RAD

JUGOSLAVENSKE AKADEMIJE

ZNANOSTI I UMJETNOSTI.

Knjiga "VII.

U Z A G R E B U 1869.

U KNJIŽARNICI FR. ŽUPANA (ALBRECHTA I FIEDLERA) NA PRODAJU.

Štamparija Dragutina Albrechta u Zagrebu.

S A D R Ž A J . Strana

Pokus monografije runjika (hieraciorum). Od L j . Vukotiuovića 1

Bogomili i patareni. Od dr. P r . Bačkoga 8 4

Prilozi к trgovačko - političkoj historiji republike dubrovačke. Od dr.

P . Matko vica 1 8 0

Pokus monografije runjlkąh (hieraciorum p o s u s t a v u fisiografičnom.

Predao u sjednici matematicko -prirodoslovnoga razreda jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 11 studenoga 1868

PRAVI ČLAN L j . VUKOTINOVIĆ.

Predgovor.

Odmah kako sam počeo iza mineralogie i geognosie baviti se botanikom, uvidio sam, da j e velika razlika medju načinom, kojim se u ovih znanostih postupa. U mineralogii п. p. vlada stroga dosljednost, vlada sustav po veleumnom M o h s - u sastavljen, polag naéelah prirodopisnih osnovan, dočim se botanika žalibože jo š dan danas osniva većom stranom na samovolji pojedinih botanikah, te se tako nemože nipošto doći na one resultate, koji bi potrebni bili, da se u carstvo bilinah onaj red uvede, koji mu j e priroda sama podielila.

Budući da se nemogoh podnipošto sprijateljiti s ovom neiz-vjestnošću, kušah već prije više godinah u tom obziru nacrtati moje protivne nazore priobćiv ih nekojim izkusnim i na glasu sto­j eć im botanikom. Oni su vrlo blago prosudili ove nazore moje, te ih u načelu odobrili misleći jedino to, da bi prekasno bilo sada promjenu kakovu uvesti u sadašnju sistemu botaničku, j e r j e tobož premnogo već dosele pisano i radjeno, niti se nebi moglo tako lahko odustati. Ovo mnienje odvrati me doduše za njeko vrieme od mojih nastojanjah u tom smjeru, — mx iz druge strani scienim, da nikada nemože biti prekasno, ako se o tom radi, da se pro-nadje istina. B o l j e k a s n o n e g o n i k a d a . — J a netvrclim, da j e baš ovaj put, kojega predlažem, pravi i najbolji put, nu ipak može pridonieti tomu, da se gdjekoja misao probudi, koja bi slu­žila povodom za shodniji i sigurniji postupak u botanici.

Primjeri mogu najbolje služiti u tu svrhu. Nu da taj primjer sa ovom m o n o g r a f i o m H i e r a c i a h bude većma opravdan i očevidnije obrazložen, upustio sam se u nekoja theoretična takodjer

R. J . A. VII. 1

razlaganja botanička, koja preporučujem naklonomu uvaženju lju-biteljah botanike.

J a bi osobito preporučio domoljubnomu našemu obćinstvu slavjanskornu, da o tom predmetu dublje razmišlja, j e r mi nemamo još te množinu botaničkih djelah, niti bezkonačni broj nazivah bi-linskih, niti toliko fabrikantah, koji se drže sretnim kada jednu dlačicu nadju na listiću, za da uzmognu opisati novu vrst i staviti onamo svoj m i h i ! Kod nas j o š nije ništa pokvareno, j e r naše prirodoslovno polje leži velikom stranom neobradjeno, — te ako se i radi sada svestrano i marljivo, — nije još te ništa izcrpljeno.

Koliko sam crpio iz izkustva stojeći u savezu sa botanici u Austriji, Njemačkoj, Taljanskoj i Francezkoj , to sam svigdje uvidjao, da zbilja nema sigurna voditelja, da nema čvrste ruke, koja bi označila valjanu stazu; nu nije taj posao ni lahak, j e r j e neiz­mjerno množtvo bilinah a j o š veća promjenljivost koja se radja polag okolnostih geognostičnih i klimatičnih. T r e b a tomu vremena, dok se dodje do željena uspjeha; ali bez načelah, bez strogo opre-dieljena sustava nikada.

T o j e moja želja i moja svrha jedina.

U v o d .

Svakomu j e bilinsku sustavu svrha, da se mogu pomoćju njegovom biline spoznati. Bil ine opisom svojih biljegah značajnih razlučiti, razredati i označiti, to j e glavna zadaća sustavu bilja. Pitanje nastaje: Na koliko sustav odgovara svrsi svojoj'? Da li odgovara zakonom, koji valjaju za stanovište prirodoslovno ?

Pojmovi se nesmjedu miešati. A k o botanika biljoslovje, biljstvo p ř í r o d o p i s j e bilja, onda se botanika mora držati načelah pri-rodopisnih ; koja su ova načela, razložit će se doli niže.

U biljstvu rabio se j e odprije Linnevo spolni sustav (Sexual-Sys tem) ; sustav ovaj bijaše poput kazala umjetno sastavljen, bez obzira na prirodu i srodnost, ko ja proizvode medjusobno veže ; kao n. pr. da knjižnicu pred sobom imađemo, u kojoj bi knjige po abcedarnom redu nastavljene bile, te bi onako u smjes došle knjige bogoslovne, vojn ičke , dogodovštvene, pravoslovne itd. i to samo zato, j e r tako red abecedami zahtieva. — Ali biline drugčije stoje u prirodi! Kako to vriedja prirodoslovca, kad medju srodne proizvode vidi urinjen sasvim tudji stvor ! D a j e taj postupak sa­svim neshodan i neistinit, suvišno j e trošiti rieči. Linnéova me-

djutim zasluga ostane velika ; Linné bijaše slavan prirodoslovac, —-oštra duha muž, te će biti za sve viekove prvi i pravi utemeljitelj znanosti bilinske. Zasluge veleumah imadu se suditi po duhu onoga vremena, u kojem oni življahu a ne po mjerilu sadašnjosti. Da Linné sada živi, i on bi drugčije mislio о botanici. Izza kašnjijih vremenah poslie Linnéa predje bilinstvo sasvim na drugo polje. Nisu se spoljašnje samo biljege i svojstva bilinah u motrenje uzi­mala, nego i unutarnja ; iz Linnéova bilinstva postade b i 1 о s 1 o v j e , u kojem se j e pazilo takodjer na život bilinah i na njihove unu­tarnje sastavine ; time što se j e bilinstvo iz polja fiziografičnoga přeneslo na polje realnosti : na polje anatomicko, pomiešano j e jedno sa drugim. Jussien, D e Caudolle, Reichenbach, Endlicher, Koch itd. uveli su nov sustav, tako zvani n a r a v s k i s u s t a v (das natürliche S y s t e m ) , koj se svakako napredkom ozvati mora ; nu dan danas, gdje se na polju prirodoslovja toliko radi i sve­strano onamo teži, da se istina postigne i svaka znanost na načela čim jednostavnija svede, neraože nitko tvrditi, da smo doprli j u r do onih granicah, na kojih treba da postojimo.

Glavna pomisao, na kojoj se osniva naravski sustav, posve j e istinita, j e r po njezinih načelih imadu se sve one biline spojiti u jednu cjelinu, t. j . u jedan rod, ili u jednu vrst, koje su jeđno-vrsnošću ili spodobnošću svezane; t. j . s u s t a v n e j m a b i l i n e p o r a z r e d a t i , n e g o i m a p r o n a ć i o n a j r e d , o n a j s a v e z , u k o j i h j e p r i r o d a p o s t a v i l a . 1 Kad bi se prirodoslovci strogo držali ovih načelah, onda nebi bilo tolike pometnje poj-movah, koliko j e žalibože u botanici j o š sada imade.

Pri je nego u taj predmet pobliže unidemo, bit će svrsi shodno, da ovdje napomenemo ono što u najnovije doba napisa „о p o s t a n j u v r s t i h u c a r s t v u ž i v o t i n j a h i b i l i n a h " C h a r l e s D a r v i n ; budući da j e njegova genialna theoria probudila u znanstve­nom svietu v e l i k u p o z o r n o s t , vriedno j e , da se obširnije opiše.

J e z g r a Darvinove théorie sastoji po prilici u sliedećih nazorih :

1 Razlika međju riečima n a r a v i p r i r o d a stoji u razlikosti poj-movah ; n a r a v znači ono, što filosofi nazvaše : n a t u r a n a t u r a n e ; die Natur fisiseh und moralisch ; sa svimi svojimi silami ; priroda pako je n a t u r a n a t u r a t a ; die Schöpfung; sile fisične pomoćju kojih postaju přírodnině.

Stvoritelj j e nekoje ili možebiti samo jednu bilinsku i ži-votinsku formu životom nadahnuo ; ush'eđ toga mogahu ovi ustrojni stvorovi rasti i razploditi se, nu kod svakoga razplodjenja takodjer u različitih smjerovih majušno se mienjati. (To j e plodjenje sa promjenami.) Uzroci ovakove promjene imadu se ponajprije tražiti u affekciah (djelovanju) plodilah (rodilah) a ponješto samo u ne­posrednih uplivih od izvanjskih životnih uvjetah. Ova udaljenja od roditeljskih typah mogu bi t i : š t e t n a , n e v a ž n a ili k o r i s t n a . Ako su ovi uzroci ma još tako neznatni bili, ipak su jedinke (in­dividua) imale u prvom slučaju najmanje u posljednjem pako naj­više izgleda na to, da druge preživu i da se razplode. Preživuće jedinke će koristno si udaljenje svojim potomkom o s t a v i t i , i ako se ovi potomci u deset koljenah samo jedanput mienjaju u sličnu smjeru i mocnosti, to j e onda mjera njihove promjene kano i izgled na dulji život nad drugimi jedinkami s v e t o j a č j i . Priroda dakle povladjuje razplodjenje jedinkah sa koristnom promjenom obskrbljenih na račun ostalih jed inkah i pomnožava ih kod slied-njih potomakah u sve to većem broju kao što to n. p. marvogojac čini kod oplemenitbe svojih bagrah, da povisi koristna u njih svojstva (naravsko plodjenje). T a k o može poslie t isuće, deset ti-sućah ili sto tisućah koljenah i u pojedinih potomcih prabitne forme postati ono 1 0 0 — 1 0 0 0 — ili 1 0 . 0 0 0 = putah nagomilano udaljenje, može postati iz početkom jedva opažene promjene prava vrst, pravi rod, te napokon poslije 1 ,000.000 koljenah sasvim drugo pleme i razred organismah, j e r nema uzroka niti logična povoda, zašto bi izmjera polagašne ove promjene i gdje omeđjašena bila. Nu pro­mjena u jednoj okolici, položaju, družtvu itd. koristna, može u drugom postati — štetnom ; mogu dakle iz jednoga te istoga pra-bitna oblika u raznoličnih izvanjskih okolnostih nastati promjene, i to u različitu smjeru, mogu obastati i pretvoriti se s vremenom u različite rodove, plemena i razrede. (Genera, familiae, classes, to j e razlikost značaja. Divergentia eharacterum.) Budući pako da korist svake promjene zavisi od kakvoće izvanjskih uvjetah ži­votnih, pod kojimi se ove koristnimi ukazuju, i budući da j e pro­mjena pod drugimi uvjeti takodjer druga, za da organismu koristi, zato biva naravsko plodjenje u neprestanu „р r i l a g o d j e η j u p o s t o j e ć i h ž i v o t n i h f o r m a h i z v a n j s k i m u v j e t o m . " Ovi uvjeti j e s u : tlo, podnebje, svjetlost, hrana, vrhu svega pako medjusobni odnošaji u družtvu rastećih organismah, njihov međju-

sobni život, potrebština medjusobno se izključiti i uništiti, j e r i onako svi organismi, koj i se porode, jedan uz drugoga živiti ne-mogu; iz toga uzroka slieđi „ b o r b a z a o b s t a n k o m " (pugna existentiae; K a m p f urn's Dasein) uz neprestano pomnožanje i ši­renje savršenijih pobiediteljah i neprestano „ p o d i g n u ć e " zaradi manje savršenosti pobjedjenih organizmah. Cim više se rodi životnih formali, tim višebrojniji su uvjeti životni. Zato takodjer postoji neprestana promjena, savršenje i pomnožanje jedne česti životnih formah (premda drugi opet izčezavaju) ne slučajno, nego kao za­konita nužda! — Mnogi organizmi mogu se do duše u slieđ načina svoga „ p o r a b o m " (usu, Gebrauch) na dalje razviti i popuniti, kao što drugi opet mogu u slied svoje „ n e p o r a b e " (nonusu, Nichtgebrauch) polagašno nazadovati te tako propadati, kada n. p. u promienjenih uvjeti h životnih nisu više potrebni ili možebiti ta­kodjer štetni. Kao što naravsko plodjenje ciele životne oblike pola­gano razdjelu] e, da ih prilagodi različnim uvjetom životnim, tako postupa čestoputah i kod jednoličnih organali, koji se u veliku broju nalaze kod istovetnih jedinkah. Ako se medjutim po rodu dobivene promjene samo u stanovito životno doba pokazuju, onda prolaze takodjer jedino na ovo isto životno doba potomakah svojih; potomstvo ovo zadobiva, kada poraste, nove forme, prodje od kli­canja kroz „ o b l i k o v a n j e " (metamorphose) u druge forme ži­votne, koje kroz svoj život mal da ne jedan te isti oblik klicavi pridrže ; prvobitno dakle srodstvo bićah navadno u sudaranju kl i -cava oblika najdulje obstoji. Polagašno rođjenje tolikih svedjer mnogobrojnijih te djelomice savršenijih bićah životnih može se dakle plodjenjem uz promjenu kao što poginućem drugih prispo­dobiti sa razvitkom jednoga drveta. Prabitne forme sačinjavaju deblo ; plemena, rodove i vrsti sačinjavaju svrži i grane, a na-ravski sustav nemože se predstaviti drugčije van u slici rodo­slovnoga drveta. Ovo drvo proteže se kao iz dubljine kroz sva obrazovanja gorska, budući vjenđar da se ovo drvo već u silurno doba znatno razgranjuje, to mora deblo stati u mnogo većoj dubljini, koja j o š nije odkrita, j e r j e obrazovnim postupkom promienjeno i sa svojimi organičkimi ostanci nepoznáno, ili j e r leži pod oceanom. Možebiti, da od vremena silurne periode more u obće pada, a' naše sadašnje kopno u sveobćem da se diže.

U ostalom tumači se geografično razdjeljenje organizmah ne-gleđeći na slučajne i povremene uzroke kod pojedinih jedinkah,

— osobito po velikih klimatičnih i geografičnih promjenah (kao što j e doba leda) koja prodje kroz sve strane zemaljske površine, koja j e stanovnike njezine silila i razne im pu te ve sad ovdje sad ondje otvarala, tako da su mnogi stanovnici toplijih predjela preko is­toga aequatora prošli i tako svoje vrsti u druge pole presaditi mogli.

Nije svrha ove knjige j o š obširnije hypothesu Darvinovu opisati niti j u oprovrgnuti, j e r bi se to u posebnoj knjizi imalo činiti, a činili su to već i drugi prirodoslovci, koj i se sa nazori genijalnoga inače spisatelja neslažu ; u ostalom Darvinova theoria niti nespadá u okrug b i 1 i η s t v a (botanika, phy tographia ; Pflan­zenbeschreibung), j e r bilinstvo se bavi sa bilinami ju r gotovimi, kako ih priroda stvori, a ne pita odkuda i kako su postale, što spada u b i l j o s l o v j e (phytonomia ; Anatomie der Pflanzen; Pflanzenlehre) ; zato možemo samo na kratko ovdje napomenuti, da su nmienja o tom, kako su organizmi prvobitno postali na ovom svietu veoma različna, te svi prirodoslovci napokon u svojih umo-vanjih dopiru do stanovite granice, preko koje dalje nemogu. Tajnu ovu svemoguću silu, onaj prvobitni izvor, iz kojega j e proizašao vas život u svojih divnih mnogoličmh formali, neće čovjek nikada, dok čovjekom ostaje, odkriti. Tako će i theoria Darvinova ma još tako umno izmišljena i sastavljena ostati samo hypothesa, koja se ne-može podpuno dokazati te j o j se zato može i prigovoriti temeljito.

Kod klasificiranja bilinah mnogi prirodoslovci upotrebljuju odnošaje klicavosti i vegetacije (Keimungs- und Vegetations-Ver­hältnisse); nu ovi odnošaji nemogu se u obzir uzeti, j e r nepružaju takovih biljegah značajnih, polag kojih bi se přírodopisná jed inka dala upoznati i strogo označiti. Predmetom prirodopisnoga motrenja može samo podpuno naobražena, sama u sebi savršena přírodopisná jed inka biti, a ova j e u biljinstvu: b i l i η a. Klicavni i vegetativni odnošaji još te nisu bilina, nego su samo stupnji u onom postupku, kojim bilina prolazi, dok nakon postane ono, što biti ima ; na ovih prolaznih stupnjih nije j o š ništa stalna, ništa gotova, nema dakle još te niti onih značajnih biljegah, koje bi mogle označiti prirodo-pisnu jedinku. Možemo ovdje punim pravom i to pitati, da kako se mogu na kojoj proizvodnim naći biljege, kad ova proizvodnom još nije stvorena; kad stoprv b i v a ? Mi motrimo n. p. bilinu, kad j e već podpuna, kako smo dakle mogli suditi о njezinom klicanju, j e r j e ovo već davna prošlo?

Kad bi hotjeli tako postupati onda bi morali red preokrenuti, pak od gotove j u r biline poći natrag sve donlje, gdje ona počimlje klicati, razvijati se i rasti do svoga savršenja, mi bi onda preko­račili granice i upuštali se u posao, koj na botanika nespadá.

Sastavljanje bilinah u jednu vrst, vrstih u jedan rod, rodovah u pleme, a napokon plemenah u jedan razred podpuno odgovara prirodi, koja j e biline tako stvorila, da se sredstvom j e d n o v r s t -n o s t i i n a l i č n o s t i (Gleichartigkeit und Aehnlichkeit) pod ove pojmove razredati dadu, j e r izbilja imade takovih sustavnih jedinkah, koje su svezane prirodoslovnom jeđnovrstnošću i naličnošću. Zato scienimo da su ona razdjeljenja, koja diele biline u vrst, podvrst, odliku, rod, hrpu, red, podred, odsjek, razdjel itd. suvišna, kao što imadu n. p. botanici : Classis, subclassis, Ordo, subordo, Tribus, subtribus, Genus, sectio, species itd. Ovakovo razdjeljenje prisiljeno j e , a nije naravsko, j e r priroda nedaje nam načelah, polag kojih bi se takovo razdjeljenje valjano t. j . dosljedno moglo izvesti.

Přírodopis bilinah ili b i l i n s t v o (phytografija) imade o p i ­s a t i b i l i n e j e d i n o p o l a g n j i h o v i h p r i r o d o p i s n i h s v o j -s t v a h , o n a k o d a k l e k a k o ih p r i r o d a p r o i z v a d j a . Ona svojstva, koja tek onda opažamo, kad bilinu razstavimo, razre­žemo ili kad njezino rastenje motrimo, nisu přírodopisná svojstva, j e r nepripadaju bilini u njezinu podpunu savršenu stanju, bilina pako samo cielą i netaknuta — kako j u priroda proizvede — može i smije biti predmetom prirodopisnoga izpitivanja. Ovo na­čelo glavno j e , koje služi podlogom bilinstva; samo onda, ako se toga načela budemo strogo držali, možemo reći, da smo označili one g ran ice , kojih se bilinstvo držati mora niti ih prekoračiti nesmije.

Imade n. p. bilinah, koje su si jednovrstne (gleichartig), t. j . takove biline posjeduju jednoimena ali ipak u cielosti različna svojstva, nu tako da se ove različnosti dadu redomičnirni prelazi pod pojam jednovrstnosti sakupiti ; red ovakovih jedinkah ukazuje nam naravsko srodstvo najužje. Zašto dakle da se ovo srodstvo umjetnim načinom k ida? T k o može n. p. Cineraria spathulaefolia, C. pratensis i C. longifolia tako označiti i razlučiti, da bude svaka za se posebna v r s t ? Zašto se poradi malenkostih cjepkaju rodovi? n. p. Hieracium i Geracium ; Crepis i Barkhaus ia?

Množi botanici običavaju sjemenje samorodnih bilinah pobi­rati , sijati i tada u vrtovih botaničkih opazivati ; ako se bilina u

vrtu milovana, kultivirana, kroz više ljetah nepromieni, tada kažu, da j e prava vrst. Način se ovaj nemože odobriti, j e r nas j e iz-kustvo učilo, da se upravo kulturom biline najprvlje mienjaju. Promjenom stanovišta, tla, podnebja, itd. roditi se mogu, te se zbilja i radjaju promjene; bilina može u obće postati j a č o m , buj­nijom, kosmatijom, te se ista forma lišća i boje na cvietu pre­tvara; bilina napokon u vrtu odgojena nije već ona, koju j e priroda samovoljno porodila, nije samorast, zato niti nemože biti pred­metom za razmatranje bilinsko. Zadaća botanička nije ruku svoju miešati u proizvadjanje bilinah, to se ima prepušćati vrtlarom — nego mu j e zadaća motriti biline, kako ih priroda daje.

Mi nećemo nipošto ni revnosti ni znanosti botanikah prigo­varati , nego ipak sa svom čednošću pitamo : kako su naše Florae sastavljene? Nema li mnogo bilinah, koje jedan za vrst posebnu, drugi za odliku drži? Jedan j u zove ovako, drugi drugči je? Jedan opisuje za ovo, drugi opet za drugo? Napokon nije znati šta j e . — Smetnja ova j e vrlo nepovoljna, te dolazi odtuda, što su na­čela pomiešana.

Mi ćemo pokušati, da opišemo ona načela, polag kojih bi se biline mogle što jednostavnije porazredati i označiti obzirom na svoje naravsko srodstvo onako, kako ih j e sama priroda poraz-redala i označila.

Sus tavos lovje ( S y s t e m a t i k ) .

Za da se u tome dodje do željene svrhe, imamo se držati sliedećega postupka. Mi n. p. imamo pred sobom bilinu podpunu, doraslu i u svojoj struci savršenu, t. j . cvatuću. Nju izvadimo sa podpunim korienom te ga očistimo od nanj držeće se zemlje. Bi l ina ova j e p ř í r o d o p i s n á j e d i n k a (naturhistorisches Individuum) i predmet j e přírodopisná iztraživanja. Bi l ina ova imade stanovite čest i , n. p. imade korien, stabliku, lišće, časku, cviet, vjenčić, latice, itd. List se može odtrgnuti, stablika prerezati, ako j e to baš kod iztraživanja potrebno, j e r se česti ove mogu opet sasta­vi t i ; bilina nepostáné time doduše ciela, ali njezin prvobitni oblik ipak nije uništen. Nadalje : bilina imade stanovita svojstva zna­čajna, n. p. imade lišća na s t a b l i c i , ovo lišće j e okrugljasto, kosmato, zařezáno, časka j e gładka, cviet j e žut, korien j e raz-granjen, • duguljast poput čepa itd. Kada sve ove biljege opazimo, -promotrimo i" zabilježimo, tada smo bilinu upoznali, te j u možemo

tada i o z n a č i t i (bestimmen). Poslije označenja prve biline stu­pamo dalje vadeći drugu bi l inu, te opet idemo istim putem i vidimo n. p. da ova druga bilina imade sasvim druga svojstva, da se sa prvom u ničem neslaže, što nas vodi do zak l jučka , da j e to zbilja nova bilina, koju nepoznamo. Ali sada stupajući dalje nađjemo treću bilinu te razmatrajući j u vidimo, da imade u svemu ona ista svojstva, koja imade prva, gdje tada velimo, da j e iden­tična, t. j . i s t o v e t n a . Bil ina ova budući istovetna nemože biti predmetom daljnjih razmatranjah, j e r znamo kakova imade svojstva, poznamo j u v e ć ; — ali đoclje nam n. p. jošte četvrta bilina pred oči, koja nam se čini, da j e ona ista, koja i prva i treća, nu kad j u pobliže ogledamo, opažujemo, da imade takovih nekojih svoj-stvah, ko ja nikako nedopustaju, da j e istovetna sa ovimi dvjerai, nego j e ipak tako uzko medju ovimi bilinami srodstvo, da ih u nekojem obziru u jedno spojiti moramo ; tu prirodoslovac ostati mora , tu mu j e prva medja , preko koje nesmije proći, već mora pobliže potražiti uzroke ove sličnosti kao i različnosti.

Na ovoj okolnosti, u ovih pojavili temelji se prvo razdjeljenje prirodoslovno, temelji se prva j e d i n k a s u s t a v n a , koja se z o v e :

Vrst (Species, naturhistorische Art). S k u p t a k o v i h j e d i n k a h , k o d k o j i h s e r a z l i k o s t

j e d n o i m e n i h p r i r o d o p i s n i h s v o j s t v a h u p o j a m j e d n o -v r s t n o s t i s l o ž i t i d a d e , s a č i n j a v a : p r i r o d o p i s n u v r s t .

U prirodopisnu vrst dakle spadaju sve jedinke bilinske, koje uzprkos svoje razlikosti takav neprekinuti red jedinkah sačinjavaju, da se mogu sastaviti u jednu cielost, te tako odgovaraju pojmu jednovrstne jedinke , glede koje već nisu u ničem različne.

Přírodopisná vrst j e sastavljeni pojam od više jedinkah, koje po načelu jednovrstnosti spadaju u jednu cielost, ili jedinost. T i m načinom dolazimo к spoznanju onih užje omedjašenih prirodopisnih svojstvah, koja pojedina uda posjeduju, te se tako radjaju hrpe od jedinkah tiesnim srodstvom skopčane.

Ako n. p. motrimo H i e r a c i a , opazit ćemo, da ona polag sve svoje razlikosti, ipak se tako dadu sastaviti, da mnoga od njih sačinjavaju neprekinuti red, u kojem j e svaka jedinka udo jedno­vrstne hrpe. T a k o n. p. imade Hieraciah sa jednoimenimi svojstvi : imadu u c v a s t k l i m a v o v r š i k a s t u ; g l a v i c e v e l i k e ; " s t a b l o j e d n o l i s t n o ili m a l o l i s t n o (pauciflorus), l i š ć e p o d a n a č n o .

Uz ova jednoimena svojstva ima medju tim nekoje razlikosti, koje se upravo opažuju na ovih svojstvih; v r š k a j e n. p. p u s t e n a , g l a v i c e i p e t l j i k e su c r n o - ž l j e z d a s t e , kod drugih opet g o l e , kod nekojih su s t a b l i k e k o s m a t e ; kod drugih pako l i š ć e p o d a n a č n o c j e l o v i t o , o k r u g l j a s t o , ili z u b a s t o , к o p i j a š t o , ili z a ř e z á n o , p i l о v i t o , k o s m a t o , itd. Sva ova različna jednoimena svojstva spojena jednovrstnošću svoje kakvoće i u jednu sustavnu jedinost sastavljena sačinjavaju p r i r o d o ­p i s n u v r s t .

Hieracium murorum; L . Hi. Sylva t icum, Wil ld . H. rotun-datum. Kit . H. bifiđum. Ki t . H. latiophyllum. Koch. H. procox. Sch . Bip. H. castanetorum. Sch . B ip . H. spaerophyllum Schi , et Vuk . H. leptocephalum. Schl . Vuk . itd. sva su samo uda pre-lazna reda, j e r padaju sva pod pojam přírodopisné jednovrstnosti. Ova Hieracia sačinjavaju jednu hrpu, a ova hrpa j e : p ř í r o d o ­p i s η a v r s t.

Čovjek dakle pod pojmom přírodopisné vrsti nemože si ni­pošto predstaviti jednu jedinku osamljenu, j e r j e přírodopisná vrst sastavljeni pojam. Medju vrstmi, kako se obično sada označuju, vidimo više putah i takove j e d i n k e , koje navedenim u opisih bi-ljegam neodgovaraju, i to iz uzroka, što ovi opisi nesadržavaju sastavljeni pojam, na pojedinih pako bilinah nalaze se svojstva, koja nije moći opisu ili oznaćenju (definitio) prilagoditi. OznaČenje j e preuzko, netemelji se na prirodopisnoj jednovrstnosti, dakle ne-odgovara svrsi.

Da vidimo n. p. Hieracia sa listanimi s t a b l i (beblätterte Stängeln ; caules foliosi) : H. boreale ; sabaudum ; umbellatum ; fo-liosum ; vulgatum ; itd. Opazit ćemo kod ovih tobožnjih vrstih toli­koga srodstva, da se nijedna od njih točno označiti neda ; zaludu se botanici trude ove vrsti čim oštrije označit i ; priroda stvara reko bi uzprkos svim naporom vazda nove promjene, iz kojih bi rado botanici načiniti vrsti, — te napokon se nezna koji j e H. b o r e a l e i koji s a b a u d u m ; koj i j e r a m o s u m , koj i c o n -g e s t ů m , i koji l a c t a r i s ? — Onda se na posljedku k a ž e : „ m i r u m i n m o d u m v a r i â t ! " Ali botanik zato ipak nezna ob čem j e ?

Imademo primjer takove neizvjestnosti kod mnogih drugih vrstih, te možemo reći, da se u tom obziru vel ika zloporaba čini, j e r botanici množi običavaju zaradi svake malenkosti bilini na-

metnuti novo ime, i opisati j u kao novu vrst. Tu može opet pri­mjerom služiti Hieracium raurorum. L . Iz ove inače obsežne vrsti načinjeno j e puno novih, tobož samostalnih vrstih, da napokon nitko nemože znati gdje zbilja H. murorum počimlje i gdje p re :

staje. Tako ima Reichenbach in F lora Germanica excursoria Tomo I . pag. 267 . br. 1 7 6 8 H. canescens. Schleicher. H. pictum. Person. H. flexicaule. Tausch. H. incisum. Hoppe. Sturm. Kochel. H. ne-morosum. Pers . H. silvaticum. Willdenov. H. rotundatum. Kitaibel. Opaziti j e , da se u karakteristici odsjeka, u koj se ovaj Hiera­cium stavlja, veli : c a u l e f o l i o s o ; a upravo H. murorum neima listane stablike, nego bez lista i najveóma ima na dolnjoj strani samo jedan list. — Neodgovara dakle nipošto onomu, što ozna­čuje svojs tvo: c a u l i s f o l i o s u s. — K o c h pako ima Tomo I I . pag. 5 2 3 . br. 33 H. murorum. L . zatim H. pellucidiim. Wahlen­berg. H. murorum silvaticum L . Pulmonaria gallica, Tabern. (non H. silvaticum Gouani, quod species mixta est! — ) H. villosum. Froelich. Ovamo spada i H. Schmidtu. Tausch. H. latiophyllum, Koch . H. incisum, Hoppe. Nadalje ima Schultz Bipont svoj H. praecox. H. castanetorum ; Jordan opet: H. argillaceum ; Schlosser i Vukotinović H. leptocephalum, H. cordifolium.

T k o bi mogao razabrati medju tolikimi opisi i imeni, ka­kova j e koja medju ovimi bi l inami, kada svaki opisuje bilinu onako, kako mu bolje u račun ide i kako j e možebiti gdje šta opazio na pojedinoj b i l in i? Ist ina j e , da su sve ove gori navedene biline vrlo srodne, tako da se mal da ne jedna za drugu može uzeti, medjutim ipak nisu istovetne, zato upravo treba ih po svome srodstvu i jednovrstnosti spojiti u jednu sustavnu jedinku (siste-matische Einhei t ) da se pojam о vrsti točno označi, pak onda valja obilježiti i one jedinke u toj vrst i , koje nisu istovetne, i to najvećma iz uzroka , j e r prirodoslovac naročito botanik mora po­znati i ove sve j e d i n k e , koje posjeduju poraanje razlikosti a zato ipak spadaju pod pojam přírodopisné vrsti.

Ako botanik to nebi učinio, onda bi površno postupao, j e r bi mnoga bilina izmakla se tako njegovoj pazljivosti, te se onda nebi niti poznala. T r e b a dakle da se vrst podieli unutar svoga obsega i još te jedan ustanovi pojam i taj se sastoji : u p o d ­v r s t i .

Přírodopisná podvrst (odlika, Unterart, subspecies) j e s k u p p r i r o d o s l o v n i h s v o j s t v a h , k o j a s e n a l a z e n a j e d i n -

k a h u p r i r o đ o p i s n u v r s t s p a d a j u ć i h s a s v i m i s v o j i m i k a к v o d a m i i l i p r o m j e n a m i .

Kod označenja podvrstih, t. j . pojedinih udovah u prirodo-pisnu vrst spadajućih imamo se držati načela i s t o v e t n o s t i , j e r se samo po sebi razumieva, da su sve one jed inke istovetne, koje imadu ona ista jednoimcna i jednovrstna svojstva přírodo­pisná. N. p. značaj v r s t i Hieracium murorum sastoji u tom, da ima lišće k o r j e n i t o ; s t a b l o bez — ili s jednim listom; ucvast vršikastu. Ova svojstva imadu sva Hieracia u tu vrst spadajuća; ali pojedine jedinke imadu osim toga na jednoimenih svojstvah razlikosti , nisu dakle is tovetne, nemogu se dakle naprečac niti nazvati jednim samo imenom. Za ove upravo razlikosti valja pod-vrst. Hieracium dakle, koj ima lišće korjenito kopljasto, urezano; ucvast vršikastu; petiljke pahuljaste; glavice crno-ž l jezdas te , ve­like, jedna j e n. p. podvrst ; Hier, koj ima lišće korjenito, ja jas to , cjelovito, kosmato ; petiljke pustenate ; glavice kosmate, crno-žljez­daste ; druga j e opet podvrst, j e r ova j ed inka nije sa prvom isto-vetna itd. P rva j e H. m u r o r u m kako j e nazva L i n n é , a drugi j e H. l a t i o p h y 11 u m, Koch . Oba su podvrsti spađajuće u vrst Hieracia kako bi ga mi nazvali H. phyllopodum, t. j . R u n j i k a p o d a n o l i s t n a .

Postupak ovaj za botaniku j e tim potrebit i j i , čim ta istina stoji, da biline nemaju onako oštro i stalno izraženih formah, kao što ih vidimo kod ledacah mineralnih ; život organički u obće mnogo j e okretniji i bujniji nego li j e anorganički, zato j e u carstvu bilinah mnogo više takodjer obl ikah, j e r j e više promjenljivosti, koja zavisi od t l a , podnebja , v lage , suše itd. Budući pako pri­roda zbilja toliko množtvo bilinah proizvadja, nesmije se nijedna mimoići.

Tako zaista i sada b iva , j e r botanici paze na najsitniju ma­lenkost i trude se šta nova odkriti, гш žaliti moramo samo to, da se nepostupa polag jedinstvenih i stalnih načelah. Budući da j e zbilja promjenljivost bilinah mal da ne neizmjerna, može se lahko dogoditi, da bi bilo u kojoj podvrsti takovih jedinkah, koje imadu na svojih jednoimenih svojstvih nestalne biljege, t. j . takove koje se na nekojih jedinkah mienjaju, to onda nepreostaje drugo, van napomenuti u posebnoj opazki, koje su ove promjene. Kao načelo medjiitim neka služi, da se na ove p r o m j e n k e ili o d l i k e (Va­rietäten) samo onda može obzir uzeti , ako češće dolaze; pojedini

slučaji mogu se mukom mimoići , j e r ona svojstva, koja su posve nestalna, nemogu napokon biti predmetom prirodopisnih iztraži-vanjah.

Kada smo gorinavedenim načinom označili prirodopisnu vrst i pojedine razlikosti jed inkam u toj vrsti svojstvene, t. j . kada smo upoznali i označili vrst i podvrst onda stupamo dalje da naime pi'onadjemo i ustanovimo višju sustavnu jedinku nad vrsću, i to j e :

lied (Genus, die Gattung). Naravski red sa sobom donosi, da čovjek na najnižjem stupnju

svoje razmatranje počne i da tako dalje sve više stupa. Najužim dakle pojmom istovetnosti imamo označiti p o d v r s t , sa nješto šir im, pojmom naime jednovrstnosti v r s t a još višjim pojmom naličnosti г о d.

S u d a r a n j e s t a n o v i t i h p r i r o d o p i s n i h s v o j s t v a h m e d j u v r s t m i r a d j a p o j a m n a l i č n o s t i , a n a o v o m s e o s n i v a r o d .

Přírodopisná naličnost osniva se na puku ogledanju, na predstavi, koju imamo о više j ed inkah , bez da nam j e prije iz-tražiti i znati gdje upravo uzrok leži toj naličnosti ; j e r dočim mi uzrok ovaj iztražujemo morađosmo već opaziti, da imade naličnosti u obće.

Nije n. pr. moći u napredak r eć i : bilina ova ііі ona, koja imade ova ili ona svojstva, nalična si j e , spada dakle u jedan rod, j e r to priroda nedopušća. Imade bilinah, kojim su velikom stranom ona ista jeđnoimena svojs tva, pak si ipak nisu naučne, j e r im j e u cielosti biće pokraj svelolike nalikosti ipak takovo, da si u ničem neđolikuju. N. pr. Leontodon imade ucvast sucvjetnu ; lišće kore-ni to, pilasto, kopljasto ; i Hieracium imade ta ista svojstva, zato ipak neima medju ovimi bilinami ili vrstmi tolike naličnosti, te bi se mogli odvažiti, da ih metnemo u jedan rod. Svaka bilina imade njeki smjer, njeki glavni uzor (Vorbild), polag kojega j e stvorena, taj uzor stoji u cjelovitoj kakvoći svih njezinih svojstvah, te j e upravo taj uzor onim predmetom koj u nami radja pojam nalič­nosti ; gdje toga uzora n i j e , ondje neima ni naličnosti. Zašto j e t a k o ? T o neznámo, niti netrebamo znati ; to j e posao ogledanja, osjećanja i izkustva, koje se neda zakonom propisati.

Možemo dakle na kratko r eć i : r o d j e n a l i č n o s t v r s t i h ili n a l i č n e s i v r s t i s a č i n j a v a j u p ř í r o d o p i s n í r o d .

U tom obziru botanici su doista gr ieš i l i , j e r su cjepkali umjetno i silovito ono, što j e priroda spojila.

Tako n. p. da samo njekoja navedemo, razdielio j e Reichen­bach G e г а с i u га od H i e г а с i a zato što imade : pappum ses-silem pilosum ; Hieracium pako imade : pappum sordile album vel testaceum. Načinio j e dakle dva roda iz j e d n o g a , premda većom stranom botanici izpuštaju G e r a c i u m sasvim i stavljaju ga u rod H i e r a c i a h. D a njekoji botanici nazivlju Geracium takodjer C r e p i s . Geracium suceissaefolium zove ga R e i c h b . , Hieracium integrifolium Hoppe a Crepis hieracioides Waldstein i Kitaibel itd. Istim načinom razdružena su Crepis i Ba rkhaus i a , Leontodon, Apargia i Taraxacum ; Carduus, Cirsium i Cnicus ; Heiichrysum i Gnaphalium itd.

Očevidnim dokazom, da se tu grieši, služi, što jednu istu bilinu botanici stavljaju sad u ovaj sad u onaj rod i nazivlju ih različnimi tada imeni, i to zaradi malenkostih negledajući na pri­rodu, niti nedržeći se onih bi l jegah, kojimi se označuju biline.

Za r o d o m sliedi j o š višja ili širje ograničena sustavna jedinka, to j e :

Pleme (Ordo, die Ordinimi) oder Familie). Rodovi spojeni su medjusobnom nalicnošću vrstih i to j e

bližnja nalicnost; imade medjutim naličnosti medju jedinkami jedne vrsti i medju jedinkami vrstih na drugi rod spadajućih; ova na­licnost daljnja j e , te se osniva na pojmu one přírodopisné srodnosti i naličnosti, koja veže jedan rod sa drugim. — P ř í r o d o p i s n á d a k l e n a l i c n o s t r o d o v a h s a č i n j a v a p l e m e .

Ovdje se ništa novoga navesti nemože j e r se postupa polag načela přírodopisné naličnosti kod p l e m e n a isto onako, kao što i roda. Cim j e viša j e d i n k a , koju smo sastavili, tim se većma i pojam širi, te j e i veći broj jedinkah, ko je ovaj pojam obsiže.

Přírodopisná nalicnost tako oštro j e izražena, da se nemože zataji t i ; isti oni prirodoslovci koj i j e nisu priznati htjeli ili mogli, sastavljali su povodom naličnosti ako i ne rodove a to sigurno p l e m e n a bilinska. T e j e zbil ja ovo svojstvo jedino, koje nam kao vodja služiti može, j e r drugoga priroda nepruža. Vidimo to u svih knjigah botaničkih, gdje su sada j u r sve biline u redove tako sastavljene, da se prigovoriti nemože. Nitko nedvoji o tom

da Hieracium, Crépis, Leontođon, Cirsium, Picris, Hyozeris, Bidens, Centaurea, Sonchus , L a c t u c a , Scorzonera, itd. spadaju u red s u c v j e t a k a h (Compositae) a niti dvojiti nemože, j e r kad r o ­d o v e u to pleme spadajuće pogleda, odmah uvidja, da ih na­ličnost spaja; uzrok ove naličnosti leži u glavicah, koje sve imadu manje više jednoličnu a po tome i naličnu ucvast, t. j . с v i e t u j e d n o m c v j e t i š t u o b ć e m s a s t a v l j e n , Flores in recepta-culo communi compositi. T a k o isto veže očita naličnost takodjer : L e p t i r n j a č e (Papi l l ionaceae) , S t i t a r k e ili Š t í t o n o š e (Um-belliferae), Z v o n i č a r k e (Campanulaceae) itd.

Nad plemenom dolazi najviša sustavna j ed inka :

Razred (Ülassix, die Klasse). Razred j e n a l i č n o s t p l e m e n a h. Nu budući da j e ta na­

ličnost najdaljnja , pojam njezin vrlo razširen i množtvo jedinkah u nj spadajućih tako ve l iko , da se ni shvaćati nedade, to i raz­djeljenje ovo ostaje posve teoretično. U smislu přírodopisné nalič­nosti plemenah imalo bi sve bilje t r a v n a s t o i z e l j n a t o (Kraut­gewächse , plantae) u j e d n u , b u s o v i ili g r m o v i (Sträucher, frutices) u drugu, a d r i e v i j e ili d r v e t a ( B ä u m e , arbores) u treću klassu spadati. — Težko j e medjutim opređieliti onu gra­n icu , gdje zeljnata bilina prestaje , gdje grm počimlje , gdje grm prestaje i gdje drievo počiml je , — tomu još dolazi, da se kod drievlja i kod grmakah opetuju svojstva ona i s t a , koja karakteri-zuju rodove zeljnatih bilinah, te bi iz ovih uzrokah iz jedne strane skoro nemoguće bilo označiti biljege za točno razdjeljenje, iz druge strane nepovoljno opetovanje karakteristike kod rodovah medju jednom i drugom klassom srodnih pomnožalo bi stvari bez po­trebe, zato se može ova razredba ili klasifikacija primiti u biljstvu kao zbil ja va l j ana , j e r prirodi odgovara, — u porabi pako samoj sasma suvisloj može se zašutati osobito zato , j e r u botanici (bil j­stvu) iz ovoga najširjega razđjeljenja nikakove praktične koristi neima. Mi znamo n. pr. bez dubljega razmatranja, da j e medju drievljem tolika spodobnost, da se nemože dvojiti, da j e lipa, dub i j a sen itd. drievo, kao što i to znamo, da medju drievlje nemože spadati trnula ili g log , a niti ikoja zeljnata bi l ina, zato niti ne­třeba u tu svrhu osobitih dokazah ; možemo se dakle zadovoljiti i s t ime , da biline razđielimo u obće u dvie velike k lasse , i ove s u : P h a n é r o g a m e , j a ν η о с ν j e t k e , i C r y p t o g a m e , t a j -

n o e v j e t k e , kako naime biline imadu cviet sasma otvoren ili očevidan, ili pako zatvoren ili nevidiv.

Time bi bilo svršeno razdjeljenje bilinah po sustavu prirodo-pisnom, onako naime, kako prirodi ponajbliže priliči. Napokon dolazi jošte ukupno c a r s t v o b i l i n s k o , kao skup svih bilinah, koje u bilinski organizam spadaju. Po lag načelah ovoga razdje-ljenja imade svaka bilina svoje mjesto i mora j e imati ako j u po­znamo, te će j e naći svaka ona , koju ćemo u buduće upoznati, j e r čim načelo zbilja obstoji kao ist inito, tada će i uporaba nje­gova u izvedenju biti istinita.

Nazivoslovje ( N o m e n c l a t u r ) .

Sto sustav sadržava i što sustavoslovje uči, to ima n a z i v o ­s l o v j e riečima izraziti. Nazivoslovje imade dakle glavne biljege prirodopisnih jedinkah izreći i prirodopisni savez naznačiti. Svrha nazivoslovja j e nadalje i t a : da proizvode prirodne tako nazove ili imenuje, da budu umjestno ozvani ili imenovani , te da budu tim umjestnim nazivom od svih drugih valjano označeni. Zadaća ova u teoriji mnogo j e laglja nego u praktičnom izvedenju. Me-djutim ako j e i težko ovu zadaću r ieši t i , ipak treba koliko mo­guće težiti onamo, da se dodje do željene svrhe.

Ako hoćemo dosljedni b i t i , onda se moramo držati onoga, što sustavoslovje uč i ; moramo se držati karak te r i s t ike , koja služi temeljem razdjeljenja i označenja pojedinih prirodopisnih jedinkah. Sustavne jedinke, u koje se dieli carstvo bilinsko, j e su navlastito : v r s t , r o d i p l e m e . Botanik , koji znade u koju vrst, u koji rod ili pleme bilina koja spada, on j u pozna , a kada to bude j o š shodnimi riečmi izraziti, onda će bilinu ovu i svaki drugi botanik —• nakon i nebotanik — poznati. Za valjano dakle nazivoslovje potrebna su redovito tri naziva ili i m e n a , j e d a n naime naziv za vrst, d r u g i za rod, a t r e ć i za pleme. N. p. morao bi reći : ko-renolistna runjika sucvjetka , t. j . phyllopodum Hieracium Compo­sita; ili pako η . p. vermis Orobus Papil l ionacea itd.

Ovako udešeno nazivoslovje premda odgovara sustavu, ne-odgovara borabi praktičnoj ; j e r u znanosti, koja se samo prak­tičnom porabom koristno može izvršivati, mora sve tako uredjeno biti, da u djelotvornom izvadjanju théorie nestane, što više moguće, svih potežkoćah. Veoma težko i nespretno j e izgovaranje toliko imenah čestoputah na dugo sastavljenih; za to treba nazivoslovje

onako urediti da bude dosljedno sustavoslovju i da odgovara za­htjevom praktičnosti.

U mineralogii i u zoologii upotrebljava se nomenklatura tako zvana t r i v i j a l n a ; nazivoslovje o b i č n o (ili prosto) t. j . nazivi onakovi, koji su običajem ili pogodbeno (konventionalno) nametnuti přírodninám bez obzira na njihova přírodopisná svojstva ; tako se n. p. kaže mjesto sustavnoga naziva: H e x a ë d r i s c h e r E i s e n - K i e s — ( P y r i t ; mjesto: R h о m b о ë đ r i s с h e r Q u a r z Skleri t Quarzit). Takovih trivijalnih iuienah imade i kod životinjah, η. ρ. Dogge, Pudel, Mops (Canis domestieus), Stiglitz, Ammerling, F i n k itd. — Ovo nazivoslovje kad j e shodno uredjeno, kao što se u novije doba o tom radi osobito u mineralogiji, veoma mnogo vriedi i j a k o olahkoćuje porabu znanosti u svakdašnjem životu.

U tome medjutim obziru botanika pravi iznimku, j e r se u njoj obični ili trivijalni nazivi neupotrebljuju, niti se nebi mogli upotrebljivati, j e r tolikoj množini bilinah i к tomu j o š tolikoj mno­žini promjenjljivih bilinah nije moguće nametnuti ime jedno po­sebno, koje bi kadro bilo označiti bilinu i ostati bez pometnje u pameti.

Preporučiti se može dosad obdržavani način kao najshodniji. U latinskom duh j ez ika nedopušća da se onim redom nazivoslovje ustz-oji, kako prirodoslovac postupa i motri prirodu, od jedinke naime pojedine pa do sastavljenih jedinkah višjih, j e r pridavak u ovakovih stavkah nestojí dobro pred samostalnikom ; n. p. nebi se dobro reklo : r o t u n d i f o l i a C a m p a n u l a , — već treba da se r e k n e : С a m p u n a i a r o t u n d i f o l i a . U našem, kao što i u Nje­mačkom jez iku protiva tomu nemože se umjestno kazati : Z v o n-č i к а о к r u g 1 о 1 i s t n а , — G l o c k e n b l u m e r u η d b 1 ä 11 r i g e — kao što se i kod ljudskih imenah obiteljskih vazda k r s t n o i m e p r v l j e izgovara, a kašnje sliedi ime d r u g o , ime obitelji, t. j . p r e ζ i m е.

Najvažniji i najodličniji naziv u botanici j e naziv v r s t i i p o d v r s t i . Ako nazivoslovje imade biline valjano i to tako na­zvati, da se tim nazivom izreče ono svojstvo, koje bilinu odlikuje od svake druge, onda mora naziv svojstvo ovo zbilja shodnom takodjer riečju izraziti. N. p. veli se u botanici : Senecio viscosus ; S. tenuifolius ; S. erucaefolius; S. incanus; S paludosus ; S. Car-niolicus itd. D a vidimo pobliže kakovi su nazivi ovi? — Senecio viscosus nazvan j e po Linnću valjda zato, jerbo imade l i š ć e

R. j . A. VII. ·>

l j e p i v o , ljepivost j e dakle biljega karakteristična, kojom se od­likuje od drugih u rod Seneciah spadajućih vrstih ; tako se može reći takodjer od: Senecio tenuifolius J a c q u i n ; j e r ima lišće tanko. Svojstva ova su přírodopisná, dakle naziv ima smisla, kao i kod : Senecio incanus, komu j e zaista i lišće pustenato ili s i e d o . Ali zašto se zove S. c a r n i o l i c u s ? — Wiildenov j e valjda nazvao tu bilinu tako, j e r j u j e u Kranjskoj prvi put našao ; nu ovo ime neshodno j e , j e r S. C a r n i o l i c u s raste takodjer drugdje, ne samo u Kranjskoj , n. p. raste u Štajerskoj , u Koruškoj , u Svajcarskoj po višjih bregovih , — možebiti j o š i drugdje. S e n e c i o p a l u đ o -s u s morao bi samo u barah i močvaran uspievati, premda ga imade i na miestih, koja nisu močvarna. Ali ako i to dopušćamo, onda ipak moramo reći, da ovo svojstvo nepřipadá samoj bilini, nego tlu, zemljištu, na kojem bilina raste. Na dalje nazivlju bo­tanici jednu vrst Orobusa O r o b us С l u s i i. Zaš to? —- Na čast C l u s i a , koj j e zaslužan botanik bio. AH se neradi kod nazivo-slovja, da se zaslužni muževi proslave, nego da se svojstva biline označe. Naziv dakle onakov nevalja, koj bilinu nazivlje po zemlji, stanovitoj okolici, po stanovištu, po ljudskih imenih ili polag drugih bilo kakovih mu drago svojstvah, koja nepripadaju bilini, nego predmetom izvan biline ; j e r nazivoslovje treba da bude dosljedno i znansveno uredjeno prema onomu, što sustavoslovje uči, i prema tomu što ima nazivoslovje r iečima izraziti.

Uzmimo još za obilnije razjašnjenje n. p. obće poznatu vrst : H i e r a c i u m m u r o r u m L . Z i d η a ili z i d ο ν η а г u n j i к a. Das Mauer-Hieracium. Habichtskraut.

U ovom nazivu pogrješka već u tom leži što ime specifično nije pridavak, j e r ime vrsti izražuje svojstvo, a ovo se izgovara i m e n o m p r i d a v n i m . Osim toga rieč „murorum, zidovah" pro-budjuje u nami misao, da H. m u r o r u m samo po zidovih r a s t e ; to medjutim nije tako, j e r I I . murorum raste na ilovači po bre-žuljcih i šumah u velikom izobilju ; naziv dakle ovaj upravo ne­velí o tom ništa, što bi izraziti imao, t e j e j o š t e t o m u o n a j j e d i n i p o j a m , k o j e g a u n a m i n a z i v p r o b u d j u j e , n e ­i s t i n i t ; iz toga uzroka posve neshodan j e .

Kakav dakle da bude naziv vrsti ? — Odgovaramo : O n a k a v , d a n a m i z r a z i o n o s v o j s t v o , n a k o j e m s e o s n i v a j e d n o v r s t n o s t j e d i n k a h .

Sravnajući sva Hieracia koja su sa H. murorum jednovrstna, opazit cerno, da imadu l i š ć e p o d a h a č n o , s t a b l i k u b e z l i s t n a t u ili s a j e d n i m l i s t o m , u c v a s t v r š i k a s t u ; H. dakle murorum, H. spłiaerophyllum, H, Schmidtu, H. lasiophyllum, H. incisum, H. argyllaceum, H. bifidum; H. rotundatum itd. slažu se glede navedenih svojstvah, zato su i jednovrstna ; izmedju ovih svojstvah ima prirodoslovac izabrati ono, koje najveć u oči upada, te j e iz­raziti shodnim nazivom. Koje j e to svojstvo, odlučuje izkustvo i oštroumje prirodoslovca, niti se neda zakonom unapried ustanoviti. Ova dakle gorirečena Hieracia mogu se u jednu vrst spojiti i u predležećem slučaju može se za karakter vrsti izabrati svojstvo „korienito podanačno l išće" te se može ova vrst nazvati: H i e r a -c i u m r h i z o p h y l l u m ; p o d a n a č n o l i s t n a r u n j i k a , das wur­zelblättrige Habichtskraut. Imajući η. ρ pred sobom cio rod Hie-racijah, sastavit ću sva Hieracia sa korenitim lišćem u jednu hrpu, a u tom sastavljanju vodit će me upravo korenito lišće, t. j . ono svojstvo, na kojem se osniva j e d n o v r s t n o t , pa će ta hrpa biti prirodoslovna jedinka, t. j . v r s t .

Istina j e , da će puno novih nazivah nastati u botanici, ako se tim putem bude išlo, i da će se pomnožati synonimia, ponješto otegotiti znanost, navlastito pako probuditi opor svih botanikah, koji se rado drže stare navade. Nu pitanje nastaje, šta j e bol je? Da se šire i sve to bolje učvršćuju stari neshodni običaji, — ili da se, ma i potežko bilo, put prokrči ist ini? Mi koji smo sada u početku, prenašajući plodove tudjih radnjah na naše pusto u tom obziru još te polje, mi smo upravo pozvani, da nepresadjivamo к nami ono, što nije dobro, nego da postupamo onako, kako da bude najprobitačnije. Nu ako stvar strogo uzmemo, način ovaj nebi niti bio sasma nov, j e r botanici imadu i sada u svojih florah za ove vrsti (koje većom stranom nisu nego podvrsti ili odlike) i koje su manje više u užju medjusobnu srodstvu, posebna svoja razdieljenja ; oni imadu obično svoju „ S e c t i o , o d s j e k " . T o nam jasno svjedoči, da su i oni upoznali ono isto načelo, koje i mi branimo, samo da su ga u drugoj slici izrazili. Tako n. p. K o c h navadja hrpu Hieraciah, koja su prilično jednovrstna; razlika j e samo ta, da on ovu hrpu nazivlje „Sectio" a mi j u zovemo „ v r s t " što zbilja i j es t , j e r vrsti Kochové nisu ino nego p o d v r s t i . Sectiu ovu nazivlje Koch „ P u l m o n a r o i d e a " zato, j e r j e lišće kod ovih Hieraciah (korenito lišće o kom smo gori govorili) na-

20 L J . VU ΚΟΤΙΝΟ VIĆ.

lično lišću od P u l m o n a r i e . Ali mi kad o Hieraciah govorimo nemamo posla sa P u l m o n a r i о m, koja j e posve druga bilina, koja niti u pleme, j o š manje u rod ikoje sucvjetke nespadá. Mi Pulmonariu nepoznamo, niti nam j e netřeba poznati onda kada Hieracia iztražujemo i označujemo. Jednu bilinu po svojstvah druge biline nazvati posve j e neshođno, j e r taj način pređpostavlja, da moramo prije upoznati i označiti drugu bilinu, dakle tražiti svojstvah i biljegah izvan one bi l ine, koju imademo imenom ozvati.

Uzet ćemo, n. p. da nas izkustvo ne nauči bolje, onda će ostati naziv vrsti i roda: ρ о d a n a č η о 1 i s t n a r u n j i k a : H i e ­r a c i u m r h i z op h y I l u m. Nu budući da time, što smo to izrekli, još te nismo zadovoljili zahtjevu svestrano, j e r ima unutar koreno-listnih runjikah takovih jedinkah, kojim su j e d n o i m e n a s v o j ­s t v a r a z l i č n a , t. j . koja nisu i s t o v e t n a , nastaje dakle želja a i potreba, da se i ove jedinke u svojoj vrsti razlikovane upoznaju i shodnim imenom okrste; vrst j e sastavljeni pojam, j e skup, — jedinka sastavljena, treba dakle da prirodoslovac pojedine česti, pojedina uda, iz kojih j e přírodopisná vrst sastavljena, točno pozna.

Treba jo š jedno ime, u svemu dakle, ako gorirečcna tri imena uzmemo, č e t i r i . Ova četiri naziva j e s u : p o d v r s t , v r s t , r o d i p l e m e . U sustavu, u knjizi, gdje se sustav razlaže i biline po sustavu pojedince navadjaju, treba svakako, da se opiše ponajprije značaj p l e m e n a , zatim r o d a , tada vrsti a napokon da se na­vode točno p o d v r s t i . Dočim to tako u sustavu stoji, stati može, da i stati mora, radi se o tom, da se praktična poraba znanosti olahkoti, te se može onda kod navadjanja pojedinih podvrstih ime v r s t i u izgovaranju zašutati. Vještaku, botaniku najme, koj pozna karakter vrsti, svejedno j e , edali ime vrsti kod svake biline izgo­vara ili ne, — kao što se niti sada naziv „sectie" neizgovara; za nebotanika pako malo važe, edali on čuje jodno ime exotično manje il više, on neće o tom ni onako ništa znati.

Ima se dakle najprije navesti p leme; n. p. s u c v j e t k a (Com­posita) i imadu se opisati značajne biljege njegove. Zatim suedi r o d : R u n j i k a (Hieracium), opis karaktera rodovnoga :

C v i e ć c s a s t a v l j e n o ; vrpčasto ; ž u t o ; ž u t k a š t o ; n a -r a n č n o ; l i m u n a s t o ; j e d n o b o j n o ; c r l j c n o s t r i e k a n o ; ( p e r n i c a ) z a m r l j a n a ; b i e l k a s t a ; s n j e ž n a .

U c v a s t , j e d n o g l a v i č a s t a ; v i š e g l a v i č a s t a ; v r š i-

k a s t a ; grozdasta; metličasta; pašti tasta; stitoličha.

Ć a s k a 1 j u s к o v i t a.

S t a b l i к a b a t v a s t a ; z e l j n a t a ; j e d n o s t r u k a ; r a iš­

i j a s t а ; d r v e n a s t a ; g г a η о v i t а.

L i š ć e j e d n o l i č n o .

K o r i e n drvenast; podonast; gmazeći ; odgriznut ; vlaknast; vrieže cvjetonosne ; necvatuće ; kod mnogih nikakove.

Ime ili naziv r o d a : R u n j i k a (Hieracium) ima se, kao što j e već gori rečeno, svagda navoditi, j e r ono odlučuje kamo bilina spada i s t a j e . Sada sliedi naziv v r s t i i njezine biljege glavne.

Runjika podanačno korenolistna. H i e r a c i u m rhizophyllum

Z n a č a j v r s t i : vrpce žute, jednobojne.

Ljuske na čaški kopljaste, na kraju bljedje ; crno ili žutkasto-žlježđaste ; bez žlieždah kosmate, vlasnate; pustene.

Ucvast vršikasta ; gusta ; malocvjetna; paštitasta ; razvraćena; klimava.

Stablika batasta; kruta; jednostruka; razdieljena; bezlistna; jeđnolistna; najviše trilistna; gładka; vlasnata.

Lišće kopljasto ; ja jas to ; srđčasto ; nad korienom ili na pa-korienu gusto sakupljeno, kao ružasto; pogladko ; vlasnato; vunasto; podanačno vazda široko, i pod cvatnjom uztrajno.

Korien drvenast; naher ; vlaknast. Naziv vrsti može u knjizi ostati niti ga u govoru netřeba

spominjati, j e r se samo po sebi već znade u botanici, da jedan Hieracium sa ovakovimi svojstvi nemože drugi biti, nego H i . r a d i -c i f o l i u m . Dovoljno j e da se izgovara ime roda i da se rekne samo H i e r a c i u m , R u η j i к a.

Ime p o d v r s t i glavno j e , j e r ono odlučuje, о kojem j e Hie-raciu govor. Naziv podvrsti proteže se upravo na j e d i n k u te ima samo izreći onu značajnu biljegu, po kojoj se ova jedinka razlikuje od ostalih, koje u vrst spadaju. Radi se ovdje o naj-užjem ograničenju i najtočnijem spoznanju jedinkah, te kao što goder ove poznati moramo, tako ih valja i nazivom označiti.

Kod navadjanja dakle podvrstih kazat ćemo: 1. H i e r a c i u m , R u n j i k a c r n o ž l j e ž d a s t a ; s ovimi i onimi biljegami. — 2. R u ­n j i k a t a n k o g l a v i č a s t a . 3. Runjika vunasta itd. itd.

Kao što se razlikosti međju vrstima dadu svesti na j e d n o -v r s t n o s t , tako se dadu razlikosti medju podvrstima svesti na i s t o v e t n o s t .

Nazivoslovje ima shodnim imenom nazvati biline po obilježju njihovih prirodopisnih svojstvah; treba dakle svojstva ova iztra-žiti i spoznati, u tu svrhu imade posebni i to velevažni odsjek u prirodoslovju koj se zove :

Izrazoslovje, Terminolog ie .

Svrha izrazoslovja jes t : i z t r a ž i v a t i o n a p ř í r o d o p i s n á s v o j s t v a , k o j a p ř í r o d n i n ě i m a d u u s v o m e i z v o r n u s t a n j u.

Izrazoslovje iztražuje, spoznanje, veže i razpaja svojstva na prirodninah vidiva, ono postupa polag stalnih načelah, te daje ovim svojstvam imena, t. j . naznačuje ih i z r a z i m a ; imena ova znan­stveni su izrazi, iz kojih sastoji tako zvani znanstveni j e z i k ; izrazi ovi nesmjedu se promieniti niti svojevoljno tumačiti, j e r se inače mienjaju i pojmovi koji su s ovimi izrazi skopčani, kroz to pako gubi znanost svoju točnost te postaje neizvjestnom. Izrazi mogu se medjutim pomnožati i poboljšati i to u onoj mjeri, u kojoj se širi izkustvo i napreduje znanost.

Pri je vjenđar nego se izrazoslovje upusti u iztraživanje pri­rodopisnih svojstvah, mora se prije označiti pojam j e d i n k e (indi­viduum).

Jedinka u biljstvu ili botanici j e s t : b i l i n a .

Jedinka u obće jes t svaka pojedina stvar, proizvodnina, koja se može po svekolicih obilježkah svojih označiti i predmetom biti znanstvena razmatranja. Znanost mora jedinku označivati, koja polag onih svojstvah iztražuje.

O n o s v o j s t v o , k o j e s e o p a z u j e n a k o j o j b i l i n i u i z v o r n u s t a n j u , b e z d a s e b i l i n a u d r u g o k o j e n e i z -v o r n o s t a n j e p r e s t a v i , i l i a k o s e p r e s t a v i , d a s e o p e t m o ž e v r a t i t i u o v o s t a n j e i z v o r n o — j e s t s v o j s t v o p ř í r o d o p i s no .

Ako se dakle kod motrenja bilinah ova razstavlja, ako se njezin unutarnji organizam izpituje, ako se n. pr. cviet razloži, cvjetna pedina, pestici, pernica itd. razđieli, onda se bilina pretvara u stanje, koje nije izvorno, niti će biti svojstva pronadjena priro-

dopisna, j e r se tada bilina više nemože vratiti u svoje izvorno stanje.

Resultat takova iztraživanja može medjutim biti predmetom znanstvena postupka, ali nespadá u biljstvo, — u phytographiju ili botaniku, nego spada u phytonomiju ili nauku o b i l j o s t r o j s t v u , ili u okrug bilinske physiologije, koja se bavi sa životoslovjem bilinah.

Biljstvo ili přírodopis bilinah ima se izključivo držati načela i s t o v e t n o s t i , j e d n o v r s t n o s t i i n a l i č n o s t i , te ima j e ­dinke motriti u svome izvornome stanju.

Bi l ina ima kao organička proizvodnina svoj stanoviti životni tečaj , a u tome različite stupnje; treba dakle da se ustanovi gra­nica, unutar koje bilina bude predmetom přírodopisná razmatranja. Bi l ina j e , kao što znamo, u svome početku nesavršena, u daljnjem tečaju postaje savršenijom te postigne napokon vrhunac svoj, preko kojega počimlje opet ginuti; iz toga slieđi, da j e bilina na vrhuncu svoga života najsavršenija te da imade tada najoštrije izražene bi-ljege značajne.

Vrhunac ovaj j e s t kod bilinah većim dielom vrieme cvatnje ili plodovanja, ili gdje oboje zajedno dolazi, c v i e t i p l o d .

Bil ina j e dakle za motrenje i iztraživanje prirodopisno onda valjana, kada cvate, ili kad dozrieva u plod, ili kad jedno i drugo na njoj b iva ; upravo tako, kako to priroda sa sobom donosi.

Svojstva tjenice.

Prvo što vidimo kad bilinu gledamo, j es t t j e n i c a (kožica, cuticula, epidermis). T jen ica pokriva svukoliku unutarnju tvorinu bi l ine; tienica ima glede svoje spoljašnje kakvoće različna svojstva.

Sto se sjajnosti tjenice tiče, nemože se mnogo karakteristična navesti, j e r biline neposjeduju onu živahnost na svojoj spoljašnjosti, kako j u vidimo kod mineralan.

Kada se tjenica živahno s j a j e , onda se z o v e : s j a j n a (splendens, glänzend); ako se manje s ja je , onda j e : s v i e t l a (nitidus); ako j e neprozračna, onda se ve l i : t a m n a (opaca, matt) . Nu ova svojstva nemogu se točno opredieliti, zato niti nisu od važnosti.

Veću pozornost zaslužuje ostala kakvoća tjenice; ako j e naime bez svake hrapavosti i neravnosti, o n d a j e : g ł a d k a (glabra, glatt) .

Kada imade na površju svome sitnih oštrih točakah ili gr-bicah, koje se prostim okom nevide, nego se samo osjećaju, onda

j e h r a p a v a ili o š t r a (aspera vel scabra, rauh oder scharf). Kada su ove točke poveće, te se prostim okom vidjeti mogu,

o n d a j e : b r a d a v k a s t a (verrucosa, warzig). Kada j e površje neravno i kao nabrano, o n d a j e : η a r u g a η a

(rugosa, runzlig). Kada j e tjenica sa točkama označena , onda j e : p i k n j a s t a

(punctata, punktirt) ; kad pak imade sitnih luknjicah ili škuljicah, o n d a j e : l u k n j a v a (perforata, löcherig).

Kada ima pođuž prugah, o n d a j e : p r u g o v i t a (lineata, l inig); ako su pruge debele, o n d a j e s t r i e k a n a (striata, gestreift); ako su pruge udubljene, o n d a j e : b r a z đ a s t a (sulcata, gefurcht).

Kada j e mrkasta poput rdje, onda j e : r d j a v a (ferruginea, rostig) ili bjelkasta, osipana, o n d a j e : m e l j n a s t a (mûkovita, fa­

r inosa, mehlig); nalik na pljesnjivoću, onda j e : ρ l j e s n j i v a s t a (mucosa, mucescens, schimmlig).

Tjenica može bi t i : m a s t i n i (glutinosa, fettig), a kada se ta mast liepi, o n d a j e : l j e p i v a (viscosa, k lebr ig) .

Medju b o d i l j k o m , t r n o m i š i l j к о m imade razlike ; bo -d i l j k a (murex, Zacken) j e zeljnata i mekana ; kada su bođiljke tvrde i oštre, onda se š ć e t k e (muerones, setae, Borsten) zovu; t r n (spina, Dorn) j e , koj se od tjenice neda oddieliti; š i l j a k (aculeus, Stachel) pako na tjenici ras te , tako da se može od nje odlučiti. Keveli se dakle umjestno η. pr. da su ruže t r n o v i t e , nego su b o d l j i v e ; valja dakle i na njemačkom kazat i : „Keine Rose ohne Stacheln" a ne „ohne Dornen" .

L j u s k e (squammae, Schuppen) jesu podvostručenja tjenice ili maleni jedan na drugom ležeći listići.

Ζ l i e ž d e (glandulae, Drüsen) j e su s ićušne, okrugljaste sta­nice uljastom ili paklenastom (smolastom) tvarinom napunjene.

Tjenica imade često na površju vlasnatu ili rimastu tvarinu, ko ja se medjutim rado mienja polag okolnostih stanovišta, na kojem bilina raste.

V l a s i (pili, Haare) j e su sitni , tanani c jević i , s kojimi j e t jenica manje više pokrita ili obrašćena.

Kada su vlasi osamljeni, poveći i na osovce stojeći, zovu se š ć e t i η e (seta, Borste) ; na latih trave zovu se : ο ν a s i η a (arista, Granne) .

Kada su vlasi oštri, neuredno spleteni, onda j e tjenica : k o s ­m a t a (hirsuta, rauhhaarig) , ako j e poput vune: v u n a s t a (ru-nas ta ; lanata , vi l losa; wol l ig) , ako su gusti vlasi , sitni i u jedno kao spojeni, onda j e : p u s t e n a s t a (tomentosa, filzig), ako se pu­stena s j a je , o n d a j e : s v i l e n a s t a (holosericca, seidenartig), ako vlasi svrbe ili peku , onda j e : s v r b e ž n a (urens, brennend).

Vlasi, s kojimi su samo okrajci snabdjeveni, zovu se t r e p a ­v i c e ili t jenica t r e p a v i č a s t a (cibata, randhaarig); vlasi oštri, koji bodu, zovu s e : b o d l j i k a v i (hispidi, stechend).

Mnogo veću pozornost nego tjenica zaslužuje l i šće ; iz toga uzroka nakanili smo predmet o lišću i njegovih oblikah osobito uvažiti i po naših posve novih nazorih opisati u posebnom po-glavju.

Oblikoslovje lišća (Morylioloyia foli 'отит , Formenlehre der Blatter).

§ i. Ona l ini ja , koja list na svih stranah zatvara i preko koje neprekidnost listove tvari prestaje, sačinjava l i s t o v o b l i k .

§ 2 . K a k v o ć a linije list zatvarajuće može biti različna. Kako nas izkustvo uč i , može biti linija jednolika ili raznol ika, može imati pravilnih ili nepravilnih zarežali ili zavojah.

§ 3. Ove različnosti u zatvornoj Uniji lišća svadjaju se na sliedeća glavna svojstva:

1. Kada linija zatvorna jednoliko t eče , onda se list zove: c j e l o v i t (ganzrandig, integerrimum folium).

2. Kada linija imade pravilnih okrugljastih zarežali, o n d a j e l is t : u r e z a n (gekerbt , crenatum). Odlike j e s u : s i tri o u r e z a n , kleingekerbt, minute crenatum ; v e l e u r e z a n , grossgekerbt, grosse crenatum.

3. Kada linija imade pravilnih šiljatih zarežali, onda se zove l i s t : z u b a s t (gezähnt, dentatura). Odlike su: s i t n o z u b a s t (kleingezähnt, denticulatum), p i l a s t ili d u b o k o z u b a s t , v e l e -z u b a s t (tiefgezähnt, gesägt; serratimi); v e r u g a n o z u b a s t (buch-tiggezähnt ; sinuato - dentatura, runcinatum).

4 . Kada j e linija vlasima obrašćena, onda se list zove : t r e ­p a v i č a s t (gewimpert, ciliatum), ako su vlasi oštri, o n d a j e b o d ­l j i k a v (stechend, mucronatum).

Izvan ovih svojstvah zatvorne linije može biti j o š i manjih kojih nebitnih, ko ja se dadu izkustvom proučiti i shođnim imenom

označiti. N. pr. može linija biti n e j e d n a k o z u b a s t a , n e j e d ­n a k o u r e z a n a , d v o s t r u k o z u b a s t a , d v o s t r u k o u r e ­z a n a itd.

§ 4. Ovdje navedena svojstva zatvorne linije listne svakolika su, koja j o j pripadaju; ostali odnošaji, koji se na njoj dadu, može-biti, opaziti, neprotežu se na nju, već su svojstvo istoga oblika li-stovnoga, koj upravo prouzrokuje ovu kakvoću linije.

§ 5. Zatvorna linija j e obzirom na oblik lista bitna čest, j e r od nje zavisi njezina kakvoća.

U obticaju linije zatvorne dvie su glavne t o č k e , od kojih navlastito zavisi razlikost formah; ove j e s u : ρ о d i η a (der Sitz, basis), v r š a k (der Gipfel, apex) .

Ρ o d i n a je đolnja točka, na kojoj se list drži svoje s tapke; v r š a k j e napramna najvišja točka na listu.

Podina može bi t i : 1. r a v n a (eben , plana), n. pr. S a l i x r e t i c u l a t a , C a t o n e a s t e r t o m e n t o s a , A r o n i a A m e l a n-c h i e r itd.

2. U1 a z e ó a u stapku (einschiessend, influens), n. p. R o s a p y r e n a i c a , C a n a b i s s a t i v a , C a r d a m i n e t r i f o l i a itd.

3. U r e z a n a (eingeschnitten, incisa), п. p. U r t i c a d i o i c a , L y s i m а с h i a η u m m u 1 a r i a , G e u m u r b a η u m itd.

4 . V e r u g a n a (buchtig, s inuata) , n. pr. A s a r u m e u r o -p a e u m , G l e c h o m a h i r s u t u m , S e n e c i o c o r d a t u s itd.

5. P o v u č e n a (gezogen, protracta), n. p. H i e r a c i u m mu-r o r u m , C i n e r a r i a s p a t h u l a e f o l i a , H e l l e b o r u s n i g e r itd.

V r š a k može bi t i : 1. o k r u g l j a s t (gerundet, rotundatus), n. pr. L y s i m a c h i a n u m m u l a r i a , G l e c h o m a h i r s u t u m , C a r d a m i n e t r i f o l i a itd.

2 . T u p (stumpf, obtusus), η. p. C o t o n e a s t e r t o m e n t o s a , C i n e r a r i a s p a t h u l a e f o l i a , R h a m n u s c a t h a r t i c a itd.

3. O š t a r (scharf, acutus) , n. pr. S e n e c i o a l p i n u s , U r ­t i c a u r e n s , H e l l e b o r u s n i g e r itd.

4. Š i l j a s t (gespitzt , acuminatus) , n. pr. P u l m o n a r i a m o l l i s , P a r i e t a r i a o f f i c i n a l i s , C u c u m i s s a t i v u s itd.

5. U t i š n j e n (eingedrückt, retusus), n. pr. M e d i c a g o ma­c u l a t a , B u x u s s e m p e r v i r e n s , A l n u s g l u t i n o s a itd.

§ 6. Priroda j e lišće tako stvorila, da nam se č ini , kad ga pogledamo, da j e ili sasvim pravilno ili sumjerno, ili da j e iz više

jedinstvenih oblikah sastavljeno, ili nakon da neima baš nikakove ni pravilnosti, ni sumjere.

Uslied ovoga prirodnoga svojstva dieli se svekoliko lišce na tri glavna razreda:

a) u j e d n o l i č n o (einfache, eingestaltige Blätter, folia hap-lomorpha) ;

b) m n o g o l i č n a (vielgestaltige, polymorpha); c) b e z l i č n a (ungestaltige, amorpha).

I . R a z r e d . Lišće jednolično (Folia baplomnrplia).

§ 7. Lini ja okrajak lista označujuća može jednovito teći ili može pravilno, okrugljasto ili štunato urezana bit i , i to t ako , da

j o j se može preko njezinih vršakah takova linija uzorna (idealna) povući, koja onomu glavnomu obliku posve odgovara, koj nam predstavlja onda kad na list pogledamo ; u kojem slučaju ona li­n i j a , koju si na doljnjih točkah ovih zarežali ili zavojah nami-slimo, s onom gornjom linijom uzornom poredno (parallelno) teče.

Sitne razlikosti, koje se na zubastoj, urezanoj ili štimatoj li­niji zatvornoj ukazuju, dadu se onim naravskim složajem (kombi­nacijom) odstraniti, da naime gornja uzorna linija onaj isti oblik označuje, koj i doljnja — obje pako da glavnomu obliku listovu odgovaraju.

§ 8. Buduć ipak nedvojbeno j e , da imade mnogo lišća, koje j e ovdje navedenomu j ednako ili njemu slično, to se iz ove jedna­kosti ili sličnosti radja jedan razred l išća, lišća naime j e d n o ­l i č n a , u koj spada svekoliko gorirečenimi biljegami označeno l i šće , što ga poznamo j u r dosad, i sve ono, koje će se još te upoznati.

§ 9. Uz svu jednoličnost listovih oblikah ovi ipak imadu medju sobom toliko razl ičnost i , da se nemogu pod pojam istovet-nosti uzeti ; zato potreba nasta je , da ove različnosti potanje pro­učimo.

§ 10 . Težko j e svakako oblike lišća polag stalnih pravdah razredit i , j e r lišće neposjeduje onu pođpunu pravilnost oblikah, koju vidimo kod ledacah (kristallah) mineralnih ; ali se iz druge strane ipak kod lišća u obće većim dielom pokazuje njeko smje-ranje na forme geometrične i približenje к njim ; treba dakle po­najviše da se ovo približenje potraži, i tamo gdje se nadje da se

obilježi, te da se pojam na dotični pravilni oblik svede. Njekoje lišće naliči na takove stvari , o kojili formi nemožemo dvojiti , — drugi napokon oblici lišća u obće tako su poznani ili pripadaju cielu rodu rastlinah, da se о njih krivi pojam niti nemože probuditi.

N. pr. imade lišća okrugljasta, koje nas spominje na okrug na kolutu (Kreis, circulus), j e r se vidi u njem smjeranje na kruglju ili kolutu; nu priroda ipak nije stvorila nijedan l ist , koj bi bio podpuno okrugalj ; iz uzroka vjendar, što se okrugljasti ovaj oblik najvećma přibližuje savršenoj formi geometričnoj , koju poznamo pod imenom kola ili kolute , zato šireći pojam iz nesavršene ko­lute na savršenu velimo: da j e list o k r u g l j a s t , t. j . spodoban kruglji. D a l j e : obće poznata j e forma, u kojoj se riše s r d c e ; budući da imade l išća, koje naliči toj s l i c i , zato zovemo takovo l i šće : s r d č a s t o ili s r d c o l i k o . — D a l j e : cieli rod š t i t a r k a h (Umbelliferae) imade lišće perasto (gefiedert, piumata); oblik ovaj obće poznat j e svakomu, ko j se i malo botanikom bavi, zato niti nemože dvojbe biti, kakovo bi to lišće imalo biti, kad se reče da j e p e r a s t o .

V r s t i j e d n o l i č n a l i š ć a .

§ 11. Jednolično lišće dieli se u sliedeće vrsti.

1. L i š ć e o k r u g l j a s t o (sfaerische, runde Blät ter , Fol ia sphaerica, rotunda). List j e okrugljast, kojemu j e komična (tjetne-nita, verticalis) linija 0€І vrška do podine kraća, nego prerez ra-ziti (horizontalan) kroz najveću širinu njegovu provučen. Zatvorna l in i ja , koja list ob t iče , na svih stranah okrugla j e , te može na podini manje više urezana, verugana biti ili takodjer u s t a p k u ulaziti.

Kod lišća sa cjelovitom linijom zatvornom označen j e oblik savršeno; kod zařezaná i zubasta l išća nije oblik podpuno izra­žen nego j e vršcima najvišjih točakah na zarezih i uvojih označen, te preko ovih vršakah povučena idealna linija savršuje podpunost oblika stavljajući zajedno takav list u vrst okrugljast ih, kamo zbilja spada.

Odlike zatvorne linije, vrška i podine na listu okrugljasto m je su :

a) L i s t o k r u g l j a s t c i e l o v i t , n. p. A s a r u m e u r o -p a e u m . Ł y s i m a c h i a N u m m u l a r i a. T a b . I . fig. 1. 2 .

b) L . o k r u g l j a s t z a r e z a n , n. p. C a l t h a p a l u s t r i s . T a b . I . fig. 3.

c) L . o k r . z u b a st , η. p. H. S y l v e s t r i s . T a b . I . fig. 4 . d) L . o k r . s a p o d i n o r a v e r u g a η о га ; п. р. С а 11 h a p а-

l u s t r i s , A s a r u m e u r o p a e urn. T a b . I . fig. 1. 3. e) L . o k r . s a ρ o d i η o m r a ν η о m , n. p. L y s i m a с li i a

N u i n m u l a r i a, itd. T a b . I . fig. 2. Iz opredjeljenja okrugljastoga lista nesmije se ništa izostaviti

niti mu dodati, j e r bi mu se tada glavno biće promienilo, te već nebi bio list okrugljast.

Priroda j e okrugljastu listu podielila smjeranje na kolutu, budući vjenđar što ovo smjeranje nije nigdje do savršenosti došlo, to ovo smjeranje mora u svojih približnjih stupnjih tamo naći svoje granice, gdje prestćije svomu uzoru sličnim biti. Okrugljast list pre­staje sličnim biti koluti, kad j e tjeinenita linija dulja nego pre-sječna u najvećoj širini svojoj j e r se tada list produžuje te se od oblika kolutova odaljuje; okolnost ova upravo j e najvažnija, j e r od nje zavisi listovi oblik. — Protiva tomu veruge na podini lista ne čine bitnu razliku, j e r prvo : okrugljasti list nije okrugal, nego samo sličan okrugu; drugo: j e r se pretrgnuće neprekidnosti u li-stovoj tvarini na podini dade nadopuniti, ako se preko praznine povuče idealna linija, time će se okrugljasti oblik savršiti, što se onda, kad bi n. p. podina na veće krpe produžena bila, nebi dalo načiniti, bez da se ncbi izključio jedan dio samoga lista, gdje bi tada cieli list manjkavim postao.

2 . L i š ć e j a j a s t o (ovale, eiförmige BI. , folia ovalia). L is t ja jas t i zove s e : kojemu j e tjemenita linija od brka do podine dulja, nego li j e poprečni središnji prerez; zatvorne pako linije na obijuh stranah nakrive su tako da se u vršku tubastu ili utišnjenu i podini ravnoj ili u stapku provučenoj sastaju.

Različnosti zatvorne linije one iste su, koje i kod okrug-ljasta lišća.

Ja jas t i l ik može samo produženjem tjemenitoga prereza na­stati, razita pako poprečna linija ostane vazda kraća ; vršak mora biti tubast ili utišnjen, j e r inače list odmah gubi značajne biljege svoje te bi prošao u drugi oblik. Primjer ovakova lišća imademo u C o t o n e a s t e г t o m e n t o s a . S o r b u s A r i a . A r ο n i a A m e -lanchier. T a b . I . fig. 5. 6 . 7.

3. L i š ć e k o p l j a s t o (lanzetliche Blät ter , fol. lanceolata). Lis t kopljast zove s e : kada se njegove nak r ive , prikružne ili ponješto nähere zatvorne linije obostrano u stimati ili šiljasti b rk

sutiču, na podini lista se jednolično ili ravno sastaju ili pako u stapku ulaze.

Kod kopljastih listovali imade puno odlikah od najširjega, od jajasto-kopljasta do najužjega, što se kod opisa pojedinih oblikah označiti mora. Valja napomenuti, da kopljasto lišće istom onako kao što i jajasto mnogo veću duljinu nego širinui made, te da baš u duljini tjemenitoga prereza leži karakterist ika ovovrstnoga lišća. Primjer kopljastoga lišća vidimo u : C a n a b i s s a t i v a ; P a r i e -t a r i a o f f i c i n a l i s ; M y r t h u s C o m m u n i s . T a b . I . fig. 8. 9. 10 .

Mogao bi tkogod možebiti u obziru kopljastoga lišća opaziti, da j e pojam k o p l j a neizvjestan, i budući da imade različnih vrstih koplja, da se dakle niti nemože znati, kakovo si koplje bo­tanik predstavlja, kad о lišću kopljastu govori ; ali možemo na to reći, da se tu neradi о koplju, koje neka bude j o š tak različno ipak u glavnoj kakvoći svojoj jednu obćenito poznánu formu po­sjeduje, kao što i lišće kopljasto u svih svojih odlikah ipak u bitnosti vazda na jedno se svesti dade.

Na § 3. Cesto se napominju po Botanicih f o l i a s p a t hu­l a t a , spateiförmige B I . , l i š ć e l o p a t a s t o . Nu ova vrst lišća neima osobitih biljegah značajnih izim ove, d a j e p o d i n a v a z d a u s t a p k u u l a z e ć a ; uz to takodjer list p o n j e š t o š i r j i u s r e d i n i s v o j o j ; vršak treba da bude tubasi ili manje više pri-kružen: ova medjutim okolnost nije ni tako odlučna ni tako važna, da bi se mogla ustanoviti posebna vrst lišća. Mi držimo da j e samo odlika lišća kopljastoga. Pr imjer takovoga lista vidimo kod : C i n e r a r i a s p a t h u l a e f o l i a . P u l m o n a r i a m o l l i s . A r a b i š t u r r i t a . Tab . I . fig. 1 1 . 12 . 13 .

4 . L i š ć e s r d č a s t o (herzförmige B I . , fol. cordata). L is t srdčasti j e : kada se nakriva njegova zatvorna linija na podini tako sastaje, da tamo sačinja okrugljastu verugu, vršak pako mu j e okrugljast, tup, oštar, ili šiljast.

Kod lišća srdčasta leži značajna biljega u podini; j e r upravo podina verugana čini, da j e ovovrstno lišće nalik na formu srdca. Na pr. A r i s t о 1 о с h i a l o n g a . S e n e c i o a 1 ρ i n u s. T a b . П. % I- 2.

Imade jedna odlika lišća, koje čini se, kao da j e preokre­nuto, t. j . naopako postavljeno. Na podini svojoj j e uzko, za­tvorna linija ulazi u stupku, a kod vrška j e široko, urezano, i verugano, da poput srdca stoji uprav onako, kako se obično

s l ika ; dakle za slikara stoji u položaju redovitu, nu botanik to drži da j e naopako, j e r veća strana lišća srdčasta ima značaj srd-cast na đoljnjoj strani, naime na pođini. Lišće ovakovo preokre-nuto zove s e : o p o s r d č a s t o (verkehrtherzförmige BI . , fol. ob -c o r d a t a ) . Ν. ρ. M e d i c a g e m a c u l a t a . Tab . I I . fig. 3.

Na jajastu i kopljastu lišću vidimo često putah, da imadu na podini svojoj, ili pod podinom odmah na stapki krpe ili pri-krpine; ove hrpice nemienjaju lik, j e r sačinjavaju samo podrednu česticu l i š ća , koje se na bitnost neproteže. Ovakova pođina zove se tad obično: u š a s t a (geöhrt; auriculata basis). Ako se krpice nalaze na stapki samoj onda se veli d a j e pođina o p o v j e š e n a , ili k r i l a s t a (geflügelt; basis auriculata, vel appendiculata).

5. Red jednol ična lišća zaključuje jedna vrsta lišća, koje se odlikuje osobitom jednostavnošću te pripada cielu rodu jednomu bilinah, premda se i kod drugih nalazi, i to j e lišće travah ; zove se l i š ć e t r a v a s t o (grasartige BI . , fol. graminea). Ova vrst lišća tako j e poznata, da j o j opisa netřeba. Odlike j e s u :

a) D u g o l j a s t o , v r p č a s t o l i š ć e (langgestreckte, band­förmige BI . , fol. taeniata), η . p. B r o m u s s e c a l in u s , C r o c u s i r i d i f i o r u s, I r i s g r a m i n e a ;

b) O b l o lišće š u p l j o (runde, hohle BI . , fol. teretia, fistu-losa), n. p. A l l i u m , J u η c u s ;

c) P r u g a s t o 1. (linig, lineare BI . , fol. linearla), п. p. C a r e x , F e s t u c a g l a u c a ;

d) V i a s n a t o 1. (haarförmige Bl . , fol. Capillaria), n. p. A i r a с а р i l a r i s , M y r i o p h y H u m , R a n u n c u l u s f l u i t a n s;

e) Ovamo možemo metnuti još te l i š ć e i g l j i č a s t o , koje imadu je le , tise i bor i ; zovu se u obće i g l j e (Nadeln, fol. ace­rosa). L i šće ovo j e o b l o , o k r u g l j o (runde Nad., fol. teretia), t r o b r i d о , t r i s r h o (dreikantige B L , fol. triquetra), п. p. J u n i ­p e r u s c o m m u n i s , 1. c i e v n a s t o (rinnenartige B L , fol. canalicu-l a t a ) , n. p. P i n u s s y l v e s t r i s . L . t k a n i č a s t o (geflochtene B L , fol. textil ia), n. p. J u n i p e r u s S a b i n a . L . l j u s k a ν о (ge­schuppte B L , fol. squamosa), η . ρ. S a l i c o r n i a.

I L R a z r e d .

Lišće mnogolično (Fol. polymorpha.)

§ 12 . Lini ja , koja list zatvara, može tako udešena biti, da jednoliko ili nejednoliko s većimi zarezi ili uvojinami teče, te u

svom tečaju više naličnih oblikah sačinjava; u tom slučaju ona linija uzorna, koju bi preko vrhovah zareza i uvojine povukli, nebi odgovarala obliku, koj list zbilja imade ; a niti ona linija, koju bi na doljnjih točkah zareznih i uvojnih primisliii, gornjoj nebi parallelna bila.

§ 13. Iz ove okolnosti uvidjamo, da list takove kakvoće ni­kako nemože biti jednoličan, j e r j e neprekidnost tvarine listove u tolikoj mjeri pretrgnuta, da se pod pojam jednoličnosti složiti ne-dade. Takov list razpada se u više dielovah, od kojih svaki dio svoj manje više savršeni oblik posjeduje.

§ 14. Mnogolično lišće karakterizuje se time, da listo v oblik isto tako u eielosti svojoj kao što i u pojedinih dielovih svojih posjeduje pravilan ili sumjeran sastav, pak da se u ovih opeto­vanih formali jedinstveni smjer izražuje.

V r s t i m n o g o l i č n a l i š ć a .

§. 15. Mnogolično lišće posjeduje u obće divnu pravilnost, vrlo j e mnogobrojno, i od velike krasotě ; upravo zato, j e r ga j e priroda tako oštro označila, liepo ukrasila, moći ga j e tim laglje porazredati.

Imade sliedećih vrstih : 1. L i š ć e t r o u g l j a s t o (dreieckige BI., fol. trigona). Lis t

t r o u g l j a s t i m zove se, koji linijom zatvornom na tri diela j e razdieljen, od kojih svaki dio imade tubasti ili stimati vršak, po-dinu pako raznoličnu, n. p. L e o n u r u s C a r d i a c a , S a g i t t a r i a s a g i t t i f o l i a, H um u l u s L u p u l u s . T a b . I I . fig. 4. 5.

Moramo ovdje napomenuti, da se neima obzirati na kakvoću zatvorne linije bila ona zubasta, zařezaná ili cjelovita, j e r ova svoj­stva neprotežu se na oblik lista nego samo na liniju.

Lišće trougljasto dovoljno j e označeno, niti о njegovu obliku nemože biti dvojbe. Kod opisa lišća se shođnimi izrazi imenuju znatnije biljege zatvorne linije, vrška i podine ; n. p. L i s t t r o -u g l j a s t , š t u η a t , c j e l o v i t , p o d i n o m d u g o u g l j a s t o - u r e ­z a n o m ; folium trigonum basi longissime angulata incisa, integer-rimum. S a g i t t a r i a S a g i 11 i f о 1 i a.

Ako su trojuglji na vršku izkrivljeni onda se može napo­menuti, da su: n e j e d n a c i , η a h e r i , kako to vidimo η . p. k o d : Η u rn u 1 u s L u p u l u s . Kod l išća mnogolična imade t o l i k o g l a v n i h ž i l a h , k o l i k o d i e l o v a h l i s t i m a d e , i l i b a r n a

k o l i k o d i e l o v a h s m j e r a . Na ovu okolnost ima se vazda obzir uzeti.

2. L . Ρ e t e r o u g l j a s t o (petugljasto, fünfeckige BI . , fol. pen­tagona). P e t e r о u g l j a s t list dieli se na pet dielovah, manje više pravilnih sebi jednakih ili samo sumjernih. Pravilnost ugaljah ko­liko moguće savršenu vidimo k o d : K i t a i b e l i a v i t i f o l i a ; Pla-tanus occidentalis, Acer platanoides, Cucumis sativus n. p. B r y ­onia dioica : T a b . I I . fig. 6.

Kakova da j e podina kod lišća peterougljasta neima nikakva upliva na oblik, može dakle biti raznoliena.

3. L . M n o g o u g l j a s t o (vieleckige BI . , folia polygona). List zove se mnogougljastim, kad j e razdieljen na više od pet dielo­vah, tako vjendar, da ovi dielovi nisu samo ponješto naznačeni, nego da su duboko urezani i da kao oštri vršci vire iz tvarine listne, n. p. S o r b u s t o r m i n a l i s . List mnogougljast mogo bi se njekim načinom nazvati listom krupno i nejednako zubastim, j e r su mu zarezi zubasti, nu tako nejednaki i razdruženi, da se oni poveći svaki poput samostalnih oblikah ukazuje te zato i listu podjeljuju mnogobrojnost formah. T a b . П. fig. 7.

Lišću ugljastu napramno stoji l i š ć e k r p a s t o (lappige BI . , folia lobata). L i šće krpasto razlikuje se od ugljastoga što ovo po­sljednje imade u svojih pojedinih dielovih vrške okrugljaste, ili prikružene, dočim su vršci kod okrugljastih listovah štunati ili šiljasti.

Imade po tom l i š ć a t r o k r p a s t a (dreilappige BI . , folia tri­loba) u A c e r t r i 1 о b u ш . T a b . I I . fig. 8. L i š ć a p e t e r o k r p a s t a (fünflappige B l . , fol. quinqueloba), n. pr. A c e r c a m p e s t r e . T a b . I I I . fig. 1. L i š ć a m n o g o k r p a s t a (viellappige B l . , fol. multi­loba), Q u e r cu s E s c u l u s , C r a t a e g u s n i g r a . T a b . I I I . fig. 2 .

4 . L i š ć e d r o n j a v o (geschlitzte Bl . , fol. laciniata). List zove se dronjavim kada j e oštrimi zarezi ili uvojinami tako raz­dieljen, da dielovi dosižu preko polovine lista ііі sve blizu do osrednje ž i le ; dielovi mogu biti tubasti, štunati ili šiljasti nu vazda su ili pravilni ili pako sumjerni, n. p. A c o n i t u m v a r i e g a t u r a . T a b . I I I . fig. 3.

Lišće dronjavo krasnolično j e , pa ako i neima u svemu vazda stroge pravilnosti ima za to tim više sumjerja.

5. L . p e r a s t o (gefiederte B L , fol. pinnata). Lis t ρ e r a s t i , j e , koj ima na obćoj stapci nanizano lišće jednolično; strogo uzam

R. j . A. v ì i . 3

spada u red jednolična l išća , nu budući ipak razpoređanje poma-njih Iistićah okolo jedne sveobće stapke veže ih nerazdruživo u jednu cielost u jedan dakle list, j e r pojedini listić vazda ostaje samo čestica; time dosljedno sastavina pomanjih Iistićah sačinjava oveći jedan list, koj upravo sastavom svojim postaje mnogoličnim, n. p. A s t r a g a l u s G r l y c i p h y l l o s . T a b . I I I . tig. 4 .

Kod opisa perasta lišća napominju se pojedinih Iistićah znat­nije biljege, n. p. L i š ć e p e r a s t o s a l i s t i ć i j a j a s t i m i , itd. Imade lišća i d v o s t r u k o p e r a s t a (doppelt gefiederte B l . , fol. bipinnata), gdje naime na mjesto da su na skupnoj petiljci poje­dini listići imade na pomanjih petiljkah nanizanih Iistićah sićuš-njih, te se tako ono, što se u eielu listu na velikom ukazuje, u njegovih diel ovih na malom opetuje, n. p. L i b a n o t i s m o n t a n a , C h a e r o p h y l l u m a u r e u m.

6. L i š ć e d r o n j a v o p e r a s t o (geschützt gefiederte B l . , fol. pinnatifida). List zove s c : dronjavo-perastim kada zarezi dosižu preko polovice lista sve do osrednje žile g lavne , te dieleći ovako list na više česticah diele ga takodjer na više obl ikah; razlika j e medju listom perastim i dronjavo-perastim ta, da pojedini dielovi u perastu lišću podpuni su о svojoj petiljci viseći listovi, dočim kod lišća dronjavo-perasta pojedini dielovi nisu podpuni listovi nit nevise о svojoj petiljci nego izlaze neposredno iz tvarine listně i s njom su u savezu, n. p. S c a b i o s a a r v e n s i s , A c h i l l e a t a η а с e t i f о 1 i a , C h r y s a n t h e m u m m а с г о p h y 11 u m , С h a e-r ο p h y 1 u m t e m u 1 u m.

I I I . R a z r e d .

Lišće bezlično, Folia amorpha.

§ 16. Linija, koja list zatvara , može jednoliko il nejedno-liko sa zarezi i uvoji tako teći, da list dieli u posve nepravilne i nesumjerne dielove.

§ 17. List takav neima u cielosti svojoj, nu niti u svojih dielovih pravilnosti ni sumjere, te budući da se pogledanjem na takav list nemože radjati pojam jednolična pravilna, niti sastav­ljena pravilna ili sumjerna lista, suedi d a j e oblika nepravilna t. j . d a j e b e z l i č a n ; amorph.

§ 18. Mi smo lišće motrili polag svojih oblikah, te smo u pra­vilnosti ili sumjeri tražili one biljege značajne, kojim se za stalno jedno od drugoga razlikuje; lišće bezlično neima takovih biljegah,

j e r j e nepravilno i kao slučajno postalo, pak mu upravo manjka ono svojstvo, koje bi se imalo opređieliti : t. j . t o č n a p r a v i l ­n o s t i s t a l n o s t o b l i k a . Svekoliko u ovaj razred spadajuće lišće označuje se bitno tim, d a j e b e z l i č n o i p o s v e m a p r o -m j e n j l j i v o ; čim j e više motrimo, tim ćemo se bolje o tom svoj­stvu uvjeriti. Na jednoj te istoj bilini lišće bezlično mienja svoj oblik.

§ 19 . Svekoliko lišće bezlično spada u jedan razred i može se sakupiti u jednu takodjer vrst, j e r j e i razredu kao što i vrsti jedna te ista značajna biljega, naime: b e z l i č n o s t .

§ 20 . Odlike polag bitnih svojih svojstvah jesu po prilici sliedeće :

1. I z r e z a n o (ausgeschnitten, fol. excisa), η. ρ. kad j e list okrugljasto-ugljast i raznolično krpast, η . p. Н у о s e r i s f o e t i d a. Val ja nam ovdje napomenuti da pođina i vršak neodlučuju ništa, budući da j e oblik nestalan i sasma nepravilan , to mogu dakle i pojedine čestice biti nestalne i promjenljive. Tab . I I I . fig. 5.

2 . I z d e r a n o (zerfetzt, lacerum) ili i ζ g 1 о d a η ο (zernagt, erosum fol.) lišće imade stranom ugljaste, stranom okrugljaste, manje ili više urezane nejednake krpe i dronje, n. p. C r e p i s . r i g i d a . T a b . I I I . fig. 6.

