PRAVNI FAKULTET MOSTAR

Ak. god. 2011./2012.

P O J A M , U Z R O C I I P O S L J E D I C E I N F L A C I J E

SEMINARSKI RAD

Premet: Financijsko pravo i financijska znanost

Mentor: prof.dr.sc. Halid Konjhodžić Kandidati: Ante Marić

Mario Marić

Tomislav Krešić

Mostar, 2012.

SADRŽAJ

1. Uvod……………………………………………………………………………. 1

2. Pojam inflacije…………………………………………………………………. 2

2.1. Inflacija kroz povijest……………………………………………………….. 4

2.2 Mjerenje inflacije……………………………………………………………. 6

2.3. Deflacija…………………………………………………………………….. 7

3. Gledišta o uzrocima inflacije………………………………………………… 8

3.1 Teorija inflacije potražnje…………………………………………………… 9

3.2 Teorija inflacije troškova……………………………………………………. 10

3.3 Strukturna teorija inflacije…………………………………………………… 11

4. Vrste inflacije…………………………………………………………………. 13

4.1 Umjerena inflacija…………………………………………………………… 15

4.2 Galopirajuća inflacija………………………………………………………… 16

4.3 Hiperinflacija………………………………………………………………… 17

5. Posljedice inflacije……………………………………………………………. 19

5.1. Odnos inflacije i nezaposlenosti……………………………………………. 20

6. Antiinflacijska politika……………………………………………………….. 21

7. Zaključak……………………………………………………………………… 23

8. Literatura……………………………………………………………………… 24

Uvod

Inflacija je karakteristična pojava u suvremenim gospodarstvima kojom se bavi

makroekonomska politika. Osnovno joj je obilježje rast opće razine cijena, odnosno pad

vrijednosti novca. Pojavljuje se u svim gospodarstvima, bez obzira na to jesu li u pitanju

razvijena ili nerazvijena gospodarstva, velike ili male zemlje ali s tom razlikom što je njena

stopa medu njima različita.

U suvremenim tržišnim gospodarstvima reguliranje porasta općeg nivoa cijena je gotovo

najvažniji cilj ekonomske politike. Napori u njegovoj realizaciji najčešće se manifestiraju kao

borba protiv inflacije. To samo govori o stalnoj prisutnosti inflacije u gospodarstvima svih

zemalja svijeta, ali i o složenosti te pojave, koju prate još uvijek mnoga neriješena pitanja, kao

i mnogo suprotstavljenih stavova.

Tema „Pojam, uzroci i posljedice inflacije“ obrađena je sa ciljem da kroz pet glavnih

poglavlja da uvid te da pobliže odredi pojavu inflacije.

Rad započinje određivanjem pojma inflacije, gdje se navode definicije iste, zatim prikazom

inflacijskih pojava kroz povijest, prikazom načina mjerenja inflacije te određivanjem pojma

deflacije kao pojave suprotne inflaciji.

Slijedeće poglavlje govori o gledištima na uzroke inflacije sa naglaskom na tri skupine

teorija: teoriju potražnje, teoriju troškova i strukturnu teoriju. Prikaz vrsta inflacije uz isticanje

umjerene, galopirajuće i hiperinflacije predstavlja četvrto poglavlje ovog rada. Navođenje

posljedica inflacije i objašnjenje odnosa inflacije i nezaposlenosti je tema petog dijela rada.

Rad završava prikazom mjera koje poduzima vlada jedne države, kako bi suzbila inflaciju,

pod naslovom antiinflacijska politika.

2. Pojam inflacije

Inflacija1 je vrlo složena ekonomska kategorija,problem koji danas opterećuje gotovo sve

zemlje svijeta i istovremeno problem koji je u ekonomskoj literaturi još uvijek nedovoljno

shvaćen. Fenomen inflacije postao je predmet vrlo važnih studija i rasprava koje nas

obavještavaju o pojmu,uzrocima i posljedicama ove ekonomske kategorije. No, teoretičari

kako kapitalističke tako i socijalističke ekonomije nisu suglasni u pogledu karaktera i

definicije inflacije. Jedni smatraju da je inflacija svako povećanje optjecaja novca, bez obzira

na to da je li ono izazvalo promjenu cijena ili ne. Drugi zastupaju stajalište da ona obavezno

izaziva skok cijena kao posljedicu neodmjerene monetarno-kreditne emisije. U novije vrijeme

ona se često objašnjava nerazmjernim porastom nadnica i plaća. Nerijetko se ona tretira kao

posljedica ponude i potražnje itd.

Nobelovac Paul A. Samuelson definira inflaciju na sljedeći način:“Pod inflacijom

podrazumijevamo period općeg rasta cijena roba i faktora proizvodnje-rastu cijena

kruha,automobila,šišanja,rastu najamnine, rente itd.“2 Jasno je da ova definicija nije potpuna.

Uzroci inflacije uopće se ne navode.“Inflacija je“ smatra dr. Vjekoslav Majhsner.“povećanje

novčanog optjecaja preko one količine pri kojoj se opća razina nivo cijena održava na

dosadašnjoj visini. Drugačije izraženo: inflacija je ono povećanje novčanog optjecaja koje

ima kao posljedicu porast opće razine cijena. Problem nastaje onda kada se količina novca

mijenja bez odgovarajuće promjene u robi, tako da to mijenjanje počinje utjecati na opću

razinu cijena. .Iz ovoga možemo zaključiti da je inflacija dinamički pojam. O inflaciji se može

govoriti samo dotle dok skaču cijene. Čim se cijene zaustave na bilo kojoj razini,nema više

inflacije,ma koliko novi optjecaj bio veći od ranijeg.3

U vezi sa definiranjem pojma inflacije, može se slobodno reći da ima onoliko

definicija inflacije koliko i autora koji su se njenim problemima bavili.

1 Izraz inflacija vodi porijeklo od 'inflatio',što znači 'nadimanje' i 'zapaljenje pluća' i stoljećima je to bio medicinski izraz.Do upotrebe ovog termina u ekonomskoj znanosti dolazi u Sj.Americi za vrijeme građanskog rata 1861-1865.godine.Naime,tih godina,preciznije 1864.god. u New Yorku je izašla knjiga'Velika papirna obmana ili približavanje financijske eksplozije',u kojo je prvi put u povijesti ekonomske misli upotrijebljen izraz'inflacija'da izrazi napuhanost novčanog optjecaja i visok porast cijena.2 Samuelson A. Paul, Nordhaus D. William, Ekonomija, Mate d.o.o., 2007, str.574.

3 Konjhodžić, H., Muratović, H., Petrović, A., Sabljić, V., Svilokos, T., Monetarna znanost, Pravni fakultet Sveučilišta u Mostaru, 2009., str.180

2

Među mnogobrojnim shvaćanjima inflacije, uglavnom su se oformila dva pristupa:

1. Starije (monetarističko) shvaćanje inflacije;

2. Noviji pristup u definiranju inflacije

Starija (monetaristička) shvaćanja inflacije, ovu pojavu definiraju kao stanje u kojem uslijed

povećanja količine novca u optjecaju dolazi do pada vrijednosti novca, što se manifestira u

općem povećanju cijena. Inflacija je, dakle, povećanje količine novca u opticaju, bez

odgovarajućih promjena na strani ponude (proizvodnje) koje ima za posljedicu porast općeg

nivoa cijena. Ovo shvaćanje inflacije nalazi opravdanje u činjenici da su sve velike inflacije i

enormni pad vrijednosti novca bili vezani za pretjeranu emisiju nekonvertibilnih novčanica.

