5.2% domicilnih, 17% izbjeglica je visoko rizično.

Analiza statistički značajnih razlika u učestalosti simptoma PTSP-a (Scheffe-ov test multiplih poređenja) pokazuje da su potvrđene hipoteze pod 2 i hipoteza 3a. Traumatski efekti učešća u borbi, neposredne životne ugroženosti i svjedočenja tuđoj smrti tri godine nakon rata nisu tako izraženi kod domicilne populacije.

35

Ipak, postoji statistički značajna razlika na Ček-listi PTSP-a između izbjegličke i domicilne populacije koja je bila izložena djelovanju ovih traumatskih događaja. Kumulacija izloženosti pojedinačnim ratnim traumatogenim iskustvima, kod

TABELA 2 Kumulativni efekti pojedinih traumatskih događaja u izbjeglištvu na ukupan PTSP skor

Domicilni Izbjeglice

Izloženost traumatskom događaju

Izloženost traumatskom događaju

TRAUMATSKI DOGAĐAJ NE

Grupa 1

DA

Grupa 2

NE

Grupa 3

DA

Grupa 4

Smrt bliskih osoba N 77 58 60 43

M 18,37*# 18,07*# 25,94* 34,33

SD 12,44 10,99 11,93 11,08

F = 16,92 p = .000 df= 228

Učešće u borbi N 73 62 45 49

M 17,60*# 19,05*# 29,12 28,77

SD 11,22 12,52 11,23 13,25

F = 13,18 p = .000 df=228

Neposredna životna ugroženost

N 50 85 28 66

M 17,65*# 18,57*# 30,52 28,27

SD 17,65 18,58 30,52 28,27

F = 13,31 p = 000 df= 228

Svjedočenje tuđoj smrti N 69 66 38 56

M 17,08*# 19,44*# 27,38 30,91

SD 10,68 12,82 12,29 12,13

F = 14,19 p = .000 df =228

* Aritmetičke sredine koje se statistički značajno razlikuju od aritmetičke sredine grupe 4

# Aritmetičke sredine koje se statistički značajno razlikuju od aritmetičke sredine grupe 3


izbjeglica ne dovodi do učestalijih simptoma, osim kada je u pitanju smrt bliskih osoba.

Diskusi ja i zakl jučak Izbjeglištvo samo po sebi predstavlja konglomerat materijalnih, psiholoških i socijalnih gubitaka. Rezultati pokazuju da dodatna izloženost traumatskim događajima (neposredna ratna opasnost, učešće u borbi, svjedočenje smrti) u većini slučajeva ne povećava vulnerabilnost u izbjeglištvu. Čini se da efekat pojedinačnih ratnih traumatogenih iskustava vremenom blijedi. Ovo je u određenoj kontradikciji sa nalazima drugih istraživača o efektima kumulativnih gubitaka (Kleber i Brom, 1992; Joseph, Williams i Yule, 1997; Blair, 2000; Cheung, 1994; Shapiro, Douglas i Rocha, 1999;)

Efekat smrti bliskih osoba na povećanje učestalosti simptoma PTSP-a tri godine nakon rata može se objasniti djelovanjem aktuelnih stresora koji postaju "okidači" u reaktiviranju originalnih traumatskih iskustava (Blair, 2000; Blanchard, Jones-Alexander, Buckley i Forneris, 1996; Vlajković, 1988; Vlajković, Srna, Kondić i Popović, 1997; Pynoos, Kayne, Saltzman i Sandler, 1988). Učestale poslijeratne teškoće nakon izbjeglištva i borba za rješavanje bazičnih egzistenicijalnih problema mogu blokirati proradu i prevladavanje prošlih iskustava. Podsjetnici na gubitke ("prazne situacije", teškoće uslovljene smrću) su u izbjeglištvu bolniji i vjerovatno tri godine nakon rata učestaliji od podsjetnika na neposrednu životnu ugroženost, svjedočenje nasilju ili borbena iskustva.

No, ne treba zaboraviti da (ne) postojanje statistički značajnih razlika u učestalosti simptoma još ništa ne govori o (ne) postojanju razlika u ozbiljnosti simptoma i uticaju na funkcionalnost osobe. Simptomi koji se rijetko javljaju mogu biti veoma intenzivni i ozbiljno ometati psihosocijalno funcionisanje. Pri kreiranju programa psihosocijalne podrške u zajednici i kliničkom radu treba voditi računa o ovoj veoma vulnerabinoj populacij, tj o izbjeglicama koje su pretrpjele i smrt bliskih osoba.

Li teratura Blair, G. R. (2000). Risk factors associated with PTSD and major depression among Cambodian refugees in Utah. Health &˛Social Work, 25 (1), 23-30.

Blanchard, E. B., Jones-Alexander, J., Buckley, T.C. i Forneris, C.A. (1996). Psychometric properties of the PTSD Checklist (PCL). Behaviour Research and Therapy, 34 (8), 669-673.

Cheung, P. (1994). Post traumatic stress among Cambodian refugees in New Zealand. International Journal of Social Psychiatry, 40 (1), 17-26.

Dijagnostički i statisticki priručnik za duševne poremećaje DSM-IV (1996). Četvrto izdanje, međunarodna verzija. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Gustovic-Ercegovac, A. i Komar, Z. (1994). Socijalna integracija hrvatskih vojnika sa problemima prilagodbe. Zagreb: Institut za primijenjena drustvena istraživanja.

Harvard Program in Refugee Trauma, Harvard School of Public Health, Harvard Medical School i Ruke NGO. (1996). Trauma and Disability: Long-term Recovery of Bosnian Refugees. Zagreb.

37

Joseph, S. i Williams, R. i Yule, W. (1997). Understanding Post-traumatic Stres – A psychosocial Perspective on PTSD and Treatment. London: John Wiley & Sons.

Kleber, R. J. i Brom, D. (1992). Coping with trauma: theory, prevention and treatment. Amsterdam: Swets and Zeitlinger.

Kulka, A. R. i Schlenger, W. (1994). Survey Research and Field Design for the Study of Post-Traumatic Stress Disorder. U: Trauma and Healing under War Conditions. Zagreb Area Office: WHO.

McFarlane, A. (2000). Posttraumatic Stress Disorder: A model of the longitudinal course and the role of risk factors. Journal of Clinical Psychiatry, 61 (51), 15-20.

Malekzai, A. S. B., Niazi, J. M., Paige, S. R., Hendricks, S. E. i drugi (1996). Modification of CAPS-1 for diagnosis of PTSD in Afghan refugees. Journal of Traumatic Stress, 9(4), 891-893.

Powell, S., Rosner, R., Butollo, W. (2000). Obrasci bijega. Izvještaj Uredu federalnog vladinog komesara za povratak izbjeglica, reintegraciju i povezanu rekonstrukciju u Bosni i Hercegovini. Sarajevo.

Pynoos, R., Layne, Ch. M., Saltzman, R., i Sandler, I. (1998). Priručnik za rad sa adolescentima traumatizovanim u ratu (radni materijal). Banjaluka: UNICEF – Republički prosvjetno pedagoški zavod.

Shapiro, J., Douglas, K. i Rocha, O. (1999). Generational differences in psychosocial adaptation and predictors of psychological distress in a population of recent Vietnamese immigrants. Journal of community Health.

Shalev, A. Y., Freedman, S., Peri, T., Brandes, D., Sahar, T., Orr, S. i Pitman, R. (1998). Prospective study of posttraumatic stress disorder and depression following trauma. American Journal of Psychiatry, 155, 630-637.

Vlajković, J. (1988). Životne krize i njihovo prevazilaženje. Beograd: Plato.

Vlajković, J., Srna, J., Kondić, K. i Popović, M. (1997). Psihologija izbeglištva. Beograd: Nauka.


Struktura raseljenih porodica prognanika prihvaćenih u Zenici Nurka Babović Medica, Zenica

Uvod Rat i ratne strahote koje su zahvatile R BiH osim ubijanja ljudi, žena, djece i starih nose sa sobom još jedan oblik najdestruktivnijeg i najnehumanijeg masovnog ponašanja, a to je progon ili raseljavanje lica ili, bolje rečeno, etničko čišćenje.

Prije nego se pređe na razmatranje strukture raseljenih porodica u biološkom i socio-ekonomskom pogledu, potrebno je objasniti klasičnu tipologiju porodice.

Klasična podjela porodice na nepotpunu i potpunu porodicu u normalnim okolnostima (bez rata) bi značila:

• potpuna porodica: otac, majka i djeca; • nepotpuna porodica: bez jednog roditelja (umrli, razvedeni).

U slučaju ovog istraživanja potpuna porodica bi imala isto značenje, dok je nepotpuna porodica ona gdje je jedan roditelj ili su oba roditelja ubijeni. Uz to, pitanje je: da li će se oni roditelji koji se vode kao nestali, odvedeni u logor i zarobljeni, vratiti živi.

Osim ove podjele postoji nuklearna ili jezgrovna i proširena porodica. Nuklearnu porodicu čine: otac, majka, djeca, a proširenu sa jednim ili više članova koji su u srodstvu sa članovima nuklearne porodice, a to su najčešće: jedan ili oba roditelja sa suprugove strane, jedan ili oba roditelja sa suprugine strane ili muževljeva braća ili sestre.

Empir i jsk i d io is t raž ivanja

Cilj istraživanja Cilj istraživanja je ispitivanje strukture raseljenih porodica prognanika prihvaćenih u Zenici, raseljenih sa ratom zahvaćenih područja R BiH.

Metod, tehnike i instrumenti istraživanja Ovo istraživanje je projektovano i provedeno kao empirijsko-neeksperimentalno, pri čemu je korištena tehnika anketiranja, a u realizaciji istraživanja korišten je i analiziran Upitnik za prognanike. Ovaj upitnik je primjenjivan u Centru za istraživanje ratnih zločina i zločina genocida nad Bošnjacima prilikom evidentiranja prognanika od juna 1992. god. do juna 1993. god. Istraživanje je sprovedeno na slučajnom uzorku od 10% dostupnih upitnika, što je rezultiralo uzorkom od 244 ispitanika od kojih je svaki govorio za porodičnu grupu sa kojom je došao.

39

Rezultati istraživanja S obzirom na geografski položaj Zenice (središnji dio Bosne), u Zenicu su pristigli prognanici kako iz susjednih bližih općina: Doboj, Derventa, Teslić, Tešanj tako i iz daljih područja: Rogatica, Gacko, Foča, Kotor Varoš, Višegrad itd. Sva ova mjesta je agresor nasilno osvojio i pripojio Republici Srpskoj, u smislu provođenja etničkog čišćenja. Po nacionalnoj strukturi prognanih pristiglih u Zenicu i registrovanih u Centru za istraživanje ratnih zločina genocida nad Bošnjacima, 98,36% čine Bošnjaci, 0,8% Hrvati, 0,40% Albanci i 0,40% ostali koji su u mješovitim brakovima.

Najuobičajeniji oblik porodice bile su majke sa djecom (26.22%), dakle tri člana nuklearne porodice, što je potvrdilo naša očekivanja. Naime, iz politike koju agresor provodi najveći broj muških odveden je u logor ili se vodi kao nestao ili je ubijen, a oni koji su uspjeli da se uključe u Armiju R BiH, najčešće su ostali na ratištima.

Starosna struktura davalaca izjave i članova njihove nuklearne i proširene porodice smještenih u Zenici je sljedeća: sve starosne skupine su zastupljene, od djece do osoba starijih od 76 godina. Njih 38% mlađi su od 20 godina.

S obzirom da su u Zenicu najčešće pristizale majke sa djecom to su i podaci o zanimanju davalaca izjave u skladu sa našim očekivanjima: domaćica ima 36,88%, a proizvodnih radnika 28,28%, dok su ostale kategorije prilično ujednačene.

Vrijeme zadržavanja na putu od datuma progonstva do datuma prihvata u Zenici ukazuje da je 75,82% anketiranih sa članovima svoje nuklearne i proširene porodice provelo do mjesec dana na putu.

Čak 24,18% anketiranih u logoru preživjelo je batinanje, poniženje, unakaženja, izgladnjivanja, mučenja žeđu, prisilan rad i ostalo (otimanje zlatnog nakita i vrijednih stvari). Procenat od 43,85% anketiranih je preživjelo torture van logora.

Podaci o imovinskom stanju ovih ljudi pokazuju da su svi ispitanici imali kuće, a bilo je i onih koji su posjedovali čak i tri kuće i da su te kuće najčešće najprije opljačkane, a zatim spaljene. Navodili su, također, posjedovanje drugih objekata (garaže, štale i farme), zatim stoku, alat i mašine, a neki, privatni obrt i motorna vozila. Što se tiče posjedovanja zemlje, samo 4,09% anketiranih su odgovorili da nisu posjedovali zemlju, dok su ostali odgovorili sa "DA", a 2,45% njih je čak imalo preko 100 duluma zemlje. Iz svega ovoga se da zaključiti da su anketirani u većini slučajeva bili prosječnog imovinskog stanja.

Struktura članova nuklearne i proširene porodice ispitanika koji su ubijeni, nestali, zarobljeni, odvedeni u logor, umrli i koji se nalaze u progonstvu van Zenice je: 79,68% muškaraca, a 20,32% žena.

Prema dobijenim podacima najveći broj muškaraca članova nuklearne i proširene porodice odvedeno je u logor (48,62%), dok se 73,85% žena vodi kao nestalo. Ostali oblici nasilja su dosta ujednačeni. Ovi rezultati potvrđuju dosadašnja saznanja o postupcima koje agresor sprovodi odvodeći muškarce u logore ili ubijajući ih.

Najčešće navođeni razlog za odsustvo djece od 10 godina je da su proglašeni nestalim (58,62%); svi drugi (41,38% djece) su još uvijek u izbjeglištvu negdje van


Zenice. S obzirom na starosnu strukturu odraslih članova nuklearnih i proširenih porodica i rođaka koji su ubijeni, nestali, odvedeni u koncentracione logore, zarobljeni, umrli ili u izbjeglištvu negdje van Zenice, rezultati pokazuju da su zastupljene sve starosne skupine, čak i osobe starije od 76 godina (1,87%).

Zakl jučak Mnoge porodice koje su prije funkcionisale kao nuklearne sada, usljed izmijenjenih uslova života, funkcionišu kao proširene porodice povezujući se linijom rodbinskih veza u jedno domaćinstvo koje se ponekad sastoji i od više nuklearnih porodica. Ovo istraživanje ukazuje da će se u budućnosti vjerovatno pojaviti veći broj nepotpunih porodica, jer i naši podaci pokazuju da se najveći broj muškaraca nalazi u logoru ili se vode kao nestali ili ubijeni.

41

Stavovi prema izbjeglištvu Fuad Hegić Odsjek za pedagogiju, Univerzitet u Sarajevu

Teor i jska osnova Teorijska osnova rada zasniva se na shvatanju stava kao "trajnog sistema pozitivnih i negativnih ocjenjivanja, emotivnih stanja i djelatnih tendencija za ili protiv u odnosu na određeni društveni objekt" (Krech, Crutchfield i Ballachey, 1972). Boreći se sa raznolikim problemima da zadovolji svoje potrebe, pojedinac izgrađuje stavove. Pojedinac će izgraditi nepovoljne stavove prema objektima i osobama koje ga sprečavaju da ostvari svoje ciljeve.

Ci l j is t raž ivanja Cilj provedenog istraživanja je bio da se utvrde (i rangiraju) stavovi raseljenih ljudi prema izbjeglištvu i prema onima koji su ispitanike doveli u ovaj položaj, kao i stavove prema trajanju rata i povratku kući.

Hipoteze • Pretpostavljamo da ispitanici imaju negativne stavove prema izbjeglištvu. • Najvjerovatnije je da se ispitanici žele vratiti u svoja prijeratna mjesta

stanovanja.

• Može se pretpostaviti je da ispitanici osjećaju mržnju prema onima koji su ih protjerali.

• Pretpostavljamo da po povratku u mjesto prijeratnog boravka ispitanici sa svojim komšijama neće živjeti kao i prije rata.

• Najvjerovatnije je da način na koji su ispitanici prognani utječe na osjećanja prema onima koji su ih prognali i način kako će s njima ponovo živjeti.

• Pretpostavljamo da su ispitanici (kao prognanici) zadovoljni kako su ih primili Zeničani.

Uzorak Istraživanje je realizirano na slučajnom uzorku, u koji su ispitanici birani sa spiska izbjeglih lica tako da je svaki peti ispitanik sa spiska izbjeglih lica na izbjegličkim punktovima bio uvršten u uzorak. Ispitivanje je obavljeno u periodu oktobar-novembar 1992. godine. U to vrijeme je, prema evidenciji Centra za socijalni rad u Zenici, bilo registrirano 6000 izbjeglica. Zbog materijalnih uslova (nemogućnost nabavke papira za ankete) odlučili smo se za 5% uzorak u odnosu na populaciju, što zadovoljava metodološke kriterije. Uzorak je činilo 200 ispitanika. U definiciji uzorka


ograničili smo se na starosnu dob ispitanika, tako da je donja starosna granica iznosila 16 godina.

Mjerni inst rument i U istraživanju je korišten «Upitnik za izbjeglice» specijalno konstruiran za ovo istraživanje. Upitnik se sastoji od 24 da/ne pitanja, od kojih se 9 odnosi na socio-statusna obilježja ispitanika, po jedno pitanje se odnosi na to što osjećaju prema onima koji su ih prognali, da li će se vratiti u mjesto stanovanja odakle su prognani, kako će živjeti po povratku sa komšijama, da li su optimistični prema završetku rata, kako su ih primili Zeničani i kako provode vrijeme u izbjeglištvu, a ostala pitanja se odnose na način na koji su prognani iz mjesta stanovanja i šta su pri tome doživjeli, na simptome stresa i načine njihovog preovladavanja. U Upitniku se nalaze i dvije skale: Skala stavova prema izbjeglištvu i statusu izbjeglice (koja se sastoji od 10 tvrdnji koje su procjenjivane na skali Lickertovog tipa). Spielbergova skala za ocjenu vlastitog osjećanja.

Postupak Istraživanje je projektirano kao empirijsko-neeksperimentalno.

Rezul tat i • Podskup pitanja bio je ocijenjen s obzirom na to koliko su bili česti potvrdni

odgovori. Prva dva ranga zauzimaju neutralne tvrdnje ("Izbjeglištvo je situacija koja se može svakome dogoditi"), 3. i 4. rang pozitivnije tvrdnje ("Izbjeglištvo mi je omogućilo da steknem nove prijatelje"), a zatim negativne tvrdnje ("Izbjeglištvo je nešto najgore što mi se desilo u životu"). Sa najvećim brojem ponuđenih tvrdnji ispitanici se potpuno i uglavnom slažu.

• Velika većina, 92%, ispitanih želi da se vrati u mjesto odakle su prognani, 4% se nikada ne bi željelo vratiti, a 3% ne zna.

• Manji broj ispitanika osjeća mržnju prema onima što su ih prognali, a više od polovine ispitanih (79%) žele da oni što su ih prognali dožive isto iskustvo progonstva.

• Ukupno 42% ispitanih nikada više ne želi živjeti sa svojim komšijama. Isto toliko želi živjeti s njima samo uz veliki oprez, a kao i ranije 14,5%.

• Najveći broj ispitanika koji su protjerani prije početka rata, sa svojim komšijama želi živjeti uz veliki oprez, a oni koji su protjerani u toku rata ne žele živjeti s njima.

• Bez obzira na dužinu "izbjegličkog staža" u Zenici, ispitanici su u najvecem broju zadovoljni načinom na koji su primljeni (mada je zadovoljstvo najveće kod onih koji se u Zenici nalaze do 1 mjesec i više od tri mjeseca, dok su oni koji se u Zenici nalaze do 3 mjeseca, nešto manje od polovično zadovoljni prijemom, ali nisu ni nezadovoljni).

43

Zakl jučak Prema rangu ponuđenih tvrdnji o izbjeglištvu, "negativne tvrdnje" su rangirane od četvrtog ranga nadole, dok su "neutralne” tvrdnje najviše rangirane. Najveći boj ispitanika ima želju da se vrati u mjesto iz kojeg je prognan, ali teško da mogu ponovo živjeti sa svojim komšijma onako kao što su živjeli prije rata. Najviše ispitanika želi da i komšije dožive isto ono što se njima samima dogodilo (ispitanicima). Uočene tendencije su nam poslužile kao orijentacija za pružanje prve psihološke pomoći na izbjegličkim punktovima, što nam je u to vrijeme, kao i u narednim godinama rata, bio prvenstveni cilj.


Posttraumatski stresni poremećaj kod odraslih nakon rata u Bosni i Hercegovini: povratnici, raseljena lica i domicilna populacija u Sarajevu i Banja Luci Rita Rosner, Steve Powell, Willi Butollo Psihološki institut, Univerzitet u Münchenu, Njemačka

Kompletna verzija ovog istraživanja će biti štampana tokom 2002. u Journal of Clinical Psychology.

Ovo istraživanje je provedeno u saradnji sa Odsjekom za psihologije u Sarajevu (prof. dr. Dizdarević) i Banja Luci (prof. dr. Milosavljević i dipl. psih. Turjačanin)

Teor i jska osnova Premda se mnoge studije bave psihosocijalnim posljedicama rata kod vojnika, svega nekoliko objavljenih studija obrađuje psihološke simptome kod opće populacije, a gotovo da ne postoji studija koja opisuje i upoređuje podgrupe izbjeglica-povratnika, raseljenih lica i osoba koje su vrijeme rata provele u regionu. Ova studija predstavlja ispitivanje doživljenih ratnih događaja, iskustva doživljena tokom bijega, trenutni smještaj i psihološku simptomatologiju kod odraslih. Studija se fokusira na diferencijalni utjecaj bijega, izbjeglištva i raseljavanja na posttraumatski stresni poremećaj četiri godine nakon rata. Posebno smo bili zainteresirani za ulogu vanjskih stresora kakvi su ratna iskustva i iskustva doživljena tokom bijega kao i demografskih karakteristika (starosnu dob, spol, obrazovanje, itd.) u dijagnozi posttraumatskog stresnog poremećaja.

Hipoteze • Traumatska iskustva doživljena tokom rata, bilo da se tiču ispitanika ili njihovih

najdražih, događaji koji su se desili za vrijeme bijega i u izbjeglištvu kao i trenutni stresori povezani su sa PTSP-simptomima četiri godine nakon završetka rata.

• Demografske varijable kao naprimjer starosna dob, spol i obrazovanje su dobri prediktori posttraumatskog stresnog poremećaja.

Uzorak Svi ispitanici su bili odrasle osobe starosne dobi između 16 i 65 godina koji su prije rata živjeli na području koje se tada zvalo Jugoslavija. Formirano je 5 grupa ispitanika:

1. 104 povratnika koji su vrijeme rata proveli izvan prostora bivše Jugoslavije, a koji sada žive u Sarajevu;

45

2. 97 raseljenih osoba ili osoba koje su nekad bili raseljeni u Sarajevo;

3. 100 raseljenih osoba koje sada žive u Banja Luci;

4. 100 odraslih osoba koje su ostale u Banja Luci tokom rata;

5. 100 raseljenih osoba koje žive u kolektivnim centrima u blizini Prijedora i Banja Luke.

Ispitanici iz ovog uzorka su birani po principu slučajnog uzorka sa liste dobivene u mjesnoj zajednici ili sa liste preuzete iz svakog od kolektivnih centara. Pored toga, svaki uzorak je stratificiran kako bi se osigurao približno jednak broj muškaraca i žena u svakoj starosnoj grupi.

Glavni inst rument i (proc jene, upi tn ic i , i td . ) • Pored opsežnog demografskog ispitivanja, primijenjeno je nekoliko upitnika koji

pokrivaju: • Događaje za vrijeme bijega (Flightpaths Inventory, FPI; Powell, Rosner i

Butollo, 1999); • Informacije o okolnostima povratka (Dodatne informacije od bivših izbjeglica

iz inostranstva; Powell, Rosner i Butollo, 1999); • Trenutni smještaj i uslovi života (Uslovi trenutnog smještaja i života; Powell,

Rosner i Butollo, 1999); • Stavovi prema integraciji i identifikaciji sa svojom zemljom i zemljama

domaćinima (Upitnik o integraciji i identifikaciji; Powell, Rosner i Butollo, 1999).

• Za procjenu trenutnih simptoma PTSP-a adaptirana je Skala simptoma PTSP-a (Foa, Cashman, Jaycox i Perry, 1997).

• S obzirom da je originalna skala kreirana za civilnu populaciju u vrijeme mira, mi smo originalni upitnik o traumatskim iskustvima u prvom dijelu skale zamijenili upitnikom koji je prilagođen specifičnoj ratnoj situaciji u Sarajevu (Lista ratnih iskustava, Powell, Krüssmann, Rosner i Butollo, 1998).

Rezul tat i Svi ispitanici su pretrpjeli užasne lične gubitke. Raseljene osobe, i u Sarajevu, i u Banja Luci, preživjele su najveći broj traumatskih događaja tokom rata (u prosjeku 12.8 i 12.3 događaja), dok su oni koji su ostali u Banjoj Luci i oni koji su se vratili u Sarajevo doživjeli znatno manje takvih događaja (7.5 i 9 događaja). Raseljene osobe koje žive u kolektivnim centrima u blizini Prijedora i Banja Luke su iskusile u prosjeku 10 ratnih događaja. Povratnici i raseljene osobe su provele dosta vremena u privremenom smještaju i kolektivnim centrima. Ispitanici u kolektivnim centrima izloženi su visokom stepenu svakodnevnih stresora kao što su nezaposlenost, loše zdravlje i privremeni smještaj. Da bi se procijenila količina varijance koju objašnjava svaka grupa prediktorskih varijabli, provedena je hijerarhijska regresijska analiza (vidi Tabelu 1).


Dok starosna dob, spol i primanja objašnjavaju malu ali ipak značajnu varijancu posttraumatskog stresnog poremećaja. Prognoza je porasla na 22% nakon što su ratni događaji uvršteni u jednačinu. Događaji vezani za bjekstvo, kao naprimjer mjeseci provedeni u kolektivnim centrima, dani bez smještaja ili traumatski događaji tokom izbjeglištva, nisu popravilli ovu prognozu. U trećem modelu u jednadžbu su uvršteni trenutni stresori što je rezultirarlo značajno boljom prognozom – do 26% objašnjene varijance. To dakle ukazuje da trenutni stresori igraju malu ali značajnu ulogu u održavanju PTSP-a.

Zakl jučak Rezultati pokazuju da varijable ratnih događaja predviđaju substancijalnu količinu varijance u simptomatologiji PTSP-a. Korigirani R2 od 0,22 (ili 22%) može se uporediti sa iznosom varijance koja se navodi u literaturi o utjecaju traumatskih stresora. Neočekivan je rezultat da događaji i okolnosti bjekstva i izbjeglištva ne pojašnjavaju substencijalni i značajan iznos PTSP varijance.

Tabela 1: Prediktori PTSP-simptomatologije

Model Varijable beta Ad. R2

Model 1: Demografske varijable

Starosna dob

Primanja

Spol

0,195

-0,170

-0,143

0,09**

Model 2: Demografske varijable, ratni događaji i događaji doživljeni tokom bijega i izbjeglištva

Starosna dob

Primanja

Spol

Ukupan broj traumatskih događaja doživljenih tokom rata

0,120

-0,201

-0,288

0,392

0,22**

Model 3: Demografske varijable, ratni događaji i trenutni stresori

Starosna dob

Primanja

Spol

Ukupan broj traumatskih događaja doživljenih tokom rata

Ukupan broj postojećih stresora (smještaj, zdravlje, nezaposlenost)

0,100

-0,099

-0,285

0,308

0,246

0,26**

47

Li teratura Foa, E. B., Cashman, L., Jaycox, L. i Perry, K. (1997). The validation of a self-report measure of posttraumatic stress disorder: The Posttraumatic Diagnostic Scale. Psychological Assessment, 9 (4) 445-451.

Powell, S., Krüssmann, M., Rosner, R. i Butollo, W. (1998). Checklist of War Events. München: Psychologisches Institut der LMU.

Powell, S., Rosner, R. i Butollo, W. (1999). Current Accommodation Status and Intentions. München: Psychologisches Institut der LMU.

Powell, S., Rosner, R. i Butollo, W. (1999). Flightpaths Inventory. München: Psychologisches Institut der LMU.

Powell, S., Rosner, R. i Butollo, W. (1999). Questionnaire on Integration and Identification. München: Psychologisches Institut der LMU.


Posttraumatski rast nakon rata Studija bivših izbjeglica i raseljenih lica u Sarajevu Steve Powell*, Rita Rosner, Willi Butollo * München-BiH Psihološki program (Ludwig-Maximilians Univerzitet u Münchenu, Njemačka i Univerzitet u Sarajevu, Bosna i Hercegovina)

Puna verzija ovog istraživanja bit će štampana tokom 2002. u Journal of Clinical Psychology.

Uvod Primijenćeno je da osobe koje su preživjele različite traume, pored psihičkih i tjelesnih tegoba, doživljavaju također i pozitivne promjene. Tedeschi i Calhoun definiraju fenomen postraumatskog rasta kao “značajnu promjenu u kognitivnom i emotivnom životu koja također može imati i behavioralne implikacije” (1998, str. 3). Pored toga, on podrazumijeva "takve fundamentalne promjene ili saznanja o životu koji nisu tek još jedan mehanizam suočavanja" (ibid).

Prema našim saznanjima, do sada nije bilo studija koje su sistematski ispitivale posttraumatski rast među općom populacijom nakon traumatskih događaja akumuliranih tokom rata. Ova studija je ispitala posttraumatski rast među bivšim izbjeglicama i raseljenim licima koje trenutno žive u Sarajevu, Bosna i Hercegovina. Većina ovih ljudi je tokom rata u bivšoj Jugoslaviji pretrpjela značajan broj traumatskih događaja. Ipak, život u Sarajevu teče dalje. Da li bar neki ljudi napreduju, ili svi tek preživljavaju?

Za procjenu posttraumatskog rasta u ovoj studiji odabran je Upitnik posttraumatskog rasta (The Posttraumatic Growth Inventory – PTGI; Tedeschi i Calhoun, 1996).

Rezultati iz literature Razlike u posttraumatskom rastu s obzirom na starosnu dob u vrijeme traumatskog događaja, najčešće nisu uopće testirane; a čak i kad se testiraju, pokazuje se da godine obično ne utječu na rast (Lehman, Davis, DeLongis, Wortman, Bluck, Mandel i Ellard, 1993; Maercker, Herrle i Grimm, 1999; Collins, Taylor i Skokan, 1990; Tedeschi i Calhoun, 1996; Polatinsky i Esprey, 2000; Krizmanic i Kolesaric, 1996).

Tabela 1 daje kratak prikaz aritmetičkih sredina rezultata na Upitniku posttraumatskog rasta dobivenih u studijama gdje je razmatran utjecaj različitih stresnih situacija različitog intenziteta na rast. Odnos između intenziteta stresa i rasta se može protumačitu tzv. odnosom “obrntog-U”, prema kojem stres srednje jačine proizvodi najveći prosječni rast.

49

Tabela 1: Aritmietičke sredine ukupnih rezultata na Upitniku posttraumatskog rasta dobivene u različitim studijma

Studija Ispitanici Opisani intenzitet stresa

Sistem bodovanja, ako se ne radi o standardnom bodovanju prema Upitniku posttraumatskog rasta (0,1,2,3,4,5); aritmetička sredina

Aritmetička sredina bodova prema Upitniku posttraumatskog rasta (nestandarna skala je preinačena tamo gdje je potrebno2)

Tedeschi i Calhoun (1996), treća studija

Studenti koji su doživjeli stresne događaje (događaji kao što je prekid veze ili saobraćajna nesreća

Umjereni

M = 83,16

“ Studenti koji nisu pretrpjeli takve događaje

Nizak M = 69,75

Calhoun, Cann, Tedeschi, i McMillan (2000)

Studenti koji su doživjeli ozbiljniji traumatski događaj

Umjereni

M=76,5

Tedeschi i Calhoun (1996), prva studija

Studenti koji su izjavili da su pretrpjeli značajne negativne događaje u životu

Umjereni

M = 75,18 za žene i M = 67,77 za muškarce

Maercker i Langner (u štampi)

Žrtve bombardovanja Dresdena, 50 godina kasnije

Visok Bodovanje na skali od 1 do 3 (1,2,3)3

M = 48,7

M = 69,3

Polatinsky i Esprey (2000)

Roditelji koji su pretrpjeli gubitak djeteta

Visok Bodovanje na skali od 1 do 6,

M = 83,5 za majke i 79,3 za očeve

M = 62,5, odnosno 58,3

Peltzer, 2000 Žrtve kriminala urbanih zajednica Južne Afrike

Visok Bodovanje na skali od 1 do 6

M = 61,3

M = 40,3

Većina ispitanika u našoj studiji pretrpjelo je više od jednog traumatskog događaja u toku posebno stresnog i prijetećeg ratnog i poslijeratnog perioda. Ovo ih stavlja na najniži ugao “izvrnutog-U”, vodeći specifičnoj hipotezi da bi se u ovoj studiji mogao očekivati ukupni niži prosječni rast u odnosu na druge studije.

2 Sa transformacijama ove vrste treba biti oprezan 3 Lična komunikacija, januar 2001


Hipoteze 1. Psihometrijske osobine prevedene skale su adekvatne.

2. Starosna dob ne utječe na posttraumatski rast

3. Aritmetička sredina ukupnih rezultata na Upitniku posttraumatskog rasta je niža od onih dobivenih u studijama sa ispitanicima koji su preživjeli druge vrste ekstremnih stresova.

Metoda

Instrumenti Socio-demografski podaci

Socio-demografski podaci mjereni su posebnim upitnikom. Među socio-demografskim varijablama, za potrebe ove studije, analizirana je samo starosna dob ispitanika.

PTGI

Originalna verzija instrumenata je prevedena i ako je bilo potrebno, za pojedine čestice, adaptirana.

Uzorak i sakupljanje podataka Podaci analizirani u ovom radu su dio baze podataka jednog većeg projekta kojeg je vodio naš Institut 1998. i 1999. godine, a koji je detaljnije opisan u radu Powell, Rosner i Butollo (2000). Kriteriji za odabir ispitanika su bili slijedeći: odrasle osobe između 16 i 65 godina koji su živjele na prostorima bivše Jugoslavije od 1980. do1991., koje su za vrijeme intervjuiranja (1999) živjele u Sarajevu, ali koje su u periodu između 1991. do 1995. god. živjele više od 12 mjeseci izvan Sarajeva.

U ovoj studiji analiziraju se podaci za: 75 bivših izbjeglica koji su bili u izbjeglištvu izvan prostora bivše Jugoslavije duže od 12 mjeseci u periodu od 1991. do 1995.; i 75 raseljenih lica (ili bivših raseljenih lica) koji trenutno žive u Sarajevu i koji nisu bili u izbjeglištvu izvan prostora bivše Jugoslavije. Uzorak interno raseljenih lica uključuje osobe koje su zbog rata bile prognane ali koje sada žive u svojim prijeratnim domovima. Obje grupe ispitanika su doživjele širok spektar ratnih iskustava. Premda su bivše izbjeglice iz prvog uzorka provele u prosjeku M = 4.02 godina izvan bivše Jugoslavije, većina ih je također pretrpjela ozbiljne ratne traume (M = 17.42 mjeseci u ratnom okruženju) prije nego što su napustili zemlju. U većini slučajeva, dok su boravili u inostranstvu, pretrpjeli su gubitak članova porodice koji su ostali na prostorima bivše Jugoslavije. Uzorci su stratificirani kako bi bio osiguran približno jednak broj muških i ženskih ispitanika i u tri dobne grupe.

Ciljna grupa za uvrštavanje u ovu studiju je izabrana po principu slučajnog uzorka sa liste koju su smo dobili u 16 mjesnih zajednica u Sarajevu.

Anketari su bili parovi studenata završne i treće godine studija psihologije.

51

Karakteristike uzorka

S obzirom da su nedostajali podaci za neke ispitanike na nekim od čestica Upitnika posttraumatskog rasta, u obzir su uzeti rezultati za ukupno 136 ispitanika. Uzorci su opisani u Tabeli 2.

Tabela 2: Opis uzorka

Uzorak Starosna dob Ukupno

16-30

31-45

46-65

Spol Ženski 15 12 12 39

Muški 11 10 4 25

Osobe koje su bile u izbjegištvu izvan prosora bivše Jugoslavije

Ukupno 26 22 16 64

Raseljena lica Spol Ženski 12 13 13 38

Muški 17 7 10 34

Ukupno 29 20 23 72

Rezul tat i

Hipoteza 1 Analiza je pokazala da cijela skala i sve čestice, osim prve koja glasi “Moji životni ciljevi su se promijenili u odnosu na prijeratne ciljeve", imaju dobre psihometrijske karakteristike.

Preliminarna faktorska analiza je pokazala da pet originalnih faktora mogu biti zasebno reproducirani. Eksploratornom analizom je zatim dobivena bolja solucija od tri faktora, koja se ugrubo uklapa u originalnu konceptualizaciju Tedeschia i Calhouna (1995).

Da bi olakšali poređenje sa drugim studijama, u narednim analizama, ukupni rezultati su predstavljeni na skali 21/20 kako bi se omogućilo brisanje problematične prve čestice. Rezultati su zatim korigovani i pomnoženi sa 5/4 kako bi se mogli uporediti sa originalnim instrumentom, u kojem je korištena šestostepena umjesto petostepene skale Lickertovog tipa.

Hipoteza 2 Druga hipoteza je bila da starosna dob ne utječe na posttraumatski rast.


Analizom varijance testiran je utjecaj dobi na rezultate dobivene na Upitniku posttraumatskog rasta. Rezultati starije grupe su značajno niži od rezultata najmlađe grupe koja ima najviše rezultate.

Hipoteza 3 Posljednjom hipotezom je pretpostavljeno da je aritmetička sredina ukupnih rezultata na Upitniku posttraumatskog rasta znatno manja od one dobivene u studijama sa osobama koje su preživjele druge vrste ekstremnih stresova.

Ukupna aritmetička sredina M = 44.10 je znatno manja od sredina dobivenih u većini drugih studija. Većina izbjeglica (N = 64) je pokazala značajno veći rast u odnosu na raseljena lica.

Diskusi ja i zakl jučci Iako faktorska struktura originalnog instrumenta ne može biti savršeno reproducirana, istraživačko rješenje od 3 faktora koje smo dobili na ovom uzorku može se dobro interpretirati na osnovu literature iz ove oblasti. Prosječna vrijednost procjena mjerenih na skali od 1 do 5 iznosi 1,7 što više odgovara odgovoru “umjereno” nego odgovoru “malo”, tako da u prosjeku naši ispitanici nisu smjesta odbacivali ideju posttraumatskog rasta. Međutim, ukupne korigovane aritmetičke sredine su, uprkos tome veoma niske u poređenju sa drugim studijama. Čini se nevjerojatnim da se ovi niski rezultati mogu pripisati samo kulturalnim razlikama koje su postojale prije rata. Štaviše, vjerovatnije je da je kod naših ispitanika proces adaptacije na užasne događaje bio spriječen, ne samo zbog kumulativnih efekata traumatskih događaja već i zato što je pored razaranja na individualnoj razini došlo do promjena, potresa i razaranja mikro i makro sistema koji ih okružuju. Postoji veoma jak utjecaj starosne dobi, pogotovu kod prvog faktora. Jedna od mogućih interpretacija bi bila da jedino neobične i izuzetne starije osobe mogu zapaziti značajne koristi od pretrpljenih trauma, nakon “pravilno raspoređenih” drugih životnih stresora i traumatskih događaja.

Zahvaln ice: Ovo istraživanje je sprovedeno u suradnji sa Deutsche Gesellschaft für Technische Zusammenarbeit i Volkswagen-Stiftung (Volkswagen Foundation), Njemačka.

Iskreno zahvaljujemo građanima Sarajeva koji su odgovarali na pitanja, zaposlenicima i studentima Univerziteta u Sarajevu, te službenicima četiri Mjesne zajednice u Sarajevu.

Li teratura Calhoun, L. G., Cann, A., Tedeschi, R. G. i McMillan, J. (2000). A correlational test of the relationship between posttraumatic growth, religion, and cognitive processing. Journal of Traumatic Stress, 13, 521-527.

Collins, R. L., Taylor, S. E. i Skokan, L.A. (1990). A better world or a shattered vision? Changes in life perspectives following victimisation. Social Cognition, 8, 263-285.

53

Krizmanic, M. i Kolesaric, V. (1996). A salutogenic model of psychosocial help. Review of Psychology, 3, 69-75.

Lehman, D. R., Davis, C. G., DeLongis, A., Wortman, C. B., Bluck, S., Mandel, D. R. i Ellard, J. H. (1993). Positive and negative life changes following bereavement and their relations to adjustment. Journal of Social and Clinical Psychology, 12, 90-112.

Maercker, A., Herrle, J. i Grimm, I. (1999). Dresdener Bombennachtsopfer 50 Jahre danach: Eine Untersuchung patho- und salutogenetischer Variablen. Zeitschrift fuer Gerontopsychologie & Psychiatrie, 12, 157-167.

Maercker, A. i Langner, R. (In press). Persönliche Reifung durch Belastungen und Traumata: Validierung zweier deutschsprachiger Fragebogenversionen. Diagnostica.

Peltzer, K. (2000). Trauma symptom correlates of criminal victimisation in an urban community sample. South Africa. Journal of Psychology in Africa, 10, 49-62.

Polatinsky, S. i Esprey, Y. (2000). An assessment of gender differences in the perception of benefit resulting from the loss of a child. Journal of Traumatic Stress, 13 (4), 709-718.

Powell, S., Rosner, R. i Butollo, W. (2000). Flight Paths: Report to the Office of the (German) Federal Government Commissioner for the Return of Refugees, Reintegration and related Reconstruction in Bosnia and Herzegovina. Sarajevo: GTZ-Büro.

Tedeschi, R. G. i Calhoun, L. G. (1995). Trauma and Transformation. USA: Sage Publications.

Tedeschi, R. G. i Calhoun, L. G. (1996). The Posttraumatic Growth Inventory. Journal of Traumatic Stress, 9, 455-471.

Tedeschi, R. G., Park, C. L. i Calhoun, L. G. (1998). Posttraumatic growth: conceptual issues. U: R. G. Tedeschi, Park, C. L. i L. G. Calhoun, (Ur.) Posttraumatic Growth: Positive changes in the aftermath of crisis. New Jersey: Lawrence Erlbaum Associates.


Psihički poremećaji vojnika u ratu Slobodan Pavlović, Osman Sinanović KMC Psihijatrijska klinika – Tuzla

Teor i jska osnova Psihički slom vojnika u ratu neizbježni je pratilac prirode ratovanja. U svim ratovima koji su vođeni u dvadesetom vijeku gubici zbog psihičkih poremećaja bili su veliki. Grinker (1945), Fugley (1977), Wilson (1993, 1994), Kleber i Brom (1993), Van der Kolk i Saporta (1993), Solomonova (1993) i mnogi drugi autori, ukazali su na težinu psihičke traume i simptoma PTSP-a kod vojnika u ratu. Štetni efekti stresa iz borbe su široko rasprostranjeni, duboki i dugotrajni. Predmet ovog istraživanja je utvrditi intenzitet ratnih trauma i simptoma PTSP-a kod vojnika za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, te ispitati do kakvih promjena dolazi u strukturi ponašanja kod onih koji su razvili PTSP. Također, željeli bismo utvrditi povezanost PTSP-a sa određenim biografskim varijablama.

Hipoteze • Težina i broj traumatskih iskustava utiču na stepen razvijenosti PTSP. • Prisutnost PTSP-a utiče na značajne promjene u strukturi ponašanja i

emocionalnog funkcionisanja.

• Težina traumatskog odgovora i intenzitet simptoma PTSP-a mogu se predvidjeti određenim biografskim varijablama.

Uzorak Uzorak sačinjavaju vojnici iz prvih borbenih redova (N=164), koji su razvrstani u dvije eksperimentalne (E-1 i E-2) i jednu kontrolnu (K) grupu. E-1 grupu sačinjavaju vojnici, koji su u toku rata tražili psihološku pomoć (N=51); E-2 grupu čine vojnici koji se i nakon rata liječe na psihijatrijskoj klinici (N=51) i K grupu, čine vojnici koji ni u toku ni nakon rata nisu tražili psihološko-psihijatrijsku pomoć (N=62).

Kor iš teni inst rument i • Upitnik traumatskog iskustva sa simptomima PTSP, kojeg su prema kriterijima

DSM-IV (1994) konstruisali autori ovog rada, sa petostepenom skalom za određivanmje težine traumatskog iskustva i učestalosti simptoma PTSP;

• Profil - index emocija (Baškovec i sar., 1979);

• Upitnik životnog stila, mehanizmi odbrane (Lamovec, 1990); • MMPI - Minesota multifazni inventar ličnosti (Biro M, Berger J, 1981); • Upitnik za prikupljanje biografskih podataka.

55

Rezul tat i i d iskus i ja Na temelju dobivenih rezultata utvrdili smo da je 60-90% ispitanika u uzorku imalo 8-11 teških traumatskih iskustava. Ako svaki traumatski doživljaj prihvatimo kao frustraciju pred kojom se iznenada našao vojnik, a kako frustracija ima svojstvo kumulativnosti, možemo zaključiti, da je svaki vojnik u toku rata bio izložen zbiru teških traumatskih podražaja, a “traumatska iskustva kao geleri koji neprestano šetaju po cijelom tijelu i razaraju sve, bez obzira na šta naiđu” (Moro, 1996).

Rezultati istraživanja pokazuju da vojnici koji su bili izloženi traumatskim doživljajima velikog intenziteta, koje teško podnose, ispoljili su veći broj različitih simptoma PTSP. Vojnici u eksperimentalnim grupama teže podnose traumatska iskustva, više pate od intenzivnijih simptoma PTSP-a. Simptomi intenzivnog straha i osjećaja beznađa znatno su više izraženi u eksperimentalnoj nego u kontrolnoj grupi.

Perzistentno proživljanje događaja u mislima, snovima, najviše je izraženo kod vojnika u grupi E-2 (74,5-88,2%).

Simptomi izbjegavanja stimulusa i aktivnosti čiji je cilj izbjegavanje podsjećanja na stresna iskustva, najviše su izraženi i to sa konzistentno visokim rezultatima u grupi E-2 (68,6-79,6%), dok je u K-grupi značajno manji broj vojnika sa tim simptomima. Simptomi povećane pobuđenosti, koji se manifestuju u noćnim morama, nesanici, razdražljivosti i nemiru, najviše su izraženi kod vojnika u grupi E-2 (58,8-86,3%). Poremećaji u sferi društvenog funkcionisanja najviše su izraženi u grupi E-2 (60,8-64,7%).

Teška traumatska iskustva i PTSP utjecali su na značajne promjene u strukturi emocionalnog funkcionisanja. Vojnici u eksperimentalnim grupama ispoljavaju nizak nivo reproduktivno-inkorporativnih sposobnosti (što je naročito izraženo u grupi E-2), zatim visok nivo impulsivno-destruktivnog ponašanja sa agresivnim tendencama i visok nivo deprivacije. Odbrambena usmjerenost je izražena u vidu projekcije. Težina traume i PTSP su u neposrednoj povezanosti i sa promjenama u strukturi ponašanja. Vojnici u eksperimentalnim grupama ispoljavaju patološke karakteristike na MMPI skali, neurotskog (E-1), odnosno psihotičnog (E-2) tipa, dok su rezultati kontrolne grupe u granicama normalnih vrijednosti. Na osnovu analize biografskih podataka, pokazalo se da su vojnici u eksperimentalnim grupama većinom bili mobilisani u vojsku, da su bili stariji, većinom su rasli u porodici u kojoj im je bila uskraćena ljubav i pažnja, često su bili i fizički zlostavljani, ispoljavali su više neurotskih smetnji u djetinjstvu (npr. noćno mokrenje ili strah), a doživjeli su i više traumatskih iskustava prije rata.

Li teratura Baškovec-Milinković, A., Bele-Potočnik, Ž. i Hruševar, B. (1979). Priručnik za upotrebu PIE - Profil indeks emocija, Ljubljana: Centar za psihodijagnostička sredstva.

Figley, R. (1978). Symptoms of Delayed Combat Stress Among a college Sample of Vietnam Veterans. Military Medicine, 143, 107-111.


Kleber R, i Brom D. (1992). Coping With Trauma: Theory, Prevention and Treatment. Amsterdam: Swets and Zeitlinger.

Lamovec. T., Bele-Potočnik, Ž. i Boben, D. (1990). Upitnik životnog stila i odbrambeni Mehanizmi, Informacija. Ljubljana: Centar za psihodijagnostička sredstva.

Moro, L. J. (1996). Traumatski doživljaj. Tuzla: WHO, Regional Office for Europe, Mental Health Unit.

Solomon, Z. (1993). Combat Stress Reaction. New York: Plenum Press.

Van der Kolk, B. i Saporta, J. (1993). Biological Response to Psychological Trauma. U: J. Wilson i R. Beverley (Ur.): International Handbook of traumatic Stress Syndromes. New York: Plenum Press, 25 – 33.

Wilson. J, (1993). Theoretical and Conceptual Foundations of Traumatic Stress Syndromes. U: J. Wilson i R. Beverley (Ur.): International Handbook of traumatic Stress Syndromes. New York: Plenum Press, 1 – 9.

Wilson, J. (1994). The Historical Evolution of PTSD Diagnostic Criteria: DSM-I to DSM-IV. U: Jansen (Ur.): Trauma and Healing under War Condintions. Zagreb: WHO, 36-54.

57

Posttraumatski stresni poremećaj kod teško ranjenih vojnika Slobodan Pavlović, Osman Sinanović KMC Psihijatrijska klinika – Tuzla

Teor i jska osnova Rat kao karakterističan produkt ljudskog roda, nosi u sebi veliki broj različitih traumatskih iskustava i stresora, koji utiču na čovjekovu socio-fizio-biološku strukturu. Problem psihičke traume kod fizički onesposobljenih veterana nije bio čest predmet naučnih istraživanja. Schuriefild (1993), ispitujući brojnu armiju ranjenih američkih vijetnamskih veterana, ukazuje na složenost i ozbiljnost ovog problema: bile su jako izražene reakcije izbjegavanja. Fokus ovog rada su traumatska iskustva, izraženost simptoma PTSP-a, sekundarna simptomatologija i promjene u strukturi osobina ličnosti kod vojnika koji su pored drugih psihičkih trauma doživjeli i teško fizičko ranjavanje.

Hipoteza Vojnici koji su pored drugih psihičkih trauma doživjeli i teške tjelesne povrede teže prevladavaju traumatska iskustva i više pate od PTSP-a, a svoju psihičku bol prekrivaju somatskom boli.

Uzorak Uzorak čine vojnici koji se nakon rata (1995. i 1996.) liječe na psihijatrijskoj klinici, ambulantno ili stacionarno (N = 51). Uzorak je podijeljen na tri grupe:

• A grupa - neranjeni psihički traumatizirani vojnici koji se liječe stacionarno (N=12);

• B grupa - neranjeni psihički traumatizirani vojnici koji se liječe ambulantno (N=23); i

• C grupa - vojnici koji su pored drugih psihičkih trauma imaju doživjeli teško ranjavanje (N=16).

Kor iš teni inst rument i • Upitnik traume i PTSP-a, kojeg su prema kriterijima DSM-IV (1994) konstruirali

autori ovog rada. Upitnik sadrži petostepene skalama za procjenu težine traume i učestalosti simptoma PTSP-a;

• MMPI - Minesota multifazni upitnik ličnosti (Biro i Berger, 1981); • Plutchikov Profil-index emocija (Baškovec i sar., 1979);

• Kellermanov Upitnik životnog stila (Lamovec i sar.,1990) • Upitnik sa socio-demografskim i biografskim podacima.


Rezul tat i i d iskus i ja • Prosječna starost ispitanika u uzorku je 34,3 god., 66,7% ispitanika je završilo

srednju školu, 86,3% ispitanika je oženjeno, 70,6% njih živi na selu, 74,5% ispitanika u vojsku se uključilo dobrovoljno.

• Nisu utvrđene statistički značajne razlike između grupa s obzirom na socio-demografske varijable.

• Na osnovu dobijenih rezultata utvrdili smo da ne postoje značajne razlike među grupama u broju i težini traumatskih iskustva.

• Većina vojnika je imala više teških traumatskih iskustava, 88,6% vojnika nalazilo se preko godinu dana u rovu ili ofanzivno-diverzantskim akcijama, 94% se nalazilo u neposrednoj životnoj ugroženosti, 89% je gledalo umiranje saborca, odnosno preko 70% vojnika je imalo 10 - 13 teških traumatskih iskustava, čiji je intenzitet, na skali od 1 do 5, bio veći od M = 3,7.

• Najteže se podnosi pogibija prijatelja-saboraca, gledanje umiranja saborca, neposredna smrtna opasnost. Ovi rezultati potvrđuju istraživanja Klebera i Broma (1993), koji ističu da su priroda i kvalitet odnosa između preživjelog i poginulog značajni pri savladavanju bola. Što je taj odnos bio bliskiji, to je preživjeli teže uspijevao savladati bol. Težina, blizina i trajanje traumatskog iskustva su bili značajan faktor u razvoju posttraumatskog stresnog poremećaja.

• Vojnici koji su traumatska iskustva teže podnosili, ispoljavali su i značajno veći broj različitih simptoma PTSP-a.

• Simptomi intenzivnog straha, beznađa ili užasa bili su izraženi kod najvećeg broja vojnika (78,4 - 82,4%), kao i simptomi navirućih prisilnih sjećanja u mislima i snovima (74,5-88,2%).

• Vojnici koji su pored psihičkih trauma doživjeli i teško ranjavanje više pate od PTSP-a, nego vojnici bez ranjavanja.

• 88,9% teško ranjenih vojnika pati od PTSP. Na dominirajući PTSP kod invalidnih osoba, u svojim istraživanjima ukazuju Kamenchenko i Vorobev (1992), te Green (1993), dok Krizmanić (1992), kod ratnih veterana u Hrvatskoj, simptome PTSP-a nalazi samo kod 12,6% ispitanika.

• U neposrednoj povezanosti sa težinom traumatskog iskustva i izraženosti simptoma PTSPa- je i izraženost neurotskih simptoma (na MMPI), koji se javljaju kao sekundarna simptomatologija na PTSP. Na MMPI-skali utvrđena je značajna razlika u rezultatima između grupa. Vojnici iz grupe B, dakle neranjeni psihički traumatizirani vojnici koji su na vankliničkom liječenju imaju značajno više izražene neurotske smetnje, profil Hs-Pa-D ukazuje na dominatnost psihosomatske simptomatologije sa izraženim tendencama ka paranoidnoj interpretaciji događanja i depresivnom ponašanju. Grupa "A" više ispoljava tendence ka psihotičnom ponašanju, gdje profil Pa-D-Sc, ukazuje na izraženost paranoidno-shizoidnih karakteristika sa visokim stepenom depresivnosti, dok grupa "C", vojnici sa teškim ranjavanjem, ispoljavaju sklonost ka somatizaciji i

59

hipohondrijazi, a na drugim dimenzijama MMPI-skale rezultati su u granicama normalnih vrijednosti.

Zakl jučak Vojnik u ratu bio je izložen velikom broju teških traumatskih iskustava. Vojnici, koji su pored psihičkih trauma doživjeli i teško ranjavanje, više pate od hronificiranih simptoma, potpunog ili nepotpunog PTSP, nego vojnici koji nisu bili ranjeni. Svoju psihičku bol, ispoljavaju u vidu somatskih tegoba, gdje vodeće mjesto zauzima hipohondrijaza. Dominacija tjelesnog nad psihičkim, fiksacija za tjelesno, skriva u sebi opasnost da traumatizirani ispod tjelesne boli, dugo u sebi nosi psihičku bol. Takav odnos prema traumi, u centrima za fizikalnu rehabilitaciju, oporavak usmjerava samo na fizički tj. tjelesni aspekt. Zbog toga je neophodno, da se u fizikalnoj rehabilitaciji fizički i psihički traumatiziranom vojniku, odnosno u širem značenju pacijentu, pristupi interdisciplinarno, uz fizikalnu terapiju neophodna je i psihoterapija. Uključivanje kadrova iz psihijatrije, kliničkepsihologije, neurologije, uz kadrove iz fizikalne medicine, jedini je pravi put da se traumatizirana osoba vrati u normalan život.

Li teratura Baškovec-Milinković, A., Bele-Potočnmik, Ž. i Hruševar, B. (1979). Priručnik za Upotrebu PIE - Profil indeks emocija. Ljubljana: Centar za psihodijagnostička sredstva, (8), 529-34.

Green, M. i drugi (1993). Undiagnosed Post-traumatic Stress Disorder following motor vehicle accidents. Medical Journal of Australia, 159.

Kleber,. R i Brom, D. (1992). Coping With Trauma: Theory, Prevention and Treatment. Amsterdam: Swets and Zeitlinger.

Kamenchenko, P. i Vorobev, V. (1992). Mental disorders after amputation of the Extremities. Zhurnal Neuropatologii i Psikhiatrii, Russian, 92, 74-8.

Krizmanić, M. (1995). Količina i intezitet ratnih stresora i psihološka prilagodba ranjenika/invalida. Psychologia Croatica l, 1-2, 3-16.

Lamovec, T., Bele-Potočnik, Ž. i Boban, D. (1990). Upitnikm životnog stila i odbrambeni mehanizmi. Informacija. Ljubljana: Centar za psihodijagnostička sredstva.

Schurfield, R. (1993). Posttraumatic Stress Disorder in Vietnam Veterans. U: J. Wilson i R. Beverley (Ur.): International Handbook of Traumatic Stress Syndromes. New York: Plenum Press.


Uloga depresivnih stanja u pokušaju samoubistva kod bolesnika liječenih na psihijatrijskoj klinici u toku rata Nurija Babajić, Zihnet Selimbašić KMC Psihijatrijska klinika – Tuzla

Ci l j rada Cilj ovog rada je da pokrene etapu u sistemskom i organizovanom prezentiranju učestalosti depersivnih stanja među ispitanicima koji su se odlučili na samoubilačke pokušaje.

Metoda Ovo kliničko ispitivanje obuhvatilo je 94 ispitanika od 199 koji su, zbog samoubilačkih pokušaja, primljeni na Psihijatrijsku kliniku sa područja Tuzlansko-podrinjskog kantona u periodu od 1.06.1992 godine do 30.11.1995 godine. Obuhvaćena je domicilna i prognanička populacija oba spola, starosti iznad 15 godina. Za procjenu težine oboljenja uzeli smo dijagnostičke kriterije za oboljenja po MKB-10.

Rezul tat i i d iskus i ja .

Tabela 1: Distribucija suicidalnih ispitanika s obzirom na dijagnostičku grupu kojoj pripadaju (N = 94)

Dijagnostička grupa N %

Depresivni poremećaj 32 34,9 %

Akutna reakcija na stres sa depresivnim poremećajem 18 19,0 %

Posttraumatski stresni poremećaj sa depresivnim simptomima 17 18,0 %

Miješani anksiozno - depresivni poremećaj 10 10,6 %

Reaktivni psihotični depresivni poremećaj 12 12,7 %

Endogena depresija sa psihotičnim simptomima 3 3,2 %

Bipolarni afektivni poremećaj sa psihotičnim simptomima 2 2,2 %

Ukupno 94 100,0 %

Depresivni poremećaji zauzimaju značajno, ako ne i najvažnije mjesto među psihijatrijskim poremećajima koji su povezani s pokušajem suicida. U našem uzorku,

61

od ukupnog broja ispitanika koji su pokušali suicid (199), depresivnu simptomatologiju imalo je njih 94 (47, 2%).

Pokazalo se da je među depresivnim suicidalnim pacijentima bilo više ispitanika ženskog (65,9%) nego muškog (34,1%) spola. S obzirom na stupanj udaljavanja iz zajednice, može se reći da su suicidalni pokušaji bili gotovo ujednačeno prisutni kod domicilnih (51,1%) i prognanih (48,9%) depresivnih pacijenata.

Što se tiče dijagnostičkih kriterija, Iz Tabele 1 se može vidjeti da je kod većine pacijenata bio prisutan nepsihotični depresivni poremećaji (oko 18% njih su bili psihotični) i to često u komorbiditetu sa drugim psihijatrijskim poremećajima.

Zapanjujuće je da više od jedne trećine osoba koje pokušaju izvršiti samoubistvo imaju dijagnozu koja uključuje PTSD ili akutne stresne reakcije.

Zakl jučak Rat kao najznačajnija sociopatološka pojava i najteže traumatsko iskustvo predstavlja ozbiljan suicidogeni faktor kao i faktor rizika.

U našoj studiji žene su podložnije pokušaju suicida nego muška populacija.

Više od jedne trećine osoba koje pokušaju izvršiti samoubistvo imaju dijagnozu koja uključuje PTSD ili akutne stresne reakcije.

Kod bolesnika sa depresijom uvijek postoji nepredvidivost u suicidalnim namjerama, te ih treba tretirati kao urgentna stanja u psihijatriji i pravovremeno spriječiti namjere pravovremenim psihijatrijskim tretmanom.


Recidivi samoubilačkih pokušaja među bolesnicima liječenim na psihijatrijskoj klinici u toku rata Nurija Babajić, Zihnet Selimbašić KMC Psihijatrijska klinika – Tuzla

Uvod U kategoriji ljudi koji su pokušali samoubistvo sreće se jedna podgrupa onih koji ponovo pokušavaju suicid (recidivanti) i oni spadaju u populaciju visokog rizika (Biro, 1982).

Rat je pojava koja stvara najveće opasnosti za svakog čovjeka jer dovodi do promjena u psihološkom, tjelesnom, ekonomskom, ekološkom i socijalnom stanju stanovništva zatečenim ratnim aktivnostima. Kapamadžija i sar. (1990) navode da za pokretanje motivacije na samoubistvo veliku ulogu imaju psihološko-socijalni i socijalno-kulturni faktori, a tu spadaju: rastavljanje porodice, nestanak/gubitak članova porodice, progonstvo, neizvijesnost rata, stalna prisutnost životne opasnosti, besperspektivnost, gubitak moralnih i etičkih kvaliteta.

Ci l j Cilj rada je bio da se evidentira broj bolesnika koji su imali ponovni pokušaj suicida uperiodu između 1992.i 1995. godine tokom rata, te da se utvrdi vrijeme koje je proteklo od prethodnog pokušaja samoubistva kod domicilnih i prognanih koji su liječeni na Psihijatrijskoj klinici u Tuzli.

Metoda Analizirano je 26 bolesnika, domicilnih i prognanih, hospitaliziranih zbog pokušaja samoubistva, a koji su imali recidiv pokušaja samoubistva. Liječeni su na Psihijatrijskoj klinici u periodu od 1.06.1992. god. do 31.11.1995. godine. Svi ispitanici bili su sa područja Tuzlanskog kantona, starosne dobi iznad 15 godina. Kod svih bolesnika je korištena historija bolesti, psihijatrijski intervju, heteroanamneza i socijalna anamneza.

Rezul tat i i d iskus i ja Od 26 subjekata koji su imali ponovljeni pokušaj samnoubistva, bilo je 61.6 % muških, a 38.5 % ženskih ispitanika.

Kod većine ispitanika ponovni pokušaj samoubistva se javlja nakon 3 do 5 godina.

Naši rezultati pokazuju da rat i raniji pokušaj samoubistva predstavljaju važan faktor u pokretanju motivacije na ponovne samoubilačke pokušaje. Raniji pokušaji samoubistva predstavljaju potencijalno ozbiljan izvor u sklonosti samoubilačkim pokušajima.

63

Li teratura Biro, M. (1982). Samoubistvo - psihologija i psihopatologija. Beograd: Nolit, Medicinska knjiga.

Kapamadžija, B. i drugi (1990). Osnovi medicinske suicidologije. Beograd-Zagreb: Medicinska knjiga.

Kennedy i drugi. (1974). The prevalence of suicide and Parasuicide (Attempted suicide) in Edinburgh. British Journal of Psychiatry, 124, 36-41.

Milčinski, L. i Mravlje, G. (1990). Epidemiologija samoubistava u Jugoslaviji-metodološka pitanja. U: V. Nikolić (Ur.) Medicinski pregled, Novi Sad, Časopis srpskog ljekarskog društva ljekara Vojvodine, 11-12, 453-456.

Pen, A. (1994). Psihološka pomoć traumatiziranim osobama. Holandija: MSF.

Petrović, K. i drugi (1974). Ispitivanje stava dijagnostičke kategorije neurosis prema suicidalnosti. U: Zbornik radova, VIII kongres psihijatara Jugoslavije. Novi Sad: Srpsko narodno pozorište, 138.

Stanojević, Đ. i Petrović, D. (1970). Prevencija suicida. U: Stojiljković (Ur.) Prvi naučni sastanak psihijatara Srbije. Vrnjačka Banja, Neuropsihijatrijska sekcija SLD I Neuropsihijatrijska klinika. Beograd: Medicinski fakultet, 127-130.


DESNOS, mehanizmi suočavanja i odbrambeni mehanizni DESNOS - poremećaj uzrokovan ekstremnim stresom, neodređeni Mirjana Pernar, Tanja Frančišković, Ljiljana Moro Centar za psihotraumu, Klinika za psihijatriju, Rijeka, Hrvatska

Teor i jska osnova Sedam osnovnih grupa simptoma DESNOS-a prema Van der Kolku predstavljaju:

• Promjene u regulaciji afekata i impulsa • Promjene u pažnji i svijesti • Somatizacija • Promjena u samopercepciji • Promjene u percepciji agresora • Promjene u odnosu sa drugima • Promjene u sistemu značenja

Metoda

Uzorak N=150 traumatiziranih osoba (truma borbe) - starosti 25-45 godina

Instrumenti • DESNOS upitnik • Upitnik strategija suočavanja • Upitnik odbrambenih mehanizama:

- reaktivna formacija - kompenzacija - izbjegavanje - negacija - projekcija - društvena izolacija - regresija - intelektualizacija - potiskivanje - pomjeranje

Rezul tat i • Puni DESNOS kriteriji su dostignuti kod 5% traumatizirane kliničke populacije; • Ne postoje strategije suočavanja koje su specifične bilo za trenutni ili DESNOS

u bilo kojem periodu života;

• Mehanizme projekcije i pomjeranja češće koristi grupa sa visokom DESNOS tendencijom;

65

• Odbrambeni mehanizmi kao što su negacija, regresija, kompenzacija i intelektualizacija imaju negativnu korelaciju sa trenutnom DESNOS tendencijom;

• Kapacitet psihološke kompenzacije je nizak i kod visoke i kod niske DESNOS tendencije.


Etnička distanca u postratnom periodu u višenacionalnoj sredini Slavica Adamović Centar za socijalni rad, Temerin, Srbija i Crna gora

Teor i jska podloga Kao teorijski okvir za ispitivanje nacionalnih i rasnih odnosa u Americi 20-tih godina ovog veka, Emory Bogardus uzima pojam socijalne distance. Definiše je kao “različite stepene razumevanja i osećanja koji postoje između grupa” i operacionalno je određuje više od 7 konkretnih odnosa između pripadnika različitih grupa. Većina autora u istraživanjima, socijalnu distancu definiše polazeći od klasične Bogardusove skale ili neke od njenih modifikacija, što je urađeno i u ovom istraživanju (primenjena je prilagođena skala socijalne distance). Socijalna distanca predstavlja društvenu udaljenost prema bilo kojim grupama, pojedincima ili vrednostima. Etnička distanca je socijalna distanca u etničkim odnosima. Ispitivanje etničke distance kod nas je započeto 50-tih godina. Do 90-tih godina rezultati ukazuju na nisku etničku distancu među pripadnicima različitih etničkih grupa, što je odražava i u frekvenciji najbližih unutargrupnih relacija, npr. brak. Stepen etničkog distanciranja pozitivno je korelirao sa etnocentrizmom, autoritarnošću, religioznošću, a negativno sa obrazovanjem i starošću. Što se tiče pola, distanciranje je bilo manje izraženo kod muškaraca nego kod žena. Od početka 90-tih godina etnička distanca među pripadnicima naroda bivše Jugoslavije, u odnosu na ranije, bila je povećana, što je moglo biti posledica ratnih zbivanja. Ako bi ova pretpostavka bila tačna, moglo se očekivati da će se etnička distanca sa protokom vremena smanjiti, a što bi išlo u prilog tezi da je rat izazvao mržnju među narodima bivše SFRJ, a ne obrnuto, da je međunacionalna mržnja dovela do rata (Biro, 1994).

Cilj ispitivanja bio je utvrditi da li i u kom stepenu postoji etnička distanca kod građana Novog Sada prema: Romima, Albancima, Hrvatima i Mađarima.