3. P r s t a s t o (gefingert, fol. digitata) lišće zove se, kada j e tvarina lištna tako razdieljena da pojedini dielovi neravni stoje poput prstovah ; list raz t rgan , kojemu su pojedine čestice nalik prstu na ruci č o v j e č j o j , n. p. L e o n t o d o n h y o s e r i o i d e s . T a b . I I I . fig. 7.

4 . V e r u g a n o (ausgeschweift, fol. repanda), kada list imade po sebi na jednoj i drugoj strani verugah; pojedine krpe ili dronje oštro a čestoputah i tubasto su ugljate, n. p. C r e p i s b i e n n i s . T a b . I I I . fig. 8.

5. K r i l a s t o (geflügelt, fol. alata), kada lišće imade na onom kraju, koj u stapku unilazi, prikrpinah, koje mogu izmjenee tako­djer prirašćene bi t i , n. pr. L a c tu с a s t r i с t a ; C i r s i u m o l e -r а с e u m.

6. R a z r e z a n o (geschnitten, fol. sc issa) , kada j e list na nejednake dielove razrezan, n. p. A q u i l e g i a P y r e n a i e a. T a b . I I I . fig. 9.

7. O d s j e č e n o (abgeschnitten, fol. truncatitm). Imade lišća kojemu vršak može biti odsječen, te tako list gubi oblik, koj bi

inače po svom smjeru bio pravilan ; poznamo dosad l i šće : L i r i o -d e n d r o m Τ u l i р і f e r um. T a b . I I I . fig. 10 .

Može biti da ima više odlikah, koje će se ovamo pribrojiti. § 21 . Vel ika nepravilnost bezlična lišća neće nikad dopustiti,

da se ikakav zakon zanj ustanovi; j e r ono lišće što j e na isto-vetnoj bilini ljetos ovako, n. p. naraslo , narast će budućega ljeta sasvim drugačije.

§ 22. Razdjeljenje lišća polag rečenih načelah treba da se točno drži, j e r se tim mnogo olahkoćuje opisanje bilinah.

Netřeba da se svakom prigodom navodi razred, vrst i odlika ; dosta j e da se samo kod opisa rodovah bilinskih razred lišća na­pomene, j e r se lahko može znati, da j e list okrugljast jednoličan, a list trojugljast mnogoličan ; kad se medjutim značaj roda opre­djeljuje, to se mora medju ostalimi svojstvi, koja razred označuju, navoditi, d a j e lišće : j e dn о 1 i č η о, ili m n o g o l i č n o ; ovim iia-značajem dosta j e rečeno, j e r svekoliko lišće, koje dolazi u rodovih i vrstah ovoga razreda bilinskoga, naći će u obsegu tome svoje mjesto.

Kod lišća bezlična ima se naziv razreda vazda napomenuti, j e r j e naziv ovaj jedan te isti, a i jedini , koj izražuje bitni značaj

» lista, niti neima drugih svojstvah u listu, niti razdiobe za bezlični list, dakle ni druga naziva.

O bojah. Boja tjenice (gornje kožice, epidermis, Oberhaut) različna j e ;

u obće nebijaše mnogo uvažena dosad, nu scienimo, da u mnozih slučajih bitno sudjeljuje kod označenja bil inah, osobito u cvietu.

Zelena boja ponajviše dolazi, j e r j e zelena boja upravo ona, kojom se u obće sve biline zaodievaju. Krasotom i punoćom bojah odlikuju se osobito cvjetovi ; napomenut ćemo ovdje glavne boje sliedeće :

B i e l a (λευκός, albus, weiss) najčišća bjeloća zove s e : s n j e ž n a (niveus, schneeweíss), ako j e svietla zove s e : s v i l n o - b i e l a (Can­didus, glänzend weiss), ako udara na modrasto, o n d a j e : m l j e č n o -b i e l a (lacteus, milchweiss), ako se cakli poput kovna , o n d a j e : s r e b r o - b i e l a (argenteus, silberweiss) ; manje čiste biele boje zovu se : b j e l k a s t e (albidus, weisslich).

C r n a (μέλας, n iger , schwarz) čista j e boja, kojoj se stupnji označuju sa izrazima, m r k a , škuro-crna, vrana (a ter , aterrimus, piceus; haarschwarz, pechschwarz, rabenschwarz).

M o d r a (χυανός, coeruleus, b lau) , η e b о - m o d r a (azureus, himmelblau), malo škurija modřina zove se upravo: m o d r a (суа-neus , kornblumenblau), š k u r o - m o d r a (intense coeruleus, dun­kelblau).

C r l j e n a (ερυδρος, ruber , ro th) ; vrsti crljenoće jesu : k e r -m e z i n a (carmasinus, karmasinroth), o p e č n o - , š k u r o - , j a s n o - , b l i e d o - c r l j e n a itd.

Z u t a (у.а-φος) zove se bez svjetloće u obće (luteus), kada se sviet i : z l a t n a (zlatno-žuta, goldgelb, aureus); kada j e jasna, onda se zove: l i m u n s к a (ci tr inus, citronengelb) ; a kada j e blieda, onda se ve l i : slamnata ili sumporna, s u m p o r o ž u t a (ochroleucus, strohgelb, schwefelgelb).

Z e l e n a (κλοβος, viridis); najčišća j e : s m a r a g d e n a (srna-ragđinus, smaragdgrün).

Ali boje nisu vazda jednostavne nego često putah smiešane te kroz ovu srajes dobivaju drugo lice ; zato valja glave smjesi točnije napomenuti.

Iz crna i bielą u jednakoj mjeri postaje : boja s i v a (griseus, g rau) ; više crno j e : p e p e o n a s t a (cinereus, aschgrau); više biela j e : s i e d a (canus , canescens , weissgrau) ; sa polutamnom svjet-loćom j e : b i s e г о - s i v a (margaritaceus, perlgrau).

Iz crljena i biela postaje: boja ru ž i n a (roseus , rosenroth). Iz crljena i c rna : t r e s u j e v a (atropurpureus, kirschroth). Iz crna i žuta: s m r t n a ili ž u ć k a s t a (liiridus, todtengelb). Iz modre i s ive: s i v o m o d r a (caesius, hechtgrau); modra

i crljena daje bo ju : l j u b i ö i n u (violaceus, veilchenblau); modra i zelena daje boju : s i n j u ili m o d r о - z e l e n u (glaucus, glau-cescens, seegrün).

Iz crl jene i nješto žute postaje: s k r l e t n a (coccineus, schar-lachroth).

Iz crl jene i nješto modre: k r v a v a ili p u r p u r n a , g r i ­m i z n a (purpureus, sangvineus, purpurroth, blutroth).

Iz crljene i c rne : s u r a (bruneus, braun). Sura kad se mieša sa žutom daje boju o k r a v u (ochraceus,

okerge lb) ; sura sa c rnom: k a v a t u (fuliginosus, kaffeebraun); sura sa cr l jenom: s u r o - c r l j e n u (fuscus, rothbraun); sura sa skerletnom : r d j a v u (ferrugineus, rostfarbig).

U obće razlikuju se boje glede spoljašnja viđa svoga u t a m n e (saturatus, dunkel),

j a s n e (dilutus, hell), b 1 i e d e (pallidus, blass), c r n k a s t e (nigricans, schwärzlich), c r l j e n k a s t e (purpurascens, röthlich), p r l j a v e (sordidus, schmutzig), š a r e n e (variegatus, bunt), s l i k a n e (pictus, gemalt), p j e g a v e (maculatus, gefleckt), d v o - , t r o b o j n e (bi-, t r icolor; zwrei-, dreifarbig), j e d n o m a n j a s t e (concolor, gleichfarbig).

K a boje nisu botanici baš mnogo pazili ; nitko se nije ob-zirao na boju cvjetovah, te j e služila samo za to, da se gdje koja odlika po njoj ustanovi ; protiva tomu običavaju štovatelji ljubezne znanosti (kako se botanika nazivlje) čestoputah obzirati se na ta­kova svojstva kod svojih iztraživanjah biljoslovnih, koja ne samo da su neznatna nego niti nisu predmetom za botanika ; n. p. kod sucvjetačah iztražuje se r o ž a k (achenium, s j eme) , pak ako j e rožak gladak kod jedne a s t r i e к a n kod druge bi l ine , onda imamo d v a r o d a ! premda se na bilini niti najmanja razlikost nevidi, niti se nezna zašto j e ciepanje ovo? Kada pako imamo pred sobom podliesak n. p. Ijubične boje a drugih opet u izobilju od biele bo je , onda po običaju dosadašnjem da nereknemo ništa, da držimo tu očevidnu razliku samo za igru ?

Ali scienimo, da se ima glede cvjetovnih bojali paziti na okolnost, j e su li boje jednostavne ili su šarene ; svakako pako na to , imade li cvjetovah sa prelaznimi formami. Kada su boje jednostavne, dolazeće u velikoj množini vazda one iste te iste ne-promienjeno i c je lovi to , onda se takova boja mora uzeti kao pří­rodopisná obilježka ; nu ako ima jednih bilinah sa cvietom n. pr. ljubičastim, drugih istovetnih sa bojom šarenom, njekojih opet po-nješto prugastih, a četvrtih napokon podpuno b ie l ih , tada to svojstvo nije stalno, karakter toga svojstva j e promjenlj iv, a ta­kove biline su p r o m j e n k e . Ovakovih promjenkah (Varietäten) vidimo u velikoj množini od dana do dana po naših vrtovih, gdje nam se cvieće kroz sve moguće prelazke i promjene u kra-soti živahnih što jednostavnih što mješovitih bojah pokazuje ; nu ova vrlo promjenljiva svojstva nemogu botaniku služiti za povod, j e r im manjka stalnost, bez koje nijedno svojstvo nemože biti karakterom prirodopisnim.

Τ carina bilinah. Tvarina bilinah — budući da izpunjuje unutarnje čestice i

obdjevena j e tjenicom — nesačinjava baš osobiti predmet istraži­vanja ; njekojih medjutim imade svojstvah, koja napomenuti valja.

Kada j e tvarina (Substanz) debela te ponješto sokovita, onda j e : m e s n a t a (carnosa, fleischig).

Kada j e tanka, o n d a j e : m r i e n a s t a (membranacea, häutig). Kada j e suha kao slama, onda se zove: š u š k a v a (scariosa,

raschelnd) ili p l u t a š t a (suberosa, korkig) ili r o g a s t a (cornea, hornartig) ili k o s t e n a (ossea, knochig).

I z m j e r a v e l i č i n e i d u l j i n e b i l i n a h n i j e p r e d m e ­t o m p r i r o d o p i s n i h i z t r a ž i v a n j a h , m o ž e s e d a k l e u o b ć e i z o s t a v i t i .

Svako prirodopisno svojstvo mora takovo da bude, koje se spoznati i pojmiti može , u tu svrhu mora imati stalnosti, j e r se đrugčije nemože ni spoznati j o š manje pojmiti; odnošaji pako ve­ličine budući promjenljivi nemogu drugi nego nestalni bi t i , nisu dakle valjani za znanost , koja ье osniva na načetih nepromjen­ljivih. T k o bi znao, n. p. koliko treba veličine da bude koja bilina ili koji dio njezin velik ili dug, koliko pako sitnoće da bude malena? — Svojstvo ovo može samo biti odnosno (relativno) , te se samo kao takovo može kod tumačenja upotriebiti.

U ostalom će svaki botanik lahko razabrati koja bilina n. p. ili koji list j e velik i koji j e malen ili posve sićušan. Tomu dakle netřeba razlaganja.

T jen ica bilinah bijaše time glede svojih prirodopisnih svoj­stvah opisana; nu ne manje važna jesu i druga svojstva, koja vidimo na ostalih dielovih biline. Možemo ovdje predbježno napo­menuti, da su upravo ona svojstva, kojih bilina imade na ostalih dielovih svojih, velevažna, j e r u njih se nalazi još točnije obilježje. О pojedinih dielovih, о njezinih oblicih i kakvoći zavisi upravo ukupni onaj utisak, koj bilina na nas izražuje. Prema ovim svojstvam gubi tjenica svoju važnost već zato, što su njezine karakteristične biljege čestoputah promjenljive.

Pojedini dielovi bilinah. Glavni dielovi bilinah j e s u : k o r i e n , s t a b l j i k a , l i š ć e ,

c v i e t i p l o d . Svi medjutim ovi dielovi nisu kod svake biline u svojoj struci savršeni, j e r ih priroda polag svojih zakonah proiz-

vadja, te one odgovaraju svojoj svrsi ; nemanjka im ništa, budući da j e su ono, što imaju biti, naime : p ř í r o d o p i s n á j e d i n k a . Manjak dakle n. pr. ove ili one česti (diela) samo prividan j e , j e r kad nebi manjkao, onda bilina nebi već bila ona i s ta , već sasvim druga. N. pr. ima bilinah, koje neimaju stabla ili koje neimaju cvieta, pak zato nisu manjkave, nego su za se i u svojoj struci savršene, j e r ih priroda tako radja.

K o r i e n (radix, Wurzel ) n a j d o l j n j i j e d i o b i l i n e , k o j j e u z e m l j i , k o j j u s a z e m l j o m , g d j e r a s t e , i l i u o b ć e s a s v o j i m s t a n o v i š t e m s p a j a .

Korien dieli se na p o d a n a k (rhizoma, Wurzels tock) i na ž i l j e (fibrillile, Wurzelfasern). Svaka bilina neima obadvijuh die­lovah. B i l i ne , koje neimaju podnjaču, zovu se b e z p o d n j a č e (arrhizae).

P o d a n a k j e ona produljena strana s tab la , koja u zemlju ide, te se onda tekar u zemlji u pravo korienje razgranjuje.

K o r i e n j e j e d n o s t a v a n , j e d n o s t r u k (simplex, ein­fach), kada neima granah ni svržih ; g r a n a s i pako (ramosa radix, ästig) kad se dieli u grančice.

С u p a s t (comosa, schopfig), kada j e podnjača nepodpuna, neizražena, pak ima množtvo sitnih, tananih gustih grančicah.

V I a s η a t (capillaris , haarförmig), kada su grančice tanke poput vlasih ; η i t a s t (filiformis, fadenförmig), v l a k n a s t , ž i -l j о v i t (fibrosa, faserig) j e korien na dulje ili tanje vrpice razdieljen.

Korien j e v r e t e n a s t , š i l j a s t (fusiformis, spindelförmig), kada j e na gornjoj strani debeo, na doljnoj pako dolazi u šil jak.

R e p i č a s t (napiformis, rübenförmig), kada j e poput j a j e t a ili repe.

V a l j a s t (eylindriea, walzenförmig), kada j e dugačak i okru-galj, poput vala.

В i č a s t (flagelliformis, geisselartig), kada j e tanak i dugačak, poput biča.

C r v a s t (vermicularis, wurmförmig), kada j e sprevinut, poput crva puzeća.

K o l a ö a s t (placentiformis, kuchenart ig) , kada j e okrugalj i pločnat, poput kolača.

P o d s j e č e n , p r e g r i z e n ( truncata, praemorsa, abgestutzt, abgebissen), kada j e dugoljast i na kraju kao odsječen ili pre­grizen.

Č v o r a s t (nodosa, knot ig ) , kada se na tanku korienu čvo­rovi nalaze.

V i s e ć i (pendula, hängend) , kad na kraj tanka koriena čvor visi.

S m o t a n (contorta, gedreht), kad se korien vijuga. С1 a η o v i t (geniculata , gegliedert) , kada ima koljenacah

na sebi. Z u b a s t (dentata, gezähnt), kad ima zubastih zarezakah. L j u s k a v (squammosa, schuppig), kada j e kano s ljuskami

pokrit. G o m o l j a s t (tuberosa, knollig), kada j e krugljast, sa melj-

natom tvarinom izpunjen, poput koruna. P r s t a s t (digitata, fingerförmig), kada j e plosnat, na kraju

kano na prste razdieljen. Glede položaja korienova može korien bi t i : T j e m e n i t (verticalis, senkrecht) , p o l o ž i t (horízontalis,

wagrecht), n a h e r (obliqua, schiel) ili ρ u ζ e ć i (repens, kriechend). Ona stran bi l ine, koja se iz zemlje u vis diže i redovito

osovno stoji, zove s e : s t a b l o (caulis, Stengel). Stabl ika se dieli napose na s t a b l o (caulis, Stengel), koj j e

zeljnat, t. j . manje više tv rd , k r k , v i tak, listovit; na b a t v i c u (scapus, Schaf t ) , koja j e mesnata, mekana , sokovita, bezlistna; i na d e b l o ( truncus, Stamm), koje j e drvenasto, tvrdo, dakle ne-gibko.

Stablo i deblo može u obće glede svoga oblika b i t i : v a ­l j a s t o (cylindricus, walzig) , u g l a s t o (angulatus, e c k i g ) , t το ­υ g l a s t о, ö e t i r i u g l a s t o , ranogouglasto (triqueter, tetra-gonus, polygonus, dreieckig , viereckig , v ie leckig) , č v o r a s t o (nodosus, knotig), s t i s n u t o (compressile, gepresst), c i a n o v i t o (articulatus, gegliedert), k o l j e n a s t o (geniculatus, knieförmig), t o -k a s t o (vaginatus, blat tscheidig) , kada j e kod čvorovah listnom tvarinom omotan.

Stablo j e nadal je : o s o v n o (strictus, gerad, aufrechtstehend), p u z e ć e , s v i n u t o , p r i g n u t o (declinatus, gebogen).

V r e ž o v i t o (stoloniferus, sprossend), kada se na zemlju prigiblje, korienje i lišće pušća: v r i e ž e (solones, Sprossen).

V r e ž o c v j e t a n (stoloniflorus, rankend), kada vrieže cvatu. V i j u g a š t o (flexuosus, hin-und hergebogen), kada se stablo

vijuga od čvora ili koljena do koljena.

P e n j a v o (scanđens, klimmend), kada j e stablo slabo te se drugih bilinah čvršćijih ili predmetah drži.

Mo t a v o (volubilis, windend), kada se na okolo drugih bi­linah vija.

Stablo i deblo razdvaja se u obće u grane i svrži (rami i ramuli, Aeste und Zweige) .

Ove mogu bi t i : r a š l j a s t e (furcati, gabelförmig), p r o tu­s t a v u e (oppositi, gegenständig), kada j edna grana ili svrž stoji na jednoj strani stabla ili debla a druga na protivnoj strani.

P r e k r š t e n e (decussati, gekreuzt), kad su na križ postavljene. P r ś l j e n a t e (verticillati, quirlförmig), kada okolo stabla ili

debla na okolo stoje poput prstena. N a g o m i l a n e (conferii, gehäuft), kada su guste. R a z t r k a n e (sparsi, zerstreut). S g u š ć e n e (fastigiati, gleich h o c h ) , kada vršci granah ili

svržicah jednako su visoki. K r o š n a t e (patentes, divergentes, ausgebreitet), kada su raz-

širene, na razom stoje. Ona čestica bi l inska, koja list nosi , zove s e : s t a p к a (pe-

tiolus , Blat ts t iel) ; ona pako , koja cviet nosi , zove s e : ρ e t i l j к a (pedunculus, Blumenstiel). Mogao bi se medjutim rabiti izraz jedan, te reći : lištna i cvjetna petiljka ili stapka, j e r neima uzroka, zašto bi ova razlika imala obstojati.

Razlikostih ima sliedećih : C j e ν n a t a (canaliculatus, rinnenförmig), kada j e poput cievi

utišnjena.

P r u g a s t a ( l inearis, e infach) , kada j e jednostavna, tanka,

prugasta.

U h a s t a (auriculatus, geòhrt), kad ima na podini malu krpicu.

К r i 1 a s t a (alatus, geflügelt), kada ima na svakoj strani ta­kove krpice.

O v o j n a , o m o t n a (amplexicaulis , umfassend), kada j e ši­roka i stablo ovija.

P e t i l j k a c v j e t n a može biti j e d n o s t r u k a ili dvo - , t r o - , č e t v e r o - ili m n o g o c v j e t n a ( s implex , mi- , bi- , tri-, multiflorus; einfach, ein-, zwei-, drei-, vielblüthig).

R a z d i e l j e n a (partitus, getheilt), kad j e glavna petiljka na više manjih razdieljena ; manje ove razdieljene petiljke zovu se tada ρ e t i l j č i č e ili p e t l j i c e (pedicelli, St ielchen).

Glede tvarine kaže se, da j e stablo : V l a k n a s t o (fibrosus, faser ig) , z e l j n a s t o (herbaceus,

krautartig), d r v e n a s t o (lignosus, holzig), b u s a s t o , g r m a š t o (fruticosus, s t rauchar t ig) , s o k o v i t o (succosus, saftig), š u p l j e (fistulosus, röhr ig , hohl) , ρ 1 u t a v o (suberosus, kork ig) , к г к о (fragilis, gebrechlich), v i t k o (flexilis, biegsam).

Cviet u obće i njegov položaj zove s e : u c v a s t (inflores-centia, Authela, Blütenstand). Glavne forme ucvasti jesu :

M e t l i c a (panicula, Rispe), kada se stablo dieli na petiljke, od kojih svaka cviet nosi ; ako su cvjetonosne petiljke sgušćene onda se metlica zove b u s (thyrsus, Strauss).

S t i t k a (umbella, Dolde) , kada yiše petiljkah cvjetnih iz jedne točke izlazi.

P a š t i t k a (cyma, Afterdolde), kada petiljke cvjetne neiz-laze upravo iz j edne točke, nego blizu jedna od druge.

G l a v i c a (capitulum, K o p f ) , kada su petiljke cvjetnosne veoma kratke, te se sastavljeni cviet čini jednostavnim. Mali, uzki listići, koji se čestoputah pod časkom nalaze, ili na gornjoj strani petiljke rastu, zovu se : p r i p e r a k (bractea, Nebenblatt), one pako pod petiljkami, grančicami stabla ili pod stapkom, zovu s e : ρ a l i ­s t i ć (stipula, stipa, Deckblät tchen).

P r e š i j e n (verticillus, Quirl), kada su petiljke cvjetne okolo stabla postavljene, te stablo okružavaju.

G r o z d (racemus, Traube) , kada na obćoj petiljci više manjih petiljčicah cvjetonosnih stoji.

K l a s (spica, Aehre) , kada više cvietovah bezpetljičnih sjedi na stablu, kao što to kod travah vidimo; ako j e ova ucvast na više dielovah razđieljena i petiljke su dugoljaste, onda se zove : V r š i k a (corymbus, Dolđentraube.)

R e s a (Amentum, Kä tzchen) , kada j e klas ljuskami pokrita, kao što j e to kod v r b e , j a l š e i oraha.

K l i p (Spadix, K o l b e n ) , kada j e petiljka debela i cvjetonosna. Pojedini cvjetovi j e s u : k o n a č n i (terminales, endständig),

p o s t r a n í (laterales, seitenständig), p a z u h a s t i (axillares, in den Bla t twinkeln) , č u p a v i (comosi, schopfig), o d a l j e n i (distantes, entfernt), p r e k i n u t i (interrupti, unterbrochen), s g u š ć e η i (con­feri i , gedrängt) , j e d n o s t r a n i (secundi, einseitswendig), d v o -r e d n i (distichi, zweizeilig), p a r n i (conjugati , gepaart), v i s e ć i (nutantes, penduli, hängend), v a l j a s t i (cylindrici, walzenförmig)

k l i m a v i (cernui, niedergebogen) buzđasti (davati , keulenförmig), s a s t a v l j e n i (compositi, zusammengesetzt).

Glavne cesti cvieta j e s u : ć a s k a (calyx, Kelch) , v j e n č i ć corolla, Blumenkrone) i p l o d i l a (organa fructifera, Pruktifikations-Organe).

Ako cviet ima sve ove čestice, onda j e po dp u n (flos com­plétas, vollständige Blüthe), u protivnom slučaju zove se : n e p o d p u n (incompletus, unvollständig).

Ima η. p. cvjetovah bez časke i nasuprot čaškah samo bez cvieta; prvi se zovu g o l i (nudi, nackte Bluthen), posljednji pako su cvjetovi č a š k o v i t i (fl. calycini, Kelchblüthen) j e r časka za­stupa mjesto cvieta. Cvjetovi nadalje sa p r a s n i c i (stamina, Staub­fäden) zovu s e : m u ž k i (masculi , männliche) a sa p e s t i c i (pi-stilla, Narben) zovu se : ž e n s k i (feminei, weiblich).

( J a š k a j e omotak, ili su listići ili l juske, koje u sebi nose vjenčić; pojedini listići ovi zovu se lapovi, ljuske, (šepala, squamae, Kelchblättchen.) kada nisu zelene, onda se k a ž e : č a s k a b o j a -d i s a η a (coloratus, farbig).

Kada časka sastoji iz jednostavna umotka, onda j e jednola-pasta, ili j e d ν о, t r o , č e t i r , p e t ili v i š e l a p a s t a ; što se tiče okrajka, može istim onakove kakvoće biti, kao i lišće.

Nadalje može obzirom na svoj oblik e i š k a bi t i : D ν o u s η a (bilabiatus, calyx, zweilippig), k a c i g a s t a (galei-

formis, helmartig) , c j e v n a t a (tubulosus , röhr ig ) , t r b u š a s t a , n a d u t a (ventricosus, inflatus , bauchig , aufgeblasen) r a z p r t a , r a z š i r e η a (patens, ausgebreitet), o d v i n u t a (reflexus, zurückge­bogen), о s t r u g a s t a (calcaratus, gespornt) , t r a j n a (persistens, bleibend), p a d a v a (deciduus, caducus, abfallend, hinfällig), l j u s ­k a v a ) imbricatus, squamosus, schuppig), k o s t r e š n a (squarrosus, sparrig), š u š k a v a (aridus, scariosus, trocken), p e r a s t a (paposus, federartig).

P a p p u s ili p e r o , p e r k a , p e r a n i c a (Federkelch) , više j e perastih čaškah u jednoj obćoj čaški sabranih, kao to imadu su-evjetke (Compositae) ; kaže se p e r u da je v l a s n a t o (capillaris-pappus, haarförmig) ili š ć e t i n a s t o (setosus, borstig), o s i η a s t o (aristatus, grannenartig).

C a š k a kod travah (travah u strogom smislu i kod žita Fruchtar ten) , zove se p l e v n a t a (glumaceus, spelzig), kod resah pako zove se časka r e s n a (ca lyx amentaceus, Kätzhenkelch) .

V j e n č i ć (corolla, Blumenkrone) , sastoji iz onih cvjetnih Iistićah većim dielom višebojnih, koji u čaški svoje sjedište imadu i okružavaju plodila biline, pojedini ovi listići zovu s e : l a t i c e (petala, Blumenblät tchen).

V j e n č i ć (corolla) može bi t i : j e d n o l a t i č a n (monopetala, einblättrig), višelatičan (polipetala, vielblättrig), c j e v n a t (tubulosa, röhrig), t a n j u r a s t (hypocrateriformis , tellerartig), к o i u t a s t o k r u g l j a s t (rotata, radförmig), z v o n č i к a s t (companulata, glockenförmig), k r u g l j o v i t (globosa, kugelig), t r a k о v i t (ra­diata, strahlenartig), j e z i č a s t (Ungulata, zungenförmig), v r p č a s t ( l igulata, bandförmig), z i e v a j u ć i , z j e v a s t (ringens, rachen-förmig), z a s t r t , z a t v o r e n , (personata, geschlossen), k r i l a s t (alata, geflügelt), k a c i g a s t (galeata, helmartig), l e p t i r a s t (pa-pillionacea, Schmetterlingartig), gornja stran kod ove ucvasti zove s e : z a s t a v i c a (vexillum, Fahne) na obiuh stranah stojeće čestice zovu s e : k r i l c a (a lae , Flügel) a dolnja strana: č u n a k (carina Schiffchen).

Obzirom na oblik laticah imadu se gori naznačeni izrazi držati.

Miris, koji mnogo cvieće razvija, nemože se posvema kao prirodopisno svojstvo upotrebljivati, j e r se čestoputah povisuje ili umaluje, nije dakle posve stalno svojstvo, niti baš nespadá na predmete motrenju podvržene ; valja ipak u mnozih slučajevih i na­ročito onda, kada j e karakteristično.

Navadno se upotrebljuju sliedeći izrazi : O š t r o in i r i s a n (graveolens, starkriechend) miris, koj j e tako

j a k , da postaje neugodnim. V o n j a v , s m r d l j i v (foetidus, stinkend) udara u nos i ne­

ugodno djeluje. U g o d a n (fragrane, angenehm), l a h a k (levis, le icht) , 1 j u-

b a k (sva vis, lieblich), m i s ä s t (murinus, mäuseartig), к o z i č a s t (hircinus, bockart ig) , s t j e n i č a s t (ciniicinus, wanzenartig), m os­k a s t (moschatus, inoschusartig).

Vriedno j e , da se i na plodila ogledamo, na koliko ona mogu predmetom biti prirodopisnih razmatranjah. Tako su η. ρ. pestici, prasnici itd. kod povećih cvjetovah osobito značajna obilježja.

Ustroji oplodjujući ili mužki zovu s e : p r a s n i c i (stamina, Staubgefässe), većom stranom su nitasti ili šibikasti. Doljnji dio zove se : n i t , к ο η č i ć (fllamentum, Staubfaden), ovaj nosi p r a š -

nicu (anthera, Staubbeutel), u ovom j e sadržana: ρ e l u d a (pollen, Befruchtungsstaub).

Glede položaja jesu prasnici: u d a l j e n i (distantia, entfernt), u b l í ž e n i (approximata, nahestehend), l o ž o p o d n i (thalamiflori, blüthenbodenstehend), č a s k o s t o j n i (calyciflora, kelchständig), l a t i c o s t o j n i (petaloflora, blumenblattständig), s u r a s l i (connata, verwachsen).

Plodonosne čest ice , koje plod i sjeme radjaju, j e su plodila ženska i zovu s e : p e s t i c i (pistilla, Stempeln). Pestici vazda stoje u sredini vjenčića i na cvjetištu. Diele se na slieđeće česti.

Ρ1 о d η i с a (ovarium, ÎVuchtknoten) j e staničasta, čvorasta tvarina, u kojoj leži začetak budućega sjemena.

S t u p i c a , s t u p i ć (stylus, Griffel) cliže se iz plodnice i spaja ovu sa :

N j u š k o m (stigma, Narbe) koja stoji na kraju stupice, ili kad ove nema, sjedi na samoj plodnici.

Stupica nije svagdje j ednaka , niti glede oblika niti glede broja; u jednom i drugom slučaju valjaju oni izrazi , koje smo gori za razne oblike naveli.

Medju vjenčićem i prasnici nalaze se višeputah prirasci raz­ličita oblika, druge boje te sasvim nježne kakvoće ; ovi prirasci zovu se : k r u n i c a (oronula, Nebenkrone), ovamo spada : m e d η i к (nectarium, Honigbehälter). Mednik leži obično na dnu laticah, ili u nutarnjoj strani evieta. Nu na račun ovako malovidnih, sakritih više na unutarnji ustroj bilinah spadajućih obilježjah ne preporu-čamo nikomu da označuje biline, j e r ova svojstva na istovetnost, jednovrstnost i nalicnost bilja malo kakova ili baš nikakova ne­maju upliva.

Krunica ima viševrstnih oblikah, te j e čestoputah vrlo karak­teristična. Ovamo spada :

O s t r u g a (calcar, Sporn). Krunica j e od časke ili od vjen­čića na otrag šupljasto- ili šiljasto z a v i n j e n a poput tupe sa čvo­rom providjene ostruge.

L j u š t i с e (fornices, Klappen). К u к m i с a (cuculus, Kappe) može bit i : ζ v j e ζ da s t a (stellata, sternartig), k o l u t a s t a (orbicu­laris, radförmig), n a d u t a (inflatus, aufgeblasen), к u ρ о 1 i k a (cya-thiformis, beherförmig), z v o n č i к a s t a , c j e v n a t o - d v o u s n a , (tubuloso-bilabiatus) v l a s n a t a , b r a d a s t a , š ć e t i n a s t a .

Najvišji stupanj bilinskoga života j e oplodjivanje (fructificatio, Fruchtbildung) uzrast ploda. P l o d (carpos, fructus, Frucht) sastoji iz s j e m e η i с e (perispermium, Samenhülle) i iz s j e m e η a ili zrna (semen, Samenkorn) . Plod j e j e d n o v i t (simplex, einfach) ako iz­lazi iz jedne samo plodnice, ili j e s a s t a v l j e n (compositus, zusam­mengesetzt) ako sastoji iz više plodnicah.

S j e m e η i с a može biti kožnata, drvenasta, mesnata ili sočna.

Medju kožnate spada: t o b o l a c (capsula, Kapse l ) , šuplja j e obojnica (Hülle) sa ljušticami providjena, koja se otvara kada dozri je; m a h u n a (siliqua, Schote), dugoljasta j e i kožnata oboj­n ica , na koje okrajcih sa obijuh stranah sjeme leži; mahuna j e k l j u n a s t a (rostrata, geschnäbelt), kada petiljka obstáné i poput kljuna se zavi ja ; č v o r a s t a (torulosa, knot ig) ; s a b l j a s t a (ensi-formis, säbelar t ig) ; n a d u t a , in j e s e č n a s t a (lunata, mondförmig); š i l j a s t a (aculeata, stachelig) ; j e ž a s t a (echinata, feinstachelig); č e š i j a s t a (kr is tata , kaminfòrmig). Male okrugljaste ili ugljaste

mahune zovu se m e h u n i с e (siliculae, Schötchen). — К о m u š к a (legumen, Hülse) ; ova vrst sjenienice osobito svojstvena j e leptir-n jačam; razlikuje se od immune samo veličinom i punoćom mes-nato-sokovite tvarine. P e r u t k a (samara, Flügelfrucht), plod j e , ko j i omataju dvo- ili trovrstne kožice, koje su na okrajcih svojih krilaste.

Drvenaste sjemenice j e s u : č e p k a (strobilus, Zapfen) j a jo -l ika , o b i j a š t a (obljak , češe r , conus , K e g e l ) , v a l j a s t a (cylin-dricus), o k r u g l j a s t a , kao što vidimo kod češerkah , coniferah; n. pr. Pinus.

O r a h (шлх, Nuss) ima drvenastu obojnicu, koja zatvara s j eme; može biti č e t i r u g l a s t a (quadrangularis, tetragona, viereckig), b u b r e η a s t a (reiiiformis, nierenfòrmig), š i l j a s t a ili b o d l j i ­

k a v a (aculeata v. muricata).

Ž i r (g lans , E iche l ) sadržaje u sebi drvenastu meljastu tva-

rinu, koja ima poput časke na podini ljuskovitu kapicu.

L j e š n j a k (avellana, Haselfrucht) više drvenast j e nego žir, niti neima onakove časke, nego listoliki omotak; ako j e sjeme bez obojnice, onda se zove k o š t i c a (nucula, Beinfrucht).

Plodovi , koj i imadu veće sokovite, mesnate ili krupno-vlak-naste stanice i koje su zamotane u tjeničavu ili kožnatu obojnicu, zovu se j a b u k e (рошиш, Apfelfrucht) ili n a r a n č a (aurantium,

Pomeranze) ili t i к v a - k r a s t a v a c ili l j u b e n i с a (cucurbita, cu­cumis, pepo, Kürbissfrucht) ili k o š t u n i c a (drupa, Steinfrucht).

J a g o d a (bacca , Beere) zove se mesnati plod, η . pr. kod groždja, jagodah, bilinah.

Ova u izrazoslovju navedena prirodoslovna svojstva pružaju dovoljna obilježja za da se polag njih uzmogne označiti svaka bi­l ina, niti netřeba u pomoć prizvati druga svojstva, koja spadaju na nutarnje ustrojstvo bilinah, j e r bi time takodjer sagriešili proti načelu, koje nedopušća upotrebljivati svojstva neprirodopisna.

Kroz to medjutim nije izključeno daljnje izkustvo i razši-renje prirodopisa bilinah, j e r j e lahko moguće da će se neumornim iztraživanjem pronaći rnožebiti i druga přírodopisná svojstva za označenje bilinah važna i valjana.

Kod opisa bilinah potrebno j e da se vazda onaj isti red drži, niti se nesmie kod jedne podvrsti n. p. jedno svojstvo napomenuti, kod druge pako mimoići, j e r to najviše krivo j e , da su opisi čestoputah tako neizvjestni. Baš u tom se sada mnogo gr ieš i , j e r množi botanici običavaju samo ono naznačit i , što im u račun ide, drugo pako izostaviti.

K o d o p i s a b i l i n a h m o r a d u s e d a k l e v a z d a o n a i s t a p ř í r o d o p i s n á s v o j s t v a j e d n o i i m e n a i n j i h o v e r a z l i k o s t i n a v e s t i , o n i m i s t i m r e d o m , j e r ć e s e t i m e n j i h o v a j e d n o v r s t n o s t i z j e d n e s t r a n e a r a z l i k o s t i z d r u g e s t r a n e t o č n o u v i d n o s t s t a v i t i .

U tom smislu botanici nedrže se sada nikakovoga reda , j e r jedni opisuju najprije lišće, drugi vjenčić i časku, treći korien itd. Mi svjetujemo početi ili odozgor ili odozdol, pak onda redom, kako dielovi na bilini sliede. N. p. cviet, vjenčić, ucvast u obće, časku, petiljke, stablo, lišće stabaljno, zatim koreni to ; korien i stanovište, te vrieme kada cvate — ili obratno od koriena počam pa do cvieta.

Na koncu možemo napomenuti, da u biljopisu (u botanici, bilinstvu) valja tako kao u obće u prirodoslovju njeko prirodjeno oštrournje, njeki takt, koji se niti zakonom označiti niti naukom theoretično nedade prisvojiti ; znanje ovo i vještina može se vjež­banjem većma probuditi i pooštriti, ali koj nema zvanja ni volje ni marljivosti, on će se zaludo truditi, — bilo bi mu od prilike onako, kao pjevaču, koj j e bez valjana glasa.

D a li se dade ova ovdje razložena sistema praktično upora-bi t i? Na to nemože biti drugoga odgovora, nego da se zbilja sa­stavi po ovih načelih „Flora" koja će biti tako udešena, da načini iz sadašnjega sustava prelaz na novu sistemu mogućim.

O b ć e razmatranje.

Prirodoslovne znanosti šire se sve to j ače . Već nema sada ni malene zeml j ice , gdje se nebi radilo oko toga, da se prirođo-slovje priljubi.

Tkogođj j e pravi prijatelj čovječanstva, uzradovat će se tomu nastojanju punim srdcem, j e r se iz ove težnje samo dobro može poroditi za čovjeka.

Pogled čovjeka prirodoslovju vješta j es t pogled čvrst i siguran, j e s t pogled, koj dosiže duboko i daleko. Oko prirodoslovca vidi onaj divni red, vidi ono suglasje u velikoj sgradi, te se divi ne-dosežnoj mudrosti stvoritelja! Može li duša ostati neganuta? Ne-mora li postati čistom i pobožnom ? — Priroda vazda čista i mlada pruža nam nikad ne ostarjelu snagu, pruža nam sredstva, za da š njimi pomladimo naše srdce i ojačimo naš duh.

Čovjeka voditi na spoznanje rizičnoga svieta, njega načiniti praktičnijim, podučiti ga о svom stanovištu prema ostalim stvorovom, njegov razum tim bistriti i ćud mu ublažit i , — to j e glavna za­daća prirodoslovnih znanostih.

Kada čovjek motri divni ovaj red i podpuno u svemu su­g las je , onda ćuti moćni upliv, kojim priroda djeluje na nas, i to tim j a c e , čim se bolje umijemo oteti tiesnim okružim našega ži­vota svakdanjega, i staviti se na stanovište višega ogledanja.

Vidimo, da su sve anorganične proizvodnine sa svojimi uko-čenimi i oštro označeními kristalnimi oblici i svojim mnogolično sastavljenim i mješovitim kamenjem u jedno carstvo;

Vidimo bilinstvo sa svojimi krasnimi mašinami, travami, zeli­nami, grmovi i drievljem u drugo mnogobrojno carstvo sastavljeno;

Vidimo životinje u svojoj obilnosti umjetno stvorenih i du-ševito nadarenih bićah i stvorovah u treće carstvo životinjsku porazredane.

Kao goder što se ovi veliki razdjeli kod obćega razmatranja ukazuju jasno i točno ograničenim, tako se i unutar granicah ovieh razdielah posebnih opet drugi podpuno sastavljeni ukazuju redovi.

R. J . A. VII 4

Doista netřeba, da čovjek bude upravo prirodoslovac — već samo ljubitelj prirode — te će uviditi :

D a kod ledaeah mineralnih imade pravilnosti, a da ova pra­vilnost nije slučajna ;

D a kod životinje imade velike i očevidne srodnosti, koja ih naravskim načinom dieli na stanovite rodove, — nadalje uvidit će :

D a od najsitnijega zrna pješčana tja do pravilnih ledaeah imade različitih jedinkah od majušnih, nesavršenih do najsavr-šenijih ;

D a se dade od najneznatnije mašine pa sve do gorostasnih dubovah sastaviti jedno čislo prelazno, koje j e divno i po osnovu stvoreno ;

D a se u carstvu životinjskom dadu poredati najmanje infu-zorie sa mekušci, ovi sa č lankovc i , ovi opet sa hrbtenjaci, dok napokon priroda nepostigne u č o v j e k u vrhunac svoje sile tvor­bene i volje božje.

T e kao što iz jedne strane vidimo, da ovi razredi vazda stoje razdieljeni jedan od drugoga — vjendar u nepromienjenoj slozi i redu, tako vidimo medju njimi iz druge strani savez, koj u ničem prekinut nije. Kad bi bilo moguće probuditi sve one stvo rove; izkopati sve one biline, koje pokopane leže u starijih for-macijah zemaljskih, mi bi tek onda jasno uvidili kol ika nigdje nedokinuta dosljednost vlada i koliki savez u svietu obstoji medju svimi organičnimi i anorganičnimi tjelesi.

U tu pako svrhu, da prirodoslovje podpuno rieši zadaću svoju, treba, da se red u prirodi svigdje vladajući točno upozna, raztu-mači i vjerno predoči. Prirodoslovje mora se sustava strogo držati, kao što se drži i priroda. Sustav pako mora biti osnovan na ugle­danju, na predstavah i pojmovih, koj i su crpljeni iz prirode same, — mora biti s u s t a v n a r a v s k i a n e u m j e t a n , — j e r priroda valjda nije zato stvorena, da j u mi krojimo polag naših sistemali, nego mi moramo sistem prilagoditi prirodi, što će r eć i : d a n a m j e s u s t a v t r a ž i t i u p r i r o d i p a k o n d a r i e č m i i z r a z i t i .

Nenaravski sustav radja krive pojme te izvraća red. Sl ikamo sl ike nereda, nedosljednosti, a p r i r o d a j e s a m a u s e b i n a j ­v e ć i r e d i d o s l j e d n o s t ! .

P r i r o d o s l o v j e i p ř í r o d o p i s različita su dva pojma, i različite dvie znanosti, koje se medjutim u svakdanjem životu rado miešaju.

P r i r o d o s l o v j e (Naturwissenschaft, Naravoslovje) u č i po ­z n a t i p ř í r o d n i n ě u u k u p n i h s v e k o l i c i e h s v o j i h o d n o ­š a j i h s p o l j a š n j i h i u n u t a r n j i h . Prirodoslovje obsiže proiz-vodljivost prabitnih tvarih, njihov život, medjusobne učinke u savezu sa njihovimi spoljašnjimi oblici i zakoni, polag kojih su stvorene. Prirodoslovje j es t ukupnost svih pojmovah i svega znanja, koje о cieloj naravi imademo i imati možemo.

P ř í r o d o p i s (Naturgeschichte) p a k o u č i p o z n a t i p ř í ­r o d n i n ě p o l a g s v o j i h p r i r o d o p i s n i h s v o j s t v a h , k a k o s e o v a n a l a z e u s v o j e m p r i r o d n o m i p r v o b i t n o m s t a n j u .

Přírodopis dakle bavi se sa přírodninami samo ovako, kako ih daje priroda u savršenu stanju; ona motri i iztražuje ih; po­vodom ovoga motrenja i iztraživanja traži znakove, koji označuju proizvodnine, te ih napokon kuša sastavljati u red i sustav shodno pronadjenim karakterom přírodopisním.

Prirodoslovje pako ide dalje, — ono j e posljedica prirodo-pisa, koj j o j prednjači; — prirodoslovje upušća se u nutarnjost bićah, iztražuje uzroke života, unutarnje organe, njihovu kakvoću, medjusobno djelovanje i savez, položaj prema sebi i inim proizvod-ninam i stvorom ukupne naravi i umjetnosti. Geologia, fizika, lučba, Eziologia, anatomia, astronomia, itd. sve ove znanosti ukupno spa­daju u prirodoslovje ili naravoslovje; dočim u strogom smislu znan­stvenom, phytographia (bilinstvo, botanika,) geognosia, petrographia mineralogia, fiziografia životinjah (životinjstvo) česti su prirodopisa (Naturgeschichte).

Iz ovih dvajuh pogledah rađja se i dvoje stanovište, od kojih svako imade svoj smjer, i svako takodjer vodi na drugu svrhu znanstvenu.

Razlikovanje ovo u novije doba nedrži se obično; već su prirodoslovci pomiešali ove pojmove i stanovište, misleći da se priroda neđa dieliti, nego da upravo popunjuje jedna strana drugu, te da se tako laglje otvara put na istinu.

Nu mi scjenimo, da j e u toli velikoj množini materiala, koj se tim načinom nagomila, j o š težje svladati zapreke , pak se tada porodi nered i pomiešanje pojmovah i načelah. Očevidni su nam dokazi stranom upravo botanika, a stranom mineralogia i geognosia. Mi dopušćamo, da j e u životinjstvu veoma težko držati se samò

strogo načelah prirodopisnih, j e r se život neda ograničiti na spo-*

52 L J . VUKOTINOVlO.

ljašnje karaktere, on bo stoji u bitnom da kako savezu sa cielim bićem, — a kad bi život unutarnji sa djelovanjem svojih organah prestao, onda bi prestala i j ed inka sama, koja upravo služi pred­metom znanstvenih iztraživanjah. Zato se tu nemože dieliti nara­voslovje od prirodopisa, ali se može tim većma u botanici, gdje nam netřeba znati, kako j e koja bilina postala, što najvećma prija njezinu rašćenju ; kako su postale vrs t i , polag kojih se uvjetah i zakonah te je l i se biline mienjaju itd. Neka to botanik propušća drugim prirodoslovnim mudracem, te neka im nezavidi resultate mučnih radnjah, j e r će napokon svi doći ipak prije ili poslije na onu granicu, na kojih ih čeka izpovied : T o Š t o ž e l i m o sa ­z n a t i n e m o ž e m o !

Botanik ima pred sobom b i l i n u , pak kad j u j e spoznao i označio tako, da će j u drugi spoznati i označiti moći, — o n d a j e s v r š i o z a d a ć u s v o j u .

Moja želja j e : o l a h k o t i t i a n i š t a n e o t e g o t i t i .

Monografìa Hieraciah.

Za pobliže upućenje, kako se postupa u botanici po tako zvanom sustavu naravskom, kanismo navesti nekoliko primjeran, iz kojih svatko mora uvidjeti, koliko neizvjestne su, da nereknemo samovoljne diagnose rodovah bilinskih. Uzmimo rod С r e ρ i s. К о e h označuje rod C r e p i s u svojoj Synopsis florae Germanicae et Helve-ticae T . I . p. 5 0 0 . ovako : Involucrum calyculatum vel subimbri-catum; achenia conformia, teretia vel subcompressa, 1 0 — 3 0 striata, apice augustiora vel rostro plus minusve elongato praedita. Pappus pilosus, radiis capillaribus ; receptaculum nudum. Flores omnium, exceptis Or. incarnata et aurea, flavi.

Red ovaj dieli K o c h odmah u S e с t i u pak kaže : Achenia disci vel omnia evidenter rostrata. M o e η e h pako razeiepio j e ovaj rod u dva roda, te j e reko : Crepis, koja imade a c h e n i a e v i ­d e n t e r r o s t r a t a , nije Crepis, nego j e novi rod, koji se na­z iv l je : B a r k h a u s i a . Nekoji botanici primiše to razcjepljenje, drugi ga zabaciše.

Imamo dakle u rodu C r e p i s sada već dva roda i dva na­ziva, najme C r e p i s K o c h , i B a r k h a u s i a Моепећ.

U rodu C r e p i s imade K o c h : S e c t i o I I . Achenia sub apice ipso angustiora, sed erostria, vel apicem versus attenuata, et obscurius rostrata.

1. Achenia J O — 1 3 striata; pappus niveus, mollis. a) Caulis aphyllus, apice pleiocephalus ; capitala parva ; in

volucrum calycula brevi , adpresso. Ovu sectiu nazivlje F r i e s posebnim opet imenom: I n t y b u s . M o n n i e r j u zove: I n t y -b e l l a . Dieli se dakle Genus na Sekciu, na pođsekciu ili para­grafe, ovi opet na pojedine točke ili podparagrafe te tada stoprv sliedi vrst sa svojimi podvrstmi i odlikami! — Da ovakav po­stupak nemože stvar olahkotiti, to j e bjelodano.

Linnée zove svekolike C r e p i s - e , koje u ovu sectiu Kochovu spadaju : H i e r a c i u m ; R e i c h e n b a c h pako : G e г а с i u m. Tako п. p. Koch k a ž e : C r é p i s p r a e m o r s a. F r i e s : I n t y b u s p r a e -m o r s u s , Monnier : I n t y b e l l a p r a e m o r s a , Reichenbach : G e-r a c i u m p r a e m o r s u m a L innée : H i e r a c i u m p r a e m o r s u m .

Imamo tim načinom jurve p e t r o d o v a h i p e t n a z i v a h iz jednoga.

D a l j e : Monnier j e rod C r e p i s razdielio na još jedan rod: S о у e r i a i kaže : Radii pappi subulato — piliformes, basi paulo crassiores, caetera ut Crepiđis. Ovo razdjeljenje primio j e i K o c h ; nego vrsti : Soyeriam grandifloram : S. blattarioidem stavio j e ipak medju: C r e p i s. Medjutim: S. montanara od M o n n i e r a i K o c h a nazivlje J a c q u i n : H i e r a c i u m m o n t a n u m . Linnée pako : H y -p o c h a e r i s p o η t a n a. Villarsius A u d r y a l a p o n t a n a ; Tausch nakon: C r é p i s m o n t a n a .

T k o bi dakle znao, koje j e pravo ime, i kako daleko dosiže koj i rod? —

J o š dal je ; K o c h veli u svojoj Flori o rodu H i e r a c i u m ovako: Involucrum imbricatum; achenia conformia, teretia, 10 striata, vel sub prismatica, ad apicem usque aequalis latitudinis, in margine apicis annulo tenui crenulato instructa, penitus erostrata. Pappus pilosus, radiis piliformibus fragilibus ; receptaculum nudum.

Pitamo sada zašto j e moguće polag svekolikoga označenja ovih gorirečenih rodovah ipak miešati i h ? Zašto j e moguće, da jedan botanik prima razdjeljenje ovo, a drugi ono? Ko je j e pravo i valjano izmedju ov ih? II može drugi botanik j o š koje drugo n a ć i ? — Podpunim pravom.

Mi ćemo na to odvratiti, d a s v a k i i m a p r a v o z a s e , a u k u p n o s v i i m a d u k r i v o ? Glede na svoje nazore, iz kojih svak za se sudi, imade pravo, — zato pako j e r svi na krivu stano­vištu stoje, imadu svi krivo.

Uzrok zašto Koch, Monnier, F r i es , Reichenbach itd. smjesi-mice Crepis nazivlju sad Hieracium, sad Barkhausia, sad Soyeria, sad sve skupa opet Hieracium, leži nedvojbeno u tom što sve ove bi­line spaja přírodopisná nalicnost, kojoj se oni oteti nemogu; ali budući ovi inače velezaslužni i učeni botanici po svojih nazorih upušćaju se u iztraživanje takovih svojstvah, koja nisu přírodopisná, zato dolaze na sve veću smetnju i očita protuslovja.

Neznatna inače okolnost, koja nalicnost bilinah niti nepovi-suje niti neumaljuje, služi botanikom za glavni povod, da cjepkaju rod od roda. Kakvoća dakle sjemena imala bi odlučiti, u koj rod da bilina spada? Je l i ima 10, 13 ili 3 0 striekah, je l i j e manje ili više na gornjem kraju stisnuta, ili k l junasta , da to pridonosi označenju roda?

Sjeme leži sakrito u cvietu, niti se nevidí, dok bilina cvate, a kad j e sjeme zrelo, onda cvieta više nema i bilina j e kao ošte­ćena. Malena ova okolnost upravo j e neznatna, niti nema upliva na nalicnost bilinah, koju smo morali i onako spoznati već odprije, nego smo sjeme vidili ; nije dakle niti predmet motrenja. Ist im pravom bi botanik mogao i drugi koj i dio biline raztvoriti, i na­činiti ga predmetom iztraživanja ; koliko bi onda bilo opet novih rodovah ?

J e l i i to važno, kad se veli, da j e peranica (pappus) ovdje nitasta, krka a drugdje opet možebiti deblja i k r u ć a ? P a k se j o š tomu govori svedjer u neizvjestnih, pruživih izrazih, n. p. sub-compressum, subimbricatum, obscurius ; — t . j . d a j e i d a n i j e ; d a m o ž e b i t i , i d a m o ž e i n e b i t i . T k o može granicu znati, gdje jedno smije prestati a drugo mora počet i?

U znanosti treba da j e sve točno opredieljeno i na sigurnih načelih osnovano, drugčije nije znanost, nego j e znanje svakomu polag volje propušćeno, kojemu nema ni kra ja ni konca.

Polag naših nazorah i polag načelah prirodopisnih svi ovi tobožnji rodovi C r e p i s , B a r k h a u s i a , S o y e r i a , G e r a c i u m samo jedan su pravi přírodopisní rod, koj se jednim takodjer na­zivom ozvati mora, j e r ga spaja přírodopisná nalicnost.

T o odgovara prirodi, koja načini ove biline naličnimi, odgo­vara sustavu, koj mora vjerno izreći ono, što priroda daje, to olahkoćuje poslovanje prirodoslovca j e r mjesto više suvišnih na­zivah uzimlje samo jedan.

Ovakova neizvjestnost i samovolja vlada takodjer i u drugih rodovih, te ciela botanika naša obiluje množtvom razdjelah i množtvom nazivah ; ako čovjek stvar posve ozbiljno i praktično uzme, to svietu malo stoji do toga, manje li il bilo više bilinah po ovom il onom imenu, nu ako se o tom nastoji, da se izradi do­sljedan sustav, koj j e pogledom na samu prirodu valjan i istinit, tada da kako potrebno jes t , da se prirodoslovac drži stalnih na­čelan.

Mi smo tečajem ove razprave napomenuli, da su sljedbenici naravskoga sustava pripoznali u svojoj bitnosti sva ona načela, kojih se i mi držimo, nu da su uz to u pomoć uzeli i takova sredstva, koja nisu přírodopisná. To nam bjelodano svjedoči K o c h u svojoj Flori . N. p. uzmimo njegova: H i e r a c i a . On ih opisuje i označuje ovako, kao što rekosmo: G e n u s (rod).

Involucrum imbricatum ; achenia contornila, teretia, 10 striata, vel subprismatica, ad apicem usque aequalis latitudinis, in margine apicis annulo tenui crenulato instructa, penitus erostrata. Pappus pilosus, radiis piliformibus, fragilibus ; receptaculum nudum.

Opis ovaj i označenje vrlo slabo j e izraženo i nedostatno, niti nije podpuno, j e r imade kao što vidismo i drugih bilinah, koje naličnost spaja tako isto s ovim rodom kao i s drugimi tobožnimi rodovi posebnimi, kao što su Crépis, Barkhausia, Geracium, Soy-eria i t. d.

Osim toga dieli Koch rod H i e r a c i u m u sekcie i ove opet u daljnje odsjeke ili p a r a g r a f e . Prvu sekciu zove: P i l o s e l -l o i d e a . U sekciu ovu stavlja sva Hieracia, koja su najbližjim srodstvom skopčana, koja su dakle jednovrstna po smislu svojih prirodopisnih svojstvah, premda on zato karaktere traži u takovih svojstvih, koja su nestalna, i koja većom stranom spadaju na unutarnji organizam bilinah.

On veli : P i l o s e l l o i d e a . Caulis scapiformis ; radii pappi tenuissimi, uniseriales, aequilongi, uno alterove tantum breviori im-mixto. Pili caulis foliorumque setiformes.

a. Caulis scapiformis monoeephalus, vel in fuream iìssus, di-

cephalus, p e d u n c u l i s e l o n g a t i s , a n g u l o a c u t o e r e c t o ,

vel repetito furcatus, 3, 5, rarius pleiocephalus. Flores flavi vel

sulphurei.

Ovo što Koch opisuje kao obilježje za s e k c i u nije ništa

nego označenje onih svojstvah (većom stranom) na kojih se osniva

přírodopisná jednovrstnost ; j e r přírodopis nepozná drugo razdje-Ijenje nego ono polag načela i s t o v e t n o s t i , j e d n o v r s t n o s t i i n a l i č n o s t i ; što čini u praktičnoj uporabi, v r s t , sa svojimi podvrstmi, r o d i p l e m e . Sekc ie , i podsekcie nema, j e r zato ne­može biti ni pravila, polag kojega bi se moglo razdjeljenje tako daleko cjepkati. Med rodom i med vrstju, kako botanici postupaju, stoji dakle sekcia sa svojimi podsekciami a tada stoprv sliedi vrst. Očevidno j e da j e ovakovo cjepkanje umjetno i protunaravsko, da nema smisla, j e r se neosniva na jednostavnih i stalnih načelih. C a u l i s s c a p i f o r m i s , p i l i c a u l i s , i n f l o r e s c e n t i a r n o n o -c e p h a l a , v e l c a u l i s s c a p i f o r m i s f u r c a t u s , d i c e p h a -l u s , ovo su svojstva přírodopisná, na kojih se zbilja jednovrstnost osniva, a da j e sjeme n. p. jednoredno, jednako ili gdjekoje po­krace, to ništa nepridonaša jednovrstnosti, j e r j e svojstvo sakrito i neizvjestno.

Sada sliede Kochové vrst i : 1. Hier. P i l o s e l l a i na to od­like, promjenke (Varitäten) H. v u l g a r e , robustius, farinaceum itd. sa mnogimi sinonymami (istozivi) t ako , da se u množtvu imenah neće botanik lahko pronaći.

2. H. s t o l o n i fi o r u m. W K . 3. H. b i fu r e u m. Marsch. Bieberstein. 4 . H. f u r c a t u m. Hoppe, sa množtvom promjenkah.

P o d s e k c i a d r u g a ; Ь. Caulis nudus vel unifolius, apice 2 — 5 cephalus, capitulis in apice caulis corymboso — congestis ; rarius in speciminibus depauperatis capitulum solitarium caulem terminât, vel in luxuriantibus plus quam 5 adsunt ; flores flavi vel sulphurei.

Sliede sada vrsti. 5. H. b r e v i s c a p i i m . D e Candolle. 6. H. a n g u s t i f o l i u m . Hoppe. 7. H. A u r i c u l a . Linnée. ( S a množ­tvom imenah po raznih botanicih nametnutih).

Sekcie ove i podsekcie (kako j e viditi) naznačuju dakle glavna svojstva, polag kojih K o c h stavlja biline u ovu ili onu hrpu naj-bližjim srodstvom spojenu, t. j . one biline, koje spadaju u jednu prirodopisnu vrs t ; to ćemo viditi odmah j o š jasn i je .

P o d s e k c i a t r e ć a ; c. Caulis apice corymboso — pleio-cephalus, 2 0 — І 0 0 cephalus; folia magis minusve glaucescentia, margine vel undique setoso hispiđa, infraque vel superficie utraque pube stellata adpressa, raro tota glabra. F lores flavi vel sulphuerei.

Svojstva, koja se ovdje navađjaju tako su karakteristična, da valjaju za najtočnije označenje svih bilinah (Hieraciah), koje

K o c h stavlja kao posebne vrsti u obseg gorinavedene podsekcie. Sve ove Kochové tobožnje vrsti u podsekcii с srodne su tako, da im j e jednovrstnost očita, a one razlike u jednoimenih svojstvih nisu ništa drugo, nego znakovi podvrsti i promjenke (odlike), j e r složajem (combinatiom) prolaze u i s t o v e t n o s t , il nestalnošću svojom označuju se kao varieteti. N. p. ucvast vršikasta, 2 0 — 1 0 0 glavična, i lišće sivo-zeleno, kao što i cielo obličje ovih Hieraciah to potvrdjuje.

Vrsti Kochové ovamo spadajuće, sliedeće su : 8. H. P i l o -s e i l o i d e s. Villarsius. D C . Gaudinius. H. florentinům. Allioni. 9. PL p r a e a l t u m . Koch. Wimmer et Grab. H. florentinům Rei­chenbach. H. stellatum, Tausch. H. Bauhini. Sclmltes H. fallax. D e Candolle. H. decipiens. Koch. H. cymigerum, Reichb. itd. same odlike manje više nestalne i neizvjestne. 10. H. e c h i o i d e s. Waldstein et Kitaibel . PI. setosum, Meyer. H. setigerum, Tausch. H. grandiflorum. Koch. 1 1 . H. N e s t i e r i , Villarsius. H. cymosum, Froel ich. H. Vaillantii, Tausch. H. cymosum longifolium. Reichb. 1 2 . H. p r a t e n s e , Tausch. H. cymosum, Willdenov. H. dubium, Linnée. H. ambiguum, Ehrhart . itd. itd.

Iz množtva ovih nazivah vidi se dosti jasno, koliko tu imade mnienjah, te da ova mnienja vode onamo, da bude na mjesto oče-vidnosti neizvjestnost osobito ako i takova imena uzmemo, kao što j e H. d u b i u m , gdje već samo ime pokazuje ono, što se nebi niti misliti smjelo, najme to, da j e H i e r a c i u m d v o j b e n ; nezna se dakle, što j e , t. j . upravo protivno tomu, na što imade znanost težiti, najme, d a n e b u d e d v o j b e n o

Sliedi Kochova P o d s e k e i a č e t v r t a ; d. Caulis 2 — p y ­ocephalus; ut in §. antecedente, sed folia laete viridia; in varietate 5 H. auriantiaci tantum glaucescentia, caeterum hirsuta.

Ovdje j e K o c h opet cjepkao, j e r nema razloga, da se zato, što j e lišće svjetlije zeleno, a ostala s predidućimi jednaka, nadalje j o š dieli, što j e priroda složila.

Vrsti Kochové jesu . 13 . H. a u r i a n t i a c u m . L . H. luteum. Koch. H. fuscum, Villarsius. Odlike su. 14. H. S a b i n um. Sebastiani et Maury, odl ike: H. cymosum. Vili. H. multiflorum, Schleicher.

Dolazimo sada na S e k c i u I I . K o c h zove j u : A u r e i l a polag Tauseh-a. (pro parte) Fol ia glauca, lanceolata, oblonga, ple-rumque pilis elongatis villosa, vel ad petiolum barbata, capitulum radicali um non florentium perhyemantia et sub anthesi adhuc vi-

gentia. Denies florum externe glabri ; pili folioram denticulati, glanđuliferi nulli. Radii pappi crassiores quam sectionis praece-dentis et sicut seetionum sequentium obscure biser ia les , longiores brevioribus pluribus mixti.

K o c h o v é vrst i : 15. H. S t a t i с e f о 1 i u m. Villarsius. 16 . H. p o r r i f o l i u m . L . PI. armerifolium. Fröhlich. H. porrifol. den-tatum. Fröl . H. saxatile. J a c q . 17 . H. g l a u c u m . AUioni. H. scorzoneraefolium, Villars. H. Willdenovii Monnier. (Synonima.) 1 8 . H. В u p l e u r o i d e s . Gmelin. H. polyphyllum Wildenov. H. glaucum, Wahlenberg. H. graminifolium, linearifolium. Fröhl . 19 . H. s p e c i o s u m . Hornemann. 2 0 . H. d e n t a t u m , Hoppe. 2 1 . H. g l a b r a t u m , Hoppe. H. flexuosum. D C . H. trichoeephalum, Willdenov. 22 . H. v i l l o s u m . Jacquin . H. eriophyllum. Schleicher, H. flexuosum. W . K . H. ' pilocephalum, L ink , (odlike.) 2 3 . H. S c h r a d e r i , Schleicher. H. alpinum, Willdenov. 2 4 . H. g i a n d u ­i i f e r um. Hoppe. H. glabratum, Schleicher. H. Schraden, gla-bratum, Gaudin. (Synonima).

Ovdje se miešaju vrlo imena ; te ona ista vrst zove se po jednome botaniku onim imenom, koj im drugi botanik nazivlje slie-deću vrst. TJ obće se može reći, da ovu sekciu Koch nije sretno sastavio.

Sekcia I I I . C e r i n t o i d e a . Fol ia intense glauca, oblonga vel elliptica, plerumque pilis elongatis villosa et ad petiolum barbata, capitum radicalium non florentium perhyemantia et sub anthesi adhuc vegeta. Dentés florum externe pilis brevibus articulatis ob-sessi. Pili foliorum denticulai, glanđuliferi nulli, sed pedunculi glauduloso pilosi. Flores flavi vel aurei.

Ova svojstva, koja K o c h navadja za svoju sekciu treću, vrlo su nesretno odabrana, j e r nijedna od njih nemože opravdati ono srodstvo i onu jednovrstnost, koja vlada medju bilinami ovamo spadajućimi. Botanik j e spoznao posljedicu ali nije uvidio uzrok.

Onu okolnost n. p. da su : f o l i a i n t e n s e g l a u c a , — (škuro sivo-zelena, sinja), na stapki bradasta; da su vlasi izvanjski na cvietu kratko-članoviti — to su svakako svojstva, koja kad ih baš ni nebi bilo — malo ili ništa nebi pridoniela tomu, da se na­licnost ili jednovrstnost bilinah mienja. — Jednovrstnost medjutim i nalicnost obstoji, л li j u botanik nije znao označiti niti pravim nazivom izraziti.

Vrst i u toj sek cii sliedeée su: 2 5 . H. s a x a t i l e , Villars. 2 6 . H. 1 ο n g i f о 1 i u m , Schleicher. H. helveticum. Suter. H. fle-xuosum, Graud. H. Lawsoni, Smith. (Synonima.) 26. H. d e c i p i e n s . Froel ich. H. cerinthoides, deeipiens, Monnier. H. Mongeoti Froel .

Zašto se u ovoj sekcii Hieracia zovu Cerinthoidea, to ne­známo. — Zato valjda što im j e lišče škuro-sinje, ko što ih bilina С e r i n t h e zvana imade. — Nu poznamo li Cerinthu? Kakovih ona ima savezah sa Hieraciumi? — Svaka bilina mora imati sama u sebi takovih svojstvah, polag kojih se spoznati i označiti dade, netřeba dakle uzimati nazive od drugih bilinah i nametati ih onamo, kamo bi samo po sravnjivanju spasti mogli.

Sliedi sekcia I V . P u l m o n a r o i d e a . Fol ia gramineo-viridia vel in formis Hieracio murorum proximis glauca, capitum radicalium non florentium perhyemantia et sub anthesi adhuc vegeta; dentés florum externe glabri, pili foli o m n i denticulati, glanduliferi nulli, excepto H. Jacquini , cujus folia inter pilos denticulatos glanduli-feris paucis instructa sunt ; Flores flavi, vel aurei.

V r s t i : H. v u l g á t um. Koch Synonima. H. vulgatum. Fr ies . H. silvaticum, Lamark . Villars. Smith. Odlike: H. maculatum. Smith. H. angustifolium, Gmelin, H. Lachenalii, Grmelini. H. pel-lucidum. Wahlenberg. 29 . H. r a m o s u m. Waldstein et Kitaibel . 30 . Η. ρ a l l e s c e n s . Waldstein Kitaibel. 3 1 . H. S c h m i d t u , Tausch. 32 . H. l a s i o p h y 11 u m , Koch. 33 . Η. m u r o r o m L . odlike : H. m. sylvaticum ; Koch M. m. villosum, Frölich 3 4 . H. i n e i s u m , Hoppe; 3 5 . H. b i f i d u m , Kitaibel. 36. H. r u p e s t r e Albioni. 37 . H. J a c q u i n i . Villars. H. humile, Host; H. pumilum, Jacquin .

S e k c i a . V . A n d r y a 1 o i d e a. Monnier. Folia pilis tomen-toso-villosis, glauca vel сапа, capitum radicalium non florentium perhyemantia et sub anthesi adhuc vegeta. Pili ipsorum conspicue piumosi, nempe dentés triplo-quadruplove longiores quam diameter transversalis pili. F lores flavi.

Monnier i š njime Koch uzimlju kao glavno svojstvo za ovu sekciu kosmato i dugo runasto lišće ; nu mi scienimo, da ovo svojstvo podpuno pada u pojam jednovrstnosti sa predidućom sek-ciom, Hieracia dakle ovamo stavljena nisu drugo, van ona ista vrst, u koju spadaju i Hieracia iz sekcie 4., j e r to, da j e lišće bolje kosmato i runasto sačinjava podvrst a ne posebnu vrst, j e r

pokraj toga svojstva ostaje j o š vazda najužje srodstvo medju bu­linami u jednu i drugu sekciu spadajućimi.

Vrsti u Kochovoj sekcii V . 3 8 . H. A n d r y a l o i d e s . Villars Odlike: H. undulatum, Willdenov. H. pictum, Person. H. Liottardi, Villars. Ovo posljednje nekoji botanici stavljaju pod H. Andryalo­ides, nekoji pako pod slieđeći. 39 . H. l a n a t u m . Waldstein et Kitaibel. H. tomentosum, Allioni. EL verbascifolium, Person. (Sy­nonima su.)

Sekcia V I . P s e u d o c e r i n t h o i d e a . Koch . Fol ia viridia, v ix in colorem glaucum vergentia ; capitum non florentium perhye-mantia et subséquente anno sub anthesi adhuc vegeta. Dentés florum externe pilis breviter articulatis obsiti. Pi l i foliorum omneš, aut plurimi glanđuliferi.

Vidimo, da se tako u ovoj kao i u drugih nekojih predidućih sekciah stavlja važnost na onu okolnost, da se kod mnogih (ko-rjenolistnih) Hieraciah korjenito lišće razvija, koje ono isto ljeto netjera u stablo niti necvate ; a onda kad drugo ljeto bilina cvate, korjenito lišće svježe obstoji, dočim imade Hieraciah, kod kojih se korjenito lišće osuši, kad bilina zacvate ; — kako budemo niže vidjeli. Nu svojstvo ovo polag naših načelah spada na život biline, nije dakle prirodopisno, j e r nepřipadá bilini u njezinu sa­vršenu stanju, najme onda, kada cva te ; već se ovdje govori о svojstvu, koje pripada bilini onda, kad se j e u prvom ljetu počela netom razvijati, a drugo će ljeto stoprv cvasti. Svojstvo pako ono, da j e lišće zeleno ili ponješto sivo-zeleno, sasvim neizvjestno j e , u znanosti medjutim ništa nesmije, da bude neizvjestno.

K o c h o v é vrsti sliedeće su : 4 0 . H. p s e u d о - c e r i n t h e ; Gauđiu. Sto bi imala ova n a d r i - b i l i n a b i t i , to se težko dà opravdati. Synonimon j e Hier, cerinthoides. Schle icher ; Gouani. 4 1 . H. a m p l e x i c a u l e . L . 4 2 . H. P u 1 m ο n a r o i d e s. Villarsius. Synonima : H. petraeum. Hoppe. H. amplexicanle ; Froelich, D . С 4 3 . H. a l p i n u m . L .

„Multum variât" kaže Koch , te ima odlikah: alpinum ge-nuinum. L . H. punilum, Hoppe. (Synonima) H. Halleri, Vil lars. — H. atricapillum, Hoppe. H. hybridům, Villars. — sudetieum, Wimmer. Froelich. H. nigrescens. Wimmer . Wil ldenov; L ink . 4 4 . с у d o n i a e f о 1 i u m. Villarsius. (Synonima) H. sudetieum, Sternberg. H. pulmonarioides. Presi , non Vil lars .

Ovdje se opet daje naziv ovoj vrsti, koji su drugi botanici dali predidućoj ; što smetnju povećava.

Sekc i a V I I . I n t y b a c e a . Planta autumno gemnis radicalibus instructa, sed foliis radicalibus destituta est. Gemmae radicales subséquente anno in caules transeunt. Denies riorum externe glabri. Fol ia caulis cum ramis, involucroque dense glanduloso-pilosa.

U ovoj sekcii se takodjer napominja ona ista okolnost glede korjenitoga l išća; to ćemo i u sliedećoj opaziti.

Vrs t ovamo spadajuću samo jednu Косћ navadja: 4 5 . H. a l b i d u m , Villarsius. Synonimon: H. intybaceum, Wulfen.

Sekc ia V I I I . P r e n a n t li o i d e a. Planta autumno gemmas radicales gerit vel etiam parvos foliorum fasciculos, subséquente anno in саціеэ émergentes; sed folia radicalia et caulina j a m ante an thesin, etiam in locis apertis, emarcita sunt et planta florens foliis radicalibus vegetis caret. Pedunculi et involucra glanduloso-pilosa. Dentés florum externe pilis breviter articulatis obsiti. In Hieracio lycopifolio et prenanthoide folia pilos glauduliferos non habent, in H. picroide iisdem dense obsita sunt.

Vrs t i : 4 6 . H. l y с ο p i f о l i u m , Froelich. 47. H. p r e n a n -t h o i d e s , Villarsius. Od l ike : H. spicatum, Allioni. H. perfoliatum, Froel ich. H. cotoneifolium. Froelich. H. strictissimum, Froel ich. 4 8 . H. o c h r o l e u c u i n , Schleicher. Synonima: H. lanceolatum, Schleicher. H. picroides, F roe l .

S e k c i a I X . A c c i p i t r i n a . Planta autumno gemmas ra­dicales gerit, fasciculisque foliorum destituta est. Gemmae anno sequente in caules propullulant et fasciculos foliorum steriles nun-quam proferunt. Dentés florum externe glabri. Pili foliorum non glanduliferi.

In Hieracio boreali et rigido quandoque folia ob caulem in­ferne non satis evolutum in infima caulis parte dense congesta reperiuntur, quae ne pro foliis radicalibus summas, cavendum est.

Okolnost, da naime bilina ima pupoljke lišća, iz kojih se buduće ljeto stablo razvija, nema, kako j u r rekosmo, přírodopisné vriednosti. U ostalom ob onih svojstvah, zaradi kojih srodstvo ovo sekcialnih bilinah vlada, nije ništa rečeno.

Vrst i Kochové sliedeće su : 4 9 . H. r a c e m o s u m . Waldstein et Ki ta ibe l ; 50 . H. S a b a u d u m L . 5 1 . H. b o r e a l e , Fr ies . Sy ­nonima: H. Sylvestre. Tausch. H. Sabaudum nigresces. Ser ing .

H. sylvatieum. Wahlenberg. Odl ike : H. nemorosum. Dierb. H. latifolium. Froelih. Kaže K o c h : „Hieracium boreale mire variât."

Netočnost u označenju medju Hieracium Sabaudum i boreale načinila j e toliku smetnju, da jo š dan danas ima vrlo malo bota-nikah, koji bi znali razlučiti ova dva Hieracia jedan od drugoga, zato se i nazivi miešaju.

52. H. r i g i du m , Har tmann; Synonima; H. rigidum, FWes. H. vulgatum, tridentatum Fr ies . H. laevigatum, Koch . Odlike : H. croaticum, F l . sedinensis. H. coronopifolium. Koch . H. lanceolatum, Villars. Tausch. H. laevigatum, Fr ies . H. foliosum, Wald, et Ki t . H. lactucaceum. Froel : 53 . H. u m b e l l a t u m L . Odl ike : H. umbell. coronopifolium Koch. H. umbell, angustifolium. Koch .

Mi smo naveli ovdje za primjer izmedju sucvjetkah rod: Hieracium, istina rod takav, koj j e u redu mnogih drugih jedan od težjih; nu upravo kod takih rodovah pokazuje se neizvjestnost načelah još mnogo gorjom ; imade međjutim i u drugih rodovah puno smetnjah, toliko različnih nazivah za jednu te istu vrst, da nitko nemože razabrati u koji rod ili koju vrst ova ili ona bilina spada i kojim da se nazivlje imenom ? da druge nenavodimo, imamo n. p. dokaz za to i kod rodovah: C a r d u u s , C i r s i u m , С η ί­ο u s. I ovdje se smjesimice upotrebljiva jedan naziv sad na mjesto jednoga, sad na mjesto drugoga.

Da medjutim nebudemo samo kritizovali i rekli kako da se nema sastaviti Flora, to ćemo pokušati polak naših načelah, nebi li jednostavnije, točnije i shodnije sastavili i opisali jedan rod sa svojimi vrstmi i odlikami (podvrsti) te ćemo upravo izmedju ostalih uzeti r o d Hieracium, R u n j i k u . Uzet ćemo pako ne samo ovamo spadajuće biline hrvatske nego sve, ko je dolaze u Florah Kocha i Reichenbacha navedene. Imademo u tu svrhu exempláre iz živoga herbara, ne samo svojega nego i Dra . viteza Jos ipa Krasoslava Schlossera Klekovskoga, što nam ga j e prijateljski na razpoloženje ustupio. Djelo dakle naše bit će ne iz knjige izva-djeno nego polag naravi sasvim vjerno i istinito sastavljeno.

Rod Runjika (H ie r ac ium) . (Uzamši ovamo dosadašnje rodove : iiarkhansia, Crepis, Soyeria i Geracium.)

O b i l j e ž j e r o d a : Cvieće sastavljeno, vrpčasto, žuto, na-rančno, crljenkasto, prugasto; pe rka : prljava, biela, snježna.

C a š k a : l juskovita; obuča različna.

U c v a s t : j ednoglava , višeglava, vršikasta, grozdasta, metli-časta, paštitasta, štitolična ; glavice razne.

S t a b l o : batvasto, zeljnato, jednostruko, rašljasto, drvenasto, granovito; obuća različna.

L i š ć e : jednolično, bezlično. K o r i e n : drvenast, podanast, čvorast, gmazeći, odgriznut,

žilo vit ; v r i e ž e cvjetonosne, bezcvjetne, kod mnozih nikakove.

Vrsti . I . Runjike batvičaste. (Hieracia scaposa, Vuk.)

O b i l j e ž j e v r s t i : Vrpice žute , ođozdol crlj eno - prugaste, jednobojne.

L j u s k e na caski kopljaste, pustene, vlasnate, kosmate, bra-daste; vlasi crno-žljezđati, crni, žutkasti, siedi, bez žljezdah.

S t a b l o : batvasto , zeljnato, prikrutko, bezlistno, s jednim l is t ićem, j ednos t ruko , jednoglavo, riedkim zvjezdolikim runom odjeveno, kosmato, pod glavicom gusto-pustenato, žljezđato.

L i š ć e : kopljasto, lopatasto, cielovito, sitno - zubasto, trepa-vičasto ; odozgor zeleno, odozdol siedo-pustenato, gładko, na obih površinah vlasnato, riedko - vlasnato ; vlasi oštri ; vrieže kratke, kadkad dugoljaste, rašljaste, listane, čestoputah cvatuće.

K o r i e n : drvenast, gmazeći, žilovit. O d l i k e . 1. R u n j i k a s i e d a (H. canum, V u k . ) : Vrpce

odozdol crlj eno - prugaste ili j ednobojne ; l j u s k e na čaški bliedo zarubl jene, bielovlasnate, crnožljezdaste ; s t a b l o zvjezdoliko - pa­huljasto, siedo; l i š ć e odozdol siedo-pustenato, odozgor manje više vlasnato ili kosmato, ščetinasto ; v r i e ž e kratke, kadkad dugoljaste, rašljaste, cvatuće, kadkad ih neima; listići na podini runati ; raste na njivah, cjelinah, kod šumah na brežuljcih i kod grabah u cieloj Hrvatskoj ; cvate od proljeća do jeseni .

Mienja lišće čestoputah i glavice na veliko i vrieže na dugo ili ostaje i bez vriežah.

H. Pilosella L . et Auct . , H. incanum Horn., H. farinaceum Koch , H. vulgare Mon., H. stoloniflorum F r . , H. macranthum Ten. , Pilosella grandiflora D C , H. virescens Graud. — Promjenka sa ve-likimi širimi ljuskami na čaški j e R. s j e d o l i k a , H. pilosellae-forme Hoppe, H. Hoppeanum Schult.

2 . R . b j e l o g i a v k a , H. leucocephalum Vuk., H. croat. p. 6. Vrpice na evietu kao kod predjašnje: ljuske na čaški b l i e d e ,

b j e l o - p u s t e n á t e ; začeteima crnih vlasih i žutkastih žliezdah na riedkom suodjevene; doljnje ljuske širje i rah le ; stablo pu-stenato, sićušno-žljezđato, prikruto; lišće kao kod predjašnje samo što j e bjelja pustena; vrieže k r a t k e , često ih neima; korien kao i gore ; raste u bregovih i gorskih stranah, na cjelinah i pašnicih u Otočkoj i L ičkoj krajini i u primorju okolo Trs ta ; cvate cielo ljeto do zime.

P r o m j e n k a : R . b j e l o g l a v к a k o s m a t a ; H. Pelterianum Merat. D C . Imade na batvici (stablu) i na glavicah vlas i , te j e m n o g o k o s m a t i j a od predjašnje; ostala j ednaka sa r. bjelogl. — Synon. Pilosella Pelterianum Mon., H. Pilosella β pilosissimum Wałlr .

I I . Bunjike rašljaste. (H. dicranocaulia, furcata, Vuk.)

O b . ν r. V r p i c e žute , j ednobojne , odozđol ili na vrhu cr-l jeno-prugaste; l j u s k e kopljaste , na stranah bl jedje , pustenate, pahuljaste, sa crnimi vlasi , žljezdaste; s t a b l o ili b a t v i c a j e ­d a n p u t i l i d v a p u t r a z d i e l j e n a , v i l a s t a , r a š l j a s t a , du­goljasta, pojedine grančice ovih batvicah jednu glavicu cvjetnu nikada više nenose ; pahuljaste, kosmate, pod glavicom gušće vlas-nate, pustenate, batvica bezlistna ili pod rašljom listićem poduprta; l i š ć e lopatasto, kopljasto, uzko-dugo-kopljasto, cjelovito, sitno-zubasto, pahuljasto, riedko-trepavičasto, odozdol ponješto pustenato ili zvjezdoliko-pahuljasto; v r i e ž e obilne, vrlo duge, mnogolistne, cvatuće, necvatuće, vlasnate , kosmate, da i na pojedinih rimaste.

Sve ovamo spadajuće Runj ike neizmjernoj su promjeni iz-vržene te nemaju drugi značaj stalan, van upravo b a t v i c u r a š -I j a s t u ; batvica j e sada k r a ć a , sada v i soka , manje više vlasnata ili kosmata, a lišće kopljasto, lopatasto, sad kraće, sad pako dugo ; vrieže obilne, duge često cvatuće. Mienja se ova Runjika polag stanovišta tako da nijedna stalnu formu nema.

O d l i k e : a) R u n j i k a v r e ž o v i t a , Hieracium stoloni-ferum, Vuk. (H. f l a g e l l a r e W i l l d . , Η. stoloniflorum W K . , Η. vittatopetalum V u k . , Η. pi losel lo-pratense W i n k l . , Η. pilosello-praealtum Sch. B i p . , H. mollicaule V u k . , Η. dubium T s c h . , H. collinum Bess. , H. calycinum Horn., H. pedunculare Wal l r . ) . Gla­vice imade od R . siede, obiluje vriežami, koje su öestoputah cvje-tonosne; raste na otvorenih travnastih brežuljcih i kod grabah a niža sa kraćim l išćem, suprot tomu na j ač ih zemljištah, u hladu

i nizini postane visoka sa vitkim stablom i lišćem dugoljastim ; u Hrvatskoj cvate u svibnju i lipnju.

b) R u n j i k a m u k o v i t a , Hieracium farinaceum V u k . (H. bifurcum Marsch. B ib . , H. brachiatum Bertol., H. hybridům Gaud., H. auriculaefolium Tausch., H. spathulaefolium Vuk.) Glavice manje, vrieže k r a tke , batvica na gornjoj strani bjelopustena, lišće lopa­tasto, gładko sinje ili pahuljasto; raste na pjeskovitih, mršavijih brežuljcih okolo Zagreba i drugdje u Hrvatskoj ; cvate u svibnju i lipnju.

c) R . c r n o v l a s n a , Hieracium melotrichum Vuk . (H. fur-catum Hoppe, H. sphaerocephalum Froe l . , H. uniflorum Hop., Η. alpicola Schleich.) R . ova crnimi vlasi manje više obrasla j e na čaški i gornjoj strani batvice ; lišće izvanjsko kraće j e , nutarnje dulje, šćetinasto osobito na doljnjih rebricah; vriežah mal da nikad neima ; raste na visokih gorah Tirola, Koruške i Kranjske ; cvate u srp. i kolov.

I I I . Runjike gustoglavke. (H. pyciiocephala, Vuk.)

O b . ν r . V r p c e žute, bliede, odozdol rumenaste; l j u s k e na čaškah uzke , na okrajcih biele , dolnje bliede, crno-vlasnate, pahuljaste, siedo-pustene, pepeonaste, bliedo-vlasnate ; s t a b l o bat-vasto, s tr iekano, jednost ruko, bezlistno ili jednolistno, na gornjoj strani vlasnato, pahuljasto, kosmato, na tri, četiri petiljke manje više duge pustenate ili kosmate ili pahuljaste razdieljeno sa trima, četi­rima, pet, najviše šest glavicah gustih; l i š ć e s ivo-zeleno, sinje, lopatasto, kopljasto, gładko, vlasnato, šćet inasto; v r i e ž e vlasnate, runaste, riedko cvatuće; k o r i e n gmazeći, pregrizen.

O d l i k e : a) R . k l i m a v a . (H. nutans V u k . , H. pycnoce-phalum Vuk. , Η. A u r i c u l a L . , H. dubium Leers. , H. Sm. Wil ld . Vili . Gaud., H. glaucescens Bess . , H. Lactucella Wallroth.) Glavice crnkas te , vlasnate , gus te , k l imave; petiljke j ako k r a tke ; ljuske dolnje bl iedje; vrieže riedko cvatuće; raste u družtvu posvud na tratinah i cjelinah, kod grabah itd. u Hrvatskoj ; cvate od svibnja svedj do j esen i .

Promjena ove odlike sa kosmatimi crnkastimi glavicami i užjitn lišće šćetinastim bez vriežah j e s t : R . k l i m a v a , β. u z k o ­l i s t n a , H. angustifolium Hoppe, Η. breviscapum Gaud.

b) R . p e p e o n a s t a . (Hier, tephrocephalum Vuk.) Glavice su i grančice stabaljne pod njimi vlasi crnkastimi obasute ; stablo

R . J . A . V I I . 5

visoko, bezlistno ; lišće kopljasto, na riedko zubičasto, odzgor gdje­gdje , odozdol pako na posređnjem rebru šćetinasto ; vrieže puste-na te ; listići runato-trepavičasti ; raste po brežuljcih na kraj vino-građah i poljah okolo Zagreba ; cvate od svibnja do polovice lipnja.

IV. Runjike paštitaste. (H. cymosa, microcephala, Vuk.)

O b . ν r . V r p c e žute, j ednobojne , narančaste, c r l j enkas te ; 1 j u s к e na čaški kopljaste , obuća različna ; u c v a s t štitolika, manje više gusta, glavice malene; stablo vi tko, visoko, bezlistno, obuća različna,; l i š ć e kopljasto, lopatasto, cjelovito ili sićušno zubasto, pahuljasto, šćetinasto, trepavičasto ; v r i e ž e sa ili bez cvieta; bez vriežah ; k o r i e n gmazeći, pregrizen, žilovit.

O d l i k e : a) R . v i t k o s t r u k a , H. leptocaulon, longicaule Vuk. , Hier, p r a e a l t u m K o c h , Villars., Wimm. & Grab., Hier, florentinům Spreng. — Runjika raste obično na travnastih mje-stih, na brežuljcih i neusijanih poljanah , imade glavice ponješto vlasnate i lišće kao i vrieže razštrkano šćetinaste ili trepavičaste ili većim dielom gladke.

Iz ove odlike načinjeno j e množtvo tobožnjih vrst ih, koje sve se mogu svesti na ona obil ježja, koja su gori ustanovljena. T a k o se mienja ova Runj ika : n. pr. ima vriežah cvatućih ili ni-kakovih, stablo gładko, lišće šćetinasto-trepavičasto ; H. florentinům Willd. , Η. praealtum Vili. , Η. stellatimi Tausch.

Sa đugimi tankimi vriežami : H. Bauchini Schul t . , Η. Auri­cula Willd. ; sa vlasi žlezdastimi : Hier, viscidulum Tsch. , H. fili-ferum Tsch.

Sa oštrimi vlasi : H. fallax D C . , Η. cymosum Pol l ich , Η. fallax Gaud., Η. fallax Koch ; sa dugimi vriežami : Η. collinum Tsch. , Η. vulgare, Η. calodon Tsch .

S a većom kosmatoćom na stablu, glavicah i lišću H. cymo­sum Меу., Η. fallax Reichb. , H. Cymigerum Rchb. , H. Zizianum Tsch. , Η." decipiens. F . Schultz., Η. dubium. Wahl . , Η. setosum Fr ies . , H. ambiguum Ehrh., H. strigosum Wahleb .

U svemu se promjenljivost R . vitkostruke u istini samo na to svesti dade, da ima takovih, koje su gladke i takovih koje su vlasnate ; nu ovdje imade svih prelaznih stupnjah od gladke do ponješto vlasnate, i od ponješto vlasnate do kosmate.

Zato za pobližje označenje promjenkah može se reć i :

α) R . v i t k o s t r u k a g ł a d k a . (Η. leptocaulon glabrum), koja j e gładka na svih dielovah svojih ili ponješto samo razštr-kano vlasnata i trepavičasta.

ß) R. v i t k o s t , k o s m a t a (Η. leptoc. trichophoruni), koja j e na glavicah, stablu i lišću kosmata. Raste posvuda u Hrvatskoj . Cv. u svb. i lip.

b) R . b e ζ ν r i e ž na. Η. astolonum. Vuk., Hier. P i l o s e l ­l o i d e s. Villars. , D . С. Rchb. , Tausch. H. florentinům All. Wil ld . Sturm., H. armeriaefolium. Froel . , H. glareosum. Rchb., H. Michelii. Tsch. — G - l a v i c e malene (manje od prijašnjih) ucvast metličasta, razširena ; stablo mnogo niže od prijašnjih, čestoputih sprevijano : l i š ć e uzko-kopljasto, gdjekoji list lopatast, k rać i ; к o r i e n naher, čepolik, žilovit ; v r i e ž a h neima nikad. Ciela biljka niža i slabija od prijašnjih ; ponješto vlasnata ili sasvim gładka. Raste u bre­govitih stranah Hrvatske, u Lic i i Krbav i ; u samoborskoj gori kod Osredką. Cv. u lipnju. U južnoj Njemačkoj, u Švajearskoj ; u Kranjskoj . Promjenka sasvim gładka sa l išćem dugoljastim: H. l a e v e , Ρ a v i e . Raste u Slavoniji na bregovih okolo Vel ike .

c) R . š ć e t i n a s t a . H. s e t i g e r u m Tsch., H. Echio ides . W K . , H. xantophyllum. Vuk. , Η. Rothianum Wallr. , H. Cymo-sum Spreng. , H. cinereum Tsch. (sa nješto većimi glavicami.) H. Nestleri, Vili. , H. Cymosum Froel. , H. Cymosum Rchb. , Η, hirsutum, brevi setům, Koch, Η. Vaillantii Tsch. L j u s k e na čaški i glavice bielo-pustene, vlasnate; s t a b l o pahuljasto, šćetinasto ; l i š ć e nečisto-zeleno, dugoljasto-kopljasto, na obih stranah šćeti­nasto, i žljezdovito; vriežah ima, nu riedko. K o r i e n pregrizen, kratak, žilovit. Cv. u lipnju, srp. Raste u gorskih stranah Hrvatske, u Lic i ; na Kleku .

d) R . n a r a n c o c v j e t k a . , Η. aurantiacum L . , Η. aurant. β flavum Gaud., Η. aur. Y . bicolor Graud., H. fuscum. Froel . , H. Sabinum, Sebast et Maur., H. multiflorum. Schleicher. H. cymo­sum. Wi l l . — S a prijašnjim jednaka, nu cviet jo j naranöan, ili žutkast (H. Sabinum) ili rumen (H. multiflorum, rubellum). Ras te u gorah Ceske i Slezie ; u šumi Lipici kod Trsta. Cvate u lip. srp. i kolovozu.

V. Runjike tankopetiljne. (H. tenuipeđicella, Vuk).

Ob. vr. V r p c e žute; l j u s k e na čaški uzke, kopljaste, gladke, vlasnate; g l a v i c e majušne ; s t a b l o tanko, razdieljeno u

nitaste petiljke, dugoljaste; l i š ć e kopljasto, verugasto -pi lasto; gornje užje, suličasto, gładko ili ponješto vlasnato; k o r i en čepovit ;

vlaknast. O d l i k e a. R . osora Hier, strictum, Vuk . Crépis s t r i с t a .

Schultz. , С. tectorum, L . , С. Dioscoroides, Pol l . , С. Lachenalii , Gouch. Ovamo spada takodjer С. v i r e n s Vi l i . Wil ld . D С. С. polymorphe Wallr . , С. tectorum P o l l , C. diffusa D . С. C. agrestis W K . Stablo rašljasto u tanke petiljke razdieljeno.

b) R . d r i e m a v a . Hieracium cernuum Vuk . Raste na po-Ijanah i njivah posvuda. Cv. u svib. lipnju. С. c e r n u a Ten . С. neglecta. L. , Barkhausia cernua Rchb. , C. neglecta Bertol . — Grla-vice su kimave; lišće ponješto sivkasto. Na pustih mjestih, na paš-njaeih, kod putevah u Primorju. Cv. u trav. svib.

V I . Runjike vršikaste. (Hieracia corymbifera, Vuk)-

Ob. vr. V r p c e žute, cr l jenkaste ; l j u s k e na čaški kopljaste, vlasnate, šćetinaste, siede, runaste, gladke ; s t a b l o osovno, odozdol rašljasto ili nad sredinom u grančice razdieljeno, vlasnato, šćetinasto, listano ; l i š ć e bezlično, duboko urezano, verugasto-pilasto, vlasnato, bodljikavo; k o r i e n dug čepovit, žilast.

Odlike: a) R . s m r d u ć a . Hier, foetidum. Vuk. , C. foetida L . , Barkhausia foetida., D . C. Rchb . S t a b l o od koriena rašljasto, kosmato , glavice siede. Raste po bregovih na njivah i kod pute­vah, u Hrvatskoj na Kalničkoj gori. Cv. u lip. i kol .

b) R . š ć e t k a s t o . Hieracium setosum Vuk . non D . С. C r é ­p i s r h o e a d i f o l i a M. B i e b e r s t. Barkhausia rhoeadifolia. M. Biebrs . C r é p i s g r a v e o l e n s . Bernh. S t a b lo šćetinasto, glavice bodljikave, siede. L i š ć e poveće verugasto urezano, perasto-urezano. U Češkoj. Cv. u lip. srp.

c) R . r u m e η k a s t a . Hieracium rubellum. Vuk. C r e p i s r u b r a L . , Barkhausia rubra Moench : Crepis incarnata Vis . Gładka sa bliedo rumenim cvietom. Na otoku Oserò. Cv. u lip. i srp.

d) R . r u m e η o s t r i е к а . Hieracium rubrostrium Vuk . C r e ­p i s t a r a x a c i f o l i a Thuillier., Barkhausia taraxacifolia D . C. R c h b . , Crepis taurinensis Willd. , Crep. cinerea Desf., C. Lache­nalii Gmel., C. scabra Willd. , С vesicaria Ba lb . , Wibel ia taraxa­cifolia Röhl. L j u s k e na čaški jajasto-kopljaste, cvieće žuto, skrajne vrpce odozdol crljeno-striekane. U Njemačkoj . Cv. u svib. i lip.

Lišće na gornjem stablu ušasto : R . ušasta : Barkhausia intyba-cea. D . C.

e) R . b о đ 1 j i к a v a. Hieracium hispidum Vuk. , C r e p i s h i s ­p i d a W K . , Cr. setosa Haller., Barkhausia setosa D . C , Barkh . hispida L ink . L i šće gornje suličasto, ciela bilina šćetinasta, oštra, bodljikava. U Hrvatskoj u Primorju, okolo Zagreba i Križevacah. Cv. u lip. i srp.

f) R . H. r a ζ η о 1 i s t n a. H. heterophyllum Vuk. C r e p i s biensis. L . , C. Lodomeriensis Bess. , Cr. banatica Rochel., C. lacera Ten., Cr. erucaefolia Tsch . L išće bezlično, dolnje kopljasto, ure­zano, raztrgano, verugasto-pilasto, perasto. Dolazi na livadah u raz­ličitih promjenah. Cv. u svib. i lip.

g) R . v e l e l i š t n a . H. macrophyllum Vuk., Crepis sibirica L . , H i e r . S i b i r i e u m Gmel. V r p c e žute; l j u s k e na čaški kop-ljaste, glavice na podini ponješto pahuljaste; s t a b l o j a k o , visoko, šuplje , brazdato , kratko pahuljasto-kosmato , prioštro , na vršku razdieljeno, lišće dolnje j a k o veliko , kopljasto , verugasto-urezano, ili dvostruko urezano ili dvostruko zubasto, u stapku ulazeće, kri-lasto; gornje kopljasto stablo obuzirnajuće, podinom suličastom, najgornje c je lovi to , sve ukupno gładko, na podnjoj strani po re-bricah vlasnato. U šumah bregovitih u Sleziji. Cv. u srpnju i kolovozu.

h) R . p e r a s t a . I I . pinnatifidum Vuk., C r e p i s c h o n đ r i l -1 o i d e s J a c q . , Cr. Adonis Spreng., Andryalla chondrilloides Scop., Wibel ia chondrilloides Hoppe et Hornsch., Berynia Andryaloides Brign. Stablo siedo, žlježdasto-vlasnato, glavice pustenate; lišće tanko-perasto. U Primorju hrv. Cvate u lip. i srpnju.

i) R . s u l i c o l i s t n a. Hieracium sagittaefolium V u k . , C r e ­p i s N i c a e n s i s Ba lb . imade lišće kopljasto-sulicasto, sa ušicami dugoljastimi na podini.

V I I . Runjika metljičasta. (Hier, pamculatum Vuk.)

Ob. vr. V r p c e žute ; l j u s k e na čaški kratke, j a j a s t e ; ucvast metl j ičasta; s t a b l o gładko; lišće korjenito pilasto; sta-baljno kopljasto na podini odsječeno. C r e p i s p u l с h r a L . , Pre-nanthes hieracif'olia Wi l ld . , Pren. viscosa D C , Intybellia pulchra L a m a r k . , Lapsana pulchra Vi l i . , Phaecasium lapsanoides Cass. Raste u južnoj Njemačkoj i u primorju hrvatskom.

V I I I . Eunj ika krka. (Hieracium rigiđum Vuk).

Ob. vr. V r p c e žute; l j u s k e na čaški bliede, siede, kop­l jas te; s t a b l o metljičasto, krko, prugasto; l i š е е doljnje ja jas to-kopljasto, verugasto-zubasto ; zubci bodljikavi ; gornje obuzimajuće, suličasto; šuškavo, debelo; korien dugoljast, slabo-žilast. Raste u Lici , na Vrebačkoj stazi. Cv. u lip. C r é p i s r i g i d a W K . Hie­racium pannonicum, J a c q .

I X . Eunjike jednoglavke. (H. monocephala Vuk.)