Tako je na tržištu stvorena ogromna novčana tražnja u odnosu na ograničene robne fondove.

Novija shvaćanja inflacije obrazlažu njenu suštinu poremećajima robnonovčanih odnosa,

“kad efektivna novčana tražnja prevladava nad ponudom roba i usluga,bez obzira na to da li

se takvo stanje odražava ili ne na povećanje općeg nivoa cijena. To znači da ukoliko je

efektivna tražnja 1000 jedinica, a ponuda 800 jedinica,onda nastali “inflacijski jaz” mora da

se pokrije ili izravna kroz porast cijena.”4

Na kraju iznijeli bi jednu definiciju pojma inflacije kako je definira dr. Halid Konjhodžić ,a

ona bi glasila kao: „vrlo složena i heterogena društveno-ekonomska pojava izazvana

monetarnim, realnim ili pak političkim poremećajima ravnoteže i kretanja u gospodarstvu, a

kao njena posljedica nastaje samopodržavano i teško kontrolirano povišenje cijena,opadanje

životnog standarda,povećanje novčanog optjecaja,smanjenje vrijednosti domaćeg novca i

progresivno iscrpljenje domaćih deviznih izvora.“5

4 Barać, Slobodan, Stakić, Budimir, Osnovi ekonomije, Beograd, Univerzitet Singidunum, 2007., str.2355 Konjhodžić, H., Muratović, H., Petrović, A., Sabljić, V., Svilokos, T., Monetarna znanost, Pravni fakultet Sveučilišta u Mostaru, 2009., str.182

3

2.1 Inflacija kroz povijest

Inflacija je nakon 2.svjetskog rata postala prvorazredan gotovo opći svjetski problem.

Velike i male zemlje, razvijenog i nerazvijenog gospodarstva s njom se susreću. Interes za

njezine uzroke, karakteristike i efekte veoma je velik,kao što je velik interes za mogućnosti i

sredstva borbe protiv nje. Zbog toga se o inflaciji mnogo piše i diskutira,ali jednostavnih

stavova gotovo da i nema.6

Inflatorni procesi, povijesno gledano,javljaju se vrlo rano. Tako su ne tako davno turski

arheolozi koji su vršili iskopavanja starog grčkog-rimskog naselja Afrodizijas otkrili preko

300 ispisanih kamenih pločica iz kojih su utvrdili da je još rimski imperator Dioklecijan

301.godine nove ere izdao naredbu o zamrzavanju cijena kako bi spriječio širenje inflacije. Na

pločama se naime, nalazio spisak proizvoda koji se moraju prodavati po fiksnim cijenama.

Veliko obezvrjeđivanje novca zahvaća Europu u XVI. st. Tada je kao posljedica kolonijalnih

osvajanja počelo u Španjolsku, Portugal i Nizozemsku masovno pritjecanje zlata. Od njega se

kovao novac kojim su se kupovali razni proizvodi i usluge. Budući da je proizvodnja u to

vrijeme još uvijek bila na niskoj razini,to je neminovno porast cijena uspostavljao ravnotežu

između dodatne potražnje i nedovoljne ponude. U XVII:stoljeću inflacija novčanica zahvaća

Francusku. John Law,škotski bankar koji je pisaon o novcu i kreditu 1716.godine dobiva

dozvolu za otvaranje emisijske banke u Parizu. Izjednačavanjem papirnog novca sa

metalom,Law dolazi do zaključka da nije ni potrebna konvertibilnost novčanica. U tom smislu

je emitirao novac u velikim količinama za pokriće troškova kraljevske kuće i pothvata za

eksploataciju područja u Sjevernoj Americi. Tečaj novčanice postao je prisilan. U roku 5

godina (1716.-1720.) izdao je 2700 milijuna livri u novčanicama uz metalno pokriće od svega

48 milijuna.7 Zbog toga su svi nastojali što prije osloboditi se tih novčanica kupujući razne

predmete,a to je imalo za posljedicu opći porast cijena. Te su novčanice napokon postale

bezvrijedne.

Međutim tek 20.st. nazivamo stoljećem inflacije. Velike ratne inflacije katastrofalnih

razmjera javljaju se za vrijeme i poslije Prvog svjetskog rata u Njemačkoj, Austriji,

Mađarskoj, Poljskoj, Rusiji itd. Inflacija u Njemačkoj po svojim razmjerima bila je

najzapaženija. Za financiranje rata povećan je od godine 1914.-1918.novčani optjecaj sa 2,9

milijardi maraka na 22.1 milijardu .Krajem rata, s ciljem nadoknade štete ratnog pustošenja,

nabavke potrebnih sirovina, neophodnih namirnica za ishranu te za pokriće troškova

6 Peršin, Ivo, Šokman, Antun, Lovrinović, Ivan, Monetarna politika, Zagreb, 2001., str. 1647 Konjhodžić, H., Muratović, H., Petrović, A., Sabljić, V., Svilokos, T., Monetarna znanost, Pravni fakultet Sveučilišta u Mostaru, 2009., str.182

4

demobilizacije i okupacije, za plaćanje ratnih dugova i reparacija i slično, trebalo je osigurati

ogromna financijska sredstva. Sredstva za tu svrhu dobivana su daljnjim povećanjem

novčanog optjecaja, što je nesumnjivo izazvalo i daljnji porast cijena. Cijene na malo, pa kroz

to i troškovi života, stalno su rasli. Koncem studenog 1923.godine u Berlinu je na primjer,

jedan kg kruha koštao 428 milijardi papirnatih maraka;jedan kg maslaca 5.600 milijardi;

dnevna štampa 200 ,tramvajska karta 150....Uslijed naglog padanja vrijednosti novca kamata

se počela računati i sa 7% i sa 8% i više na dan,tj. i na tisuće posto na godinu. Konačno su se

zajmovi počeli obračunavati u realnim stvarima (pšenici,cipelama itd.), a usprkos službenim

zahtjevima,već se posvuda uvodilo plaćanje u devizama. U kolovozu 1924. Godine

uspostavljena je nova valuta i nova novčana jedinica,tzv.“Rentenmarka“ koja je ubrzo

pretvorena u“Reichmarku“, a vrijedila je 1000 milijardi papirnatih maraka. Inflacija u

Mađarskoj poslije 2.svjetskog rata po svom intezitetu također je bila zapažena. Za

financiranje naoružanja povećan je u mađarskoj od 1933. do 1946.god. novčani optjecaj sa

831 milijuna penga na 17.300.000 kvintilijuna. Posvuda se usvojilo plaćanje i računanje u

devizama. Za jedan američki dolar davalo se 4.600.000 kvatrilijuna penga. U travnju

1946.godine provedena je novčana reforma i nova novčana jedinica forinta je vrijedila

200.000.000 fiskalnih penga.

No tek od početka pedesetih godina XX. st. inflacija dobiva globalni karakter. Javlja se u

svim zemljama ,kako u nerazvijenim,tako i u razvijenim .Prodire jednako i u socijalističke

kao i u kapitalističke zemlje. Pojavljuje se za vrijeme rata i poslije rata. Sadašnjicu upravo

karakteriziraju mirnodopske inflacije bez obzira na to da li su one rezultat odgovarajuće

ekonomske politike ili potreba u razvoju gospodarstva ili djelovanju nekih izvanekonomskih

faktora.8

2.2 Mjerenje inflacije

8 Konjhodžić, H., Muratović, H., Petrović, A., Sabljić, V., Svilokos, T., Monetarna znanost, Pravni fakultet Sveučilišta u Mostaru, 2009., str 182-184

5

Inflacija se može mjeriti na različite načine. Obično se koristi stopa inflacije.