Hipoteze U ispitivanju se pošlo od sledećih hipoteza:

• Kod građana Novog Sada postoji etnička distanca prema svim ispitivanim etničkim grupama.

• Ispitanici će ispoljiti veći stepen distance prema svim grupama u odnosima koji predstavljaju veći stepen bliskosti.

Metoda Ispitivanje je sprovedeno prve nedelje oktobra 1999. godine metodom standardizovanog intervjua, na reprezentativnom uzorku od 100 građana svih nacionalnosti u Novom Sadu. Uzorak je bio kvotni sa slijedećim kvotnim

67

kriterijumima: pol, starost i obrazovanje. Dobijene su sledeće karakteristike uzorka: do 35 god. bilo je 43% ispitanika, od 36-55 bilo je 32% i preko 56 god. 25% ispitanika. Do 7 razreda osnovne škole završilo je 6% ispitanika, NSS imalo je 25%, KV 10%, SSS 35% i VS 24% ispitanika.

Ispitano je 44% muškaraca i 56% žena, što je minimalno odstupanje od osnovne populacije Novosađana. Ostvareni uzorak ima zadovoljavajuću reprezentativnost u odnosu na obrazovanje, ali značajno odstupa kada je u pitanju starost - ispitanici su znatno mlađi. Uzorak nije biran prema etničkom porijeklu, te stoga uključuje prilično veliki broj manjina, kao što su Mađari.

Za ispitivanje etničke distance korištena je modifikovana Bogardusova skala. Ona ispituje da li bi član bilo koje od navedenih etničkih grupa bio prihvaćen u sledećim društvenim odnosima: građanin Srbije, sused, šef ili bračni partner.

Rezul tat i Dobijeni razultati potvrdili su, kako je i očekivano, obe postavljene hipoteze. Prema svim ispitivanim grupama postoji etnička distanca, ispitanici su spremniji da sa pripadnicima drugih nacionalnosti uspostave distanciranije odnose, prema različitim narodima distanca je izražena u različitom stepenu.

Najveća etnička distanca ispoljena je prema Albancima po pitanju svih predloženih odnosa. Potom je najizraženija prema Romima, Hrvatima i Mađarima.

Diskusi ja Upoređujući etničku distancu prema Albancima dobijenu u ovom istraživanju sa ranijim rezultatima na teritoriji cele Srbije (Biro, Popadić, 1998) i rezultatima na području Vojvodine (Biro, 1997), može se zaključiti da je dobijena etnička distanca znatno manja po pitanju svih ispitivanih odnosa.

Najveća etnička distanca prema Albancima može se objasniti dugogodišnje narušenim međunacionalnim odnosima koji su aktuelni i poslednjih godina. Globalno snižena etnička distanca prema svim ispitivanim grupama u odnosu na rezultate ranijih istraživanja može se pripisati ispitivanju u jednoj urbanoj višenacionalnoj sredini kao što je Novi Sad.

Po izraženosti etničke distance Romi zauzimaju drugo mesto. Romi se ne opažaju kao grupa koja može da ugrozi kao šef, sused ili građanin Srbije. Nešto veće odbijanje bračnog odnosa može biti posledica percipiranja različitog socijalnog i kulturnog nivoa, kao i načina života ove grupe.

Etnička distanca prema Hrvatima je, u odnosu na prethodna istraživanja, znatno manja. U pomenutom istraživanju iz 1998. godine 57,8% je odbijalo brak sa Hrvatima, a u istraživanju iz 1997. godine 23%. Ovde svaki deseti ispitanik odbija da stupi u brak sa Hrvatom, nekih 5-6% ne prihvata ih kao šefa ili građanina Srbije, još manje kao suseda. Iznenađuje li relativno mala etnička distanca prema narodu sa kojim se ratovalo ili ona može biti logična posledica navedene teze da je rat izazvao međunacionalnu mržnju na prostorima bivše SFRJ i da će se ona sa povećavanjem


vremenske distance u odnosu na ratna zbivanja još više smanjivati ili ostati na ovih 10%, ako se prihvati tvrdnja da u svakom društvu 10% populacije prihvata ekstremno nacionalističke stavove? Buduća istraživanja daće odgovor na navedeno pitanje.

Najniža etnička distanca dobijena je prema Mađarima. Ona može biti posledica dugogodišnjeg zajedničkog života na istim prostorima, poznavanja i kontaktiranja, kao i ispitivanja u višenacionalnoj sredini.

Takođe, globalno snižena etnička distanca može se pripisati i strukturi ispitanog uzorka u odnosu na starost ispitanika koja se u ranijim istraživanjima pokazala kao značajna varijabla ili činjenici da je naša studija sprovedena u urbanoj sredini.

Zakl jučak Na osnovu dobijenih rezultata može se zaključiti da kod građana Novog Sada postoji etnička distanca, da je u različitom stepenu izražena prema različitim etničkim grupama, ali da je znatno manja u odnosu na ranije razultate dobijene na širem području Vojvodine i Srbije.

69

Duševno obolenje kao česta psihološka posledica rata Slađana Kočevska Zdravstveni centar Zaječar, Srbija i Crna gora

Ci l j Osnovna svrha bila je da se odrede najčešći oblici duševnih poremećaja kod osoba koje su bile direktno ili indirektno izložene ratnim dejstvima. Sprovedeno je i retrospektivno ispitivanje strukture ličnosti kako bi se odredili njeni uticaji na razvoj duševnog poremećaja.

Uzorak Ova studija obuhvatila je 150 ispitanika od kojih su svi bili direktno ili indirektno izloženi ratnim dejstvima i koji su klasificirani u tri grupe:

• Osobe koje nisu pokazivale nikakve znake duševnog poremećaja prije rata, a kod kojih je dijagnosticiran duševni poremećaj nakon rata;

• Osobe koje su bile na psihijatrijskom tretmanu prije rata; • Osobe kod kojih nakon rata nije dijagnosticiran duševni poremećaj.

Inst rument i Za dijagnozu duševnog poremećaja korišteni su slijedeći instrumenti: LOBI, intervju, Wechslerov individualni test inteligencije, te MMPI, TNR i Mahoverov test ličnosti.

Rezul tat i i zak l jučci Neurotična i reaktivna depresivna ispoljavanja najčešće su forme duševnog poremećaja (posebno kod onih ispitanika koji su pre rata bili bez psihičkih smetnji), a reaktivno psihotično ispoljavanje najređi je oblik duševnog poremećaja. Raniji psihijatrijski bolesnici pokazuju pojačavanje prvobitnih tegoba i njihovu nadogradnju novim simptomima. Određene karakteristike ličnosti čine osobu predisponiranom da duševnim poremećajem reaguje na rat: emocionalna nezrelost i labilnost, pasivnost, introvertnost, pesimizam. Osobe koje su bile direktno ili indirektno izložene ratnim dejstvima, ali kod kojih nije dijagnostikovan duševni poremećaj su emocionalno zrele i stabilne osobe, optimisti, ekstravertnog tipa ličnosti.


Načini prevladavanja stresa indukovanog ratom i njihova povezanost sa petofaktorskim modelom ličnosti na uzorku zaposlenih žena Nataša Hanak Međunarodna Mreža Pomoći, Beograd, Srbija i Crna gora

Teor i jska osnova • Petofaktorski model ličnosti • Model dvanaest dinstinktivnih načina prevladavanja stresa

Hipoteze • Prevladavanje stresa za vreme NATO bombardovanja može se opisati pomoću

barem nekoliko dimenzija prevladavanja opisanih u polaznim modelu. • Korišteni načini prevladavanja stresa povezani su sa robusnim dimenzijama

ličnosti.

Uzorak 109 žena iz Beograda, Pančeva i Lazarevca, zaposlenih za vreme NATO bombardovanja.

Glavni kor iš teni inst rument i NEO PI – R, autori Paul T. Costa i Robert R. McCrae, instrument meri pet dimenzija ličnosti: neuroticizam, ekstraverzija, otvorenost, saradljivost i savesnost.

Upitnik za procenu načina prevladavanja stresa, konstruisan za svrhe istraživanja ali baziran na upitniku COPE, čiji su autori C.S. Carver, M.F. Scheier i J.K. Weintraub. Naš upitnik isto kao i COPE meri 12 načina prevladavanja:

• aktivno prevladavanje, • planiranje, • prigušivanje konkurentnih aktivnosti, • uzdržavanje od aktivnosti, • traženje socijalne podrške (iz insturmentalnih razloga ili iz emocionalnih

razloga),

• fokusiranje na emocije i njihovo pražnjenje, • odustajanje na planu ponašanja, • odustajanje na mentalnom planu – distrakciju, • pozitivnu reinterpretaciju i razvoj,

• poricanje,

71

• prihvatanje, • okretanje religiji, • a kao dodatna kategorija ispituje se i korištenje sredstava za smirenje, alkohola,

cigareta.

Ima 78 stavki od kojih je 43 ušlo u analize. Istraživanje je sprovođeno za vreme NATO bombardovanja Jugoslavije, u periodu od 28.aprila do 18. maja 1999.

Postupak/Metoda Neeksperimentalno istraživanje

Stat is t ička obrada rezul tata Faktorska analiza, kanonička korelaciona analiza;

Rezul tat i Metodom glavnih komponenti ekstrahovan je jedan opšti faktor prevladavanja, za koji se može reći da predstavlja predmet merenja našeg upitnika. Njime su zasićene 43 stavke upitnika. Ovako skraćen upitnik ima zavidnu pouzdanost - Kronbahovo α iznosi 0.92.

Interesantno da su se među stavkama koje su izbačene iz daljih analiza jer nisu zasićene opštim faktorom prevladavanja našle sve stavke čiji sadržaj opisuje različite načine mentalne distrakcije od aktualnih problema, kao i većina stavki koje se odnose na pozitivnu reinterpretaciju i lični razvoj, prihvatanje, uzdržavanje od akcije i odustajanje od pokušaja prevladavanja na planu ponašanja. U studiji Carvera, Scheiera i Weintrauba stavke ovih skala imale su najslabija zasićenja na odgovarajućim faktorima. Izgleda da se radi o predloženim dimenzijama načina suočavanja koje nisu faktorski čiste. Pokušaj situaciono specifične operacionalizacije ovih strategija načina suočavanja u našem upitniku izgleda da nije bio uspešniji. Analiza glavnih komponenata sprovedena na skraćenoj verziji upitnika sa 43 stavke, dala je četiri psihološki prepoznatljiva faktora. Prvi faktor karakteriše orijentacija na sopstvene doživljaje koji su pokazatelj proživljene patnje – bespomoćnost, nemoć, panika, anksioznost, iscrpljenost. Nabrojani neurotični simptomi praćeni su nemogućnošću prilagođavanja; doživljajem poraza u borbi sa problemom i na planu ponašanja uzimanjem sredstava za smirenje. Iako ovaj faktor sadrži najveći broj stavki skale prevladavanja usmerenog na emocije, bilo bi pogrešno tako ga nazvati. On je pre mera ishoda prevladavanja tj. stresa i neuspešne adaptacije u stresnom susretu, nego procesa – načina prevladavanja.

Drugi faktor je nazvan posvećenost problemu. Pregled sadržaja stavki zasićenih ovim faktorom otkriva sklop reagovanja koji karakteriše posvećenost problemskoj situaciji. Ogleda se u prikupljanju informacija, što je značajan vid kontrole u situaci-jama na čiji se tok ne može uticati; odlaganju ostalih aktivnosti i svakodnevnih obaveza čime se povećava uključenost u situaciju i njoj podređuje ritam života; raz-mišljanju i planiranju o mogućim akcijama koje treba preduzeti radi rešavanja prob-


lema, odnosno, ublažavanja njegovog negativnog dejstva. Konačno, ove reakcije su praćene svešću o narušenosti normalnog načina života i o važnosti onih stvari koje smo, do izbijanja rata, podrazumevali, nesvesni da mogu biti ugrožene. Iako je

opisani način reagovanja jedan od adaptabilnijih i odražava ra-cionalan i aktivan pristup prob-lemu, u njemu nije sadržan napor da se situacija redefiniše, sagleda iz novog, drugačijeg ugla i da se stresna situacija kreativno iskoristi za sopstveni razvoj. Drugim rečima, ovaj sklop prev-ladavanja ima karakter društveno poželjnog, konvencionalnog, pa i opsesivnog, načina reagovanja.

Okrenutost religiji je najkonzis-tentniji faktor kao što je slučaj i u studiji Karvera i saradnika, mada je pitanje da li je njegov psi-hološki značaj za prevladavanje stresa uporediv sa značajem ostalih izolovanih komponenti. Naime, ovaj oblik prevladavanja nije učestao u našem uzorku.

Poslednji faktor je traženje soci-jalne podrške iz emotivnih i in-strumentalnih razloga. Njegov sadržaj je psihološki nedvos-mislen.

Kanoničkom korelacionom anal-izom izdvojene su dve statistički značajne kanoničke korelacije između parova kanoničkih vari-jabli oba skupa i jedna, na granici značajnosti, koju smo takođe uzeli u obzir pri tumačenju rezultata (vidi Tabelu 1)

Prvu kanoničku varijablu (vidi Tabelu 2) iz skupa faktora prevladavanja karakteriše povišeni opšti nivo reaktivnosti. Ipak, ona je u najvećoj meri definisana preplavljenošću vlastitim doživljajima, tj. skupom simptoma stresa (bespomoćnost, panika, strah). Faktički se može tvrditi da je navedeni skup reakcija alternativna mera neuroticizma. Povećana orijentacija na problem i razmenu s drugim ljudima samo je pokušaj prevladavanja i umanjivanja osećanja preplavljenosti strahom i bespomoćnošću. Ovako (neurotično) modulirana orijentacija na religiju u stvari još jedan neurotični simptom. Opisana kanonička varijabla nalazi se u korelaciji od 0.60

Tabela 1. Koeficijenti kanoničkih korelacija i njihova značajnost:

Rho Lambda Hi2 df sig

1 ,606 ,342 74,130 20,000 ,000

2 ,595 ,539 42,587 12,000 ,000

3 ,389 ,835 12,453 6,000 ,053

4 ,129 ,983 1,161 2,000 ,560

Tabela 2. Prvi kanonički par

Strategije prevladavanja

w1 r1 1rxy2

Orijentacija na sopstvene doživljaje

,992 ,964 ,584

Posvećenost problemu -,146 ,283 ,171

Religija ,256 ,440 ,266

Socijalna podrška -,101 ,271 ,164

Osobine ličnosti

Neuroticizam ,941 ,950 ,575

Ekstraverzija -,261 -,618 -,374

Otvorenost ,072 -,294 -,178

Dobrodušnost ,211 -,036 -,022

Savesnost ,108 -,237 -,143

73

sa kanoničkom varijablom drugog skupa koju karakterišu povišeni neuroticizam i intorverzija. Neurotični introverti su jače orijentisani na svoje unutrašnje doživljaje kojima dominira negativan afekt. Simptomi bespomoćnosti, straha i panike su umanjeni kod otvorenih i savesnih ljudi, međutim efekat otvorenosti je prividan, dok u suštini niska agresivnost i povišena savesnost povećavaju simptomatologiju, tako da je efekat introverzije realno manji nego što to na površini izgleda.

Rezultati su u skladu sa hipotezom da neurotične osobe imaju veću vulnerabilnost - niži stresni prag, kao i sa rezultatima dobijenim na životinjama koji pokazuju da agresivne reakcije umanjuju efekte stresnih događaja.

Druga kanonička korelacija pokazuje nam da su zatvorene ali istovremeno dobrodušne i savesne osobe gotovo potpuno orijentisane na problem (vidi Tabelu 3). Kada se podsetimo sadržaja faktora posvećenosti problemu sasvim je razumljivo što je takav obrazac reagovanja karakterističan za nefleksibilne osobe sa niskom agresivnošću i povišenom savesnošću.

Treća kanonička komponenta u prostoru strategija prevladavanja opisuje povišen nivo neneurotičnih reakcija. Komponenta je gotovo u potpunosti definisana orijentacijom na razmenu s drugim ljudima tako da su orijentacija na problem i

Tabela 3. Drugi kanonički par Tabela 4. Treći kanonički par



w1 r1 1rxy2 w1 r1 1rxy2

Orijentacija na sopstvene doživljaje

,090 -,163 -,097 Orijentacija na sopstvene doživljaje

-,416 ,038 ,015

Posvećenost problemu

-1,079 -,881 -,524 Posvećenost problemu

,170 ,342 ,133

Religija ,344 ,148 ,088 Religija ,215 ,407 ,158

Socijalna podrška

,247 ,053 ,032 Socijalna podrška ,953 ,914 ,355

Osobine ličnosti Osobine ličnosti

Neuroticizam ,023 ,160 ,095 Neuroticizam ,667 ,005 ,002

Ekstraverzija -,189 ,168 ,100 Ekstraverzija ,706 ,664 ,258

Otvorenost ,827 ,725 ,431 Otvorenost ,317 ,542 ,210

Dobrodušnost -,480 -,469 -,279 Dobrodušnost ,553 ,507 ,197

Savesnost -,369 -,552 -,328 Savesnost ,354 ,215 ,083


religiju socijalno modulisani (vidi Tabelu 4). Neuroticizam je snažan supresor ovih mehanizama.

Ovako visok kanonički koeficijent (w) na neuroticizmu veoma je teško objasniti. Ono što u stvari razlikuje prvi i treći kanonički par su ekstraverzija i otvorenost, a ne neuroticizam.

Diskusi ja / Zakl jučak Rezultati pokazuju očekivane odnose prilično grubih kategorija načina prevladavanja stresa u ratnom okruženju sa dimenzijama ličnosti.

75

Iskustva doživljena tokom migracije i kulturološko prilagođavanje raseljenih osoba iz Bosne i Hercegovine koje trenutno žive u Beču Andrea Kučera, Brigitte Lueger-Schuster Odsjek za kliničku psihologiju, Institut za Psihologiju, Univerzitet u Beču, Austrija

Teor i jska osnova Prema procjenama i popisu austrijskog Ministarstva unutrašnjih poslova, u periodu između 1992. i 1995. u Austriji je našlo utočište preko 100 000 ljudi koji su izbjegli ili su protjerani iz Bosne i Hercegovine usljed rata.

Od tog broja oko 65 000 izbjeglica se uspješno integriralo u austrijsko društvo.

Oko 11 000 izbjeglica je migriralo iz Austrije u druge zemlje kao što su Amerika, Australija ili Kanada. Otprilike 12 000 se nakon rata vratilo u mjesto iz kojeg su izbjegli (Sitz, 1999).

Ci l j Cilj je bio ispitati trenutne psihosocijalne uslove života (dakle, tokom 2000-te godine) bosanskih izbjeglica koje su usljed rata utočište našli u Austriji. Istraživanje je imalo za cilj osvijetliti iskustva preživljena tokom migracije i kulturološko prilagođavanje raseljenih osoba koje trenutno žive u Beču.

Metoda

Upitnici Koristili smo adaptirani upitnik, koji je Karlegger (1996.) kreirao i primjenio u studiji sprovedenoj među bosanskim ženama- izbjeglicama smještenim u izbjeglički kamp u Beču. Njegova studija je imala za cilj ispitati trenutne psihosocijalne životne uslove bosanskih izbjeglica u Beču. Upitnik sakuplja informacije kakve su socio-demografski podaci, stresne situacije, dužina boravka i smještaj u Austriji, mogućnost zapošljavanja i evaluacija zapošljavanja u Austriji, učenje njemačkog jezika, posjeta Bosni i Hercegovini, itd.

Integracija je mjerena Skalom kulturološkog prilagođavanja (ovu skalu su razvili Knipscheer, Mooren i Kleber, 1997). Skala je sačinjena od sedam subskala kojim se mjeri npr.»tradicija, običaji, gubici, problemi adaptacije, socijalna integracija, perspektiva budućnosti u Austriji”.

Postupak Podaci za ovu studiju su prikupljeni tokom maja i juna 2000. godine u području Beča. Ispitivanja su održavana u savjetodavnim centrima, a dio ispitivanja


sproveden je u privatnim stanovima, općinskim stanovima i hotelima u koje su smještene bosanske izbjeglice. Uzorak ipak ne predstavlja cjelokupnu bosansku populaciju koja je migrirala i koja živi u Austriji, preciznije u Beču. Stvarni broj bosanske populacije u Austriji nije poznat.

Uzorak Ova studija je obuhvatila ukupno 110 ispitanika, žena n=58; 52.7% i muškaraca n=52, 47.3% iz Bosne i Hercegovina koji su zbog rata u Bosni bili nastanjeni u Austriji.

Bosanske izbjeglice iz ovog uzorka došle su u Austriju između 1991. i 1996. godine, većina ih je došla 1992. godine. U prosjeku, njihov boravak u Austriji je trajao 7.45 godina (SD=0.81).

Uzorak čine odrasle osobe između 21 i 72 godine. Prosječna starosna dob žena iz ovog uzorka je 37.95 godina, a prosječna starosna dob muškaraca je 40.58 godina.

Oko tri četvrtine bosanskih izbjeglica su Bošnjaci (73.6%), 10% izbjeglica su Katolici, a 6,4% su Pravoslavci. Jedan ispitanik (0.9%) je bio druge vjeroispovjesti a 3.6% ispitanika su bez vjeroispovjesti (ateisti).

Većina Bosanaca je završila srednju školu (68.2%), 23.6% ispitanika ima višu stručnu spremu ili fakultet, a samo 8.2% je završilo osnovnu školu (osmogodišnje obrazovanje). Većina ih je dobila stalnu boravišnu dozvolu u Austriji (80.9%) . Samo 1.8% Bosanaca su izbjeglice koje imaju privremenu boravišnu dozvolu. 3.6% izbjeglica imaju status prihvaćenih izbjeglica, a 2.7% su već postali državljani Austrije.

Rezul tat i

Stresni/traumatski događaji doživljeni tokom rata i danas • Bosanske izbjeglice su usljed rata preživjele brojne traumatske događaje, a

mnogi su pretrpjeli gubitak članova uže porodice. • 85.5% bosanskih izbjeglica, žena i muškaraca je izbjeglo iz ratnog područja,

4.5% je deportovano, a 10% izbjeglica je uz pomoć humanitarnih organizacija evakuisano iz ratnog regiona.

• 36.4% bosanskih izbjeglica je tokom rata napadnuto i povrijeđeno, a kod 51.8% izbjeglica je neko od članova porodice ranjen ili ubijen.

• Današnje izbjeglice u Austriji pate od povećanih zdravstvenih problema uzrokovanih prije migracijskim i post-migracijskim uslovima. Bosanske žene i muškarci danas su mnogo više izloženi stresu u odnosu na njihove živote prije rata.

• 63.6% ispitanika iz ovog uzorka pati od povećanih zdravstvenih problema (fizičkih i mentalnih) otkada žive u Austriji.

77

• 76.4% ispitanika je izloženo većem stresu u izbjeglištvu u poređenju sa njihovim životima prije rata.

• 81.8% bosanskih žena i muškaraca su potpuno ili djelomično izgubili sposobnost organiziranja života otkako žive u Austriji.

Život u progonstvu Konstantno mijenjanje smještaja u Austriji i današnji smještaj bosanskih izbjeglica u Beču

• Bosanske izbjeglice iz ovog uzorka su mijenjale smještaj u Austriji u prosjeku 3.24 puta (SD=2.03, minimalno = 0 izmjena, maksimum= 12 izmjena).

• Danas 10.9% izbjeglica živi u stanovima u koje ih je smjestila općina u kojoj žive, 30.9% trenutno živi u integracionim prenoćištima, a 57.3% bosanskih izbjeglica živi u privatnim stanovima (npr. Iznajmljeni stanovi) u Beču.

Učenje njemačkog

• Bosanske izbjeglice iz ovog uzorka procjenjuju svoje proječno znanje iz njemačkog jezika kao «zadovoljavajuće» (M=2.88, SD=1.11).

• 31.8% bosanskih izbjeglica nije pohađalo kurseve njemačkog jezika u Austriji. 32.7% je prošlo jedan kurs njemačkog, 15.5% je prošlo dva kursa, a 20% je prošlo tri ili više kurseva njemačkog jezika.

Zaposlenje u Austriji

• Danas 76.4% izbjeglica ima zaposlenje u Austriji, 23.6% je nezaposleno. Od ispitanika iz ovog uzorka 78.2% je bilo zaposleno u Bosni i Hercegovini.

• Većina bosanskih izbjeglica koji su prije rata radili u Bosni i Hercegovini su prekvalificirani za poslove koje su morali prihvatiti u Austriji. Mnogi od njih su izgubili svoj profesionalni i socijalni status.

• Naprimjer: jedna žena (kojoj je sad 50 godina) je u Bosni radila kao pravnik, a danas radi kao čistačica. Muškarac kojem je 35 godina koji je radio kao keramičar, danas u Austriji pere suđe.

Situacija u izbjeglištvu

• Polovina ispitanika iz ovog uzorka (50%) se suočava sa finansijskim poteškoćama, 34.5% se suočava sa birokratskim poteškoćama, a 13.6% je ukazalo na povećanje porodičnih problema.

• 78.2% izbjeglica osjeća nostalgiju, a 84.5% je izjavilo da im je Bosna uvijek u mislima i sjećanjima.

• 71.8% ne osjeća Austriju svojim domom, a 55.4 % je izjavilo da život u Austriji nije lakši od života u Bosni.


Rezultati Skale kulturološkog prilagođavanja (bodovanje: 1=uopće se ne slažem; 6=slažem se u potpunosti)

“Održavanje bosanskog načina života (tradicija, običaji)” u Austriji je na visokom nivou (M=4.83, SD=0.97). Nisu uočene nikakve razlike ni u odnosu na spol, niti u odnosu na godine.

“Gubici (domovine, ljudi u domovini, profesionalni i socijalni status)” su generalno visoki. Muškarci i žene su podjednako pogođeni gubicima. Starije bosanske izbjeglice osjećaju značajno više gubitaka nego njihovi mlađi zemljaci (F(3,106)=3.75; p < 0.05).

“Problemi prilagođavanja (poteškoće sa njemačkim jezikom i učenjem novih zadataka)” u Austriji se kreću na skali između srednje i male jačine (M=3.07, SD=1.27). Nisu uočene razlike u odnosu na spol. Postoji značajna tendencija da mlađe bosanske izbjeglice imaju manje problema prilagođavanja u odnosu na svoje starije zemljake (F(3,106)=2.66; p < 0.10).

“Socijalna integracija (kontakti sa Austrijancima)” je generalno visoka (M= 4.22, SD=1.10). Nisu uočene razlike u odnosu na spol. Mlađi Bosanci se osjećaju znatno više integriranim u austrijsko društvo nego stariji Bosanci (F(3,106)=3.56; p < 0.05).

Izbjeglice iz ovog uzorka još uvijek nisu odlučili o svom ostanku i budućnosti u Austriji (M=3.73, SD=1.18). Nisu uočene nikakve razlike u odnosu na spol i starosnu grupu.

Otkrivene su neke male, ali značajne korelacije:

• Što bolje poznaju njemački jezik, to više vide svoju budućnost u Austriji (r= -0.25).

• Što se manje osjećaju kao građani drugog reda, to više vide svoju budućnost u Austriji (r= -0.30).

• Što više bosanske izbjeglice održavaju kontakt sa rođacima od kojih su bili razdvojeni tokom rata, to manje žele ostati u Austriji (r= 0.31).

Zakl jučak Život u izbjeglištvu podrazumijeva drastičnu promjenu životne situacije koja sa sobom nosi niz problema u pogledu psihološke adaptacije. Bosanske izbjeglice u Austriji su morale preći preko mnogih prepreka. Kao što stoji u izvještaju, mnogi su imali i još uvijek imaju različite probleme sa kojima se teško nose.

Uzevši u obzir agoniju progonstva, potrebno je reći da se bosanske izbjeglice iz ovog uzorka suočavaju sa svojim životom i daju sve od sebe da prevaziđu poteškoće na koje nailaze.

Ipak, oni se još kolebaju između ostanka u Austriji i povratka u Bosnu i Hercegovinu. Oni se još uvijek suočavaju sa problemima kulturološkog prilagođavanja, što dodatno otežava njihovu integraciju.

79

Li teratura Karlegger, I. (1996). Die Lebenssituation von Flüchtlingsfrauen und MigrantInnen zwischen Unsichtbarkeit und Pathologisierung. U: B. Lueger-Schuster (Ur.) Leben im Transit. Über die psychosoziale Situation von Flüchtlingen und Vertriebenen (S. 66-82). Wien: WUV-Universitäts Verlag.

Knipscheer, J., Mooren, G.T.M i Kleber, R. (1997). Acculturation Scale. Unpublished scale, University of Utrecht.

Sitz, A. (1999). Bosnische Kriegsflüchtlinge in Österreich. Aufnahme, Integration und Rückkehr unter besonderer Berücksichtigung unterstützender Maßnahmen durch die Caritas Wien. Wien: Caritas der Erzdiözese Wien.


81

Istraživanja o odraslima: tretman

82 I s t r a ž i v a n j a o o d r a s l i m a : t r e t m a n

Ko je na tretmanu? Poređenje odraslih osoba Sarajevskog kantona koji su prošli psihološki tretman i onih koji nisu Psihološka adaptacija i socio-demografski faktori. Steve Powell*, Amira Gradinčić, Rita Rosner, Willi Butollo * München-BiH Psihološki program (Ludwig-Maximilians Univerzitet u Münchenu, Njemačka i Univerzitet u Sarajevu, Bosna i Hercegovina)

Uvod Većina istraživanja o psihosocijalnim posljedicama rata u cijelom svijetu provode se ili na uzorcima ljudi koji su bili na tretmanu (obično psihijatrijskom ili psihoterapijskim) ili na uzorku raseljenih osoba, bez obzira na to da li su te osobe bile raseljene unutar svoje zemlje ili su otišle u neke sigurnije zemlje. Niz faktora je onemogućio generalizaciju takvih istraživanja na opću populaciju. Mnogo se manji broj studija bavi općom populacijom, a prema našem saznanju samo se u par studija uradila direktna usporedba između onih koji jesu odnosno nisu na tretmanu. Ovo poređenje je važno zbog cijelog niza faktora:

1. U idealnom svijetu bi na psihološki tretman išle osobe sa najtežim psihičkim poremećajima. Je li ovo slučaj i u Sarajevu, ili neki drugi faktori, kao što je stepen obrazovanja ili visina prihoda, igraju značajniju ulogu?

2. Većina onoga što mi znamo o posttraumatskoj adaptaciji potiče iz studija o ljudima koji su uključeni u tretman. Je li psihološki stres onih koji jesu na tretmanu sličan, po svojoj strukturi, onom kojeg doživljavaju osobe koje nisu?

Hipoteze 1. Posttraumatski simptomi u značajnoj mjeri objašnjavaju da li neko prima

psihološku pomoć (npr. vjerovatnije je da ljudi sa više simptoma budu uključeni u psihološki tretman), ali izjave o životnim teškoćama, koje su izazvane prisustvom simptoma također mogu imati efekta, jednako kao i indikatori boljeg socio-ekonomskog statusa.

2. Posttraumatski stres je u suštini jednak fenomen za ljude koji idu na tretman kao i za one koji ne idu na tretman. Još preciznije, relativna važnost tri tipa posttraumatskih simptoma (ponovo proživljavanje, izbjegavanje i pobuđenost organizma) zajedno sa indikatorima problema u funkcioniranju, koje su izazvane prisustvom simptoma, je jednaka za oba poduzorka.

Uzorak Podaci analizirani u ovom slučaju su samo dio velike studije koju je sproveo Ludwig-Maximilians Univerzitet iz Münchena, u saradnji sa Odsjekom za psihologiju Univerziteta u Sarajevu. Iako sakupljeni podaci uključuju širok spektar indikatora

83

psihološke adaptacije, ova analiza će se fokusirati samo na posttraumatske simptome

Tabela 1: Uzorak

Uzrasna skupina na dan 1. januara 1998.

Ukupno

16-30 31-45 46-65

Poduzorak Ne idu na tretman Spol Ženski 17 17 17 51

Muški 14 17 16 47

Ukupno 31 34 33 98

Idu na tretman Spol Ženski 23 19 16 58

Muški 19 15 22 56

Ukupno 42 34 38 114

Ukupni uzorak

73 68 71 212

Kako je pretpostavljeno da dob i spol koreliraju sa PTSP-om, svaki poduzorak je bio stratificiran prema tim varijablama. Podaci u Tabeli 1 pokazuju da je stratifikacija bila prilično uspješna. Dobne i spolne skupine su definirane tako da reflektiraju strukturu populacije u Sarajevu 1990. godine, jer u vrijeme sprovođenje ove studije nije postojao detaljan demografski opis populacije nakon rata.

Opći kriteriji za izbor uzorka su bili

• Odrasle osobe između 16 i 65 godina • Trenutno žive u Sarajevu • Živjeli su u Sarajevskom kantonu tokom rata (npr. u periodu od 1.4.92 do

31.12.95 nisu bili odsutni duže od 12 mjeseci)

• Nisu u akutnoj krizi • Dovoljno pismeni da odgovore na upitnike uz određenu pomoć.

Podaci su prikupljeni u periodu februar-juni 1998. godine. Svi su učestvovali dobrovoljno i dali su svoj puni pristanak.

Uzorak klijenata koji su išli na psihološki tretman se sastojao od 114 pacijenata koji su učestvovali u nekoj vrsti psihoterapije, ili psihijatrijskog tretmana, ili psiholoških ili psihosocijalnih konsultacija sa barem jednom sesijom u posljednja tri mjeseca. Klijentima je pristupilo osoblje zaposleno u sedam psiholoških centara u Sarajevu. Psihoterapeuti su pohađali postdiplomsku specijalizaciju iz traumatske psihoterapije na Univerzitetu u Sarajevu, uz podršku Univerziteta Ludwig-Maximilians iz Münchena. Svakom psihoterapeutu ili savjetovatelju je dodijeljena određena kvota,


na osnovu prethodne stratifikacije. Intervjueri su pristupali svakom novom klijentu dok ne bi ispunili svoju kvotu. Odaziv je bio stopostotan.

Drugi uzorak se sastojao od 98 osoba koje nisu bile na tretmanu. Osam parova studenata završne i treće godine Odsjeka za psihologiju na Univerzitetu u Sarajevu su bili anketari. Svi anketari su prošli kroz obuku korištenja upitnika. Provedene su i dvije pilot studije kako bi se osiguralo odgovarajuće korištenje instrumenata za procjenu. Tokom ove studije svi anketari su bili pod supervizijom. Kako bi se došlo do učesnika, mapa Sarajeva je podijeljena u segmente od po 1 kvadratni kilometar. U svakom segmentu su slučajno odabrane po dvije ulice. Svaki par anketara je dobio imena dvaju ulica sa instrukcijama da pronađu do osam ispitanika iz tih dvaju ulica. Anketari bi započinjali sa radom u kasnim popodnevnim časovima i vikendima, i to u prvom stanu prve zgrade te građanima postavljali pitanja kako bi, s obzirom na generalne kriterije i kvote, provjerili njihovu podobnost za učešće u ovoj studiji. Kada bi pronašli ispitanike u jednom stanu, anketari bi krenuli u sljedeći stan intervjuirajući maksimalno dva stana po zgradi. Onda bi iz te zgrade prešli u sljedeću zgradu u toj ulici. Svaki par je imao kvotu za svaku ćeliju u stratifikacijskoj tablici koja se morala popuniti. Kako se ne zna koliko je ljudi živjelo u domaćinstvima koja nisu željela učestvovati, stepen odaziva je procijenjen kao umnožak procenta domaćinstava koji su učestvovali (50 %) i postotaka ljudi u domaćinstvima sa kojima je obavljen intervju (65 %), što daje 32 %.

Inst rument i • Za procjenu trenutne PTSP simptomatologije i Skale PTSP simptoma (PSS;

adaptacija za DSM-IV: Foa, Cashman, Jaycox i Perry, 1997) korištena je verzija samoizvještaja. PSS se sastoji od četiri dijela, koja između ostaloga procjenjuju ito da li su kriteriji za PTSP prema DSM-IV ispunjeni. Dijelovi 1 i 2 nisu ovdje analizirani. Dio 3 se odnosi na simptome ponovnog proživljavanja (5 čestica, kriterij B u

DSM-IV), izbjegavanje/tupost (7 čestica, kriterij C) i pobuđenost organizma (5 čestica, kriterij D). Ove subskale su definisane u DSM-IV, i također potvrđene na ovom uzorku (u posebnoj faktorskoj analizi koja ovdje nije opisana). Ukupan broj simptoma na svakoj skali definira varijable koje su ovdje analizirane.

Dio 4 uključuje informacije o utjecaju simptoma na važna područja funkcioniranja (kriterij F).

• Socio-demografske informacije su prikupljene putem upitnika koji je bio konstruisan za ovu studiju. Radni status je bio kodiran na sljedeći način: 1= zaposlen-a; 0= nezaposlen-

a, na čekanju, domaćica, student, na obuci ili neki drugi status. Porodični status je bio kodiran kao 0 = neudata/neoženjen, 1 =

udata/oženjen ili u dugoj vezi.

85

Rezul tat i

Tabela 2: Aritmetičke sredine simptoma, funkcioniranja i socio-demografskih varijabli

Nisu na tretmanu

Jesu u tretmanu

Ukupno p

Aritmetička sredina



Ponovno proživljavanje 2,23 2,85 2,56 ,013

Izbjegavanje 2,35 3,46 2,95 ,000

Pobuđenost 2,03 2,32 2,19 ,210

Problemi u funkcioniranju 1,80 3,12 2,51 ,000

Godine obrazovanja 11,90 12,50 12,22 ,097

Mjesečni prihodi KM 287,90 366,47 329,63 ,069

Pirsonov hi-kvadrat

Zaposlen-a 29,59 % 53,51% 42,45 % ,000

Udata/oženjen ili u dugoj vezi

55,67% 51,33% 53,33% ,529

Kao što se može vidjeti iz Tabela 2, postoje interesantne razlike između poduzoraka, posebno na varijablama izbjegavanje, problemi u funkcioniranju i radni status. (Test značajnosti za posljedni par varijabli je hi-kvadrat a ne t-test jer se radi o dihotomnim varijablama). Međutim, teško je interpretirati ove rezultate u ovoj formi jer te varijable koreliraju međusobno. Stoga je sprovedena logistička regresijska analiza gdje je zavisna varijabla bila učešće u tretmanu. Skale triju grupa simptoma su najprije uvedene u regresiju. U drugom bloku uveden je stepen problema funkcioniranja u dnevnom životu. U posljednjem su bloku dodane četiri socio-demografske varijable. Sve analize su urađene uz pomoć statističkog programa SPSS 10.05.

Kao što se može vidjeti u Tabeli 4, svaki model je bio značajno bolji od trivijalnog modela koji koristi samo konstantu, u slučajnu finalnog modela p = 0.000. Međutim, finalni postotak tačne klasifikacije usljed trećeg modela je veoma slab, na 69.1 procenata.

U prvom modelu izbjegavanje ima više značajan samostalni doprinos (Tabela 3). Drugi model kojim se uvode problemi u funkcioniranju ne predstavlja značajno poboljšanje u odnosu na prvi (kao što se može vidjeti u Tabeli 2), što sugerira da velika razlika u problemima u funkcioniranju između uzoraka može biti objašnjena razlikom u simptomima.


Posljednji model, u kojem se uvode socio-demografske varijable, predstavlja značajan doprinos, u odnosu na drugi. Međutim, jedino radni status ima značajan samostalni doprinos.

Ovo se može interpretirati na sljedeći način: ljudi koji su na tretmanu imaju viši stepen posttraumatskih simptoma, barem kada je u pitanju izbjegavanje. Ovaj rezul-tat je dosta iznenađujući, jer napor uložen u odlazak na tretman obično nije konzis-tentan sa izbjegavanjem kao oblikom po-našanja. Kako bilo, u trećem modelu do-prinos simptoma nije više značajan zbog njihove povezanost sa zaposlenjem.

Za drugu hipotezu korištena je profil analiza kako bi se testirali profili simptoma i problema u funkcioniranju

između dva pod-uzorka i vidjelo da li su oni istog oblika. Kritična statistika je interakcija između faktora pod-uzorka i faktora među-ispitanicima čiji su nivoi

Tabela 3: Varijable i tri koeficijenta za tri modela logističke regresije

Model B S.E. Wald df Exp(B) Značaj-nost.

1 Ponovno proživljavanje ,048 ,111 ,186 1 1,049 ,666 Izbjegavanje ,258 ,097 7,007 1 1,294 ,008 Uzbuđenje -,158 ,117 1,829 1 ,854 ,176 Konstanta -,398 ,264 2,281 1 ,672 ,131

2 Ponovno proživljavanje ,041 ,113 ,134 1 1,042 ,715 Izbjegavanje ,188 ,105 3,202 1 1,206 ,074 Uzbuđenje -,204 ,120 2,877 1 ,815 ,090 Problemi u funkcioniranju ,135 ,075 3,286 1 1,145 ,070 Konstanta -,402 ,264 2,316 1 ,669 ,128

3 Ponovno proživljavanje ,003 ,118 ,001 1 1,003 ,982 Izbjegavanje ,189 ,109 2,982 1 1,208 ,084 Uzbuđenje -,156 ,126 1,521 1 ,856 ,217 Problemi u funkcioniranju ,129 ,078 2,763 1 1,138 ,096 Godine školovanja ,052 ,072 ,515 1 1,053 ,473 Radni status 1,075 ,415 6,722 1 2,931 ,010 Porodični status -,533 ,332 2,573 1 ,587 ,109 Mjesečna primanja ,000 ,001 ,000 1 1,000 1,000 Konstants -1,199 ,885 1,835 1 ,301 ,176

Tabela 4: Koeficijenati u modelu

Hi-kvadrat df Sig.

Model 1 Blok 12,821 3 ,005

Model 12,821 3 ,005

Model 2 Blok 3,380 1 ,06

Model 16,201 4 ,003

Model 3 Blok 22,028 4 ,006

Model 38,229 8 ,000

87

standardizirani rezultati na tri simptomatske skale, zajedno sa rezultatima za probleme u funkcioniranju. Ukoliko je ova interakcija značajna, profili su različiti.

Iz prethodnih analiza znamo da oni koji nisu na tretmanu imaju manje simptoma izbjegavanja i manje problema u funkcioniranju. Ono što je testirano ovdje nije da li su pojedine grupe simptoma ili rezultati na skali funkcioniranja različiti kod poduzoraka, već da li su ukupni profili značajno različiti. Pokazalo se: da je interakcija među-ispitanicima u odnosu na tip rezultata i pod-uzorak značajna. Ovo je dobro ilustrirano u profilu prikazanom na Slici 1. (kako je neophodno standardizirati rezultate za simptome i rezultate na skali funkcioniranja da bi se mogla izvesti analiza profila, stvarne vrijednosti aritmetičke sredine je teško interpretirati; ovdje se radi samo o razlici između profila.)

Diskusi ja Dok posttraumatska simptomatologija doprinosi odlasku na tretman, opće varijable za koje se pretpostavlja da koreliraju sa odlaskom na tretman, poput socio-ekonomskog statusa, nisu se pokazale značajnim. Samo je radni status pokazao značajan samostalni doprinos. Moguće objašnjenje za ovaj rezultat je da su ljudi koji rade aktivniji i svjesniji mogućnosti koje pruža tretman. Štaviše, izbjegavanje im može smetati na poslu i mogu živjeti u strahu da će izgubiti posao zbog svoje simptomatologije. Tamo gdje je nezaposlenost velika, ovaj strah može biti jači i od straha suočavanja sa simptomima izbjegavanja.

Ipak, postoji nekoliko ograničenja za analizu naših rezultata:

Uzorci su bili stratificirani; očekivalo se da će više žena biti u savjetodavnim centrima.

Slika 1: Profili simptoma i funkcioniranja za poduzorke

-0.3-0.2-0.1

00.10.20.30.40.5

Ponov

no pr

oživlj

avanje

Izbjeg

avanje

Uzbud

jenje

Problem

i funk

cionira

nja

Proc

ijenj

ene

Sred

nje

vrije

dnos

ti

Psihološki tretmanBez tretmana


Ova vrsta poređenje među uzorcima je jako osjetljiva na stepen do kojeg uzorci nisu adekvatni predstavnici svoje populacije. Stepen do kojeg je prvi uzorak zaista predstavnik ljudi koji nisu na tretmanu je otvoren za diskusiju. Postojao je visok stepen onih koji su odbili učestvovati. Moguće je da oni koji su odbili da učestvuju imaju više problema jer im je bolno razgovarati o tome; s druge strane jednako je moguće da oni koji su odlučili učestvovati imaju izraženije simptome koji su ih motivirali da razgovaraju o njima. Iako je u uzorku osoba koje su na tretmanu odaziv bio 100%, definicija ovog pod-uzorka nije reprezentativna u toj mjeri da možemo reći da su klijenti koji su učestvovali u terapiji, za vrijeme održavanja ove studije, reprezentativni predstavnici svih ljudi na tretmanu.

Najinteresantniji rezultat logističke regresije (daleko najveće razlike među grupama su u pogledu zaposlenosti) može biti trivijalan ako se uzme u obzir činjenica da smo ispitanike kontaktirali kod njihovih kuća. Naime, moglo se desiti da uzorkom zbog toga bude obuhvaćeno manje zaposlenih. Iako su intervjueri dobili uputu da traže ispitanike naveče ili vikendom, ne možemo isključiti tu mogućnost.

Zakl jučci Profili simptoma i problema su značajno različiti između dva uzorka; posebno treba istaći da oni koji učestvuju u tretmanu imaju viši stepen izbjegavanja i imaju više problema u funkcioniranju, iako ova posljednja razlika može biti objašnjena razlikom u samim simptomima.

Čini se da je glavna razlika između dva uzorka ta da su osobe koje su na tretmanu češće zaposlene osobe.

Li teratura Foa, E. B., Cashman, L., Jaycox, L. i Perry, K. (1997). The validation of a self-report measure of posttraumatic stress disorder: The Posttraumatic Diagnostic Scale. Psychological Assessment, 9, (4), 445-451.

89

Program za zaštitu mentalnog zdravlja u Bosni i Hercegovini: intervencije i evaluacija Trudy Mooren*, Rolf Kleber, Kaz de Jong, Jadranka Ruvić, Šejla Kulenović *De Vonk, Centrum 45, Nizozemska

Ova studija je zasnovana na opsežnoj bazi podataka koja je nastala kao dio projekta zaštite mentalnog zdravlja Medecins sans Frontieres i HealthNet International. Deset centara je pružilo različite oblike psihološke pomoći u opkoljenom Sarajevu, kao i u Zenici, Travniku i Vitezu tokom i nakon rata. Od početka 1994., intenzivni sistem procjene i opažanja je bilježio podatke o klijentima, intervencijama i ishodima. Ova studija opisuje prvu fazu projekta, od 1994. do 1999. godine.

Teor i jska osnova U aprilu 1994., MSF Holandija (kojeg je zamijenio HealthNet International) je započelo veliki i opsežan projekat zaštite mentalnog zdravlja u Sarajevu. Nakon intenzivnog treninga lokalnih savjetovatelja i supervizora, prvi centri su počeli sa radom u jesen 1994. U Zenici i okolnim mjestima Centralne Bosne sličan program zaštite mentalnog zdravlja je obavljen u augustu 1996. godine. U to vrijeme je u projektu bilo deset savjetodavnih centara.

Ciljevi ovog projekta zaštite mentalnog zdravlja su bili: smanjiti broj problema mentalnog zdravlja izazvanih ratom kod ljudi u Bosni i Hercegovini, ili drugim riječima: smanjiti količinu psihopatologije izazvane ratom kroz pružanje zaštite u okviru sistema primarne zdravstvene zaštite i zapošljavanje lokalnih profesionalaca. Od početka je postojao i jedan eksplicitni cilj: nastaviti intervencije, procjenu i opažanje i nakon završetka rata.

Uprkos velikom interesu za pitanje zaštite mentalnog zdravlja, jako je malo detaljnih opisa konkretnih programa zaštite mentalnog zdravlja u ratnim područjima. Prije sofisticiranih istraživanja, vrijedno je napraviti analizu postojećih programa intervencije. Sve više i više se javlja potreba za opažanjem i evaluacijom podataka projekata koji su se odvijali u ratnim područjima. Da li se ti podaci mogu koristiti za procjenu realizacije ciljeva projekata zaštite mentalnog zdravlja?

Ovaj izvještaj daje empirijske podatke prikupljene kroz praćenje klijenata i intervencija u MSF/HNI projektima zaštite mentalnog zdravlja. Analizirani podaci su prikupljeni od početka projekata 1994. do kraja proljeća 1998. Ovaj izvještaj se posebno fokusira na opisivanje klijenata i intervencija, na zdravlje ispitanika, te procese suočavanja sa traumatskim sjećanjima.


Hipoteze Mnogi klijenti koji su posjećivali MSF/HNI savjetodavne centre između 1994. i 1999. će imati ozbiljne probleme u suočavanju sa traumatskim stresorima i pratećim reakcijama, te zdravstvene probleme.

Zdravlje klijenata utvrđeno prilikom prijema u centre će se u prosjeku popraviti tokom vremena nakon rata.

U periodu između početka i kraja intervencije doći će do smanjenja broja problema.

Metoda

Uzorak Gotovo dvadeset hiljada klijenata je posjetilo naša savjetovališta. Centre je posjetilo više žena nego muškaraca. To je bio slučaj u svakom savjetovalištu. Općenito, 59,4% klijenata su bile žene; 40,6% muškarci. U prosjeku klijentima je bilo 28,2 godine. Mnogi klijenti su imali između 30 i 50 godina, ili su bili adolescenti (uzrast 13-18). Gubici i iskustvo nasilja su bili česti kod većine klijenata.

Glavni korišteni instrumenti

Prvi upitnik je služio za procjenu demografskih i ličnih podataka o klijentu. Četiri upitnika su bila posebno dizajnirana kako bi se opisali tipovi tretmana (npr. individualni tretman, grupni, tretman, «kratkotrajna» krizna intervencija i psihoedukacija). Korištena su još i četiri psihometrijska instrumenta za procjenu centralnih karakteristika mentalnog zdravlja, suočavanja sa traumatskim stresom i propratnim reakcijama. U tu svrhu, klijenti su odgovarali na Upitnik za procjenu općeg zdravstvenog stanja (GHQ; Goldberg i Hillier, 1979) i Skalu utjecaja događaja (IES; Horowitz, Wilner i Alvarez, 1979). Ukupno je učestvovalo 3926, odnosno 2113 klijenata. Na kraju je korišten još jedan upitnik za evaluaciju tretmana. Savjetovatelji su obično klijentima predstavljali instrumente tek nakon druge ili treće sesije. Podaci su potom uneseni u kompjuter. Psihometrijske instrumente su klijenti ispunjavali dva puta: na početku i na kraju savjetodavnog rada.

Ostal i deta l j i Kao program zaštite mentalnog zdravlja u zajednici projekat je usmjerio svoje aktivnosti na nekoliko nivoa: pojedinac, zajednica, rizične grupe. Oblici pomoći koje su pružali centri su bili mnogostruki. Oni su išli od psihoedukacije do kriznih intervencija i tretmana. Ugrubo, može se razlikovati šest tipova intervencija:

1. Psihoedukacijske sesije i psihosocijalne aktivnosti za rizične grupe (školska djeca, izbjeglice, stariji itd.) su organizovane u sklopu centara kako bi se umanjio broj (post) traumatskih reakcija u većini populacije te podržali normalni procesi suočavanja. Očekivalo se da će kognitivni element pružanja informacija

91

o ratnim stresovima privući ljude da dođu, izraze svoju zabrinutost, podijele svoja osjećanja i pruže jedni drugima podršku.

2. Masovni mediji su korišteni za psihoedukaciju. Cilj je bio olakšati poznavanje emotivnih problema uzrokovanih ratom. Radio Bosne i Hercegovine (BiH radio) je dozvolio sedmično emitovanje jednosatne emisije koju su vodili savjetovatelji MSF-a. Radio BiH se emitirao po cijeloj BiH (uključujući područja na kojima su živjeli bosanski Srbi i bosanski Hrvati). Radio programi su objašnjavali pojavu traumatskog stresa, normalnost odgovora, različite reakcije, princip samopomoći, pružanje podrške drugima i mogućnosti za profesionalnu pomoć. Kako bi se stimulisala znatiželja i povećala mogućnost direktne podrške, odlučeno je da taj program ide uživo. Ispitivanje domaćinstava (Mercer i O'Malley, 1995.) je pokazalo da su radio i ljudi iz prakse najznačajniji izvor informacija.

3. Programi obuke su razvijeni sa ciljem prepoznavanja traumatskog stresa, simptoma i poremećaja, načina pomaganja i mogućnosti upućivanja u adekvatne institucije. U ovim programima su učestvovale medicinske sestre u zdravstvenim centrima i bolnicama, profesionalci i specijalisti hitne pomoći i ljudi iz prakse. Pored ovog medicinskog osoblja, kroz program obuke su prošli i policajci, vatrogasci, radnici iz sirotišta i nastavnici.

4. Ovakve aktivnosti nisu bile ograničene samo na psihoedukacijske grupe. Socijalno izolirani, depresivni i stariji ljudi su bili podržavani kroz osnovne socijalne i materijalne oblike pomoći, te kroz savjetovanje. Kako bi se osigurala dovoljna količina podrške, prioritet u intervencijama je bio uspostavljanje socijalne mreže. Direktna podrška je pružena kroz različite aktivnosti onima koji su nedavno izgubili drage osobe, starijim osobama koje su bile same, itd. Ove aktivnosti su također pružale osjećaj zajedništva, suosjećanja i emotivne podrške ostalima u susjedstvu.

5. Neposredna pomoć je bila na raspolaganju kroz centre za krizne intervencije. Ove intervencije su se sastojale od osnovnih elemenata kombinovanih sa emotivnom podrškom i izvjesnim psihološkim strukturiranjem događaja. Psihoedukacija je također mogla biti dio postupka. Krizne intervencije su trajale najviše tri sesije. Kada je pomoć bila potrebna za duži vremenski period, pristupilo bi se formalnom postupku.

6. Tek nakon standardnog postupka, klijentima je ponuđeno savjetovanje za ograničeni vremenski period. Ova intervencija se zasnivala na principima «kratkotrajne» terapije fokusirane na traumu (Brom, Kleber i Defares, 1989; Foa, Hearst-Ikeda i Perry, 1995). Osnovne komponente tretmana su bile: psihoedukacija (uključujući članove porodice), psihološko strukturiranje iskustava, rad na kontroli, povezivanje ličnih iskustava sa emocijama, rad na integraciji i budućoj perspektivi, i tehnike samopomoći. Primjeri tehnika intervencije su: relaksacija, vođena meditacija, komunikacija, sistematska desenzitizacija, promjene u ponašanju. Ponekad bi u postupak bili uključeni i ljudi koji su okruživali klijenta kako bi se povećala mogućnost za samopomoć i bolje razumijevanje.


Ponuđen je i individualni i grupni tretman. Preferiran je rad u grupi, posebno zbog sekundarnih pogodnosti kao što su pružanje uzajamne pomoći. Za tretman umjereno traumatiziranih osoba trebalo je otprilike 10-15 sesija. Period tretmana je bio kratak zbog niza razloga. Procijenjeno je da je broj ljudi kojima treba pomoć veliki (Jalovčić i Davids, 1993; Unicef, 1994). «Dugotrajniji» tretman bi smanjio broj onih koji bi mogli profitirati iz intervencije. Drugi razlog za ograničenje broja sesija je fokus intervencije: poremećaji vezani za ratna iskustva (kao što je PTSD). «Dugotrajniji» tretman se nije smatrao odgovarajućim (Marmar, Foy, Kagan i Pynoos, 1993). Štaviše, od osoblja se nije tražilo da uče o fenomenu transfera i kontratransfera koji se razvija u dugoročnoj, intenzivnoj psihoterapiji. Zbog sličnih razloga u centrima se nisu izdavali recepti za lijekove, uprkos činjenici da je običaj korištenja i izdavanja sredstava za umirenje bio veoma raširen u Sarajevu.

Sesije su uglavnom vodili terapeut i koterapeut. O klijentima se razgovaralo na timskim sastancima. Za teže slučajeve bila je omogućena pomoć supervizora. Nakon svake sesije se vodila registracija klijenta. Na timskim sastancima se procjenjivalo kada je vrijeme za završetak intervencije

Rezul tat i U osnovi, postoje tri kategorije klijenata. Prva grupa klijenata su oni sa ličnim dosijeom (N=8826). Većina klijenata je uključena grupnu ili individualnu intervenciju (N=2928). Za gotovo sve od ovih klijenata, terapija ne traje duže od tri mjeseca. Ukupno je registrovano 858 grupa (pri čemu su grupe imale između 2 i 28 klijenata; kasnije: između 2 i 12 klijenata).

Grupa klijenata koji su učestvovali samo u kratkotrajnoj/kriznoj intervenciji predstavlja drugu kategoriju klijenata (N=4331). Klijentima je u najvećem broju slučajeva pružena kratka psihoedukacija. Klijent je obaviješten o savjetodavnim aktivnostima u centru, ili o psihičkim teškoćama kakve su stres, noćne more i kuda da idu u slučaju potrebe za psihološkom pomoći. U slučaju «kratkotrajnog» savjetovanja, klijenti su češće dolazili u centar (12,3%). U 20,4% slučajeva ovih «kratkorotrajnih» intervencija, postojala je potreba za akutnom kriznom intervencijom.

Svi ljudi koji su pripadali jednoj od ove dvije kategorije su prošli kroz savjetovališni rad. Osim toga, postoje i aktivnosti koje su vođene od strane savjetovatelja, a koje mogu biti okarakterisane kao psihoedukacija (treća kategorija klijenata). Neki centri su imali relativno mnogo takvih grupa.

Rezultati GHQ i IES su bili prikupljeni samo za klijente koji su prošli kroz individualnu ili grupnu intervenciju. Dobiveni su vrlo visoki rezultati, posebno među ljudima dobi 30 do 40 godina. Štaviše, čini se da se rezultati povećavaju iz godine u godinu (i u poslijeratnom periodu), umjesto da se smanjuju. Ovo može ukazati na selekciju klijenata sa ozbiljnijim problemima u području mentalnog zdravlja, iako su savjetovatelji dali i druga objašnjenja, npr. loši životni uslovi u BiH koji ne ostavljaju mogućnost za pozitivni pogled u budućnost. Razlike između prvog i ponovljenog mjerenja su visoko značajne – iz godine uz godinu.

93

Diskusi ja /Zakl jučci Zaštita mentalnog zdravlja u hitnim slučajevima je još uvijek novo područje. To je također i uzbudljivo područe gdje se dešavaju nove stvari i gdje esencijalna naučna, kao i klinička, pitanja igraju značajnu ulogu. To nije intervencija koja se uviđa na prvi pogled, već postoje brojna značajna pitanja vezana za njenu primjenu.

Rezultati IES i GHQ u različitim bosanskim uzorcima indiciraju ozbiljan stres i opterećenje. Podaci MSF/HNI, iako bez i jedne kontrolne grupe, pružaju izvjestan dokaz pomoći koja je pružena ovom intervencijom. Čini se da se “efekti” tretmana povećavaju iz godine u godinu. Teško je apsolutno dokazati da su intervencije djelovale. U idealnom slučaju trebala bi nam lista čekanja ili primjena placebo efekta. Međutim, naučno sofisticirane studije je veoma teško sprovesti u ratnim okolnostima. Bilo je moguće napraviti sistem opažanja (monitoring) koji je pružio adekvatne podatke. Lokalni stručnjaci su se potrudili da organizuju ovaj sistem i bili su veoma motivirani. I, uprkos svim primjedbama koje se mogu dati (‘Da li je smanjenje broja problema uzrokovano socijalnom poželjnošću? Je li to stvarna promjena?’), došlo je do značajnog smanjenja simptoma loše prilagodbe te zdravstvenih teškoća.

Ova otkrića su samo preliminarna. Statističke analize se nastavljaju. U isto vrijeme nastavlja se i opažanje (monitoring) u savjetodavnim centrima.


Psihosocijalna edukacija kao izabrani model za pružanje psihosocijalne pomoći i potpore u zajednici Mirjana Novković HealthNet International, Bosna i Hercegovina

Iako ovaj prilog opisuje rad s djecom, pa bi stoga trebao biti prikazan u narednom poglavlju, uvršten je u ovaj svezak jer ilustrira jedan od pristupa prezentiranih u prethodnom prilogu.

Teor i jska podloga Jedna od specifičnih karakteristika HealthNet Internacional službi savjetovanja u zajednici (Health Net International Community Counselling Service; HNI CC) jeste obezbjeđenje van-dohvatnih aktivnosti, kao npr. psihoedukacija u školama, izbjegličkim kampovima, koju provodi multidisciplinarni tim (psihijatar, psiholog i medicinska sestra). Ovaj model razvijen je uz pomoć eksperata iz Holandije; zasnovan je na prijeratnim iskustvima lokalnih stručnjaka (programi prevencije mentalnog zdravlja u školama) i novim otkrićima u području traume. Tokom poslijeratnog perioda, pedagozi i nastavnici su naveli hiperaktivnost, manjak koncentracije, agresivno ponašanje, zloupotrebu alkohola i droga kao glavne probleme adolescenata. Pošto nisu bili u mogućnosti obezbijediti punu psihosocijalnu podršku svojim učenicima, obratili su se HNI CC. U sklopu psihoedukacije prezentirane teme su bile:

• Trauma i reakcije kod adolescenata; • Proces komunikacije – faktori rizika;

• Zloupotreba droga i alkohola.

Hipoteza • Ovaj model je efektivan za ranu detekciju emocionalnih ili bihevioralnih

problema i za prevenciju teških mentalnih poremećaja kod adolescenata. • Ovaj model je jedan od najboljih načina da se dospije do potencijalnih klijenata

(adolescenti pod rizikom).

Uzorak 593 adolescenta starosne dobi od 14 do 18, koji pohađaju srednju školu u predgrađima Sarajeva, tokom školske godine 1999/2000.

Postupak Psihoedukacioni model sadrži 3 do 8 sesija. Prvi dio (3 sesije) fokusiraju se na rad u velikoj grupi. Prosječni broj učesnika je 36 (jedan razred), trajanje svake sesije je 45 minuta. Teme su prezentirane uz upotrebu edukacionog materijala (članci,

95

grafoskopi, itd.) Tokom drugog dijela, formiraju se 2 manje grupe, koje učestvuju u radionicama po njihovom izboru (12 do15 učesnika, 5 sesija, trajanje 90 minuta). Grupni rad i druge psihološke tehnike (individualni rad, rad u parovima, tehnike relaksacije, itd.) se koriste za dalju elaboraciju tema. Radionice vode dva savjetovatelja. Na kraju psihoedukacijskih aktivnosti, učesnici ispune evaluacijsku formu, konstruisanu za procjenu zadovoljnost učesnika.

Rezul tat i Otkrića sugeriraju visoko zadovoljstvo učesnika na ovim psiho-edukacijskim aktivnostima. Ovaj model obezbjeđuje efikasnost rane detekcije bihevioralnih ili problema u mentalnom zdravlju kod školske djece. Neka djeca su nastavila sa individualnim ili grupnim tretmanom kod HNI “Community Counselling”. Naši programi prevencije zloupotrebe droga i alkohola, bi se trebali više fokusirati na mlađu populaciju (djeca u osnovnim školama), jer nastavnici i pedagozi izvještavaju o toj dobi kao početnoj za zloupotrebu (posebice zloupotrebu alkohola).


Savjetodavni rad sa porodicama u zajednici i proces reintegracije Sandra Kukić*, Momir Šmitran, Sanin Čampara, Nermina Bećirević, Šeila Kulenović-Latal, Šejla Tulić, Aida Hašimbegović-Valenzuela, Minja Mandurić-Bender *SOS Kinderdorf, Sarajevo, Bosna i Hercegovina

Projekat predstavlja dio CRS-ovog programa intervencije kojim se poboljšava kvalitet života stanovnika BiH različitim projektima kao što su rekonstrukcija, sakupljanje prihoda, agrikultura, projekti ishrane, mikro-finansiranje kao i inicijative zajednice i razvoj civilnog društva. Ovaj projekat je finansiran od strane (BPRM).

Uvod Radeći svakodnevno sa ljudima koji su preživjeli ratne traume, nemoguće je ne primijetiti da postojeće institucije nemaju dovoljno kapaciteta da pruže dovoljnu psihosocijalnu pomoć svim onima kojima je, u ovoj zemlji, ona potrebna. Naša odluka je bila da implementiramo projekt zasnovan na principima pristupa intervencije u zajednici. Odluka je bazirana na ideji da kroz implementiranje savjetovanja u zajednici promoviramo zdravi razvoj fokusiranjem na klijente i njihovo socijalno okruženje. Iz toga slijedi da savjetovanje u zajednici mora posebnu pažnju posvetiti funkcioniranju porodice. Pristup orijentiran na porodicu pomaže da se potrebe klijenta zadovolje na odgovarajući način. Pristup intervencije u zajednici je korišten da bi se obradila pitanja povratnika i proces reintegracije u tranzicijskim zajednicama. Dva osnovna cilja koja inspiriraju naše napore su rekonstrukcija zajednice u cjelini, kao i rekonstrukcija socijalne mreže, usmjerena ka jačanju zajednice koja je u krizi.

Hipoteza Rad sa porodicama po principu savjetovanja u zajednici značajno poboljšava reintegraciju povratnika u zajednicu.

Metoda i uzorak Metodologija rada nije prethodno korištena u društvima kakva je i poslijeratna Bosna i Hercegovina. Ljudi iz zajednice, neprofesionalci, su bili obučeni da pružaju psihosocijalnu podršku, te sada oni predstavljaju vezu između onih kojima je potrebna psihološka pomoć i profesionalaca u zajednici koju takvu vrstu pomoći i pružaju. Ova studija predstavlja rad sa 1796 porodica u 10 zajednica u BiH. Od 1796 porodica u Bugojnu, Prozoru, Konjicu, Kaknju, Varešu, Ilijašu, Ilidži, Hadžićima, Busovači i Vogošći (ukupno 7053 korisnika), njih 504 su domicilne porodice, 833 su povratnici a njih 459 raseljene osobe. Ukupan uzorak je značajno veći, ali kako je ovo kontinuirani projekat, mi smo odlučili predstaviti samo dio koji je do sada analiziran.

97

Osnovni kor iš teni inst rument i Posebno dizajnirana Baterija za procjenu porodice (Family assesment battery, FAB). Svaki FAB se sastojao od procjene porodičnog profila, strukturiranog intervjua i upitnika o kvaliteti života. FAB je primjenjiv za svaki tip porodice, dok je strukturirani intervju posebno adaptiran i primijenjen sa domicilnim porodicama, povratnicima i raseljenim porodicama. Porodice bi prilikom prve posjete anketara popunile FAB. Baterija je bila adaptirana tako da odgovara obrazovnoj slici porodice, mentalitetu u regiji, kao i nivou svjesnosti o psihosocijalnim potrebama u situaciji gdje materijalne potrebe uopće nisu zadovoljene. Nakon najmanje šest mjeseci realizacije psihosocijalnh aktivnosti svaka porodica je ponovo procijenjena upitnikom kvaliteta života .

Rezul tat i

Slika 1: Kakva pomoć se očekuje u zajednici

MEDICINSKA POMOĆ

16%

ZAPOSLJENJE15%

SOCIALNA POMOĆ13%OBNOVA KUĆA

10%

OBRAZOVANJE8%

PRAVNI SAVJETI6%

ZEMLJORADNJA6%

VAŠE DODATNO OBRAZOVANJE

3%

NIŠTA4%

OSTALO4%

FINANSIJSKA POMOĆ

10%

PSIHOSOCIALNA POMOĆ

3%

Rezultati na upitniku kvalitete života Općenito uzevši, rezultati pokazuju da rad u zajednici sa porodicama poboljšava reintegraciju povratnika u zajednice. Ovakvi rezultati su dobiveni na tri od četiri skale koje mjeri upitnik kvalitete života (ja; lično zadovoljstvo/ispunjenje; okolina), ali ne i na četvrtoj skali (odnosi). Sve zajednice su pokazale sveukupni napredak, ali je napredak u nekim zajednicama značajno viši nego u drugim. Nekoliko elemenata se


mogu uzeti u razmatranje kao razlozi nedostatka poboljšanja u nekim zajednicama. Kako je rad fokusiran na zajednice gdje je proces povratka u toku, postoji mnogo pitanja kao što su prosječna dob populacije, tenzije u regiji, intenzitet povratka, itd. Osim toga, nezadovoljene potrebe populacije u poslijeratnom periodu su ogromne. Mnogi ljudi različitog nacionalnog i porodičnog statusa, i bez obzira na njihov status u zajednici (povratnici, domicilni ili raseljeni), još uvijek pate zbog nedostatka osnovne materijalne pomoći, uključujući sklonište i hranu. Za većinu njih je teško razmišljati o bilo kojoj drugoj vrsti pomoći koja bi im trebala kada njihove osnovne potrebe nisu zadovoljene. Slika 1 pokazuje kakvu vrstu pomoći očekuju klijenti.