Ob. vr. V r p c e žute, zlatno-žute, narančne; l j u s k e na čaški kopljaste, crno-kosmate, siedo-vlasnate, žutkaste ; s t a b l o jedno­struko, jednoglavo, kosmato, vlasnato, pod glavicom pustenato ; lišće dugoljasto-kopljasto, pilasto, cjelovito, ponješto zubasto ; gładko ili vlasnato; k o r i e n žilovit, gomoljast.

Odlike a) R. g o m o l j a s t a . H i e r a c i u m b u 1 b o s u m Willd. , Crépis bulbosa Koch, Leontodon bulbosum L . , Prenanthes bulbosa, D C , Aetheorrhiza Cass. Stablo bezlistno iii jednolistno ; k o r i e n g o m o l j a s t . Raste u Primorju u Istrij i . Cv. u trav. i svib.

b) R . z l a t n o - ž u t a . H i e r a c i u m a u r e u m Scop . , Gera-cium aureum Rechb. , Leontodon Aureura L . , С a š к a crno-kosmata, cvieće zlatno-žuto.

c) R . u z k o l i s i n a . Hier, stenophylíum Vuk . , H i e r , a l p e s t r é J a c q . Crépis alpestris Koch . S t a b l o siedo, vlasnato ; lišće kopljasto, pilasto, zubasto, dugoljasto, uzko. Raste na planinah Svajcarskih i Njemačkih. Cvate u srp. i kol .

d) R . η i z k a . H. nanum Vuk. , H. c h r y s a n t h u r n Ledeb. , Hier, frigudum Her., Crépis chrysantha Froel . , Cr. juba ta Koch , stabaljce kratko, nízko ; glavice siedo-pepeonasto-crnkasto-kosmate ; lišće cjelovito, kopljasto, na vršku tupo. Raste na planinah Sva j ­carskih. Cv. u srp. i kol.

X . Bunjike mrienolistne. (Hieracia membraiiifolia Vuk., feinblättrig).

Ob. vr. V r p c e žute, rumenol ike; p e r k a snježno-biela; I j u-s к e na čaški kopljaste, dugoljaste, pahuljaste, vlasnate, žljezdaste ; u с v a s t vršikasta, grozdasta, ne bujna; l i š ć e j a j a s to , kopljasto, manje više zubasto, urezano, obuzimajuće, cjelovito, j a k o tanano,

mrienjasto, ponješto pahuljasto-siedo, g ładko; k o r i e n kratak, pre-grizen, žilovit.

Odlike α) R u n j i k a p r e g r i z e η a, Η. praemorsum L . , Gera­cium praemorsum R c h b . , Crépis praemorsa Tsch . , Intybus prae-ruorsus F r i e s ; u c v a s t grozdasta; glavice uzke, tankostruke ; lišće ponješto sivo-pustenasto, j a j a s to , tupo, na vršku zaokruženo ili štunato, sitno, zubasto ; stablo bezlistno ; korien pregrizen ; raste na bregovih kod Kalnika , Suseda, Ivanšćici. Cvate u lipnju.

b) R . r u m e n k a s t a , H i e r , i n c a r n a t u m Wulf., H. mon-tanum S c o p . , Geracium incarnatum R c h b . , Intybellia incarnata Mon. L išće obojajasto, na podini u stapku suženo, cviet rumenast, mesnate boje. Raste u Tirolskoj . Cv. u svib. lip. — Promjenka sa cviećem žutkastim. Η. ρ a r v i f i o r u m Schleich., Hier, corymbo-sum Gaud., Gerac . parviflorum Rch.

c) R . c j e l o l i s t n a , H i e r a c i u m in te g r i f o l i u m Hopp., Geracium succisaefolium AU., Hier, molle Jacq . , Crépis hieracioi-des W K . , Hier, integrifolium, Sturm, Willd. S t a b l o listano; l i š ć e stabaljno riedko, provučeno, korjenito, dugoljasto, tupo, cjelovito, ili sitno zubi často. Raste u planinah austrijskih, u Ugarskoj u šumi Bakonj , Češkoj , Tirolu i Piemontu. Cv. u srpnju i kol.

d) R . j a j o l i s t n a , Hier, ovatum Willd., H. croaticum W K . , Hier. Sternbergii Schrad . , Geracium croaticum Rechb ; s t a b l o osovno, bradovito ; u c v a s t krošnato-vršikasta, glavice crnkasto-vlasnate ili runaste ; l i š ć e cjelovito, ja jol iko. Raste na Plešivici kod Kořenice . Cvate u lip. i srp.

e) R . ρ r o b u š e n a , H i e r a c i u m p e r f o l i a t u m Froel . , H. prenanthoides W i l l . , Η. spicatum Al l . , Geracium prenanthoides R c h b . , H. denticulatum Smith., H. strictissimum Η., cotoneifolium Froel . Η., bupleuroiđes Tsch. , H. augustifolium Schleich. S t a b l o listovito ; glavice žijezdasto-vlasnate; lišće kopljasto; podina srdco-lika, oko stabla ovinuto, kano probušeno, zubasto, cjelovito ; raste na bregovih u Švajcarskoj , č e š k o j , Moravskoj, Šlezij i . Cvate u srp. i kol . Mienja se u velikoći lišća i cvjetovah, odtuda i toliko imenah. Promjenka sa lišćem poduljim lopatastim, đugostapnom, H. Pseudo-Cerinthe Gaud., H. Cerinthoides Gouan., Schleich.

f) R . b 1 i e d o-ž u t a . H i e r a c i u m o c h r o l e u c u m . Schlei­cher., H. lanceolatum Schle ich . , Η. picroides Froel. , Η. cydoniae-folium Vi l i . , Hier, cotoneifolium L a m . , Η. sudeticum Ste rnb . , Η. Hutten Hausmann (ovamo spada), H. strictum Fries. , H. lutescens

Hutter (takodjer ovamo). S t a b l o listovito; g l a v i c e crno-žljez-dato-vlasnate, od koriena granovito ; l i š ć e kopljasto, srdcolikom podinom, stablo obuzimajuće ; raste u Švajcarskoj i na Sudetah ; cvate u srp. i kol.

g) R . š i l j a s t o l i s t n a , H i e r a c i u m a c u m i n a t u m Vuk. , Hier, paludosum L . , Gerae. paludosum R c h b . , Crepis paludosa, Mönch., Araeium paludosum. Monn.; cvate u lip. i srp. S t a b l o šuplje, gori na riedko vlasnato; g l a v i c e crno-vlasnate ; l i š ć e stabaljno riedko, dolnje podinom srdčastom, obuzimajuće, kopljasto, šiljasto, oštro, zubasto ; raste kod Leskovca blizu Pli tvičkih j eze -rah, okolo Cernca i na drugih močvarnih mjestih.

h) R . s t a b l o m o t n a , H. a m p i e x i с a u l e L . , H. pulmona-roides Vili., H. intybaceum Hopp., H. petraeuin Hopp. S t a b l o , glavice i lišće u obće žljezdovito; g l a v i c e crnkas to- vlasnate ; l i š ć e korjenito, vel iko, kopljasto, na doljnjoj strani verugano-zubasto, stapka široka, gornje stablo obuzimlje.

I X . Runjike velecvjetne. (Hieracia grandiflora, Vuk).

Ob. vi·. V r p c e žute, dulje i š i r je ; g l a v i c e ve l ike ; l j u s k e na čaški kopljaste, vlasnate, crnkasto-kosmate. S t a b l o pahuljasto, vlasnato, gładko; l i š ć e kopljasto, verugasto, pilasto, perasto-ure-zano, zubasto, korien čepast, žilast.

Odlike: a) R . u d e b l j a n a , Hieracium inerassatum. Vuk., H i e r a c i u m m o n t a n u m J a c q . , Soyeria montana Mounier., Hy-pochaeris pontana L . , Andi-yala pontana W i l l . , Crepis montana Tsch . S t a b l o pod glavicom udebljano, jednoglavo; č a s k a kos­mata; raste u Tirolskoj, Švajcarskoj i Š ta j e r sko j ; cvate u lipnju i srpnju.

b) R . d r o n j a v a , H i e r a c i u m l a c i n i a t u m Vuk., Hier, hyoseridifolium Will . , Crepis hyoseridifolia Tsch. , Apargia hyoseri-difolia Less. , Leontodon trigloensis Hacquet. S t a b l o nizko, jedno­glavo; g l a v i c a crno-kosmata; l i š ć e verugano, urezano, dronjavo; bilina niža od prve; raste u švajcarskih i gornjo- štajerskih pla-ninah ; cv. u srp. i kol.

c) R. d u g o s t a p n a , Hieracium longepetiolatum V u k . , H. g r a n d i fi о r um Al l . , H. pappoleucum Vi l i . , H. conyzzaefoliura Gouani., Crepis grandiflora Wil ld . L i n k . Glavice i petiljke žljez-đasto - pahuljaste ; l i š ć e dugoljasto - kopljasto u stapku dugu ula-

zeće , zubasto, vlasnato, prigladko; raste u Tirolu, Salzburgu i gornjoj Austriji ; cvate u srp. i kol.

d) R . p r i p e r k a s t a , Hieracium bracteatum Vuk., H. b l a t -t a r i o i d e s L . , H . pyrenaicuin L . , Crepis austriaca J a c q . , Cr. blattarioides Rchb. , Cr. sibirica Gouan., Lepicaune multicaulis Lap., Catonia sagittata Moench. , Picris pyrenaica Gou. , H. austriacum Hoffm. C a š k a kosmata, pod glavicom sa 2 — 3 priperkama; s t a ­b l o brazdovito; l i š e kopljasto, suličasto, sa podinom srdcolikom; raste u Štajerskoj , Austriji, Ugarskoj i na visokih planinah ; cvate u srp. i kol.

e) R . s r d e o l i s t n a , Hieracium cordifolium V u k . , H. pu-m i l u m L . , H. prunellaefolium Gouan., H. brunellaefolium D C , Crepis pygmaea K o c h , L . , Leontodon dentatum L . , Omalocline Cass. S t a b l o k r a tko , l ežeće , sa malo glavicah; g l a v i c e siedo-zelene; l i š ć e dugostapno, srdcoliko, zubičasto ; k o r i e n podanast, dug, dugožilan, gmazeći ; raste na najvišjih planinah medju peci­nami u Štajerskoj ; cvate u srp. i kol.

X I I . Runjike runaste. (Hieracia villosa, Jacq.)

Ob. vr. V r p c e žute ; l j u s k e na čaški kopljaste, uzke ; g l a v i c e kosmate , runaste, b je lkas te , s ive, crnkaste; s t a b l o jednostruko, sprevito, listovito, vlasnato, kosmato, kadkada raš-ljasto ; l i š ć e kopljasto, dugoljasto, srdcoliko, nmasto-trepavičasto, kosmato, cjelovito, zubičasto.

Odl ike : a) R . r i m a s t a , H i e r a c i u m v i l l o s u m Jaq . , L . , H. crinitum Vuk. , H. pilocephalum Link, H. eriophyllum Schleich., Wi l ld . , H. piliferum Hoppe, Η. villosum, obscurum Schul tz , H. villosum cordifolium F r o e l . , H. graveolens F roe l . , H. villosum, flexuosum W K . , H. valde-pilosum Vi l i . , Η. simplex D C , H. tri-chocephalum W . , H. longifolium Froel. , Η. Schraden Schl. , Gaud.

Mienja se manjim ili većim runom i užjim ili širijim lišćem, vijugastim stablom ; R. r u n a s t a - v i j u g a η a , Η. v i 11 о s u m f l e ­x u o s u m W K . , H. scorzoneraefolium Vili . , H. elongatum Lapey , H. speciosum Horn., H. speciosissimum W . ; raste po visokih gorah i planinah, na Plešivici , Kleku i Velebi tu ; cvate u srp. i kol.

P romjenke : R . r u n . p o g l a d k a , H. g l a b r a t u m Hoppe, H. flexuosum D C , Gaud. , H. trichocephalum Wil ld . ; sa lišćem

vlasnatim, nerunastim ; glavicami pako runastirai ; lišćem u ostalom cjelovitim; raste na planinah tirolskih i švajcarskih.

b) R. ž l j e z d o v i t a , H. g l a n d u l i f e r u m Hoppe, H. al­pinum L . Grla v i c e kosmate; s t a b l o nizko, jednocvjetno ; l i š ć e kopljasto, uzko, cjelovito ili sitno zubasto, vlasnato, pošćetinasto ; vlasi na stablu i na glavici c rnkas t i , žljezdoviti. H. alpinum L . , H. pumilum Hoppe. Sa širjim lišćem : H. Halleri V i l i . , H. atrica-pillum Hoppe, H. hybridům Vili . S a višjim stablom i listovitim : H. sudeticum W i m et Grab., Froel . , D C , H. dentatum Hoppe. — P r o m j e n к a sa lišćem korjenitim ja jas t im i stabaljcem metličasto razdjeljenim glavicami crno vlasnatiini žljezdovitirni j e s t : R. ž l j e z -d o v i t a c r n a , Hier, glanduliferum nigrescens; raste na višjih planinah u Sudetah, Karpatih itd. ; cvate u srp. i kol .

c) R. l j e p i v a , Hieracium viscidulum V u k . , H. a l b i d u m V i l i . , H. intybaceum Wulfen. G l a v i c e ve l ike , vlasnate; v r p c e bliedo-žute ; s t a b l o listovito ; l i š ć e kopljasto, verugano-zubasto ; ciela bilina vlasnato-žljezđata i l jepiva; raste na visokih planinah u Štajerskoj, Tirolskoj i Koruškoj ; cvate u srp. i kol.

cl) R. d u g o l i s t n a , H i e r a c i u m l o n g i f o l i u m Schleich., H. helveticum Sut., H. polyphillum Schleich., H. flexuosum Gaud., H. Lawsoni Smith. G l a v i c e velike, kosmate, žljezdovite; s t a b l o dolje kosmato, u sredini g ładko, gore vlasnato; l i š ć e kopljasto, štunato, cjelovito ili sitno zubasto, dugostapno ; stapke i lišće na podini runasto; raste na planinah u Š t a j e r sko j ; cvate u srp. i kol .

X I I I . Runjike ljuskonoše. (Hieracia scruamulifera, Vuk).

Ob. vr. V r p c e žute; l j u s k e na čaški g ladke , kopljaste, pahuljaste, kratko-vlasnate, sive, dolnje često odvinuté; s t a b l o tanko, razgranjeno, jednostruko, pahuljasto, na gornjih grančicah čestimi ljuskami (sićušnimi listići obraslo) ; l i š ć e kopljasto, uzko, cjelovito, sitno - žutkasto, t ravoliko; k o r i e n dugoljast, gmazeći, žilovit.

O d l i k e : a) R . g m a z e ć a . Hieracium reptans V u k . , H. S t a t i c e f o l i u m , Vili . Glavice žute, na suhom zelenkaste ; k o r i e n dugoljast ; g m a z e ć i , v r e ž o v i t ; raste na visokih planinah Sva j -earsk>' ; cvate u srp. i kol.

b) R. t r a v o l i s t n a . H. graminifolium Vuk. , H. p o r r i f o -l i u m L. , H. armerifolium Froel . , H. denticulatum Koch, H. Froe-

lichii D C , H. dentatura Froel . Promjenke jesu : Lišće vrlo uzko poput travah; glavice pahuljaste siede, rastu u Austrii, Š ta jerskoj , Kranjskoj , cvate u srp. i kol .

с) R . m o d r a s t o - z e l e n a . H i e r a c i u m g l a u c u m AH., H. saxatile J a c q . , scorzoneraefolium Vili . , Allioni Mon. G l a v i c e poveće pahuljaste; s t a b l o doli listano, glađko; l i š ć e kopljasto, poširje, na dalekom sitno zubasto, glađko, ili na podini brađasto, raste na gorah Ličkih , Otočkih i na Kleku, cvate u lip. do kol.

cl) R . m n o g o l i s t n a . H i e r a c i u m p o l y p h y l l u m Willd. , H. glaucum Wahlb . , H. linearifolium Froel. , H. bupleuroides, Gmel. G l a v i c e pahuljaste, siede, vlasnate ; l j u s k e na časki izvanjske odvinuté; s t a b l o mnogolistno; l i š ć e kopljasto, verugano-zubato ; raste na višjih brdinah i planinah, cvate u srp. i kol.

X I V . Bunjike podanolistne. (Hieracia rhizopliylla Vuk.)

Obilj . vrs. V r p c e žute; g l a v i c e malene, poveće; l j u s k e na čaški na krajevih bliedje, crno ili žutkasto-žlježdovite, vlasnate, bez žlieždah, sivo-vlasnate, pustenate; u c v a s t vršikasta, gusta, malocvjetna, paštitasta, krošnata; s t a b l o batvasto, osoro, jedno­struko, rašljasto, bezlistno, jednolistno, višelistno, glađko, vlasnato, kosmato ; l i š ć e kopljasto, ja jas to , srdčasto, vrhu koriena obilno, vlasnato, kosmato, pustenato, runasto; k o r i e n drvenast, naher, žilovit.

O d l i k e : « ) R . c r n o ž l j e ž đ a t a . H. n i g r o g l a u d u l o s u m Vuk. , (H. melanoadenum Vuk . ) H. m u r o r u m L . Vili. F r ies . Rchb . Koch. L j u s k e na čaški pahuljaste, crnovlasnate, žlježdate ; s t a b l o batvasto, rašljasto, krošnato ; jednostruko, sa štitolikom ucvastju, petiljke pustenate; l i š ć e koplasto, jajasto, zubasto, okolo podine urezano, zubci kao mekano bodljikavi, mladje poraanje ja jo l iko, srdčasto, štapiće i lišće okolo podine vlasnato, trepavičasto runasto, na doljnoj površini vlasnato, kosmato; k o r i e n drvenast, naher, žilovit, raste u šumah i živicah po brežuljcih u Hrvatskoj, cvate u svib. i lip.

Vrlo promjenjliva glede ucvasti i l i š ća : Ovamo spada : 1. R . c r n o v i . r a n o c v j e t n a . H. m u r. ρ r a e с οχ. Schultz

B i p . , Η. oxydondoides. С. Schultz. S a lišćem tananim, koplja-stimi glavicami sitnijimi, stablom vitkim, cvate rano u početku svibnja ; H. oliganthum. Schultz B ip . ; H. rotundatum Kit . ; H.

bifidum Kit., sa lišćem jajastim, malenim, cjelovitim ili sićušno-zubastim, raste svigdje na brežuljcih, nu na sunčanih stranah, te zato i najranije cvate.

2. R. c r n o v i . l j a g a s t a . H. m u r . p i c t u m Pers. , H. ca-stanetorum, Sch. Rip. Sa lišćem mrko-ljagastim, raste u šumah kestenjevih.

3. R. c r n o v i . k r u g o l i s t n a . H. m u r . s p h a e r o p h y H u m Schl. et Vuk. , H. mur. apiculatum, Sch. Bip. , H. ovalifolium Jord. , H. atrovirens, Froel . Ima lišće ja jo l iko i škuro-zeleno, sa lišćem okrugljastim, raste u šumah gorskih i na pećinah.

4 . R. c r n o v i . s r d с о l i s t η a. H. m u r. c o r d i f o l i u m Schl . et Vuk. , sa lišćem liepim srdcolikim sa stablom malo-cvietnim glavicami povećimi, raste u bregovih kod sv. J a n e pod Turnom.

5. R. с r η о g 1. t a η к о g 1 a ν к a. H. m u г. 1 e ρ t о с e ρ h a 1 u m Vuk. Crepis b\issii, Kovács ; H. transsylvanicum Schur, sa inanjimi, tankimi glavicami, lišćem j a j a s t i m ; raste u gori zagrebačkoj .

6. R. c r n o v i . u r e z a n a . H. m u r . i n e i s u m Hoppe. S a lišćem perasto ili dublje urezanim verugasto zubastim ; stablom češće nizkirn; korienom debelim. H. J a c q u i n i Vili . H. humile, Host., H. pumilum J a c q .

7. R. c r n o v l . k o s m a t o l i s t η a. H. m u r . l a s i o p h y l l u m Koch. Sa lišćem dugoljasto-kopljastim, cjelovitim, ili sitno-zubastim, kosmatim, gusto-trepavičastim, kod Trs ta u dragi Orlić.

8. R. с r η ο ν 1. g r a η o v i t a. H. m u г. с 1 a d ο ρ h о r о m Vuk. , H. m u r . r a m u l i g e r u m Vuk., H. ramosum W K . Sa stablom u sredini ogranak nosećim; sa lišćem dugoljasto-kopljastim, na obe strane utanjenim, dugostapnim ; raste okolo Zagreba u šumah bre-žuljastih u Tuškancu.

9. R. j a j o l i s t n a , Hieracium ovalifolium Vuk., H. s a x a t i l e V i l i . ; s t a b l o ponizko ; l i š ć e cjelovito, ja jo l iko, kod stapke i kod rebricah runasto, u ostalom kosmato ; korien kratak, žilovit ; raste u Švajcarskoj , cvate u svib. i lip.

б) R . b l i e d a . H. p a l l e s c e n s W k . Schleich., Gaud., Froel . , Koch, Rchb. , H. pallidum Willd. , H. Lawsoni, Blyt t . L juske na čaški bliede; bjelovlasnate, bez žlieždah ; stablo sa jednim do trih listovah ; l i š ć e korjenito dugoljasto-kopljasto, mnogo užje nego kod prijašnjih, ponješto vlasnato, modrasto-zeleno ; raste na visokih planinah na Velebitu, K leku i na Oštrcu kod Samobora.

Ovamo spada : H. saxifragum buries., H. Juranum Fr ies .

c) Ћ. r u η о 1 i s t n a. H. eriophyllum Vuk., H. 1 a n a t u m W k . , H. Lawsoni Vili . , H. lanatum, Host., Willd , Froel., Fr ies . , H. Waldsteini Tausch, H. barbatura Lois. L j u s k e na čaški poširje, pahuljasto-pustenate i žutkasto-vlasnate ; glavice poveće; petiljke pustenate; s t a b l o pahuljasto; l i š ć e pustenato, na obiuh stranah vunasto, kopljasto, riedkom zubičasto, na podini i na stapkah bra-đasto, bjelkasto-zeleno; k o r i e n podanast, granasto-žilovit; raste na planinah u Lici kod Trnovca, u južnoj Svajcarskoj ; cvate u srpnju.

Ovamo spada promjenka : R. ρ u s t e n a t a. H. t о m e n t о s u m AIL, H. verbascifolium Pers . Andryala lanata, L . , H. L a g g e r i Jordan. S a stablom razgranjenim i višelistnom ; l i š ć e manje vu­nasto ; raste u Švajcarskoj , cvate u svib. i lip.

2. R . t r e p a v i č a s t a . Hieracium ciliatum Vuk., H. A n d r y a-l o i d e s Vili . , H. undulatum Willd. Sa l i š ć e m kratko vunastim, trepavičastim, ciela bilina j e sivo-zelenkasta ; raste u Švajcarskoj .

3. R . ρ i l a s t о 1 i s t n a. H. runcinatum Vuk., H. К o c h i a-n u m Jordan. Sa stablom nižjim i lišćem većom stranom kopljastim pilasto-urezanim i korienom kraćim, debljim; raste u Franeezkoj i Švajcarskoj .

d) R . r j e d к о 1 i s t n a. Hieracium sparsifoliam Vuk., U. v ul­g a t u m Koch. , Fries. , Wimmer, Ledebour., Froel. , Bbingt, Torr , et Gay., H. murorum, Ehrh. , H. sylvaticum Sm., Willd. , Gaud., Lam., Vili. , I I . Lachenalii , Gmel., H. Mertini, GmeL, H. pellucidum, Wahlenberg, H. acuminatum Jord. , H. Juranum Jordan (ovamo spada). L j u s k e na čaški pustenate, vlasnato-pahuljaste, crno-žljež-daste; s t a b l o visoko, osoro, vlasnato, kosmato, kadakad i gra-novito; l i š ć e korjenito kopljasto, na obijuh stranah utanjeno, zu­basto, ili verugasto-urezano, dugostapno, stabaljno, kratko-stapno, riedko, korien udebljan, naher, žilovit; raste u šumah i živicah brežuljastih u Hrvatskoj rjedje, cvate u lipnju.

Ovamo spada promjenka sa pomanjim i užjim lišćem, često-putih ljagastim, ili sinjastim; H. angustifolium GraeL, G. m. macu-latum, Sm., H. Sylvaticum, Gouan.

X V . Runjika kratkostabaljna. (Hicracinm brachicaule, Vuk.)

Ob. vrs. V r p c e žute; l j u s k e na čaški unutarnje ponješto bljedje trepavičaste, dolnje škurije vlasnate, na petiljku izlazeće; u c v a s t jedno-maloglavna; s t a b a l j c e nizko, u petiljke jedno-

glave razdieljeno, prema korienu bielo-vlasnato, pahuljasto, priper-kasto, sa r iedkimi žlježdatimi rdjavimi vlasi obraslo; l i š ć e ko­rjenito maleno, prvorodno jajol iko, okrugljasto, cjelovito, doli sitno-verugasto-zubicasto, ostalo jajasto-kopljasto, tupo, nikad štunato, na jednoj strani u stapku povučeno, ponješto vlasnato, ili gładko, trepavičas to, ponješto takodjer sa stabaljcem doli rumenasto, stapke duge; k o r i e n kratak, pregrižnjen, ži lovi t ; raste na pećinah Ve­lebitskih okolo maloga Hal ana, cvate u srp.

X V I . Kunjike listovite. (Hieracia foliosa, Vuk,)

Ob. vrs. V r p . žute; l j u s k e na čaški škuro-zelene, bliede, pahuljaste, pustenate, pritisnute, rahle , odvinjenje, priperkaste :

u c v a s t vršikasta, grozdasta; s t a b l o visoko, osoro, šupljasto, drvenasto, listovito, podanasto, gładko, vlasnato; l i š ć e korjenito manjka, na podini često obilato, dugostapno, kopljasto, štunato j a ­jasto , zubasto , vlasnato ; bradasto na podini i okolo stapkah, trepavičasto, vlasnato; korien drvenast, podanast, čvorast, žilovit.

O d l i k e a) R . p o d i n o l i s t n a . H. b a s i p h y l l u m Vuk . , H. Croaticum, fl. sedinensis., H. corymbuliferum, Vuk . Najbliže stoji R. grozdastoj, H. r a c e m o s u m W K . , H. congestum Fr i e s . V r p c e žute, k ra tke ; l j u s k e na čaški kopljaste, tupe, bliede u sredini kao zeleno striekane, doljne kratke, u sredini škure, na okol pustenate, petiljke priperkaste ; u c v a s t grozdasta, vršikolika, malene vršike iz pazušicah (axillae, blattwinkel) dvo-trocvjetne, petiljke pahuljaste ili pustene; s t a b l o visoko, drvenasto, krko, bielo vlasnato, kod sjedišta lišća kosmato, bradasto; l i š ć e kopljasto na obijuh stranah utanjeno, štunato, zubasto, dugostapno, stapke stablo obuzimlju ; na doljnoj strani stabla — na podini — obilato, stabaljno lišće pomanje, (triputah manje) redom umalujuće se, sje-deće, trepavičasto, vlasnato, vlasi na sjedištu žlježdati, gomoljči-kasti, na podini i kod stapkah kosmato, bradasto; k o r i e n : vrlo kratak, drvenast, čvorast, žilovit ; većim dielom podanast ; raste u šumah na brežuljcih d o s a d s a m o u H r v a t s k o j n a š a s t a p o s v e n o v a o d l i k a ; raste u okolici i šumah Kxiževačkih, L o -vrečkih i Zagrebačkih u Tuškancu, te i kod Trnovca u L i c i , cvate u srp. i kol.

Mienja se 1. potanjim malo cvatućim stablom sa lišćem po-dinim velikim čestoputih crljenkastim prekinutim, dočim na stablu

imađe samo njekoliko listićah prekinuto t. j . na prečac umaljenih ; raste na hladnih mjestih po šimiah brežuljastih, okolo Križe-vacah i u Tuškancu kod Zagreba. H. basiph abruptifolium. R . po-dinol. p r e k i n u t o l i s t n a . H. croaticum, F r . Schultz, in litteris 1 8 5 5 . H. basiphyllum Schlosser, H. hirsutum, Bernh.

2. Sa stablom, glavicami i lišćem na podini i na stablu jedno­likim pomanjim, kosmatim i šćetinasto trepavičastim, R. ρ o d i η о 1. k r a t k o l i s t n a . Η. b a s i p h у 1. b r a c h i p h y l l u m , Vuk., H. brevifolium, Tsch .

b) R, b e ζ к о г j e η о 1 i s t η a. Hieracium arrhizophyllum, V u k . H. S a b a u d u m L . , H. foliosum W K . , H. lactucaceum, Froel. , H. crassicaule T . H. barbatum, Tsch. , H. Sylvestre, Monnier. U c v a s t vršikasta ; l i š ć e jajoliko-kopljasto, zubato, doljnje veće , gornje manje, često okrugljasto i gusto; s t a b l o obuzimajuće ; s t a b l o na doljnoj strani i kod koriena kad cvate, bezlistno; raste u šumah, i živicah brežnatih u Hrvatskoj ; cvate u srp., kol. i rujnu.

Mienja se često i prelazi u sliedeću promjenku: R . b e z k o r . к ο ρ 1 j a s t u. Hieracium arrh. 1 a η с e о 1 a t u m Vuk. , H. b o r e a l e Fries . , Koch. , Rchb . , H. sylvestre Tsch., H. sylvaticum, Wahlenb. , H. latifolium Froel . , H. nemorosum, Dierb., H . laevigatura, Koch. , H. rigidum, Hartm., Fr ies . , H. vulgatum tridentatum, Fries. , H. affine, Tsch. , H. virescens, Sonder., H. asperum, Schleich., H. Mertini, Gmel., H. corymbosum, Pers., H. coronopifolium, Koch . , H. glandulosum, Koch. , H. l a n c e o l a t u m Vili . Tausch. Sa l i š ć e m kopljastim, sada širjim, sada užjim, zubastim ; raste kod nas rjedje.

c) R . š t i t о 1 i к a. H. umbelliforme, Vuk. , H. u m b e l l a t u m , L . H. coronopifolium, Bernhard, H. angustifolium, Koch. , H. L a c -taris, Bertoloni, H. brevifolium, Tsch. U c v a s t štitolika, ljuske na čaški odvinjene; l i š ć e kopljasto poširje ili sasvim uzko ; raste kod nas obično, cvate u srp., ko l . i rujnu.

K a z a l o .

Rod : R u n j i к a. Genus : H i e r . , B a r k h . , Crépis, Soyer ia , Gerac . V r s t i : I . R . b a t v a s t e , Hieracia s c a p о s a Vuk. Odl ike : α) R, s i e d a , H. c a n u m Vuk. (H. Pilosella L . ) .

b) R . b j e l o g l a v k a , H. l e u c o c e p h a l u m Vuk. P romjenke : R . b a t . s j e d o l i k a (H. pilosellaeforme

Hoppe) , R . b j e l o g i , k o s m a t a (H. can. Pel te-ranum, Merat, D C ) .

Ѵ г . П. R. r a š l j a s t e , H. d i e r a n o c a u l i a (forcata) Vuk. Odlike: α) R. v r e ž o v i t a , H. s t o l o n i f e r u m Vuk . (H. flagel­

lare Willd.) . b) R . m u k o v i t a , H. f a r in а с e u m Vuk. (H. bifureum

Marschall, Bieberst . ) . c) R . c r n o v l a s n a , H. m e l o t r i c h u m Vuk. (H. fur-

catum Hoppe).

Vr. I I I . R. g u s t o g l a v k e , H. pycnocephala Vuk.

Odlike: a) R . k l i m a v a , H. n u t a n s Vuk . (H. Auricula L . ) . h) R . p e p e o n a s t á , H. t e p h r o c e p h a l u m V u k .

Vr . I V . R. p a š t i t a s t e , H. с y ιη о s a , m i с r о с e p h a 1 a Vuk. O d l i k e : « ) R . v i t k o s t r u k a , H. l e p t o c a u l o n Vuk . (H. prae-

altum Koch, Vil i . ) .

Promjenke : I I . florentinům Willd., H. Bauhini Schult, H. fallax D C , H. cymosum Pollichia, H. collinum Tsch. , H. fallax R c h b .

b) R . b e z v r i e ž n a , H. a s t o i о п т Vuk. (H. Piloselloi-des Vili . ) .

c) R . š ć e t i n a s t a , H. s e t i g e rum. Tausch. (H. echioi-des W K . ) .

d) R . n a r a n č о с ν j e t n a , H. a u r a n t i a с u m L . , H. Sabinum Sebast. & Maur.).

Vr . V . R. t a n к ο p e t i 1 j n e , H. t e n u i p e d i c e l l a Vuk . Odl ike: a) R . о s o r a , H. s t r i e t u m Vuk . (Crépis serietà Schultz).

b) R . d r i e m a v a , H. с e r n u u m V u k . (Crépis cernua Ten . ) .

Vr . V I . R. v r š i k a s t e , H. c o r y m b i f e r a Vuk. O d l i k e : « ) R . s m r d u ć a , H. f о e t i d u m Vuk . (Crépis foetida L . ) .

h) R . š ć e t o n o s n o , H. s e t o s u m Vuk . (Crépis rhoea-difolia Mert., B i e b e r s ! ) .

c) lì. r u т е п к a s t a , H. r u b e l l u m Vuk . (Crépis ru­bra L . ) .

d) R . r u m e η о s t r i e к a , H. r u b r о s t r i a t u m Vuk. (Crépis taraxacifolia Thuill ier) .

e) R . b o d l j i k a v a , Pl. h i s p i d u m Vuk. (Crépis hispida W K . ) .

f) R . r a ζ η о 1 i s t n a , H. h e t e r ο p h y 11 u m Vuk . (Crépis biennis L . ) .

g) li. v e l e l i s t n a , H. m a c r o p h y l l u m Vuk. (Crepis sibh'iea L . , H. sibiricum Gmel.) .

//) R . p e r a s t a , H. p i η η a t i f i d u m Vuk. (Crepis chon-di'illoides J a c q . ) .

i) R . s u l i c o l i s t n a , H. s a g i t t a e f o l i u m Vuk. (Crepis nicaeensis Ba lb . ) .

Vr . V I I . R. m e t l i c a s t e , H. ρ an i c u l a t a Vuk. (Crepis pul-chra L . , Prenanthes hieracifolia Willd.) .

Vr . V I I I . R. k r k e , H. r i g i d a Vuk. (Crepis rigida W K . , H.

pannonicum J a c q . ) . Vr . I X . R. j с d η о g l a ν к e , H. m o n o e e p h a l a Vuk. Odlike : u) R. g o m o l j a s t a , I I . b u l b о s u m Willd. (Crepis bul­

bosa Koch ) .

b) R. z l a t n o ž u t a , H. a u r o urn Scop. (Geracium au-reuni Rehb . ) .

c) R. u z k o l i s t n a , l i . s t e n o p h y l l u m Vuk. (H. alpe­stre J a c q . , Crepis alpestris Koch) .

(!) R. n i z k a , H. η a n u ш Vuk. (H. chrysanthum Ledcb.) . Vr. X . R. m r i e η о 1 i s t η e , H. m e m b r a η i f o l i a Vuk. O d l i k e : « ) R . ρ r e g r i ζ e η a, Η. ρ r a e m o r s u m L . (Geracium

praemorsum Rehb.) . (>) R . ru m e n a s t a , II . i n e a r η a t u m Wulf (Geracium

incarnatimi Rehb.). c) R. c j e l o l i š t n a , H. i n t e g r i f o l i m Hoppe (Gera­

cium sueeisaefolium All .) . d) Ii. j a j υ 1 i s t n a , Η. о v a tu m Willd. (H. croaticum

W K . ) . e) li. p r o b u š e η a , Η. ρ e r ť o 1 i a t u m Froel. (H. prenan-

thoides Vi l i . ) . f) R . b l i e d o ž u t a , H. o c h r o l e u c u m Schleich. (H.

picroides F roe l . ) . g) R . š i 1 j a s t о 1 i s t n a , H. a c u m i n a t u m Vuk. (H.

paludosum L . ) . h) R . s t a b 1 о m о t η a , H. a m ρ 1 e χ i с a u 1 e L . (H. рці-

monaroides Vil i . ) . Vr . : X I . R . v e l e c v j e t n e , H. g r a n d i f l o r a Vuk. Odl ike: a) R. u d e b l j a n a , H. i n c r a s s a t u m Vuk. (H. monta­

nini! J a c q . , Soyeria montana, Monnier).

b) R . d r o n j a v a , H. ł a c i n i a t u m Vuk. (H. hyoseridi-folium Will . , Crépis hyoseridifolia Tsch . ) .

c) R. d u g o s t a p n a , H. 1 ο η g e ρ e t i о la . tu m Vuk. ( I i . grandiflorum All .) .

d) R . p r i p e r k a s t a , H. b r a c t e a t u in Vuk. (H. blatta-ríoides L . ) .

e) R . p i j e s n i v a s t a , H. m u с o i d e s Vuk. (H. pu-milum L . ) .

Vr . : X I I . R . v u n a s t e , H. villosa J a c q .

Odlike: ^ R . v u n a s t a , H. v i l l o s u m J a c q . (H. criniferum Vuk., H. eriophyllum Schleich) .

Promjenka: H. f l e x u o s u m W K . (H. glabratum Hoppe).

b) R . ž 1 j e z d o v i t a , H. g l a n d u l i f e r u m Hoppe. (H. alpinum L . ) .

c) R . l j e p i v a , H. v i s c i d u l u m Vuk . (H. albidum, Wi l l ) . d) R . d u g o l i s t n a , H. l o n g i f o l i u m Schleich. (H. hel-

veticum, Sut.) .

Vi · . : X I I I . R. l j u s k o n o š e , H. s q u a m u l i f e r a Vuk.

Odlike : a) R . g m a z e 6 a , H. r e ρ t a η s Vuk . (H. staticefolum

V i l i ) . ò j t r a v o l i s t n a , H. g r a m i n i f o l i u r n Vuk. (H. porri-

folium L . ) .

c) R . m o d r a s t o - z e l e n a , H. polyphyllum Willd. (H.

bupleuroides Grmel).

Vr. : X I V . R . p o d a n o - l i s t n e , H. rhizophylla Vuk.

Odlike: α) R. c r n o - ž l j e ζ d a t a , H. η i g r о g l a η du 1 о s u m Vuk .

( I I . murorum L . ) . Promjenke: R . e r n o ž . r a n o c v j e t n a , H. p r a e ­

c o x Sch. Bip . R . c r n o ž . l j a g a s t a , H. m. pictum Pers . R . с r η o ž. k r u g l o l i s t n a , H. m. s ρ h a e r o-

p h y l l u m Vuk . ) . R, c r n o ž . s r d č a s t a , H. m. c o r d i f o l i u m V u k . R . c r n o ž . t a n k o g l a v k a , H. m, l e p t o c e p h a -

lum Vuk . (H. transilvanicum Schur) . R. c r n o ž . u r e z a n a , (H. m. i η c i s u m Hoppe

(H. Jacquini Vil i . ) .

R. e r n o ž . к o s m a t о l i s t n a H. m. l a s i o p h y l 1 u m Koch.

R. c r n o ž . g r a n o v i t a , (H. m. c l a d o p h o r u m Vuk. (H. ramosum W K . ) .

R. c r n o ž . j a j o l i s t n a , H. га. o v a l i ť o l i u m Vuk . (H saxatile V i l i ) .

b) R . b l i e d a H. p a l l e s c e n s W K . c) R . r u η о 1 i s t n a , H. e r i o p h y l l u m Vuk. (H. hma­

tům W K . ) . Promjenke : R. p u s t e n a t a , H. t o m e n t o s um AU.

(H. Lagger i Jo rd . ) . R. t r e ρ a v i č a s t a , H. с i 1 ί-a t u m Vuk. (H. Andryaloides Vili.). R. p i l a s t o -l i s t n a , H. r u n c i n a t u m Vuk. (H. Kochianum Jordan) .

d) R. r i e d k o l i s t n a H. s p a r s i f o l i um Vuk. (H. vul-gatum Koch) .

Vr. : X V . R . k r a t k o s t a b a l j n a , H. b r a c h i c a n i e Vuk. Vr. : X V I . R . l i s t o v i t e , H. f o l i o s a Vuk. Odl ike : a) R . p o d i n o l i s t n a , H b a s i p h y l l u m Vuk. (H. ra-

cemosum W K . ) . b) b e ζ к o r j e η ο l i s t n a , H. a r r h i ζ ο p h y I l u m Vuk .

(H. Sabaudum L . ) . P r o m j e n k a : R . b e z k o r . k o p i j a s t a , H. arrhiz.

l a n c e o l a t u m Vuk. (H. boreale, Fr ies) . c) R. š t i t o l i k a , H. u m b e l l i f o r m e Vuk. (H. uinbe-

latum L . ) .

Bogomili i Patareni. Čitao u sjednici filologicko-Mstoričkoga razreda jugoslavenske akademije

znanosti i umjetnosti 28 studenoga 1868

P R A V I Č L A N D R . F R A N J O R A Č K I .

Bugarska j e kolievka onomu vjerozakonskomu pokretu, koj j e u X I I I stoljeću uzdrmao na zapadu crkvom i državom. Ondje j e bugarski pop Bogomil zapodio borbu, koju su sinovi plemena bugarskoga, srbskoga i hrvatskoga kasnje nastavili i najduže u njoj uztrajali.

Ako se Bogomili i Patareni i odciepiše od crkve zapadne i iztočne te osnovaše posebne vjerozakonske zadruge ; ako oni i zabludiše naukom, koja se neslaže ne samo s historijskim kr­šćanstvom, nego niti s načeli naprednoga mudroslovja : to nije ipak njihova povjest za to manje zanimiva ili ozbiljnijega iztraživanja nedostojna. Istina se i bludnja u razvitku čovječanstva i pojedinih naroda uzajamno popunjuju i razjasnjuju.

Povjest zapadnoga ogranka ove sl jedbe, koja se na sloven­skom jugu omladila, našla j e u novije doba marljivih i umnih iztraživalaca ; ali povjest njezina iztočnoga ogranka, povjest Bogo-mila i Patarena, daleko j e iza one zaostala; pa se ipak povjest francezkih i talijanskih Kathara i Patarena bez one ne može u mnogih točkah dobro razumjeti. Ona j e čekala na svjestnije obra-djivanje narodne nam prošlosti u obće i na izdašnije domaće izvore. Jednomu i drugomu kano da j e vrieme prispjelo.

Inostrani povjestnici, koji su do sada o Bogomilih pisali, poznavali su samo izdane grčko-bizantinske izvore, a medju ovimi znamenitu razpravu Evthymija Zygabena κατά Βογομίλων, ο kojoj bit će rieč na svojem mjestu. Ali iz ovih se grčkih izvora nije ništa doznalo о početku bogumilske vjero a malo о njezinu medju južnirai Sloveni širenju. Osim toga po tih izvorih ostade neizvjestan odnošaj grčkih naprama slovenskim Bogomilom tako glede nauke kako glede ustrojstva njihove vjerozakonske obćine.

Imade j o š u evropskih knjižnicah grčkih do sada neizdanih izvora o Bogomilih i srodnih j im sektah. Tako u vatikanskoj knjiž­nici u Rimu rukopis br. 867 , 1. 3 6 : ,,περί των ες Αθίγγανων προσερ­χόμενων," drugi br. 1455 1. 335 ,,περί Παυλικιανών και Βογομίλων." U с. dvorskoj knjižnici u Beču imaju tri rukopisa о istom predmetu : u rukopisu br. 193 1. 2 — 2 0 9 i br. 307 1. 1—21 imade poslanica 0 Bogomilih monaha Evthymi ja , upravljena u Carigrad. U ruko­pisu br. 306 imade od istoga Evthymi ja : „Ordo suscipiendi con-versos a haeresi Massalianorum . . qui alias appellantur Phunditae, Bogomili , 1 1 na dalje „recensio variorum errorum Massalianorum", napokon: „capita falsorum dogmatům haereseos Massalianorum." Oba rukopisa br. 3 0 6 i 307 pisa, kako me po sudu vještaka uvje­rava J . K . j edna ruka. Ove rukopise htjede već slavni polyhistor 1 knjižničar Petar Lambecius izdati, da ga nije smrt pretekla. Dio njegove želje izpuni J a k o v Tol l ius , objelodanivši komad onoga rukopisa pod naslovom: „victoria ас triumphus de impia et mul­tiplie! Massalianorum secta . . qui et Bogomili appellantur" (Insi­gnia itineraru italici. Trajecti ad Rhenum 1696, p. 1 0 6 — 1 2 5 ) . J a sam se bio pobrinuo za priepise ovih rukopisa; ali j ih do sada nemogoh dobiti. Kada se to zbude, neću propustiti da se njimi naša knjiga okoristi. Mislim ipak, da se i ovi izvori kreću u okviru onih napomenutih; te da će težko j ače od njih razsvietliti povjest slovenskih Bogomila.

Ovoj dolazi svjetlo iz slovenskih izvora, odkrivenih tek u novije doba. Medju ovimi j e za postanak, nauku i uredjenje bugar­skih Bogomila od vel ike vriednosti „слово св. Κυ/,ιπ,ι пресвитера нд еретнкн"; ono se može u mnogom obziru uzporediti s Evthymijevom razpravom ,,κατα Βογομίλων." Iz njekojih se „žitija" mnogo doznaje o postojbinah bogomilskih, o odnošaju crkve i države naprama bugarskim Bogomilom itd. Takovo j e „жнтіе н жнснь нрѣподовнлго

мліисго) Ѳеодосіл нже къ тернов*", napisano carigradskim patri-j a rkom Kalistom ( 1 3 5 4 — 6 2 ) . Prijatelj Gjuro Daničić ustupi mi za porabu „asHTíe н жщнь нрішодопидго СЙТЬЦД r u m e r ò È.upïoun епископа мегленскдго", napisano u X I V stoljeću Evthymijem bugarskim pa-trijarkom. Rukopis će do skóra na svjetlo izaći u prvoj knjizi „Starina" koje jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti štampa. Iz medju ostalih sitnica о bugarskih Bogomilih, koje se nalaze u slovenskih izvorih, vriedno j e ovdje navesti izvješće о saboru bugarskom god. 1 2 1 0 držanom radi Bogomila, koje se

sačuvalo u sinodiku cara B o r i s a , koliko mi poznato do sada ne­izdanom.

Povjest Patarena na jugu bila j e prije poznata samo iz listina papinskih vatikanskoga a rk iva , koje j e djelomice bio priobćio Raynald u nastavljeni! Baronievu crkvenom ljetopisu, a u novije doba podpunoma o. Aug. Theiner u : monumenta historica Hun-gariae. Romae 1859 . 1861 tom. I , I I , za tim u vetera monumenta Slavorum meridionalium. Romae 1863 tom. I . Ali iz ovoga se iz­vora dade crpsti samo vanjska povjest bosanskih Patarena, dočim se u njem nauka i uredjenje njihovo samo mimogred navodi. S toga j e sve do sada bilo nejasno, u kojem su odnošaju ovi Pata­reni stojali s jedne strane naprama Bogomilom, s druge naprama svojim zapadnim imenjakom. Dočim j e i vanjska povjest novijimi đomaćimi izvoi'i, о kojih na svojem mjestu, znatno razsvietljena, novimi se spomenici, koje mogoh prvi upotriebiti, ustanovljuje i vjerovanje i uredjenje naših Patarena, tako da j im se odanle dade lasno odrediti mjesto, koje su oni u ovoj sekti zauzimali. U knjiž­nici naime mletačkoj sv. Marka imade rukopis (lat. Cl. I I , cod. L X I V ) , u kojem su dvie suvremene razprave о bosanskih Pata-renih : jedna (ch. 295 p. 2 seq.) obširna pod naslovom „hic sunt omnia puncta principalia et auctoritates extracte de disputatione inter Christianům romanům et patarenum bosnensem", druga (p. 1 4 6 ) kraća pod naslovom „isti sunt herrores, quos communiter patareni de bosna credunt et tenent." Obe razprave j e su u priepisu u knjiž­nici jugoslavenske akademije br. 7 0 6 , a druga s inalimi promje-паші takodjer u starom rukopisu iste knjižnice br. 628 str. 7 8 — 7 9 . Ove razprave bit će štampane u I knjizi „Starina," kamo upuću­jem čitatelja. Ondje ću takodjer progovoriti о tih rukopisih ; a sada budi dosta rečeno, da su oba rukopisa, marcianski i akade­micki, pisana u X I V stoljeću i za porabu katoličkih propovje-dalaca i svećenika u Bosni. Doba j im i postojbina daje tim veću vriednost.

Najmanja se do sada pozornost svraćala na sv. knjige, iz kojih su Bogomili i Patareni crpli svoju vjeru, i na njihovu apo­krifnu književnost. Prem j e ovo pitanje i za sada dosta tamno, dok ga novi slovenski izvori nerazjasne, to sam ga nastojao koliko više razsvjetliti. Glede Patarena pomogao mi j e ponješto prekrasan rukopis, koj j e „krstijanin H val" god. 1404 napisao „na počtenie slavnomu gospodinu Hrvoju, hercegu spljetskomu", i koj vlada

talijanska iz Bolonje, gdje se u sveučilištnoj knjižnici čuva, ovamo za porabu veledušno priposla. Pobliže će o tom rukopisu čitatelj naći u I knjizi „Starina".

Ovoliko u kratko o izvorih, iz kojih j e ovo moje djelo po­teklo. J a sam ove i druge izvore točno na svojem mjestu naveo. U početku bjeh naumio pisati samo о nauci i ustrojstvu vjeroza-konskom Bogomilâ i Patarena, dakle ob onom, što se navodi u drugom djelu ovoga iztraživanja. Ali se uvjerili, da bi ovo tiem nepođpuno i u mnogom nejasno bilo. Osim toga opazih, da se u đojakošnjih povjestih o Katharih i Patarenih na zapadu premalen obzir uzimao na odnošaje izmedju tih članova iste vjere, podieljene u dva glavna ogranka, kao i to da nije dosta izpitana bila povjest njihova širenja na balkanskom poluotoku. Sve me ovo potakne, da razširim svoju prvobitnu osnovu, a na korist , kao što mislim, same stvari.

I tako šaljem u sviet ovaj prilog za razjašnjenje jednoga znatnijih pitanja narodne nam prošlosti. U kojem stoji odnošaju moje djelo naprama historičkoj raspravi našega akademika dra. Božidara Petranovića : Bogomi l i , crkva bosanska i krstjani (u Zadru 1 8 6 7 ) , razabrat će sam čitatelj sravnivši resultate obiju uzporednih iztraživanja.

Diel prvi Povjest Bogomilâ i Patarena.

I .

Bugarski pop Bogomil. Bugarska, kolievka vjere Шобпт Bogomilom i zapadnim Katharom i Patarenom.

Polovicom X I I stoljeća bješe zapad Evrope tako oknžen krivom vjerom, da j e božja crkva, kako jadikuje suvremeni pisac Eckber to , 1 izložena bila velikoj pogibelji. I sami pristaše nove vjere nisu tajili, da j ih imade mnogo i da su svuda raztreseni. Njeki od njih odkriveni u Liegi god. 1 144 uvjeravahu, da j i h imade po svih gradovih Belgije i F rancezke ; drugi izpovjediše dvie go­dine kašnje u Kolonji, da njihova vjera, koja j e bila sakrivena od dobe mučenika, imade učenika po cielom svietu ; a opet za njeko-liko godina kašnje izjaviše drugi u istom gradu, da j e došlo vrieme, kada će bog svietu očitovati, kako j e u njih samih prava c rkva . a

Čitave pokrajine bjehu u to doba zaražene krivom vjerom, a medju nj imi osobito južna F rancezka i gornja Italija. „Ondje j e bilo, kako se pravovjerni glas tužbom odazivao, više učenika Ma-nihejevih nego Krstovih, više nasljednika Simeona čarobnika nego Simeona Petra, poglavice apoštola." J o š su se više potužili sakup­ljeni god. 1179 u sveobćem saboru rimskom biskupi: ,,u Gaskoniji , Albiju i Toloskih stranah i na drugih mjestih tako j e osudjena opačina krivovjeraca mah preotela, da svoje pakosti nečine više, kano što gdjekoji, u potaji, nego da svoju bludnju javno očituju, te к sebi privlače prostođušne i s l ab i će . " 3

U ovo se doba ušlo u trag privrženikom krive vjere osim u južnoj Francezkoj u Parizu, Orleansu, Rheimsu; za tieni u Italiji u Veroni, Trevisu, Bergamu, Mantui, Milanu, Piacenzi, Ferrar i , Bolonji, Firenzi , Faenzi ; u Njemačkoj u Goslaru, Kolonji, Trieru, Metzu i Strassburgu. Pristašam nove dualističke sekte nadjenuta su na zapadu različita imena, Njeki su j ih zvali „ M a n i c h e r ' ,

1 Od njega imamo 1 2 govora „ađversus Catharos", koji su štampani u „bibliotheca maxima patním" Lugd. tom. X X I I I , 6 0 0 — 6 3 3 .

- Id. ib. Item epist. ccci. Leod. ар. Marlene et Durand : amplissima colleetio vet. script. I, 7 7 6 .

: | Can. 2 7 . ap. Mansi: collectio cone. X X I I , 2 3 1 — 3 .

te j im lozu vukli upravo od ovoga heresiarha ; 1 po navedenom

sveobćem lateranskom I I I saboru (1179) zvali su j ih njeki K a t h a r i,

drugi P a t r i n i ili P u b l i k á n i . Prvo od ovih triju imena zavlada

osobito u Francezkoj i Njemačkoj,- a drugo u Italiji i u onih

iztočnih zemljah, koje su s Italijom po crkvi spojene bile. S toga

ćemo i mi pristaše ove dualističke sekte u Francezkoj nazivati

K a t h a r e , 3 one u Italiji P a t a r e n e . 4 Redje j e navedeno ime

P u b l i k á n i ili Ρ о b u 1 i к a η i ; ·' ime A l b i g e n s e s nadjenuto

j i m od pokrajine i grada Alby u južnoj Francezkoj , gdje jih j e mnogo

bilo i gdje su oni najžešće branili svoju vjeru ; i prozvani su gdje-

što i " t i s s e r a n d s , tesserane, texerantes, j e r j ih j e mnogo bilo

medju tkalci . Ostala imena možemo ovdje mukom proći, te ćemo

j ih navesti gdje treba. Oni sami (Kathari i Patareni) zvali su sebe

1 Eekbert loc. cit. p. 6 0 2 : „Secuiidum vero est . . quoiiiam indubi-tanter secta corni», de quibus agimus, origìiiein accepit a Maniehaco

haeresiarcha . . ."

- Cf. Cone. Lumbariense a. 11G5 ар. Mansi X X I I , 1 5 7 . Eckber t : ib. pag. 6 0 0 : „In vestra dioecesi (Coloniensi) frequenter contiiigit de-prehendi haeretieos, quos vulgo C a t h a r o s vocant . . Hos nostra Germania C a t h a r o s appellai." Ovo ime nije bilo nepoznato ni u Italiji: „Dicuntur a Lombardie G a z a r i." Muratori antiq. i tal. V, 1 2 4 .

3 Suvremenik m. Alarms ( f 1 2 0 2 ) ovako tumači ovo ime: „dicuntur Cathari . . . quasi c a s t i , quia se iustos et eastos faciunt." Odavle bi sliedilo, da su si ovo ime nadievali sami sektirci, te bi se izvo-vođilo od grč . καθαρός, purus, čist. Iz ovoga imena izvode nj. Ketzer, česk. kacíř, koje j e u početku znamenovalo upravo pristaše ove dua­lističke sljedbe, a kašnje svekolike krivovjerce.

4 Muratori op. cit. V, 8 3 : „ P a t a r in i apud Mediolanenses sunt ap­pellati." Ovo se ime čita različito : Patareni , Patarini, Paterini, Ра-trini , Pathariste itd. Scienim da se kod Eckberta (loc. cit. p. 6 0 2 ) „Mattharii" ima čitati „Pattharii". Od raznih tumačenja ovoga imena (V. Schmidt: histoire et doctrine de la secte des Cathares ou Albi­geois. Paris 1 8 4 9 . I I , 2 7 8 ) najvjerovnije j e ono od predgradja u Milanu „Pataria", gdje su i po kojem su ovi krivovjerci u Milanu naj­prije tako nazvani. U njem su stanovali po najviše cunjari , prnjari (pates u razrieèju franc, cunja, prnja) i zanatlijo. Tržci stare robe zvani su bili još g. 1 2 7 6 „Patar i" u Milanu, Pavii i Parmi. U Mi­lanu bijaše još prošloga vieka ,,contrada de Pattali", u Rimu „vico Patarima". Nova j e vjera u tom razredu ljudi našla s početka najviše privrženika. Sami se nisu nikada ovim imenom nazivali.

0 Po svoj prilici pokvareno od Ιίαυλ'./.αν:;, ΙΙαυλί'/.'.ανοί frane. Politi­cane, naime Pavlikani, grana manihejske sekte.

k r š ć a n e , Christiani, i d o b r e k r š ć a n e , bos crestias, boni Chri­stiani, ponoseć se svojom vjerom kano pravom krstovom vjerom. Prema tomu rado su se takodjer zvali d o b r i l j u d i , b o n i ho ­m i n e s , bos homines, les bos hommes. '

Tako su u drugoj polovici X I I vieka raztreseni bili od Ga-rone do Adrije, od Arna do Rajne novi sektirci, koji su sebe sma­trali za prave kršćane, za dobre kršćane i ljude, a u svojoj obćini nazírali pravu crkvu kršćansku ; tim pako crkvi katoličkoj i nje­zinoj nauci otvoreno rat naviestili.

T k o znade, kako se kriva nauka, ugadjala ona koliko j o j drago ljudem i vremenu, polagano širi, koliko li treba vremena, dok dodje do one snage: taj će lasno priznati, da j e ona nauka, koju su izpovjedili Kathari i Patareni polovicom X I I stoljeća, ni­knula mnogo prije. Ovo umovanje potvrdjuje povjest. Zametak onoj nauci, koja se kašnje u toj sljedbi razvila, nalazimo u Fran-cezkoj već koncem X stoljeća. Gerberto naime, učitelj glasovite škole u Rheimsu, bio j e osumnjičen s krivovjerstva. Postavši dakle nadbiskupom one, i nam Slovenom ugodne uspomene, stare stolice, položi god. 991 javno vjeroizpoviest, u kojoj j e izrično odsudio njeke bludnje, koje j e katharska novotarija, jedno stoljeće kašnje u onih stranah propoviedana, za svoje priznavala, kao što j e dua­lizam počela, doketizam itd. 2 Iz prve polovice sliedećega vieka sačuva se još više tragova ovoj nauci u onoj zemlji. U kojem j e savezu s ovom naukom stojala ona, koju j e god. 1 0 0 0 propoviedao Leutardus u njekom selu Francezke , nije dovoljno raz jašn jeno; 3

tim nam jasni je sačuvano svjedočanstvo, da j e ona nauka malo

1 Acta inquisitionis a. 1 3 0 5 (ар. Schmidt op. cit. II , 1 0 4 ) : „Malae gentes nos vocant haeretieos, et nos non sumus haeretici, imino sumus b o n i c h r i s t i a n i . Uli , qui recipiunt filiationem seu adoptionem a Christo, íIli sunt boni christiani." U saboru od god. 1 1 6 5 u L o m -Ьегиц „interogavit Lodovensis episcopus eos, qui faciunt se mmcupari b o n i h o m i n e s . . Judico istos, qui vocant se b o n o s h o m i n e s , haereticos esse . ."

2 Gerberti epistolae (ep. 7 5 ) ap. Bouquet: recueil des historiens des Gaules et de la France . X , 4 0 9 : „Christum passum esse vera carnis passione, mortuum vera sui corporis morte . . Novi et vestris testa­menti unum eundemque credo auctorem et dominum et deum. Dia-bolum non per conditionem, sed per arbitrium factum esse malum . . Nuptias non prohibeo . . ."

3 Glaber apud Bouquet X , 2 3 -

kašnje, god. 1017 , javno stupila u Aquitanii. 1 Ovdje joj grad Tolosa (Toulouse) bude glavnim sielom ; a odanle se na sve strane razširi i razgrani do rieke Loire . Pače i onkraj ove rieke nalazimo tragova dualističke nauke u prvoj polovici X I stoljeća, naime u Orleansu, gdje j u dva ugledna kanonika oko god. 1022 učahu i radi nje bi trinaest ljudi na lomaču odsudjeno, 2 u Arrasu 3 god. 1025 , i u Chalonsu na Marni, gdje j e god. 1048 nadjeno medju seljaci više njih, koji su sliedili mrzku nauku manikejsku.*

Iz ovih se primjera vidi, da se onoj dualističkoj sekti u Fran­cezkoj , koja j e okô polovice X I I stoljeća zaokupila bila sav jug, osobito knežine tolosku i albijsku, te vojvodstvo Aquitaniii, nalaze nesumnjivi tragovi početkom X I , ako ne koncem X stoljeća,

Nu ova sekta nije niknula u Francezkoj . Za mnoge se ob-ćine tamošnje znade, da su osnovane od krivovjeraca pridošlica iz I ta l i je ; tako imenito ona u Or leansu 5 i u Arrasu. 0 I doista u ovo se doba ova sekta širila po Italiji. Mimoišavši nejasne viesti о krivoj nauci gramatika Vilgarda u Raveni 7 spomenut ćemo samo to, da j e dualistička sekta našla oko god. 1030 dosta privr-ženika u Lombardij i medju plemići i da j o j milanski biskup He­ribert xx trag udje u Montefortu kod Turína na svojem kanoničkom pohodu. 8 Ovdje bijaše njeki Gerardo starješinom ove sekte ; on bude odsudjen a grad Monteforte oružjem pravovjernih plemića osvojen.

Pcvjestni dakle spomenici dokazuju, da j e Katara i Patarena bilo u Italiji i F rancezkoj već početkom X l stoljeća, a da se j e u Francezkoj držalo, da j e ova sekta presadjena u Francezku iz Italije.

1 Chronicon: Ademari Cab. ibid. Χ , 1 5 4 : „Pauco post tempore per Aquitaniam exorti sunt M a η i с h a e i , seducente» plebein."

2 Glaber apud Bouquet X , 3 5 — 3 8 . Mansi: coll. cone. X I X , 4 2 4 . 3 Mansi ib. p. 4 2 3 . 4 Gesta episc. Leod. ap. Bouquet X I , 1 1 . 5 G-Iaber loc. cit. : „Fer tur namque a muliere quadam e x I t a l i a p r o ­

c e d e n t e h a e с i η f a m i s s i m a h a e: r e s i s in G a 1 i i s h a b u i s s e. e x o r d i u m . . ."

6 Mansi op. cit. X I X , 4 2 4 : „rektum est ei , quosclam a b I t a l i a e f i n i b u s viros eo loco advenisse, qui quandam novae haerescjs sectam introduccntes . . P . 4 2 5 : „at i Ili refenmt, se esse audi-tores Gimdulfi cuiusdam a b I t a l i a e partibus viri."

* Glaber apud Bouquet op. cit. X , 2 3 . 8 Landulphi sen. Mediolan, histor. ар. Muratori : script, rer. ital. IV,

8 8 — 8 9 .

Sada nam se nameće ovo pitanje: edali j e zapad, imenito Italija kolievkom ove dualističke sek t e? Ako nije, gdje j o j j e prvo­bitna postojbina i kako iz nje prieđje u Italiju ?

Ovo pitanje l'azjasnit će nam najprije predavanje, koje j e medju Kathari i Patareni na zapadu živjelo.

Dva Kathara, obsudjena god. 114U u Kolonji na lomaču, iz­povjediše, kao sto nam suvremeni pisac sv jedoč i : ' da j e njihova vjera sve donle bila od vremena prvih kršćana sakrivena i čuvala se u Grčkoj i njekih drugih zemljak. U krilu dakle zapadnih K a ­thara držalo se, da j e njihova nauka na zapadu kroz više stoljeća tinjala ali živjela na iztoku. Jasn i j e nam razlaže ovo predavanje Reinerio Sachoni, koj j e u prvoj polovici X I I I stoljeća sam bio kroz І 7 godina učiteljem Patarena u Italiji. On izbrajajuć, kako ćemo na svojem mjestu vidjeti, crkve ove sekte svoje dobe, izrično veli : da sve obćine njezine tako na zapadu kako na iztoku početak svoj izvode od crkve Bugarske i Dragov ićke . 2 Na što su ona dva Kathara samo obćenito, na to j e bivši talijanski Pataren po­bliže i točnije pokazao. Tali janski su Patareni držali, da su nji­hove obćine vodile lozu iz Bugarske , iz slovenskoga plemena bu­garskoga, kojega su Drago vici, tako macedoński kako trački, ogranak bili.

Ovo j e predavanje svoj izraz našlo u nazivu „ B u l g a r o r u m h a e r e s i s, B u l g a r i , В u 1 g r i , В u g a r e s , В u g r i , " odakle fr. B o u g r e , kojim se na zapadu zvaše takodjer Kathari i Pa tareni , 3

kašnje krivovjerci u obće, kao što u Njemačkoj „ K e t z e r " od Cathari. Ovaj j e naziv sjećao zapad na kolievku ove sljedbe, kojoj bijaše Bugarska takodjer osebnim zatočištem.

1 Evervini epist. ad s. Bernardům ар. Mabillon : Vetera analecta III , 4 5 7 : ,,Hane haeresim usque ad hac tempora occultatam fuisse a temporibus martyriím , et permansisse i n G г a e e i a et quibusdam aliis terris."

2 Reinerii Sachoni : contra Waldenses. Bibl. max. patrům X X V , 2 6 9 : ,,Ecclesia Bulgariae, ecclesia Dugunthiae (Dugranicae). E t omnes ha-buerunt originem de duabus ultimis."

3 Izvodi iz ljetopisa kod Schmidta op. cit. II, 2 8 2 : „ B u l g a r i , qiios quidam vocabaiit Bulgaros . . B u r g a r i , quia latibulum eorum spe­ciale est in B u r g a r i a." Chron. mon. altissiodor. ad a. 1 1 8 0 : „ІІае-reticos, quos B u l g a r o s vocant , vehementer (Philippos Augustus) sructuit insectari . . Per idem tempiis B n l g a r o r u m haeresis exe-eranda, errorum omnium faex extrema, multis serpebat in locis."

Ali ne samo imenom priznavala se Bugarska kolievkom ove sekte, nego i činom. Kada j e god medju Katari i Patareni zavladao razdor, doskočila j i m jednovjerna braća sa istoka, da slogu obnove i razmirice izravnaju. Kada se Katarom i Patarenom prohtjelo čiste nauke njihove vjere, odaslaše ljude na istok, da j u ondje crpu. Imati ćemo priliku, njekoliko primjera o tom navesti.

Ako su Kathari i Patareni držali južno-iztočnu Evropu, po­imence Bugarsku, za kolievku svoje vjere, pa ako se ovim nalaze u Francezkoj i Italiji tragovi već u početku X I v ieka : to bi ova sekta još prije bila imala na iztoku nastati, svakako prije konca X stoljeća.

Ako se prije osvrnemo na grčke izvore, naći ćemo u njih, da j e dualistička sekta Bogomila imala u Carigradu svoju obćinu već polovicom X I stoljeća. Njezin naime starješina Vasilj, inače Petar, izpovjedio j e oko god. 1111 , da upravlja obćinom preko 40 godina, pa da j e prije u njoj bio 15 godina. 1 Ako dakle kakovih 58 godina odbijemo od god. l i l i , naći ćemo, da j e Vasilj stupio medju Bogomile oko god. 1050 — 1053 t. j . polovicom X I vieka. Ali ovaj Vasilj Petar nesmatra se za osnovatelje heresie bogu­milske (ή των Βογομίλων αί'ρεσις). Ona j e obstojala prije njega, i to toli od davna, da se u Carigradu bio zametnuo pravi početak njezin. U tom se ipak sačuvalo ondje istinito predavanje, da ovoj sekti nije kolievka medju Grci nego medju Bugari . S toga su učeni Grci ime sekte iz bugarsko-slovenskoga jez ika , prem krivo, tu­mači l i . 2

O tom prvom pojavljenju Bogomila medju Grci, progovorit ćemo kašnje obširnije. Za sada nam bijaše dovoljno navesti ovo svjedočanstvo, da se iz njega vidi, kako se dualističkoj sekti na­lazi trag u grčkom iztoku, u ono isto doba, naime u prvoj polovici X I stoljeća, kada se ona bješe pojavila na latinskom zapadu ; zatim

1 Euthymii Zygadeni monachi : Panopliae l'. II, tit. X X I I I . Bibl. max. patrum X I X , 2 2 0 . E d . Grieseler: Euthymii Zygadeni navratio de Bo-gomilis. Gottingae 1 8 4 2 p. 4 5 : ,,μαθοντα μέν та δόγματα της πλάνης έν έτεσι πεντεκαίδεκα, διδάξαντα òl ταύτα πάλιν iv πλείοσι των τεσ-σαράκοντα."

'2 Id. ib. p. 5 : ,,Βόγ μέν γαρ ή των Βουλγάρων γλώσσα καλεί τον θεον, μ.ίλουι δέ το έλεησον . εϊη б1 αν Βογόμιλος κατ' αύτους б του Οεοΰ τον έ'λεον επισπώμενος." Ove j e vieči izpisao takodjer Nicetas Chômâtes : Monífauconii Palaeographia graеса p. 3 3 3 .

94 VU. Н Л С К 1 .

da se vidi, kako su i Grci početak i kolievku ovoj sekti tražili u Bugarskoj i u bugarsko-slovenskom narodu.

Ako j e tomu tako , ako se u tom slažu latinski i grčki iz­vori , onda nam nepreostaje drugo, nego se obazreti na slovenske spomenike.

Još ne davno nisu bili povjestnici u stanju razmrsiti zago­netku о postanku ove krive vjere medju Bugari , koju nadjoše ne-riešenu u grčkih i latinskih pisaca. I u tom smo sada sretniji, j e r budu odkriveni spomenici, koji nam odkriše i osnovatelja bogomilske vjere i dobu, u kojoj j e on živio. Sada imademo pred sobom „слоко с к д т л г о I ÎO^MIJ п р е ^ к н т е р д нд е р е т н к н " , 1 koje j e govoreno proti bu­garskim Bogomilom koncem X stoljeća, pa se u njem ve l i : „ н mm ж е с д о у у и сд гсдъгдрстѣіі : с е ш н к ъ д Ѣ τ д п р д к о с л д к и д г о і | д р га

π e τ ρ д к ъ і ο τ ι» π о π ъ u м е и е м ι. к о г о ν м н л ъ, д п о нсгши; вогоу не м н л ъ , н а : e н я ν д n p h i ť í c о у у н т н е р е с н къ ζ, e м л н к л ъ г д р -

С Т Ѣ І І . " Ovo isto potvrdjuje drugi bugarski spemenik, naime sinodik ili sbornik, koj j e bio god. 1210 na zapovied bugarskoga cara Bor i sa „ п р і ш н с д н ъ ωττ. г р ъ у ь с к д г о ид в л ъ г д р с к ы н свои а^ыкь 2." U tom se dakle spomeniku o bogomilskoj eresi medju ostalima ovo piše : „ п о н е ж е к ъ с о л ш к д ш н д ш ь к р д г ъ п о пиеси Б д т ы д р с т ѣ н ^СІІЛІІ МДІІНѴОН-

ск&л ересь ранена, œ кепкк CÏ.Ï. СЪ МДСДДУЛИСКОЛ; . . π о π д ι; о г о) ы и д д .

н ж e η ρ и п о т р и ц д ρ н к я ъ г д ρ с τ т. у ь , к ъ с η ρ ϊ е м ш д г о u д и н -

\ С II С К m m С Ï Љ 6 ρ С С I i , II К % Г, Л Τ, Г Д р С Τ l i II ^ 6 M il II Џ Д 'A С Ѣ Д К III Д Г О

. . . д ІІ д * e м д . . . "

Ova dva slovenska spomenika potvrdjuju viest latinskih i grčkih izvora o kolievci ove dualističke sek te , ali j i h popunjuju i razjasnjuju t iem, što svjedoče: d a j e osnovatelj sekte bio pop Bogomil , po kojem se ona i prozva, 3 za tiem da j e pop Bogomil

1 Sačuva se u rukopisu X V I v. u akađ. knjižnici u Moskvi ; preštarnpano u Arkivu za Jugoslav, povjest knj. I V , 7 1 — 9 7 . Izpravnije право­славный собесЁДникъ. Казань 1 8 6 4 . U svezcíh za mjesec travanj do kolovoza. Iz ovoga su slova pojedini izvadci prešli u druge rukopise. Tako one rieči o popu Bogomilu navode п р д в н л д р у с с к д г о прекодл. rkp. X V I v. kod Kalajdovića: J o a n exarh str. 1 0 0 , 1 0 1 , u odlomku: „ O БОГуМНЛЂ ПОНТ.."

" Opisa ga S. I. Palauzov: Сннодикъ царя Бориса. Рукопись XIV ВѢКЛ. О njem na svojem mjestu.

3 Već je pokojni Kopitar u listu pisanom dru Gieseleru (narratio de Bogornilis p. 6 ) opazio, da tumačenje Eutliymijevo rieči Bogomil „cum slavicae linguae indole conciliari nequit. Nam Bogumil slavíce est

živio i razširio u Bugarskoj svoju nauku u vrieme bugarskoga cara Petra, koj j e vladao od 927 do 968 god. О samom Bogomilu nezna se n iš ta ; ali on se po svoj prilici prije zvao J e r e m i j a , j e r njeki slovenski spomenici pripisuju popu Bogomilu onaj isti apo-kiňf „о Доѣки крьстнѣілъ", koj pripisuju drugi popu J e r emi j i . 1 Ovaj običaj , da naime učitelji nose dva imena i da oni usvoje ime drugo, osobito ime kojega učenika sv. Pavla, bio j e obljubljen i poprimljen kod drugih takodjer ogranaka dualističkih sekta, Tako za Pavli-ćane znamo 2 , da se kod njih učitelj Sylvanus prozvao Titom, Ge-nesius Timotejem, Jos ip Epafrom, Sergij Tihokim itd. ; da su naime njihove starješine nadievale si imena Pavlovih učenika. I receni starješina carigradskih Bogomila , Vasi l i je , nosio ime Petra. J e r e -mija dakle stupivši pred bugarski narod kano vjerozakonski re­formator prihvati ime Pavlova učenika Theophila, Bogomil.

Prem j e vrieme djelovanja Bogomila u Bugarskoj navedeními svjedočanstvi dosta jasno označeno, kušat ćemo ga ovdje j o š toč­nije ustanoviti ; za to nam može služiti slovo Kozine presbitera. Ovo j e slovo govoreno, kada j e mnogo još Bugara živjelo, koji su Joana presvitera i bugarskoga eksarha dobro poznavali . 3 Joan j e pako crkvom vladao u , vrieme Petrova otca, cara Simeona ( 8 9 3 — 9 2 Î ) . U ono su dakle doba mnogi slušaoci Kuzmini , tada na razkršću izmedju muževne i staračke dobe, bili mladići od 15 do 2 0 godina, te j i h j e govornik mogao sjećati onoga „pastira" i vladiku bugarskoga. Uzmemo li sve ovo na um, to ćemo lasno dopustiti, da j e ono slovo govoreno bilo negdje izmedju 9 8 5 — 9 9 7 godine, ako ne štogod prije, Pošto se pako u tom slovu udara na bogomilsku v je ru , kano na novotariju razgranjenu i učvršćenu, opasnu pravovjerju i za pravovjerne veoma zavodljivu : to scie-nimo, da smo vlastni zaključiti , da se ova vjera nije počela u Bu-

Deo earns , Bogomil De um diligens . . . quod graeeo Θεοφίλον re-sponđet . . . Nomen illud igitur cum preeatione у.уріг έλεησον nihil commune habet , quam Slavi partim G-ospodine pomiluj, partim Ho­spodine smiluj se vertimt," Kopitar nije još dakako ništa znao о popu Bogomilu.

1 Vidi Šafařík : památky hlahol, písemnictví L X . Nomokaiion Pogo-dinov iz X I V v. J a g i ć : historija književnosti str. 8 2 , 8 3 .

2 Svjedoči patrijar Fot i j ap. Euth. Zygad. panopliae řit, X X . 3 U njem bo veli Kozina (pag. 9 7 ) svojim slušaocem: „подрджднте

ішпл іі()С^і5ИТ(:()Д новдго, егогке н ω τ ъ κ д е ъ с д м Ѣ χ ъ м н о % н І С І І Д Ю Т Ь , R U ВША го пдетоухл н с^лр.ѵл, nase въ семди кдъгдрстѣн."

garskoj naučati tek prije 30 godina, t. j . posljednjih godina Pe­trova carovanja, nego mnogo prije. Prema tomu bih mislio, da j e pop Bogomil počeo svoju vjeru učiti u prvoj polovici Petrova ca­rovanja, t. j . izmedju 9 2 7 — 9 5 0 god.

I doisto ovo bijaše najsgođnije u Bugarskoj doba za novo­tarije.

Jedva j e pol vieka bilo prošlo, j edva su dva naraštaja izumrla, od kako se pokrštenjem Petrova djeda Bogora-Mihajla ( 8 6 % ) bješe kršćanstvo u Bugarskoj udomilo, kada Bogomil „poče u njoj prvi učiti krivu vjeru." Pokrštenjem vladaoca postade do duše Bugarska kršćanskom državom; ali kršćanska vjera nije mogla na lahku ruku iztisnuti poganske, kao što nam svjedoče nemiri i bune , koje su privrženici poganstva bili podigli proti samom pokrštenom kralju, i ona strogost, kojom j e ovaj nastojao ugušiti onaj poganski pokret . ' J o š su manje mogli u tako kratko vrietne izčeznuti poganski tisuću-godišnji običaji. S toga nije čudo , što .se u Bugarskoj bio takav j a z izmedju privrženika jedne i druge vjere razjazio, koj j i h j e lučio u svakdanjein takodjer životu. Sreća j e po kršćanstvo u Bu­garskoj bi la , što j e u Mihajlovu nasljedniku i sinu caru Simeonu dobilo ravna revnovatelja, ali j o š umnijega pobornika. Simeon j e umio u sklad dovesti narodnost s v jerom, vjersko i narodno od-go jen je , sveobćenitost s narodnom osebinom u crkvi. Kao što j e bugarsku državu oprostio od skrbničtva bizantinskoga dvora, tako j e i crkvi bugarskoj priskrbio samostalan položaj naprama cari­gradskomu patrijarku (okolo god. 9 0 7 ) , te se približio rimskoj sto­l i c i . 2 Ovimi nazori vodjen postavi Simeon u Bugarskoj takove pa­s t i re , vladike i učitelje, koji su ondje u kršćanskom i narodnom duhu nastavili djelo prosvjetitelja slovenskih sv. Girila i Metoda. Dovoljno j e čitatelju spomenuti imena episkopa Klimenta, episkopa Konstant ina, exarha J o a n a , popa Grigori ja i td. , da se sjeti one obilne djelatnosti knj iževne, koja j e onda u Bugarskoj vladala i koju j e sam „knjigoljubac" car Simeon svojim primjerom podupirao. Nije bilo u ondašnjoj grčkoj književnosti struke, koja nebi u Bu-

1 Svjedoči; Responsa papne Nicolai I ad consulta Bulgaroruin ар. Mansi : coll. cone. X V , 4 0 1 seq.

- J o š god. 1 2 0 4 bilo je u državnom arkivu bugarskom spomenika, iz kojih se, kako svjedoči pismo cara J o a n a Asjena (Theiner: lnonum. Slavor. ineriti. 1, 2 8 ) , doznalo, da j e car Simeon krunu bio dobio iz Rima.

garskoj bila našla prevodilaca i pisaca, od askese i bogoslovije do mudro- jez iko- i pravoslovja. 1

Prem se j e tim putem kršćanska prosvjeta prelievala u bu­garski narod, to nije ona mogla jednim mahom proniknuti sve njegove slojeve i odnošaje. J o š se j e imao Ivan exarha, taj plodni pisac i revni uči te l j , boriti proti „poganom Slovjenom i jaz ikom zlovjernim" 2 ; pa to j e bivalo u doba „hristoljubna" cara Simeona!

D o k se u Bugarskoj vodila u tišini borba izmedju drevnoga poganstva narodnoga i izmedju kršćanstva tek uvedenoga, dok j e skladnu borbu ovoga posljednjega smućivala razmirica izmedju iztočne i zapadne crkve s j e d n e , te izmedju carigradske crkve i države i izmedju Bugarske s druge strane: bila j e Bugarska u ovo prvo doba, u doba prielaza i preustrojstva ono zemljište, na kojem su druge takodjer vjere i druge nauke kušale svoju sreću. Bugarska j e svojim položajem naličila vodovodu, kroz koj se virovi iztočnih izuma prelievahu na zapad. Jedva se bila ukazala nada, da će bugarski narod prigrliti vjeru krstovu, kada nahrupe u Bu­garsku učitelji različitih sekta nastalih u iztoku, „koji su po svojem vjerovanju mnogo i razliko učili." Izrično se medju njimi navode J e r m e η i 3 , sljedbenici nauke carigradskoga arhimandrita Eutycha, po njoj prozvani prije monotizite, kašnje prema nebitnoj preinaki monothelete. Ova se j e sljedba primila bugarskoga zemljišta, j e r joj nalazimo tragova j o š u X I I stoljeću u zapadnom kraju bugar­skoga naroda. 4 U ovo doba bilo j e Jermena takodjer u Solunu; samo nije nam poznato koje su vjere b i l i . 5

1 Sr. V. J a g i ć a : historija književnosti naroda hrv. i srb. str. 6 4 — 7 8 . 3 U četvrtom slovu šestodneva (kod Palauzova op. cit. р. 3 ) : „ д л ш

c f h u n i A i O T i . ο γ ι ; ο в е н н о ш н Б е н н н с к в е р н ы 11 д н и ν α ι н в е н н о г д и і і

с д о в е н н Н в е н г л ^ ы ц м ^ д о в ѣ р ш н . " Po mladjem rukopisu. 3 ßesponsa papae Nicolai op. cit. с. C V I : „Asserentes, quod in patriam

vestram multi ex diversis locis Christiani advenerint, qui prout voluntas eorum existit, multa et varia loquuntur i. e. Grraeei, A r m e n i et ex ceteris locis."

4 U biskupiji Moglenskoj, kako svjedoči žitie sv. Ilariona, koje po rukopisu Vladislava gramatika priobći mi prijatelj Gjuro Daničić. Ondje se č i t a : „ в н д ѣ ш е ж е c ï a с к в р ь н н м е н в о г о м р ь ^ с к ы е е р е с н

д (> м К H € К hi e п р ѣ д ь с т д т е д і е . ." Na dalje se navodi nauka mono-fizitska, po kojoj u Isukrstu bijaše samo jedna narav, t. j . božanska, a njegovo tielo bijaše od našega bitno različito.

5 T a f e l : de Thessalonica Berolini 1 8 3 9 . p. X V — X I X .

R . J . A . V I I . 7

Ovi Jermeni bili su privrženici sljedbe kršćanske, koja se u Christologiji glavno razlikovala od nauke pravovjerne. Ali i druge vjere, nekršćanske, gledale su steći proselita u Bugarskoj u prvom početku njezina pokršćenja. Izrično se navode Židovi , Muhame-danci i dualističke sekte gnostičko-manihejske.

Židovi su od starijih vremena imali svoju obćinu u Solunu 1 , gdje su trgovali i odkle su prolazili kroz balkanski poluotok i tako lasno dolazili u Bugarsku. Ovdje su oni već pod kraljem Bogor-Mihajlom kušali svoju vjeru šir i t i . 2 Isto se veli o Saracenih, koji da su đieljenjem knjiga nastojali izlam razprpstraniti. 3 Saraceni su o ono doba, kao što j e poznato, napadali obale sredozemnoga mora. Ali imadoše već oni od vremena cara Teofila ( 8 2 9 — 8 4 1 ) jednovjeraca na dolnjem Vardaru, u solunskoj pokrajini. Ovamo j e naime onaj car preselio bio odiel Turaka iz Az i j e ; s toga su i prozvani bili vardarski T u r c i . 4 Oni su se malo kašnje pokrstili i pripadali posebnoj eparhi j i 5 ; ali prvobitno su jamačno Muhame-danci bili. Bugarska j e dakle u svojem susjedstvu imala Muhame­danaca, koji su lasno mogli djelovati na puk bugarski.

Iz daljih se j o š strana bacilo oko na bugarski narod. Petar naime Sikulac pripovieda, da kada se on god. 8 6 8 kano izaslanik cara Vasilija bavio u Tephrici i ondje se često s Pavlićani sasta­j ao , razumi iz njihovih usta : „da će njeke iz svoje sredine po­slati u Bugarsku, da odvrate puk od prave (katoličke) vjere i navabe na njihovu vjeru. Oni su se uspjehu nadali, što j e ondje propoviedanje božjega slova tek započelo ; s toga su mislili, da j o š mogu svoj kukolj posijati na čisto neniklo žito." Pe tar j e u ovoj nakani te manihejske sekte nazirao toliku pogibelj za pravo­vjerje u Bugarskoj , koje se vladalac tek prije tri godine bio po­krstio, da j e napisao о njoj posebno djelo i posvetio ga arhiepis-

1 Ibiđ. p. X I V seq. 2 Responsa papae Nicolai loc. cit. с. CIV. 3 Ibid. с. CIII . 4 Tafel op. cit. p. 7 9 seq. ä Leonis sap. index ecclesiarum ed. Tafel p. 4 7 navodi u metropolij

solunskoj eparhiju „б Βαρδαριοτών ήτοι Τούρκων." Kod potomaka ovih 1

Turaka, koji su govorili „1е turc tar tare" našao j e Pouqueville (kod Tafe la: de Thessalonica p. 8 0 ) „des fragments des évangiles tra­duits dans cette langue pour leur usages."

kopu B u g a r s k e . 1 Ali već prije bijaše ova sekta Bugarskoj na domaku. Pavličani su se bili u istom Carigradu početkom I X vieka tako umnožili, da j im ear Nićifor god. 810 podieli pravo gra-djanstva. Nastala proti njim progonstva za cara Mihajla ( 8 1 1 — 1 3 ) i bogoljubne Theodore (845) niesu j ih mogla izkorieniti. Neznámo, u koliko su t ibrički Pavličani bili izveli pomenutu osnovu glede B u g a r s k e ; ali to znamo, da j ih j e iza toga u Carigradu i u Tra-kiji toliko bilo, da se j e car Nikifor Phokas malo kašnje (896) njihovom pomoćju poslužio u svojem ratovanju u dolnjoj Italiji ; znamo i to, da je patrijarak Photij koju godinu prije Petra proti njim razpravu napisao. 2 Sve ovo svjedoči, da su Pavličani u car­stvu byzantinskom u drugoj polovici I X stoljeća dosta veliku silu predstavljali. U Traki j i j e sliedećega vieka njihova sila najviše oko i u Plovdivu osredotočena bi la ; vjerovno j e , da j i h ondje i u ovom stoljeću bilo. Nu bilo da su tibrički Pavličani sbilja svojih učitelja u Bugarsku poslali, bilo da su thrački Pavličani prodirali u tu zemlju: njihova j e nauka onamo svakako doprla. J e r onaj isti Joan exarha bugarski, koj se j e borio proti „poganim Slove-nom" napada takodjer „skvrně Maniheje". Sjeme indi, ovom ma­nihejskom sektom u Bugarskoj razbacano, nicalo j e ondje u vrieme istoga pravovjernoga cara Simeona.

Jednakim se putem i načinom iz iztoka na zapad širio drugi ogranak manihejsko-gnostičke sekte, masalijanska naime ili euhit-s k a ; koja uzprkos tolikim zábranám sa strane crkve i države i pojedinim proti njoj naperenim spisom 3 držala se u cielom iztoku j o š u prvoj polovici X I s tol jeća. 4

Ovo j e u kra tko nacrt vjerskih onih sila, koje su na bugar­ski narod u drugoj polovici I X stoljeća djelovale. S jedne strane obje c rkve s latinskim i grčkim obredom, s rimskom i grčkom prosvjetom, s druge strane starodavni poganski sustav sa svimi tisućogodišnjimi običaji i sujevjerji ; pa opet židovstvo i izlam, napo-

1 Petr i Siculi : historia Manicliaeorum sen Paulieiauoriun. E d . I. С. L . Gieseler. Gottmgae 1 8 4 t í . Ιστορία περί τί)ς ν.ενής -/.α! ματαίας αιρέ-σεως των Μανιχαίων, των ζ,α: ναπλ'.κιανών λεγομένων, προσοποποιηΟεΐσα ώζ προς τον Άρχ'.επίσ/,οπον Βουλγαρίας."

" Montfaucon izdade ju prvi : Bibliotheca Coisliana p. 3 4 9 . л Prot i njoj j e pisan Euth. Zygadeni panopliae tit. X X I I : adversus

Masalianos. 4 Cf. Cedreui chroń. р. '2i5'2, ed. Veneta.

kon Jermeni monophysite i ogranci manihejsko-gnostičke sljedbe, Pavlićani i Masalijani. Ako su se različite ove nauke samo do­takle sviesti naroda, koj j e bio tek uniŠao u kršćanski hram, lasno su j u mogle zabuniti. Dovoljno j e dakle bilo, da se nadje smjeli čovjek, koj će ovu zabunu upotriebiti te proti pravovjerju drugu za­stavu podići. Ali doba Simeonovo nije prijalo takovu pokusu, komu bi se bio opro tako sam vladalac, kako i četa onih bogoljubnih i umnih pobornika. U ovo su takodjer doba, kako vidjesmo, sekte u potaji rovale; ali reformatoru nebijaše ono prijazno.

Inače j e bilo, kada poslije Simeona stupi njegov sin Petar na priestolje. Dvor j e byzantinski stekao kroz novoga vladaoca onaj na Bugarsku upliv, koga nije već od davna imao ; ugovorom od god. 927 s carem Romanom izpravljene su granice bugarske dr­žave ne na njezinu koris t ; vez rodbinstva izmedju oba dvora lišio j e bugarski prijašnje samosvojnosti. Sve j e to narodnu bugarsku stranku, ljude Simeonove, vriedjalo i dalo povoda nutrnjim pobu-nam i ustankom, koji ako su i ugušeni bili silom, doisto nisu j ača l i države. Jedinu možebit korist crpe Bugarska iz ovoga prijateljevanja s Bizanci jem, što j e bugarska crkva „na zapovied cara Romana" přiznaná bila samostalnom, i njezin metropolita postao naprama carigradskomu patrijarku ,, αυτοκέφαλος".1 Ali о djelovanju ovih gla­vara bugarske c rkve , stolujućih u carskom gradu Preslavi , ništa nam nije poznato; samo imena su nam se sačuvala . 2 Kano da nije imala povjest mnogo о njih bilježiti. Vel ikih j e prosvjeti­telja, koji su Simeonovu dobu proslavili, bilo nestalo ; za Petra se iztiče u crkvi samo pustinjak Joan , rodom iz Skr ina kod Sredca ( f 18 kolov. 9 4 6 ) ; ali njegovo j e djelovanje stegnuto više na ril-ske pećine. On j e svetinjom života djelovao na bugarski narod; nu nije duboko zasizao u njegovo državno i crkveno s tanje . 3 Car Petar bijaše vladalac blage duše i krjepostna života, te j e s toga

1 Kod Le-Quiena: oriens christiarms II , 2 9 0 . Assemana: calendar, eccl. mriu. . I I I , 1 4 3 .

2 U sinodiku kod Palauzova str. 1 4 . Bijahu tečajem X stoljeća: L e -ontij , Dimitrij , Serg i j , Grigorij. Zovu se „ПЛТ(НД(іСН HfłfiC.UUCKl.lH."

3 Zitie sv. Joana ßilskoga iz mineja monastira sv. Prohora Pšinskoga u Vrani u izvješéih с. akad. petrograd. V I I I , 1 5 0 - 3 . Za tiem izda ga po rukopisu Vladislava gramatika St. Novakovu? u Glasniku srb. uč. društva X X I I , 2 6 5 — 3 0 2 .

zaslužio, da ga bugarska crkva uvrsti medju svoje svetitelje. 1 Ali on nebijaše sretan, da se obkoli onakovom i onolikom kitom odličnih vladika i učitelja* kao što njegov otac.

U ovakovo dakle doba nutrnje nemoći, neučvršćenih držav­nih i crkvenih odnošaja, mogao j e u Bugarskoj ustati Je remi ja ili Bogomi l , te sabravši sve neuredjene elemente, propoviedati novu vjeru, kojoj su navedene sekte bile priredile zemljište u puku bu­garskom. О nauci popa Bogomila kano takodjer о ustrojstvu nje­gove vjerske obć ine , razpravljat ćemo u drugom djelu. Ovdje budi dovoljno primjetiti, da j e njegov sustav samo ogranak onoga stabla, komu j e deblo gnostičko-manihejski dualizam iztočni. Ovo j e deblo tečajem vremena u različitih stranah i na različitom zem­ljištu izbacilo različite ogranke, od kojih su znamenitiji pavličanska sekta na iztoku, bogomilska u južno-iztočnom poluotoku evrop­skom, a od ove na zapadu kataro-patarenska. Ovi ogranci imadu u bitnosti jedno vjerovanje, jednu nauku, jedno bogoštovje, jedno uredjenje. Ako pokupimo one podatke, koje nam zapadni pisci sačuvaše о nauci Kathara i Patarena u prvoj polovici X I stoljeća te j i h sravnimo s razpravami Petra Sikulca i Photija o Pavličanih a prezvitera Kozme i Evthimija Zygadena о bugarskih i grčkih Bogomil ih: to ćemo opaziti, da j e svim, pored njekih razlikosti, о kojih na svojem mjestu, osnovna nauka ova: u metaphyzici duali­zam, razlikujući dva počela, dobro i zlo, od kojih j e posljednje stvorac tvari i svieta; u dogmatici nepriznavanje staroga zavjeta kano djela onoga zla počela, nepriznavanje svih onih ustanova i uredaba u crkvi, koje su na tvar vezane, kano što krštenje vodom, priobćenje milosti rukopoloženjem itd. Odavle nepriznavahu reda svećeničkoga, a odsudjivahu (bar za savršene) ženitbu.

Iz ovih glavnih načela, koje j e pop Bogomil prigrlio iz gno-stičko-manihejskoga sustava, razabrati će svaki, da j e on, razvivši zastavu reformatorsku, rat naviestio crkvi i državi u Bugarskoj , te podrovao onaj osnov, na kojem su bile jedna i druga podignute, te da j e svojimi nazori o ženitbi podkopao i obitelj, a kroz nju takodjer obćinu.

1 Изслвдованія и замѣчанія С. Петерб. 1856. стр. 26 : „IIЛ МАТЬ І іртліО-довнаго отьца нашего Петра, цар* вдгярскаго . . . крьѵокпомоу ты сънменнкъ сън, црькве свож съада на кдменн оуткрьднвь вѣрож съпротнвішнмъ рѣкамъ въісБранѣДі."

Koliko j e j o š isti Bogomil η bugarskom narodu uspio, nije nam poznato. Ali sudeć po razmjerju njegove sljedbe koncem istoga vieka, rekli bismo, da j e uz njega pristalo sve, što j e u Bugarskoj odano još bilo staroj poganskoj vjeri, takodjer dualističkoj, i obi­čajem s njom skopčanim. J o š početkom pokrštenja naroda bugar­skoga običavalo se u njega prije svakoga većega podhvata i čina uz obrede i pjevanje gatati i cara t i 1 , i vjerovao u svakojaka prazno­vjer ja . 2 Pa se upravo о Bogomilih pripovjeda, da su oni u kašnje j o š doba pridržali one narodne poganske običaje : da su imenito noćju 24 lipnja činili ,,ΐίΛί,ιιικϋΐιϊΛ и пшдовь вддуеіш н елнкд сккръидд тлнисткл н бііііннстѣн сяоужвѣ ПОДОБНАЯ ; " 3 napokon da su pored nauke crpene iz sv. knjiga „spletali njeke b a s n e . " 4 T a k o j e Bogomil onomu dua­lističkomu sustavu, koj j e upravo odanle postao, što j e iztočno poganstvo htio u sklad dovesti s kršćanstvom, pridržao stare obi­ča je , obrede i praznovjerje bugarskoga puka, a kroz to olakotio pristup svim onim, koji nisu j o š proniknuli bili u čistu nauku kršćanske vjere i u obrede crkve.

К tomu dodajmo, da j e Bogomil j amačno bio uzor onomu zavedljivomu naprama puku ponašanju, koje se i kasnijim pri-stašam njegovim spočituje u velikoj mjeri. Bogomili su se i u Bugarskoj držali "iz vana kano ovce, licem krotki i smjerni, šut­ljivi, bliedi od prividna posta; govorom pritaje, grohotom se ne smiju, sve čine samo spoljašno da j ih pravi kršćani nerazpoznaju a iznutra su vuci i razdiraoci. Ljudi videć toliku i takovu po­niznost njihovu i držeć j ih za pravovjerne, k njim se približuju i traže u njih spas duše. Oni pako nalik vuku, nakanivšu jagn je oteti, izprvice se prinavljaju uzdišuć i smjerno odgovarajuć: kako oni traže samo ono što na nebo vodi ; a gdje opaze čovjeka pro-stodušna i nevjesta, ondje odkriju pljevu svoga učenja . " 5 Osim toga nije se Bogomil odciepio od kršćanske zajednice, u koju j e puk bugarski unišao bio ; nije on svoje nauke hristovoj u oprjeku postavio : on j e pače, kao što vidismo i kod Kathara i Patarena, svoju nauku razglasio za pravu nauku hristovu, a svoje pristaše za

J Cf. Kesponsa papae Nicolai с. X X X V . Napominju se pred ratom я іп-cantationes, auguria. "

- Ibid. с. L X I I , L X X V I I , L X X I X . 3 Sinodik kod Palauzova. 4 Slovo Kozme presv. p. 8 5 . 5 Id. ib. p. 7 2 .

prave „hristijane." Sljedbenici popa Bogomila nisu se zvali Bogo mili, nego „hristijani." 1 S toga su Bogomili u mnogih mjestih, gdje j ih j e manje bilo, svieta radi polazili pravovjerne c r k v e . 2

Pošto su Bogomili prikazivali pred pukom krotost, čednost, svetinju, svoju vjeru držali za pravu hristovu vjeru, sebe nazivali „hristijani", neđielili se od ostaloga naroda, svoje nauke silom nenametali : ni je čudo, što mnogi od pravovjernih nisu niti znali „što j e njihova e r e s . " 3 Sve su ove okolnosti, nutrnji naime od-nošaji države i crkve bugarske, kulturno stanje puka bugarskoga, sustav nove vjere, išle Bogomilu na ruku, da „razsije" svoju nauku i da j u pusti vremenu, neka nikne i plod donese. Nova j e vjera imala i u Bugarskoj , kano što na zapadu, izprvice zaraziti nižje slojeve naroda, koj j e u njoj s jedne strane našao stara vjero­vanja i običaje drevne, s druge laglje shvaćao jednostavnu nje­zinu nauku nego li dogme kršćanske crkve.

U koliko j e već sam Bogomil uredio u Bugarskoj obćinu svoju vjerozakonsku, nenalazimo nigdje zabilježeno. Nutrnje će ustrojstvo jamačno od njega poticati; ono j e bilo posvema jedno­stavno, pošto j e zabačen bio sav hierarhijski red jedne i druge crkve. Ali ovo nas na tom mjestu nezanima; pa i bogomilske ob-ćine imadjahu svoje starješine, dolazile pod ovim ili onim imenom, kako ćemo drugdje vidjeti. Ovdje nam se nameće pitanje: j eda li j e već sam Bogomil obćine nove vjere podielio u kotare, okružja, představiv j im načelnike, b iskupe?