Stopainflacije=Razinacijena (godinat )−Razina cijena(godinat−1)

Razinacijena (godinat−1)

Također se koriste i indeksi cijena koji predstavljaju ponderirani prosjek cijena određenog

broja roba i usluga sukladno njihovom značaju u strukturi potrošnje. Od takvih indeksa

najvažniji je indeks potrošačkih cijena (CPI = Consumer Price Index). On mjeri troškove

tržišne kosare potrošačkih dobara i usluga koje su potrebne za svakodnevni život. Svaka

stavka CPI-a ima svoj fiksni ponder razmjeran relativnom značaju u strukturi potrošnje

potrošača.

Sljedeći pokazatelj inflacije je GDP deflator. On pokazuje odnos između nominalnog i

realnog GDP-a. Za razliku od CPI-a on obuhvaća cijene svih dobara, a ne samo cijene dobara

potrošačke košare. Njegov ponder je promjenljiv.

Koristi se i indeks proizvođačkih cijena koji mjeri razinu cijena u veleprodajnoj ili

proizvođačkoj fazi. Temelji se na cijenama određenog broja dobara. Ponderi su mu fiksni, a

izračunavaju se na temelju neto prodaje pojedinih roba.

Mjerenje indeksa cijena praćeno je određenim poteškoćama. Najčešća poteškoća je izbor

odgovarajućeg razdoblja za baznu godinu. Pogrešnim izborom baznog razdoblja mogu se

izvoditi najraznovrsnije manipulacije a da statistički sve bude korektno. Isto tako moguće su

manipulacije s izborom dobara i usluga u potrošačkoj košari kao i izračunavanjem njihovih

pondera. Treba napomenuti da promjena cijena ne izražava promjene kvalitete dobara koje

mogu u međuvremenu nastati.9

Uglavnom, kad se u javnosti objavljuje stopa inflacije, ona se temelji na indeksu

potrošačkih cijena (CPI) koji svaki mjesec računa Ured za statistiku rada.10

2.3 Deflacija

9 Polovina, Svetislav, Medić Š. Đuro, Osnove ekonomije, Zagreb, Medinek, 2002., str. 41110 Krueger, Dirk, Makroekonomika, University of Pennsylvania, 2009., str. 41

6

Deflacija je pojava suprotna inflaciji, a označava pad opće cjenovne razine. Deflacijska

politika vlade označava njenu intervenciju u slučaju da ukupna ponuda nadmašuje potražnju

te se ekspanzivnom kreditno-monetarnom i fiskalnom politikom utječe na povećanje

potražnje i potrošnje. Deflacija odgovara vlasnicima novca čija imovina postaje sve vrjednija,

ali istovremeno smanjuje potrošnju, što dovodi do porasta nezaposlenosti i privrednih kriza.

Kad do pada cijena dođe zbog porasta produktivnosti razvojem tehnike, tehnologije i

organizacije, ili zbog smanjenja poreza to smanjenje je pozitivno za razvoj privrede i rast

zaposlenosti. U svim ostalim slučajevima pad cijena dovodi do propasti pojedinih privrednih

grana, a ako deflacija duže traje dolazi do teških privrednih kriza, stagnacije i privredne

depresije.

Deflacija je bila česta dok je novac imao zlatnu podlogu. Početkom industrijske revolucije i

legalizacijom slobodnog djelovanja razvojnih mehanizama, tj. tržišnog mehanizma selekcije i

mehanizama za udruživanje ideja i sredstava došlo je do naglog porasta produktivnosti i

proizvodnje. Veća proizvodnja dovela je do naglog povećanja količine roba na tržištu.

Proizvodnja zlata nije mogla pratiti taj tempo rasta pa je zlato vađeno iz trezora da bi se

količina novca izjednačila s količinom roba tj. da bi cijene ostale stabilne. U trenutku kad su

zalihe zlata tj. novca presušile dolazilo je do pomanjkanja novca i smanjenja cijena.

U deflacijskim krizama odvijao se brzi proces povećanja zaliha zlata na skladištima, tj.,

zlata (novca) je na tržištu bilo premalo, a u trezorima previše. Rezultat tog skladištenja zlata je

pad cijena većini roba, te je nakon nekog vremena dolazilo do stabilizacije cijena roba na

znatno nižoj razini. Čim su se zalihe roba smanjile, a zalihe zlata povećale, dolazilo je do

oporavka privrede i novog razvojnog ciklusa. Ovakve ciklične promjene privrednog razvoja i

kriza bile su redovite u svim zemljama gdje je postojao brz razvoj produktivnosti i

proizvodnje. Razdoblja punjenja i pražnjenja zlatnih trezora prestala su onda kad su države

ukinule zlatno važenje novca, i kad su počele novac koristiti kao regulator cijena. Uvođenjem

nominalne vrijednosti novca deflacijske krize postale su rijetkost, ali su zato inflacijske krize

postale česte, bilo zbog prevelike potrošnje, bilo zbog ulaska države u valutni rat sa drugim

državama, kako bi povećali domaću konkurentnost.11

3. Gledišta o uzrocima inflacije

11 http://hr.wikipedia.org/wiki/Deflacija

7

Dugo je prevladavalo vjerovanje da postoji jedan osnovni uzrok inflacije, a ono je još i

danas jedno od najrasprostranjenijih. Ono ističe osnovan i predodređujući utjecaj promjena u

količini novca na cijene pa, prema tome, i na pojavu i razmah inflacije12

Međutim, inflacija nastaje zbog određenog stanja u gospodarstvu koje prouzrokuju različiti

činitelji, a nije nipošto posljedica povećane količine novca. Dakako, inflacija je predmet

teorijskih rasprava i analiza. Do sada u literaturi postoje bar tri stajališta o njenom utjecaju na

ekonomski razvoj.

Mnogobrojni su uzroci inflacije. U suvremenoj privredi svaki relevantan društveno-

ekonomski, pa i politički faktor može biti uzrok inflacije. Međutim, kada je riječ o uzrocima

inflacije nužno je praviti razliku između pojavnih, vanjskih manifestacija inflacije i njenih

stvarnih uzroka. Tim prije, što se inflacija, površinski gledano, prije svega izražava kao

monetarni poremećaj u gospodarstvu. Različiti uzroci dovode do inflacije u pojedinim

zemljama, a i u različito vrijeme. Njene uzroke nije lako prepoznati jer više njenih uzroka

djeluje istovremeno, a time je i bitka s njom teža i manje ili više uspješna. Javlja se i u fazi

ekonomskog prosperiteta, u fazi stagnacije, u ratno i poratno vrijeme, u stabilnim i u

nestabilnim ekonomskim sustavima. Javlja se s različitim intenzitetom i različitim

posljedicama za ekonomski razvoj.13

U literaturi nema jedinstvenoga gledišta na uzroke inflacije i teorije objašnjenja inflacije.

Kako je inflacija posljedica neravnoteže između agregatne ponude i agregatne potražnje,

uzroci inflacije mogu biti povećanje potražnje ili smanjivanje ponude, odnosno svaki činitelj

koji utječe na agregatnu ponudu ili agregatnu potražnju utječe i na inflaciju. Uz ta dva

objašnjenja najčešće se navodi i treće koje uzroke inflacija vidi u strukturnim poremećajima u

gospodarstvu.