Ipak, ovaj projekat uspijeva poboljšati kvalitet usluga u BiH. I klijenti i pomagači primaju psihološku pomoć. Važno je istaći da i pomagači, kao i klijenti, pate zbog trauma izazvanih ratom. U zemlji gdje je svaki civil bio izložen traumatizaciji uzrokovanoj ratom, važno je pomoći lokalnim ljudima da rade na svom traumatskom iskustvu. Pomoći klijentima, ali i pomagačima, jeste jedan od postavljenih ciljeva. U poslijeratnoj situaciji, tokom ovog perioda tranzicije, institucije u zemlji nemaju dovoljno sredstava da zadovolje potrebe populacije. Ovaj pristup poboljšava kvalitet osnovnih usluga. Postignute su dvije globalne koristi – jedna je korist za pojedince, a druga za zajednicu.

Korist za pojedince se odražava kroz identifikaciju psiholoških potreba i problema, te savjetodavni rad, odnosno rad na traumi, izolaciji i sl.

Korist za zajednicu je vezan za povećanje lokalne inicijative: građenje mreže lokalnih pomagača, ostvarivanje veze između institucija i korisnika, promocija programa u zajednici, poboljšanje suradnje između vladinih organizacija, nevladinih organizacija i pojedinaca, razvoj lokalne mreže podrške za povratak koja će pružiti psihosocijalnu podršku povratnicima i ostalima u regiji.

Održiva mreža psihosocijalne podrške u zajednicama BiH koje su uništene ratom još nije postignuta. Ali pristup rada u zajednici može biti jedan od važnih koraka na tom dugom putu.

99

Ratna tortura u BiH, psihičke posljedice i pristup u rehabilitaciji Sabina Popović Centar za žrtve torture, Sarajevo

Teor i jska osnova

Definicija torture Prema konvenciji UN-a izglasanoj 1948. god., a koju je gratificirao veliki broj zemalja 1984. god. tortura je definirana kao:

“Čin koji prouzrokovanjem fizičkog i mentalnog bola ili patnje ima za cilj da žrtva oda informaciju ili priznanje, čin koji kažnjava žrtvu za nešto što je žrtva ili neka treća osoba učinila ili je osumnjičena da je učinila, čin koji ima namjeru da osobu zastraši ili prisili na nešto ili da mučenjem žrtve zastraši neku treću osobu, čin torture iz razloga diskriminacije bilo koje vrste kada taj bol ili patnju zadaje osoba uz pristanak i saglasnost osoba koje su službeno ovlaštene.”

Prema Tokijskoj deklaraciji WMA definisala je torturu 1975. god. kao: “Namjerno, sistematsko ili nemilosrdno zadavanje fizičke i mentalne patnje od strane jedne ili više osoba koje djeluju same ili po naređenju bilo kog autoriteta, ili iz bilo kog drugog razloga, da bi prisilile drugu osobu da da informacije ili priznanje.”

Tortura u BiH Masovna tortura u BiH je provođena u sklopu ratne strategije etničkog čišćenja teritorija i djelimičnog genocida populacije druge etničke pripadnosti.

Tortura se vršila u logorima i domovima ljudi. I u gradovima i selima su upotrebljavane identične metode torture što znači da je bila planirana, a počinitelji educirani.

Broj osoba koje su pretrpjele torturu Prema podacima dokumentacionog centra Saveza Logoraša BiH na početku rata zatočeno je oko 250.000 ljudi. Srpska vojska držala je 572 logora, HVO 39 logora, a Bošnjačka strana 3 logora.

U logorima je ubijeno 39.000 ljudi, a torturu je preživjelo oko 195.000. Najbrojnije žrtve su bili Bošnjaci koji su činili preko 85% ukupnog broja zatočenika.

Zabilježena su preko 32 načina zlostavljanja logoraša i 17 načina ubijanja.


CTV Sarajevo Zbog potreba onih koji su pretrpjeli torturu, prisutnosti problema uzrokovanih torturom, ali i potrebe za prevencijom, u aprilu 1997. godine, uz profesionalnu pomoć od IRCT Kopenhagen (Internacionalni rehabilitacioni savjet za žrtve torture), osnovan je CTV (Center for Torture Victims) u Sarajevu kojeg finansira Evropska komisija. Do sada se u CTV javilo oko 600 klijenata koji su preživjeli torturu.

Posljedice torture Tortura ostavlja psihološke, fizičke i socijalne posljedice na preživjelog.

Psihološke posljedice širokog su dijapazona: od osjećanja stida i krivnje, sniženog samopouzdanja, samopoštovanja, noćnih mora, teškoća u koncentraciji, oslabljene memorije, anksioznosti, depresije, somatizacije, do simptoma PTSD, te komplicirane forme PTSD (Complex PTSD – Post-torture sindrom) gdje se javljaju i trajne promjene ličnosti. Promjene ličnosti su i krajnji cilj torture, da se osobi utisne u memoriju da je uništena i da nikada više nakon torture neće biti ista osoba.

Socijalne posljedice proizlaze iz prethodno navedenih oštećenja, a obuhvataju nesigurnost, povlačenje, nesnalaženje u okruženju, oštećeno funkcioniranje u partnerskom odnosu, u porodici, kao i prema djeci, te radnu nefunkcionalnost.

Ci l j Cilj ovog istraživanja je da se provede socio-demografska i psihološka analiza klijenata koji dolaze u CVT kako bi se bolje razumjele posljedice torture koja predstavlja namjerno nanošenje fizičke i psihičke patnje individui.

Metoda U CTV-u je uspostavljen istraživački program specifičan za ovu populaciju. U nastavku će biti predočen pregled nekih socio-demografskih karakteristika, prisustvo psihološko–psihijatrijskih posljedica torture, kao i rezultati tretmana (klinička evaluacija).

Socio-demografska i anamnest ička anal iza

Uzorak U ispitivanju socio-demografskih karakteristika preživjelih torture obrađeno je 179 klijenata žrtava torture.

Instrumentarij Korišten je Identifikacioni list i Opći upitnik za ispitivanje socio-demografskih karakteristika klijenata. Oba instrumenta dizajnirana su u skladu sa specifičnostima rada sa ovom grupom klijenata u Centru za žrtve torture. Oba instrumenta se primjenjuju prilikom prve posjete klijenata Centru.

101

Rezultati Prema podacima dobivenim na osnovu navedenih upitnika, od ukupno 179 ispitanih klijenata:

• 169 klijenata ili 94,4% bilo je zatočeno u logorima; • Svega 10 klijenata ili 5,6% je izbjeglo maltretiranja; • 171 klijent ili 95,5% pod prisilom je napustilo dom; • Svega 8 ili 4,5% klijenata je napustilo dom dobrovoljno.

Četiri godine nakon rata:

• u svoj dom se vratilo 14 ili 8% klijenata; • 165 klijenata ili 92% su i dalje beskućnici u privremenim smještajima, očekujući

deložaciju uz razne pravno–administrativne probleme.

Učestalost torture:

• 125 klijenata ili 74% su bili izloženi torturi vrlo često; • 27 ili 16% klijenata je rjeđe bilo izloženo torturi; • 6 ili 3,6% klijenata je rijetko bilo izloženo torturi.

Negativni efekti torture na zdravlje:

• Kod 119 ili 70,4% klijenata je utvrđeno je vrlo jako oštećenje zdravlja; • 37 ili 21,9% klijenata ima značajano narušeno zdravlje.

Gubitak ekonomskog statusa zbog torture:

• 120 ili 71% klijenata ima vrlo jake negativne posljedice u smislu gubitka ekonomskog statusa;

• 36 ili 21% klijenata ima značajne negativne posljedice u smislu gubitka ekonomskog statusa.

Smanjenje radne sposobnosti:

• 109 ili 64% klijenata ima značajno sniženu radnu sposobnost zbog torture.

Negativni efekti torture na porodicu i brak:

• Kod 82 ili 48,5% klijenata narušeni su porodični odnosi; • 40 ili 23,7% klijenata ima značajno izražene probleme vezane za porodicu i

brak.

Broj nezaposlenih kod osoba koje su bile izložene torturi porastao je sa 7,1% prije rata na 46,7% nakon rata.

Imovno stanje klijenata:

• 102 ili 60,3% klijenata su krajnje slabog imovnog stanja za razliku od predratnog kada je taj procenat iznosio 1,8%;

• 54 ili 31,9% klijenata su slabog imovnog stanja.


Gore navedeni rezultati ukazuju na činjenicu da ukupno 92% klijenata nema elementarne uslove za život, da su ovisni o humanitarnoj i materijalnoj pomoći, bolesni i nesposobni da samostalno žive i rade.

Psiho loška anal iza

Uzorak Psihološke posljedice su procijenjene na uzorku od 51 klijenta žrtve torture.

Instrumentarij Koristen je upitnik SCL 90-R autora Leonarda R. Derogatisa iz 1977. godine. Ovaj upitnik mjeri nivo prisutnosti psihopatoloških simptoma izražen na devet subskala: opsesivno-kompulsivni simptomi, anksioznost, interpersonalna senzitivnost, depresija, fobična anksioznost, somatizacija, psihoticizam, hostilnost i paranoidnost.

Upitnik je primijenjivan na uzorku dva puta. Prvi put neposredno prije uključivanja klijenta u psihijatrijski tretman, a drugi put nakon 6 mjeseci provedenih u tretmanu.

Rezultati Na svih devet subskala su utvrđene povišene vrijednosti prisustva simptoma u odnosu na utvrđene norme.

Redoslijed izraženosti psihopatoloških simptoma je slijedeći:

• Depresija • Somatizacija • Anksioznost • Opsesivno kompulzivni simptomi • Interpersonalna senzitivnost • Psihocitizam • Fobična anksioznost

Najniži nivo simptoma ja nađen na subskalama hostilnosti i paranoidnih ideja. Nakon šest mjeseci tretmana, simptomi su nešto reducirani što implicira potrebu dugotrajnijeg liječenja kod ove vrste klijenata.

Diskusi ja Dobiveni rezultati sugeriraju da su kod preživjelih žrtava torture prisutne negativne psihosocijalne posljedice, ali i da tretman može pomoći u rehabilitaciji i lakšem izlaženju na kraj sa traumatskim iskustvima i sadašnjim psihološkim i egzistencijalnim poteškoćama.

Iz tog razloga navest ćemo neke karakteristike terapijskog pristupa koji se koristi u Centru za žrtve torture – Sarajevo, kao i reći nešto o nekim otežavajućim okolnostima procesa rehabilitacije osoba koje su bile izložene torturi.

103

Terapijski pristup: • Multidisciplinaran; • Psihoterapijski tretman; • Opći medicinski tretman; • Fizioterapijski tretman; • Pregledi i tretman drugih specijalnosti; • Medikacija.

Psihoterapijski tretman je zasnovan na poticanju verbalizacije traumatskih sadržaja u atmosferi podrške i uz upotrebu pozitivnog kontratransfera u psihoterapijskoj relaciji. Cilj je postići hronološki redoslijed u verbalizaciji događaja i iskustava traume i torture uz prepoznavanje pratećih emocija. Integracija kognitivnog i emocionalnog pomaže da se trauma elaborira, da postepeno postane stvar prošlosti. Tako se psihička energija ličnosti preživjelog oslobađa za bolje funkcioniranje u realitetu.

Otežavajuće okolnosti u procesu rehabilitacije: Loše socioekonomsko stanje klijenata otežava proces rehabilitacije.

Treba raditi na pravnom reguliranju statusa ove populacije iz koga bi proizašla i prava moralne, medicinsko–psihijatrijske rehabilitacije i finansijske kompenzacije. To bi preživjelom torture dalo socijalnu sigurnost i pomoglo u cjelokupnom procesu liječenja.

Uzroci retraumatizacije u sadašnjem vremenu su deložacije iz stanova, reaktiviranje straha kod vraćanja u bivša prebivališta, pogotovo ako nije riješeno pitanje stanovanja i zaposlenja.

Klijenti koji su preživjeli torturu, a koji su evidentirani kao svjedoci za Međunarodni sud u Hagu su izloženi retraumatizaciji zbog ponovnog proživljavanja traumatskih iskustava i nepostojanja mjera zaštite i sigurnosti za ove ljude.

Kod ove veoma ranjive populacije, koja je ujedno i jedna od najviše «oštećenih» grupa u ovom ratu, prisutni su procesi transgeneracijskog prenošenja traume.

Adekvatno postraumatsko okruženje i podrška umanjili bi posljedice tog procesa o čemu bi društvo trebalo povesti računa.


Psihološki aspekti amputacije Andreja Lipničević Radić Stručna zanatska škola, Zenica

Uvod Preduslov razumijevanja psiholoških aspekata amputacije je uvid u fizičke probleme sa kojima se susreću amputirci.

Tretman svih amputiraca počinje hirurškom intervencijom i postoperativnom njegom. Period postoperativne i protetičke brige i oporavka varira u svom trajanju od osobe do osobe, ali obično završava za 2—3 mjeseca. U prosjeku, potrebno je da prođe 6 mjeseci od časa kada je ekstremitet izgubljen do momenta kad je pojedinac spreman da rutinski nosi protezu. Naučivši da nosi svoju prvu protezu (ruku ili nogu) pacijent je učinio prvi korak u tretmanu svog stanja. Ali i dalje ostaje primarni hronični medicinski problem: održavanje i nastavljanje usklađenosti vlastitog fiziološkog stanja (tjelesne težine, jačine i tonusa mišića, stanje kože itd.) i proteze koju nosi. Znači da je potrebno povremeno modificirati protezu ili je mijenjati zbog dotrajalosti.

Količina fizičke energije koja se troši u vršenju tipičnih radnji i pokreta kod amputiraca znatno je veća u poređenju sa energijom koju utroše zdrave osobe. Kontinuirano trošenje energije, snage i brzo zamaranje utiču na smanjivanje motivacije pojedinca za učešćem u aktivnostima koje čine dio rehabilitacionog procesa. Amputirani mora posvećivati neprekidnu pažnju aktivaciji, kontroli i upotrebi proteze. Ova pojačana pažnja je posebni psihološki zahtjev za pacijente.

Iskustvo pokazuje da mišljenje koje je imao amputirac prije prihvata proteze i vježbi direktno utiče na prihvatanje proteze, njeno korištenje i efikasnost. To znači da kod pacijenta treba najprije razviti predispozicije za prihvatanje svrhe i funkcije proteze, a zatim mu pružiti pomagalo.

Na planu savjetodavnih odnosa bitne su i korisne ohrabrujuće i objašnjavajuće sugestije o problemima realnog života sa kojima se individua susreće. Konstruktivna uloga ostvaruje se kao posljedica poznavanja pacijenta i odnosi se na psihološku orijentaciju pacijenta.

Koncepcija sigurnosti pacijenta uključuje prihvatanje samog sebe kao sposobnost posmatranja amputacije bez samosažaljevanja, pretjerivanja ili poricanja i bez pribjegavanja neadaptivnim sredstvima za očuvanje samopoštovanja. To podrazumijeva i suočavanje sa realnošću ili sposobnost ocjenjivanja situacije onakve kakva jeste. Stjecanje sigurnosti kod njih izaziva kao posljedicu težnju za nezavisnošću.

105

Neke naučene lekc i je Problem rehabilitacije podrazumijeva to da pacijent mora inkorporirati izvjesna ograničenja u obrazac svog života tako da najmanje ometaju ostale, životno važne aktivnosti. Kako to postići?

Pacijentu se pokušava objasniti da sa protezom ne hoda kao da ima noge, ali sigurno bolje nego kada koristi štake; proteza ne izgleda kao prirodni ekstremitet, ali u dobroj mjeri može zadovoljiti estetski izgled.

U rehabilitaciji je trebalo uvoditi substitutivne vrijednosti i životne ciljeve na mjesto onih koji su postojali prije amputacije, (kad je prihvaćena substitutivna vrijednost, ili cilj, eliminisan je i faktor razvoja frustracije ili konflikta). Koncentracija je također važan faktor rehabilitacije. Kontinuirano ispoljavanje odgovarajuće brige, pažnje, hrabrenja i poštovanja korisno je za ublažavanje neugodnih emocija koje pacijent doživljava u skladu sa njegovim vlastitim sistemom vrijednosti.

U našoj praksi također su registrirani i neki rijetki procesi koji vode ka «abnormalnim» ili ''normalnim'' ponašanjima ili osjećanjima.

U prvom slučaju prisutni su sljedeći fenomeni: izbjegavanje ili maštanje, bezuspješno potiskivanje sa teškim naknadnim posljedicama, samoobmana, disocijacija, ograničavanje misli na konkretna prilagođavanja, nekontrolisana impulsivnost.

Adaptivnim odgovorima vode: adekvatno suočavanje (provjeravanje stvarnosti), uspješno potiskivanje (potpuno isključenje neželjenih misli i impulsa), sagledavanje sebe ili samouviđanje, integracija koja podrazumijeva progresivnu organizaciju kao i toleranciju frustracije i autonomiju koja odgovara godinama i iskustvu.

Važno je napomenuti da kod amputiraca kao grupe ne postoji direktna korelacija obima fizičkog gubitka i njegovih psihičkih tegoba.

Ove tegobe zavise od ličnih atributa pojedinaca, a ne o tipu i obimu amputacije.

U vezi sa ovom tvrdnjom možemo kategorisati dva oblika ponašanja amputiraca:

Ponašanje povezano sa pozitivnom slikom o sebi, a ono podrazumijeva: • sigurno i samopouzdano ponašanje • stabilnu motivaciju • društvenost • neispoljavanje hostilnosti • pozitivan stav po pitanju prihvatanja proteze.

Ponašanje povezano sa negativnom slikom o sebi, a ono podrazumijeva: • hostilnost • zavisnost • bojažljivost • površno samopouzdanje


• nestabilnu motivaciju • kompulsivnost.

Iskustva u radu sa pacijentima dobi između 20 i 30 godina pokazuju da su najčešće prve psihičke reakcije prilikom ranjavanja i amputacije:

• suicidne misli • šok • apatija • potištenost • povlačenje u sebe • anksioznost

• izbjegavanje društva

• ispoljavanje hostilnosti.

Ove emocije dominiraju do trenutka kada pacijent primi prvu, školsku protezu. Ti prvi koraci daju im fizičku sigurnost, želju i potrebu za druženjem, izvjesnu dozu samopouzdanja. Javlja se potreba za novom procjenom i psihičkom reorganizacijom lične životne situacije.

Konačna ili stalna proteza podrazumijeva cijelu lepezu emocija, od ravnodušnosti do ogromnog optimizma, što zavisi od osobina pojedinca. Sada već uhodanim koracima pojedinac kreće u novu neizvjesnost, u novu borbu - to je borba za profesionalnu perspektivu.

Starosna dob pacijenta dobar je primjer da se ukaže na različitost psihičkih reakcija amputiraca.

Djeca do petnaest godina su najčešće uplašena, nisu dovoljno svjesna šta im se zapravo desilo, stidljiva su, malo govore, bespomoćna su, usmjerena na roditelje i doktora od koga očekuju pomoć. U isto vrijeme lišeni su jedne ogromne brige, a to je strah da su nekome finansijski, fizički i emocionalni teret. Njihova bezazlenost i neznanje idu do te mjere da postave i pitanje: ''Mama, hoće li mi narasti nova noga?''

Prvi i najžešći šok doživjet će u fazi adolescencije kada nastupa i kriza identiteta i svi problemi koji prate taj period. U tim godinama kada se po prvi put suočavaju sa emocionalnim problemima i zadovoljavanjem fizičkih potreba neophodan je intenzivan rad sa psihologom u vidu grupne i individualne terapije. Mnogi u ovim godinama počinju izbjegavati društvo, osamljuju se, nemaju samopouzdanje niti ikakve motivacije.

U populaciji pacijenata između 20 i 30 godina dominiraju sljedeće emocije:

• impulsivnost • rezignacija • potištenost • apatija • samosažaljenje

107

• stid • gnjev • agresija

• ogorčenost • strah da u budućnosti ne postanu fizički, finansijski i emocionalni teret za okolinu • neizvjesnost profesionalne perspektive.

Efekti terapije kod ove populacije zavise od niza činilaca, ličnog značenja gubitka dijela tijela, strukture vrijednosti, emocionalnog i intelektualnog kapaciteta.

Pacijenti iznad 35 godina kao i oni koji dugi niz godina nose protezu ispoljavaju izrazito različite reakcije od prethodno opisanih grupa. Oni su i dalje zadržali normalne emotivne interpersonalne relacije, imaju stabilnu motivaciju, sigurno i samopouzdano ponašanje, motivaciju za druženje, ne ispoljavaju hostilnost. Oni su jako korisni za grupni rad jer kao članovi grupe predstavljaju dobar primjer onih koji su se uspjeli dobro adptirati na situaciju.

Statistički podaci u našoj radionici daju sljedeći pregled dominirajućih afekata:

• anksioznost • impulsivnost • depresija

• hipohondrijaza • opsesivno kompulsivne neurotske tendencije • hipersenzitivnost • paranoidne i fobične neurotske tendencije • intenzivan strah od smrti i boli (bol vezana za reamputaciju i ponovno

preživljavanje doživljene traume)

• izbjegavanje prisjećanja.

Na tjelesnom planu:

• fantomski osjećaj i bolovi • prekomjerno znojenje • loš san, noćne more i košmarni snovi • glavobolje, nesvjestice i vrtoglavice • bolovi u kičmi kao posljedica preopterećenosti druge, zdrave noge ili

neadekvatnosti proteze

• bolovi u drugoj, zdravoj nozi • trnjenje ekstremiteta • kardiovaskularne smetnje • kožne infekcije • psorijaza.

Na kognitivnom planu:


• prisilne misli i sjećanja na doživljenu traumu • potiskivanje • poremećaj koncentracije • otežano logičko rasuđivanje.

Na interpersonalnom planu:

• povlačenje i osamljivanje • destruktivno ponašanje

• dezorganizovano ponašanje

• poremećeni odnosi sa familijom.

U dosta slučajeva subjektivna percepcija ima veći utjecaj na rehabilitacioni proces i njegove rezultate nego fizički obim invalidnosti.

Zakl jučak Osnovni cilj savjeta i terapije je razumijevanje, prihvatanje samog sebe do stepena koji mu omogućava da preduzme pozitivne korake u svjetlu svoje nove orijentacije.

109

Pet godina terenskog rada u selima istočne Slavonije, sjeverne Bosne i Vojvodine Lekcije koje su pomogle da se postavi dugoročni interdisciplinarni model kompleksne rehabilitacije: kombinacija rada na psihičkoj traumi, nenasilnom rješavanju konflikta i razvoju zajednice. Charles Tauber Koalicija za rad na psihotraumi i miru, Hrvatska

Teor i jska osnova Ljudi poput prof. Emeritus Adam Curle sa Univerziteta u Bradfordu u Velikoj Britaniji, i prof. Annemiek Richters, trenutno na Univerzitetu Leiden u Holandiji, su mnogo pisali o odnosima između psihotraumatizacije, nenasilnog rješavanja sukoba i (re)integracije zajednica pogođenih konfliktom. Oni vjeruju da trauma predstavlja prepreku socijalnom i ekonomskom razvoju, te pomirenju i integraciji. Nažalost, malo je podataka koje bi podržale ovaj stav.

Projekat o kojem se govori je započeo početkom 1996. godine, nakon jedne opsežne procjene. Najprije se pokušao provesti trening sa profesionalcima i neprofesionalcima kako bi se prikazali modaliteti tretmana bazirani na klasičnim metodama. Iskustvo je brzo pokazalo da su potrebne veće adaptacije u metodologiji i sadržaju kako bi se udovoljilo potrebama situacije u kojoj smo radili.

Tako je nastao u model kompleksne rehabilitacije u post-konfliktnoj zajednici. Ovaj model uključuje rad na različitim nivoima, uključujući pojedince, porodicu, grupu, zajednicu i društvo. Štaviše, on koordinirano uključuje dugoročni, intenzivni, interdisciplinarni pristup, te rad na interpersonalnoj i grupnoj komunikaciji, psihotraumi, nenasilnom rješavanju sukoba, pravnim dilemama, razvoju zajednice, razvoju samoinicijative i razvoju neovisnog načina mišljenja.

Hipoteza U skladu sa radom Curlea i Richtersa, hipoteza ovog rada je bila da pristup intra-konfliktnim i post-konfliktnim zajednicama u kojem se kombinira rad na psihotraumi sa tehnikama nenasilnog rješavanja sukoba pruža bolje rezultate nego bilo koja od tih tehnika samostalno.

Uzorak Radilo se direktno sa klijentima u oko 30 sela u Istočnoj Slavoniji i Baranji, Brčkom, ostacima Posavine i u Vojvodini. Grupe i pojedinci sa kojima smo radili su bili različiti. Uzorak je primarno obuhvatio odrasle osobe oba spola, iako je bilo i nekoliko grupa mlađih osoba. Izbjeglice, raseljena lica i starosjedioci su svi učestvovali u radu grupa, kao i osobe iz svih etničkih grupa koje žive u toj regiji. Profesionalci i neprofesionalci su radili sa oko 15 grupa, dok se sa oko 20 klijenata iz svih navedenih grupa radilo individualno u savjetovalištima.


Voditelji grupa su pravile izvještaje o aktivnostima grupe.

Većina aktivnosti je obavljena počevši od januara 1996., iako je anketiranje, tj. procjenjivanje napravljeno 1995., odnosno u tadašnjim poslijeratnim uslovima.

Postupak Sela su posjećivana sedmično, u trajanju od oko 3 sata. Grupne sesije su se odvijale na različitim lokacijama uključujući kuće, zgrade općina, pa čak i kafiće. Sesije su sastojale od tri dijela: uvodni dio (u kojem su učesnici razgovarali o problemima koji su im, za vrijeme održavanja sesije, bili važni), klasični trening i uvježbavanja vještina. Sesije su uključivale široki niz tehnika, uključujući diskusiju i standardnu grupnu terapiju. Individualne sesije su bile prilagođene potrebama klijenata.

Tematika sesija je bila veoma fleksibilna. Iako je plan programa u cjelini realiziran, red tema o kojima se razgovaralo, te način na koji se svaka tema obrađivala je ovisio o individualnim okolnostima grupe u trenutku kada se održavala sesija. Variranja su bila prilagođena promjenjivim političkim i fizičkim uslovima.

Rezul tat i Pronađeno je da mnoge zajednice jednostavno nisu spremne za edukaciju niti za korištenje terapijskih tehnika te su morale biti učinjene i dodatne pripreme. Ipak, rad na komunikaciji i posvećivanje pažnje vještinama demokratizacije (organizacija, metode kontaktiranja lokalnih i međunarodnih zvaničnika), problemi povratka, ljudska prava, pa čak i ekonomska situacija su predstavljali važan uvod u stvarni rad na psihotraumi. Rad na psihotraumi je dao značajan doprinos ovim ostalim područjima, kao i radu na procesu pomirenja.

Štaviše, pronađeno je da su izgradnja povjerenja i navikavanje na koncept grupe i druge projektne aktivnosti igrali veoma važnu ulogu. Ovo je bilo uspješno ostvareno u gotovo svakoj grupi. Međutim, važno je zabilježiti da je u mnogo slučajeva taj proces uspostavljanja povjerenja i navikavanja trajao i do godinu dana.

Važna pitanja o kojima se razgovaralo uključivala su: gubitak, iskustva zlostavljanja (viđen u oko 10-15% populacije), poricanje (koje je bilo veoma često: “da barem imam posao i/ili da barem vratim kuću sve bi bilo uredu”, blokirano žaljenje, nemogućnost/neiskustvo/nepostojanje dozvole da se izraze osjećanja, rezidualne efekte prethodne traumatizacije (i direktni i transgeneracijski), probleme identiteta (gotovo univerzalni među ljudima sa kojima smo radili), mehanizme suočavanja (pronašli smo mnogo neadaptivnih i/ili neefikasnih mehanizama suočavanja kako u intra-konfliktnim tako i u post-konfliktnim periodima), probleme ovisnosti (koji su bili značajni u velikom broju muškaraca i žena), porodično nasilje, samoubistvo, probleme sa fizičkim zdravljem (primjetni problemi u cirkulaciji, endokrini problemi, generalno loše fizičko zdravlje, pa čak i rak), stavove prema samoinicijativi i prema samopouzdanju (pozitivni stavovi u ovome su nedostajali kod većine ljudi sa kojima smo radili), a radilo se i na brojnim nepsihološkim pitanjima pomenutim ranije.

111

Diskusi ja / Zakl jučci Potreban je intenzivniji pristup kako bi se mogle zadovoljiti široke i raznovrsne potrebe post-konfliktnih zajednica. Aktivnosti se trebaju održavati u zajednicama cijelo vrijeme, te moraju biti multisdisciplinarne.

Rad na psihotraumi, iako veoma značajan u post-konfliktnim zajednicama, i općenito slabo prihvaćen, treba biti kombinovan sa radom na drugim područjima uključujući vještine komunikacije, nenasilno rješavanje sukoba, vještine neovisnog razmišljanja, vještine razvijanja samoinicijative i samopoštovanja, vještine i znanja potrebne za dobro planiranje i organiziranje, pa čak i znanja i vještine ekonomisanja, te znanje i vještine samoupravljanja kako bi se osigurao integrativan pristup procesu rehabilitacije i pomirenja.

Rad na pomirenju, rehabilitaciji i (re)integraciji predstavlja veoma spor proces. On se najprije treba obavljati u svakoj etničkoj grupi zasebno, da bi se kasnije grupe kombinirale i to onda kada su spremne jedna za drugu. To je proces koji se ne može požurivati. Sve strane koje učestvuju u ovom procesu moraju prepoznati ovaj princip.

Kako bi bio sasvim efikasan, ovaj rad mora biti interdisciplinaran, te se mora održati u koaliciji organizacija koje rade na različitim područjima, a imaju posebna znanja i specijalizacije iz oblasti koje se tiču post-konfliktnih zajednica. Stoga ove aktivnosti moraju biti visoko koordinirane.

Model kompleksne rehabilitacije, koji je nastao kao rezultat ovih aktivnosti, ima važne implikacije na uspješnu održivost projekta reintegracije, kao i na cjelokupnu demokratizaciju zajednica koje su u njemu učestvovale. Kompleksna rehabilitacija je dovoljno sveobuhvatna i fleksibilna da se može primijeniti na niz različitih situacija.

Naš je osjećaj da se veliki broj daljih istraživanja mora baviti pojedinačnim pitanjima koje smo ovdje razmatrali, te integrativnim modelima kakva je kompleksna rehabilitacija. Štaviše, važno je da donatori i međunarodne vladine organizacije znaju da je ovaj rad potreban. Iako smatramo da će iz ovog rada (prostupa) proizaći bolja budućnost, ipak shvaćamo da će se rehabilitacija, povratak i (re)integracija desiti samo ako se očuva ili poboljša sadašnji trenutak, tj. trenutna situacija.


Psihološka pomoć pomagačima JEDAN MODEL INTERVENISANJA NAKON BOMARDOVANJA Jelena Srna i Irena Radic Odelenje za psihologiju, Filozofski fakultet u Beogradu, Srbija i Crna gora

Uvod Poslednja dekada ovoga veka u Jugoslaviji, obeležena je intenzivnim društvenim previranjima, društvenim slomom i brojnim ratnim konfliktima, koji su rezultirali u ljudskoj tragediji velikih razmera, čije se posledice još uvek ne mogu realno sagledati.

Sve ove godine, pomagači različitih profesija, brinuli su o stotinama hiljada izbeglica i drugih, na različite načine, ratom ugroženih ljudi. Poznato je da pomagače sama priroda njihovog posla izlaže riziku od hroničnog stresa, sekundarne traumatizacije i sindroma sagorevanja (Danieli, 1996; Dyregrov,1996; Mitchel i Dyregrov, 1993; Petrović, 1997a, 1997b)

Svoj humani posao pomagači su nastavili i tokom dvoipomesečnog NATO bombardovanja Jugoslavije, a njihova ugroženost od stresnih reakcija, sa profesionalnog prerasla je i na lični plan.

Istraživanje koje ćemo prikazati, deo je jednodnevnog intenzivnog preventivno-interventno-edukativnog programa "POMOĆ POMAGAČIMA", koji su autori (Jelena Srna i Vesna Petrović) realizovali 1999. godine u Srbiji, tokom šest meseci od prestanka NATO bombarovanja, uz podršku Crvenog krsta Srbije i Jugoslavije i Međunarodne Federacije društava Crvenog krsta i Crvenog polumeseca (IFRC).

Prikaz programa Kroz program je prošlo:

• 267 pomagača: (sekretara i saradnika opštinskih organizacija Crvenog krsta u Srbiji), sa ciljem da se kod njih proradi aktuelno iskustvo bombardovanja, desetogodišnje iskustvo življenja u uslovima raspada društvenog sistema, osiromašenja, ratova u okruženju, izbeglištva (dakle, akutni, hronični i kumulativni stres) i prevenira pojava primarne i sekundarne ratne traumatizovanosti i sindroma izgaranja.

• 156 "nepomagača" (100 studenata psihologije sa Filozofskog fakulteta u Beogradu i 56 nastavnika i saradnika jedne beogradske osnovne škole) sa dodatnim ciljem da se obuče u pružanju urgentne psihološke pomoći u ratnim okolnostima (Srna,1997).

Program se sastojao iz:

• Tročasovnog RADA U GRUPI, kada se (najpre individualno, a zatim i grupno) prorađivao i razmenjivao stresni materijal.

113

• Polučasovne RADIONICE sa: vežbama za relaksiranje, sticanje poverenja, primanja i pružanja podrške.

• Jednočasovnog TRENINGA SAMOPOMOĆI (kroz grupnu diskusiju o načinima preveniranja i intervenisanja kod sindroma izgaranja).

• Polučasovnog REZIMIRANJA I EVALUIRANJA PROGRAMA.

Stresni materijal je u grupi najpre individualno prorađivan (pre nego što je grupno razmenjivan) uz pomoć specijalno konstruisanog upitnika RM1 kojim smo istovremeno prikupili i podatke za istraživanje intenziteta i kvaliteta stresora, psiholoških reakcija na stres i načina prevladavanja. Upitnik RM2 odnosio se na evaluaciju programa "POMOĆ POMAGAČIMA".

Podaci iz oba upitnika podvrgnuti su kvantitativnoj i kvalitativnoj analizi sa ciljem da ponudimo odgovore na sledeća pitanja:

• Kolika je praktična vrednost programa POMOĆ POMAGAČIMA? • Da li pomagači psihološki specifično doživljavaju ratni stres (u odnosu na

studente i nastavnike)?

Evaluaci ja programa • 90% korisnika od programa je dobilo umereno i mnogo • Dobit od programa je veća od očekivanja i u korelaciji je sa njihovim

očekivanjima - r = 0,61 (p=0.01)

• Program su bolje i priležnije ocenili pomagači

• Za sve učesnike programa najkorisniji je bio rad u grupi • Pomagačima je samopomoć bila korisnija od radionice, a nepomagačima

obrnuto

Za sve učesnike program je bio kratak, iako intenzivan. Predlagali su: da se produži, da traje u kontinuitetu, da obuhvati više korisnika (obavezno i rukovodioce), da grupe budu manje sa više voditelja i više akcija i interakcija samih učesnika.

Is t raž ivanje : Pomagač i i ra tn i s t res (Radić , 2000)

Ciljevi istraživanja Da ponudi odgovor na pitanja:

Kako su korisnici programa doživeli bombardovanje? (stresori - reakcije na stres - mehanizmi prevladavanja)

Da li postoje razlike u doživljaju pomagača (sekretari i saradnici CK) i nepomagača (studenti i nastavnici)?


Varijable Zavisne: stresori, reakcije na stres (grupisane u četiri kategorije: telesne, osećajne, kognitivne, ponašajne) i načini prevladavanja (grupisani u pet kategorija: kognicija-zajedništvo-akcija-relaksacija-beg).

Nezavisne: profesija, staž, pol, uzrast, datum rada.

Uzorak N = 423, EG = 267 (sekretari i saradnici CK) + KG = 156 (studenti IV g psihologije i nastavnici beogradske osnovne škole)

Izbor iz rezultata 1. Stresori

Tabela 1. Rangirani stresori s obzirom na intenzitet stresa za pomagače i nepomagače

Rang Svi zajedno % Pomagači % Nepomagači %

1 Pogibije ljudi 37 Pogibije ljudi 39 Pogibije 34

2 Fijuk i tresak projektila

17 Briga za druge 16 Fijuk i tresak projektila

25

3 Nestanak struje/vode

11 Huk aviona 15 Nestanak struje/vode

17

• Pogibije ljudi su najintenzivnije doživljeni stresor u obe grupe ispitanika • Briga za druge je izraženija kod pomagača • Čulni utisci prisutniji kod nepomagača

2. Reakcije

Najčešće reakcije (koje se navode u preko 50% slučajeva) su u oblasti kognicije: dekoncentrisanost; u oblasti osećanja: bes, tuga i strah; na telesnom planu: umor i poremećaji sna; a na ponašajnom planu: smanjena radna sposobnost (kod nepomagača 52%), dok su pomagači ravnomerno podeljeni (26 % saopštava o smanjenoj, a 28 % o povećanoj radnoj sposobnosti).

• Pomagači su značajno manje reaktivni (ekspresivni ili introspektivni) od nepomagača na kognitivnom, emocionalnom i ponašajnom planu. Na telesnom planu nema razlike.

• Pomagači su homogenija grupa od nepomagača (među njima nema značajnih razlika u reagovanju na stres u odnosu na STAŽ I UZRAST) - Oni sebe zovu "crvenokrstaši".

115

• POL: Žene su globalno značajno reaktivnije od muškaraca, a žene pomagači samo u oblasti telesnog i osećanja (Odaju ih biološke reakcije, dok su psihološki izgleda prilagođene "muškom poslu").

• DATUM RADA: Pomagači značajno više osećanja pokazuju kasnije, a nepomagači značajno više telesnih reakcija ranije (Pomagači dakle pokazuju veću kontrolu telesnih i odlaganje emocionalnih reakcija).

Tabela 2 : Razlike između pomagača i nepomagača u reagovanju na stres (značajnost razlika aritmetičkih sredina, t-test)

Promene M-pomagači M-nepomagači t p

Misli 1,38 2,01 -6,27 0,00

Osećanja 1,90 2,91 -9,02 0,00

Tela 1,89 1,85 -0,37 0,69

Ponašanja 1,08 1,27 -2,14 0,03

3. Načini prevladavanja

Tabela 3. Razlike između pomagača i nepomagača u načinima prevladavanja stresa

Način prevladavanja % svi % pomagači % nepomagači p

Kognicija 55 45 71 0,00 **

Aktivnost 57 73 29 0,00 **

Zajedništvo 64 61 69 0,07 -

Relaksacija 33 27 42 0,00 **

Beg/odbrana 12 13 12 0,71 -

Nešto drugo 2 1 5 0,01 *

• Emocionalno prevladavanje i mehanizmi odbrane su univerzalni načini borbe protiv stresa.

• Pomagači značajno češće prevazilaze stres akcijom.

• Nepomagači se značajno više oslanjaju na kognitivne mehanizme i relaksaciju..


Zakl jučci Program Pomoć pomagačima evaluiran je iznad očekivanja autora.

Ovo je kliničko istraživanje, bez velikih naučnih pretenzija, nije unapred planirano, već retrogradno izvedeno i mogu mu se uputiti određene metodološke zamerke.

Međutim, smatramo da je njegova vrednost u tome:

• što je ono rađeno na validnim podacima (dobijenim u kliničkom radu), • što su njegovi rezultati instruktivni za kliničku praksu, utoliko što bliže opisuju

pomagače kao specifičnu i homogenu grupu, koja je za razliku od nepomagača značajno imunizovana od stresa i naklonjena aktivnim mehanizmima prevazilaženja.

Li teratura Danieli, Y. (1996). Who Takes Care of Caretakers? The Emotional Consequences of Working with children Traumatised by War and Communal Violence. U: R. J. Apfel i B. Simon (Ur.) Minefields in their Hearts. New Haven and London: Yale University Press.

Dyregrov, A. (1986). Caring for helpers in disaster situations: Psychological Debriefing. Disaster Management, 2 (1), 25-30.

Mitchell, J.T. i Dyregrov, A. (1993). Traumatic stress in disaster workers and emergency personnel. U: J. P. Wilson i B. Raphael (Ur.) The International Handbook Of Traumatic Stress Syndromes. New York: Plenum press.

Petrović, V. (1997a). Psihološki debrifing. U: Vlajković, Srna, Kondić i Popović (Ur.) Psihologija izbeglištva. Beograd: Nauka.

Petrović, V. (1997b). Sindrom izgaranja. U: Vlajković, Srna, Kondić i Popović (Ur.) Psihologija izbeglištva. Beograd: Nauka.

Radić, I. (2000). Pomagači i ratni stres. Diplomski rad. Katedra za psihologiju, Filozofski fakultet, Univerzitet u Beogradu.

Srna, J. (1997). Psihološka pomoć pojedincima i porodicama ugroženim ratom. U: Vlajković, Srna, Kondić i Popović (Ur.) Psihologija izbeglištva. Beograd: Nauka.

117

Pregled rezultata koji se odnose na djecu i adolescente Dr. Maria Gavranidou

118 P r e g l e d r e z u l t a t a k o j i s e o d n o s e n a d j e c u i a d o l e s c e n t e

Uvod4 U posljednjoj dekadi posljednjeg stoljeća u Jugo-Istočnoj Evropi je bjesnio rat koji se odrazio na cijelu populaciju, a posebno na one slabije – starije ljude, žene i djecu. Rat pripada kategoriji izvanrednih životnih događanja. Za razliku od normalnih životnih tranzicijskih kriza koje se dešavaju prelaskom iz jedne faze života u drugu, kao što su npr. polazak u školu, zaposlenje ili penzionisanje – krizni životni događaji se dese uz malo ili bez ikakvog upozorenja; pogode nas nespremne i onemogućavaju korištenje naših uobičajenih strategija suočavanja. Zbog ovog razloga oni pripadaju grupi događaja čiji se utjecaji smatraju posebno štetnim za ljudski organizam.

Naučnici iz najšireg spektra disciplina su uvijek bili veoma zainteresovani za posljedice koje rat izaziva kod ljudi. Posebno u posljednjem stoljeću, ispitivani su efekti rata na individualnom, strukturalnom i socijalnom nivou. Način na koji su naučnici ispitivali efekte rata nije zavisio samo o njihovoj obuci i prethodnom obrazovanju, već također i o trendovima i razvoju u njihovim sopstvenim disciplinama. Naprimjer, dok su se razvojni psiholozi, psihoanalitičari i psihijatri pitali da li su i u kolikoj mjeri rat i sa njim povezana iskustva nasilja tokom Drugog svjetskog rata učinila djecu brutalnom, današnji istraživači i ljudi iz prakse su više zainteresovani da li su i u kojem stepenu djeca traumatizirana ratom i ratnim događanjima. Jedan od razloga zbog čega se promijenio fokus istraživanja je i taj što je u Priručnik psiholoških i psihijatrijskih poremećaja prije dvadeset godina uvedena nova kategorija: Posttraumatski stresni poremećaj.

Istraživačke aktivnosti i stupanj naučnog znanja nakon svakog rata također oslikava razvoj i trenutne fokuse svake pojedinačne naučne discipline. To nalaze istraživanja čini posebno važnim i vrijednim. Jer oni ne samo da upućuju na dugoročne posljedice rata, već također ilustriraju pristupe, konstrukte i interpretacije koje su i pod utjecajem duha vremena u kojem su se dešavale.

Kompilacije istraživačkih studija iz jedne ratne zone su posebno korisne za razlikovanje dugoročnih i kratkoročnih efekata ratnih dešavanja. Štaviše, takve kompilacije omogućuju procjenu trenutnih i budućih potreba za psihološkom podrškom ili tretmanom i, na kraju, mogu biti korištene kao politički argument protiv rata i agresivnih djelovanja. Upravo su to bili osnovni motivi koji su vodili do objavljivanja ove knjige.

Prvi od dva dijela ovog poglavlja pokušava dokumentovati efekte rata, bijega i progona na psihički razvoj i zdravlje djece i adolescenata. Drugi dio sadrži studije o intervencijama koje su korištene tokom i nakon završetka rata u bivšoj Jugoslaviji kako bi se reducirali negativni efekti rata na djecu i adolescente. Ove studije

4Nažalost, zbog tehničkih razloga, istraživanja nekih autora (Đapo i drugi, Galloway, Ceribašić-Ljubomirović, Kondić, Daneš, Kuterovac-Jagodić, Behrić, Imamović, Šestan, Zečić, Yule i drugi, Kutlača i drugi) nisu bili dostupna za diskusiju u ovom pregledu. Dužu verziju ovog uvoda objavit će Gavranidou, M. i Rosner, R. (u pripremi) kao Psychologische Probleme und Auffälligkeiten von Kindern in Ex-Jugoslawien. U: M. Zielke, R. Meermann (Ur.), Der ganz alltägliche Horror – Die Bedeutung der Posttraumatischen Belastungsstörung in verschiedenen Ereignisbereichen: Epidemiologie, Prävention, Behandlungskonzepte und klinische Erfahrungen. Pabst Science Publishers, Lengerich.

119

pokazuju prevashodno mogućnost aktivne intervencije i mogućnost prevencije neadekvatnog razvoja čak i tokom rata, odnosno pod najgorim uslovima. Osim toga, oni dokazuju, na impresivan način, da terapeuti nužno moraju biti kreativni i fleksibilni da bi mogli razviti i implementirati intervencije (oslobođene od ideologije) koje će biti primjerene zahtjevima situacije. S druge strane, ove studije također oslikavaju porast interesa međunarodnih naučnika i psihoterapijske zajednice da interveniraju na vrijeme čak i u slučajevima “stranih” ratova, da podrže istraživanja i tretman koji uključuje pojedince u ratnim područjima – pružajući znanje i pomoć u procjeni terapijskih programa. Osim toga, izgleda da pomoć u slučajevima katastrofa nije glavni prioritet psiholoških i psihoterapijskih aktivnosti inače i da je došlo vrijeme – jer je nezamislivo da će ratovi zauvijek prestati – da se međunarodna naučna zajednica zamisli kako da pomogne psihosocijalnim i psihoterapijskim intervencijama u situacijama rata.

Studije predstavljene u ovoj knjizi su primjeri istraživačkih projekata koji su nastali tokom i nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji, a uključivali su djecu i adolescente. S jedne strane, to su studije koje se bave etiološkim pitanjima: koja ratna iskustva kako utječu na koju djecu i adolescente? S druge strane, oni opisuju programe intervencije koji su razvijani za grupe djece i adolescenata koji su živjeli pod ratnim ili poslijeratnim uslovima. Neke od ovih intervencijskih studija su planirane i realizirane na metodološki adekvatan način; ostale su nastale iz praktične potrebe i imaju određene naučne i metodološke slabosti. Ipak i takve su studije predstavljene ovdje zbog toga što su one informativne i pružaju važne indikacije o mogućim i praktičnim intervencijama u ratnim područjima.

Istraživački zadaci koji su predstavljeni ovdje imaju dosta toga zajedničkog: svi od njih su predstavljeni na «Simpoziju» a ciljna populacija su djeca i adolescenti iz Bosne, Hrvatske i Srbije. Sva ta djeca i adolescenti su doživjeli ratna iskustva, progon i bijeg u manjoj ili većoj mjeri. Neki od njih su imali sreće da učestvuju u psihoedukativnim i/ili psihoterapijskim programima. Još jedna stvar koja je zajednička ovim studijama su korišteni instrumenti: u većini slučajeva korištene su: lista traumatskih iskustava, klinički instrumenti za procjenu ponašanja i posttraumatskog stresnog poremećaja (upitnici; skale procjene i samoprocjene; klinički intervjui i kliničke procjene). Većina tih instrumenata su bili prijevodi koji su već postojali ili su vrlo brzo pripremljeni tokom rata, i zasnivali su se na anglo-američkim instrumentima. Još jedna sličnost se ogleda u formaciji istraživačkih timova: u mnogim slučajevima radi se o multinacionalnim istraživačkim grupama u kojima su lokalni profesionalci surađivali sa naučnicima iz Njemačke, Velike Britanije, Holandije i Sjedinjenih Američkih Država. S obzirom na vrijeme kada su se sprovodile ove studije, mogu se identificirati dvije grupe: studije koje su počele tokom rata i studije koje su počele nakon završetka rata. Psihološki model na kojem počivaju ova istraživanja jeste iz područja stresa i teorija traume. Psihoterapijske intervencije na prvi pogled pripadaju određenim terapijskim školama, ali se detaljnijim čitanjem ispostavlja da su to integrativni pristupi, eklektički adaptirani određenim zahtjevima klijenata i postojećim socijalnim uvjetima.

Međutim, među studijama postoje i neke razlike. Prva grupa razlika uključuje: dob ciljne populacije, regionalno i nacionalno porijeklo djece i adolescenata, socijalno


značenje proživljenih ratnih iskustava, blizinu i količinu tih incidenata. Druga grupa razlika uključuje nivo temeljitosti, elaborativnosti i metodološke rigoroznosti. U finalnim zaključcima i diskusiji, dok obraćamo pažnju na pomenute sličnosti i razlike, naš cilj je istaknuti nalaze koji se mogu generalizirati neovisno o vremenu i prostoru, ali, također, istaći i one nalaze koji se odnose na specifičnosti situacije u Bosni, Hrvatskoj i Srbiji!

Prije nego detaljnije pogledamo ove studije, voljela bih vam ukratko predstaviti ono što se do sada zna u istraživačkoj literaturi o psihosocijalnim posljedicama rata po djecu i adolescente, sumirajući dostupne podatke o intervencijama sa djecom i adolescentima tokom i nakon rata.

Utjeca j rata na ps ihološki razvoj i zdrav l je d jece i adolescenata Istraživačka literatura se u ovom području bavi pitanjem da li se nakon ratnih iskustava kod djece javlja posttraumatski stresni poremećaj, i, ako da, u kojem stepenu. Često se dešava da se rat, s jedne strane, koristi dosta indiferentno, kao opći termin za kumulirani stres i da su, s druge strane, reakcije na stresna iskustva reducirane na samo jedan poremećaj (PTSP). Ovo znači, čak i kod komplikovanijih i metodološki “boljih” studija, da je količina novih saznanja razočaravajuće mala zbog nedostatka opsežnijih teoretskih osnova.

Ipak, u ovoj oblasti imamo dovoljno istraživačkih otkrića koja nam omogućavaju da razmotrimo efekte ratnih stresora na razvoj djeteta. Glavni zaključci istraživanja britanskih psihologa i psihoanalitičara tokom i nakon Drugog svjetskog rata, kao i studija koje su se desile u Izraelu, Palestini, Sjevernoj Irskoj, Mozambiku i drugim ratnim zonama u posljednjem stoljeću su:

Djeca i adolescenti reaguju različito na ratna događanja: njihove reakcije zavise o njihovom uzrastu, o razvojnoj fazi i emotivnim i kognitivnim sposobnostima; o spolu; o cjelovitosti porodice ili osobe za koju se vežu; o tome da li je dijete pretrpjelo ozbiljne fizičke ozljede; o blizini ratnih dešavanja i tipu ratnog iskustva; i o mogućnosti za oporavak nakon događaja. Štaviše, poznato je da djeca i adolescenti na ratni stres reaguju različitim oblicima ponašanja, poremećajima i psihološkim problemima, odnosno da ne reaguju na ratnu traumu samo simptomima posttraumatskog stresnog poremećaja (Jensen i Shaw, 1993; Boardman, 1994; Milgram, 1982).

Studije sprovedene tokom i odmah nakon rata u Hrvatskoj i Bosni, kao i sa Hrvatskim i Bosanskim izbjeglicama u zapadnoj Evropi i Americi podržavaju ova otkrića (Ajduković i Ajduković, 1998).

Psihosoc i ja lne in tervenci je kod d jece i adolescenata tokom i nakon rata Kada se uzmu u obzir različiti programi intervencije za djecu i adolescente koji su korišteni tokom i nakon ratova, mogu se identifikovati dva pristupa: najprije, nespecifični grupni programi sa općim ciljem stabilizacije i poboljšanja mentalnog zdravlja i podržavanja razvojnih procesa koji su prekinuti ratnom traumom. Drugi terapijski pristup se bavi specifičnim intervencijama koje su usmjerene na

121

psihopatološke poremećaje povezane s ratom, posebno na posttraumatski stresni poremećaj. Oba pristupa i postupka su se pokazala odgovarajućim i veoma potrebnim (Taylor, 1998). Terapijska pomoć, čim je moguće pružiti je i u bilo kojem obliku, za djecu i adolescente koji su preživjeli rat, prema Tayloru, vodi ne samo ka liječenju i pozitivnom razvoju djece i adolescenata, već može biti i umirujuća. “Sa dobrom procjenom i balansiranim terapijskim intervencijama moguće je odnositi se na pozitivniji način prema svoj djeci, kako bi ona porasla i postala generacija u kojoj ima manje mržnje. Djeca i njihove majke koje nauče kako da se nose sa psihičkom traumom i PTSP-om mogu postati uspješni graditelji mira koji će raditi direktno u svojim zajednicama. Što je još važnije, oni uče one koji bi inače aktivno njegovali generaliziranu mržnju i zahtijevali osvetu kako da koriste alternativne mehanizme suočavanja.“ (Taylor, 1998, str. 175).

Pregled studi ja Učesnici Simpozija i autori ovih tekstova, prijemjenili su programe u skladu sa Taylorovim preporukama: psihološka trijažna procjena (screening) djece i adolescenata kako bi se identificirali njihovi psihički problemi i potrebe, nakon čega su odmah slijedile preventivne ili terapijske intervencije.

Studije o epidemiologiji, modelima, faktorima rizika i zaštitnim faktorima Studije predstavljene u sljedećim paragrafima konzistentno demonstriraju potrebu za psihosocijalnim intervencijama i, pored toga, pokazuju koji faktori povećavaju rizik psiholoških poremećaja nakon ratnih trauma i koji zaštitni faktori djeluju protiv patogenog razvoja.

Studije će biti predstavljene pod nizom različitih naslova: kakva traumatska iskustva su doživjela djeca u Bosni, Hrvatskoj i Jugoslaviji; kako su ona doživjela stresne/traumatske događaje; kolika je prevalencija simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) i drugih psihičkih poremećaja; kakvu ulogu dob i spol djece, roditeljske reakcije i stepen traumatizacije igraju u razvoju simptoma PTSP-a i drugih psihičkih poremećaja; te, na kraju, koji mehanizmi odbrane su aktivirani i korišteni u suočavanju sa ratnim traumama?

Kakva traumatska iskustva su doživjela djeca?

Rat u Bosni i Hrvatskoj je ozbiljno traumatizovao djecu u regiji. Većina djece i adolescenata u predstavljenim studijama bila su suočena sa granatiranjem i pucnjavom, doživjela su nasilje i gubitak, fizičke ozljede i ranjavanje, bila su odvojena od članova porodice, svjedočila su nasilju drugih ljudi, bila izložena progonu i bijegu. U studiji koju su predstavili Đapić i Stuvland, 78% bosanske djece je izjavilo da su doživjela barem šest traumatskih iskustava tokom rata. Djeca koja su izbjegla iz Sarajeva su imala manje traumatskih iskustava od djece koja su morala ostati (Karačić i Zvizdić; Osmanović i Zvizdić). Djeca izbjeglice, iz studije koju je predstavio Janković, su doživjela veći broj trauma od lokalne djece u Hrvatskoj. U Savićevom ispitivanju iz Republike Srpske, svi adolescenti su doživjeli ratnu traumu, ali su adolescenti u kolektivnim centrima češće bili izloženi još i gorim traumama. Milosavljević i Turjačanin podržavaju ove rezultate; u njihovoj studiji adolescenata u


Republici Srpskoj, dvije trećine ispitanika izjavilo je da svjedočilo kod sedam ili više ratnih događaja. U ove posljednje dvije studije, djeca izbjeglice predstavljaju grupu sa najvećim brojem ratnih trauma.

Kako su djeca doživjela stresne/traumatske događaje?

U ispitivanjima koje su sproveli Duraković-Belko, Tišinović i također Trebjašanin, opisane su subjektivne, unutrašnje, psihičke, forme doživljavanja ratnih trauma. Osnovne forme tih doživljaja bile su nemogućnost kontroliranja događaja i osjećaj bespomoćnosti. Međutim, od oblika suočavanja tu su prisutni i strah, očajanje, želja da nešto poduzme, kao i relativiziranje prethodnih moralnih koncepata, pozitivniji stav prema porodici i prijateljima, te brži proces sazrijevanja.

Kolika je prevalencija simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP-a)?

Neovisno o regiji, ali ovisno o stepenu i formi traumatizacije, djeca i adolescenti razvijaju simptome posttraumatskog stresnog poremećaja. Dok studije iz Jugoslavije pružaju informacije o pojavi simptoma PTSP-a odmah nakon ratnih djelovanja, većina studija iz Bosne i Hrvatske govori o prevalenciji simptoma PTSP-a nekoliko godina nakon žestokog rata koji je i sam trajao nekoliko godina.

U studiji Đapića i Stuvlanda, 48% djece pokazuje umjereni stepen simptoma PTSP-a, a 43% njih pokazuje ozbiljnu PTSP patologiju tokom rata u Bosni. Četiri godine kasnije, procijenjeni su simptomi nametanja i izbjegavanja, a pokazalo se da 44% djece ima umjereni a 32% ozbiljan stepen simptomatologije. Više od jedne polovine uzorka bosanske djece, opisane u studiji Zotovićeve i Stanulovićeve, pokazuju klinički relevantne simptome PTSP-a pet godina nakon završetka rata. Radićeva je ispitala djecu koja su doživjela masakr u Tuzli, identificirajući, dvije godine kasnije, umjereno i visoko izražene simptome PTSP-a među dvije trećine ispitanika.

Dvije studije su se bavile efektima NATO bombardovanja u Srbiji 1999. godine.

U studiji Nikić-Matovićeve, simptomi PTSP-a su identificirani u 10% djevojčica i 7% dječaka iz uzorka starijih adolescenata nakon NATO bombardovanja. Marinkovićeva i kolege u Vojvodini su također ispitali prevalenciju simptoma PTSP-a među djecom i adolescentima nakon NATO bombardovanja. Problemi sa koncentracijom i izbjegavanjem su bili najčešće pominjani simptomi. Sve skupa, 27% djece i adolescenata iz ove studije je pokazalo umjerene PTSP reakcije.

Otkrića prethodno navedenih studija su u suprotnosti sa rezultatima Slodnjakove, koja je uporedila ratom traumatiziranu djecu izbjeglice iz Bosne sa Slovenačkom djecom koja su doživjela saobraćajnu nesreću u školskom autobusu. Djeca izbjeglice su pokazala simptome PTSP, ali ništa ozbiljnije od onih koji su bili prisutni kod djece koja su preživjela saobraćanu nesreću u autobusu. Također, djeca izbjeglice, nisu pokazala lošiji uspjeh u školi od slovenačke djece iz kontrolne skupine.

Kolika je prevalencija simptoma drugih psihičkih poremećaja

Osim PTSP-a, među djecom i adolescentima se mogu identificirati i drugi psihološki poremećaji i teškoće. Afektivni poremećaji i psihosomatske reakcije su među najčešćim. Preko 18% bosanskih djevojaka, u ispitivanju koje su sproveli Đapić i

123

Stuvland, pokazuju depresivne reakcije nekoliko godina nakon završetka rata; ovo nije bio slučaj među dječacima istog uzrasta. Oko 20% školske djece, u uzorku Zotovićeve i Stanulovićeve, je pokazalo klinički relevantne afektivne simptome. Primjećene su i druge reakcije: psihosomatske reakcije (Osmanović i Zvizdić), reakcije prilagođavanja (Bursać, Matović) i psihosocijalni problemi (Janković). Marinković i kolege su pokazali da je povećanje psihosomatskih simptoma među djecom i adolescentima neovisno o spolu nakon NATO bombardovanja u Jugoslaviji. Zvizdić i Butollo su ispitali reakcije djece sa nestalim očevima. Ta djeca su, u poređenju sa ostalom djecom, pokazala depresivne i psihosomatske simptome, i to posebno djevojčice, dok su dječaci pokazali probleme u ponašanju i loše školske ocjene

Koju ulogu dob i spol djece, roditeljske reakcije i broj ratnih trauma imaju u razvoju PTSP simptoma i drugih psihičkih poremećaja?

Dob i spol djece imaju umjerene efekte na PTSP i druge psihološke poremećaja. Dob utječe na tip simptoma, kao što je pokazano npr. u studiji Šehovićeve (dio koji se odnosi na intervenciju). U toj studiji se pokazalo da su mlađa djeca reagovala manje agresivno i imala su manje problema u socijalnom ponašanju. Marinković i kolege su pokazali da stariji adolescenti (preko 15 godina starosti) imaju umjerene i ozbiljne PTSP simptome.

Ženski spol se u ovim studijama pokazao kao dodatni rizični faktor; djevojčice su češće pogođene PTSP-om nego li dječaci (Ispanović i autori u dijelu koji se odnosi na tretman, Đapić i Stuvland, Matović, Marinković i kolege, Milosavjević i Turjačanin, Osmanović i Zvizdić).

Broj ratnih iskustava kao i reakcije roditelja su dodatni faktori koji mogu utjecati na PTSP i druge psihološke poremećaje (Smith, Osmanović i Zvizdić, Bursać, Petrović). Štaviše, subjektivno značenje događaja kodeterminira stepen traumatizacije i psihička oštećenja, posebno kod adolescenata (Duraković-Belko). Štaviše, odlike ličnosti kao što su neuroticizam i postojanje kontrole su intermedijatorski faktori u razvoju psihopatoloških reakcija (Zotović i Stanulović). Petrovićeva je u svom radu istakla značajnost tipa traumatizacije za posttraumatsko mentalno procesiranje i razvoj psihopatologije. Ona pokazuje da gubitak voljenih češće vodi afektivnim poremećajima, dok “ratna djelovanja” kao što je granatiranje češće vode do poremećaja kognicije i karaktera.

Koji su mehanizmi suočavanja aktivirani i korišteni za prevladavanje ratnih trauma?

Uzimajući u obzir iskustva sa kojima su se suočila djeca i adolescenti u regiji, nevjerovatno je da su oni uspjeli naći načina da se nose sa svim tim. Čini se da su oblici suočavanja korišteni protiv prijetnji sa kojima su se suočavali pripadali pasivnim, emocionalnim i neadekvatnim oblicima suočavanja. Rjeđe su korišteni i aktivniji mehanizmi suočavanja, usmjereni ka rješenju problema (Duraković-Belko, Trebješanin).


Studije o tretmanu, evaluaciji i implementaciji U studiji Kapor-Stanulovićeve i Zotovićeve, predstavljen je intenzivan terapijski program sa art-terapijskim, projektivnim i literarnim modulima te sažetom psihološkom integracijom traume (debriefing). Program je primijenjen na veoma traumatiziranoj bosanskoj djeci uzrasta od 10-16 godina. Intervencija je bila primarno usmjerena na integraciju negativnih iskustava i osjećaja, te jačanje dječijih mogućnosti za suočavanje. Terapijski program usmjeren na određene poremećaje doveo je do smanjenja PTSP simptoma, ali ne i do poboljšanja u drugim problematičnim područjima, kao što su agresivnost i emocionalna inhibicija.

Topalović i Vlajić su predstavili psihološki seminar kao način pružanja brze pomoći djeci u ekstremnim situacijama. U ovom slučaju ciljna grupa su djeca u Jugoslaviji tokom NATO bombardovanja. Cilj seminara je pružiti djeci odgovarajući referentni sistem (odrasle modele koji nisu traumatizovani) koji će im pomoći da se nose sa svojim iskustvima, prošire svoja znanja i integriraju svoja osjećanja. Promatranje ponašanja djece indicira da je procedura bila uspješna, da je dovela do smanjena straha, negativnih osjećanja i spriječila dalji razvoj simptoma.

Djeca i adolescenti sa posebnim potrebama se često zaborave u vremenima najvećih kriza i velikih zahtijeva. Hrnjica je u svojoj kvalitativnoj analizi kombiniranog programa za svoju ciljnu grupu roditelj-dijete pokazao da su intervencije nužne. Obuka roditelja se pokazala djelimično uspješnom, pružila je podršku i olakšanje roditeljima, a istovremeno i djeci i adolescentima.

U evaluacijskoj studiji Gavranidou, Čehić, Powell i Pašić, ispitivali su se različiti efekti programa reintegracije na djecu povratnike. Ova djeca su proživjela bijeg, progon, migraciju i repatrijaciju, što je postavilo različite zahtjeve prema djeci. Program reintegracije je osmišljen kako bi se spriječili moguće negativni posljedice njihovih višestrukih iskustava. Pokazano je da iz ovog programa prije svega mogu profitirati mlađa djeca, posebno ukoliko su u programu učestvovala kontinuirano.

Šestan predstavlja terapijski pristup za traumatizirane predškolce i njihove majke. Korištena je i kontrolna grupa, metodološki odgovarajuća. Program, koji se uglavnom sastojao o psihosocijalnog savjetovanja i socijalne podrške djeci i majkama, se pokazao veoma uspješnim upravo za djecu i njihove majke. Postoje također indikacije da su predškolska djeca koja nisu išla u vrtiće niti na terapiju pokazivala više simptoma patnje.

Uzimajući u obzir da većina studija ima metodološke nedostatke, ima prostora da se sumnja u stvarnu uspješnost takvih programa intervencije tokom i nakon rata. Otkrića Đapića i Stuvlanda pokušavaju umanjiti te sumnje, impresivno dokazujući korisnost i uspješnost takvih intervencijskih pristupa. Čini se da su psihosocijalni programi uspješni u podržavanju djece koja su veoma domišljata i fleksibilna u korištenju mehanizama suočavanja na mnogo različitih načina.

U studiji Šehovićeve predstavljen je i evaluiran kognitivno-bihevioralni model za raseljenu djecu. Pokazano je da je općenito ovakva vrsta tretmana uspješna u reduciranju PTSP simptoma. Ta uspješnost je bila manja u slučaju sa mlađom djecom, jer su od djece koja su učestvovala u ovoj terapiji adolescenti pokazali

125

najveću terapijsku dobit, što indicira važnost kognitivnog razvoja za primjenu ove terapeutske metode.

Ispanović-Radojković, Petrović, Davis, Tenjović i Minčić ispituju utjecaj učešća u širokom psihosocijalnom programu sa starijom djecom izbjeglicama. Ovdje su adolescenti pokazali poboljšanje u svojoj psihosocijalnoj prilagodbi, ali su se simptomi traume povećali. Ovo bi moglo indicirati da su teško traumatizirana djeca i adolescenti tolerantna na sučavanje sa traumatskim iskustvima samo nakon opće psihološke stabilizacije.

U svojoj metodološki korektnoj studiji, Petrović i Ispanović pokazuju da terapijski tretman sa traumatiziranom djecom dovodi do smanjenja simptoma PTSP-a, ali ne dovodi do poboljšanja u drugim ponašajnim problemima, kao što su agresivnost i depresija. S druge strane, kontrolna grupa koja nije učestvovala u tretmanu je pokazala pojačanje psihoticizma. Ovo indicira da traumatizirana djeca koja nisu učestvovala u tretmanu mogu biti u opasnosti zbog razvoja teških psihopatoloških poremećaja kao što je disocijacija.

Stuvland i Duraković su predstavili rezultate svog rada sa grupom osoba koje moraju raditi sa traumatiziranom djecom svaki dan: nastavnike. Nastavnici koji su učestvovali u psihosocijalnim programima su govorili o svojim iskustvima. Bili su zadovoljni sa programima obuke, koje su ocijenili kao nečim što im je od velike pomoći u radu sa traumatiziranom djecom. Želje i potrebe nastavnika vezano za budućnost su se prvenstveno ticale supervizije i pomoći u vidu pedagoških materijala.

Zaključno, može se reći da su različiti specifični i nespecifični psihosocijalni i terapijski programi predstavljeni u drugom dijelu imali pozitivne efekte na djecu i adolescente. Većina studija ima metodološke nedostatke kao što je nepostojanje randomizacije ili kontrolne grupe, i neadekvatno mjerenje kriterija. Ipak, ove studije dolaze do, više ili manje, istih zaključaka kao i one studije koje su se slagale sa strogim zahtjevima psihoterapijskih istraživanja. Jedan od zaključaka je da: psihosocijalni programi sa djecom i adolescentima, tokom i nakon rata, u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji mogu zaustaviti i djelimično eliminirati mnoge negativne posljedice rata. Specifični PTSP programi su doveli do poboljšanja u okviru PTSP patologije, ali su dosta neefikasni u području drugih problema. Posttraumatske stresne reakcije se mogu i trebaju liječiti. Međutim, intervencije usmjerene na stabiliziranje dječijih okolonosti i na mehanizame suočavanja se trebaju primijeniti prije efikasnog tretmana usmjerenog na PTSP.