Pavlićani su u iztoku porazdieljeni bili u crkve (εκκλησία), kojim su imenom oni nazivali svoje religiosne obćine (συνέδρων). Ovim su obcinam oni obično davali druga imena t. j . imena cr­kava, koje se kano apostolske, osobito pavlinske, navode u novom-zavjetu. T a k o pavlićanska obćina u Kibossi zvala se Makedonia, u Mananali Ahaja, u Argaju ,,τών Κολασσέων", u Mopsuestii Ephesus i td . 4 Znamo na dalje, da su i Bogomili imali svoju crkvu u Ca­rigradu polovinom X I stoljeća i da j o j ondje bio starješinom V a -silij Petar. Na zapadu se već u prvoj polovici X I vieka navode starješine Patarena i Katara , a sliedećega vieka, kano što ćemo

1 Ibid. p. 8 9 : ..гддголюціе: гако х р н с т і г а н н н ъ есмь." 2 Ibid. р. 7 9 . 3 Ibid. p. 8 5 .

4 Petr i Siculi : Historia Manichaeorum seu Paulicianorum ed. cit. p. 4 8 , 4 9 . P a t r . Photius apud Euth. Zygad. paiiopl. tit. X X .

vidjeti, bjehu oni razđieljeni po biskupijah. Ako sve ovo na um uzmemo, te se sjetimo kako su grčki Bogomili, zapadni Patareni i Kathari smatrali Bugarsku kolievkom svoje c r k v e : to nećemo sumnjati, da se uredjenje c rkve bugarske kod Bogomila imade potisnuti tja u prvi početak ove sekte u onoj zemlji. Prema tomu scienim, da osnovanje „crkve bugarske", koju navodi spomenik X I I I stoljeća, pada u dobu postanka ove sekte, i da j u sam B o ­gomil uredi. Ali isti spomenik stavlja bugarskoj crkvi uzpored crkvu „Dugunthiae", te veli, da su iz nje, kano iz bugarske, po­tekle sve ostale crkve bogomilske i kataro-patarenske: „e t o m n e s (ecclesiae) o r i g i n e m h a b e n t d e d u a b u s u l t i m i s". Dugun-thia, D(r)ugunthia i Dugranica, drugdje „Drogowetia i Drogo-metia", kod byz. pisaca ,,Δραγουβιτία" j e s t pokrajina, u kojoj su stanovali Δραγουβιταί t. j . bugarsko-slovenski Dragovići . Ovo j e pleme, kao što j e poznato, 1 stanovalo tako u Traki j i na rieci Dragovići kod Plovdiva, kako u Maćedoniji u pokrajini solunskoj, izmedju Soluna i B e r e j e e , susjedno jeđnoplemenim Sakulatom, Berzitom i Runchinom. Oba su ova kra ja znamenita u crkvenoj povjesti iz-točnoj. Metropolite Plovdivski (Philippopolis) imali su takodjer na­slov exarhâ Θράκης Δραγουβιτίας; medju macedońskimi Dragovići bijaše takodjer stolica biskupa, koje j e biskup Petar sjedio god. 877 u carigradskom crkvenom saboru, i koj j e bio pod solinskim metropolitom. 2 Prva j e pokrajina i s toga znamenita, što j e Plovdiv i okolica njegova bio upravo u to doba glavnim sielom Pavlićana, Ovamo j e naime car Ivan Cimisces (967 —976) dvie godine poslije smrti bugarskoga cara Petra, naime god. 970 , preselio bio azijske Pavlićane, da j i m povjeri čuvanje balkanskih klanaca s jedne, a s druge strane da j ih u Aziji oslabi. Ovdje su se Pavlićani tako bili osmjelili, da su nepazeć na prietnje carske napadali pravo­slavne „plovdivské grad jane" . 3

Odavle bi se u prvi mah moglo zaključiti, da j e onoj crkvi Dragovićkoj bogomilske vjere sielo bilo medju trackimi Dragovići, tiem više što su ondje Pavličani stanovali, a ovi bili ogranak istoga

1 Šafařík: slov. starož. str. 6 1 9 , 6 2 3 . Památky hlah. pisemn. str. L X . Tafel: đe Thessalonica p. L X X V I I , 5 9 , 2 5 2 .

2 U imeniku L a v a ed. cit. p. 4 7 navodi se medju sufragani solunskimi na trećem mjestu: „ з Δρουγουβιτίας."

3 Svjedoče Leo diac. ed. Bonn. VI , 6. Anna Comnena: Alexiados lib. X I V , p. 4 5 1 , 4 5 2 ed. Paris .

debla. Ali tomu nije tako. Reinerio naime Sachoni napose na\4>di crkvu „Philadelphiae in Romania", razlikujuć j u od Dragovićke i bugarske. Poznato j e , da j e zapadnim piscem „Romania" pokra­j i na „Thracia" , odkle i Turc i ovu prozvaše „Rumiii, Rumeli ja" . S toga j e „ecclesia Philadelphiae in Romania" bila u staroj Thra-kij i , gradu Philadelphii. AH u Traki j i neima traga tomu imeim: mislim dakle, da j e „ecclesia Philadelphiae" crkva bogomilska u Plovdivu, gdje se početkom X I I stoljeća izrično navode Bogo-mili. Odkle j o j dakle ono i m e ? ili su plovdivski Bogomili po pri­mjeru svoje braće Pavl ićana nadjenuli svojoj obćini ono ime bi­blicko, 1 ili su se plovdivski Pavličani, koji su svoju obćinu onim naslovom okrstili bili, do polovice X I I I stoljeća slili s ondješnjimi Bogomili , a ovi pridržali ono ime. Ovo mnienje potvrdjuje se i tim, što se u onom spomeniku „ecclesia Philadelphiae in Romania" navodi izmedju crkve bogomilske u Carigradu i u B u g a r s k o j , što nas upućuje na Trac i ju i u njoj na Plovdiv.

Ako j e tomu tako, onda j e crkva Dragovićka bila ne u Trak i j i nego u Maćeđoniji. Ovo se može i tiem podkriepiti, što i drugi spomenici svjedoče, kako ćemo vidjeti, da j e uprav u onom dielu Maćedonije bilo sliedećih stoljeća najviše Bogomilâ.

P rema tomu imadu se crkva bugarska i dragovićka zbilja držati za najstarije obćine, za majku i kolievku ove vjere. Odanle se j e ona, kano iz središta trakovi, razširila na sve strane, tako u Trak i ju i к crnomu moru, gdje su za rana osnovane crkve plov­divská i carigradska, ona za bugarske Slovene u Traci j i stanujuće, ova ponajviše za Grke sljedbenike nove vjere, kano takodjer prama zapadu. U iztoku su svagdje novoj vjeri Pavlićani put pro-krčili . Ondje j e Bogomilom pridržano i medju Orci ime osnovatelja : Βογομίλο;, ή των Βογομίλων αϊρεσις, δόγαα, prem su j im i druga imena nametnuta b i la . 2

1 Apocalipsis s. Joan . I , 1 1 . Bile su u Aziji dvie Philadelphie, koje se i u srednje doba spominju, jedna u Isauriji, druga u Lydiji . Cf. Tafe l : Symbol, critic. I , 1 0 1 .

2 P o Euth . Zygad. : triumphus de Massalianorum secta (Tollius : in­signia itinerari italici p. 1 1 4 ) prozvani su Bogomili takodjer M e s -s a l i a ri i i E u h i t a e (Εΰχίται). Ovo sam Euthimij ovako tumači (bibl. max. patr. X I X , panopliae tit. X X I I ) : „quod quidem voea-bulum (Messaliaui) Euchitas i. e. supplices et precantes (εύχομαι, ευ-χετης) significai; multus eiiim apud ipsos est sermo de precatione. " U ostalom sekta Messaliana ili Euh i ta , kojoj su dodana imena E n -

Odavle ćemo lasno razumjeti, kako se j e vjera popa Bogo­mila dosta brzo na zapad presadila. T o se j e dogodilo do početka X I stoljeća, kada nalazimo trag ovoj nauci u gornjoj Italiji i južnoj Francezkoj . Onamo se ona přenesla iz Bugarske, kao što to osim predavanja svjedoči i ime „Bulgarorum haeresis, Bulgar i" (Bougres) , upotrebljavano u Francezkoj za naznačenje katarske sljedbe i Katara . Ova se nauka mogla prenieti običnim obćenjem izmedju iztoka i zapada, koje j e medju balkanskim i apeninskim poluotokom živahnije bilo, nego li bi se u prvi mah mislilo. Ovdje sjećamo na ono preseljivanje južnoslovenskih obitelji u Italiji, za koje ima-demo i u dosta jalovih izvorih mnogo dokaza. 1

Iz dosadašnjega iztraživanja dosta jasno sliedi ovo : a) K o -lievka manihejsko-gnostičke sljedbe, kojoj su se priznavali Bogo-gomili u iztoku, Kathari i Patareni na zapadu, nije drugdje nego u Bugarskoj . Tamno predavanje, ko je se sačuvalo u krilu sljedbe medju Grci i Latini, razjasnjuju slovenski spomenici, po kojih j e utemeljitelj sekte bio pop Bogomil za vrieme cara Pet ra u prvoj polovici X stoljeća. U kojem j e odnošaju nauka Bogomilova stala naprama Pavlićanskoj, koja j e uticala na Bugarsku, kada j e ova ulazila u zajednicu kršćanskoga svieta, o tom ćemo kašnje raz-pravljati. Ъ) Odmah u početku sekte osnovane su dvie crkve, j edna u Bugarskoj , druga u Maćedoniji u krajini Dragovićkoj . Odanle su veoma rano nastale obćine u Plovdivu i Carigradu, gdje j e od-prije Pavlićana bilo. S druge strane prenesena j e nauka u Italiju, a odavle u Francezku, gdje j o j zametak nalazimo početkom X I stoljeća, c) Pristaše vjere popa Bogomila zvali su sebe svudjer, u Bugarskoj , u iztoku, u Italiji i F rancezkoj , hristijani κατ' εξοχήν ;

thusiaste, Mai-cianite od mienjača Marciana, Ъііа j e poseban ogranak u istom deblu. Na dalje E n k r a t i t a e od εγκράτεια, ime, koje se davalo i drugim sektam ponosećim se askezom i strogošću života. Napokon φουνδαίται, ψουνδαγιαγίται, rieč nerazumljiva, ako nije po sr. viečnoj „Funda", i. e. crumena, ventrale , torba, koju su valjda pristaše one sekte nosili.

1 О južnoslovenskih obiteljih, koje su se u Mletke počem od VIII i I X stoljeća preselile vidi Arkiv za Jugoslav, pov. I , 3 5 — 5 4 . P r e m a rieči „Schiavone", koja se davala Ijudem našega n a r o d a , nalazimo u Italiji i mjesta „Bulgaro", i ljudi de B u l g a r o , Bulgarini; Reine-rius, Fa lco (Vlk) , Vilelmus de B u l g a r o , Bulgarel lo , Bulgari is , Ale­xander Bulgarini itđ. Ova se imena nalaze već u X I vieku. Cf. Schmidt op. cit. II , 2 8 6 .

sva ostala imena, pod kojimi oni dolaze u spomenicih, nepolaze

od njih nego od katolika, njihovih protivnika.

I I .

Nova se vjera širi na istoku po balkanskom poluotolm medju Grci i

južnimi Sloveni. Sudbina Bogomïlâ do konca XII vieka.

Upoznavši se s osnovateljem i početkom bogomilske vjere prelazimo, da progovorimo о njezinoj sudbini najprije u samoj ko-lievci, onda u drugih zemljan.

Nemoć bugarske države, kojoj se zametak pokazivao za vladanja cara Petra, urodila j e poslije njegove smrti neblagim plodom. Borba, ko ja j e nastala izmedju bizantinske i bugarske politike svršila j e tiem, da j e Bugarska tri godine kašnje ( 971 ) postala grčkom pokrajinom. S bugarskom državom izgubila j e i bugarska crkva samostalnost ; j e r car Ivan Zimisces osvojivši prie-stolni grad Prieslav skine Damjana s patrijaršije i podčini Bu­garsku carigradskoj patrijaršiji.

Ovo j e poniženje bugarskoga naroda kratko trajalo ; on bo predvodjen hrabrim boljarom Sišmanom Mokrom odbaci poslije pet godina (976) j a r am grčki, proglasi Bugarsku neođvislom dr­žavom i uzvisi na Simeonov priestol Šišmanova sina Samuila. Ovaj junačk i vladalac povrati Bugarskoj slavna vremena Krumova i Simeonova. On razširi dalje no ikada prije njezine granice, praćen pobjedami i slavjem. Carevina se bugarska prostirala od Dunava prieko Prieslava do Traki je , preko Ohrida do Adrije, prieko Me-lenika, Seresa i Be re j e do Arhipelaga, preko Larise do Termo­pila. Samuilove čete prelažahu pače u staru Grčku, preko Korintha u Peloponez sjedinjujuć svuda razdrobljena plemena slovenska. Ovako razširenoj na j u g državi nije mogla ostati priestolnica ovkraj B a l k a n a ; Samuil j u prenese u stari Ohrid. On j e i patrijaršiju bugarsku uzpostavio. German inače Gavrilo, glava crkve, stolovao j e najprije u Vodenu, onda u Prespi, nasljednik mu Filip napokon u carskoj priestolnici, u Ohridu. 1 Tako j e bugarska crkva sveudilj dielila sudbinu države bugarske, j e r j e samostalnosti obiju bio jedan protivnik, na Bosforu.

1 Le-Quien: oriens christ, loc. c it . : „Γερμανός, ό και Γαβριήλ, εν Βο-ϊίνοις και εν -ft Πρεσπγ; . . Φίλιππος έν Λυχνίο η προσαγορευμενγ; νΟν c-d Άχρίδη .

Ovaj odsjek bugarske po vješti, koliko j e slavan, označuju rieke krvi, prolivane za neodvislost. Bugarskomu narodu nebijaše dopušteno, da odahne, da se odmori i ruku postavi na nutrnje ure-djenje. Poslije jedne slavne bi tke pripravljao se on za drugu; a vojna, koja započe god. 995 nije svršila, dok po drugi put ne doče sa­mostalnost narodna. Borba j e u to doba svu narodnu snagu za­nimala; sve j e zaglušio zveket oružja. Ali crkva i njezine sluge nisu zatvorili očiju pred pogibelji, koje nije ni u onih okolnostih narođnjega napora bilo nestalo čistoći prave vjere. Ni sada se do duše kano ni u vrieme cara Pet ra neiztiču crkovnjaci, vladike i učitelji, kojih bi slava viekove preživjela. Ali sačuva nam se ipak uspomena jednoga svećenika, kojega j e ime s razvitkom bogomilstva u Bugarskoj uzko skopčano. Ta j j e svećenik Kozma, našemu či­tatelju po imenu poznat. On j e jamačno u Samuilovo doba bdio nad pravoslavjem, te odvraćao pravovjerne od njihovih zemljaka Bogomila.

Ako i odbijemo nješto žestine u govoru popa Kozme na revnovanje njegovo za pravovjerje i na govorničke naki te : to ćemo iz njega ipak razabrati, koliko j e pravoslavni u ono doba mrzio na Bogomila i na privrženike njegove. Bogomila j e on stav­ljao u isti red s davnimi heresiarsi, s Arijem i Makedonijem. B o ­gomila j e držao za tim većega bugarskoga naroda zlotvora, što „on prvi poče naučati kriv nauk u zemlji bugarskoj ." Bogomilova nauka bijaše mu nadahnuta samim nečastivim, koj neprestano za-vađja rod čovječji, kako „bi veću njega čast к sebi potegnuo u muke." Bogomili su mu „gorji od kumira gluhih i sliepih, od bie-sova, od Židova i nevjernih, oni su vrazi božji, oni pokrivaju l ico-mjernom smjernošću svoj j e d . " 1 S toga se kano j e k a svuda oda­ziva pravovjernomu puku ova opomena: „Ako tko к vam dolazi i nenosi prave nauke, neprimajte ga u kuću. I ako o njekom do-znaste, da j e u krivovjerstvo pao, podučite ga i na pravi put povratite." 2 Medju pravovjernim dakle i medju Bogomilom ne budi nikakova drugovanja; a pravovjerni ne sastani se s Bogomilom, osim da ga о njegovoj bludnji uputi i privede u krilo crkve.

Znamenito bi bilo točnije doznati, kako su se Bogomili u ono vrieme ponašali naprama državi i crkvi, i obratno. О prvom Kozma

1 Slovo str. 7 4 , 7 7 , 8 7 , 9 0 . 2 Ibid. p. 9 6 .

j i m ovo spočituje : „oni uče svoje nepokoravati se poglavarom, oni grde bogate, nenávidě otce, starješinam se rugaju, boljare vriedjaju, mniju da su oni, koj i caru i njegovim slugam služe, bogu mrzki, nezapovieđaju svomu gospodaru služiti." Prema tomu bili bi B o -gomili nepokorni podanici i nemarni u tečenju imetka. Nije dakle čudo, ako j e gdješto državna vlast upotriebila proti njim strožije kazne, uze i tamnice. Ali Bogomili su se upravo ovim stradanjem ponosili, a mnogi od pravovjernih u tom nazírali „stradanje za pravdu." 1 T o j i m j e u puku slavu mučeničku pribavilo.

Nije ipak vjerovno, da bi državna vlast već tada bila od­redila obéi progon proti Bogomilom. Car j e Samuil pribrao i velik broj Je rmena u Maćedoniji, koji nezadovoljni s grčkom vladom pobuniše se i pridružiše se Bugarom." a Ako tako postupaše car s inostranci, kako da odbije svoje podanike?

Osim toga imali su Bogomili privrženika u istoj vladalačkoj porodici. Samuilov naime sin Gavrilo, inače Radomir-Roman i nje­gova supruga, kako nas jedan spomenik obavješćuje, 3 bijahu revni pristaše ove sekte. Ovo bi bio prvi, nam poznati slučaj, da j e bo-gomilska sekta, više desetak godina pokle j e postala, prodrla tja u vladalačke dvorove. Ovaj slučaj nebi bio medju južnimi Sloveni jedini, kao što ćemo kašnje vidjeti. Prem ono svjedočanstvo nije nevjerovno; ali ako se i posumnja u cielom obsegu, sliedi iz njega bar to, da su bugarski Bogomili u Samuilovu sinu i njegovoj ženi bili našli zaštitnika. Odavle, kano iz navedena u dvoru uva­žena razloga političkoga možemo si protumačiti, za što u slovu Kozminu nenalazimo trag bi državna vlast bila kakove stro­žije naredbe izdala proti Bogomilom; a inače takodjer o tom svi spomenici šute.

U takovih okolnostih, da su one dulje potrajale, bila bi se vjera bogomilska u Bugarskoj ojačala. Ali slava i moć nove bu­garske države skoro smrkne. J e r poslije krvava ratovanja i grozne

1 Ibid. p. 8 5 : ,,ΜΝΟςιι . . . мнютъ нхъ zjx. нрдкдоу стрддоуцід H

ХОТ1ДЦ1Д HHYTO ВЪСПрШТН ПДОДЪ ОТЪ БОГД ψ ΟγίζΜ Η ТСШІНІ |Д." 2 Svjedoči Jernien Matija iz Edesse: chronique (Bibliothèque historique

Arménienne par E . Dulaurier) kod Grilferdinga : писма объ исторіи Волгаръ и Сербовъ. I l l , 1 3 3 .

3 Grčko žitie sv. Vladimira. U Moschopolu 1 7 4 1 . Izadje takodjer u Mletcih 1 8 5 8 : Ακολουθία του άγιου . . Ιωάννου του Βλαδίμηρου. Ο Gavrilu i njegovoj supruzi veli se : „ot όποιοι, ώς αιρετικοί, βαστώντες τοις ρίζαις της ιοβόλου αιρέσεως των Βογομίλων και Μασσαλιανών .

smrti cara Samuila (15 rujna 1 0 1 4 ) , poslije neuspješna odpora nje­govih sinova i nasljednika, -rečenoga Radomir-Romana ( 1 0 1 4 . 1 5 ) i Joana Vladislava ( 1 0 1 5 — 1 8 ) grčki car Vasil i j I I osvoji Bugarsku i podčini j u svojoj carskoj vlasti ( 1 0 1 9 ) . Prem j e Bugarska po drugi put izgubila svoju neodvislost i postala bizantinskom pokra­jinom, njezina crkva nije sada dielila posvema jednaku sudbinu. Car Vasilij , taj ,,Βουλγαρόν.τονος", bijaše naprama bugarskomu sve­ćenstvu iz političkih razloga uljudan. On j e monaha Ioana potvrdio za metropolita bugarskoga, nedirnuv u njegovu samostalnost. 1 Sielo metropolije ili patrijaršije ostalo u Ohridu ; a podčinjeni mu bijahu vladike u Moglenu, Citru (Κύτρος, Κίτρον prije Πύονα), Kastorei , Debr i , Seresu, Prištini, Moravici, Maleševu, Biogradu, Bdinu; Braničevu i Dr i s t ru ; 2 Po tom j e vlast metropolita bugarskoga dopirala do Dunava, i protezala se na eparhije u Bugarskoj i velikom dielu Macedonije. Ali prem se nije vanjski položaj bugarske crkve pro-mienio, to j e u njoj sasma zavladao tndji, bizantinsko-grčki duh. Vladike nisu bile otci narodu bugarskomu, već su ga, kano što imademo primjer u metropoliti (oko god. 1071) Theophilaktu, izobraženu inače mužu, prezirali, a prostodušne običaje njegove „varvarskimi i surovimi" nazival i . 3 S razlogom se dade nagovieš-tati, da su vladike bugarske i tamošnje grčke oblasti budno pazile na svaki pokret Bogomila; ali i ovim j e onakovo ponašanje tudjih gospodara naprama poniženu puku išlo u toliko u prilog, što su Bogomili zastupali na njeki način stari živalj bugarski.

U ovo su doba Bogomili već prekoračili bili granice bugarske zemlje. Nalazimo j i m naime traga u dukljanskoj kneževini, sasto-j ećo j se iz trebinjske, humske, zetske i podgorske župe s gradovi Dukljom, Skadrom, Barom, Olgunom, Svačenu, Danom, Sardonikom

1 Eazabire se iz odlomka careve naredbe : J u s graeeo-romanum. P . I I I , nov. constit. E d . Zachariae a Langenthal . Lipsiae 1 8 5 7 . nr. X X X . p. 3 1 9 . Ovaj se J o a n navodi takodjer u imeniku kod L e - Q u i e n a : oriens christ, loc. cit. Neodvislost bugarske crkve potvrdjuje takodjer bugarski metropolit Theophilakt : epist. ad Michaelem chaleed. episc. Bibl. max. patr. X V I I I , 5 4 5 : „Quae enim inter Bulgaros partici-patio et communio cum Constantinopolitano patr iarcha, qui neque suffragia iusta in ipsam aut vota habet ? . . "

2 Theophilakt. ibid. 3 Idem: „Meum mihi somnium e n a r r a s , me in media Bulgaria bar­

bares et rusticos mores cx-edens imitari . . . E s t Bulgarorum natura omnis sceleris, omnisque mali nutrix."

i Drivastom. Ova j e kneževina graničila s j uga i iztoka s Bugar­skom Samuilovom, te j u ova država skoro neproguta. Neprijateljstvo, odavle izmedju cara Samuila i dukljanskoga kneza Vladimira na-stavše pretvori se u prijateljstvo, koje bude tim utvrdjeno, što Vla­dimir dobi ruku careve kćeri Kosare . Tako susjedstvo, kako i obćenje izmedj obiju država otvori Bogomilom put u Duklju. Po­ložaj ove župe na razvodju jadranskoga mora i Podunavlja bio j e veoma zgodan za razširenje nove vjere. Ali ona naidje na odpor u bogabojećem Vladimiru. Ne samo nije se sam okaljao krivim naukom, nego nije j e ni trpio u svojoj oblasti; on j e , po riečih njegova životopisca, 1 „uništio Bogomile, krivo vjerne Massalijane, rušio bludnju i obnovio vjeru." Braneć pravovjerje proti Bogo­milom zamjerio se svomu šurjaku caru Radomíru Romanu, pa j e i to uz drugo povoda dalo mučeničkoj smrti dukljanskoga kneza dne 22 svibnja 1 0 1 5 .

Odavle vidimo, da se j e nauka bogomilska pojavila oko Drima, Morače i Ađrije koncem X ili početkom X I stoljeća, dakle j edva njeŠto preko pol v ieka iza postanka njezina. Kneževina j e dukljanska skrajna-sjeverno-zapadna točka balkanskoga polu­otoka, gdje nam se već u ovom stoljeću ukazuju stalni i ne­sumnjivi tragovi ove dualističke sekte. A kako j e ona kneževina bila pretežnijim đielom naseljena narodom hrvatsko-srbskoga po-riekla, to su se Bogomili prvi put u našem narodu pokazali u onoj zemlji, ko ja j e osim današnje Crnogore i Kotora obsizala bližnje prieđjele Hercegovine i Arbanaske. I to potvrdjuju ine viesti, da j e bogomilska vjera bila presadjena u naš narod iz B u ­garske. Ne samo susjedstvo ovih dvaju plemena slovenskih nego i burno ono stanje Bugar ske dalo j e mnogoj porodici bugarskoj povoda, da prekorači medje svoje uže domovine i da potraži uto­čište u krilu svoje hrvatske i srbské braće. O tom nam se sa­čuvao primjer, koj nam valja ovdje iztaknuti. U Hrvatsku naime dodje bugarski boljar P inč i j , koga bješe car Samuil prognao sa svojom b r a ć o m , sa sinom i rodbinom. Hrvatski kralj Držislav primi ove odlične doseljenike, pomože j i m „капо dobar i milostiv gospodin i smjesti j i h u predgradju Kl i skom." Ovdje su ovi bu­garski velmože „ostali i primili pravu vjeru katoličku po ustanovi

1 Loc. cit.: „Τών Βογομίλων, τών αιρετικών Μασβαλιανών ή κατάλυσις, ή της πλάνης καθαίρεσις και της πίστεως άνόρθωσις."

r imske crkve", te j o j postali dobrotvori, kao što svjedoci pove l ja 1

od 9 veljače 994 . Ovaj nam slučaj potvrdjuje, kako nije bilo riedko obćenje izmedju Bugarske i susjednih slovenskih država i kako su mogli u ove dolaziti ljudi nekatolíci . Ona bol jarska obitelj nije ta-kodjer bila katol ička; ali se iz rieči listine ne dade razabrat i : j e li bila iztočno-pravoslovne crkve, što se čini vjerovnije, ili bo-gomilska.

Dok sudbinu Bogomila medju bugarskim i hrvatsko-srbskim narodom tečajem X I stoljeća gusta tmina krije, razastire se ko­prena nad njihovom braćom razsijanom u iztocnom dielu poluotoka. U Plovdivu se naime i u Carigradu pojavljuje ova sekta koncem X I i početkom X I I vieka.

U Plovdivu i okolici pokaza se, kao što jedna pravovjerna duša jad ikuje , 2 „smradna smjesa opakoga gada, svedena onamo sa sviju strana. Oko toga građa na daleko bijaše sve krivovjersko ; j e r su onuda stanovali i Je rmeni i Bogomili (Βογομι'λοι) i Pavlićani , od svih najbezumnije o bogu učeći ." Pavlićanom bjehu starješine Κουλέων, Κονσίνως i Φώλος. Kada j e car Aleksij I Komnen ( 1 0 8 1 do 1118) prvih godina svoga vladanja došao u Plovdiv, da učvrsti balkanske granice proti turanskim Polovcem : upotriebi on ovu pri­liku, da očisti onaj priedjel od krivovjerstva. Cara su u tom poslu pođpomagali plovdivski metropolita i nikejski Evst ra t i j . „Cara bi vidio, kako zabludjile, koje bi к sebi dozvao, od ju t ra do mraka strpljivo sluša i kako j i h nagovara." Ovaj j e posao Aleksij nastavio, kada j e dočuvši za provalu Polovaca ( 1 0 8 6 ) pohitio bio к Dunavu te se iz Bdina povratio u Plovdiv. Ni ovo mu nebijaše dosta; on j e mnoge Pavlićane dao u Carigrad dovesti, te njeke od njih obratio milom i silom, a medj njimi i starješinu Kuleona. Obi'aće-nike ove nagradi i odlikova, druge naseli u nov grad Νεόκαστρον, po njem prozvan Αλες'.ούπολ'.ς, koj sagradi kod Plovdiva, onkraj r ieke Marice. Tvrdokorne pako odsudi na vejčnu tamnicu. 3

Car Aleksij jednako j amačno postupaše proti plovdivskim Bogomilom, prem se ovdje Pavlićani više iztiću. K a k o j e ovaj vladalac bizantinsku državu podigao iz truleži, tako j e nastojao i

1 Priobći ju F a r l a t i : Шут. sacr. I I , 1 1 . „Ulic igitur remansimus, et recepimus veram fidem catholicam secundum institutionem romanae ecclesiae."

2 Anna Comnena: Alexiados lib. X I V , p. 4 5 0 , 5 2 . ed. Paris . 3 Ibid. p. 2 5 3 — 5 7 .

pravoslavje ojačati. „О njem se bio po eielom svietu raznio glas slavan, da iz svih sila nastoji, kako bi krivovjerce izkorienio ili j i h u crkvu priveo." Ali dok j e o tom nastojao u Plovdivu, dodje mu do ušiju, kako se svuda mnogo govori о Bogomilih, о njihovoj novoj sljedbi i napredku. Ovaj se glas bio odanle razsuo, što njeki monah Vasilij izabra si 12 učenika, koje prozva apostole, kako bi novu nauku čim dalje razširi l i , pa j e njimi zaveo i učenice, žene zla ponašanja. Razaslav ove na sve strane svoje j e nevjerstvo za čudo razsijao. Ovo dočuvši car nije se mogao uzdržati, da neiztraži tragova do najtajnijih kutova ove sljedbe, tajno nastale. Zapovjedi к sebi u dvor dovesti njekoje Bogomile ; svim j e u tom bio složan odgovor: d a j e cieloj sljedbi starješinom Vas i l i j , da j e on njezin načelnik, glava i vrhovni učitelj. D a se ova stvar jo š točnije raz­vidi , bude izmedju Bogomila njeki Divlacij (Διβλάτιος) uhvaćen, a j e r nije htio dobre volje ništa odkriti, bješe pred sud poveden, dok nije izpovjedio, tko i gdje j e taj Vasilij i tko su oni po njem re-djeni apostoli. Pošto se na taj način sve doznalo, car j e mnoge na sve strane razaslao, da pronadju i uhvate sakrivene početnike ove bludnje. Njihovom j e pomnjom napokon uhvaćen satanaelov arhi-satrapa Vasi l i j , po odjeći kaludjer, lica mršava, riedke brade, čo­vjek sa tisuće svojstva da pozornost probudi, i preporuči nečistu sektu. Car j e bio odlučio iz njega izmamiti tajne mračne družbe; s toga j e držao da nebi shodno bilo odmah iznieti mržnju i j e d . On si htjede otvorenim licem pridobiti toga čovjeka , podje dola-zećemu u susret, i čini ga uza se posjesti, onda ga i к carskomu stolu pozove; pače dade mu razumjeti kao da bi sam i brat mu I z a k , sevastokrator , voljni bili pristupiti u sektu, s toga da žele upoznati se s njezinom naukom. Divim bo se tebi — veljaše car Vasil i ju — prečastni o č e ! i štujem te, zapanjen tvojom krjepošću, i za to veoma čeznem, da me naučiš ona tajna načela nauke ne­obične , koja njekojim predaješ, i kojimi tvrdiš, da ono, što mi v jeru jemo, j e s t izprazno i ništetno. U početku se Vasilij ustru­čavao; ali kada mu car stade j o š većma laskat i , u čem ga I z a k podupiraše, razriešiše se napokon starcu usta ; progovori kano к svojim pouzdanikom i sasma izriga one nečiste i vječnoga ognja dostojne nauke. Mjesto dogovora bijaše u dvoru odieljeno od buke gradske, a zavjesom njekom obastrto. Iz nutra bijaše car i njegov brat s hereziarhom; a u tajnom mjestu sjedjaše pisar, sagom za­str t , koj j e brzo bilježio sve što Vasilij govoraše. Kada j e starac

R . J . A . v i i . 8

sve izbrbljao, smetne car s viđa prenavljanje, odmakne zavjes i zapovjedi vrata otvoriti. Odmah pristupi sazvani zbor o taca , sa­kupe se pretoriani, dodje vojničko i crkveno vieće. Tada j e na priestolju carskoga grada sjedio sveti patrijarak gramatik Nikola. Pročitana bude bezbožná i mrzka nauka Vasil i jeva. Vasilij sve potvrdi dodajuć, da j e za obranu svoje nauke pripravan trpjeti vatru, bič i nebrojene smrti. I doisto on se nedade odvratiti, tako da mu se zaluđ grozilo lomačom i sličnimi kaznami. Cesto u zatvor odveden, često к caru doveden ; gluhomu se govorilo. Car j e medju tiem naložio, da se po svietu razsijani učenici i saučitelji Vasili-j e v i , osobito one starješine, koje su 12 apoštola nazivali , potraže i u Carigrad dovedu. Onda j e on lično nje nagovarao, da se obrate ,· ali j i h pretvrdokorne nadje, ne samo odobravajuće bludnju Vasilija nego i nasljedujuće njegovu opornost. U ostalom prona-djeno j e , da j e zlo veoma naraslo, j e r j e broj zabludilih veoma velik b io ; j e r j e kuga , šireća se ta jno , unišla u utrobu istih ve­likih kuća , i njekim ljubkim zaraženjem zamamljive novosti ne-vjerovano množtvo svakoga razreda obuzela. S toga j e car nasto­jan je svoje , da crkvu očisti od kuge tako razprostranjene podvo­stručio , i pronašao za najsgodnije sredstvo, da se oglasi naredba, kojom se svi , bili oni državljani ili inostranci , koji su đoglašeni kano krivci bogomilskoga nevjerstva, odsudjuju na lomaču. I sbilja se ono dogodi, što j e car predvidio. Kada se takova osuda pro­čula , mnogi uplašeni izpričaše se i j avno izpovjediše, da su pravi i čisti katolici. Ali bilo j e i takovih, koj i su očitovali, da su pravi Bogomili i da će takovi do smrti ostati. U tih okolnostih car za­sjedne vladalački priestol, obkoljen viećern crkvenih i državnih dostojanstvenika i sborom najučenijih redovnika. Na ovaj sud budu dovedeni svikol ici , koj i su bili s bogomilske sekte osumnjičeni. Car zapovjedi zapitati svakoga od n j ih : j e li Bogomil ili ka to l ik? Njeki su se od njih izpovjedili za Bogomile , dočim su drugi tajili. Na to j e car zapovjedio naložiti dvie lomače, a nad jednom podići krst. Bogomili su tamo vodjeni, da podju u vatru. Ali j i h car j o š nehtjede smrću kazniti davši j i m vremena da se obrate. Pošto j e dakle s pohvalom one odpustio, koj i bjehu krivo potvořeni, poraz-dieli prave Bogomile u različite tamnice , odielivši ipak onih dva­naest apoštola. Njeki su od njih vratili se u naručaj crkve, drugi u tamnici poginuli. Grlede Vas i l i j a , starješine sek te , vidjevši ga tvrdokorna, patrijarak Nikola, svećenstvo i monasi scieniše, da j e

smrt zaslužio. Ovo odobrivši napokon i sam Alexij poslije novih opomena naloži, da se lomača pripravi u trkalištu. Dodje množtvo krivovjeraca gledajuć u svoga načelnika. Vasilij nije odmetnuo tvrdokornosti niti u očigled lomače; pače gledajuć u nju smijaše se i proričuć njeke budalaštine nadaše se pomoći od angjela, koji će ga spasiti iz sredine vatre. Ali kada se jadnik približio buk-tećoj lomači, on smion stade strepiti, bojati se ognja, češće odvra­ćati oči, ruke sklapati , prsa tući i druga davati znamenja nesum­njive plašivosti. Car nije prestajao podjeljivati opomene u ovoj skrajnoj pogibelj i , kušati posljednja sredstva i crpsti zadnje nađe. Ali sve uzalud proti najtvrdjoj opornosti. Sluge skinuvši Vasili jev plašt , bace ga u vat ru , da se pokaže, imade li na n j , kako se heresiarcha hvalisao, ona kakovu moć. Iza toga porinu Vasilija u sredinu lomače. A vatra ga ne samo ne poštedi, nego kano raz-srdjena odmah cieloga obuze. Onda j e puk zahtievao istu kazan i za Vasilijeve ne malobrojne sljedbenike ; pače bi j ih bio sam u lomaču b a c i o , da car nije zabranio zapovjediv da se zatvore u tamnice, gdje su dugo čuvani, dok niesu ondje izginuli." 1

Iz ovoga se pripoviedanja jasno vidi, d a j e bogomilska sekta u Carigradu i bližnjih priedjelih byzantinske carevine u prvom desetku X I I stoljeća dosta razprostranjena bila i da j e obuzimala sve razrede pučanstva doprvši tja u odličnije porodice. Ona se bila poslužila osobito drugim spolom, da prodre u obitelj. I ovdje j e spoljašnjost i ponašanje Bogomila djelovalo na mačtu puka: „Bogomili iznosili su na vidik vjerozakonsku strogost i pokoru, i odlikovali se lukavštinom prenavljanja. Od dugokosih ljudi svjet­skih malo j e uz bogomilsku sektu pristajalo. Ona se sakrivala pod plastom i kukuljom. Kada si vidio čovjeka turobna, do nosa pokri­vena, hodeća prignutom glavom i potajno njeke molitve mrmlja-juća, bio si siguran, da j e ovaj čovjek Bogomil ." 12 Ova smjernost vanjska, siromaštvo, strogost, razlikovala se od sjajnosti i bogatstva, kojima j e stupala vladajuća crkva pred svietom.

Početak bogomilske obćine u Carigradu daje se, kako vidjesmo, dokazati i utvrditi do polovice X I stoljeća; ali j e vjerovatno ona j o š prije osnovana bila. Nu prvi j e put ona oko god. l i l i na se

1 Ovako pripovieda kćer cara Alexija povjestkinja Ana Komnena : Alexiados lib. X V , 4 8 7 — 4 9 4 . ed. Paris . J a sam pripoviest Aninu samo u toliko pokratio, u koliko sam izpustio suvišne opise.

- Tako opisuje Ana Komnena. ibid p. 4 8 6 . *

povukla pažnju državne vlasti, koja j o j odmah podje u potjeru. Byzantinska država bijaše osnovana na pravoslavju, a stojala u najužjoj svezi s istočnom crkvom i njezinimi uredbami. Ni j e indi nikakovo čudo, što su se obje vlasti sročile proti Bogomilom. Na­vedena pripoviest nam pokazuje, kako su obje proti sekti postu­pale. Najprije se nastojalo liepim načinom odvratiti krivovjerce od bludnje. Ta j posao preuzeee u svoje ruke same glave obiju vlasti : car Aleksij i patrijarak Nikola; o bok j im stojahu crkveni i državni dostojanstvenici. Iztraga onih, о kojih se znalo ili bar sumnjalo, da su Bogomil i , bijaše prvi korak u tom postupku. SHedila j e kazan proti onim, koji su о svojoj vjeri toliko bili osvjedočeni, da j o j se nehtjedoše odreći. Lomačom za starješine, doživotnom tamnicom za ostale zadovoljilo se crkvenim i državnim zakonom byzantinske carevine one dobe.

Ali pouka mogaše Bogomile pouzdanije obratiti od tamnice i kazne. I za nju se pravovjerni car pobrinuo, povjeriv Evthymiju , učenomu monahu samostana της Περιβλέπτου, koj j e u Carigradu pokraj mora ležao, a nazvanu Ζυγαδηνός, po svo j prilici od mjesta Ζύγαδα ili Ζύγαδος, da oprovrgne bogomilsku nauku, „kako j u bio onaj bezbožni Vasilij razvio," Evthimij j e na taj poziv sastavio djelo, koje razpravlja i oprovrgava sve krive vjere , koje su do tada crkvom odsuđjene bile. U tom j e djelu ν.τίλος КГ. namienjen ,,κατχ Βογομίλων." Dočim j e učeni kaludjer razpravljajuć о starijih heresih ponovio ono što su stariji o tom pisali , poslužio se u X X I I I titulu izpravami iztražnimi proti Bogomilom a i vlastitim izpitivanjem. J e r j e Evthimij jednom putovao s njekira Bogomilom, koj mu otvoreno razloži, nauku sekte. Pače bilo j e u samostanu, u kom j e Evthimij živio, kaludjera, koj i su potajno uz Bogomile pristali bi l i . 1 Od njih j e pisac mogao koješta о sekti doznati.

Evthimieva razprava, kano što j e sada za nas dragocjen spo­menik, bijaše za pravovjerne učitelje g rčke uputom, kojom su se mogli proti Bogomilom koristno služiti.

Strogost, kojom se u početku X I stoljeća proti Bogomilom u Carigradu postupalo, nije ipak ove sekte izkorienila. Ona j e osim u puku stekla novih privrženika u samostanskih stanicah. Ovdje j e pače našla pobornika, koji su j u nastojali pismom širiti

1 Euthimij sam u „ Συγγραφή στηλιτευτικη " : Nic. Fogini i : Anecdota litterai'ia vol. IV, p. 2 7 (Roinae 1 7 8 3 . 8 ) . Navodi dr. Gì-ieseler u

predgovora svoga izdanja Euth . Zygad. Narratio de Bogomilis.

i braniti. Od takovih se navodi Konstantin Chrysomalos. Njegovi spisi, koji se rado osobito u samostanih čitahu, dadoše carigrad­skomu patrijarku Lavu povoda, da god. 1140 ureče sabor, u kojem su se oni točno izpitali. Sakupljeni otci crkve i grčki bogoslovi pronadjoše u Konstantinovih spisih mnogo „novih i bezumnih čla­naka, koji bogomilsku nauku j o š nadkriljuju." Tako se ondje dua­listička nauka preniela i na čovjeka, u kojem da su dvie duše, dobra i zla, a da čovjek nije kršćaninom dok j e u njem zla duša. S toga budu po saborskom zaključku ovi spisi na lomači spa­ljeni a izobćeni on i , koji onu nauku izpoviedaše. Dva kaludjera, osumnjičena, oporekoše krivu nauku; stariji, iguman, s ove časti skinut prenesen u drugi samostan, a mladji bez kazne odpuštěn. 1

Niti ovom odsudom nije prestala bogomilska sekta zabunji-vati iztočnu crkvu. Malo kašnje poslije onoga sabora bijaše dogla-šeno , da su i dva episkopa Klemente i Leontij pristali uz Bogu­mile, a isto tako monah Niphon (Νήφων). Ovako j e i bilo; j e r oba biskupa biše u saboru, koj patrijarak Mihajlo Oxites god. 1144 držaše, pronadjeni krivi i sa svojih stolica skinuti, a Niphon ba­čen u tamnicu. Ovaj kaludjer bijaše neuk ; nu u puku ugledan, zavodljiv svojom spoljašnjosti noseć predugu bradu. Sve mu ovo pripomoglo kod Mihajlova nasljednika patrijarka Kozine Att ika ( 1 1 4 6 — 7 ) , te Niphon bude pušten na slobodu. On se pače umio patrijarku tako priljubiti , da ga j e ovaj uzeo medju svoje doma-šnje. Ovakov j e položaj Niphon na to upotrebio, da započe odsu-djene bludnje u istih skupštinah propoviedati. Ova nemarnost i popustljivost naprama kaludjeru dade patrijarkovim protivnikom priliku, da ga obtuže, a Kozma bude zbilja sa stolice svrgnut. 2

K a k o se odavle vidi, iztočna j e crkva nastavila i za vladanja cara Joana Komnena ( 1 1 1 8 — 4 3 ) i Manojla I . Komnena ( 1 1 4 3 — 8 0 ) onakovo proti Bogomilom postupanje, koje bijaše pod njihovim predšastnikom Aleksi jem uglavljeno i ustanovljeno. Sto j e patrijarak Nikola započeo, to su L a v i Mihajlo nastavili. Pa ipak nisu mogli ove sekte niti iz priestolnice iztisnuti. U ovo doba, za Manojlova carovanja, bijaše načelnikom sekte u Carigradu njeki Niketas, na­sljednik na lomači izgorjeloga Vasilija. On j e za sektu tako rev-

1 О saboru kod L a v a Allat ia: De eeclesiae occid. atque oriental, per­petua eonsensione. Coloniae 1 6 4 8 , pag. 6 6 4 seq.

2 J o a n . Cinnami: hietor. lib. II , p. 6 7 — 6 9 . E d . Trajecti ad Rhenum 1 6 5 2 .

novao, da se nije plašio daleka na zapad putovanja, kao što ćemo do skora vidjeti.

Dotle se vratimo medju bugarske Bogomile. Ono malo spomenika, što no daju kakovu takovu svjetlost

našemu pitanju, vodi nas u zemlje bugarskoga naroda onkraj Šare planine. Dragovićka crkva bijaše na ovoj strani sveudilj Bogo-milom središte i točka jedinstva. Polovicom X I I vieka bijaše j o j starješinom njeki Simeon, koj j e pomenutoga carigradskoga starje­šinu Niketu bio učinio biskupom. 1 U Meleniku (Μελεν.κον), gradu na podnožju rodopske planine a na rieci S t rumi , bijaše takodjer bogomilska crkva u to doba. 2 Ona j e bila kano osrednja postaja izmedju plovdivské i dragovićke, i radi toga za sektu vele zna­menita. J o š su gušće bogomilske obćine razsijane bile izmedju rieke Vardara (Axius) i Ohridskoga jezera , s jedne i druge strane gore Babune. Kada su križari Boemundovi god. 1 0 9 7 došli к Ohridu, dočuše, da su stanovnici Pelagonie skoro sami krivovjerci, te su si ovi križari držali za dužnost, da provale u onu pokrajinu i porobe one krivovjerce te j im opljačkaju imetak . 3 Pelagonia (Πελαγονία), u slov. spomenicih пологь, j e s t pokrajina s glavnim gradom Bi to l jem, Babuni na jugu ; kroz nju teče rieka Cerna (Erigon). Samostan treskavački sa svojimi zemljanu ležao j e tako­djer u Pologu. Onaj nam do duše svjedok izrično ne kaže, koje sekte bijahu oni krivovjerci ; ali mislimo, da su bili Bogomili iz onoga razloga, što za druge nebismo znali a njih j e bilo u cielom priedjelu do Vardara. Na ovu sektu u onom kraju sjeća nas tako­djer „стясь ογ κοιοπιίΛΤ.χι., s БОГОМНАН KI. кдкоунт,", što no j e imala treskavačka c rkva . 4 Polazeć od Pologa pram zapadu nalazimo Bogomila odmah u eparhiji Moglenskoj. Grad Moglen (Μογλενων) ležaše izmed Ohrida i Soluna; u njem bijaše biskupska stolica, odvisna od metropolite ohridskoga. Na ovoj j e stolici u vrieme cara Manojla I Komnena ( 1 1 4 3 — 8 0 ) sjedio I lar ion, prije iguman a uzvišen na biskupsku čast po metropolitu ohridskom Eustati ju. Kada j e Ilarion došao u svoju biskupiju, nadje u njoj mnogo ere-

1 Vignier: recueil de l'histoire de l'église p. 2 6 8 kod Schmidta op. cit. I, 5 7 .

2 Ibid. r Ecclesia Melenquiae" mj. Meleniquiae, Melenikiae. 3 Guilelmi Tyrii : historia belli sacri, lib. П. с. 1 3 . 4 Sr. spomenik u Glasniku društva srb. slovesn. X I , 1 3 5 . X I I I , 3 7 1 ,

3 7 3 . Gj. Daničić: rječnik: K o r O M H . U .

t ika : „ о у в и д ѣ , и н о м н о ж д і і і і і д д у е с т ь ПДНІІШІСКДД к * и д р м ѣ н с к д д н

ец іе ж е и в о г о м н д с к д д . " 1 P o t o m bio bi Ilari on našao u Moglenskoj eparhiji Maniheja, J e rmena i Bogomila. Ovi Jermeni, kao što na-pomenusmo, bijahu monofisite, j e r su po onom žitiju učil i : „ г о с п о д н и

п л ь т ь с ь е д н н н в ь се в о ж ь с т в о у к ы с т ь е д и н о і е с т ь с т в о ?срнстось . . н е

і і р і е т н л р н с т о у е д н н о с о у ц ш о у ю н д м ь н л ь т ь , ІІІ. н е т д и н н о у н - ь к д к о в о у H

в е с с т р д с т н о у н т ь н к о у н и е с ь с д д н и о у " н е в е с н о у ; a ova nauka da j e bila odsudjena u zboru, „ и ж е к ь Х.ѴДКІДМІИ;" (god. 4 5 1 ) . Sve ovo može se odnositi samo na monofisite. Ali kako to, da se ondje raz­likuje „čest (pučanstva) m a n i h e j s k a a i ešće že i bogomilskaa" ? Zar se pod onom razumievaju Maniheji u znamenovanju užem, ili Pavl ičani , pod ovom pravi Bogomili ? Prem nebi nemoguće bilo, da se onamo i Pavličana naselilo, to ipak scienimo, d a j e ondje pisac pod obima imenima razumievao jedine Bogomile, kao što se ovi često zovu Maniheji i Massilijani. Tako mislimo s toga, što se u spomeniku iza toga navodi nauka i nje oprovrgavanje samo J e r ­mena monořizita i Bogomila. О nauci manihejskoj i pavlićanskoj na pose a bogomilskoj napose neima u žitiju spomena.

Ilarion našavši Bogomila u moglenskoj eparhiji postupao j e s njimi, kako j e bilo crkvenom i državnom vlasti u byzantinskoj carevini, pod koju j e ona eparhija spadala, jurve prije ustanov­ljeno. On najprije upotriebi pouku, živu rieč. Sastavši se s njimi, pobijaše njihovu nauku od članka do članka. Bilo j e njih, koji biše upućeni о bludnji svojoj , te se povratiše u krilo crkve. Proti opornim Ilarion se prizva na državnu vlast. Car Manojlo, vladalac visoko izobražen ali razkošan, ratoboran, smion, gnjilim inače dvorjanstvom obkol jen , nije mogao biti manji od ostalih Komnena branitelj pravoslavne crkve. Izdana j e dakle proti mo-glenskim Bogomilom naredba, da se imadu svi oni , koji se neo­brátě, prognati iz zemlje.- Jednakom se strogošću jamačno postu­palo proti svim Bogomilom, koji su u onih stranah nadjeni.

1 U žitiju sv. Ilai-iona od bug. patr. Euthyinia. Ekp. X V v. 2 Ibid. „Сі'д ж е ОѴКТ.ДѢКЬ H БДДГОУЬСТНВЫН І|ДрЬ ВѢДЮ р д д о с т ь н ь Б Ы С Т Ь ,

н в ь е ш ь і ц к т . с т в о и д д i n e д о в р д д г о п д с т ы р а д о в р о д * т * д н ж е н Д Ѣ -

ДНІД; ІІДІІНС.Д ж е к ь п і е м о у р о у к о н н с д н і е п о в е д и в д н и п е е к ь с о у в г а -

г о м н д с к о у ю е р е с ь д о к о н ц д <оть с т д д д OYHCTHTH H п о к д р д ю ц і е c e

н в ю БДДГОУЬСТІД д о п л а т и ш ь о ѵ с р ь д н о п р і е м д т н н н ^ в р д н н о м о у с ь ѵ е -

т д в д т н с т д д о у ; і і е н о к д р д ю ц і е е ж е се н вь с в о е н НСУЬСТНВѢН H м р ь -

? с і ) * н і і р ѣ в ы в д і о ц і е е е р е с н , д д д е у е п г г д е (Й Т Ы Д І Ш Т Н сать п р д к о -

с д д в н ы ^ ь с т д д д . "

120 Vìi. KAČKl.

Iz ovih raztresenih a u jedan skup sabranih viesti dozna jenio, da j e koncem X I i tečajem X I I stoljeća bilo obćina bogu­milskih u krajevih Maćedonije od rodopske planine tja do preko Babune i ohridskoga jezera i crne Drine. Na ovom su prostoru oni glavno stanovali u Melen iku , Dragovićkoj pokraj ini , moglen-skoj eparhiji i Pologu. Ako na dalje uzmemo na um, da j e bilo bogomilskih obćina u isto vrieme oko Plovdiva i u Carigradu : to nara j e jasno, da j e ova sekta u X I I stoljeću raztresena bila po cieloj južnoj polovici balkanskoga poluotoka. О sudbini Bogo­mila u samoj Bugarskoj , ništa nam se nepripovieda.

Ali u ovo se upravo doba pojavlja razkolje medju Bogomili , koje j e djelovalo takodjer na njihovu jednovjernu braću s one strane jadranskoga mora. Razkol ju ovomu dade povod različito mnienje о glavnom članku njihove nauke. Po čistoj naime nauci gnostičko-manihejskoj o dvih počelih, oba su počela j ednaka i ravna, zlo j e počelo od vieka bilo z lo , a ne u vremenu nastalo odpadši od dobra, ili drugimi riečrni djavol j e ravan bogu, on tvorac tvari i vidljiva a ovaj nevidljiva svieta, pa se za to u čovječanstvu na­stavlja borba izmedju dobra i zla. Nu veoma j e rano ublažen bio ovaj strogi, absolutni dualizam. U vrieme Kozme prezvitera bilo j e već učitelja u bogomilskoj sekti dvaju o tom članku mnien ja 1 : „дндколд τΐίθ(ιΐμ ид(>ні|діоі|іе УЬІІОВѢКОМ н всен ткдрн пожш, govori on о jednih — о drugih pako: „нмін же днгедд отііддшд ндрнцдютъ t. j . jedni su vjerovali, da j e počelo, od vieka zlo (дшволъ), tvar stvo­rilo, drugi da j u j e stvorio angjel, koj j e bio bogom stvoren dobar ali od njega odpade (inače djavol). Po jednoj i drugoj nauci bijaše vidljivi sviet stvoren od zla b i ć a ; ali ovo bijaše po prvoj zlo od vieka, zlo mu bijaše immanentno, dočim po drugoj zlo j e biće u vremenu postalo odpadši od dobra , koje j e prema tomu jedino vjekovito. Absolutni j e dualizam pravi ditheizam, dočim ublažen dualizam j e monotheizam. Posljednja j e nauka dualistička samo glede odnošaja svieta naprama tvorcu i u drugih posljedicah. Absolutni se dualizam mogao još manje od ublaženoga održati uz veće razviće umno i kršćanske sviesti. S toga j e u istoj domovini sekte nastala proti njemu reakcija, kojoj nalazimo tragova već na kraju X stoljeća. Malo kašnje ublažen dualizam zavlada posvema u crkvi bugarskoj, dočim se s t rogi , absolutni održa u crkvi dra-

1 Slovo str. 8 6 .

govićkoj . T a k o zavladaše medju Bogomili dva reda, bugarski i dra-govićk i , „ordo de Bulgar ia , ordo de Dugrutia i. e. Dragovitia", kako se u zapadnih spomenieih čita. Ovo j e razkolje mah preo-telo takodjer medju Patareni i Kathari . U Italiji bijaše polovicom X I I stoljeća starješina sekte biskup Marko. On se j e , prihvativ ubla­ženi dualizam, prislonio na crkvu bugarsku. Uz Marka pristade Ro­berto de Sperone, starješina patarenske crkve francezke („ecclesia Francigenarum") u Lombardij i . U isto j e vrieme (oko 1163) slovio u Milanu patarenski učitelj imenom Bonacursus, koj napominje ovu razliku u sek t i . 1 Ona j e već bila počela prodirati u Francezku medju tamošnje Kathare , koji su se bili u toliko ojačali, da j e papa Eugenio I I I ( 1 1 4 5 — 1 1 5 3 ) izaslao bio u tolosku knežinu Albericha i učenoga redovnika sv. Bernarda, da krivovjerce obrate, pa da su dva sabora c rkvena , jedan god. 1163 u T u r u , drugi god. 1165 u Lombersu, držana, u kojih se viećalo kako da se krivovjerstvu u onih stranah na put stane.

Razkol je medju Patareni i Kathari bilo bi već tada dublje pustilo kor ienje , da nije bilo revnosti carigradskoga bogomilskoga biskupa Nikete. Carigradska crkva ostade vjerna prvobitnomu dua­lizmu, đragovićkomu redu; njezin se indi starješina uputi g. 1167 na zapad, najprije u Italiju, gdje j e biskupa Marka odvraćao od bugarskoga reda, za tiem u Francezku, gdje izhodi kod svoje b r a ć e , da se ureče sabor svih Kathara i Patarena u sv. F e l i x de Caraman kod Tolose. Od zastupnika francezkih Kathara , koji su došli u taj sabor, napominju se biskup albiski Siccardo, .Bernardo j e zastupao biskupiju carcassonsku, tada izpražnjenu, i toloska, takodjer izpražnjena, poslala svoga zastupnika. Tal i janske Pata­rene zastupahu glavom rečeni biskupi Marko i Roberto. Osim ovih zastupnika katarskih i patarenskih crkava bilo j e u saboru mnogo odličnijih sljedbenika sekte. Glavni predmet ovoga sastanka bijaše riešen po volji biskupa Nike te ; absolutni dualizam steče pobjedu u zboru, bude utvrdjen i proglašen kano nauka sekte. Odstup od ove nauke takovom se držao povredom ove sljedbe, da su Marko i Roberto, odrekavši se reda bugarskoga, po Niketi iznovice redjeni i na svoje stolice uvedeni bili. U blažem su dakle dualizmu ortho-doxni Bogomili nazírali odmetničtvo od vjere. Razpravu o parnicah

1 Bonacursus : manifestatio seetae Catharorum ap. Baluz. Miscellanea. E d . Mansi I I , 5 8 1 : „ Haeret ic i , qui haJbent o r d i n e m s u u m d e D u g r u t i a . . . docent duos dominos sine principio et fine . . . "

izmedju crkve toloske i carcassonske, koja se u ovom zboru riešila, navodimo ovdje za to , što se biskup Niketas pozvao na crkve g rčku , maćedonsku i bugarsku, navodeć kako su izmedju njih granice točno ustanovljene, te kako neima međj njimi zbog toga nikakove razmirice. '

Ali ova pobjeda bogomilske orthodoxije bijaše veoraa kratka trajanja. Umjereni se dualizam sam po sebi preporučao ; к tomu nadje zagovornika. S one naime strane mora („des parties ď outremer") dodje u Lombardiju njeki Petrač (Petracus), koj stade raditi za red bugarski. Ove nas okolnosti upućuju, da j e Petrač imao biti Bugarin i elan bugarske crkve. On je svojoj nauci pri­bavio pristaša i tiem, što j e ugled biskupa Nikete podkopao pri-poviedajuć svašta о njem i о njegovu rukopoložitelju, dragovićkom biskupu Simeonu. Tim se zbude, da j e medju talijanskimi Pata­reni nastalo podpuno razkolje, dočim su se oni pociepali u dva logora i razdielili u dvie crkve. Markov nasljednik Ivan ostao j e u redu dragovićkom, privrženici pako bugarskoga reda t. j . umje­renoga dualizma izabraše si za biskupa Petra Lombarda iz F i r e n z e . 2

Od ono doba bijahu crkve patarenske u Ital i j i pociepane u ova dva reda ; ali većina njih, kao što ćemo do skora vidjeti, pristade uz red bugarski.

Ovo razkolje, koje j e u sekti buknulo polovicom X I I stoljeća, slabilo j e nju više u nutri nego li naprama katoličkoj crkvi, zapad­noj i iztočnoj. Bogomili, Kathari i Patareni, koliko su medju sobom bili različita mnienja, dobro su se pazili i jedno bili naprama svomu protivniku. S toga su njihove c r k v e , bile one reda bugar­skoga ili dragovićkoga, medju sobom obćile i smatrale se za čla­nove iste zajednice. 3

Ova episoda u povjesti Ka tha ra i Patarena potvrdjuje ono, što rekosmo о postanku sekte u Bugarsko j . Zapadni j e ogranak sekte ostao uviek u svezi sa svojim deblom. Ka ta r ske i Patarenske crkve u Italiji i FVaneezkoj sveudilj su se osvrtale na svoju majku u Bugarskoj . Kada se ovdje osnovna nauka razvila u dva pravca,

1 Notitia conciliabuli apud s. Fel icem de Caraman sub papa haereti-corum Mquinta celebrati ар. Bouquet op. cit. X I V , 4 4 8 .

2 Schmidt op. cit. I, 5 8 , 6 1 — 6 5 , 7 3 — 7 5 . 3 Ovo svjedoči sam Keinerius Sachoni : contra Waldenses. Bibl. max.

patr. X X V , 2 7 1 : „Omnes ecclesiae Catharorum recipiunt se invicem, licet diversas habeant opiniones et contrarias."

te usljed toga nastala dva reda, ovo j e razkolje i na crkve u Ita­liji i Francezkoj djelovalo. Iraademo i drugi primjer, iz koga se razabire kol ik se upliv i ugled davao na zapadu bugarskim Bogu­milom. Koncem X I I vieka bio j e njeki Nazario biskup Patarenom u gornjoj Itali j i . On j e posietio Bugarsku, nije li sam bio iz iztoka ; a kada j e svoju nauku о Isukrstu htio utvrditi, pozivao se na biskupa i djeda crkve bugarske, od kojih da j u bio čuo . 1

Takovo bijaše nutrnje i vanjsko stanje ove sekte druge polo­vice X I I stoljeća. Ona se protezala od Bospora i Ba lkana do Pireneja, od Dunava i Marice do Clarone i Rajne. T h r a k i j a , Bu­garska i Maćedonija na iztoku, gornja Italija i južna F rancezka na zapadu bijahu j o j u to doba glavne postojbine. Na zapadu j e svoje ogranke pružila tja u Bonu i Kolonju, gdje jo j okolo god. 116a bijaše starješinom njeki Arnoldo. Ovdje se s njimi prepirao učeni bonski kanonik Eckber to i prijatelj mu Bertolfo. 2 Kada nije više pouka koristila, i ovdje uzela se lomača u pomoć.

Pošto smo razpravili о Bogomilih bugarskih i grčkih Pata-renih i Katharih talijanskih i francezkih sve do kraja X I I stoljeća, a znamo, da j e početkom X I vieka bilo Bogomila takodjer u duk-ljanskoj kneževini : to nam se nameće pitanje, j e li i koliko j e ova sekta u ovo doba napredovala u našem hrvatskom i srbskom narodu ?

Politički život naroda, koj se početkom X I stoljeća osredo-toČio bješe u dukljanskoj kneževini , pomicao se više к iztoku, dok se u X I I vieku ustalio na Ibru i Raši . Stara srbska župa­nija Raša postade jezgrom nove srbské države, koju osnova veliki župan Stjepan Nemanja oko polovice X I I stoljeća. Ovu j e državu jedina Sar-planina dielila od Maćedonije, u kojoj nalazismo u ono vrieme bogomilskih obcina, tako u Pologu kako tekom rieke Var­dara. Duž ove r ieke i crne i biele Drine, koja izvire na granici Raše , bila su Bogomilom vrata otvorena u srbsku državu. J e s u li oni ovaj naravski prolaz upotriebili?

1 Idem ibid. p. 2 7 0 : „ Quidam vero episeopus eorum et antiquissimus Nazarius coram me Reinhero et multis aliis dixit pluries . . . quod habuerit hunc errorem a b e p i s c o p o e t f i l i o m a i o r e e c c l e -s i a e B u l g a r i a e , iam ferre elapsis annis L X . "

2 Svjedoči sam E c k b e r t : adversus Catharos. Bibl. max. patr. X X I I I , 6 0 0 : „Cum essem eanonicus in ecclesia Bunnensi saepe ego, et un-animis meus Bertolphus, cum talibus altercati sumus. "

(24 Fît. UAÒK1.

U prvo doba samostalnoga vladanja Stjepana Nemanje t. j .

iza uredjene s njegovom braćom razmirice i prije ratovanja s carem Izakom I I Angelom (1185—95), dakle izmed 1159 i 1185 god., bude veliki župan srbski obavješćen od jednoga svojih „pravo­vjernih vojin" : da se u njegovu zemlju uvriežila „трькдетділ ересь." Stjepan dade pomnjivo iztražit i , što j e u stvari. I zbilja se pro­našlo, da j e Srbija okužena krivom vje rom, da j e i velemoža uz nju pristalo, pa da j e ona u Srbi j i ustrojena kano posebna obćina vjerska s vlastitim „načelnikom". Pravovjerni i bogoljubni vla­dalac odmah odredi, da se za iztrebljenje krivovjerstva poprimu ona sredstva, koja su se upotrebljavala u drugih takodjer državah, imenito u bizantinskoj carevini, od koje bijahu malo prije i raški župani odvisni. Stjepan naime dade heretike pohvatati; onda sa­zove sabor, u koj dodje raški arhierej Evtimij sa svećenstvom, igumani s kaludjeri, poglavari zemlje i velemože. Veliki se župan opisuje kano osoba glavna u tom zboru r ieč vodeća, upravo kano car Aleksij I Komnen prije kakova pol stoljeća u Carigradu. On iztaknu svojim govorom, kako j e nastojao sačuvati svoju oblast od krive nauke; ali kako se u njoj „ukorieni доулоу прнносецід на светн доу,хь н рдадъдкшшд неделимое EOÎKUCTKO." Zboru se takodjer predstavi kćer jednoga velemože, bivša „obručena" za jednoga tih „krivovjernih". Ona padši na koljena izpovjedi, kako bijaše ,,ογ ^дконопръстоупьныхъ ТѢХЬ , н КНДѢХЬ. истиною, с л ο y «t: с ψ e Η μ ο ι -» л д ι. ш о у м о у с д д к м ι; о ж и іе с д г ι о 11 о у С Ѳ Т О Н Ѣ ; Η мемогоуцін трь-ІІѢТІІ снрддд гдоуѵнхі, коуунрь н мрь^ькыю ісреси, нстрьгьшн се ιι/3ι>

роукы нхъ н ιιρτ.ι;ΐΐΓΐίΐιιιι . . ." Iz ovoga se kratkoga očitovanja ove žene, koja j e sama bila mužem zavedena u eres, dosta j a s n o može razabrati , da se pod njom nemože razumjeti druga eres nego bo­gumilska. Ovi su krivovjerci služili „samomu sotone, odpadšumu slávy božije" t. j . priznavali su „sotonu", djavola, za vrhovno b i će ; tim pako što su priznavali dva vrhovna načela , izpo vi edali su ditheizam t. j . dielili su „nedjelimoe bož tvo" , podmećuć stva­ranje svieta nevidiva bogu, vidiva djavlu. Iz onih riečih о sotoni podjeđno se vidi, da su srbski Bogomili pripadali bugarskomu redu ; a same rieči slažu se posvema s onimi u Kozme prezvitera. Osim toga, kada se pod ovom krivom vjerom nebi razumievala bogomilska, nebismo znali , koja druga bi se tada bila mogla u Srbiju uvući.

Pošto se sabor osvjedočio ob obstanku i obsegu bogomilske vjere u Srbij i , odsudi j u i izreče na nju kazne. Knj ige bogomilske

budu spaljene, načelniku crkve j ez ik odrezan a onda u zatočište prognan, njeki od Bogomila na lomaču, drugi na izagnanje iz dr­žave odsudjeni, a svim imetak oduzet i medju pravovjerne raz-dieljen. 1

Ovako strogo postupanje nije ostalo bez uspjeha. U srbskoj se državi , koliko znamo, Bogomili više neočituju javno. К tomu j e mnogo doprinielo uzorno uredjenje srbské crkve, koje j e sin mladji Stjepana Nemanje, naime sv. Sava, prvi metropolita srbski ( 1 2 2 1 — 1 2 3 4 ) izveo, dočim j e on u svih glavnih točkah srbské države podigao biskupi je , 2 a hierarhiju osovio na narodnom osnovu. U tako uredjenoj državi, u kojoj se narodna crkva brinula za prosvjetu i odgojenje naroda, nije mogla kriva nauka sjeme sijati a j o š manje uroditi.

Izagnanim iz Srbi je Bogomilom bijaše susjedna Bosna i Hum najbliže utočište. Iz Raše vodi u ovu zemlju najkraći put; pa nam se zbilja u njih pojavlja ova sekta na izmaku X I I stoljeća. Ona se u Bosni više nego li u ikojoj južnoslavenskoj pokrajini ojačala i razširila, imala se s velikimi protivštinarni boriti, došla j e napokon u osobite odnošaje. Toga j e radi potrebito, da о sudbini ove sekte u Bosni napose progovorimo.

I I I .

Patareni u Bosni.

Bosna sa svojim kašnje sastavnim dielom Humom spadaju po narodnosti medju hrvatsko-srbske zemlje, a po položaju prva u sustav podunavskih, drugi u sustav zemalja jadranskoga mora. Radi ovih odnošaja nije mogla Bosna nikada sastaviti trajne samo­stalne države, već j e bila privlačena ili od hrvatsko-ugarske ili od srbské države. Kada se u drugoj polovici X I V stoljeća htjede osoviti na svoje noge, nije se Bosna stegnula na svoje granice,

1 Ovu dragocjenu viest o Bogomilih u Srbiji sačuva nam Stjepan prvo­vjenčani u žitiju sv. Simeona gl. VI. Izd. P . Šafařík str. 6 — 8 .

2 Po starom pripisu к žitiju od god. 1 4 5 0 (Šafařík: památky , ljeto­pisi str. 7 4 ) bila su „mjesta episkopom srpskim" u Z e t i , u R a s i , u H v o s t n u (gdje su Dečani i Peć) , u H u m u , u T o p l i c i (gdje teče rieka Toplica izlievajuća se u bug. Moravu), u R o d i m I j u (u kraju Jablanice) , u D a b r u kod sv. Nikole, napokon u M o r a v i c a h kod sv. Arhilije (u priedjelu srbské Morave).

već zasizajuć preko njih nastojaše pridružiti si hrvatske i srbské zemlje.

U ovih j e riečih sadržana skoro sva povjest bosanska. Kada početkom X I I vieka kraljevina Dalmaci ja i Hrvatska pozva na svoj priestol ugarske kralje, ugarski dvor, ojačan ovom stečevi­nom stade možno uplivati na Bosnu. Ovaj upliv bijaše tim za­mašniji, što ga Srbija, koja si pod Stjepanom Nemanjom steče neodvisnost i koja se tek pod ovim vladaocem i njegovim nasljed­nikom preustroj avala, nemogaše slabiti i suzbijati. Nemanjin suvre­menik bosanski ban Kulin priznavaše vrhovnu vlast krune ugar-sko-hrvatske, ali upravljaše zemljom samostalno, kao što se dade nagovieštati takodjer iz povlastice podieljene dne 29 kolovoza 1 1 8 9 obćini dubrovačkoj. 1

Još j e odvisnija bila Bosna u crkvenom pogledu. Ona j e u to doba pripadala zapadnoj crkvi , kano što susjedna Dalmaci ja i Hrvatska. U njoj bijaše jedina biskupija sa stolnom crkvom posve­ćenom sv. Petru i s kaptolom u mjestu Brdu u vrhbosanskoj župi . 3

Ona j e bila njekada odvisna od prabiskupa spljetskoga; polovicom X I stoljeća otimahu se za nju metropolite barski i dubrovački, dok j u papa Aleksandro I I odlukom od 18 ožujka 1067 nedosudi prvomu. 3

Tada su pod dukljanskim ili barskim metropolitom bile bis­kupi je : kotorska, pulatska, svačka, srbska, bosanska i tribunjska. Ali dvie posljednje dodjoše već sliedećega vieka pod metropoliju dubrovačku, te bijahu pod njom i za vladanja bana Kulina u Bosni a Miroslava, brata Stjepana Nemanje, u Humu. U obsegu barske metropolije bilo j e pravovjernih j edne i druge, t. j . iztočne i zapadne crkve, a rečeni papa nalaže arcibiskupu Petru : neka se jednako brine za samostane tako latinske kako grčke ili slovenske znajuć, da su oni „jedne c r k v e . " 4 Kao da se onda j o š nebjehu

1 Kod Miklošića: monumenta serbica, p. 1 — 2. 2 Da je ovdje bilo sielo bosanske biskupije, о kojem se do sada raz­

ličito mislilo, izvodim iz ovih rieči listine od god 1 2 4 4 (Theiner: monum. Slav, merid. I , 2 9 8 ) : „in suppa U r h b o z n a : B u r d o (Bardo) cum omnibus suis pertinentiís, u b i i p s a e c c l e s i a с a-t h e d r a l i s s a n c t i P e i r i e s t fu η d a t a. " Brdo, sada Ban-Brdo, selo ne daleko od Vrh-Bosne.

3 Kod Baronia : Annal, eecl. ad a. 1 0 6 2 . Far la t i : Illyr. sacr. VII, 1 8 — 1 9 . 4 Ibid. „Monasteria quoque tam Latinorum quam Graecorum sive S l a ­

v o r u m cures, ut scias, haec omnia u n a m e c c l e s i a m e s s e . "

izoštrile one opreke izmedju jedne i druge crkve u onih zemljah, koje su kašnje nastale na golemu nesreću našemu narodu. Ali već nastade zavada izmedju rečenoga kneza Miroslava i rimske crkve, kao što nam svjedoči pismo pape Aleksandra I I I nanj 7 srpnja 1 1 8 1 upravljeno. 1 U ovom se pismu humskomu županu spočituje, što nepušta urediti ona mjesta, u kojih bijahu njekada stolne crkve, i što nije htio primiti papina poslanika izaslana к njemu za izrav-nanje razmirice, s toga bješe ga on izobćio.

Odavle se vidi, da Miroslav nebijaše prijatelj rimskoj crkvi i da se izmedju njih bilo prekinulo obćenje. Ovaj župan imaše za ženu sestru bosanskoga bana Kuli na ; a ona j e kano udova ozloglašena bila, da j e pristala uz patarensku vjeru. S toga nam se nameće pi tanje: nije li upravo bogomilska vjera povoda dala onomu prama katoličkoj crkvi neprijateljskomu duhu, koj se u župana Miroslava očitovao? nije li ona vjera prodrla bila u Hum za vladanja župana Miroslava? Ovoga nagovieštanja ne samo ne-pobijaju suvremene okolnosti nego ga i podupiru. Sjetimo se, da j e srbski veliki župan Stjepan Nemanja izagnao bio Bogomile iz Raše i Srbi je . Ovim izagnanikom bijaše, kako rekosmo, najkraći put u Bosnu i Hum. Ondje se koncem stoljeća Patareni pojavljuju u velikom mnoštvu. U Humu j i h takodjer sveudilj bilo. Srbsk i Bogomili, izagnani iz Srbi je imali su naći kod Miroslava utočište, što j e ovaj, kako znamo, protivnik bio svomu bratu Stjepanu, pače se njekada s njim bio krvavo zaratio. Izmedju braće opaža se njeko takmenje,,jasno na državnom polju, a na crkvenom nam j e nejasnije.

Sto se glede župana Miroslava dade samo naslućivati, ne­sumnjivo j e glede njegova svaka bana Kulina. O tom nam se sa­čuvala viest u pismu, koje god. 1199 upravi papi Inocenciju I I I mladji sin Stjepana Nemanje a sinovac župana Miroslava, knez V u k „kralj Dalmaci je i Dukl je" . Kako se veliki župan Stjepan Nemanja odreče ( 1 1 9 5 ) priestolja srbskoga na korist svomu sta-

1 Pismo j e prvi put štampano kod Theinera: monuin. Slavor. meriđ. I, 1. ,, Nobili viro Miroslavo , corniti Τ (Ζ) а с h о 1 m i t a η о. " Pisano je god. 1 1 8 1 . B r a ć a Stjepana Nemanje Straeimir i Miroslav navode se još u listini dubrovačkoj god. 1 1 8 6 , 2 7 rujna (kod Miklošića : т о ш ш . serb. p. 1 ) . God. 1 1 9 0 , 17 lipnja uglaviše Dubrovčani savez s Miroslavom knezom, bratom Stjepana Nemanje. Odavle nemože biti sumnje, da j e knez Miroslav, župan zahumski, na koga je upravljeno pismo papae Alexandra III , i „Mirosclavus Chelmensis?, koj j e imao za ženu Kulinovu sestru, jedna te ista osoba.

rijemu sinu Stjepanu ( 1 1 9 5 — 1 2 2 8 ) , upravljaše Vukan Zetom („Dal-matia et Diocl ia") i bude tiem nasljednikom sv. Vladimira. V u k j e svoju korist našao, da goji prijateljstvo s rimskom stolicom i s kraljem ugarsko-brvatskim Mirkom ( 1 1 9 6 — 1 2 0 4 ) . S toga zamoli Vuk papu, da bi mu poslao svoje poslanike, s kojimi bi uredio crkvene i državne odnošaje. Ovakovom indi prigodom priobći Vuk papi ovu viest: „Nećemo, da vaše očinstvo neznade, kako krivo-vjerstvo ne maleno niče u zemlji kralja ugarskoga, naime u Bosni, u toliko, da isti ban Kulin, grješno zaveden, sa svojom suprugom i sa sestrom svojom, udovom pokojnoga Miroslava kneza hum­skoga , i sa mnogimi rodjaci svoj imi , zavede u isto krivovjerstvo preko deset tisuća kršćana." 1

Vuk nenavodi u svojem pismu imena ove kr ive vjere (hae-res is) ; ali u pismu pape Inocenci je I I I , komu j e Vukovo dalo po­voda, navodi se izriekom ime sek t e : „cum in terra nobilis viri Culini bani quorundam hominum multitudo moretur, qui de dam-pnata C a t h a r o r u m h a e r e s i sunt." 2 Oni dakle krivovjerci u Bosni bijahu od osudjena krivovjerstva Katara . Odavle vidimo, da j e rimska stolica priznavala istovjetnost ove sekte u Bosni i u Italiji i F r ancezko j , gdje j e ona svu strogost Inocencijevih pred-šastnika jurve izazvala bila. K a k o j e Bosna spadala na zapadnu c rkvu , to su za bosanske Bogomile pridržana u spomenicih za­padnih ona imena, koja su se nametala njihovim zapadnim jedno-vjercem, naime: C a t h a r i , P a t a r e n i ili u obće M a n i c h a e i . 3

Katolici našega roda obično i najradje zvali su j ih Patareni ; tako izmedju ostalih Spljećanin a Cuthe is 4 i Dubrovčani . 5 S toga ćemo i mi bosanske Bogomile zvati u toj razpravi ovim imenom. Kano ni drugdje tako ni u Bosni nisu se privrženici ove sekte zvali

1 Pismo kod Theinera loc. cit. p. 6. U svih izdanjih toga važnoga pisma krivo se čita „ipse B a c i l i n u s " mj. Ba(n) Culinus i. e. Ban-Culinus, onda „cum sorore s u a , que fuit defuncti M i r o s c l a v i k e -m e n s i s " mj. Mirosclavi chelmensis (comitis).

2 Ibid. p. 1 5 . 3 Cf. epist. ibid. p. 2 0 , 3 0 8 , 4 0 8 . Item : Theiner : monum. Hungariae

II, 2 5 4 , 2 6 4 , 2 6 6 , 3 6 3 , 3 5 8 , 3 5 9 . 4 Summa historiarum de gestis civium Spalatinorum éd. Luci i p. 3 8 4 :

r I b i marient P a t a r e n i Boznensium, qui dicuntur Manazei" i. e. Manachei.

5 Puč i ć : Spomenici srpski I , primjetbe str. V I I : „alguni dei P a t a r i η i. " IV : „ in perseneia dei P a t a r i n i " etc.

timi imeni, kojimi su j ih nazivali katolici; oni su u Bosni sebe takodjer zvali „krst i jane" ' upravo kano njihova jednovjerna braća u Bugarskoj , Italiji i F rancezko j .

Iz Vukova indi pisma od god. l i 9 9 suedi, da j e na izmaku X I I stoljeća bilo u B o s n i , po njegovu računu, preko 1 0 . 0 0 0 Pa­tarena; pa da j e , što jo š više od toga broja znamenuje, novu vjeru prigrlila bila sva vlađajuća porodica, ban i banica, sestra banova, koja j e valjda poslije smrti svoga muža Miroslava ( f poslije 1190) stanovala kod bra ta , i ostali rodjaci. Ovo j e poslije bugarskoga Gavrila, inače Radomira Romana, i njegove supruge, drugi primjer, ako j e on u ostalom nesumnjiv, da j e vlađajuća porodica južno-slovenska pristala uz ovu sektu.

Ako i ne drugim putem, to j e rimska stolica pismom Vu-kovim doznala za ovu sektu u Bosni. Što j e dakle ona na to uči­nila, da spasi pravovjerje u onoj zemlji, koja bijaše rimskoj crkvi pređstražom proti iztočnoj ?

Rimska crkva imaše već gotovu osnovu svoga postupanja proti sekti u Italij i i F rancezko j . Ovu j e osnovu papa Inocencio I I I popunio. S toga dobit ćemo na ono pitanje najjasniji odgovor, ako ovdje u kratko razvijemo onu osnovu ; j e r su rimsku stolicu is ta načela i proti bosanskim Patarenom vodila.

Crkva se smatra jedinom od boga opunovlaštenom učiteljicom božanstvene nauke, jedinim zakonitim skladištem prave vjere i mi­losti. U heresiji nazire ona svojevoljno odmetničtvo od vjere Isu­sove; u krivovjercu oholost uma i izopačenost srdca, kojima on samovoljno b i ra , što mu j e po ćudi, izmedju članaka i ustanova crkvenih , te se ovako postavlja iznad proroke, evangjelje i apo­stole, a zametnuvši ugled c rkve stvara odieljene vjerske obćine ili j im se pridružuje.' 2 S ovoga gledišta nemože crkva mira sklapati

1 U vjeroizpoviesti od god. 1 2 0 3 (Theiner: monmn. Slav, merid. I, 2 0 ) : „Nos autem de eaetero non C h r i s t i a n o s , sieut haetenus, sed fratres nos nominabimus ne singularitate nominis aliis Christianis iniuria in-feratur . . . " Sr. u Daničićevu riecmku: i s p h C T i m i i H t i h , крьстшіннь.

2 Can. Haéresis 2 7 . С. 2 4 . Q. 3 : „Haeresis graeee ab electione di-c i tur , quod scilicet unusquisque sibi eligat disciplinám, quam putat esse meliorem. Cf. Isid. Sentent. I, с. 1 6 : „Qui sunt haeretici, nisi qui relieta dei ecclesia privatas elegerunt soeietates?" Can. Quid autem 3 0 . С. 2 4 . Q. 3 . „Qui non ad propheticas voces, non ad apostolicas literas, nee ad evangelicas auctoritates, sed ad semetipsos recurrunt. "

R. J . A. VII. 9

s onimi, koji su se od nje odielili, nemože bludnji pored istine na priestolju mjesta dopustiti. Ona oprašta bludnji i pogrješci, ako priznaju istinu, ali se nepokorava oporoj volji. S toga j e sveudilj nastojala krivovjerce ili obratiti ili izkorieniti. Ako j e crkva ovo stanovište zauzimala naprama svakoj heresij i , koliko ga više bra­nila naprama dualističkoj sek t i , koja j e isto kršćanstvo u pitanje stavila i koja j e njoj samoj na zapadu о glavi radi la? Cujmo, kako jadikuje knez Rajmondo V god. 1177 nad razvraćenosti, koju j e sekta u južnoj Francezkoj proizvela bila : „ova j e heresija tako mah preotela, da j e razdor zavladao izmedju muža i žene, otca i sina, svekrve i nevjeste. Svećenici pustili su se zavesti, crkve su zapuštene i razpadaju se, uzteže se krstiti, sveta j e pri­čest omrzila i zamrzila izpoviest. Neće se vjerovati u stvorenje čovjeka i uzkrsnuće puti, jednom riečju : sva su svetotajstva uklo­njena a uvedena dva počela." 1 Dodajmo j o š к tomu, da j e ova sekta tako na katoličku crkvu zamrzila b i la , da j e — kako se bar glasalo — izaslala bila punomoćnike к Saracenom, da j im po­nude savez proti zapadnomu kršćanstvu. 2

Ako dakle uzmemo na um s jedne strane stanovište crkve naprama krivovjerstvu u o b ć e , s druge odnošaj dualističke sekte naprama historičkomu kršćans tvu , njezino razširenje i osebnost njezinu: onda se nećemo čuditi , što j e crkva prihvatila najozbilj­nija sredstva proti sekt i , čim ova ojača. V e ć u saborih, držanih god. 1163 u Touru i god. 1 1 6 5 u Lombersu, izdane su stroge na­redbe tako proti krivovjercem Katharom, kako proti njihovim za­šti tnikom. 3 Ali kada se uzprkos ovim naredbam ova sekta sve to dalje širila, crkva j e osobito na to svoju pozornost obratila, kako da se krivovjerci pronadju, pred sud pozovu i kazne. S toga j e u saboru, držanom god. 1 1 8 4 u Veroni pod predsjedničtvom sa­moga pape Luci ja I I I zaključeno i odredjeno 4 : da j e svaki biskup, ili sam ili kroz arcidjakona ili drugoga izaslanika dužan jedan ili dva puta na godinu posietiti župu, u kojoj bi po prijavi živjeli krivovjerci , i ondje istragu povesti. Iztraživalac j e pred sebe po­zivao ođličnije ljude one župe; izpitivao j ih za kr ivovjerce; oni su bili dužni pod prisegom odkriti takove obćinare , koji su od

1 Kod Ch. U. H a l m a : Geschichte der Ketzer im Mittelalter. I , 1 6 6 . 2 Schmidt op. cit. I , 1 0 0 . 3 Αρ. Mansi: collec. cone. X X I , 1 1 7 7 . Hahn op. cit. p. 5 3 4 .

4 Mansi op. cit. X X I I , 4 7 8 .

crkve odpali , koji su sumnjivi, koji polaze tajne sastanke itd. Prema potrebi bila j e pozvana i ciela župa na prisegu, kano odgo­vorna za čistoću vjere. Onda su obtuženici bili prizvani pred iz­traživaoca, koj j im najprije razloži stanovište crkve naprama sekti, za tim j i h izpita о krivoj nauci i о protivnoj jo j katoličkoj, a pi­tanja i odgovore pisao j e u zapisnik iztražiteljev bilježnik. Kada ob-tuženik nebi bio htio odgovoriti na pitanja ili j i h obilazio, bila su X I I vieka upotrebljavana njeka sredstva, kano kušnja s vodom i željezom, kojimi se u srednjem vieku u obće služahu kano s do­kazali nevinosti ili krivnje. Ako se krivovjerac svoje volje pred­stavio pred iztraživaoca, bio j e dužan prije svega javnom i sve­čanom prisegom odreći se sl jedbe, zabaciv sve članke njezina nauka , obsudiv j u i p roklev , i obvezav s e , da će sudjelovati kod obraćenja svoje dosadanje braće. Onda j e obraćeniku nametnuta pokora. Proti svim drugim krivovjercem proglašene su kazne.

Za pape Inocenci ja I I I uvedena j e glede iztraživaoca pro­mjena. Pošto se s j e d n e strane dogadjalo, da su redoviti iztraži-vaoc i , biskupi, mlohavo taj posao t jeral i , s druge strane krivo-vjerstvo bješe onda visoko podiglo g lavu: to j e ovaj papa mislio, da iztraživanje proti krivovjercem i sav proti njim postupak imade pribrati u svoje ruke sama rimska stolica, kojoj j e bditi nad pravo­vjerjem u kršćanskom svietu. К tomu pristupi i taj razlog, što su njeki biskupi zaraženi bili krivom vjerom ili bar sumnjivi. Sada j e r imska stolica imenovala i izašiljala iztraživaoce, koji su dobi­vali od nje neposredno naputke i povlasti i sačinjavali posebno su­dište iztraživalačko — vlast biskupa naprama krivovjercem predje na papinske poslanike (legate). Ovo j e početak tako zvane „inqui-sitionis haereticae pravitatis", inkvisicije. U samom iztraživanju papa Inocencij uvede ovu promjenu, što j e barbarske one kušnje za­branio. 1

Glavne crkvene kazne proti kr ivovjercem bijahu izobćenje i zabrana (interdictum), kojoj bise kadšto ciela mjesta i zemlje podvržene. Proglašivale su se svake nedjelje i blagdana uz zvo­njenje i utrnute svieće ; biskup, koj bi to propustio, bio j e obu­stavljen u svojoj časti i službi na tri godine.-

1 Cone. L a t e r . IV, с. 1 8 . Mansi X X I I , 1 0 0 6 : „Ne quisquam purgationi aquae ferventìs vel frigidae, seu ferri candenti*, ritum cuiuslibet bene-

dietionis aut consecrationis impendat. " й Zaključak Veron, sabora god. 1 1 8 4 ibid p. 4 7 8 .

*

Ali proti krivovjercem bijaše izvadjen ne samo „gladius spi-ritualis" nego i „materialis". U onoj strastnoj borb i , koja se bila zametnula, malo su odziva našle one liepi rieči učenoga sv. B e r ­narda: „neka se krivovjerci uhvate radje nego raztjeraju, uhvate — velim — ne oružjem nego dokaz i , kojimi se njihove bludnje oprovrgavaju; a oni, ako j e moguće , neka se po katolički izmire, neka se povrate к vjeri ." 1 V je ra j e bila u ono doba pronikla sve svjetske i državne odnošaje u toliko, da se j e ođmetničtvo od nje smatralo za zločin ne samo u crkvenom nego i državnom zako-narstvu, za uvredu božjega veličanstva. S toga j e svak i , o kom

j e iztraga dokazala da j e kr ivovjerac , lišen bio svih gradjanskih prava. Osim toga već j e rimski sabor god. 1157 odredio b io , da se krivovjercu imade uzeti sav njegov imetak. Papa Inocencio I I I potvrdi (1199) ovu odluku, te odredi, da se oduzeta dobra poraz-diele na tri jednake čest i , od kojih se jedna imade dati onomu, koj j e krivovjerca uhvatio, druga poglavarstvu, koje ga kaznilo, t reća za učvršćenje mjesta , gdje j e bio uhvaćen . 2 Smrtnoj su se kazni dugo opirale crkvene vlasti i najugledniji crkveni dostojan­stvenici, te su krivovjerci upravo u njih nalazili ondje zagovoriteljâ, gdje ih puk razdražen na lomaču tjeraše. Ali kašnje su državni zakoni i u tom strožiji b i l i , te postali živim izrazom svoje dobe.

Crkva i država postupahu strogo ne samo proti pronadjenim krivovjercem, nego i proti sumnjivim i proti zaštitnikom krivo­vjeraca. Prvi od obiju pozvani pred iztraživaoca, ako se nepred-staviše tečajem godine, bijahu izobćeni, a pravovjernim zabranjeno da se nesmiju s njimi družiti pod kaznom, da j im j e inače ulaz u crkvu kroz mjesec dana zabranjen. 3 Zaštitnici pako krivovjeraca bijahu takodjer izobćeni , sramotnimi (infames) proglašeni ; oni su izgubili pravo na javnu službu, glas u izborih i skupštinah, pravo na svjedočanstvo kod suda, pravo oporuke, odvjetnik pravo odvje-tovati , bilježnik pravo izdavati valjane izprave itd. Papa Ino­cencio I I I pooštri ( 1200 ) ovu kaznu t iem, što odredi, da se za­štitnik krivovjeraca imade kazniti globom novčanom, koja nesmije biti manja od četvrtine vriednosti njegova imetka.

Državne su vlasti bile obvezane izvršiti z a k o n e , koji su proti krivovjercem učinjeni bili. Poglavarstva su se svake godine

1 Sermo 6 4 opera S. Bernardi ed. cit. I , 1 4 8 6 . 2 Vidi Mansi XXI, 8 4 3 . 3 Zaključci sabora Veron, i obéega L a t e r . IV. Mansi X X I I , 4 7 7 , 9 8 7 .

na nje imala zapriseći ; ona su, kano i vlastela, imala se obvezati, da ée iztraživaocem u njihovu poslu ići u svem na ruku. S toga j e iztraživalac izrekao sa svoje strane samo crkvenu osudu, a za svjetsku kaznu predao krivovjerca državnim vlast im, koje su ga bez svakoga preslušanja kaznile po zakonu. 1 Vladalac, koj bi sam štitio krivovjerce ili pače uz nje pristao, bio j e j ednak im, kano što i drugi, kaznam podvržen; ali osim toga izgubio j e pravo na priestolje, ako nije za godinu dana dao crkvi zadovoljštine, nje­govi su podanici riešeni dužnosti da mu budu vjerni, a zemlja mu otvorena neprijateljstvu susjednih pravovjernih vladalaca, koji budu pozvani na obranu crkve u onoj državi. Odavle se porode tako zvane k r i ž a r s k e v o j n e , koje su podignute bile ne samo proti nevjernikom nego i proti krivovjercem. Kršćanski vladaoci neka se, poput Josue pred Je r ikom, sdruže sa svećenstvom proti otrovu krivovjerstva. Prem j e takav poziv sa strane vrhovne crkvene vlasti mnogim vladaocem, koji su ovakovu priliku rado upotriebili proti svojim susjedom, dobro došao : to nije rimska stolica propu­stila upotriebiti i druga sredstva, da j ih ohrabi na one vojne. J e r osim što takovim vladaocem podjeljivaše duhovne milosti, stavljaše ona njihove države za vrieme križarske vojne pod osobitu zaštitu apostolske stolice ; podupiraše j i h i novcem i oružjem u ratu ; do-zvoljivaše da osvoje zemlje krivovjeraca s pravom vlastničtva itd.

Ovako se crkvena i državna vlast sroči proti krivoj nauc i ; a ova strogost, namienjena inače svakomu krivovjerstvu, bude naperena osobito proti Katharom i Patarenom, glavnoj i najjačoj one dobe sekti na zapadu. Isto j e bivalo u iztoku. Ako i nisu ovdje do konca X I I stoljeća zakoni proti krivovjerstvu bili onako razvi­jen i kao na zapadu: to nisu oni bili b laž i , kao što nam svjedoči postupak proti Bogomilom u carstvu byzantinskom i u Srbiji . I ovdje se iztraga vodila proti krivovjercem ; oni budu na sud pozvani ili pohvatani ; sakupi se zbor da j im sudi ; tvrdokorni budu osudjeni na tamnicu, izgon iz zemlje, na osakaćenje, pače i na smrt.' 2

1 Tako j e već god. 1 1 8 4 zaključeno (Mansi X X I I , 4 7 7 ) u Veroneskom saboru : „sine ulla penitus audientia . . animadversione debita puniendi."

2 Dušanov zakon pridrža starije naredbe proti jeretikom : „ д а кджсті, се ( е р е с ь ) НО УЧПіОІіоу СВеты ,ХЬ САТЬЦЬ." On medju ostalim određjuje :

„ н к т о ce с а в р ѣ т е е р е т н г ь ЖНВѢ СЬ ?срнст і *лны , дл ce ж е ж е т і . по

ω κ ρ Λ ζ , ο γ , н п р о ж е н е т ь c e . к т о m гд ИЛУНСТЬ т л н т н , н т ь дд ж е -

ж е т ь с е . " Sr. I I , 3 — 9 . L X X V , 1 3 1 Šafaříkova izdanja.

Bosanski dakle Patareni , kada su se pojavili, našli su se naprama takovoj crkvenoj i državnoj sili. К tomu imadoše u pro­tivnom logoru papu onako izraženih nače la , kao što j e bio Ino-cencio I I I . Sjediniti sviet k r šćansk i , očistiti ga od krivovjerstva, izhoditi glavi crkve takav u sve odnošaje upliv, da crkvena vlast bude nalik na sunce, od koga državna dobiva svoje svjetlo — ovo bijaše zadatak, koj si taj veliki muž preduze i koj j e on osam­naest godina ( 1 1 9 8 — 1 2 1 6 ) ostvarao visokim umom i željeznom dosljednosti. J edva stupiv na stolicu sv. Pe t r a , poprimi proti tali­janskim Patarenom i francezkim Katharom sva sredstva, koja mu davaše u ruke i vlast i obstojeći zakoni. Dne 1 travnja 1198 opomene nadbiskupa od Aucha, da složno sa svojimi sufragani stane na put Katharom one pokrajine, te da uzme u pomoć, ako bi potrebito bilo, i svjetski mač. Odmah iza toga (21 travnja) izasla dva redovnika cistercitskoga reda , Kaj nera i Guja, u južnu F ran cezku s podpunom vlasti . 1 U isto j e doba izaslao svoga poslanika u gornju I ta l i ju ; a sliedeće godine (u srpnju 1199) izdade oštru naredbu proti Patarenom u Vi te rbu . 2

Kada j e indi Inocentio I I I iz Vukova pisma ( 1 1 9 9 ) doznao, da imade u Bosni tih kr ivovjeraca, nije mnogo promišljao što da radi. Ovdje se njegovu umu predstavi riedki s lučaj , da j e sam vladalac zemlje i sva njegova porodica i rodbina okrivljena. J e r ban Kul in , kako se papi j a v i l o , „ne samo davao sigurno utočište krivovjercem, nego j ih i j avno podupiraše ; izlažuć njihovoj opa­čini i sebe i zemlju svoju, te časteć j ih kano kato l ike , pače više od katolika, nazivajuć j i h p r a v e k r š ć a n e . " S toga razloga, a к tomu znajuć da j e ban bosanski priznavao vrhovnu vlast ugar­ske krune, obrati se papa pismom od 11 listopada 1 2 0 0 na Mirka, kralja ugarskoga. 3 On sjeća kral ja na c i e l , radi koje dobi vlada-lacki mač, i na opasnost, koja prieti Ugarskoj i njezinu pravo­vjerju, ako nepomogne iztriebiti heresiju u Bosni te i bana čim prije od nje odvratiti. Onda nastavlja ovako : „da ova bolest (haeresis), nestane li j o j se na put u početku, neokuži bližnje zemlje i nepridje, što bog očuvaj, u kraljevinu Ugarsku , molimo, opominjemo i na­govaramo kraljevsku visost u gospodinu, nalažuć tebi za opro-štenje griehâ, da se pripraviš silom i kako dolikuje kral jevskoj

1 Epist. papae Inoc. III ed. Baluz. lib. I, ep. 8 1 , 9 4 . > l Ibid. lib. I, ep. 2 9 8 . 3 Pismo kod Theinera ; monum. Slav, merid. I, 1 2 , 1 3 .

moći, kako bi toliku nepravdu, nanesenu Krstu i kršćanom, osve­t io ; te da ti, ako nebi rečeni ban (Kulin) izagnao svih krivovje­raca iz podčinjene si zemlje i sav j i m oduzeo imetak, izagnaš tako njega kako krivovjerce njegove ne samo iz zemlje njegove nego i iz ciele Ugarske kraljevine ; a da njihova dobra, gdje god bi u tvojoj zemlji bila, oduzmeš ; pače obzir tvoj neka banu neo-prosti, već izvrši proti njemu pravo državne vlasti, ako se inače nebi dao na put pravde svrnuti."

Papa Inocencio I I I , kako se iz ovoga pisma razabira, postu­paše proti banu Kulinu i bosanskim krivovjercem onako, kao što bijaše ustanovljeno dotadanjim zakonom i običajem. On učini kral ja ugarskoga izvršiteljem ovih zakona. Mirko j e imao najprije po­zvati Ku l ina , da se odvrati od Patarena i da j ih prestane zaštići­vati. Ako bi taj poziv ostao bez uspjeha, onda j e kralj ugarski imao provaliti u Bosnu, posjesti ovu zemlju, osvojiti imetak Pata­rena , izagnati nje i bana njihova. Ova j e prva križarska vojna, koju j e r imska stolica htjela na patarensku Bosnu podići.

Ali ban j e Kulin umio odvratiti ovu pogibelj od svoga prie-stolja i svoje zemlje. On se na poziv kralja Mirka „izpricao, da j e Patarene držao ne za krivovjerce nego za katolike i da j e pri­pravan poslati u Rim njeke od njih, neka papi razlože svoje vje­rovanje i ponašanje, kako bi njegovom odlukom bili ili u dobru utvrdjeni ili od zla odvraceni, pošto su voljni držati se neoskvr­njeno nauke apostolske stolice." Ovakovim j e odgovorom sam Ku­lin odbacio od sebe sumnju odmetničtva uvjeravajuć, da njegova bludnja, ako j e kakova, nepotiče iz zle volje i opake namjere ; a s druge j e strane sav posao prenesao neposredno pred rimsku sto­licu i tako obišao umiešanje ugarskoga kralja. Kulin posla zbilja u Rim svoga metropolita dubrovačkoga arcibiskupa i arcidjakona Marina i s njimi njekoliko Patarena, te zamoli papu, da pošalje u Bosnu „sposobnoga čovjeka" iz svojega kruga. Ovaj poslanik papin imao bi se sam uvjeriti о vjerskom stanju Bosne, a prema tomu „izkorieniti i posaditi, što bi se po njegovu sudu imalo izkorie-niti i posaditi."