U vezi s uzrocima inflacije najčešće se navode tri skupine teorija: teorija potražnje, teorija

ponude ili troškova i strukturna teorija.14

3.1 Teorija inflacije potražnje

12 Peršin, Ivo, Šokman, Antun, Lovrinović, Ivan, Monetarna politika, Zagreb, 2001., str. 17013 Kovačević, Branko, Osnove poslovne ekonomije, Zagreb, Mikrorad, 2003., str. 32714 Benić, Đuro, Osnove ekonomije, Zagreb, Školska knjiga, 2004., str. 538

8

Pod inflacijom potražnje (demand pull inflation) podrazumijevamo brži porast efektivne

potražnje od porasta ponude dobara i usluga.15

Bez obzira na razlog, inflacija potražnje se javlja kad agregatna potražnja raste brže od

proizvodnog potencijala ekonomije, povlačeći cijene prema gore kako bi se izjednačile

agregatna ponuda i agregatna potražnja. Jedna utjecajna teorija inflacije potražnje,

monetarizam, smatra da je ponuda novca primarna odrednica inflacije. Temelj na kojemu se

temelji ovaj pristup je to da ponuda novca povećava agregatnu potražnju, što sa svoje strane

povećava razinu cijena.16 Do inflacije dolazi u slučaju kada opća razina potražnje za dobrima i

uslugama a tržištu premaši ponudu po danim cijenama. Ovakva koncepcija se zasniva na

pretpostavci o postojanju fleksibilnih cijena i konkurencije u tržišnom sustavu, pa promjene u

strukturi potražnje, bez promjena u njenom obujmu, ne mogu dovesti do porasta opće razine

cijena. Neki smatraju kako inflacija potražnje nastaje na način preko kojeg se inače osigurava

kreiranje novčane kupovne snage, tako da se inflacija novčane potražnje javlja u svezi sa

širenjem kreditnog volumena. Iz tog razloga se ovakva inflacija u literaturi često naziva

novčanom inflacijom, ili kreditnom inflacijom, ili pak inflacijom kupovne moći.17 Utjecaj

efektivne potražnje na porast opće razine cijena može se prikazati grafički:

Slika 1: Grafički prikaz inflacije potrošnje18

P- srednja razina cijena AS- realna ponuda

Y- realni opseg potražnje AD- potražnja

15 Kovačević, Branko, Osnove poslovne ekonomije, Zagreb, Mikrorad, 2003., str. 330 16 Samuelson A. Paul, Nordhaus D. William, Ekonomija, Mate d.o.o., 2007., str. 584 17 Kovačević, Branko, Osnove poslovne ekonomije, Zagreb, Mikrorad, 2003., str. 33018 http://www.economicshelp.org/macroeconomics/inflation/causes-inflation.html

9

3.2 Teorija inflacije troškova

Inflacija koja proizlazi iz rastućih troškova tijekom razdoblja visoke nezaposlenosti i

nepotpunog iskorištavanja sredstava zove se inflacija troškova.19

Inflacija troškova (cost push inflation) danas ima sve više pristalica u znanstvenoj i stručnoj

javnosti koja se bavi pitanjima inflacije, osobito u anglosaksonskoj literaturi. U svojoj osnovi

koncept polazi od toga kako je nemoguće inflaciju objasniti isključivo potražnjom jer

inflacijski trend možemo uočiti i u slučaju usporene stope ekonomskog razvoja gdje nema i ne

može biti govora o previsokoj potražnji. Prema tome, nastoje se pronaći uzroci inflacije u

uvjetima kada postoji nezaposlenost faktora proizvodnje.20

Inflacija troškova reprodukcije uzroke inflacije nalazi u porastu troškova reprodukcije

(materijala, nadnica, amortizacije i sl.), koji izazivaju porast cijena. Tako npr. povećanjem

cijena energenata dolazi do bržeg rasta troškova proizvodnje, dohodak opada, a povećanjem

cijena se najčešće pokušava kompenzirati takav rast troškova, kako bi se očuvao ili povećao

dohodak.21

Slika 2: Grafički prikaz inflacije troškova22

Slika 2 prikazuje pomjeranje krive agregatne ponude ulijevo (sa AS1 na AS2) što izaziva rast

cijena, sa P1 na P2 i smanjenje realnog obujma proizvodnje, odnosno smanjenje realnog GDP

sa Y1 na Y2.

19 Samuelson A. Paul, Nordhaus D. William, Ekonomija, Mate d.o.o., 2007., str. 58520 Barać, Slobodan, Stakić, Budimir, Osnovi ekonomije, Beograd, Univerzitet Singidunum, 2007., str. 24021 Barać, Slobodan, Stakić, Budimir, Osnovi ekonomije, Beograd, Univerzitet Singidunum, 2007., str. 24022 http://www.economicshelp.org/blog/2006/economics/cost-push-inflation-2/

10

3.3 Strukturna teorija inflacije

Strukturna inflacija nije neki poseban, čist oblik inflacije. Prije bi se moglo reći da se radi o

mješovitom obliku inflacije, sa kombinacijom osobina inflacije potražnje i inflacije troškova

proizvodnje.

Teorija strukturne inflacije pojavila se u manje razvijenim, strukturno neusklađenim

gospodarstvima Južne Amerike. Suština teorije je u sljedećem: Nedovoljna sektorska

usklađenost ponude s potražnjom, konkretno zaostajanje čitavih grana za potrebama

gospodarstva povećava njihove cijene čak i u slučaju odsutnosti viška globalne potražnje.23

Kada postoji raskorak i velike promjene na parcijalnim tržištima nije moguće uspostaviti

stabilan opći nivo cijena. Zato se nameće zaključak, da pri postojanju stalnih i većih promjena

u sektorskoj kompoziciji ponude i potražnje neophodno dolazi do porasta cijena, čak i u

uslovima kada se u privredi uspostavlja globalna uravnoteženost. Ako se radi o važnim

gospodarskim sektorima kao što su građevinarstvo i poljoprivreda, povećanje njihovih cijena

prenosi se na sve grane, tj. prouzročit će inflaciju. U slučaju globalnog viška potražnje ona u

pravilu postaje osobito snažnom.

Model sektorske inflacije postavio je C. L. Schultze. Prema tome modelu, neravnoteža

ponude i potražnje na parcijalnim tržištima utjecat će na opći porast cijena čak i ako su

sukladne globalna ponuda i potražnja. To je moguće jer su pri višku potražnje cijene i nadnice

fleksibilne prema gore, za razliku od slučaja manje potražnje kad cijene i nadnice pokazuju

rigidnost u kretanju prema dolje. Tako povećanje cijena na tržištima na kojima postoji višak

potražnje neće biti uravnoteženo padom cijene na drugim tržištima. Na taj način višak

potražnje u jednom sektoru koji se u cijelosti može kompenzirati manjkom potražnje u

drugom sektoru, izaziva inflatorni proces. Taj proces nastaje na taj način da se inflatorni

impuls koji nastaje u sektoru s viškom potražnje prenosi i multiplicira u ostalim sektorima.

Naime, višak potražnje utječe na povećanje outputa sektora, što utječe na porast potražnje za

sirovinama i radnom snagom. Zbog toga cijene sirovina i materijala rastu, i to utječe na opći

porast cijena finalnih proizvoda. S druge strane, u sektoru s viškom potražnje povećavaju se

nominalne nadnice, što slijede i ostali sektori, pa rast nominalnih nadnica u cjelokupnom

gospodarstvu djeluje na porast cijena proizvoda.24

23 Barać, Slobodan, Stakić, Budimir, Osnovi ekonomije, Beograd, Univerzitet Singidunum, 2007., str. 24024 Benić, Đuro, Osnove ekonomije, Zagreb, Školska knjiga, 2004., str. 544

11

C. L. Schultze ističe kako restriktivna monetarna i fiskalna politika ne mogu otkloniti

sektorsku vrstu inflacije već je to moguće selektivnom restriktivnom politikom, odnosno

selektivnom kontrolom kreditiranja i selektivnim oporezivanjam.

