Upload
tomokresic
View
575
Download
7
Embed Size (px)
DESCRIPTION
domino
Citation preview
PRAVNI FAKULTET MOSTAR
Ak. god. 2011./2012.
P O J A M , U Z R O C I I P O S L J E D I C E I N F L A C I J E
SEMINARSKI RAD
Premet: Financijsko pravo i financijska znanost
Mentor: prof.dr.sc. Halid Konjhodžić Kandidati: Ante Marić
Mario Marić
Tomislav Krešić
Mostar, 2012.
SADRŽAJ
1. Uvod……………………………………………………………………………. 1
2. Pojam inflacije…………………………………………………………………. 2
2.1. Inflacija kroz povijest……………………………………………………….. 4
2.2 Mjerenje inflacije……………………………………………………………. 6
2.3. Deflacija…………………………………………………………………….. 7
3. Gledišta o uzrocima inflacije………………………………………………… 8
3.1 Teorija inflacije potražnje…………………………………………………… 9
3.2 Teorija inflacije troškova……………………………………………………. 10
3.3 Strukturna teorija inflacije…………………………………………………… 11
4. Vrste inflacije…………………………………………………………………. 13
4.1 Umjerena inflacija…………………………………………………………… 15
4.2 Galopirajuća inflacija………………………………………………………… 16
4.3 Hiperinflacija………………………………………………………………… 17
5. Posljedice inflacije……………………………………………………………. 19
5.1. Odnos inflacije i nezaposlenosti……………………………………………. 20
6. Antiinflacijska politika……………………………………………………….. 21
7. Zaključak……………………………………………………………………… 23
8. Literatura……………………………………………………………………… 24
Uvod
Inflacija je karakteristična pojava u suvremenim gospodarstvima kojom se bavi
makroekonomska politika. Osnovno joj je obilježje rast opće razine cijena, odnosno pad
vrijednosti novca. Pojavljuje se u svim gospodarstvima, bez obzira na to jesu li u pitanju
razvijena ili nerazvijena gospodarstva, velike ili male zemlje ali s tom razlikom što je njena
stopa medu njima različita.
U suvremenim tržišnim gospodarstvima reguliranje porasta općeg nivoa cijena je gotovo
najvažniji cilj ekonomske politike. Napori u njegovoj realizaciji najčešće se manifestiraju kao
borba protiv inflacije. To samo govori o stalnoj prisutnosti inflacije u gospodarstvima svih
zemalja svijeta, ali i o složenosti te pojave, koju prate još uvijek mnoga neriješena pitanja, kao
i mnogo suprotstavljenih stavova.
Tema „Pojam, uzroci i posljedice inflacije“ obrađena je sa ciljem da kroz pet glavnih
poglavlja da uvid te da pobliže odredi pojavu inflacije.
Rad započinje određivanjem pojma inflacije, gdje se navode definicije iste, zatim prikazom
inflacijskih pojava kroz povijest, prikazom načina mjerenja inflacije te određivanjem pojma
deflacije kao pojave suprotne inflaciji.
Slijedeće poglavlje govori o gledištima na uzroke inflacije sa naglaskom na tri skupine
teorija: teoriju potražnje, teoriju troškova i strukturnu teoriju. Prikaz vrsta inflacije uz isticanje
umjerene, galopirajuće i hiperinflacije predstavlja četvrto poglavlje ovog rada. Navođenje
posljedica inflacije i objašnjenje odnosa inflacije i nezaposlenosti je tema petog dijela rada.
Rad završava prikazom mjera koje poduzima vlada jedne države, kako bi suzbila inflaciju,
pod naslovom antiinflacijska politika.
2. Pojam inflacije
Inflacija1 je vrlo složena ekonomska kategorija,problem koji danas opterećuje gotovo sve
zemlje svijeta i istovremeno problem koji je u ekonomskoj literaturi još uvijek nedovoljno
shvaćen. Fenomen inflacije postao je predmet vrlo važnih studija i rasprava koje nas
obavještavaju o pojmu,uzrocima i posljedicama ove ekonomske kategorije. No, teoretičari
kako kapitalističke tako i socijalističke ekonomije nisu suglasni u pogledu karaktera i
definicije inflacije. Jedni smatraju da je inflacija svako povećanje optjecaja novca, bez obzira
na to da je li ono izazvalo promjenu cijena ili ne. Drugi zastupaju stajalište da ona obavezno
izaziva skok cijena kao posljedicu neodmjerene monetarno-kreditne emisije. U novije vrijeme
ona se često objašnjava nerazmjernim porastom nadnica i plaća. Nerijetko se ona tretira kao
posljedica ponude i potražnje itd.
Nobelovac Paul A. Samuelson definira inflaciju na sljedeći način:“Pod inflacijom
podrazumijevamo period općeg rasta cijena roba i faktora proizvodnje-rastu cijena
kruha,automobila,šišanja,rastu najamnine, rente itd.“2 Jasno je da ova definicija nije potpuna.
Uzroci inflacije uopće se ne navode.“Inflacija je“ smatra dr. Vjekoslav Majhsner.“povećanje
novčanog optjecaja preko one količine pri kojoj se opća razina nivo cijena održava na
dosadašnjoj visini. Drugačije izraženo: inflacija je ono povećanje novčanog optjecaja koje
ima kao posljedicu porast opće razine cijena. Problem nastaje onda kada se količina novca
mijenja bez odgovarajuće promjene u robi, tako da to mijenjanje počinje utjecati na opću
razinu cijena. .Iz ovoga možemo zaključiti da je inflacija dinamički pojam. O inflaciji se može
govoriti samo dotle dok skaču cijene. Čim se cijene zaustave na bilo kojoj razini,nema više
inflacije,ma koliko novi optjecaj bio veći od ranijeg.3
U vezi sa definiranjem pojma inflacije, može se slobodno reći da ima onoliko
definicija inflacije koliko i autora koji su se njenim problemima bavili.
1 Izraz inflacija vodi porijeklo od 'inflatio',što znači 'nadimanje' i 'zapaljenje pluća' i stoljećima je to bio medicinski izraz.Do upotrebe ovog termina u ekonomskoj znanosti dolazi u Sj.Americi za vrijeme građanskog rata 1861-1865.godine.Naime,tih godina,preciznije 1864.god. u New Yorku je izašla knjiga'Velika papirna obmana ili približavanje financijske eksplozije',u kojo je prvi put u povijesti ekonomske misli upotrijebljen izraz'inflacija'da izrazi napuhanost novčanog optjecaja i visok porast cijena.2 Samuelson A. Paul, Nordhaus D. William, Ekonomija, Mate d.o.o., 2007, str.574.
3 Konjhodžić, H., Muratović, H., Petrović, A., Sabljić, V., Svilokos, T., Monetarna znanost, Pravni fakultet Sveučilišta u Mostaru, 2009., str.180
2
Među mnogobrojnim shvaćanjima inflacije, uglavnom su se oformila dva pristupa:
1. Starije (monetarističko) shvaćanje inflacije;
2. Noviji pristup u definiranju inflacije
Starija (monetaristička) shvaćanja inflacije, ovu pojavu definiraju kao stanje u kojem uslijed
povećanja količine novca u optjecaju dolazi do pada vrijednosti novca, što se manifestira u
općem povećanju cijena. Inflacija je, dakle, povećanje količine novca u opticaju, bez
odgovarajućih promjena na strani ponude (proizvodnje) koje ima za posljedicu porast općeg
nivoa cijena. Ovo shvaćanje inflacije nalazi opravdanje u činjenici da su sve velike inflacije i
enormni pad vrijednosti novca bili vezani za pretjeranu emisiju nekonvertibilnih novčanica.