Ovakovo ponašanje bosanskoga bana imalo j e i ugarski dvor iznenaditi i r imsku stolicu umiriti. D a j e on upravo tada nastojao vlast svoju na prekosavske zemlje razširiti, svjedoči nam zapodje-nuta razmirica sa Srbi jom. U toj j e razmirici Mirko našao savez­nika kneza Vuka . Srbski veliki župan Stjepan htjede namienjeni

136 FR. R A O K I .

si udarac tim odbiti, što se i on približi r imskoj stolici. On j e učtivo primio poslanike papine kapelana Ivana (de Casamaris) i poddjakona Simeona, koji su bili u Dukl ju poslani ( 1 1 9 9 ) i ondje držali sabor pokrajinski 1 ; te posebnim pismom svoju naprama rim­skoj stolici odanost papi očitovao. Ali sve ovo nemogaše ublažiti ugarskoga gospodoljubja, te j e kralj Mirko negdje u jeseni 1 2 0 2 papu posebnim poslanikom, pravo ili neprávo, izviestio 2 , da j e „zemlju velikoga župana pod svoje gospodstvo uzpostavio" t. j . Stjepana prisilio, da prizna vrhovnu vlast krune ugarske. Ako j e dakle ugarski dvor naprama južno-slovenskim zemljam takovu poli­tiku tjerao, punim se pravom može zaključiti, da bi kralj Mirko zbilja bio križarsku vojsku poveo u Bosnu, kada nebi ban Kulin bio pokazao onoliku pripravnost naprama zahtjevom rimske stolice.

Ova j e s druge strane ponudu i molbu bosanskoga bana objeručke prihvatila. Papa Inocencio , koj j e osobitom pozornošću pratio crkvene i državne odnošaje južno-slovenskih država, Srbije, Bugarske i Bosne te j ih nastojao čim uže privezati apostolskoj stolici, „posavjetovavši se s biskupi" izasla Bernarda spljetskoga arcibiskupa i svoga dvorskoga kapelana Ivana de Casamaris u Bosnu, pođieliv j i m punomoćje p ismom 3 od 21 studenoga 1 2 0 2 . Inocencio nije mogao bolje udesiti toga izbora. Ivan, kano bivši poslanik u Duklj i i Srbiji , bijaše točno obaviešten о stanju stvari u južnoslovenskih zemljah. Spljetski pako arcibiskup Bernardo, rodom iz Perugie , posvećen ( 1 2 0 0 ) od samoga pape za onu sto­licu metropolitsku, bijaše „čovjek učen i r ječi t" , а к tomu imajuć sam posla s Patareni u Dalmaciji , dobro upućen u nauku i ustroj ove sekte. J edva j e naime Bernardo zasio bio stolicu sv. Dujma, kada mu dodje do znanja, da se Patareni uđomiše i u njegovoj

1 Zaključci sabora čitaju se kod Theinera ibid. p. 6 — - 8 . Ovi su bi­skupi bili na tom saboru: Ivan dukljanski i barski nadbiskup, Pe tar biskup skadarski, Ivan polatski, P e t a r drivastski, Dominik svački, Božo oghmski, Božidar sardijski, mjesto arbanskoga biskupa bio j e arcipop Dominik. Iz ovih se imena vidi obseg metropolije barske , о kom smo gore govorili. On se j e njekako podudarao s obsegom kneže­vine Vukove, Duklje i Dalmacije. Mjesta, od kojih su one biskupije imale ime, jesu poznata. „Sarda" (episcopus Sardanensis) ili Σάροο: jest Гі(>доііп,ніі грддь, koj j e Stjepan Nemanja bio od Grkâ osvojio. V. Žitie sv. Symeona od Stjepana prvovjenč. gl. VII . Izd. Šafařík.

- Ibid. p. 1 4 . 3 Štampano ondje str. 1 5 .

metropoliji, osobito u gradovih Spljetu i Trogiru. Patarenska j e sekta po svjedočanstvu suvremenoga povjestnika spljetskoga 1 pre­nesena u Dalmaciju iz Bosne . Glavni j o j učitelji bijahu dva sli­kara i zlatara braća Mato i Aristodio, građjanina zadarska ali rodom iz Pulje. Oni bijahu vješti „latinskoj i slovinskoj knjizi," a veći su dio života sproveli u Bosni, gdje su novu vjeru upili bili. Oni su u Spljetu našli dosta pristaša, tim pako izazvali revnost novoga metropolite. Bernardo kušaše najprije naukom obratiti zabludile; onda poprimi strožija sredstva po obstojavših zakonih : izobći naime kr ivovjerce , zapovjedi da j i m se imetak oduzme a oni izgnaju iz zemlje. Mato i Aristodio ođrekoše se svoje bludnje; ali bilo j e takovih, koji su rađje ostavili domovinu nego li vjeru svoju. Neima sumnje, da su ovi prekoračili medje hrvatske domovine i utekli se u susjednu Bosnu к jednovjernoj braći, gdje j ih primi ban Kulin, pače i bosanski biskup Danilo, ako j e ova posljednja viest istinita. 3

I ovo j e prvi javni pojav Patarena u našoj hrvatskoj domovini ; kao što su oni po toj viesti potekli iz B o s n e , tako su se u nju uticali, kada god j im nebijaše odmora u Dalmaciji i Hrvatskoj.

Bernardo i Ivan, oba Tal i jana rodom, bijahu prvi iztražitelji, inquisitori, proti Paterenom bosanskim. Poslanstvo j im propisuje rečeni apost. list od 21 studenoga 1202 . U njem se iztražiteljem nalaže : „da došavši u zemlju rečenoga Kulina iztraže vjerovanje i ponašanje tako njegovo, kako supruge i ljudi zemlje njegove, te da vlašću apostolske stolice potvrde po crkvenih propisih, što bi ondje našli potvrdjenja dostojno u smislu katoličke vjere i apost. nauka. Ako bi pako ondje što god našli, što krivovjerskom opačinom zaudara, i što se pravomu protivi nauku, neka ono po propisu svedu na stazu istine. Ako li nebi htjeli u Bosni slušati nji­hovih opomena i naredaba, da proti njim postupaju bez svakoga obzira u smislu odredaba proti krivovjercem izdanih." Naputak dakle izdan rimskim poslanikom Bernardu i Ivanu glasio j e onako, kao što njihovim sudrugom, koji su se slali u Francezku i Italiju.

1 Thomae archici, historiae salonit, c. X X I V . 2 Ovo potvrdjuje pismo pape Inocentija na ugarskoga kralja od 11 listo­

pada 1 2 0 0 , kojim ovoga pozivlje, „quod Culinum banuin compellat desistere a favoribus hereticis, quos archiepiscopus Spalatensis de sua provincia exulavit. " Ovako rubrice regesti literarum secretarum papae Inoc. I I I , ар. Theiner: mommi. Slav, merid. I , 5 2 . Par la t i : Illyr. sacr. III , 2 3 2 .

I njim su crkveni propisi, donie izdani , proti krivovjercem, imali služiti za mjerilo. Ovi su propisi čitatelju iz navedena nacrta do­voljno poznati.

U travnju god. 1203 nalazimo pap. kapelana Ivana u Bosni u podpunoj poslaničkoj djelatnosti; о njegovu drugu nadbiskupu Bernardu neima nigdje spomena. Žalibože što nam se nisu saču­vali iztražni spisi. Ali sama j e stvar sa sobom donosila, da se iztra-žitelj obaviesti о istinitosti prijava proti banu Kulinu i njegovu dvoru. Ove su prijave, kako znamo, glasile, da j e Kulin pristao uz Patarene, da j ih štiti, pače drži za prave kršćane. Iz listina odnosećih se na djelovanje papina poslanika u Bosni, u koliko su nam sada poznate, ne nalazi se nigdje traga, da bi se ban Kulin odricao krivovjerstva. Iz njih sl iedi, da j e ban poslaniku išao na ruku i jamčio za njegove naredbe ; ali sliedi i to, da j e imao prije štititi Patarene, te obećao, da j i h više neće trpjeti. Za sada se dakle nedade izvjestno izreći : eda li ban Kulin bijaše i sam pristaša ili samo zaštitnik Patarena. Ako prvo, to j e on uz nje pristao poslije 29 kolovoza 1 1 8 9 ; j e r se u povelji, koju izdade onoga dana Dubrovčanom, saziva u pomoć presveto trojstvo, na­vodi se „usječenje glave Jovana krst i tel ja", što s e , kao što ćemo na svojem mjestu vidjeti, nemože u sklad dovesti s vjerom ove sekte.

Iztraga j e i u Bosni bez sumnje onako povedena kano što j e to na zapadu bivalo. Patareni, koji su priznali svoju bludnju, moradoše se nje i sekte svečano odreći , te se i pismeno vezati, da će ostati kod crkve. Na veliku korist narodne povjesti sačuva nam se listina, kojom su se njekoliko odličnijih Patarena odrekli svoje vjere. Ona j e izdana dne 8 travnja 1203 „u Bosni kod r ieke na mjestu zvanom Bje l inopol je . " 1 Odavle bismo nagovieštali, d a j e

1 Preštampana iz vatik. arkiva kod Theinera loc. cit. p. 2 0 . Mjesto je ovako naznačeno : „ A c t a apud Bosnám iuxta flumen loco, qui vo-catur В о l i n o P o i l i . " Ovdje „flumen" jamačno znači rieku Bosnu ;

. a „Bolino Poili" bit će mj. Belino-polje. U današnjoj parokiji Su-tinskoj nalazim po šematizmu od god. 1 8 6 4 „Bielo-polje". Njeka su mjesta ove parokije, kano D o b o j , Catići, uz Bosnu; ali Bielo-polja nenalazim na Roskievićevu zemljovidu. Ovo je očitovanje sudeć po latinskom slogu imalo biti izvorno pisano našim jezikom a prevedeno na latinski, i to dosta rdjavo. Ovakovu prevadjanju imamo upravo u dobi pape Inocencija III jasan primjer. Tako se u regestih vatikan­skih ovoga pape nalazi pismo bugarskoga cara J o a n a Asjena od god. 1 2 0 3 , te se о njem veli (kod Theinera ibid. p. 1 5 ) : „litterae Calo-

glavni sastanak papinih poslanika bio u srdcu Bosne. Izpoviest je ona bila izdana u prisutnosti Ivana de Casarnaris, bana Kulina i dubrovačkoga arcidjakona Marina, koji su oba ovo očitovanje podpisała; izdaše ga pako Dragiša, Ljubin, Dragota, Pribiša, Lju-ben, Radoš i Vladoš u ime svoje i svoje braće. Ova nam imena svjedoče, da j e Patarenstvo zahvatilo bilo upravo bosanski narod. Izpoviest j e tako znamenita, da j e ne možemo nikako ovdje pro­pustiti; glasi ovako : „U ime vječnoga boga, stvoritelja svih stvari i odkupitelja čovječanskoga roda ; godine od upućenja njegova 1 2 0 3 , a gospodina pape Inocencija I I I godine šeste. Mi načelnici (priores) onih ljudi, koji se do sada navlastito nazivasmo ovlasticami kršćanskoga imena na bosanskom zemljištu, mjesto svih prisutni, obećajemo pred bogom i njegovimi svetci u nazočnosti g. Ivana de Casamaris, kapelana pape i rimske crkve, u tu svrhu u Bosnu izaslana, pred zaštitnikom (patrono) banom Kulinoin, gospođarem Bosne, za sve koj i su od navedene zajednice naše bratovštine, da ćemo se držati uredbe i zapoviedi rimske crkve toli u životu i ponašanju svojem, koli da ćemo jo j poslušni biti i živjeti polag njezinih propisa, obvezujuć se za svekolike od naše družbe i j am­čeći, ako bi ikada od sada sliedili krivovjersku opačinu, sa svojim posjedom i cielim imetkom. Najprije se o d r i č e m o r a z к о 1 j u, kojim smo ozloglašeni i priznajemo crkvu rimsku za svoju majku, glavu svega kršćanskoga jedinstva. U svih mjestih naših, gdje imade samostana (fratrum conventus) , imat ćemo b o g o m o l j e (oratoria), gdje ćemo se braća javno sastajati noćju za pjevanje jut rnje a danju za pjevanje časova; u svih pako e r к v a h imat ćemo oltare i krize, i čitat, kao što čini rimska crkva, k n j i g e tako novoga kako s t a r o g a zavjeta. U svih naših mjestih imat ćemo s v e ć e n i k a , koji će bar u nedjeljah i blagdanih čitati m i s e po crkvenom obredu, slušati i z p o v i e s t i dieliti pokoru. Uz bogomolje imat ć<rno g r o b l j a , u kojih da se sahrane braća, i pridošlice, ako bi slučajno ondje umrli. Sedam puta najmanje primit ćemo iz ruku svećenika t i e l o gospodnje, naime na božić, uskrs, duhovo, petrovo, na veliku i malu gospodju i na sve svete

Joarmis, domini Bulgarorum et Blachorum, missae domino Inocentio papae I I I , t r a η s 1 a t a e d e В u 1 g a r i с о in G r a e c u m , e t d e G r a e c o p o s t e a i n l a t i n ů m . " Bugarski se izvornik nije sačuvao ; upravo se tako mogla izgubiti hrvatsko - srbska matica onoga očito­vanja, koja je pisana iste godine, koje i pismo cara bugarskoga.

t. j . prvoga studenoga. Obdržavat ćemo p o s t e crkvom odredjene i našimi starijimi obzirno zapovieđane. Ž e n e , koje od našega reda budu, bit će od muževa odieljene, tako u spavalištih kako u blago-valištih ; i ni jedan brat neće razgovarati sam sa samom, odkle bi se mogla kriva sumnja poroditi ; u ostalom nećemo primati ože-njenoga ili udate osim da se obojica obrate obećavši čistoću sa zamjenitim privoljenjem. Blagdane ćemo s v e t a c a , koji su od sv. otaca ustanovljeni, svetkovati. I ni jednoga nećemo u buduće medju se primati, koj bi po sigurnom znanju bio M a n i к e j ili bud ka­kav krivovjerac. I kao što se od ostalih svjetskih dielimo živo tom i ponašanjem, tako ćemo se razlikovati i odjećom, koja će biti zatvorena, ne šarena (colorata) , do gležanja odmjerena. U ostalom n e ć e m o s e u b u d u ć e k a n o š t o do s a d a , z v a t i k r š ć a n i n e g o b r a ć a , d a s e o n i m p o s e b n i m i m e n o m k r i v i c a n e ­č i n í d r u g i m k r š ć a n o m . Kada umre starješina (magister), od sada će za sva vremena u buduće, načelnici (priores) sa sa­vjetom bogoljubne braće birati poglavara (prelátům), da ga jedini papa potvrdi. Ako bi j o š štogod drugo r imska stolica htjela dodati ili oduzeti, ono ćemo s počitanjem primiti i obdržavati ; a da sve ovo steče vjekovitu krjepost, potvrdjujemo vlastoručnim podpisom."

Iz ovoga se očitovanja razabire dosta jasno dvoje : prvo, da su ga izdali obraćenici iz patarenstva na vjeru katol ičku; drugo, da ovi obraćenici bijahu načelnici bosanskih samostana. Iz prve t o č k e , u kojoj se obraćenici odriču najprije razkolju („abrenun-tiamus scismati") moglo bi se u prvi mah zaključiti, da oni bijahu prije članovi iztočne crkve a ne Patareni . Ali takovu se tumačenju protivi tako ime, kojim su se ovi razkolnici prozivali, kano i sav sadržaj njihove izpoviesti. Oni naime vele, da su se prije nazivali kršćani, pa da se u buduće neće tako nazivati, j e r ovo ime vriedja ostale, prave kršćane ; a znamo, da su se sljedbenici ove duali-lističke sekte tako u iztoku kako i na zapadu ovim imenom iz-ključivo ponosili. Na dalje obraćenici se odriču svake zajednice s Manikeji, kojih j e dakle u Bosni u ono vrieme bilo, a pod onim se imenom razumievahu Patareni. Ali kada i nebi bilo ovih imena u očitovanju, navode se u njem takove uredbe, na kojih se obdržavanje obraćenici vežu, koje su u iztočnoj i zapadnoj crkvi j ednako propi­sane a koje su Patareni odsudjivali; ovamo idu: crkve i bogomolje (ecclesiae, oratoria), liturgija (missae), oltari i križ u crkvi, štovanje svetaca, od svetotajstva (sacramenta) eucharistia i pričest, izpovied

i red svećenički. Kada bi obraćenici bili članovi iztočne crkve, te prešli u zapadnu, dovoljno bi j i m bilo položiti običnu vjeroizpoviest odnoseću se na jedinstvo crkve i glavu njezinu ; onakova izpoviest bila bi u crkvi bez primjera. Napokon se vlastitim izvješćem Ivana de Casamaris, ko je j e on podnesao papi obavivši svoje poslanstvo u B o s n i , potvrdjuje, da j e on imao ondje posla s Pa ta ren i : „tra-ctato negotio illorum — piše Ivan — q u o n d a m P a t a r i n o r u m i n B o s n a . " 1 Nemože indi biti sumnje, da j e ova vjeroizpoviest od obraćenika patarenskih a ne od bivših članova iztočne crkve.

I drugo j e dosta jasno u očitovanju izraženo; j e r oni starje­šine ili načelnici govore о svojih samostanih, odričuć se imena „ k r š ć a n a " , kano osebno patarenskoga, obvezuju se da će se u buduće zvati braća (fratres), dakle imenom, koje se osebno u jednoj i drugoj crkvi daje redovnikom. Osim toga obvezuju se obra­ćenici na obdržavanje osebno redovničkih i samostanskih uredaba, kano što j e pojanje noćju i danju jutrnje i časova, češće pri­manje pričesti, češći post, clausura naprama ženskomu spolu, raz­ličita od svjetske nošnja ili odjeća ; napokon govore о izboru svoga poglavara.' 2

Odavle se vidi , da se j e patarenstvo kano u iztoku tako i u Bosni za rana bilo uvuklo u samostane ; u njih j e pače ono našlo najjaču zaštitu i podporu zbog ugleda, koj su redovnici (kaludjeri) svagdje imali. U ženske j e takodjer samostane imala ova sekta prodrieti, te j e imao kod Patarena taj običaj zavladati, da su kaludjeri i koludrice njihove stanovali pod jednim krovom. S toga se u očitovanju obvezaše : „femine vero , que de nostra erunt rel igione, a viris separate erunt, tam in dormitoriis quam

1 Ibid. p. 1 9 . 2 Težko j e u ostalom ustanoviti : kojemu su redu pripadali ovi bo­

sanski redovnici. Iztočna j e crkva imala tada redovnika sv. Vasilija ; u zapadnoj j e bio red sv. Benka (Benediktini), kojega su ogranci Benediktini od Clugny-a , od Cistercia (Cistercite), od Gramonta, od Chartreaux-a (Karthusiani) i od Premontre-a (Premonstratezi). Redov­nici bosanski mogli su dakle biti ili reda sv. Vasilija ili sv. Benka, od kojih j e prvoga bilo i u obsegu zapadne crkve. „Magister" u listini našoj bit će άββας u Vasi l i janaca, „abbas" u Benediktina, „priores" pako predstojnici pojedinih samostana, ηγούμενος, αρχιμανδρίτης. U jednom i drugom redu nije se obično u ono doba većina članova samo­stana sastojala iz svećenika; s toga se „priores" obvezuju: „per sin­gula loca nostra habebimus sacerdotes."

refectoriis, et nullus fratru ra solus cum sola confab ulabitur-, unde possit sinistra suspicio suboriri." U ostalom bilo j e i u Francezkoj u isto doba slučajeva, da su katol ičke koludrice, pridržavši redov­ničku odjeću, pristupile Ka tharom. 1

Ovakovih očitovanja, kakovo su dali načelnici samostana bo­sanskih, izdali su papinu poslaniku, j amačno i drugi, osobito odlič-niji obraćenici , obvezujuć se u njem svim svojim imetkom, ako bi se opet povratili u sektu. Ova obveza bijaše obično jemstvo za izkrenost obraćenja. Ali obraćenici bosanski zajamčiše se j o š sve­čanijim načinom. Pokle j e naime poslanik papin obavio u Bosni važniji dio svoga poslanstva, te ob uspjehu njegovu obaviestio rimsku stolicu, odputova on u Ugar sku , a s njim bosanski ban Kul in , te Ljubin i Dragota kano punomoćnici svoje braće. Ovi su punomoćnici dne 30 travnja r. g. zaprisegli pred samim kraljem Mirkom, nadbiskupom koločkim , biskupom pečuškim i mnogimi drugimi, da će se točno onoga očitovanja držati. Ugarski j e za tiem kralj njihovo pismeno oči tovanje, podkriepljeno kral jevskim pečatom predao u ruke bana K u l i n a , te mu naložio, da bdi nad izvršivanjem propisa u njem sadržanih. Ban se na to obvezao j a m ­čeći globom od 1000 srebrnih maraka, ako bi trpio u svojoj zemlji, bilo one obraćenike, kada bi opet odpali, bilo druge k r ivov je rce . 2

Tako j e dospjela ova prva u Bosni proti Patarenom iztraga. Ban j e Kulin zasvjedočio svoje pravovjerje i odanost naprama rimskoj stolici, te dao jamstvo, da neće više trpiti kr ivovjeraca u svojoj zemlji. Ovo j e jamstvo on dao tako glavi c r k v e , kako i kruni ugarskoj. S banom su dali j ednako očitovanje i načelnici reda; čim se patarenstvu oduzeo najodličniji u zemlji živalj . Vlast i ugled odpade tako od ove sekte god. 1 2 0 3 .

Osebujne okolnosti Bosne učiniše, što j e papa Inocencio I I I ondje tolik uspjeh stekao bez silnoga napora i u kratko vrieme od njekoliko mjeseci , dočim j e kod jeđnovjeraca bosanskih Pata­rena na zapadu naišao na golemi odpor, koj se samo vojnom i velikim prolićem krvi slomio. Inocencio j e svu svoju moć upro, kako da razori silu Katara u južnoj Francezkoj , gdje j e ona, oso­bito u toloskoj knežini pod zaštitom gr. Rajmonda V I , usredo­točena bila. On j e najprije kušao obratiti zabludile kroz svoje poslanike i propoviedaoce. U tu j e svrhu redom poslao u one

1 Schmidt op. cit. I, 2 0 0 . 2 Theiner: тонпш. Slavor. merid. I, 2 2 .

priedjele stožernika Ivana ( 1203) , za tieni dva cistercite Petra iz Novigrada (Chateau-neuv) i Radulpha (1205) , kojim su se u srpnju g. 1 2 0 6 pridružila dva Španjolca, Diego biskup od Osme i njegov subprior Dominik. Petar se bio sastao s Kajmondom, te j e u njega u svibnju 1 2 0 6 bio izliodio, da će iz svoje zemlje krivovjerce izagnati. Ali ovo obećanje nebijaše iskreno ; s toga j e papin po­slanik grofa izobćio i na njegovu knežinu udario interdikt, a ovu j e osudu papa potvrdio pismom od 27 svibnja 1207 izraziv ujedno nadu, da će se Raj mondo pokoriti crkvenim zakonom i tako sam onu kaznu uklonuti. Kada j e napokon sam Petar, poslije dogovora s grofom u St . Gillesu, dne 15 siečnja 1 2 0 8 iz zasjede bio smaknut, te j e ovo ubijstvo u grieh grofu upisano : onda j e Inocencio po­danike i vasale Rajmonđove lišio dužnosti podaničke vjernosti , te kršćanske velemože Francezke (10 ožujka 1208) pozvao na kri­žarsku vojnu proti toloskomu gospodaru. Na ovaj se poziv odazva mnoštvo pravovjernih a ratobornih velikaša, pod kojih se stjegovih sakupi silna vojska do 2 0 0 . 0 0 0 križara. Rajmondo ovom silom u tjesnac utjeran poželi izmiriti se s apostolskom stolicom, što se i zbude dne 18 lipnja 1208 u St . GHllesu pred papinim poslanikom Milonom i mnogimi vladikami. Ali tko da sada uzpregne onu rato­bornu če l j ad? Ona j e pod vojvodstvom hrabroga i bezobzirnoga gr. Simeona od Montforta krenula proti knežinam Beziers, Carca­ssonne i Fo ix , ležećim izmedju bonskoga zaljeva i rieke Garonne, u kojih j e bilo mnogo krivovjeraca, te j e ondje robila, palila i ubi­j a la . Onda se okrenula proti toloskoj knežini i posjela njeke kra­j e v e . Od Rajmonda se zahtievalo, da odstupi posjednute priedjele; ali on nehtjede, pa se glavom u Rim uputi. Inocencio j e pismom od siečnja 1 2 1 0 naložio, da se grofu, koj ga opet uvjerio о svo­jo j naprama rimskoj stolici odanosti, vrate osvojena dobra. Ali kada j e Rajmondo Katarom pomagao kod obsadę grada Lavaura ( 1 2 1 1 ) , sva se kr ižarska vojska nanj sruši. Krvava se j e borba, koja se različitom za obje stranke srećom sliedećih godina vodila, i koja bješe pregovori pomirljivimi kadšto prekinuta, tiem svr­šila, da j e sabor u Montpellieru, koj otvori papin poslanik Petar od Beneventa dne 8 siečnja 1 2 1 5 , rečenoga Simeona od Mont-ferta proglasio gospodarom toloske knežine. Ovu j e osudu proti gr. Rajmondu potvrdio sveobći sabor, koj j e pod predsjedničtvom pape Inocencia I I I u Rimu u crkvi lateranskoj mjeseca studenoga r. g. svečano otvoren. Na tom se saboru glavno razpravljalo о krivo-

vjercih u južnoj Francezkoj ; nanj đodjoše gr. Rajmondo sa sinom i druge velemože, koje su trpjele u prošloj križarskoj vojni, tužeći se svi na Simeona od Montforta. U ovom je saboru stvoren za­ključak (can. 3 de Haereticis) propisujući kako da se proti krivo­vjercem postupa i kako da se oni kazne. U njem su svedene prijašnje naredbe, kojih j e mnoge Inocencio u svojih pismih bio izdao.

Iz ovoga se kratkoga nac r t a 1 one dugotrajne i žestoke borbe, koja se vodila u južnoj Francezkoj izmedju Katol ika i Katharâ, lasno razabira istina naših r i eč i , da j e crkva i r imska stolica stekla u Bosni pobjedu bez svake skoro žrtve. Ona nije našla ondje u banu Kulinu bosanskoga Rajmonđa, a niti u kralju Mirku Simeona od Monteforta ; pa niti nisu bile u Bosni strasti izmedju pravovjernih i Patarena tako razdražene, kao što bjehu s one strane Rhone. Da su ove vjerske strasti pođpirivane bile vlasto- i gospo-doljubjem velemoža, koji križem na grudih sakrivahu svoje nečiste namjere, o tom netřeba nikoga uvjeravati. T k o zna nebi li se i u Bosni i u Ugarskoj bilo našlo takovih ve lemoža , da nije ban Kulin od svoje zemlje odvratio pogibelj križarske vojne ?

Drugo j e da kako bilo pitanje, koje se papinu poslaniku nametalo : bude li ona toli lahko stečena pobjeda u Bosni dugo­t ra jna? i šta bi valjalo učiniti, da se učvrs t i? Na ovo pitanje nije bilo težko s crkvenoga gledišta odgovoriti. Crkva katol ička u Bosni nije imala toliko organa, koliko j i h zahtievala duhovna po­treba puka. U onoj zemlji, „prostranoj preko deset dana", bijaše, kako znamo, samo jedna biskupija, pa i ova bijaše smrću vla­dike upravo onda izpražnjena. S toga j e poslanik Ivan u svojem izvješću, podastrtom papi iz Ugarske , savjetovao rimskoj stolici : da se u Bosni podignu tri ili četiri nove biskupije , a neuzdajuć se u tamošnje svećenstvo da se Latinjanin imenuje na izpražnjenu stol icu. 2 Prvi dio ovoga predloga jamačno bijaše razborit ; pače bi korist crkve bila zahtievala, da se u Bosni osnuje metropolija sa

1 Obširno opisuju ovu križarsku vojnu Hahn : Geschichte der Ketzer im Mittelalter I , 1 7 7 — 3 0 5 . Schmidt: histoire de la secte des Ca­thares I , 2 0 5 — 2 6 5 .

2 Kod Theinera: топиш. Slav, merid. I, p. 1 9 : „Noveritis praeterea, quod in regno bani Culini de Bosna non est nisi unus episcopatus, et episcopus modo mortuus est. Si posset fieri, quod aliquis Latinus ibi poneretur, et aliqui etiam ibi tres vel quatuor crearentur novi, non modicum exinde utilitari accrescerei ecelesiastice, quia regnimi est ipsius ad minus dietarum decem et plus."

više biskupija, kano što bijaše zavedena i uredjena u ono vrieme u Bugarskoj a malo kašnje u Srbiji ; pa da se ovoj metropoliti dadne značaj čim narodniji. Nauka j e i prosvjeta najodlučnija i najblaža protivnica bludnji uma i zlu nagnuću srdca.

Ali upravo ovo najuspješnije duhovno sredstvo bijaše zane­mareno, bilo što j e pažnja Inocencija I I I sve do njegove smrti (16 srpnja 1216) privezana bila na zgode veće buke i naglijega razvijanja, kano što bijahu nacrtane vojne u južnoj Francezkoj , zauzeće Carigrada, pitanje bugarsko; bilo što j e takovo samo­stalno uredjenje bosanske crkve naišlo na tajni odpor ugarske poli­tike, kojoj nije po ćudi bilo niti ono, što j e u tom pravcu bivalo u Bugarskoj i Srbij i . Patarenstvu dakle u Bosni trebalo j e malko odmora, da se poslije god. 1203 oporavi i sabere, pa oprošteno od vanjskoga pritiska opet pridigne, da u sgodno vrieme tira silnije na pozorište stupi.

T a k o j e i bilo. Poslije onoga za Inocencija I I I udarca osam­naest godina nije izvana Patarenstvu ništa smetalo. Inocencijev nasljednik papa Honorio I I I ( 1 2 1 6 — 2 7 ) bijaše odviše zaokupljen razmiricom s carem Friderikom I I , s poslovi u Italiji i nastojanjem oko nove križarske vojne na iztok, nego li da bi odmah prvih godina bio pazio na daleku i malenu Bosnu. U Ugarskoj, koje se stanje Bosne najbliže ticalo, zavlada za kralja Andrije I I ( 1 2 0 5 — 3 5 ) veći j o š nered, nego li bijaše za njegova predšastnika brata Mirka . Trvenja izmedju braće podkopala su ugled kruni, a takmenje nji­hovo oko vlasti podiže smjelost velikaša. Andrija, slab inače vla­dalac, vodjen svojom suprugom Gertrudom, uplete se u različite podhvate: poduze vojnu proti Haličů (1206 . 1213. 1215) , uputi se

(1217 ) u iz tok, odkle bezuspješno vrativši se nadje u Ugarskoj ( 1 2 1 8 ) podpuno bezvladje. U takovih okolnostih puštena j e Bosna u miru. Neimamo razloga o tom sumnjati, da j e ban Kulin vjerno držao god. 1203 tako rimskoj stolici kako i kruni ugarskoj zadanu u pogledu Patarena vladalačku rieč, te da j ih nije više štitio, ako j i h možebit i nije proganjao. Ovo isto bismo rekli о njegovu na­sljedniku banu Stjepanu; u čem nas to podkrepljuje, što Stjepa-nova supruga, udova Anka i njegov sin knez Sebislav malo kašnje (1236) slove s pravovjerja. Inače j e bilo, kada ban Matej Ninoslav zasjede banski s tolac. 1 Njegovi roditelji i predji bijahu Pa ta ren i ;

1 U listini pape Grgura I X (Theiner: monum. Hung. I , 1 4 7 ) od g. 1 2 3 6 govori se , da j e Sebislav sin „quondam Stephani bani de

R. J. A. VII. 10

on j e dakle u toj vjeri odgojen b i o 1 ; njegov rod bijaše takodjer ove vjere, što se izrično znade о banovu rodjaku velemoži bosan­skom Ubanu inače Pri jezđi , 2 koj se u slovenskom spomeniku 3 piše Пршссьдл Сьфнндрь. Već ovo, što j e Pataren postao banom, što j e njegov rod bio iste vjere, dovodi nas na misao, da se nova vjera poslije 1203 u povoljnijih za nju vanjskih okolnostih imala ojačati i razširiti u Bosni. Pače i to nam svjedoči, kako j e ona isto sve­ćenstvo bila zarazila, što j e malo kašnje ( 1 2 3 3 ) pronadjeno, da se j e isti bosanski biskup od crkve odmetnuo i pristao uz patarensku sektu. Tako j e u trećem desetku X I I I vieka Bosna bila zemljom patarenskom, dočim su ovu sektu izpoviedali glave države i crkve, ban i biskup te veći dio velemoža i pučanstva.

Ovo stanje crkve u Bosni nije moglo ostati sakriveno rimskoj stolici. I zbilja j e papa Honorio I I I doznao: da „krivovjerci u Bosni, primani kano u špiljah, hrane poput vještica svoje mlade otvorenima prsima, j a v n o propoviedajuć opake svoje bludnje na veliku štetu gospodnjega s tada ." 4 Honorio bio j e „izmedju ostalih nebrojenih i ogromnih brigali, koje su ga prekomjerno tištile, ovom osobito — kako sam jadikuje — potisnut, da iz vinograda gospoda vojske posvema iztjera krivovjerce, koji kano lisice, medju trsovi sakrivene, nastoje j u svestrano poharati." Ovoga se j e on držao i naprama Katharom. Na njegov j e poziv francezki kralj Pilip August izaslao (1218) po drugi put svoga sina Ljudevita s vojskom proti onim heretikom, a osobito na obranu Siroeonova ( f 2б lipnja 1217) sina Amaura; prem ovaj oružani pohod, osobito kako j e križar­skoj vojsci bilo dne 1 kolovoza 1 2 1 9 dignuti obsadu grada Tolose, nije imao željenoga uspjeha. 5 Kada j e dakle Honorio uredio njeke važnije poslove i izravnao razmiricu s carem Priderikom, okruniv ga u Kimu dne 22 stud. - J 2 2 0 carskom krunom, odluči jednakom odvažnosti postupati proti bosanskim Patarenom. On dakle ime-nova m. Akoncija, svoga dvorskoga kapelana rodom iz Viterba,

Bosna", u ono ѵтіеше bijaše Ултен НиИОСДДКЬ već banom Bosne ; dakle j e Stjepan banovao prije Ninoslava t. j . medju ovim i Kulinom. Godina smrti bana Kulina nije nam poznata.

1 Ibid. p. 1 2 0 : „qui (sc. progénitures bani Ninoslavi) fuerunt vitio haereticae pravitatis infecti. "

2 Ibiđ. 3 Listina kod Miklošića: mommi, serb. p. 2 8 .

4 Ibid. I, 3 1 . 5 Cf. Hahn op. cit. I, 3 2 1 — 2 4 .

čovjeka „veoma razborita i dobra," komu j e Ugarska poznata bila, j e r j e tamo 1 2 1 8 izaslan b io , 1 apost. poslanikom u Bosni i Ugar­skoj , te mu dne 3 prosinca 1221 izdade punomoć. 2 Ova j e puno­moć bila neograničena; glede Bosne imao j e poslanik pozvati kralja, svećenstvo i puk na križarsku vojnu proti Patarenom, a proti onim, koji j ih primaju i brane („adversus receptatores et fautores"), po­stupati apostolskom vlašću. Podjedno se papa pismeno obrati na kral ja Andriju, ostrogonskoga arcibiskupa Ivana i na ostale b iskupe, 3

da se na poslanikov poziv dignu „muževno i silno" ; da svoje poda­nike opomenu, kako bi se na poziv poslanikov svi podigli — u kratko, neka svikolici i svaki pojedini sva sredstva prihvate, da se ova kuga uništi.

Ali namjera se rimske stolice taj put posvema razbi o neu-redjenu stanju kraljevina krune hrvatsko-ugarske. Došavši papin poslanik sliedeće god. 1222 u Spljet, nadje ondje na inetropolij-skoj stolici Dalmaci je i Hrvatske čovjeka imenom Guncela, po-rieklom Ugrina, „roda plemenita ali ne velike vriednosti." Gun-celo bijaše prije vitez sv. Ivana („erucifer"), a postade (1221) arci-biskupom uplivom hrv. bana Ojule. Akoncio j e arcibiskupiju „veoma sažalio, video preuzetnost i neznanje" njezina pastira. Nastojeć po­slanik oko popravka u svećenstvu dodje s nevaljalim arcibiskupom u sukob ; s toga obustavi predaju nadbiskupskoga plašta, koj bješe papa kroz kanonika Vukašu poslao pismom* od 4 prosinca 1 2 2 1 , digne Guncela sa službe i zapovjedi mu da se papi u Rimu pred­stavi. Ovakova trvenja nisu mnogo prijala glavnoj svrsi poslan­stva Akoncijeva. On j e za to ipak svu Hrvatsku i Dalmaciju po­zvao na oružje proti krivovjercem propoviedajuć ovdje križarsku vojnu. 5 Ovdje j e na čelu kraljevine kano vojvoda hrvatski stojao kraljević Bela , sin kralja Andrije I I , a banom bio Ochuz. e U zemlji samoj , inače ratobornoj , obstojaše red božjaka („milites templi),

1 Kod Theinera ibid. I, 1 9 . 2 Ibid. I, 3 1 .

3 Ibiđ. p, 3 1 , 3 2 . 4 Ibid. p. 3 1 . 5 Suvremeni Toma areidjakon spljetski: hist, salonit, c. X X V I I : „Соп-

voeavit autem (Aeoncius) totam Dalmatian! et Chroatiam in adiu-torium suum c o n t r a h a e r e t i с о s. "

6 Sr. listine od god. 1 2 2 0 , 1 2 2 2 kod F e j é r a : cod. diplom. III , 1 p. 3 0 1 , 3 8 1 .

komu bijaše rečeni kralj god. 1219 svu Gacku poklonio. 1 Zvanje pako ovoga vitežkoga reda bijaše, kako j e poznato, voditi rat proti nevjernikom i krivovjercem na svaki poziv crkve. Koliko j e dakle papin poslanik propoviedajuć križarsku vojnu proti bosanskim Pa­tarenom u našoj zemlji uspio, o tom naši spora enici šute.

Jo š se većma bijaše crkvena stega u Ugarsko j razpala. Višje svećenstvo bijaše bogato, samostana reda sv. Benedik ta , Ргешоп-strateza i Cistercita mnogo, к tomu dodjoše vitezi Ivanovi i božjaci — a godinu dana prije ( 1 2 2 1 ) uveden j e i nov red sv. Dominika sa prvim samostanom u Gjuru ; ali vjera i ćudorednost nisu u Ugarskoj tada ni najmanje c v a l e . 2 К tomu dodje zavada izmedju kralja i njegova sina vojvode B e l e , koja razciepi zemlju u dva neprijateljska logora.

Poziv dakle, koj j e poslanik Akoncio upravio radi križarske vojne, naidje u Ugarskoj na mlitav odziv, a i taj se mlitavije iz-puni. Kralju Andriji bijahu ruke vezane; on j e gradjanski rat jedva prepriečio podieliv zlatnu bullu, ovu „charta magna" ugar­skoga ustava (1222) , kamo li da vojsku digne na Bosnu. Ali da se prama papi zahvalnim izkaže, ko j j e u minulih razmiricah na njegovu korist posredovao, povjeri koločkomu arcibiskupu Ugo-linu, da Bosnu očisti od Patarena. U tu j e svrhu kralj Andrija predao arcibiskupu „Bosnu, Sol i Usoru," kako bi ga potaknuo na odvažniji podhvat. Ugolin j e primio ovaj poklon te tražio po­tvrdu od rimske s to l ice 3 ; ali nije bio muž takov da sam Bosnu osvoji i posjede. S toga uglavi ugovor s kraljevim sinovcem Iva­nom, po kojem se ovaj obveza, da će sakupiti i povesti vojsku križarsku „proti krivovjercem bosanskim," te j e u to ime bio već primio od Ugolina 2 0 0 maraka.

Nu sva ova nastojanja poslanika papina ostadoše bez uspjeha. Poslanik Akoncio uputi se, po svoj prilici iz Dalmacije, u Bosnu ; ovdje j e djelovao na korist crkve ka to l i čke 4 ; ali j o š iste godine ondje premine. 5 Sada se u Ugarskoj j o š manje mislilo na križarsku

1 Povelja kod Theinera: monuin. Hung. I, 6 8 , 6 9 . Potvrđjena od pape Honoria III 4 svibnja 1 2 2 6 .

2 Sr. papine listove ibiđ. p. 2 2 , 2 4 , 2 6 , 2 8 , 2 9 , 3 0 . 3 Ibid. I, 5 5 . 4 Thom. archid. op. cit. X X I X : „Interea Iegatus Áconcius in Bosnám

profectus pro cxterminandis haercticis multo ibi tempore laboravit. " 5 Idem. ibid.

vojnu; papa j e još jednom sjetio koločkoga arcibiskupa pismom od 14 svibnja 1 2 2 5 i Ivana pismom od 15 siečnja 1227 na njihove dužnosti i obvezanosti . 1 Ali i ove opomene ostaše glas vapijućega u pustinji, koj malo kašnje sa smrću pape (dne 18 ožujka 1227) oniemi posvema.

T a k o prodjoše taj put preko Patarena u Bosni gromonosni oblaci , koj i se god. 1221 na nje sakupljahu. Kratko djelovanje Akoncievo u Bosni nije imalo ostaviti iza sebe mnogo tragova. Patareni imali su opet s te strane mira više godina, dok se na nje Honorijev nasljednik papa Grgur I X 1 2 2 7 — 4 1 sa svom silom svoje vlasti i odvažnosti neobori. Ovaj j e papa svoju za pravo­vjerje gorljivost pokazao najprije na francezkih Katharih. J edva j e on bio zasjeo stolicu sv. Petra, kada u svibnju r. g. pozva mladoga franc, kralja Ljudevita I X , da nastavi rat proti Katha­rom. Opori knez Rajmundo V I I bude prisiljen s papinim legatom kard. Romanom i franc, kraljem Ljudevitom dne 12 travnja 1 2 2 9 u Parizu mir uglaviti i tako zaključiti 20-godišnju borbu svoje porodice. 2 Prisilivši ovako na mir glavnoga protivnika radila j e r imska stolica sada odvažno, kako da satre krivovjerstvo u Fran­cezkoj . Papin poslanik držao j e u zimi iste godine 1229 dva crkvena sabora , u Tolosi i u Orange-u, u kojih su pooštrene na­redbe о iztrazi proti krivovjercem. A da se ove naredbe točno izvršuju, te da propoviedanje božjega slova dodje u vještije ruke, iztragu i obraćanje Kathara povjeri papa Grgur I X . god. 1233 redu propovjednika (ordo Praedicatorum), osnovanom netom po sv. Dominiku, k o j , jedva osnovan, u tinji se čas razširi na sve strane.

Jednakom se gorljivosti obrati proti iztočnomu ogranku sekte. Grgur upotřebivši poziv kralja Andrije I I , da bi u Ugarsku izaslao poslanika, koj bi razvidio razmiricu nastalu odanle, što j e arci­biskup ostrogonski Roberto god. 1 3 3 2 udario na kraljevinu inter­dikt, imenova poslanikom stožernika Jakova , biskupa prenestin-skoga. Taj j e poslanik ponajprije u Ugarskoj izmirio kralja sa svećenstvom izhodiv od njega dne 12 kolovoza 1232 poseban ugo­vo r . 3 J a k o v a nalazimo u proljeću sliedeće godine u Ugarskoj, gdje

1 Ibid. p. 5 5 , 7 2 . 2 Hahn op. cit. I, 3 4 5 — 6 4 . 3 Cf. Theiner : moimm. Hung. I, 1 0 7 — 1 1 1 .

se dne 25 ožujka bavio u Ostrogonu. 1 Odmah poslije toga uputi se poslanik u Bosnu, da obavi drugi, od prvoga mučniji zadatak svoga poslanstva, da naime povede iztragu proti krivovjercem i odredi, što mu se potrebito činilo za učvršćenje pravovjerja. K a ­kovu j e papin poslanik našao Bosnu u vjerozakonskom pogledu?

„Stanovnici one zemlje bijahu v e l i k i m d i e l o m okuženi krivovjerskom opačinom. Biskup B o s n e , koj bi imao biti vođja drugim, prekršiv Isukrstov zakon upade u grčinu bezumne nauke, te davajuć hranu drugim i nekušajuć nebeskih rieči zaplete po­vjerene si duše u nerazrješive okove." Glava državne vlast i , ban Matej Ninoslav, rodjen u sekti , ostade u njoj dižuć j o j svojim primjerom ugled. Uz glavu državnu pristadoše i bosanski velemože s banovim rodjakom Prijezdom na čelu u toliko, d a j e usorski knez Sebis lav, sin pokojnoga bana St jepana, bio „medju velikaši bo­sanske biskupije, zaraženími ljagom krivovjerske opačine, kano ljiljan medju trnjem." Iz domaćih spomenika" doznajemo, da su tada ovi bili znamenitiji velemože bosanski i dostojanstvenici ban­skoga dvora: „Prijezda Satinar, vojvoda Purča, vojvoda Jur iš , knez U g r i n , tepačija knez Radona i brat mu Simeon, Zabav Prodasa, Slávko Poličić, Gradislav Turbić , banovi peharnici Mirohna i Gru-beša , gramatik Desoe i Borislav Vojs i l i ć , kaznac Grdoman i Se-mijun, kaznac Bielhan, J e ž Občenovičenović, Domaslav Gunetić, Hranislav Svrač i ć , Radoje Drugov ić , Beris lav B a n i ć , Kakmuž Odramčić, Vlkča Vlkasović ."

Papin poslanik kard. J a k o v uze si u pomoć dominikane, I ovo j e prvi s lučaj , da j e ovaj red stupio na bosansko zemljište, da propovieda vjeru proti Patarenom i povede proti njim iztragu, inquisitiu. Ovaj j e red, kao što znamo, upravo osnovan proti K a -tharom; osnovatelj mu sv. Dominik ( f 1 2 2 1 ) , doda pravilom sv. Augustina, koje propisa svojim redovnikom, kano glavni zadatak reda propovieđanje i obraćanje krivovjeraca na pravu vjeru ; a papa Grgur I X povjeri mu, kako rekosmo, upravo ove godine iztragu proti zapadnomu ogranku sekte. Dominikani su dakle prije no dodjoše u Bosnu izvježbani bili u ovom svojem poslanstvu.

1 Vidi listinu ibid. p. 1 1 6 — 1 1 9 , 1 1 1 — 1 1 2 . Ovaj j e ugovor stariji sin kraljev Bela utvrdio sa svoje strane posebnim pismom izdanim dne 2 0 kolovoza 1 2 3 3 . Ibid. p. 1 2 3 . Isto tako mladji sin, brv. voj­voda Koloman. Ibid. p. 1 1 9 .

3 Kod Miklošića: monum. serb. p. 2 4 , 2 8 , 3 3 .

Oni su u to doba imali već samostana u Ugarsko j , imenito u Ojuru, Ostrogonu i Pečuhu, 1 odakle su pošiljani bili (1228) i medju Po lovce , da j i m propoviedaju kršćansku vjeru. 2 Odanle j ih kard. J a k o v po svoj prilici povede u Bosnu. U našoj domovini podigoše Dominikani već tada samostan u Čazmi. 3

Papin poslanik povede u Bosni iztragu po crkvenih propisih. Biskup bosanski izpovjedi, da j e pristao uz patarensku sljedbu; ali se poslaniku izpričaše, „ d a j e iz prostodušnosti sagriešio" (ex simplicitate asserii se peccasse) t. j . da j e Patarene držao za pra­vovjerne. Ako j e ova izpoviest biskupa bosanskoga bila iskrena, onda bismo bili vlastni zaključiti na njegovo veoma nizko bogo­slovno izobraženje, kojemu se u ostalom nebi valjalo čuditi imajuć jednakih primjera medju Kathari na zapadu. Ovo nam ujedno svje­doči, da poslanik nenaiđje na odpor kod glave crkvene bosanskih Patarena. Iz dalnje iztrage dozna na dalje isti poslanik, d a j e du­brovački metropolita, koj j e onoga odmetnika bio postavio za bi­skupa, doznavši za to , „da su tako ovaj kano i njegovi podanici istom ljagom okuženi , i da se u crkvah bosanske biskupije neiz-vršuje služba bož ja , sve ovo ipak trpio." S toga j e poslanik bo­sansku biskupi ju , odciepivši j u umah od dubrovačke metropolije, povjerio koločkomu arcibiskupu. 4 Kard. J a k o v nenaiđje na odpor niti kod bosanskoga bana. Ninoslav se naime odreče vjere, u kojoj bješe rodjen i pristupi u kat. crkvu ; a da zasvjedoči, kako j e ovaj prielaz njegov iskren, pokloni njeku svotu za zidanje stolne crkve u B o s n i , te j u u poklad predadu otcem Dominikanom. 5 Ovaj j e primjer sliedio banov rodjak, pomenuti Prijezda, te svoje obraćenje utvrdi dajuć svoga sina u taostvo istim redovnikom. Prijezda j e osim toga umah zasvjedočio svoju „čistu i iskrenu odanost na­prama sv. crkvi ne samo riečmi nego i činom vjerno progoneć heretike." 0 Bi lo j e jamačno i drugih velemoža, koji su se odrekli svoje bludnje.

Ovoliko se znade о uspjehu papina poslanika kard. J a k o v a u Bosni prve polovice 1 2 3 3 god. Znali bismo i v i še , da nam se

1 Cf. Theiner op. cit. I, 1 2 7 , 1 6 9 . 2 Ibid. p. 8 7 . 3 Thomas archici, histor. salonit, с. X X X V I I I . 4 Theiner op. cit. p. 2 0 1 . 5 Ibid. p. 1 6 9 . 6 Ibid. p. 1 1 9 .

kojom srećom sačuvaše iztražni spisi, ko je poslanik odmah odpravi u Rim. Apostolska j e stolica ove iztražne spise „marljivo izpitala", te j e ogledajuć se na nje izdala svoje naredbe glede Bosne . Pr i je svega j e papa Grgur pismom 1 od 30 svibnja 1233 naložio svomu poslaniku, da biskupa bosanskoga, koga j e našao u krivovjerstvu, ukloni od vladanja biskupije. Ovu j e svoju naredbu proti vladici, koj izpovjedi da nije zlom namjerom nego iz prostodušnosti sa-griešio, papa tiem opravdao, što miš l jaše , da „nije u tom griehu (krivovjerstvu) velike razlike medju onim, koj va ra , i onim, koj može biti prevaren ; osobito kada se on i , koji bi kano cedri L í ­baná imali stati , upletu u mrežu različitih bludnja, i koji postanu povodom propasti, dočim bi imali biti uzrokom spasenja." Osim toga vrati se papa к onomu predlogu, koj j e bio poslanik Ivan prije trideset godina učinio papi Inocenciju I I I : odredi naime, da se u Bosni podignu na sgodnih mjestih dv ie , tri ili četiri bisku­pije ; pa da isti poslanik kard. J a k o v za ove biskupije redi sve­ćenike „učene u božjem zakonu, koje bi on držao ove časti do­stojne", bez povrede ipak prava zakonitoga metropolite, za tada dubrovačkoga. Ovi biskupi neka „gorućim duhom pristupe к siro­mahom sliedeć u tom uboštvo siromašnoga Krsta , da j ih primjerom dobroga djela i svjedočanstvom govora odvrate od bludnje."

Od ove j e odredbe apost. stolice izpunjen samo prvi dio ; redjen j e naime (1233) nov biskup bosanski u osobi Ivana , reda dominikanskoga, rodom Niemca iz Wildhausena u Vestphalskoj a prijatelj njemačkomu caru Fr ider iku I I . Lasno se dade pogoditi namjera, koju j e imao kard. J a k o v , kada j e izabrao redovnika Dominikanca za biskupa bosanskoga; tiem izborom preprieči se povod sukobu, koj se izmedju biskupa i reda, providjena obširnom vlašću u zemlji krivovjerstvom zaraženoj, obično porodi, gdje nije biskup bio istoga reda. Ivan j e bez sumnje s kardinalom bio u Bosnu došao, te se ovdje propoviedanjem odlikovao.

Dočim j e na taj način Bosna providjena duhovnim pastirom, apostolska j e stolica sve učinila, da si odanost bosanskoga bana zajamči. Ninoslav, prešavši u krilo * katol ičke c r k v e , poče po­stupati proti Patarenom u smislu njezinih propisa. On j e vele-možam, koji se nehtjedoše obratiti, oduzimao njihove župe, sela i dobra. Ali u tom naidje na odpor. B a n se imao obratiti u Rim,

1 Kod Theinera ibid. p. 1 1 3 .

tražeć odanle podporu. Papa Grgur I X pozva uslied toga pismom od 10 listopada 1 2 3 3 hrvatskoga vojvodu Kolomana, da podupre bana „na korist vjere a štetu krivovjerske opačine." 1 Osim toga apostolska stolica primi drugim pismom, upravljenim istoga dana na Ninoslava, 2 u zaštitu sv. Petra tako njegovu osobu kako Bosnu, „sa svimi dobri, koje j e on tada zakonito posjedovao, zabranjujuć da ga itko smeta u očinoj zemlj i , d o k u z t r a j e u k a t o l i č k o j v j e r i . "

T im j e kard. J a k o v svršio svoje poslanstvo u Bosni . On se imao j o š koncem god. 1233 u Ugarsku vrati t i , da uspjeh svoga poslanstva zajamči vlašću suverenoga dvora. Ovamo smjera pri­sega 3 , kojom se kral jević B e l a dne 23 veljače 1234 u Ostrogonu poslaniku obveza, da će po mogućnosti iztriebiti „sve krivovjerce", koga j im drago imena, iz zemalja sebi podčinjenih, ili kojimi će u buduće vladati. S kardinalom dodje u Ostrogon i bosanski biskup Ivan.

Sve ovo nije se dovoljno činilo apostolskoj stolici. Po viestih, koje su u Rim dolazile, „tolika j e u В o s η i i bližjih pokrajinah narasla množina nevjernika, da se sva zemlja, kano pusta i ne­přístupna u crno zavi la , napunjena trajem i kopřivami." S toga nije se ondje scienilo propustiti zemlju bez neposrednoga nadzora. U tu j e svrhu papa Grgur I X imenovao novim poslanikom pred­stavnika samostana sv. Bar to la od Trisulta , kartuzianskoga reda, te ga p i s m o m 4 od 13 veljače 1234 preporučio svim biskupom K r a n j s k e , I s t r e , Da lmac i je , B o s n e , Hrvatske, Srbije i ostalih ze­malja slovinskih. Ondje se novi poslanik hvali, kano „muž apost. s rdca , prijatelj božj i , silan djelom i r ieč ju , koj nasljedujuć siro­maštvo Isukrsta neplaši se pristupiti u smjernoj odjeći i gorljivom duhu, da oslobodi duše, prevarene djavolskom lukavštinom."

I doisto one viesti nebijahu bez temelja. U Bosni su Pata­reni opet glavu digli ; pače bi apostolskoj stolici đoglašeno, da se isti ban Matej Ninoslav opet od crkve odmetnuo. 5 U koliko bijaše

1 Ibid. p. 1 2 0 . 2 Ibid. 3 Ibid. p. 1 2 3 , 1 2 4 .

4 Ibid. p. 1 2 2 , 1 2 3 . 5 Ibid. p. 1 6 9 : „ Indignimi se gratia (Ninoslaus) dux Bosne constituens,

quam in eo circa ipsum dei dementia feceraf, quod pravitatem con-tempnens haereticam ad catholicam rediit unitatem, i n e г г о r i s i η­ν i u m , s i с u t а с с e ρ i m u s , d a m ρ n a b i 1 i t e r e s t r e 1 a p s u s. "

ova prijava istinita, vidjet će se kašnje. Ali izvješća glede Bosne bijahu u toliko istinita, u koliko su uvjeravala, da poslanstvo kar . J akova nije ondje za kat. crkvu imalo odlučna i trajna uspjeha.

Ovoj nepovoljnoj viesti pridruži se druga, da se naime krivo-vjerstvo pojavilo u Slavoniji. Ovo j e prvi javni dokaz, da j e pata-renstvo do god. 1234 prekoračilo granice bosanske , razširivši se ovkraj Save , i ovdje se u toliko ojačalo , da su za izkorienjenje njegovo izvanredna sredstva bila potrebita. Patareni su se uvriežili ponajviše u diel hrvatske države izmedju S a v e , Drave i Dunava, a najpače u kašnje tako zvanoj đolnjoj Slavoniji. Ovaj diel naše domovine bijaše u duhovnom obziru tada najjače zanemaren i za­pušten. Od kada j e prije više stoljeća bilo nestalo sremske bisku­p i je , obavljahu ondje duhovne poslove za hrvatske narodne dina­stije hrvatski biskup ninski i odnosno spljetski metropolita, a kašnje nješto pečuški biskup, nješto koločki arcibiskup. Ali iz Ugarske se onaj dieł tako nemarno upravljao, da j e sam koločki arcibiskup uvidio, kako j e potrebito da se uskrisi prastara biskupija srernska, tiem više što j e pučanstvo u Srieinu pripadalo jednoj i drugoj crkvi t. j . iztočnoj i zapadnoj. 1 Papa j e dakle Grgur I X poslanicom od 2 0 siečnja 1229 dozvolio, da se podigne nova biskupija sremska sa sielom u samostanu „de Cuhet , K e w , K o " , a za prvoga j o j biskupa bude Inocencio imenovan.' 2 R imska j e stolica da kako na­mjeravala širiti zapadnu crkvu preko sremske biskupije , što se vidi takodjer iz poslanice rečenoga pape od 12 travnja 1332 , kojom se odredjuje, da se sremskoj biskupiji podvrgnu i biogradska i braničevska, ako se njihove vladike opet nesjedine s kat. c rkvom. 3

Nemože dakle biti čudo, ako j e ovaj vjerozakonski pokret, koj j e susjednu Bosnu poslije 1 2 0 3 god. toliko uzburkao, djelovao i na bližnju Slavoniju, po crkvah razdieljenu, a u duhovnom po­gledu zapuštenu. Patarenstvo moglo se u nju iz Bosne dovući, ako

1 Ibid. p. 8 9 : „Sivmia . . in maiori ecclesia, quam terre iłlius homines episcopalem appellant, provisor est deputatile ad tempus, donee de ipsa, q u e G r e с о г u m r i t u m t e n e t et nondum sedi apostolice obeđivit . . disponamus . . ut S c i a v i e t G r a e с i , qui inhabitant terrain illam . . "

2 „Inocentius sirmiensis" ubilježen medju biskupi god. 1232 . Ibid, p. 107. K e w , K o držim da je K a m e n i c a u Sriemu, a ne B a -noštor, kao što se obično uzima. Ono je ime u listinah, potekših iz koločkih, pomagjareno.

3 Ibid. p. 103.

ne drugim načinom a to onim, kojim se presadi u ovu zemlju iz susjedne Srbi je .

Rimska stolica, ovako о stanju stvari u Slavoniji i Bosni obaviešćena, odluči podići križarsku vojnu proti Patarenom. Na čelu hrvatske države stojaše u ono vrieme poslije god. 1226 voj­voda Koloman, okrunjeni kralj galički, drugi sin kralja Andrije I I . Ovoga dakle hrvatskoga vojvodu pozva papa Grgur I X iz Perugie poslanicom od 14 listopada 1 2 3 4 , da udari na krivovjerce u Sla­vonij i , 1 koja bješe pod vladanjem vojvode. Ujedno j e papa dragim pismom uzeo vojvodu i njegova dobra u zaštitu sv. Pe t ra , dokle god bude u vojni „proti kr ivovjercem". O tom j e papa obaviestio Stjepana biskupa zagrebačkoga, naloživ mu da nepusti vojvode dotle od koga mu drago smetati, a proti takovom da postupa po crkvenih propisih. 2 Na dalje j e papa naložio Ivanu biskupu bo­sanskomu, da propovieda križarsku vojnu, kako bi se krivovjerstvo „izkorienilo tako u njegovoj biskupiji kano i u susjednih mjestih", te da onim katolikom „kraljevine Ugarske, koji bi na njegov poziv križ uzeli za uništenje krivovjeraca, onaj oprost i onu povlast po-dieli, koja se daje križarom idućim u pomoć sv. zemlj i ." ' 5 Na­pokon j e papa sve kr ižare , koji su prihvatili oružje proti krivo­vjercem u Slavoniji, i sva njihova dobra uzeo pod zaštitu sv. Petra i о tom opet biskupa zagrebačkoga obaviestio. 4

Ovako j e dakle r imska stolica našla i vojvodu za križarsku vojsku i snubila križare i odredila propovjednika, da ovimi sredstvi uguši sektu u Slavoniji . Ovaj podhvat bijaše i Bosni namienjen. Kral j Andrija I I bio jamačno pozvan, da ustane proti banu Nino­slavu, obtuženu s odmetničtva, kano što bijaše njegov brat Mirko njekada pozvan proti banu Kulinu. Uslied toga prijavi kralj papi, da

1 Ibiđ. p. 1 2 8 , 1 2 9 : „ad convertendum in robove tue fortitudinis in­fectes macula haeretica pravitatis te versus p a r t e s S c i a v o n i e ita magnanimiter et potenter accingas , quod et alii huiusmodi san-ctitatis opus animo prompte suscipiant, et sedentes in perfidie tenebri» ad lucem catholice properare fkìei non postponaut. "

2 Oba pisma ondje p. 1 3 0 . Veli se o Kolomanu „qui zelo fidei ас de-votionis accensns, signo vivifiée crucis assumpto, proposuit haereticos de S с 1 a ν ο η i e ρ a r t i b u s in manu forti et brachio extento viri-liter extirpare .

3 Oba pisma ondje str. 1 2 9 , 1 3 0 . 4 Ibid. „Cum ergo . . signo vivifiée crucis assumpto proposueritis in

S c l a v o n i a m contra łiaereticorum perfidiam proficisci . ."

j e „iznovice znamenje križa primio u službi propetoga." 1 On j e na dalje svomu sinu Kolomanu, hrvatskomu vojvodi, ustupio Bosnu, a ovaj ustup papa poveljom od 9 kolovoza 1235 apostolskom vlašću potvrdio. 2 Ovim j e činom pravo na Bosnu i na banski priestol od­uzeto banu Mateju Ninoslavu.

God. 1235 zametne se dakle rat proti krivovjercem u Slavo­niji i Bosni ; vojsku j e predvodio sam Koloman, a sprovodio ga biskup Ivan. Tečaj vojne nije nam žalibože poznat. Ali j e borba imala biti žestoka, j e r su ratni trudovi i bosanskoga biskupa tako oslabili, ratni mu poslovi tako dosadili, da j e bio naumio čast biskupsku ostaviti te se u samostan povući. Papa ga medju tim pismom od 20 rujna r. g. odvraćao od ove nakane, i nagovarao da i na dalje upravlja svojom biskupijom te pobija „krivovjerce i ostale pobijajuće kat. v je ru ." 3 Po izvješćih, koja j e primila rim­ska stolica, bijaše konačni uspjeh ove križarske vojne taj, da j e „Koloman kralj i vojvoda Bosnu, očistivši l jage krivovjerne opa­čine, ne bez velika napora priveo к svjetlosti katol ičke č i s toće" , 4

i da j e ondje pomoćju „Kolomana i ostalih pravovjernih bližnjih pokrajina božja desnica pobjedu stekla te se vjera kršćanska pri­digla ." 5 Ovaj se uspjeh postigao ne samo u Bosni , nego i u Humu, j e r j e i ova zemlja djelovanjem istoga vojvode očišćena bila od istoga krivovjerstva. 0

Ovaj uspjeh učinio j e crkvi moguće dalnje djelovanje za razširenje vjere u Bosni i Humu. Pošto j e bilo potrebito, „da se iznovice usadjena ondje kršćanska vjera pod upravom sposobnoga pastira uzgoji," bude Ivanu, koj se odrekao časti biskupske, po-dieljen nasljednik u osobi druga mu redovnika imenom Ponse . Novomu biskupu bude takodjer Hum povjeren, a rimska j e stolica

1 Ibid. p. 1 3 5 . 2 Ibid. p. 1 3 3 . 3 Ibid. p. 1 3 7 : „Si cruce officii pontificalis assumpta h o s t e s c r u -

c i f i x i , indutus armaturám dei, hactenus viriliter expugnaris ; si te b e l l i 1 a b о r e s ο ρ ρ r i m u η t ; si ad regressum e contra insurgentia pro fide c e r t a r n i n a te inducimi . ."

4 Ibid. p. 1 6 2 . 5 Ibid. p. 1 6 9 . ö Ibid. p. 1 6 3 : „ t e r r a C h o l i m , per eiusdem regis (Colomani) mini­

sterium a pravitate consimili nutu divine potentie depurata." Ovdje j e C h o l i m pogrešno mj. Cholm, Him, Hum.

bila nakanila podići ondje novu biskupiju s kaptolom.' Sdruženje dakle Huma s Bosnom u crkvenom obziru imalo j e biti samo pri­vremeno. Bosanskomu biskupu bude na dalje naloženo, da u svoj­stvu apost. poslanika uznastoji iztriebiti „ostanke" krivovjerstva u svojoj biskupiji, te su mu s jedne strane poslani u pomoć Domi-nikani iz Ugarske, imenito iz Pečuba, a s druge strane bijaše opu-novlašten propoviedati u Ugarskoj križarsku vojnu, dozvati ju u pomoć u biskupiju; u što su mu takodjer doznačena potrebita sredstva. 2 Za izveđenje svega toga bude bosanski biskup toplo preporučen ugarskim biskupom, 3 a hrvatski vojvoda Koloman iz Rima pohvaljen, što na tim bdije „da u Bosni sjaje svjetlo kato­l ičke istine," i što uznastoji „iztriebiti krivovjerstvo i razprostra-niti katoličku vjerni", te bude potican, da uzgoji svoju „odanost prama crkvi ." Koloman j e zbilja zasvjedočio svoju prania bosan­skoj crkvi privrženost i tim, što j e biskupiju i njezin stolni kaptol sv. Petra novimi obdario dobri; a rimska j e stolica njegovo po­sljednje darovanje potvrdila listinom 4 od 7 prosinca 1239 . Osim toga arcibiskup koločki Ugolin sagradi u Bosni na zgodnih mje-stih tvrdjave „na obranu bosanske crkve i vjere i na iztrebljenje krivovj eraca. " 5

K a k o se j e u toj borbi, zapodjenutoj god. 1235 , bosanski ban Ninoslav vladao? Iz preostalih nam listina doznajemo samo to , da j e on bio rimskoj stolici obtužen s odmetničtva; ali se kašnje pronašlo, da j e ovo sumnjičenje odanle poteklo, što „je Ninoslav njekada primio u nuždi pomoć proti svojim neprijateljem od kr ivovjeraca ." 6 Kada se to dogodilo, to nam se ne kaže ; ali ako se ban bosanski nije mogao sročiti s Patareni proti Patare­nom, to j e veoma vjerovatno, da j e on primio njihovu pomoć proti

1 Vidi pismo pape Grgura I X od 2 6 travnja 1 2 3 8 ibid. p. 1 6 2 , 1 6 3 . 2 Ibid. p. 1 6 9 , 1 7 0 , 1 7 3 . 3 Ibid. p. 1 6 8 , 1 7 2 . 4 Ibid. p. 1 7 2 . Koloman j e bosanskomu biskupu poklonio ovkraj Save

dobra Djakovo i „Bleznu", tada u županiji Vukovskoj. Biskup bo­sanski imao je u Bosni imanja u župi Vrhbosanskoj, Neretvanskoj, Lepeničkoj , Vidoškoj , Losonskoj , Skopljanskoj, za tiem „in supa Bored (?) et in comitati! Berez (?). Cf. Theiner: monum. Slavor. merid. I, 2 9 7 .

5 Theiner: monum. Hung. I, 2 0 1 . 6 Ibid. I , 2 0 6 : „licet olim necessitatis tempore ab h a e r e t i c i s contra

suos inimicos auxilium et favorem recepisse dicatur. "

vanjskomu neprijatelju. S toga bismo kazali, da se j e Ninoslav križarskoj vojsci opro sa svimi stanovnici Bosne bez razlike na vjeru. Ali ako j e ban Ninoslav i bio lišen svoje čast i , te kruna ugarska, kano suverena vlast , predala Bosnu hrvatskomu vojvodi Kolomanu : to j e ova uredba posvema kratko trajala, j e r se Matej Ninoslav već 22 ožujka 1 2 4 0 piše „по м н д о с т н коже к r u ms» в д н ь

Босеньскіі", te kao takav ugovara s dubrovačkom obćinom. 1 Nino­slav se ili izmirio s ugarskim dvorom ili silom okolnosti došao opet do banske vlasti. Provala Tatara i Mongola u Ugarsku, ko ja god. 1241 postade plienom ovih divljih čopora, smrt vojvode K o -lomana, dopadšega smrtnih rana na junačkom poprištu, nastali poslije odlazka ovih Azijata metež u Ugarskoj i našoj domovini — sve j e ovo učvrstilo samostalan položaj bana bosanskoga, a pažnju ugarske krune na više godina od Bosne odvratilo.

Ali i Patarenom dodje jamačno ovaj odmor u prilog. Ugarski kralj Bela I V tuži se bar god. 1244 , da „je u Bosni opačina kri-vovjerska tako silno mah preotela, da imade u onih stranah veoma malo revnovatelja i štovatelja prave v j e r e . " 2 Isto se tako tuži papa Inocencio I V u svojem pismu od 27 kolovoza 1248 , da j e tako crkva kako biskupija bosanska podpunoma upala u krivo-vjerstvo, u toliko da više ni nespadá na crkvu r imsku . 3 U ovo dakle kratko vrieme od njekoliko godina u toliko po ovih vie-stih oslabi u Bosni crkva ka to l ička ; malo j o j koristi lo, što se križarskom vojskom „počeše razmicati medje katoličke vjere," što su koločki nadbiskupi „ne bez velikoga prolića krvi, gubitka ljudi i troška velik dio zemlje bdi osvojdi i odveli odanle mnogo tisuća krivovjeraca." Tvrdjave i gradovi, koji su bili ondje podignuti, nisu se mogli obraniti od navala i obsjednuća ; pa kada su i ova spoljašnja sredstva propala, „nije se mogla ona zemlja uzdržati u čistoći v j e re . " 4

! Kod Miklošića : moiium. serb. p. 2 8 . 2 Ap. Theiner: monum. Slavor. meriđ. I, 2 9 7 : „ Attendentes in Bozna

baereticorum pcrfiđiam ađmođum invaluisse seu pullulasse ita, q u o d p a u c i i u v e n i r e n t u r i n p a r t i b u s i 11 i s v e r e f i d e i z e l a -t o r e s v e l c u l t o r e » . "

3 Αρ. Theiner: monum. Hung. I, 2 0 4 : „eum tam ecclesia, quam dioe-cesis Bosnensis, que ad Bomanam ecclesiam nullo modo pertinet, to-taliter lapsa sit peccatis exigentibus in perfidiam haereticae pravitatis. "

4 Ibid.

Rimska stolica i kruna ugarska nisu ni sada propustile, da poprave na korist crkve ono, što se j e u novije doba bilo razo­rilo. U Ugarskoj bijahu osvjedočeni, da se Bosna neće dobro­voljno vratiti u krilo crkve. Odanle se dva sredstva preporu-čahu : j e d n o , da se Bosna podvrgne metropoliti ko ločkoj , koja j e toliko štětovala u križarskih vojnah. Ovaj j e predlog podupirao i biskup bosanski Ponsa, koj j e nagibao ugarskoj crkvi, odkako bosanski biskupi dobiše Djakovo u dolnjoj Slavoniji, što j im bude poveljom Bele I V od 2 0 srpnja 1244 svečano potvrdjeno. 1 Drugo se sredstvo preporučalo — nova križarska vojna proti Bosni. О prvom dao se papa Inocencio I V pismom od 20 kolovoza 1246 najprije izviestiti tim više, što j e valjalo razvidjeti, pade li zbilja, kako se razglasilo, i „metropolitska crkva dubrovačka u takovu ljagu." 3 Izviestivši se papa odredi drugim pismom 3 od 27 kolo­voza 1.248, da se bosanska crkva slobodno podčini ko ločkoj , ako su istinite sve one okolnosti, koje prijaviše kralj ugarski , koločki nadbiskup i bosanski biskup.

I drugi j e predlog r imska stolica prihvatila. Rečeni papa, dočuvši kroz poslanike koločkoga nadbiskupa, da ovaj želi „uzeti znak križa proti krivovjercem zemlje bosanske", posla mu takov znak uz pismo od 3 kolovoza 1 2 4 6 ; a drugim mu pismom dozvoli, da smije kano poslanik apostolski pravovjernim podieliti one zemlje, koje bi oni u Bosni heretikom osvojili. 4 I kralj se ugarski bio odlučio „da pobije bosansko krivovjerstvo" ; na to ga papa nukaše pismom od 3 0 siečnja 1247 uvjeravajuć ga, da bez njegova sa­vjeta i njegove privolje neće ništa о Bosni odrediti. 5 Ako zlo­volja kral ja ugarskoga nije naperena bila jedino proti inovjercem bosanskim, to j e imala tek malo prije nastati razmirica izmedju njega i bosanskoga bana ; j e r se iz navedene listine od 20 srpnja 1244 razabire, da j e izmedju Be le i Mateja Ninoslava vladalo tada pod-puno sporazumljenje.

Koliko j e r imska stolica odlučno postupala proti bosanskim inovjercem, te j i h predala Ugarskoj na milost i nemilost, toliko

1 Monum. Slav, nieriđ. loc. cit. - Theiner : monum. Hung. I , 2 0 1 . 3 Ibid. p. 2 0 4 . 4 Oba pisma ondje str. 2 0 2 . 5 Ibid. p. 2 0 2 : „sciturus pro certo, quod super facto terrae Bosnensis

nil penitus statuemus, nisi de tuo Consilio et assensu."

j e ona oprezna bila naprama banu M. Ninoslavu. Ona se najprije dala obaviestiti о istinitosti onoga glasa, da se j e ban odmetnuo od c rkve ; pa kada j e doznala iz pismenih, prem nješto starijih svjedočanstva, da „ban nije odstupio od pravoslavne v je re , nego da kano katolik živi po propisu crkve ," s jedne j e strane pismom od 27 ožujka 1248 dala po biskupu senjskom i drugu mu pred­stojniku spljetskih Franjevaca izpitati „о življenju, glasu i pona­šanju" njegovu, dočim j e s druge strane pismom od istoga dana, upravljenim na koločkoga nadbiskupa kano apost. poslanika, svako proti njemu neprijateljstvo obustavila, dok se stvar jasno nerazvidi . 1

Ovako se god. 1 2 4 6 — 4 8 spremala u Ugarskoj druga pro­vala u Bosnu. Ali ne nalazimo traga, da bi se ona izvela bila. Kral j Bela I V bio se upravo tada zaratio s Austrijom ; posije prvoga s vojvodom Frider ikom sukoba (1246 ) , sliedilo j e osvo-jen je (1248) Štajerske. Kral j Be la ne mogaše na križarsku vojnu sada tim manje misliti, što mu iztočne granice države nebijahu sigurne proti novoj provali Ta ta râ . I tako nalazimo, da j e Matej Ninoslav „ро milosti božijoj veliki ban bosanski" u ožujku 1249 god. sklopio s Dubrovnikom ugovor u podpunu uživanju svoje banske vlasti. Ova listina imade osim toga sve znakove, iz kojih se može zaključiti, da j e ban Ninoslav tada bio pravovjerni k ršćanin . 2

Iz svega ovoga smijemo zaključiti , da se prošlih godina nije poduzimalo ni jedno proti Bosni nasilno sredstvo, te da su one osnove tako sa strane rimske stolice kako sa strane ugarske krune ostale neizvedene. Vjera katol ička stala j e koncem prve polovice X I I I stoljeća u Bosni u stanju onakovu, na kakovo se god. 1 2 4 4 i 1 2 4 8 tuže kralj B e l a I V i papa Inocencio I V ; katol ička crkva bosanska imala j e ondje protiv sebi i uza sebe patarensku crkvu bosansku, katolički biskup patarenskoga biskupa.

Ovo posljednje nam potvrdjuje zapadni suvremeni spomenik, na koj nam se valja ovdje osvrnuti.

Bivši kroz 17 godina katarski učitelj, za tim dominikanac i inquisitor u Italiji, često spomenuti Reineris Sachoni svjedoči, d a j e ova dualistička sekta u njegovo doba t. j . polovicom X I I I sto-

1 Oba pisma ondje str. 2 0 5 , 2 0 6 . 2 Kod Miklošića: monum. serb. p. 3 2 . U njoj se navodi: „ Д ѣ Т О нпель-

ψοιπιτ, господа нашего Нснхрнста . . γ просвет» вогороднц» девню к л д д и к и марню, н 8 YI.CTI.IIH жнвотворешн персть . . . н 8 св. Власн, влдженогд шѵыінкл, н s вьсн свете »годнвше вогв . . ."

l jeća, imala svih skupa šestnaest crkava ili biskupija. On j i h iz-

b r a j a 1 počimajuć sa zapadnimi, naime u Italiji i Francezkoj , i za-

kljueujuć s iztočnimi t. j . u južno-iztoěnoj Evropi. U Italiji bilo

j i h sedam: Albanska ili ona u de Sensanu, mjestu i sada kod

j eze ra Garde u Mletačkoj , u С ο η с о г г e z u, mjestu u Lombar­

diji kod Monze, u В a n j о l u , gradu izpod Mantove ne daleko

od r ieke Mincia, u V i c e n c i , u F i r e n c i , u Spoletskoj dolini (de

Valle Spolletana) i c rkva francezkih Kathara stanujućih u Lom­

bardiji i Veroni. Ove su crkve raztresene bile u gornjoj i sred­

njoj I ta l i j i ; najviše j e ipak Kathara ili Patarena bilo u zapadnom

dielu gornje Itali je, u Lombardiji . U Francezkoj imaše Kathari

tri crkve : u T o l o s i , u C a r c a s s o n i i u A l b i j u , glavnih gra-

dovih knežija istoga imena. U južnoj j e dakle Francezkoj imala

sekta najveću silu u zemljan, koje su pritoci rieke Garonne pre-

siecali. U južno-iztocnom poluotoku Europe navodi Reiner šest

1 Reinerii Sachoni : contra Waldenses. Ovaj je naslov svojevoljno od izdavatelja podmetnut. Više bi dolikovao „contra Catharos" ili „contra haereticos" u obće. Razpravu Reinerovu izda najprije Gretser god. 1 6 1 3 . Odanle j e preštampana u biblioth. max. patrům, tom. X X V , p. 2 6 9 . Objelodani ju takodjer Martène et Durand : thesar. nov. anecdot. V, 1 8 5 9 seq. J a ću ovdje oba Izdanja sravnati i variante metnuti u zaporku. Ovo znamenito Reinerovo mjesto glasi ovako : „Quot sunt ecclesiae Catharorum. Sunt autem X V I omnes ecclesiae Catharorum ; nee imputes mihi lector quod eas nominavi (appello) ecclesias, sed potius eis , quia ita se vocant. Quaruui nomina sunt haec : Ecc les ia Albanensium vel de Donnezacho (Sensano), Eccles ia de Concorrezo, Eccles ia Baj(gn)olensium, sive de Baj(gn)olo, Ecclesia Vincentina, sive (vel) de Marchia , Ecclesia Fiorentina, Eccles ia de Valle Spoletana, Eccles ia Pranciae, Ecclesia Tolesana, Eccles ia Car-cassonensis, Ecc les ia Albigensis, Ecclesia Sclavoniae, Eccles ia Lat i ­norum de Constantinopoli, Eeclesia Graecorum ibidem, Ecclesia Phi­ladelphiae in Romania (Romanioliae), Ecclesia Burgariae (Bulgariae), Eccles ia Dugunthiae (Dugranicae). E t omnes habuerunt originem de duabus ultimis. Pr imi , scilicet Albanenses, morantur Veronae et in pluribus civitatibus Lombardiae ; et sunt numero fere circiter quin-genti utriusque sexus. Uli autem de Concorrezo (Concorrozezo) dif­fusi sunt fere per totam Lombardiam et sunt utriusque sexus M. et D. et plures et iam, Baj(gn)olenses (morantur in) Mantuae , Brìxiae,

Bergami, et in comitato Mediolani(ensium), sed perpauci et in Roma-

niolia; et sunt ferre CC. Eccles ia de Marchia nihil habet Veronae,

et (sed) sunt circiter С ( C L ) . Uli de Tuscia et de Valle Spoletana fere С. Eccles ia Franc iae morantur Veronae et in Lombard ia ; et sunt circiter C L . Ecc les ia Tolosana, et Albigensis, et Carcassonensis, cum

R. J. A. VII. Π

c rkava : dvie u C a r i g r a d u , j edna za G r k e , jedna za Latine.

Prva j e nam već od polovice X I stoljeća poznata ; druga j e po

mojem sudu bila za zapadne sljedbenike ove sek te , koji su imali

uz ostale zapadne naselbine 1 nagrnuti u Carigrad, od kako j e ovaj

god. 1204 osvojen od Latina i postao priestolnicom novoga iztočno-

latinskoga carstva ( 1 2 0 4 — 1 2 6 1 ) . Navodi se na dalje c rkva u P i o v-

d i v u (Philadelphiae i. e. Philippopolis) u Romaniji , b u g a r s k a i

d r a g o v i ć k a , ove dvie matice svih ostalih četrnaest, о kojih smo

dosta progovorili. Napokon „ e c c l e s i a S c l a v o n i a e " , koja se u

prvoj stavci navodi medju iztočnirai na prvom mjestu, u drugoj

izmedju carigradske i plovdivské. Gdje bijaše ova „ecclesia Sc la ­

voniae", crkva slovenska ?

Poznato j e , da su u talijanskih spisih kadšto sve zemlje

južno-slovenske dolazile pod ovim obćenitim imenom „Sclavonia" ·,

a kadšto pojedine njih, imenito Da lmac i j a , Hrvatska i Slavonija,

quibusdam qui ohm fuerunt Agennensis (Âuzinensis) eeclesiae, quae fere destructa est, sunt fere CC. (CCC). Eccles ia Latinorum in Con-stantinopoli sunt fere L . Item Eccles ia Sclavoniae, et Graecorum Philadelphiae, et Graecorum Bur(l)gariae, et Dugunthiae (Duguniťhiae, sunt omnis gentis) omnes simul fere D. О Lec tor discere potes se­cure, quod in toto mundo non sunt Cathari utriusque sexus numero quatuor rnillia, sed credentes innumeri, et dicta computatio pluries olim facta est inter eos. " Tko ovaj izvod pomnjivo proč i ta , taj će u prvi mah shvatiti, da Keinerio izbrajajuć crkve katharske počima s talijanskimi, nastavlja s francezkimi, a zaključuje s iztočnimi, te da u drugom stavku navodi glavna mjesta i predjele onih talijanskih crkava. S toga nam je za čudo , kako j e oštrouman inače Pavao Šafařík tražio (Památky hlahol pisemn. L X ) mjesta „Concorezo seu Corezium, de Sensano" u Arbanaskoj, te u prvom nazirao „Goricu v Albanii, južne od jezera Ochridského", a n drugom njeko mjesto „snad někde v Albanii." Ovim j e pravcem pošao i dr. Božidar Pe-tranović, koj osim toga misli (Богомили стр. 8 1 ) : „da je ime B a -gnaroli vierni prievođ slavjanskoga Polivaki , kojim se po svjedočbi V. Grigorovića još od najstarija doba i dan današnji nazivlju bu­garski žitelji blizu mjesta Vodene, sjevero-zapadno od Soluna . . ." Isto tako učeni Schmidt, koj „Dugunthia, Dragometia" proteže na dalmatinski Trog ir , razumieva si pod „Corezium, Concorezzo" slo­vensku Goricu na Soci (Histoire de la secte des Cathares I , 5 7 ) . Čemu tražiti „de Sensano, Albanum, Concorrezzium, Bagnolo" po Arbanaskoj, Mačedoniji, Dalmaciji i Gorici, kada se ova imena upravo u tom obliku odazivaju u mjestih u gornjoj Italiji : Albanu, Desenzauu, Concorezzu i Bagnolu, kamo nas sam Beinerio upućuje?

1 Sr. dra К. Hopfa: Griechenland im Mittelalter I, 2 0 5 slied.

za tim Bosna i Srbi ja . Ovo j e nazivlje pače prešlo u latinske i talijanske spise dubrovačke državne pisarne. Prema tomu nazivlju mogla bi „ecclesia Sclavoniae" imati svoje sielo u ma kojoj onih južno-slovenskih zemalja. Ali iz ove j e razprave poznato, da se B o ­gomili nepojaviše više u S rb i j i , od kako bise pod vladanjem St je­pana Nemanje izagnani. S ove strane Save bilo j e Patarena, j e r se pod vojvodom hrvatskim Kolomanom na nje bila križarska vojna podigla; ali о kakovoj samostalnoj crkvi njihovoj na ovoj strani neima govora. Dočim protivno u B o s n i , gdje j e i nosilac državne vlasti pristao bio uz ovu sljedbu, gdje se pače i biskup к njoj odmetnuo. Nemože indi biti sumnje, da j e Reinerova „eccle-sia Sclavoniae" ona ista c rkva patarenska, koja se u domaćih spo-menicih piše „ ц р ь к в д Б о с д н ь с к а " , i koja j e imala jednako nutrnje ustrojstvo kao što ostale c rkve ove sekte. O tom ustrojstvu pro­govorit ćemo obširnije u drugom dielu; ovdje budi dovoljno na­pomenuti, da j e na čelu crkve bosanske stojao е п н с к о у п ь inače ДѢДЬ . 1 Od patai'enskih biskupa u Bosni izrično su nam do sada poznata samo tri iz X I V i X V stoljeća, naime Miroslav 2 ( 1305 ) , Radomjer 3 ( 1404 ) i M i l o j 4 ( 1 4 4 6 ) .

Imamo j o š drugo svjedočanstvo, iz kojega se vidi, d a j e „ecclesia Sclavoniae" bila na zapadu u trećem desetku ovoga sto­l jeća ne samo poznata, nego i onolika ugleda, kakav se prošloga v ieka davao bugarskoj . Iz p isma 5 naime, koje j e Konrad, papin u južnoj Francezkoj poslanik, god. 1223 pisao arcibiskupu rotho-mažkomu, doznajemo: da j e tada medju francezke Kathare bio došao „heresiarcha, koga heretici Albigezi zovu svojim papom, a

' Sr. Daničićev riečnik pod Дѣдь. 2 U listini kod Miklošića: monum. serb. p. 6 9 . 3 Ibid. p. 2 5 3 . 4 Ibid. p. 4 4 0 . 5 Matthaeus Parisinus ad a. 1 2 2 3 ар. Farlat i : Illyr. sacr. ГѴ, 4 7 :

„Ессе , quod vidimus loquimnr et quod scimus testifìcamur . . . Ille

homo perditus . . . iam habet perfidiae suae praeambulum haeresi-

areham, quem haeretici Albigenses p a p a m suum appellant, h a b i -

t a n t e m i n f i n i b u s B u l g a r o r u m , C r o a t i a e e t D a l m a t i a e ,

i u x t a H u n g a r o r u m n a t i o n e m . Ad eum confluunt haeretici Al­

bigenses , ut ad eorum consulta respondeat. Etenim de Carcassona

oriundus vices illius antipapae gerens Bartholomaeus, haereticorum

episcopus, funestam ei exhibendo reverentiam, sedem et locum con­

cessit in vi l la , quae dicitur Porlos, et se ipsum transtulit in partes

Tolosanas . . . "

*

koj stanuje u podkrajevih B u g a r s k e , Hrvatske i Da lmac i j e , na medji Ugarske. Kod njega se stiču heretici Albigezi , da j i m na pitanja odgovori. Namjestnik onoga antipape Ba r to l , biskup here­t ika, rodom iz Carcassone, izkazav mu štovanje zlosretno dade mu sielo i mjesto u selu, koje se Porlos zove, a on se prenese u toloske strane." Po opisu granica one zeml je , iz koje dodje taj biskup heret ički , koga su Kathari francezki štovali kano svoga papu t. j . glavu c r k v e , ne može biti sumnje , da to bijaše Bosna. Papin poslanik utvrdjuje svoje izvješće ovimi riečmi : „evo govo­rimo, što vidjesmo, a svjedočimo, što znamo." Ako se njegove rieči i neimadu u tom smislu uzeti, kano da j e , nalik na ustrojstvo kat. c r k v e , biskup bosanski bio svim Katharom i Patarenom glava c r k v e : to leži u njih jamačno ovaj smisao, da su oni na zapadu u načelniku crkve bosanske štovali starješinu one c r k v e , koja j e najbliža vrelu njihove v je re , iztičuću na balkanskom poluotoku, te s toga ovu vjeru najčistije sačuvala. Ako к tomu ovu viest pa­pina poslanika u sklad dovedemo sa sgodami onih godina u Bosni, koje smo na svojem mjestu izpripoviedali : onda neće nam se činiti nevjerovatna. Znamo naime, da j e r imska stolica god. 1221 izaslala u Bosnu Akoncia i da j e ovaj sliedeće godine u Bosni po riečih ljetopisca „mnogo vremena radio oko iztrebljenja heretika". Ovom j e prigodom imao biskup bosanskih Patarena otići iz zemlje i prieći к jednovjercem u južnu Francezku, gdje j e о njem papin poslanik Konrad docuo i o tom god. 1223 svoga brata obaviestio. Ovomu bosanskomu biskupu imao biti nasljednikom po svoj pri­lici onaj patarenski biskup, koga drugi papin poslanik kard. J a k o v poslije deset godina u Bosni zateče.

Ova dva svjedočanstva zapadnih pisaca , biskupa Konrada i dominikana Reinera, potvrdjuju dakle jasno , da j e bosanska crkva patarenska već u trećem desetku X I I I stoljeća spadala u sustav bogomilskih, patarenskih i katarskih crkava.

Nije nam poznato, gdje bijaše stolica biskupije patarenske u Bosni. U jednom pismu епнсккня ирькне Б О С Я І І Ш І С od god. 1 4 0 4 kaže s e : „ннсяно e к господния епнсккпя ня шінкнхь". 1 Ovomu imenu nalazimo sada u Bosni srodna: J en j i ć , podružnica vidovićke paro-k i j e , i J a n j a , rieka i varoš kod Drine. Ova su mjesta u sjevero-iztočnom kutu B o s n e , koj čini Sava i D r i n a , u njekadanjoj po-

1 PuČić: spomenici srbski str. 5 1 .

krajini Soli. Osim ovih nalazim J a n j priedjel u jezerskoj nahiji, i janinsku r ieku, koja onuda teče u Pl ivu, te se s ovom izlieva u Jezero . Ovaj priedjel leži izmedju J a j c a i Glamoča, u južno-zapadnoj Bosni . Ovdje su po mojem sudu bili oni „Janić i" , na kojih j e ono pismo „u gospodina episkupa pisano", j e r j e u prie-djelih Bosne, bližih к Humu i Dalmacij i , patarenstvo sveudilj sil-nije i j a č e bilo. U onom dielu Bosne bijaše po svoj prilici stolica „episkupa crkve bosanske" ; j e da li upravo „na Jenj ić ih" , to se nemože bez prigovora odsjeći.

Većina onih c rkava , koje Reiner izbroji , pridruži se bugar­skomu redu, prihvativ nauku umjerenoga dualizma; na zapadu su samo dvie crkve : albanska u Italiji i toloska u Francezkoj ostale, po izričnom uvjeravanju Reinera , vjerne prvobitnoj strožijoj nauci dualističkoj. Bosanska j e c r k v a , kano što ćemo na svojem mjestu vidjeti, takodjer uz bugarski red pristala.

Polovicom X I I I stoljeća ova j e kriva vjera najveći prostor zauzimala. Podieljena u 16 velikih kotara razprostirala se ona od Bosfora i crnoga mora skoro do Pireneja i Atlanta. Na jugu Europe bijaše j o j najveća snaga; ali j e i prama njezinoj sredini žile pru­žila. U Njemačkoj bilo j e u različitih sektah one dobe dosta dua­lističkoga primjesa. 1 U njezin su red po svoj prilici spadali i oni heretici u Ceskoj , koji su si, kako se papa Inocencio I V u pismu od 19 kolovoza 1244 ugarskim biskupom tuži, bili izabrali poseb­noga starješinu, papu. 2 Bro j pristaša ove sekte nije da kako bio prema ovomu silnomu prostoru, koj zauzimaše. Reinerio broji do 4 0 0 0 Kathara višega stupnja (perfecti), dočim drugih (credentes) da j e bilo bez broja. Svakako j e ovaj drugi red, iz koga su se riedki popeli u onaj prvi, daleko prvoga nadmašio.

Ali polovica X I I I v ieka j e s t podjedno obratnikom u povjesti sekte ; od ovo doba počima ona na zapadu silno padati. U Francezkoj bješe j o j korien podsječen predajom „glave zmajeve", tvrdjave Montségura, iza koje j e dne 14 ožujka 1244 do 200 krivovjeraca pogubljeno na lomači. Smrću toloskoga kneza Rajmonda V I I u rujnu 1 2 4 9 izgubi sekta posljednjega zaštitnika; a u njegovu na­sljedniku i zetu Alfonsu dobi žestoka protivnika, koj j e u onom

1 Hahn op. cit. I, 4 0 2 — 4 0 7 . 2 Pa lacký : o stycích a poměru sekty Waldenské к někdejším sektám

v Čechách. V Praze 1 8 6 8 . str. 6 — 9. V. Brandl u časopisu matice moravske. Ročn. Г seš. 2 str. 7 8 i sijed.

gniezdu Kaťhara strogo izvodio pooštrene naredbe sabora držanih u Béziersu (1246), Valenci (1248) i Lisli (1251). Složnomu naporu crkvene i državne vlasti podje za rukom tako ovu sektu oslabiti u južnoj Francezkoj, da nije ona poslije dva desetka godina (1274) imala više ondje ni jedne od biskupija, koje Reinerio napominje; jer su se katharski biskupi preselili u gornju Italiju, jedan u Ser-mione kod Garde (gdje je u de-Sensanu bio biskup patarenski), drugi u Paviju, u Cremonu itd., a s njimi i mnogi jeđnovjerci, na-selivši se u Asti, Alessandriji, Paviji, Milanu, Mantovi, Cremoni itd. Odavle su iza toga takodjer upravljani ostanci sekte u Francezkoj, kojih nisu više branili plemići i gradovi, nego planine i šume.1

Ovimi iz Francezke pribjeglieami ojačana j e sekta u gornjoj Italiji, gdje j e bila dosta razširena. Ona politička razvraćenost, koja j e tada bila mah preotela u gradovih tamošnjih, za tim raz­mirice izmedju rimske stolice i njemačkoga carstva, osim toga pri­jazan njekih lombardskih velemoža — sve j e ovo išlo sekti u pri­log. U Lombardiji nadje zaštitu u gospodara njezinih Ezzelina (f 1259) i njegova nasljednika Uberta Palavicina, te u mnogih odličnih plemića. S toga su ovdje na velik odpor naišli inquisi­tori Petar od Verone, Reinerio Sachoni i brat Moneta u toliko, da j e prvi bio umoren (1252), a dva druga jedva iznesoše glave. U Milanu i ostalih lombardezkih gradovih bilo je slobodno stano­vati patarenskim biskupom; pače gdješto su izdane od gradskoga vieća naredbe proti inquisiciji, tako u Bergamu, u Mantovi, gdje je sjedio patar. biskup Ivan od Casalotte, u Veroni, gdje su sje­dili biskupi Alberto (1267) i Bonaventura Belasmagra, i francezki Vilelmo Petit (1270), u Vicenci, Paviji, Tortoni, Alessandriji, Comu, Sermionu itd. Ali po malo redale su se i ovuda čete patarenske; osobito od kada j e dominikanu Aldobrandinu i franjevcu Filipu Bonacorsiu god. 1277 pošlo za rukom Patarene u Sermionu, sielu francezkih bjegunaca, izmiriti s crkvom. U ostalih takodjer gradovih padala je sila sekte prama kraju ovoga stoljeća.2

Tako se i u ovoj sekti, kao što u drugih, obistinilo, da vr­hunac njezine sile jest ujedno početak razsuća. Zapadni ogranak njezin podleze u onom boju, koj papa Inocencio III odlučnije započe, a nastaviše istim smjerom njegovi nasljednici Honorio III Grgur IX , Inocencio IV i Aleksandro IV.

1 Obširno kod Schmidta op. cit. I , 2 9 3 — 3 4 1 . 2 Ibid. p. 1 6 5 — 1 8 8 .

J e li ista sudbina Patarene u Bosni već sada st igla? Ovo je pitanje, na koje se vraćamo, pošto smo vidjeli, kako j e „bo­sanska c rkva" smatrana bila i na zapadu za družicu ostalih crkava katharsko-patarenskih i bogomilskih te tako su zapadne padale.

U Bosni opaža se život u svih odnošajih javnih , dokle j o j domaći vladaoci stoje na čelu. Ali čim ova zemlja postaje podnožje ugarske države, pada na nju zastor zaboravnosti i mrtvila. T a k o j e opet bilo poslije banova Kulina i Mateja Ninoslava. Tečajem druge polovice X I I I stoljeća iztiču nam se u Bosni samo imena njezinih upravljatelja, koje j e ugarski dvor pređpostavljao ili cieloj zemlji ili pojedinim dielom njezinim. 1 Sav život, državni i crkveni u B o s n i , kao da j e bio obamro pod vjetrom, koj j e duvao s one strane Save. Ugarsku bijaše poslije provale mongolske, osobito za vladanja kr. Ladislava I I I ( 1 2 7 2 — 9 0 ) , bezakonje pritislo. Razuz-danost putenoga vladaoca, samovolja mogućnika, prostopášnost po­ganskih Polovaca, Muhamedanaca i Zidova, koji su bili puk skučili, mutavost velikoga diela višega svećenstva; sve to bijaše razvezalo j a v n e i sukromne odnošaje. 2 U ovakovih se okolnostih nije doisto mislilo u Ugarskoj niti na učvršćenje pravovjerja niti na iztreb-ljenje krivovjerstva u Bosni . Na to j e ugarski dvor bio upozor-njen tek po rimskoj stolici, koja j e pismom od 22 rujna 1 2 7 8 iza-slala onamo biskupa od Fe rma i kard. sv. Marije „in via lata" imenom Filipa, podielivši mu punomoćje apost. poslanika i prepo­ručivši ga izmedju ostalih takodjer hrvatskomu vojvodi Andri j i . 3

Kral j se Ladislav dne 23 lipnja 1279 u Budimu papinu poslaniku obvezao, da će sve, kojih se tiče, silom takodjer podupirati u sa-tiranju kr ivovjeraca. 4 Za tim j e on sliedeće godine obrekao, da će j i h iztriebiti „osobito iz Bosne i bližnjih priedjela, u kojih su raz­ličite sljedbe krivovjerske opačine već od davna niknule i pona-

1 Tako je Agnes, kćer kr. Bele IV a supruga Rastislava vojvode ga-ličkoga ( 1 2 4 5 ) i hrvatskoga bana ( 1 2 4 7 ) te gospodara Mačve ( 1 2 5 4 , 1 2 5 5 ) bila „de Bozna et de Machou domina" ( 1 2 6 4 ) . Tako njezin sin Bela bijaše 1 2 7 1 vojvoda mačvanski i bosanski. Za tiem Stjepan „banus de Bozna" ( 1 2 7 2 — 7 3 ) , onda Egidij ( 1 2 7 3 ) i Ugrin ( 1 2 7 9 ) . U isto se vrieme J a n , Hinko i Ernej pišu banovi IJsori i Soli. Iz listina.