Za razliku od toga koncepta, prema teoretičarima iz manje razvijenih zemalja, posebno

Južne Amerike, tzv. strukturalistima, inflacija se može objasniti samo strukturnim

neusklađenostima u ključnim sektorima gospodarstva. Inflacija je normalna i prirodna pojava

u gospodarstvenu razvoju koju ne može obuzdati ni monetarna niti fiskalna politika bez

znatnijeg smanjivanja zaposlenosti i stope gospodarskoga rasta, jer postoji značajna rigidnost

ponude. Inicijalni inflatorni impuls nastaje zbog zaostajanja nekih sektora, što dovodi do

problema usklađivanja ponude u odnosu prema potražnji, a to je posebno naglašeno i najčešće

prisutno u sektoru poljoprivrede. Strukturalisti najčešće upućuju na četiri pretpostavke

inflacije u zemljama u razvoju: promjene potražnje, nestabilnost izvoza, usko grlo sektora

poljoprivrede i oskudica deviznih sredstava. Ističe i da brzina i prostiranje strukturne inflacije

ovisi o izvorima koji mogu biti:

a) brzina i širenje orijentacije proizvodnje na uvoznu supstituciju i tempo osposobljavanja

mladih industrija da proizvode bez zaštite,

b) diskrepancija ekonomskog položaja poljoprivrede i ostalih sektora od položaja

industrijskog sektora i

c) odnos razmjene u vanjskoj trgovini.

Postojanje strukturnih disproporcija obilježava nepotpuna uporaba činitelja proizvodnje i

pritisak na uvoz.25

.

25 Benić, Đuro, Osnove ekonomije, Zagreb, Školska knjiga, 2004., str. 546

12

4. Vrste inflacije

Inflacija se može razlikovati prema različitim kriterijima:

- prema jačini ili intenzitetu:

- prema dužini svoj trajanja;

- prema porijeklu svoj nastanka;

- prema svom utjecaju na cijene, i

- prema načinu svog nastanka.

Prema svom intenzitetu, odnosno prema brzini inflatornog procesa i prema stupnju

obezvređivanja novca, inflacija se dijeli na: laku, srednju i hiperinflaciju.

Prema dužini trajanja inflacionog procesa, inflacija se dijeli na sekundarnu, jednokratnu i

kroničnu.

Sekundarna inflacija dugo traje, blažeg je oblika, ima umjeren rast cijena, rijetko prelazi u

ubrzanu ili hiperinflaciju, obično se vezuje za ciklično kretanje privrede i često se smanjuje

deflacijom. Jednokratna inflacija je po svom trajanju kraća, ima nešto viši rast cijena i obično

je uslovljena nekim izuzetnim mjerama u zemlji, kao što je npr. naglo zaduživanje države kod

centralne banke, deficitarno financiranje razvoja ili mjere države u slučaju elementarnih

nepogoda. Kronična inflacija je dugoročnog karaktera sa tendencijom progresivnog razvijanja

iz godine u godinu.

Prema svom porijeklu, inflacija se dijeli na domaću i uvezenu.

Domaća inflacija može nastati kao rezultat velikog broja čimbenika koji djeluju na dinamiku

razvoja i strukturu domaćeg gospodarstva. Uvezena inflacija nastaje kao rezultat deficita ili

suficita platnog bilansa, porasta cijena na svjetskom tržištu, ili kroz uvoz roba i kapitala.

Uvozna je inflacija česta u nedovoljno razvijenim gospodarstvima jer se kod njih u svakom

kontaktu s inozemstvom javljaju, povremeno ili trajno, veći ili manji poremećaji u platnoj i

deviznoj bilanci, uz ostalo i zbog uvoza inflacije26

Prema utjecaju na cijene, inflacija se dijeli na aktivnu i neaktivnu (prigušenu) inflaciju.26 Benić, Đuro, Osnove ekonomije, Zagreb, Školska knjiga, 2004., str. 535

13

Aktivna inflacija djeluje odmah direktno na porast cijena. Po istom osnovu inflacija se može

podijeliti na prigušenu, otvorenu i hiperinflaciju. Prigušena inflacija bar u početku ne djeluje

na rast cijena, već se javlja u trenutku kada se iskoriste svi proizvodni čimbenici i ostvari puna

zaposlenost. Danas je posebno karakteristična i nastaje kao posljedica primjenjenih mjera

stabilizacije ekonomske politike: kontrole rasta cijena, troškova proizvodnje, stimuliranje

štednje, racionalizacije svih oblika potrošnje. Prigušena inflacija može samo za izvjesno

vrijeme odgoditi negativna djelovanja otvorene inflacije, ali ne može eliminirati teške i

dugotrajne inflacione pritiske. Karakteristike otvorene inflacije su:

- stalni i slobodni rast cijena, bez obzira na primjenu mjera antiinflacijske politike,

- ona ne pogađa istovremeno i podjednako sve sektore i grane gospodarstva,

- država se obično ne miješa u reguliranje otvorene inflacije, te se oslanja na mehanizam

cijena;

- obično je prati monetarna emisija.

Međutim, s obzirom na široki dijapazon mjera antiinflacijske politike, danas u svijetu gotovo

da nema otvorene inflacije.

Prema načinu nastanka inflaciju možemo podijeliti na namjernu ili hotimičnu i nenamjernu

ili spontanu.

Namjerna ili hotimična inflacija svjesno se poduzima da bi se na primjer izvršila

preraspodjela dohotka ili budžetsko deficitarno financiranje razvoja. Nenamjerna ili spontana

inflacija nastaje kao posljedica dubokih disproporcija u privredi i velikih ekonomskih teškoća

u zemlji.27

Osim tih vrsta inflacije, poslije Drugoga svjetskog rata, česte su situacije da su

gospodarstva u stagnaciji, da ne postoji višak globalne potražnje, a postoji inflacija. Takva se

stanja nazivaju stagflacije (stagnacija i inflacija). Može postojati inflacija i u uvjetima

recesije, pa se naziva incesija (inflacija i recesija).28

Pobliže ćemo predstaviti umjerenu, galopirajuću i hiperinflaciju.

4.1 Umjerena inflacija

27 Barać, Slobodan, Stakić, Budimir, Osnovi ekonomije, Beograd, Univerzitet Singidunum, 2007., str. 23628 Benić, Đuro, Osnove ekonomije, Zagreb, Školska knjiga, 2004., str. 535

14

Cijene koje rastu sporo i predvidivo karakteriziraju umjerenu (latentnu) inflaciju. Možemo

je definirati kao jednobrojčane godišnje stope inflacije. Kada su cijene relativno stabilne

stanovništvo ima povjerenje u novac. Ono je voljno držati novac jer će on vrijediti gotovo

jednako za mjesec ili godinu koliko i danas. Ljudi su spremni potpisivati dugoročne ugovore u

novčanim terminima jer su uvjereni da cijene i troškovi dobara što će ih oni kupovati i

prodavati neće znatno odstupati od onoga što oni zamišljaju.29

U suvremenim gospodarstvima često se upotrebljava kao sredstvo za poticanje

gospodarskog rasta, jer se putem rasta cijena povećavaju profiti i time se stimuliraju veće

investicije, a takvom inflacijom vlada ekonomska politika.30 Ljudi ne troše vrijeme na resurse

nastojeći svoje bogatstvo pretvoriti u nekretninu umjesto da ga drže u "novcu" i "papirnim"

sredstvima, zato što vjeruju da će njihova novčana sredstva zadržati svoju realnu vrijednost.