Zakl jučak Prikazane studije većinom potvrđuju ranija otkrića. S jedne strane, one pokazuju da je ovaj rat imao razarajuće efekte na djecu i adolescente sa PTSP-om i depresijom kao najčešćim posljedicama. Za razliku od ranijih studija, predstavljene studije se bave posebno PTSP-om, njegovom etiologijom i razvojem tokom i nakon rata. To znači da su PTSP simptomi bili u cjelini adekvatno zabilježeni, dok su ostali poremećaji, sa izuzetkom depresije, bili u najboljem slučaju neodgovarajuće pokriveni. S druge strane, oni demonstriraju potrebu za intervencijom. Moraju se


uključiti obje vrste intervencija, npr. specifične za tretman PTSP-a zajedno sa nespecifičnim programima za opću stabilizaciju djece i podršku njihovog razvoja. Treća grupa intervencija koje uključuju neposredno i šire okruženje djece: obuka roditelja, terapijski programi, obuke nastavnika i supervizija su se pokazale jednako efikasne kao i tradicionalne intervencije.

Li teratura Ajduković, M. i Ajduković, D. (1998). Impact of displacement on the psychological well-being of refugee children. International Review of Psychiatry, 10, 186-195.

Boardman, F. (1994). Child psychiatry in wartime Britain. Journal of Education Psychology, 35, 293-301.

Jensen, P. S. i Shaw, J. (1993). Children as victims of war: Current knowledge and future research needs. J. Am. Acad. Child Adolesc. Psychiatry, 32 (4), 697-708.

Milgram, N. A. (1982). War-related stress in Israeli children and youth. U: L. Goldberg i S. Brenitz (Ur.) Handbook of stress: theoretical and clinical aspects (S. 656-676). New York: Free Press.

Taylor, C. E. (1998). How care for childhood psychological trauma in wartime may contribute to peace? International Review of Psychiatry, 10, 175-178.

127

Istraživanja o djeci i adolescentima: epidemiologija, rizični i zaštitni faktori

128 I s t r a ž i v a n j a o d j e c i i a d o l e s c e n t i m a : e p i d e m i o l o g i j a , r i z i čn i i z a š t i t n i f a k t o r i

Posttraumatske stresne reakcije kod djece i adolescenata u Sarajevu tokom rata Syed Arshad Husain Univ. Missouri Columbia, USA

Uvod Većina istraživanja PTSP-a kod djece provodi se nakon prirodnih katastrofa, velikih nesreća, kidnapovanja, ili pucnjave u školama. U ovim situacijama uzorci su bili mali. Druge studije su se bavile djecom koja su živjela na prostorima u kojima su se odvijali oružani sukobi. Međutim, život u uslovima dugoročne opsade tj. utjecaj takvog života na djecu nije bio detaljno ispitan zbog veoma malog broja situacija opsade u današnje vrijeme.

Weine i autori (1995) su radili sa 12 Bosanskih adolescenata koji su se preselili u Ameriku i koji su preživjeli “etničko čišćenje” u Bosni i Hercegovini. Kod dvadeset i pet posto ispitanika dijagnosticiran je PTSP, dok je 17% njih bilo depresivno. Ponovno proživljavanje je primjećeno kod 50%, a izbjegavanje kod 31% ispitanika.

Primijećeno je da u uslovima katastrofa mlađa djeca imaju više simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja nego li adolescenti (Shannon, Lonigan, Finch i Taylor, 1994).

Ponovno javljanje PTSP-a i depresije primijetilo je nekoliko ispitivača (Kovacs, 1982; Kroll i drugi, 1989; Živčić, 1993).

Naša studija je jedinstvena po tome što su ispitivana djeca živjela u uvjetima opsade preko četiri godine i bila su izložena svakodnevnim smrtonosnim napadima, snajperskoj vatri, kao i nestašici hrane, vode, odjeće i skloništa. Bili su prisiljeni živjeti na osnovnom minimumu i pod teškim okolnostima nekoliko zima.

Metoda

Uzorak Tokom rata u Bosni i Hercegovinim, u februaru 1994. godine, kada je Sarajevo bilo pod opsadom, mi smo prikupili podatke o djeci iz 10 škola u jednom školskom okrugu. Osnovne škole u Sarajevu imaju 8 razreda i njih pohađaju djeca od 6 do 16 godina starosti. U našem uzorku smo imali više mlađe nego li starije djece, što oslikava distribuciju uzrasta u populaciji učenika osnovne škole.

Uzimajući u obzir stanje opsade u Sarajevu za vrijeme provođenja ove studije nismo mogli utvrditi kako se uzorak preživjele djece razlikovao od prijeratne populacije. Štaviše, kakav god bio socio-ekonomski status (SES) prije rata, u vrijeme provođenja ove studije Sarajlije su živjele u teškim uslovima te stoga SES podaci nisu uključeni.

129

Instrumenti Svi instrumenti korišteni u ovoj studiji su prevedeni na bosanski jezik. Prevedene verzije su ponovno prevedene na engleski jezik od strane drugog prevodioca kako bi se provjerila tačnost prijevoda. Nastavnici su djecu i adolescente, tokom jednog školskog časa, procijenjeni na sljedećim skalama: (a) Indeks dječijih posttraumatsih stresnih reakcija, (b) Skala utjecaja događaja, (c) Inventar dječije depresije, i (d) Upitnik o općim podacima. Indeks dječijih posttraumatskih stresnih reakcija i Skala utjecaja događaja su bili namijenjeni za procjenu PTSP-a kod djece.

Ispitanici su procjenjivali prisustvo simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja, simptoma izbjegavanja, i ponovnog doživljavanja trauma, te depresivne simptomatologije. Prikupljeni su i opći podaci o dobi i spolu.

Indeks dječijih posttraumatskih stresnih reakcija

Ovaj instrument mjeri simptome PTSP-a. On sadrži 16 da/ne čestica. Broj potvrdnih odgovora određuje stepen PTSP-a. Skala uključuje čestice koje mjere reakcije nametanja, lošu koncentraciju, strah od ponovnog proživljavanja i loše snove. Rezultat od 7-9 indicira blagi, 10-12 umjereni, a 13 i više indicira ozbiljan posttraumatski stresni poremećaj.

Skala utjecaja događaja (Impact of event scale, IES)

Ovaj instrument mjeri subjektivne emocionalne odgovore nakon stresnih životnih događanja i to: (a) reakcije nametanja i (b) simptome izbjegavanja. To je skala od 15 čestica koju je razvila Horowitz i drugi (1979). Konstruirana je prije objavljivanja DSM-III i, kao rezultat toga, ona formalno ne procjenjuje sve DSM kriterije za PTSP.

Intenzitet/trajanje simptoma se mjeri na četverostepenoj skali što znači da viši rezultat indicira veći intenzitet reakcija. Zbirovi čestica se kombiniraju kako bi se utvrdili pojedinačni skorovi za nametanje i izbjegavanje.

Skala depresije za djecu (CDI)

Ovo skala sadrži 27 čestica sa tri stepena koje su raspoložive za svaku česticu. CDI mjeri trenutni stepen depresije i često se primjenjuje u procjeni adolescenata. Sadržava pitanja koja se odnose na osjećaje tuge, samopoštovanja, usamljenosti i vegetativne simptome depresije. Stepen prisutnih depresivnih simptoma se mjeri procjenjivanjem simptoma koje pojedinac rangira. Rezultat koji je manji od 20 implicira nepostojanje depresivnih simptoma. Test-retest mjera puzdanosti dobivena ponovljenom primjenom CDI sedam dana nakon prve primjene iznosi r=0.87 za tretmanske i r=0.38 za netretmanske grupe. Pregled studija o validnosti CDI je dao Costello i drugi (1988).

Upitnik o općim podacima

Ovaj upitnik uključuje demografske podatke, te pitanja koja se odnose na gubitak članova porodice, raseljenost, zlostavljanje članova porodice i potrebe.


Uzorak smo podijelili na dvije dobne grupe koristeći se granicom uzrasta od 13 godina jer smo željeli utvrditi da li adolescenti kao grupa drugačije odgovaraju na događaje samim time što su na različitom razvojnom, odnosno kognitivnom stadiju.

Kombinirali smo rezultate iz Indeksa PTSP reakcija i Skale utjecaja događaja kako bismo došli do kompozitnog rezultata koji bi zadovoljio sve kriterije potrebne za postavljanje dijagnoze PTSP-a prema DSM-IV, osim kriterija trajanja od jednog mjeseca i neprilagođenog funkcioniranja. Posljednje dvije čestice nisu se pojavile kao posebno značajne u našoj studiji.

Rezul tat i Uzrast djece koja su učestvovala u studiji bio je između 7 i 15 godina. Aritmetička sredina za dob bila je 11.0 (s.d.=2.3). U ukupnom uzorku, 489 (68%) učenika ima manje od 13 godina i 232 učenika ima iznad 13 godina (32%). Mladića je bilo 49% a djevojaka 51%. U skupini ispod 13 godina, bilo je prisutno 53% djevojčica naspram 47% dječaka, a među adolescentima iznad 13 godine, broj mladića i djevojaka bio je ujednačen (Tabela 1).

Tabela 1. Demografski podaci

Broj učesnika Mladići Djevojke

Ispod 13 godina 31,9% 35,6%

Iznad 13 godina 16,3% 16,2%

Ukupno 48,2% 51,8%

Tabela 2. Rezultati na Skali utjecaja događaja s obzirom na spol ispitanika*

Skala utjecaja događaja Mladići Djevojke Značajnost

Izbjegavanje 21,6 (6,8)* 23,6 (6,9)* p = ,0001

Ponovno proživljavanje 13,8 (5,0)* 15,1 (5,2)* p = ,0004

Ukupno 35,3 (10,8)* 38,6 (11,1)* P = ,0001

*s.d.

Analiza Skale utjecaja događaja po spolu predstavljena je u Tabeli 2: spolne razlike su bile statistički značajne. Dobne razlike na ovoj skali nisu bile značajne (Tabela 3).

131

Tabela 3. Rezultati na Skali utjecaja događaja s obzirom na dob ispitanika *

Skala utjecaja događaja Dob < 13 Dob > 13 Značajnost

Izbjegavanje 22,7 (6,7) 22,4 (7,5) p = .77 nz

Ponovno proživljavanje 14,4 (5,0) 14,5 (5,4) p = .83 nz

Ukupno 37,0 (10,7) 36,8 (11,9) p = .,99 nz

*s.d.

U našem uzorku, 613 (85%) od 791 ispitanika je doživjelo snajperske napade. Broj mladića i djevojaka koji su doživjeli snajpersku pucnjavu bio je ujednačen, 51% mladića i 49% djevojaka (x2 = 0.0, p=.97). Ovaj rezultat nije u skladu sa općim očekivanjima (da će više muškaraca nego li djevojaka biti izloženo pucnjavi) i implicira na prirodu događaja tj. činjenicu da su ovi događaji bili dio svakodnevnog života svih ispitanika. Ispitanici koji su bili izloženi pucnjavi i oni koji nisu imali takva iskustva ne postižu znajno različite rezultate na primijenjenim skalama. Ova sličnost u rezltatima ostala je čak i kada su mladići i djevojke analizirani posebno (Tabela 4).

Tabela 4. Rezultati na Skali utjecaja događaja, Indeksu PTSP reakcija, Komponzitnom DSM-IV PTSP rezultatu i na CDI s obzirom na iskustvo snajperske pucnjave. Navedene su aritmetičke sredine (s.d.) ili (procenti)

Doživjeli

snajpersku pucnjavu

Nisu doživjeli snajpersku pucnjavu

Značajnost

Skala utjecaja događaja 36,8 (11,1) 38,0 (10,8) ,16

Indeks PTSP reakcija 210 39,0% 66 43,1% ,35

Kompozitni DSM-IV PTSP 96 17,1% 28 17,8% ,82

Depresija 36,1 (7,2) 36,6 (7,6) ,25

Utjecaj događaja i depresija: p vrijednost iz Wilcox testa.

Indeks PTSP reakcije i Kompozitni DSM IV PTSP; p vrijednost iz hi-kvadrat testa.

Usporedili smo odgovore grupa koje su bile i nisu bile izložene snajperskoj pucnjavi s obzirom na dob. Nije nađena značajna razlika između dviju dobnih skupina: x2 = 2.31, p=.13 (Tabela 5).


Tabela 5. Rezultati na Skali utjecaja događaja, Indeksu PTSP reakcija, Kompozitnom DSM-IV PTSP rezultatu i na CDI s obzirom na iskustvo snajperske pucnjave i s obzirom na dob. Navedene su aritmetičke sredine (s.d.) ili procenti

Doživjeli snajp-ersku pucnjavu, Dob<13

Nisu doživjeli snajp-ersku pucnjavu, Dob<13

Značaj-nost

Doživjeli snajp-ersku pucnjavu, Dob>13

Nisu doživjeli snajp-ersku pucnjavu, Dob>13

Značaj-nost

Skala utjecaja događaja

37,0 (10,9)

37,3 (9,9) ,86 36,1 (11,6)

38,9 (12,7)

,05

Indeks PTSP reakcija*

31,2% 33,3% ,68 38,2% 41,9% ,61

Kompozitni DSM-IV PTSP

17,1% 20% ,53 15,5% 13,6% ,72

Depresija 35,7 (7,7) 36,1 (7,5) ,59 36,0 (6,0) 37,8 (7,8) ,06 *Utjecaj događaja i depresija: p vrijednost iz Wilcox testa.


Tabela 6. Rezultati na Skali utjecaja događaja (IES), Indeksu PTSP reakcija,Kompozitnom DSM-IV PTSP rezultatu i na CDI s obzirom na iskustvo gubitka članova porodice. Navedene su aritmetičke sredine (s.d.)ili procenti

Izgubili člana porodice tokom rata

Nisu izgubili članove porodice u ratu

Značajnost

Izbjegavanje (IES) 23,1 (6,8) 21,7 (6,9) p < ,01

Ponovno proživljavanje (IES) 14,8 (5,2) 13,6 (4,9) p < ,002

Ukupni rezultat na IES 37,9 (10,9) 35,3 (11,1) p < ,002

Indeks PTSP reakcija 36,1% 32,8% p = ,37

Kompozitni DSM-IV PTSP 18,8% 14,1% p = ,11

Depresija 36,6 (7,4) 35,3 (7,0) p < ,02 Utjecaj događaja i depresija: p vrijednost iz Wilcox testa.


133

Table 7. Rezultati na Skali utjecaja događaja,Indeksu PTSP reakcija, Kompozitnom DSM-IV PTSP rezultatu i na CDI s obzirom na iskustva nedostatka hrane, vode, odjeće i skloništa. Navedene su aritmetičke sredine (s.d.) ili procenti

Skala utjecaja događaja Tr

ebaj

u vo

du

Ne

treba

ju

vodu

Znač

ajno

st

Treb

aju

sklo

ništ

e

Ne

treba

ju

sklo

ništ

e

Znač

ajno

st

Treb

aju

odjeću

Ne

treba

ju

odjeću

Znač

ajno

st

Izbjegavanje 24,2 (6,1)

22,0 (7,1)

,0005 25,5 (5,8)

22,3 (6,9)

,0002 23,1 (7,0)

22,2 (6,7)

,04

Ponovno proživljavanje

16,1 (4,4)

13,7 (5,2)

,0001 17,6 (4,3)

14,1 (5,1)

,0001 15,1 (5,2)

13,8 (4,9)

,0001

Ukupno 40,3 (9,6)

35,7 (11,3)

,0001 43,1 (9,2)

36,4 (11,1)

,0001 38,2 (11,4)

35,9 (11,4)

,002

PTSD Indeks reakcije

89 44,3%

186 38,0%

,12 24 38,7%

252 40,0%

,84 158 48,0%

118 32,5%

,0001

Kompozitni DSM IV PTSP

43 20,6%

81 15,9%

,13 111 6,9%

113 17,3%

,94 702 0,3%

541 4,4%

,04

Depresija 37,4 (7,0)

35,7 (7,4)

,002 38,4 (7,6)

36,0 (7,3)

,004 36,6 (7,4)

35,9 (7,3)

,07

Uticaj događaja i depresija: p vrijednost iz Wilcox testa.


Ukupno 521 (66%) djece je izgubilo bliskog člana porodice tokom opsade. Usporedili smo njihove odgovore sa grupom koja nije proživjela slično da bi se utvrdile eventualne razlike. Djeca koja su izgubila člana porodice su pokazala više simptoma izbjegavanja i ponovnog proživljanja nego li djeca koja nisu doživjela takav gubitak (Tabela 6). Djeca sa iskustvom gubitka su također bila depresivnija.

Nedostatak hrane je doživjelo 76% ispitanika, 48% ispitanika je imalo iskustvo nedostatka odjeće, 29% nedostatka vode i 10% nedostatka skloništa. Međutim, stepen PTSP-a u cjelini, ali i izraženost reakcija izbjegavanja i ponovnog proživljavanja zasebno, veći su kod grupe ispitanika koji su patili zbog nedostatka hrane vode, odjeće i skloništa (Tabela 7).

Procjenjivali smo prisustvo PTSP-a na dva načina, koristeći samo Indeks PTSP reakcija i kombinirajući taj indeks sa Skalom utjecaja događaja kako bi napravili kompozitni rezultat koji je konzistentan sa DSM-IV kriterijima za PTSP (Tabela 8). Prema Indeksu PTSP reakcija, 40% ispitanika manifestira ovaj poremećaj, dok je na kompozitnoj skali samo 18% ispitanika ispunilo kriterije za PTSP. To indicira da su DSM-IV kriteriji za PTSP strožiji.


Tabela 8.Rezultati za Indeks PTSP reakcija i Kompozit DSM-IV PTSP s obzirom na dob i spol ispitanika. Aritmetička sredina i (s.d.) ili procenti.

Mladići Djevojke

Svi n=791

Mladići Djev-ojke

Ukupno Dob <13

Dob >13

Ukupno Dob <13

Dob >13

Indeks PTSP reakcije

40% 38,1% 41,3% 35,2% 34,0% 38,1% 41,4% 37,6% 48,1%

DSM IV kompozit

17,5% 16,7% 18,7% 18,1% 17,7% 18,9% 15% 10,8% 19,3%

Naša studija također je pokazala da su ispitanici starije dobne skupine imali više simptoma PTSP-a nego mlađi ispitanici. Djevojke u obje dobne skupine su pokazale više PTSP simptoma nego li mladići. Na indeksu PTSP reakcija, 48% djevojaka imalo je PTSP u usporedbi sa 38% mladića u skupini starijih od 13 godina. U mlađoj uzrasnoj skupini, 38% djevojaka imalo je simptome PTSP-a, u usporedbi sa 34% mladića.

Diskusi ja Naš uzorak obuhvatio je više ispitanika uzrasta ispod 13 godina, nego li ispitanika uzrasta iznad 13 godina, u odnosu 2:1 iz razloga koji su objašnjeni ranije. Broj djevojaka i mladića u uzorku je bio jednak (Tabela 1).

Shvatamo da je uzrast od 13 godina kao granica između mlađe i starije grupa arbitrarna jer fiziološka i psihološka tranzicija iz predadolescencije u adolescenciju nije uslovljena uzrastom i može varirati od osobe do osobe.

U našem uzorku su djevojke ispoljile više stresa i imale više rezultate u područjima izbjegavanja, ponovnog proživljavanja, te ukupnog rezultata na Skali utjecaja događaja (Tabela 2). Ovi rezultati su sukladni prijašnjim studijama (Helzer, Robins i McEvoy, 1987; Shore, Tatum i Vollner, 1986). Međutim, dobne razlike u stepenu PTSP-a nisu u skladu sa drugim studijama study (Shannon, Lonigan, Finch i Taylor, 1994) koje su pokazale da mlađa djeca ispoljavaju više simptoma nego li adolescenti (Tabela 3). U našoj studiji mlađa djeca nisu pokazala toliko simptoma kao starija grupa.

Pretpostavljamo da su mlađa djeca u uzorku bila više zaštićena od strane odraslih i samim time bila manje izložena traumatskim događajima nego li starija grupa, kao i da su mlađa djeca pokazala manje simptoma zbog njihove kognitivne nezrelosti, ograničenog razumijevanja nepovratnosti smrti i mogućnosti prihvaćanja ratnih uslova kao načina života. Stariji su, s druge strane, bili više izloženi po život opasnim situacijama jednostavno zato što su više izlazili vani. Oni se također bolje sjećaju kako je život izgledao prije rata i opsade. Oni su također imali veći osjećaj gubitka te, zbog toga, i više rezultate na skali depresije od mlađe grupe.

135

Naši rezultati pokazuju da nema značajne povezanosti između izloženosti snajperskoj pucnjavi i PTSP simptoma s obzirom na dob i spol ispitanika (Tabela 5). Može se pretpostaviti da su, nakon višegodišnje izloženosti snajperskoj pucnjavi, djeca razvila efikasne adaptivne mehanizme suočavanja sa takvim iskustvima te nisu manifestirala znakove psihološkog stresa sve dok nisu direktno bili pogođena metkom ili gelerom.

Gubitak člana porodice je međutim imao značajan utjecaj na psihu djece. Gubitak je pogodio osjećaj sigurnosti i rezultirao razvojem dubokog osjećaja ranjivosti kod djece koja su imala takva iskustva.

Dalje, ispitanici u našem uzorku su češće identifikovali hranu i odjeću kao važne potrebe nego li vodu i sklonište. Nedostatak hrane i odjeće bio je više povezan sa simptomima izbjegavanja i ponovnog proživljavanja. Ovo je razumljivo jer je hrana potrebna za preživljavanje. Osim toga, potreba za hranom bi ljude izložila po život opasnim događajima. Općenito, nedostatak hrane je bio povezan sa značajnim povećanjem simptoma PTSP-a, izbjegavanjem i hiperaktivnošću.

Naša studija također pokazuje da su DSM-IV kriteriji mnogo stroži od onih koji se koriste primjenom Skale utjecaja događaja ili Indeksom PTSP reakcija. Može se reći da bi samo polovina djece i adolescenata kod kojih su identificirani značajni simptomi PTSP-a primjenom PTSP skale i Skale utjecaja događaja zadovoljili DSM-IV kriterije za PTSP.

Zakl jučci Ova studija koja je provedena na djeci i adolescentima u zatočenom Sarajevu dodatno rasvjetljava efekte ratne traume na djecu. Djevojke su imale više simptoma nego li mladići, a gubitak bliskog člana porodice je bio povezan sa više simptoma PTSP-a, a izlaganje snajperskoj pucnjavi nije. Nedostatak hrane, vode, skloništa i odjeće usljed rata je također bio povezan sa većim brojem simptoma.

Li teratura Costello, E.J. i Angold, A. (1988). Scales to assess child and adolescent depression: checklists, screens, and nets. Journal of the American Academy of Child and Adolescent Psychiatry, 27, 726-277.

Helzer, J.E., Robins L.M. i McEvoy, L. (1987). Post-traumatic stress disorder in the general population: Finding of the Epidemiological Catchment Area survey. New England Journal of Medicine, 317, 1630-1634.

Horowitz, M., Wilner, N., i Alvarez, W. (1979). Impact of Event Scale: A measure of subjective stress. Psychosomatic Medicine, 41, 209-218.

Kinzie, J.D. i Sack, W.H. (1991). Severely traumatized Cambodian children; Research findings and clinical implications. U: F.L. Ahearn, Jr. i J. Athey (Ur.) Refugee Children: Theory,research and services. Baltimore: The John Hopkins University Press.

Kovacs, M. (1982). The Children’s Depression Inventory. Unpublished manuscript. University of Pittsburgh.


Kroll, J., Habenicht, M., Mankenzie, T., Yang, M., Chan., S., Vang, C., Nguyen, T., Ly M., Phommasonvanh, B., Nguyen, H., Vang, Y., Souvannasoth, L. i Cabrugao, R. (1989). Depression and post-traumatic stress disorder in Southeast Asian Refugees. American Journal of Psychiatry, 146, 1592-1597.

Pynoos, F., Nader, K., Arroyo W., Steinberg, A., Eth, S., Nunez, F. i Fairbanks, L. (1987). Life threat and post-traumatic stress in school-age children. Archives of General Psychiatry, 44, 1057-1063.

Shannon, M.P., Lonigan C.J., Finch, A.J. i Taylor, C.M. (1994). Children Exposed to Disaster: Epidemiology of Post-Traumatic Symptoms and Symptom Profiles. Journal of the American Academy of Child and Adolescent Psychiatry, 33, 80-93.

Shore, J.H., Tatum, E.L. i Vollner, W.M. (1986). Psychiatric reactions to disaster: The Mount St. Helens experience. American Journal of Psychiatry, 143, 590-595.

1) Weine, S., Becker, D.F., McGlashan, D.H., Vojvoda, D., Hartman, S. i Robbins, J.P. (1995). Adolescent survivors of “Ethnic Cleansing”: Observations on the First Year in America. Journal of the American Academy of Child and Adolescent Psychiatry, 34, 1153-1159.

Živčić, I. (1993). Emotional reactions of children to war stress in Croatia. Journal of the American Academy of Child and Adolescent Psychiatry, 32, 709-713.

137

Psihosocijalni poremećaji kod djece i adolescenata u Sarajevu u ratnom i poslijeratnom periodu Vera Daneš Psihijatrijska klinika Univerzitetskog kliničkog centra Sarajevo

Uvod Polazeći dakle, od premise da rast i razvoj ličnosti pod vanrednim prilikama kao što su ratne, nedvojbeno predstavlja psihotraumatizirajuću klimu i da se populacija koja se našla pod takvim vanjskim uvjetima u principu smatra visoko traumatiziranom, pretpostavlja se i da su moguće trajne negativne posljedice po mentalno zdravlje populacije u razvojnom dobu, u gradu Sarajevu u ratnim prilikama.

U tom kontekstu činilo se zanimljivim istraživati kretanje psihijatrijskog morbiditeta populacije na prostorima zahvaćenim ratom. Na toj osnovi su postavljeni konkretni ciljevi i problemi istraživanja.

Ci l jev i i problemi is t raž ivanja 1. Utvrditi kretanje psihijatrijskog morbiditeta u toku ratnog i poslijeratnog

razdoblja kod populacije koja je u razvoju;

2. Utvrditi da li se tokom i nakon rata pojavio neki novi klinički sindrom kao posljedica izmijenjenih životnih okolnosti;

3. Utvrditi da li i kako se prekid kontinuiteta školovanja u ratu odrazio na sposobnost korištenja edukativnih potencijala kod djece školske dobi.

Uzorak Ispitanici u ovom istraživanju bila su sva djeca i adolescenti u Sarajevu, kod kojih je evidentiran neki psihološki poremećaj. Veličina uzorka iznosi oko 300-400 pacijenata godišnje, od 1992. do 1999. godine. Obuhvaćeni su pacijenti oba spola, u dobi od 5 do 18 godina. Radi se isključivo o domicilnoj populaciji.

Postupak Istraživanje nije uključivalo nikakvo neposredno ispitivanje ni promatranje djece. Osnovni kriterij za odabir ispitanika u uzorak bio je da dijete ili adolescent ima povijest bolesti tj. ambulantni karton koji bilježi psihijatrijsku dijagnozu. Svi su liječeni na Odjelu dječije psihijatrije Psihijatrijske klinike Kliničkog univerzitetskog centra u Sarajevu i u Psihološkom savjetovalištu za adolescente "DUGA", također u Sarajevu. Istraživanje je epidemiološko i kliničko, retrospektivno i prospektivno. Za označavanje psihičkih poremećaja kao kliničkih entiteta korištena je Međunarodna klasifikacija bolesti (MKB-10).


Rezul tat i i d iskus i ja

Situacija tokom rata Analizom dobijenih rezultata može se zaključiti da je za vrijeme rata najviši porast zabilježen u grupi neurotičnih poremećaja, uz znatan pad psihotičnih. Drugi interesantan podatak je da se početkom rata bilježi nagli pad tzv. razvojnih poremećaja (CD kategorija F=80). Kako rat odmiče ta slika se značajno mijenja u obrnutom smislu, tj. postotak obolijevanja se smanjuje. Moguće objašnjenje je uspostavljanje stanovite adaptacije pučanstva na ratne uvjete. Od 1994. godine u statistiki se uvodi i novi dijagnostički entitet: PTSP (F=43.1.). Može se konstatirati da je posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) kao posljedica rata evidentan, ali ipak ne u onom postotku kako se, srazmjerno žestini rata i načinu života u gradu, moglo predviđati.

Ono što bi se moglo sa sigurnošću potvrditi iz rezultata jeste da je u odnosu na predratno razdoblje došlo do povišenja postotka psihičkih poremećaja kod ispitivane populacije općenito, da bi se, kako se rat bližio kraju, ti postoci ponovo približavali vrijednostima iz predratnog razdoblja. Ovakvi rezultati u suglasju su sa opće važećim podacima u literaturi da ratovi u principu donose povišenu stopu psihičkih poremećaja, što je oko 15% u odnosu na mirnodopske uvjete.

Sve ovo implicira konstataciju da neki očekivani "sarajevski sindrom" ipak, nasreću, ne postoji.

Situacija poslije rata Kao što je već rečeno, podaci se odnose na period od 1992. do 1999. godine.

Najuočljivija krivulja porasta je u grupi razvojnih psihičkih poremećaja (F= 80) i to kod djece školske dobi. To je ona ista kategorija koja bilježi nagli pad početkom rata. Veoma je bitno istaći razliku između psihotraumatizma i postraumatskog stresnog poremećaja: iako stoji tvrdnja da su svi stanovnici grada koji su rat tu proveli, pa prema tome i djeca, bili izloženi ratnim događajima, to nikako ne znači da će svi psihički i oboljeti.

S druge strane, u poslijeratnom razdoblju prominentnim se pokazao pad edukativnih potencijala kod ispitivanog uzorka i to tako što se vidjelo da je u odnosu na predratno razdoblje došlo do kontinuiranog pada krivulje školskog uspjeha. Posebno je evidentan neuspjeh u školi (F= 81). Ovi nalazi imaju nažalost i konkretnu potvrdu u rezultatima općeg školskog uspjeha u sarajevskim osnovnim školama. Prilično je jasno psihološko uporište za objašnjenje ove situacije. Naime, s velikom sigurnošću ovakav drastičan pad edukativnih potencijala populacije školske dobi može se tumačiti kao izraz izloženosti traumatskim događajima.

Rezultati istraživanja na klinici pokazuju još jednu osobenost u poslijeratnom razdoblju, a to su posljedice djelovanja stresa kod djece povratnika u Sarajevo, a koja su rat proživjela u izbjeglištvu. Radi se također o psihičkim poremećajima koji se u literaturi označavaju kao poremećaji adaptacije povezani sa stresom (F=43,2).

139

Za pomoć se najčešće javljaju djeca školske dobi koja prvenstveno imaju teškoće u savladavanju školskog gradiva udružene sa određenim tjelesnim simptomima kao što je glavobolja, slabost koncentracije pažnje, te subjektivni osjećaj nedostatka zraka i opća slabost. Klinička obrada takvih slučajeva jasno ukazuje da su navedene smetnje izraz posttraumatskog stresnog poremećaja i ometene sposobnosti prilagođavanja.

Zakl jučak Sažet zaključak mogao bi biti slijedeći:

1. postoji porast broja psihičkih poremećaja kod ispitivane populacije tokom rata u odnosu na predratno razdoblje;

2. poslije rata posebno je evidentan porast poremećaja iz kategorije razvojnih psihičkih poremećaja u odnosu na predratno i ratno razdoblje;

3. evidentno je prisustvo nozološkog kliničkog entiteta, posttraumatskog stresnog poremećaja, ali u znatno manjoj mjeri nego što se moglo očekivati s obzirom na žestinu ratnog požara;

4. navedeni posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) se kod djece školske dobi vrlo vjerojatno prevashodno manifestira kao poremećaj u savladavanju školskog gradiva.

5. očekivana pojava eventualne specifične izravne posljedice ratnog stresa na psihu djece nije evidentirana, tj. nije se pokazalo da postoji "sarajevski sindrom".


Ispitivanje psihosocijalne prilagodbe djece prognanika iz Srebrenice Nermin Đapo, Jadranka Kolenović-Đapo Odsjek za psihologiju, Filozofski fakultet u Sarajevu

U oktobru mjesecu 1999. godine, uz podršku Unicef –a Bosne i Hercegovine, pokrenut je Program psihosocijalne pomoći djeci prognanicima iz Srebrenice, trenutno smještenim u Vozući.

U cilju prikupljanja podataka korisnih za sprovođenje Programa, provedena je inicijalna trijažna psihološka procjena (screening). Između ostalih, postavljeni su sljedeći ciljevi procjene:

• utvrditi prevalenciju ratnih traumatskih iskustava; • utvrditi prevalenciju poteškoća i problema sa kojima se djeca suočavaju nakon

rata;

• ispitati psihosocijalnu prilagodbu djece; • usporediti psihosocijanu prilagodbu djece prognanika iz Srebrenice sa grupom

djece koja su doživjela manji broj ratnih traumatskih iskustava.

Metoda Ispitivanjem je obuhvaćeno 458 djece iz dvije osnovne škole. Grupu prognane djece iz Srebrenice činilo je 145 dječaka i 144 djevojčica iz 5. 6. 7. i 8. razreda osnovne škole u Vozući. Djeca su bila smještena u napuštenim kućama u Vozući, uglavnom sa svojim majkama ili srodnicima ženskog spola. Većina djece bila je izložena višestrukim traumatskim iskustvima , kao što su napuštanje svog mjesta (95,16%), granatiranje u neposrednoj blizini (75,61%), bombardovanje kuće (70,14%), susret sa neprijateljskim vojnicima (42,66%), nedostatak hrane i vode (45,67%), pucanje u blizini (84,32%), svjedočenje ranjavanju druge osobe (48,07%). Značajan broj djece je izgubio rođaka ili rodicu (59,09%) dok je 21,88% djece izgubilo oca. Također, ova djeca se suočavaju sa brojnim problemima i poteškoćama nakon rata, kao što je smrt drage osobe (55,32%), neizvjesnost zbog ponovnog izmještanja iz trenutnog mjesta boravka (43,51%), nedostatak novca za osnovne potrebe (37,54%). Veliki broj djece (44,44%) izjavljuje da se neka njihova voljena osoba vodi kao nestala.

Druga grupa obuhvatila je 94 dječaka i 75 djevojčica iz 6. 7. i 8. razreda osnovne škole u susjednom mjestu Zavidovićima. Djeca druge grupe doživjela su značajno manji broj traumatskih događaja od djece prve grupe i tokom rata uglavnom nisu napuštala svoje mjesto boravka. Također, značajno je manji broj poslijeratnih problema i poteškoća u poređenju sa grupom djece prognanika iz Srebrenice.

Prosječan uzrast djece obje grupe je 12 godina i 10 mjeseci (SD = 1 godina i 2 mjeseca) sa rasponom od 10 do 16 godina starosti.

141

Na obje grupe djece primijenjena je Skala djelovanja događaja (Impact of Event Scale, IES; Horowitz i saradnici, 1979), Skala samoprocjene depresije (Depression Self-Rating Scale, DSRS; Birleson, 1981) i Upitnik za učenike (Youth Self-Report; YSR; Achenbach, 1991). Originalna verzija Skale djelovanja događaja namijenjena je mjerenju dvaju reakcija na stres: a) ponovno doživljavanje nametnutih misli, slika, snova i snažnih osjećanja izazvanih traumatskih doživljajem (subskala “nametanja”), i b) izbjegavanje misli i osjećanja pobuđenih podsjećanjem na traumatske događaje (subskala “izbjegavanja”). Za potrebe ispitivanja originalna verzija Skale djelovanja događaja je proširena stavkama koje se odnose na povišenu pobuđenost organizma. Dodato je pet stavki preuzetih iz upitnika RI (Indesk reakcija) korištenog u programu longitudinalnog praćenja adolescenata (Unicef, UCLA, Univerzitet u Sarajevu).Učestalost reakcija u posljednjih četrnaest dana procjenjivala se na četverostepenoj skali (od 0 – nikada do 3 – često). Skalom samoprocjene depresije se procjenjuje učestalost depresivnih simptoma kod djece. Sastoji se od devetnaest tvrdnji koje opisuju različita emocionalna stanja. Učestalost emocionalnih stanja procjenjuje se u posljednjih sedam dana na petostepenoj skali (od 0 – nikada do 4 – skoro uvijek). Upitnikom za učenike se procjenjuje nivo aktivnosti djeteta, socijalna, totalna kompetencija te devet sindroma: povlačenje, somatski problemi, anksioznost/depresija, problemi socijalne prilagodbe, problemi u mišljenju, problemi pažnje, samodestruktivno ponašanje/problemi identiteta, delinkventno ponašanje i agresivno ponašanje. Ovih devet sindroma se dalje mogu prikazati, na skalama drugog reda, u vidu internaliziranih i eksternaliziranih problema.

Rezul tat i i rasprava U Tabeli 1. prikazani su rezultati na Skali djelovanja događaja i Skali samoprocjene depresije.

Simptomi PTSR-a značajno su viši kod grupe domicilne djece. Nasuprot tome, grupa djece prognanika iz Srebrenice pokazuje značajno više simptoma depresije. Obzirom da je jedna od važnijih determinanti PTSR–a izloženost traumatskim događajima, ovakvi rezultati sami za sebe mogu biti iznenađujući. Međutim, za interpretaciju ovakvih rezultata potrebno je poznavati širi kontekst dešavanja vezanih za sudbinu osoba prognanih iz Srebrenice. Porodice u kojima žive djeca prognanika iz Srebrenice uglavnom su nepotpune. Veliki broj porodica izgubio je muške članove. Muževi, očevi, braća ili sinovi su poginuli ili se još uvijek vode kao nestale osobe. Proces žalovanja nije završen, a neizvjesnost o sudbinama bliskih osoba koje se vode kao nestale, još više sprječava njegovo normalno odvijanje. S druge strane postoje veliki i brojni poslijeratni problemi s kojima se ženski članovi porodica djece prognanika iz Srebrenice suočavaju: nedostatak osnovnih materijalnih sredstava za život, uvijek prisutna mogućnost prisilnog napuštanja trenutnog mjesta boravka, nemogućnost djelovanja na životno važne odluke, itd. Stoga su izražene depresivne reakcije kod prve grupe djece jednim djelom indukovane stanjem i situacijom u kojoj se nalaze njihove majke i odrasli ženski članovi njihovih porodica. U prilog ovoj tvrdnji su i rezultati regresijske analize sprovedene posebno za dvije grupe djece. Doprinos ratnih traumatskih događaji depresivnim reakcijama manji je za grupu djece prognanika (23,3%) u poređenju sa


grupom domicilne djece (37,4%)5.

Tabela 1. Razlike između prognane i domicilne djece na Skali djelovanja događaja (IES) i Skali samoprocjene depresije (DSRS)

Grupa djece N M SD t df p

Prognanici 232 12.22 7.46 Nametanje / Povišena pobuđenost6

Domicilni 137 13.92 8.01

-2.06 367 0.040

Prognanici 232 7.56 4.69 Izbjegavanje

Domicilni 137 9.47 4.67

-3.78 367 0.000

Prognanici 232 19.78 10.57 IES (ukupno)

Domicilni 137 23.39 10.91

-3.13 367 0.002

Prognanici 285 23.59 9.58 DSRS

Domicilni 167 17.85 9.11

6.253 450 0.000

Ispitivanjem značajnosti efekata spola i grupe (prognanici i domicilni) na aktivnost učenika, socijalnu kompetenciju i totalnu kompetenciju, utvrđen je statistički značajan efekat Grupe na aktivnost te statistički značajan efekat Spola na totalnu kompetenciju. Utvrđeno je da su djeca domicilne grupe (M = 4.68) u poređenju sa grupom djece prognanika iz Srebrenice (M = 4.09) značajno aktivnija (F = 17.80, df = 1, p < 0.001), te da djevojčice (M = 11.64) u poređenju sa dječacima (M = 10. 94) postižu više rezultate na

5 Đapo, N. (2000), Program psihosocijalne pomoći djeci Osnovne škole “Vozuća” u Vozući.. Psihološko dijagnostičko snimanje. UNICEF 6 Faktorska analiza IES pokazala je dva značajna faktora. Prvim faktorom zasićene su stavke koje korespondiraju simptomima nametanja i povišene pobuđenosti. Stoga su u analizi podataka ove dvije subskale smatrane jednim faktorom.

Slika 1: Prosječne vrijednosti sindroma za dvije grupe djece posebno za dječake i djevojčice.

0

1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

11

Pov

lače

nje

Som

atsk

i pro

blem

i

Ank

sioz

nost

/dep

resi

ja

Soc

ijaln

i pro

blem

i

Pro

blem

i miš

ljenj

a

Pro

blem

i paž

nje

Del

ikve

ntno

pon

ašan

je

Agr

esiv

no p

onaš

anje

Pro

blem

i ide

ntite

ta

Sindromi

M

Prognanici mPrognanici žDomicilni mDomicilni ž

143

skali totalne kompetencije (F = 9.39, df = 1, p< 0.001).

Utvrđeno je da djevojčice u poređenju sa dječacima imaju značajno više somatskih problema te je značajno izraženija anksioznost i depresija. Dječaci ispoljavaju značajno više delinkventnog i agresivnog ponašanja. Djevojčice pokazuju više internaliziranih simptoma, dok dječaci pokazuju više eksternaliziranih simptoma (Tabela 2).

Tabela 2. Rezultati deskriptivnih statističkih vrijednosti i testiranja značajnosti razlika između dječaka i djevojčica na skalama internaliziranih i eksternaliziranih problema, odnosno sindroma za koje je utvrđena statistički značajna razlika

Spol N M SD T df p

m 222 3.05 2.77 -2.14 421 0.033 II Sindrom (Somatski problemi)

z 201 3.62 2.68

m 222 7.67 4.98 -3.87 421 0.000 III Sindrom (Anksioznost / depresija)

z 201 9.55 4.98

m 222 2.34 2.49 2.65 421 0.008 VII Sindrom (Delikventno ponasanje)

z 201 1.79 1.66

m 222 6.90 5.05 2.14 421 0.033 VIII Sindrom (Agresivno ponasanje)

z 201 5.93 4.27

m 222 14.17 8.84 -3.27 421 0.001 Internalizirani problemi

z 201 16.92 8.40

Eksternalizirani problemi m 222 9.24 6.83 2.54 421 0.012

z 201 7.71 5.37

Socijalno poželjni odgovori m 222 18.05 6.12 -2.13 421 0.034

z 201 19.30 5.97

Na Slici 1 prikazane su prosječne vrijednosti sindroma za dvije grupe djece posebno za dječake i djevojčice

Ispitivanjem efekata Spola i Grupe (prognanici/domicilno) na rezultate postignute na skalama internaliziranih i eksternaliziranih problema, sklonosti davanja socijalno poželjnih odgovora, te ukupnoj skali problema, utvrđeni su značajni efekti Grupe na sljedećim skalama/ sind-romima: Anskioznost/ depresija, Socijalni problemi, Delinkventno ponašanje, Problemi identiteta/samodestruktivno ponašanje, te na Skali sklonosti davanju socijalno poželjnih odgovora. Utvrđeno je da su djeca grupe prognanika iz Srebrenice anksioznija i depresivnija, ispoljavaju više socijalno nepoželjnih oblika ponašanja, sklonija su delinkventnom ponašanju, pokazuju više problema identiteta, odnosno sklonija su samodestruktivnom ponašanju. Domicilna djeca sklonija su davanju socijalno poželjnih odgovora.


Zakl jučci Rezultati provedenog ispitivanja ukazuju da višestruka izloženost ratnim traumatskim iskustvima negativno djeluje na psihosocijalnu prilagodbu djece. U dugoročnoj posttraumatskoj prilagodbi od posebne važnosti je adekvatna podrška koju djeca očekuju i primaju od odraslih osoba. Kada je ta podrška uskraćena, jer se i odrasli suočavaju sa problemima i poteškoćama, kod djece je moguća manifestacija brojnih problema na emocionalnom, kognitivnom i ponašajnom nivou.

Na osnovu rezultata ispitivanja psihosocijalne prilagodbe djece prognanika iz Srebrenice, može se zaključiti da je, pored direktnog rada sa djecom koja su doživjela ratna traumatska iskustva, potrebno raditi na psihičkom osnaživanju njihovih roditelja ili staratelja i nastavnika.

145

Ratne traume kod djece u Tuzli Rabija Radić JZU Dom zdravlja Tuzla, Centar za mentalno zdravlje

Ci l j Istraživanjem se želi pokazati koliki je intenzitet utjecaja ratne traume tj. kakve su posttraumatske posljedice i specifičnosti u socijalizaciji djece koja su za vrijeme rata boravila u ratnom području.

Utjecaj vremenskog faktora i realizacija nastavnog programa nisu dostatni u razrješavanju traumatskih posljedica rata na djecu osnovnoškolskog uzrasta.

Uzorak 113 učenika jedne osnovne škole iz Tuzle.

Metoda Longitudinalno istraživanje rađeno je u dva vremenska perioda: prvo, marta 1997. godine i drugo, marta 1999. godine. Ispitanici žive na području grada na kojem se 25.05.1995. godine dogodio masakr, kada je, od samo jedne granate, poginula 71 mlada osoba, a preko 200 osoba ranjeno.

Inst rument i : • Upitnik o ratnim traumama (Upitnik ratnih trauma, URT; Stuvland i Đapić, 1992) • Skala utjecaja događaja (Impact of event scale, IES; Horowitz i drugi, 1979) • Birlesonova Skala za samoprocjenu depresije (Depression Self-Rating Scale,

DSRS; Birleson, 1981)

• Upitnik za identifikaciju nepoželjnih oblika ponašanja (Ćehić, E.).

Rezul tat i Ispitanici su doživjeli prosječno 6 traumatskih iskustava; umjereni i visoki nivo stresa u prvom mjerenju imala su 63,71% ispitanika, a u drugom 69,02% ; djeca su bila depresivnijeg raspoloženja u prvom mjerenju; a najviše neprilagođenih oblika ponašanja imaju djeca sa umjerenim i visokim nivoom stresa.

Akcioni plan podrazumijeva dugoročnu psihopedagošku i psihosocijalnu prevenciju.


Longitudinalno proučavanje ratnih traumatskih reakcija kod djece u Sarajevu 1993.,1995. i 1997. godine Renko Đapić*, Rune Stuvland U saradnji sa istrazivackom ekipom:

Melita Sultanović, Hajrija-Šaza Jahić, Đula Čerimagić, Ifeta Bajramović, Aida Lomigora

*Odsjek za Psihologiju Univerziteta u Sarajevu

Istrazivanje predstavlja dio Unicef-ovog psihosocijalnog projekta koji je pokrenut 1993. godine

Teor i jska osnova Projekat je od samog pocetka zasnovan kao dugorocno longitudalno akciono istraživanje koje je od 1993. godine podržavao Unicef. Psihološka trijažna procjena (screening) imala je višestruke ciljeve:

• Utvrđivanje nivoa izloženosti djece Sarajeva traumatskim događajima; • Utvrđivanje nivoa posttraumatskih i depresivnih reakcija kod djece; • Podizanje nivoa svijesti, i na lokalnoj i na internacionalnoj razini, o utjecaju

rata na djecu;

• Stvaranje baze podataka za kasnije evaluativne studije; i • Identifikovanje djece pod rizikom.

Prvo ispitivanje izvedeno je 1993. godine, a sljedeće trijaže (screening) provedene su dvije i četiri godine kasnije. Ovaj longitudinalni nacrt istraživanja omogućava nam da izvijestimo o tome kako se, tokom vremena, odvijao razvoj traumatskih reakcija.

Hipoteze • Postoji pozitivna korelacija između izlaganja traumatskim događajima,

posttraumatskog sindroma (PTSP) i depresivnih reakcija. • Tokom vremena PTSP-a i depresivne reakcije kod većine djece postaju slabije.

• Međutim, kod izvjesnog broja djece opaža se dugotrajno održavanje visokog nivoa reakcija.

Uzorak Prvo ispitivanje, provedeno 1993. godine, obuhvatalo je uzorak od ukupno 507 djece. Ovaj rad izvještava o rezultatima dobivenim od:

147

• poduzorka od 236 učenika ispitanih u prvoj i drugoj psihološkoj trijažnoj procjeni (1993. i 1995. godine);

• poduzorka od 226 subjekata ispitanih tokom druge i treće trijaže (1995. i 1997. godine);

• poduzorka od 75 djece za koju postoje potpuni podaci iz sva tri ispitivanja (1993.,1995. i 1997. godine, u daljnjem tekstu “longitudinalni uzorak“).

Inst rument i • Upitnik o ratnim traumama (URT tj. War Trauma Questionnaire, Stuvland i

Đapic, 1993): Upitnik sa 25 samoopisnih odgovora, sastavljen je za ovo proučavanje i ispituje izloženost djece traumatskim dogadjajima, odvajanjima i gubicima.

• Skala za samoprocjenu depresivnih reakcija (Birleson, 1981): Samoopisni upitnik od 18 čestica za djecu, prethodno (prije rata) primijenjivan u ex-Jugoslaviji (u Bosni i Hercegovini) na drugim mjestima.

• Skala djelovanja događaja (Impact of Event Scale, Horowitz i drugi,, 1978): Upitnik od 15 samoopisnih čestica za djecu, koji je prethodno upotrebljavan u Hrvatskoj i na drugim mjestima.

Ostale po jedinost i Psihološke trijažne procjene (screenings) su provođene u okviru kompleksnih psihosocijalnih intervencija i u najtežim ratnim uslovima. Podatke su prikupljali školski psiho-pedagozi pod supervizijom prvog autora.

Metoda

Tabela 1: Broj odgovora “da”o doživljenim traumatskim događajima u upitniku o ratnim traumama URT (War Trauma Questionnaire)

Broj odgovora DA URT1 (1993) (%)

URT2 (1995) (%)

URT3 (1997) (%)

0-5 21,4 20,0 21,3

6-8 42,9 43,2 38,9

9-11 29,8 28,6 29,6

12-14 6,0 7,3 8,8

15-17 - 0,9 1,3

Total 100 100 100

N=226


Profesori pedagogije i psihologije su instrumente davali djeci koja su ih sama ispunjavala. Tamo gdje je bilo potrebno, mlađoj djeci je pružana pomoć prilikom popunjavanja upitnika. Neki od instrumenata su prethodno bili provjereni u Hrvatskoj, a bili su prevedeni i prilagođeni uslovima u Sarajevu. Kasnije su podaci bili obrađivani i analizirani na Univerzitetu u Sarajevu.

Rezul tat i

Tabela 2: Depresivne reakcije (Birlesonov upitnik depresije, longitudinalni uzorak (n=75): Frekvencije visokih rezultata (≥15) i skorova nižih od 15 poena prema spolu u ispitivanjima 1993.,1995. i 1997. godine

Rezultat

Spol <15 ≥15

frekvencija 25 7 1993 Birleson(1)

% 78,1% 21,9%


% 82,9% 17,1%

frekvencija 35 1

Muški

1997Birleson (3)

% 97,2% 2,8%


% 61,3% 38,7%


% 73,7% 26,3%

frekvencija 31 7

Ženski

1997Birleson (3)

% 81,6% 18,4%

Prosječni broj doživljenih trauma je vrlo visok: u svakom od tri ispitivanja nalazimo da je više od 78% djece iskusilo između šest (6) i sedamnaest (17) traumatizirajućih događaja (Tabela 1).

Statistička analiza je ukazala na opadanje PTSP-a i depresivnih reakcija tokom vremena, uz neke karakteristične varijacije:

• Djevojčice ispoljavaju veći broj depresivnih reakcija (visokih skorova na Birlesonovoj skali) u sva tri ispitivanja (Tabela 2);

• Mlađi ispitanici (i muškog i ženskog pola) imaju više depresivnih reakcija nego stariji;

• U trećoj trijaži, 1997. godine, zapaža se statistički značajno (na nivou p<0,001) opadanje proporcije visokih skorova dobivenih na Birlesonovoj skali (vidjeti Tabelu 2). Međutim, veliki je procenat ispitanika koji prelaze kritičnu granicu od

149

15 poena na Birlesonovoj skali, što znači da još uvijek znatan broj djece i mladih ispoljava zabrinjavajući intenzitet emocionalne patnje, koja se odražava u trajnom tužnom raspoloženju.

Što se tiče stresnih reakcija nametnja i izbjegavanja (IES) u sva tri ispitivanja, u potpunom instrumentu, kategorija niskog nivoa stresnih reakcija obuhvata najmanji procenat ispitanika: velika većina djece spada u kategorije umjerenog i visokog nivoa djelovanja stresa (Tabela 3).

Tabela 3 : Distribucija nivoa stresnih reakcija na potpunoj Skali djelovanja događaja (IES)

1993 1995 1997

Razina stresnih reakcija Frekvencija Frekvencija Frekvencija

(Procenat) (Procenat) (Procenat)

Nizak 88 55 55

(nizak:<20 bodova) (8,9%) (11,1%) (24,3%)

Umjerenii 477 234 99

(umjereni:20-40 bodova) (48,2%) (47,3%) (43,8%)

Visok 424 206 72

(visok: >40bodova) (42,9%) (41,6%) (31,9%)

N= 999 495 226

Ukupno (100,0%) (100,0%) (100,0%)

Ispitivanje “longitudinalnog uzorka” (N=75), pokazuje da je povećavanje procenta ispitanika u grupi sa niskim nivoom stresa, a opadanje procenta ispitanika sa visokim nivoom stresa, izrazitije na podskali reakcija nametanja nego na podskali reakcija izbjegavanja.

Zakl jučci Značajan nivo PTSP i depresivnih reakcija kod velikog broja djece rezultat je mnogobrojnih traumatičnih iskustava doživljenih tokom rata. Dvije godine nakon rata, kod neke djece, mnoge od ovih posljedica jos su bile veoma prisutne – moguće uz značajan udio reakcija izbjegavanja, sto je važno znati u pedagoškom i u savjetodavnom radu sa mladima (u školi i u svakodnevnom životu).

Li teratura Barath, A., Matulic, V., Miharija, Ž. i Leko, A. (1993). Psihološko-pedagoška pomoć učenicima stradalim u ratu (Zbirka tekstova i radnih materijala).


Birleson, P. (1981). The validity of depressive disorder in childhood and the development of self rating scale: a research report. Journal of Child Psychology i Psychiatry, 22, 73-88.

Dapic, R., Stuvland, R., Sultanovic, M., Mavrak, M., Durakovic, E. i Kulenovic, A. (1995). Post-traumatic stress reactions and depression in children from Sarajevo. Paper presented at the 4th European Conference on Traumatic Stress, Paris.

Horowitz, M.J., Wilner, N., i Alvarez, W. (1979). Impact of Event Scale: A measure of subjective stress. Psychosomatic Medicine, 41, 209-218.

151

Suočavanje sa traumatskim stresom - uloga nekih osobina ličnosti, socio-demografskih obilježja, okolinskih faktora i kognitivnih procjena Elvira Duraković-Belko Odsjek za psihologije, Filozofski fakultet u Sarajevu

Ovi rezultati su dio većeg istraživačkog projekta čiji je cilj bio ispitati u kojoj mjeri dispozicijske karakteristike, obilježja traumatskog događaja i obilježja posttraumatske okoline, te kognitivne procjene i načini suočavanja određuju kvalitetu prilagodbe adolescenata na ratne traume.

Teor i jska osnova Emprijski podaci o kognitivnim procjenama i načinima suočavanja sa ratnim traumama su rijetki i oskudni, iako većina konceptualizacija naglašava važnost ovih faktora u prevladavanju i integraciji traumatskih iskustava.

Ovo istraživanje temelji se na osnovnim pretpostavkama interakcijskog teorijskog pristupa prema kojemu su odgovori na traumu određeni zajedničkim djelovanjem individualnih i okolinskih činitelja. Upravo ovakav pristup karakterizira Lazarusov model stresa (Folkman i Lazarus, 1991) i Wilsonov model posttraumatskih stresnih reakcija (Wilson, 1989) koji su odabrani za teorijsko ishodište ovoga rada.

Rad je koncipiran s ciljem da se ispitaju kognitivne procjene i strategije suočavanja koje su koristili mladi u Sarajevu kako bi prevladali svoja ratna traumatska iskustva. Također se željelo utvrditi da li je i u kojoj mjeri odabir pojedinih načina suočavanja povezan sa ispitivanim dispozicijskim i socio-demografskim osobinama, te sa okolinskim i varijablama kognitivnih procjena.

Hipoteze • Najveći broj ispitanika izvijestit će o procijenjenoj nikakvoj ili maloj mogućnosti

kontrole nad traumatskih iskustava. Događaji će rijetko biti procijenjeni kao izazov, a dominirat će kognitivne procjene prijetnje i gubitka.

• Očekuje se da će ispitanici više koristiti načine suočavanja usmjerene na regulaciju emocija, a manje suočavanje usmjereno na rješavanje problema.

• Također se očekuje da će neke osobine ličnosti, sociodemografske varijable, okolinski faktori i kognitivne procjene biti značajni prediktori odabira pojedinih načina suočavanja.

Uzorak Ispitivanje je provedeno na uzorku od 393 učenika prvih do četvrtih razreda u četiri sarajevske srednje škole. Uzorak čine 202 mladića i 191 djevojka, prosječne dobi 17 godina.


Operac ional izac i ja konstrukata i var i jab l i Varijable kognitivnih procjena:

• Procjena značenja najgoreg ratnog iskustva: prijetnja, gubitak ili izazov. • Procjene mogućnosti kontrole najgoreg ratnog iskustva (od 0-nimalo do 3-

potpuno).

Načini suočavanja:

• Konstruisan je upitnik prema nekim ranije adaptiranim i prevedenim formama Lazarusovog originala. Upitnik mjeri korištenje devet načina suočavanja: priželjkivanje i maštanje, pasivizacija, religija i fatalizam, reinterpretacija, rješavanje problema, traženje socijalne podrške, izražavanje emocija, humor i izbjegavanje.

Sociodemografska obilježja:

• Spol; • Obrazovni status roditelja ispitanika; • Cjelovitost porodice ispitanika;

• Opća prilagodba ispitanika prije i tokom rata.

Osobine ličnosti:

• Eysenckova skala ekstraverzije (prema Lojk, 1984); • Skala optimizma (Scheier, Carver, Bridges, 1994); • Spielbergerova skala anksioznosti (AMDP i CIPS, 1990); • Skala percipirane nekompetentnosti (Bezinovic, 1990); • Skala ustrajnosti (Bezinovic, 1990) i • Skala eksternalnosti (Bezinovic, 1990).

Okolinski faktori:

• Skala percipirane socijalne podrške (Duraković i Kulenović, 1998), adaptirana i skraćena verzija originalne skale autora Dubowa i Ullmana (1989);

• Upitnik ratnih trauma (Durakovic, 1998), proširena i adaptirana verzija originalnog Upitnika ratnih trauma, URT (Stuvland i Đapić, 1993).

Ostale po jedinost i Kognitvne procjene i načini suočavanja su ispitivani s obzirom na jedan traumatski događaj. Nakon što su kratko opisali svoje najgore ratno iskustvo i odgovorili na pitanja koja se odnose na procjenu značenja i kontrole događaja, ispitanici su ispunjavali upitnik suočavanja tako što su odgovarali da li su koristili strategiju koju opisuje svaka tvrdnja.

153

Metoda Najprije je provedeno pilot ispitivanje na studentima psihologije kako bi se utvrdila razumljivost i primjerenost odabranog instrumentarija. Nakon manjih izmjena, ispitivanje je provedeno na ciljnom uzorku adolescenata u četiri sarajevske srednje škole, u ukupno 16 odjeljenja. Budući da je kompletan instrumentarij sadržavao veliki broj upitnika i skala, istraživanje je provedeno u dva dijela. Ispitanici su najprije ispunjavali dio instrumentarija namijenjen procjeni socio-demografskih obilježja i osobina ličnosti, a nakon četrnaest dana su odgovarali na pitanja vezana za njihova ratna iskustva, načine suočavanja i neke mjere posttraumatske prilagodbe. Podatke je prikupljala autorica uz pomoć studenata završnih godina studija psihologije, metodom grupno vođenog rada, a za vrijeme školskog časa. Sudjelovanje u ispitivanju je bilo dobrovoljno.

Rezul tat i • Što se tiče kognitivnih procjena, najveći broj ispitanika (preko 80%) izvijestio je o

percipiranoj nikakvoj ili slaboj mogućnosti kontrole nad pojavom ili ishodom događaja.

• Kad je riječ o procjeni značenja, pokazalo se da je za oko 58% ispitanika najgore ratno iskutsvo značilo gubitak, a za skoro 39% ispitanika prijetnju. Samo 2.8% ispitanika je najgori ratni događaj procijenilo kao izazov.

• Na osnovu izračunatih prosječnih rezultata, na faktorskom analizom potvrđenih osam od devet skala suočavanja, pokazalo se da su ispitanici najviše koristili priželjkivanje i maštanje (M=3.24), zatim pasivizaciju (M=2.84), religiju i fatalizam (M=2.79), te reinterpretaciju (M=2.56). Strategije rješavanja problema (M=1.95) i traženja socijalne podrške (M=1.93) su poduzimane rjeđe, a najrjeđe korišteni načini suočavanja su izražavanje emocija (M=1.18) i humor (M=.90). (Provedenom faktorskom analizom nije potvrđena skala izbjegavanja.)

• Da bi se utvrdila povezanost između mjerenih varijabli ličnosti, socio-demogrefskih obilježja, okolinskih varijabli i kognitivnih procjena, s jedne strane, i ispitivanih načina suočavanja s druge strane, provedena je multipla regresijska analiza. Dobiveni koeficijenti multiple korelacije se kreću u rasponu od R=. 33 do R=.56, a na temelju korištenog seta prediktora objašnjeno je najmanje 5% i najviše oko 27% ukupne kriterijske varijance.

• Prema dobivenim rezultatima, ekstraverzija i ustrajnost su povezani sa korištenjem strategija kao što su rješavanje problema, traženje socijalne podrške i humor.

• Eksternalnost je dobar prediktor za korištenje pasivizacije, reinterpretacije i religije/fatalizma.

• Ispitanici koji su izvijestili o subjektivno lošijoj prilagodbi tokom rata imali su više rezultate na skalama izražavanje emocija, priželjkivanje i maštanje, reinterpretacija, ali i na skali rješavanja problema.


• Što se tiče kognitivnih procjena, pokazalo se da je veća perciprana kontrola događaja povezana sa većim korištenjem rješavanja problema, reinterpretacije i humora, odnosno sa manjim korištenjem pasivizacije.

• Dok su humor i reinterpretacija povezani sa situacijama prijetnje, izražavanje emocija je povezano sa situacijama koje su procijenjene kao gubitak.

• Spol, crta anksioznosti i ukupni broj ratnih trauma su povezani samo sa izražavanjem emocija, dok se percipirana socijalna podrška od roditelja pokazala prediktivnom jedino za korištenje religije i fatalizma.

Zakl jučci Dobiveni rezultati jasno pokazuju da ratni traumatski događaji koje su naši ispitanici doživjeli nisu bili samo objektivno izvan mogućnosti njihove kontrole, nego su gotovo u pravilu tako i subjektivno procijenjeni. Kao što se moglo i očekivati, zanemariv je procenat događaja koji su procijenjeni kao izazov, ali je zabrinjavajuće veliki postotak procjena gubitka. S obzirom na objektivno i subjektivno malu mogućnost kontrole nad događajima, sasvim je razumljivo što su priželjkivanje i maštanje, pasivizacija, reinterpretacija, te religija i fatalizam najčešće korišteni načini suočavanja. S druge strane, iznenađuje podatak da su traženje socijalne podrške i izražavanje emocija tako rijetko korišteni, budući da neka istraživanja sugeriraju upravo suprotne rezultate u sličnim teškim i «nekontrolabilnim» situacijama.

Izgleda da se korištenje pojedinih načina suočavanja može bolje predvidjeti na temelju nekih karakteristika pojedinca i kognitivnih procjena događaja nego na temelju nekih okolinskih faktora, što je u skladu sa nalazima drugih istraživanja. Ostaje još da se vidi da li i, ako da, koje strategije suočavanja omogućuju uspješnije prevladavanje traumatskog iskustva, odnosno osiguravaju bolju posttraumatsku prilagodbu.

Li teratura AMDP and CIPS (1990). Rating Scales for Psychiatry, European Edition. Association for Methodology and Documentation in Psychiatry and Collegium Internationale Psychiatriae Scalarum. Beltz Test, West Germany.

Bezinović, P. (1990). Perception of one’s own competence: possible hierarchical organisation. U: Practicum from cognitive and behavioural therapy III (35-49 and 147-157). Zagreb: DPH.

Dubow, E.F. i Ullman, D.G. (1989). Assessing Social Support in Elementary School Children: The Survey of Children’s Social Support. Journal of Clinical Child Psychology, 18 (1), 52-64.

Duraković, E. (1998). Determinants of post-traumatic adjustment with adolescents. Master’s Thesis. Faculty of Philosophy. Zagreb.

Duraković, E. i Kulenović, A. (1998). Lična komunikacija.

Folkman, S. i Lazarus, R.S. (1991). Coping and Emotion. U: A. Monat and R.S. Lazarus (Ur.) Stress and Coping: An anthology (207-227). New York : Columbia University Press.

155

Loyck, L. (1984). Handbook for Eysenck’s personality questionnaire. Ljubljana: Slovenian Institute for Productivity, Centre for psycho-diagnostic means.

Scheier, M.F., Carver, C.S. i Bridges, M.W. (1994). Distinguishing optimism from neuroticism (and trait anxiety, self-mastery, and self-esteem): A re-evaluation of the Life Orientation Test. Journal of Personality and Social Psychology, 67, 1063-1078.

Wilson, J.P. (1989). A person-environment approach to traumatic stress reactions. U: J.P. Wilson (Ur.) Trauma, transformation and healing: An integrative approach to Theory, Research and Post-Traumatic Therapy (3-20). New York: Brunner/Mazel.


Odnos traumatskih ratnih iskustava prema lokusu kontrole i strahu od negativne evaluacije kod učenika srednje škole Fehim Rošić II srednja škola, Cazin

Uvod Rat, kao krajnje opasna i katastrofična situacija, ostavio je nesagledive posljedice na živote ljudi, pa je pitanje psihološke traume kod nas danas jedno od dominantnih pitanja naučne teorije i prakse. Iz više razloga, a prvenstveno zbog značaja djetinjstva i mladosti u formiranju ličnosti odraslog čovjeka, posebno je delikatno pitanje ratne traume kod djece i mladih. U ovom skromnom empirijskom istraživanju pokušalo se potražiti odgovore na pitanja da li su proživljena traumatska iskustva i, ako da, koliko su i kako utjecala na nivo eksternalnosti i na nivo straha od negativne evaluacije kod učenika srednje škole.

Teor i jska osnova Konstrukt lokusa kontrole razvijen je u sklopu Rotterove teorije socijalnog učenja, po kojoj je vjerojatnost pojavljivanja nekog ponašanja povezana sa očekivanjem pojedinca da će to ponašanje dovesti do potkrepljenja, odnosno, da će se postići željeni ishod. Postoji značajna varijabilnost u takvim očekivanjima kod pojedinaca, ovisno o faktorima kojima pojedinci pripisuju ishode. Tako se konstrukt lokusa kontrole može tretirati i kao dio atribucijske teorije koja se bavi istraživanjem percepcije kauzalnosti, tj. subjektivnim objašnjenjem zbog čega se nešto zbilo.

Eksternalno orijentirani pojedinci, ili pojedinci sa eksternalnim lokusom kontrole, uzroke osobnog ponašanja, uspjeha ili neuspjeha pripisuju pretežno vanjskim okolnostima, kao što su sreća, slučajnost, sudbina ili utjecaj drugih ljudi. Na drugom kraju kontinuuma su internalno orijentirani pojedinci, koji za sebe smatraju da sami mogu kontrolirati i svojim postupcima determinirati zbivanja u svojoj okolini. Ove osobe, dakle, doživljavaju sebe kao izvor kontrole vlastitih postupaka i svoje sudbine; one uzroke uspjeha ili neuspjeha nalaze u svojim osobinama, a ne lociraju ih u vanjske okolnosti. Pokazalo se u brojnim istraživanjima da su internalno orijentirani pojedinci uspješniji u savladavanju životnih poteškoća i bolje prilagođeni od eksternalno orijentiranih pojedinaca.