2 Zalostno stanje Ugarske opisuje papa Nikola III u pismu od 2 2 rujna 1 2 7 8 kod The inera: rnonum. Hung. I, 3 2 7 .

3 Pisma ondje I, 3 2 8 — 3 3 6 . 4 Ibid. p. 3 4 0 .

ras le" . 1 Ovo j e isto kraljeva majka Je l i sava pismom od 19 kolo­voza 1280 obrekla, obvezujuć se, da će kano „vojvodkinja ma-čvanska i bosanska" izvesti sve crkvene naredbe proti krivo­vjercem ,,u vojvodinah Mačvi i Bosni, te u županijah požežkoj i vukovarskoj i ostalih njezinoj vlasti podvrženih , koji nastoje sru­šiti ondje i razoriti sv. crkvu i v j e ru . " 2

Ovom se izjavom potvrdjuje, da se j e krivovjerstvo i poslije križarske vojne pod hrvatskim vojvodom Kolomanom u Slavo­niji, osobito u požežkoj i vukovskoj županiji , sačuvalo a karno li da bi u Bosni izkorenjeno bilo. Ali ni sada nije mu se bilo bojati, dok j e na priestolju ugarskom sjedio takav vladalac, kakav j e bio Ladis lav, koj j e sam tako malo živio po zakonu c r k v e , da se poslije njegove smrti moglo povesti pi tanje , j eda li j e on kano kršćanin preminuo. 3 A šta se moglo nadati ili bojati od ženskih ruku, u koje bješe tada uprava Bosne položena?

T im j e veću nadu začela r imska stolica, kada j e Bosnu posjeo srbski kralj Stjepan Uroš I I Milutin, šurjak kral ja Ladislava po njegovoj sestri Jel isavi . Ovoga j e vladaoca, umna i poduzetna, onaj u politici proti byzantinskomu dvoru antagonizam približio rimskoj stolici. Papa Nikola I V zametne sa Stjepanom dogovor о sjedinjenju srbské s rimskom crkvom izaslav punomoćjem od 23 srpnja 1288 dva franjevca, Marina i Cipriana. Papa j e veliku nadu polagao u posredovanje udove J e l e n e , majke kra l jeve , kano što se vidi iz pisma na nju dne 8 kolovoza r. g. upravljena. 4 I zbilja porazumljenje izmedju rimske stolice i srbskoga dvora bi­j a š e postignuto; p a p a j e pismom od 15 ožujka 1291 kral ja Stje­pana i Srbiju postavio pod zaštitu sv. P e t r a , te potaknut kralji-

1 Ibiđ. p. 3 4 8 : „et specialiter d e d u c a t u n o s t r o e t d i o e c e s i B o z n e n s i , et quibusdam adiacentibus terris sub nostra iurisdictione ас dominio constitutis, in quibus diverse haeretice pravitatis secte . . iam dudum miserabiliter pululasse et dampnabiliter excrevisse nos-cuntur . ."

2 Ibid. p. 3 4 7 : „in ducatibus de Machau et de W o z n a , et in comi-tatibus de Posega et de Wolkou, ceterisque comitatibus nostre iuris-dictioni subiectis . . . eliminatis atque destructis inde hereticis , qui ecclesiam sanctam et fidem ipsius demoliri atque destruere dampna­biliter moliuntur."

3 Ibid. p. 3 6 9 — 3 7 1 . 4 Oba pisma ondje na str. 3 5 9 — 6 1 .

com Je lenom zapođjeo dogovor о istom predmetu i s Gjurom kra­ljem bugarskim. 1 Počela se dakle opet izvoditi misao o vjeroza-konskom jedinstvu južnoga Slovenstva, koje bi bilo državnomu put prokrčilo.

Stjepan Uroš vladajuć nad Bosnom doznade, da imade u toj zemlji „veoma mnogo takovih, koj i odstupivši od puta istine blude po stranputici laži, te svojimi pogubnimi i kužnimi tvrdnjami kvare kat. vjeru." Znajuć dakle, da j e u Bosni i prije bilo Patarena, da se j o š prije njekoliko desetak godina bila proti njim povela kri­žarska vojna — znajuć na dalje, da j e Stjepan Uroš sam pripadao iztočnoj crkvi : to ne možemo sumnjati, da se pod onimi krivo­vjerci u B o s n i , о kojih govori izvješće kralja srbskoga, imadu razumievati Patareni. Nemože se na to misliti, da bi srbski vla­dalac bio onakova šta rekao о svojih u Bosni podanicih iztočne crkve. Stjepan j e u primjeru Nemanjinu, za tiem u propisih cr­kvenih našao uputu, po kojoj da postupa proti Patarenom. J e li on svoju državnu vlast proti ovim ino vjernim podanikom upo-triebio, nije nam poznato ; ali to znamo, da j e on nalazio najzgod­nije proti bludnji sredstvo u pouci i osvjedočenju. S toga j e Stjepan putem svoga poslanika, barskoga arcidjakona Marina (Petra Cara) papu Nikolu zamolio, da izašalje u Bosnu „njekoliko osoba spo­sobnih, vještih jez iku one zemlje , kojih bi ponašanje, suglasno s njihovom spasonosnom obukom, bilo svim za primjer poštenoga života i izgled čistoće." Doisto uzvišena misao о načinu, kojim se bludnja najuspješnije može iztriebiti! Stjepan j e sa svoje strane rimskoj stolici obećao „savjet i pomoć" u tom poslu. P a p a j e poziv srbskoga kral ja prihvatio, te pismom od 23 ožujka 1291 naložio starješini pokrajine hrvatske reda male braće (ordinis minorum), da u Bosnu pošalje dva redovnika, dobra življenja i ponašanja, književna i vješta hrvatskomu i srbskomu jeziku. Ovima se redov­nicima nalaže, „da u onoj banovini (principátu) izvršuju iztražnu službu (inquisitionis officium) proti kr ivovjercem, sljedbenikom, pomagačem, braniteljem i zaštitnikom njihovim po propisih cr­kven ih , sadržanih u drugih apost. pismih." О toj svojoj .od­redbi izviestio j e papa srbskoga kralja posebnim pismom hvaleć njegovu revnost za vjeru i odanost prama apost. stolici, te pre-poručujuć njegovoj zaštiti one redovnika, kako bi svoj zadatak

1 Ibid. p. 3 7 5 - - 7 7 .

riešili „na slavu božju, uzvišenje kršćanske vjere i čast njegova imena." 1

Spomenici o tom šute , j e su li inquisitori po odluci papinoj od god. 1291 zbilja pošli u Bosnu i koj im ondje uspjehom radili oko obraćanja Patarena. Posli je sedam godina izadje od pape B o -nifacia V I I I na starješinu iste redovničke pokrajine j ednaka na­redba pismom od 19 travnja 1 2 9 8 , kojim mu se ona naredba pape Nikole I V skoro doslovno ponavlja, samo što se područje inquisi-torom razširuje osim na Bosnu takodjer na „Srb i ju , Dalmaciju, Hrvatsku i Istru", u kojih pokrajinah da j e „smrtonosna kuga krivovjerske opačine obilnije narasla." 2 Odavle se može nagovie-štati, da se naredba apost. stolice od god. 1291 ili nije izvela, ili da nije imala žudjena uspjeha. Patarena u Bosni ne samo nije nestalo, nego j i m se tragovi nalaze u istom humskom primorju. 3

Ovdje su se oni udomili b i l i , kano što znamo, u početku; ali u to se doba, u koje Hum dodje pod istu državnu vlas t , koja j e Bosnom vladala, odavle razseliše i u primorje. R imska j e stolica onimi naredbami od god. 1 2 9 1 i 1 2 9 8 povjerila „officium inquisi-

1 Oba pisma ondje na str. 2 7 7 — 7 9 . Iz pisma na Stjepana Uroša va­dimo ove rieči : „ Sane cum tu fili carissime, zelo fidei ac devotionis accensus, per dilectum filium Marinum archiepiscopum (rectius arehi-diaconum) antibarensem, tue celsitudinis nunciům, apostolatui nostro duxeris humiliter supplicandum, quod cum in pavtibus B o s n e , t u e d i t i o n i s u b i e c t i s , sint quam plurimi h e r e t i e a p r a v i t a t e infecti, qui a semita varitatis adversi per falsitatis devium damp-nabiliter oberrantes in eterni regis eontemptum, animarum suarum evidens periculum et scandalum fidern catholicam depravare et per-nitiosis seu pestiferis suis assertionibus multipliciter moliuntur, aliquas personas idoneas, regionis illius ydiomatis non ignaras . . . mittere dignaremur . . ." Marin j e god. 1 2 9 1 bio još arcidjakon barski, kao što svjedoči drugi list pape Nikole IV od 3 1 ožujka o. g. (Theiner: monum. Slavor. merid. I , 1 1 0 ) . Barskim arcibiskupom bijaše onda Mihajlo. U izdavanju je pogrieška prepisača. U onom drugom listu zove se Marin još Petar Car.

2 Ibid. p. 3 8 1 . 3 Monum. Hung. I, 3 9 5 : „Cum . . ex relatione didieimus fide digna,

i n b a n a t u B o z n e n s i et aliis diversis partibus Coloeensis pro-vinciae c i r c a m a r i t i m a s huiusmodi pravitas consueverit admodum pullulare . . . fraternitati tue procedendi contra heretieos et P a t a-r e η о s , credentes et receptatores eorum . . . " Bosna i Hum spadaše tada , kako znamo, de iure pod metropoliju koločku; s toga su ona „maritima" primorje humsko.

t ionis" u Bosni i Humu redovnikom sv. F ran j e , koji su u prvoj dobi osnovana reda ( 1 2 0 8 ) zaveli više samostana u hrvatskoj zemlji, te se već god. 1 2 6 0 napominje i „vicaria Bosnae" ovoga reda. Ali u ovih j e odlukah red dominikanski, komu bješe od prije po­vjerena inquisicia u onih stranah, nazirao povredu svojih starijih povlastica. Odavle nastade razmirica izmedju oba reda, koja j e samu inquisiciu slabila, a tiem Patarenom odmor davala.

Ali i državni odnošaji, u kojih j e Bosna tada stojala, išli su sekti u prilog. Kruna ugarsko - hrvatska smatraše Bosnu sveudilj kano zemlju svojoj vrhovnoj vlasti podčinjenu; s toga se ban hr­vatski Pavao Subić, knez bribirski, navodi u svih spomenicih hr­vatskih gospodarom i banom B o s n e , 1 prem j e ovom zemljom srbski kral j Stjepan Uroš više godina faktično vladao. Stjepanu j e dakle iz obzira na ugarsku politiku valjalo snošljivim biti naprama ino-vjercem u Bosni . Osim toga posao sjedinjenja srbské crkve s rim­skom, zametnut već god. 1 2 8 8 , stupao j e veoma polagano napred. U Srbij i bijaše tada župa katol ičkih, kano u Brestovcu, Rudniku, Rogoźnu, Trebč i i Grračanici ; ali tamošnji biskupi iztočne crkve bijahu istomu obredu u toliko protivni, da su na onih župah na­mještali paroke svoga obreda . 2 Nije dakle čudo, što Stjepan Uroš j o š god. 1 3 0 3 pokazivaše tek volju pristupiti u zajednicu c rkvenu. 3

Ali on nije s druge strane bar onda nadahnut bio neprijateljskim duhom prama rimskoj crkvi , pače nalazimo, da j e njezine zavode i hramove obđarivao kano one crkve iztočne. 4 Iz ovih j e istih državnih razloga i obzira srbski vladalac pazio takodjer starje­šine patarenske. Liep nam primjer ove vjerozakonske snošljivosti daje povelja Stjepana Uroša od 15 ožujka 1305, izdana u gradu Koto ru . 5 Ova j e povelja podieljena samostanu sv. bogorodice u

1 Knez Pavao se već 1 6 lipnja 1 2 8 5 piše „bamis Chroatorum et do­minus Bosne" ( J . Šafařík: monum. hist. serb. u Glasniku X V , 2 0 5 ) . Opet god. 1 2 9 9 , 7 travnja: „Paulus banus Croatie, Dalmatie et do­minus Bosne" (monum. spectantia histor. Slav, merid. I , 1 9 0 ) .

3 Theiner: monum. Hung. I , 4 0 8 . Ovdje „de Bristonia" mj. Bristovca, Брѣстовьць u rječniku Gj. Daničića.

3 Ibid. p. 4 1 0 . 4 Sr. njegove listine kod Miklošića: monum. serb. p. 5 7 , 6 7 , 7 1 , 7 3 , 7 7 . 5 Ibid p. 6 7 . Ova je listina izdana 1 3 0 5 god. kako se i u Ljubišinu

apografu č i t a , a ne izmedju 1 3 0 5 — 7, kako Miklošić misli; j er j e arcibiskup Marin, koj j e u njoj pođpisan, umro mnogo prije (duđum)

Rataeu, reda sv. Benedik ta , u barskoj nadbiskupiji , podieljena dakle katoličkomu zavodu od vladaoca istočne crkve. U vieću kra­ljevu, u kojem j e podieljena, bijahu prisutni rimo-katolički biskupi : barski Marin, i kotorski Dojmo, iztočno-pravoslavni zetski Mihail i humski J o a n , napokon ДѢДЬ мнрослявь t. j . biskup patarenski. Stjepan Uroš bio j e dakle obkoljen starješinami svih vjeroizpo-viesti, kojih j e sljedbenika imao u svojoj državi.

Ako su Patareni u miru pušteni bili od državne vlasti, s rbské i ugarske, niesu j im u to doba ni bosanski biskupi dodijavali. Oni ni esu redovito stanovali više u Bosni nego u Djakovu, j e r j i m stanovanje u pravom sielu biskupije postade u onih vjerozakonskih i političkih okolnostih nepovoljno. 1 Ova odsutnost biskupa od svoga stada nije bila doisto na korist kat. crkvi . Ali osim toga nala­zimo ove biskupe upletene u one razmirice, ko je su Ugarsku sbog priestolnoga nasljedstva potresale i u stranke pociepale. T im j e djelatnost bosanskih biskupa, stanujućih i onako izvan zemlje, svra-ćana bila na poslove druge vrsti. Biskup Nikola bješe njeko vrieme kancelarom kralja Većeslava ; pristupivši Kar lu Robertu uglavi (1304) uz druge biskupe i velikaše savez s Rudolfom vojvodom austri jskim. 2 Pače se u ovo razvraćeno doba i to dogodilo, da j e biskupija bosanska ostala bez pastira, te povjerena drugima ru­kama. Kada se Nikolin nasljednik Grgur, prije redovnik sv. Au­gustina, takodjer privrženik rečenoga kral ja ugarskoga, odrekao svoje časti biskupske, a papa Klemente V ovu ostavku pismom od 2 3 siečnja 1314 pr imio 3 ; pa kada j e njegov nasljednik Bene­dikte Guicciardi, dominikanac, poslije kratkoga biskupovanja ( 1 3 1 6 ) ovo isto učinio: bude biskupija bosanska povjerena upravi biskupa svaökoga Benedikta . 4 Ovo j e privremeno stanje u ostalom pre-

2 5 ožujka 1 3 0 7 , kojega mu dana imenovan nasljednik Andrija (li­stina kod Theinera: monum. Slavor. merid. I , 1 2 3 ) .

1 Sada se crkva bosanska počela zvati „ecclesia Bosnensis seu de Diaco." Djakovo je bilo podčinjeno biskupiji bosanskoj, dočim je njekada na pečuhsku spadalo. Cf. The iner : monum. Hung. I , 4 4 5 , 4 5 8 .

2 F e j é r : cod. diplom. Hung. VIII , 1 p. 1 6 0 . 3 Theiner: monum. Hung. I , 4 4 5 . 4 Ibid. p. 4 5 8 . Ovdje j e „Benedicto ohm v a c i e n s i episcopo", stam­

pano mj. „ s v a c i e n s i " kano što se vidi iz listine kod Theinera: monum. slav. merid. I , 1 3 3 . Svačka biskupija j e ležala unutar gra­nica srbské države. Cf. monum. Hung. I , 4 2 2 .

stalo imenovanjem dominikanca Petra za bos. biskupa apost. pi­smom' od 3 srpnja 1317 .

U takovu političkom i crkvenom stanju Bosne nastojanja rim­ske stolice proti Patarenom nisu mogla imati velika uspjeha. Papa Bonifacio V I I I pozva Stjepana koločkoga arcibiskupa pismom 2 od 30 svibnja 1 3 0 3 , da se u smislu crkvenih propisa podigne proti bosanskim i humskim Patarenom (contra hereticos Patarenos) , pa da, ako j e od potrebe, pozove u pomoć i vlast državnu. Ali u ono su se vrieme zanimali u Ugarskoj pitanjem o priestolnom nasljed­stvu, pa i „brachu secularis auxilium" našao sasma drugo opre­djeljenje. S toga nalazimo, kako se pismo papino od 31 svibnja r. g. kojim se pravo nasljedstva izriče Karlu proti češkomu Većeslavu, svuda po zemlji razglasilo, kako j e bosanski biskup Nikola isto učinio, što nam svjedoči njegovo očitovanje 3 od 6 kolovoza za r. g. ; ali propoviedanju križarske vojne ili inomu podhvatu proti bosanskim Patarenom nenalazimo nigdje traga. Jed ino , što se s ove strane učinilo bilo j e to, da j e papin poslanik kard. Gentiiis god. 1309 u budimskoj skupštini zabranio, 4 da nitko nesmie svo­j e g a djeteta vjenčati s krivovjercem, imenito s Patarenom i Katha-rom („Patereno, Gazaro") .

Odavle se dade lasno pojmiti, što su u drugom desetku X I V stoljeća u Rim stizali crni glasovi о tužnom stanju crkve u Bosni a napredku patarenstva; da j e naime Bosna „tolikom nevjerstva ljagom okal jana, da se ondje crkve pustoše, da j e red svećenički do koriena iztriebljen; a Isukrstove svetinje kužnom porugom ga­žene, da neima više ondje križ štovanja, da se svetotajstva nediele, pače da se u narodu na mnogih stranah sv. kršćenje nezna ni po imenu, prem j e ono osnov vjerozakona; a da se sve ovo za to dogodilo, što su okuženi učitelji okaljali vjeru prostote sijući svoju opaku nauku pod izlikom vjerozakona". 5 Možebit j e u takovih iz-vješćih, koja su u Rim dolazila, što god pretjerano bilo; ali j ezg ra j im doisto istinita, da j e naime u Bosni patarenstvo početkom ovoga stoljeća silan mah preotelo bilo, j e r su ga uzgojile nacrtane

1 Ibiđ. p. 4 5 8 . 2 Ibid. p. 3 9 5 . 3 Ibid. p. 4 0 3 . Osim Nikole podpisani su: predstavnik bosanskoga kap­

tola Ivan, čuvar Mihajlo i pjevalac Grgur. 4 Ibid. p. 8 2 4 . 5 Ibid. p. 4 6 3 , 6 4 .

crkvene i državne okolnosti, ko je su skoro kroz svu drugu polo­vicu X I I stoljeća trajale i bile mu povoljne. Ali osim patarenstva iztočna takodjer crkva stegnu vlast r imske stolice u Bosni . Ova se zemlja, kao što vidjesmo, smatrala članom zapadne c rkve ; j e li u njoj bilo već prošloga vieka obćina iztočne c r k v e , toga ne-bismo mogli dokazati a niti zanijekati. Ali Bosna bješe s j uga obko-Ijena zemljami, u kojih j e iztočna crkva vladajućom bila, Srbijom naime i Humom. Ovoj j e dakle crkvi vladanje srbsko u Bosni otvorilo vrata u ovu takodjer zemlju. Ist ina j e , da su u ono upravo doba pokusi učinjeni, kako bi se izgladile u srbskoj državi opreke izmedju jedne i druge crkve. Stjepan Uroš nije se odbijao od pre­govora potaknutih iz R i m a ; pače ovdje su bili j o š god. 1308 uvje­r en i , da se vladalac srbski „želi pridružiti rimskoj c r k v i " . 1 Ali se već poslije godine kralj opisuje kano odmetnik od c r k v e 2 ; a u listovih od 9 svibnja i 17 lipnja 1 3 1 8 naslikan j e on kano pro­gonitelj kat. crkve u svojoj državi . 3 S toga se godinu dana prije moglo rimskoj stolici glede Bosne doglasiti: „in civitate et dioe-cesi Boxinensi nihil vacavit . . . quia ilia civitas et dioecesis eius sunt prope scimaticos et sunt quasi destructae." 4 Ovim jedino na­činom možemo si protumačiti, kako se to dogodilo, što se iztočna crkva većom silom j a v l j a u Bosni tečajem ovoga vieka.

Dočim se u Rimu nije nada izgubila, da će sjedinjenje j edne i druge crkve napokon uspjet i , te su malo kašnje u tom smjeru opet sa srbskim dvorom navezani pregovori : nije se moglo ondje oklievati sa čim strožijimi sredstvi proti Patarenom, s kojimi nije crkva dopuštala nikakovih pregovora. Ako su rimsku stolicu bile izdale nade u pomoć Stjepana U r o š a , to se ona tiem više uzdala u novoga gospodara B o s n e , u kneza Mladena S u b i ć a , Pavlova s ina; j e r j o j ovaj bio poznat kano muž , koj si dobar glas steče „svojom krjepošću i izpoviedanjem prave v jere" . U pismu od 18 srpnja 1319 opisuje papa Ivan X X I I banu Mladenu žalostno stanje crkve u Bosni a převládu kr ivovjers tva. 5 S j e ć a ga na dalje,

1 Sr. pismo Klementa V od 1 travnja 1 3 0 8 kod Theinera : monum. Slavor. merid. I, 1 2 7 — 3 0 .

2 Monum. Hung. I , 8 2 4 . 3 Ibid. p. 8 3 0 , 3 1 .

4 Ibid. p. 4 8 6 . 5 Ibid. p. 4 6 3 , 6 4 . R ieč i : „quod ibi desolentur ecclesiae, c l e r i -

e a l i s o r d o sit extirpatus radicitus, et C h r i s t i s a c r a irrisione pestifera conculcentur; non ibi c r u c i s r e v e r e n t i a . . non vivi-

kako j e „svaki pravovjernik dužan ustati" na obranu crkve, te ga poziva, da svoju desnicu podigne na iztrebljenje krive a uveđenje prave v j e re ; j e r da će samo onda slavodobitnikom svojih protivnika biti, „ako iztjera iz gospodnjega polja neprijatelje krsta".

Banu Mladenu bilo bi milo, da j e u Bosni sekte nestalo. On j e polagao nadu u Stjepana, sina bivšega bosanskoga bana istoga imena, koj j e „želju gojio da uništi krivovjersku opačinu, u otač-bini mu Bosni od davna niknuvšu", te j e s toga, kao što se raza-bire iz papina pisma 1 od 18 srpnja r. g. snubio ruku kćerce or-tenburžkoga kneza Mainharda, nebi li njegovom pomoćju u tom podhvatu prije uspio. Mladen ga u toj namjeri podupiraše ; ali sam nemogaše učiniti ništa ; j e r j e upleten bio s jedne strane u saveze 2 proti Stjepanu Urošu I I i u razmirice s mletačkom repu­bl ikom, 3 s druge u zavade s dalmatinskimi gradovi. Napokon ( 1 3 2 2 ) izčezne malo kasnje taj silni ban sa pozorišta povjesti. 4

T a k o se rimska stolica i taj put badava prizvala na pravo­vjerje bosanskoga bana. S druge j o j strane bješe prijavljeno, „da se veliko mnoštvo krivovjeraca sa mnogih i raznih strana steklo u banovini bosanskoj , ležećoj na medji Dalmaci je , nadajuć se da će ondje bez svake zapreke sijati svoje gadne bludnje." 5 S toga papa Ivan X X I I prihvati opet ona sredstva, koja mu crkvena vlast položi u ruke ; izasla naime god. 1325 malobraćana Fab i j ana u svojstvu inquisitora „haereticae pravitatis in provincia Sclavoniae et principátu Bosnensi" , običnu vlast mu podielivši. Ujedno pozva papa poslanicami od 5 lipnja r. g. ugarskoga kralja Kar la Rober ta , te Mladenova nasljednika bosanskoga bana Stjepana i njegovu su­prugu banicu Jel isavu, da inquisitori! idu na ruku, gdje i kada god bi njihovu pomoć uztražio. 6

fi ci s a c r a m e n t i c o m m u n i o , ipsius etiam b a p t i s m i n o m e n in plerisque partibus ignoretur a gentibus" — ove se rieči nemogu nikako protegnuti na iztočnu crkvu ili njezine pravovjerne. O iztočnoj crkvi pisa rimska stolica sasma drugčije. Vidi kod Theinera ibid. p. 3 6 0 , 3 7 6 etc.

1 Theiner : monum. Slavor. merid. I , 1 3 5 . 2 The iner: monum. Hung. I , 8 3 0 . 3 Monum. spectantia histor. Slav, merid. edidit Acad. slav. merid. I , 3 0 5 . 4 Michae Madii: histor. c. X V I I — X I X . 5 The iner : monum. Hung. I , 5 1 7 . 6 P a r l a t i : Illyr. sacr. IV, 5 7 . Dilecto filio, nobili viro Stephano Bos­

nensi . . Dilectae in Christo filiae, nobili mulieri Elisabethae, prin-cipissae Bosnensi . . . "

Fabijan se uputi najprije u Ugarsku. U Trs tu propoviedaše proti Patarenom, naselivšim se ovamo iz gornje I t a l i j e ; ali ovdje naidje na neočekivani ođpor, osobito kod dvaju svećenika, Mihajla iz Padove i Rajmonda iz Crémone, koji toga radi dođjoše u sumnju krivovjerstva te budu osudjeni. 1 U Ugarskoj bude inquisitor u dvoru dobro primljen; kralj se milostivo s njim dogovoraše о njegovu dalnjem rádu; ali ga nemogaše poduprieti. Kar lo j e imao sasma druge brige državne, a najpače s Hrvatskom i Dalmacijom, gdje se bješe borba zametnula izmedju velemoža, cetinskoga kneza Nelepića i bribirskoga Gjure Subića. Ovdje j e Kar lu saveznikom bio bosanski ban Stjepan, pomažuć 2 knezu Nelepiću ( 1 3 2 4 ) i hrvatskomu banu Mikcu (1326) . P a upravo za to nije se ni ban Stjepan mogao mnogo brinuti za inquisiciju; a nastojeć oko učvršćenja svoje vlasti u zemlji , nije htio proti sebi izazvati Pa tarena , velik dakle diel svojih podanika. К tomu se do skora pridruži razmirica izmedju dominikanskoga i franjevačkoga reda о pravu inquisicie na Bosnu i susjedne j o j zemlje. Ova se razmirica ogorča jo š v i še , kada j e dominikanu Mihajlu iz Zagreba pošlo za rukom izhoditi u Rimu pismo od 1 veljače 1327 , kojim se „officium inquisitionis" prenosi na Dominikanę. 3 Pomenuti Fabi jan podiže pred papom proti ovoj naredbi tužbu pozivajuć se na prava podieljena franjevačkomu redu Nikolom I V i Bonifaciom V I I I kano i na višegodišnje djelovanje ovoga reda u onih stranah. Ova j e tužba imala taj uspjeh, da j e „officium inquisitionis" novom odlukom predan redu franjevačkomu, a ova odluka doglašena poslanicama 4 od 1 srpnja 1327 toli kralju koli biskupom ugarskim.

Tako j e Fabi jan opet ostao inquisitor i kano takav prepo­ručen Karlu drugim pismom 5 od 1 2 kolovoza r. g. Fabi jan se god. 1329 uputi najprije u Dalmaci ju ; ali u toj zemlji, koja j e početkom ovoga vieka gostoljubivo primila bila Dulcina, zanesenoga proroka novoga vieka, naidje inquisitor na nov odpor. Zadarski arcibiskup Ivan oprie se Fab i j anu ; s njim se zavadiše Martin opat i Franjo redovnik samostana sv. Kuzme i Damijana ; s toga su osumnjičeni bili da krivovjerstvo primaju u zaštitu; napokon se i razmirica

1 W a d i n g : annal, minorum VII , 4 0 . 2 Michae Madii с. X X I I I , X X V I I I . 3 Theiner: monum. Hung. I , 5 1 1 . 4 Ibid. p. 5 1 4 . 5 1 5 . 5 Ibid, ρ 5 1 7 .

s Dominikani ponovi. Uslieđ toga nepreosta Fabijanu drugo, nego da se opet u Avignon vrati ; on to i učini ; ali prolazeć kroz Lom­bardiju pade u ruke njekomu plemiću, zaštitniku tamošnjih Pata­rena , te bude svojih stvari l išen; a medju ovimi i izprava proti zadarskomu arcibiskupu. Sada j e papa Ivan pismom od 16 ožujka 1 3 3 0 zabranio Dominikanom Franjevce u inquisiciji smetati, a za konačno riešenje razmirice dozva preda se kroz spljetskoga i za­darskoga arcibiskupa punomoćnike jednoga i drugoga reda, da do Miholja u Avignon dodju. 1 Razmiricu j e rimska stolica i taj put riešila na korist reda sv. F r a n j e , povjeriv mu opet „officium in-quisitionis in provinciis Dalmatie, Sclavonie et Boszne" .

Fabi jan j e valjda svoj posao nastavio ; ali uspjehu neima mu traga. Ni s j e d n e strane nije mu se išlo na ruku onako, kako bi bio želio. U Dalmacij i nije se mislilo na silu, kada j e papi Bene­diktu X I I valjalo god. 1335 poticati' 2 arcibiskupa spljetskoga Do­minika i trogirskoga biskupa Lampreda, da ozbiljnije i odvažnije podpomognu iztriebiti krivovjerstvo u onoj zemlji. S ove se strane u Dalmacij i malo radilo, dočim se moglo biskupa Lampreda u Rim tužiti , da brani bosanske heret ike . 3 Nije nevjerovatno, da se u Dalmacij i sačuvalo heretika jo š iz prošloga stoljeća. Osim toga bilo j e ondje pravovjerje izloženo pogibelji , koja j e proizticala iz svakdanjega obćenja s Bosnom, osobito od kada j e za Stjepanova banovanja bio s Bosnom sdružen Hum i rnakarsko primorje, u kojem su „nevjernici" sva mjesta osim Omiša zauzeli bi l i , pa i bosanska vojska češće u Dalmaciju dolazila. Odavle ćemo lasno pojmiti, za što su gradska vieća zabrinuta bi la , da se puk pata-renstvom nezarazi, i za što su u to doba u spljetskom i trogirskom vieću izdani bili z akon i , 4 kojimi se Patarenom ili bud kojim kri­vovjercem strogo zabranjuje prebivanje u onih gradovih ili kotarih

1 Ibid. p. 5 2 6 , 5 2 7 . 2 Kod Raynalda: annal. X V I , p. 17 η. 6 2 . 3 Monum. Slavor. merid. I, 2 0 0 : „Lampredius episcopus . . . Bosnen-

sium hereticorum fautor . . ." 4 F a r l a t i : Illyv. sacr. I I I , 3 1 7 . IV, 3 7 7 : „Ut autem haereticae pra-

vitatis zizaniam nequeant infidèles in catliolico solo seminare : dis tri eta

auctoritate saneimus, ut haeretici et P a t a r e n i , vel alio quoque

nomine constent, in civitate Tragurii vel eins districtu non audeant

apparare ; et si qui repertus fuerit, dummodo iuđicio ecelesiae sit

denunciarne vel per se confessile aut testibus convictus sive perfecta

evidentia detectus fuerit haereticus manifestais, flammis tradatur, usque

R. J. A. VII 12

njihovih. Proti takovu, koji bi sudom crkvenim bio pronadjen, odredjuje se za kaznu lomača i gubitak imetka. I u Dalmaciji se dakle jednako kano i drugdje s Patareni postupalo.

Ove u susjednoj Dalmaciji proti Patarenom izdane naredbe potvrdjuju, da oni nijesu bili u Bosni napastovani. P a od koga da budu? Katolička crkva bosanska nalazila se u toli izvanrednih okolnostih, da si j e sama rimska stolica odlukom od 6 siečnja 1 3 3 1 priđržala pravo imenovanja biskupa. ' Pače poslije smrti biskupa Petra (prije 10 lipnja 1334) utisnu Karlo Roberto njekoga „svje­tovnjaka" proti kanoniku Lovr i Lorandu, koga j e kaptol izabrao bio. Rimska j e stolica Lovru priznala za pravoga biskupa i pre­poručila ga pismom od 9 prosinca 1 3 3 6 ugarskomu kralju i banu bosanskomu. 2 Sve ovo svjedoči, da katolička crkva bosanska veoma malo mogaše zasizati u religiozno stanje one zemlje. A kako se ponašala državna v las t? Stjepan „ро milosti božjoj ban Bosni i Usori i Soli i gospodin humskoj zemlji", kao što se sam pisao, 3

bijaše više zabrinut za utvrdjenje nove u Bosni dinastije u svojoj porodici Kotromanovoj i za razširenje svoje vlasti,, nego li da u svojoj mladoj državi zametne vjerozakonski rat. On si u onoj na­mjeri izprosi ruku J e l i s a v e , bratučede srbskoga kral ja Stjepana Uroša I I I ( 1 3 2 0 — 3 6 ) , a svoga brata Vladislava združi s Je lenom, kćerju hrvatskoga velemože kneza Gjure Subića bribirskoga. Sam ban Stjepan i brat mu Vladislav bijahu članovi iztočne c r k v e ; pa i ova ga okolnost nije toliko nukala , da sluša pozive r imske sto­lice i od nje izaslanih inquisitora. Ali pored svega toga nenalazimo Stjepana u zavadi s rimskom crkvom ; pače on j o j ne bijaše ne­pri jatel j , dočim j e apošt. stolicom, koja j e bila zametnula prego­vore о sjedinjenju s njegovim po ženi svojtom srbskim kra l jem, 4

toliko obćio, i dočim j e dopustio, da mu brata Vladislava kat. biskup trogirski vjenča u gradu Klisu s katolikinjom J e l e n o m . 5

S druge se ipak strane r imska stolica uvjeri, da j o j j e badava bosanskoga bana pozivati proti Patarenom. Bude j o j pače dogla-

ad pulverem exurendus absque dilatione; bono vero ipsius ad com­mune devolvantur .

1 Monum. Hung. I , 5 3 3 . 2 Ibid. p. 6 0 8 — 1 0 . 3 Miklošić: monum. serb. p. 1 0 3 . 4 Monum. Hung. I, 4 8 8 . 5 Lue . Memorie di T r a ù loc. cit.

seno, da „Stjepan i njeki drugi velemože onih strana primaju i brane krivovjerce". Odatle j e naravski sljedilo, da „inquisitori ne-mogahu ondje svojega posla onako obavljat i , kako j e to korist crkve i pravovjernika zahtievala". U tih okolnostih rimska stolica udari drugim putem : papa naime Benedikte X I I doznavši, da bi kninski knez Nelepić pripravan bio podupirati inquisiciju u Bosni, obrati se nanj pismom od 22 svibnja 1337 te pozove njemu u pomoć i ove hrvatske velikaše : knezove krbavske Budislava, Gr­gura i Pav la , senjske i modruške Dujma i Bar to la , Subiće Pavla i Gjuru kl iske i Pavla ostrovičkoga, i ključkoga kneza Konstan­t ina. 1 Ovi su hrvatski velemože imali prostrani posjed duž bosanskih granica ; zapremali su svojim imetkom velik dio Hrvatske i Dal­macije a bijahu po svojem rodu i položaju velikoga ugleda i upliva. Ali papin poziv stiže u nevrieme; j e r i nespominjuć sukoba iz­medju dalmatinskih gradova, osobito Spljeta i Trogira, zaratiše se upravo tada Subići s kninskim Nelepićem i krbavskim Budislavom (1337) , s druge strane i bosanski se ban Stjepan na Kliš spremaše. Po tom bijahu medju sobom i s drugimi u zavadi upravo oni, na koje bješe onaj poziv upravljen. T o j e ipak rimska stolica bdienjem nad onimi stranami postigla, da su biskupi dalmatinski strožijimi naredbami svoje stado od obćenja s nekatoličkimi Bošnjaci odvra­ćali . Ovamo j e smjerala naredba trogirskoga biskupa Lampreda od 15 kolovoza 1 3 3 8 , kojom bješe pod kaznom izobćenja zabranjeno obćiti s bosanskom vo jskom, koja j e imala onieh dana onuda pro­laziti. Biskup bijaše na ovu strogost potaknut, da opravda pravo­vjerje svoje, koje bješe u toliko osumnjičeno, da ga papa pismom od 15 travnja r. g. bio u Rim na sud pozvao. 2 S toga j e Lam-pređo, kada j e gradsko poslanstvo bilo izašlo u susret vojvođam županu Ostoji i Bogdanu Grdoševiću, onu naredbu zbilja izveo, što j e nov sukob izazvalo.

1 Monum. Hung. I, 6 1 6 , 6 1 7 . 2 Monum. Slavor. merid. I , 1 9 9 . 3 Luc ius : memoire di T r a ù p. 2 3 4 .

*

Prilozi к trgovac ko-po I iti č koj historiji republike dubrovačke.

Čitao u sjednici filologicko-historickoga razreda jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 16 prosinca 1868

P R A V I Č L A N D R . P E T A R M A T K O V I Ć .

Na zapadnom primorju balkanskoga poluotoka dva su medj ostalimi zatoka, od kojih j e jedan ž u p s k i ( B r e n o ) , a drugi r i e č k i i g r u ž k i (Ombla e Gravosa) . Oba su ova zatoka s tri strane strmimi i klisurastimi pogorji opasana i tim od vjetrovah štićena, dočim su samo s j u g a moru otvorena, pače i s ove strane grebeni i otočići zaklonjena. S jugo-iztoka stere se zatok župski obsizuć duguljasti poluotok s visokim sl jemenom; poluotok, iznad kojega se danas Cavtat uzdiže, a njegda ga starodavni Epidaurus kitio. Medj oba pako zatoka iztiskuje se drugi poluotok, sastavljen grebeni , glavinami i predotočići , svimikolikimi za utvrđjenje pri-kladnimi. Medju skrajnjimi grebeni ovoga poluotoka i podnožjem strma, njegda šumovita Srgja stere se D u b r o v n i k (Ragusa), na zapadnom primorju balkanskoga poluotoka, njegda kao osebna vlast i trgovačka država medju iztokom i Italijom vrlo znamenita.

Položaj geografski njegdašnjega Epidaura i današnjega Du­brovnika prinuka G r k e , Rimljane i S lovene , da su si uprav na dotičnih točkah, a ne drugdje, osnovali toli znatna stečista ljudstva, koja su njegda svojom snagom, radinošću, bogatstvom i izobraže-nošću sve susjedstvo daleko nadvišavala. J e r к zatonom staroga i novoga Dubrovnika utjecahu ponajprije plodovite doline : r iečka, župska i konavaoska; dočim gore prostiruće se к nutarnjim kra-jevom nisu toli strme i nepřístupné kao n. pr. iznad Kotora. Iza Dubrovnika stere se dolina trebinjska, njezine vode poniru u žlje-bastih dolovih, u podzemnih špiljah i ponikvah krševita gorja, a kraj Dubrovnika opet na površje izlaze i r iečkim zatonom u more utiču ( R i e k a , Ombla). Prevalom od Brga t a vodi od prirode

P R I L O Z I К T R G . - P O L I T . H I S T . R E P U J B L . D U B R O V A Č K E . 181

prikladan, njegda vrlo živahan karavanski drum u dolinu trebinjsku i za podalje nutarnje krajeve. Neretvina takodjer dolina, koja se većma nutarnjih kra jeva hvata , imala j e s Dubrovnikom kao što njegda s Epidaurom u savez dolaziti: što glavni odiel ove doline svojim pravcem napram Dubrovniku smiera. Ta j smjer doline Ne-retvine i nestašica valjane luke na njezinom močvarnom, mul i ­nami i sušinami prepletenom ušću, voditi j e imalo promet doline, njezine drumove i karavane u Dubrovnik. Neretvino dakle pod­ručje smatrati se može onim trgovačkim kra jem, koje bješe naj­prije i najviše na Dubrovnik upućeno. S ovoga trgovačkoga kraja vođjahu ine prevale, klanci, drumovi i karavanske putanje к daljim krajevom na Bosni i Drini ; a na svih tih riekah i u svih tih zemljah osnovaše Dubrovčani svoja skladišta i tu označiše svoje trgovačke puteve.

Kra j Dubrovnika na dalje prestaje onaj niz otokah, koj se stere sa sj e vero - zapada prema jugo- iz toku uz dalmatinsko pri­morje. Tu j e uprav po prirodi označena točka jadranskoga mora; odatle za prvi krat u dalmatinskom primorju ugleda oko sa svih strana na daleko otvoreno more. S toga brodovi, koji silnim jugom s j u g a plove, tražahu u luci dubrovačkoj zaštitu da na sjeveru medju otočići i grebeni nepostradaju ; sa sjevera i iztoka pako sa-lažahu karavane sa kopna vrlo rado к otvorenom mjestu, gdje j e brodarstvo na daleko i u veliko začimalo.

Po svojem dakle geografskom položaju i prirodi zemljištnoj bješe Dubrovnik upućen na more i brodarstvo, na trgovanje i na one struke obrtnosti , koje su na vlastitom zemljištu nikle i vla­stitim se nastojanjem i trudom razvijale. Zemljište dubrovačko po sebi j e narodu vrlo malo pružalo pomoći, j e r j e tlo najvećim dielom kamenito i pusto, plodi vrlo slabo, ponajbolje još te maslinom, znatno manje v inom, a najslabije žitom. T o j e obćina dubrovačka vazda uvažavala i svakom sgodom u svojih dopisih izticala.

Razmotrivši Dubrovnik i njegov položaj, nehotice se nameće pi tanje: kako j e država dubrovačka, opasana mogućimi susjedi, uz tolike nepogode, koje su oko nje bjesnile, kroz tolika stoljeća svoj ustav, svoju slobodu i samostalnost održati uzmogla, dočim j e slavensko žiteljstvo na suhom podległo barbarstvu turskom, a dal­matinsko primorje gospodstvu krilatoga lava mletačkoga? K a k o se j e to na dalje slučilo, da se u tom kra ju , uz tolike navale i po­g ibe l j i , ipak otela jedna obćina pohlepi svojih slavenskih susjeda,

trgovačkoj zavisti mletačkoj i surovoj sili turskoj ? Na ta pitanja odgovoriti će jedino historija dubrovačke republike, koja se od njekoliko gođinah svojski izpituje.

U historičkom razvoju republike dubrovačke prikazuju nam se tri glavna momenta: d r ž a v n i , t r g o v a č k i i k u l t u r n i . Od ovih momenata pređuzeh si da izpitam t r g o v a č k i m o m e n a t u historiji dubrovačkoj.

Trgovina j e bila obćini dubrovačkoj ne samo ona poglavita sveza, koja j e dovodila Dubrovnik u različite odnošaje s inostranim svietom, već i znatno vrelo blagostanja, bogatstva, izobraženosti i slobode. Buđuć republici bješe trgovina prvi i poglavitt živalj nje­zina državna i družtvena života, s toga j e i nastojala, da j u čim dalje razširi i što više obezbjedi. U trgovačkih listinah i povla-sticah nalaziti će se ključ к riešenju mnogih njezinih političkih i kulturnih pitanja, a svjedočanstvo povrh toga njezina mudra i razborita djelovanja i vladanja napram prijateljem i neprijateljem.

Republika dubrovačka bješe država trgovačka poput tali­janskih trgovačkih republika Mle taka , Genove , Pise i dr. Mi j u nazivamo j u g o s l a v e n s k o m r e p u b l i k o m t r g o v a č k o m , buduć da j e Dubrovnik danas kao što njegda po narodu za cielo slavenski, dočim j e po graditeljnom sustavu grad talijanski, te pri­pada ravno tako prošlosti kao što Mietei i mnoge druge njegda znamenite trgovačke obćine talijanske, koje su iztisnute napredkom vremena iz struje današnje kulture i današnjega svjetskoga prometa.

Sgodan položaj na moru, pa susjedstvo s jednoga kraja ze­malja balkanskih, koje raznovrstnimi plodinami i přírodninami obi­lovahu, obrtninami pako oskudjevahu; s druge pa strane susjedstvo u svakom pogledu bujne i obilne Itali je poticaše obćinu dubro­vačku ju r od davnijih vremena da si prometom pribavi sva ona, kojim bi doskočila potřebám domaćim.

Ojačavši dubrovačko brodarstvo u krvavih borban* sa sara-censkimi i neretvanskimi gusari, ojača tim i dubrovačka trgovina, navlastito pomorska, koja j e znatno začela rasti, kao i talijanskih trgovačkih republika, krstonosnimi vojnami, pošto bjehu uklonjene težkoće brodarenja po moru jadranskomu. Od toga vremena na daleko se razgrana uz brodarstvo i trgovina dubrovačka : po zemljah jugo-iztočnoga poluotoka i podunavlja ugarskoga, po svih krajevih i obalah jadranskoga, sredozemnoga, grčkoga i crnoga mora pače i atlantskoga oceana, te bješe kroz tolika stoljeća poglaviti uvjet

njihovom političkom obstanku. Trgovinom popne se i pomorska sila dubrovačka tečajem vremena na toliku visinu, bilo to zaštitom bizantinskom i mletačkom, ugarskom i turskom, da su Dubrovčani u svoje vrieme u mnogih važnih prigodah na moru učestvovali, njihovi pako brodovi sigurno plovili po svih evropskih morih, a njihovi se trgovci bili udomili po svih znatnijih evropskih i azijatskih gradovih.

Dubrovačka j e republika nastojala vazda obezbjediti svoj promet trgovačkimi povlasticami i ugovori , koje j e uglavljivala s različitimi obćinami, narodi i državami tadašnjega svieta.

Glede prometa s Italijom sklapala j e obćina dubrovačka ugo­vore s gospodari i normanskimi voj vodami i kraljevi Pulje i Sici­l i je , napose s obćinami od Bar i , Tremiti, Malfetta, Mesinom, Sira-kusom i Monopoli; pa i P i som, Ravenom, Senigaljom, Fanom, J a k i n o m , R e k a n o m , Fermom, Rimini i Ferarom, uz to Genovom, Florencijom i Mietei i mnogimi drugimi talijanskimi obćinami. Kra j toga nisu Dubrovčani propustili takodjer sa susjednimi ob­ćinami dalmatinskoga i albanskoga primorja prijateljstva i ugovore utanačivati, naime sa Senj em, Trogirom, Omišem, Kotorom, Spljetom i Krfom.

Bizantinskim! nadalje carevi prijateljova obćina dubrovačka malo ne od svojega postanka te posebnimi, imenito za vlade Kom­nena i Paleologâ često obnovljenimi ugovori prokrči svojoj trgo­vini put po čitavom bizantinskom carstvu.

Sa slavenskimi državami južno-iztočnoga poluotoka stajahu Dubrovčani glede trgovanja kroz tolika stoljeća pa sve do propasti dotičnih država u najtješnjem savezu. Prijateljstvi i ugovori, skla-panimi i često krat ponovljenimi sa bugarskimi, bosanskimi i srb-skimi vladari i njihovimi vazali, steče si Dubrovnik možnu zaštitu svojoj trgovini u njihovih zemljah ; sa zlatnimi i srebrni pako rud­nici u Srebrmei, Janovi , Kratovu i Novom brdu obilne izvore svo­j e m u bogastu. J e d v a se za Osmane u Evropi znalo, posla dubro­vačka republika u Brusu svoje poslanike da sa sultanom ugovor uglave, kojim da si obezbjedi slobodu trgovanja u tadašnjoj i u budućoj turskoj vlasti.

Ugovori uglavljenim! sa sultani Egipta i Siri je polučila j e republika slobodu trgovanja u dotičnih krajevih. U zemljah ugarske krune, pa u F r a n c e z k o j , Englezkoj i Španjolskoj obezbjedi tako­djer ugovori svoju trgovinu.

( D a si Dubrovčani utvrde i razšire u tudjinstvu trgovinu, osnovaše mnogobrojne naselbine na iztoku i na zapadu. Svaka j e naselbina imala svojega konzula, svoju crkvu s grobljem, bolnicu i vlastiti svoj trgovački sud ; a u petnaestom stoljeću nebješe gotovo znatnijega trgovačkoga građa, gdje nebi-Dubrovčani svo­j e g a konzula imali. Poglavitije dubrovačke naselbine, kao središta njihove trgovine, bjehu za jugo iztočni poluotok u Carigradu, Dri-nopolju, Sofiji, Novom pazaru, Silistriji, Biogradu, Smederevu, Sara­jevu, Skoplju, Vidinu, Bukareštu, Trgovištu, Solunu i dr., od kojih omanje u riešavanju trgovačkih razmiricah odvišahu; u Brusi pak i Smirni za malu Aziju, u Aleksandriji i Kairu za Egipat ; u Mletcih i Genovi za gornju, u Florenci j i i J ak inu za srednju, a u Mesini, Sirakuzi , Palermu i mnogih drugih gradovih za doljnju Italiju i Sicil i ju.

U ugovorih utanačenih s mletačkom republikom (god. 1 2 3 2 , 1236 i 1 2 5 2 ) 1 označen j e medju ostalimi, premda odveć obćenito, i obseg tadašnje trgovine dubrovačke. U dotičnih ugovorih govori se о trgovini koju za tada Dubrovčani vozahu u Mletke sa Roma-nije (byzantinske države), sa zemalja prekomorskih, Eg ip t a , Tu­nisa i barbarijskih država, sa kraljevine Sici l i je i Pulje i sa sla­venskih država.

Fil ip de Diversis poznati opisalac Dubrovnika iz dobe nje­gova cvieta (g. 1 4 4 0 ) 2 točnije prikazuje dubrovačku trgovinu gledeć na zemlje i predmete negoli što navedeni mletački ugovori. ГЈ petnaestom dakle stoljeću d o v o z i l o s e , po dotičnom opisu, u Dubrovnik po suhu iz najbližega susjedstva svakojaka hrana i mnoga za život i kuću potrebita; iz odaljega pako kraja med, ugljevlje, ribe, daske, katram, kože, marva, drvena orudja za tkanje i maštenje sukna. Iz byzantinske države imenito Drinopolja , iz Srbije navlastito Novoga brda i iz Bosne dovázalo se zlato, srebro, olovo, gradjevno kamenje, papar , vosak i mnoga druga. Morem nadalje dovozilo se za domaću potrebu i za razvoz u tudje krajeve različito žito, sočivo, ulje, posoljeno meso i ribe, raznovrstno voće,

1 Tafel und Thomas : Urkunden zur älteren Handels und Staatsge­schichte der Republik Venedig. Wien 1 8 5 6 — 1 8 5 8 , I I Th. , S. 3 0 7 , 3 2 8 , 4 6 4 . — Ljubić : Odnošaji medju Dubrovnikom i Mietei u IV knj. „Rada", prilozi В , С, D, str. 1 1 2 — 1 2 2 .

2 Descriptio Ragusina. P. I, cap. 1, str. 5 — 7 . Rkp. u knjižnici male braće u Dubrovniku br. 2 5 6 .

k a v a , slađor, mirodi je , liekovi, vuna, platno, sukno, posudje sta­kleno, bakreno i zemljano, sol i mnoga druga. Ovo se dovozilo iz obilne I ta l i je , imenito iz Mletaka , Marke , Pulje, Abruca, kao što iz Fe rma , Pensaura, Rekanata, Jak ina , Ariminija; pa sa Toskane navlastito iz F lo renc i j e ; iz Manfredonije, Ortone, L i j c i j a , Guasta, Ba ra , Banella, T rana i iz Napulja; sa Sicilije imenito Palerma, Sira-kuze i drugih mjes ta ; iz Grčke osobito iz Arse i Patrasa, Avione i drugih mjesta. Povrh toga dovozila se gradja drvena i kamena, željezo i mnoge sprave i orudja. I z v a ž a l o se pako iz Dubrov­n i k a : po suhu sol u obil ju, tkanine vunene, pamučne i svilene, posudje stakleno i mnoga druga hraniva i obrtnine. Morem izvo­zilo se zlato, srebro, olovo, v o s a k , kože, papar, platno i koralje. К tomu primjećujemo što Serafin Razz i 1 pisac iz 16 stoljeća о dubrovačkoj trgovini navodi : „Dubrovčani voze trgovinu s iztoka za Italiju, talijansku pako trgovinu voze u Carigrad, Aleksandriju, za Bosnu, Grčku i druge krajeve turske države."

Tu mi nije zadatak da opievam i okitim dubrovačku trgo­vinu i brodarstvo , to su j u r stariji pisci Fil ip de Diversis, Pavao Angel, Paladij Fusko , L u k a Linda i dr. i odveć nego što j e nuždno, sjajno izveli. Meni j e tu, kao u uvodu mojih razpravljanja, ta za­daća : označivši po geografskom položaju grada pravac dubrovač­koga života, da u obće označim i obseg dubrovačke trgovine ; one naime sveze s inostranim svietom, u koje j e dovodila trgovina republiku dubrovačku. T im sam si ujedno označio obseg predmeta, t r g o v a č k i h n a i m e o d n o s a j a r e p u b l i k e d u b r o v a č k e , što si potanje izpitati zamislih.

U razredbi gradje udarih geografskim pravcem, naravnom podlogom u historiji t rgo\ 7 ine; j e r j e geografski elemenat u histo­riji trgovine s jedne strane temelj, na kojem se razvoj brodarstva i trgovine cieloga svieta osniva; s druge pa strane brodarska i t rgovačka putovanja bjehu navlastito u staro i srednje doba po-glavita promicala geografskih obreta te jedno s drugim od parnti-vieka tiesno spojeno.

Geografski dakle namislih razrediti si građju о dubrovačkoj t rgovini : iztražiti naime trgovačke odnošaje, koje j e Dubrovnik gojio p r e k o m o r a s I t a l i j o m , S i c i l i j o m i o s t a l i m i dr­ž a v a m i s r e d o z e m n o g a m o r a , k o l i n a s t r a n i e v r o p -

1 Ser. Razzi: L a Storia di Raugia. L u c c a 1 5 9 5 , pag. 1 2 5 .

s к o j k a o i n a a f r i k á n s к o j ; za tiem t rgovačke sveze p o s u h u : s b i z a n t i n s k i m c a r s t v o m , s l a v e n s k i m i d r ž a ­v a m i b a l k a n s k o g a p o l u o t o k a , s a z e m l j a m i k r u n e u g a r s k e , a n a p o k o n s T u r s k o m .

Buduć da razvitak brodarstva i trgovine, kao što danas tako i njegda о mnogih j e odvisio faktorih, o napredku obrti, o carinstvu, novčanstvu, о shodnom zakonarstvu tih vrs ta ; s t o g a nam se oba-zreti u trgovačkom životu rebublike dubrovačke takodjer na sva ona pomagala, od kojih j e razvitak trgovine odvisio.

Republika dubrovačka u svojem na dalje državnom životu sliedila j e primjerno svojem položaju, obsegu i naravi zemljišta politiku slabijega prema jačemu ; da si osjegura samostalnost i tr­govinu podavala se pod zaštitu možnijega, gojila sa svakim j ač im prijateljstvo, s kojim se doticahu njezini trgovački interesi. Po tom j e republika u vanjskoj politici uzimala jedino i izključivo obzir na svoje trgovačke interese , koj im su ostali državni obziri bili podredjeni, a prema trgovačkim interesom sklapala j e ugovore i prijateljstva s tudjim svietom. S toga su u historiji dubrovačkoj oboja elementa politički i t rgovački ne samo u tiesnom savezu pače tako prepletena da se jedan od drugoga razstaviti nepusti.

Napokon mi j e primjetiti da j e gradja , na kojoj su ovi pri­lozi osnovani, crpena iz arki va stare republike dubrovačke, te j e s najveće strane još te nepoznata, do sada nigdje tiskana. Na sa­vršenu pako sliku o političko-trgovačkoj historiji republike dubro­vačke niti j e pomisliti dok nebude svestrano pretražen stari arkiv republike dubrovačke, iz kojega j e do sada na svjetlo izneseno što j e dr. F r . Miklošićem i M. Pučićem priobćeno. T o j e vrlo malo napram onomu, što se u dubrovačkom arkivu još te nalazi. O tom mislim obširnije govoriti kada budem račun polagao о mojem bo­ravljenju u arkivu dubrovačkom. T o bi bilo samo s dubrovačke strane. Povrh toga biti će takodjer važne gradje о dubrovačkih odnošajih u arkivih u B e č u , Mletcih i valjda drugdje po Italiji , Siciliji , Spaniji itd., što nam j e za sada još te po gotovu nepoznato.

I.

! Dubrovačka republika pod ugarsko-hrva tskom zašti tom. (Od god. 1359 do 1526.)

Dubrovačka obćina, kojoj bješe davna nesnosno i sve to po-gibeljnije gospodstvo mle tačko , izčekivala j e zgodnu prigodu, da

se čim prije toga mletačkoga tegotnoga ođnošaja rieši. T a se pri­goda prikazivala u neprijateljskih ođnošajih, koji tada radi Dal­macije obstojahu za vlade Ljudevita I medju Ugarskom i repu­blikom sv. Marka. Ako se j e u Dubrovniku predvidjalo, da će težko Mletačka Ugarskoj odoljeti i Dalmaciju obraniti, i prem da j e Dubrovnik kralju Ljudevitu svaki uspjeh želio, te mislio u bu­dućega možnoga susjeda zaštitu tražiti; nu s prva dok j e bila još te kral jeva vojska daleko, a blizu mletačka , valjalo j e za njekoje vrieme obćini dubrovačkoj ipak se pretvarati i s Mletčići prija-teljovati , podpomažuć j i h ako i samo jednom galijom, kadno su Mletčani god. 1 3 4 6 Zadar obsjedali , ' za svaki pako slučaj utvrdiv gradove Dubrovnik i S ton . 2

U isto vrieme (god. 1345) izaslan bi Ilija vlastelinske obi­telji S a r a k , tada nadbiskup dubrovački, sudrug kardinala Kolone, od pape Klementa V I da u dogovoru s ugarskim dvorom kuša cara Dušana i druge slavenske knezove na katoličku vjeru obra­titi. I l i ja vješti diplomat a glavni mletački neprijatelj upotriebi ovu prigodu te odkrije po naputku dubrovačkoga vieća ugarskomu dvoru sklonost Dubrovnika staviti se pod zaštitu krune ugarske . 3

1 Die 18 augusti 1 3 4 5 , in maiori Consilio. Ad mandátům đucalium litterarum, in quibus continetur, quod comune Eagusii armare debeat secundum numerům virorum dicti comnnis, et mittere prinram ad exer-citum comunis Veneciarum contra Yadertinos, eligi debeat un comito super l igno, qui ire debeat in obsequium exercitus comunis Vene­ciarum contra Yadertinos. Lib. Reformationum, voi. a. 1345. MSC. in archivio Ragusa .

Die 26 aprilis 1346, in maiori Consilio. Odpravlja se jedna oružana galija u službu mletačku proti Zadru pod vodstvom Save Bonde. L ib . Reform., ibidem.

Sve što navodimo iz knjiga vieća izpisasmo iz izvoda presv. dvorskoga savjetnika i kotarskoga kapetana g. Rešetara, о kojoj sbirci si pridržajemo na drugom mjestu obširnije progovoriti ; medju tim presv. g. dvorskomu savjetniku svesrdnu zahvalnost izjavljujemo, što nam je svoje izvode za porabu ustupiti blagoizvolio.

2 Die 24 marcii 1 3 4 6 , in maiori Consilio. Capitala ad custodiam et fortificacionem civitatis propter periculosa nova, que presencialiter advenerunt. — 26 aprilis 1347. Capitala ad fortificacionem Stagni. L . Ref. , ibidem.

3 Circa annum 1345 E l i a s , antistes noster, ad Stephanum Dusianum, Rassiae imperatorem, legatus a d e m e n t e VI pont. m. missus, in G u n -d u l i a n i s s e h e d i s d i c i t u r . Quae res veri omnino similitudinem

Ovom dakle prigodom bješe zametnuto prvo dogovaranje medju obćinom dubrovačkom i dvorom ugarskim glede oslobodjenja Du­brovnika od mletačkoga gospodstva.

Iza toga uputi se kralj Ljudevit g. 1 3 4 8 za p r imi r j a , 1 koje s Mletčići na osam godina utanači , u Napulj. Medju tim se kralj vrati već u lipnju iste godine na Vranu ; tu ga dočeka nadbiskup I l i ja s trima vlastelima, da se kralju u ime obćine poklone. Ovom drugom prigodom bi valjda potanje ugovoreno, što j e docnije ta­kodjer izvedeno : Dubrovnik naime od mletačkoga gospodstva iz­baviti.

Pošto j e ugovoreno primirje minulo te se rat izmedju Ugarske i Mletačke radi Dalmacije opet zametnu , odasla mletačko vieće u Dubrovnik dva svoja punomoćnika Pavia Loredana i Andriju Kon-tareva da traže uslied starih ugovora četiri galije u pomoć ; uz to neka obćini savjetuju kako da se proti neprijatelju brani te da Dubrovnik i Ston što bolje utvrdi, j e r j e Ljudevitova vojska pro­valila u Hum, te hoće da udari na Ston. Neznajuć obćina kako će boj s Ugarskom ispasti , izkazavši punomoćnikom časti, obećav svu moguću pomoć, naredi, da se utvrdi S t o n , 2 ali galiju samo jednu dade, izpričajuć se za ostale, što j i h neima spremne.

Iza kako se Zadar 17 rujna 1357 kralju Ljudevitu predade, izjavi dapače dubrovačko vieće u svojem dopisu od 29 prosinca 1 3 5 7 republici mletačkoj glede Zadra veliko sažaljenje. Republika pako mletačka primivši to pismo s velikim zadovoljstvom, ođpravi

habere viđetur, licet certi rei monumentům et legationis ibi causa non proferatur. C e r v a , M e t r o p o l i s S a c r a R a g u s i n a ( R K P . u knjižnici male braće u Dubrovniku) pag. 5 8 9 . Pisac pozivajuć se na Plodina (in addicionibus ad Ciaconium. Τ . Π , p. 4 8 7 ) primje­ćuje: „Nam Clemens Pontifex plures antistites virosque religiosos ad diversos per christianum orbem principes legates per ea tempora misit. Duplex poro eos mittendi causa Pontifici fuit, ut scilicet chri-stianos principes ad arma adversus Turcas sollicitaret, qua de re ad dalmatas etiam episcopos litteras misit; altera ut Graecos, ad quorum principes oratores destinaverat, ad sinum romanae ecclesiae revocaret. "

1 Primirje bi takodjer knezu dubrovačkomu priobćeno. Die 1 0 octo­bres 1 3 4 7 . „ Copia cuiusdam l i t tere , a ducali dominio Veneciarum transmisse nobili viro Philippo Orio corniti Ragusi i , et prüdentibus viris iudicibus et comuni dicti loci, super facto treuge facte cum rege Ungarie ad annos octo." L . Ref., vol. a. 1 3 4 7 .

2 Die 2 5 julii 1 3 5 7 capte fuerunt infrascripte partes pro fortifica-cione Stagni. Reform., ibidem.

poklisare da opomenu Dubrovčane na vjernost, a da ih Čim uže sveže, obeća, da će do mala doći s velikom vojskom obraniti Dal­maciju ; povrh toga izjave svečano Dubrovčane za rodjene mle­tačke gradjane razširivši im znatno trgovačke slobode. 1

„Tako su oboje republike", opazuje prvi dubrovački ljeto-pisac, 3 „svojim političkim postupkom zavadjale jedna drugu, čekajuć Mletčići prigodu da sasvim podjarme Dubrovnik , a Dubrovčani da se sasvim oslobode Mletaka."

Medju to su Mletčani u Dalmacij i i u Italiji sve to nesreć-nije vojevali , te videći da nemogu nikako uzdržati gospodstvo u Dalmaciji , što se već bjehu dalmatinski gradovi Ljudevitu predali, odasla mletačko vieće poslanike da mir zamole od Ljudevita. Kra l j im ga zbilja podieli 18 veljače 1358 . Medju ostalimi bi u tom miru uglavljeno: da Mletčići ustupljuju kralju Ljudevitu sve zemlje i o toke, imenito od Senja do Drača , što su Mletčani posjedovali na iztočnoj obali jadranskoga mora; medju kojimi se mjesti tako­djer Dubrovnik navodi. 3

Mletčani pako da nebudu sasvim iztisnuti iz iztočne obale jadranskoga mora te da uzdrže u svojoj vlasti bar Dubrovnik, ne-htjedoše s početka ob ústupu Dubrovnika ništa čut i , tvrdeć da Dubrovnik к Dalmacij i nepřipadá. Buduć da Ljudevit nehtjeđe od zahtjeva odustati, za to bi napokon i Dubrovnik ustupljen.

1 Cerva, Metropolis MSC. II , p. 6 1 2 . Enge l : Geschichte des Freistaates Ragusa. Wien 1 8 0 7 , S. 1 2 4 — 1 3 1 , Anhang Nro. V I I I , pag. 3 0 3 . Appendini : Notizie isteriche critiche. T. I, p. 2 9 1 — 9 3 .

2 Gjone Rast ié : Chroniche di Ragusa MSC. ad annum 1 3 5 8 . 3 Tabulae pacis inter Luđovicum I regem ас ducatum Venetum initae

. . . renunciarunt de facto (sei. ambaxatores Ven.) to ti Dalmaciae, a medietate scilicet Quarnarii usque ad confines Duracii . . . spe-cialiter Nonae, Jadrae , Scardonae, Šibenici, Tragurii, Spalati et R a ­g u s i i. Luc ius : de regno Dalmatiae et Croatiae. Amstelodami 1 6 6 8 . L i b . I V , с. X V I I , p. 3 7 9 . F c j é r : Cod. dipl. I X , vol. I I , p. 6 5 4 . Kukuljević: J u r a regni P . I, p. 1 2 8 .

D a je mnogo stajalo Mietkam do Dalmacije vidi se iz razloga, što j e navodila u mletačkom vieću stranka, koja j e bila proti miru i proti ustupu Dalmacije : „Соше! rinunciare all 'sostegno principale delle armate , rinunciare a quei porti, tanto vantaggiosi, anzi neces-sar-ii al commercio, alla sicurezza, e che in mano del re d' Ungheria si convertirebbero a continuo travaglio, a danno, a perdizione in fine della Republica. " Romanin : Storia documentata di Venezia. T . HI, pag. 2 0 3 .

Iza toga Dubrovčani odpraviše (28 veljače 1 3 5 8 ) , kao što i ostali dalmatinski gradovi, svojega posljednjega mletačkoga kneza, kojemu i onako bi zapovied iz Mletcih za odlazak stigla, obasuv ga udvornosću i izkazav mu riedke časti.

Riešivši se tim Dubrovnik mletačkoga gospodstva, umah pri­hvati dubrovačko vieće izvršujuću vlast , koju j e vršio knez , te odredi u vieću na isti dan kneževa odlazka (28 veljače 1 3 5 8 ) : da se imaju izabrati većinom glasova na dva mjeseca t r i u p r a v i ­t e l j a , koji će vršiti sa sudci i malim viećem istu vlast , koju j e njegda vršio knez sa sudci i malim viećem. Uslied toga biše izabrana tri vlastela Petar Ranj ina , Maroje Bunić i Ivan P . Grundulić da kneževskom vlašću rukovode državne poslove, 1 te da s malim viećem upravljaju državom svaki ćedan iz'mjenice. Nakon minuloga roka bi ustanovljeno da se izaberu izmedju šestorice većinom glasova opet tri upravitelja, od kojih će svaki dvadeset dana vladati . 2

Povrh toga bi u istoj sjednici velikoga vieća zaključeno da se pošalje poslanstvo u ime obćine ka kralju ugai 'skomu. 3

' Die 2 8 februaru 1 3 5 8 . In maiori Consilio, in quo quidern Consilio interfuerunt consiliarii C X X X : captum et firmatum fuit per omnes, quod fiere tres rectores civitatis huius et tocius comitatus.

Item in eodem mai. cons, captum fuit, quod dicti rectores elli-gendi regere debeant I I menses ; per ball. C X X V .

Item in eodem mai. cons, captum fuit per omnes, quod isti tres rectores elligendi habere debeant tantum libertatem cum iudi-cibus et parvo Consilio, quantum habebat dominus comes cum dictis iudicibus et parvo Consilio ; salvo quod si defficeret aliquis judex vel consiliarius, non posset fieri, quam per maius consilium. E t etiam si expediverit fieri ambaxiatores, fieri debeant per dictum maius consilium. E t quilibet dictorum rectorum debeat regere cum đictis iudicibus et parvo Consilio ad septimanam. E t ille r e c t o r , qui non habebit ultra medietatem ballotarum, non sit rector. E t i l le, qui habebit ultra medietatem, remaneat rector.

In eodem mai. cons, facti fuerunt rectores civitatis Ragusa Petrus de Ragnina , Marinus de B o n a , Johannes Pauli de Gondola. L . Ref., vol. a. 1 3 5 6 .

2 In maiori Consilio 3 0 aprilis 1 3 5 8 : quod V I rectores eligi debeant, quorum III remanere debeant, scilicet illi I I I , qui plures ballotas habebant ultra medietatem ; quod illi tres rec tores , qui remanebunt, stare debeant in castello diebus X X pro quolibet in regimine. L ib . Ref. vol. a. 1 3 5 8 .

3 In eodem mai. cons, captum fuit et firmatum per omnes, de mittendo ambaxiatam ad serenissimum dominum regem Hungariae. L ib . Ref., vol. a. 1 3 5 8 .

Medju to kušala j e republika dubrovačka s dalmatinskimi gradovi, kojim Ljudevit potvrdi stare slobode, sklopiti savez: da stupe naime s republikom bez uštrba kraljevske vlasti u jednu državnu zajednicu da uzmognu unapried svaku tudju navalu hra­bri je odbijati. Ovo čestito nastojanje opetovano od obćine dubro­vačke nenadje ni sada ni docnije u dalmatinskih gradovih odziva ; nesloga bo, ko ja vladaše medju dalmatinskimi gradskimi obćinami, nedopustí da se savez sklopi , dok ih ista nesloga najposlije opet nespraví pod gospodstvo mletačkoga lava. 1

Dubrovačko vieće u smislu spomenutoga zaključka izabere 1 ožujka І 3 5 8 2 četiri poslanika: Petra Ranjinu, Ivu Bunića, Ivana Gundulića i Ivu Crievića, ko je posla zajedno s nadbiskupom Ilijom Sarakom preko Senja na dvor ugarskoga kralja Ljudevita u Vise­grád, da uslied prijašnjih dogovaranja utanače: pod kojimi naime da se pogodbami stavi republika dubrovačka pod zaštitu krune ugarsko-hrvatske. Iza kako bjehu ugovorene pogodbe sa savjetnici k rune , uřečeno bi u tu svrhu 11 svibnja 1 3 5 8 kraljevsko v i e ć e f viećano j e u přítomnosti kraljevoj , dubrovačkih poslanika i vele-moža Nikole nadbiskupa koločkoga dvorskoga kancelara, biskupa Stjepana nitranskoga, Petra bosanskoga, Tome i Ladislava, izabra­noga biskupa vesprimskoga i sremskoga, pa Nikole Konte palatina, Andrije vojvode erdel jskoga, Ivana Husa bana hrvatsko-dalmatin-skoga, Leustahija bana slavonskoga i mnoge druge gospode. T u se zakune nakon uglavljenih pogodba, na sv. evangjelje nadbi­skup I l i ja s poslanici dubrovačkimi u ime republike, a kralj sa pri-tomnimi velemožami u ime krune , da će točno držati svekolike pogodbe utanačene ugovorom, kojega pročita tajnik k ra l j ev , po kojem ugovoru republika d u b r o v a č k a s t u p a p o d z a š t i t u k r a l j a L j u d e v i t a , o d n o s n o k r u n e u g a r s k o - h r v a t s k e , sina mu nasljednika u kral jevstvu, a kad nebi imao sinova, ne-t jaka mu Ivana sina Stjepanova, brata kra l jeva , i ostalih bašti-nika i u kraljestvu nasl jednika. 3 U povelji, koju Ljudevit izda u tu svrhu utanačen bi potanko odnošaj obćine dubr. prema kruni ugarsko-hrvatskoj.

Dubrovačka se naime obćina obveza „da će plaćati kralju i njegovim nasljednikom za zaštitu 5 0 0 dukata u zlatu na godinu,

1 Gj . Rasti é 1. c. 2 L . Eef. a. 1 3 5 8 . 3 Povelja medju izvori, koji će se štampati u knjizi „Starine".

2 0 5 0 perpera u zlatu kralju srbskomu, a 5 0 0 perpera banu bosan­skomu i sve ono, što j e do tada običavala i obećala plaćati.

„Obćina će kralju ili sinu m u , baštinikom ili nasljednikom njegovim u kraljestvu zapjevati tri krat u godini u svojoj stolnoj c rkv i : „slava".

„Da republika prihvati za svoj znak na kopnu i na moru stieg ugarski.

„Kada k r a l j , sin mu, ili netjak ili tkogod od njegovih na­sljednika uzhtie doći u Dubrovnik, da ga obćina pristojno i gosto­ljubivo primi, da mu dade dva objeda i dvie večere.

„Povrh toga kada bi kralj digao pomorsku silu svojim tro­škom, da će ga obćina podpomoći i dati mu na njegovih 30 galija jednu, koja da mu na njezine troškove služi dokle god kral jevske galije uzstoje na moru ; kad bi pako kral j digao galije troškom obćina dalmatinskih dati će mu tada republika na 10 galija jednu.

„Buduó da obćina treba za svoj razvoj shodna zemljišta, po­djeljuje j o j kralj na njezinu molbu onaj predjel uz more, koj se proteže od medja grada Dubrovnika i mjesta Kurila (Petrova sela) pa sve do Stona.

„Kralj povrh toga potvrdi obćini cieli njezin posjed toli na kopnu kao i na moru, da ostane u vlasti gradjana, koji da vla­daju, zapoviedaju i razpolažu u svojih domaćih poslovih slobodnom voljom i po svojih zakonih.

„Kneza će si nadalje birati obćina iz sredine kraljevih vjernih, dočim si kralj pravo potvrde pridrža. Knez će uživati plaću, časti i prava kao što j e bilo u običaju; dužnosti će pako iste vršiti kao što njegda za gospodstva mletačkoga uz savjet razboritih muževa, koje mu obćina za pomoćnike i savjetnike odredi.

„Kada bi nadalje koj Ugrin imao razpru s kojim Dubrovča­ninom ili ovaj s onim, tužitelj ima se obratiti na sudište obtuže-n ika , osim kada bi se oba nahodili u onom mjestu gdje su sklo­pili ugovor, j e r tada da im sudi sudac mjes ta , izuzamši gradove dalmatinske, Hum, Bosnu i Ze tu , s kojimi, tvrdi se, da ima Du­brovnik starih ugovora.

„Zakleti će se gradjani i obćina da će j o j kraljevi prijatelji · biti i njoj prijatelj i , a neprijatelji kraljevi takodjer njezini nepri­ja te l j i . Ako bi se pako koj kraj Dalmaci je od kral ja i njegovih nasljednika odmetnuo te bi ga s pomorskom silom pokoriti valjalo, priskočiti će tada obćina u pomoć jednom galijom, koju će о svojem

trošku tri mjeseca uzdržavati. Ako bi se napokon kralj ili njegovi nasljednici zaratili s kraljem srbskim ili republikom mletačkom, Dubrovčani da trguju s njimi i putuju po njihovih krajevih slobodno.

„Sa svoje se pako strane obveza Ljudevit , da će on i nje­govi nasljednici republiku i njezine gradjane braniti od svakoga i proti svakomu, imenito od kralja srbskoga i bana bosanskoga." 1

S ovim po kral ju i velemožam zavjerenim i podpisanim (27 svibnja 1 3 5 8 ) temeljnim ugovorom, uputi se po nalogu kra­ljevu Petar biskup b o s a n s k i 2 u Dubrovnik , da od kneza , sudaca i gradjana primi zakletvu vjernosti i odanosti. Cielo se vieće sve­čano zakune da će točno i sveto držati onaj medju krunom ugar-sko-hrvatskom i obćinom dubrovačkom utanačeni ugovor. 3 Vieće uz to odredi da četiri vlastelina prate biskupa bosanskoga do Stona, darovavši mu 2 0 0 dukata u zlatu.*

1. T im stupi republika dubrovačka pod zaštitu krune ugarsko-

hrvatske; pod zašt i tu , koja j e po Dubrovnik od znatne bila ko­risti. J e r republika ovim ugovorom otvori svojoj trgovini ne samo puteve u obilne i bogate krajeve ugarskoga podunavja, koj im putem, pošto Osmani osvojiše veći dio byzantinske države, udari tada trgovina azijatska. Pod stiegom pače za tada možnoga kral ja ugarskoga i trgovanjem s kraljevinu neprijatelji uz vlastito i samo­stalno razpravljanje trgovačkih razmirica bujno se razvijala du-

1 Nadbiskup Ilija imađjaše od vieća povrh svega nalog, da umjesto mle­tačkoga kneza zaišće od kra l ja , da pošalje u Dubrovnik svake go­dine svojega kneza. ,,Id cum zagrabiensi episcopo communicavit El ias", pripovieda Cerva, „at ille Ragusinorum consilium omnino improbavit, qui vix a veneto praetore liberati, denuo exterum hominem sibi quae-rerent imperaturum. " S toga propusti nadbiskup zaiskati od kralja kneza. ,, Reversus Bagusium, aegre tulit, quod zagrabiensis episcopi Consilio publicum neglexisset mandátům." Sacra Metropolis Ragusina MSC. Τ . I I p. 6 2 3 .

2 Povelja medj izvori. 3 Die 1 8 julii 1 3 5 8 , in maiori Consilio, cap tum per omnes de iurando :

„attendere , observare omnia, quaecumque combinetur in privilegio serenissimi domini Ludovici dei gracia regis Hungarie , quod appor­tava reverendus in Christo pater dominus episcopus Bosnensis, a c etiam omnia, que continental- in privilegio, quod communis eidem domino regi destinavit." L . Ref., ibidem.

4 Die 1 8 julii 1 3 5 8 , in maiori Consilio, captum per omnes. L . Ref., ibidem.

R. J. A. VII. 13

Ьгоѵабка trgovina po kopnu i moru. Ugarska j e pako zaštitu re­publike uvažavala i cienila, navlastito dok j e bila Ugarska u posjedu Dalmacije i dok j e uticala na Srbiju i Bosnu.

Nu ugarskom si zaštitom neobezbjedi samo republika svoju trgovinu, imenito napram zavisti mletačkoj , već j o j kraj toga osta podpuna sloboda u razpravljanju svojih nutarnjih i vanjskih posala. Ovom zgodom bi uređjen izbor k n e z a : umjesto što se do sada biralo tri na dva mjeseca, ili tri na šestdeset dana, da odsad budu izabrana t ro j ica , a od te trojice ona j , koj zadobije više od polo­vice glasova da ostane knezom mjesec dana. 1 Povrh toga bi odre-djeno da se osnuje nova zakonska knj iga po vezu „zelenjak" (Uber viridis) zvana, koja obsiže zakonske zakl jučke od god. 1 3 5 8 do 1462 , i da se stiegovi na galijah i brodovih s kraljevskimi zna­kovi u zlatu i srebru izvezenimi pr ihvate . 2 Zakon pako, kojim j e bila republika za mletačkoga gospodstva svojim ljudem zabranila, da u obće nikomu nije slobodno do same obćine tražiti* ili priba­viti si od tudjinaca zemlj iš ta , 3 bude dokinut. I uslied toga dozvoli vieće poslanikom Lovru VolkaŠiću i Maroju Gučet iću , koje posla da kr. Ljudevitu u ime obćine svesrdno zahvale, da mogu izmo-liti za se od kralja koji god otok od Korčule niže dole, na kopnu pako Omiš, a od Omiša put zapada koliko uzmognu i uz to bješe poslanikom naloženo da zamole kral ja nebi li obćini podielio otok Korčulu. 4

Nakon toga nadbiskup I l i j a , koj najviše posredova onu na­godbu s Ugarskom, odreče se svoje stolice ( 1 3 6 0 ) i uputi se к dvoru ugarskomu, na kojem j e svojski podulje vremena zastupao

1 In maiori Consilio 2 8 septembris 1 3 5 8 . L . Ref., ibidem. 2 Die 2 8 marcii 1 3 5 9 , in maiori Consilio captum fuit, mittendi Ve-

necias ad faciendum aliquas banderias cum armis domini nostri regis Hungariae pro galeis et lignis nostris.

3 Luc ius , memorie di Trau. p. 3 9 6 . 4 Die 1 5 septembris 1 3 5 8 , in maiori Consilio captum fuit et firmatum

per L X X V I I I ipsorum consiliariorum, quod detur licencia Laurencio de Volcasio et Marino de Goze , ut possint in isto viaggio per se impetrare a domino rege Hungarie a Curzula inferius insulas in mari, et in terra firma Dalmisium, et a Dalmissio inferius versus ponentem, quantum voluerint et potuerint , non obstante aliquo statuto in con-trarium.

Eadem die in eodem maiori Consilio captum fuit et firmatum per L X V ipsorum consiliariorum : quod petant Curzolam pro com­mune Ragusa . L . Ref. vol. a. 1 3 5 8 .

interese svoje otačbine, imajuć na ugarskom saboru uz ostale cr­kvene dostojanstvenike sielo i g las . 1

Pod zaštitom ugarskom znala j e republika dubrovačka saču­vati podpunu slobodu takodjer u uredjivanju svojih vanjskih odno-šaja ·, kao što to medj ostalimi svjedoče toliki trgovački ugovori neodvisno i bez upliva ugarskoga utanačeni s mnogimi talijan-skimi obćinami i susjednimi slavenskimi državami. T o isto potvr-djuju takodjer prijateljski odnošaji uglavljeni s mletačkom repu­bl ikom, prema kojoj se Dubrovčani vladahu umjereno i oprezno, odaslav u Mletke J a k o v a Minčetića da zahvalnost izjavi vieću u ime Dubrovnika za svu dobrohotnost izkazanu za vreme od 150 godišnje zajednice te da obćina dubrovačka želi i nadalje ostati u dobrom prijateljstvu s Mletačkom i zajedno s njom trgovati . 2 J edva što su se nadalje Osmani pojavili na pragu od Evrope začme Du­brovnik neodvisno od Ugarske takodjer s njimi sklapati diplomatičke ugovore, da si obezbjedi svoje naselbine u balkanskih zemljah, a svoju pomorsku trgovinu u iztoku. 3

U svakoj sgodi štitio j e zbilja Ljudevit Dubrovnik proti svakoj vanjskoj nevolji : od slavenskih nemirnih susjeda kao i od mle­tačke pohlepe pođupirajuć dubrovačke interese svakom prigodom, gdje god se radilo o promaku njihove slobode, trgovine i blago stanja. Ljudevit god. 1 3 6 0 dozvoli obćini, da si može birati kneza kojega j o j drago, osim Mletčana, njihovih privrženika i kraljevih neprijatelja. Povrh toga dozvoli kralj, da mogu ljudi srbski svako doba, to mira to rata, slobodno trgovinom dolaziti u Dubrovnik, a Dubrovčani uzvratice u S rbsku . 4 Posredovanjem Ljudevita dozvoli papa Urban V Dubrovcanom da slobodno sa nevjernici trguju, uslied toga utanačiše ( 1 3 6 6 ) koristne trgovačke ugovore sa sul­tani iz toka. 5 D a Ljudevit nadalje podpomogne dubrovačku trgo-

1 F a r l a t i : Illyrici sacri tom. VI pag. 1 3 3 — 1 3 4 . Ilijino se ime u li-stinah spominje do god. 1 3 7 3 .

2 Gj. Rast ić op. cit. 3 Ugovorom utanačenim u Brusi god. 1 3 6 5 sa sultanom Orkanom II

polučiše Dubrovčani slobodu trgovanja u turskih krajevih toga i bu­dućega vremena. „ E t in paese di barbari", primjećuje Rastić (op. cit.), „si assicurava il commercio nelle jjrovincie slave." Ovaj sulta­novom rukom potvrdjeni ugovorbi Osmanom svetinja i podloga pola-štica, što jih od tada Dubrovniku podjeljivahu.

4 Povelja medj izvori. 5 Cerva op. cit. T . I I pag. 6 4 6 .

*

vinu preporuči dubrovačke gradjane i trgovce gospodaru Fe ra re , podvojvodi milanskomu i drugoj talijanskoj gospodi, da Dubrov­čane , kada bi u njihove zemlje dolazili u svakom pogledu š t i te . 1

Kralj ugarski takodjer j e branio Dubrovnik kad god pomoći zaiska proti svojim neprijateljem. U razmirici naime i krvavoj borbi s Vojslavom Vojnovićem knezom užičkim zamoli vieće putem svojega poslanika na dvoru ugarskom Maroja Gučetića pomoć u kralja Ljudevi ta , navođeć: da j e Vojs lav provalio u dubrovačku državu da se osveti Dubrovčanom što j e Ljudevit provalio u zemlju kralja srbskoga, opustošivši Rieku i Šumet, grozi se, da će oplieniti ostalo zemljište i posjesti R t stonski kao sielo knezova humskih. 2 J edva što j e obćina od Vojs lava mir kupila, 3 opet j o j se Vojs lav , kao prijatelj Kotora, ratom zagrozi. Vieće se na to u kralja prituži moleć ga opet za pomoć proti Voj slavu, koj hoće da Dubrovnik osvoji.' 1

U isto vrieme zavadi se Dubrovnik s Kotorom radi solne trgovine. Vieće j e nagovaralo obćinu kotorsku na mir i prijatelj­s t v o 5 ; nu Kotorani oslanjajuć se na prijateljstvo i pomoć Vojslav-ljevu, nehtjedoše od svojih zahtjeva popustiti.

Proti Vojslavu, koj oplienivši zemljište dubrovačko namje­ravaše udariti na Ston i Dubrovnik, obrati se vieće putem svo­j e g a izaslanika L a v a Držića za pomoć , takodjer na bana dalma­tinskoga, da pomogne za volju kral jevu obćini po moru obraniti

1 Povelje medj izvori. 2 Let tere e Commissioni di Levante , vol. 1 3 5 9 — 1 3 8 0 (MSC. u starom

arkivu dubrovačkom) ; fol. 4 bez godine. Po sliedećem sudimo, da j e pisano pod konac god. 1 3 5 9 .

3 Obcina javlja kralju ugarskomu, palat inu, banu bosanskomu i dal­matinskomu, da j e kupila od Vojslava mir za 4 0 0 0 perpera. Let tere e Comissioni di Levate 1. с. fol. 7 takodjer bez godine.

4 Veljače g. 1 3 6 0 . Obćina dubr. nudi kralju Ljudevitu svoju brodar-nicu, da si sagradi tri galije ; povrh toga moli pomoć proti Vojslavu. Lettere e Commissione di Levante , vol. cit.

5 Die 2 6 julii 1 3 6 1 . „De respondendo comuni Catari in hune modům: quod nos semper ipsos habuimus et tractavimus tamquam fratres et amicos, et ad omnia eorum comoda et honorem operati fuimus, et ipsi semper et continue operati fuerint contrarium contra nos et ci-vitatem nostrani omni modo, quo sciverunt, potuerunt verbis, Uteris et factis. E t id circo proeessimus et providere intendimus contra ipsos, tamquam contra inimicos nostros mortales, toto posse et tam­quam subiectos Voislavi." L . Ref. vol. a. 1 3 6 1 .

S t o n , 1 da pazi uz to na Kotorane, koji u njegovoj zemlji borave i nebi li Dubrovniku htio ustupiti trgovinu na Neretvi. T im po­sljednjim, primećuje se u dopisu, bi Dubrovnik najpreče ukrotio svoje pohlepne susjede, j e r nebi soli od nikud drugud mogli dobi­vati. U to ime nudjahu mu 2 5 0 0 dukata na godinu.

S druge pako strane izda vieće na zapovjednika galija 12 svibnja 1 3 6 2 stroge naloge da se čvrsto obloži Ko to r , te da se s mora i kopna, pomoćju vojske, koju medju to u pomoć posla ban Nikola Seč, svojski udari na Kotor i Vojslava. Povrh toga bi naloženo da se svaki brod ma bio i mle tački 2 zaplieni, koj bi vozio u Kotor hranu, oružje ili trgovinu neprijateljsku. 3

Nakon dvogodišnjega ratovanja pomiri se napokon posredo­vanjem cara Uroša i Mle taka 4 Vojslav i Kotorani s Dubrovnikom 5

utanaciv da jedan drugomu otete zemlje i sužnje povrate. Netom se Dubrovnik riešio Vojslava druga mu pogibelj za-

prieti ( 1 3 6 8 ) od Nikole Altomanovića nećaka Vojslavl jeva, najbli­žega susjeda, župana naime užičkoga, koj posvojivši Vojslavljevo zemljište zatvori mu ženu i dva sina. Tiesno prijateljstvo, u kojem stajaše Dubrovnik prema Tvrdku, koj podpomagaše srbskoga de-

1 Die 1 8 julii 1 3 6 1 . „Voislav, are-bando, abrusando et destrusando final­mente tutto lo nostro contado, intende de vener a Ragusa et a Stagno, et prender se potrà. De Ragusa non havemo pagura, ma de Stagno nui dubitemo. Debi supplicare da parte nostra a dito miss, lo bano, di darvi tosto alguno ayde per mare in lo ditto luego de Stagno ; fara piacimento et honor de miss, lo re." Lettere e Comissioni di Levante vol. cit.

2 Mletačko vieće piše 2 3 rujna 1 3 6 1 banu Slavonije, da su Dubrov­čani izdali proglas „quod nostri mercatores non possint cum navi-gi is , mereibus et rebus ire ad partes Catari", ali da se to već ne­može od njih podnositi, neka jih dakle ban ukori. Misti consilii rogatorum MSC. veneti archivu.

3 L e t t e r e e Commiss, di L e v a n t e , ibidem. 4 6 prosinca 1 3 6 1 . Mletačko vieće šalje Pavla Kvirina, da posreduje

mir medju Dubrovčani, Kotorani i knezom Vojslavom. Misti, ibidem. 5 3 1 julii 1 3 6 2 . „De dando plenám libertatem domino rectori et parvo

Consilio et Consilio rogatorum faciendi et tractandi et firmandi pacem cum domino imperatore Sclavonie et cum Voyslavo et cum aliis ini-micis nostris per illum modum, qui eis videbitur, sicut maius et ge­nerale consilium faeere possit." L . Ref., ibidem.

2 0 sieenja 1 3 6 3 odasla obćina dubrovačka к Voislavu Ivana Gundulića i J a k o v a Minčetića, da sklope s njim u ime vieća prija­teljstvo, i da ga pozovu u Dubrovnik. L . Ref., ibidem.

spota Lazara , Nikotina neprijatelja, bješe valjda к tomu povod. Nikola da se Tvrdku osveti zaiska od Dubrovnika srbski do­hodak. Buduć mu obćina naravno taj zahtjev odbi, za to udari Nikola s vojskom i oplieni j o j zemljište. Republika u stisci obskrbi vojskom Ston, a zamoli kralja Ljudevita da naloži banu dalma­tinskomu, neka j o j u pomoć přiteče. Ljudevit j e republiku umi­rivao da jo j Nikola neće štetiti. Kadno Nikola zbilja u dubrovačku zemlju opet provali i silne j o j štete nanese, nastojala j e republika da posredovanjem Sankovim, Tvrdkovim i Ljudevitovim Nikolu na pomirenje skloni. Sanko preuzme da pomiri Nikolu s Dubrov­nikom. Posredstvom Sankovim bješe Nikola sklon na mir pod po-godbami. Ali vieće nehtjede da prihvati mir , bez dozvole kralja Ljudevita. Medjutim da bude primirje dok se nevrate dubrovački izaslanici Maroje Gučetić i Ivan Gundulić, ko je posla vieće u tu svrhu к dvoru ugarskomu. Ljudevit posredovanjem Nikole Gare bana mačvanskoga glavnoga Nikolina prijatelja, htjede da posreduje mir. Republika j e bila sada pripravna prihvatiti mir uz povratak oteta j o j zemljišta i sužnjeva, pače j e kralja molila da se župan čim prije razoruža, j e r mu inače na duže odoljeti nemože. Nu Nikola uz svu kraljevu prietnju i zapovied ne samo da neprista na mir uz pogodbe dubrovačke, već se lati oružja i navali na du­brovačko zemljište. Uslied toga ohrabre se Dubrovčani i pomoćju Tvrdkovom suzbiju neprijatelja, koj bješe provalio u Župu. 1

Na to odasla vieće g. 1 3 7 1 Dobru Ka l i ća i Ivana Gradića к dvoru ugarskomu da zamole u kral ja pomoć proti Nikoli. U na­putku (od 2 4 ožujka 1 3 7 1 ) 2 danom poslanikom opisuje se Nikola kano čovjek medju svimi srbskimi velemožami najoholiji izdajica, koj neće da s republikom u miru i ljubavi živi, pače traži od nje dohodak od 2 0 0 0 perpera što plaća Dubrovnik svake godine kralju srbskomu. Toga radi uznemiruje Nikola sveudilj Dubrovnik te mu velik strah zadaje. Svi pokusi Nikolu umiriti bjehu bez uspjeha, što neće da popusti od svoga zahtjeva, da mu se naime srbski do­hodak plati. O grožnja Nikolinih navode, da j e pisano kralju Ljudevitu višekrat ; al j ih kralj svaki put pismeno umiri. Kušano j e takodjer, veli se nadalje, s darovi Nikolu umiriti, koj za uzdarje posla svoju vojsku da dubrovačko zemljište pohara, popali i oplieni ;

1 Gj. Rastić 1. c. 2 Lettere e Commissioni di Levante vol. cit.

povrh toga pako traži 6 0 0 0 dukata kano neplaćeni dohodak za prošle godine, što no j e republika srbskoj jurve platila. „Zemlja nam j e " , navode, „opustošena a mnogi su žitelji, braneć svoje imanje, iz­gubili život , a mnogi su sužnjevi. Kra j svih kraljevih opomena neće Nikola da se pokori zapoviedi, robi po zemlji dubrovačkoj, muči zasužnjene dubrovačke ži tel je , koji od gladi i nevolje pogi­baju." Iza toga smjerno mole kralja za pomoć sjećajuć ga njegove zakletve, te ako Dubrovnikix u pomoć nepriteče, da duže uztrajati nemože; prose g a : da j ih nepusti propasti, da j im nepusti ubijati ljude i rušiti grad. Bude li Nikola ukroćen, primjećuje se, biti će to primjerom i drugim srbskim velemožam. Banu pako mačvan-skomu, glavnomu prijatelju Nikolinu, neka poslanici idu, ako bi po naročitoj kraljevoj zapoviedi ići imali, banu tada neka opišu Nikolom počinjene zulume, ali u, nagodbu neka se s njim podni-pošto neupušte.

Povrh toga nalaže se poslanikom, da obrazlože kralju, kako obćina samo о trgovini ž iv i , koju ponajviše tjera po S r b s k o j ; ali j e srbska trgovina posljednje vrieme znatno u nazadak udarila radi zavladavših razmirica i dielitba medju velemožami srbskimi. S toga neka se kralj umoli, da posreduje u pape nebi li republici dozvolio da svake godine pošalje po dva broda, svaki od 4 0 0 bacava, za krajeve S i r i j e , nakrcana trgovinom izuzamši oružje, željezo i druge bojne sprave.

Medju to j e ban mačvanski republici na znanje dao, da će se glavom uputiti Nikol i , da j o j oslobodi sužnjeve, mir utanači i da j o j se namire štete. Vieće , neimajuć velika pouzdanja u Niko-lina zaštitnika, j a v l j a (3 svibnja 1 3 7 1 ) 1 svojim poslanikom u Ugar­skoj о banovom dopisu primjećujuć: u Nikole ništa nije koristilo, niti opomene kraljeve, niti što j e ban к njemu poslao svojega po­s lanika, j e r Nikola sveudilj sužnje ljuto muči , svojom vojskom pustoši dubrovačku zemlju, hvata ljude, te osim 4 0 0 0 dukata, što no mu platiše sužnjevi, nanieše nam štete preko 3 0 . 0 0 0 dukata u vriednosti. Ako kralj Dubrovniku nepomogne osvetiti se Nikoli i nadoknaditi š te te , grad će propasti i nigda mira od susjeda neće imati. B a n pako mačvansk i , zaštitnik Nikolin, malo mari za du­brovačke s tvar i , za to valja poslanikom obratiti se na drugu go­spodu i prijatelje da Dubrovnik u kral ja zagovore.

1 Let tere e Commissioni di Levante vol. cit.

U pismu (7 svibnja 1 3 7 1 ) pako na b a n a 1 sve to još te jednom vieće dubrovačko о Nikoli opetuje, kano što u predidućem dopisu na poslanike u Ugarsko j ; moli napokon bana za pomoć , da se Nikola ukroti i nanesene štete nadoknade.

Medju tim bi naloženo Andriji Benes i (8 svibnja 1 3 7 1 ) i Ni­koli Jakinjaninu plaćeniku (20 svibnja 1 3 7 1 ) 2 da se upute s oru-žanimi brodovi u zaljev kotorsk i , da Nikola nebi s te strane na Dubrovnik navaljivao. L a v a Držića pako odasla vieće u Obrad po­glavici konavàoskomu da ugovori primirje sa županom, za kojega primirja da nijedan od Nikolinih ljudi neđolazi u dubrovački k ra j , a nijedan Dubrovčanin u županovu zeml ju . 3

Za primirja dobi Dubrovnik na svoju stranu medju ostalimi Balš iće župane zetske, koji mu obrekoše proti Nikoli pomoć. Vieće izasla (10 lipnja 1371) Pavla Gjorg j ića к Ju r ju Balšiću, da s njim utanači, kako, kada i gdje da se prebaci vojska, koju j e republika imala na svojih brodovih u kotorski zaljev poslati , da udari na Nikolinu zemlju ; ujedno mole J u r j a da bar ovom prigodom nebi udario na Kotor, s kojim j e u zavadi živio, da nebi Kotorani imali povoda tužiti se u kralja ugarskoga na Dubrovčane . 4 Nikola bude po tom prisiljen na mir.

Dubrovačko j e vieće za toga izdalo zakon , kojim se u Du­brovniku zabranjuje trgovanje medju inostranci, to j e s t inostrancu s inostrancem. Povod tomu zakonu b i j a š e , što su Dubrovčani molili u mletačkoga vieća oslanjajuć se na mletačku povlasticu od 2 siečnja 1358 da im se dozvoli u gradu Mletcih trgovati s ino­stranci, kao što trguju sa mletačkimi gradjani. Ali mletačko vieće odbije dubrovačku molbu iz razloga, što bi to isto zahtievali svi

1 Lettere e Commissioni di Levante 1. с. 3 Let tere e Commissioni di Levante 1. c.

3 Die 2 0 madij 1 3 7 1 . „Che sia treuga; che li Ragusei non debia offender a vuy, ni vuy cum la vostra gente ad essi ; che in questo tempo nessun deli vostri debia vegnir alo tegnir di R a g u s a , ni nessun di Ragusa debia vegnir alo vostro tegnir." Let tere e Comm. di Levante vol. cit.

4 Die 1 0 junii 1 3 7 1 . Adonque vuy ve debie informar, quando sara luogo, per caregar questa gente. . . Pr iega lo dicto J u r a , che non faça nes­suna novitade contra Catharini in questo t r a t t o , a co che li ditti Catharini non habia materia de lamentarsi alo re di Ungaria . .-. et despuo una altra fiada lo ditto J u r a pora procedere contra li Catha­rini, chomo li piasera. Letter-e e Commissioni di Levante vol. cit.

drugi inostranci, koji u Mletcih borave. 1 D a j e taj zakon ponajviše dohvatio mletačke interese, pokazuje to , što j e mletačko vieće prvo diglo glas proti tomu zakonu. Vieće pako dubrovačko na pri­tužbu mletačku odgovori (9 listopada 1 3 7 2 ) : da j e stvorilo zakon s dozvolom kra l jevom, njemu na čast i na uzdržanje i ojačanje njegova građa . 2 Premda se dubrovačko vieće glede napomenutoga zakona stavilo pod zaštitu kraljevu, Mletčani nemareć za to, stvo-riše zakon primjeran dubrovačkomu, kojim se zabranjuje Dubrov-čanom u Mletcih t rgovat i . 3

Osjetiv Dubrovnik štetu, koju mu mletačka zabrana prometu počini, odasla Blaža Radovana (u siečnju 1 3 7 3 ) 4 u Ugarsku s pri­tužbom proti republici sv. Marka , koja taj zakon stvori, primje­ćuje s e , da se Dubrovniku osveti , što se stavi pod hrvatsko-ugarsku zaštitu ; ujedno da zamoli kralja i sve velemože od upliva za posredovanje u mletačkoga vieća, neka bi se dokinuo zakon, stvoren proti trgovanju Dubrovčana u Mletcih.