Tako je na tržištu stvorena ogromna novčana tražnja u odnosu na ograničene robne fondove.
Novija shvaćanja inflacije obrazlažu njenu suštinu poremećajima robnonovčanih odnosa,
“kad efektivna novčana tražnja prevladava nad ponudom roba i usluga,bez obzira na to da li
se takvo stanje odražava ili ne na povećanje općeg nivoa cijena. To znači da ukoliko je
efektivna tražnja 1000 jedinica, a ponuda 800 jedinica,onda nastali “inflacijski jaz” mora da
se pokrije ili izravna kroz porast cijena.”4
Na kraju iznijeli bi jednu definiciju pojma inflacije kako je definira dr. Halid Konjhodžić ,a
ona bi glasila kao: „vrlo složena i heterogena društveno-ekonomska pojava izazvana
monetarnim, realnim ili pak političkim poremećajima ravnoteže i kretanja u gospodarstvu, a
kao njena posljedica nastaje samopodržavano i teško kontrolirano povišenje cijena,opadanje
životnog standarda,povećanje novčanog optjecaja,smanjenje vrijednosti domaćeg novca i
progresivno iscrpljenje domaćih deviznih izvora.“5
4 Barać, Slobodan, Stakić, Budimir, Osnovi ekonomije, Beograd, Univerzitet Singidunum, 2007., str.2355 Konjhodžić, H., Muratović, H., Petrović, A., Sabljić, V., Svilokos, T., Monetarna znanost, Pravni fakultet Sveučilišta u Mostaru, 2009., str.182
3
2.1 Inflacija kroz povijest
Inflacija je nakon 2.svjetskog rata postala prvorazredan gotovo opći svjetski problem.
Velike i male zemlje, razvijenog i nerazvijenog gospodarstva s njom se susreću. Interes za
njezine uzroke, karakteristike i efekte veoma je velik,kao što je velik interes za mogućnosti i
sredstva borbe protiv nje. Zbog toga se o inflaciji mnogo piše i diskutira,ali jednostavnih
stavova gotovo da i nema.6
Inflatorni procesi, povijesno gledano,javljaju se vrlo rano. Tako su ne tako davno turski
arheolozi koji su vršili iskopavanja starog grčkog-rimskog naselja Afrodizijas otkrili preko
300 ispisanih kamenih pločica iz kojih su utvrdili da je još rimski imperator Dioklecijan
301.godine nove ere izdao naredbu o zamrzavanju cijena kako bi spriječio širenje inflacije. Na
pločama se naime, nalazio spisak proizvoda koji se moraju prodavati po fiksnim cijenama.
Veliko obezvrjeđivanje novca zahvaća Europu u XVI. st. Tada je kao posljedica kolonijalnih
osvajanja počelo u Španjolsku, Portugal i Nizozemsku masovno pritjecanje zlata. Od njega se
kovao novac kojim su se kupovali razni proizvodi i usluge. Budući da je proizvodnja u to
vrijeme još uvijek bila na niskoj razini,to je neminovno porast cijena uspostavljao ravnotežu
između dodatne potražnje i nedovoljne ponude. U XVII:stoljeću inflacija novčanica zahvaća
Francusku. John Law,škotski bankar koji je pisaon o novcu i kreditu 1716.godine dobiva
dozvolu za otvaranje emisijske banke u Parizu. Izjednačavanjem papirnog novca sa
metalom,Law dolazi do zaključka da nije ni potrebna konvertibilnost novčanica. U tom smislu
je emitirao novac u velikim količinama za pokriće troškova kraljevske kuće i pothvata za
eksploataciju područja u Sjevernoj Americi. Tečaj novčanice postao je prisilan. U roku 5
godina (1716.-1720.) izdao je 2700 milijuna livri u novčanicama uz metalno pokriće od svega
48 milijuna.7 Zbog toga su svi nastojali što prije osloboditi se tih novčanica kupujući razne
predmete,a to je imalo za posljedicu opći porast cijena. Te su novčanice napokon postale
bezvrijedne.
Međutim tek 20.st. nazivamo stoljećem inflacije. Velike ratne inflacije katastrofalnih
razmjera javljaju se za vrijeme i poslije Prvog svjetskog rata u Njemačkoj, Austriji,
Mađarskoj, Poljskoj, Rusiji itd. Inflacija u Njemačkoj po svojim razmjerima bila je
najzapaženija. Za financiranje rata povećan je od godine 1914.-1918.novčani optjecaj sa 2,9
milijardi maraka na 22.1 milijardu .Krajem rata, s ciljem nadoknade štete ratnog pustošenja,
nabavke potrebnih sirovina, neophodnih namirnica za ishranu te za pokriće troškova
6 Peršin, Ivo, Šokman, Antun, Lovrinović, Ivan, Monetarna politika, Zagreb, 2001., str. 1647 Konjhodžić, H., Muratović, H., Petrović, A., Sabljić, V., Svilokos, T., Monetarna znanost, Pravni fakultet Sveučilišta u Mostaru, 2009., str.182
4
demobilizacije i okupacije, za plaćanje ratnih dugova i reparacija i slično, trebalo je osigurati
ogromna financijska sredstva. Sredstva za tu svrhu dobivana su daljnjim povećanjem
novčanog optjecaja, što je nesumnjivo izazvalo i daljnji porast cijena. Cijene na malo, pa kroz
to i troškovi života, stalno su rasli. Koncem studenog 1923.godine u Berlinu je na primjer,
jedan kg kruha koštao 428 milijardi papirnatih maraka;jedan kg maslaca 5.600 milijardi;
dnevna štampa 200 ,tramvajska karta 150....Uslijed naglog padanja vrijednosti novca kamata
se počela računati i sa 7% i sa 8% i više na dan,tj. i na tisuće posto na godinu. Konačno su se
zajmovi počeli obračunavati u realnim stvarima (pšenici,cipelama itd.), a usprkos službenim
zahtjevima,već se posvuda uvodilo plaćanje u devizama. U kolovozu 1924. Godine
uspostavljena je nova valuta i nova novčana jedinica,tzv.“Rentenmarka“ koja je ubrzo
pretvorena u“Reichmarku“, a vrijedila je 1000 milijardi papirnatih maraka. Inflacija u
Mađarskoj poslije 2.svjetskog rata po svom intezitetu također je bila zapažena. Za
financiranje naoružanja povećan je u mađarskoj od 1933. do 1946.god. novčani optjecaj sa
831 milijuna penga na 17.300.000 kvintilijuna. Posvuda se usvojilo plaćanje i računanje u
devizama. Za jedan američki dolar davalo se 4.600.000 kvatrilijuna penga. U travnju
1946.godine provedena je novčana reforma i nova novčana jedinica forinta je vrijedila
200.000.000 fiskalnih penga.
No tek od početka pedesetih godina XX. st. inflacija dobiva globalni karakter. Javlja se u
svim zemljama ,kako u nerazvijenim,tako i u razvijenim .Prodire jednako i u socijalističke
kao i u kapitalističke zemlje. Pojavljuje se za vrijeme rata i poslije rata. Sadašnjicu upravo
karakteriziraju mirnodopske inflacije bez obzira na to da li su one rezultat odgovarajuće
ekonomske politike ili potreba u razvoju gospodarstva ili djelovanju nekih izvanekonomskih
faktora.8
2.2 Mjerenje inflacije
8 Konjhodžić, H., Muratović, H., Petrović, A., Sabljić, V., Svilokos, T., Monetarna znanost, Pravni fakultet Sveučilišta u Mostaru, 2009., str 182-184
5
Inflacija se može mjeriti na različite načine. Obično se koristi stopa inflacije.