Puzajuće (latentne) inflacije imaju dugoročan karakter koji se ogleda u trendu stalnog

porasta cijena koje rastu polagano ali neprekidno. Postoje različita stajališta oko određivanja

neke inflacije kao umjerene. Ista se uglavnom svode na različito određivanje godišnje stope

rasta cijena. Tako jedni smatraju da se umjerenom inflacijom smatra ona koja ima stopu od 2-

3% godišnje dok drugi idu do 5% godišnje. Studije OUN-a određuju stopu porasta indeksa

troškova života ispod 1% kao stabilnu, ispod 5% do 1% kao slabu, ispod 10% do 5% kao

umjerenu, te od 10% i više kao visoku.

Mišljenje je da ovaj tip inflacije predstavlja tipično obilježje razvijenih tržišnih

gospodarstava. Kao uzroke ove vrste inflacije navode se: prevelika svjetska proizvodnja

plemenitih metala, svjesna politika jeftinog novca i ekspanzija kredita, porast budžetske

potrošnje, i s tim u vezi porast državnih dugova itd.31

Većina ekonomista se slaže da predvidiva i stabilna ili općenito rastuća razina cijena

osigurava najbolju klimu za zdrav ekonomski razvoj.

4.2 Galopirajuća inflacija

29 Samuelson A. Paul, Nordhaus D. William, Ekonomija, Mate d.o.o., 2007., str. 57930 Benić, Đuro, Osnove ekonomije, Zagreb, Školska knjiga, 2004., str. 53431 Konjhodžić, H., Muratović, H., Petrović, A., Sabljić, V., Svilokos, T., Monetarna znanost, Pravni fakultet Sveučilišta u Mostaru, 2009., str. 220

15

Galopirajuća inflacija (engl. galloping inflation, njem. galoppierende Inflation) je naglo

ubrzanje rasta cijena; obično uvod u hiperinflaciju.

Galopirajuća inflacija je ona pri kojoj je godišnja stopa inflacije izražena dvoznamenkastim

ili troznamenkastim brojem što donosi niz ekonomskih problema. Novac brzo gubi svoju

vrijednost, pa ljudi drže minimalnu količinu novca potrebnu za dnevne transakcije. Višak

novca nastoje pretvoriti u nekretnine ili u devizna sredstva stabilne vrijednosti. Cijene se

izražavaju u domaćoj i stranoj stabilnoj valuti a većina ugovora dobiva tzv. indeksnu

klauzulu32 kako inflacija ne bi obezvrijedila ugovorne transakcije. Financijska tržišta

odumiru, a domaći kapital bježi u inozemstvo. Međutim, i pored toga ekonomija može

funkcionirati i u tako nepovoljnim uvjetima.33

Na osnovi iskustva, ocjenjuje se da kad inflacija jednom prijeđe prag od oko 50 posto

godišnje, više nije moguće održati tu razinu inflacije stabilnom. Naime, kod tako visoke

inflacije potražnja za novcem se drastično smanjuje, te država gubi mogućnost da kreiranjem

novca financira svoje rashode. Zbog toga nakon relativno kraćeg vremena dolazi do sloma

monetarnog sustava, koji u pravilu završava monetarnom reformom, tj. uvođenjem nove

valute.

Galopirajuća inflacija predstavlja dvo ili trocifrenu inflaciju u rasponu od 20, 100 ili 200%

godišnje. Ovakvu vrstu inflacije mogu imati i razvijene industrijske zemlje. Tako su na

primjer Argentina, Brazil i druge Latino-Američke zemlje, imale stope inflacije od 50-700%

godišnje u 1970-im i 1980-im godinama. Jednom kada se galopirajuća inflacija ukloni

javljaju se ozbiljni ekonomski poremećaji. Općenito, većina se ugovora indeksira u skladu s

indeksom cijena ili sa stvarnom valutom poput dolara. Pučanstvo gomila dobra, kupuje kuće i

nikada ne daje novac u zajam uz niske nominalne kame. Iznenađenje je da ekonomija može

preživjeti uz galopirajuću inflaciju. Neki se obogaćuju iako se sustav cijena ponaša tako

loše.34

4.3 Hiperinflacija

32 Indeksna klauzula je ugovorna odredba kojom se iznos novčane obveze u domaćem novcu veže za promijene cijene dobara, roba i usluga izraženih indeksom cijena utvrđenim od ovlaštene osobe (npr. zavoda za statistiku).33 Polovina, Svetislav, Medić Š. Đuro, Osnove ekonomije, Zagreb, Medinek, 2002., str. 41234 Samuelson A. Paul, Nordhaus D. William, Ekonomija, Mate d.o.o., 2007., str. 579

16

Hiperinflacija je u osnovi nekontrolirana inflacija koja dovodi do potpune erozije

vrijednosti domaćeg novca, zbog svakodnevnog visokog rasta cijena. Javlja se obično u

ratnim i poratnim uslovima i godinama, ali i u mirno vrijeme kada se vodi ekspanzivna

razvojna politika dubokim budžetskim deficitom, koji se pokriva čistom emisijom novca.

Hiperinflacija obično dovodi do sloma cjelokupnog monetarnog sistema, s obzirom na to da

novac ne može vršiti ni jednu od svojih funkcija. To dovodi do poremećaja u gospodarstvu i

konačno do potpunog slamanja ekonomskog sustava sa teškim socijalnim, političkim i

ekonomskim posljedicama. Hiperinflacija obično završava valutnom reformom, kada se

umjesto stare, potpuno obezvrijeđene valute uvodi nova novčana jedinica.35

Knjiga Phillipa Cagana, "Monetarna dinamika hiperinflacije" (The Monetary Dynamics of

Hyperinflation), iz 1956. godine, smatra se prvom ozbiljnijom studijom hiperinflacije i

njezinih efekata. U njoj je Cagan je hiperinflaciju definirao kao mjesečnu stopu inflacije od

najmanje 50%.

Međunarodni računovodstveni standard opisuje četiri znaka hiperinflacije:36

1) Stanovništvo uglavnom nastoji svoju imovinu čuvati u ne-valutnom obliku ili u relativno

stabilnoj stranoj valuti. Sav novac u lokalnoj valuti se odmah troši dok mu nije pala njegova

kupovna moć;

2) Stanovništvo cijene uglavnom preračunava, iako izražene u domaćoj valuti, u odnosu na

stranu stabilniju valutu. Cijene se ponekad čak i izražavaju u stranoj stabilnijoj valuti, iako se

roba naplaćuje u njenoj protuvrijednosti u domaćoj valuti;

3) Prodaje i kupovine na kredit postaju sve omiljenije zato što inflacija umanjuje vrijednost

rata;

4) Kamate, plaće i cijene se vezuju za cjenovni indeks, i kumulacijska stopa inflacije, u

roku od tri godine, dostiže ili prelazi 100%.

Hiperinflacija je ona pri kojoj je godišnja stopa inflacije izražena četveroznamenkastim ili

većim brojem. Klasičan primjer hiperinflacije bio je onaj u Weimarskoj Njemačkoj kada je od

siječnja 1922. do studenog 1923. indeks cijena porastao sa 100 na 90 000 000 000.