U svibnju pako iste godine (16 svibnja 1373) jav l ja vieće k ra l ju , da se mletačka republika dogovara s njegovimi susjedi Ju r jem naime Balš ićem i Nikolom Altomanovićem na propast i štetu kraljevih zemal ja , imenito obćine dubrovačke. 5 Iza toga da su Mletčani obrekli Ju r ju Kotor i Drač (vestras civi ta tes) , a Ni-

1 2 3 veljače 1 3 6 9 . Dubrovčani mole ,,quođ concedamus eis, quod Ra-gusini possint vendere, emere et mercari cum forensibus sicut faciunt cum nostris civibus intus in nostra «vi tate Veneciarum." Misti cons, rogatorum MSC. arch, veneti.

2 Die 9 octobris 1 3 7 2 . „Hune vero ordinem conditum ex auctoritate et licencia nobis concessa et attributa a domino nostro naturali domino rege Hungarie , ad eius honorem et sue civitatis conservationem et augmentům." Let tere e Commiss, di Levante, ibidem.

3 2 3 prosinca 1 3 7 2 . Dubrovčani izdali su takove zakone, da su naši izgubili sve povlastice, što su već davno ondje uživali ; s toga neka se proglasi, da prošav siečanj „aliquis Raguseus non audeat nec possit extrahere de Venetiis aliquas mercationes, nec in Veneciis aliquas mer-cationes ponere vel conducere, sub pena perdendi totum id , in quo fuerit contrafactum. " Ako bi koj usuprot radio , „cadat ad penas, stricturas, ligaminaque contra ordinum haveris" etc. Misti cons. rog. MSC. arch, veneti.

4 Mense januaru 1 3 7 3 . „Chornetemo (rector cum lo Consilio menor) a voi Biasio de R a d o v a n , debi andar per parte nostra e di tutta la terra al nostro signor naturai miss, lo re de Ongaria per le graveçe, li quali li fassie li Veneciani. " Lettere e Commiss, di Levante, ibidem.

5 Let tere e Commissioni di Levante, ibidem.

koli R t stonski ; dubrovačku bi zato zemlju obsjeli Mletčani po moru, Jura j pako i Nikola po kopnu; mole s toga k ra l j a : neka bi putem svojega poslanika osujetio taj pogubni savez. 1 Dubro­vačkoj republici podje napokon ipak za rukom odvrat i t i , bar s kopna, grozeću j o j pogibelj, što j e sasvim dobila na svoju ruku Jur ja B a l š i ć a , koj j o j zavjeri u ime svo je , svojega brata Ba l še i nećaka Ju r j a staro prijateljstvo. 2

Dubrovačko vieće da ukloni i s druge strane pogibelj, odasla u Ugarsku poslanike Martola Tudisi ja i Nikolu Grundulića, nebi li kral ja sklonili da izposluje u Mletcih opoziv zabrane, izdane proti dubrovačkim trgovcem. Buduć se mletačka vlada izjavila pri­pravnom dokinuti dotični zakon, ako Dubrovčani to isto i sa svoje strane učine; toga radi piše (21 listop. 1 3 7 4 ) vieće dubrovačko istim poslanikom u Ugarskoj pozivajuć se na mletački odgovor, neka zamole kralja za posredovanje, da se što prije razmirica na čim veću korist Dubrovnika iz ravna , ogradjujuć se ipak proti ukinuću svojega zakona. 3

Ljudevit , hoteć pomoći Dubrovčanom, odazva se njihovoj molbi i obrati se u tom poslu dva krat (24 prosinca 1 3 7 4 i 13 ožujka 1 3 7 5 ) pismeno na mletačku vladu. Republika mletačka kralju svaki put veoma udvorno odgovori. U prvom svojem dopisu na k r a l j a 4

izjavljuje vieće, da j e iz štovanja i prijateljstva napram Ljudevitu pripravno opozvati upitnu zabranu izdanu proti trgovcem dubro­vačkim, ako i Dubrovčani sa svoje strane opozovu zakon stvoren proti trgovcem mletačkim. U drugom dopisu na kral ja Ljudevita (12 travnja 1 3 7 5 ) 5 mletačko vieće, pozivajuć se na svoj prvi dopis, točnije označuje uvjete, pod kojimi bi voljno bilo upitni zakon do­kinuti : da Mletčići naime slobodno mogu dolaziti i trgovati u Du­brovniku to s inostranimi to s domaćimi, Dubrovčani pako da

1 „ Veneti đeberent terras vestras Ragusii obsidere per mare, et predicti Georgius et Nicolaus per terras. Vestre serenitati petimus : liberei, ad predictos aliquem nunciům destinare, quod ipsi non auderent contra vestram regiam voluntatern se movere." L e t t e r e e Commiss, di Levante , ibidem.

2 Miklošić: Monumenta serbica pag. 1 8 3 . 3 Die 2 1 octobris 1 3 7 4 . Copia litterarum destinatarum Martholo de

Thodisio et Nicolao de Gondola, ambaxiatis communis Ragusii in Hun-garia. Lettere e Commiss, di Levante , ibidem.

4 Dopis medju izvori. 5 Dopis medju izvori.

slobodno takodjer trguju u Mletcih, kano što j e od njegda u obi­čaju bilo. Ali dubrovački poslanici nedadoše kralju odmahe dok ga neskloniše da ipak odasla u Mletke svojega poslanika Šimuna Doriu (De A u r i a ) , pomorskoga vojvodu, da u ime kraljevo izpo-sluje u vieća opozovu zakona uzrokujuća dubrovačkoj trgovini tolike štete. Dubrovačko pako vieće pridruži sa svoje strane kra­ljevom poslaniku, da ga о dubrovačkih interesih svestrano uputi, svojega povjerenika Martola Tudisija s naročitim na logom: 1 ako bi se od dubrovačke vlade zahtievalo da i ona takodjer ukine svoj zakon glede trgovanja inostranaca imenito Mletčana u Dubrovniku, da se tomu čvrsto opre. Doriji podje zbilja za rukom isposlovati u mletačke v lade , da za volju kraljevu гікіпе upitni zakon, 2

kojim ukinućem bi Dubrovniku povraćena sloboda trgovanja u Mletcih. U dopisu , 3 kojim mletačka vlada kralju Ljudevitu j av l j a svoj zaključak ob ukinuću dotičnoga zakona, moli ga ujedno, neka skloni Dubrovnik da sa svoje strane takodjer isti zakon ukine. Nakon toga bi takodjer i u Dubrovniku, bezdvojbeno uplivom kra­ljevim, opozvana ona stran zakona, kojom se Mletčanom zabranji­valo u Dubrovniku trgovati.

Pošto j e dubrovačko brodarstvo znatno bilo ojačalo, pobudi to obćinu da potraži svojoj trgovini dalje puteve, da zametne za­mašnije poslove te tim i razširi svoj djelokrug. Vieće upre oči na starodavna skladišta iztočne trgovine i odluči poput talijanskih trgovačkih republika stupiti u trgovački savez s Eg ip tom, a na­vlastito s Aleksandrijom, odkud se nadaše svojemu prometu znatno većoj koristi nego li od susjednih zemalja. Buduć da j e r imska stolica bila zabranila kršćanskim vlastim svaki promet s muhame-danskimi zemljami, s toga se obrati republika, kano što j e već navedeno, 4 na Ljudevita molbom, da zagovorom kraljevim izradi si u r imske stolice dozvolu trgovanja s nevjernici. Molba repu­blike neosta bez uspjeha. Ljudevit izposlova republici zbilja u r imske stolice bulu, od pape Grgura X I g. 1 3 7 3 , kojom se Du-brovčanom dozvoljava trgovanje s Eg ip tom, da slobodno naime šalje za Aleksandriju i zemlje egipatskoga sultana na godinu po dva broda, krcata trgovinom izuzamši oružje, željezo i ostalo po

1 Let tere e Commissioni di Levante, ibidem. ' 2 Dne 11 prosinca 1 3 7 6 . Misti cons, rogatorum. MSC. archivu veneti.

3 Dopis medju izvori. 4 Sr. str. 1 9 9 .

rimskoj stolici zabranjeno orudje. 1 T i m j e republika prokrčila si put к obilnijim izvorom bogatstva, j e r j e tada Egiptom prije nego što j e obreten pomorski put oko Afrike u Indi ju , prolazila trgo­vina toli redkih a skupih arabskih, perzijskih i indijskih plodina.

Kao što j e Ljudevit štitio vazda Dubrovnik i pomagao ga u svakoj prigodi, tako isto i republika dubrovačka sa svoje strane vjerno j e vršila svoje ne samo ugovorom uglavljene dužnosti, n. p. plaćajuć točno kralju godišnji dohodak , 2 sklapajuć pako ugovore, n. pr. s Bosnom, naročito primiećala na koliko nebi bilo na uštrb dostojanstvu kralja uga r skoga , 3 pače j e svoju vjernost i odanost prema kruni ugarsko-hrvatskoj svakom prigodom i djelom zasvje-dočavala.

Za krvava rata medju Genovezci i Mletčići, nastavšega medju posestrimami talijanskimi i takmicami radi otoka Teneda , pridruži se Ljudevit Genovi , što j e i onako bio utanačio savez s Franjom Kararom i patrijarkom oglejskim proti Mietkom, j e r su tajno ra­dili ob odtrgnuću Dalmaci je od Ugarske . Republika dubrovačka pridruži se Ljudevitu i Genovi proti Mle tkam, j e r j e i onako u smislu ugovora obvezana bila Ljudevi ta za rata galijami poduprieti, s druge strane bilo j e u dubrovačkom interesu da budu Mietei čim više ukroćeni. Poznavajuć Dubrovnik sile mletačke, prione na oz­biljne ratne priprave: galije budu oružane, dvie spremne na službu kral jevu, ali j i h vieće (zaključkom od 7 rujna 1 3 7 8 ) nehtje pri­družiti po zapoviedi dalmatinsko - hrvatskoga bana genuvezkomu brodovlju. 4 Povrh toga odluči vieće utvrditi Ston i obskrbiti ga vojskom. U tu svrhu vieće zaključi 25 rujna 1 3 7 8 umoliti kneza imotskoga za pomoć od tisuću i više oružanika, a pozvati trgovce neretvanske da se povuku u grad čim spaze znakove o dolazku neprijatelja. 5 U naputku (od 25 listop. 1 3 7 8 ) na poslanika Ivu

1 Listina u arkivu dubrovačkom fas. I , n. 2 2 . Parlat i op. cit. tom. V I p. 1 3 8 . Theiner: Monumenta Slavorum meridionalium p. 2 8 5 . Fe jér cod. dipl. tom. I X vol. V I I η. 2 1 9 p. 3 3 5 .

2 Namire о plaćenom godišnjem dohodku od god. 1 3 6 6 , 1 3 6 7 , 1 3 7 3 i 1 3 8 0 u arkivu dubrovačkom.

3 Die 3 0 maii 1 3 6 7 . „De confirmando omnes consuetudines consuetas pro tempore retroacto et amicicias inter banos Bosne et nos cum isto domino Tvertcho bano B o s n e , reservato honore domini nostri regis Hungarie, et iurare pro tota civitate." L ib . reform, vol. a. 1 3 6 7 .

4 Partes consilii rogatorum et consilii minores vol a. 1 3 7 8 — 1 3 8 2 . 5 In Consilio rogatorum, ibidem.

L o n g a , izaslana u ime vieća i bana Seča u tom poslu ka knezu imotskomu, primjećuje se : buduć da su si galije mletačke i genu-vezke u jadranskom zaljevu na blizu, te će se bezdvojbeno do skora sukobiti ; ako bi Mletčani pobjedili Genuvezce, udariti će na Dubrovnik i S ton . 1 Radi veće pako sjegurnosti odluči vieće (31 li­stopada 1 3 7 8 ) moliti pomoći radi Stona u bana dalmatinskoga, od Srbi je i B o s n e . 2 Umah zatim piše vieće u tom istom predmetu kralju ugarskomu : buduć da Bosna nemože podpomoći Dubrovnik s vojskom, u strahu da nebi Mletčići udarili na Ston, te ga, kada nebi u njem bilo dovoljno ugarske vojske, osvojili i razorili, mole Ljudevita (15 studenoga 1 3 7 8 ) , da se zauzme u kralja srbskoga da zabrani uvoz hrane u Kotor , j e r bez hrane se Mletčani u K o ­toru nemogu održati, dobivajuć pako hranu navaljivali bi i plienili gradove dalmatinske. 3

Osvojenje Kotora zada dubrovačkomu vieću silne br ige , ne toliko što j e Kotor Ugarskoj otet , koliko radi pogibelji , kojom j o j prietila mletačka sila u najbližjem susjedstvu. Vieće si j e dalo truda, da putem svojega poslanika tajno nagovori obćinu kotorsku, da se pokori Ljudevitu. Buduć da j e dubrovačko nastojanje u K o ­toru ostalo bez uspjeha a sve to veća pogibelj od Mletčana gro­zila, odredi vieće (18 stud. 1 3 7 8 ) , da se oružaju galije, a za veću sjegurnost varoši da se prime u luku četiri genovezke ga l i je . 4 J edva što j e zima minula , naloženo bi (2 ožujka 1 3 7 9 ) Petru Benešiću, da oružanim brodom plovi obalom prema iztoku sve do Olguna (Dulcigno) ; neprijateljske pako brodove, koje bi putem susreo, da j i h ima zaplieniti i dovesti u Dubrovnik . 5 Glede Kotora pako bi naloženo kapetanu Stjepanu Sorkočeviću, neka ide s oružanim bro­dovljem do luke kotorske i da ondje zaplieni sve kotorske bro­dove, male i ve l ike , te da j i h dovede u Dubrovnik; one pako, koje nebi mogao povesti, neka j ih na mjestu spali; ako bi se slu­čajno brodovlje kotorsko nalazilo izvan zaljeva da mu podje u

1 Let tere e Commissioni di Levante, ibidem. 2 In Consilio rogatorum loc. cit. 3 In Consilio rogatorum, ibidem. 4 In Consilio rogatorum, ibidem. 5 „Dębie andar cum legno armado, e debie dischorrer per tutta la ri vera

delà via de levante fin ad Dulcigno, et pluy, se ti parera. E t tutti li navili, chi trovaray deli nostri immisi, li debi pillare, et mandar over condur li homeni in Ragusa." Lettere e Commiss, di Levante, ibidem fol. 1 1 7 .

potjeru. 1 Povrh toga odluči vieće (26 travnja 1 3 7 9 ) izručiti galiju kraljevsku kapetanu genuvezkih galija boravivših u Dubrovniku, a jednu oružanu galiju odpraviti u Zadar к glavnomu pomorskomu vojvodi genuvezkomu Lucianu de Aur ia . 2 Po tom naloženo bi Ni­koli Grunduliću kapetanu galije odredjene za Zada r , neka udari putem Hvara i da pozoran bude na mletačke brodove ; budu Іі mu blizu da uteče u Šibenik ili Skradin : podje li mu za rukom srećno prispjeti u Zadar , neka se najprije predstavi banu, pa vojvodi pomorskomu Lucianu de A u r i a , kojim da rekne : poslan u ime kralja ugarskoga, koj Dubrovniku pismeno naloži, da oružanu ga­liju pridruži galijam genovezkim, da služi na slavu kraljevu a na zator Mletčana, njegovih i naših nepri jatel ja . 3 Buduć da se Koto-rani ni neozvaše na poziv bana dalmatinskoga, koji j i h putem du­brovačkoga izaslanika nagovaraše , nebi li se kralju ugarskomu pokorili , naloži dubrovačko vieće (8 svibnja 1 3 7 9 ) Ivu Pučiću, neka plovari brodom uz obalu do Olguna, pače i dalje te da K o -toranom i Mletčićem čim više štete počini plieneć njihove brodove i trgovine. 4

Iza toga upute se iz dubrovačke luke četiri genuvezke ga­lije uz pratnju dubrovačke galije pod kapetanom M. Minčetićem da oblože Kotor. Stjepanu pako Sorkočeviću bi uz to naloženo (15 lipnja 1379) , da s vojskom sa kopna udari na ^Kotor, da raz­vali kotorske soline i osvoji po koje kotorsko se lo . s Buduć da j e vojska navlastito s mora mnogo štete Kotoru počinila zaplieniv tolike brodove, pobuni se kotorsko gradjanstvo, raztjeravši vlastele i poglavarstvo, izjavi se za kral ja ugarskoga. Na to odasla dubro­vačko vieće u Kotor svojega poslanika Ivu Longa, da izjavi u ime Dubrovnika radost Kotoranom, što se povratiše pod gospodstvo kralja ugarskoga, te ako uztraju u vjernosti prema kra l ju , da mogu slobodno kopnom i morem po njihovih krajevih prolaziti i voziti svaku hranu za potrebu grada, izuzamši trgovine solju, koju si Dubrovnik iz stanovitih razloga za njekoje vrieme sebi pridrža. 6

1 Lettere e Commissioni di Levante , ibidem. 2 In Consilio rogatorum loc. cit. 3 Lettere e Commissione di Levante . 4 Lettere e Commissioni di Levante , ibidem. 5 Lettere e Commissioni di Levante , ibidem. 6 Naputak od 2 0 lipnja 1 3 7 9 . Le t t ere e Commissioni di Levante ,

ibidem.

Pr i j e nego što se Kotor za kralja Ljudevita iz javio, odasla dubrovačko vieće Nikolu Gundulića izvješćem к banu Nikoli Seču u Zadar , da opravda u ime vieća postupak proti Kotoru. U do­tičnom izvješću 1 pripovieda v ieće , što j e sve radilo, odkada su Mletčani Kotor osvoji l i , da skloni Kotorane na povratak pod va-salstvo ugarsko. Navode : „kako j e vieće poslalo redovnika fra­njevca Petra Gisdu da nagovori Kotorane, nebi li od Mieteana odpali i pokorili se U g a r s k o j , koje će tada Dubrovnik za volju kraljevu podpomagati i braniti. Kadno j e nadalje kapetan Antun Fieski s četirimi galijami došao u Dubrovnik, bojahu se Kotorani da im galije s dubrovačkom vojskom neosvojí grad, te odaslaše dva poslanika Genuvezcem izjaviv se pripravnimi na pokornost. Nu ne samo da u prvom i drugom slučaju neposlušni ostadoše, pače da Dubrovniku čim veće štete počine, odaslaše svojega po­slanika Maroja Buću ka kralju bosansko -srbskomu , kojno j e s Dubrovnikom prošlih godina prijateljovao i podupirao ga s vojskom proti Mletkam, a podanici mu slobodno vozili hranu u Dubrovnik. Pošto mu Kotorani ponudiše svoj grad, zabranjuje kralj bosanski svojim ljudem voziti hranu u Dubrovnik , te s toga za volju K o -toranâ oskuđjuje obćina potrebnom hranom. Povrh toga naše ljude, primjećuje vieće, koj i straže i paze sa gora na dolazak mletačkih brodova, pohvataše i zatvoriše. Buduć da se prošlih godina nije vozilo žito iz Pulje, j e r su mletački brodovi po onih krajevih plo-vari l i , s toga odasla obćina dubrovačka omanje brodove po žito u Romani ju , što veći brodovi u one plitke r ieke nemogu ulaziti. Kotorani na to oružaše svoje brodove te pohvataše svekolike du­brovačke brodove, koje uz njihov zaljev brodjahu; toga radi uz-držaje Dubrovnik velikim troškom zbog sjegurnosti svojih brodova oružanu galiju na ulazu kotorskomu."

Nakon krvava boja kod K i o z e , u kojem održaše Genovezci sjajnu pobjedu nad Mletčani, ohrabre se Dubrovčani i odluče (16 ve­ljače 1 3 8 0 ) izaslati odvažnoga kapetana Matiju Gjorgjića s oružanom galijom i brikom za obalu puljsku u potjeru Mletčanom 2 ; po svoj prilici počiniše Dubrovčanom na moru štete mletački brodovi vra­ćajući se pod Kar lom Ženom iz iztoka u Mletke s bogatim plienom, koj i u onih krajevih Genuvezcem otimahu. Matiji Gjorgjiću bi uslied toga ( 1 9 veljače 1 3 8 0 ) strogo naloženo: neka brodi za Man-

1 Naputak od 2 6 lipnja 1 3 7 9 . Let tere e Commiss, di Levante, ibidem. " In Consilio rogatorum, ibidem.

fredoniju da potraži u onih krajevih neprijateljske brodove i za-plieni koje bi našao, ljude pako da pohvata ili poubija ; ako koj brod sa sobom nebi mogao voditi, da ga na mjestu spali ili po­topi. Zapovieđa mu se nadal je : neka plovi u tu svrhu obalom puljskom, počamši od Trani pa do Ortone, pače deset milja dalje, tražeć neprijatelje i njihove brodove. 1 Nalog istoga sadržaja bi iza toga takodjer podieljen Vidu Gučetiću i njogovim nasljednikom, da progone u puljskih krajevih Mletčane i njihove brodove. 2 T o m su prigodom imali Dubrovčani štete Mletčanom na moru počiniti, to se vidi iz tužba upravljenih proti Dubrovčanom na kra l ja L ju ­devita glede zaplienjene mletačke trgovine kraj obale j ak inske , radi čega valjalo se Dubrovčanom po nalogu kraljevu opravdati u bana dalmatinskoga. 3

Ljudevit pripravljajuć vojsku za Napulj da pomogne Kar lu proti Ljudevitu anžuvinskomu, izda u tu svrhu kral j ica Je l i sava silnu zapovied 4 na gradove dalmatinske kano i na obćinu dubro­v a č k u , da spreme što prije svoje brodove. Dubrovčani se medju ostalimi takodjer zapoviedi odazvaše, spremajuć brodove za na-puijsku ekspediciju, koju pretrgnu smrt Ljuđevitova (11 rujna 1 3 8 2 ) .

Cim stiže viest u Dubrovnik о smrti kral ja Ljudevita, vieće odredi (27 rujna 1 3 8 2 ) 5 i obavi svetčane zadušnice za možnoga svojega zaštitnika, kojega vrline dubrovački l jetopisci 6 okitiše radi izkazanih Dubrovniku tolikih riedkih dobročinstva.

2 .

Po smrti Ljudevitovoj osjeti obćina dubrovačka koli mož­noga j e zagovornika i zaštitnika u njemu izgubila, j e r j e kralj bosanski začeo republiku radi trgovine solne vriedjati ,· Mletčani pako s druge strane namjeravahu si Dalmaci ju osvojiti te tim po drugi put posjesti iztočnu obalu mora j adranskoga , koje gubitak nemogoše lasno pregorjeti. Obćina dubrovačka uvažila j e zamašaj namjera mletačkih, te si dala t ruda, u interesu svoje vlastite ne-

1 Lettere e Commissioni di Levante , ibidem fol. 1 2 8 . 2 Die 1 maij 1 3 8 0 . Comissio pro Vito Goçe capitaneo galee et bri­

gantini, missorum ad partes Apulée in dampnificacionem hostium no-strorum Venetorum. Let tere e Commiss, di Levante , ibidem fol. 1 3 1 .

3 Lettere e Commiss, di L e v a n t e , ibidem fol. 1 3 6 seq. 4 Lucius de regno Dalm. et Croat, op. cit. 1. V p. 2 4 8 . 5 In Consilio rogatorum, ibidem. 6 Gjone Rastié op. cit. ad a. 1 3 8 2 .

ođvisnosti nagovoriti putem svojega poslanika obćine dalmatinskih gradova na zajednički savez proti njihovom i svojem glavnom ne­prijatelju, krilatomu lavu mletačkomu. D a se dakle opre sili mle­tačkoj utanači republika dubrovačka sa Zadrom i ostatimi dalma-tinskimi gradovi obranbeni savez : ako bi naime Mietei navalili na koj god dalmatinski grad , da Dubrovnik i svi ostali dalma­tinski gradovi imaju jedan drugomu pomoći. Buduć da su Dubrov­čani sa suha od svojih slavenskih susjeda često neprilika imali, bude povrh svega utanačeno, da se ugovor imade takođjer pro­tegnuti na susjede sa suha, kada bi isti mislili Dubrovnik ugnjesti . 1

Pošto bude dubrovačka republika od ugarske vlade obavie-šćena , da j e Mar i j a , kć i Ljudevitova, zasjela priestol ugarski, odasla vieće u Budim svoje poslanike Petra Grundulića i Stjepana Lukar ica , da u ime obćine dubrovačke izraze sažaljenje nad smrću Ljudevitovom te obnove s novom vladom odnošaj uglavljen god. 1 3 5 8 . Kra l j ica Mar i j a , saslušavši svoje savjetnike krune , potvrdi obćini dubrovačkoj , posebno izdanom poveljom 17 travnja 1383 , sve ugovore uglavljene ne samo krunom ugai'sko-hrvatskom, nu i one takodjer utanačene s kraljevi Bosne i Srbije, posljednje pako na koliko nebi bili na uštrb časti i pravom kraljevine Uga r ske . 2

U ime ugarske vlade dodje u Dubrovnik Nikola predstavnik po-žežkoga kaptola sv. Pe t r a , da od kneza, vieća i obćine primi za­kletvu vjernosti i odanosti. Knez Andrija Sorkočević sa cielim viećem svetčano se zakune : da priznavaju gospodje kraljice, J e l i -savu naime i kćeri j o j , kralj icu Mariju i Jadvigu nasljeđnicami na priestolju kraljevu i svojimi naravnimi gospodaricami, kojim da će vjerni i odani ostati kano što bjehu njihovu blage spomene

1 Die 2 2 octobris , in Consilio rogatorum. Prima pars est: de faciendo unionem cum comune et civitate J a d r e et cum omnibus aliis civita-tibus de Dalmacia, cum modis et pactis infrascriptis, videlicet: quod nos sumus parati, dispositi et contenti, supradictam ligam et unionem cum civitate J a d r e et cum aliis civitatibus Dalmácie, prout ipse am-bassiator nos requisivit contra Venecias, si ipsa civitas Veneeiarum oppressent vel ad opprimendum venerit aliquam ex civitatibus Dal­mácie , quod nos omnes civitates Dalmácie teneremur una aliam ad-iuvare ; et quod in presenti liga et unioni comprehendantur et inclu-dantur omnes nostri circumvicini de terra firma, quod contra eos facta liga ipsa ( s i c ) , qui civitatem nostram opprimere vellent. Ref. consilii rogatorum, voi. a. 1 3 8 2 .

2 Povelja medj izvori.

R. J. A. VII. 14

otcu, odnosno suprugu i pređšastniku. U zakletvi se primjećuje, da se obćina ođazivlje pozivu kral j ica s obzirom na slobode po-dieljene j o j od Ljudevita, na l jubav, koju j e gojio napram Du­brovniku ; pored zakletve da ostanu ipak nepovriedjene svekolike slobode i povlastice, milosti i običaji, koje j e blage spomene kralj Ljudevit svojim vjernim pođielio, potvrdio i držao. 1 Povrh ove potvrde izposlovaše isti dubrovački poslanici u vlade ugarske , da j e kraljica posebnom listinom, izdanom 11 travnja 1 3 8 3 , 2 zabra­nila svojim podanikom u Hrvatskoj i Dalmaci j i voziti sol i vino za DraČevicu i susjedna mjesta , što se tim vriedjaju stare povla­stice i slobode dubrovačke. U obojih se listinah primjećuje: „da s toga nauči dubrovačka obćina vjerno služiti pod slavnim vla­daocem, pak da i kral jevsko dostojanstvo imade odatle korist, čast i plodonosnu hasan." Ali su kraj te zabrane žitelji Dalmaci je ipak vriedjali prava dubrovačka vozeć sol u Barstonik i druga mjesta. I zbog toga odasla vieće svoje gradjane Klementa Gruče-tića i Maroja Bunića da se prituže u dvora ugarskoga. Kra l j ica Je l i sava zadovolji ovoj molbi posebnim pismom od 1 svibnja 1 3 8 5 , izdanim na poglavarstva obćina dalmatinskih, 3 kojim strogo zabra­njuje dalmatinskim žiteljem, uz prietnju k a z n e , voziti sol u spo­menuta mjesta , što j e to na veliku štetu dubrovačkim slobodám.

Za bunâ u Hrvatskoj i Dalmaci j i pristajahu Dubrovčani go­tovo uviek uz kral j ice. Kađno j e Marija u zatvoru boravila, a J e ­lisava bi smaknuta, pristajaše s jedne strane uz n je , izjavljivajuć svoje privrženje i vjernost, ođrediv za Je l isavu u znak sažaljenja svetčane zadušnice. 4 Čim bi pako Kar lo kraljem ugarskim okru­njen , te j av i to pismeno putem svojega izaslanika obćini dubro­v a č k o j , nebi li ga svojim vrhovnim gospodarom priznala, repu­blika se tom sgođom sasvim dvolično vladala, kano što j e u svih sličnih slučajevih običavala, te njekim načinom uz Kar l a pristajala, odrediv naime u ime krunisanja kral jeva svetčanu crkvenu svet­kovinu i nadariv poslanika, koj j e bio s kraljevim pismom u Du-

1 Reform, consilii rogatorum, vol. a. 1 3 8 7 . 2 Matica u tajnom carskom arkivu u Beču ; ovjerovljeni priepis u arkivu

dubrovačkom. Povrh toga Far la t i 1. c. V I p. 1 3 4 ; Katona X I p. 3 5 ; Lucius lib. V p. 4 1 4 ; Kukuljević, jura regni I p. 1 5 0 .

3 Povelja međj izvori. 4 Die 1 marcii 1 3 8 7 , in Consilio rogatorum. Pr ima pars est de ra­

dendo exequias pro domina regina antiqua Ungane viam universe carnis ingressa et J a d r e sepulta. Reform., ibidem.

brovnik došao. 1 Republika se Karlu valjda prijateljski izkazivala, da obezbjeđi za onaj slučaj svoj položaj, a navlastito svoju trgo­vinu u Napuljskoj, kada bi se Karlo na priestolu ugarsko-lirvatskom održao; mogao j e к tomu takodjer povod dati strah od brodovlja Kar lova , koje j e tada po moru jadranskom plovarilo, da nebi napuljski bi-odovi, kada bi se obćina bila proti Karlu izjavila, na Dubrovnik udarili. Ali da uz svu tu crkvenu svetkovinu ipak ob­ćina nije uz Kar l a ozbiljno pristajala, vidi se odatle, što nigdje ne-nalazimo da bi mu bila odaslala svetčana poslanstva, da se kralju u ime obćine pokloni ili da mu izjavi vjernost, kano što j e vazda običavala. Dubrovnik se po svoj prilici za kratko vrieme po običaju napram Kar lu iz razloga navedenih pretvarao, dočim j e s druge strane uz Mariju držao. Ovo privrženje prema Mariji dokazuje jasno ugovor utanačen za Marijina zatvora u Novomgradu sa Stje­panom Tvrdkom kral jem bosanskim u travnju 1 3 8 7 . 2 U ovom bo ugovoru bi učinjena iznimka s obiju strana glede U g a r s k e , j e r j e republika htjela sačuvati neoskvrnjenu vjeru i čast plemenite gospodje Marije kral j ice ugarske. Vieće prema tomu kralju dozvoli, da može doći i prebivati u Dubrovniku. Ako bi ga kraljica, kada bude uzpostavljena u svoju vlast, tražila ili tjerala, tada mu obćina zabranjuje dolaziti u grad; ako bi se pako u gradu nalazio, da mu stavi rok, za kojega valja mu iz Dubrovnika izlaziti . 3

Jedva što j e Sigismund kao suvladalac stupio na priestol ugar-sko-hrvatski, odasla svoja dva poslanika u Dubrovnik, da obćina, premda se j e već jednom kral j icam zavjerila, opet položi zakletvu vjernosti i odanosti. To j opetovanoj zavjeri možda j e povod dalo, što se obćina odazvala onom crkvenom svetkovinom krunisanju

1 Die 1 5 januaru 1 3 8 6 , iu Consilio rogatorum. Prima pars est, quod fìat solemnis processio et cantetur missa cum gaudiis debitis propter

litteras ser. dni regis Karol i , continentes eius coronacionem de rege

Uugarie ; et quod detur libertas domino rectori cum suo minori Con­

silio et Consilio rogatorum de expendendo de avere comunis ad ho-

norandum nunptium, qui dictas litteras nobis portavit. Voi. a. 1 3 8 9 . 2 Miklosié: monumenta serbica p. 2 0 9 — 2 1 2 . 3 Die 6 marcii 1 3 8 7 , in Consilio rogatorum. Respondeatur ambassatori

domini regis (Bosne), quod tute possit venire et stare in civitate ista.

Verum tarnen si haberet persecucionem a domino rege Maria, domina

nostra naturali existente in sua libera et absoluta potestate, non de­

beat hue accedere ; et si hic esset, quod infra habilem terminům possit et debeat secure secedere sicut et ire, quo eidem placuerit.

Karlovu te ga svojim vrhovnim gospodarom priznati sklona b i l a ; ili j e Sigismund kano novo-okrunjeni kralj napose pozvao Du­brovnik na vjernost, kano što j e p ismom, izdanim na veliki če­tvrtak, nješto prije pozvao hrvatske i dalmatinske s tal iše . 1 Knez i vieće odazva se pozivu zavjeriv se po drugi put kr . Mariji i nje­zinomu suprugu kr . Sigismundu. U zakletvi , koju položi vieće sa knezom u ruke kraljevih izaslanika, primjećuje se kano što i u prvoj, da nepovriedjene ostanu svekolike slobode i povlastice, po-dieljene i petvrdjene obćini od blage uspomene kr . Ljudevita, kano i sve one i druge još te slobode i povlastice, što j e kr. Marija ob­ćini podielila i potvrdila. 2

Na to j e vieće, čim se kralj vrati u Uga r sku , poslalo k a kraljevskomu dvoru u Budim dva svoja poslanika Gjonu Sorko-čevića i Marina Bun ića , da se u ime obćine kralju poklone .te zamole u kralja potvrdu ugovora, uglavljenih s L judev i tom, J e l i -savom i Marijom. Sigismund se molbi obćine odazva, izdavši jo j u to ime 28 listopada 1387 novu l ist inu. 3 U toj listini naglašuje kralj vjernost i zasluge Dubrovčana, te da i nadalje ostanu vjerni njemu i njegovoj kruni , potvrdjuje obćini sa svimi primjetbami i točkami svekolike povlastice i slobode, podieljene i potvrdjene j o j Ljudevitom, Jelisavom i Marijom. D a budu Dubrovčani za svoje službe nagradjeni, te da medju vjernimi budu vjerni j i , dozvoljava na dalje kralj : „da si slobodno biraju kneza i sudce na svoju i obćine korist po starih ustanovah i običajih, samo to da padne na ljude odane kruni. D a mogu povrh toga sticati i kupovati zem­ljišta u Bosni i S r b s k o j , osim onih, koja kraljevi ugarski držahu i posjedovahu. Godišnji pak dohodak (zaštitninu) valja da svake godine kroz svoje ljude tečajem mjeseca ožujka u kral jevsku bla­gajnu pošalju." Iste godine mjeseca studenoga dozvoljava Sigismund na molbu gradjana i trgovaca dubrovačkih, da mogu srebro iz Bosne i Srbi je u Sriemu od svojih trgovaca ondje nastanjenih slobodno kupovati i u Dubrovnik vozi t i . 4

Za bunâ u Dalmacij i i Hrvatskoj republika dubrovačka, nije ni uz jednu ni uz drugu stranku navlastito po smrti Karlovoj pri-

1 Lucius op. cit. lib. V с. 2 p. 2 5 4 . 2 Reform, consilii rogatorum, ibidem. 3 Povelja medj izvori. 4 Horváťh Míhaly : Magyar Regesták. Magyar Törtenelmi T a r . Tom. I I I

p. 4 2 .

stajala, đržeć se strogo ugovora, utanačenih s Ugarskom i B o s n o m 1

i zanimajuć se t rgovinom, koju da što dalje razširi i obezbjedi, sklapala j e uprav tada koristne ugovore s obćinami u Italiji i Sicil i j i . U tom posljednjem pogledu podupiraše i zagovaraše Sigis­mund republiku svakom sgodom, kad god ga j e zamolila; kano što svjedoče medj ostalimi tolike povlastice podieljene zagovorom i posredovanjem Sigismundovim trgovcem dubrovačkim od vla­dara S ic i l i j e . 2

Spremajuć se Sigismund na rat proti Bajasidu, trebajuć novca, potraži od republike dubrovačke da mu dohodak napried za pet godina plati i u Ugarsku pošalje. Dubrovnik upotrebi tu sgodu, nebi li mu za rukom pošlo razmaknuti svoje državne medje , te naloži svojim izaslanikom Klimentu Gučetiću i Paskoju Rastiću, koje posla s dohodkom u Ugarsku, da od kralja izprose tri otoka : Korču lu , Hvar i B r a č . Poslanici biše častno primljeni, a glede otoka za tada neuspješe. Republika j e povrh toga kralja takodjer sa znatnom svotom novca podpomogla, kadno od nje u svrhu istoga ra ta , putem svojega poslanika nadbiskupa spljetskoga pomoći za-i s k a . 3 Nu kraj toga nebješe republika uprav onda u kraljevoj mi­losti, što j e valjda po smrti Stjepana Dabiše izaslala u Bosnu po­s lanike , da se poklone novomu kra l ju , Sigismundovu inače ne­prijatelju, i da izhode potvrdu starih povlastica. 4 Sigismund poslije umiren zahtievaše ipak da republika obnovi prisegu vjernosti. Vieće uvaživajuć zaštitu ugarsku zadovolji umah ovomu kraljevu zahtjevu: knez L u k a Bun ić i veliko vieće polože s nova 22 veljače g. 1 3 9 6 svečanu zakletvu, da će naime Sigismundu i sv. kruni vazda i postojano vjerni os ta t i , 5 zahtievajuć i tu kano što i u dojakošnjih prisegah nepovredljivost povlastica i sloboda podieljenih i potvr-djenih Sigismundom i njegovimi predšastnici.

1 Rački F r . dr. : Pokret na slavenskom jugu koncem X I V i početkom X V stolj. Rad jugosl. akademije III str. 7 4 .

2 Listine Ljudevita II kralja Sicilije od g. 1 3 8 6 i 1 3 9 1 , kr. Alfonsa od g. 1 4 3 0 i 1 4 3 7 , kojim se podjeljuje posredovanjem kr. Marije i Sigismunda obćini dubrovačkoj sloboda trgovanja, priobćiti će se kod odnošaja talijanskih.

3 Gj. Rastić op. cit. 4 F r . Rački : Pokret na slavenskom jugu. Rad k. IV str. 8 . 5 Priepis zakletve u M. Puč ića : spomenici srpski, u Beogradu 1 8 5 8

str. X X V I .

Nakon poraza kod Nikopolja vozeć se Sigismund morem kući, navrati se u Dubrovnik i 21 prosinca 1 3 9 6 svečano unidje u grad . 1

Dočeka ga na vratih gradskih Maroje Rastić, tadašnji knez s viećem i plemstvom, i prikaza mu gradske ključe u znak odanosti. Za kra­ljeva boravljenja u Dubrovniku bjehu mu izkazane časti kano što se samo kralju pristojalo. Medj ostalimi darovaše mu znatnu svotu novca (2000 dukata) i izplatiše mu godišnju zaštitninu ( 1 0 0 0 duk.) napried za dvie godine. 2 Sigismund pako u znak priznanja obreče da će Dubrovčane držati u svojih zemljah kano najodanije svojoj kruni; imenova dubrovačkoga kneza vitezom zlatne ostruge i da­rova mu zlatni lanac, mač i ostruge, odrediv da ti znakovi odli­kovanja na sve buduće knezove predju; povrh toga dozvoli da obćina kuje srebrni novac s kraljevim l ikom, kojega u ostalom nigda nije kovala. Dubrovčani videći kra l ja na sve milosti sklona, nastojaše izposlovati u njega koristnije stvari, opetujuć naime molbu glede bosanskoga primorja. Kra l j obeća tu molbu u Ugarskoj uva­žiti te nastojati , da j ih zadovolji. Sigismund j e u Dubrovniku sproveo devet dana, napokon 29 prosinca odplovio u Spljet, praćen dubrovačkim poslanstvom u osobah Dobre Kal ića , Markula Crie-vića, Rafa Gučetića i M. Gjona Bunića .

U predmetu Konavlja zamoliše već prije Dubrovčani putem svojih poslanika kralja Sigismunda da j i h zagovori u vojvode Hrvoja, tada mogućega gospodina u dvoru bosanskom, nebi li is­poslovao u bosanske kral j ice da Dubrovniku ustupi Konav l j e . 3

Sigismund održa rieč primiv se toga posla zagovarajuć svojski Dubrovnik u Hrvoja, a ovaj opet u dvora bosanskoga.

Cim j e Ostoja nastupio priestol bosanski odasla vieće dubro­vačko poslanike da mu se u ime obćine poklone te da s kraljem i Hrvojem zametnu ugovaranje glede Primorja i Konavlja . Ujedno si pribavi vieće od Sigismunda pismo na Hrvoja , u kojem mu

1 Die 2 1 decembris 1 3 9 6 . Dominus Sigismundus rex U n g a n e circa horám X X I V (6 na večer) applicuit Ragusium et habuit consilium maxima die, et die veneris 2 9 decembris elapsa X V I I hora (11 u jutro) recessit de Ragusio. L ib . reform, in calce volum, anni 1 3 9 5 .

2 Zaključak vieća od 1 9 prosinca 1 3 9 6 . L ib . reform., ibidem. 3 Die 2 6 februaru 1 3 9 5 , in Consilio rogatorum. Prima pars est , de

ponendo in comissionem ambassiatorum (sci. per Bosniam et Unga-riam), quod debeant impetrare unam litteram a domino nostro, quod ipse roget regem Bosne, quod nos habeat recomissos in petitionibus nostris super contrata de Canali comuni nostro concedenda.

kralj preporučivaše taj posao. Naloženo bi izaslaniku Nikoli Gu-cetiću đa se sđruži s ostalimi đubrovačkimi poslanici, da bude posao tim uspješniji , đa ponudi nadalje samo za Konavlje godišnji do­hodak, a za svaku od umoljenih zemalja kuću u Dubrovniku u vrieđnosti od 1 5 0 0 dukata i dubrovačko gradjanstvo. 1 Posredovanjem Hrvoja i zagovaranjem Sigismundovim zbilja polučiše Dubrovčani od Ostoje Primorje (terra nova) predjel od Kurila do Stona sa svimi seli i zaseoci . 2 Dubrovnik tek sada posjede i uredi ono zem­ljište, koje mu j e od cara Stjepana podieljeno, a od kralja Ljude­vita potvrdjeno. 3 Glede Konavlja pako nebude ništa odlučeno, j e r bješe vlastničtvo velikaša bosanskih, dočim kralju nije na nj pripadalo van samo vrhovno gospodstvo. Vieće odasla umah za tim poslanstvo u Ugarsku, da kralj potvrdi sve što j e medju Dubrov­nikom i Bosnom utanačeno.

Blagodati polučene uplivom kralja ugarsko-hrvatskoga ne samo da su Dubrovčani vrlo cienili i priznavali već su prigodom razmi­rica medju Sigismundom s jedne, Bosnom i naguljskim Ladislavom s druge strane, svoju vjernost i odanost prema kruni ugarsko-hrvatskoj opet zasvjedočili.

Kra l j Stjepan Ostoja u svadji sa Sigismundom zahtievaše od Dubrovnika , neka bi umjesto ugarsko-hrvatske primio bosansku zaštitu i razvio bosansku zastavu. Vieće j e ovaj poziv kral jev tim odbilo, što j e odgovorilo, da j e Dubrovnik slobodan od Ugarske , primjećujuć : ako Ugarskoj plaća zaštitninu, plaća da bude pod zaštitom one k rune , a ne u znak kakova podanstva. Na taj od­govor, u kojem j e Ostoja nazirao riedku odanost prema kruni ugarsko-hrvatskoj začne proganjati dubrovačke trgovce nalažuć im proti ugovoru daće . 4

Provalivši iza toga kralj bosanski, kano pristaša Ladislava, silnom vojskom u Knin da osvoji Dalmaciju, primorski mu se gra­dovi predadu osim Dubrovn ika , koji drža čvrsto uz Sigismunđa. Dubrovačko vieće priseže dapače 12 travnja 1402 Sigismundu iz

' Die 9 oetobris 1 3 9 8 , in Consilio rogatorum. Naputak Nikoli Guče-tiću poslaniku za Bosnu u poslu Primorja i Konavlja. L i b . Beform., ibidem.

" Povelja u Miklošića op. cit. p. 2 3 5 . 3 Puč ić I , primjetbe str. III. Liber viridis cap. X C V I . De ordinibus

super terris noviter acquisitis. 4 Gj . Rastić op. cit.

2 1 6 P . MATKOVIĆ.

nova vjernost pred kraljevimi povjerenici Mirkom Bubekom i bi­skupom Eberharđom. 1 Od toga vremena uznemirivaše Ostoja repu­bliku neprestano, a namjestnik kral ja Ladislava Alojzij Aldema-risko pozivaše j u da prizna, poput drugih dalmatinskih gradova, Ladislava kraljem ugarskim i svojim zaštitnikom. Ali republika, vjerna svojoj prisezi, ne samo da nehtjede priznati Ladislava, već se spremi proti brodovlju Ladislavovu na odpor, obskrbiv vojskom Ston, 2 sveza se pače sa Ladislavovimi neprijatelji, podupiruć Kor-čulane s oružjem, a putem svojih poslanika nagovaraše Kotarane, da neprime u grad posade sa Ladislavovih galija nudjajuć im u pomoć oružane brodove. 3

Ovo ponašanje republike dade Ostoji povod oboriti se na Du­brovnik, naviestiv mu rat kao savezniku Sigismundovu pod slie-đećimi izgovori : a) da j e republika primila u svoj grad Pavla Ra-denovića i Pavla Mastnovića, koji su iz Bosne utekli neplativši mu dužna danka ; b) da j e republika povriedila medje u Primorju na štetu Radića , bosanske vlastele zlostavila, a Primorje toga radi natrag zahtievano neće da ustupi; što j e napokon c) odbila pri­hvatiti bosansku zaštitu umjesto ugarsko-hrvatske, te što nije raz­vila bosansku kraljevsku zastavu.

Republika si dade truda kral ja Ostoju i bosanske velikaše putem svojih poslanika Pavla i Maroja Gundulića umiriti izgova-rajuć se da kraljevi zahtievi vriedjaju dubrovačku slobodu, vjeru, čast i poštenje. 4 Nu sve to bješe zahman, j e r j e bosanski kralj zahtievao da Dubrovnik predade primorje i priznade zaštitu bo­sansku. Medjutim provali Radić Sanković na kraljevu zapovied s

1 Lucius: mem. di Traù p. 3 7 9 . Odgovor na razjašnjenja, koja j e

tražio Hrvoje od obćine dubrovačke zbog položene zakletve ; sr. Pučić loc. cit. I, 3 9 i Bački u Radu IV str. 4 6 .

2 Die 2 1 julii 1 4 0 2 . De proviđendo super custodia meliori Stagni propter adventům galearmn Ladislai in culfum et ad partes Dalma­cije. Rogat. vol. a. 1 4 0 2 — 1 4 0 4 .

3 Die 1 3 marcii 1 4 0 3 . De mittendo Katharum ambassiatam nostrani pro exhortando, quod non adhereant galeis regis Ladislai, et quod stent fustes in eorum libertatibus et dominio. Rogat, ibidem. Naputak istoga sadržaja za poslanike izaslane u to ime u Kotor u „ Lettere e Com­missioni di Levante" vol. a. 1 4 0 3 — 1 4 1 0 , mense februaru 1 4 0 3 .

4 Naputak Pavlu Gunduliću, kojega vieće odasla ka kralju bosanskomu, čita se u r L e t t e r e e Commissioni di Levante" vol. a. 1 4 0 3 — 1 4 1 0 , 1 0 junii 1 4 0 3 . Naputak Maroji Gunduliću poslaniku к vojvodi San-dalju, ibidem 2 5 junii 1 4 0 3 .

vojskom u Primorje i protjera kneza dubrovačkoga. Dočim j e vojska bosanska zauzela P r imor je 1 i robila Dubrovniku na jugu kod Su-meta , zauzmu Dubrovčani pod Maro jem Gučetićem i J akovom Gundulićem prolaze od Bregata te tim prinukaše neprijateljsku vojsku da se povukla u trebinjsko polje. Vieće u stisci posla (1 kolovoza 1 4 0 3 ) franjevca Maroja Badačića u Zadar к Ladislavu i velemožam ugarskim, da se prituži na kral ja bosanskoga i da zamoli proti Ostoji pomoć, koj nemareć na prisege i ugovore uglav­ljene s Bosnom i potvrdjene kraljevi, provalivši s vojskom u zemlju, što mu se Dubrovnik neće da podloži, hara zemljište , pali vino­grade, oskvrnjuje i ruši crkve. Buduć da se republika nemisli odmetnuti od krune ugarsko-hrvatske, neka kralj i velemože, kojim j e bditi nad cjelokupnošću krune, nastoje da se ma koje udo ne trga. Neka sjeti kral ja na prijateljstva i usluge, izkazane Dubrov­nikom njegovu otcu i djedu; neka nadalje izjavi kralju, da j e re­publika, sklona i pripravna kadno se jednom bude krunio, izaslati svoje poslanike u glavni grad Ugarske i njega priznati ; sve će najposlije radije pretopiti, negoli se kralju bosanskomu podložiti. 2

Ali ovo poslanstvo nije imalo žudjena uspjeha, što j e kralj Du­brovniku odbio svaku pomoć, proglasiv ga pače svojim neprijate­ljem. Ali ni ta grožnja kral jeva nije takodjer imala zlih poslje­dica za republiku, j e r j e Ladislav doskora iz Dalmacije otišao. 3

Začuvši Dubrovčani da j e Sigismund na slobodi, a Ladislav iz Dalmacije otišao, odluči vieće čestitati kralju radi srećna po­vratka u kraljevstvo i ujedno mu opisati štete i muke, koje pre-trpi Dubrovnik od kral ja bosanskoga. 4 Kraj toga odlučeno bi prekinuti svaki savez i promet s Bosnom te strogo zabraniti gra-djanom voziti sol i koju mu drago trgovinu u Bosnu, uz prietnju

1 1 4 0 3 , 2 6 lipnja piše vieće Stjepanu Lukaricu poslaniku u Hrvoja : buduć da j e Radić zauzeo primorje i misli dalje provaliti, neka moli Hrvoja, da posreduje mir medju Bosnom, Ladislavom i Dubrovnikom, nudeć nm za uzdarje , ako mir izposluje, 5 0 0 dukata na godinu. „Let t ere e Commissione di Levante" ibidem.

2 Let tere e Commissione di Levante , ibidem. 3 Račk i : Pokret na slavenskom jugu. Rad k. IV str. 7 1 . 4 Die 1 0 septembres 1 4 0 3 , in Consilio rogatorum. „De scribendo sere­

nissimo regi Hungarie , congaudendo de eius adventu ad regnum, et scribendo ei, damna nobis illata per Bosnenses, sicut primo scriptum fuit." Lib. Reform., ibidem.

kazne od 100 dukata za svaki tovar izvezene ili odpravljene robe . 1

U naputku danom poslanikom Mihajlu Rastiću i Franku Bavželiću, koje vieće iza toga Sigismundu posla 2 izrazivši radost što opet mogu slati pred njegovo lice svoje poslanike, opisuju se sve potanko sgode koje se sgodiše za kraljeva zatvora : naime nevolje pretrpljene i štete nanesene dubrovačkoj trgovini od galija Ladislavovih, što ga svojim gospodarom priznati odbijaše (!). K a k o j e nadalje Ostoja sa svo­j imi velemožami uz sve prisege i ugovore, j e r mu se obćina ne-htjede podložiti, provalio u zemlju nješto prije obćini ustupljenu, te j u oplienio, popalio i zauzeo sve do medje Dubrovnika i Stona. Nu timi počinjenimi bezakonj i , štetami i troškovi nemogu ipak obćinu odvratiti od dužne vjernosti prema kruni ugarsko-hrvatskoj. Sve j e , navodi se dalje, republika rado pretrpila za volju kraljevu, koj j e njezina slava i nada te će j u jamačno osvetiti i uzpostaviti. Za tim zamoliti će poslanici kralja da obćini kao uzdarje za vjernost i odanost podieli tri otoka B r a č , Hvar i Korčulu uz uvjete kako se bolje kralju uzvidi. J e r j e o toke , što su bez svake zaštite i obrane, neprijatelju lasno osvojit i , dočim bi Dubrovniku radi su­sjedstva i sveze od znamenite bili koristi. T i m bi republika znatno ojačala, te bi većom snagom opirati se uzmogla protiva kral jevim neprijateljem i tim vjernije njemu služiti . 3 A k o bi pako poslanici tom prigodom začuli , da se Sigismund misli s Ostojom pomiriti, upućuju se neka kralja oprezna učine na Ostoju, kao čovjeka

1 Die 19 septernbris 1 4 0 3 , in Consilio rogatorum. Quod propter gueram et damna nobis facta et illata per Hostojam regem Bosne et suos barones et subditos contra pacta et promissiones, quibus eramus in-vicem confederati per privilegia firmata per dictum regem et barones et commune Ragusii legitimis sacramentis nulla nostra causa vel culpa precedente. Cogimur providere et ordinare etc. L ib . Reform., ibidem.

2 Die 1 6 novembris 1 4 0 3 . Le t t ere e Commissioni di Levante voi. a. 1 4 0 3 — 1 4 1 0 .

3 Budué da je zaključkom od 1 5 rujna 1 3 5 8 vieće dozvolilo svakomu gradjanu izprositi u kralja bud za se, bud za drugoga posjedovanja na kopnu i moru, bi ta dozvola, što j e republika tri otoka za se molila, odlukom vieća od 2 8 listopada 1 4 0 3 dokinuta: r D e portando ad maius consilium, de faciendo ordinem, quod nullus Raguseus audeat vel présumât modo aliquo pro s e , vel aliqua alia speciali persona impetrare a domino nostro rege Hungarie vel ab aliqua alia persona insulas Curzule, F a r e et Les ine , vel aliquam ex dictis insulis, nee aliquod ius dictarum insularum. '•' Potvrdjeno istoga dana u velikom vieću. Lib. Reform., ibidem.

opaka, skupa, zlobna, nepouzdana, bez vjere i značaja. Odluči li se pako kralj uz sve to na pomirenje s Bosnom, neka tada na­stoje u kralja, da Ostoja Dubrovniku naknadi počinjene štete i plati mu bojne troškove, koje ciene na 200 .000 dukata, i vrati mu na silu oteto Primorje. Glede Hrvoja pako, kojega zemljom ima-doše poslanici u Ugarsku putovati, naloženo b i : neka Hrvoja, ako j ih zamoli, kralju preporuče, da ga primi u milost, što će kralju jamačno pomagati , j e r j e s Ostojom u svađji. Ako bi slučajno kralj poslanike za savjet glede Bosne zapitao, neka mu skromno odgovore : da bi se Bosnom gospodovati dalo, kada bi se na omanje česti medju vel ikaše, valjda njemu odane, podielila, ali bi prije valjalo Hrvoja ukloniti.

Medjutim izda vieće stroge naredbe da zabrani dovoz hrane i soli u bosanske krajeve, obloživ bosansko primorje, a kraj toga uloži sav trud da nagovori Kotor, Hvar, B r a č i Korčulu da razviju kraljevu zastavu i da se vrate pod ugarsko-hrvatsko gospodstvo. 1

Prispjevši poklisari dubrovački к Sigismundu saznadoše da j e kralj s Ostojom mir uglavio, u kojem miru bi glede Dubrovnika utanačeno : da obćina uživa u Bosni sve one slobode i prava, kano što j e prijašnjimi ugovori uglavljeno, da bude u istom političkom i trgovačkom ođnošaju, kano što pod Tvrtkom ; ali primorje Ostoja republici uzkrati vrat i t i , što j e obćina primila njegova odmetnika Pavla Radišića. Saznav vieće pogodbe mira iz pisma bana Morovića, ođpisa svojim poslanikom u Ugarsko j , neka nagovore i umole Si-gismunda za posredovanje da Ostoja povrati republici primorje. U pismu se navodi: da Ostoja nije zametnuo rata radi Radišića,

1 Nalaže se Paskoju Rastiću pomorskomu kapetanu ( 1 1 prosinca 1 4 0 3 ) , da se uputi dvima galijami u zaliev kotorski „debiate offender li nostri inimici et insultar Sutorina, Draceviea e altre tenute de Bossiani." Obćinu pako kotorsku valja pismeno pozvati: „Ve requiremo come parenti et amixi (buduć da je u Bosni zavladala nesloga), ve conse-glemo et confortemo alevar le insignie del ditto nostro segnor et tornar ala sua debita fedeltà; porete remagnir liberi sotto lo so nome." Ako Kotor to odbije, ima mu se javiti da će se smatrati neprijateljem.

Boži se Prokulu ( 1 1 prosinca 1 4 0 3 ) nalaže, neka se združi s oružanimi ladjami stonskimi, pa odplovi na otoke Korčulu , Hvar i B r a č , da se pokore kralju ugarskomu, te da im zabrani voziti hranu i sol za krajeve bosanke, inače će se smatrati neprijateljem.

Maroji Ranjini nalaže se vrh toga, da obsjedne i pritisne Kotor, da se sol i hrana neđovozi. Lettere e Com miss, di L e v a t e , ibidem.

nu radi vjernosti, što j u goji Dubrovnik prema U g a r s k o j , j e r j e Dubrovnik od vajkada bio utočištem u svakoj sgodi vladarom bo­sanskim. Da j e pako Ostoja mislio podložiti D u b r o v n i k , to svje­doče Ostojina pisma na Hrvoju i druge velemože, koja se za dalju porabu prilažu. Za dokaz pako prava , koje Dubrovnik ima na Primorje, šalju u prilogu povelje podieljene obćini carem Stjepanom, kraljem Ljudevitom, Sigismundom i Ostojom i dr., primjećuje s e : što j e sve Dubrovnik potrošio i koliko uložio truda, dok j e puk od bosanske (valjda patarenske) vjere obratio na katoličku, crkve sazidao i zemlju preustrojio. Povrh toga neka zamole kralja Sigis-munda da odsuđi Ostoju na gubitak dohodka s razloga, što j e obćinu, umjesto da brani, proganjao; da j o j nadoknadi sve štete počinjene, da j o j plati kaznu za tolike u ratu nedužno poginule gradjane, u ratu naime, koj i nepravedno zametnu. Od kral ja se pako obćina nada, da j u neće samo u tih pravednih molbah podu­pirati , već da će znamenito nagraditi njezinu vjernu uztrajnost. Napokon nebi li kralj htio poslati svojega poslanika u Bosnu da se što prije dubrovačka stvar iz ravna. 1

Sigismund se ipak skloni na molbu dubrovačkih izaslanika, posredovati naime u Ostoje da vrati republici pr imorje . 2 Iz pisma dubrovačkoga vieća od 20 . travnja 1 4 0 4 upravljena na poslanike u Ugarsko j , razabire se , da j e na to Ostoja pozvao Dubrovnik, neka mu pošalje svoje punomoćnike za razpravljanje upitne stvari. Obćina odazva se pozivu i odpravi u Bosnu u tu svrhu Maroja Kabužića i Nikolu P . P u č i ć a . 3 Ali se Ostoja nehtjede odlučiti na riešenje dubrovačke razmirice valjda radi Kotora, koj i Dubrovnik medju tim silom htjede pokoriti Ugarskoj . S toga upućuju se (20 travnja 1404) poslanici dubrovački u Ugarskoj : neka opet zamole Sigismunda, da se u Ostoje glede Primorja zauzme. Povrh toga neka kralju predoče: koli j e pogibeljan položaj obć ine , ob­točené sa svih strana od nepri jatel ja , da se održi u vjernosti napram Ugarskoj. Najviše j u pako žalost i : što j e Dalmaci ja od nje ođieljena, te nijednim dalmatinskim krajem nemogu prolaziti njezini ljudi bez pogibelji pred njegovimi i svojimi neprijatelji. Neka dakle kralja nagovore: da za spas Dubrovnika tomu što prije doskoči dok j e pogibelj manja. Primjećuje se : kada bi kral j

1 1 9 đecembris 1 4 0 3 . Let tere e Commissioni di Levante , ibidem. 2 Pučić op. cit. I, br. 9 3 , str. 5 2 . 3 Pučić op. cit. I, primjetbe str. IV.

uzhtio glavom doći u Dalmaciju ili poslati svoju vojsku, lasno bi Dalmaci ju pokorio, j e r j e narod napuljskim gospodstvom vrlo ne­zadovoljan. 1

Al Ostoja umjesto da vrati Primorje spremaše vojsku da udari na Dubrovnik. Saznav to vieće, j av i u Ugarsku da se Bosna sprema da navali sa suha i mora; s toga moli kralja za pomoć, j e r republika nije toli j a k a da bi se čitavoj sili oprieti uzmogla; nu tvrdje j e do skrajnosti braniti pripravna. T im više se nada od kral ja pomoći, j e r sve to trpi što j e vjerna i odana Ugarskoj , koja j u s toga neće pustiti da propane. 2 Kra j toga pusti se obćina putem poslanika takodjer u dogovor s Hrvojem da sbaci Ostoju s prie-stola bosanskoga. 3

Pošto bude Ostoja s priestola bosanskoga skinut, utanači k r . Trdko mir s Dubrovnikom (24 lipnja 1 4 0 5 ) , 4 uslied kojega mira povrati republici oteto j o j P r imor je , nadoknadi počinjene j o j štete i potvrdi dojakošnje povlastice. T im se završi bosanska razmirica, koja j e bila dubrovačkoj trgovini od prilične štete. 5

Premda j e Dubrovnik opet postigao od Bosne Primorje, ipak j e obćina za borbe proti Tvrdku i Hrvoju vjerno pristajala, kano što i prije, uz ugarsko-hrvatskoga kralja i njemu svojski pomagala. Vjernost i odanost dubrovačku uvažavaše Sigismund toli, da j e obćinu u pismu, kojim j o j do znanja stavi svoje vjenčanje s B a r ­barom celjskom, glede njezine vjernosti hvalio i za dalje j u kriepio i hrabrio, priznavajuć sve njezine muke pretrpljene za volju Ugarske . V ieće se kralju u odgovoru na njegovo pismo izjavilo pripravnim uztrajati u vjernosti i odanosti dok mu bude na kamenu grada . 6

Dubrovnik nije svoje vjernosti prema Ugarskoj tajio ni Sigismun-dovim neprijateljem, koj i nastojaše da obćinu na svoju stranu pri-tegnu, kano što to sliedi iz naputka dana Paskoju Rastiću da od­govori Hrvoju, ako bi nagovarao da Dubrovnik pristane uz Ladi­slava napuljskoga, da obćina nije vlastna ni postavljati ni skidati

1 Let tere e Commissione di Levante, ibidem. 2 Let tere e Commissione di Levante, ibidem. 3 Pučíc op. cit,, primjeťbe str. I X .

4 Miklošić op. cit. p. 2 5 3 — 5 7 . 5 О tadašnjih ođnošajih Dubrovnika naprani Bosni sr. Rački op. cit.

Rad IV str. 7 2 — 8 2 . e Die 1 9 maij 1 4 0 6 . Copia littere scripte domino nostro regi. L e t t e r e

e Commissioni di Levante , ibidem.

kraljeve ugarske. 1 T o isto izjavljuje vieće kano što i vojvodi u pismu (15 srpnja 1407) na kancelara Ladislavova u Napulj, koj htjede da Dubrovnik sa svojim kraljem izmiri, primjećujuć: buduć da republici nije toliko stalo do osobe kra l jeve , koliko do možne ugarsko-hrvatske zaštite, s toga j e vazda pripravna onoga kraljem i svojim pokroviteljem priznati, koj j e u posjedu Ugarske ; čim dakle kralj Ladislav zasjede priestol ugarsko-hrvatski , d a j e pripravna umah mu se pokoriti te njega svojim gospodarom priznati. Ako j e trgovina s Puljem, dodaje se nadalje, koristna Dubrovniku nije od štete ni Pu l j i , j e r Dubrovčani gotovim novcem i inom robom dolaze u Pul ju , odkud voze žito i ulje. Ako kralj Ladislav ima vojske i gal i ja , imade toga i Dubrovnik ; ako pako dovoljno nebi imao novcem si može pribaviti pomoć izvana za obranu svojega nepobjedivoga grada. 2 Ovako odrešito mogla j e republika poručiti punomoćniku Ladislava uvažujuć dobro neprijatelja i njegove sile prema svojoj domaćoj snagi i ugarsko-hrvatskoj pripomoći.

Vieće j e često izvješćivalo Sigismunda о kretanju napulj-skoga brodovlja, 3 koje prispievši u Dalmaciju pod zapoviedi L ju­devita de Carello morskoga admirala , i plienivši otoke šibeničke, dohvati se stonska Rta i pohara dubrovačke i korčulanske kra jeve. Uslied toga naloži vieće (11 srpnja 1 4 0 9 ) pomorskomu zapovjed­niku Andriji Vučiću , neka brodi do glavine Chochumeni (capo Gomena skrajna točka Pel ješca) , da potraži neprijateljske brodove. Ako naidje na neprijateljske galije, neka sastavi bojno vieće, koje će odlučiti , ima li se na neprijatelja udariti. Pobjedi li srećno nepri­ja te l ja , tada neka se ravnim putem u Dubrovnik vrati. Nesukobi li se s neprijateljem, neka se na povratku uputi na Korčulu da na­govori žitelje, nebi li se vratili pod gospodstvo Sigismundovo. Odzove li se Korčula pozivu, tada, iztaknuv kral jevski stieg, neka Ladislavové činovnike, bili Napuljci ili Zadrani , pohvata i u Du­brovnik dovede. 4 Krom toga opunovlasti se (18 srpnja 1409) knez

1 Pučić op. cit. I, primjetce str. I X . 2 Let tere e Commissioni di Levante , ibidem.

3 Dne 2 5 veljače 1 4 0 9 : da su s Pulje krenule četiri galije i uputile se к Zadru. 2 8 ožujka 1 4 0 9 : da j e pet galija s dviema brigantini došlo s Pulje i oplienilo otoke šibeničke. Dne 1 6 veljače 1 4 1 0 : da je Pavao Ursini zauzeo Rim 3 1 prosinca 1 4 0 9 , pobiedivši vojsku Ladislavovu. Lettere e Commissione di Levante , ibidem.

4 Lettere e Commissione di Levante , ibidem.

s malim vieéem, da se shodne priprave učine na obranu građa ; ako nebi pako u tu svrhu u obćine dovoljna novca bilo, neka se uzajmi od sirotinjskih (pupilarnih) uz kamate od pet po sto. Ujedno neka se piše banu dalmatinskomu, da spremi vojsku i oruža galije da vieće uzmogne svoje oružane galije odpremiti. Od-redjuju nadal je , da se oružaju dvie galije na službu kraljevu i obskrbe hranom i potřebními správami ; u koju svrhu da se iza­bere kapetan i da se uzme 4 0 ljudi iz Mljeta , 70 iz stonskoga R t a , 1 2 0 iz otoka, a 1 2 0 sa kopna, svega skupa dakle 3 5 0 ljudi. Uz to bi izdana naredba o djelitbi bojnoga pliena i o kaznjenju ratnih prekrša ja . 1

Dočim j e vieće oprezne naredbe izdavalo na obranu svojega zavičaja, sukobe se s galijami napuljskimi galije dubrovačke pod zapoviedi Andrije V u č i ć a , komu u pomoć přiteku jošte one dvie u službu kraljevu spremne galije. U kanalu medju stonskim Rtom i Korčulom, po svoj prilici kod najtješnje točke, zametne se 13 srpnja 1 4 0 9 medju dubrovačkim i napuljskim brodovljem krvavi b o j , u kojem brabro boreć se Dubrovčani razbiše Napuljce i tako j i h poraziše da se napuljski glavni vojvoda jedva spasio. 2 Tom sjajnom pobjedom spasiše Dubrovčani od pritiska napuljskoga Korčulu i cielo svoje Primorje.

Al njekoliko dana prije korčulanske bitke (9 srpnja) proda Ladislav Zadar, Vranu s Novimgradom i Pagom i sva svoja prava na Dalmaciju republici mletačkoj, koja se malom cienom opet do­kopa dalmatinskoga primorja. 3 Sigismund j e na to tražio pomoći od Dubrovčana proti Mletčanom ; ali mu vieće dubrovačko ope­tovano (21 listopada 1 4 1 0 i 16 siečnja 1413) putem svojih posla­nika razumjeti dade, da Dubrovnik nije toli j a k , da bi svojimi i slabo oružanimi dalmatinskimi galijami mogao nauditi Mletčanom, kojino su sbog svoje pomorske sile i od drugih vlasti štovani i cienjeni. Pridodaje к tomu vieće, sjetiv kralja na svoju vjernost

1 Puč ić op. c i t . , primjetbe str. X i X I . 2 Obširno izvješće о toj bitki na kr. Sigismunđa čita se u Puc ića I ,

str. X X I X . TJ istom se izvješću najposlije primjećuje : kadno bi se oružali gradovi dalmatinski i Senj, te se združili s dvjema dubrovač-kimi galijami , pa pritisnuli sjedinjenimi silami Zadar , da nebi od nikud dobivao hrane, prisilili bi doista grad, da se pokori.

3 L j u b i ć : Pregled hrvatske poviesti str. 8 2 . — Dubrovačko vieće javlja ( 2 7 srpnja 1 4 0 9 ) Sigitmmdu, d a j e Ladislav predao Zadar Mletčanom. Let tere e Commissioni di Levante , ibidem.

i na muke pretrpljene radi svoje prema njemu odanosti: da j e kralju za volju i po njegovu naputku utvrdilo Dubrovnik i opa­sało ga širokimi j a rugami , obskrbilo se hranom, oružari, umjet­nici lumbarda i drugimi bojnimi správami; ali od republike ne-može tražiti da udari na si lni je, koji bi j o j lasno mogli osvojiti otoke i ostalo dubrovačko zemlj iš te . 1 Kadno b i Dubrovčani s Dal­matinci i udarili na Mletčane kod Šibenika te j i h suzbi l i , to nebi koristilo, j e r bi se Mletčani za njekoliko dana znatno ojačali te većom snagom udarili na Šibenik, ostalu Dalmaciju i Dubrovnik.

Ovo mudro vladanje republike dubrovačke u interesu svoje slobode i obstanka prema silnijem susjedu prikazuje se i drugom prigodom : kadno naime Sigismund zaiska od Dubrovnika pomoći namjeravajuć udarati na Napuljsku. Dubrovačko vieće odgovori Sigismundu putem svojih poslanika Mihajla Eas t ića i Ivana Gun-dulića: „kraj svega toga, što obćina čitavom godinom vozi iz Pulje žito i marvu, ipak j e pripravna služiti kruni po običaju i dužnosti. Navlastito čini vieće kral ja pozorna, d a j e dubrovačka ujedno s dal­matinskom silom neznatna prema mnogo znatnijemu i snažnijemu brodovlju napuljskomu ; s toga neće slati Dubrovnik svojih galija dok nebude siguran i za drugu pomoć, dok kralj sa cielom svojom silom neudari, j e r bi to bilo bez svake koristi . U ostalom j e Du­brovnik pripravan na svaku zapovied kral jevu." Ako bi kralj uz sve to odlučio dignuti vojsku na Napuljsku, neka ga zamole da posreduje u Mletcih, da Dubrovčanom budu otvorene rieke zetske do Avione, da uzmogu bar odtale za domaću potrebu voziti žito i marvu.

Ovom istom prigodom bi naloženo poslanikom, neka zapitaju kral ja о poslu s Mletčani zametnutom: glede ustupa ostale Dalma­cije i Dubrovnika. Obistini li s e , kao što se g l a s a , 2 neka tada kralju u ime obćine reknu : Dubrovnik j e slobodna obćina, koja se poda pod zaštitu ugarsko-hrvatsku da j u brani proti svakomu. Neka sjete kralja na slobode i povlastice, podieljene obćini i za-vjerene nj im, njegovimi predšastnici i velemožami, đa neće Du­brovnik ostaviti i prepustiti tudjoj sili. Opomenuti će ga nadalje : ciela se država protiva njemu pobunila do samoga Dubrovnika, koj radi svoje vjernosti dost žuhka pre t rp i , te se kral jevi nepri-

1 Lettere e Commissioni di Levante , ibidem. 2 Mletački odgovor od 1 5 siečnja 1 4 1 1 na dubrovačko vieće u istom

poslu čita se u Ljubica op. cit. str. 8 3 .

ja te l j i sa suha ć a k gradskim vratam pritnaknuše, dočim mu na-puljsko brodovlje na moru silnih šteta nanese. Sve t o , primjećuje se za t im, nemože Dubrovnik odvratiti od svoje stalnosti i vjer­nosti. Dubrovačkoj j e obćini to priznao kralj i ciela Ugarska, kano što to nebrojena kral jeva pisma svjedoče 1 obrekavši j u obilno za to nagraditi. Zat im neka primjete: Dubrovnik će prosvjedovati pred bogom, i cielim svietom, pred kraljem i krunom i svimkoli-kimi velemožami, da neće riešiti krunu dužnosti, kojom se obveza braniti Dubrovnik proti svakomu i od svakoga te da ga kralj ne-predađe bez njegova privoljenja, bez krivnje i razloga, pače da ga brani kao udo krune ugarsko-hrvatske. Napokon poslanikom naložiše, nedržeć valjda mnogo do kraljeve r ieč i , da izposluju od kral ja listinu, kojom da se obveze kral j , da će Dubrovčane kano slobodne ljude s njihovim gradom i zemljištem, ako neprivole da j ih ostavi, pustiti u uživanju podpune slobode te da će j i h kruna kano svoje vjerne štititi protiva svakoj tudjoj si l i . 2

Medju to j e republika dubrovačka, prozřev Sigismunda i njegov položaj, nastojala, da se okolnostmi vremena, stečeními za­sługami i zadobivenimi priznanji okoristi. Přiznav davno potrebu, da za svoj dalji razvoj protegne si zemljište, zaiska u kra l ja K o -navlje i tri otoka, na što j e već od dulje vremena išla, zametnuvši s kral jem bezuspješna ugovaranja. Oslanjajuć se na obećanja krune i kral ja držalo j e vieće u tu svrhu ovo vrieme vazda svoje za­stupnike u Ugarsko j , koji svakom sgodom u kralja radiše, iztičuć dubrovačku vjernost i stečene zasluge, njegov i njihovih zemalja položaj , pozivajuć se na svoje staro pravo, laskajući mu darovi, obećavajući mu novčanu odštetu i godišnji dohodak, sredstvo vazda silno djelujuće na Sigismunda, da zadobije republika Konavl je i tri o toka . 3

1 Medju Sigismimdovimi pismi, kojimi priznaje zasluge dubrovačke, čita se u Zibaldone (Memorie storielle su Ragusa raccolte dal P . Gian Maria Mattei. MSC. u knjižnici male braće u Dubrovniku) T . II , p. 7 4 6 sliedeće pismo: „Li t tera Sigismund! ultima septembris 1 4 0 3 . Non circumvicti blandiciis adversariorum, de quo regraciamus quantum possumus immense, volentes indubie vos et civitatem, quam coronam regni Dalmácie non immerito appellare debemus, de tantis perpessis damnis, et aliis favoribus et regalibus praemiis proinde decorare. "

2 Die 3 maij 1 4 1 3 . Let tere e Commiss, di Lev. , voi. a. 1 4 1 1 — 1 4 1 6 . 3 Dne 3 rujna 1 4 0 7 naloži vieće Maroji Buniću, da tajno rekne kr.

Sigismundu : „ a zo che algun non domandasse avanti da noy per

R. J . A. VU. 15

Sigismund j e Dubrovčanom, koji od nikopoljske bi tke ne­ograničeno kraljevo povjerenje uživahu, već god. 1 4 0 4 ustupio upravu triju otoka Korču le , Hvara i B r a č a , koje da brane proti svakomu nasil ju. 1 Medju to j e ipak Hrvoje s otoci gospodario; po­kořivši se god. 1408 Sigismundu, prepusti mu dapače kralj Kor ­čulu, na koju su Dubrovčani lje kod imenovanja kneza uplivali. 2

alguno servicio, beneficio, contrađo o p a t o , che in la mente de la soa gracia reponemo, che Canale et altre cosse, che sono de nostro patrimonio, zoe delà oriunda terra nostra Ep idauro , con certe altre contrade a nuy vissine, le qual in questa guerra passada con li Bos-segnani ne fece grande infestaeione, la clemencia de la soa sereni-tade se degni a non le offerire ad laguno."

Dne 2 svibnja 1 4 0 8 nalaže se Andriji Vučiću u Ugarskoj, da zamoli u kralja Konavlje s Dračevicom ili bar Konavlje. Ako to ne-uzmože isprositi, tada neka zaište tri otoka ; ako ne izmoli sva tri, neka nastoji za Korčulu i Hvar ; ako nebi mogao o b a , tada naj-poslije bar Korčulu.

Dne 2 1 listopada 1 4 1 0 . Vieće naloži Rafi Gučetiću i Mihajlu Rastiću medju ostalimi, neka tajno zamole kralja za Konavlje i Dračevicu, obećav mu novčani dar i godišnji dohodak. Ako bi se slučajno kralj izgovarao na Sandalja i kneza Pavla, neka kralju od­vrate, da iste može odštetiti drugim zemljištem. Opunovlašćuju se, da kralju obreknu za zemlje 5 0 0 0 perpera za d a r , a 5 0 0 perpera go­dišnjega dohodka. Hrvoju pako da obreku vinograd u vriednosti od 2 0 0 0 perpera i dvorac (villa) u istom kraju ; Sandalju pako dvorac na izbor, a Pavlu dobro Obod. Sa Sandaljem i Pavlom neka u tom poslu zametnu dogovaranje, kano da nebi bili Sigismundu o tom govorili ( 2 1 studenoga).

Dne 5 rujna 1 4 1 1 šalje se kancelar Jakov u U g a r s k u , da opetuje molbu glede Konavlja i Draćevice, te da ponudi za to kralju 2 0 0 0 maraka srebra uz 3 0 0 dukata godišnja dohodka. Glede Konavlja pozivlju se na svoje drevno pravo, primjećujuć, da bi tim ustupom za-krčio neposredno obćenje medju Bosnom i Napuljskom.

Dne 1 3 svibnja 1 4 1 2 nalaže vieće Nikoli Gučetiću i Mati Gra­diću: sjetiv kralja zbog Konavlja i Dračev ice , neka ga upute , da Dubrovčani, pošto Mletčani posvojiše Z e t u , nesmiju više sa zetskih rieka voziti žito. Mletčani se pako nebi smjeli uslied turinskoga mira nastaniti niti u Zeti niti u Draču. Le t t ere e Commiss, di Levante , vol. a. 1 4 0 3 — 1 4 1 0 et 1 4 1 1 — 1 4 1 6 .

1 Listina u arkivu bečkom, natiskana u Arkivu für Kunde Österreich. Geschichtsquellen. W i e n 1 8 5 0 . I Bd. , S. 5 6 3 .

2 Lucius: memorie di T r a u p. 3 9 6 .

Pošto se Hrvoje Sigismundu iznevjerio te s toga proglašen izdajicom krune i lišen vojvodstva spljetskoga 1 i svih svojih imanja, dopita Sigismund dne 17 lipnja 1413 iz Fel t re dubrovačkoj repu­blici tri o toka , naime Korčulu, Hvar i Brač . Otoke, koje su Du­brovčani davno posjedovati željeli , da j i h u kraljevo ime drže. Vieće će izaslati ka kralju poslanike, da se sporazume glede go­dišnjega dohodka, koj i će republika za otoke kralju plaćati . 2

Dubrovčanom podje jedared za rukom zadobiti one otoke, za kojimi su i Spljećani težili. Ali u vladaoca novca potrebna, kano što bješe Sigismund, odlučivalo j e tko j e više nudio. Dubrovčani, koji no su znatno više kralju nudili nego li Spljećani , postigoše o toke , koje su , navlastito Korčulu , već u Ljudevita isprositi na­stojali, te ni jednom sgodom nepropustili molbe i ponude opetovati. Ovi bo otoci, imenito Korčula bila j e po svojem geografskom po­ložaju, kano što to nije dubrovačkoga bistroumlja minulo, za dalnji razvoj republici od potrebe. Korčula naime smatrati se ima po svojem položaju kano odtrgnuto udo ili kano dopunak Stonskoga primorja, kojim no ga morsko tiesno razstavlja i spaja; u ruku pako nepri jatel jskih, napram dubrovačkom primorju vazda pogi­beljna. Krom toga j e Korčula znatnije primicala Dubrovnik к I ta­liji, a po svojem prirodnom ustrojstvu i zglobovitih obalah znatno pomagala к zamašaju dubrovačkoga brodarstva.

Uslied kral jeva dopisa odredi vieće zaključkom od 3 srpnja 1413 punomoćnike, da u ime republike preuzmu otoke. Glavni pomorski kapetan pako Maroje Rastić uputi se po nalogu dubro­vačke vlade dviema galijama i brigantinom i s kopnenom vojskom pod Lovrom Pradonelom da posjedne otoke i umjesti kneza du­brovačkoga u ime kral ja ugarskoga 3 ; j e r zaključkom od 26 srpnja izabra vieće na šest mjeseci za svaki otok svojega kneza. Kra j toga odluči vieće odaslati poslanstvo, da kralju u ime republike

1 Uslied naloga Sigismuudova, da se Spljet Hrvoji iznevieri te pod krunu vrat i , javlja dubvovačko vieće kralju 2 6 lipnja 1 4 1 3 : „Spalatenses ab obediencia et iugo ducis Hervoye, cui diucius stabant submissi, se his prope lapsis diebus commendabili quodammodo viriliter sub traxere sub sacreque Maiestatis vestre alarum umbram confugientes. "

2 Listine ob ústupu otokâ u Arkivu für österr. Greschichtsquellen. I Bd. Wenzel : Beiträge zur Quellenkunde der dalmatin. Rechtsgeschichte im Mittelalter. S. 5 5 5 — 5 5 9 . Wien 1 8 5 0 .

3 Naputak na Maroju Rastića čita se u Lettere e Commiss., ibidem, die 1 4 julii 1 4 1 3 .

na daru svesrdnu zahvalnost izjavi te ugovori s kral jem godišnji dohodak za đopitane otoke. 1 U naputku na poslanike Andriju Vu­čića i Nikolu Gučetića (od 14 kolovoza 1 4 1 3 ) , koje vieće u to ime к Sigismundu odasla, bi naloženo : neka poslanici nastoje kral ja uputiti, kako no otoci malo nose, j edva toliko da će upravne tro­škove pokriti. Ako bi kralj pod svaki način tražio godišnji do­hodak, neka mu se tada, ako Dubrovniku za cielo prepusti otoke, ponudi 2 0 0 dukata godišnjega dohodka, a 3 0 0 0 dukata povrh toga na uzdarje. Ako kralj na to neuzhtie pristati , neka tada zamole Korčulu, za koju da mu ponude 2 0 0 0 dukata jedan za sve pute bez ikakva godišnja dohodka. Neka napokon izaslanici kralju ob­razlože, kako bi bilo za Dalmaciju neprilično i pogibeljno, kadno bi otoci u koju drugu vlast nego li dubrovačku prešli; kano što na primjer u onaj par, kadno bi bili Sandaljevi ili Balšićevi , koji no su u svadji s Kotorom, te bi ga s mora pritisnuli i lasno osvoji l i . 2

Ali dubrovački poslanici nemogoše ništa stalna s kraljem ugovo­r i t i ; j e r Sigismund u svojih dopisih iz Tr ina od 26 lipnja 1 4 l 4 , upravljenih na republiku, obćine otoka i na bana đalmatinsko-hrvatskoga prepušća republici dubrovačkoj da drži i uživa otoke sa svimi pravi i dohodci, dok kral j sa stališi što drugo neodredi. 3

S ovimi otoci nisu Dubrovčani dugo gospodarili, j e r j e Si­gismund dopisom od 21 rujna 1 4 1 6 iz Calaisa podieli Ladislavu J a k ž u od Kuzala iz Neretve radi više krat mu izkazanih zasluga 4 ; dočim Razzi navodi za povod tomu ugovor, koji tada Dubrov­čani sa sultanom Mahomedom sklopiše , Rast ić pako prijateljske odnošaje J a k ž a prema kralj ici Barbar i . Prijateljski odnošaji J a k ž a prema kr. Barbari dvojim da bi tomu povod bili, j e r se tomu osim u Rastića nigdje drugdje ni traga nenalazi. Jos t e nevjerovatnije j e tvrdjenje Razzievo, da bi ugovor utanačen s Mahomedom nepo­vjerenje porodio na dvoru ugarskom prema Dubrovniku, j e r se u službenih knjikah onoga doba о poslanstvu i ugovaranju s Ma­homedom ništa nenalazi ; vieće j e dubrovačko dapače uprav onih godina marljivo javljalo u Ugarsku sve što j e začulo i znalo o kre-

1 Dotični zaključci čitaju se u Puč i ća I, primjetbe str. X I V . 2 Lettere e Commissioni di Levante , ibidem. 3 Dopisi u Arkivu für Kunde österr. Geschichtsq. str. 5 5 8 — 5 6 1 . 4 Dopisi u Arkivu für Kunde österr. Geschichtsq. 1. e. str. 5 6 2 — 5 6 7 .

Lettere e Commissioni di Levante 2 0 marcii 1 4 1 7 .

1 Dne 1 4 srpnja 1 4 1 3 , 1 0 srpnja 1 4 1 4 , 2 8 lipnja 1 4 1 5 , 1 8 kolo­voza 1 4 1 5 , 2 4 kolovoza 1 4 1 5 . Kraljici Barbari povrh toga javljaju 1 2 listopada 1 4 1 6 : „Bosnám destructam esse penitus, et barones ipsos intra se extermineum maximum preparare. Preterea noverit do­mina ducissa, oliin Hervoje, nupsit domino Ostoie regi Bosne, unum dédit Castrum Almissi domino Johanni de Cethines , qui capitaneos et gentes tenet in dicto cas tro , qui detestabile piratice vivunt, et adeo erga nos suam depravatam voluntatem piraticam detexerunt, quod nostros cives suis mercanciis atque bonis spoliaverint. " Lettere e Com­missioni di L e v a n t e , ibidem.

2 Die 7 octobris, in Consilio rogatorum. „De scribendo comitibus no-stris trium insularum, quod debeant colligere trentesimum tam col lectum quam colligendum cum aliis introitibus spectantibus communi, et teneant per manus suas, donee habuerint a nobis aliud mandátům." Vol. a. 1 4 1 2 — 1 4 1 4 .

3 Let tere e Commissioni di Levante a. 1 4 1 7 , ibidem.

tanjü i spremanju turske vojske na Bosnu i druge k ra jeve . 1 Pravi povod, što Sigismund oduže otoke, biti će Dubrovčani ponajviše sami dali. Zavistni Dubrovčanom na toj stečevini bjehu Spljećani i Mletčani , podpaljujuć navlastito Korčulane, koji nisu ni naj­manje volje imali Dubrovčanom se pokoriti. Dubrovčani su oto-čanom nalagali daće , 2 i kano što se iz svega vidi, oduzimali im zemljišta; da ukrote pako zadovoljstvo i odpor imenito Korčulana izdavali protiva njim stroge naredbe i slali oružane brodove i vojsku da ih silom pokore . 3 Ovaj postupak prinuka Korčulane oda­slati к Sigismundu poslanstvo s pritužbom na Dubrovčane. Vieće u dopisu od 25 prosinca 1416 na kralja, nesluteć da su otoci jurve drugomu dopitani, tuži se na nevjeru Korčulana, koji izaslaše dvo­j i c u iz svoje sredine s tužbom ka kralju. Vrativši se po otoku bune i podpaljuju na odpor, pozivajuć se na kraljeve rieči i pisma. Vieće za tim primjećuje, da je primilo od kralja o toke , da j e u ime njegovo upravlja; o toke , koje su prije toga toliki gospodari rasipavali i trgali ; nu sada pod svojom zaštitom i kraljevim stiegom drže j e s tolikim naporom i troškom čitave , i u najboljem redu kraj sve mržnje susjeda, koj i su j ih prije harali. Opisujuć neva-ljalost Korčulana u svakom pogledu, što Hvarani i Bračani ni s daleka nisu, dodaje v ieće : Korčulani su nemilo ozloglasili Du­brovnik gdjegod su mogl i , u Mletcih i u kra l ja ; kada bi to sve istina b i la , zaslužili bi Dubrovčani gorču kazan, nego što j e bio pomor od minule godine; dočim su jedini u Dalmaci j i , koji vjer-

nost i odanost naprana kralju neporočno sačuvaše. 1 D a j e nezado­voljstvo i pritužba Korčulana ponajviše bio razlog, što j e Sigismund oduzeo Dubrovniku otoke, razabrati j e iz dopisa dubrovačkoga vieća na kralja od 23 ožujka 1417 . U tom dopisu j av l j a vieće k ra l ju : obćinu j e vele ožalostila izjava Jakž ina , da su naime Dubrovniku s toga oduzeti otoci, što j e s njimi nečovječno postupao, koj i otoci predani su J a k ž i čitavi i od tudjih zđriela sačuvam. Žale za t im, što se kralj na Dubrovčane za to razsrdio, te j i h prije sudio nego li j ih saslušao; nu kraj svega toga j ih ipak neće ni­jedna sila odvratiti od dužne vjernosti prema kralju i svetoj kruni ugarskoj . 2

Dubrovačko vieće primivši u ožujku 1417 kraljeve pismene naloge da L . J a k ž i izruči tri o toka , odgovara 21 istoga mjeseca kralju, da j e po običaju poslušalo kraljevu zapovied, te j e po nje­govu nalogu predalo L . J a k ž i otoke Korčulu, B r a č i Hvar , 3 koji no otoci predjoše god. 1 4 2 0 u vlast mletačku.

Koli težko j e gubitak ovih otoka pregorjela republ ika, vidi se što j e iza toga još te tri kra t (15 travnja 1 4 1 8 , 2 0 listop. 1 4 2 5 i 20 srpnja 1433) molila Sigismunda, nudeć mu znatne darove i iztičuć svoje zasluge za krunu i k ra l j a , nebi li j o j povratio od­uzete otoke. 4

Gubitak otoka odšteti si dubrovačka republika nabavom župe Konavl ja od Sandalja Hranića i Radosava Pavlovića , 5 za koju župu

1 Lettere e Commissioni di Levante , ibidem. 2 Let tere e Commissioni di Levante , ibidem. 3 Lettere e Commissioni di Levante , ibidem.

4 Die 1 5 aprilis 1 4 1 8 , in Consilio rogatorum. „Pr ima pars est: de pro-mittendo denaria serenissimo domino imperatori pro tribus insulis ha-bendis, videlicet Curzolam, Lesinam et Bracciain. " Voi. a. 1 4 1 6 — 1 4 1 8 .

U dopisu od 2 0 listopada 1 4 2 5 na kralja ugarskoga izpričava se vieće, što nemože sudjelovati kod ugarsko-bosanskoga kongresa radi kratkoće vremena i daljine puta ; moli uz to kralja, nebi li prepustio republici jednom jur užívané susjedne otoke Korčulu , Hvar i Brač . Lettere e Commissioni di Levante vol. a. 1 4 2 3 — 1 4 2 7 .

Dne 2 0 srpnja 1 4 3 3 putem poslanika Pas . Restića, Mar. Gun-dulića i BI. Gjorgjića. Ako je kralj uglavio mir s Mietei, te zadobio otoke, kano što se g lasa , mole ga, da ih republici pođieli. Lettere e Commissioni di Levante vol. a. 1 4 3 0 — 1 4 3 5 .

3 Miklošić: monumenta pag. 2 8 8 — 3 5 2 . Puč ić op. cit. I , primjetbe X I X — X X X I .

j e toliko krat Sigismundu pisano uz ponudu znatne svote novca i godišnjega dohodka. 1

Pored svega što j e republika izgubila otoke, osta ipak vjerna i odana kruni ugarsko-hrvatskoj, tražeć u nje svakom sgodom po­moći i zaštite proti pohlepnim susjedom i priobćivajuć kralju sve što j e doznala о pođhvatih kraljevih neprijatelja i drugih važnih s tvar i . 2 Doznalo se u Dubrovniku, da j e mletačka vlada u svadji sa Sigismundom odaslala svojega poslanika u Bosnu, da se s kral jem i ostalom bosanskom gospodom dogovori, kako da ugnjetu Du­brovnik što j e jedini u Dalmaci j i ostao vjeran kruni. Vieće se du­brovačko na to obrati pismeno na kralja ugarskoga da se zauzme u kral ja bosanskoga, Sandalja, a osobito u despota, da ostave Du­brovnik ne samo u miru , već da ga štite od nasilja mletačkoga. 3

K a d no se pako radilo o miru medju Sigismundom i Mletčani, za-htieva od kral ja vieće dubrovačko da i Dubrovnik u taj mir uključi. D a nebi možda Mletčani kojim načinom sklonili Sigismunda da preda republiku Mletačkoj , zamoli vieće (8 svibnja 1 4 2 6 ) kralja, neka medj uvjete mira uvrsti „da j e republika dubrovačka slo­bodna te će i nadalje ostati u vjernoj odanosti i zaštiti krune ugarsko-hrvatske. " 4 Republ ika neuzdajuć se ni malo u kral ja mi­š l jaše , da j e taj korak dužna učiniti, ograditi se naime unapried, ako bi Sigismund predobiven ili zaveden mletačkimi novci sklon

1 Glede Konavlja posljednji put nalaže vieće 1 8 listopada 1 4 1 3 svojim poslanikom u Ugarskoj Andriji Vučiću i Nikoli Gučetiću, da stegnu ugovor glede Konavlja na dio Pavlov, jer Sandalj neće svojega diela da proda radi tvrdje u Dračevic i , koja mu je uprav sada u ratu s Kotorom utočištem. Za Pavlov pako tiio Konavlja od Župe do Dra-čevice neka Sigismundu ponude 6 0 0 0 dukata uz dohodak od 1 5 0 do 2 0 0 dukata godišnjih. Ako bi kralj više tražio, tada neka mu ponude 1 0 . 0 0 0 dukata uz dohodak od 2 0 0 dukata godišnjih. Let tere e Commissioni di Levante , ibidem.

2 Javljaju kralju 2 0 ožujka 1 4 2 4 о mletačkih vojnih pripravah pro­tiva primorskim gradovom. Dne 6 kolovoza 1 4 2 6 javl jaju , da j e 4 0 0 0 T u r a k a provalilo u Bosnu. Dne 1 2 prosinca 1 4 2 6 javljaju potanko osvojenje Cipra i о sultanovih priprava proti Rodu. Dne 2 5 ožujka 1 4 2 7 javljaju о pripravah Genueza i Katalana, da obrane otok Rod. Let tere e Commissioni di Levante , vol. a. 1 4 2 3 — 1 4 3 0 .

3 Dne 1 4 listopada 1 4 2 2 , 3 1 prosinca 1 4 2 2 i 1 5 ožujka 1 4 2 3 . L e t ­tere e Commissioni di Levante vol. a. 1 4 1 9 — 1 4 2 2 , 1 4 2 0 — 1 4 2 2 .

4 Le t t ere e Commissioni di Levante voi. a. 1 4 2 4 — 1 4 2 7 .

bio zemljište dubrovačko ustupiti Mle tačkoj , koja j e radila da spoji Dubrovnikom ođieljeni svoj gornjo- i dolnjo-đalmatinski posjed.