Stopainflacije=Razinacijena (godinat )−Razina cijena(godinat−1)
Razinacijena (godinat−1)
Također se koriste i indeksi cijena koji predstavljaju ponderirani prosjek cijena određenog
broja roba i usluga sukladno njihovom značaju u strukturi potrošnje. Od takvih indeksa
najvažniji je indeks potrošačkih cijena (CPI = Consumer Price Index). On mjeri troškove
tržišne kosare potrošačkih dobara i usluga koje su potrebne za svakodnevni život. Svaka
stavka CPI-a ima svoj fiksni ponder razmjeran relativnom značaju u strukturi potrošnje
potrošača.
Sljedeći pokazatelj inflacije je GDP deflator. On pokazuje odnos između nominalnog i
realnog GDP-a. Za razliku od CPI-a on obuhvaća cijene svih dobara, a ne samo cijene dobara
potrošačke košare. Njegov ponder je promjenljiv.
Koristi se i indeks proizvođačkih cijena koji mjeri razinu cijena u veleprodajnoj ili
proizvođačkoj fazi. Temelji se na cijenama određenog broja dobara. Ponderi su mu fiksni, a
izračunavaju se na temelju neto prodaje pojedinih roba.
Mjerenje indeksa cijena praćeno je određenim poteškoćama. Najčešća poteškoća je izbor
odgovarajućeg razdoblja za baznu godinu. Pogrešnim izborom baznog razdoblja mogu se
izvoditi najraznovrsnije manipulacije a da statistički sve bude korektno. Isto tako moguće su
manipulacije s izborom dobara i usluga u potrošačkoj košari kao i izračunavanjem njihovih
pondera. Treba napomenuti da promjena cijena ne izražava promjene kvalitete dobara koje
mogu u međuvremenu nastati.9
Uglavnom, kad se u javnosti objavljuje stopa inflacije, ona se temelji na indeksu
potrošačkih cijena (CPI) koji svaki mjesec računa Ured za statistiku rada.10
2.3 Deflacija
9 Polovina, Svetislav, Medić Š. Đuro, Osnove ekonomije, Zagreb, Medinek, 2002., str. 41110 Krueger, Dirk, Makroekonomika, University of Pennsylvania, 2009., str. 41
6
Deflacija je pojava suprotna inflaciji, a označava pad opće cjenovne razine. Deflacijska
politika vlade označava njenu intervenciju u slučaju da ukupna ponuda nadmašuje potražnju
te se ekspanzivnom kreditno-monetarnom i fiskalnom politikom utječe na povećanje
potražnje i potrošnje. Deflacija odgovara vlasnicima novca čija imovina postaje sve vrjednija,
ali istovremeno smanjuje potrošnju, što dovodi do porasta nezaposlenosti i privrednih kriza.
Kad do pada cijena dođe zbog porasta produktivnosti razvojem tehnike, tehnologije i
organizacije, ili zbog smanjenja poreza to smanjenje je pozitivno za razvoj privrede i rast
zaposlenosti. U svim ostalim slučajevima pad cijena dovodi do propasti pojedinih privrednih
grana, a ako deflacija duže traje dolazi do teških privrednih kriza, stagnacije i privredne
depresije.
Deflacija je bila česta dok je novac imao zlatnu podlogu. Početkom industrijske revolucije i
legalizacijom slobodnog djelovanja razvojnih mehanizama, tj. tržišnog mehanizma selekcije i
mehanizama za udruživanje ideja i sredstava došlo je do naglog porasta produktivnosti i
proizvodnje. Veća proizvodnja dovela je do naglog povećanja količine roba na tržištu.
Proizvodnja zlata nije mogla pratiti taj tempo rasta pa je zlato vađeno iz trezora da bi se
količina novca izjednačila s količinom roba tj. da bi cijene ostale stabilne. U trenutku kad su
zalihe zlata tj. novca presušile dolazilo je do pomanjkanja novca i smanjenja cijena.
U deflacijskim krizama odvijao se brzi proces povećanja zaliha zlata na skladištima, tj.,
zlata (novca) je na tržištu bilo premalo, a u trezorima previše. Rezultat tog skladištenja zlata je
pad cijena većini roba, te je nakon nekog vremena dolazilo do stabilizacije cijena roba na
znatno nižoj razini. Čim su se zalihe roba smanjile, a zalihe zlata povećale, dolazilo je do
oporavka privrede i novog razvojnog ciklusa. Ovakve ciklične promjene privrednog razvoja i
kriza bile su redovite u svim zemljama gdje je postojao brz razvoj produktivnosti i
proizvodnje. Razdoblja punjenja i pražnjenja zlatnih trezora prestala su onda kad su države
ukinule zlatno važenje novca, i kad su počele novac koristiti kao regulator cijena. Uvođenjem
nominalne vrijednosti novca deflacijske krize postale su rijetkost, ali su zato inflacijske krize
postale česte, bilo zbog prevelike potrošnje, bilo zbog ulaska države u valutni rat sa drugim
državama, kako bi povećali domaću konkurentnost.11
3. Gledišta o uzrocima inflacije
11 http://hr.wikipedia.org/wiki/Deflacija
7
Dugo je prevladavalo vjerovanje da postoji jedan osnovni uzrok inflacije, a ono je još i
danas jedno od najrasprostranjenijih. Ono ističe osnovan i predodređujući utjecaj promjena u
količini novca na cijene pa, prema tome, i na pojavu i razmah inflacije12
Međutim, inflacija nastaje zbog određenog stanja u gospodarstvu koje prouzrokuju različiti
činitelji, a nije nipošto posljedica povećane količine novca. Dakako, inflacija je predmet
teorijskih rasprava i analiza. Do sada u literaturi postoje bar tri stajališta o njenom utjecaju na
ekonomski razvoj.
Mnogobrojni su uzroci inflacije. U suvremenoj privredi svaki relevantan društveno-
ekonomski, pa i politički faktor može biti uzrok inflacije. Međutim, kada je riječ o uzrocima
inflacije nužno je praviti razliku između pojavnih, vanjskih manifestacija inflacije i njenih
stvarnih uzroka. Tim prije, što se inflacija, površinski gledano, prije svega izražava kao
monetarni poremećaj u gospodarstvu. Različiti uzroci dovode do inflacije u pojedinim
zemljama, a i u različito vrijeme. Njene uzroke nije lako prepoznati jer više njenih uzroka
djeluje istovremeno, a time je i bitka s njom teža i manje ili više uspješna. Javlja se i u fazi
ekonomskog prosperiteta, u fazi stagnacije, u ratno i poratno vrijeme, u stabilnim i u
nestabilnim ekonomskim sustavima. Javlja se s različitim intenzitetom i različitim
posljedicama za ekonomski razvoj.13
U literaturi nema jedinstvenoga gledišta na uzroke inflacije i teorije objašnjenja inflacije.
Kako je inflacija posljedica neravnoteže između agregatne ponude i agregatne potražnje,
uzroci inflacije mogu biti povećanje potražnje ili smanjivanje ponude, odnosno svaki činitelj
koji utječe na agregatnu ponudu ili agregatnu potražnju utječe i na inflaciju. Uz ta dva
objašnjenja najčešće se navodi i treće koje uzroke inflacija vidi u strukturnim poremećajima u
gospodarstvu.