Strah od negativne evaluacije se smatra jednim od aspekata socijalne anksioznosti, koji se manifestira u nizu socijalno-psiholoških fenomena: samopoimanje, konformizam, prosocijalno ponašanje, samoprezentacija, atribucijski stil, socijalna facilitacija, promjena stavova i sl. Visok nivo straha od negativne evaluacije ukazuje da osoba doživljava i ispoljava visok stupanj strepnje u situacijama kada postoji mogućnost da bude negativno evaluirana od drugih osoba.

157

Metodologi ja Is t raž ivan ja

Cilj i zadaci istraživanja Cilj istraživanja je utvrditi da li i u kojoj mjeri proživljena ratna traumatska iskustva utiču na lokus kontrole i na strah od negativne evaluacije kod populacije adolescenata. Odnosno, utvrditida li će se u ispitanom uzorku osobe sa proživljenim traumatskim ratnim iskustvima značajno razlikovati u nivou eksternalnosti i nivou straha od negativne evaluacije od osoba koje nisu imale traumatska ratna iskustva.

Ispitanici Odabrani uzorak u istraživanju predstavljali su učenici Druge srednje škole u Cazinu, a karakteristike uzorka su prikazane u Tabeli 1.

Tabela 1. Spolne i dobne karakteristike uzorka

Razredi

Spol I II III IV

Σ

Muški 18 24 12 7 61

Ženski 15 11 21 30 77

Ukupno 33 35 33 37 138

Metoda i instrumenti U istraživanju je korištena transverzalna metoda, sa ciljem izravnog dobijanja pisanih informacija od ispitanika.

Korišteni su slijedeći instrumenti

• Anamnestički upitnik (konstruisan za potrebe ovog istraživanja) • Skala eksternalnosti (Bezinović, 1990.) • Skala za mjerenje straha od negativne evaluacije (Bezinović, 1990)

Hipoteza Učenici srednje škole koji su imali ratna traumatska iskustva pokazuju statistički značajno viši nivo eksternalnosti i straha od negativne evaluacije u odnosu na učenike koji ta iskustva nisu imali.


Rezul tat i is t raž ivan ja

Odnos traumatskih iskustava i lokusa kontrole U Tabeli 2. dati su neki osnovni rezultati istraživanja vezani za odnos traumatskih iskustava i lokusa kontrole.

Tabela 2. Lokus kontrole s obzirom na tip traumatskog iskustva

Broj ispitanika koji Vrsta traumatskog iskustva

Spol su imali traumatska iskustva

nisu imali traumatska iskustva

Razlika u prosječnom nivou eksternalnosti između dvije grupe za oba spola t – omjer

M 20 41 1,34 0,71

Ž 17 60 1,75 1,07

Boravak u izbjeglištvu

Σ 37 101 0,58 0,44

M 29 32 -1,43 0,67

Ž 44 33 0,75 0,44

Pogibija člana porodice

Σ 73 65 0,27 0,21

M 35 26 -3,71 2,16

Ž 38 39 1,71 1,45

Granatiranje i druga borbena dejstva

Σ 73 65 -1,11 0,98

M 22 39 0,36 0,19

Ž 20 57 0,09 0,06

Teško ranjavanje i invalidnost člana porodice

Σ 42 96 -0,46 0,36

Iz podataka u Tabeli 2 uočava se:

• Ako se promatra uzorak u cjelini, razlika u nivou eksternalnosti nije se pokazala statistički značajnom ni kod jednog od četiri tipa traumatskih iskustava s obzirom na to da li su ispitanici doživjeli traumatska iskustva ili ne. Dakle dio hipoteze koji se odnosi na nivo eksternalnosti, nije potvrđen za uzorak u cjelini.

• Jedina statistički značajna razlika u nivou eksternalnosti pokazala se kod ispitanika muškog pola za proživljeno iskustvo granatiranja. Drugim riječima, može se sa 95% sigurnosti tvrditi da bi se ova razlika pojavila i u osnovnom skupu muškaraca ovog uzrasta: oni koji su imali iskustva granatiranja imali bi

159

niži skor na Skali eksternalnosti. Moguće je pretpostaviti da su ova iskustva utjecala na “ubrzano dozrijevanje” i na jačanje mehanizama suočavanja sa traumom u populaciji adolescenata. Ali obzirom da je ovakav rezultat dobiven samo za muškarce, može se postaviti i pitanje utjecaja tradicijskih i kulturoloških faktora, odnosno, sveukupnosti i osobenosti odgoja.

U Tabeli 3 dati su neki osnovni rezultati istraživanja vezani za odnos traumatskih iskustava i straha od negativne evaluacije.

Tabela 3. Strah od negativne evaluacije s obzirom na tip traumatskog iskustva

Broj ispitanika koji Vrsta traumatskog iskustva

Spol

su imali traumatska iskustva

nisu imali traumatska iskustva

Razlika u prosječnom nivou starha od negativne evaluacije između dvije grupe s obzirom na spol

t – omjer

M 20 41 -0,90 0,45

Ž 17 60 1,08 0,48

Boravak u izbjeglištvu

Σ 37 101 -0,61 0,39

M 29 32 1,18 0,53

Ž 44 33 2,35 1,16

Pogibija člana porodice

Σ 73 65 2,31 1,53

M 35 26 2,68 1,29

Ž 38 39 -3,64 1,34

Granatiranje i druga borbena dejstva

Σ 73 65 -1,21 0,68

M 22 39 -1,86 0,86

Ž 20 57 4,08 1,92

Teško ranjavanje i invalidnost člana porodice

Σ 42 96 0,58 0,35

Iz podataka u Tabeli 3 uočava se:

• Razlike u aritmetičkim sredinama rezultata na Skali straha od negativne evaluacije između grupa ispitanika koji jesu i onih koji nisu imali traumatska iskustva nisu se ni u jednom slučaju pokazale statistički značajnim. Na temelju toga se drugi dio hipoteze ne može prihvatiti.


Zakl jučak Ovo skromno empirijsko istraživanje imalo je za cilj istražiti samo neka pitanja vezana za odnos traumatskih iskustava, s jedne strane, naspram lokusa kontrole i straha od negativne evaluacije, s druge strane. Dakako da je složenost ovog odnosa daleko veća da bi se mogla svesti samo na ovako malen broj varijabli i da su na ovom planu za dalja istraživanja otvorena još mnoga pitanja.

Ipak, moglo se utvrditi da traumatska iskustva imaju određen utjecaj na lokus kontrole, a on je vrlo specifičan. Možda je posebno značajna pretpostavka da na ovaj odnos djeluju brojni faktori odgoja i različiti kulturološki i tradicijski faktori, koji dobrim dijelom determinišu socijalnu ulogu individue u njenoj zajednici, odnosno grupi. Ovaj odnos nije ni linearan, ni jednostavan.

161

Izloženost ratnim traumama i reakcije majki kao prediktori psihološke prilagodbe djece iz Mostara Patrick Smith Univerzitet u Londonu, Institut za psihijatriju.

Kompletna verzija ovog priloga objavljena je u Časopisu za dječiju psihologiju, psihijatriju i srodne discipline7

Teor i jska osnova Uobičajeno je mišljenje da, nakon što su bila izložena strahotama rata, djeca mogu pokazati visok stepen postraumatskih stresnih reakcija. Isto tako, podaci pokazuju da djeca koja su preživjela rat imaju povišen stepen anksioznosti i depresije. Međutim, relativno malo se zna o višestrukim faktorima rizika koji doprinose lošijoj dječjoj prilagodbi. Prvo, i broj i vrsta ratnih iskustava su značajno povezani sa simptomima postraumatskog stresa: veći broj traumatskih iskustava, izloženost veoma jakim senzacijama (čulnim doživljajima) i (percipirana) direktna životna ugroženost povezani su sa lošijom prilagodbom kod djece. Drugo, porodični faktori također mogu imati važnu ulogu u prilagodbi djece: pokazalo se da je mentalno zdravlje majki značajan medijator mentalnog zdravlja djece u konfliktnim situacijama. Cilj ove studije je da se utvrdi koliki relativni doprinos psihičkim reakcijama djece na rat imaju direktna izloženosti ratnim događajima i neki porodični faktori.

Hipoteza Moglo se predvidjeti sljedeće:

1. Broj ratnih traumatskih iskustava i stepen dječije patnje (procijenjen velikim brojem mjera prilagodbe) će biti visoki;

2. Stepen dječije patnje će biti povezan sa stepenom izloženosti ratnim traumama;

3. Nakon što se kontroliraju efekti izloženosti ratnim traumama, stepen dječije patnje će također biti povezan sa mentalnim zdravljem majki.

Uzorak Reprezentativni uzorak čini N = 339 djece starosne dobi od 9 do 14 godina, a obuhvaćene su i njihove majke i nastavnici. Svi ispitanici su tokom rata živjeli u Mostaru.

7 Smith P., Perrin S., Yule W. i Rabe-Hesketh S. (2001). War exposure and maternal reactions in the psychological adjustment of children from Bosnia-Hercegovina. Journal of Child Psychology and Psychiatry and Allied Disciplines, 42, 3, 395-404. Cambridge University Press.


Glavni inst rument i Podaci su prikupljeni primjenom upitnika i skala samoprocjene;

Za djecu: Izloženost ratnim traumama: Upitnik ratnih trauma (War Trauma Questionnaire; Macksoud, 1992)

Posttraumatski stres: Revidirana skala utjecaja događaja (Impact of Event Scale, IES; Horowitz, Wilner i Alvarez, 1979; Dyregrov i Yule, 1995)

Depresija: Skala za samoprocjenu depresije (Depression Self Rating Scale; Birleson, 1981).

Anksioznost: Revidirana skala manifestne anksioznosti kod djece (Revised Children’s Manifest Anxiety Scale; Reynolds i Richmond, 1978).

Žalovanje: Kratki upitnik žalovanja (Brief Grief Inventory; Nader, Pynoos, Fairbanks, Al-Ajeel i Al-Asfour, 1993).

Za majke Depresija: Beckova skala depresije, (Beck Depression Inventory; Beck, Rush, Shaw i Emery,1979)

Anksioznost: Spielbergerova skala anksioznosti (Spielberger State Trait Anxiety Inventory; Spielberger, Gorsuch, Luschene, Vagg i Jacobs, 1983)

Trijažna procjena (screening) psihijatrijskih poremećaja: Upitnik općeg zdravlja (General Health Questionnarie, Goldberg i Hillier, 1979)

Procjena ponašanja djece: Upitnik za procjenu „snaga“ (zdravih kapaciteta) i teškoća (Strengths and Difficulties Questionnarie; Goodman, 1994)

Za nastavnike Procjena ponašanja djece: Upitnik za procjenu „snaga“ (zdravih kapaciteta) i teškoća (Strengths and Difficulties Questionnarie; Goodman, 1994)

Ostale po jedinost i Podaci su prikupljeni početkom 1996., nekoliko mjeseci nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i dvije godine nakon potpisivanja Vašingtonskog sporazuma. Psihološka trijažna procjena (screening) je provedena kao dio jednog većeg ispitivanja koje je imalo za cilj planiranje i razvoj programa pomoći za djecu. Ovaj psihološki program je u početku sponzorirao Unicef, a kasnije Evropska Unija.

Metoda Ovo istraživanje se zasniva na samoizvještajima ispitanika, a podaci su prikupljeni primjenom upitnika u školama.

163

Rezul tat i Prvo, samoizvještaji djece ukazuju na visoku razinu simptoma posttraumatskog stresa i reakcija žalovanja, ali na normalano izraženu depresiju i anksioznost. Samoizvještaji majki također ukazuju na visok stupanj posttraumatskih stresnih reakcija, ali na normalano izražene simptome depresije i anksioznosti. Drugo, stepen patnje kod djece je povezan sa stepenom njihove sveukupne izloženosti traumatskim događajima, kao i sa vrstom/tipom traume. Izloženost direktnoj životnoj prijetnji je bio najbolji prediktor simptoma posttraumatskog stresa. Stepen izloženosti (broj ratnih iskustava) je bio visoko povezan sa posttraumatskim stresom, ali u niskoj korelaciji sa depresijom. Treće, nakon što je kontroliran utjecaj faktora izloženosti ratnim traumama, strukturalnim modeliranjem se pokazalo da je stepen dječije patnje bio povezan sa stepenom patnje kod majki. Na stepen patnje kod djece jednako veliki utjecaj imali su izloženost ratnim traumama i mentalno zdravlje majki.

Diskusi ja / Zakl jučci Izgleda da su se i djeca i majke relativno brzo oporavili i uspješno suočavali sa teškim ratnim događajima, te da depresija i anksioznosti nisu bili u porastu. Ovo na izvjestan način ukazuje na to da se zajednica u cjelini dobro nosila sa teškoćama. Međutim, i majke i djeca su pokazali jake specifične reakcije na događaje pretrpljene tokom rata: pokazali su visok stepen simptoma posttraumatskog stresa. Prvo, potvrđeno je da posttraumatske stresne reakcije djece ovise o broju i tipu njihovih ratnih iskustava. Ona djeca koja su tokom rata bila izložena većem broju traumatskih događaja ispoljavala su više simptoma posttraumatskog stresa, dok su naročito rizična bila ona djeca koja su u jednom trenutku tokom rata mislila da će umrijeti. Drugo, nakon što je kontroliran faktor izloženosti ratnim traumama, pokazalo se da su reakcije djece također povezane sa reakcijama njihovih majki. Brojni faktori unutar porodice mogu objasniti ovu povezanost . I kod djece i kod majki su mogli biti prisutni isti faktori “ranjivosti” ili otežavajuće okolnosti koje su mogle doprinijeti razvoju teškoća. Možda su npr. tokom rata i majka i dijete bili izloženi sličnim traumatskim događajima; ili su se suočavali sa sličnim traumatskim podsjetnicima nakon rata (npr. razrušene zgrade); ili imaju iste poslijeratne uslove života; ili slične naučene stilove suočavanja. Drugo objašnjenje uzima u obzir dinamiku porodičnih odnosa. Klinički podaci ukazuju da se roditelji i djeca mogu zatvoriti u krug u kojem ne razgovaraju jedni s drugima o teškim događajima iz straha da bi mogli uznemiriti jedni druge. Drugim riječima, majka i dijete mogu uzajamno jedno drugom potkrepljivati izbjegavanje procesiranja traumatskih sjećanja i to onda može održavati simptome i kod jednog i kod drugog. Klinički gledano, ovi podaci impliciraju da veliki broj djece koja su bila izložena ratu može razviti simptome PTSP-a, te da bi najprikladniji programi na nivou zajednice bili oni koji bi obuhvatili što veći broj djece. Kako ove reakcije uglavnom zavise od onoga što je dijete doživjelo, onda je važno, pri planiranju bilo kojeg tretmana, uzeti u obzir dječija iskustva: dakle, bilo da se pomoć pruža u vidu grupnog tretmana ili u okviru nekog drugog programa na nivou škola, bit će neophodno pomoći djeci da procesiraju i integriraju svoju traumu i traumatska sjećanja. Ovi podaci također naglašavaju da su reakcije porodice važan medijator dječije patnje. U tom slučaju,


efikasni bi bili širi programi na nivou zajednice, npr. obrazovanje i podrška porodicama, jačanje veza između škole i kuće, formiranje posebnih grupa podrške za roditelje i sl.

165

Utjecaj traume na postignuće u školi Zumreta Behrić Gimnazija Cazin, Bosna i Hercegovina

Hipoteze Pretpostavlja se da traumatska iskustva doprinose slabijem postignuću u školi.

Uzorak Ispitano je 116 učenika trećeg razreda Gimnazije.

Inst rumentar i j Upitnik Arpada Barahta o simptomima PTSP-a.

Druge po jedinost i Pokazalo se da je u ispitivanom uzorku traumatizacija ispitanika posljedica ratnih stradanja (kod 91 ispitanika), te trauma iz ranog djetinjstva i poslijeratnih trauma (kod 25 ispitanika).

Rezul tat i Teške simptome PTSP-a ima 21 ispitanik (18%), lake simptome PTSP-a pokazuje 25 ispitanika (37,3%), dok 49 ispitanika (43,09%) nema simptome PTSP-a, ili su oni minimalni. Utvrđeno je da ispitanici sa teškim i veoma teškim simptomima PTSP-a manifestiraju poteškoće u učenju: njih 17 (18%) ima slab uspjeh. U grupi ispitanika sa lakšim i minimalnim simptomima PTSP-a manje su izražene teškoće u učenju. Inače, na početku školske godine je utvrđeno da su sva djece u Gimnaziji uglavnom prosječno i natprosječno inteligentna, te da su jako motivirana za akademsko postignuće.

Zakl jučak Rezultati istraživanja ukazuju da traumatska iskustva doprinose slabijem postignuću u školi.


Psihičke ratne traume i motiv postignuća Jovan Savić Odsjek za psihologiju, Filozofski fakultet u Banja Luci

Teor i jska osnova Stresovi doživljeni tokom rata ne prestaju da djeluju potpisivanjem mirovnog ugovora i završetkom rata. U nepovoljnim poslijeratnim uslovima njihovo dejstvo se produžava stvarajući "hroničnu traumatizaciju" (Pynoos i drugi, 1996). Traumatizovanost, kako su mnogi autori pokazali, karakteriše osjećanje gubitka kontrole nad vlastitim životom, povećanje nesigurnosti (Thompson, 1980) što vodi razvoju osjećanja bespomoćnosti (Seligman, "naučena bespomoćnost", 1967) i pomjeranju lokusa kontrole prema spoljašnjoj kontroli (Rotter, 1966, 1990).

Naučena bespomoćnost je u najužoj vezi sa slabljenjem motivacije, emocionalne prilagođenosti i kognitivne efikasnosti (Geen, 1995).

U ovom radu istraživali smo vezu između uloge stresova (odnosno traumatizovanosti), naučene bespomoćnosti, lokusa kontrole, doživljaja kvaliteta života s jedne strane i motivacije postignuća s druge strane. Oslanjali smo se na teorijski model motivacije postignuća Atkinsona i saradnika (1966) kao i proširenja ovog modela, Raynor (1974). Istraživanje je neeksperimentalnog tipa.

Ci l j is t raž ivanja Cilj ovog istraživanja svodi se na pitanje da li ratni stresovi i nepovoljni uslovi života poslije rata utiču na motivaciju postignuća adolescenata.

Uzorak Ispitanici u ovom istraživanju bile su tri grupe učenika drugog i trećeg razreda srednje škole. Ispitan je 651 adolescent. Istraživanje je sprovedeno u Banja Luci, Prijedoru, Doboju, Derventi, Višegradu i Rudom. Većina ispitanika (92%) imali su 17 i 18 godina.

U istraživanju su učestvovale tri grupe ispitanika:

• Domicilni – adolescenti koji nisu bili raseljeni tokom rata (N=369); • Izbjeglice (N=194); • Izbjeglice iz kolektivnih centara (N=49); • Ostali (N=12)

Ispitano je 268 mladića i 383 djevojke.

167

Problemi is t raž ivan ja • Proučiti strukturu emocionalnih varijabli stvorenih tokom rata i u poslijeratnom

periodu kao što su djelovanje stresora, naučena bespomoćnost, lokus kontrole i doživljaj kvaliteta života.

• Procijeniti varijable motiva postignuća kod tri grupe ispitivanih adolescenata.

Nadalje, željeli smo da provjerimo vezu između ove dvije grupe varijabli.

Glavni kor iš teni inst rument i U istraživanju smo koristili sljedeće instrumente:

• Upitnik o opštim podacima o ispitanicima (Savić i Ginić). • Lista stresora na kojoj su ispitanici odgovarali da li su bili izloženi opisanom

stresoru tokom rata ili ne. Odabrano je 10 stresora na osnovu naših prethodnih istraživanja adolescentne populacije (Savic i Dimitrijevic).

• Skala kvaliteta života (Kovačević). Ova skala se sastoji od 12 ajtema koji se odnose na različite aspekte života (materijalne uslove života, mentalno i fizičko zdravlje, mogućnost za zadovoljenje kulturnih potreba i potreba za razonodom i sl.). Ispitanici su procjenjivali svaki od ovih 12 ajtema na petostepenoj skali. Tokom statističke obrade podataka utvrdili smo da je unutrašnja konzistentnost ovih ajtema visoka (0.82) što nam je dalo pravo da govorimo o opštem rezultatu kvaliteta života, odnosno opštem životnom zadovoljstvu.

• Skala naučene bespomoćnosti (Opačić) je petostepena skala Likertovog tipa koja sadrži 30 ajtema. Pouzdanost skale je zadovoljavajuća (0.81).

• Skala lokusa kontrole (Opačić) je petostepena skala sačinjena od 11 ajtema, pouzdanost skale je 0.78.

• MOP test motiva postignuća (Havelka i Lazarević) se sastoji iz tri varijable: Motiv postignuća (koeficijent pouzdanosti je 0.73). Ovim dijelom skale mjeri

se opšti motiv postignuća, koji je na neki način sličan onome što je Atkinson nazvao »potrebom za postignućem«.

Anksioznost u službi uspjeha (koeficijent pouzdanosti je 0.66). Ovaj dio skale služi za mjerenje pozitivnog emotivnog učešća i emocionalne samokontrole u situacijama postignuća.

Anksioznost u službi neuspjeha (koeficijent pouzdanosti je 0.74). Ovaj dio skale mjeri negativno emocionalno učešće ili emocionalnu inhibiciju u situacijama postignuća.

• Upitnik sastavljen od devet pojedinačnih ajtema koji su povezani sa stavovima prema obrazovanju i budućem zaposlenju, indikatorima intrizičke i ekstrinzičke motivacije kao i doživljaju utjecaja rata i poslijeratnih uslova na motivaciju za učenjem (Savić).


Hipoteze S obzirom na problem i ciljeve istraživanja postavljene su slijedeće hipoteze:

• Tri grupe adolescenata: domicilni, izbjeglice i izbjeglice u kolektivnim centrima, statistički se značajno razlikuju na varijablama stresora, naučene bespomoćnosti, lokusa kontrole i procjeni kvaliteta života.

• Pomenute tri grupe adolescenata se također značajno razlikuju na motivacionim varijablama i školskim ocjenama.

• Motivacione varijable i školske ocjene su značajno povezane sa emocionalnim varijablama (traumatizacijom, bespomoćnošću, lokusom kontrole i procjenom kvaliteta života).

• Negativnim poslijeratnim okruženjem i hroničnom traumatizacijom su naročito pogođene pozitivne emocionalne komponente motiva postignuća. Pretpostavljamo da je traumatizacija predstavljala negativan faktor koji ometa funkcionisanje motiva postignuća.

Anal iza podataka U statističkoj obradi podataka korištene su metode: hi-kvadrat test, t-test, korelaciona analiza, regresiona analiza i faktorska analiza.

Rezul tat i

Stresori Najčešće navođeni stresori kod naših ispitanika bili su:

• strah za sigurnost bliskih članova porodice (82%) • smrt člana šire porodice (59%)

• ranjavanje člana porodice (52%)

• također je i visok procenat onih koji govore o lošim uslovima života (53%).

Što se razlika među grupama tiče, razlike na svim stresorima su statistički značajne, osim na jednom stresoru: »smrt člana šire porodice« (u sve tri grupe je veliki postotak ispitanika koji je doživio iskustvo). Najviše stresora navode ispitanici iz kolektivnih centara, zatim izbjeglice, a najmanje domicilni adolescenti.

Emocionalno-doživljajne varijable Tri navedene grupe adolescenata se statistički značajno razlikuju na varijablama lokusa kontrole, naučene bespomoćnosti i kvaliteta života. Najviše su pogođeni adolescenti iz kolektivnih centara, slijede ih adolescenti izbjeglice, dok su nešto bolje prošli domicilni adolescenti.

169

Motivacija Izolovali smo tri faktora motivacije korištenjem faktorske analize:

• motiv postignuća • ugrožena motivacija za učenjem zbog rata i poslijeratnih uslova • faktor intrinzičke motivacije.

Od motivacijskih varijabli, samo je anksioznost u službi neuspjeha značajnije povezana (R=0.30) sa naučenom bespomoćnošću, lokusom kontrole i varijablama kvaliteta života.

Motivacijske varijable su, prema našim nalazima, loši prediktori školskih ocjena. Razlike u motivaciji između tri grupa nisu velike. Najznačajnije razlike pronađene su između grupa domicilnih adolescenata i onih koji žive u kolektivnim centrima. Nešto manje razlike postoje između adolescenata izbjeglica i adolescenata koji žive u kolektivnim centrima. Razlike između domicilnih adolescenata i adolescenata izbjeglica praktično ne postoje. Značajnije razlike u motivaciji odnose se na emocionalne aspekte ove motivacije, odnosno na ansioznost u službi uspjeha i anksioznost u službi neuspjeha. Ova posljednja izraženija je kod adolescenata iz kolektivnih centara.

Diskusi ja /zakl jučak Rezultati pokazuju razlike među grupama na varijablama bespomoćnosti, lokusa kontrole i kvaliteta života. Najlošije rezultate na ovim skalama imale su izbjeglice u kolektivnim centrima, zatim slijede izbjeglice, pa domicilni adolescenti.

Gotovo svi stanovnici Republike Srpske pate od ratnog stresa i, prema nalazima ovog istraživanja, cjelokupna populacija mladih ljudi proživjela je vrlo snažne stresore. Ipak, izbjeglice u kolektivnim centrima bile su izložene najvećem broju stresora, slijede adolescenti izbjeglice, pa domicilni adolescenti.

U ovom istraživanju nisu utvrđene značajne korelacije između motivacijskih i emocionalnih varijabli. Jedina značajna veza utvrđena je između subskala motiva postignuća: anksioznosti u službi uspjeha i inhibitornih emocija koje se pojavljuju povezane sa postignućem, s jedne strane, i lokusa kontrole i kvaliteta života, s druge strane.

Prema ovom istraživanju, može se pretpostaviti da ratne traume i negativni poslijeratni uslovi življenja imaju negativan utjecaju na motiv postignuća. Oporavak od trauma je, vjerovatno, neophodan uslov za uspješan razvitak i funkconisanje motiva postignuća.


Socio-demografske karakteristike djece i njihovo ratno traumatsko iskustvo Branko Milosavljević, Vladimir Turjačanin Odsjek za psihologiju, Filozofski fakultet, Banja Luka

Uvod Istraživanja koja su izvršena u našoj zemlji pokazuju: da se doživljaj i posljedice neravnoteže između akceleracije prijetnji koje izaziva rat, ratno okruženje, s jedne strane, i dječijeg psihičkog kapaciteta, s druge strane, mogu predstaviti u vidu Modela stresa kod djece u ratnom kontekstu (Milosavljević, 2000); te da se prema ovome modelu otkriva egzistencija sindroma ratne psihičke traume (SRPT), odnosno da se kod djece koja su bila izložena klasteru stresora rata i ratnog okruženja mogu očekivati trajni negativni efekti koji se ne definišu kao bolesna stanja, nego kao psihofizičke, kognitivne blokade, afektivna opterećenja koja se manifestuju sa evokacijom doživljenog u ratu ili asocijacijama na rat i koja proizvode varijacije u psihološkom i socijalno psihološkom aktivitetu djeteta. Naša je generalna pretpostavka da je većina djece u ratnom okruženju stekla određeni repertoar medijacijskih procesa koji utječu na njihov aktivitet u mjeri koja može da zavisi, pored ostalog, od različitih socio-demografskih karakteristika djece.

Ci l j Cilj ovog istraživanja je: utvrditi odnos između određenih socio-demografskih karakteristika djece i njihovog ratnog traumatskog iskustva, te elaborirati taj odnos..

Metoda

Uzorak Ispitivanje je obavljeno na slučajnom uzorku učenika i studenata iz Republike Srpske (N=822), i to 45% muških 55% ženskih ispitanika. U uzorku je 40% izbjeglih i 60% ispitanika koji su ostali u pređašnjim mjestima boravka. Uzrast ispitanika u vrijeme početka rata, 1992. godine bio je:

• ispitanici koji su imali 4 godine (rođeni 1988., sada 6. razred osnovne škole); • između 6 i 7 godina (rođeni 1986., sada 8. razred osnovne škole);

• između 7 i 8 godina (rođeni 1985., sada 1. razred srednje škole);

• između 9 i 10 godina (rođeni 1983., sada 3. razred srednje škole);

• između 11 i 12 godina (rođeni 1981., sada 1. i 2. godina fakulteta).

Skale • Upitnik koji sadrži pitanja o socio-demografskim karakteristikama;

171

• Lista stresnih događaja; • Skale COPED, COPID i SEVH:

Skala COPED (načini suočavanja sa evokacijom doživljenog u ratu) sadrži 10 ajtema i njena pouzdanost mjerena alfa koeficijentom iznosi 0.88;

Skala COPID (izbjegavanje doživljenog) sadrži 10 ajtema, i njena pouzdanost iznosi 0.77;

Skala SEVH (emocionalna vezanost za mjesto boravka) sadrži 12 ajtema i njena pouzdanost iznosi 0.79;

Autor skala COPED i COPID je Milosavljević (1992.), a autori skale SEVH su Milosavljević, Powell i Turjačanin.

Rezul tat i

Obim stresnih doživljaja Prema dobijenim rezultatima, od 822 ispitanika nijedan nije bez ratnog stresnog doživljaja. Oko jedna trećina navodi od 1 do 6 ratnih stresnih doživljaja, oko dvije trećine 7 i više ratnih stresnih doživljaja, a od toga 43% navodi 10 i više takvih doživljaja.

Suočavanje sa evokacijom doživljenog Od 822 ispitanika samo 21 na skali COPID i 53 na skali COPED ne navodi da se ikada suočava sa evokacijom doživljenog u ratu. Prema tome, većina djece iz ratnog okruženja doživjelo je više ratnih stresnih događaja i nije pošteđeno od suočavanja sa evokacijom doživljenog u ratu ni nakon 4 godine i 5 mjeseci od okončanja rata.

Izbjeglištvo Rat je, kao klaster stresora, prema rezultatima koje smo dobili u ovom istraživanju, u najvećoj mjeri pogodio djecu izbjeglice. Oni u prosjeku navode 10.06 različitih stresnih događaja i značajno se razlikuju u tom pogledu od svojih vršnjaka neizbjeglica.

Rezultati na skalama COPED i COPID pokazuju da se djeca izbjeglice kao i neizbjeglice na sličan način suočavaju sa evokacijom doživljenog u ratu, odnosno da u tom pogledu među njima nema statistički značajne razlike. Izbjeglice su značajno manje vezane za sadašnje mjesto boravka od neizbjeglica. To je bilo i za očekivati, jer sadašnje mjesto nije mjesto u kome oni doživljavaju sebe kao u mjestu kome pripadaju.

Gubitak bliskih u ratu Djeca koja su u ratu izgubila nekog bliskog iz uže ili šire porodice, značajno su više doživjela i ostalih stresnih događaja u ratu nego djeca bez gubitka. Ova djeca imaju u prosjeku veće rezultate na skalama suočavanja sa evokacijom doživljenog u ratu


od djece koja nisu imala gubitak bliskih u ratu. Prema tome, ona su imala više stresnih događaja i sada se više suočavaju sa evokacijom doživljenih strahota iz rata kao i sa većom tendencijom da ratne strahote potisnu i zaborave.

Pol Rat kao katastrofični stresor, prema skalama COPID i COPED, teže su doživjele djevojčice nego dječaci. Iako nema statistički značajne razlike između dječaka i djevojčica u broju doživljenih različitih stresnih događaja, djevojčice se značajno razlikuju od dječaka u pogledu stepena načina suočavanja sa evokacijom doživljenog u ratu i stepenu izbjegavanja doživljenog u ratu. Dakle, djevojčice, prema rezultatima ovog istraživanja, teže podnose evocirane strahote rata i više su zaokupljene tendencijama da se izbjegne to što su doživjele u ratu nego dječaci.

Diskusi ja i zakl jučci Prvo, rezultati dobijeni u ovom ispitivanju pokazuju da se većina djece, koja su bila izložena katastrofičnim stresorima kao što je rat, i poslije 4 i po godine od završetka rata, suočava sa svojim ratnim traumatskim iskustvom. Ovaj nalaz je u skladu sa Modelom stresa kod djece u ratnom kontekstu (Milosavljević, 1992, 2000), kao i sa saznanjima o dugoročnom pamćenju sadržaja povezanim sa intenzivnim emocijama i sa nalazima u brojnim studijama (npr. Bartlet, 1932, Schank, 1977, Roch, 1978, Hamilton, 1981) koji pokazuju da ponovljeni doživljaji (a to se u pravilu dešava u ratnim područjima i ratnom okruženju) vode u konstrukciju mentalne reprezentacije koja ima efekte na mentalnu aktivost čovjeka. Takođe, saglasni su sa teorijom rezidualnog stresa (The Residual Stress Theory, Figley, 1978), prema kojoj stres ima tendenciju trajnog ostanka, kao i sa nalazima o ljudima koji su kao žrtve preživjeli fašističke logore u drugom svjetskom ratu (Volf, 1996) gdje je pokazano da takva traumatska iskustva imaju utjecaj na cijeli život tih ljudi.

Drugo, traumatska iskustva djece iz ratnih područja, ratnog okruženja, zavise od socio-demografskih varijabli kao što su izbjeglištvo, dob, pol, gubitak bliskih osoba.

Naši nalazi o relaciji traumatsko iskustvo – izbjeglištvo pokazuju da su djeca izbjeglice posebno traumatizovana populacija djece. Nalaz je saglasan sa nalazima drugih autora (npr. autori koje navodi McFarlane i drugi, 1996).

Rezultati dobiveni u ovom ispitivanju o odnosu dobi i traumatskog iskustva su saglasni sa nalazima drugih autora (npr. Eth, Pynoos, 1985, Macksound i drugi, 1993) koji pokazuju da se neke razlike u vulnerabilnosti na stresne događaje mogu objašnjavati i razlikama u dobi, odnosno razlikama u razvijenosti kognitivnih, emocionalnih i konativnih repertoara za reakcije na stresne doživljaje.

Djevojčice pokazuju veću vulnerabilnost od dječaka na efekte rata. Ove razlika obično se objašnjava sa dvije hipoteze, koje su direktno ili indirektno navođene u nizu radova (npr. Den, Ensel, 1981; Phillips,1981; Billings i Moos, 1982; Caldwell i Dyregrov, izdanje Unicefa za BiH), a to su: a) genetskim predispozicijama žena za veći strah nego muškaraca, i b) mišljenjima da se radi o efektu socijalizacijom

173

prihvaćenog sistema polnih uloga koje veću manifestaciju afekata, posebno straha, dozvoljavaju ženama nego muškarcima.

Djeca sa gubitkom bliskih osoba u ratu imaju znatno teže doživljaje u vezi sa evokacijom dešavanja iz rata i veću tendenciju za izbjegavanjem suočavanja sa doživljajima iz rata. Naš nalaz je u skladu sa istraživanjima drugih autora (npr. Pynoos i drugi, 1996) koji ukazuju na moguće hronično stresno značenje katastrofičnog događaja kao i na njegove negativne efekte na druge stresove, odnosno da on može da bude, prema nekim autorima (npr. Arts i drugi, 1996), okidač za afektivnu netolerantnost.


Posttraumatska prilagodba mlađih adolescenata koji su tokom rata doživjeli traumatski gubitak oca ili separaciju od oca Sibela Zvizdić*, Willi Butollo *Odsjek za psihologiju, Univerzitet u Sarajevu

Istraživanje predstavlja dio jednog većeg istrazivačkog projekta „Gubici i separacije u adolescenciji“ autora Sibele Zvizdić, koji je realiziran u suradnji s VW-Stiftung Trauma program-om.

Teor i jska osnova Rat u BiH je mnoge obitelji razorio i suočio ih s gubitkom njenih članova, ostavljajući značajan broj djece bez jednog ili oba roditelja. Posebnu grupu čine djeca koja su ostala bez očeva, a čija sudbina još uvijek nije poznata. Naime, bosanska javnost je još uvijek okupirana neizvjesnom sudbinom nestalih osoba – nevinih civilnih žrtava iz Srebrenice, Žepe i drugih okupiranih gradova istočne Bosne. Također, početkom rata mnoga djeca su bila primorana da zajedno sa svojim majkama napuste državu te čitav rat provedu u inostranstvu u svojstvu izbjeglica. Na taj način, djeca su bila prisilno separirana od svojih očeva čija je uloga veoma značajna za dječiji razvoj.

Kao teorijska osnovica ovoga istraživanja poslužio je Wilsonov (1989) model traumatskog stresa.

Problemi • Ispitati razinu dugoročne posttraumatske prilagodbe (psihološka stanja,

poremećaji u ponašanju i školski uspjeh) mlađih adolescenata koji su tokom rata doživjeli traumatski gubitak oca odnosno smrt i nestanak oca ili separaciju od oca.

• Utvrditi razinu posttraumatske prilagodbe u muških i ženskih ispitanika.

Uzorak Uzorak (N=816), koji čine mlađi adolescenti ukupnog dobnog raspona od 10 do 15 godina, podijeljen je na četiri subuzorka:

• ispitanici (N=201) koji su tokom rata doživjeli traumatski nestanak oca (106 dječaka i 95 djevojčica);

• ispitanici (N=208) čiji su očevi poginuli tokom rata (105 dječaka i 103 djevojčice);

• ispitanici (N=204) koji su tokom rata bili separirani od svojih očeva, a rat su zajedno sa svojim majkama proveli izvan BiH (104 dječaka i 100 djevojčica);

• ispitanici (N=203) iz kontrolne grupe, koji su čitav rat proveli u BiH sa njihovim roditeljima koji su u trenutku istraživanja bili živi (99 dječaka i 104 djevojčice).

175

Podaci o varijablama ponašanja ispitanika prikupljeni su od njihovih majki te nastavnika-razrednika.

Glavni kor iš teni inst rument i • U svrhu ispitivanja izloženosti ispitanika ratnim i postratnim

stresogenim/traumatskim iskustvima korišteni su: Upitnik ratnih traumatskih događaja (Zvizdić, 1997); Upitnik postratnih stresogenih/traumatskih iskustava (Zvizdić, 1997);

• Revidirana Impact of Event Scale (Yule i Dyregrov, 1995), koja je namijenjena mjerenju simptoma nametanja te simptoma izbjegavanja i povišene pobuđenosti organizma.

• Birlesonova skala depresivnosti (Birleson, 1981);

• Spielbergerova skala za procjenu stanja anksioznosti (Spielberger, Gorsuch i Lushone, 1970);

• Upitnik psihosomatskih reakcija (Keresteš, Kuterovac i Vizek-Vidović, 1994); • Za utvrđivanje poremećaja u ponašanju korištene su dvije skale:

Skala poremećaja u ponašanju učenika - za nastavnike; Skala poremećaja u ponašanju djece - za majke (Barath, Franc, Vizek-

Vidović i Kuterovac, 1994).

Postupak/Metoda Istraživanje je sprovedeno 1997/1998. godine uz dozvole školskih vlasti i majki ispitanika. Instrumenti su primjenjivani metodom grupno vođenog rada sa grupama veličine do 20 ispitanika. Školski uspjeh je preuzet iz školske dokumentacije.

Rezul tat i Primjenom složenih analiza varijance utvrđeno je da se četiri grupe ispitanika značajno razlikuju u izloženosti ratnim i postratnim traumatskim iskustvima. Ovaj rezultat je očekivan budući da su adolescenti, koji su tokom rata bili protjerani iz istočne Bosne te čiji se očevi još uvijek smatraju nestalim osobama, doživjeli više ratnih (direktnu osobnu ugroženost, nazočnost nasilju, gubitke značajnih drugih, gubitak mjesta stanovanja i drugih materijalnih stvari, itd.) i postratnih traumatskih iskustava. S obzirom na dobijene rezultate, u daljnje analize su uključene dvije kovarijate - ratna i postratna stresogena/traumatska iskustva. Svrha uvođenja kovarijata je kontroliranje utjecaja ostalih ratnih i postratnih stresora na posttraumatsku prilagodbu mlađih adolescenata.

Putem MANOVE je izvršena globalna usporedba ispitanika iz četiri grupe, dok su serijom složenih analiza varijance proučene razlike po pojedinim zavisnim varijablama posttraumatske prilagodbe mlađih adolescenata. Rezultati MANOVE pokazuju da se četiri grupe ispitanika značajno razlikuju u razini depresivnih reakcija, psihosomatskih simptoma, simptoma nametanja te simptoma povišene pobuđenosti, zatim u razini poremećaja u ponašanju te u školskom uspjehu.


Student-Newman-Keulsov test značajnosti putem kojeg je (pored ostalog) utvrđeno da ispitanici čiji su očevi nestali tokom rata imaju značajno veću razinu depresivnih reakcija od ostale tri grupe ispitanika, dakle i od ispitanika čiji su očevi poginuli. Kako objasniti dobijeni rezultat? Poznato je da je osoba manje uznemirena kad je teška situacija jasno razriješena, pa čak i kada ishod nije onakav kakav bi ta osoba preferirala. S druge strane, nejasne okolnosti osobu čine zbunjenom, emocionalno nestabilnom i bespomoćnom. Traumatski nestanak bliske osobe stvara nejasne, tzv. “dvoznačne” situacije. Boss (1987; 1991) navodi da je u takvim slučajevima za pojedince karakteristična pojava nerealnih interpretacija i projekcija, koje obično povećavaju umjesto što reduciraju razinu uznemirenosti i depresivnosti. Dakle, “dvoznačne” situacije, karakteristične za ispitanike čiji su očevi nestali tokom rata, očigledno dovode do poteškoća u adaptaciji te mogu izazvati nesigurnost posebice depresivnost (Zvizdić i Butollo, 2001). Ostali rezultati, dobijeni putem Scheffeovog i Student-Newmanovog testa značajnosti, ovoga puta nisu navedeni.

Dobijeni rezultati MANOVE ukazuju na postojanje značajnih razlika u razini posttraumatske prilagodbe s obzirom na spol ispitanika (napominjemo da je razlika u simptomima povišene pobuđenosti na granici značajnosti). Na osnovu rezultata ANOVE može se zaključiti da je za djevojčice karakteristična značajno veća razina depresivnih i anksioznih reakcija, psihosomatskih simptoma, simptoma nametanja te simptoma izbjegavanja nego za dječake. Utvrđeno je da je kod dječaka prisutna značajno veća razina poremećaja u ponašanju te značajno lošiji školski uspjeh nego kod djevojčica.

Zakl jučak Istraživanjem je utvrđeno da se četiri grupe ispitanika značajno razlikuju u razini posttraumatske prilagodbe (depresivnih reakcija, psihosomatskih simptoma, intruzivnih simptoma te simptoma povišene pobuđenosti, zatim u razini poremećaja u ponašanju te u školskom uspjehu). Traumatski nestanak oca, i pored višestruke traumatizacije mlađih adolescenata tokom rata u BiH, ima dodatni efekt na njihove depresivne reakcije. Ako se uzme u obzir da je ovo istraživanje provedeno krajem 1997. i početkom 1998. godine te budući da je našim ispitanicima otac nestao tokom godina rata (1992-1995), onda možemo zaključiti da traumatski gubitak/nestanak oca ima efekta i godinama nakon traume. Prema rezultatima dobijenim na osnovu samoprocjena ispitanika, pretpostavlja se da dječaci manje od djevojčica prijavljuju prisustvo pomenute simptomatologije (psiholoških stanja), jer je to u skladu s očekivanjima društvene sredine u smislu da muškarci trebaju maskirati svoja osjećanja i odavati utisak neranjivosti. Ipak, ova uloga je preteška čak i za odraslog muškarca te je i za očekivati da će se pretpostavljene „maskirane“ reakcije u dječaka kanalizirati i ventilirati upravo kroz poremećaje u ponašanju te lošiji školski uspjeh.

Li teratura Boss, P. (1987). Family stress. U: M.B. Sussman i S.K. Steinmetz (Ur.) Handbook of marriage and the family, 695-723. New York: Plenum.

177

Boss, P. (1991). Ambiguous loss. U: F. Walsh i M. McGoldrick (Ur.) Living beyond loss (164-175). New York: Gardner.

Butollo, W., Krusmann, M. i Hagl, M. (1998). Leben nach dem Trauma: Uber den therapeutischen Umgang mit dem Entsetzen. Munchen: Pfeiffer Verlag.

Wilson, J.P. (1989). A Person-Environment Approach to Traumatic Stress Reactions. U: J.P. Wilson (Ur.), Trauma, Transformation, and Healing: An Integration Approach to Theory, Research, and Post-Traumatic Therapy (3-20). New York: Brunner/Mazel Publishers.

Zvizdic, S. (1999). Traumatic loss of a father and posttraumatic adaptation of early adolescents. Master thesis. Faculty of Philosophy. Zagreb.

Zvizdic, S. i Butollo, W. (2001). War-Related Loss of One’s Father and Persistent Depressive Reactions in Early Adolescents. European Psychologist, 6 (3), 204-214.


Ratna traumatska iskustva i psihosomatske reakcije mlađih adolescenata Arijana Osmanović*, Sibela Zvizdić *Osnovna škola «9. maj», Pazarić, Bosna i Hercegovina

Uvod Traumatska iskustva u djetinjstvu i njihove posljedice postaju sve više zanimljive za psihološku praksu. Do sada provedena istraživanja naglašavaju da rat, kao složena trauma, ima snažan utjecaj na razvoj djece. Gubitak roditelja ili bliskog rođaka, izloženost ratnim djelovanjima, nasilno i neočekivano napuštanje doma, odvajanje od roditelja, ranjavanje i teški uvjeti za život, predstavljaju neka od traumatskih iskustava sa kojima se djeca često suočavaju u ratnim prilikama. Dugotrajno djelovanje ratnih stresova, kao i snažan emocionalni naboj koji prati traumatska događanja iscrpljuje odbrambene snage organizma, narušava unutarnju homeostazu, te obično rezultira pojavom psihosomatskih reakcija. Dijete najčešće ne može drugačije nego upravo kroz tjelesne simptome izraziti unutarnju napetost i poremećenu ravnotežu organizma.

Kao teorijski model za ovo istraživanje poslužio je Wilsonov (1989) model traumatskog stresa.

Ci l j Uzimajući u obzir specifičnosti rata koji se vodio na području Bosne i Hercegovine, ovim istraživanjem pokušali smo ispitati psihosomatske reakcije djece na ratna traumatska iskustva.

Hipoteze • Postoji statistički značajna razlika u izloženosti traumatskim događajima između

mlađih adolescenata koji su tokom rata bili u Sarajevu i mlađih adolescenata koji tokom rata nisu bili u Bosni i Hercegovini.

• Postoji statistički značajna razlika u razini psihosomatskih reakcija između mlađih adolescenata koji su tokom rata bili u Sarajevu i mlađih adolescenata koji tokom rata nisu bili u Bosni i Hercegovini.

• Postoji statistički značajna razlika u razini psihosomatskih reakcija s obzirom na spol mlađih adolescenata koji su tokom rata bili u Sarajevu.

Uzorak Uzorak čine mlađi adolescenti, dobnog raspona od 10 do 15 godina, podijeljen na dva subuzorka:

179

• TI= ispitanici koji su tokom rata sa svojim roditeljima bili u Sarajevu. Prosječna dob 12.24 (SD=1.13).

• KG= ispitanici koji su tokom rata (1992-1995), zajedno sa svojim majkama bili u inozemstvu u svojstvu izbjeglica, a čiji su očevi za to vrijeme bili u Bosni i Hercegovini. Prosječna dob 12.19 (SD=1.24).

Tablica 1. Uzorak ispitanika

TI

(ostali u Sarajevu)

KG

(vratili se iz inostranstva)

Ukupno

Dječaci 99 104 203

Djevojčice 104 100 204

Ukupno 203 204 407

Inst rument i • U svrhu procjene nivoa izloženosti ispitanika različitim traumatskim iskustvima

tokom rata korišten je Upitnik ratnih traumatskih iskustava (Zvizdić, 1997). • Upitnik za ispitivanje psihosomatskih reakcija u djece (Keresteš, Kuterovac i

Vizek-Vidović, 1994) omogućio je prikupljanje podataka o fiziološkim promjenama ili teškoćama koje se javljaju zbog stresnih i traumatskih iskustava.

Postupak Rad je dio šireg istraživačkog projekta autora mr. S. Zvizdić u saradnji sa Munich-BiH Psychology Programom. Ispitivanje je provedeno 1997/1998. godine u 14 osnovnih škola na području Kantona Sarajevo i to u dva navrata. Nakon preliminarnog istraživanja, izvršenog s ciljem provjeravanja primjerenosti instrumentarija za predviđenu populaciju te modifikacije i prilagodbe upitnika, provedeno je glavno istraživanje na ciljnom uzorku. Primjena instrumenata odvijala se metodom grupno vođenog rada. Učestvovanje ispitanika u istraživanju bilo je dobrovoljno uz saglasnost njihovih majki i školskih vlasti.

Rezul tat i i rasprava

Podaci o ratnim traumatskim iskustvima mlađih adolescenata Primjenom t-testa ispitano je razlikuju li se dva subuzorka ispitanika s obzirom na izloženost ratnim traumatskim iskustvima. Iz Tablice 2. može se vidjeti da je prosječna vrijednost ratnih traumatskih događaja za ispitanike koji su čitav rat proveli u Sarajevu (M=9.20) značajno veća od vrijednosti dobijene za ispitanike iz kontrolnog uzorka (M=7.48). Dakle, mlađi adolescenti, koji su čitav rat proveli u


Sarajevu, bili su izloženi djelovanju značajno većeg broja ratnih traumatskih događaja. Dobivena razlika je očekivana s obzirom na to da su ispitanici iz kontrolnog uzorka već na početku napustili BiH i u pratnji svojih majki potražili utočište i sigurnost u inozemstvu, za razliku od ispitanika iz glavnog uzorka, koji su čitav rat proveli u Sarajevu i gotovo stalno bili izloženi velikom broju često ponavljanih stresnih i traumatskih iskustava. Naravno, treba naglasiti i to da je znatan broj ispitanika iz kontrolnog uzorka prije odlaska u izbjeglištvo boravio u područjima direktno izloženim ratnim razaranjima, što znači da su bili očevici jednom ili većem broju traumatskih iskustava kao što to prezentiraju dobiveni rezultati.

Tablica 2. Stepen izloženi traumatskim događajima prema uzorcima (aritmetičke sredine, standardne devijacije i t-testovi na Upitniku ratnih trauma)

Uzorak M

SD t p

Glavni uzorak TI - oni koji su ostali u Sarajevu (N = 203)

9,20 3,89

Kontrolni uzorak KG -oni koji su se vratili iz inostranstva (N = 204)

7,48 3,35 4,79 ,000

Podaci o psihosomatskim reakcijama mlađih adolescenata

Tablica 3. Psihosomatske reakcije prema uzorcima (aritmetičke sredine, standardne devijacije i t-test na upitniku psihosomatskih reakcija)

Uzorak M

SD t p

Glavni uzorak TI - oni koji su ostali u Sarajevu (N = 203)

4,58 3,36

Kontrolni uzorak KG - oni koji su se vratili iz inostranstva (N = 204)

3,83 2,87 2,40 ,017

T-testom je ispitano postoji li statistički značajna razlika u razini psihosomatskih reakcija između ispitanika glavnog i kontrolnog uzorka. Rezultati iz Tablice 3. pokazuju da je prosječna vrijednost psihosomatskih reakcija za ispitanike koji su čitav rat proveli u Sarajevu (M=4.58) značajno veća od vrijednosti dobijene za ispitanike iz kontrolnog uzorka (M=3.83). Dakle, razina psihosomatskih reakcija je značajno veća u mlađih adolescenata koji su čitav rat proveli u Sarajevu i bili izloženi višestrukim, ponavljajućim ratnim traumama u usporedbi sa ispitanicima iz kontrolnog uzorka. Iskustva kliničara, kao i brojna istraživanja, indiciraju na negativne posljedice intenzivnih stresova. Smanjena mogućnost ventiliranja

181

emocionalnih reakcija odnosno potiskivanje emocija kod djece koja su izložena različitim ratnim stresovima može da dovede do izravne provokacije psihosomatskih simptoma. Pri tome treba naglasiti da su djeca pod povećanim rizikom zbog općenito slabije razvijenosti mogućnosti za suočavanje, te značajnih razvojnih promjena.

Podaci o razini psihosomatskih reakcija s obzirom na spol ispitanika glavnog uzorka su prezentirani u Tablici 4.

Tablica 4. Psihosomatske reakcije prema spolu (aritmetičke sredine, standardne devijacije i t-test na upitniku psihosomatskih reakcija). Samo uzorak ispitanika koji su rat proveli u Sarajevu (N=203).

Glavni uzorak M SD t p

Dječaci 3,31 2,95

Djevojčice 5,77 3,31 -5,56 ,000

Primjenom t-testa ispitano je postoji li statistički značajna razlika u razini psihosomatskih reakcija između dječaka i djevojčica. Iz Tablice 4. vidi se da djevojčice imaju značajno veće prosječne vrijednosti (M=5.77) na upitniku psihosomatskih reakcija od prosječnih vrijednosti dječaka (M=3.31).

Zakl jučci Na osnovu provedenog istraživanja može se zaključiti:

Mlađi adolescenti koji su rat proveli u Sarajevu doživjeli su značajno veći broj stresogenih i traumatskih događaja. Razina psihosomatskih reakcija je značajno veća u ispitanika koji su tokom rata bili izloženi brojnim ratnim traumatskim događajima u odnosu na ispitanike iz kontrolnog uzorka.

Utvrđena veća razina psihosomatskih reakcija u djevojčica nego u dječaka postoji vjerovatno zbog dobro poznate veće "otvorenosti" adolescentnih djevojčica u ispoljavanju vlastitih tegoba.

Značajno je naglasiti da pored teorijskog ovaj rad ima i praktični značaj. Prezentirani rezultati omogućavaju identifikaciju djece kojoj je pomoć potrebna, bolje razumijevanje prirode njihovih problema, te planiranje adekvatnih programa prevencije i pomoći adolescentima u postratnoj prilagodbi.


Utjecaj ratne traume na ponašanje mlađih adolescenata Sanela Karačić*, Sibela Zvizdić * Zavod za specijalno obrazovanje i odgoj djece “Mjedenica”, Sarajevo, Bosna i Hercegovina

Ovo istraživanje je u vezi sa prethodnim istraživanjem. Oba analiziraju isti uzorak.

Teor i jska osnovica Teorijsku osnovicu ovog istraživanja predstavlja Wilsonov model traumatskog stresa (1989). Ovaj model pretpostavlja da osobine ličnosti utječu na to kako će traumatski događaj biti procijenjen i procesiran, te kako traumatsko iskustvo mijenja ličnost u patološkom ili nepatološkom smislu.

Wilsonov globalni model traumatskog stresa uključuje kao ulaznu varijablu traumatski događaj, dok varijablu ishoda predstavlja posttraumatska prilagodba.

Ci l j is t raž ivanja Ovim istraživanjem željeli smo ispitati utjecaj ratnih trauma na ponašanje mlađih adolescenata.

Hipoteze • Postoji statistički značajna razlika u izloženosti ratnim traumama između

skupine mlađih adolescenata koji su tokom rata bili u Sarajevu i mlađih adolescenata koji tokom rata nisu boravili u BiH.

• Postoji statistički značajna razlika u razini poremećaja u ponašanju između ove dvije skupine ispitanika.

• Postoji statistički značajna razlika u razini poremećaja u ponašanju s obzirom na spol kod mlađih adolescenata koji tokom rata nisu boravili u BiH.

Isp i tanic i Uzorak učenika (N=407) dobnog raspona od 10 do 15 godina (mlađi adolescenti), podijeljen je u dva subuzorka:

• Ispitanici koji su bili izloženi ratnim dejstvima (N=203, 99 dječaka i 104 djevojčice). Prosječna dob 12.24 (SD=1.13);

• Ispitanici koji su tokom rata zajedno sa svojim majkama boravili u inozemstvu u svojstvu izbjeglica, a čiji su očevi za to vrijeme bili u BiH (N=204, 104 dječaka i 100 djevojčica). Prosječna dob 12.19 (SD=1.24).

183

Ukupno 120 nastavnika od kojih su dobiveni podaci o poremećajima u ponašanju učenika.

Inst rument i U ovom istraživanju primijenjena su dva instrumenta:

• Upitnik ratnih traumatskih iskustava (Zvizdić, 1997); • Skala poremećaja u dječijem ponašanju – za nastavnike (Barath, Franc, Vizek-

Vidović i Kuterovac, 1994).

Postupak Ispitivanje je provedeno 1997./1998. godine u 14 osnovnih škola na području Kantona Sarajevo. Učestvovanje ispitanika u istraživanju bilo je dobrovoljno uz saglasnost njihovih majki i školskih vlasti.

Ispitivanje se odvijalo u dva navrata. Podaci su najprije prikupljeni od učenika, a potom od njihovih razrednih starješina.

Instrumenti su primijenjeni grupno. Ispitanicima je obrazložena svrha i način rada, a po potrebi su im data i individualna objašnjenja.

Rezul tat i i rasprava

Podaci o ratnim traumatskim iskustvima mlađih adolescenata Vidjeti rezultate pod istim naslovom iz prethodnog priloga (Osmanović, Zvizdić).

Podaci o poremećajima u ponašanju mlađih adolescenata

Tablica 1. Aritmetičke sredine, standardne devijacije i t-test na skali poremećaja u dječijem ponašanju između glavnog i kontrolnog uzorka

Uzorak M SD t P

Glavni (N=203) 13,36 8,38

Kontrolni (N=204) 11,28 10,85 2,17 ,031

Iz Tablice 1. se vidi da je prosječna vrijednost dobivenih rezultata na skali poremećaja u dječijem ponašanju kod mlađih adolescenata koji su proveli rat u Sarajevu (M=13.36) značajno veća od prosječne vrijednosti dobivene za ispitanike iz kontrolnog uzorka (M=11.28). Mlađi adolescenti koji su proveli rat u Sarajevu i bili


izloženi značajno većem broju ratnih traumatskih događaja pokazali su višu razinu poremećaja u ponašanju.

Računom korelacije je utvrđena statistički značajna povezanost (r=.16, p=.03) između broja ratnih traumatskih događaja kojima su bili izloženi mlađi adolescenti koji su proveli rat u Sarajevu i razine poremećaja u njihovom ponašanju. Također, značajna korelacija između ovih varijabli (r=.06, p= .41) nije utvrđena ni u kontrolnom uzorku.

Podaci o poremećajima u ponašanju s obzirom na spol

Tablica 2. Aritmetičke sredine, standardne devijacije i t – test na skali poremećaja u dječijem ponašanju između muških i ženskih ispitanika

Uzorak M SD t p

Dječaci (N=104) 12,71 8,82

Djevojčice (N=100) 9,79 7,67 2,53 ,01

Primjenom t – testa ispitano je da li postoje razlike u razini poremećaja u ponašanju s obzirom na spol kod mlađih adolescenata koji tokom rata nisu boravili u BiH. Rezultati iz Tablice 2. pokazuju da je prosječna vrijednost rezultata dobivena na skali poremećaja u dječijem ponašanju kod muških ispitanika (M=12.71) značajno veća od prosječne vrijednosti dobivenih rezultata kod ženskih ispitanika (M=9.79).

Različit sociokulturni pristup u odgoju dječaka i djevojčica mogao je utjecati na dobivene razlike među spolovima. Naime, pretpostavlja se da su mnoge stereotipije u ponašanju djece različitog spola posljedica roditeljskog tretiranja dječaka različito od djevojčica.

Zakl jučci Rezultati dobiveni u ovom istraživanju su pokazali da postoji statistički značajna razlika u izloženosti ratnim stresnim i traumatskim događajima između skupine mlađih adolescenata koji su tokom rata bili u Sarajevu i skupine mlađih adolescenata koji tokom rata nisu boravili u BiH.

Utvrđeno je također da mlađi adolescenti koji su tokom rata bili u Sarajevu pokazuju višu razinu poremećaja u ponašanju nego mlađi adolescenti iz kontrolnog uzorka. Dakle, izloženost mlađih adolescenata ratnim stresogenim i traumatskim događajima imalo je negativne posljedice na njihovo ponašanje.

Izračunatim korelacijama je utvrđena značajna povezanost između broja ratnih traumatskih događaja kojima su bili izloženi mlađi adolescenti koji su proveli rat u

185

Sarajevu i razine poremećaja u njihovom ponašanju. Dakle, što su mlađi adolescenti bili izloženi većem broju ratnih traumatskih događaja to je viša razina poremećaja u njihovom ponašanju. U kontrolnom uzorku nije utvrđena značajna korelacija.

Utvrđeno je da dječaci imaju višu razinu poremećaja u ponašanju u odnosu na djevojčice.


Obrazovni razvoj i psihosocijalna prilagodba David Galloway*, Lynn Cohen, Esperanza Vives *University of Durham School of Education

Ovaj rad je zasnovan na programu «Strategije profesionalnog razvoja» koji je realiziran u okviru jednog obrazovnog projekta Unicefa u Sarajevu.

Uvod Ovaj rad se zasniva na Unicefovom obrazovnom projektu o kontinuiranom profesionalnom razvoju nastavnika u BiH. U njemu stoji da: (a) učešće škole u dječijem psihosocijalnom razvoju leži prvenstveno u kvaliteti predavanja i u školi kao psihosocijalnoj zajednici; (b) u projektima koji promoviraju psihosocijalnu prilagodbu, trenutne posljedice rata koje proizlaze iz političkih i ekonomskih promjena mogu rezultirati potrebom za kontinuiranim profesionalnim razvojem..

Teor i jska osnova: škole i ps ihosoci ja ln i razvoj Rutter i autori (1979) su pronašli da:

“Srednje škole sa najgorim ponašanjem učenika u razredu i na igralištu nisu nužno one koje imaju najveći broj “najgorih” učenika uzrasta od deset godina” (str 74).

Kasnije je šira, slična slika zabilježena u osnovnim školama i studijama teško poremećenih ponašanja (vidi Galloway, 1996).

Zaključak u Rutterovom (1978) pregledu porodice, doma, susjedstva i utjecaja škole na poremećaje u ponašanju ostaje validan: “pojedinačni, hronični stresovi su iznenađujuće nebitni ako su ti stresovi zaista izolirani”. To znači da stabilnost i osjećaj postignuća u školi može pomoći djeci da se nose sa efektima stresa koje doživljavaju van škole. Isto tako, stres u školi može biti u interakciji sa tenzijama izvan škole, samim time povećavajući njihov utjecaj.

Varijable koje ublažavaju efekte stresa možda nisu procjena i savjetovanje u školi, barem ne ako operiraju na nivou individualnog tretmana. Istraživanja o školskoj efikasnosti i školskom postignuću sugeriraju da su najvažnije varijable kvalitet interakcije između nastavnika i učenika, a izgleda da je veoma bitna i školska klima.

Kratak preg led resu l tata studi je Projekat je omogućio obrazovnim radnicima koji su i najznačajnije obrazovne figure u BiH da razviju prijedloge za politiku kontinuiranog profesionalnog razvoja. Prepoznale su se tenzije proizašle iz rata, organizacije obrazovnih sistema i makro-ekonomskih promjena. Lynn Cohen je ispitala iskustvo tih ljudi o kontinuiranom profesionalnom razvoju , te njihovu percepciju potreba za kontinuiranim profesionalnim razvojem.

187

Tablica 1 indicira dostupnost velikog broja seminara, koje su većinom sponzorisale humanitarne organizacije, ali uz malo dokaza o postojanju koordiniranog programa. Situacija u školi je ukazivala na značajnu nesigurnost naspram prioriteta za kontinuiranim profesionalnim razvojem. Organizirano je nekoliko seminara posvećenih razvoju plana rada, metodama podučavanja i načinima pomoći učenicima. Stepen koordinacije između humanitarnih agencija, te između humanitarnih agencija i bosanskih obrazovnih radnika je nejasan.

Percepcija obrazovnih radnika o njihovim potrebama za kontinuiranim profesionalnim razvojem Pisani izvještaji su indicirali široko raširenu rezerviranost prema trenutnim uvjetima. Ono što su nastavnici često pominjali je nedostatak uključenosti u odlučivanje o sopstvenom profesionalnom razvoju. Također su izrazili rezerve prema učešću pedagoških instituta.

Diskusi ja Dokazi iz drugih zemalja sugeriraju da škole mogu efikasno doprinijeti dječijoj psihosocijalnoj prilagodbi. Ovaj rad sažima moguće implikacije kontinuiranog profesionalnog razvoja nastavnika.

Škole Poboljšanje kvaliteta predavanja zahtijeva aktivnu predanost nastavnika. Takva predanost će biti mala ukoliko oni imaju slabe mogućnosti da identifikuju svoje potrebe za kontinuiranim profesionalnim razvojem. Ovo ne implicira da škole trebaju imati ekskluzivnu odgovornost, već da ostali učesnici trebaju, na partnerskim osnovama, raditi sa školama pri definiranju kontinuiranog profesionalnog razvoja.

Pedagoške institucije Teoretski, pedagoške institucije su najodgovornije za osiguranje kontinuiranog profesionalnog razvoja. Međutim, one tek povremeno surađuju sa školama, i to može izazvati nesuglasice sa nastavnicima koji su na “prvoj liniji odgovornosti” za obrazovanje djece. U interesu postojanja konzistentnosti u 10 kantona, treba doći do razmatranja uloge pedegoških institucija i usluga koje one pružaju.

Univerziteti i obrazovanje nastavnika Visoke obrazovne institucije doprinose kontinuiranom profesionalnom rrazvoju, ali tu se čini da postoje 4 glavna problema: (a) odredbe među kantonima su nejednake; (b) nema tradicije postojanja jakog partnerstva između institucija visokog obrazovanja i škola; (c) nema programa koji bi podržali tek kvalificirane nastavnike; (d) niti postoji priznat program obuke za direktore i zamjenike direktora. Ovo ograničava utjecaj univerziteta i pedagoških akademija na kontinuirani profesionalni razvoj. Međutim, profesori institucija visokog obrazovanja su izrazili želju za većim uključivanjem.


Tabela 1. Seminari kojima je prisustvovao uzorak obrazovnih radnika u BiH

(a) B

roj uče

snik

a

(b) B

roj s

emin

ara

kojim

a su

pr

isus

tvov

ali

(c) %

sem

inar

a po

nuđe

nih

od

stra

ne m

eđun

arod

nih

(d) B

roj s

uges

tija

za p

obol

jšan

je

prof

esio

naln

og ra

zvoj

a

(e) M

aksi

mal

an b

roj s

uges

tija

po

ispi

tani

ku

Tem

e tra

žene

pod

(e)

Federalno Ministarstvo (8) 22 100 14 2 Organizacione i strategije predavanja.

Kantonalno ministarstvo Sarajevo (10) 13 38 14 3 Zakonodavne promjene Razmjena iskustava sa drugim zemljama

Kantonalno ministarstvo Tuzla (7) 9 33 - -

Filozofski fakultet Sarajevo (7) 40 80 4 1 Izražene su različite teme

Matematički fakultet Sarajevo (11) 8 87 7 9 Menadžer za svaku oblast na fakultetu

Pedagoška akademija Sarajevo (9) 29 - - -

Pedagoški institut Sarajevo (10) 31 77 18 4 Nisu napisane

Pedagoški institut Tuzla (10) 46 74 19 10 Redoviti profesionalni razvoj u svom polju te još šire

Nastavnici srednjih škola (13) 13 54 18 4 Kontinuirani razvoj

Nastavnici osnovnih škola (97) 21 81 27 3 Djeca sa posebnim potrebama

Učitelji predškolskih ustanova Sarajevo (10)

10 80 - -

*-* podaci nedostaju ili su nepotpuni

Kantonalna ministarstva obrazovanja Kantonalna ministarstva trebaju službu koja će moći vršiti inspekciju škola i pratiti dešavanja u obrazovanju. Trenutno oni nisu u mogućnosti da pruže značajnija sredstva za kontinuirani profesionalni razvoj. Time se škole ohrabruju da traže kontinuirani profesionalni razvoj od donatorskih agencija, umjesto da koriste lokalne snage.

189

Federalna ministarstva obrazovanja Federalno ministarstvo nema legalitet prema kantonalnim ministarstvima. Ipak, jasna izjava o važnosti kontinuiranog profesionalnog razvoja može biti utjecajna. Preporuke o načinima finansiranja i vremenskim rokovima također mogu biti korisne.

Zakl jučci Dominantan utjecaj na psihosocijalni razvoj djece, jasno, ima porodica. Jasno je da posljedice rata mogu imati veliki negativan utjecaj i na najotporniju djecu. Ipak, tu ne treba zanemariti ulogu škola. One mogu pružiti zaštitu, ali mogu predstavljati i dodatni izvor stresa. Socijalna klima u školi može ohrabriti nastavnike da usvoje kontinuirani profesionalni razvoj ili ih u tome inhibirati. Međutim, “kultura učenja” se među nastavnicima neće javiti spontano. Ona zahtijeva priznavanje da škole mogu značajno doprinijeti u učeničkim psihosocijalni prilagodbama samo onda ako je nastavnicima data veća odgovornost za sopstveni kontinuirani profesionalni razvoj. On bi se na koristan način mogao fokusirati na: (a) nastavni plan i metode podučavanja; (b) školsku klimu; (c) sistem procjene i supervizije radi nadgledanja i pomoći u obrazovnom napredovanju djece.