Za razmirice i krvavih ratova s vojvodom Rađosavom Pav-lovićem radi Konavlja, о kojoj razmirici na drugom mjestu obšir-nije progovoriti mislimo, zamoli dubrovačka republika u Sigismunda pomoći i zaštite. Radosav Pavlovic provali (god. 1 4 3 0 ) vojskom u dubrovačko zemljište da prisili Dubrovnik povratiti mu dio K o -navlja , koji j e republika prije dvie godine od Radosava kupila i preuzela. Radosav udari iz prividnih uzroka, što republika naime nehtjede primiti njegove podanike u K o n a v l j e , pa što njeki K o ­navljani posvojiše na medjah nješto zemlje trebinjske, te da nije j o j prodano zemljište da gradi na njem gradove i tvrdje. Pošto repu­blici nepođje za rukom umiriti Radosava, digne vojsku što j e veću mogla i obrati se na Sigismunda s molbom (13 travnja 1 4 3 0 ) : neka bi ođiel njegove vojske sa Srebrn ika na Usori , koj stajaše pod zapoviedi Matka Talovca dubrovačkoga gradjana, udario na posjed vojvode Radosava, da ga tim prisili povući vojsku sa zemljišta du­brovačkoga. Krom toga da se kral j zauzme za Dubrovnik u despota Gjorgja, kralja bosanskoga, i Sanđalja, da strogo zabrane Radosavu štete obćini nanašati. Matku pako Talovcu, Stjepanu knezu temiš-varskom i palatinu Nikoli Gorjanskom pišu (30 travnja 1 4 3 0 ) povrh toga, da zagovore republiku u kra l ja te ga nagovore nebi li oda­slao svojega poslanika k sultanu, da zabrani Radosavu plieniti du­brovačko zemlj iš te . 1 Ovu molbu opetuje v ieće u svojem dopisu na Sigismunda od 11 svibnja 1 4 3 0 , pr imjećujuć: Radoslav j e udario na Dubrovnik te tim porušio bez dovoljna razloga mir medju Du­brovnikom i Bosnom ; mole : da nagovori kral ja bosanskoga, despota i Sanđalja, da se ujedno s Ugarskom prituže na Radosava u nje­gova zaštitnika sultana, j e r j e Radosav navaliv na Dubrovnik, kojno j e pod ugarsko-hrvatskom zašt i tom, tim takodjer porušio mir uglavljen medj Ugarskom i T u r s k o m . 2

D a se Sigismund zbilja odazvao molbam dubrovačkim tvrdi naputak dubrovačkoga vieća na poslanika izaslana k sultanu i

1 Let tere e Commissioni di Levante , ibidem. 2 U istom smislu piše vieće istoga dana Matku Ta lovcu , nebi li se

ponudio Sigismundu, da će opustošiti posjed Radosava, te da kralja nagovori, da pošalje svoje poslanike k sultanu, despotu, kralju bo­sanskomu i Sandalju, da kazne Radosava , što j e porušio mir medj Ugarskom i Turskom. Let tere e Commissione di Levante , ibidem.

dopis na kral ja ugarskoga. Dubrovački naime poslanik bi napučen, da se združi sa Stjepanom Bi lekom poslanikom kr. Sigismunda, kojega poslanika da potanko о poslu uputi, te da obojica zaištu od Amurata da pošalje svojega čovjeka ka kralju bosanskomu, San-dalju i despotu s nalogom da zajedno udare na Radosava, koj se dogovara sa sultanovim i ugarskim neprijateljem, republikom naime mle tačkom, obeeavajuć j o j ako se s njim sveže dubrovačko zem­l j i š te . 1 U dopisu (31 kolovoza 1 4 3 0 ) na dalje na kr. Sigismunda spominje vieće poslanstvo ugarsko odaslano к sultanu, kralju bo­sanskomu i vojvodi Sandalju. Buduć da poslanik ugarski, nastavlja se u dopisu, nije do sultana ni prispio, ohrabri to Radosava te silnije udari i pohara dubrovačko zemljiš te , pače odasla svojega čovjeka к sultanu, ocrniv Dubrovnik do zla boga. Javl ja juć to Sigismundu, moli ga vieće najsniženije, laskajuć mu što više može, nazivajuć ga svojim jedinim utočištem i obrambom, da svoje vjerne, jedine ostanke imena i slave njegove u dalmatinskom primorju uzme pod svoje možno okrilje te da j e štiti i podpomože proti Ra-dosavu njihovu neprijatelju.-

Zagovorom i posredovanjem Sigismundova poslanika u sultana bi najposlije ova razmirica riešena na korist Dubrovnika. Ali se vieće nezadovolji Konav l j em, već j e zahtievalo od Radosava od­štetu vojničkih troškova i svihkolikih počinjenih šteta. U to ime moli vieće (24 veljače 1 4 3 1 ) Sigismunda da pošalje svojega iza­slanika к sultanu, da zagovori u sultana Dubrovnik te da podupre dubrovačke zaht jeve . 3 Radosav pako da se osveti Dubrovniku zače raditi u kral ja bosanskoga podraživajući ga proti Dubrovniku. Vieće i ovom sgodom obrati se na Sigismunda (6 rujna 1431) s molbom da što vruće zagovori Dubrovnik u kralja bosanskoga. 4 U drugom dopisu (19 rujna 1 4 3 1 ) 5 j a v l j a vieće Sigismundu, da se kralj bo­sanski Dubrovniku ratom grozi, j e r j e Dubrovnik, kao što Radosav kral ja uputi, tražio u sultana zemljište Radosava bosanskoga vazala, te sultanu u to ime bosanski danak obećao. Vieće moli kral ja ugar­skoga da ga od te pogibelji izbavi, da se preko svojega izaslanika zauzme u kra l ja bosanskoga , kojega da učini oprezna na zlobe i

1 Die 1 8 iunii 1 4 3 0 . Le t t ere e Commissione cli Levante, ibidem. s Let tere e Commissioni di Levante, ibidem. 3 Le t t ere e Commissioni di Levante voi. a. 1 4 3 0 — 1 4 3 5 . 4 Let tere e Commissioni di Levante , ibidem. 5 Le t t ere e Commissioni di Levante, ibidem.

opakosti Rađosavljeve i da ga od istoga odvrati. Radosav, primje­ćuje se u dopisu, ulagiva se sada kralju bosanskomu, dočim se nješto prije trudio da drugoga podigne na priestol bosanski. Sigis­mund se i ovom sgodom odazove molbam dubrovačkoga vieća, odaslav dalmatinsko - hrvatskoga podbana Dioniza Vladikovića u Bosnu u poslu dubrovačkom.' Radoslav najposlije odusta od ne­prijateljstva utanačiv mir s Dubrovnikom (29 listopada 1332) . 2

Sultan bi ovom sgodom za prvi put pozvan da sudi medju Du­brovnikom i Radosavom. Vieće drža za sve to vrieme u porte svoje poslanike, koji zastupahu dubrovačku stvar protiva Rado-savu. Od ovoga vremena nastaje tjesniji savez medju Dubrovnikom i Turskom. Dubrovčani se bo hvale na prijateljstvo Turske, kojano podieli dubrovačkim trgovcem u svojih zemljah obsežne i vele ko-ristne trgovačke povlastice.3

Premda je republika dubrovačka zagovorom i posredovanjem kralja Ljudevita polučila slobodu trgovanja u zemljah egipatskoga sultana, željelo j e vieće, da rimska stolica dotičnu povlasticu opet potvrdi i razširi. Spremajuć se Sigismund nakon svojega krunisanja u Monci na krunisanje u Rim, upotrebi dubrovačko vieće ovu sgodu, pozivajuć se na svoju prijašnju molbu, 4 uprosi kralja pismeno (22 ožujka 1432), da u pape zagovori Dubrovnik te da republici izradi u stolice rimske slobodu trgovanja s nevjernici u iztoku. U dopisu dodaje vieće : buduć da j e Dubrovniku trgovina jedini izvor života, jer mu je zemljište pusto i neplodno, s toga, kadno

1 Die 2 0 marcii 1 4 3 2 . Domino Donise de Vladichovich regnorum Dal­mácie et Croacie vicebano . . . „Rogantes, quod, ut penes eumđem dominum regem Bosne (izaslan od kralja ugarskoga u stvarih dubro­vačkih) negocium rei nostre, prout de vobis latam spem et fiduciam gerimus, adeo colligere et fauorabiliter tractare et deducere veletis. " Lettere e Commissione di Levante , ibidem.

3 Proglas mira, kojim prestaju neprijateljstva medju Radosavom i Du­brovnikom. Consilii rogatorum die 2 6 maii 1 4 3 3 , voi. a. 1 4 3 1 do 1 4 3 5 . Dopis poslanikom u Carigrad od 9 studenoga 1 4 3 2 . Let tere e Commissioni di Levante , ibidem.

3 Dopis od 2 8 prosinca 1 4 3 0 putem poslanika Benka Gimđulića na Sandalja. Lettere e Commissioni di Levante , ibidem. Povlastica Amu-ratova od god. 1 4 3 0 u Miklošića op. cit. pag. 3 6 2 .

4 Dne 4 studenoga 1 4 2 8 moli vieće medj ostalimi Sigismunda, da u rimske stolice izposluje republici slobodu trgovanja s nevjernici u iztoku. Let tere e Commissioni di Levante , vol. a. 1 4 2 7 — 1 4 3 0 .

u Rim prispije, da izposluje u pape apostolsko pismo u shodnom obl iku , kojim se podjeljuje republici dubrovačkoj upitna sloboda trgovanja u iz toku. 1 U drugom dopisu (23 veljače 1 4 3 3 ) opetuje vieće molbu, da kral j Dubrovniku izposluje povlasticu trgovanja u iztoku, kano što uživaju Mletčani, Genuvezci i druge kršćanske vlasti. Prepušća vieće kraljevoj mudrosti, da se zauzme gdje mu se vidi shodnije, bud u rimske stolice, ili u sabora bazi lejskoga. 2

Medju to Ivan Stojković, rodom Dubrovčanin, kardinal i po­slanik pape Eugena I V , predsjednik bazilejskoga sabora , 3 naloži u ime istoga sabora dubrovačkomu vieću, da nastoji u bosanskoga kral ja Stjepana Tvrtkovića , Sandalja Hranića, Radosava Pavlovića i srbskoga despota Gjorgja Brankovića , da izašalju svoje zastup­nike na sabor, j e r se radilo o združenju iztočne crkve sa zapadnom. Stojković osim spomenutoga naloga biti će vieću natuknuo, da mu j av i nebi li republika kakovih molba ili želja na sabor imala.

Vieće Stojkoviću na njegove dopise odgovara (5 listop. 1 4 3 3 ) moleći ga ono isto, što i kr . Sigismunda opetovano moljaše, neka bi naime Stojković u sabora Dubrovnik zagovorio te nastojao iz-poslovati: a) da sabor bazilejski republici dozvoli voziti trgovinu za zemlje prekomorske sultanu podložené, kano što to rade Mlet­čan i , Genuvezci , Kata lan i , Jakinjani i njeki drugi kršćanski na­rodi; j e r j e po suhu vrlo težko i nesigurno razvažati trgovinu, о kojoj jedino Dubrovčani živu, preko Albani je , krajeva bosanskih i srbskih, za Romaniju i druge zemlje Osmanom podložené, Ь) D a sabor dopusti republici birati svoje biskupe i ine crkvene dosto­janstvenike koje hoće. Sto se tiče kralja i velemoža bosanskih, koji bi imali poslati svoje zastupnike na sabor u Bazileju, primje­ćuje vieće, da za sada nije umjestno, niti nemože biti radi ratova, koji u Bosni bjesne. Kral j bo Tvrtko izvržen j e navalam Osmana, koji hoće da njekoga od velemoža bosanskih, Radivoja naime po­dignu mjesto njega na priestol bosanski. Pisano j e Sandalju, naj-možnijemu od bosanskih gospodara, pa velikomu vojvodi Radosavu Pavloviću i srbskomu despotu Gjorgju Brankoviću. U ostalom Pa-

' Lette e Commissioni di Levante , vol. a. 1 4 3 0 — 1 4 3 5 . " Apud Cerva MSC. cit. pag. 1 3 3 5 . Ovo isto opetuje vieće putem po­

slanika Paskoje Restića, Maroje Gundulića i Blaža Gjorgjića 2 0 srpnja 1 4 3 3 . Let tere e Commissioni di Levante, ibidem.

j' 3 Život i djela Ivana Stojkovića opisao prof. L . Kukuljica u časopisu / „Dubrovnik" za god. 1 8 6 6 str. 2 8 0 — 2 9 9 .

tareni su redovnici bosanski, kano što ih Bošnjaci zovu, dočim bi se pravo imali zvati bez vjere, reda i pravila: prvi se zove D j e d , drugi G o s t , treći S t a r a c , četvrti S t i o n i k , to su najodličnija četvorica u cieloj toj sliedbi i nevjeri bosanskoj . 1 Povrh toga ođ-pravi vieće u Bazileju dva svoja poslanika, Martolu Gjorgj ića i Lovru Sjerkovića, da izvieste sabor kako j e nastojanje dubrovačko U Bosni i Srbiji ostalo bez uspjeha te da nagovore cara i Stojko-vića, đa republici izprose od sabora uputne povlastice. Nastojanjem kr . Sigismunda i Iv . Stojkovića zbilja podje za rukom izposlovati u sabora posebnu listinu ( 22 prosinca 1 4 3 3 ) . Uslied ove listine sabor bazilejski posredovanjem Sigismunda i S to jkovića , Dubrov­niku, sagradjenu na morskih klisurinah, na zemljištu neplodnom i pustom, opasanu od nevjernika, radi neuzkolebive vjernosti i odanosti napram vjeri katoličkoj i kruni ugarsko-hrvatskoj, radi vjernosti i

ι usluga izkazanih Sigismundu kroz 47 godina, a navlastito u ratovih proti njegovim takmacem, da i nadalje ostane vjeran i odan, podje­ljuje slobodu trgovanja s nevjernici. Da Dubrovčani naime smiju vo­ziti na brodovih svakovrstnu trgovinu za Siri ju i druge prekomorske zemlje osmanske, izuzamši oružje , hranu, bojne sprave i ine za­branjene predmete. Krom toga dozvoljava se Dubrovčanom zidati u dotičnih zemljan crkve s grobl j i , namješćati konzule, trgovačke povjerenike i ine činovnike; sva im se u obće dopušćaju, koja su takodjer inim kršćanskim vlastim dozvoljena. 2 V ieće se na to sve­srdno zahvali Sigismundu i Stojkoviću (5 ožujka 1334) , kojih na­stojanjem i zagovorom sabor se odazva molbi dubrovačkoj . 3 Ovu su povlasticu Dubrovčani bud iz sdušnosti bud iz obzira prema rimskoj stolici pustili si njekoliko putì docnije od Pavla I I , Ino-

cenca V I I I , Adrijana V I , Klementa V I I itd. potvrditi. 4

Tim j e bila republika dubrovačka uzporedjena s prvimi tr­govačkim! državami one dobe, za kojimi nehtjede zaostati, takmeć se s njimi u trgovanju, izvojevavši slobodu prometa u onih kra-jevih, gdje se sticao savkoliki tadašnji trgovački sviet.

Ogledamo li se na cielu dobu vlade Sigismundove, na koje izmaku stojimo, razabiramo, da j e Dubrovnik u istoj, ako ne većoj ,

' Cerva op. cit. pag. 1 3 3 8 — 1 3 4 4 . Le t t ere e Commissioni di Levante, ibidem.

2 Fal lat i op. cit. tom. VI p. 1 5 9 . Listina u arkivu dubrovačkom f. I, 1 8 . 3 Lettere e Commissioni di Levante , ibidem. 4 Dotične povelje u arkivu dubrovačkom.

mjeri uživao zaštitu ugarsko-hrvatske krune, kano što bješe nani­zano za kra l ja Ljudevita. Sigismund, kano što razabrasmo, svakom se prigodom svojski zauzimao za republiku, uvaživao njezine želje i odazivao se svakoj njezinoj molbi, ozbiljno j u pođupiruć gdjegod se radilo o promaku njezine materijalne i duševne snage i ticalo se njezinih trgovačkih interesa, ili razmaknuća državnih medja, ііі obrane od prevrtljivih njezinih susjeda; zagovarajuć j u u Bosni, S rb i j i , Mletc ih , Rimu i Napulju. Republika j e pako na uzdarje toga vazda vjerno stajala uz kralja i krunu, ostav odana Sigis­mundu u najžešćih borbah, braneć kraljeve interese i pomagajuć kralja na svoju golemu štetu kadgod Sigismund od nje zaiska pomoći. T u neograničenu vjernost i odanost prema kruni i k ra l ju 1

izticaše republika u svojih dopisih svakom sgodom, navlastito kad god j e zbilja trebala svojskoga zagovora, pomoći i zaštite.

Kra j sve odanosti ipak j e republika oprezna bila kad god se tražilo u nje pomoći protiva silnijim njezinim susjedom, kad god j e naime o tom visio njezin obstanak i njezina sloboda. Takovom j e prigodom nastojala republika о svojem položaju uputiti nebi li j u kralj dužnosti riešio i od zahtjeva odustao. Tako uradi repu­blika kadno Sigismund zaiska da na svoju ruku udari na Mletke i Napulj , tako isto se vladala i u sliedećih dviju prigodah. Ze-lapija na ime, mladji brat Arauratov, utekao se к Sigismundu, tražeć pomoć da otme bratu carstvo. Sigismund piše vieću, da Zelapija s Albanezi dolazi preko Senja u Dubrovnik, kojega da gostoljubivo primu, obskrbivši ga potrebitimi brodovi, převezu u Albaniju, gdje bi imao sakupiti vojsku da udari na Amurata. Na-ziruć vieće u tom svoju veliku pogibelj , odgovori Sigismundu (4 svibnja 1 4 3 6 ) : „uz svu vjernost i odanost napram kruni vazda j e obćina nastojala da ugodi kralju, nu od nje se nemože tražiti, da radi na svoju očevidnu propast. J e r Dubrovnik, položen na krše­vitih gorah, živi i raste jedino о trgovini; njegovi pako građjani ponajviše trguju u B o s n i , Srbiji i Zeti, u kojih krajevih su Turc i

1 U dopisu na Sandalja od 3 0 rujna 1 4 3 0 izjavljuje v ieće , da osim „ nostro signor re de Hungaria" niťkoga drugoga srdačnije neljubi, kao što Sandalja. Let tere e Commiss, di Levante , vol. a. 1 4 3 0 — 1 4 3 5 . Philippus de Diversis, suvremeni pisac, napisa u svojem djelu (MSC. cit.) о dubrovačkoj vjernosti prema ugarsko-hrvatskomu kralju posebnu glavu. Cap. 5 . De fldelitate laudabili Ragusinorum Sacrae Maiestati Regali Ungariae.

već sada s najveće strane gospodari. Tu rc i se pače, malo ne bez odpora, primakoše po gotovu к pragovom Dubrovnika, u turskih j e ruku sve , a i dubrovački trgovci u njihovih krajevih. Kada bi Turci saznali, da j e Zelapija s odličnimi Albanezi prošao krajem dubrovačkim, bilo bi to na nesreću Dubrovnika i njegovih trgo­vaca. Ako j e dakle careva skrb da nepropade Dubrovnik, mole, da odvrati Turčina od njihova grada. 1 Krom toga da se vieće ne­prijateljstvu i osveti turskoj ukloni , odasla (5 svibnja 1436) po­slanika na susret Zelapiji s brodom u Senj zamoliti g a : neka se nebi navratio u Dubrovnik ili njegov k r a j , već da ravno brodi putem Albanije , buduć da j e Dubrovnik g. 1435 pogorio 2 te ne-imade obćina sprava da oruža brodove i preveze njegove u Al­baniju. Povrh toga boje se T u r a k a , koji bi se na dubrovačkih trgovcih, boravećih u Bosni, Albaniji i Romaniji, osvetili, kada bi obćina Zelapiju i njegove primila. 3

Sigismund odobriv opreznost dubrovačkoga v ieća , što mu za rukom podje odvratiti Turčina od svojega kraja, zaiska kralj opet da obćina podpomogne bana Matka dvima lumbardami i vojnimi správami, da udari na Ivana kneza krčko-senjskoga, ko j se kralju odmetnuo. Buduć da Dubrovniku ovaj drugi zahtjev kraljev isto tako bješe nepovoljan kao što i prvi 5 odvrati vieće u svojem do­pisu (19 lipnja 1436) na k ra l ja : žaleć što nemože zadovoljiti nje­govu zahtjevu radi požara od minula kolovoza , uslied kojega j e oružje s inimi bojnimi správami i većim dielom kneževskoga dvora pogorjelo. Kraj toga razloga, u ostalom istinitoga, navodi vieće ta-kodjer drugi razlog; pogibelj naime, koja prieti Dubrovniku kada bi pomagao bana proti Ivanu rodjaku (tastu) Stjepanovu, netjaku i nasljedniku Sandaljevu. Tada bi s j edne strane Ivan , kojno go­spodari po cielom hrvatskom primorju, bezdvojbeno navaljivao na dubrovačke brodove brodeće za Mletke, Marku i Pu l ju ; s druge pako strane Stjepan bi svojom zemljom zakrčio puteve trgovcem dubrovačkim. T a bi dakle pomoć bila na golemu štetu dubro-

1 Lettere e Commissioni di Levante, vol. 1 4 3 5 — 1 4 4 0 . 2 E x libris rogatorum 1 4 3 5 , die 11 augusti, qua die noete precedente

incendium maximum fuit in pallatio regiminis, et totum armamentum coiiibustum fuit. Zibaldone op. cit. tom II. Ob ovom požaru govori suvremeni pisac Philippus de Diversis MSC. cit. cap. 6 . De aedificiis et primo de Palatio.

3 Lettere e Commissioni di Levante , ibidem.

vačkoj trgovini po suhu i moru. 1 Kraj požara stradaše Dubrovnik sliedeée godine ( 1 4 3 7 ) od kužne bolesti, koja j e biesnila od travnja do konca srpnja te pokosila osim tolika naroda deset vlastela ostavših da rukovode upravu gradsku, pošto se ostala vlada bila u Grruž izseli la. 2

B a n Matko Talovac j a v i iz Beča dubrovačkomu vieću do­pisom od 11 prosinca 1437 da j e car Sigismund dne 8 prosinca preminuo. Ban iztičuć u dopisu dubrovačku vjernost i odanost prema kruni dodaje : velemože i stališi sastali se u Požunu к iz­boru novoga kral ja te se već i složili, da žele i hoće izabrati voj­vodu austrijskoga, Sigismundova zeta ugarsko-hrvatskim kra l jem. 3

Obćina dubrovačka razžalostiv se nad gubitkom glavnoga svojega zagovornika i zaštitnika, odredi svečane zadušnice i obćenitu žalost ; 4

izjavi svoje sažaljenje kr . udovi Barbar i , velemožam i ostaloj go­spodi nad smrću carevom; posljednje mole neka bi što prije izvie-stili vieće ob obavljenom izboru novoga k ra l j a . 5 Obćina obavivši svečane zadušnice, kojom prigodom govorio j e Fil ip de Deversis smrtno s lovo, 6 izčekivaše nestrpljivo viest ob uspjehu izbora. 7

3.

Adalbert j edva što bi okrunjen kraljem ugarsko-hrvatskim izviesti vieće dubrovačko posebnim dopisom (2 siečnja 1438) о smrti Sigismundovoj , о svojem izboru, о svojem i svoje supruge, odnosno kćer i Sigismundove, uslied posljednje careve vo l je , kru-

1 Let tere e Commissioni di Levante, ibidem. 2 Dopis na kr. Sigismunda od 1 4 studenoga 1 4 3 7 čita se u Lettere

e Commiss, di Levante , ibidem. 3 Die 1 5 ianuarii 1 4 3 8 ; pro obitu domini imperatorie. Let tere e Com­

missioni di Levante , ibidem. 4 Odredjuje vieće 3 0 0 perpera za zadušnice, i zabranjuje uz kazan od

1 5 dnevnoga zatvora, cielim siečnjom „pulsari tacere in civitate pif-feros, trombetas et zaranellas." Die 1 6 januaru 1 4 3 8 in Consilio ro­gatorum. Vol. a. 1 4 3 5 — 1 4 3 8 .

5 Dotični dopisi na kralji cuudovu, velemože i gospodu. Lettere e Com­missioni di Levante 1 5 ianuarii 1 4 3 8 , ibidem.

6 Izvod govora u Makuševa (Isljedovanija ob istoričeskih pamjatnikah i bitopisateljah Dubrovnika, Sanktpetersburg 1 8 6 7 ) str. 2 3 6 .

7 Buduć j e blizu državna svetkovina sv. V laha , zaključi vieće: „in laudibus celebrandis die festi s. Blaxii proximi futuri ima se spo­menuti kralj ugarski bez njegova imena." In Consilio rogatorum 1 8 ianuarii 1 4 3 8 .

nisanju po starodavnom običaju. Uz to rnoleć i tražeć da bude republika dubrovačka isto tako odana kruni i kral ju kao što j e u svih sgodah divnom postojanošću vjerna bila njegovim predšast-nikom, te neka j u nebi nepovoljne sgode na strančarenje zavele i u postojanosti promienile. 1 Republ ika na taj kraljev dopis odluči, kano što iz svega sl iedi , ostati i nadalje u onom istom savezu s ugarsko-hrvatskom krunom, kano što j e s kr . Ljudevitom udešeno, bezdvojbeno zbog zaštite protiva možnim susjedom; prem da ta zaštita bješe sada već po gotovu puka obsjena, j e r j e za posljed­njih godina Sigismundove vlade iza gubitka Dalmacije takodjer ugarski upliv u Srbiji i Bosni sasvim bio prestao. Vieće bo pri­mjerno kr. dopisu odgovori (dopisom od 7 ožujka 1438) , čestitajuć kralju i supruzi mu , izjavljuje svoju radost , a zavjerava ujedno staru viernost i odanost prema kruni ugarsko-hrvatskoj . 2 Uz to izabere vieće svečano poslanstvo u osobah Ivana Gundulića, Mih. Rastića i J a k o v a Gjorgjića, koje odasla s bogatuni darovi k a kra­ljevu dvoru. 3 U obširnom naputku* nalaže vieće poslanikom neka kralju izraze u ime obćine smiernu odanost te da i z jave : obzirom na neporočnu vjernost, koju goji republika dubrovačka prema kraljevom ugarsko-hrvatskim odkad god j e pod njihovom zaštitom, gledeć na nebrojene blagodati, milosti, slobode i darove primljene od blage spomene kral ja i gospodara cara Sigismunda, pobudi viest о smrti carevoj u svih od mala do velikoga neizrečenu žalost i tugu; što j e republika izgubila gospodara, koj počam od svoje krunitbe pa do posljednjega časa svojega života Dubrovnik toli ljubljaše, zagovaraše kano što nijedne druge vjerne mu poda­nike. Iza toga stiže pako viest toli radostna i mila , toli žudjena,

1 Dopis kr. Alberta. Lettere e Commiss. di Levante , ibidem. 2 Poslije čestitke izjavljuje vieće: r c u m omni revereneia et humilitate

dicimus pro inexpleto gaudio nostro , quod nil hodierna die nobis gracius , nil voluptabilius aut aeeomodacius cordibus nostris nuneiari poterai. Quare clemeutissime domine, ut cum ventate loquamur etiam affirniare, nos esse obsequentissimos servos corone Hungarie pro orto temporis momento." Zaključuje: „Benedictas, qui venit" etc. Let tere e Commissioni di Levante, ibidem.

3 In maiori Consilio 4 marcii 1 4 3 8 ellecti ambaxatores ad serenissimum duum regctn Albertům noviter ellectum et coronatum. G. de Georgi, M. de Resti et G. Gondola.

4 Naputak dotičnim poslanikom u L e t t e r e e Commissione di Levante , ibidem.

utjeha za onu gorku žalost, o krunitbi naime Albertovoj na prie-stol ugarsko-hrvatski. Udvoravajuć kralju i iztičuć njegove vrline i preporučujuć se kraljevoj zaštiti, mole: da kralj republici potvrdi sve one slobode, povlastice i milosti, koje j o j podieliše blage spo­mene kralj Ljudevi t , J e l i s a v a , Marija i Sigismund. Gledeć na to bjehu i ostati će vjerni dok živu i dok bude na kamenu grada, nebojeć se, kano što ju rve zasvjedočiše, ni truda, ni troška, ni rata, nit ikakove pogibelji. Moleć smjerno potvrdu dotičnih povla­st ica, neka poslanici uruče kralju priepis povelje Sigismundove, da bude opet svečanim oblikom izdana i utvrdjena kraljevskim podpisom i pečatom. Krom toga će opaziti da j e dohodak do god 1436 namiren, za posljednje pako dvie godine 1437 i 1438 neka poslanici podmire. Buduć da svaki novi kralj običavaše re­publici po koju milost prikazati, mole ga smjerno, neka bi podielio dubrovačkim trgovcem slobodu trgovanja u svih zemljah krune ugarske, te da bude dubrovačka trgovina u ugarsko-hrvatskih kra-jev ih sigurnija nego li prije. J e r su bili trgovci često porobljeni i zlostavljeni, s toga neka se u buduće svaka počinjena šteta iz kral jevske blagajne odšteti, da se narod uztegne nanašati tr­govcem štete . 1 Povrh toga moli vieće bana Matka, svojega zemljaka, nazivajuć ga ponosom i dikom otačbine, nebi li zagovorio repu­bliku u kra l ja i posredovao da poluči potvrdu povlastica. U istom smislu piše vieće velemožam i mnogoj gospodi ugarsko-hrvatskoj.

Kra l j Albert, saslušavši molbe poslanika dubrovačkih, potvrdi republici cieli sadržaj pomenute povelje Sigismundove od rieči do rieči. U povelji, koju kralj u to ime svečano izdade (30 srpnja І 4 3 8 ) 2

iztiče se odanost, vjernost, postojanost i pripravnost, kojom repu­blika dubrovačka kraljevom ugarsko-hrvatskim, Albertovim pred-šastnikom, svakom prigodom za dobivene milosti zahvalnom se izkazivala, da i nadalje ostane vjerna i odana. Glede pako za-št i tnine, koju republika po običaju kruni plaćati imadijaše, bi odlučeno, da j u unapried plaća kraljevskoj komori a nikomu dru­gomu, te niti će k r a l j , niti njegovi nasljednici upitnu zaštitninu komu drugomu dopitati ili prikazati.

1 D a su trgovce dubrovačke u Ugarskoj zbilja robili, što j e dotičnoj molbi nedvojbeno povod dalo , tvrdi dopis vieća dubrovačkoga na kralja Sigismunda od 1 1 srpnja 1 4 3 2 . Lettere e Commissioni di L e ­vante, vol. a. 1 4 3 0 — 1 4 3 5 .

2 Povelja medj izvori.

R. J . A. VII. 16

Kralj Albert po primjeru svojih predšastnika takođjer šti-ćaše i podpomagaše republiku dubrovačku protiva njezinim nepri­ja te l jem. Zagrozivši se naime vojvoda Stjepan (Kosaca ) nasljednik Sandaljev Dubrovniku ratom, odasla vieće svojega poslanika Ant. Krispina, čuvara slanskoga samostana к ugarskomu dvoru, neka zamoli kralja za pomoć, da naloži banu Matku i drugim zapovjed­nikom susjedom vojvodina k r a j a , da brane Dubrovnik od navala Stjepanovih. 1 Alber t , smatrajuć se dužnim priskočiti Dubrovniku u nuždi, izda u tu svrhu posebne pismene naloge na Matka T a -lovca bana slavonskoga i na Pet ra Ta lovca bana dalmatinsko-hrvatskoga. 2 U dopisih kralj naglašuje dubrovačke zasluge, ko je stekoše za sv. krunu, za njega i njegove predšastnike. Uslied toga zaslužuje republika, da se njezinoj molbi odazove i u obsto-j ećo j nevolji j o j pomože. Banom dakle kralj nalaže , ako Stjepan od svojih prietnja neodustane te na Dubrovnik udari, neka obćini bez dalnjih kraljevih naloga svojski s cielom si lom, što bi j u u Hrvatskoj dići mogli , u pomoć pr iskoče , te svaku Stjepanovu i njegovih pristaša navalu od Dubrovnika odvrate. Primjećuje naj-poslije kralj : sve što bi ovom prigodom Dubrovniku koristna iz-kaza l i , izkazati će kruni i kralju te će im se dostojno nagraditi.

Viest о smrti Albertovoj pobudi u Dubrovniku sažaljenje, vieće ponovi iste naredbe, koje bješe zaključilo prigodom smrti S i -gismundove. 3 Po običaju obave se svečane zadušnice za preminula k ra l j a , kojom j e prigodom opet govorio Fi l ip de Diversis smrtno slovo hvaleć kraljeve vr l ine. 4

Po smrti Albertovoj upotrebi vojvoda Stjepan svadju medju Jelisavom i Vladislavom da protegne medje svoje zemlje; pro­vali vojskom te obsjedne Omiš. Nemogavši Ugri braniti Omiš, odasla Jel isava u Dubrovnik svojega poslanika te ponudi republici rečeni grad Omiš s dotičnim primorjem, nebi li uz obranu Omiša i ostale susjedne hrvatske gradove htjela obskrbiti hranom i potre­bitim! bojnimi správami. Vieće iznenadi ta kral j ičina ponuda, j e r

1 Naputak na Antuna Krispina od 3 svibnja 1 4 3 9 čita se u Let tere e Commissione di L e v a n t e , ibidem.

2 Dopis medj izvori. 3 Die 1 decembris 1 4 3 9 , in Consilio rogatorum, voi. a. 1 4 3 8 — 1 4 4 1 . 4 Makušev op. cit. str. 2 3 7 . Uslied toga napisa de Diversis u svojem

dielu (MSC. cit.) 1 0 g lavu: „de hiis, quae comunitas ragusina servat cum Illus Rex Ungariae moritur et etiam in novi eleetione. "

se tim prikazivala Hepa sgođa za kojom j e republika tako dugo iš la : nesamo steći Omiš, pače vremenom i dalje protegnuti državne medje ; što novcem i upotrebljenjem svadja u Ugarskoj nebi težko postići bilo. Gledeć pako vieće na svoj položaj i susjedne sile, nije se pustilo obsjenami namamljivati. J e r da republika sa mora začne braniti i osvojivati Omiš , valjalo bi jo j se zaratiti sa Stjepanom, kojega zemlje opasuju državu dubrovačku. Osim Stjepana valjalo se republici i na Turč ina obazret i , koj doista nebi dopustio da Dubrovnik osvoji Omiš i da se dalje širi. Obzirom dakle na te okolnosti izgovara se vieće u kral j ice i njezine vlade što nemože republika priteći u pomoć Omišu, j e r j e opasana s vojnom silom, kojom zapovieda sam vojvoda St jepan, neima pako volje vojevati sa znatno j ač im i toli možnim gospodarom, kojega posjed sa svih strana zaprema dubrovačko zemljište. S toga dakle nemože vieće prihvatiti ugarske ponude, j e r j e pokraj toga Stjepan u milosti kod Turčina, po gotovu susjeda dubrovačkoga; kada bi se obojica zdru­žila, bila bi tada republika plienom jednoga ili drugoga. 1

Medju tim porodi Je l i sava sina, vieće prihvati sgodu te izjavi kraljici radost nad srećnim porodom jedinorodjenca, odrediv u tu svrhu crkvenu svečanost.' 2

Netom bude Vladislav izabran i okrunjen, stavi republici putem poslanika do znanja uz poziv, da ostane i nadalje odana i vjerna sv. kruni ugarsko-hrvatskoj. Vieće na to odasla kralju če­stitku, u kojoj zavjerava kruni svoju neporočnu vjernost . 3 Ali uz sve to se u Dubrovniku znalo , da su u Ugarskoj nemiri i da se odtuda neima ništa osobita nadati , j e r niti despot srbski ne-mogaše iz Ugarske postići pomoći proti Turkom. S druge pako strane ni Ugarska nije vladanjem dubrovačkim posve zadovoljna bila radi prijateljskih odnošaja, koje gojaše Dubrovnik prema Osmanom. Republika zavjeravajuć kruni vjernost, nastojala j e ta­kodjer prijateljstvom oko T u r č i n a , da obezbjedi svoj obstanak i svoje trgovačke slobode u balkansko slavenskih zemljah, koje Ugri

1 Dopis od 7 ožujka 1 4 4 0 . Lettere e Commiss, di Levante , ibidem. 2 Die 2 8 marcii 1 4 4 0 ; in Consilio rogatorum: „prima pars e s t , ad

gaudium et leticiam ac consolacionem nativitatis novi unigeniti q. domini regis Alberti nobis nuper intimata, de faciendo crastina die pie solemnes processiones per civitatem. Lib . a. 1 4 3 8 — 1 4 4 1 .

3 Dopis vieća od 1 0 rujna 1 4 4 0 . Let tere e Commissioni di Levante, ibidem.

nisu bili kadri obraniti. Kra j svega prijateljstva i ugovora nije ipak republika iskreno mislila s Turč inom, j e r se svako njegovo vojeno kretanje potanko u Ugarsku j a v l j a l o . 1

Istom god. 1443 odasla Dubrovnik u Ugarsku svoje posla­nike Nikolu M. Kabužića , Vlaha Ranjinu i Al viza Rast ića da se kralju u ime republike poklone te izrade u kr . Vladislava potvrdu starih sloboda i povlastica. U naputku 2 naloži vieće poslanikom neka podmire zaštitninu g. 1 4 3 9 do 1 4 4 4 (svotu od 3 0 0 0 dukata), pa da zamole povrh potvrde Albertové povelje , takodjer prepo-ručna pisma na kralja aragonskoga, kral ja bosanskoga, vojvodu Stjepana i vojvodu Ivaniša Pavlovića. Ako bi se na dvoru kra­ljevu poslanikom prigovaralo, što Dubrovnik šalje poslanstva s dankom i к sultanu : neka opravdaju potrebu poslanstva i danka tim, da budu trgovci i trgovine dubrovačke slobodne u balkansko-slavenskih zemljah, te da si uz obaljenu carinu izrade slobodu trgovanja u Srbij i . Nalaže im se povrh toga , neka na­stoje u dvoru sastati se s despotom srbskim, te ga nagovoriti, nebi li se vratio u Srb i ju , da uz pomoć ugarsku zametne rat s Turč inom: sgodno j e vr ieme, primjećuje v ieće , j e r su Turci iza poraza gotovo zatrti , pa što srbski narod j edva izčekuje njegovo došastje da mu izkaže vjernost i povrati državu.

Vladislav potvrdi , saslušavši savjet svojih velemoža, po­sebnom poveljom od 22 veljače 1 4 4 4 3 dubrovačkoj republici sve­kolike slobode i povlastice od rieci do rieči, kano što j e sadržano

1 Dne 17 rujna 1 4 4 1 piše vieće kr. Vladislavu о oružanju turskom na Ugarsku, pa da kršćanske vlasti skupljaju brodovlje đa obrane otok Rod od navala turskih.

U istom smislu banu Matku Talovcu s primjetbom: nebi li na­govorio kralja, da se združi s despotom i ostalom srbskom gospođom na snažniji odpor, pače da udare na Turčina, u koju svrhu da traži pomoći od pape i od ostalih kršćanskih vlastih.

U dopisu na kralja od 1 7 listopada 1 4 4 1 javlja vieće: Osmani se silno spremaju na kršćanstvo, imenito na Ugarsku ; uvjeravajuć ujedno kralja о postojanoj dubrovačkoj vjernosti prema kruni, kojoj žele da bude pobjedonosna. Le t t ere e Commissioni di L e v a n t e , vol. a. 1 4 4 0 — 1 4 4 8 .

2 Die 7 oetobris 1 4 4 3 . Comissio S. Nicole Marini de Caboga, S. Blaxii Ragnina e S. Aloixii de Restie ellecti ambaxiatores ad serenissimum dominum Vladislavům regem Hungarie etc. Let tere e Commissioni di Levante, ibidem.

3 Povelja medj izvori.

u spomenutoj Albertovoj povelji , hvaleć uz to dubrovačku vjer­nost, postojanost, tolike odlične zasluge stečene za krunu ugarsko-hrvatsku.

Republika dubrovačka nije se uztezala po mogućnosti poma­gati kršćanske vlasti protiva Turč inu , kadgod se u nje pomoći tražilo. Papa Eugen I V , proglasiv po cielom kršćanskom zapadu krstonosnu vojnu na Turč ina , pozove i republiku dubrovačku (bulom od 17 prosinca 1 4 4 3 ) , 1 da i ona přiteče u pomoć protiva obćenitomu neprijatelju kršćanstva, tražeć da tri galije о svojem trošku oruža, pridržavajuć si r imska stolica za slučaj nužde još te dvie tražiti ; dakle svega skupa pet galija. Vieće odpisom od 10 veljače 1 4 4 4 izvješćuje rimsku stolicu da j e republika odaslati pripravna proljećem dvie о svojem trošku oružane galije za tiesno gal ipoljsko, ako brodovlje ostalih kršćanskih vlasti bude sastav­ljeno bar od dvanaest ga l i ja . 2 Vieće moli uz to, nebi li r imska sto­lica pisala kralju Aragonskomu, ako bi Vladislav oklevao, i vele-možam ugarskim, da do proljeća spreme vojsku, kojoj će valjati po suhu na Turč ina udariti, dočim bude brodovlje s mora navalilo. Pokraj toga nalaže vieće svojemu poslaniku Vlahu Ranjini u Ugarskoj , neka isposluje u kr. Vladislava, nadajuć se, da će Turci biti pora­ženi i iz balkanskih zemalja izagnani, nebi li republici osigurao Avionu s tvrdjom Kaninom i ostalim krajem, da se tim odšteti za

1 Let tere e Commiss, di Levante, ibidem, 2 3 januaru 1 4 4 4 . — Rimska j e stolica već prije putem svojega poslanika tražila od Dubrovnika pomoći protiva Turkom, j er j e vieće 1 5 rujna 1 4 4 2 zaključilo: „in Consilio rogatorum ; prima pars est de , offerendo dieto legato (seil, pontificie), quod quando exercitus gentium ungaricarum et aliarum ibit terrestris, et armata erit facta de X X V galeis et tribus navibus grossis , in faciendo passagium contra infidèles inimicos crucis , de dando imam galeam armatam nostris expensis pro tanto tempore, quanto stabunt dictus exercitus et dieta armata contra dictos infi­dèles." Vol. a. 1 4 4 1 — 1 4 4 3 .

2 Zaključak stvoren u srednjem vieću 8 veljače 1 4 4 4 . Cons. rog. vol. a. 1 4 4 4 — 1 4 4 6 . Dopis u Lettere e Commiss, di Levante, ibidem.

Die 9 maii 1 4 4 4 , in Consilio rogatorum. Provedimento per due gallere da armarsi. Dal Lagosta debian vegnir persone X V , dal Me-leda X X , Zupana L X , dalla isola de Mezo X L , da Calamota X X , da Canal in tutto et con Obod X L , da Breno e Vergato X X , da Zonchetto X V , da Umbla X X , da Lossiza, Vrbica, Stipchoviza, Malfo e Pogliza X X , de Gravosa X V , delle terre nove di tutta la liuiera X L , dal contado de Stagno X X X , dal capitanato della Ponta X X X et da Raguxi lo auanzo che sara persone L V (ukupno 4 4 0 momaka).

đvie svojim vlastitim troškom spremljene galije, te zadobije pri­kladno mjesto к dovozu hrane, da se nemoraju Dubrovčani svaki put izlagati pogibelji da gospodari zemalja zapremajućih dubro­vačko zemljište nezabrané izvoz hrane. 1 Putem istoga poslanika j av l j a vieće (31 srpnja 1 4 4 4 ) u Ugarsku : kršćansko se brodovlje, sastavljeno od 8 papinskih, 2 dubrovačkih, 5 mletačkih i 4 galija vojvode burgonjskoga sakupilo (10 srpnja) na Krfu i 13 srpnja odjedrilo putem Galipolja. Neuzđajuć se mnogo vieće u kralja, na­laže poslaniku, neka nastoji saznati : da li se kralj Vladislav sprema da udari s vojskom po suhu na Turč ina . 2

Nakon nesrećna sukoba kod Varne spremajuć Ivan Hunjađ vojsku na Turke , pozva Dubrovnik da přiteče pomoćju novčanom. Vieće u dopisu (1 travnja 1 4 4 7 ) na Hunjada izjavi se pripravnim pružiti pomoć od 2 0 0 0 dukata u zlatu te j i h obeća položiti čim ugarska vojska prebaci D u n a v . 3

Kad se raznese glas u Dubrovniku o zlu dospietku boja na Kosovu (u listopadu 1 4 4 8 ) , izvješćuje vieće Hunjada (4 pro­sinca 1 4 4 8 ) , da j e na to umah ođaslalo oružane brodove putem primorja albaneskoga i romanijskoga da spase njega i njegovih što više uzmognu te j e přivezu u Dubrovnik. Žale na dalje smrt njegova nećaka bana S e č a , padšega od turskoga mača u istom boju, primjećujuć, da j e bjegajuće ugarske plemiće i vojnike pri­milo u bolnicu, te j e na svojih brodovih i о svojem trošku bud u Senj , bud drugud u domovinu odpravilo. 4

Dubrovnik j e , kano što se iz svega razabire, s toga držao s Ugarskom za upraviteljstva Hunjadova, j e r j e vieće gojilo nadu, da bi moglo ipak za rukom poći odvažnošću, hrabrošću i uztraj-nošću Hunjadovom odagnati Tu rke sa balkanskih zemalja, nebi li se ugarski upliv u slavenske zemlje opet povratio, te bio u prilog kano što njegda dubrovačkim interesom. U dopisu bo na Hunjada

1 Lettere e Commissioni di Levante , ibidem. 2 Lettere e Commissioni di Levante , ibidem. 3 Zaključak sriednjega vieća od 2 7 ožujka 1 4 4 7 . Cons, rogat. vol. a.

1 4 4 6 — 1 3 4 8 . — Dopis u Let tere e Commiss, di L e v a n t e , ibidem. — Dne 2 4 srpnja 1 4 4 8 opunovlašćuje veliko vieće kneza i malo vieće, da se izplate Hunjadu obećanih 2 0 0 0 dukata. — 3 0 srpnja ođredjuje se , da se svota od 2 0 0 0 dukata predađe Paskoju Sorko-čeviću i Damjaim Gjorgjiću neka j u izruče u Ugarsku. Lib . cons, rogat. vol. cit.

4 Lettere e Commissioni di Levante, voi. a. 1 4 4 8 — 1 4 8 8 .

(2 lipnja 1 4 5 0 ) čestitajuć mu vieće glede mira uglavljena s de­spotom i Turčinom, primjećuje: republika kano osebno državno udo učestvuje na svakoj njegovoj nesreći, j e r kadno glava boluje, trpe naravno i uda. 1 U drugom dopisu (13 kolovoza 1 4 5 0 ) j av l j a vojvodi vieće, da su Turc i s j akom vojskom provalili u Albaniju te se utaborili naprotiv Kroj i gradu Skenderbegovu. Turci uda­raju na grad iz dviju lumbarda, od kojih veća baca 4 0 0 funt. težka kamenja. Zatim : grad j e pako obskrbljen sa svimi potře­bami , brani ga 1 5 0 0 momaka te neće lasno popustiti ; povrh toga Skenderbeg j e na blizu turskomu taboru te nanaša dan za danom Turkom znatne štete. Nadalje, kano što iz dopisa vojvo­dina vieće razabira, da će Hunjadi na skoro s Turčinom mir uta­načiti ; mole dakle namjestnika, ako zbilja mir uglavi, da i Du­brovnik kano osebno udo države ugarsko-hrvatske sa cielim nje­govim zemljištem uključi medju članke upitna mira. Neka sviet vidi, primjećuje se u dopisu, koli Hunjadi Dubrovčane voli , te j e medju najvjernije sinove ugarsko-hrvatske države uvršćuje, da i oni budu dionici tih blagodati mira. D a bude to dokaz ostalom svietu, ako tko uzhtije štetiti republici, te vidi da j e Dubrovnik pod namjestnikovim okr i l jem, koj neće nigda dopustiti, đa se re­publici nepravda ili šteta č in i . 2

Zavadi se republika sa vojvodom Stjepanom (Hercegom), što j e štete nanašao dubrovačkoj trgovini u svojoj zemlji: tražeć dese­tinu od izvezene i provezené marve; pa radi solne trgovine, koja se po starih ugovorih imala prodavati Ije na Neretvi, u Dubrovniku, Kotoru i sv. Gjurgju u Ze t i ; krom toga, s t o j e Stjepan od Dubrov­nika tražio da mu vrati Konavlje. Začev Stjepan plieniti i paliti dubrovačko zemlj iš te , obrati se vieće za pomoć ponajprije u Ugarsku i u Rim ; docnije pako za krvavih sukoba i na despota, Mle tke , sultana i u Napulj. Poslaniku Ivanu Okruglicu, kojega odasla vieće (28 siečnja 1 4 5 1 ) u Ugarsku, bi naloženo: 3 neka se prituži u Hunjada i ugarskoga sabora na ugnjetavanja i tlačenja Hercegova , te da umoli nebi li sabor odaslao poslanika Stjepanu, te mu razumjeti dao: svako zlo, koje poduzme protiva Dubrov­niku , smatrati će se da j e počinio protiva Ugarskoj . U r imske

1 „Cum caput dolet, necesse est, ut cetera membra langueant." Let tere e Commissioni di Levante , ibidem.

3 Let tere e Commissioni di Levante, ibidem. 3 Let tere e Commissioni di Levante, ibidem.

pako stolice tražilo j e vieće putem poslanika Ivana Gasule (27 ve­ljače 1451) novčanu pripomoć, da čim bolje utvrdi svoj grad i sagradi na obranu zemljišta potrebne si tvrdje. Za razloge navodi vieće medju ostalimi : što j e Dubrovnik neposredno opasan s ne­vjernici , koji ga često napadaju. Iztiče nadalje svoje zasluge za kršćanstvo : přiskočivši u pomoć protiva Turčinu dvimi galijami, koje j e obćina svojim troškom podulje uzdržavala ; kako j e opo minjala Ugarsku da udari na Turke te j o j u to ime pružila nov­čanu pomoć ; porazivši pako Turc i Ugre odasla svoje brodove, da potraže bjegajuće k r šćane , kojih j e mnogo spasila i sahranila. Prihvativ Skenderbeg kršćansku vjeru , vieće ga hrabrilo da uz-traje u borbi protiva T u r k o m , podpomagalo ga novcem kad god j e samo moglo, a lišenu zemlje pruži mu dapače utočište u svojem gradu. 1

Na ugarskom saboru bi naloženo namjestniku kraljevu da svom snagom podupre Dubrovnik , što j e jedina obćina u Dalma­ciji pod ugarsko-hrvatskom zaštitom ; Stjepanu pako neka zapo­vjedi da se kani neprijateljstva te neda povoda daljim svadjam i ratu. Tu se ugarski sabor valjda poboja , da Mletčani kano tajni saveznici Stjepanovi neosvoje Dubrovn ik , j e r obećavahu sa St je­panom stupiti u savez čim se rieše talijanskih posala.

Buduć da prietnje sabora ugarskoga bjehu bez uspjeha, odasla (14 veljače 1451) vieće po drugi put svojega poslanika Sigism. Gučetića к banu Petru Talovcu i Iv . Hunjadu, da zamoli vojenu pomoć protiva Hercegu, koj sveudilj ugnjetava Dubrovnik te će valjati nanj udariti. Poslaniku medju ostalim bi naloženo : neka potanko Hunjadu spočita svekolike zasluge dubrovačke stečene za krunu i kralja počamši od kral ja Ljudevita pa sve do posljednjih godina. Uslied toga dužna j e Ugarska da u pomoć přiteče u toj nevolji republici, svakom prigodom vjernoj svojoj drugarici i sa­veznici. Poslanik neka nadalje nastoji Hunjada nagovoriti, da u savezu s Bosnom i Petrom Talovcem udari na Hercega , te mu otme zemlju s vrlo koristnom neretvinom car inom. 2

Iz dopisa dubrovačkoga vieća na istoga poslanika u Ugarskoj (13 kolovoza 1 4 5 1 ) razabiramo, da j e Hunjad namjeravao priteći u pomoć Dubrovniku protiv Hercegu sa 2 0 . 0 0 0 vo j ske ; nu htjede prije znati, koju mu Dubrovnik u to ime novčanu pomoć pružiti

1 Lettere e Commissioni di Levante , ibidem. 2 Lettere e Commissioni di Levante, ibidem.

može. Vieće na to odvrati poslaniku, neka uputi namjestnika: buduć da j e republika pod zaštitom krune, gdje da traži dakle pomoći protiva navali neprijateljskoj, nego u njega, namjestnika kral jeva u kral jes tvu, prve glave čitave države, pod koje okri­ljem stoji Dubrovnik. Moleć za pomoć primjećuje vieće : republika nije toliko j a k a , da bi mogla toli golemi bojni trošak nositi te pla­ćati njegovu vojsku. J e r jedva namiruje trošak za najmljene vo­j a k e , za tvrdje i ga l i j e , koje j o j valja u tom ratu na moru uzdr­žavati. D a nenapominje kraj toga ostale bojne troškove, koje j o j nanaša ra t , uz gubitak Konavl ja , pošto j o j povrh svega toga taj rat satre cielu njezinu trgovinu. S obzirom na navedene razloge, neka Hunjadi svojski republici pomogne ; j e r ako j o j neće on pri­skočiti, pod kojega okriljem stoji, kako će drugi, s kojimi niti j e u savezu, nit odnošaju. ' Republika j e za sve to vrieme ratovanja s Hercegom držala svojega poslanika Gručetića u Ugarskoj . J e r u dopisu (valjda srpnja 1452) na istoga poslanika jav l ja v i e ć e : Herceg se po drugi put sprema da sa svom silom udari na Du­brovnik. Uslied toga neka poslanik Hunjadu živo slika žalostan položaj Dubrovnika , moleć : da ga u tom ozbiljnom času nepustí bez zaštite i pomoći za ljubav krune, kojoj bijaše Dubrovnik vazda odan i vjeran ; j e r ako mu namjestnik nepomogne, kano glava države, vieće doista nezna što da uradi. 2

U toj borbi sa Stjepanom Hercegom neizposlova Dubrovnik u Ugarskoj za Hunjadova namjestničtva nikakove znatne pomoći do jedinih bezuspješnih prietnja, koje vrlo slabo na Stjepana dje­lovaše.

Netom se u Dubrovniku saznalo , da j e kr. Ladislav samo­stalno preuzeo vladu, zamoli vieće putem svojega poslanika St je­pana Radolina (16 kolovoza 1453) k ra l ja : nebi li u mletačke vlade posredovao i izposlovao, da se dubrovačkim trgovcem dozvoli voziti sukno za luke i mjesta mletačka uz plaćanje carine, kano što bijaše u običaju prije rata s Hercegom. Mole uz to , da republici po­šalje kralj svoj g r b , koji će razviti kano stieg i znak jedinoga

1 Let tere e Commissioni di Levante, vol. a. 1 4 5 1 — 1 4 5 2 . — U ovom istom svezku imade njekoliko dopisa na bana Petra Talovea , koje mislimo radi saveza drugom prigodom priobćiti, gdje bude potanje razpravljano о toj dubrovačkoj razmirici s Hercegom.

2 Let tere e Commissioni di Levante, vol. a. 1 4 5 1 — 1 4 5 2 .

svojega gospodara. 1 Napokon mole, da kral j posreduje mir medju Dubrovnikom i Hercegom za s luča j , ako se nebi sami mogli na­goditi.

Nakon krunitbe Ladislavové odasla republika svečano po­slanstvo J a k . M. Gunđulića, Nik. Bunića i Pal . Lukar ica s boga-timi d irovi i zaštitninom od zaostavših deset godina ( 5 0 0 0 duk.), da se u ime Dubrovnika Ladislavu naklone, te izjave radost nad srećno obavljenom krunitbom. Za tim nalaže vieće poslanikom (16 siečnja 1 4 5 4 ) : 2 neka kral ja umole, da potvrdi Dubrovniku svekolike povlastice i slobode, sadržane u posljednjih poveljah blage uspomene kr . Alberta i Vladislava. Umoliti će nadalje kralja, da posreduje trajni i iskreni mir medju Dubrovnikom i Hercegom. Nastojati će pako izaslanici skloniti k ra l j a , da se bud pismeno, bud putem svojega poslanika zauzme u vlade mle tačke , da se s dubrovačkimi trgovci i njihovom trgovinom postupa kano Što se postupalo prije dubrovačkoga rata s Hercegom. J e r j e mletačka vlada zabranjivala Dubrovčanom držati na moru oružane galije i brodove na svoju vlastitu obranu, te j e krom toga mletačka vlada udarila nečuvenu carinu od deset po sto na svaku dubrovačku trgovinu, koja se uvažala u luke i kra jeve mletačke. Neka se kralj zamoli, da nikakova mira s Turčinom neuglavi, da nebi po­imence i Dubrovnik u taj mir uključio. Napokon da naloži banu hrvatskomu, da u svakoj sgodi přiteče Dubrovniku u pomoć.

K r . Ladislav ođazva se molbi republike dubrovačke, potvrdiv j o j , da i nadalje bude medju vjernimi vjernija, posebnom listinom od 26 srpnja 1 4 5 4 3 svekolike povlastice i slobode sadržane u po­veljah otca mu Alberta (od 3 0 srpnja 1 4 3 8 ) i djeda mu cara i kralja Sigismunda (od 28 listopada 1 3 8 7 ) . U povelji iztaknu kral j dubrovačku vjernost, postojanost prema kruni, zasluge stečene za kra l jeva, svojih predšastnika, kano i za njega is toga, nazivajuć Dubrovnik štitom (scutum) medja dalmatinskih protiv barbarskomu i svakomu drugomu neprijatelju krune. Pokraj toga obrati se L a -

1 „ Mandare depinta larma sua , azoche la levarne- come bandiera ed insegna dal nosto unico segnor." Let tere e Commissioni di Levante , ibidem.

2 „Commissio data s. Jacobo M. de Gondola, s. Nicole Sar. de Bona et s. Paladino de Lucaris , ambassiatoribus ad serenissimum dominum regem Ladis laum"; čita se u Let tere e Commissioni di Levante, voi. a. 1 4 4 8 — 1 4 8 0 .

3 Povelja medj izvori.

đislav dopisom na Hercega (22 svibnja 1 4 5 4 ) 1 opominjuć još te jednom vojvodu, pošto bjehu tolike dojakošnje kraljeve opomene bezuspješne, da prestane ratom groziti Dubrovniku, koji j e i onako dosta gnjeo , zla i štete mu nanio svojim ratom. Kral j na­govara Hercega, da se ozbiljno pomiri s republikom, koja j e svakom sgodom do se le , prkoseć svakoj grožnji i pogibelji, vjerno stajala uz krunu, j e r j e inače kral j odlučio svojski braniti vjerni mu Du­brovnik protiva Hercegu.

Vel ike i sjajne zasluge, koje si steče republika dubrovačka u tolikih ozbiljnih sgodah za krunu ugarsko - hrvatsku, priznade kral j Ladislav posebnimi listinami (od 6 svibnja 1 4 5 6 ) , 2 kojimi odlikova republiku radi neuzkolebive postojanosti, vjernosti i oda­nosti zasvjedočene u tolikih sgodah : podjeljujuć knezu dubrovač­komu naslov nađkneza (archirectatus), pa da republika u buduće svekolike svoje službene spise s crvenim voskom pečati. Krom toga podieli kralj republici (valjda odazvav se dubrovačkoj molbi od 16 kolovoza 1 4 5 3 ) , da j o j uz dojakošnje njezine znakove, u znak tolikih odličnih vrlina, bude grbom slika najplemenitije ptice samoleta ( f en ice ) , u modrom polju, sa zlatnom krunom na glavi, sv. Vlaho pako da bude nosilac toga grba, koj grb neka rabe na svojih pečatih, stiegovih, jedrih i na svakom sgodnom mjestu, kano što rabe slobodne obćine svoje grbove. Povrh toga podieli kralj dubrovačkoj vladi vlast kovati po volji zlatan novac (monetám auream seu florenos) sa znakovi i likom republike. 3

1 Izvorni dopis u carsk. arkivu u Beču. 2 Povelja medj izvori. 3 Kralj Ladislav izdade republici dubrovačkoj (istim danom i godinom)

za svako ovo odlikovanje posebnu povelju. Glede kneževa naslova i crvena voska zaključeno in Consilio

rogatorum (6 septembris 1 4 5 6 ) : „prima pars est, quod dominium nostrum a modo uti debeat c e r a r u b e a in sigillis litterarum, virtute privilegii regii, et quod rector noster a modo debeat inscribi et in-titulari A r c h i - R e c t o r . Vol. a. 1 4 5 6 — 1 4 5 8 .

Glede kovanja zlatna novca, prem da bjehu stvorene u vieće shodne naredbe tek 2 5 veljače 1 5 1 5 (di batter in avanti in la citta nostra ducati de oro delà fineza et peso deli ducati de oro boni hun-gari et veneciřmi), nu ipak taj zlatni novac, kano što tvrdi izvrstni poznavalac dubrovačke numismatike g. savjetnik Rešetar , nije repu­blika nigda kovala.

Dne 1 lipnja 1 4 6 1 odredjeno u vieću : da se dva vlastelina iza-šalju na susret zastavi , koju šalje republici kralj ugarski ; ibidem

Po smrti kralja Ladislava obavi po običaju vieće dubrovačko svečane zadušnice ; 1 nakon obavljena pako izbora kr . Matije Kor -vina odredi vieće dvodnevnu crkvenu svetkovinu. 2

4 .

Pošto j e Matija Korvin nastupio priestol, posla republika u Budim svoje poslanike, naime vlastele J a k o v a Mar. Gundulića, Franju Benešića i Pavla Pučića, da izrade u kral ja potvrdu starih povlastica i sloboda. Kral j Matija potvrdi republici dubrovačkoj svekolike povlastice i slobode sadržane u navedenoj listini kralja Ladislava, u cielom obsegu i u svih točkah, te izda u to ime novu povelju 12 ožujka 1 4 5 9 . 3 U istoj se povelji kano i u prijašnjih naglašuju tolike izkazane usluge, i zasluge, koje si steče Dubrovnik za krunu i kraljeve. Dubrovnik se takodjer naziva utočištem krš­ćanstva, koj neprima samo od Turaka progonjene bjegunce , pače j e nadarene domovini povraća; kano branište na medjah kral j . Dalmacije izložen navalam kraljevih i državnih neprijatelja, uto­čištem i zaštitom j e svim kraljevim vjernim, dobrim primjerom svim i svakomu, kruni i kralju vazda vjeran i odan.

Sultan Muhamed predobivši Smederevo i s njim mal da ne cielu Srbiju, nanese tim dubrovačkoj trgovini po suhu golemu štetu, a zaprieti Bosni i Hercegovini. Kra l j Matija odredi shodna da se medje učvrste, Dubrovnik pako zamoli da pomogne bana hrvat­skoga s oružjem, a kralja bosanskoga s 3 0 0 0 mjerova soli. Vieće,

vol. a. 1 4 5 8 — 1 4 6 1 . Nu pored toga čini s e , da republika takova grba nigda nije rabila.

1 In Consilio rogatorum die 1 6 januarii 1 4 5 8 , ibidem. 2 In Consilio rogatorum die 1 3 marcii 1 4 5 8 , ibidem.

U navedenih službenih knjigah „ Let tere e Commissioni di L e ­vante" nenalazimo žalibog dopisivanju s Ugarskom za cieloga vladanja kr. Matije po gotovu ni traga. S toga neizvadjamo, da bi svaki savez bio medju Dubrovnikom i Ugarskom prekinut; pače iz listina kr. Matije upravljenih na republiku sudimo, da j e Dubrovnik s ugarskim dvorom ovo vrieme toli živahno dopisivao i obćio kano što i dosele. J e r j e dubrovačka vlada u kr. Matiju veliku nadu polagala, dočim j e silno nepovjerenje proti Turčinu gojila. Buduć da u spomenutih knjigah od god. 1 4 5 5 do 1 4 9 0 važnih dopisa za historiju ove znatne dobe nenalazismo, sudimo, da će biti , ako jih nije nestalo, vezani medju drugimi knjigami docnijih godina, na što činimo pozorne iztražitelje dubrovačkoga arkiva.

3 Povelja medj izvori.

bojeći se turskih navala, učvrsti novcem dobivenim od pape Pia II, čim j a č e uzmože Dubrovnik, spremajuć se ozbiljno na obranu.

Dubrovčani u pogibelji da im Turci neosvoje zemljište, dr­žanu ovo vrieme čvrsto uz Ugarsku i kršćanstvo, primajuć gosto­ljubivo na svoje zemljište kršćanske bjegunce iz S rb i j e , Bosne i Hercegovine. K r . Matiji pako doprinesoše na njegov poziv tisuću dukata da odkupi krunu. 1

Muhamed, osvojivši Bosnu, udari na zemljište Stjepana Her­cega te silno zaprieti Dubrovniku. Vieće u velikom strahu, odredi j a v n e molitve da odvrati nevolju, odpravi pako svoje poslanike u Mletke i Ugarsku da mole pomoć. Medju tim j e sultan odustao od osvojanja Dubrovnika. Razlog biti ć e : što Turci neuzmogoše osvo­j i t i Hercegovine, pa što su Mletčani na moru spremni bili odbijati navale na primorske gradove, te što j e kr. Matija skupljao sve svoje sile da udari na Turčina. To j e spasilo Dubrovnik, dočim puk pripisivaše svoj spas sv. Vlahu, koj se ukaza kano starac sultanu i poplaši mu kon ja . 2

Pošto Turci po drugi put u Bosnu provališe ( 1 4 6 4 ) , skup­ljahu Dubrovčani vo j sku , kojoj staviše na čelo Sigismunda Mala-testu, odtjerana gospodara Riminskoga, kojega s papom Piom I I pomiriše. Kra j toga odluci vieće pridružiti se к savezu kršćanskih vlasti proti Turč inu , što no ga Pio I I p r ip rav l jao , 3 odrediv, da se pruži novčana pripomoć kr. Matiji spremajućemu se na rat proti Turčinu. ' 1

Buduć da su dubrovački gradjani i trgovci putujuć po Ugarskoj i Hrvatskoj svakojakih prepona i neprilika trpili, obrati se dubro­vačko vieće putem svojega poslanika i kraljeva savjetnika Sigis-

1 Zaključak od 1 lipnja 1 4 6 2 . In cons, rogat., vol. a. 1 4 6 1 — 1 4 6 3 . 2 Ljetopis u Stulića к god. 1 4 6 3 . Gundulićev ljetopis к istoj godini.

Oboje u Makuševa str. 3 2 8 i 3 3 6 . 3 Zaključkom od 3 ožujka 1 4 6 4 dozvoljava vieće redovniku Ivanu pro-

poviedati uslied papinske poslanice krstonosnu vojnu na Turčina. In Consilio rogatorum, ibidem.

* Zaključkom od 1 5 studenoga 1 4 6 4 odredjuje vieće kr. Matiji nov­čanu pomoć od 2 0 0 0 dukata; 5 0 0 kano dohodak za minulu godinu, 1 0 0 0 đuk. kano krstonosni prinesak, a 5 0 0 duk. na dar.

Odredbom od 1 2 prosinca 1 4 6 5 vieće obriče velemožam ugar­skim 2 0 0 0 dukata u pomoć čim vojska prebaci Neretvu.

Dne 2 0 prosinca 1 4 6 5 nudi vieće velemožam umjesto vojničke pomoći 3 0 0 0 dukata. In Consilio rogatorum, ibidem.

munda GuČetića pritužbom na kr . Matiju, moleć : da zabrani svojim podanikom uznemirivati dubrovačke trgovce na njihovom putovanju i trgovanju po kraljevih krajevih. Matija, odazvav se molbi dubro­v a č k o j , izđade 5 studenoga 1 4 6 5 na svojem polazku na Turčina posebnu naredbu 1 na svoje stališe i redove, kojom naredbom kral j strogo zabranjuje uznemirivati ili ko jekakve zapreke stavljati gra-djanom ili trgovcem dubrovačkim i njihovim ljudem, koj i u po-slovih borave ili putuju po državnih krajevih. Kra l j dapače nalaže, da stališi i redovi dubrovačke podanike, koji bi u njihove krajeve s trgovinom dolazili u svakom pogledu u zaštitu uzmu; u razmi-ricah pako, ako budu zamoljeni , suda đa im neuzkrate; trgovina pridržati podnipošto se neusude ; ako bi pako dubrovački trgovci smetani bili, da im se po pravdi i zakonu zadovoljština neuzkrati.

Kral j Matija cieneć dubrovačke zasluge za krunu i kralja, prizna j ih svečano, podieliv republici listinom od 2 srpnja 1 4 6 6 2

povlasticu, da se naime vazda pred knezom, u znak odlikovanja kod izlaza vojnički mač nosi. U listini naglašuje kralj dubrovačke vrline, vjernost naime i odanost prema kruni, kralju i kršćanstvu, što j e Dubrovnik, nepazeć na toli goleme pogibelji, trude i nepri­like u tolikih sgodah sjajno zasvjedočio ; iztiče se osobito odanost prema vjeri kršćanskoj, na obranu koje republika se proti nasilju i krvoločju turskomu svom duševnom snagom vazda bori. Kra l j povrh toga priznaje Dubrovčanom sviest za pravdom i pravicom, hvaleć osobito dubrovačku pravosudnu upravu, koje radi kano i ostalih vrlina i zasluga htjede kral j republiku posebno odlikovati.

Iste godine preporuča kr . Matija, bez sumnje od vieća umoljen, dubrovačke trgovce Ferdinandu kralju puljsko-sicilskomu s molbom, da Ferdinand Dubrovčane dolazeće u njegovu državu bud trgo­vinom bud u kojem drugom poslu primi, kano što i do sele, pod svoje okrilje, te j i h štiti od svake nepri l ike. 3

Buduć kr. Matija od god. 1467 u češke poslove zapleten, nije bilo moći za sve to vrieme od njega pomoći zadobiti , prem da Turci protegnuše svoje posade i kule malo ne do samoga Dubrov­nika. U tih okolnostih umirivahu Dubrovčani Turčina plaćajuć mu točno danak, od pape pako Pavla I I i Inocenca V I I I zamoliše i postigoše uz navedeno ograničenje potvrdu prijašnje povlastice,

1 Listina medj izvori. 2 Listina medj izvori. 3 Listina medj izvori.

slobodna naime trgovanja ne samo sa susjeđnimi Turc i , nego i s inimi prekomorskimi nevjernici . 1

Vrativši se kr . Matija g. 1475 iz Češke, izgledaše Dubrovnik od k ra l j a , svojega zašti tnika, polakšica i pomoći, nadajuć se da će kralj udariti na Bosnu i Hercegovinu, j e r j e Dubrovniku su­sjedstvo tursko i sveudiljno povišenje danka nesnosno bivalo. Nu nesrećnim ratom austrijskim odvracen Matija, od Bosne i Hercego­vine, nepomože Dubrovniku, kojemu u tih okolnostih drugo nepre-osta van plaćati točno Turčinu danak, da time odvrati grozeću mu propast.

Osvojivši Turc i Hercegovinu dohvatiše se dubrovačkih medja. Dubrovniku pako nepreosta sada drugo, nego da si obezbjedi svoju slobodu i obstanak, podati se pod zaštitu tursku. Sveudiljni naime strah od pohlepe mletačkoga susjedstva, pa izgubljeni ugarski upliv državi na jugu, i t rgovački interesi u balkanskih, jurve tadašnjih turskih zemljah, prinukaše dubrovačku vladu gojiti s Turskom i nje-zinimi namjestnici u Bosni i Hercegovini tješnje prijateljske sveze.

Buduć da Bosna za Ugarsku nebješe još te posve izgubljena, s toga j e dubrovačka vlada ne samo s Turskom nu i s ugarskim dvorom gojila savez i prijateljstvo stranom iz trgovačkih interesa, stranom nadajuć s e , da bi stvar kršćanska u onih krajevih još te jednom mogla nadvladati.

Kra j svega dakle prijateljstva s Turskom nepretrgnu Du­brovnik svoj dojakošnji odnošaj s ugarskim dvorom i rimskom sto­licom. U papa Pavla I I i Siksta I V moljahu Dubrovčani za opro-štenje koliko god put sagrješiše proti uvjetom trgovanja s nevjernici, ili prošahu za pomoć kadgod im bješe grad u pogibelji." U Ugarsku šiljahu, prem da ne toli često kano dosad, svakom znatnijom pri­godom svoje poslanike, a plaćahu točno obični godišnji dohodak, kano što se kr . Ljudevitu obvezaše. 3 Dubrovačka vlada jav l jaše

1 Listine u arkivu dubrovačkom. — Cerva op. cit. pag. 1 9 3 9 . a Papa Siksto podieljuje g. 1479 obilato oproštenje domaćim i stranim,

koji bi Dubrovnik i njegov kraj od Turaka branili. Theiner op. cit. p. 515 .

3 K r . Matija tvrdi namirom mjeseca ožujka 1 4 5 9 , da j e obćina du­brovačka platila zaostavši dohodak od pet godina. U prosincu 1463 potvrdjuje kralj, da j e platio Dubrovnik 2000 dukata kano dohodak za 4 godine. Narnirami od 12 travnja 1464, srpnja 1465 i siečnja 1466 tvrdi s e , da j e plaćen godišnji dohodak. Namira kraljeva od god. 1468 na 1000 dukata za dvie godine. God. 1471 nalaže kralj

kralju, kano i njegda, štogod bi saznala о kretanju vojske turske. 1

Obavješćujuć dubrovačko vieće kr. Matiju (17 lipnja 1 4 7 4 ) ob obsadí Skadra primjećuje: ako Skada r , prem da j e utvrdjen i obskrbljen vojskom i hranom, osvoje Turci , propala j e tada Alba­nija i Dalmaci ja , ništa neće biti sigurna ni na suhu ni na moru, ista će dapače Italija pasti u golemu pogibel j . 2 Prigodom pako kraljeve ženitbě odasla republika u Ugarsku svečano poslanstvo uz bogate darove, na kojih se kralj posebnim dopisom od 14 siečnja 1477 Dubrovniku i njegovim gradjanom svesrdno zahvali . 3

S druge pako strane iz pisma kr . Matije od 28 stud. 1 4 8 8 , 4

upravljena na vladu dubrovačku, razabiramo: koli j e kr . Matija zabrinut za samostalni obstanak republike dubrovačke, tim više što republika toliku nadu za svoj spas u odvažnost i hrabrost kra­ljevu polaže. Kral j naglašuje po običaju u pismu zasvjedočenu vjernost i neuzkolebivu odanost republike prema kruni i kralju. Kraj toga jav l ja kralj vieću, da se j e ustmeno i pismeno putem svojih poslanika obratio na savezne vladare i ostale prijatelje u interesu Dubrovnika. Ako tim putem nebi uspio, uvjerava kralj republiku, kano što takodjer reče njezinim izaslanikom, da će oružjem i ratom nastojati spasiti i za cielo uzpostaviti drevno pravo republike du­brovačke, te neće ni po što mirovati dok j u neoslobodi od te biede i robstva. Kral j nadalje primjećuje : ako nebi umah toli znamenitu stvar ozbiljno prihvatio, neka za to duhom neklonu i negube go-j e ć e nade, j e r znatne stvari nije moći na brzu ruku riešavati. S toga Dubrovčane nagovara: neka do sgodne prigode svoj udes strpljivo podnose. U ostalom blagodari kral j vieću radi viesti toli znamenitih, koje mu priobćiše, te se i nadalje za takova toli znatna priobći-vanja vieću preporuča.

Dubrovniku, da izplati 3 0 0 forinta dvim redovnikom u ime dohodka. Namirom od 7 siečnja 1 4 8 8 potvrdjuje kralj , d a j e dubrovačka vlada platila dohodak za minulih jedanaest godina. Dotične namire u ar­kivu dubrovačkom.

Na molbu dubrovačku privoli kr. Matija dopisom od 1 siečnja 1 4 7 7, da Dubrovnik samo osobi kraljevoj, a nikomu drugomu, plača ugovoreni dohodak. Listina medj izvori.

1 Lettere e Commissioni di Levante , vol. a. 1 4 1 0 — 1 5 6 7 . 2 Lettere e Commissioni di Levante , voi. a. 1 4 1 0 — 1 5 6 7 . 3 Listina medj izvori.

4 Listina medj izvori.

Pošto osvojenjem zemalja balkanskoga poluotoka dubrovačko trgovanje naidje u tamošnjih krajevih na goleme prepone: tim u tješnji savez stupi Dubrovnik s trgovačkih interesa s Italijom, iztokom i Afrikom. Iz Itali je pozivaše dubrovačka vlada ovo doba u Dubrovnik tamošnje učenjake za profesore, kancelare, tajnike itd.

Dubrovačka vlada obaviešćena о smrti kr . Matije obavi bez-dvojbeno po običaju svečane zadušnice i obrati se pismeno na velemože u Ugarsku, nebi li se priobćio republici najvjernijemu udu sv. krune rezultat nakon obavljena izbora kraljeva.

Nastupivši Vladislav I I ugarsko-hrvatski priestol, j av i uslied toga posebnim dopisom od 1 listopada 1 4 9 0 ' u Dubrovnik svoj izbor i obavljenu krunitbu. Kra l j se u dopisu vieću izpričava krat­koćom vremena , množinom neprijatelja i daljinom puta, što nebi Dubrovnik к svečanosti krunitbe pozvan. U ostalom od republike t raži , da čim uzmogne, izašalje u znak vjernosti i odanosti svoje poslanike k a kral jevu dvoru.

Spremajuć se Turc i u Bosni god. 1 4 9 2 na ra t , zagrozi po­gibelj takodjer Dubrovniku. Vieće uslied toga zamoli u kra l ja po­moći. Vladislav na to odpisom od 10 svibnja 1492 j av l j a iz Budima republici, da j e njezine dopise о turskom oružanju od 25 i 29 travnja primio, obavješćujuć uz to vieće о svojih pripravah, da se neprija­telju opre. Blagodar i u ostalom kralj vieću za priobćene viesti te da i nadalje nastoje saznati spremanja i kretanja turske vojske . „Ako bi slučajno", primjećuje kral j , „neprijatelj na republiku, digao vo j sku , da j u kano udo svoje krune neće zapušćati, niti uzkratiti brani t i , pače će nastojati svom snagom, da odvrati neprijatelja od Dubrovnika i njegova kra ja ." 2 Iza toga kr . Vladislav prijavi dubrovačkoj vladi u kolovozu iste godine, da j e odaslao 5 0 0 vo­j a k a Dubrovniku u pomoć: obriče, ako uztreba, i više mu vojske na obranu poslat i . 3

Dubrovačka vlada odasla (13 travnja 1493) po običaju kr . Vladislavu I I svoje poslanike, naime Franju Sorkočevića, Stjepana

1 List ina medj izvori. 2 „ Quod si forte hostis ille adversus vos signa vertet, modo in tem­

pore cognoscamus, ne vobis quidem, ut tanto membro corone huius, pro nostra virili deficiemus, sed conabimur omnibus viribus, ilium a vestro vigulo vestraque republica aliorsum trahere et avertere . . . vos nulla racione negligeremus. " Izvornik u carsk. arkivu u Beču, izvod u Ljubica.

3 Izvornik u Beču , izvod u Ljubica,

R. J . A. VII. 17

Zamanju i Ivana Ghičetića,1 da se kralju u ime republike poklone te izjave radost nad izborom i krunitbom kraljevom, uz to da izruče dohodak za šest minulih godina, koje no koncem ožujka 1493 iztekoše. Za tim neka kralja u ime vlade i obćine zamole, da Dubrovniku najvjernijemu svojemu gradu potvrdi sve one po­vlastice, milosti i slobode, podieljene i potvrdjene mu uzpored, od predšastnika, ugarsko-hrvatskih kraljeva, poöamsi od blage uspo­mene kr. Ljudevita pa sve do kr. Matije uključivo. Nadalje će poslanici zamoliti kralja za posebnu milost : nebi li naime dozvolio, da dubrovački trgovci, koji trgovinom po ugarskih krajevih pu­tuju, budu smatrani i držani poput budimskih trgovaca, da sviet vidi, primjećuje se, koli j e Dubrovnik kralju mio, a ni po što s kakove druge koristi. Pokraj toga poslanici će kralju u ime vlade svesrdno blagodariti, što se kralj uztezao s Turčinom mir utanačiti prije dok Dubrovnik u taj mir neuključi.. Umoliti će kralja, da na Dubrovnik i nadalje u sličnih sgodah nezaboravi. Napokon neka izprose u kralja, da obéini, kano što i njegovi pred-šastnici običavahu, pošalje stieg sa svojim grbom, da uzmože re­publika prema sv. kruni u dužnoj vjernosti uztrajati.

Kr. Vladislav odazvav se molbi dubrovačke vlade, izda po­sebnu povelju (7 rujna 1 4 9 3 ) , ( i kojom potvrdi dubrovačkoj repu­blici u cielom obsegu svekolike milosti, slobode i povlastice, koje joj ugarsko-hrvatski kraljevi, njegovi pređšastnici, Matija, Ladislav, Albert i Sigismund, podielise i potvrdiše. U istoj se povelji po običaju iztiče vjernost i odanost dubrovačke obćine prema kruni i kralju, što j e Dubrovnik od njegda gojio postojano u svih sgodah, te ga s puta vjernosti neuzmogoše odvratiti niti odnošaji vremena, niti namjere i grožnje Turaka i drugih neprijatelja.

Dubrovačko j e vieće takodjer Vladislavu priobćivalo sve znat­nije političke viesti, koje j e putem svojih trgovaca saznalo,3 al j e kraj toga svake godine slalo к sultanu svečano poslanstvo uz bo-

1 Naputak čita se u „Let tere e Commissioni di Levante" , vol. anni 1 4 9 3 — 1 5 6 8 .

9 Povelja medj izvori. 3 Die 3 0 januaru 1 4 9 5 . Vladislao Hungarie regi. Si tardiores sumus

in seribendo, id rei magnitudo efficiat. Priobéuju viesti iz Italije : „ de progressu christianissimi Francorum regis." Ob istom predmetu piše vieće 2 6 veljače, 1 9 ožujka i 2 4 srpnja 1 4 9 5 , pa 2 2 lipnja 1 4 9 6 i 9 ožujka 1 4 9 9 . Dopisi u „Let tere e Commiss, di Levante" ibidem.

gate darove sa zaštitninom, koja no je ovo doba do 12500 dukata na godinu iznosila.

Prigodom vjenčanja kr. Vladislava odasla vieće (2 kolovoza 1502) poslansto s bogatimi darovi ka kraljevu dvoru, da izjave kralju i kraljici u ime Dubrovnika smjernu odanost, te izruče dohodak za minulih devet godina (4500 dukata). Poslanikom naime Vidu Gučetiću i Maroji Ranjini bi naloženo : neka posreduju u kralja, da Bernardin Frankopan povrati Nikoli Hondzi otete mu dvorce. Povrh toga zamoliti će poslanici kralja, da Dubrovnik kano udo svoje države preporuči rimskoj stolici. Napokon će zamoliti kralja, da podieli dubrovačkim trgovcem povlasticu carinskih polastica koli u Budimu toli u svih svojih kraljevinah, da budu smatram dubrovački trgovci poput budimskih gradjana te da slobodno trguju na malo kano što i budimski trgovci.1

Buduć da j e ova ista molba već jednom potaknuta ostala bea žudjena uspjeha, ponovi ju vieće u nadi, nebi li se kralj ovom sgodom, svojega naime vjenčanja, molbi dubrovačkoj odazvao. Usliša li kralj molbu, nalaže se poslanikom, neka ju ubilježiti dadu u carinskih uredih u Budimu i Zagrebu, kano takodjer u uredu senjskom.

Kr. Vladislav skloni se na molbu dubrovačkih izaslanika te izda (25 studenoga 1502) privoljenjem kr. Ane, supruge mu, i svih velemoža republici posebnu povlasticu,2 kojom ovlašćuje, da dubrovački gradjani i trgovci slobodno voze svoje trgovine za Ugarsku i Budim, te plativši što se plaćati ima, svagdje u državi, gdje uzhtiju, na m a l o slobodno da trže, kano što trguju budimski gradjani i ostali podanici ugarske države. Povrh toga kralj nalaže vlastim i obćinam, navlastito budimskoj, da dubrovačkim trgovcem, kano najvjernijemu udu krune, kadgod budu dolazili svojom trgo­vinom u njezinu sredinu, dozvole prodavati svoje dovezene trgo­vine. Gledeć na nebrojene dubrovačke zasluge, vjernost i posto­janost, navodi se u listini, kojom Dubrovnik kroz tolika stoljeća čvrsto uz krunn i kralja pristaje, odazva se kralj molbi republike dubrovačke. Prem da j e Dubrovnik pod ždrielom Turčina, primje­ćuje se nadalje, dušmana sv. vjere i države, nu ipak jedina j e obćina, koja pokraj tolikih i različitih pogibelji i nebrojenih ne-

1 Naputak čita se u „Lettere e Commissioni di Levante", ibidem. 2 Povelja medj izvori.

*

pogoda pohvalno uztraja uz krunu i k r a l j a , pače nastoji svakom sgodom od dana do dana, đa si što većih zasluga za državu steče.

Uz sve te zasluge, ko je se s obje strane izt icahu, pa kraj točna plaćanja godišnje zaštitnine, priobćivanja znatnijih političkih vies t i 1 i izašiljanja poslanika u Uga r sku , ipak j e republika ta­kodjer pazila na neposredno susjedstvo tu rsko , odkud j o j svaki čas golema pogibelj grozila. Mudro i oprezno vladanje republike dubrovačke prikazuje se kadgod se od nje, osobito odkad stupi u tješnji savez s T u r s k o m , pomoći protiva Turčinu t raž i lo , bilo s Ugarske ili Rima. Republika zamoliv (g. 1 5 1 3 ) u pape L a v a X potvrdu prijašnjih povlastica, dodaje : sila turska nagoni obćinu prodavati Turčinu željezo, oružje, vesla i ostala zabranjena, koja bi samo s najvećom pogibelju za grad i puk uzkratiti mogla . 2 Za iska kr . Vladislav i ban Petar Beris lavić putem poslanika od Dubrovnika zaostavšu zaštitninu kano njeku novčanu pripomoć za bojne spreme, da Turci neosvoje njekoje predjele Hrvatske. Vlada dubrovačka od-govarajuć i izpričavajuć se banu P . Beris laviću (28 prosinca 1 4 1 5 ) , što se nemože kraljevu zahtjevu odazvati , navodi : kadno bi to saznali T u r c i , kojih j e vazda pun grad , da j e ovom sgodom ob­ćina nješto novca dala, mislili bi, đa su bog zna kol ike svote po­slane , te da obćina brani Hrvatsku proti sultanu ; ta bi sumnja mogla biti pogubna našim trgovcem i njihovoj trgovini u turskih krajevih, Dubrovniku grozila bi najopasnija pogibelj. Izgovarajuć se vieće velikim dankom, kojega nedavno к sultanu posla, pri­mjećuje : Dubrovnik bi spreman b io , kadno bi odnošaji vremena dopušćali, ne samo novcem, pače krvju u toj častnoj sgodi do­skoči t i . 3 Uz sve to ipak odluči vieće (1 vel jače 1 5 1 5 ) poslati k r . Vladislavu zaostavšu zaštitninu od 1 2 godina ( 6 0 0 0 dukata) uz to pripomoć od 1 5 0 0 dukata. 4

1 U svibnju i rujnu 1 5 1 1 javlja vieće ki*. Vladislavu znatne političke tajne putem svojega poslanika, koje tajne u komisijah žalibog zabi­lježene nisu. Let tere e Commissioni di L e v a n t e , vol. a. 1 5 1 1 — 1 9 .

2 Die 2 8 marcii 1 5 1 5 . „ T u r c a r u m violencia sepe compellimur, illis ferrum, arma, navigandi remos et alia huiusmodi dare prohibita, que non possumus non nisi magno civitatis et gentis nostre periculo de­negare." Let tere e Commissioni di Levante , ibidem.

3 Let tere e Commissioni di Levante , ibidem. 4 Pro integra solucione temporis exacti de mense marcio proxime de-

curso. Let tere e Commissioni di L e v a n t e , ibidem.

Dubrovnik nadalje da ukloni sumnju, da kršćanstvo podu­pire protiva Turčinu, što bi mu jamačno obstanku bilo pogibeljno, opre se (dopisnm od 29 svibnja 1 5 1 9 ) papi L a v u , koj odasla u dubrovački kraj propovieđati oproštenje u svrhu zidanja crkve sv. Pet ra . Vlada dubrovačka j a v l j a papi : ako se propoviedanje neob-ustavi , da to republici najvećom štetom i pogibelju grozi ; j e r će Turč in posumnjati , da se protiva njemu putem odpusta skuplja novac za krstonosnu vojnu. Ovi bi dubrovački susjedi u jedan mah udarili na grad, poharali svakolika polja, trgovce dubrovačke po iztoku poubijal i , isti pako grad vatrom i oružjem razori l i . 1

5.

Posli je smrti kr . Vladislava piše (16 listopada 1516) dubro­vačko vieće kr . Ljudevitu I I izjavljujuć s jedne strane žalost nad smrću kr . Vladislava, s druge pako strane radost, što j e kr . L ju­devit nasljednim pravom nastupio ugarsko - hrvatski priestol . 2 U dopisu se vieće ulaguje kralju, naglašujuć uz mladost, vrline, mu­drost i hrabrost svojega kra l ja i gospodara, kojega l jubi , sveto štuje, nadajuć se da će biti braniocem domovine i svega kršćanstva. Vieće nadalje u dopisu obr iče , da će dubrovačka republika što prije putem svojega poslanstva pred licem kraljevim potanje iz­raziti svoja radostna čuvstva. Međjutim šalje vieće kralju priepis pisma sultanova sina о sjajnoj pobjedi o tčevoj , održanoj nad sul­tanom egipatskim. P rem da j e vlada dubrovačka obrek la , da će prvom prigodom po običaju odaslati poslanstvo pred priestol kraljev, nu nigdje se ne spominje, da j e dubrovačka republika zbilja oda­slala poslanstvo k a k ra l ju , da mu se po dojakošnjem običaju u ime republike pokloni ili da izhodi potvrdu starih prava i povla­stica. Niti nam j e s druge strane poznato, da bi kr. Ljudevit I I potvrdio republici posebnom poveljom povlastice i s lobode, kano što j e svaki ugarsko-hrvatski kralj običavao počamši od kr . L ju­devita I pa sve do Vladislava I I uključivo.

T im j e češće republika u ovo doba slala svoja poslanstva s bo-gatimi darovi к sultanovim dvorom, ulagujuć se kano što njegda ugarsko-hrvatskim kral jevom. Putem poslanika (Stjep. Sorkočevića i Mar. S a r a k e ) , ko je odasla vieće (6 veljače 1 5 1 6 ) к Selimu

1 L e t t e r e e Commissioni di L e v a n t e , ibidem. 2 Let tere e Commissioni di L e v a n t e , ibidem.

s dankom i bogatimi darovi, izjavljuje nad održanom pobjedom radost, koju osjeti obćina kano najpokornija i najvjernija njegova carstva. 1 Za tim blagodari obćina (31 prosinca 1 5 1 6 ) sultanu, što j o j podieli obilne trgovačke slobode i povlastice u Eg ip tu . 2 Drugom prigodom (veljače 1 5 1 7 ) opet izjavljuje vieće sultanu radost nad egipatskom pobjedom, želeć mu i nadalje pobjedu nad svimi svo­jimi neprijatelj i . 3 Moleć vieće (4 rujna 1 5 1 8 ) putem poslanika sul­tana , da obzirom na dubrovačku vjernost protegne t rgovačke slo­bode , koje Dubrovčani uživaju u Romanij i i maloj Aziji , j o š i na Aleksandriju, Egipat i na ostale krajeve svojega slavnoga carstva, nazivlje se obćina sultanovima vjernimi haračari i s ługami. 4

Nastupivši Sulejman priestol odasla (1 studenoga 1 5 2 0 ) du­brovačka vlada poslanike (Stjep. Palmotića i Mar. Gundulića) , da se u ime republike poklone sultanu, te mu izjave najpovoljnije želje, te da izhode Dubrovniku potvrdu trgovačkih povlastica i slo­boda. 5 Poslije bitke mohačke šalje vieće (5 studenoga 1 5 2 6 ) po­slanike Iv. Nik. Palmotića i Pav la Mar. Ranjinu s bogatimi darovi к sultanu Sulejmanu. U naputku nazivlje se vieće najvjernijimi hara­čari i sługami, koji mu poslanstvo s darovi u znak vjernosti šalju. Izjaviti će pako poslanici sultanu golemu obćine radost, koju osjeti, začuvši viesti о slavnoj pobjedi , što j o j svojim dopisom priobći. Viesti su obćinu toli uzradovale, primjećuje se, kano što dolikuje dubrovačkoj vjernosti prema sultanovoj milost i , za koju obćina

1 „Che li (se. Selimo) mandemo (tributům) in segno de la grande alle-greza, che sente sempre la citta nostra devotissima e fedelissima del suo glorioso imperio per la sua victoria ad noi significata." Let tere e Commissioni di Levante , voi. a. 1 5 0 4 — 1 5 2 6 .

2 Amplissime gracie e privilegio del fondiglio. L e t t e r e e Commissioni di Levante , ibidem.

3 „Che tutta la citta ha riceputo grande allegreza, che li conceda dio prosperita et victoria contra tuti soi inimici." Le t tere e Commissioni di Levante, ibidem.

4 „Si degna eciam priuilegiarne come charazari e fideli soi servitori, che siamo tractati in Alexandria e per tutti paesi del suo glorioso impero subiugati, tanto del Egipto, quanto delà Soria, in quello modo, come siamo tractati in Romania et Natòl ia , como sono tractati li

turchi et vasalli soi." Let tere e Commiss, di Levante , ibidem. 5 „ Pregamo dio eterno se lo (se. sultánům) conserua lungamente in

sanita et prosperita cum tranquillo et pacifico stato deli suoi subditi et seruitori." Lettere e Commissioni di Levante , ibidem.

vazda Svevišnjega prosi, da mu podieli dug život i trajnu pobjedu nad svimi svojimi nepri jatel j i . 1

Nu pokraj ove odanosti, koju republika dubrovačka svakom prigodom izjavljivaše sultanu, nije za vlade Ljudevita I I s ugarsko-hrvatskom zaštitom ipak posvema prekinula, ako i nije po običaju tražila od Ljudevi ta potvrdu starih povlastica i sloboda; j e r j e re­publika p laćala , ako i težko, ugovorenu godišnju zaštitninu i pri-obćivala kral ju po ko ju političku viest . 2 Na Ljudevitov dopis, kojim kral j putem poslanika republici do znanja stavlja turske navale i pustošenja Hrva t ske , tražeć od nje u ime zaštitnine 3 0 0 0 forinta za vojne potrebe, odvraća vieće (28 veljače 1 5 1 8 ) : da j e obćina težkom mukom j edva smogla 2 0 0 0 for., koje kano zaštitninu za četiri godine poslaniku izruči , u ostalom žal i , što nemože više pružit i . 3 Na poziv kr . Ljudevita (dopisom od 14 srpnja 1 5 2 3 ) , da republika biskupu senjskomu, odaslanomu u državnih pošlovih u one k ra jeve , izplati u ime zaštnine što bude tražio, uz njeku pri­pomoć za ratne po t rebe , 4 vieće se na toliko odazva, da zaključi (25 rujna 1 5 2 3 ) : izplatiti zaštitninu za šest godina Franj i biskupu senjskomu, u tom poslu u Dubrovnik prispjevšemu, glede tra­žene pako novčane pripomoći odluči vieće izpričati se nestašicom novca . 5

Kra l j Ljudevit I I sa svoje strane takodjer se držao obveza (u smislu starih ugovora) prema republici dubrovačkoj kano što mu

1 „ L e sue prospere et religiose victorie tanto ne hanno (se. la città) replete di gaudio et consolacione, quanto si conviene alla nostra fide­lità et alla sua bona gracia verso di noi, per el quale pregamo con­tinuamente dio e terno , che concieda longa vita et continua victoria contra li sui inimici." Let tere e Commiss, di Levante , ibidem.

2 Dubrovačko vieće priobćuje kr. Ljudevitu (studena 1 5 1 6 ) dopis sul­tana Selima, kojim Dubrovniku javlja svoje sjajne pobjede u Aziji. Let tere e Commissioni di Levante, ibidem.

3 Le t t ere e Commissioni di Levante, voi. a. 1 5 1 1 — 1 5 1 9 . 4 Dopis u arkivu dubrovačkom. 5 Reform, consilii rogatorum, vol. a. 1 5 2 3 — 1 5 2 5 .

Biskup senjski priznaje namirom od 3 0 rujna 1 5 2 3 , d a j e Du­brovnik po nalogu kraljevu platio u ime zaštitnine 3 0 0 0 duk. u zlatu.

Sudac senjski tvrdi namirom od 5 lipnja 1 5 2 6 , da j e primio po nalogu kraljevu od obćine dubrovačke 2 6 0 dukata n ime zaštit­nine. Ovo j e posljednje uslied namira, što j e platio Dubrovnik ugarsko-hrvatskoj kruni na ime ugovorene zaštitnine. Dotične namire u arkivu dubrovačkom.

i predšastnici. Utanačiv Ljudevit primirje sa Selimom (13 svibnja 1 5 1 9 ) uključi u to primirje, poput svojih predšastnika, i republiku dubrovačku s cielim njezinim posjedom, naime da republika du brovačka i nadalje ostane u onoj istoj svezi i odnošaju s ugarsko-hrvatskom krunom, kao što j e i do sele b i l a . 1

Ferdinand nastupivši vladu stavlja (18 prosinca 1 5 2 7 ) po do-jakošnjem običaju do znanja republici dubrovačkoj, d a j e u g a r s k o -hrvatskim kra l jem, što mu i onako po nasljednom pravu doliko­vaše , privoljenjem stališa i redova izabran i okrunjen. Sejćajuć Dubrovnik na njegovu stalnu vjernost i odanost prema kruni i kralju, pozivlje da i njemu bude odan i vjeran, kano što bi ostalim kraljevim predšastnikom ; za uzdarje pako obećaje Ferdinand ob-ćini obilje milosti i obranu u svakoj sgodi . 2

Al poslije boja mohačkoga vladahu se Dubrovčani posvema trgovački. Osvojivši Turci Budim dadoše Dubrovčanom u zakup budimsku carinu. Sulejman povrh toga potvrdi dubrovačkoj repu­blici stare slobode i povlastice ugarsko - hrvatskih k ra l j eva , odno-seće se na slobodu trgovanja u zemljan ugarsko - hrvatske krune.

Kralj Ferdinand prosvjedovaše proti takovu vladanju repu­blike dubrovačke i reklamiraše svoja krunska prava na Dubrovnik, tražeć njekoliko puti da republika plati godišnju zaštitninu, kano što se j e Ferdinandovim predšastnikom, ugarsko - hrvatskim kra­l jevom, plaćati obvezala . 3 Nu svaki poziv i svaka grožnja kral ja Ferdinanda bješe bez svaka uspjeha. Dubrovačka bo republika neodazva se zahtjevu ni Ferdinandovu ni Zapolj inu 4 te neplati ugarskoj kruni ni zaostavše ni tekuće zaštitnine.

1 Theiner: monumenta hungarica, T . I I p. 5 8 5 . 2 Listina medj izvori. 3 Kr. Ferdinand pozivlje (god. 1 5 2 8 ) Dubrovnik, da izruči godišnju

zaštitninu kapetanu senjskomu. Kra l j nalaže ( 1 5 svibnja 1 5 2 9 ) Du­brovniku , da izplati Nikoli Pastoru iz Zagreba 4 0 0 dukata u ime petgodišnje zaštitnine. (Dopis medj izvori.) Kral j 2 prosinca iste go­dine išće od obćine, da plati zaštitninu. — Dopisi od 17 prosinca 1 5 3 2 i 1 5 lipnja 1 5 3 4 ponavlja Ferdinand svoju tražbinu. Dopisom od 1 3 listopada 1 5 3 4 nalaže kralj republici, da u roku od dva mje­seca izplati zaostavši dug; a 1 7 srpnja 1 5 3 5 stavlja kralj obćini rok od jednoga mjeseca. Dotični dopisi u arkivu dubrovačkom.

4 Ivan Zapolja traži dopisom od 8 siečnja 1 5 3 1 od Dubrovnika, da plati kruni ugarskoj zaštitninu. P r a y . Epistolae Procením p. 1 6 8 .

Ferdinand kušao j e takodjer nasiljem prinukati Dubrovčane na dojakošnju svezu s Ugarskom. Posredovanjem bo Ferdinanda proganjaše Kar lo V njekoje vrieme trgovce dubrovačke u svojih zemljah; Ferdinand pako šiljaše iz Senja i R ieke oružane brodove na trgovačke brodove dubrovačke. 1 Al svakolika nasilna sredstva neuzmogoše prinukati republike dubrovačke na prijašnji ođnošaj s ugarsko-hrvatskom krunom.

Mohačkim dakle bojem prekinu dubrovačka republika s ugar­sko-hrvatskom krunom svaku zaštitnu svezu, kojano i onako j u r podulje vrieme nije toli tiesna bila, kano što za Ljudevita I i Si -gismunda. Pošto bo Turčin zavlada bałkańskimi zemljami i dohvati se dubrovačkih medja nebješe naravno dubrovačkoj republici za dalje od potrebe ugarsko-hrvatske zaštite, te j u zamieni za zaštitu tursku, silna i pogibeljna susjeda, da si tim obezbjedi svoj obstanak i poglaviti uvjet svojega obstanka, trgovačke naime interese u bližih i dalekih krajevih silnoga turskoga carstva.

Srećne vojne cara Leopolda I proti Turčinu potaknu Du­brovnik, da ponovi negdašnji zaštitni*odnošaj s ugarsko-hrvatskom krunom. Ugovor , koji obćina dubrovačka (20 kolovoza 1 6 8 4 ) 2

na temelju ugovora Ljudevitova od g. 1 3 5 8 utanači s carem Leo ­poldom, imao bi tek onda u život stupiti, kadno bude Dubrovnik sa suha oslobodjen od težka pritiska turskoga. Buduć da L e o ­poldové pobjedonosne čete neđospješe, kano što se misli lo, toli daleko na j u g , te tim poglaviti uvjet toga ugovora ne bi izveden, vrati se Dubrovnik opet pod zaštitu tursku, j e r mu j e golema po­gibelj od susjednih Mletčana grozila.

Pod možnim okriljem ugarsko-hrvatske krune razgi'ani se ipak t rgovačka trgovina na daleko po kopnu i moru, republika se najvećega svojega teritorijalnoga obsega dohvatila i uzdigla se

5 K r . Ferdinand izdade god. 1 5 3 7 pismena uzsilja vlastelom dubro­vačkim Mihajlu i Pavlu Bucignoli proti republici radi 8 0 0 0 skuda, drugih šteta i troškova, koje su dotičnici pretrpili. Pošto se Dubrov­čani nagodiše, dokine Ferdinand na molbu obćine posredovanjem Se-bastijana Minčetića dopisom iz B e č a od 2 1 studenoga 1 5 5 6 dotična uzsilja, te dozvoli : ,, quod đicti cives, incole, negotiatores et subditi Kagusini deinceps possent et valeant citra impedimentum in regnis et provinciis nostris libere, tute ас sine molestia negotiari et versari, quemadmodum alii negotiari et versari soient." Izvornik s pečatom u arkivu dubrovačkom.

1 Engel op. cit. Anhang m. X I I p. 3 3 4 — 4 1 .

do najvišega stepena svoje snage. Ovo doba evieta dubrovačkoga pada uprav u periodu ugarsko-hrvatske zaštite, navlastito u prvu polovicu petnaestoga stoljeća. Tu pako dobu s njezinimi faktori valjati će napose nacrtati.

Albrechí, i; ťa rebu

v

ж .

Albrecht и Zagrebi

ш .