U vezi s uzrocima inflacije najčešće se navode tri skupine teorija: teorija potražnje, teorija
ponude ili troškova i strukturna teorija.14
3.1 Teorija inflacije potražnje
12 Peršin, Ivo, Šokman, Antun, Lovrinović, Ivan, Monetarna politika, Zagreb, 2001., str. 17013 Kovačević, Branko, Osnove poslovne ekonomije, Zagreb, Mikrorad, 2003., str. 32714 Benić, Đuro, Osnove ekonomije, Zagreb, Školska knjiga, 2004., str. 538
8
Pod inflacijom potražnje (demand pull inflation) podrazumijevamo brži porast efektivne
potražnje od porasta ponude dobara i usluga.15
Bez obzira na razlog, inflacija potražnje se javlja kad agregatna potražnja raste brže od
proizvodnog potencijala ekonomije, povlačeći cijene prema gore kako bi se izjednačile
agregatna ponuda i agregatna potražnja. Jedna utjecajna teorija inflacije potražnje,
monetarizam, smatra da je ponuda novca primarna odrednica inflacije. Temelj na kojemu se
temelji ovaj pristup je to da ponuda novca povećava agregatnu potražnju, što sa svoje strane
povećava razinu cijena.16 Do inflacije dolazi u slučaju kada opća razina potražnje za dobrima i
uslugama a tržištu premaši ponudu po danim cijenama. Ovakva koncepcija se zasniva na
pretpostavci o postojanju fleksibilnih cijena i konkurencije u tržišnom sustavu, pa promjene u
strukturi potražnje, bez promjena u njenom obujmu, ne mogu dovesti do porasta opće razine
cijena. Neki smatraju kako inflacija potražnje nastaje na način preko kojeg se inače osigurava
kreiranje novčane kupovne snage, tako da se inflacija novčane potražnje javlja u svezi sa
širenjem kreditnog volumena. Iz tog razloga se ovakva inflacija u literaturi često naziva
novčanom inflacijom, ili kreditnom inflacijom, ili pak inflacijom kupovne moći.17 Utjecaj
efektivne potražnje na porast opće razine cijena može se prikazati grafički:
Slika 1: Grafički prikaz inflacije potrošnje18
P- srednja razina cijena AS- realna ponuda
Y- realni opseg potražnje AD- potražnja
15 Kovačević, Branko, Osnove poslovne ekonomije, Zagreb, Mikrorad, 2003., str. 330 16 Samuelson A. Paul, Nordhaus D. William, Ekonomija, Mate d.o.o., 2007., str. 584 17 Kovačević, Branko, Osnove poslovne ekonomije, Zagreb, Mikrorad, 2003., str. 33018 http://www.economicshelp.org/macroeconomics/inflation/causes-inflation.html
9
3.2 Teorija inflacije troškova
Inflacija koja proizlazi iz rastućih troškova tijekom razdoblja visoke nezaposlenosti i
nepotpunog iskorištavanja sredstava zove se inflacija troškova.19
Inflacija troškova (cost push inflation) danas ima sve više pristalica u znanstvenoj i stručnoj
javnosti koja se bavi pitanjima inflacije, osobito u anglosaksonskoj literaturi. U svojoj osnovi
koncept polazi od toga kako je nemoguće inflaciju objasniti isključivo potražnjom jer
inflacijski trend možemo uočiti i u slučaju usporene stope ekonomskog razvoja gdje nema i ne
može biti govora o previsokoj potražnji. Prema tome, nastoje se pronaći uzroci inflacije u
uvjetima kada postoji nezaposlenost faktora proizvodnje.20
Inflacija troškova reprodukcije uzroke inflacije nalazi u porastu troškova reprodukcije
(materijala, nadnica, amortizacije i sl.), koji izazivaju porast cijena. Tako npr. povećanjem
cijena energenata dolazi do bržeg rasta troškova proizvodnje, dohodak opada, a povećanjem
cijena se najčešće pokušava kompenzirati takav rast troškova, kako bi se očuvao ili povećao
dohodak.21
Slika 2: Grafički prikaz inflacije troškova22
Slika 2 prikazuje pomjeranje krive agregatne ponude ulijevo (sa AS1 na AS2) što izaziva rast
cijena, sa P1 na P2 i smanjenje realnog obujma proizvodnje, odnosno smanjenje realnog GDP
sa Y1 na Y2.
19 Samuelson A. Paul, Nordhaus D. William, Ekonomija, Mate d.o.o., 2007., str. 58520 Barać, Slobodan, Stakić, Budimir, Osnovi ekonomije, Beograd, Univerzitet Singidunum, 2007., str. 24021 Barać, Slobodan, Stakić, Budimir, Osnovi ekonomije, Beograd, Univerzitet Singidunum, 2007., str. 24022 http://www.economicshelp.org/blog/2006/economics/cost-push-inflation-2/
10
3.3 Strukturna teorija inflacije
Strukturna inflacija nije neki poseban, čist oblik inflacije. Prije bi se moglo reći da se radi o
mješovitom obliku inflacije, sa kombinacijom osobina inflacije potražnje i inflacije troškova
proizvodnje.
Teorija strukturne inflacije pojavila se u manje razvijenim, strukturno neusklađenim
gospodarstvima Južne Amerike. Suština teorije je u sljedećem: Nedovoljna sektorska
usklađenost ponude s potražnjom, konkretno zaostajanje čitavih grana za potrebama
gospodarstva povećava njihove cijene čak i u slučaju odsutnosti viška globalne potražnje.23
Kada postoji raskorak i velike promjene na parcijalnim tržištima nije moguće uspostaviti
stabilan opći nivo cijena. Zato se nameće zaključak, da pri postojanju stalnih i većih promjena
u sektorskoj kompoziciji ponude i potražnje neophodno dolazi do porasta cijena, čak i u
uslovima kada se u privredi uspostavlja globalna uravnoteženost. Ako se radi o važnim
gospodarskim sektorima kao što su građevinarstvo i poljoprivreda, povećanje njihovih cijena
prenosi se na sve grane, tj. prouzročit će inflaciju. U slučaju globalnog viška potražnje ona u
pravilu postaje osobito snažnom.
Model sektorske inflacije postavio je C. L. Schultze. Prema tome modelu, neravnoteža
ponude i potražnje na parcijalnim tržištima utjecat će na opći porast cijena čak i ako su
sukladne globalna ponuda i potražnja. To je moguće jer su pri višku potražnje cijene i nadnice
fleksibilne prema gore, za razliku od slučaja manje potražnje kad cijene i nadnice pokazuju
rigidnost u kretanju prema dolje. Tako povećanje cijena na tržištima na kojima postoji višak
potražnje neće biti uravnoteženo padom cijene na drugim tržištima. Na taj način višak
potražnje u jednom sektoru koji se u cijelosti može kompenzirati manjkom potražnje u
drugom sektoru, izaziva inflatorni proces. Taj proces nastaje na taj način da se inflatorni
impuls koji nastaje u sektoru s viškom potražnje prenosi i multiplicira u ostalim sektorima.
Naime, višak potražnje utječe na povećanje outputa sektora, što utječe na porast potražnje za
sirovinama i radnom snagom. Zbog toga cijene sirovina i materijala rastu, i to utječe na opći
porast cijena finalnih proizvoda. S druge strane, u sektoru s viškom potražnje povećavaju se
nominalne nadnice, što slijede i ostali sektori, pa rast nominalnih nadnica u cjelokupnom
gospodarstvu djeluje na porast cijena proizvoda.24
23 Barać, Slobodan, Stakić, Budimir, Osnovi ekonomije, Beograd, Univerzitet Singidunum, 2007., str. 24024 Benić, Đuro, Osnove ekonomije, Zagreb, Školska knjiga, 2004., str. 544
11
C. L. Schultze ističe kako restriktivna monetarna i fiskalna politika ne mogu otkloniti
sektorsku vrstu inflacije već je to moguće selektivnom restriktivnom politikom, odnosno
selektivnom kontrolom kreditiranja i selektivnim oporezivanjam.