35 Barać, Slobodan, Stakić, Budimir, Osnovi ekonomije, Beograd, Univerzitet Singidunum, 2007., str. 23536 http://hr.wikipedia.org/wiki/Hiperinflacija

17

Slika 3:Prikaz

hiperinflacije u Weimarskoj

Njemačkoj37

Dok se pri galopirajućoj inflaciji cijene mijenjaju iz mjeseca u mjesec, pri hiperinflaciji se

one doslovce mijenjaju iz sata u sat. Hiperinflacija izaziva ekonomsko rasulo. Dok ponuda

novca astronomski raste, potražnja za novcem jednakim tempom opada. Bijeg od novca je

izrazita pojava, a razmjena se obavlja kao u njenim počecima - putem trampe. Relativne

cijene postaju izrazito nestabilne, dok preraspodjela bogatstva dobiva dramatične oblike.

Hiperinflacija je krajnje rijetka, a događa se u vrijeme izrazite makroekonomske nestabilnosti

i neodgovarajuće makroekonomske politike.38

5. Posljedice inflacije

37 http://www.marketoracle.co.uk/Article8530.html38 Polovina, Svetislav, Medić Š. Đuro, Osnove ekonomije, Zagreb, Medinek, 2002., str. 412

18

Osnovna posljedica inflacije je smanjenje vrijednosti novca i opći porast razina cijena roba

i usluga. Posljedice inflacije možemo podijeliti na direktne i indirektne posljedice.

Direktne posljedice inflacije su:

1) smanjenje zaliha proizvodnih i potrošnih dobara što može imati povoljan efekt ukoliko

postoje obilne rezerve zaliha, jer se time oslobađaju zaleđena sredstva,ali ako to nije slučaj,

onda inflacija smanjuje potrebne zalihe, uzrokuje oskudicu i osiromašenje asortimana robe

2) porast materijalne proizvodnje koji zahtjeva odgovarajuće povećanje novčane mase jer

dodatno ubrizgavanje novčane mase iznad granica porasta DP-a može kao sekundarni i

monetarni faktor povoljno utjecati na aktivizaciju neiskorištenih ili nedovoljno iskorištenih

materijalnih rezervi i rezervi radne snage

3) smanjenje izvoza i porast uvoza jer se povećava potražnja za domaćim i uvoznim

dobrima; postoji li suficit trgovinske bilance, povećana potražnja djelovat će na smanjenje

deviznih rezervi i na adekvatno povlačenje jednog dijela novčane mase utrošene na nabavu

deviza, deficit platne bilance financira se korištenjem raspoloživih deviznih rezervi (ako one

nisu dovoljne, putem poklona i sličnihsredstava, te zaduženjem u inozemstvu)

4) dodatna potražnja vodi k porastu cijena ali ne u jednakoj mjeri kod svih grupa proizvoda

(što zavisi o porijeklu inflacijskog impulsa) – nezavisno od ove činjenice, važno je naglasiti

da će se u zemljama koje raspolažu s ograničenim zalihama, kapacitetima i mogućnostima

većeg uvoza, glavna težina pritiska dodatne kupovne snage odraziti upravo u porastu cijena

5) obaranje tečaja domaće valute – budući je unutrašnja vrijednost osnova međunarodne

vrijednosti valute.

Indirektne posljedice inflacije uključuju sve one pojave i odnose koje kroz porast cijena

bivaju uzrok preraspodjele nacionalnog dohotka, gdje jedni bez svojih zasluga dobivaju, a

drugi bez svoje krivice gube. Od inflacije ima korist industrija koja pod povoljnim uvjetima

uvozi reprodukcijski materijal, a proizvode u koje ih ugrađuje prodaje na unutrašnjem tržištu

po povoljnim (inflatornim) cijenama. 39

5.1 Odnos inflacije i nezaposlenosti

39 Barać, Slobodan, Stakić, Budimir, Osnovi ekonomije, Beograd, Univerzitet Singidunum, 2007., str. 242

19

Odnos između stope nezaposlenosti i inflacije je u ekonomiji prikazan Philipsovom

krivuljom. Phillipsova krivulja je u ekonomiji inverzni odnos između stope nezaposlenosti i

stope inflacije. Jednostavno bi objašnjenje glasilo što je stopa nezaposlenosti u ekonomiji

neke države niža, to je veća stopa promjene u plaćama radne snage ekonomije te države.

Phillips je uočio inverzan odnos između promjene nadnica i nezaposlenosti. Kada je na

tržištu veća ponuda rada od potražnje za radom, tj. kada je veća nezaposlenost, nadnice

padaju, dok, suprotno, nadnice rastu kada je potražnja za radom veća od ponude, odnosno,

kada se nezaposlenost smanjuje. Promjena nadnica se reflektira na promjenu cijena, tj.

inflaciju. Do 1970-ih godina ovaj je odnos uočen u Velikoj Britaniji (Phillips) i SAD-u

(Samuelson i Solow). Samuelson i Solow su ovaj obrnuto proporcionalan odnos između

nezaposlenosti i inflacije nazvali Phillipsova krivulja, te je on postao temelj

makroekonomskog razmišljanja i ekonomskih politika. Taj odnos je implicirao da se zemlje

trebaju odlučiti između različitih kombinacija nezaposlenosti i inflacije. Neka zemlja je mogla

postići nisku nezaposlenost ako je bila voljna tolerirati višu inflaciju, ili se mogla odlučiti za

stabilnost cijena (nisku ili nultu inflaciju) ukoliko je bila voljna tolerirati višu razinu

nezaposlenosti. Većina diskusija vezanih za Phillipsovu krivulju se odnosila na to koju točku

na krivulji odabrati tj. koja je kombinacija inflacije i nezaposlenosti najbolja. 1970-ih

empirijske procjene ovog odnosa su postale nezadovoljavajuće. U SAD-u i zemljama OECD-

a istovremeno je postojala visoka nezaposlenost i visoka inflacija, što je, očito, bilo u

suprotnosti s Phillipsovom krivuljom. Uočena stagflacija je dovela do raspada koncepta

krivulje.40

Slika 4:

Grafički prikaz

Phillipsove krivulje41

6. Antiinflacijska politika

40 http://hr.wikipedia.org/wiki/Phillipsova_krivulja41 http://www.bized.co.uk/virtual/bank/economics/mpol/inflation/causes/theories4.htm

20

Antiinflacijska politika (engl. anti-inflationary policy) je skup mjera koje poduzima vlada

jedne države u okviru opće ekonomske politike kako bi suzbila inflaciju; obično se rabi kao

sinonim za stabilizacijsku politiku, odnosno njezin je najvažniji i najsloženiji dio jer je

nemoguće trajno održati punu zaposlenost, stabilne cijene i slobodna tržišta. Kombinacija

mjera antiinflacijske politike ovisi o uzroku/karakteru inflacije.

Borba protiv inflacije recesijom obično rezultira smanjenjem proizvodnje, zaposlenosti i

potrošnje. Zbog toga se sve više primjenjuje politika dohodaka – kontrola plaća i cijena,

dobrovoljne smjernice, porezna politika i strategija jačanja tržišta.

U bitki sa inflacijom smatra se djelotvornim kombinacija monetarno-kreditnih mjera sa

mjerama fiskalne politike. U nizu mjera s područja fiskalne politike, porezna politika se

smatra najefikasnijom. Porezi se tretiraju kao dio nacionalnog dohotka kojim se u vremenu

inflatornih kretanja može utjecati na smanjivanje osobne i investicijske potrošnje.42

Ako se povećaju porezi ili pak uvedu novi, doći će do smanjenja osobne potrošnje. Ako se

smanje javni rashodi doći će do smanjena budžetske potrošnje. Krajni rezultat ovih mjera bit

će smanjenje ukupne proizvodnje, zbog čega će doći do smanjivanja dohotka, a time i do

smanjivanja inflacije.