Li teratura Galloway, D. (1996). Truancy, Delinquency and Disruption: Differential School Influences?. Education Section Review (British Psychological Society), 19 (ii), 49-53.

Rutter, M. (1978). Family, area and school influence in the genesis of conduct disorders. U: L. Hersov, M. Berger i D. Schaffer (Ur.) Aggression and Anti-Social Behaviour in Childhood and Adolescence. Oxford: Pergamon.

Rutter, M., Maughan, B., Mortimore, P. i Ouston, J. (1979). Fifteen Thousand Hours: Secondary Schools and their Effect on Pupils. London: Open Books.


Psihosocijalno funkcioniranje bosanskih adolescenata izbjeglica u Sloveniji Vera Slodnjak Svetovalni center za otroke, mladostnike in starše – WHO kolaborativni center, Slovenija

Uvod U Sloveniju je 1992. godine u kratkom vremenu ušlo oko 70 000 izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, među njima su barem polovina bila djeca. Nevladina organizacija, Slovenska fondacija, u okviru koje je djelovao Centar za psihosocijalnu pomoć izbjeglicama, kao partner UNHCR-a implementirala je različite psihosocijalne programe. Te aktivnosti su bile pokušaj da se smanje posljedice ratnih događanja i neugodnih životnih uslova u izbjeglištvu i da se poveća razumijevanje za poteškoće djece, te da se u njihov život unese što više "normalnih sadržaja". Za adolescente koji se nakon završene osnovne škole nisu mogli uključiti u srednje škole i koji su stoga bili posebno ugroženi u psihosocijalnom smislu, bile su organizirane od 1993. godine nadalje posebne aktivnosti, koje su imale svrhu omogućavanja daljeg školovanja i brzu psihosocijalnu pomoć psihološki najteže pogođenim adolescentima. U tu svrhu potrebno je bilo identificirati opće karakteristike populacije adolescenata i intenzitete psihološke ugroženosti ili oštećenosti.

Hipoteze • Doživljavanje stresa zavisi od prirode i količine traumatskih doživljaja. • Dodatne neugodne okolnosti (život u izbjeglištvu) povećavaju vjerovatnoću

psihosocijalnih poremećaja.

• Djeca koja sama pokazuju da doživljavaju veći stres i djeca koja žive u više neugodnim okolnostima imaju slabiji školski uspjeh.

Uzorak U istraživanje bile su uključene 3 grupe: 265 bosanskih izbjeglica - učenika osmih razreda osnovnih škola za izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, starih od 14 do 15 godina (to je 64% svih učenika izbjeglica iste starosti, 1994); 195 slovenskih učenika osmog razreda iz tri osnovne škole (u gradskoj, radničkoj i seoskoj okolini); 31 slovenskih učenika petog razreda osnovne škole koji su doživjeli tešku prometnu nesreću školskog autobusa u godini 1999. U sve tri grupe polovina uzorka su djevojčice, a polovina dječaci.

Glavni kor iš teni inst rument i • Upitnik o ratnim traumama URT (War trauma Questionnaire, Stuvland,

Kuterovac i Franc, 1992);

191

• Skala uticaja događaja – IES (Impact of Event Scale, Horowitz i drugi, 1987; modificirana kod Dyregrov, Kuterovac i Barath, 1993);

• Skala depresivnosti za djecu - CDI (Children’s Depression Inventory, Kovacs,1985, prilagođena kod I. Živčić, 1992);

• Upitnik o učeniku, Svetovalni center, 1981.

Postupak Istraživanje je dio velikog projekta psihosocijalne pomoći za sve učenike 8. razreda osnovnih škola za izbjeglice iz Bosne i Hercegovine u Sloveniji, u školskoj godini 1993./1994.; 56 učenika uključenih u taj projekat je ponovo ocijenjeno godine 1997. Posebno trenirani članovi mobilnog tima za psihosocijalnu pomoć izbjeglicama najprije su izveli individualne intervjue uz primjenu URT kod djece i roditelja. Grupa od 195 slovenačkih učenika 8. razreda je ispunjavala samo CDI. Autorica je 2000. godine, u sklopu intervencije prigodom nesreće školskog autobusa, koja se dogodila oko godinu dana ranije, ponudila 31 učesniku nesreće, učenicima 5. razreda, da ispune IES i CDI. Djeca iz svih uzoraka popunjavala su upitnike u razrednoj situaciji. Njihovi učitelji su ispunili upitnik o učeniku. Ispitivanje je vršeno uz pismenu saglasnost roditelja i školskih institucija. Saradnja djece bila je dobrovoljna; saradnju je odbilo troje djece izbjeglica i troje roditelja učesnika udesa školskog autobusa.

Rezul tat i

Socio-demografske karakteristike Uzorak izbjegličke djece po osnovnim demografskim karakteristikama se ne razlikuje bitno od cjelokupne izbjegličke populacije u Sloveniji. Ali prisutne su znatne razlike između populacije izbjegličke djece i djece iz Slovenije (Tomori i sur., 1998; Slovenski komitet za Unicef, 1995). U izbjegličkim porodicama nalazimo više poznatih faktora rizika nego u prijeratnom životu djece: veliki broj djece u porodici, niži stepen obrazovanja roditelja, posebno majki, slabiji ekonomski uslovi života. U pogledu strukture porodice, izbjeglička djeca su u prednosti: samo 10 % njih je živjelo u predratnom razdoblju u nepotpunim porodicama, u slovenačkoj populaciji ima 20 % takve djece. Ali u stvarnosti je samo 40 % izbjegličke djece prije rata stalno živjelo sa oba roditelja. Očevi više od polovine djece radili su u inostranstvu, najviše u Sloveniji.

Rat je prouzrokovao velike promjene u sastavu izbjegličkih porodica. Djeca koja su prije rata živjela sa oba roditelja prebjegla su u Sloveniju samo sa majkom. Onoj djeci koja su prije rata živjela pretežno samo sa majkom, u Sloveniji se pridružio otac. Bez roditelja je u Sloveniji živjelo 12 % djece u izbjegličkom uzorku, 7 % djece je u ratu izgubilo oca, 1 % majku. Stambeni uslovi velike većine izbjegličke djece bili su krajnje skromni. Njih 39 % je živjelo u izbjegličkim centrima, većina ostalih je živjela u krajnje ograničenom prostoru, kod rođaka ili u drugim privremenim smještajima.


Izloženost traumatskim doživljajima i potraumatske stresne reakcije Izbjeglice: četiri petine učenika osmih razreda osnovnih škola za izbjeglice su direktno bili izloženi ratnim zbivanjima i devet desetina njihovih rođaka su također neposredno učestvovali u ratnim zbivanjima. Ukupno 75 % djece je doživjelo pucanje ili granatiranje, 36% njih bili su očevici teškog nasilja nad drugima, 16 % djece je iskusilo direktnu prijetnju ubijanja, mučenja ili ranjavanja. Čak 60 % cijelog uzorka izbjegličke djece izjavljuje da su bili u situacijama u kojima su mislili da bi mogli biti ubijeni.

Slovenci: maja 1999. je na željezničkom prijelazu vlak je udario autobus sa 38 djece od 10 godina koja su bila na školskom izletu. Umrlo je 4 djece, prignječeno među sjedištima, 4 ih je bilo teško ranjenih, svi ostali su bili lakše ranjeni i okrvavljeni.

Tabela 1: Izbjeglice i Slovenci: prikaz aritmetičkih sredina i standardnih deviacija totalnih skorova na Skali uticaja događaja – IES i na Skali depresivnosti za djecu – CDI

Ispitanici

N

IES

M

IES

SD

t-test

p

CDI

M

CDI

SD

t-test

p

1. Izbjeglice učenici VIII razreda, prva procjena 1994.

265 37,45 14,34 10,66 5,98

Dječaci 125 32,65 14,20 9,57 4,86

Djevojčice 140 41,72 13,09 0,000 11,62 6,68 0,005

2. Izbjeglice, druga procjena 1997.

56 29,10 13,71 9,20 4,44

Dječaci 23 23,97 11,63 7,56 3,29

Djevojčice 33 32,66 14,07 0,01 10,34 4,82 0,02

3. Slovenci-učesnici nesreće školskog autobusa, 2000.

31 36,06 14,09 14,42 4,36

Dječaci 17 31,29 12,09 14,82 4,81

Djevojčice 14 41,85 14,55 0,04 13,93 3,87 n.z.

4. Slovenci učenici VIII razreda, 1997.

195 12,42 7,10

Dječaci 95 12,14 7,30

Djevojčice 100 12,69 6,93 n.z.

U vremenskom intervalu 8 - 14 mjeseci nakon traumatskih doživljaja, 70 % izbjeglica i 60 % slovenačkih učesnika udesa školskog autobusa postiglo je na IES rezultat 30 i više. Korelacija između broja ratnih traumatskih doživljaja i IES nije posebno visoka (r = 0,24, p > 0,001). U Tabeli 1 možemo vidjeti da je stepen subjektivno doživljenog stresa skoro jednako visok kod izbjeglica opterećenih multiplim i drugotrajnim stresovima i kod slovenačke djece koja su doživjela samo jedan izoliran traumatski

193

događaj. U našem istraživanju tip stresora i aktualne životne okolnosti ne utiču na intenzitet doživljenog stresa. U toku vremena su se postraumatske stresne reakcije kod izbjegličke djece prilično ublažile. Djevojčice u sve tri grupe pokazuju veću pogođenost. Depresivnost je kod slovenačke djece mnogo viša nego kod izbjegličke djece. CDI kritički skor 17 prevazilazi 15,3 % izbjeglica, 22,6 % slovenačke djece učesnika nesreće školskog autobusa i 24,1 % neselekcioniranih slovenačkih adolescenata. Naši nalazi pokazuju da depresija možda nije tako česta posljedica doživljenog stresa, vjerovatnije je, da je doživljaj stresa intenzivniji kod djece koja su bila u razdoblju prije stresa depresivnija.

Školski uspjeh Školski uspjeh je jedan od najznačajnijih indikatora psihosocijalnog funkcionisanja. Slovenačko ministarstvo za školstvo (Urank, 1998) ne nalazi značajno niže rezultate školskog uspjeha kod izbjegličke djece u poređenju sa slovenačkom djecom.

Tabela 2: Nivoi školskog uspjeha: frekvencije, prosječni IES i CDI skorovi prema uzorcima (231 izbjeglica i 31 slovenačkih učesnika nesreće školskog autobusa)

Školski uspjeh Broj djece IES CDI

Izbjeglice Slovenci Izbjeglice Slovenci Izbjeglice Slovenci

Loš 31 (14%) 2 (6,5%) 34,96 50,88 13,90 16,00

Prosječan 88 (40%) 11 (35,5%) 35,92 31,15 10,03 14,91

Vrlo dobar 102 (46%) 18 (58,0%) 41,23 38,06 10,73 13,94

Tabela 2 pokazuje da djeca koja imaju slabiji školski uspjeh ne navode veći broj simptoma potraumatskih stresnih reakcija; pokazuje se čak obrnuta tendencija, djeca sa dobrim školskim uspjehom navode više PTSD simptoma od djece sa slabijim uspjehom. Postoji mogućnost da učitelji tolerantnije ocjenjuju traumatiziranu djecu. Druga moguća interpretacija je da djeca koja izražavaju veći stupanj patnje primaju više pomoći. Moguće je i to, da je kapacitet za prepoznavanje i izražavanje PTSR-a povezan sa uspješnijim stilom savladavanja. Obrnuto, simptomi depresivnosti statistički značajno su učestaliji kod djece sa nižim školskim uspjehom (F = 3,93 p = 0,002).

Zakl jučak Naši rezultati potvrđuju hipotezu da se posttraumatske stresne reakcije jako često javljaju kod djece koja su bila izložena različitim traumatskim događajima: dvije trećine djece navodi izrazite simptome PTSR-a, ali ti simptomi se kod većine djece ne povezuju sa slabijim školskim uspjehom ili drugim očitim poremećajima prilagodbe. Vrlo značajno je to da učitelji izbjegličke djece nisu primijetili veći broj poremećaja ponašanja eksternalizirajućeg tipa nego u normalnoj školskoj populaciji. To potvrđuje i Ministarstvo za unutrašnje poslove RS (Meško, 1998) koje navodi, da je u razdoblju 1992. – 1997. broj kažnjivih djela bio manji od očekivanog s obzirom


na porast stanovnika uzrokovan dolaskom izbjeglica. Nalazi našeg istraživanja ne potvrđuju hipoteze o teškim, socialno hendikepirajućim posljedicama ratnih traumatskih doživljaja kod izbjegličke djece.

Li teratura Brufach, N. i drugi (2000). Primary and secondary schools at the end of school year 1997/98. Ljubljana: Statistični urad Republike Slovenije, 745.9, 16-17.

Horowitz M. i drugi (1979). Impact of Event Scale: A Measure of Subjective Stress. Psychosomatic Medicine, 41, 209-217.

Kovacs, M. (1985). The Children’s Depression Inventory (CDI). Psychopharmacology Bulletin, 21, 995-998.

Meško, G. (1998). Razmišljanje o pokazateljima kriminaliteta tujcev in beguncev v Sloveniji. U: M. Pagon i A. Mikuš Kos (Ur.) Begunci v Sloveniji, Pregled dosedanjih aktivnosti. Ljubljana: Visoka policijsko varnostna šola.

Slovenian Committee for Unicef. (1995). Situation analysis of the position of children and families in Slovenia. Ljubljana.

Stuvland, R. i Kuterovac, G. (1994). Children in war - A silent majority under stress. British Journal of Medical Psychology, 67, 363-375.

Tomori, M i drugi (1998). Risk factors in the high school student population. Ljubljana.

Urank, M (1997). Report on refugee children education in Slovenia. Ministry of Education and Sport of Republic of Slovenia.

Živčić, I. (1992). Prikaz skale depresivnosti za djecu. Godišnjak Zavoda za psihologiju, 1, 173-181.

195

Psihičke posljedice rata i progonstva kod djece stradalnika rata 1991/95. u Hrvatskoj Josip Janković Studijski centar socijalnog rada, Pravnog fakulteta, Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatska

Teor i jska osnova Svojim rezultatima dosadašnja istraživanja posljedica agresije na Hrvatsku, kao i ona iz vremena II svjetskog rata kada su ispitivane posljedice ratnih djelovanja Nijemaca na London, odnosno djecu koja su bila bombardiranjem iz njega protjerana (A. Freud i D. T. Burigham, 1944), govore o ozbiljnosti psihosocijalnih posljedica rata. Kako su razaranja koja su doživjeli hrvatski gradovi i sela višestruko veća nego u Londonu, i njihove posljedice su teže, jer su obitelji, kao osnova svakog društvenog sustava, u nas bile izložene traumatskim događajima na svim razinama i u svim aspektima - životnim opasnostima svih oblika borbenog djelovanja, ubijanju, mučenju i ponižavanju pojedinih članova ili čitavih obitelji, prijetnjama i progonstvu.

Sukladno tome i broj pokazatelja ozbiljnih poteškoća u funkcioniranju djece na kognitivnom, socijalnom, a posebno emocionalnom planu i simptoma psihičkih posljedica stresnih doživljaja, vrlo je velik (I. Živčić, 1993.; D. Kocjan-Hercigonja, 1993.; J. Janković 1993.; 1994.; 1995. i drugi) u najvećem broju ispitivanih skupina i terapijski tretirane djece. U ovom radu izloženi su rezultati ispitivanja simptomatologije - posljedica doživljenih ratnih traumi, na više skupina djece - stradalnika rata u Hrvatskoj, te vjerodostojnosti majki kao procjenjivača stanja njihove djece.

Metoda

Instrumenti Za prikupljanje potrebnih podataka korišten je polustrukturirani intervju i niz skala za otkrivanje posttraumatskih stresnih reakcija djece i identifikaciju simptoma psihičkih posljedica doživljenog.

Uzorak Jedan dio ispitanika je praćen više godina, pa su i rezultati tog praćenja posebno interesantni, mada je zbog različitih događanja broj ispitanika oscilirao od preko 100 1992. godine, do 39 tri godine kasnije.

Bile su praćene tri grupe djece:

• Djeca smještena u udomiteljske obitelji bez roditelja i drugih bližih članova obitelji;

• Djeca smještena u obitelji udomitelja zajedno sa majkama;


• Djeca smještena u zbjegu zajedno sa svojom obitelji;

Rezul tat i

Poređenje među grupama Grupa 1

Usporedba broja simptoma kod tri skupine udomljene prognane djece pokazuje da je broj djece koja su bez simptoma najveći u skupini onih koji su smješteni u udomiteljske obitelji bez roditelja i drugih bližih odraslih članova obitelji (61,7 %), te da je najveći broj simptoma (10) nađen kod jednog djeteta.

Grupa 2

Kod skupine djece smještene u obitelji udomitelja zajedno s majkama i bakama broj djece bez simptoma, suprotno očekivanjima, značajno je manji (38,3 %). Najveći broj simptoma nađen kod jednog djeteta u ovoj skupini je čak 18.

Grupa 3

Najteža situacija u pogledu psihičkih posljedica ratnih trauma kod djece zabilježena je u skupini koja je bila smještena u zbjegu zajedno sa svojom obitelji, susjedstvom i uopće širom socijalnom mrežom. To nikako nije bilo očekivano, jer bi obitelj, socijalna mreža i šire socijalno okruženje trebalo djelovati kao zaštitni činitelj, a samim tim bi i simptomatologija u toj grupi morala biti najmanje izražena. U ovom slučaju, zbog traumatiziranosti, socijalni milje je od zaštitnog pretvoren u rizični činitelj i posljedica je očita. Tek 29,4 % djece je bez simptoma, a najveći broj registriran kod jednog djeteta iznosi čak 21.

Longitudinalna analiza Travanj 1992.

Praćenjem simptomatologije kod ove djece - stradalnika rata u Hrvatskoj – ustanovljeno je da je prosječan broj simptoma u travnju 1992. bio 3.25 simptoma.

August 1992.

U kolovozu 1992. godine, nakon što su djeca učestvovala u tretmanskim grupama (autentični pristup - Male kreativne socijalizacijske skupine), prosječan broj simptoma se smanjio na 2.12 po djetetu.

Oktobar 1993.

U listopadu 1993. godine broj simptoma ponovno skače, vjerojatno zbog smanjenja uzorka (svega 39 ispitanika prema više od sto u prve dvije točke mjerenja) izazvanog pokušajem premještanja zbjega.

197

Srpanj 1995.

U srpnju 1995. godine, nakon gotovo dvije godine i nakon nastavljenog kontinuiranog rada s djecom, ponovo je zabilježen pad prosječnog broja simptoma na 1,2 po djetetu.

Razlika u aritmetičkimasredinama broja simptoma između prvog i četvrtog ispitivanja je značajna.

Ostali rezultati • Ispitivan je, također, i stupanj slaganja između izvještaja majki o psihološkom

stanju svoje djece i samoprocjene djece o njihovom vlastitom psihološkom stanju. Stupanj slaganja je bio nizak, što je u skladu sa ranjihim nalazima kao što su oni Victora, Halversona i Wampera (1988), Jankovića i Maroevića (1991) ili Jankovića i Ljubotine (1996).

• Kod djece, broj simptoma kao posljedice ratnih djelovanja JNA i paravojnih skupina raste što su djeca više i duže izložena prolongiranim stresnim situacijama, te usljed neadekvatnog suočavanja bliskih odraslih članova obitelji s traumatskim događajima.

• Prema percepciji njihovih majki, opći trend prisutnosti znakova psihosocijalnih poteškoća (simptoma) ima tendenciju opadanja s iznimkom treće vremenske točke mjerenja.

• Prema samoprocjenama djece, vidi se trend pada broja stresnih reakcija, ali on nije na razini značajnosti.

• Korelacija između samoprocjena djece u tri točke mjerenja je statistički značajna.

• Povratak u zavičaj, kao bliska perspektiva ili kratkotrajni posjet, za dobar dio djece bio je novi traumatski događaj.

• Ratne i progonom izazvane traume, u cjelini uzevši, imaju vrlo negativne efekte na zdravlje djece. One utiču na proces socijalizacije, mada razrješavanje kriznih situacija i rezultati rada malih kreativnih socijalizacijskih skupina daju mjesta optimizmu i potvrđuju opravdanost njihove primjene i u tako teško traumatiziranoj populaciji.

• Zapažanja pomagača bogata su brojnim problemima djece-prognanika, npr. parcijalni gubitak pamćenja (pojedini dijelovi školske građe na primjer), poteškoće sa pažnjom, poteškoće sa održavanjem kvalitetne komunikacije, problemi sa prihvatanjem ponašanja za koja su djeca tokom rata naučila da su ''normalna'', ali koja nisu prikladna za mirnodopske uslove.


Dugoročne posljedice rata po djecu u Hrvatskoj Gordana Kuterovac Jagodić Odsjek za psihologiju, Filozofski fakultet, Univerzitet u Zagrebu, Hrvatska

Uvod Literatura o djeci i adolescentima koja su bila izložena ratnim iskustvima ukazuje da takva iskustva mogu dovesti do štetnih posljedica u mnogim područjima njihovog funkcioniranja i razvoja. Međutim, još uvijek se ne zna da li ratna iskustva, posebno ona koja nisu krajnje traumatična, imaju samo privremene negativne posljedice i mogu li imati čak i pozitivne efekte, tj. rezultirati jačanjem i čeličenjem; ili pak ratna iskustva imaju dugoročne negativne posljedice koje mogu biti doživotne i djecu koja su ih doživjela činiti još ranjivijom na buduće stresore i teškoće. Stoga zaključujemo da postoji potreba za longitudinalnim istraživanjem koje bi empirijski dokumentiralo dugoročne poslijeratne posljedice, pogotovo među djecom opće, u odnosu na kliničku populaciju.

Ci l j Ova studija ima dvostruki cilj:

1. Ispitati moguće promjene u intenzitetu sljedećih dječjih reakcija na ratna iskustva tokom perioda od 30 mjeseci: posttraumatske stresne reakcije; simptomi depresije; psihosomatski simptomi; psihosocijalna prilagodba u školi i kod kuće;

2. Ispitati da li su opažene promjene povezane sa: spolom; dobi; kumulativnim brojem ratnih iskustava; stupnjem udaljavanja djeteta iz njegove socijalne zajednice.

Uzorak Ispitanici su bili učenici jedne osnovne škole u Osijeku u Hrvatskoj, oni koji su školu pohađali tokom 1994. godine i 1997. godine. Od ukupnog broja djece iz izvornog uzorka koji je 1994. godine obuhvaćao 450 djece, 252 ili 56% djece je ostalo u uzorku i 1997. godine. U longitudalnom uzorku bilo je 51% djevojčica i 36% djece prognanika. Longitudinalni uzorak se nije razlikovao od izvornog s obzirom na zastupljenost djece različitog spola, ali je obuhvaćao nešto mlađu djecu koja su doživjela nešto manji broj ratnih iskustava. U njemu je također bilo zastupljeno manje prognane djece.

Ova dva uzorka su uspoređena s obzirom na intenzitet kratkoročnih posttraumatskih stresnih reakcija, depresije i psihosomatskih smetnji i uglavnom nisu nađene

199

značajne razlike. Jedino su djeca iz longitudinalnog uzorka bila bolje prilagođena u školi i kod kuće, vjerojatno zato što je ovaj uzorak uključivao manje prognane djece. U vrijeme prvog ispitivanja djeca su bila prosječne dobi 10.2 godine, dok su u vrijeme drugog ispitivanja u prosjeku bila stara 12.9 godina. Od ukupno 20 ispitivanih ratnih događaja, djeca iz uzorka su u prosjeku doživjela 8 ratnih iskustava.

Glavni kor iš teni inst rument i • Ispitivanje je provedeno u decembru 1994. godine, dok je još trajao rat u

Hrvatskoj, i u maju 1997. godine, kada je rat bio završen. Primijenjeni su sljedeći upitnici:

• Upitnik o ratnim stresnim i traumatskim iskustvima (Kuterovac, Franc i Stuvland, 1992);

• Upitnik za ispitivanje dječjih posttraumatskih stresnih reakcija ((Kuterovac, Franc i Vizek-Vidović, 1993);

• Upitnik za ispitivanje dječje depresivnosti (Vizek-Vidović i Živčić, 1994) • Upitnik za ispitivanje somatskih reakcija u djece (Keresteš, Kuterovac i Vizek-

Vidović, 1994)

• Upitnik za ispitivanje dječje psihosocijalne prilagodbe (Lugomer-Armano i Vizek-Vidović, 1994)

Anal iza podataka Da bi se provjerilo da li tokom vremena dolazi do promjena u intenzitetu različitih grupa simptoma i da li te promjene ovise o spolu, dobi, intenzitetu traumatizacije i stupnju udaljavanja djeteta iz njegove socijalne zajednice, provedena je 2 x 2 x 2 x 2 multipla analiza varijance sa ponovoljenim mjerenjima. Da bi se provela MANOVA, djeca su podijeljena u dvije grupe s obzirom na dob: mlađa djeca, ona koja su 1994. bila treći i četvrti razred (N=138), i starija djeca, ona koja su u to vrijeme bila peti i šesti razred (N=114). Bile su dvije grupe djece s obzirom na stupanj udaljavanja iz socijalne zajednice: 93 prognanika i 161 domicilnih. Djeca su također bila dihotomizirana s obzirom na ukupni broj ratnih iskustava: ona koja su imala u prosjeku M = 5.7 iskustava i ona koja su imala u prosjeku M = 9.2 iskustava.

Rezul tat i Dobiveni rezultati ukazuju da se sveukupna poslijeratna prilagodba djece tokom 30 mjeseci promijenila. Intenzitet posttraumatskih stresnih reakcija, somatskih simptoma i depresivnosti se značajno smanjio, dok se psihosocijalna prilagodba djece u školi i kod kuće značajno pogoršala tokom vremena. Najizraženije promjene su u razini posttraumatskih stresnih reakcija, a zatim s obzirom na promjene tj. pad simptoma slijede depresija i psihosomatske smetnje. Najmanje promjena je opaženo u psihosocijalnoj prilagodbi.


MANOVA ukazuje da su promjene u poslijeratnoj prilagodbi djece ovisile o sva četiri ispitivana faktora. Dvije mjere prilagodbe, PTSR i depresivnost, su objašnjene značajnom multiplom interakcijom vremena i starosne dobi. Intenzitet posttraumatskih stresnih reakcija je slabio tokom vremena kako kod mlađe tako i kod starije djece. Međutim, slabljenje intenziteta reakcija je bilo sporije kod mlađe djece, što ukazuje na veću ranjivost djece koja su ratom bila traumatizirana u predškolskom uzrastu u odnosu na djecu koja su ratu bila izložena tokom ranog školskog uzrasta.

Kad se radi o simptomima depresije, rezultati su suprotni. Tokom rata, starija djeca su bila značajno depresivnija u odnosu na mlađu djecu. Nakon 30 mjeseci, zapaženo je značajno smanjenje simptoma depresije kod obje starosne grupe, s tim da je opadanje simptoma kod mlađe grupe bilo više naglašeno. Ovi podaci ukazuju da se djeca koja su ratom traumatizirana u starijoj dobi, npr. kad su bila mlađeg školskog uzrasta, nalaze pod većim rizikom za dugoročnu depresivnu simptomatologiju nakon rata.

Multivarijatne interakcije spola i vremena, te udaljavanja od zajednice i vremena, kao i četvrosmjerna interakcija spola, dobi, ratnih iskustava i vremena uglavnom objašnjavaju promjene u psihosocijalnoj prilagodbi djece u školi i kod kuće. Tokom 30 mjeseci nije došlo do promjena u psihosocijalnoj prilagodbi prognane djece, dok se prilagodba domicilne djece iz Osijeka značajno pogoršala. Usprkos tome, prognana djeca su nakon rata još uvijek imala više problema u školi i u odnosu sa svojim vršnjacima i starijima nego domicilna djeca.

Na kraju, da bi se ispitalo da li su se dječje reakcije vratile na nepatološku razinu, uspoređena su djeca iz opisanog uzorka sa uzorkom od 198 djece iz Pule. Pula je jedan gradova u Hrvatskoj koji je najmanje pogođen ratom. Uzorak iz Pule je bio ekvivalentan opisanom uzorku s obzirom na dob i spol, međutim djeca iz Pule su u prosjeku imala samo dva ratna iskustva. Rezultati su pokazali da, dvije godine nakon završetka glavnih ratnih djelovanja, djeca iz Osijeka još uvijek imaju više psihosomatskih simptoma, depresivnija su i imaju više problema u psihosocijalnoj prilagodbi u odnosu na djecu iz Pule.

Zakl jučak Ova studija ukazuje da samo vrijeme nije dovoljno da zaliječi rane i da dugoročne posljedice rata ovise o složenoj interakciji različitih demografskih faktora i faktora ratnih iskustava kod djece. Što više, izgleda da se određeni faktori ne mogu jednostavno smatrati faktorima rizika ili ranjivosti, već prije, kako ih je Rutter nazvao, mehanizmima rizika čiji efekti ovise o utjecaju drugih faktora kao i o tipu patološke reakcije koja se uzima u obzir.

201

Psihološke posledice ratne traume kod dece Vesna Petrović Katedra za psihologiju, Filozofski fakultet, Univerzitet u Novom Sadu, Srbija i Crna gora

Projekat je ostvaren uz saradnju Unicefa, "Deca u krizi", a dio je doktorske teze Vesne Petrović (1998): Psihološke posledice ratne traume kod dece, Univerzitet u Beogradu, Filozofski fakultet u Beogradu. Ovo istraživanje je u vezi sa istraživanjem na strani 264.

Teor i jska osnova Teorijsku osnovu rada čini razvojni model traumatskog stresa kod dece.

Istraživanje se sastoji iz dve oblasti:

• identifikacija visoko rizične dece (screening); • efekti trauma intervencije kod pomenute dece.

Konceptualni okvir u radu predstavljaju Posttraumatske stresne reakcije kod dece koja su bila izložena ratnom iskustvu. U teorijskoj osnovi istraživanja izloženi su pojmovi traume i traumatizacije, dečijeg odgovora na traumu, riziko-faktori za oštećenja u razvoju ličnosti i trauma intervencije kod dece i adolescenata.

U kontekstu teorijskih razmatranja istražene su četiri grupe varijabli: izloženosti traumi, traumatizovanost, ličnost i lekovitost trauma intervencije.

Ci l j rada Odgovor na pitanje koje posledice ostavlja ratno traumatsko iskustvo na traumatizovanost i ličnost dece, na ranom adolescentnom uzrastu.

Hipoteze • Psihološke posledice ratne traume kod dece će se pojaviti, osim u stepenu

traumatizovanosti, također i u određenim karakteristikama ličnosti; • Nakon kratke psihološke intervencije za traumu, pokazaće se poboljšanja u

stepenu traumatizovanosti i merenim karakteristikama ličnosti kod trauma-tizovane dece.

Uzorak Uzorak dece za trijažu (screening) obuhvatio je 1934 dece na uzrastu 11,5 do 14,5 godina. U eksperimentalnoj grupi dece sa ratnom traumom bilo je 100 dece, u prvoj kontrolnoj grupi 393 deteta bez traume i u drugoj kontrolnoj grupi 54 dece sa mirnodopskom traumom.


Uzorak dece za trauma intervenciju je obuhvatio 130 traumatizovane dece. U okviru ove grupe formirana je treća kontrolna grupa od 30 dece.

Glavni kor iš teni inst rument i

Grupna primena • Preliminarni upitnik za trumu, PTQ (Wolf, 1994); • Skala uticaja događaja, IES (Horowitz i sar., 1979); • Kibernetička baterija konativnih testova za decu, KON/d (Momirović i dr., 1989); • Skala self koncepta, SELF (Hrnjica i Đurić, 1990); • Skala lokusa kontrole, LOCUS (Nowicki i Strickland, 1973);

Individualna primena • Dečiji upitnik ratne traume, CWTQ (Raundalen, Dyregrov i Stuvland, 1992); • Indeks dečijih PTS reakcija, CPTSRI (Frederick, 1985. i Pynoos i sar., 1987); • Skala zadovoljstva tretmanom, EVL, D i T (Davis, 1991).

Druge po jedinost i Psihološka intervencija za dečiju traumu koja je korištena predstavlja paket od pet seansi sa detetom, sastoji se od kombinacije individualnog i grupnog pristupa i smatramo je posebnim praktičnim doprinosom (Petrović, Ispanović-Radojković,1994). Istraživanje je izvedeno 1994.

Metoda Ukupno 25 školskih psihologa je edukovano za trijažu (screening) i intervenciju, a zatim su to znanje primenili po školama u radu sa decom. U tom smislu postoje dva važna dela u radu: trijaža (screening) i intervencija.

Rezul tat i Tip izloženosti jeste direktno povezan sa stepenom traumatizovanosti. Iako su deca doživela multiple traume, ono što prvenstveno dovodi do traumatskih reakcija jeste doživljaj nasilja i gubitka. Ovakav tip izloženosti prvenstveno dovodi do emocionalnih poremećaja i fenomena nametanja. Sa druge strane, izloženost skloništu i lišavanju dovodi do poremećaja u kognitivnoj oblasti, također nametljivih po karakteru. Dakle, tip izloženosti jeste direktno povezan sa stepenom traumatizovanosti i subtipom traumatizovanosti.

Traumatizovanost je medijator između tipa traume i promena u samopercepciji i ličnosti, jer direktne veze nema između tipa izloženosti i samopercepcije i ličnosti.

Postoje jasne veze između stepena traumatizovanosti i promena u samopercepciji i ličnosti koje govore da što je veća traumatizovanost, to je lošiji doživljaj sopstvene

203

adekvatnosti i sreće i zadovoljstva, a dolazi i do blagog pomeranja ka spoljašnjem lokusu kontrole.

Što je veća traumatizovanost, prvenstveno izražena kroz pad kontrole, to su značajnije promene ličnosti na psihoticizmu, neintegrisanosti, depresivnosti i introvertnosti. Ovo predstavlja ozbiljan riziko-faktor za oštećenja u razvoju ličnosti. Što se tiče kvaliteta psihoticizma i neintegrisanosti, analizom sadržaja stavki u primenjenoj bateriji KON/D, u terminima psihopatologije, može se konstatovati sledeće: u stavkama za merenje psihoticizma ima paranoidno-shizoidnih, psihotično depresivnih tendencija i čiste disocijacije. Na neintegrisnosti mogu se konstatovati elementi jasne disocijacije, slabe kontrole impulsa, anksioznosti i konverzivnosti.

Da slika ne bude ovako tmurna, ali i nekompletna, rezultati o preciznosti klasifikacije nas pozitivno upozoravaju, da i pored opšteg ili prosečnog smera rezultata, izvestan broj traumatizovane dece, i to ne uvek mali, zapravo ima rezultate na nivou netraumatizovane dece. Ovo nas konfrontira sa potrebom da pod posledicama traumatizovanosti ne tražimo samo promene u smeru psihopatologije. Izučavanje zaštitnih faktora je u istoj meri značajno.

Primenjena trauma intervencija je smanjila stepen traumatizovanosti kod dece i to od srednje na blagu ili od granice za tešku na srednju traumatizovanost. To znači da su deca i nakon intervencije i dalje u određenom stepenu traumatizovana. Iako su promene sistematske i dešavaju se kod svih ispitanika, veličina promene dosta varira od jednog do drugog deteta, čak i nezavisno od početnog stepena traumatizovanosti.

Zakl jučak Preporučuje se razumevanje traume prema tipu izloženosti, dakle sasvim specifično. Ukoliko i kad god je to moguće, bilo bi korisno u istraživanju specifikovati tip ratne traume, veličinu i stepen traumatske izloženosti, koliko trauma i koliko dugo, da bismo utvrdili moguće tipove traumatizovanosti i rizike za oštećenja u razvoju ličnosti, odnosno specifične zaštitne faktore u razvoju.


Psihološke reakcije adolescenata na ratni stres Nataša Ceribašić-Ljubomirović Institut za mentalno zdravlje, Odsjek za razvojno doba, Beograd, Srbija i Crna gora

Uvod – Teor i jska osnova Adolescencija može biti veoma težak period života

Izbeglištvo se javlja kao stresno stanje koje uzrokuju sledeći činioci:

• ugrožavanje dobrobiti porodice • nagla promena sredine • traumatični događaj tokom izbeglištva • neizvesna budućnost pred kojom se pojedinac nalazi

Teer je 1991. godine dala podelu traumatskog događaja na II vrste:

• Traumatski događaj koji se desio jedanput u životu; • Traumatski događaj koji se sukcesivno dešava (nešto što traje).

Hipoteze Istraživanjem smo hteli utvrditi:

• kako traumatski događaji utiču na prilagdbu u adolescenciji • da li postoje spolne razlike u reakcijama na traumatske događaje • povezanost traumatskog događaja u detinjstvu, izveštaja o nedavnim

traumatskim događajima i sadašnjih reakcija adolescenata.

Uzorak: broji 174 adolescenta izbeglica starosti 15-18 godina, muškog i ženskog pola. Ispitanici su bili podeljeni u II grupe:

• Mono-trauma (izbeglištvo) • Multipla trauma (izloženost borbenim dejstvima; velika oskudica; svedočenje

smrti ili ranjavanju; povreda člana porodice; učešće u ratu; žrtva nasilja; povreda u ratu).

Inst rument i : Achenbach upitnik „Youth Self-Report“ (YSR, Achenbach T.M., Edelbrock C.S)

CWTQ-Child War Trauma Questionnaire (Boris Wolf, 1992)

CAT-Child Abuse and Trauma Scale (Newberger, De Voos)

205

Rezul tat i i zak l jučci 1. Ratna trauma ostavlja psihičke posledice koje su višestruke i zaslužuju našu

pažnju u smislu mogućeg planiranja pružanja pomoći adolescentima unesrećenim ratom. Psihičke posledice kod adolescenata su sledeće: povučenost, anksioznost i depresivnost, javljaju se somatski problemi, problemi pažnje, problemi socijalne prirode, agresivno ponašanje i delinkventno ponašanje.

2. Razlika u problemima postoji u odnosu na pol. Ustanovljeno je da devojčice imaju na svim skalama više problema nego dečaci, izuzev na skali delinkventnog ponašanja. To znači da se ženski pol pojavljuje u ovom slučaju kao vulnerabilni, i pokazuje veću simptomatologiju od muškog pola.

3. Možemo zaključiti da dobijeni rezultati ukazuju na značajnost traumatskog iskustva u detinjstvu. Prethodno negativno iskustvo može uticati na subjektivni doživljaj objektivne stvarnosti i percepciju pojedinca.


Faktori rizika za razvoj emocionalnih smetnji kod dece u uslovima ratne odvojenosti od roditelja Ksenija Kondić, Vesna Dejanović, Milan Marković, Goran Opačić, Lazar Tenjović Odjeljenje za psihologiju u Beogradu

Ci l j Ono sto je istrazivače zanimalo, pored osnovnog cilja povezivanja dece sa njihovim roditeljima, bilo je sagledavanje faktora rizika koji su najviše uticali na pojavu nekog od posttraumatskih stresnih simptoma.

Uzorak Uzorak čini 3373 dece, sto je gotovo celokupna populacija dece izbeglica bez roditeljske pratnje koja su boravila na teritoriji SR Jugoslavije u periodu od 1994. do 1997.god. Uzrast od 3 do 18 godina na kome su se ova deca nalazila, pod pretpostavkom prosecnog razvoja, obezbeđivao je psihičke kapacitete za prepoznavanje ugrožavajuće situacije odvajanja pod ratnim uslovima, a ne samo čin odvajanja od ključne osobe emocionalne vezanosti odnosno sigurnosti.

Rezul tat i Globalni zaključak koji je proizišao iz sprovedenog istraživanja jeste da se izdvajaju dve grupe faktora rizika:

• Karakteristike ratne trauma i ratnog okruženja, među kojim su najznačajniji faktori rizika drastična iskustva deteta, sudbina roditelja i aktuelne okolnosti smeštaja deteta i

• Karakteristike deteta i njegove porodice, među kojim su najznačajniji faktori rizika prethodne psihičke teškoće i opšte zdravstveno stanje deteta i ranija potpunost / nepotpunost porodice.

Dobijeni rezultati su pokazali da je zastupljenost simptoma emocionalnih smetnji kod dece bez roditeljske pratnje četiri puta frekventnija nego u uslovima mirnodopskog života. Međutim, istovremeno je obećavajući podatak da je, prema podacima iz 1997. godine, od ukupnog broja istraživanjem obuhvaćene dece, njih 3000 spojeno sa roditeljima ili bliskim srodničkim porodicama, dok je 337 dece smešteno u hraniteljske porodice odnosno ustanove kolektivnog smeštaja.

207

Da li vreme leči sve? PTSP i prateće pojave četiri godine nakon doživljene traume Marija Zotović, Nila Kapor Stanulović Odsek za psihologiju, Novi Sad

Teor i jska osnova Teorijsku osnovu za ovo istraživanje predstavlja Lazarusov transakcioni model stresa, kao jedan od najznačajnih modela koji objašanjava individualne razlike u reagovanju na stres (Lazarus i Folkman, 1984). Prema transakcionom modelu, interindividualne razlike u reagovanju na stres posledica su prirode veze između stresa i mentalnog zdravlja, a ona je kompleksna i podložna uticaju velikog broja faktora. Faktori odgovorni za razlike u osetljivosti na stres mogu se podeliti u tri grupe: činioci iz domena ličnosti, činioci spoljašnje sredine i bihevioralni činioci, tj. strategije prevladavanja stresa.

Predmet is t raž ivanja Istraživanje je sprovedeno da bi se dobili odgovori na dva istraživačka pitanja:

• kolika je zastupljenost simptoma PTSP-a i depresivnosti, kao najopštije prateće pojave PTSP-a, kod dece četiri do pet godina nakon doživljene traume;

• po kojim varijablama se razlikuju deca kod kojih je PTSP prisutan u značajnom stepenu od dece kod koje simptomi PTSP-a nisu registrovani u trenutku ispitivanja.

Metoda is t raž ivan ja

Uzorak U istraživanju je upotrebljen prigodan uzorak dece iz BiH. Uzorak čini 76 dece, starosti od 10 do 15 godina. Sva deca su preživela traumatske događaje kao što su ranjavanje, viđenje ranjavanja i/ili pogibije bliske osobe u borbi, viđenje ili trpljenje nasilja, viđenje masakriranih ljudskih tela i sl., koji su se odigrali četiri do pet godina pre trenutka ispitivanja (za to vreme ni jednom detetu nije pružena stručna pomoć). Za potrebe istraživanja ispitanici su podeljeni u dve grupe: grupu sa simptomima PTSP-a prisutnim u značajnom stepenu (N = 42) i grupu bez simptoma (N = 34).

Instrumenti Korišćeni su sledeći instrumenti:

• Preliminarni trauma upitnik (Volf, 1996) za prikupljanje podataka o preživljenim traumatskim događajima, subjektivnoj proceni, socijalnoj podršci i demografskim varijablama;


• Skala uticaja događaja (IES; Horowitz i drugi, 1979), za ispitivanje učestalosti simptoma PTSP-a;

• Birlesonova skala samoprocjene depresivnosti za decu (DSRS; Birleson, 1981);

• HANES - Skala neuroticizma i ekstraverzije za decu i omladinu (Bele-Potočnik i sar., 1977);

• Skala self koncepta za decu (Hrnjica i Logar-Đurić, 1990); • Skala lokusa kontrole za decu (Nowicki i Strikland, 1973); • Skala rizika (Grossman i drugi, 1986) za ispitivanje dodatnih stresova (osim

ratnih trauma);

• Zadatak sastavljanja priče sa šest delova (Lahad, 1993), za ispitivanje strategija prevladavanja stresa.

Obrada podataka Za obradu podataka korišćeni su t-test za nezavisne uzorke i hi-kvadrat test.

Rezul tat i is t raž ivan ja

Tabela 1. Poređenje grupa ispitanika po varijablama iz domena ličnosti

Varijabla Grupa N M SD t df p

PTSP 42 19,17 7,13 neuroticizam

bez simptoma 34 13,65 9,65

2,828**

74

,006

PTSP 42 9,62 2,52 ekstraverzija


-2,450*

74

,017

PTSP 42 48,95 8,92 self koncept


-2,433*

74

,018

PTSP 42 7,23 2,26 self: procena sopstvene popularnosti


-2,726**

74

,008

PTSP 42 5,33 1,77 self: zadovoljstvo sobom


-2,774**

74

,007

PTSP 42 10,20 4,10 lokus kontrole


2,275*

74

,026

Zastupljenost simptoma PTSP-a i depresivnosti Odgovarajućim istrumentima registrovano je da 55% ispitanika ima u značajnom stepenu izražene simptome PTSP-a (kategorije “težak PTSP” i “umeren PTSP” prema normama za ovu skalu dobijenim na domaćoj populaciji); a da su kod 20%

209

prisutni i simptomi depresivnog poremećaja (uz korišćenje granične vrednosti koju predlaže autor skale).

Upoređivanje grupa ispitanika sa simptomima i bez simptoma PTSP-a Grupe su poređene po nivou ispitivanih varijabli iz kategorije unutrašnjih činilaca individualnih razlika u osetljivosti na stres, tj. po varijablama iz domena ličnosti. U Tabeli 1 nalaze se rezultati testiranja razlika među grupama na HANES - Skali neuroticizma i ekstraverzije, Skali self-koncepta i na Skali lokusa kontrole (samo za varijable po kojima su se grupe statistički značajno razlikovale).

Grupe se statistički značajno razlikuju po: neuroticizmu, ekstraverziji, proceni sopstvene popularnosti i zadovoljstvu sobom kao aspektima self-koncepta, po pozitivnosti self-koncepta (u celini) i po lokusu kontrole.

Grupe su poređene i po varijablama iz kategorije spoljašnjih činilaca individualnih razlika u osetljivosti na stres: učestalosti dodatnih stresnih događaja i prisustvu socijalne podrške. Statistički značajne razlike nisu registrovane ni po jednoj od ovih varijabli.

Poređenje među grupama je izvršeno i po varijablama iz kategorije bihevioralnih činilaca tj. po načinima prevladavanja stresa. Grupe se nisu statistički značajno razlikovale po učestalosti korišćenja različitih strategija.

I konačno, nije bilo razlika na varijablama pol i starost.

Diskusi ja i zakl jučci Istraživanje je pokazalo da su kod 55% dece u značajnom stepenu prisutni simptomi PTSP-a četiri do pet godina nakon doživljene traume. Simptomi depresivnosti u značajnom stepenu bili su prisutni kod 20% dece.

Razlike među grupama ispitanika kod kojih je PTSP prisutan u značajnom stepenu i onih kod kojih simptomi nisu registrovani u trenutku ispitivanja registrovane su samo po varijablama iz kategorije unutrašnjih činilaca, tj. iz domena ličnosti. Deca sa simptomima PTSP-a imaju viši neuroticizam, introvertnija su i imaju više eksterni lokus kontrole. Ona procenjuju da su manje popularna u društvu vršnjaka, manje su zadovoljna sobom i imaju negativniji self-koncept u celini.

Razlike među grupama po varijablama iz kategorija spoljašnjih činilaca i bihevioralnih činilaca individualnih razlika nisu registrovane.

Dobijeni rezultati su u skladu sa shvatanjima koja ističu individualne razlike u reagovanju na stres, iako se na osnovu njih ne može sasvim pouzdano zaključiti koji su činioci odgovorni za registrovane razlike. Naime, rezultati koji se tiču drugog istraživačkog pitanja mogu se tumačiti dvojako.

• Prema prvom mogućem tumačenju varijable po kojima su se deca sa simptomima PTSP-a razlikovala od dece bez simptoma predstavljaju činioce ranjivosti ili otpornosti na stres. Dakle, radi se o činicima koji su bili prisutni i pre


izlaganja traumatskom stresu i koji su doveli do toga da deca na traumatski stres reaguju različito.

• Prema drugom tumačenju, razlike među grupama dece dobijene su zbog toga što zajedno sa traumatskim stresom i PTSP-om može da se javi i neurotsko reagovanje, promena pojma o sebi u negativnom pravcu, eksternalizacija lokusa kontrole. Po ovom tumačenju, registrovane su prateće pojave PTSP-a.

Mišljenje autora ovog rada je da u oba ova tumačenja ima istine. Razumno je pretpostaviti da varijable ličnosti, čak i kada je u pitanju ličnost u razvoju, igraju određenu ulogu u smislu izvora osetljivosti za nepovoljne uticaje iz spoljašnje sredine s jedne strane ili zaštite od različitih poremećaja sa druge. Negativni afektivitet, negativan pojam o sebi, eksterni lokus kontrole i introverzija verovatno uslovljavaju veću osetljivost na stres. Isto tako, verovatno je da traumatski stres još produbljuje i podstiče razvoj ovakvih osobina. Ovakvo tumačenje je skladu sa transakcionističkim modelom stresa u okviru koga pitanje redosleda uzroka i posledica nema ključni značaj kao kod nekih drugih modela.

Rezultati dobijeni ovim istraživanjem imaju i praktične implikacije. Otkrivanje ličnih karakteristika koje mogu da deluju tako što uvećavaju otpornost na stres može biti od velikog značaja za stvaranje terapijskih i preventivnih programa. Prema rezultatima ovog istraživanja intervencije sa ciljem smanjivanja intenziteta simptoma PTSPa ili rizika za njihovo javljanje, trebalo bi da budu usmerene na razvoj samopoštovanja, pozitivnog afektiviteta, otvorenosti prema drugim ljudima i svetu, verovanja u mogućnost kontrole zbivanja i promene stvarnosti sopstvenim snagama.

Li teratura Bele-Potocnik, Z., Hadziselimovic, Dz., i Tusak, M. (1977). HANES Skala neuroticizma i ekstraverzije za djecu i omladinu. Prirucnik. Ljubljana: Zavod SR Slovenije za produktivnost dela.

Birleson, P. (1981). The validity of depressive disorder in childhood and the development of a self-rating scale: a research report. Journal of Child Psychology and Psychiatry, 22, 73-88.

Grossman, F.K., Anderson, L., Sakurai, M., Finnin, L., Fox, M., i Beinashowitz, J. (1990). Risk and resilience in young adolescents. Resilient Adolescent Project. Boston: Boston University & Quincy Public School.

Horowitz, M.J., Wilner, N., Alvarez, W. (1979). Impact of event scale: A measure of subjective stress. Psychosomatic Medicine, 41, 209-218.

Hrnjica, S. i Logar-Đuric, S. (1990). Dinamicke osobine ličnosti učenika na kraju osnovnog obrazovanja i vaspitanja - integracioni aspekt. U: N. Havelka (Ur.) Efekti osnovnoskolskog obrazovanja. Beograd: Institut za psihologiju Filozofskog fakulteta.

Lahad, M. i Cohen, A. (1993). Community stress prevention. Vol. 2. Shmona: Community Stress Prevention Centre.

Lazarus, R.S. i Folkman, S. (1984). Stress, Appraisal, and Coping. New York: Springer.

Nowicki, S. i Strickland, B.R. (1973). A locus of controle scale for children. Journal of Consulting and Clinical Psychology, 40(1), 148-154.

211

Istraživanje učestalosti i intenziteta posttraumatskih stresnih reakcija u adolescenata Novog Sada nakon bombardovanja Lada Marinković, Nevena Rončević, Dobrila Radovanov, Aleksandra Stojadinović Institut za zdravstvenu zaštitu dece i omladine Novi Sad, Srbija i Crna gora

Teor i jska osnova Medicinski model posttraumatskog stresnog poremećaja (DSM-III-R) i transakcionistički model stresa (Lazarus).

Naš cilj nije bio dijagnostikovanje PTSP-a, već ispitivanje učestalosti i intenziteta posttraumatskih stresnih reakcija (PTSR) – koje predstavljaju prolazni poremećaj psiholoških, fizioloških i socijalnih funkcija, koji se može povezati sa prepoznatljivim traumatskim doživljajem.

Hipoteze • Veliki procenat adolescenata ispoljava simptome PTSR-a 5 meseci nakon

prestanka bombardovanja. • Postoji razlika u intenzitetu i učestalosti ispoljavanja PTSR-a kod adolescenata

u odnosu na uzrast i pol.

• Postoji razlika u učestalosti pojedinih psihosomatskih tegoba pre i posle bombardovanja.

Uzorak Uzorak čini 713 adolescenata uzrasta od 10 do 18 godina (267 dečaka i 446 devojčica).

Glavni kor iš teni inst rument i Upitnik kojim smo ispitivali učestalost i intenzitet PTSR-a pravljen je prema kriterijumima za dijagnostikovanje posttraumatskog stresnog poremećaja (DSM-III-R) .

Odgovori ispitanika su bodovani i klasifikovani kao blagi, srednji i jaki intenzitet posttraumatskih stresnih reakcija.

Upitnikom je ispitivana i pojava psihosomatskih reakcija pre i posle bombardovanja. Autori upitnika su autor i koautori istraživanja.


Druge po jedinost i Istraživanje predstavlja deo većeg istraživanja koje za cilj ima utvrđivanje zdravstvenog stanja adolescenata i rizičnih ponašanja kod ove populacije.

Istraživanje je sprovedeno u periodu oktobar-decembar 1999. godine (5 meseci nakon prestanka bombardovanja) na teritoriji Novog Sada (Vojvodina).

Rezul tat i

PTSR Barem jednu posttraumatsku stresnu reakciju pokazuje 79,5% (567) adolescenata

• 71,6% blag intenzitet PTSR • 27% srednji intenzitet PTSR • 1,4% jak intenzitet PTSR

PTSR prema spolu Od ukupnog broja dečaka koji pokazuju PTSR-e

• 88,8% ima blag intenzitet PTSR • 11,2% ima srednji intenzitet PTSR • nijedan dečak ne pokazuje PTSR jakog intenziteta.

Od ukupnog broja devojčica koje pokazuju PTSR-e

• 63,7% ima blag intenzitet PTSR • 34,3% ima srednji intenzitet PTSR • 2,1% ima jak intenzitet PTSR

PTSR prema starosti Simptomi blagog intenziteta češći su u uzrastu do 15 godina, a simptomi srednjeg intenziteta u starijih od 15 godina.

Povećanje psihosomatskih poteškoća I devojčice i dečaci pokazuju veći broj psihosomatskih tegoba u periodu posle bombardovanja (50,2%) u odnosu na period pre bombardovanja (28,3%), što predstavlja statistički značajan porast.

213

Doživljaji rata kod adolescenata – reakcije adolescenata na izloženost ratnim stresorima tokom NATO bombardovanja Jugoslavije Danica Nikić Matović Politehnnička škola u Požarevcu, Srbija i Crna gora

Hipoteze is t raž ivan ja • Izloženost adolescenata ratnim stresorima tokom NATO bombardovanja

usloviće reakcije na telesnom (somatskom), emocionalnom, kognitivnom i bihejvioralnom planu.

• Kod pojedinih adolescenata usled izloženosti ratnom traumatskom iskustvu javiće se psihološke posledice u vidu ispoljavanja simptoma PTSP-a.

Metoda

Uzorak Uzorak je činilo 150 adolescenata oba pola (90 devojaka i 60 mladića) maturanata Gimnazije u Požarevcu

Glavni korišteni instrument Samoizveštaj adolescenata: osjećaji, ideje i ponašanje za vrijeme trajanja rata.

Postupak Samo istraživanje sprovedeno je u prvoj polovini septembra meseca 1999. godine (3 meseca nakon prestanka NATO bombardovanja). Radove esejskog tipa (samoizveštaja) adolescenti su pisali (izveštavali) jedan školski čas.

Rezul tat i • Kod svih adolescenata, 150 (100%), kao neposredna reakcija na izloženost

ratnim stresorima javili su se znaci generalnog adapticionog sindroma (sa fazama: alarmna reakcija sa fazom šoka i kontrašoka, stadijum adaptacije i stadijum iscrpljenja);

• Kod devojaka, 90 (60%), reakcije su bile intezivnije i dugotrajnije u odnosu na mladiće;

• Stepen traumatizovanosti (pogrešnosti) bio je veći kod devojaka nego kod mladića;

• Simptomi PTSP-a nađeni su kod 15 (10%) devojaka i 10 (6,66%) mladića.


Uticaj rata na strukturu ličnosti Duško Bursać Centar za socijalni rad, Apatin, Srbija i Crna gora

Teoretsk i uvod Rad je podstaknut izveštajem Unicefa »Stanje nacija 1999.« u kome stoji da su deca u SRJ u 1999. godini bila, sa aspekta psihofizičkog zdravlja, najugroženija u Evropi. Nesumljivo je NATO bombardovanje tokom 1999. godine bitno uticalo na tu činjenicu, kao i ranija duža izloženost ratnoj situaciji. Iskustvo izbeglištva, kao i izloženost ratnoj situaciji, spadaju u katastrofalne životne događaje koji remete socijalnu strukturu društva i utiču na izmenu strukture ličnosti pojedinca (Tierney, 1989). Rad istražuje strukturu ličnosti dece izbeglica i starosedelaca koji su bili izloženi delovanju ratnog stresa.

Hipoteza Istraživanje je u osnovi eksplorativnog karaktera. Pošlo se od pretpostavke da postoje razlike u strukturi ličnosti između dece izbeglica i dece starosedelaca koje su nastale kao rezultat različite vremenske dužine i intenziteta izloženosti ratnoj situaciji.

Uzorak Uzorak čini 125 dece izbeglica (60 muških i 65 ženskih) i 128 dece starosedelaca (65 muških i 63 ženskih) uzrasta 13-16 godina. Uzorak dece izbeglica je od 1991. do jeseni 1995. godine boravio u Hrvatskoj i bio izložen neposrednom ratnom uticaju. Do 1999. godine ovaj djeca iz ovog uzorka živjela su u Apatinu, u Srbiji, na granici sa Hrvatskom. Godine 1999. oni su doživjeli bombardovanje NATO snaga. Uzorak dece starosedelaca je živio u Apatinu sve vreme, dakle ona su takođe doživela ratna dejstva u periodu od 1991. do 1995. godine, ali i bombardovanje NATO snaga 1999. godine.

Inst rument i 1. BDI - Bekov inventar depresivnosti;

2. HANES - skala za procenu neuroticizma i ekstraverzije;

3. PIE - Plučikov profil indeks emocija;

4. PTSD upitnik - konstruisan za ovo istraživanje koji daje podatke o doživljenim traumatskim iskustvima i simptomima PTSD.

Metoda Tokom marta 2000. godine ispitano je 125 dece izbeglica i 128 dece starosedelaca u Apatinu sa testovima koji mere strukturu ličnosti. Ispitivanje je izvršeno grupno u

215

osnovnoj školi i Gimnaziji u Apatinu, deca su bila učenici 7. i 8. razreda osnovne škole i prvog razreda Gimnazije.

Rezul tat i kod dece izbegl ica pokazuju

U poređenju sa decom starosedeocima, deca izbeglice su pokazala: • Značajno veću izloženost stresnoj situaciji koja je delovala ekstremnno

ugrožavajuće na njih. • Češće i intenzivnije prisećanje stresne situacije. • Značajno izraženiji strah od novog rata i bombardovanja. • Značajno smanjenu sposobnost uživanja u životu. • Veću sklonost introverziji. • Usvajanje životnog stila naučene bespomoćnosti: život od danas do sutra, slabo

planiranje budućnosti, dezorganizovanost i niska samokontrola.

• Tendencija prema izbegavanju novih iskustava i socijalnih kontakata, pojačana potreba za sigurnošću, niska socijalna prilagodljivost, naglašena sugestibilnost i zavisnost.

• Izražen konflikt između potrebe za društvenim i veselim ponašanjem nasuprot naglašenog osećanja tuge i potištenosti.

• Preovlađuje eksterni lokus kontrole.

• Strah od budućnosti

Dominantan odbrambeni mehanizam je negacija.

U poređenju sa decom izbeglicama, lokalna deca su pokazala: • Značajno jači osećaj krivice. • Značajno veću kritičnost prema svojim slabostima i nedostacima. • Veću sklonost ekstraverziji. • Značajno pozitivniji self koncept.

Oba uzorka dece pokazuju znakove emocionalne nestabilnosti u vidu povišenog neuroticizma i depresivnosti.

Zakl jučak Deca izbeglice pokazuju značajno niži nivo socijalne i psihološke adaptacije na nove životne događaje i iskustva, što se čini da je posledica akumulacije stresa koji nije adekvatno obrađen kognitivno i emocionalno. Osećanje straha od budućnosti značajno je izraženije kod dece izbeglica. Dugotrajna izloženost ratnoj situaciji i njenim posledicama, od kojih je na prvom mestu materijalna beda, mogla je uticati na bitne strukturalne promene ličnosti kod dece izbeglica i starosedelaca. Spektar psihopatoloških promena kod dece izbeglica je širi, za šta možemo pretpostaviti da je usko vezano za veći intenzitet doživljenih stresova. Međutim i deca starosedeoci


imaju visoke rezultate na dve veoma bitne varijable ličnosti, neuroticizma i depresivnosti, što ide u prilog izveštaju Unicefa o ugroženosti psihičkog zdravlja dece u SRJ nezavisno od kategorije. Veoma je mala verovatnoća da će samo prirodni proces emocionalnog sazrevanja dovesti do bitnijeg poboljšanja stanja mentalnog zdravlja dece. Čni se da je nužnost profesionalne psihološke pomoći očigledna.

217

Kako deca i njihovi roditelji emocionalno i bihejvioralno reaguju na stres indukovan ratnim okruženjem Žarko Trebješanin Defektološki fakultet, Beograd, Srbija i Crna gora

Ci l j Utvrditi načine reagovanja roditelja i njihove dece na stres uzrokovan ratnim okruženjem. Stavili smo naglasak na strahove i emocionalno reagovanje uopšte, s jedne, i načine prevladavanja stresa, sa druge strane. Istraživanje je sprovedeno u toku maja i juna 1999., za vreme agresije NATO-a na Jugoslaviju.

Hipoteze • Ratno okruženje utiče na vrstu i izraženost strahova kod dece i roditelja; • Negativne emocije karakteristične za stanja stresa prisutne su kod dece i

roditelja, u zavisnosti od njihovih iskustava za vreme bombardovanja i drugih ispitivanih psihosocijalnih varijabli;

• Način prevladavanja stresa roditelja povezan je sa reagovanjima dece.

Uzorak je sačinjavalo 132 dece uzrasta od 5 do 12 godina i 120 roditelja, uglavnom majki, iz Beograda i Subotice.

Glavni inst rument i • Intervju i upitnici konstruisani u svrhe istraživanja, • analiza dečijih crteža.

Metod is t raž ivanja Neeksperimentalno istraživanje.

Rezul tat i

Sigurnost "Najsigurniji sam kad nema rata i kada su tu mama i tata". Izvorni dečji odgovori na intervju, kao ovaj i slični, ukazuju na glavne oslonce dečijeg osećanja sigurnosti, a to su roditelji i stabilno okruženje. Telesna celovitost je osnovna potpora detinje svesti o sebi, pa njeno potencijalno ugrožavanje može da potkopa detetove bedeme sigurnosti. "Rat je nešto ružno zato što mnogi ljudi mogu da poginu, i deca i bebe koje su tek došle na svet, a one nisu očekivale da umru" - kaže šestogodišnja Darija. Situacija egzistencijalne ugroženosti, kao što je ratno stanje, može da


podstakne ispoljavanje iskonskih, duboko ukorenjenih strahova kao što su strah od odvajanja i strah od razaranja. Ovi strahovi čine okosnicu različitih drugih strahova.

Strahovi U nekim odgovorima ogleda se osećanje bespomoćnosti koje je prauzrok svih kasnijih strepnji. Na pitanje šta radi kad se uplaši sedmogodišnji Aleksandar odgovara: "Bežim, ali pošto nemam gde, odem u svoje sklonište (ispod ćebeta) i samo gledam. Jednom sam se sakrio i ispod ormana". A na pitanje Posle svega šta si doživeo u ratu, šta si važno naučio o životu, jedanaestogodišnji Stefan odogovara "Naučio sam da ne smem previše da se opustim, jer može svašta da se desi", dok šstogodišnji Ognjen kaže "Naučio sam da se bojim".

Dečiji strahovi su bliže površini, manje su izloženi potiskivanju nego strahovi kod odraslih koji se više plaše svojih strahova i kojima se doživljavanje osećanja bespomoćnosti sankcioniše, kao ispoljavanje slabosti i stavljanje u inferioran položaj. Zato je ispitivanje dečijih strahova pogodno za dolaženje do korena ljudske strepnje.

Analiza dečijih odgovora na upitniku za ispitivanje dečijih strahova pokazala je da su se dečiji strahovi grupisali u dva opšta faktora: u strahove vezane za rat, kao što su strah za roditelje, strah od ranjavanja, od pogibije, od rušenja kuće, od gladi i od nečeg užasnog što će doći; i u strahove nevezane za rat, kao što su strah od mraka, od visine, od divljih životinja i od demonskih bića. Kod pitanja čega se dete najviše plaši na prvom mestu je strah od bombi, raketa i aviona, na drugom strah od rušenja kuće, a na trećem strah od pogibije članova porodice. Školska deca se skoro podjednako plaše bombi, aviona i rušenja kuće (40%) i sopstvene pogibije i pogibije članova porodice (35%), dok se kod predškolske dece pojavljuje velika razlika između straha od bombi aviona i rušenja kuće (42,5%) i straha od sopstvene pogibije i pogibije članova porodice (samo 5%). Dete predškolskog uzrasta još nema razvijen apstraktan pojam smrti. Ono još veruje u svemoć roditelja i predstave razaranja i pretnje po sopstveni integritet vezuje za konkretno - za bombe, avione i rušenje kuće.

Upitnikom sastavljenim posebno za ovo istraživanje, kao i intervjuom ispitali smo u kojoj su meri kod roditelja prisutna negativna osećanja i fiziološki poremećaji koji prate krizna stanja, kao i na koji način roditelji prevladavaju sopstvena neprijatna emotivna stanja, naročito strah, a kako dečija. Konačno, interesovalo nas je da li je kod roditelja prisutna pozitivna reinterpretacija iskustva tj. da li oni uspevaju da proživljenu krizu shvate kao izazov i iskoriste doživljeno za sopstveni razvoj.

Možemo zaključiti da je ratom uzrokovana stresna situacija kod otprilike jedne četvrtine do jedne trećine uzorka bila praćena osećanjem očaja zbog nemogućnosti kontrole nad situacijom, osećanjem bespomoćnosti i straha od negativnih posledica stresa na zdravlje dece. Blizu polovine ispitanika je imalo poremećen apetit, a više od 50% njih imalo je problema sa spavanjem. Zabrinjava da čak 65% ispitanika ne veruje da svojim snagama i sposobnostima može da prevlada teške situacije koje donosi rat, kao i da većina ispitanika 72,5% pokazuje fatalistička uverenja za koja

219

se pretpostavlja da mogu doprineti korištenju oblika prevladavanja koji su manje usmereni na rešavanje problema.

Većina roditelja odgovara da se plaši smrti i ranjavanja najbližih, kao i sopstvene smrti, a zatim po učestalosti sledi strah od neodređeno strašne budućnosti. Relativno mali broj ispitanika plaši se onoga što je u ratnom stanju neposredna opasnost – rušenje kuće, ranjavanje, isto tako strahom od gladi i sopstvene smrti preokupirana je manjina roditelja.

Prevladavanje kod roditelja • Najčešći oblik savladavanja spostvenih strahova među našim ispitanicima jeste

putem kontrole, sugestije i razmišljanja. Ovaj pristup savladavanju straha podrazumeva hrabrenje sebe, distanciranje i minimizaciju opasnosti.

• Sledeći po učestalosti oblik borbe sa strahovima je kroz socijalne kontakte, tj. kroz razgovor i druženje sa članovima rodbine, komšijama, prijateljima, kolegama sa posla.

• Sledi bavljenje raznovrsnim aktivnostima (kućnim poslovima, šetanjem, čitanjem, odlaskom u pozorište i slično) koje je omogućavalo da se odagnaju misli od strahota ratne situacije i da se uspostavi lična kontrola nad svakodnevicom.

• Sličnu ulogu imala je i briga o deci, bavljenje njima. Roditelji su odgovornost za decu doživeli kao jedan od svojih najvažnijih zadataka i ona im je bila podsticaj da se ne prepuste negativnim osećanjima, strahu i bezvoljnosti.

• Bekstvo putem uzimanja sredstava za smirenje i prekomernog spavanja je ređi način prevaldavanja.

• Najređi oblik borbe protiv straha bio je kroz veru u Boga.