Za razliku od toga koncepta, prema teoretičarima iz manje razvijenih zemalja, posebno
Južne Amerike, tzv. strukturalistima, inflacija se može objasniti samo strukturnim
neusklađenostima u ključnim sektorima gospodarstva. Inflacija je normalna i prirodna pojava
u gospodarstvenu razvoju koju ne može obuzdati ni monetarna niti fiskalna politika bez
znatnijeg smanjivanja zaposlenosti i stope gospodarskoga rasta, jer postoji značajna rigidnost
ponude. Inicijalni inflatorni impuls nastaje zbog zaostajanja nekih sektora, što dovodi do
problema usklađivanja ponude u odnosu prema potražnji, a to je posebno naglašeno i najčešće
prisutno u sektoru poljoprivrede. Strukturalisti najčešće upućuju na četiri pretpostavke
inflacije u zemljama u razvoju: promjene potražnje, nestabilnost izvoza, usko grlo sektora
poljoprivrede i oskudica deviznih sredstava. Ističe i da brzina i prostiranje strukturne inflacije
ovisi o izvorima koji mogu biti:
a) brzina i širenje orijentacije proizvodnje na uvoznu supstituciju i tempo osposobljavanja
mladih industrija da proizvode bez zaštite,
b) diskrepancija ekonomskog položaja poljoprivrede i ostalih sektora od položaja
industrijskog sektora i
c) odnos razmjene u vanjskoj trgovini.
Postojanje strukturnih disproporcija obilježava nepotpuna uporaba činitelja proizvodnje i
pritisak na uvoz.25
.
25 Benić, Đuro, Osnove ekonomije, Zagreb, Školska knjiga, 2004., str. 546
12
4. Vrste inflacije
Inflacija se može razlikovati prema različitim kriterijima:
- prema jačini ili intenzitetu:
- prema dužini svoj trajanja;
- prema porijeklu svoj nastanka;
- prema svom utjecaju na cijene, i
- prema načinu svog nastanka.
Prema svom intenzitetu, odnosno prema brzini inflatornog procesa i prema stupnju
obezvređivanja novca, inflacija se dijeli na: laku, srednju i hiperinflaciju.
Prema dužini trajanja inflacionog procesa, inflacija se dijeli na sekundarnu, jednokratnu i
kroničnu.
Sekundarna inflacija dugo traje, blažeg je oblika, ima umjeren rast cijena, rijetko prelazi u
ubrzanu ili hiperinflaciju, obično se vezuje za ciklično kretanje privrede i često se smanjuje
deflacijom. Jednokratna inflacija je po svom trajanju kraća, ima nešto viši rast cijena i obično
je uslovljena nekim izuzetnim mjerama u zemlji, kao što je npr. naglo zaduživanje države kod
centralne banke, deficitarno financiranje razvoja ili mjere države u slučaju elementarnih
nepogoda. Kronična inflacija je dugoročnog karaktera sa tendencijom progresivnog razvijanja
iz godine u godinu.
Prema svom porijeklu, inflacija se dijeli na domaću i uvezenu.
Domaća inflacija može nastati kao rezultat velikog broja čimbenika koji djeluju na dinamiku
razvoja i strukturu domaćeg gospodarstva. Uvezena inflacija nastaje kao rezultat deficita ili
suficita platnog bilansa, porasta cijena na svjetskom tržištu, ili kroz uvoz roba i kapitala.
Uvozna je inflacija česta u nedovoljno razvijenim gospodarstvima jer se kod njih u svakom
kontaktu s inozemstvom javljaju, povremeno ili trajno, veći ili manji poremećaji u platnoj i
deviznoj bilanci, uz ostalo i zbog uvoza inflacije26
Prema utjecaju na cijene, inflacija se dijeli na aktivnu i neaktivnu (prigušenu) inflaciju.26 Benić, Đuro, Osnove ekonomije, Zagreb, Školska knjiga, 2004., str. 535
13
Aktivna inflacija djeluje odmah direktno na porast cijena. Po istom osnovu inflacija se može
podijeliti na prigušenu, otvorenu i hiperinflaciju. Prigušena inflacija bar u početku ne djeluje
na rast cijena, već se javlja u trenutku kada se iskoriste svi proizvodni čimbenici i ostvari puna
zaposlenost. Danas je posebno karakteristična i nastaje kao posljedica primjenjenih mjera
stabilizacije ekonomske politike: kontrole rasta cijena, troškova proizvodnje, stimuliranje
štednje, racionalizacije svih oblika potrošnje. Prigušena inflacija može samo za izvjesno
vrijeme odgoditi negativna djelovanja otvorene inflacije, ali ne može eliminirati teške i
dugotrajne inflacione pritiske. Karakteristike otvorene inflacije su:
- stalni i slobodni rast cijena, bez obzira na primjenu mjera antiinflacijske politike,
- ona ne pogađa istovremeno i podjednako sve sektore i grane gospodarstva,
- država se obično ne miješa u reguliranje otvorene inflacije, te se oslanja na mehanizam
cijena;
- obično je prati monetarna emisija.
Međutim, s obzirom na široki dijapazon mjera antiinflacijske politike, danas u svijetu gotovo
da nema otvorene inflacije.
Prema načinu nastanka inflaciju možemo podijeliti na namjernu ili hotimičnu i nenamjernu
ili spontanu.
Namjerna ili hotimična inflacija svjesno se poduzima da bi se na primjer izvršila
preraspodjela dohotka ili budžetsko deficitarno financiranje razvoja. Nenamjerna ili spontana
inflacija nastaje kao posljedica dubokih disproporcija u privredi i velikih ekonomskih teškoća
u zemlji.27
Osim tih vrsta inflacije, poslije Drugoga svjetskog rata, česte su situacije da su
gospodarstva u stagnaciji, da ne postoji višak globalne potražnje, a postoji inflacija. Takva se
stanja nazivaju stagflacije (stagnacija i inflacija). Može postojati inflacija i u uvjetima
recesije, pa se naziva incesija (inflacija i recesija).28
Pobliže ćemo predstaviti umjerenu, galopirajuću i hiperinflaciju.
4.1 Umjerena inflacija
27 Barać, Slobodan, Stakić, Budimir, Osnovi ekonomije, Beograd, Univerzitet Singidunum, 2007., str. 23628 Benić, Đuro, Osnove ekonomije, Zagreb, Školska knjiga, 2004., str. 535
14
Cijene koje rastu sporo i predvidivo karakteriziraju umjerenu (latentnu) inflaciju. Možemo
je definirati kao jednobrojčane godišnje stope inflacije. Kada su cijene relativno stabilne
stanovništvo ima povjerenje u novac. Ono je voljno držati novac jer će on vrijediti gotovo
jednako za mjesec ili godinu koliko i danas. Ljudi su spremni potpisivati dugoročne ugovore u
novčanim terminima jer su uvjereni da cijene i troškovi dobara što će ih oni kupovati i
prodavati neće znatno odstupati od onoga što oni zamišljaju.29
U suvremenim gospodarstvima često se upotrebljava kao sredstvo za poticanje
gospodarskog rasta, jer se putem rasta cijena povećavaju profiti i time se stimuliraju veće
investicije, a takvom inflacijom vlada ekonomska politika.30 Ljudi ne troše vrijeme na resurse
nastojeći svoje bogatstvo pretvoriti u nekretninu umjesto da ga drže u "novcu" i "papirnim"
sredstvima, zato što vjeruju da će njihova novčana sredstva zadržati svoju realnu vrijednost.