Cilj svake stabilizacijske ekonomske politike jest postići opću gospodarsku ravnotežu koja

se očituje ostvarenjem pune zaposlenosti bez inflacije. No ekonomska ravnoteža naglašava

kako nema nacionalnog gospodarstva koje istodobno može ostvarivati punu zaposlenost i

stabilne cijene a imati slobodno tržište.

Postoje 3 mogućnosti ostvarivanja gospodarskog rasta naspram rastu cijena:

1.Gospodarski rast uz blago rastuće cijene

2.Gospodarski rast uz stabilne cijene

3.Gospodarski rast uz opadajuće cijene

Svaka od ovih varijanti ima svoje prednosti i nedostatke ali većina ekonomista smatra da

blago rastuće cijene (3-4% godišnje) potiču rast ukupne proizvodnje, investicija i

zaposlenosti. Gledano na dulji rok rezultat će biti stabilne cijene. No ipak pojava inflacije

postavlja zadatke ekonomskoj politici. Ekonomska politika, u ovom slučaju antiinflacijska,

teži stabiliziranju gospodarstva suzbijanjem dviju skupina posljedica inflacije. Dakle, cilj je

suzbiti redistribuciju dohodaka i imovine i smanjiti stope rasta ekonomske aktivnosti.

Da bi suzbili inflaciju potražnje treba suzbijati višak potražnje nad ponudom. Suzbijanje

inflacije potražnje može se provoditi dvojakim mjerama:

42 Kovačević, Branko, Osnove poslovne ekonomije, Zagreb, Mikrorad, 2003., str. 336

21

1) Mjerama monetarno-kreditne politike – smanjuju količinu novca i kredita. Što dovodi

do smanjenja investicija poduzetnika i pojedinaca, ali i smanjivanjem vladine potrošnje.

Rezultat ovih mjera će biti manja zaposlenost, manji dohodak, manja potrošnja, manji

inflacijski jaz (tj. inflacija)

2) Mjerama fiskalne politike – inflacija se može suzbiti i mjerama porezne politike i

mjerama iz područja javnih rashoda.

Suzbijanje inflacije troškova može se provoditi:

1) Antimonopolskom politikom

2) Stimulativnom ekspanzivno-kreditnom politikom

3) Blagom fiskalnom politikom za deficirane grane kako bi se ublažila ovisnost o uvozu i

uvozna inflacija

4) Mjerama fiskalne politike usmjerenima na smanjenje poreza i doprinosa

Da bi se suzbila inflacija troškova putem ograničenja plaća, a potaknuo rast proizvodnosti

rada najčešće se koristi politika dohodaka. Politika dohodaka sastoji se od aktivnosti vlade

kojima ona pokušava obuzdati inflaciju izravnim mjerama, usmenim uvjeravanjem ili

zakonskom kontrolom plaća i cijena. Bit te politike je da prosječne godišnje plaće mogu rasti

onoliko koliko je rasla prosječna godišnja proizvodnost rada. Takav porast ne može voditi

porastu cijena ili smanjivanju profita

Mjere antiinflacijske politike koje se koriste u suzbijanju inflacije potražnje i inflacije

troškova su neupotrebljive u suzbijanju strukturne inflacije. Ako se kojim slučajem one

koriste u suzbijanju strukturne inflacije može doći do produbljivanja strukturne disproporcije.

Izvore strukturne inflacije moguće je ublažiti:

1) Uklanjanjem zapreka izjednačavanju plaća zaposlenika u svim sektorima nacionalnog

gospodarstva

2) Usmjeravanjem investicija u sektore koji se pokazuju neproporcionalnima prema

ostalim sektorima nacionalnog gospodarstva

Može se zaključiti da upravo selektivno investiranje u sektore koji zaostaju temelj za uspješno

suzbijanje strukturne inflacije.43

Zaključak

43 http://hr.wikipedia.org/wiki/Antiinflacijska_politika

22

Iako ne postoji usuglašen stav oko definiranja pojma inflacije, može se reći da inflacija

predstavlja povećanje agregatne razine cijena u odnosu na vrijednost novca.

Povijesno gledano, inflacija se javlja kako u nerazvijenim, tako i u razvijenim, bilo

kapitalističkim ili socijalističkim zemljama. Za mjerenje inflacije se obično koristi stopa

inflacije koja je izražena u postotcima. Deflacija predstavlja pojavu suprotnu inflaciji, a

označava pad opće cjenovne razine. Ne postoji jedinstveno gledište o uzrocima inflacije, te su

se zbog toga razvila različita gledišta na uzroke inflacije. Tako se smatra da se inflacija

potražnje javlja kad agregatna potražnja raste brže od proizvodnog potencijala ekonomije,

povlačeći cijene prema gore kako bi se izjednačile agregatna ponuda i agregatna potražnja.

Inflacija koja proizlazi iz rastućih troškova tijekom razdoblja visoke nezaposlenosti i

nepotpunog iskorištavanja sredstava zove se inflacija troškova koja nastoji pronaći uzroke

inflacije u uvjetima kada postoji nezaposlenost faktora proizvodnje. Strukturna inflacija

predstavlja mješoviti oblik inflacije, sa kombinacijom osobina inflacije potražnje i inflacije

troškova proizvodnje, i zastupa stajalište da neravnoteža ponude i potražnje na parcijalnim

tržištima utječe na opći porast cijena. Inflacija se može razlikovati prema različitim

kriterijima a prema intenzitetu se dijeli na umjerenu, galopirajuću i hiperinflaciju zavisno od

brzine inflatornog procesa. Inflacija utječe na ekonomiju prerazdjeljujući dohodak i bogatstvo

i narušavajući efikasnost. Glavna posljedica inflacije je smanjenje vrijednosti novca i opći

porast razina cijena roba i usluga. Phillipsova krivulja predstavlja inverzni odnos između

stope nezaposlenosti i stope inflacije, prevedeno, što je stopa nezaposlenosti u ekonomiji neke

države niža, to je veća stopa promjene u plaćama radne snage ekonomije te države.

Skup mjera koje poduzima vlada jedne države u okviru opće ekonomske politike kako bi

suzbila inflaciju predstavlja antiinflacijsku politiku te države.

Literatura

23

Barać, Slobodan, Stakić, Budimir, Osnovi ekonomije, Beograd, Univerzitet Singidunum, 2007.

Benić, Đuro, Osnove ekonomije, Zagreb, Školska knjiga, 2004.

Konjhodžić, H., Muratović, H., Petrović, A., Sabljić, V., Svilokos, T., Monetarna znanost, Pravni fakultet Sveučilišta u Mostaru, 2009.

Kovačević, Branko, Osnove poslovne ekonomije, Zagreb, Mikrorad, 2003.

Krueger, Dirk, Makroekonomika, University of Pennsylvania, 2009.

Peršin, Ivo, Šokman, Antun, Lovrinović, Ivan, Monetarna politika, Zagreb, 2001.

Polovina, Svetislav, Medić Š. Đuro, Osnove ekonomije, Zagreb, Medinek, 2002.

Samuelson A. Paul, Nordhaus D. William, Ekonomija, Mate d.o.o., 2007.

Veselica, Vladimir, Financijski sustav u ekonomiji, Beograd, Univerzitet Singidunum, 2009.

Internet izvori:

http://hr.wikipedia.org/

http://www.economicshelp.org/

http://www.marketoracle.co.uk/

http://www.bized.co.uk/virtual/

24