Kako roditelji pomažu deci u prevladavanju Pitali smo ispitanike i na koji način su pomagali deci da prevladaju strahove.

• Najčešći način (57,6% odgovora) je bio održavanje, u meri u kojoj su to okolnosti dozvoljavale, uobičajenog načina života, uz mnogo igre i druženja sa roditeljima i vršnjacima.

• Sledeći po učestalosti (23,7% odgovora) je bio pokušaj da se dečiji strah prevlada umanjenjem opasnosti – uveravanjem da se detetu neće ništa dogoditi i pružanjem detetu vlastitog primera – držeći se hrabro.

• Takođe, roditelji su ublažavali dečije strahove kroz fizički dodir – maženjem, grljenjem, uzimanjem u krilo, spavanjem zajedno (15,3 %). Zanimljiv je i nalaz da su deca čiji su roditelji koristili strategije umanjenja opasnosti i pružanja vlastitog primera, pokazivala u proseku manje strahova nego deca čiji su roditelji prevashodno koristili fizički dodir i pružanje mogućnosti za odvijanje života na uobičajeni način.


• Moguće je da su roditelji obezbeđivanjem uobičajenih aktivnosti (što je samo po sebi veoma dobar način da se pomogne detetu), propustili da pruže detetu priliku da svoje strahove obradi. Sa druge strane, verovatno je da su intenzivniji strahovi deteta izazivali kod roditelja spontanu potrebu da dete uteše kroz fizičke dodire.

Pozitivne posljedice Veoma je značajan nalaz da je većina ispitanika (91.2%) u ratu uspela da sagleda i nešto dobro, korisno. Najčešće je to probuđen osećaj bliskosti, solidarnosti i zajedništva. Takođe, ljudi su u ratu promenili pogled na životne vrednosti, a neki stekli, kako kažu, veću zrelost. Sazrevanje se odnosi na iskustva ispitanika koja oni iskazuju kao: postizanje veće ozbiljnosti i promišljenosti, izdržljivosti i snage da se prebrode i najteže situacije, kao i upoznavanje sebe i svoje jačine. Iskustva ispitanika kod kojih je rat podstakao preispitivanje vlastitog sistema vrednosti su bila međusobno veoma slična i mogu se uopšteno odrediti kao sagledavanje prave vrednosti života, zdravlja, porodičnog života i druženja. Ugroženost ovih vrednosti u ratu je omogućila da se one, ranije potcenjivane, prepoznaju kao najdragocenije. Za razliku od toga, novac i materijalno bogatstvo su izgubili na važnosti u vrednosnom sistemu ovih ispitanika.

Reagovanja ispitanih roditelja potvrdila su da svaki životni događaj, pa i izrazito ugrožavajući kakav je rat, može predstavljati priliku i za razvoj ličnosti.

Diskusi ja / Zakl jučak Reagovanja roditelja i dece uputila su na potrebu da se pruži psihološka pomoć i podrška vulnerabilnijim pojedincima i grupama, što je i organizovano u vidu savetovališta i programa dečijih radionica u toku i neposredno posle završetka bombardovanja.

221

Rat viđen očima dece godinu dana poslije NATO bombardovanja Svetlana Tišinović Osnovna škola "Jovan J. Zmaj", Pančevo, Srbija i Crna gora

Ci l j Utvrditi karakteristična dečija sećanja i klasifikovati ih kao simptomatične reakcije.

Metoda U martu 2000. godine, tačno na dan bombardovanja (24. 03.), predložila sam nastavnici srpskog jezika da na redovnom trećem školskom pismenom zadatku, pored druge dve teme (“Ličnost koju poštujem i volim” i “Zašto me je ovaj postupak uzbudio?”), da i temu sa naslovom: “Bombardovali su moju zemlju, a ja sam bio nemoćan”.

Hipoteza Hipoteza od koje sam pošla bila je: “deca se najčešće sećaju svojih osećanja”.

Uzorak Uzorak sa kojim sam radila je sačinjavalo 120 učenika VI razreda OŠ “Jovan Jovanović Zmaj” u Pančevu.

Rezul tat i : k las i f ikaci ja deč j ih sećanja kao s imptomat ičnih reakci ja Ukupno 70% dece odlučilo je da piše o svojoj bespomoćnosti tokom bombardovanja, a ne o druge dvije teme.

Dečija sećanja su identificirana na osnovi pismenih zadataka kao simptomatične reakcije prema stepenu pojavljivanja i izražena su u procentima.

• Somatske tegobe ispoljene u vidu telesnih simptoma (80% dece) • Briga za druge, najčešće za oca (65% dece) • Želja za osvetom, odnosno fantazije o intervenisanju (62% dece) • Uznemirenost reakcijama ožalošćenosti i uznemirenosti drugih (55% dece) • Prerana zrelost i novo osećanje vrednosti života (44% dece) • Poremećaji spavanja (40% dece) • Osećanje nelagodnosti i anksioznosti u podrumu (35% dece) • Strah od sopstvenih osećanja (30% dece) • Osećanje bespomoćnosti i krivice zbog sopstvene pasivnosti (25% dece) • Doživljaj zvuka sirene (23% dece) • Poremećaj doživljaja vremena (21% dece) • Samospoznaja, zbunjenost (20% dece)


• Novo osećanje o vrednosti porodičnih odnosa (18% dece) • Svesnost o prenošenju agresije kroz drugu agresivnost (18% dece)

• Buđenje nacionalnih i patriotskih osećanja (17% dece) • Tuga i bes zbog prekinute važne životne situacije (15% dece) • Spoznaja o osećanju svetskog humanizma (13% dece) • Doživljaj rata i bombardovanja kao zanimljivog, interesantnog i smešnog (8%

dece)

• Navikavanje na bombardovanje (5% dece)

Zakl jučak Ovaj rad je pokazao da su deca osetila potrebu da pišu o svom doživljaju savremenog rata koji je iznenada zadesio Jugoslaviju. Ukupno 70% dece čiji su radovi ušli u uzorak je ispoljilo simptomatične reakcije ili “maligno” ratno sećanje. Najčešće ratno sećanje je strah praćen telesnim simptomima od kojih se najčešće pominje promenjen rad srca. Posle toga sledi strah za bliske osobe, posebno za očeve angažovane radnim obavezama. Ovi rezultati potvrđuju početnu hipotezu da se deca u traumatskim situacijama najčešće sećaju svojih osećanja. Osim straha, bombardovanje je kod većine dece izazvalo osećanje bespomoćnosti, pasivnosti i besa. Protiv ovih osećanja ona su se borila imaginarnom akcijom i maštanjem o osveti.

Interesantno je da se kod izvesnog, manjeg broja dece sećanje na bombardovanje pojavljuje kao interesantno, lepo i smešno.

U dečijim sećanjima se retko pojavljuju sećanja na nedovršene poslove koje je rat prekinuo.

223

Istraživanja o djeci i adolescentima: tretman

224 I s t r a ž i v a n j a o d j e c i i a d o l e s c e n t i m a : t r e t m a n

Evaluacija školskih psihosocijalnih programa u BiH koje je sponzorirao Unicef od 1993. do 1999. godine Rune Stuvland*, Elvira Duraković-Belko *Centar za kriznu psihologiju, Oslo, Norveška

Ova studija predstavlja dio interne evaluacije Unicefovih psihosocijalnih programa u Bosni i Hercegovini.

Teor i jska osnova Tokom i nakon rata u Bosni i Hercegovini, u periodu od 1992. do 1995. godine, Unicef je inicirao i podržao veliki broj psihosocijalih programa u školskom sistemu. Glavni cilj ovog programa je bio da se poboljšaju standardi brige o djeci koja su bila izložena traumatskim ratnim iskustvima i gubicima. Da bi to postigao, Unicef je:

1. podržao formiranje projektnih timova u školama i gradovima/regionima širom BiH,

2. osigurao edukaciju i pružio profesionalnu podršku takvim timovima i

3. obezbijedio materijalnu i finansijsku podršku.

Pokušaji da se pomogne školskom sistemu su bili otežani nizom faktora. Tokom rata veliki broj škola je bio direktna meta granatiranja i pucnjave, a na nekoliko mjesta tako je bilo godinama. Svaki pokušaj organiziranja normalnih školskih aktivnosti bio je opasan, ali je opkoljena ili ratom pogođena populacija uspijevala da održi u funkciji obrazovni sistem, radeći i pod najtežim uvjetima. Tamo gdje škole nisu mogle normalno funkcionirati, nastava se izvodila u podrumima, stubištima, stanovima ili drugim mjestima koja su se smatrala relativno sigurnima.

Unicef je počeo pružati podršku školama veoma rano, najprije u vidu objezbjeđivanja obrazovnog materijala. U jesen 1992. godine su inicirani prvi psihosocijalni projekti, a početkom 1993. godine je realiziran prvi psihosocijalni projekat u jednoj sarajevskoj školi. Nakon toga su slijedili slični projekti u drugim dijelovima BiH, na svim stranama linije fronta.

Nakon što je rat okončao 1995. godine, psihosocijalni programi u školama su nastavljeni. Iako je rat bio završen, zemlja je ostala podijeljena u dva entiteta, od kojih je jedan podijeljen u deset kantona. Time je postalo veoma teško uspostaviti programe koji bi bili univerzalni za cijelu BiH, budući da je u njihovu implementaciju bilo uključeno ukupno 12 ministara obrazovanja. Ipak, nastavilo se sa provođenjem psihosocijalih programa u školama, a u periodu od 1996. do 1999. godine programima se nastojalo «pokriti» što više dijelova BiH. Također se nastojalo, pored osnovnih, u programe uključiti i srednje škole. Iako ne postoje tačni podaci, procjenjuje se da je u periodu od 1992. do 2000. godine nekoliko stotina nastavnika i školskih psihologa bilo educirano i uključeno u psihosocijalne projekte. Pretpostavlja se da su programi na taj način obuhvatili desetine hiljada djece. Kako bismo saznali

225

kako je školsko osoblje doživjelo ove projekte, 1999. godine smo proveli ovo istraživanje.

Hipoteza Školsko osoblje koje je bilo uključeno u psihosocijalne projekte steklo je nova znanja i vještine. Ova znanja i vještine su iskoristili kako bi pomogli djeci traumatiziranoj ratom.

Uzorak Podaci su prikupljeni od 74 osobe, u tri kantona Federacije BiH. Budući da podaci za tri osobe nisu bili potpuni, finalni uzorak obuhvaća 71 ispitanika, i to 20 muškaraca (28.2%) i 51 ženu (71.8%).

Glavni kor iš teni inst rument i Za potrebe ovog istraživanja autori su sami konstruirali upitnik (Stuvland, Durakovic-Belko i Penn, 1999). Njime su prikupljene informacije koje se odnose na:

1. seminare i psihološku trijažnu procjenu (screening) učenika;

2. trenutne probleme;

3. buduće probleme;

4. ličnu situaciju (tj. lična iskustva i stanja) školskog osoblja.

Metoda Studenti psihologije su posjetili svaku od škola, podijelili upitnike školskom osoblju, te objasnili svrhu i cilj ovog istraživanja. Ispitanici su upitnike ispunjavali individualno i anonimno.

Rezul tat i

Seminari/edukacije Uzevši u obzir razdoblje od 1992. godine do trenutka ispitivanja, svi ispitanici su pohađali jedan ili više seminara o djeci i traumi, a gotovo polovina ispitanika je prisustvovala na četiri ili više seminara. Svi ispitanici, osim jednog, naveli su da su seminari značajno unaprijedili njihovo znanje o tome kakve posljedice ratna iskustva mogu izazvati kod djece, te o tome kako pomoći djeci. Nakon seminara, 93% naših ispitanika je provodilo specifični individualni rad sa djecom, 86% ispitivanog školskog osoblja je provodilo grupne aktivnosti sa djecom, 84% njih radilo je sa roditeljima, a 96% ih je svoje nove vještine i znanja prenijelo drugim kolegama u školi. Ispitanici su izvijestili da je najmanje uspješan dio programa bila supervizija: više od trećine njih nije imalo nikakvu superviziju, a među onima koji jesu bili «pod supervizijom», jedna trećina nije bila zadovoljna njezinim kvalitetom. Četiri godine


nakon prestanka rata, čak 98% ispitanika izvijestilo je da želi nastaviti učešće u projektima.

Psihološko ispitivanje djece Psihološkom trijažom (screening) u školama se nastojalo utvrditi koliki je stupanj izloženosti ratnim traumama, te kakve su reakcije djece na ratne traume. Ukupno 83% ispitanika izjavilo je da je u njihovim školama provedena psihološka trijažna procjena. Svih tih 83% ispitanika izvijestilo je da su im ovakva ”ispitivanja” pomogla u razumijevanju utjecaja rata na djecu. Nešto novo o djeci u svojoj školi, što ranije nisu znali, naučilo je 96% ispitanika, a svi su rezultate iskoristili za rad sa djecom. Samo jedan ispitanik je izvijestio da djeca, odnosno 8% roditelja, nisu odobravali ispitivanje. Neke škole nisu primile rezultate ispitivanja tj. povratne informacije na vrijeme, a 15% ispitanika je izvijestilo da nisu zadovoljni rezultatima tj. izvještajima. Svi ispitanici su izvijestili kako su djeca bila ”otvorena” za ”otkrivanje” svojih ratnih iskustava i općenito za odgovoranje na pitanja u upitnicima.

Trenutni problemi Ispitanici su izvijestili da djeca imaju visok stepen psihičkih problema. Najčešće navođeni problemi su traumatske stresne reakcije, depresija, žalovanje, hiperaktivnost, narvoza i iritabilnost. Zabilježeni problemi u ponašanju bili su pušenje, konzumiranje narkotika i alkohola. Problemi vezani za konflikte u školi, između učenika te između učenika i nastavnika su također bili prisutni.

Budući programi Ispitanike smo pitali da procijene koji će problemi biti najaktualniji u budućnosti, tj. čemu treba dati prioritet u budućnosti. Ne iznenađuje da su zapravo tražili podršku za probleme sa kojima se trenutno suočavaju, npr. vezano za traumu i gubitak. Također izrazili želju da i oni sami dobiju više podrške. Izvijestili su da im je potrebna daljnja edukacija, supervizija i obrazovni materijali koji bi im pomogli u radu.

Lična situacija Velika većina ispitanika izvijestila je o iznenađujuće visokom stepenu zadovoljstva sa situacijom na poslu. Samo 20% je izjavilo da su fizički uvjeti u školi veoma loši. Lična situacija ispitanika je, međutim, bila manje zadovoljavajuća. Svoje stambeno pitanje nije riješilo 41% nastavnika, a 94% njih je izvijestilo o finansijskim problemima. Ispitanici su također izvijestili o visokom stepenu izloženosti traumatskim događajima i gubicima.

Pitali smo ispitanike da li im je edukacija koju su prošli pomogla da prevaziđu sopstvene teškoće koje su posljedica ratnih iskustava, i 94% ih je na ovo pitanje odgovorilo “da”. Štaviše, 97% ispitanika izvijestilo je kako im neposredni rad sa traumatiziranom djecom pomaže da na pozitivan način prevaziđu sopstvena ratna iskustva.

227

Diskusi ja /zakl jučci Školsko osoblje je izvijestilo da su psihosocijalni programi u školama bili veoma uspješni. Edukacijski programi su bili vrlo korisni, a nakon seminara je velika većina ispitanika iskoristila stečene vještine za individualni i grupni rad s djecom, kao i sa njihovim roditeljima. Veliko ograničenje je predstavljao nedostatak supervizije i podrške školskom osoblju koje je učestvovalo u projektima. Provođenje psihološkog ispitivanja i trijažne procjene (screening) u školama o ratnim traumama i reakcijama djece na traumu bilo je od koristi kako za djecu tako i za nastavnike. Rezultati su također unaprijedili nivo svijesti o situaciji u kojoj se djeca nalaez, te su bili korisni za neposredni rad sa djecom.

Iako je ova studija provedena četiri godine nakon rata, školsko osoblje je izvijestilo da su prisutne ozbiljni psihički problemi kod učenika. Mnoga djeca su još pod utjecajem traumatskih ratnih iskustava, a sigurno i poslijeratne teškoće također doprinose njihovim sadašnjim psihičkim tegobama. Školsko osoblje treba više edukacijskih programa i podrške za rad sa djecom. U isto vrijeme, ova studija je pokazala da školsko osoblje, uprkos mnogim ličnim problemima (najčešće stambenim, ekonomskim, te onim koji su posljedica njihovih ličnih traumatskih iskustava), izvještava o visokom stepenu zadovoljstva poslom i svojom školom. Vrijedi pribilježiti da su ispitanici izvijestili kako im je rad sa djecom pomogao da se suoče i prevladaju vlastite, ratom izazvane, teškoće.

Na osnovu rezultata ovog istraživanja, možemo zaključiti da su aktivnosti u okviru psihosocijalnih projekata u BiH, tokom i nakon rata, imale snažan pozitivan utjecaj na školsko osoblje koje je u njih bilo uključeno. Oni koju su prisustvovali Unicefovim seminarima ili seminarima koje su organizirale druge organizacije, stekli su nova znanja i vještine, unaprijedili su svoj rad u školi. Ono što je još važnije, oni su primijenili svoja znanja i vještine u radu sa djecom i roditeljima koji su bili izloženi brojnim ratnim traumama. Čak i četiri godine od kada je rat završio, postoji snažna potreba za kontinuiranom podrškom u vidu školskih psihosocijalnih programa, a izgleda da bi ovakva (kontinuirana) podrška trebala biti obezbijeđena tokom još nekoliko narednih godina.


Psihološka prilagodba ratu izloženih srednjoškolaca dvije godine nakon rata: rezultati opsežnog trijažnog ispitivanja Milena Kutlača*, Christopher M. Layne, Jenifer Wood, William S. Saltzman, Rune Stuvland, Robert S. Pynoos *Odsjek za psihologiju, Banja Luka

Uvod Ovaj rad prikazuje rezultate jednog opsežnog trijažnog ispitivanja koje je, kao dio Unicefovog školskog psihosocijalnog programa namjenjenog ratom trumatiziranim adolescentima, provedeno u jesen 1997. u 22 srednje škole na teritoriji Bosne i Hercegovine. Komponente programa obuhvaćale su: a) trijažno ispitivanje u razredima; b) standardizirano ocjenjivanje i bodovanje u svrhu identifikacije učenika kod kojih postoji rizik za hronične i ozbiljne postraumatske stresne reakcije;.c) predgrupni intervju i d) grupnu psihoterapiju traume/žalovanja u trajanju od 20 sesija, prilagođenu za realizaciju u školama. Sve aspekte programa su proveli posebno obučeni pedagozi-psiholozi, tj. profesori pedagogije i psihologije.

Tokom edukacije, zamolili smo pedagoge-psihologe da u svojim školama odaberu 2 do 3 razreda sa velikim brojem učenika koji su doživjeli teška ratna traumatska iskustva. Nakon što je provedeno trijažno ispitivanje u svrhu identifikacije visoko-rizičnih učenika, upitnici su poslati u Banja Luku gdje je Milena Kutlača nadgledala unos podataka i izradu izvještaja za svaku školu obuhvaćenu Programom. Podaci koji će biti predstavljeni sadrže zapravo podatke prikupljene u 7 srednjih škola sa prostora Republike Srpske.

Teor i jska osnova Konceptualni model prema kojem su se konstruirali upitnici, kao i program intervencije u cjelini, zasniva se na 6 tarapijskih fokusa, a razvio ga je dr. Robert Pynoos, UCLA. Dakle, u radu smo se fokusirali na:

• Prijeratne traume / porodične teškoće - probleme • Izloženost ratnim traumama • Poslijeratne podsjetnike na ratne traume • Poslijeratne stresore - probleme / Porodični kontekst • Uzajamnu povezanost traume i žalovanja • Razvojne utjecaje

1. Prijeratni faktori Prvi terapijski fokus su prijeratni faktori koji mogu značajno utjecati na poslijeratnu prilagodbu. Ovaj utjecaj se može biti različit:

229

• Može imati direktni doprinos trenutnom psihosocijalnom funkcioniranju • Može povećati (faktor ranjivosti) ili smanjiti (zaštitni faktor) efekte ratnih trauma • Može povećati (faktor ranjivosti) ili smanjiti (zaštitni faktor) efekte poslijeratnih

trauma.

Reflektirajući ove pretpostavke, upitnici su obuhvaćali dvije grupe prijeratnih faktora za koje se pretpostavilo da bi mogli utjecati na poslijeratnu prilagodbu. Oni su uključivali pet varijabli koje je identificirao psihijatar Michael Rutter u svojim studijama o porodičnim faktorima rizika za probleme prilagodbe u djetinjstvu:

• Svađa/tuča roditelja • Razvod roditelja • Roditelj alkoholičar/ovisnik o drogama • Roditelj koji služi zatvorsku kaznu • Psihičko zdravlje roditelja

Pored toga, uključili smo 4 potencijalna traumatska događaja.

• Član porodice obolio od po život opasne bolesti • Član porodice ozbiljno povrijeđen u nesreći

• Smrt člana porodice

• Drugo traumatsko iskustvo prije rata

Za potrebe ove studije formirane su dvije «prijeratne» varijable koje sumiraju sve događaje unutar dvije opisane kategorije.

2. Ratne traume. Izloženost traumama: devet dimenzija (Skala izloženosti ratnim traumama, Layne i Stuvland, 1997) Drugi terapijski fokus odnosi se na identificiranje objektivnih karakteristika traumatskih događaja koje povećavaju rizik za ozbiljnije posttraumatske stresne reakcije. Pri konstrukciji skale koja mjeri devet dimenzija ratnih trauma, a koja je kreirana za potrebe ove studije, Rune Stuvland i dr. Layne su se oslanjali kako na teoriju i postojeće instrumente, tako i na empirijske podatke. U ovoj studiji, svaku od dimenzija smo bodovali sa “1” ukoliko je učenik izvijestio o izloženosti bilo kojem događaju unutar te kategorije, i sa “0” ukoliko je učenik izvijestio da nikad nije imao iskustvo opisano u toj kategoriji. Kategorije su uključivale:

• Direktnu fizičku povredu, npr. ranjavanje • Svjedočenje nasilju • Fizičku/životnu ugroženost • Smrt (zbog rata i onu koja nije izazvana ratom) • Povredu značajnih drugih • Ugroženost značajnih drugih • Raseljenost


• Materijalni gubitak

• Međuljudske sukobe

3. Poslijeratni podsjetnici na traumu Treći terapijski fokus odnosi se na razumijevanje uloge podsjetnika na traumu kao medijatora u odnosu između izloženosti traumama i trenutnim simptomima patnje. Sa tehničke tačke gledišta, medijacijska varijabla je veza (B) u lancu koja povezuje uzročnu varijablu (A) sa varijablom ishoda (C), tako da se efekti Varijable A na Varijablu C prenose putem Varijable B. Dakle, mi smatramo da je veza između onoga što se dogodilo tokom rata i trenutne patnje posredovana podsjetnicima na ratna iskustva, onda kada su oni percipirani u poslijeratnom okruženju.

Ovi podsjetnici mogu biti vanjski, uključujući vizualne podražaje, zvukove, mjesta, doba dana ili godišnja doba. Osim toga, ovi podsjetnici mogu biti unutrašnji, uključujući misli, slike i emocije koje usmjeravaju pažnju na prisjećanja prošlih traumatskih iskustava. Također, obzirom da postoje i izvjesni predznaci traumatskih iskustava, mi pretpostavljamo da je učestalost izloženosti ovim podsjetnicima visoko povezana sa simptomima posttraumatskog stresnog poremećaja, i u manjoj mjeri, sa simptomima depresije i žalovanja.

Ova studija koristi mjeru učestalosti izloženosti najčešćem setu podsjetnika: Upitnik podsjetnika na traumu (Trauma Reminder Inventory; Layne, Steinberg i Pynoos, 1997). Pri konstrukciji ovog upitnika, dr. Layne i njegove kolege su se oslanjali na rezultate pilot upitnika u kojem su bosanski adolescenti identificirali “stvari koje ih, na jedan uznemiravajući način, podsjećaju na njihova najgora ratna iskustva”. Za upitnik su odabrane one čestice koje su bile najčešće identificirane i one su procjenjivane na petostepenoj skali. U ovoj studiji, odgovori na čestice su sumirani u ukupni rezultat “podsjetnika”.

Upitnik podsjetnika na traumu (Chronbach Alpha = .87) mjeri učestalost izloženosti za šest najčešćih tipova podsjetnika:

• Iznenadna buka, glasni zvukovi • Pogled na vojnike, tenkove, pištolje • Vijesti o političkoj nestabilnosti i tenzijama • Razrušene ili oštećene zgrade, mostovi ili ulice • Ratni invalidi • Ograničenja u potovanju zbog rata

4. Poslijeratni stresori – problemi / Porodični kontekst Četvrti terapijski fokus odnosi se na razumijevanje kapaciteta traumatskih događaja da dovedu do kako akutnih (kratkotrajnih) tako i hroničnih (trajnih) problema koji, za uzvrat, sami za sebe predstavljati veliki izvor stresa. U poslijeratnim okolnostima, ovi stresori mogu uključivati egzistencijalne probleme, npr. bekućništvo, nezaposlenost i prenatrpanost, ali i međuljudske probleme, npr. svađe u porodici, razvod braka i sl.

231

Mi smatramo da su ovi stresori posebno važni za razumijevanje dugoročne poslijeratne prilagodbe, budući da su lako “prenosivi”, konstantno prisutni i potencijalno veoma stresni. Na primjer, raseljena porodica može napustiti mnoge fizičke/geografske podsjetnike na ratne događaje, npr. mjesto gdje se traumatski događaj desio, ali će razdore unutar porodičnog sistema koji su izazvani tim događajem, kao “ratni prtljag”, uvijek “nositi” sa sobom.

Pri podjeli poslijeratnih stresora na dvije subskale, u ovoj studiji smo se oslanjali i na teoriju i na rezultate analize glavnih komponenata (Skala poslijeratnih stresora, Post-War Adversities Scale; Layne, Steinberg i Pynoos, 1997). Prva subskala “egzistencijalni stresori” sadrži tvrdnje tipične za raseljene porodice, npr. žive kao prognanici u prenatrpanom domaćinstvu i u neizvjesnosti hoće li biti deložirani. Druga subskala “porodični stresori”, sadrži stresne događaje koji se odnose na međuljudske odnose unutar porodice, uključujući odsustvo roditelja, ozbiljne zdravstvene probleme i teške porodične odgovornosti. Dakle, kao mjeru poslijeratnih stresora – problema, koristili smo rezultate na ove dvije subskale dobivene analizom glavnih komponenata.

Osim toga, budući da traumatska iskustva i iskustva gubitka nisu vezana isključivo za rat, također smo kreirali manju subskalu poslijeratnih traumatskih iskustava i iskustava koji se odnose na gubitak sumirajući varijable kao što su nesreća, smrt voljene osobe, voljena osoba se još uvijek vodi kao nestala.

5. Veza između traume i žalovanja Peti terapijski fokus odnosi se na poštivanje uzajamnog odnosa između traumatskih reakcija i reakcija tuge/žalovanja. Vjerujemo da je ova veza značajna zbog nekoliko razloga. Prvo, zbog svoje prirode, traumatski gubici (posebno smrti) mogu izazvati PTSP, žalovanje i depresivne reakcije. Drugo, naše kliničko iskustvo ukazuje da podsjetnici na traumu izazivaju ne samo simptome PTSP-a, već također često izazivaju reakcije žalovanja i depresivne reakcije. Treće, rezultati istraživanja ukazuju da jedan set simptoma (npr. žalovanje) može interferirati sa oporavkom od drugog seta simptoma (npr. PTSP-a) tako što će povećavati rizik za hronični poremećaj i disfunkciju.

U ovoj studiji smo koristili mjere PTSP-a, depresije i žalovanja. Ove skale su u širokoj upotrebi kod populacije adolescenata i pokazale su dobre psihometrijske osobine u pogledu pouzdanosti tipa unutarnje konzistencije kao i u pogledu konvergentne valjanosti. Mjere su uključivale Revidirani Indeks reakcija, Skalu za samoprocjenu depresije, i UCLA trijažnu skalu žalovanja. Svi simptomi su procjenjivani na petostepenoj skali učestalosti.

• Revidirani Indeks reakcija (Reaction Index-Revised; Rodriguez, Steingberg i Pynoos, 1997): Chronbach Alpha = .92

• Birlesonova skala za samoprocjenu depresije: Chronbach Alpha = .91 • Trijažna skala žalovanja (Grief Screening Scale; Layne, Steinberg i Pynoos,

1997): Chronbach Alpha = .85.


Pri konstrukciji UCLA trijažne skale žalovanja, dr. Layne i njegove kolege su smatrali da će kod adolescenata biti prisutni simptomi kako normalnog tako i komplikovanog žalovanja, jer je većina njih tokom rata izgubila voljenu osobu. Komplikovano žalovanje je karakterizirano reakcijama nametanja (misli i slika) o nasilnim i tragičnim okolnostima smrti koje intefreiraju sa važnim procesima žalovanja: sjećanjima, razgovorom o preminuloj osobi, učešćem u ritualima žalovanja i sl. Dakle, skalu žalovanja smo podijelili na dvije subskale, normalno i komplikovano žalovanje.

U skladu sa našom teorijom, simptomi PTSP-a na ovom uzorku su u visokoj korelaciji sa:

• Depresijom (r = .71) • Subskalom normalnog žalovanja (r = .60) • Subskalom komplikovanog žalovanja (r = .68) • Simptomi depresije su u visokoj korelaciji sa: • Subskalom normalnog žalovanja (r = .48) • Subskalom komplikovanog žalovanja (r = .55)

U svjetlu dobivenih rezultata, u jednadžbi našeg strukturalnog modela odlučili smo kreirati faktor opće psihičke patnje koji je objašnjavao korelacije među ovim mjerama.

6. Razvojni utjecaj Šesti i posljednji terapijski fokus odnosi se na razumijevanje i tretiranje razvojnih utjecaja traume, koji mogu biti izraženi u različitim oblicima kao što su:

• Odlaganje, ometanje ili u nekim slučajevima prerano dostizanje/usvajanje razvojnih zadataka, npr. mladenačke veze (zabavljanje),

• Nejednak razvoj u pojedinim aspektima selfa,

• Promjena bazičnih vjerovanja o sebi, drugima, svijetu i budućnosti, • Prekidanje/narušavanje primarnih odnosa sa porodicom i vršnjacima, • Pad školskog uspjeha.

Da zaključimo, kad je riječ o poslijeratnoj prilagodbi, naš teorijski model ističe prijeratne faktore, ratne faktore i poslijeratne faktore. U ovoj studiji obuhvaćene su 2 mjere prijeratnih faktora rizika, 9 mjera izloženosti ratnim traumama i gubicima, i 4 mjere poslijeratnih okolinskih faktora za koje pretpostavljamo da će imati posredan utjecaj na stupanj poslijeratne patnje.

233

Karakter is t ike uzorka Uzorak čini 330 srednjoškolaca iz 7 škola sa teritorije Republike Srpske. Oko 1/3 ispitanika čine muškarci. Kao što se može primjetiti u tabeli, uzorak sadrži nesrazmjeran broj učenika drugog razreda srednje škole.

Rezul tat i : St ruktura ln i model “posl i jeratne ekolog i je”

Kao što ovaj model pokazuje, predikcija poslijeratne prilagodbe je složen zadatak. Dva ključna elementa su:

Prvo, odnos između ratnih faktora i poslijeratne patnje je, uz samo dva izuzetka, u potpnosti posredovan podsjetnicima na ratne traume, poslijeratnim traumatskim iskustvima, egzistencijalnim stresorima i porodičnim stresorima.

Drugo, utjecaj dvaju prijeratnih faktora je nađen samo u predikciji poslijeratnih porodičnih stresora. Dakle, utjecaji prijeratnih faktora su također posredovani putem poslijeratnog porodičnog okruženja.

Model se pokazao općenito dobar:

• X2(126) = 228.87, p < .001 • Normirani indeks podudarnosti = .930 • Tucker-Lewis, nenormirani indeks podudarnosti = .944 • Komparativni indeks podudarnosti= .966 • Korijen-artimetička sredina, kvadrirana približna pogreška = .05

Indikatori podudarnosti su dobri, a model objašnjava substancijalnu proporciju varijance predviđanih varijabli. Što se tiče posredujućih, medijacijskih, varijabli, model objašnjava:

• 52.3% varijance poslijeratnih egzistencijalnih stresora • 15.3% varijance poslijeratnih porodičnih stresora • 16.7% varijance poslijeratnih podsjetnika

Što se tiče primarne varijable ishoda “opće psihičke patnje”, model objašnjava 54.7% varijance.

Tabela 1: Uzorak

Starosna dob učenika Procenat

14 3,3

15 19,7

16 38,3

17 25,1

18 11,9

19 0,4

Razred

1 13,8

2 45,6

3 25,6

4 15,1

Spol

Muški 31,4

Ženski 68,6


Impl ikaci je rezul tata Ovi rezultati imaju nekoliko veoma važnih implikacija.

Prvo, utjecaj ratnih trauma i gubitaka na stupanj poslijeratne psihičke patnje je izgleda primarno posredovan faktorima poslijeratnog konteksta.

Šta više, samo dva ratna faktora, “smrt zbog rata” i “svjedočenje nasilju”, imaju efekte na psihičku patnju koji nisu posredovani putem poslijeratnih kontekstualnih faktora koji su sadržani u ovom modelu.

Treće, prijeratni faktori (porodični rizični faktori i prijeratna trauma) doprinose podudarnosti ovog modela poslijeratne prilagodbe, međutim njihov utjecaj je izgleda posredovan faktorima poslijeratnih porodičnih stresora.

Četvrto, učestalost izlaganja podsjetnicima na traumu je izgleda glavni medijator utjecaja ratnih traumatskih iskustava na poslijeratnu psihičku patnju.

Na kraju, ovi rezultati ukazuju da poslijeratno porodično okruženje – kako sa aspekta međuljudskih odnosa tako i sa egzistencijalnog aspekta – može sadržavati

Slika 1: Strukturalni model “poslijeratne ekologije”

Prijeratni faktori

Ratni faktori Poslijeratni medijacijski faktori

Podsjetnici na traumu

Poslijeratna trauma

Egzistencijalne poteškoće

Domaće poteškoće

Svjedočenje nasilju

Fizička povreda i prijetnja

Povreda voljene osobe

Prijetnja voljenoj osobi

Raseljenost

Materijalni gubitak

Smrt koja nije vezana za rat

Prijeratna trauma

Prijeratni odgojni riziko faktori

Smrt vezana za rat

Trenutna psihološka prilagodba

Depresija Indikator 2

PTSD Indikator 1

PTSD Indikator 2

PTSD Indikator 3

Komplicirano žalovanje

Normalno žalovanje

Depresija Indikator 1

Opšta psihološka prilagodba

235

brojne mehanizme koji su odgovorni za produžavanje utjecaja trauma. Dakle, i u procjeni i u planiranju intervencije, osim o podsjetnicima na traumu, treba voditi računa i o porodičnom okruženju.

Potencijalne smjernice za buduća klinička istraživanja su:

• Ispitivanje medijacijske uloge podsjetnika na gubitak (npr. čuti ime preminule bliske osobe)

• Ispitivanje širokog spektra poslijeratnih stresnih događaja • Ispitivanje mehanizama putem kojih porodični faktori utječu na psihosocijalnu

prilagodbu (npr. osobine roditelja, raspoloženje roditelja, percepcija samoefikasnosti kod roditelja i sl.)

• Istraživanje potencijalnih zaštitnih mehanizama (npr. socijalna podrška, samopouzdanje, lokus kontrole, strategije suočavanja)

• Ispitivanje ishoda koji su relevantni za razvoj (npr. ambicije, karijera, odnosi sa vršnjacima, akademsko postignuće i ponašanje u školi)

Trenutno, dr. Layne i njegove kolege, u dvije srednje škole u Sarajevu, provode longitudinalnu studiju koja proučava ove faktore. Ova studija istražuje mnoge od prethodno pomenutih varijabli i uključuje preko 900 adolescenata, njihove primarne staratelje i nastavnike.

Ograničenja studi je Ova studija ima brojne slabosti, a neke od njih su:

• Retrospektivna metodologija • Isključivo oslanjanje na podatke dobivene putem samoizvještaja • Transverzalni (poprečni) nacrt • Grube mjere izloženosti ratnim traumama (korištenje forme “da-ne” odgovora)

ne daju važne informacije o razlikama u pogledu izloženosti traumama

• Rezultati se ne mogu generalizirati na sve srednjoškolce iz Republike Srpske, već samo na razrede u kojima se, prema saznanjima pedagoga i psihologa, nalazi veći broj učenika koji su bili izloženi ratnim traumama

• Učenici koji nisu pretrpjeli lične gubitke (koji nisu imali rezulatate na žalovanju) su izuzeti, čime je smanjena veličina uzorka i mogućnost generalizacije rezultata

• Upitnici su obuhvatali osjetljiva pitanja koja zahtijevaju empirijsko/kliničko opravdanje za uključivanje


Univerzitet u Londonu i Unicef: Projekat “Mentalno zdravlje djece u Mostaru” William Yule i Patrick Smith Univerzitet u Londonu, Institut za psihijatriju

Teor i jska osnova Zna se da žene i djeca čine 80% žrtava današnjih ratova. Cilj tj. meta danas je civilna populacija; "etničko čišćenje" i masakri su postali gotovo obična stvar; stanovništvo je u zarobljeništvu i pod opsadom; čak se i međunarodne ekonomske sankcije koriste kao oružje. Iskustva koja su doživjela mnoga ratom pogođena djeca su u suprotnosti s onim što mnogi smatraju osnovnim potrebama svakog djeteta: potreba da se o njemu stalno brinu njegovi najdraži; potreba za skloništem i hranom; potreba za sigurnošću; potreba za dobrim obrazovanjem. Sve ove potrebe su kompromitirane ratom. Da bi se shvatilo kako je teško zadovoljiti ove potrebe kod djece koja su raseljena pod strašnim okolnostima, potrebno je samo pročitati Amsterdamsku Deklaraciju – Deklaracija i preporuke o pravima djece u oružanim sukobima koja je jednoglasno usvojena na sastanku održanom u Amsterdamu 21. juna 1994. (Aldrich i Van Baarda, 1994).

Od jula 1993. godine, u suradnji sa Unicefom i drugim organizacijama u BiH, članovi našeg tima rade na ublažavanju patnje koja je uzrokovana ratom kod djece i njihovih porodica. Slijedeći brojne nalaze i konsultantske misije u Makedoniji, Hrvatskoj i Srbiji, odazvali smo se zahtjevu da pomognemo ponovno uspostavljanje ustanova za mentalno zdravlje u Mostaru. Uputa gospodina Runea Stuvlanda, psihološkog savjetnika pri Unicefu za bivšu Jugoslaviju, bila je da se, na nivou lokalne zajednice, razviju kapaciteti koji bi udovoljavali zahtjevima ratom pogođene djece i porodica, i to na jedan održiv način. Tokom godina rata i nakon rata, bilo je mnogo primjera na brzinu kreiranih i provedenih intervencija koje nisu bile evaluirane i koje su se postepeno gasile kako su nevladine organizacije odlazile na nova žarišta.

Zajedno sa drugim kolegama koji su doprinijeli Unicefovim programima pomoći, željeli smo naučiti što više o svakoj provedenoj intervenciji kako bismo ono što je naučeno mogli primijeniti u budućim kriznim situacijama. Što se tiče pružanja pomoći djeci, normalna infrastruktura u Mostaru je funkcionirala, ali je bila razrušena, a u takvim okolnostima radilo je nekoliko stručnjaka za mentalno zdravlje djece. Iako u teškim okolnostima, školski sistem je bio ponovno uspostavljen i funkcionirao je. Međutim, u školama je bilo zaposleno mnogo nastavnika koji nisu bili dovoljno ili nikako obučeni za taj posao. Ipak, školski sistem je bio jedina preostala socijalna struktura koja je mogla pružiti pomoć djeci.

Naš model i akt ivnost i Razvili smo model intervencije koja je trebala biti provedena u školama. Sastali smo se sa predstavnicima Istočnog i Zapadnog Mostara – premda zasebno. Razgovarali smo o problemima sa kojima se suočavaju u školama i o tome koja vrsta pomoći im

237

je potrebna. Nismo bili iznenađeni kada su izvijestili o prisustvu širokog spektra stresnih reakcija kod djece, uključujući i porast problema u učenju i disciplini. Zajedno smo pripremili seriju od četiri seminara koje je trebalo voditi lokalno školsko osoblje uz našu pomoć i podršku. Ovu fazu smo nazvali prvi stepen edukacije. Teme ova četiri seminara su bile:

• Uloga škole u teškim okolnostima • Rad sa roditeljima • Prevencija “sagorijevanja” (burn out) • Identificiranje i pomaganje djeci sa najvećim potrebama

Od velikog broja nastavnika u Mostaru koji su učestvovali u programu, izabrali smo po dva nastavnika iz svake škole, koji su se sastajali jednom sedmično kao “stručna grupa ”, pod supervizijom Patricka Smitha i, kasnije, Berime Hećam. Oni su diskutirali o problemima djece kojoj su trebali pružiti pomoć, te su prošli kroz dodatnu edukaciju koja je obrađivala slijedeće teme:

• Žalovanje kod djece • Kako se nositi sa gnjevom/ljutnjom • Posebne potrebe u edukaciji • Govorni problemi • Tehnike kognitivno-bihevioralne terapije

Napravili smo letak koji je dostavljen svim roditeljima upozoravajući ih na moguće teškoće kod njihove djece i kako dobiti pomoć. U saradnji sa direktorima srednjih medicinskih škola, liječnicima opće prakse i medicinskim sestrama, radili smo na unapređenju emocionalnog razvoja veoma male djece. Podržali smo inicijative WHO-a i Unicefa za kreiranje adekvatnijeg, prijateljskog okruženja (baby-friendly atmosphere) za novorođenčad na porodiljskim odjelima – iako su ti odjeli bili smješteni u kontejnerima u krugu bolnice. Postojećim nevladinim organizacijama koje su radile sa grupama mladih predložili smo da svoje osoblje educira o osnovnim vještinama psihološkog savjetovanja kako djeca ne bi morala biti stalno upućivana specijalističkim službama. Napokon, uspostavili smo i savjetovališni centar pri “Zavodu za majku i dijete”, gdje su djeca mogla biti upućena na grupni i individualni rad.

Na ovaj način smo razvili jedan hijerarhijski model pružanja usluga koji je sve učitelje u osnovnim školama informirao o potrebama ratom pogođene djece i o mjerama pružanja prve pomoći. Prvi stepen edukacije kreirali su lokalni nastavnici koji su kasnije i proveli edukaciju svih učitelja u Mostaru i okolnim mjestima, a nakon toga je Sean Perrin napravio jednu elaboriranu verziju i educiorao oko 2000 učitelja u Zenici i Centralnoj Bosni. U narednoj fazi, iskusniji nastavnici/pedagozi su se sa problemima u školi nosili samostalno putem grupnog rada ili su ih rješavali na stručnim sastancima. Na kraju, teški slučajevi su se upućivali na individualni klinički tretman.

Sve je prvenstveno bilo pokrenuto filozofijom WHO/Unicefa o prevenciji i intervenciji na nivou zajednice. Krajnji cilj razvoja održivih službi će se ostvariti pružanjem odgovarajuće edukacije lokalnom osoblju, bez obzira na njihovu prethodnu


edukaciju. Činjenica da Centar poslije nešto više od 6 godina još uvijek radi – čak i sa veoma neizvjesnim finansijskim uporištem – dokazuje da smo ostvarili naš glavni cilj.

Neke naučene lekc i je Za sve ovo bila je potrebna znatna količina vremena, strpljenja i diplomatije. Da bi službe radile onako kako treba, moraju ih voditi lokalni stručnjaci. Postoji mnogo primjera “počni i bježi” projekata koji su po završetku ostavili tragove nezadovoljstva. Shvatili smo da moramo razviti alat koji će nas voditi kroz naš rad. Na Unicefovim pripremnim seminarima planiranja u Hrvatskoj i Norveškoj, odredili smo serije zadataka koje su se trebale implementirati suradnjom partnera. Posebno značajno je to da smo razvili bateriju skala samoprocjena koje su djeca mogla koristiti da bi ukazala na prirodu i stepen svoje patnje. Primjena ove baterije u našoj studiji koja je provedena na 3000 djece i na jednom od 10 uzoraka njihovih majki je opisana na drugom mjestu u ovoj knjizi. Zajedno sa kolegama iz Fondacije za djecu i rat (the Foundation for Children and War), nastavili smo rad na usavršavanju i dogradnji ove baterije koja se koristi u studijama širom svijeta.

Baterija je morala biti pouzdana i validna, ali također i fleksibilna jer je jedan od ciljeva bio razviti kratku bateriju mjera koje bi se mogle koristiti u evaluaciji različitih intervencija. Prilikom korištenja ove baterije u različitim studijama koje je sponzorirao Unicef, pokazalo se da kod djece koja su prošla struktuiranu art-terapiju nema značajne promjene u stepenu patnje, dok su djeca koja su prošla program od 10 sesija kognitivno-bihevioralne terapije pokazala znatno smanjenje simptoma. Dakle, čak kad su u pitanju i posljedice rata, moguće je koristiti jednostavne, standardne mjere kako bi se evaluirale intervencije i doprinijelo znanju o efikasnosti dječijih terapija. Nadamo se da će ovo poslužiti kao vodič kolegama pri odabiru intervencija za pomoć djeci traumatiziranoj ratom. Taj odabir se mora temeljiti empirijskim podacima evaluiranih intervencija.

239

Studija slučaja: rad sa traumatizovanim djetetom Mediha Imamović HealthNet International, Bosna i Hercegovina

Teoretske pozadina Djeca i adolescenti su najranjivija populacija u ovom poslijeratnom periodu. Većina djece koja je posjetila HNI “Community Counselling” je bila izložena velikom broju ratnih traumatskih događaja. Zbog toga, djeca su pokazala niz ponašajnih i emotivnih problema.

Hipoteze • Djeca koja su izgubila jednog ili oba roditelja imat će mnogo širi spektar

problema (ponašajni, emotivni i problemi u odnosima). • Očekuje se da će pristup multidisciplinarnog tima pri savjetovanju biti uspješan. • Socijalne vještine klijentice i njezin odnos s majkom i vršnjacima u školi će se

popraviti nakon intervencije (cilj terapije).

Kl i jent Devetogodišnja djevojčica, izbjeglica, koja je izgubila oca i, zajedno sa svojom majkom, nekoliko mjeseci bila u koncetracionom logoru. Gubitak oca i teškoće u adaptaciji (tj. loš školski uspjeh) su, prema izjavama majke, bili njezini osnovni problemi.

Metoda Korišten je multidisciplinarni timski pristup u savjetovanju sa traumatiziranom djevojčicom. Različite terapijske tehnike (tehnike relaksacije, igranje uloga, terapija igrom i sl.) bile su primijenjene kako bi se djevojčici pomoglo da razvije efikasnije stilove suočavanja, te da poboljša svoje socijalne vještine. U svrhu procjene, primijenjene su projektivne tehnike (crtanje) i Birslensova skala depresije (i to sa ponovljenim mjerenjima). Tretman je uključivao 15 sesija.

Rezul tat i Članovi tima uočili su da djevojčica, pored emotivnih i ponašajnih problema, ima teškoće u interpersonalnoj komunikaciji i naročito loš odnos s majkom. Na kraju, cilj je bio postignut: odnos djevojčice s majkom, njezin školski uspjeh i opće socijano funkcioniranje su poboljšani.


Zakl jučak Ova studija slučaja podcrtava važnost porodičnih odnosa i važnost uključivanja nekih članova iz socijalne mreže klijenata u tretman, odnosno ova studija ukazuje na važnost multidisciplinarnog pristupa u radu sa traumatizovanom djecom.

241

Diferencijalni efekti nespecifičnih školskih programa na djecu povratnike Maria Gavranidou*, Ejub Čehić, Steve Powell, Elma Pašić *Institut za psihologiju, Ludwig-Maximilians Univerzitet u Münchenu, Njemačka

Uvod Nakon završetka rata u Bosni, većina bosanskih izbjeglica koje su bile smještene u zemljama zapadne Evrope, morala se vratiti. Većina njih je bila u inostranstvu duže od pet godina. Mnoge izbjeglice – odrasli i djeca – se smatraju osobama koje su bile izložene dugoročnim, višestrukim i ponavljanim traumama. Pored toga, izbjeglice su bile izložene problemima imigranata, i to prvenstveno suočavanjem sa drugom kulturom (kulturološki šok), izolaciji, stranom jeziku i sl. Većina djece je provela više od pet godina u zemljama domaćinima, djeca su naučila strani jezik, nove običaje i socijalne norme, te se uspjela integrisati u stranu zemlju. Nakon ovog, za mnogu djecu upješnog procesa integracije, izbjeglice su morale napustiti zemlju domaćina, te početi ispočetka suočeni sa novom serijom problema vezanih za proces povratka. Ponovne traume, finansijski problemi, nova socijalna i ekonomska situacija u poratnoj Bosni te problemi sa smještajem su neki od problema koje su morali razriješiti porodice i djeca povratnika. Zbog toga su mnoge humanitarne organizacije, koje su pružale pomoć tokom rata, sada formirale programe za reintegraciju povratnika. Ponekad su ti programi imali specifičnije ciljeve, ali su mnogo češće bili nespecifični ili više globalni. Za sada znamo malo o općim i specifičnim rezultatima takvih programa. U našem radu želimo predstaviti jedan program prevencije za djecu povratnike, koji se provodio u školskom okruženju, te ukazati na njegove različite efekte.

Hipoteze Programi prevencije imaju različite efekte na pojavu i tok psihopatoloških fenomena. Stoga smo očekivali diferencijalne efekte na djecu koja su učestvovala u nespecifičnom programu prezentiranom u daljnjem tekstu. Očekivali smo da dob, spol, stepen traumatizacije i psihički simptomi moderiraju utjecaje programa.

Metoda

a) Program reintegracije “Wings of Hope” (WOH) Glavni cilj programa namijenjenog djeci izbjeglicima iz Bosne je da djeci povratnicima pruži podršku u procesu reintegracije u promijenjeno bosansko društvo. Željelo im se pomoći u unapređenju znanja bosanskog jezika, u adaptaciji na školski sistem u Bosni i Hercegovini i integriraciji u grupu vršnjaka. Program je finansirala organizacija «Wings of Hope». Subotnje časove su organizovali nastavnici koje je obučavao prof. dr. Čehić i to u sljedećim oblastima: problemi i teškoće sa kojima se djeca povratnici susreću, život u Njemačkoj, aktivnosti koje


poboljšavaju socijalnu klimu u učionici i veze između povratnika i domicilnog stanovništva, aktivnosti kojima se poboljšava dječija uključenost u školsku zajednicu (sport, umjetnost).

b) Uzorak U ovom programu je učestvovalo petnaest osnovnih i srednjih škola u Bosni i Hercegovini i to onih koje su imale visok procenat djece povratnika. Nastavnicima koji su bili zainteresovani da organiziraju i realiziraju aktivnosti programa su predstavljeni ciljevi programa, te ih se obučilo kako da učestvuju u njemu. Tokom tog cijelog perioda prof. Dr. Čehić (organizator i inicijator programa) bio je kontakt osoba i supervizor.

c) Instrumenti Različiti izvori informacija su korišteni da bi se prikupili podaci o psihosocijalnom i ekonomskom stanju djece, o stepenu traumatizacije i karakteristikama njihovog izbjegličkog života, kao i o stepenu njihovog napretka i reintegracije. Nastavnici su davali podatke o ponašanju djece u školi, o ocjenama, općem uspjehu i školskoj motivaciji. Roditelji su odgovarali na pitanja o psihosocijalnom statusu djece. Starija školska djeca i adolescenti su sami davali ove informacije, ponekad zato što su njihovi roditelji odbijali da to učine ili nisu imali vremena da odgovore na pitanja, a ponekad zato što su djeca smatrala da su dovoljno odrasla da sama govore o svojoj situaciji.

Rezul tat i

a) Karakteristike uzorka Podaci su sakupljeni za 1377 (53% djevojčica) školske djece povratnika, uzrasta od 6 do 21 godina, koji su učestvovali u programu reintegracije (WOH). U prosjeku su živjeli pet godina u Njemačkoj, pri čemu je dužina njihovog boravka varirala od manje nego godinu dana do devet godina. Većina djece je napustila Bosnu 1992. godine i vratila se 1998. godine. Većina njih sada živi sa oba roditelja, a samo 19% sa jednim roditeljem, ili sa nekim drugim.

b) Psihološko funkcioniranje • Roditelji su izvijestili o povremenim psihosomatskim problemima i problemima u

ponašanju kod djece, dok su najčešće navodili emotivne probleme. • Djevojčice su na skali emotivnih problema imale više rezultate nego li dječaci. • Mlađi dječaci su češće imali emotivne probleme nego li stariji dječaci. • Mlađa djeca su također imala više psihosomatskih problema nego li starija

djeca.

• Roditelji dječaka i mlađe djece su izvijestili o većem broju problema u ponašanju nego što je zabilježeno kod djevojčica i starije djece.

243

• Dječaci uzrasta od 6-10 godina su predstavljali grupu sa najvišom aritmetičkom sredinom na skali problema u ponašanju.

c) Doživljaj višestrukog stresa • Polovica djece je doživjela samo jednu vrstu ratnih stresora. • Gubitak imovine je bio najčešći stresor (64,8%) praćen gubitkom člana porodice

(14,8%), zdravstvenim problemima u porodici (12,8%), ranjavanjem člana porodice (9,1%) i drugim stresorima (8,5%).

• Posebni efekti spola i uzrasta nisu pronađeni.

e) Kontinuitet učešća u programu • Samo 34% djece je kontinuirano učestvovalo u programu. Najčešći razlog

dječijeg odsustva je bila “uključenost u druge aktivnosti ili zamor” (59,5%) praćen bolešću (41,1%) i udaljenošću škole od kuće (33,8%).

• Djevojčice su učestvovale češće nego li dječaci.

f) Poboljšanje školskog uspjeha • Poznavanje bosanskog jezika se tokom školske godine slično poboljšalo i za

dječake i za djevojčice. Mlađa djeca su ostvarila najbolje rezultate u ovom području.

• Djeca uzrasta 11-13 godina su imala najlošiji školski uspjeh na početku programa i njihova postignuća su bila limitirana. U ovoj dobnoj skupini dječaci su imali lošije rezultate nego li djevojčice.

• Školska postignuća, ocjenjena od strane nastavnika na kraju školske godine, pokazuju značajni napredak neovisno o spolu i uzrastu.

g) Diferencijalni efekti U sljedećem koraku smo konstruirali skalu koja sadrži informacije o tome kako nastavnici percipiraju poboljšanje. Ovu skalu smo, kao kriterij, stavili u regresijski model sa sljedećim prediktorima: kontinuitet učešća, spol, uzrast, psihički problemi (emotivni, psihosomatski i ponašajni) i broj ratnih stresora.

• Poboljšanje, prema percepciji nastavnika, se razlikovalo s obzirom na uzrast. Što je mlađe dijete bilo to su bile bolje nastavnikove ocjene pred kraj školske godine.

• Nisu pronađeni sveukupni efekti spola. • Mlađi dječaci i djevojčice su imali najviši stepen poboljšanja, a stariji dječaci

najniži.

• Regresijska analiza pokazuje da su mlađa dob, kontinuitet učešća i veći inicijalni emocionalni problemi najbolji prediktor za nastavnikovu percepciju poboljšanja.


Zakl jučak U ovoj studiji testirali smo različite efekte programa prevencije Wings of Hope za školsku djecu povratnike.

Cilj programa bio je pomoći bosanskoj djeci izbjeglicama koja se vraćaju iz Njemačke u Bosnu da se lakše reintegriraju u promijenjeno društvo.

Zaključno, rezultati naše analize pokazuju:

• Mlađa djeca i djevojčice, u odnosu na starije učenike i dječake, imaju više uspjeha u “poznavanju bosanskog i njemačkog jezika”, kao i u školskoj integraciji.

• Prema percepciji nastavnika, mlađa djeca koja su kontinuirano učestvovala u programu i koja su imala ozbiljnije emotivne probleme postigla su najbolje rezultate, odnosno imala su najveće poboljšanje.

245

Uključenost u program psihosocijalne podrške i smanjenje simptoma traumatizacije kod predškolske djece i njihovih majki Džemal Šestan Dom zdravlja, Tuzla

Uvod Rat podrazumijeva niz traumatskih događaja koji dovode do gubitka, odvajanja, obiteljskih lomova, fizičkog i mentalnog propadanja, te ogromnih socijalnih promjena (Vizek-Vidović, 1992).

Simptomatologija traumatizacije je raznovrsna i ima svojih specifičnosti kod djece. Te specifičnosti su uslovljene fizičkom i psihičkom nezrelosti, te još neizgrađenim adaptivnim shemama za suočavanje sa stresom. Patnje djece su naglašene zbog njihove ovisnosti o roditeljima, straha od odvajanja, zbog gubitka jednog ili oba roditelja ili druge drage osobe. Također, mogućnosti njihovih očajnih majki da se nose sa novonastalom situacijom su oslabljene, majke u ratnim okolnostima često nose najveći dio tereta i mijenjaju ulogu u porodici. To čini dodatni izvor stresa za dijete (Ajduković, 1995).

U ratnom i poslijeratnom periodu pružaju se različiti oblici pomoći stradaloj populaciji. Jedna od njih je svakako i psihosocijalna podrška, čija je svrha osnaživanje pojedinca kako bi sebi i svojoj neposrednoj okolini ublažio posljedice ratne traume.

Ovaj rad temelji se na iskustvu svakodnevnog rada sa djecom predškolskog uzrasta tokom ratne 1995. godine, ali i kasnijeg učešća autora u programu psihosocijalne podrške namijenjenog ovoj djeci. Cilj postavljen u istraživanju je sljedeći: utvrditi da li će program psihosocijalne podrške dovesti do redukcije simptoma traumatizacije kod predškolske djece i kod njihovih majki.

Metoda

Uzorak Odabrane su grupe

• Grupa I: djeca prognanici uzrasta 6 – 7 godina koja idu u obdanište - sa primjenom tretmana, tj. uključena u program psihosocijalne podrške (N = 32; Ž = 19, M = 13).

• Grupa II: djeca prognanici uzrasta 6 – 7 godina koja idu u obdanište - bez tretmana, tj. nisu uključena u program psihosocijalne podrške (N = 32; Ž = 14; M = 18).


• Grupa III: djeca prognanici uzrasta 6 – 7 godina koja ne idu u obdanište - bez primjene tretmana, tj. koja nisu uključena u program psihosocijalne podrške (N = 32; Ž = 16. M = 16).

• Grupa A : majke djece iz grupe I (N = 32). • Grupa B: majke djece iz grupe II (N = 32). • Grupa C: majke djece iz grupe III (N = 32).

Primijenjeni oblici psihosocijalne podrške u grupi I i u grupi A Edukacija odgajatelja, adekvatan psihoterapijski tretman i savjetovališni rad sa djecom i majkama, pomoć psihologa odgajateljima (u vidu konzultacija).

Mjerenja Pred-test: Upitnik za traumu i simptome – adaptiran za djecu predškolskog uzrasta (Ajduković, 1995a; Vizek-Vidović,1995). Majke su ispunile skalu Posttraumatskih stresnih simptoma, PTSS-10 (Horovitz, Wilner i Alvarez, 1979).

Post-test: Nakon što je program psihosocijalne podrške završen, ponovljena su mjerenja navedenim upitnicima.

Rezlutat i i d iskus i ja Utvrđeno je da su kod sve ispitivane djece traumatska iskustva bila intenzivna, raznovrsna i kumulativna. Traumatska iskustva doživjele su i majke, ali i dodatno opterećenje zbog promijenjene uloge u obitelji.

Nije nađena značajna razlika između triju grupa djece u uzorku s obzirom na ukupni broj traumatskih iskustava.

Analizirajući rezultate dvaju mjerenja (prije i poslije tretmana), uočljivo je značajno smanjenje u izraženosti pojedinih simptoma kod djece u grupi I u odnosu na grupu III. I sam boravak traumatizirane djece u obdaništu povoljno se odražava na smanjenje učestalosti simptoma traumatizacije. Boravak djece u obdaništu, uključenost u program psihosocijalne podrške kao i kontinuirana edukacija odgajatelja, značajno su povezani sa opadanjem nivoa traumatiziranosti majki. Učestalost simptoma traumatizacije kod majki u grupi A (koja je imala tretman) iznosi 39,0 %, a u grupi C (koja je bila bez ikakvog tretmana) 58,7 %. Opadanje je naročito prisutno kod sljedećih tipova simptoma (na PTSS – 10): noćne more, razdražljivost, nagle promjene raspoloženja, osjećaj krivice i osjećaj napetosti u tijelu.

Rezultati također pokazuju da je veliki broj majki prognaničke djece veoma traumatiziran, što značajno narušava njihovu funkcionalnost jer se i same bore sa sopstvenom patnjom. To ujedno i objašnjava zašto jedan broj majki u progonstvu nije uspješno preuzeo svoju roditeljsku ulogu.

247

Zakl jučak Ovo istraživanje pokazuje da psihosocijalna podrška značajno doprinosi smanjenju simptoma traumatizacije kod predškolske djece i njihovih majki.

Li teratura Ajduković, D. (1995). Psihosocijalna pomoć djeci – Zašto je potrebna psihosocijalna pomoć. U: D. Ajduković (Ur.) Programi psihosocijalne pomoći prognanoj i izbjegloj djeci. Zagreb: Društvo za psihološku pomoć, 5 – 6.

Ajduković, M. (1995a). Planiranje i provedba programa pomoći djeci koja pokazuju poremećaje u ponašanju. U: M. Ajduković, J. Janković, S. Horvat – Kutle i A. Žižak (Ur.) Prevencija poremećaja u ponašanju kod djece stradalnika rata. Zagreb: Društvo za psihološku pomoć, 37 – 53.

Horowitz. M. J., Wilner, N. i Alvarez, W. (1979). Impact of Event Scale: A measure of subjektive stress. Psychosom Med, 41, 209 – 218.

Vizek – Vidović (1992). Model traumatskog stresa. U: M. Žužul i Z. Roboteg– Šarić (Ur.) Ratni stres u djece. Zagreb: Ministarstvo odbrane RH, 15 – 26.

Vizek – Vidović (1995). Početno utvrđivanje posttraumatskih stresnih reakcija. U: J. Pregrad (Ur.) Stres, trauma, oporavak. Zagreb: Društvo za psihološku pomoć, 44 – 60.


Psihosocijalna pomoć djeci u toku rata posmatrana u vezi sa psihosocijalnim zdravljem i strategijama suočavanja Renko Đapić*, Rune Stuvland *Odsjek za psihologiju, Univerzitet u Sarajevu

U saradnji sa istraživačkom ekipom:

Melita Sultanović, Hajrija-Šaza Jahić, Đula Čerimagić, Ifeta Bajramović, Aida Lomigora

Istraživanje je provedeno u okviru psihološke trijažne procjene, kao dio Unicefovog psihosocijalnog projekta u sarajevskim školama koji je pokrenut 1993. godine

Teoretska pozadina U radu se kompariraju rezultati grupe djece koja su neposredno uključena u programe psihosocijalne pomoći sa rezultatima grupe onih koji nisu uključeni u takve programe. Osnovu ovog rada čine podaci prikupljeni tokom psihološke trijažne procjene (screening) obavljene u proljeće-ljeto 1997. Glavni cilj ovog ispitivanja bio je identifikovanje prisutnosti i učestalosti upotrebe strategija suočavanja kod djece u toku i poslije rata kao i utvrđivanje kako djeca opažaju korisnost nekih mehanizama suočavanja (coping). Nalazi ove studije mogli bi poslužiti za provjeravanje nekih karakteristika efikasnosti psihosocijalne pomoći sa stanovišta korisnika tj. učenika osmogodišnjih škola u Sarajevu.

Hipoteze Testirane su dvije glavne hipoteze:

1. Postoji značajna povezanost između subjektivnih procjena djece o tome koliko su se dobro osjećala u teškim uslovima (prije, u toku i poslije rata) i a) intenziteta i kvaliteta (tj. vrste, broja aktivnosti, mjesta i trajanja) učešća u psihosocijalnim programima; b) učestalosti upotrebe različitih strategija suočavanja; c) opažanja efikasnosti ovih strategija.

2. Neke karakteristike učešća djece (vrsta, broj aktivnosti, mjesto, provedeno vrijeme) u psihosocijalnom programu značajno su povezani sa učestalošću upotrebe različitih strategija i sa opažanjem njihove korisnosti.

Uzorak Podaci za ovaj rad prikupljeni su od 226 učenika koji čine dio uzorka ispitanika u trijažnoj procjeni (screening) pod Unicefovim pokroviteljstvom. Ovaj uzorak činilo je 119 djevojčica i 107 dječaka (prosječnog uzrasta 13,3 godina) iz šest osmogodišnjih škola iz četiri različite gradske općine Sarajeva.

249

Inst rument i 1. Samoocjenski Upitnik “Kako sam živio”(Upitnik KZ, 1997), dizajniran da ocijeni

psihosocijalno zdravlje, ispunjavali su sami učenici. Prvi dio instrumenta se sastoji od četvorostepenih skala sa pitanjima o ispitanikovom osjećanju (nepodnošljivo, teško, bez teškoća, dobro) i to u tri razna perioda: a) prije rata; b) za vrijeme rata i c) sada (t.j. poslije rata). Drugi dio instrumenta sadrži pitanja (K1-K7) o učešću, vrsti i broju aktivnosti, mjestu odvijanja i trajanju uključenosti u psihosocijalne programe.

2. Upitnik za učenike o strategijama suočavanja (SCSI, Rayan-Wegner) sačinjavaju dvije serije od 26 čestica (o metodama suočavanja) koje ispunjavaju sami učenici. Prva skupina pitanja je o frekvenciji (“Koliko često ovo radiš?”), a druga skupina se odnosi na procjenu djelotvornosti (“Koliko ti to pomogne?”). Sve čestice su mjerene pomoću četvorostepenih skala.

Metoda Profesori psihologije i pedagogije su, pod supervizijom prvog autora, prikupljali podatke. Prvi instrument (KZ) je za dječiji uzrast prilagođena PROC-OP skala prethodno primjenjivana na uzorku bosanskih adolescenata (Duraković,1998). Drugi instrument (SCSI) je prethodno bio provjeravan u Hrvatskoj (Barath i sar., 1993), a bio je preveden i prilagođen na uslove u Sarajevu. Profesori psihologije i pedagogije su instrumente davali djeci koja su ih sama ispunjavala. Tamo gdje je bilo potrebno, mlađoj djeci je pružana pomoć prilikom popunjavanja upitnika. Kasnije su podaci obrađivani i analizirani na Univerzitetu u Sarajevu.

Rezul tat i U retrospektivnom procje-njivanju, ogromna većina djece sjeća se perioda prije rata kao vremena kada su se osjećala dobro. Naprotiv, samo 15,6 % djece smatra da je kroz ratni period prolazilo bez teškoća, ili dobro.

Poslijeratni period niko od ispitanih ne smatra nepodnošljivo teškim, jedna trećina uzorka (34,2%) prolazi bez teškoća sadašnju fazu, a 61,8% se dobro osjeća (vidi graf 1). Pristupačni podaci ukazuju na realnost očekivanih razlika između dječaka i djevojčica u vezi sa njihovim opažanjem

Slika 1: (Upitnik KŽ) Kako su se djeca osjećala prije, tokom i poslije rata

0

50

100

%

nepo

dnoš

ljivo

tešk

o

bez

tešk

oća

dobr

o

prije rata

tokom rata

sada (poslije rata)


ratnog perioda (nešto više teškoća kod dječaka), kao i između starije i mlađe grupe o njihovom doživljavanju poslijeratnog perioda - nešto više optimizma kod mlađe djece (Tabela 1).

Tabela 1: Poređenje mlađeg i starijeg uzrasta

Uzrast

Sada (poslije rata) osjeća se:

Mlađi Stariji Ukupno

Frekvencija 4 5 9

% unutarKZ3 44,4% 55,6% 100,0%

% unutar uzrasta 3,6% 4,4% 4,0%

teško

% od ukupno 1,8% 2,2% 4,0%

Frekvencija 29 48 77

% unutar KZ3 37,7% 62,3% 100,0%

% unutar uzrasta 25,9% 42,5% 34,2%

bez teškoća

% od ukupno 12,9% 21,3% 34,2%


% unutar KZ3 56,8% 43,2% 100,0%

% unutar uzrasta 70,5% 53,1% 61,8%

dobro

% od ukupno 35,1% 26,7% 61,8%


% unutar KZ3 49,8% 50,2% 100,0%

% unutar uzrasta 100,0% 100,0% 100,0%

UKUPNO

% od ukupno 49,8% 50,2% 100,0%

Hi-kvadrat Test Vrijednost ss p

Pearsonov hi-kvadrat 7,392 2 0,025 N: 225; najmanji očekivani broj 4,48.