Puzajuće (latentne) inflacije imaju dugoročan karakter koji se ogleda u trendu stalnog
porasta cijena koje rastu polagano ali neprekidno. Postoje različita stajališta oko određivanja
neke inflacije kao umjerene. Ista se uglavnom svode na različito određivanje godišnje stope
rasta cijena. Tako jedni smatraju da se umjerenom inflacijom smatra ona koja ima stopu od 2-
3% godišnje dok drugi idu do 5% godišnje. Studije OUN-a određuju stopu porasta indeksa
troškova života ispod 1% kao stabilnu, ispod 5% do 1% kao slabu, ispod 10% do 5% kao
umjerenu, te od 10% i više kao visoku.
Mišljenje je da ovaj tip inflacije predstavlja tipično obilježje razvijenih tržišnih
gospodarstava. Kao uzroke ove vrste inflacije navode se: prevelika svjetska proizvodnja
plemenitih metala, svjesna politika jeftinog novca i ekspanzija kredita, porast budžetske
potrošnje, i s tim u vezi porast državnih dugova itd.31
Većina ekonomista se slaže da predvidiva i stabilna ili općenito rastuća razina cijena
osigurava najbolju klimu za zdrav ekonomski razvoj.
4.2 Galopirajuća inflacija
29 Samuelson A. Paul, Nordhaus D. William, Ekonomija, Mate d.o.o., 2007., str. 57930 Benić, Đuro, Osnove ekonomije, Zagreb, Školska knjiga, 2004., str. 53431 Konjhodžić, H., Muratović, H., Petrović, A., Sabljić, V., Svilokos, T., Monetarna znanost, Pravni fakultet Sveučilišta u Mostaru, 2009., str. 220
15
Galopirajuća inflacija (engl. galloping inflation, njem. galoppierende Inflation) je naglo
ubrzanje rasta cijena; obično uvod u hiperinflaciju.
Galopirajuća inflacija je ona pri kojoj je godišnja stopa inflacije izražena dvoznamenkastim
ili troznamenkastim brojem što donosi niz ekonomskih problema. Novac brzo gubi svoju
vrijednost, pa ljudi drže minimalnu količinu novca potrebnu za dnevne transakcije. Višak
novca nastoje pretvoriti u nekretnine ili u devizna sredstva stabilne vrijednosti. Cijene se
izražavaju u domaćoj i stranoj stabilnoj valuti a većina ugovora dobiva tzv. indeksnu
klauzulu32 kako inflacija ne bi obezvrijedila ugovorne transakcije. Financijska tržišta
odumiru, a domaći kapital bježi u inozemstvo. Međutim, i pored toga ekonomija može
funkcionirati i u tako nepovoljnim uvjetima.33
Na osnovi iskustva, ocjenjuje se da kad inflacija jednom prijeđe prag od oko 50 posto
godišnje, više nije moguće održati tu razinu inflacije stabilnom. Naime, kod tako visoke
inflacije potražnja za novcem se drastično smanjuje, te država gubi mogućnost da kreiranjem
novca financira svoje rashode. Zbog toga nakon relativno kraćeg vremena dolazi do sloma
monetarnog sustava, koji u pravilu završava monetarnom reformom, tj. uvođenjem nove
valute.
Galopirajuća inflacija predstavlja dvo ili trocifrenu inflaciju u rasponu od 20, 100 ili 200%
godišnje. Ovakvu vrstu inflacije mogu imati i razvijene industrijske zemlje. Tako su na
primjer Argentina, Brazil i druge Latino-Američke zemlje, imale stope inflacije od 50-700%
godišnje u 1970-im i 1980-im godinama. Jednom kada se galopirajuća inflacija ukloni
javljaju se ozbiljni ekonomski poremećaji. Općenito, većina se ugovora indeksira u skladu s
indeksom cijena ili sa stvarnom valutom poput dolara. Pučanstvo gomila dobra, kupuje kuće i
nikada ne daje novac u zajam uz niske nominalne kame. Iznenađenje je da ekonomija može
preživjeti uz galopirajuću inflaciju. Neki se obogaćuju iako se sustav cijena ponaša tako
loše.34
4.3 Hiperinflacija
32 Indeksna klauzula je ugovorna odredba kojom se iznos novčane obveze u domaćem novcu veže za promijene cijene dobara, roba i usluga izraženih indeksom cijena utvrđenim od ovlaštene osobe (npr. zavoda za statistiku).33 Polovina, Svetislav, Medić Š. Đuro, Osnove ekonomije, Zagreb, Medinek, 2002., str. 41234 Samuelson A. Paul, Nordhaus D. William, Ekonomija, Mate d.o.o., 2007., str. 579
16
Hiperinflacija je u osnovi nekontrolirana inflacija koja dovodi do potpune erozije
vrijednosti domaćeg novca, zbog svakodnevnog visokog rasta cijena. Javlja se obično u
ratnim i poratnim uslovima i godinama, ali i u mirno vrijeme kada se vodi ekspanzivna
razvojna politika dubokim budžetskim deficitom, koji se pokriva čistom emisijom novca.
Hiperinflacija obično dovodi do sloma cjelokupnog monetarnog sistema, s obzirom na to da
novac ne može vršiti ni jednu od svojih funkcija. To dovodi do poremećaja u gospodarstvu i
konačno do potpunog slamanja ekonomskog sustava sa teškim socijalnim, političkim i
ekonomskim posljedicama. Hiperinflacija obično završava valutnom reformom, kada se
umjesto stare, potpuno obezvrijeđene valute uvodi nova novčana jedinica.35
Knjiga Phillipa Cagana, "Monetarna dinamika hiperinflacije" (The Monetary Dynamics of
Hyperinflation), iz 1956. godine, smatra se prvom ozbiljnijom studijom hiperinflacije i
njezinih efekata. U njoj je Cagan je hiperinflaciju definirao kao mjesečnu stopu inflacije od
najmanje 50%.
Međunarodni računovodstveni standard opisuje četiri znaka hiperinflacije:36
1) Stanovništvo uglavnom nastoji svoju imovinu čuvati u ne-valutnom obliku ili u relativno
stabilnoj stranoj valuti. Sav novac u lokalnoj valuti se odmah troši dok mu nije pala njegova
kupovna moć;
2) Stanovništvo cijene uglavnom preračunava, iako izražene u domaćoj valuti, u odnosu na
stranu stabilniju valutu. Cijene se ponekad čak i izražavaju u stranoj stabilnijoj valuti, iako se
roba naplaćuje u njenoj protuvrijednosti u domaćoj valuti;
3) Prodaje i kupovine na kredit postaju sve omiljenije zato što inflacija umanjuje vrijednost
rata;
4) Kamate, plaće i cijene se vezuju za cjenovni indeks, i kumulacijska stopa inflacije, u
roku od tri godine, dostiže ili prelazi 100%.
Hiperinflacija je ona pri kojoj je godišnja stopa inflacije izražena četveroznamenkastim ili
većim brojem. Klasičan primjer hiperinflacije bio je onaj u Weimarskoj Njemačkoj kada je od
siječnja 1922. do studenog 1923. indeks cijena porastao sa 100 na 90 000 000 000.
35 Barać, Slobodan, Stakić, Budimir, Osnovi ekonomije, Beograd, Univerzitet Singidunum, 2007., str. 23536 http://hr.wikipedia.org/wiki/Hiperinflacija
17
Slika 3:Prikaz
hiperinflacije u Weimarskoj
Njemačkoj37
Dok se pri galopirajućoj inflaciji cijene mijenjaju iz mjeseca u mjesec, pri hiperinflaciji se
one doslovce mijenjaju iz sata u sat. Hiperinflacija izaziva ekonomsko rasulo. Dok ponuda
novca astronomski raste, potražnja za novcem jednakim tempom opada. Bijeg od novca je
izrazita pojava, a razmjena se obavlja kao u njenim počecima - putem trampe. Relativne
cijene postaju izrazito nestabilne, dok preraspodjela bogatstva dobiva dramatične oblike.
Hiperinflacija je krajnje rijetka, a događa se u vrijeme izrazite makroekonomske nestabilnosti
i neodgovarajuće makroekonomske politike.38
5. Posljedice inflacije
37 http://www.marketoracle.co.uk/Article8530.html38 Polovina, Svetislav, Medić Š. Đuro, Osnove ekonomije, Zagreb, Medinek, 2002., str. 412
18
Osnovna posljedica inflacije je smanjenje vrijednosti novca i opći porast razina cijena roba
i usluga. Posljedice inflacije možemo podijeliti na direktne i indirektne posljedice.
Direktne posljedice inflacije su:
1) smanjenje zaliha proizvodnih i potrošnih dobara što može imati povoljan efekt ukoliko
postoje obilne rezerve zaliha, jer se time oslobađaju zaleđena sredstva,ali ako to nije slučaj,
onda inflacija smanjuje potrebne zalihe, uzrokuje oskudicu i osiromašenje asortimana robe
2) porast materijalne proizvodnje koji zahtjeva odgovarajuće povećanje novčane mase jer
dodatno ubrizgavanje novčane mase iznad granica porasta DP-a može kao sekundarni i
monetarni faktor povoljno utjecati na aktivizaciju neiskorištenih ili nedovoljno iskorištenih
materijalnih rezervi i rezervi radne snage
3) smanjenje izvoza i porast uvoza jer se povećava potražnja za domaćim i uvoznim
dobrima; postoji li suficit trgovinske bilance, povećana potražnja djelovat će na smanjenje
deviznih rezervi i na adekvatno povlačenje jednog dijela novčane mase utrošene na nabavu
deviza, deficit platne bilance financira se korištenjem raspoloživih deviznih rezervi (ako one
nisu dovoljne, putem poklona i sličnihsredstava, te zaduženjem u inozemstvu)
4) dodatna potražnja vodi k porastu cijena ali ne u jednakoj mjeri kod svih grupa proizvoda
(što zavisi o porijeklu inflacijskog impulsa) – nezavisno od ove činjenice, važno je naglasiti
da će se u zemljama koje raspolažu s ograničenim zalihama, kapacitetima i mogućnostima
većeg uvoza, glavna težina pritiska dodatne kupovne snage odraziti upravo u porastu cijena
5) obaranje tečaja domaće valute – budući je unutrašnja vrijednost osnova međunarodne
vrijednosti valute.
Indirektne posljedice inflacije uključuju sve one pojave i odnose koje kroz porast cijena
bivaju uzrok preraspodjele nacionalnog dohotka, gdje jedni bez svojih zasluga dobivaju, a
drugi bez svoje krivice gube. Od inflacije ima korist industrija koja pod povoljnim uvjetima
uvozi reprodukcijski materijal, a proizvode u koje ih ugrađuje prodaje na unutrašnjem tržištu
po povoljnim (inflatornim) cijenama. 39
5.1 Odnos inflacije i nezaposlenosti
39 Barać, Slobodan, Stakić, Budimir, Osnovi ekonomije, Beograd, Univerzitet Singidunum, 2007., str. 242
19
Odnos između stope nezaposlenosti i inflacije je u ekonomiji prikazan Philipsovom
krivuljom. Phillipsova krivulja je u ekonomiji inverzni odnos između stope nezaposlenosti i
stope inflacije. Jednostavno bi objašnjenje glasilo što je stopa nezaposlenosti u ekonomiji
neke države niža, to je veća stopa promjene u plaćama radne snage ekonomije te države.
Phillips je uočio inverzan odnos između promjene nadnica i nezaposlenosti. Kada je na
tržištu veća ponuda rada od potražnje za radom, tj. kada je veća nezaposlenost, nadnice
padaju, dok, suprotno, nadnice rastu kada je potražnja za radom veća od ponude, odnosno,
kada se nezaposlenost smanjuje. Promjena nadnica se reflektira na promjenu cijena, tj.
inflaciju. Do 1970-ih godina ovaj je odnos uočen u Velikoj Britaniji (Phillips) i SAD-u
(Samuelson i Solow). Samuelson i Solow su ovaj obrnuto proporcionalan odnos između
nezaposlenosti i inflacije nazvali Phillipsova krivulja, te je on postao temelj
makroekonomskog razmišljanja i ekonomskih politika. Taj odnos je implicirao da se zemlje
trebaju odlučiti između različitih kombinacija nezaposlenosti i inflacije. Neka zemlja je mogla
postići nisku nezaposlenost ako je bila voljna tolerirati višu inflaciju, ili se mogla odlučiti za
stabilnost cijena (nisku ili nultu inflaciju) ukoliko je bila voljna tolerirati višu razinu
nezaposlenosti. Većina diskusija vezanih za Phillipsovu krivulju se odnosila na to koju točku
na krivulji odabrati tj. koja je kombinacija inflacije i nezaposlenosti najbolja. 1970-ih
empirijske procjene ovog odnosa su postale nezadovoljavajuće. U SAD-u i zemljama OECD-
a istovremeno je postojala visoka nezaposlenost i visoka inflacija, što je, očito, bilo u
suprotnosti s Phillipsovom krivuljom. Uočena stagflacija je dovela do raspada koncepta
krivulje.40
Slika 4:
Grafički prikaz
Phillipsove krivulje41
6. Antiinflacijska politika
40 http://hr.wikipedia.org/wiki/Phillipsova_krivulja41 http://www.bized.co.uk/virtual/bank/economics/mpol/inflation/causes/theories4.htm
20
Antiinflacijska politika (engl. anti-inflationary policy) je skup mjera koje poduzima vlada
jedne države u okviru opće ekonomske politike kako bi suzbila inflaciju; obično se rabi kao
sinonim za stabilizacijsku politiku, odnosno njezin je najvažniji i najsloženiji dio jer je
nemoguće trajno održati punu zaposlenost, stabilne cijene i slobodna tržišta. Kombinacija
mjera antiinflacijske politike ovisi o uzroku/karakteru inflacije.
Borba protiv inflacije recesijom obično rezultira smanjenjem proizvodnje, zaposlenosti i
potrošnje. Zbog toga se sve više primjenjuje politika dohodaka – kontrola plaća i cijena,
dobrovoljne smjernice, porezna politika i strategija jačanja tržišta.
U bitki sa inflacijom smatra se djelotvornim kombinacija monetarno-kreditnih mjera sa
mjerama fiskalne politike. U nizu mjera s područja fiskalne politike, porezna politika se
smatra najefikasnijom. Porezi se tretiraju kao dio nacionalnog dohotka kojim se u vremenu
inflatornih kretanja može utjecati na smanjivanje osobne i investicijske potrošnje.42
Ako se povećaju porezi ili pak uvedu novi, doći će do smanjenja osobne potrošnje. Ako se
smanje javni rashodi doći će do smanjena budžetske potrošnje. Krajni rezultat ovih mjera bit
će smanjenje ukupne proizvodnje, zbog čega će doći do smanjivanja dohotka, a time i do
smanjivanja inflacije.