Kada se uporede sa ostalim ispitanicima, među učenicima za koje su psihosocijalne aktivnosti organizovane neposredno u njihovim školama nalazi se statistički značajno veći broj onih koji u poslijeratnom periodu nemaju teškoća ili se osjećaju dobro (Tabela 2).

251

Tabela 2: Poređenje djelotvornosti neposrednog školskog okruženja u odnosu na ostale organizacije

KZ3: Osjeća se

teško bez teškoća

dobro Total

(1) Broj 27 49 76

škola % unutar škole 35,5% 64,5% 100,0%

% unutar KZ3 67,5% 73,1% 68,5%

(2) Broj 4 13 18 35

druga organizacija

% unutar druge organizacije

11,4% 37,1% 51,4% 100,0%

Gdje se odvijala aktivnost?

% unutar KZ3 100,0% 32,5% 26,9% 31,5%

Total Broj 4 40 67 111

% unutar gdje? 3,6% 36,0% 60,4% 100,0%

% unutar KZ3 100,0% 100,0% 100,0% 100,0%

Hi-kvadrat Test Vrijednost ss p

Pearsonov hi-kvadrat 9,379 2 ,009 N: 111. najmanji očekivani broj 1,26.

U poređenju sa onima koji nisu bili uključeni, djeca uključivana u program psihosocijalne intervencije izgleda da su sklonija da češće upotrebljavaju neke konstruktivne, kognitivne i socijalno usmjerene strategije suočavanja, kako slijedi. Uspostavili smo rang-listu najčešće primjenjivanih i najefikasnijih metoda suočavanja (Tabela 3). Gledanje televizije i slušanje muzike, kao preponderantne načine suočavanja, koje mladi smatraju djelotvornim, treba ozbiljnije uzimati u obzir u budućem proučavanju i u planiranju psihološke pomoći u teškim okolnostima.

Zakl jučci Analiza podataka o upotrebi i o efikasnosti strategija suočavanja ukazuje na to da se većina ispitanika fleksibilno bori sa teškoćama, često primjenjujući različite postupke suočavanja. Nalazi sugerišu da programi psihosocijalnih intervencija, naročito ako se oslanjaju na podršku neposredne školske okoline, pomažu ispoljavanje dječije otpornosti i fleksibilne primjene odgovarajućih strategija za borbu sa stresom.


Tabela 3

Rang lista djelotvornosti mehanizama suočavanja

% djece koja mehanizam smatraju djelotvornim

% djece kojoj prvih pet mehanizama puno pomogne

gledanje TV, slušanje muzike,

93,2% 66,5% ;

razgovor sa nekim drugim, 87,2% 43,8% ;

šetnja, trčanje, vožnja bicikla, 80,9% ; 41,1,%,

crtanje, pisanje, čitanje, 80,8% ; 46,6% ;

pokušavanje da se opusti, ostane miran

79,3% 30,0% .

iskazivanje žaljenja, ili istine o događaju

73,3%

molitva; 71,8%

igra; 67,2%

sanjarenje 62,6%

jedenje ili pijenje 62,3%

Mehanizmi koji nikako ne pomognu:

-razbjesniti se : 49,1%

-posvađati se :48,4%

-zadirkivati druge :32,4%

-biti sam : 26,8%

-gristi nokte ili “lomiti” zglobove na rukama : 25,0%

Li teratura Duraković, E. (1998). Determinante posttraumatske prilagodbe kod adolescenata. Magistarska radnja. Filozofski fakultet. Univerzitet u Zagrebu.

Rayan-Wegner, N. M. (1993). Strategies Of Coping For Scholars Inventory (Scsi). U: A. Barath i drugi (Ur.) Zbirka tekstova i radnih materijala projekta Psihološko-pedagoška pomoć učenicima stradalim u ratu. Zagreb.

253

Evaluacija rezultata dobivenih primjenom kognitivno-bihevioralne terapije u radu sa traumatiziranom djecom prognanih i raseljenih lica Mirha Šehović Filozofski fakultet u Tuzli

Teor i jska osnova Prema Unicefovim podacima, u 61 općini u Bosni i Hercegovini tokom rata 16 708 djece je ubijeno, umrlo od gladi ili se vodi kao nestalo, a 34 351 djece je ranjeno. U takvoj situaciji djeci je trebalo pomoći da reduciraju simptome traume i povećaju adaptivni potencijal.

Ova studija (rađena od 1995. do 1998.) je empirijski test modela tretmana traumatizirane djece i adolescenata. Model, zasnovan na principima kognitivno-bihevioralne terapije PTSP-a kod djece i adolescenata, postavili su autori Syed Arshad Husain, Willian R. Holconb i I. Scott Brown (1994), sa Odjela za dječiju psihijatriju i psihologiju sa Columbia univerziteta Missouri, U.S.A.

Nas su interesovali svi kriteriji za utvrđivanje promjena koje su ne samo statistički, nego i klinički značajne. Promjene su se smatrale klinički značajnim kad se traumatsko i neadaptivno ponašanje djece svelo u okvire prihvatljivog adaptivnog ponašanja prema procjeni drugih. Vrijeme trajanja poboljšanja utvrđeno je praćenjem ispitanika tokom dvije godine nakon završetka terapije.

Hipoteze Eksperimentalna grupa pokazat će veću tendenciju značajnog i stabilnog oporavka nakon tromjesečnog kognitivno-bihevioralnog tretmana, u odnosu na kontrolnu grupu. Stupanj i kvalitet oporavka procijenit će psihoterapeut (primjenom psihologijskih mjernih instrumenata), a zatim roditelj i nastavnik.

Podhipoteze • Eksperimentalna grupa djece će nakon tretmana pokazati značajnu i stabilnu

redukciju simptoma PTSP-a, za razliku od kontrolne grupe koja je sa eksperimentalnom ujednačena po svim relevantnim parametrima (efekti tremana će biti evaluirani 6, 12 i 24 mjeseca nakon završetka tretmana, i to na osnovu samoizvještaja djece).

• Terapeut, nastavnici i roditelji, na kraju tretmana, procijenit će ispitanike eksperimentalne grupe kao značajno i stabilno oporavljene.


Uzorak Poslužili su podaci dobijeni iz dvije grupe od 122 ispitanika. Uzorak na kome je izvršeno istraživanje podijeljen je u dvije eksperimentalne grupe i dvije kontrolne: E1 = djeca školske dobi od 6,5 do 12 godina; E2 = mladi u pubertetu od 13 do 16 godina; K1 = djeca školske dobi od 6,5 do 12 godina; K2 = mladi u pubertetu od 13 do 16 godina. Djeca su prognana u Srebrenicu iz Zvornika, Bratunca, Vlasenice, Cerske, Konjević Polja. U Srebrenici su bila opkoljena godinu dana, «svjedočila» su najstrašnijim događajima i doživjela ”pad” Srebrenice. Tada su djeca sa svojim majkama upućena za Tuzlu, razdvojena od očeva.

Inst rument i Mjerni instrumenti upotrijebljeni u našem istraživanju omogućavaju dijagnosticiranje poremećaja koje uključuje klasifikacija mentalnih poremećaja prema DSM-III-R i MKB-10. Primijenjeno je sedam instrumenata:

• Skala PTSP-a, Indeks reakcija (Pynoos i saradnici, 1987); • Skala djelovanja događaja - revidirana forma (Impact of Event scale, IES,

Horowitiz, Wilner i Alvarez, 1979);

• PTSP upitnik za djecu (Saigh, 1991);

• Upitnik ratnih trauma (URT; Stuvland i Đapić, 1992); • Upitnik za majke; • Upitnik za nastavnike.

Nacrt is t raž ivanja i postupak Tretman u eksperimentalnoj grupi terapeut je provodio tri puta sedmično, a djeca su bila pod utjecajem tehnika preko cijelog dana, uz pomoć majki i nastavnika.

Postupak je podijeljen u tri faze:

• 1. Inicijalna faza (na klijenta usmjeren intervju – 2 sedmice); • 2. Faza tretmana (tri puta sedmično primjena tretmana i to 12 sedmica, uz

edukaciju majki). Kontrola efekata tretmana provođena je svakih 7 dana tokom 4 sedmice, a radi korekcije tehnika;

• 3. Faza praćenja – 2 godine.

Primijenjene su tehnike: tehnika rješavanja problema; samomotrenje (selfmonitoring); tehnika učenja po modelu; tehnika samouputa; tehnika sistematskog utjecaja lijepih stimulusa (naša nova modifikovana tehnika).

Ono što je u konkretnom istraživanju razlikovalo tretiranu od kontrolne grupe je dejstvo tretmana (kognitivno-bihevioralna terapija, KBT).

Izvori procjene efekata tretmana u našem radu su bili: samoprocjena u vidu samoizvještaja, samomotrenje (selfmonitoring); procjena terapeuta; procjena “značajnih” drugih.

255

Rezul tat i i zak l jučci Testirana je statistička značajnost razlika u frekvenciji simptoma PTSP-a (procjena djeteta, terapeuta, majke i nastavnika), na početku tretmana, na kraju tretmana (3 mjeseca), zatim 6, 12 i 24 mjeseca od završetka tretmana.

Može se zaključiti da se rezultati ispitanika tretmanske i kontrolne grupe statistički značajno razlikuju. Znači da su dijete, terapeut, majka i nastavnik, kod ispitanika tretirane grupe nakon 3, 6, 12 i 24 mjeseca, procijenili značajno manje prisutnih reakcija na traumu, u odnosu na ispitanika kontrolne grupe. Ovo potvrđuje postavljene hipoteze.

Za pozitivan ishod psihoterapije potrebno je da dijete koristi naučene tehnike tokom cijelog dana (tehnika rješavanja problema, tehnika samouputa, tehnika učenja po modelu, samomotrenje, modifikovana tehnika sistematskog utjecaja lijepih riječi).

Za postizanje pozitivnog ishoda u primjeni KBT, tj. navedenih tehnika, neophodna je upotreba pravila koje smo postavili:

• Da dijete iznese problem roditelju ili starijem i da zajedno traže rješenje. • Da je roditelj zainteresiran za pomoć djetetu, da uvažava upute terapeuta i

sprovodi ih, te da mimo seansi podsjeća i traži od djeteta provođenje tretmana. Obavezna je primjena nagrade od strane roditelja i afirmiranje ličnosti djeteta za pozitivna nastojanja.

• Roditelji trebaju biti svjesni činjenice da su uzor djetetu kojeg ono imitira, te da zbog toga moraju kontrolirati svoje ponašanje tako da ono kod djeteta ne izaziva nove teškoće. Majka je izvor radosti, smirenog vođenja, podrška i oslonac za djecu.

• Na redukciji stresnih i traumatskih reakcija, pored terapeuta i roditelja, pozitivno utječe i prisustvo estetski strukturirane okoline djeteta, slušanje prijatnih riječi i tekstova, što kod djeteta pobuđuje pozitivne misli, prijatne emocije i prihvatljivo ponašanje.


Utjecaj rata na govorni status djece predškolskog uzrasta Sadeta Zečić Defektološki fakultet u Tuzli i Zavod za specijalno obrazovanje i odgoj djece “Mjedenica”, Sarajevo

Teor i jska osnova Pravilan govor je osnova za normalan razvoj bio-psiho-socijalne ličnosti djeteta.

Ci l j Utvrditi koliki broj djece muca u predškolskim ustanovama, uzrok i jačinu mucanja. Istraživanje je provedeno 1997. godine.

Uzorak Istraživanje je provedeno 1997. godine na uzorku od 680 djece u 10 sarajevskih vrtića.

Inst rument Riley test za ispitivanje jačine mucanja (D. Vuletić, 1989).

Terapi jsk i postupak U istraživačkom timu koji je radio sa opserviranom djecom nalazili su se odgajatelji, logoped, neuropsihijatar i defektolog. Neuropsihijatar je imao poseban program rada u tretmanu i rehabilitaciji. Ispitivanje, opservacija djece i roditelja trajala je duže, što nam je pomoglo da period rehabilitacije bude kraći i uspješniji.

Rezul tat i Trideset i troje djece manifestiralo je poremećaj mucanja. Ističemo da je u radu s djecom važniju ulogu imao neuropsihijatar nego logoped. Razlog za to je što su uzroci nastanka govornih poremećaja upravo bili uvjetovani ratom, tj. izloženošću djece ratnim stresorima i traumama. Djeca su bila povučena, šutljiva, razdražljiva, sklona plaču, nedruželjubiva. Pokazalo se da su djeca doživjela neke od sljedećih traumatskih iskustava: smrt jednog od roditelja, majka ili otac napustili porodicu, vidio smrt itd. Nakon dvogodišnjeg tretmana logopeda, defektologa i neuropsihijatra postigli smo dobre rezultate.

257

Zakl jučak Logopedski tretman, u kombinaciji sa tretmanom drugih stručnjaka, daje dobre rezultate i uspješno pomaže u otklanjanju mucanja i drugih simptoma kod ratom traumatizirane djece mlađeg uzrasta.


Evaluacija psihosocijalne intervencije sa traumatizovanim adolescentima Veronika Ispanović-Radojković*, Vesna Petrović, Hilton Davis, Lazar Tenjović, Teodora Minčić *Institut za mentalno zdravlje, Beograd

Istraživanje je deo intervencijskog programa “Pomoć deci i porodicama u krizi” kojeg Institut za mentalno zdravlje iz Beograda izvodi od 1992. god. na teritoriji Srbije uz podršku Unicefa, Radda Barnen/Red Barna (Švedska i Norveška) i Intercare (Holandija).

Uvod Rat na prostorima bivše Jugoslavije izložio je stotine hiljada dece i mladih vrlo intenzivnim, često multiplim traumatskim stresorima praćenim nizom hroničnih nepovoljnih okolnosti u izbeglištvu.

Prema nalazima više studija dece izbeglica u SR Jugoslaviji (Srbija i Crna Gora) simptomi psihološke patnje su bili prisutni kod 65-81% dece i mladih u prvim mesecima nakon dolaska u izbeglištvo, a nakon 1,5-2 godine teškoće su još uvek bile prisutne kod 35,5%. U izbegličkim kampovima je čak i posle 3 godine 25,5% dece ispoljavalo simptome hronične reakcije na stres. Broj i težina simptoma su bili značajno povezani sa izloženošću ratnim stresorima, sa podrškom roditelja/porodice u stresnoj situaciji i sa psihosocijalnom podrškom koju je pružila nova sredina.

Sa ciljem da pomognemo psihološki oporavak i integraciju adolescenata izbeglica iz BiH i Hrvatske, primenili smo psihosocijalnu intervenciju u obliku “Klubova mladih” u osam srednjoškolskih internata u Beogradu (2400 učenika uzrasta 15-18 godina uključujući oko 400 izbeglica).

Tokom 1993/94. godine, aktivnosti Kluba mladih je podržavala britanska humanitarna organizacija OXFAM, a od tada INTERCARE, holandska humanitarna organizacija.

Aktivnost Kluba se sastoji od “kreativno - rekreativnog dela” (društvene igre, muzika, književnost, slikanje) i socioterapijske grupe (15-20 mladih) uz vođstvo psihologa/psihijatra, jednom nedeljno. Adolescenti su imali inicijatvu i slobodu pri odlučivanju o strukturi i sadržaju aktivnosti Kluba.

Hipoteze Naša hipoteza bila je da psihosocijalna intervencija “Klub mladih” dovodi do smanjenja simptoma psihološke patnje (anksioznost, depresivnost, povučenost i agresivno ponašanje) i stepena traumatizovanosti, a povećava samopoštovanje adolescenata sa ratnim traumatskim iskustvima.

259

Uzorak Ukupan uzorak čini 1106 učenika srednjoškolskih internata u Beogradu uzrasta 15-18 godina, oba pola (813 dečaka, 293 devojaka), među kojima 158 izbeglica. Adolescenti (N=128) koji su učestvovali u “Klubu mladih” tokom 6 meseci čine eksperimentalnu, a ostali (N=978) kontrolnu grupu.

Metoda Studija je kvazi-eksperimentalna, jer subjekti nisu raspoređivani slučajnim izborom u eksperimentalnu ili kontrolnu grupu nego su grupe formirane spontano, na osnovu odluke samih adolescenata da učestvuju u radu Kluba.

Evaluacija intervencije je izvršena upoređivanjem promena u rezultatima merenja pre i posle intervencije u eksperimentalnoj i kontrolnoj grupi adolescenata.

Glavni inst rument i • Samoiskaz adolescenata uzrasta 11 do 18 godina (Youth Self Report, T.

Achenbach i drugi, 1991) – meri prisustvo sledećih psiholoških problema: Povlačenje, Somatski Problemi, Anksioznost-Depresivnost, Problemi mišljenja, Socijalni problemi, Problemi pažnje, Delinkventno ponašanje, Agresivno ponašanje.

• Mera samopoštovanja adolescenata (B. Wolf, H. Davis i drugi, 1996) – upitnik procenjuje saglasnosti, tj. diskrepancu između aktuelnog doživljavanja sebe i idealne slike o sebi (“Kakav sam ja sada” i “Kakav bih želeo da budem”).

• Upitnik o ratnoj traumi (B. Wolf, 1994); • Skala uticaja događaja (Impact of Event Scale, M. Horowitz i drugi, 1979)- meri

stepen traumatizovanosti putem simptoma PTSP-a (Nametanje i Izbegavanje).

Rezul tat i • U ukupnom uzorku traumatska iskustva su bila češća u životu devojaka (66,8%)

nego mladića (56,2%), a isto tako i kod izbeglica među kojima je 88% devojaka i 74,1% mladića imalo traumatska iskustva, najčešće vezana za rat.

• Stepen traumatizovanosti mladih iz našeg uzorka je bio umereno visok i visok. Značajno viši stepen traumatizovanosti meren Skalom uticaja događaja (IES) ispoljavale su izbeglice u odnosu na neizbeglice, kao i devojke, kako izbeglice tako i neizbeglice, u odnosu na mladiće.

• Utvrđena je povezanost psiholoških problema mladih, merenih Achenbachovom skalom, sa polom, izbeglištvom i traumatskim iskustvom. Devojke imaju više rezultate od mladića na svim skalama osim na skali Socijalnih problema i Delinkvencije. Mladići izbeglice imaju značajno više skorove od mladića neizbeglica na skalama Povlačenja, Somatskih teškoća, Anksioznosti-depresivnosti i Problema mišljenja, što ukazuje na sklonost ka internalizaciji problema kod mladića izbeglica.


• Samopoštovanje je bilo niže kod izbeglice, ali kod devojaka i mladih sa traumatskim iskustvom je ono bilo niže bez obzira na izbeglištvo.

• Među mladima koji su učestvovali u Klubovima bilo je više izbeglica (21,9%), mladih sa traumatskim iskustvima (65,5%) i mladića (81,3%).

• Znači, Klubovi su uspeli da privuku izbeglice, posebno one sa traumatskim iskustvom, odnosno one čijem oporavku i psihosocijalnoj integraciji su prvenstveno i bili namenjeni.

Iznosimo najznačajnije promene kod mladih koji su učestvovali u Klubovima:

• Kod svih adolescenata registrovano je bolje razumevanje sebe (78%) i drugih (63%) i lakše uspostavljanje kontakata sa vršnjacima (60%);

• Kod izbeglica je značajno povećano samopoštovanje;

• Psihološki problemi mladih su smanjeni, naročito kod izbeglica. Kod mladića izbeglica je registrovano značajno smanjenje na Achenbach-ovim skalama: Povučenost i Anksioznost-Depresivnost, a kod devojaka izbeglica na skalama: Povučenost i Socijalni problemi

• Stepen traumatizovanosti je smanjen kod mladih-neizbeglica, dok je kod izbeglica ovaj očekivani pozitivan efekat izostao i čak je uočena tendencija povećanja IES rezultata.

Diskusi ja Kako razumeti naizgled kontroverzni rezultat da su se izbeglice koje su učestovale u radu Klubova subjektivno osećale bolje, da su njihovi psihološki problemi, mereni Achenbachovim instrumentom, smanjeni, da je njihovo samopoštovanje značajno poraslo, a da je stepen njihove traumatizovanosti, meren Skalom Nametanja i Izbegavanja IES-a, čak povećan?

Odgovor bi mogao biti, barem delimično, u prirodi same intervencije. Naime, Klub mladih je psihosocijalna intervencija i kao takva usmerena na aktiviranje i jačanje snaga ličnosti, a ne na “kopanje” po njenim slabim i ranjenim delovima. Moguće je da je učestvovanje u Klubovima doprinelo da adolescenti ojačaju i da se, tako ojačani, lakše suoče sa bolnim sećanjima na traumatska iskustva i pokušaju da ih integrišu u vlastiti koncept sveta i sebe u tom svetu.

S obzirom da je dominantan psihološki mehanizam mladih izbeglica, naročito mladića, pre intervencije bila internalizacija, možemo pretpostaviti da je učestvovanje u Klubu pomoglo izbeglicama da se “otvore”, da izađu iz pasivne uloge “žrtve kojoj treba pomoć” i da počnu da stiču ponovnu kontrolu nad svojim životima, nad svojim mislima i svojim osećanjima. U prilog ovog objašnjenja ide i činjenica da su se mladi osećali subjektivno bolje nakon intervencije, iako su češće mislili na traumatske događaje.

Pitanje je, naravno, da li bi se proces izlečenja, koji je ovom intervencijom dobio na snazi, mogao spontano uspešno dovesti do kraja kod svih adolescenata ili neki

261

adolescenti imaju potrebu za dužom psihoterapijskom intervencijom, i koji su to adolescenti. U rasvetljavanju ovog pitanja bi sigurno pomogla studija dugotrajnog praćenja adolescenata izbeglica koji su učestvovali u ovoj intervenciji.

Uverena sam da je pružanje prilike za kontrolisanje realnosti i postavljanje nekih osmišljenih ciljeva sa kojima se osoba može identifikovati i boriti se za njih, najbolji “lek” za izlečenje posle traumatskog iskustva. Ili, kako je Karsten Hundeide, (1995) to vrlo lepo napisao: “...Kada se stvori ovakav kontekst nade, predvidivosti i kontinuiteta budućnosti, iznošenje traumatskih osećanja se lakše može integrisati, jer postoji sigurnost u odnosu na budućnost. Onako kako postoji sigurno uporište prema prošlosti, treba da postoji i jedno sigurno uporište prema budućnosti. I kada je sigurno uporište u odnosu na prošlost uništeno, to može pomoći stvaranju uporišta prema budućnosti...”

Zakl jučak Istraživanjem je potvrđeno da je Klub mladih efikasna psihosocijalna intervencija za ublažavanje patnji i prevenciju negativnog ishoda traumatskih iskustava kod većine adolescenata izbeglica. Međutim, neophodna su dalja istraživanja procesa oporavka nakon traumatskih iskustava i traganja za efikasnim oblicima intervencija kod visoko traumatizovanih adolescenata.


Evaluacija intervencije za dečiju traumu Vesna Petrović*, Veronika Ispanović-Radojković Katedra za psihologiju, Filozofski fakultet Univerzitet u Novom Sadu, Srbija i Crna Gora

Projekat koji je ostvaren uz saradnju Unicefa, "Deca u krizi", Doktorska teza Vesne Petrović (1998): Psihološke posledice ratne traume kod dece, Univerzitet u Beogradu, Filozofski fakultet u Beogradu, Beograd. Ovo istraživanje je u vezi sa istraživanjem koje počinje na strani 202

Teor i jska osnova Teorijska osnova ovoga rada je razvojni model traumatskog stresa kod dece. Interventni program je u osnovi imao eklektičnu orijentaciju. Prisutni uticaji su dolazili primarno iz Kognitivne i Analitičke orijentacije.

Hipoteze Nakon kratke psihološke intervencije za traumu, pokazaće se poboljšanja u stepenu traumatizovanosti i merenim karakteristikama ličnosti kod traumatizovane dece.

Uzorak Uzorak dece za trauma intervenciju je obuhvatio 130 traumatizovane dece, na uzrastu 11,5 do 14,5 godina. U okviru ove grupe formirana je kontrolna grupa od 30 dece koja je testirana psihološkom baterijom instrumenata, zatim tri meseca čekala na intervenciju i ponovo testirana pre intervencije.

Glavni kor iš teni inst rument i

Grupna primena • Preliminarni upitnik za traumu, PTQ (Wolf, 1994); • Skala uticaja događaja, IES (Horowitz i sar., 1979); • Kibernetička baterija konativnih testova za decu, KON/d (Momirović i sar.,

1989);

• Skala self koncepta, SELF (Hrnjica i Đurić, 1990); • Skala lokusa kontrole, LOCUS (Nowicki i Strickland, 1973);

Individualna primena • Dečiji upitnik ratne traume, CWTQ (Raundalen, Dyregrov i Stuvland, 1992); • Indeks dečijih PTS reakcija, CPTSRI (Frederick, 1985.; Pynoos i sar., 1987); • Skala zadovoljstva tretmanom, EVL, D i T (Davis, 1991).

263

Druge po jedinost i Metod koji je primenjen sastojao se u interventnom programu baziranom na inicijalnoj konsultaciji Roberta Pynoosa i pristupu Centra za kriznu intervenciju iz Bergena, te domaćoj adaptaciji ova dva pristupa. Istraživanje je izvedeno 1994. godine.

Metoda Za intervenciju je edukovano 25 školskih psihologa, a zatim su to znanje primenili po školama u radu sa decom. Psihološka intervencija za dečiju traumu koja je korištena, predstavlja paket od pet seansi sa detetom, u trajanju od dva meseca. Sastoji se od kombinacije individualnog i grupnog pristupa i smatramo je posebnim praktičnim doprinosom (Petrović, Ispanović-Radojković,1994).

Seanse su išle sledećim redom:

• Prva seansa je obuhvatala uspostavljanje dobrog kontakta sa detetom i ispitivanje individualnim psihološkim instrumentima. Završavanje seanse je moralo da bude na dobrom i sigurnom mestu za dete, sa pozitivnim sadržajem.

• Druga seansa je imala za sadržaj sprovođenje inicijalnog konsultativnog intervjua (Pynoos i Eth, 1986) sa traumatizovanim detetom.

• Treća seansa se odnosila na razgovor o crtežu ili priči o "najstrašnijem događaju" ili na razgovor o dnevniku koje je dete pisalo u međuvremenu, sa ciljem da se eksplorišu još neki važni, a propušteni detalji traumatskog iskustva.

• Četvrta seansa je obuhvatala rad na sadržaju koji se pojavio, uz najgori događaj, kao traumatski, ili na sadržaju koji je dete već ponudilo, ali nije do tada bio obrađen.

• Peta seansa je ona u kojoj se uvodi rad sa grupom 4 do 8 taraumatizovane dece, one sa kojom je urađeno četiri individualne seanse. Deca u grupi se podele u parove i predstavljaju se tako što saopštavaju po ličnom izboru ono što smatraju da je važno da njihov par zna o njima. Zatim svaki par predstavlja ostalim članovima grupe svog para. Zatim grupa od četvoro dece crta kolektivne crteže na tri ponuđene teme: ljubav, prijateljstvo i budućnost. Posle završetka crteža prave kolektivnu priču na nacrtane crteže, dodajući rečenicu na rečenicu, svako po jednu rečenicu i formiraju priču koja ima početak i kraj i svoj specifičan naslov. Na kraju, lider grupe (školski psiholog) daje povratnu informaciju (feedback), koristeći ono što su deca produkovala u seansi. Dve nedelje do mesec dana od poslednje seanse zaokružuje se viđenje sa detetom, gde se uz razgovor ponovo primenjuje individualna baterija psiholoških instrumenata, uz evaluaciju intervencije od strane deteta i psihologa (odvojeno).

Rezul tat i Primenjena trauma intervencija je smanjila stepen traumatizovanosti kod dece i to od umerene na blagu (CPTSRI) ili od granice za tešku na umerenu


traumatizovanost (IES). Takođe, došlo je do poboljšanja na svim merenim karakteristikama ličnosti, osim na introvertnosti. Najveće promene dobijene su na smanjenju konverzivnosti i anksioznosti, a najmanje na agresivnosti i depresivnosti. Možemo da pretpostavimo da verbalno izražavanje i druga ekspresija traumatskog sadržaja i jakih emocija najviše doprinosi smanjenju konverzivnosti i anksioznosti, dok je za bes i tugu, koji su u osnovi doživljaja potrebno i duže vreme rada sa detetom. Treba napomenuti da je u grupi dece sa kojom je rađena intervencija bilo puno gubitaka i traumatskih smrti koje traže dugotrajniju elaboraciju.

Kao dodatnu evaluaciju koristili smo još dva načina: malu kontrolnu grupu i procene kvaliteta seansi i procesa rada u toku intervencije od strane psihologa i dece. Oba načina su nam pružila uverljivu potvrdu da su promene stvarne, dakle pod uticajem tretmana. Kada su u pitanju rezultati kontrolne grupe, u vremenu koje je proteklo u čekanju na intervenciju, nije bilo promena kod dece osim na psihoticizmu. To daje osnova za pretpostavku da bi eventualne promene kod dece možda išle u pravcu dalje i jače patologije, pre svega na disocijaciji, ukoliko ne bi dobila psihološku pomoć. Što se tiče evaluacije tretmana od strane psihologa i dece, dobili smo da ono na šta je tretman najviše uticao jeste da se dete oseća shvaćenim, da je dobilo podršku i da je bilo pažljivo saslušano. Ovakve nalaze možemo šire da interpretiramo tako da je dete dobilo pomoć da razume, lakše toleriše sopstvene reakcije i da može da se konfrontira sa i pokuša da integriše traumatski doživljeni sadržaj.

Zakl jučak Ovakvi rezultati potvrđuju i povezanost koja postoji između traumatizma i ličnosti, kao i opravdanost i efikasnost ovakve intervencije za dečiju traumu.

265

Principi i efekti jednog programa psihološke podrške deci traumatizovanoj ratom Nila Kapor-Stanulović, Marija Zotović Katedra za psihologiju, Filozofski fakultet, Univerzitet u Novom Sadu, Srbija i Crna gora

Teor i jska osnova Grupne seanse koje predstavljaju osnovu psihosocijalnog programa u okviru projekta “Deca u nevolji” (“Children in Need”) proizašle su iz dugogodišnjeg rada izraelskih autora sa odraslima i decom koji žive na prvoj liniji fronta (Lahad i Cohen, 1993; Ayalon, 1992).

Cilj grupnog rada je da se sećanja i osećanja vezana za traumatske događaje kognitivno obrade i emocionalno izraze, čime se postiže integracija saznanja, osećanja i ponašanja koja vodi ublažavanju neželjenih efekata ratnih stresova, jačanju sposobnosti suočavanja sa stresom i razvoju pozitivne slike o sebi.

Sredstva kojima se navedeni ciljevi nastoje postići su kreativne ekspresivne i projektivne tehnike, pre svega crtež i igra. Značajno mesto ima i korišćenje književnih tekstova i književnih izražajnih sredstava, tzv. biblioterapija. Osim ovih tehnika u program su uključeni i elementi sažete psihološke integracije traume (debriefing).

Uzorak Ispitanici su deca iz BiH, a za projekat "Deca u nevolji" preporučena su od strane lokalnih zdravstvenih radnika kao deca čije je mentalno i fizičko zdravlje ugroženo ratnim događajima. Sva deca su preživela traumatske događaje kao što su ranjavanje, životna ugroženost, smrt bliske osobe, ranjavanje i životna ugroženost bliskih osoba, viđenje ratnih strahota i sl.

Prosečno vreme proteklo od događaja izdvojenih kao najstrašnijih bilo je 2,5 godina. Ni jednom od dece iz uzorka nije za to vreme pružena profesionalna pomoć.

U evaluaciju su uključena samo deca stara 10 i više godina, zbog toga što korišćeni psihološki merni instrumenti nisu prikladni za mlađu decu (sa izuzetkom skale N-V SOS koja je neverbalna).

Skalom uticaja događaja ispitano je 266 dece uzrasta od 10 do 16 godina. Od ovih 266 ispitanika, za njih 170 prikupljeni su podaci i pomoću Liste za procenu učenika; a za 54 ispitanika postoje i podaci prikupljeni Neverbalnom skalom za procenu stepena patnje. Razlike u broju subjekata procenjenih različitim tehnikama posledica su činjenice da se potreba za programom ukazala iznenada i neočekivano, te se on razvijao i obogaćivao “u hodu”.


Glavni kor išćeni inst rument i Za potrebe evaluacije psihosocijalnog programa korišćeni su sledeći merni instrumenti:

1. Skala uticaja događaja (Impact of Event Scale /IES/; Horowitz i drugi, 1979), kojom se procenjuju simptomi PTSP-a: nametanje utisaka vezanih za traumu i izbegavanje svega što podseća na traumu.

2. Lista za procenu učenika (LPU; Wolf, 1996); skala procene koju primenjuju osobe dobro upoznate sa decom, najčešće vaspitači. Lista uključuje sledeće karakteristike: tolerantnost, povučenost, nesigurnost, agresivnost, emocionalna hladnoća, napetost, i radoznalost.

3. Neverbalna skala za procenu stepena patnje (Nonverbal Scale of Suffering /N-V SOS/; Human Sciences Center Yuma, 1981), kojom se procenjuje stepen patnje ispitanika.

Postupak Psihološki tretman dece obuhvaćene psihosocijalnim programom sastojao se od osam grupnih seansi (radionica). Izvođenje seansi je povereno obučenim psiholozima. One se izvode dva puta nedeljno, u trajanju od 1,5 do 2,5 časa.

Primenjen je nacrt pretest – tretman – posttest. U obradi podatatka korišćen je t-test za zavisne uzorke.

Rezul tat i i d iskus i ja U tabeli 1 prikazani su rezultati poređenja aritmetičkih sredina dobijenih prvom i drugom procenom na Skali uticaja događaja.

Tabela 1. Rezultati poređenja I i II procene Skalom uticaja događaja

N M SD t ss p

IES I procena

II procena 266

30,32

26,62

17,00

16,64 4,39 265 ,000

nametanje I procena

II procena 266

12,83

10,52

8,44

8,53 5,10 265 ,000

izbegavanje I procena

II procena 266

17,85

15,37

9,95

9,17 8,29 265 ,000

Rezultati poređenja aritmetičkih sredina prve i druge procene za svaku od karakteristika koje uključuje Lista za procenu učenika prikazani su u Tabeli 2.

267

Tabela 2: Rezultati poređenja I i II procene Listom za procenu učenika

LPU N M SD t ss p

tolerantnost I procena 170 3,29 0,96 -1,46 169 0,147

II procena 3,39 0,86

povučenost I procena 170 2,02 1,10 0,56 169 0,576


nesigurnost I procena 170 2,00 0,96 2,65 169 0,009


agresivnost I procena 170 1,44 0,83 -0,33 169 0,723


emocionalna hladnoća I procena 170 1,62 0,89 2,47 169 0,014


napetost I procena 170 1,89 0,92 0,40 169 0,687


radoznalost I procena 170 3,14 0,97 -0,89 169 0,377


Rezultati poređenja aritmetičkih sredina prvog i drugog ispitivanja skalom N-V SOS prikazani su u Tabeli 3.

Tabela 3: Rezultati poređenja I i II procene skalom N-V SOS

N-V SOS N M SD t ss p

I procena 86,50 56,44

II procena 54

73,13 60,33 1,87 53 ,067

Poređenje rezultata prve i druge procene pokazalo je da se statistički značajne razlike pojavljuju na Skali uticaja događaja u celini, kao i na njenim pojedinačnim subskalama. To ukazuje da su, kod dece koja su prošla kroz psihosocijalni program, simptomi PTSP-aa prisutni u značajno manjem stepenu po završetku tretmana. Međutim, iako značajno smanjenje učestalosti simptoma postoji, aritmetičke sredine i prve i druge procene ukazuju na umereni stepen traumatizovanosti ispitanika, prema normama za domaću populaciju (Petrović, 1998).

Moguće je da je ovakav rezultat posledica heterogenosti ispitanika po stepenu traumatizovanosti, pod pretpostavkom da se efekti programa razlikuju u grupama dece sa različitom vrstom i stepenom traumatizovanosti, te da su u nekim grupama efekti veći, a u nekim mali ili nepostojeći.


Statistički značajne razlike između prvog i drugog ispitivanja registrovane su i na nekim dimenzijama obuhvaćenim Listom za procenu deteta. U pitanju su dimenzije nesigurnosti i emocionalne hladnoće. Za obe ove osobine deca su, pri drugoj proceni, ocenjena manjim ocenama. Nisu registrovane statistički značajne razlike između inicijalnih i finalnih procena ostalih osobina koje obuhvata skala LPU.

Verovatno je period od četiri nedelje, koliko je trajao psihosocijalni program, nedovoljno dug da bi došlo do promena svih ispitivanih karakteristika.

Razlika među rezultatima prvog i drugog ispitivanja Neverbalnom skalom za procenu stepena patnje ne dostiže statističku značajnost, iako je blizu nivou značajnosti p = .05, sa nižim prosečnim rezultatom ispitanika prilikom druge procene. Pošto je skala N-V SOS zadata najmanjem broju ispitanika, rezultati dobijeni ovom tehnikom su najmanje pouzdani.

Iako ne možemo sa potpunom sigurnošću ustanoviti koji su činioci iz okvira primenjenog programa doveli do registrovanog poboljšanja psihološkog funkcionisanja ispitanika, možemo reći da je psihosocijalni program u okviru projekta “Deca u nevolji” ispunio svoj cilj.

269

Psihološke radionice kao način pomoći deci u ekstremnim situacijama Mirsada Topalović, Emil Vlajić Agencija za pružanje psiholoških usluga “PsihoProfil”, Zaječar, Srbija i Crna gora

Ci l j Predmet ovog rada je prikaz tehnika preventivnog rada sa decom u cilju smanjenja simptoma izazvanih ratnim stresom, tokom bombardovanja u Jugoslaviji, mart-jun 1999. godine.

Cilj rada je da se uvide efekti preventivnog rada sa decom organizovanog po tipu psihološko-kreativnih radionica i sportsko-dečjih igara.

Hipoteza Pretpostavka je bila da će ovako organizovan kontinuirani rad u toku delovanja stresnih faktora smanjiti ispoljavanje nastalih simptoma i sprečiti pojavu novih, te da će tokom rada i druženja deca ispoljiti i iskazati svoje kreativne potencijale na način koji svakom od njih najviše odgovara (crtež, pesma, nova igra, šala, priča…). Ova pretpostavka je nastala na osnovu ličnog iskustva u radu sa decom gde su primenjivani programi za decu po tipu radionica (Čuvari osmeha, Konvencija o pravima dece, Učionica dobre volje…).

Opis s i tuac i je Kada je počelo bombardovanje Jugoslavije, prvi dani u našem gradu su bili najgori. Većina stanovništva je ispoljavala strah, a jedan deo i panično ponašanje, što se sve negativno odražavalo i prenosilo na dečije ponašanje. Većina stanovništva Zaječara je napustila svoje stanove i kuće i otišla u selo kod familije misleći da su tamo bezbedniji. Grad je ubrzo postao pust i prazan. Ostalo je vrlo malo dece u njemu i ta deca nisu imala gde da odu. Na ulice nisu izlazila, jer su im branili roditelji, u škole nisu išla, jer one nisu radile. Bila su zatočena u svojim kućama. Sasvim neprirodna situacija za decu.

Metodologi ja t retmana Dečji savez Srbije je predložio da se deca okupe i druže u cilju prevencije i smanjenja napetosti koja je uveliko bila sveprisutna. Sa prvom grupom dece započeli smo rad dve nedelje posle početka bombardovanja. Grupa je bila otvorenog tipa. Tako je radom koji je trajao do 1.7.1999. bilo obuhvaćeno 53 dece kojoj su roditelji dozvoljavali da se kreću u vreme vazdušne opasnosti (sirene). Radili smo svakog dana, sem nedelje, 3 do 4 sata.

Primenili smo rad u «radionicama» koji se sastojao od tri dela:


Prvi deo Ovaj deo sastojao se od psiholoških radionica putem kojih su prorađivani različiti sadržaji, pre svega u vezi sa bombardovanjem (kako, zašto). Deca su tražila pojašnjavanja aktuelnih događaja i informacija koje su dobijala u kući.

Psihološke radionice su pomogle deci da nauče tehnike oslobađanja od tenzije, da izraze i razmene svoja osećanja, da izraze unutrašnje sadržaje, sebi ih pojasne i sa drugima podele, posebno strahove, snove, da razviju strategije za prevazilaženje negativnih osećanja, posebno besa, mržnje, da se podstakne druženje, prevaziđu nesporazumi.

Drugi deo Drugi deo su činile IGRAONICE. U njima su deca birala od ponuđenih igara one koje su im se dopadale, ili su smišljala neke svoje nove igre što je posebno bilo efikasno kao tehnika opuštanja. Stvaranje nove igre je bio vrlo kreativan i zabavan posao.

Treći deo Poslednji deo činile su kreativne radionice u kojima su oblikovani sadržaji iskazani u psihološkim radionicama. Prema interesovanjima deca su bila podeljena u četiri grupe: likovna, recitatorska, dramska i muzička. Svakih 10 do 15 dana grupe su se međusobno predstavljale svojim kreacijama: organizovane su likovne izložbe, dramska, recitatorska i muzička predstavljanja. U kreativnim radionicama su učestvovala sva deca, čak i ona koja su mislila da nisu ni za šta zainteresovana, a u ovim uslovima su ispoljila maksimalnu produkciju. Psihološke radionice su uvek pokretale sadržaj koji je morao da se ispolji. Kreativne radionice su bile dobar način za to.

Rezul tat i : in ic i ja ln i s imptomi Sistematskim posmatranjem je uočeno da su deca ispoljavala sledeće simptome:

• Strahove: strah od smrti, separacione strahove, posebno strah da se mobilisani tata neće vratiti, strah od zatvorenog prostora, strah od izlaska na ulicu, strah da će zavladati glad;

• Psihosomatske simptome: povišena tenzija, na pojavu sirene bolove u stomaku, povraćanje, glavobolju;

• Na nivou ponašanja: psovke, guranje druge dece, pretnje, hiperaktivno ponašanje, povučenost, zamuckivanje;

Rezul tat i : e f ikasnost Svakodnevnim druženjem dece i ovakvim redosledom održavanja radionica ispoljeni strahovi i simtomi su bili primetno redukovani. Ovakva trodelna radionica se

271

pokazala kao veoma efikasan model smanjenja postojećih i sprečavanja pojave novih simptoma kod dece u ekstremnim situacijama.


Programi psihosocijalne pomoći za decu sa posebnim potrebama i njihove roditelje posle ratnih dejstava Sulejman Hrnjica Odelenje za psihologiju, Filozofski fakultet u Beogradu

Koncepci jsk i pr is tup Program psihosocijalne pomoći deci sa posebnim potrebama i njihovim roditeljima posle ratnih dejstava zasnovan je na CBR modelu (rehabilitaciji zasnovanoj na mogućnostima lokalne zajednice). Ovaj model zasnovan je na strategiji kojom se podstiče dejstvo psihosocijalnih zaštitnih faktora u lokalnoj zajednici u cilju razvijanja sposobnosti deteta da samostalno, u granicama svojih sposobnosti, rešava probleme sa kojima je suočeno. Također, jedan od ciljeva ovakvog pristupa je razvijanje sposobnosti porodice za uspešnije rešavanje dodatnih egzistencijalnih problema, razvojnih teškoća deteta, kao i za prevladavanje novih strahova i dezorijentacije uzrokovane bombardovanjem u Srbiji 1999. godine. U osnovi ovog pristupa je razvijanje lokalnih, institucionalnih i neinstitucionalnih aktivnosti usmerenih na pomoć u zadovoljavanju potreba deteta i porodice.

Osnovne hipoteze • Psihosocijalna pomoć biće najdelotvornija ako se organizuje u lokalnoj zajednici,

tj. okruženju u kome dete i porodica žive; • Ovaj pristup omogućuje duže trajanje efekata programa i njegovu nižu

ekonomsku cenu;

• Program će biti uspešniji ako i roditelji i deca budu aktivni učesnici u njegovom izvođenju;

• I roditelji i deca će biti više motivisani ako budu partneri stručnjacima.

Uzorak Akciono istraživanje je izvedeno u periodu septembar 1999. - jun 2000. na 17 lokacija na teritoriji Beograda. Na svim lokalitetima su istovremeno organizovane radionice i za roditelje i za decu. Na svih 17 lokaliteta bilo je obuhvaćeno 340 dece sa posebnim potrebama i isto toliko njihovih roditelja, uglavnom majki.

Inst rument i • skale opservacije ponašanja za praćenje funkcionalnih i nefunkcionalnih

aktivnosti roditelja i dece za vreme trajanja rada radionica; • upitnici za voditelje radionica u kojima su iznesena zapažanja o uspešnosti

pojedinih programskih celina i reakcijama dece i roditelja na program

273

• upitnici za roditelje u kojima su roditelji opisivali dečije reakcije na program, kao i svoje utiske o programima u kojima su oni sudelovali.

Postupak Radionice za decu su programski zamišljene kao skup igrovnih aktivnosti organizovanih sa ciljem da podstaknu razne aspekte dečijeg razvoja. Osnovna načela na kojima su bile zasnovane radionice bila su: iskustveno učenje, razmena ideja i saznanja kako sa vršnjacima, tako i sa odraslima, aktivno učešće, saradnja i pozitivna motivacija. Pravila rada bila su jasno definisana i poznata svima. Radionicu su vodila po dva voditelja u isto vreme. Kao ilustraciju dajemo nekoliko tipičnih naziva radionica za decu: To sam ja, Ružno pače, Moja prava, Moje srce… Tokom trajanja programa razvijeno je, u obliku fleksibilnog scenarija, oko 30 radionica. Pored ovih programa razvijeni su i programi Muzičkih radionica i Program muzičke psihoterapije (samo za jednu grupu dece).

U radionicama za roditelje razmatrani su najvažniji životni problemi porodica dece sa posebnim potrebama kao što su: strah i prevazilaženje straha kod dece, kako očuvati samopoštovanje, šta vidim lepo kod svog deteta… Ove programe su vodili dečiji psihijatri i psiholozi. Interakcija između voditelja i roditelja bila je partnerskog tipa.

Rezul tat i Dobijeni rezultati prikazani su, uglavnom, u kvalitativnom obliku, pošto dobijeni skupovi informacija nisu dozvoljavali složeniju kvantitativnu obradu. Ukratko rezimirano, dobijeni rezultati ukazuju na sledeće tendencije:

Evaluacija programa radionica za decu • Po oceni voditelja programa i roditelja dece, većina dece je bila veoma

motivisana za učešće u programima a njihova aktivnost je bila praćena pozitivnim emocionalnim reakcijama;

• Ocenjeno je da su u narednim programima nužna brojna metodička prilagođavanja kako bi programi bili prilagođeni vrsti i težini razvojne smetnje, polu i uzrastu deteta;

• Zahtevi koji se postavljaju deci bili su često previsoki, kao i broj aktivnosti u okviru pojedinih radionica. Trajanje radionica bilo je često predugo, a instrukcije pretežno verbalnog tipa i preduge;

• Neophodno je posvetiti veći vremenski prostor muzici, pokretu i aktivnostima u kojima se “troši” energija deteta;

• Podsticanje socijalne interakcije, usvajanje socijalnih veština i uspostavljanje emocionalne stabilnosti bili su ciljevi koje su najuspešnije ostvareni, dok je razvoj govora (ekspresivnog i receptivnog), te usvajanje novih znanja ostalo u domenu teško ostvarivih ciljeva.


Procena ostvarenih ciljeva radionica od strane roditelja bila je saglasna sa procenama voditelja programa za decu. I ocene posmatrača (koje je odredio SCF) bile su bliske navedenim. Jedino je kao nešto manje uspešna ocenjena sposobnost voditelja da funkcionalno reaguju u pojedinim (veoma retkim) incidentnim situacijama.

Isti programi (samo bez učešća roditelja) izvedeni su i u dve institucije zatvorenog tipa za decu sa posebnim potrebama. I pored velikog truda voditelja programa, decu je znatno teže bilo aktivirati. U svim bitnim elementima procene, deca iz porodica su bila uspešnija. Ipak, pokazalo se da ovi programi i u institucijama imaju smisla i da razbijaju monotoniju tipičnu za institucionalno okruženje dečijeg razvoja. Programi muzičkih radionica ocenjeni su od strane roditelja, i posmatrača SCF kao veoma uspešni.

Evaluacija programa radionica za roditelje Postoji opšta saglasnost voditelja radionica za roditelje da su roditelji bili motivisani za aktivno učešće u izboru tema i u raspravi o njima.

Pokazalo se da roditelji još uvek nisu spremni da govore o svom doživljaju problema i da razmenjuju iskustva sa drugim roditeljima. Posebno su bili pasivni roditelji nižeg obrazovnog nivoa, što je bilo i očekivano. Jedan broj njih je bivao aktivniji posle ohrabrivanja od strane drugih roditelja i voditelja da iznesu svoja iskustva o tome kako su rešavali probleme tipične za porodice koje imaju decu sa posebnim potrebama.

Atmosferu na radionicama odlikovale su veoma izražene prosocijalne tendencije (empatija, uzajamno razumevanje, tolerancija i sl.).

Samo neki roditelji (i to oni koji imaju realan uvid u razvojne mogućnosti deteta i podržavajuću porodičnu situaciju) će biti, po oceni voditelja, u stanju da razmatrane ideje i rešenja primene u vlastitoj porodici, pre svega u vaspitanju i podsticanju razvoja deteta.

Roditelji i posmatrači SCF su bili saglasni sa ocenama koje su dali voditelji radionica.

Zakl jučak Najvažniji rezultat dobijen realizacijom programa psihosocijalne pomoći u kriznim situacijama bio je da asocijacije roditelja mogu, uz minimalnu materijalnu, organizacionu i kadrovsku pomoć realizovati programe usmerene na podsticanje razvoja svog deteta, kao i podsticanje kvaliteta života deteta i porodice u celini primenom CBR modela, tj. korišćenjem mogućnosti koje postoje u lokalnoj zajednici. Postoji opšta saglasnost da svest o mogućnostima vlastitog deteta koja se uspostavlja kod roditelja tokom praćenja dečije aktivnosti u programu i kao reakcija na program posle njegovog završetka, te svest o vlastitim mogućnostima spadaju u ključne pozitivne efekte ovakvih programa.

275

Iako je trajao relativno dugo (osam meseci), program psihosocijalne pomoći u kriznim situacijama je više problema identifikovao nego rešio. Ipak, treba istaći da su mnoga ponuđena rešenja dobra osnova za naredne akcije.

276 L i s t a p r v i h a u t o r a

Lista prvih autora Prvi autor E-mail Institucija Adresa institucije Adamović, Slavica

[email protected] Centar za socijalni rad, Temerin

St. dom "Novi B", Bulevar Despota Stefana 7, 21000 Novi Sad, Srbija i Crna Gora

Babajić, Nurija Psihijatrjska klinika, UKC, Tuzla

Psihijatrijska klinika Tuzla, 75000 Tuzla, Bosna i Hercegovina

Babović, Nurka [email protected] Medica, Zenica Mokušnice10, 72000 Zenica, Bosna i Hercegovina

Behrić, Zumreta [email protected] J.U. Gimnazija, Cazin H. Mujezinovića S29, 77000 Cazin, Bosna i Hercegovina

Bell, Pam [email protected] Free University of Brussels Brisel, Belgija Bursać, Duško [email protected] Centar za socijalni rad,

Apatin Apatin, Srbija i Crna Gora

Ceribašić- Ljubomirović, Nataša

[email protected] Institut za mentalno zdravlje, Beograd

Palmotićeva 37, 11000 Beograd, Srbija i Crna Gora

Daneš, Vera [email protected] Psihijatrijska klinika, Univerzitetski klinički centar, Sarajevo

Bolnička 25, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina

Duraković-Belko, Elvira

[email protected] Odsjek za psihologiju, Sarajevo

Filozofski fakultet, Franje Račkog 1, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina

Đapić, Renko [email protected] Odsjek za psihologiju, Sarajevo


Đapo, Nermin [email protected] Odsjek za psihologiju, Sarajevo


Galloway, David [email protected]

School of Education, University of Durham

Leazes Road, Durham DH1 1TA, Velika Britanija

Gavranidou, Maria

[email protected]

Institut za psihologiju, LM Univerzitet, München

Leopoldstr. 13, 80802 München, Deutschland

Hanak, Nataša [email protected] Međunarodna mreža pomoći, Beograd

29. Novembra 47, 11 000 Beograd, Srbija i Crna Gora

Hegić, Fuad [email protected] Odsjek za pedagogiju, Sarajevo


277

Prvi autor E-mail Institucija Adresa institucije Hrnjica, Sulejman [email protected] Filozofski fakultet, Beograd Filozofki fakultet,

Čika Ljubina 16-18, 11 000 Beograd, Srbija i Crna Gora

Husain, Arshad [email protected] University of Missouri, Columbia

Columbia, Missouri, SAD

Imamović, Mediha

[email protected] Healthnet International Čekaluša 66, 71 000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina

Ispanović- Radojković, Veronika

[email protected], [email protected]

Institut za mentalno zdravlje, Beograd

Palmotićeva 37, 11000 Beograd, Srbija i Crna Gora

Janković, Josip [email protected] Studijski centar socijalnog rada, Zagreb

V. Nazora 51, 10 000 Zagreb, Hrvatska

Kapor-Stanulović, Nila

[email protected] Odsjek za psihologiju, Novi Sad

Filozofski fakultet, ul. Stevana Musića br. 24, 21000 Novi Sad, Srbija i Crna Gora

Karačić, Sanela Zavod za specijalno obrazovanje i odgoj djece “Mjedenica”, Sarajevo

Mjedenica 16, 71 000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina

Kočevska, Slađana

[email protected] Zdravstveni centar, Zaječar Rasadnički put bb, 19000 Zaječar, Srbija i Crna Gora

Kondić, Ksenija [email protected] Odsjek za psihologiju, Beograd

Filozofski fakultet, Čika Ljubina 16-18, 11000 Beograd, Srbija i Crna Gora

Kučera, Andrea [email protected] [email protected]

Odsjek za kliničku psihologiju, Institut za psihologiju, Univerzitet u Beču

Universitätsstr. 7, 6. Stock, Wien A-1010, Austrija

Kukić, Sandra [email protected] SOS Kinderdorf, Sarajevo Herman Gmeiner 1, Sarajevo, Bosna i Hercegovina

Kuterovac Jagodić, Gordana

[email protected] Odsjek za psihologiju, Zagreb

Filozofski fakultet, Ivana Lučića 3, 10000 Zagreb, Hrvatska

Kutlača, Milena [email protected] Odsjek za psihologiju, Banja Luka

Filozofski fakultet, Bane Lazarević 1, 78000 Banja Luka, Bosna i Hercegovina

Lipničević-Radić, Andreja

[email protected] Stručna zanatska škola, Zenica

Bilinišće, 72000 Zenica, Bosna i Hercegovina

Marinković, Lada [email protected] Institut za zdravstvenu zaštitu djece i omladine, Novi Sad

Lisinskog 1, 21131 Petrovaraždin, Srbija i Crna Gora

Milosavljević, Branko

[email protected] Odsjek za psihologiju, Banja Luka


Mooren, Trudy [email protected] Odsjek za kliničku psihologiju, Utrecht University

PO Box 80140, 3508 TC Utrecht, Holandija

278 L i s t a p r v i h a u t o r a

Prvi autor E-mail Institucija Adresa institucije Nikić Matović, Danica

[email protected] Politehnička škola, Požarevac

Jovana Serbanovića 5, 12000 Požarevac, Srbija i Crna Gora

Novković, Mirjana

[email protected] Healthnet International Čekaluša 66, 71 000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina

Osmanović, Arijana

Osnovna škola “9. Maj”, Sarajevo

Pazarić, 71 000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina

Pavlović, Slobodan

[email protected] Psihijatrijska klinika, UKC, Tuzla

Sarajevska 10/II, 75300 Lukavac, Bosna i Hercegovina

Pernar, Mirjana [email protected] Centar za psihotraumu, Psihijatrijska klinika, Rijeka

Rijeka, Hrvatska

Petrović, Vesna [email protected] Odsjek za psihologiju, Novi Sad

Stevana Musića 24, 21000 Novi Sad, Srbija i Crna Gora

Popović, Sabina [email protected] Centar za žrtve torture, Sarajevo

Safet-bega Bašagića 30/I, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina

Powell, Steve [email protected]

München - BiH psihološki program, Ludwig-Maximilians Univerzitet u Münchenu i Univerzitet u Sarajevu

Institut für Psychologie, Leopoldstr.13, D-80802 München, Deutschland

Radić, RABIJA [email protected] JZU dom zdravlja, Centar za mentalno zdravlje, Tuzla

Slavka Micića 15, 75000 Tuzla, Bosna i Hercegovina

Rošić, Fehim [email protected] 2. srednja škola, Cazin H. Mujezinovića 25-A, 77220 Cazin, Bosna i Hercegovina

Rosner, Rita [email protected]

Institut za psihologiju, Univerzitet u Münchenu

Institut für Psychologie, Leopoldstr.13, D-80802 München, Deutschland

Savić, Jovan [email protected] Odsjek za psihologiju, Banja Luka


Savjak, Nadežda [email protected] Odsjek za psihologiju, Banja Luka


Šehović, Mirha [email protected] Filozofski fakultet, Tuzla Armije BiH 2, 75000 Tuzla, Bosna i Hercegovina

Šestan, Džemal [email protected] JZU dom zdravlja, Centar za mentalno zdravlje, Tuzla

G. Lazarevica 192 (stan 24), 75000 Tuzla, Bosna i Hercegovina

Slodnjak, Vera [email protected]

Savjetodavni centar za djecu, adolescente i roditelje - WHO kolaborativni centar

Gotska 18, 1000 Ljubljana, Slovenija

Smith, Patrick [email protected] Institut za psihijatriju, Univerzitet u Londonu

Camberwell, London, SE5 8AF, London, Velika Britanija

279

Prvi autor E-mail Institucija Adresa institucije Srna, Jelena [email protected] Odsjek za psihologiju,

Beograd Filozofski Fakultet, Čika Ljubina 18-20, 11000 Beograd, Srbija i Crna Gora

Stuvland, Rune [email protected]

Center for Crisis Psychology, Oslo

Kr. Augustsgt. 12, Oslo N-0164, Norveška

Tauber, Charles [email protected] Koalicija za rad na psihotraumi i miru

Gunduliceva 18, 32000 Vukovar, Hrvatska

Tišinović, Svetlana

[email protected] Osnovna škola “Jovan J. Zmaj”, Pančevo

Branka Anovica 5, 26000 Pančevo, Srbija i Crna Gora

Topalović, Mirsada

[email protected] Agencija za pružanje psiholoških usluga “PsihoProfil”, Zaječar

Svetozara Markovića 36/25, 19000 Zaječar, Srbija i Crna Gora

Trebješanin, Žarko

[email protected] Defektološki fakultet, Beograd

Visokog Stevana 2, 11000 Beograd, Srbija i Crna Gora

Yule, William [email protected] Institut za psihijatriju, Univerzitet u Londonu

de Crespigny Park, London SE5 8AF, Velika Britanija

Zečić, Sadeta [email protected], [email protected]

Defektološki fakultet, Tuzla i Zavod za specijalno obrazovanje i odgoj djece “Mjedenica”, Sarajevo

Mjedenica 16, 71 000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina

Zotović, Marija [email protected] Odsjek za psihologiju, Novi Sad

Filozofski fakultet, Stevana Musića 24, 21000 Novi Sad, Srbija i Crna Gora

Zvizdić, Sibela [email protected] Odsjek za psihologiju, Sarajevo


280 I n d e x

Index

adolescencija, 90, 94, 119, 120, 121, 122, 123, 124, 125, 128, 130, 135, 137, 166, 168, 169, 174, 175, 178, 179, 181, 182, 183, 184, 213, 230, 239, 242, 260, 261

agresivnost, 73, 107, 124, 125, 222, 266, 267

Albanijaa / albanski, 39

amputacija, 104

anksioznost, 23, 71, 102, 106, 107, 141, 143, 163, 169, 205, 258

bespomoćnost, 71, 72, 166, 167

bihevioralno, 94, 105, 107, 108, 141, 143, 156, 182, 184, 205, 213, 235, 253, 255, 258, 259, 269, 270

Birleson scale of depression for children, 141, 145, 147, 148, 150, 162, 175, 208, 210

blagostanje, 12

bol, 57, 58, 59, 99, 107

bombardovanje, 113, 140, 214, 222, 269

borba, 36, 106

Bosna i Hercegovina / bosanski, 5, 8, 15, 27, 30, 32, 38, 39, 48, 77, 78, 82, 91, 92, 94, 96, 98, 99, 165, 172, 174, 176, 178, 180, 182, 184, 186, 188, 207, 224, 225, 227, 236, 239, 258, 265, 276, 277, 278, 279

Achenbachova baterija empirički bazirane procjene (ASEBA, 141, 204, 259, 260

Crveni Krst i Crveni Polumjesec, 112

DAAD (Deutscher Akademischer Austauschdienst) Njemačka akademska mreža, 5, 6

demokratizacija, 13

depresija, 12, 23, 60, 102, 107, 125, 128, 131, 132, 133, 141, 143, 163, 176, 193, 199, 200, 205, 226, 258

DESNOS (poremećaj uzrokovan ekstremnim stresom), 64, 65

distanciranje, 66, 178, 219

DSM-III, 22, 129, 211, 254

DSM-IV, 32, 33, 34, 36, 54, 56, 57, 84, 130, 131, 132, 133, 134, 135

edukacija, 27, 28, 44, 67, 76, 94, 164, 182, 187, 224, 226, 246, 256, 277, 279

eksternalizirani problemi, 210

emocija, 54, 55, 57, 59, 103, 105, 106, 151, 152, 153, 154, 169, 181, 214, 264

epidemiologija, 21, 127

etnička distanca, 66, 67, 68

etničko čišćenje, 38, 128, 236

faktori rizika, 32, 61, 94, 206

faktorska analiza, 51, 168

GHQ (Opći zdravstveni upitnik - General Health Questionnaire), 90, 92, 93

granatiranje / pucanje, itd., 28, 123, 140, 192

gubitak, 1, 10, 25, 27, 49, 50, 54, 62, 75, 76, 110, 121, 123, 129, 133,

135, 152, 153, 154, 172, 174, 175, 176, 197, 226, 230, 231, 235

Harvardski upitnik traume, 23, 26, 28, 31, 32, 36

HealthNet International (HNI), 89, 90, 93, 94, 95, 239

Holandija, 63, 89, 258, 277

Hopkinsova ček lista simptoma, 23, 28

Hrvatska / hrvatski, 39, 64, 91, 109, 195, 198, 277, 278, 279

integracija, 36, 75, 78, 105, 111, 265

introverzija, 210

izbjegavanje, 55, 64, 82, 84, 85, 86, 87, 105, 106, 107, 128, 129, 141, 152, 163, 171

izbjeglica / utočište, 8, 19, 20, 22, 23, 29, 32, 33, 34, 36, 37, 41, 42, 44, 45, 48, 50, 52, 75, 76, 77, 78, 90, 121, 122, 168, 169, 171, 172, 174, 179, 180, 182, 190, 191, 192, 193, 194, 239, 241

Jugoslavija, 44

kognicija, 114, 123, 124, 215, 237, 238, 253, 254, 265

kompleksna rehabilitacija, 111

krizna intervencija, 90

kvalitet života, 20, 96

ličnost, 182, 201, 210

lokus kontrole, 157, 160, 167, 208, 209, 210, 215, 235

Ludwig-Maximilians-Universität München, 3, 5, 6, 47

masovne grobnice, 23

mediji, 91

motiv postignuća, 166, 167, 169

mržnja, 66

mučenje, 23, 27, 28, 30

Munich-BiH Psychology Program, 179

NATO, 5, 70, 71, 112, 122, 123, 124, 213, 214, 217, 221

nesreća, 49, 128, 231

nestale osobe, 141

nezaposlenost, 32, 45, 84, 87, 230

NGOs, 32, 36

Njemačka, 6, 44, 48, 52, 82, 241

odvajanje, 178

otpornost, 210

pobuđenost, 82, 84, 141, 142

podsjetnik, 230, 231

pomagač, 9, 98, 112, 113, 114, 115

porodica, 7, 8, 10, 13, 19, 23, 27, 28, 29, 38, 39, 40, 50, 62, 76, 91, 96, 97, 120, 121, 129, 132, 133, 135, 141, 152, 158, 159, 163, 168, 171, 174, 186, 189, 191, 195, 196, 197, 204, 206, 218, 229, 231, 236, 241, 243, 246, 258, 272, 273, 274

post-konflikt, 109, 110, 111

posttraumatski rast, 48, 50, 51

posttraumatski stresni poremećaj / PTSD, 7, 12, 13, 14, 22, 23, 25, 26, 27, 28, 29, 30, 31, 32, 33, 34, 35, 36, 37, 44, 45, 46, 54, 55, 56, 57, 58, 59, 61, 83, 84, 92, 100, 120, 121, 122, 123, 124, 125, 128, 129, 130, 131, 132, 133, 134, 135, 138, 139, 146, 148, 149, 163, 165, 193, 207, 208, 209, 210, 211, 213, 214, 231, 232, 253, 254, 255, 259, 266, 267

povratnik, 44, 96, 98, 241

proces povratka, 22, 37, 98, 111

proživljavanje, 12, 82, 85, 128, 130, 131, 132, 133

psihosocijalni, 9, 10, 11, 14, 123, 124, 125, 186, 189, 224, 227, 267, 268

psihosomatski, 198, 243

psihoticizam, 102

ranjavanje, 28, 57, 58, 59, 121, 158, 159, 168, 178, 192, 207, 219, 229, 265

raseljavanje, 24, 38, 44, 52, 109, 231, 236

razvoj, 7, 19, 27, 30, 69, 70, 71, 72, 96, 98, 118, 120, 123, 124, 137, 146, 162, 174, 178, 186, 187, 188, 189, 201, 206, 210, 218, 220, 232, 235, 256, 262, 273

rehabilitacija, 111

relaksacija, 91, 114

religija, 152, 154

Republika Srpska, 33, 193

rješavanje sukoba, 111

SAD, 3, 32, 277

samopoštovanje, 258, 260, 273

samoubistvo, 60, 61, 62, 110

Sarajevo, 1, 2, 6, 9, 15, 28, 37, 45, 53, 96, 99, 100, 102, 128, 137, 138, 150, 179, 182, 183, 188, 256, 276, 277, 278, 279

SCL-90-R / Ček lista simptoma (SCL-90-R), 102

silovanje, 23, 27

Skala za procjenu depresije kod djece (CDI), 192

škola, 11, 67, 94, 95, 104, 112, 114, 119, 128, 138, 140, 142, 145, 151, 153, 156, 157, 162, 163, 166, 170, 178, 179, 183, 186, 187, 188, 189,

190, 191, 192, 198, 202, 213, 215, 221, 224, 225, 226, 227, 228, 233, 235, 236, 237, 242, 243, 248, 250, 251, 263, 269, 277, 278, 279

Slovenija, 190, 191, 278

socijalna podrška, 32, 154, 235

somatizacija, 102, 141, 205

spol, 44, 46, 78, 83, 121, 123, 130, 134, 159, 176, 178, 181, 182, 184, 200, 241, 243

Srbija / srpski, 66, 69, 70, 91, 112, 201, 204, 211, 213, 214, 217, 221, 258, 262, 265, 269, 276, 277, 278, 279

Srebrenica, 23

stres, 9, 48, 60, 82, 92, 93, 112, 113, 114, 115, 116, 120, 141, 162, 166, 172, 186, 190, 204, 207, 209, 210, 217, 247, 258

stresor, 23, 32, 44, 46, 90, 113, 114, 168, 172, 213, 230, 231, 233, 243, 256, 258

suočavanje, 104, 105, 124, 151, 181, 245

svjedočenje, 25, 28, 29, 33, 36, 140, 234

tuga, 114

ubijanje, 39, 76, 141, 174, 176

Ujedinjene Nacije / UN, 15, 99

UNICEF (United Nations Childrens Fund), 37, 142

Upitnik ratne traume kod djece, CWTQ, 202, 204, 262

utočište / izbjeglica, 39, 41, 142, 143, 231, 245, 246

Velika Britanija, 276, 278, 279

vezanost, 171

vojnici, 54, 55, 57, 58, 59

zajednica, 20, 49, 50, 90, 96, 109, 111, 119, 163

žene, 23, 27, 28, 29, 49, 61, 76, 78, 90, 115, 118, 141, 205, 236

Documents

Psihosocijalne Posljedice Rata