Cilj svake stabilizacijske ekonomske politike jest postići opću gospodarsku ravnotežu koja
se očituje ostvarenjem pune zaposlenosti bez inflacije. No ekonomska ravnoteža naglašava
kako nema nacionalnog gospodarstva koje istodobno može ostvarivati punu zaposlenost i
stabilne cijene a imati slobodno tržište.
Postoje 3 mogućnosti ostvarivanja gospodarskog rasta naspram rastu cijena:
1.Gospodarski rast uz blago rastuće cijene
2.Gospodarski rast uz stabilne cijene
3.Gospodarski rast uz opadajuće cijene
Svaka od ovih varijanti ima svoje prednosti i nedostatke ali većina ekonomista smatra da
blago rastuće cijene (3-4% godišnje) potiču rast ukupne proizvodnje, investicija i
zaposlenosti. Gledano na dulji rok rezultat će biti stabilne cijene. No ipak pojava inflacije
postavlja zadatke ekonomskoj politici. Ekonomska politika, u ovom slučaju antiinflacijska,
teži stabiliziranju gospodarstva suzbijanjem dviju skupina posljedica inflacije. Dakle, cilj je
suzbiti redistribuciju dohodaka i imovine i smanjiti stope rasta ekonomske aktivnosti.
Da bi suzbili inflaciju potražnje treba suzbijati višak potražnje nad ponudom. Suzbijanje
inflacije potražnje može se provoditi dvojakim mjerama:
42 Kovačević, Branko, Osnove poslovne ekonomije, Zagreb, Mikrorad, 2003., str. 336
21
1) Mjerama monetarno-kreditne politike – smanjuju količinu novca i kredita. Što dovodi
do smanjenja investicija poduzetnika i pojedinaca, ali i smanjivanjem vladine potrošnje.
Rezultat ovih mjera će biti manja zaposlenost, manji dohodak, manja potrošnja, manji
inflacijski jaz (tj. inflacija)
2) Mjerama fiskalne politike – inflacija se može suzbiti i mjerama porezne politike i
mjerama iz područja javnih rashoda.
Suzbijanje inflacije troškova može se provoditi:
1) Antimonopolskom politikom
2) Stimulativnom ekspanzivno-kreditnom politikom
3) Blagom fiskalnom politikom za deficirane grane kako bi se ublažila ovisnost o uvozu i
uvozna inflacija
4) Mjerama fiskalne politike usmjerenima na smanjenje poreza i doprinosa
Da bi se suzbila inflacija troškova putem ograničenja plaća, a potaknuo rast proizvodnosti
rada najčešće se koristi politika dohodaka. Politika dohodaka sastoji se od aktivnosti vlade
kojima ona pokušava obuzdati inflaciju izravnim mjerama, usmenim uvjeravanjem ili
zakonskom kontrolom plaća i cijena. Bit te politike je da prosječne godišnje plaće mogu rasti
onoliko koliko je rasla prosječna godišnja proizvodnost rada. Takav porast ne može voditi
porastu cijena ili smanjivanju profita
Mjere antiinflacijske politike koje se koriste u suzbijanju inflacije potražnje i inflacije
troškova su neupotrebljive u suzbijanju strukturne inflacije. Ako se kojim slučajem one
koriste u suzbijanju strukturne inflacije može doći do produbljivanja strukturne disproporcije.
Izvore strukturne inflacije moguće je ublažiti:
1) Uklanjanjem zapreka izjednačavanju plaća zaposlenika u svim sektorima nacionalnog
gospodarstva
2) Usmjeravanjem investicija u sektore koji se pokazuju neproporcionalnima prema
ostalim sektorima nacionalnog gospodarstva
Može se zaključiti da upravo selektivno investiranje u sektore koji zaostaju temelj za uspješno
suzbijanje strukturne inflacije.43
Zaključak
43 http://hr.wikipedia.org/wiki/Antiinflacijska_politika
22
Iako ne postoji usuglašen stav oko definiranja pojma inflacije, može se reći da inflacija
predstavlja povećanje agregatne razine cijena u odnosu na vrijednost novca.
Povijesno gledano, inflacija se javlja kako u nerazvijenim, tako i u razvijenim, bilo
kapitalističkim ili socijalističkim zemljama. Za mjerenje inflacije se obično koristi stopa
inflacije koja je izražena u postotcima. Deflacija predstavlja pojavu suprotnu inflaciji, a
označava pad opće cjenovne razine. Ne postoji jedinstveno gledište o uzrocima inflacije, te su
se zbog toga razvila različita gledišta na uzroke inflacije. Tako se smatra da se inflacija
potražnje javlja kad agregatna potražnja raste brže od proizvodnog potencijala ekonomije,
povlačeći cijene prema gore kako bi se izjednačile agregatna ponuda i agregatna potražnja.
Inflacija koja proizlazi iz rastućih troškova tijekom razdoblja visoke nezaposlenosti i
nepotpunog iskorištavanja sredstava zove se inflacija troškova koja nastoji pronaći uzroke
inflacije u uvjetima kada postoji nezaposlenost faktora proizvodnje. Strukturna inflacija
predstavlja mješoviti oblik inflacije, sa kombinacijom osobina inflacije potražnje i inflacije
troškova proizvodnje, i zastupa stajalište da neravnoteža ponude i potražnje na parcijalnim
tržištima utječe na opći porast cijena. Inflacija se može razlikovati prema različitim
kriterijima a prema intenzitetu se dijeli na umjerenu, galopirajuću i hiperinflaciju zavisno od
brzine inflatornog procesa. Inflacija utječe na ekonomiju prerazdjeljujući dohodak i bogatstvo
i narušavajući efikasnost. Glavna posljedica inflacije je smanjenje vrijednosti novca i opći
porast razina cijena roba i usluga. Phillipsova krivulja predstavlja inverzni odnos između
stope nezaposlenosti i stope inflacije, prevedeno, što je stopa nezaposlenosti u ekonomiji neke
države niža, to je veća stopa promjene u plaćama radne snage ekonomije te države.
Skup mjera koje poduzima vlada jedne države u okviru opće ekonomske politike kako bi
suzbila inflaciju predstavlja antiinflacijsku politiku te države.
Literatura
23
Barać, Slobodan, Stakić, Budimir, Osnovi ekonomije, Beograd, Univerzitet Singidunum, 2007.
Benić, Đuro, Osnove ekonomije, Zagreb, Školska knjiga, 2004.
Konjhodžić, H., Muratović, H., Petrović, A., Sabljić, V., Svilokos, T., Monetarna znanost, Pravni fakultet Sveučilišta u Mostaru, 2009.
Kovačević, Branko, Osnove poslovne ekonomije, Zagreb, Mikrorad, 2003.
Krueger, Dirk, Makroekonomika, University of Pennsylvania, 2009.
Peršin, Ivo, Šokman, Antun, Lovrinović, Ivan, Monetarna politika, Zagreb, 2001.
Polovina, Svetislav, Medić Š. Đuro, Osnove ekonomije, Zagreb, Medinek, 2002.
Samuelson A. Paul, Nordhaus D. William, Ekonomija, Mate d.o.o., 2007.
Veselica, Vladimir, Financijski sustav u ekonomiji, Beograd, Univerzitet Singidunum, 2009.
Internet izvori:
http://hr.wikipedia.org/
http://www.economicshelp.org/
http://www.marketoracle.co.uk/
http://www.bized.co.uk/virtual/
24