Razumijevanje emocija1

Pristupi shvaćanju emocija 1

Počeci psihologije emocijaU području gdje nije sve očito, spoznaje

ljudi koje ovdje predstavljamo i dalje su svježe, a njihova otkrića još uvijek su osnova za daljnja istraživanja. Neki od tih ljudi - Darwin, James i Freud - postavili su osnove psihologije, psihijatrije i biologije u cjelini, kao i osnove razumijevanja emocija. Ovi ljudi mogu se smatrati začetnicima shvaćanja emocija u tradiciji bioloških i druš- tvenih znanosti.

Charles Darwin: biološki pristupNaše je porijeklo, dakle, izvor naših demonskih strasti!! - Đavo u obličju babuna naš je predak

Charles Danvin, citiran u Gruber i Barrett, 1974, str. 123

Charles Darwin, središnja figura moderne biologije, bio je i jedan od osni- vača

psihologije. Godine 1872. objavio je najvažniju do tada napisanu knjigu

oemocijama,Izražavanje emocija u čovjeka iživotinja (1872). U ranijem djelu, Porijeklo vrsta (1859), Darwin je opisao kako su živa bića prilagođena svojoj okolini. Znate li to, možete zamisliti da je Darwin emocijama dodijelio ulogu u našem preživljavanju. Doista, mnogi psiholozi i biolozi, bilo da su pročitali knjigu ili ne, smatraju da je upravo to u njoj rekao. Ali, nije. Njegovo je sta- jalište bilo bliže zdravom razumu, a ujedno i domišljatije od bilo čega što zdravorazumski vjerujemo.

U Porijeklu vrsta Darwin je ljude spomenuo samo usput i nejasno, premda je u posljednjem dijelu kratak odlomak koji kaže: “U dalekoj budućnosti vidim otvoren put za važnija istraživanja. Psihologija će se temeljiti na novoj osnovi, onoj koja kaže da je nužno svaku mentalnu sposobnost stjecati postupno. Osvijetlit će se porijeklo čovjeka i njegova prošlost” (Darwin, 1859, str. 458). Darvvin je vlastita opažanja emocija započeo 1838. godine. Njega nisu zanimale emocije kao takve, što je danas slučaj;

2 Razumijevanje emocija

izražavanje emocija zanimalo ga je kao moguć dokaz evolucije ljudske vrste, povezanosti ljudskog ponašanja s onim drugih životinja te fizičke osnove uma. Njegova su opažanja bila vrlo široka: od opažanja izražavanja emocija u životinja do onog u Ijudi, i djece i odraslih. Zanimalo ga je i normalno i patološko, pa je osigurao pomoć ravnatelja velike duševne bolnice na sjeveru Engleske kako bi opažao pacijente. Razvio je i nove metode, shvaćajući važnost međukulturalnih prouča- vanja, pa je tako bio jedan od prvih koji su primjenjivali upitnike. Poslao je niz tiskanih pitanja misionarima i drugima koji su mogli opažati ljude u drugim kulturama, i od njih zatražio da opažaju pojedine emocionalne izraze. Primio je 36 odgovora.Darwin je proučavao i slike, a zanimao se i za

fotografiju: Izražavanje emocija bila je jedna od prvih knjiga u kojoj su korištene fotografije (poput onih na početku ovog poglavlja) da bi se čitatelju predočili znanstveni uvidi. Dar- win je radio s fotografom i prikupio je slike djece i odraslih u prirodnom izražavanju emocija, kao i u glumljenim pozama. Inovativni aspekt Darwi- nova rada u ovom području bila je upotreba fotografija kako bi se Ijudskim licima prikazalo izražavanje emocija, a ne fiziognomija -popularna, no upitna ideja da na licima ljudi možemo očitati njihovu ličnost.Knjiga je imala dva dijela. Prvi dio je činio zbir

Danvinovih opažanja i nalaza zasnovanih na mnogim metodama koje je usvojio ili razvio. Iz toga je stvorio taksonomiju dajući nazive glavnim emocionalnim izrazima (vidi tablicu 1.1).Drugi dio Danvinove knjige o izražavanju emocija

bio je njegov zbir teo- retskih zaključaka. On je zaključio da su emocionalni izrazi obrasci pokreta koje se zbivaju čak i “kad nemaju... nikakvu svrhu” (str. 28). Danvinova najvažnija ideja o emocionalnim izrazima je to da oni izviru iz navika koje su tijekom naše evolucijske ili individualne prošlosti jednom bile korisne. Te se navike temelje na mehanizmima nalik refleksima. Neki se pokreti zbivaju bez obzira na to jesu li korisni, a pokreću se automatski u okolnostima sukladnim onima koje su pokretale izvorne navike. Njegova knjiga obiluje primjerima takvih kretnji: suze koje ne služe vlaženju očiju, smijeh koji, čini se, ne pridonosi izvođenju neke radnje, i slično. Da piše danas, Darwin bi zasigurno opisao ljude koji se smiju i


gestikuliraju dok razgovaraju telefonom.Za Darwina, emocionalni izrazi pokazuju povezanost

ponašajnih mehanizama odraslih ljudi s onima djece i nižih životinja. Budući da se ti izrazi javljaju u odraslih premda “nemaju .. .nikakvu svrhu”, u razmišljanju u evoluciji oni su za Danvina imali značenje prilično slično značenju fosilnih osta- taka, koji nam nude trag evolucijskih predaka pojedinih vrsta.


Preciznije, on je smatrao da su emocionalni izrazi poput rudimentarnih dijelova našeg tijela. Primjerice, u našem probavnom sustavu postoji mali organ bez funkcije, slijepo crijevo. Kako Darwin ističe, to je dokaz da porijeklo vučemo od prethumanih predaka kod kojih je taj organ imao svrhu. Emo- cionalni izrazi imaju istu kvalitetu: Darwin je tvrdio da prezrivo osmjehivanje, izraz lica kojim djelomice otkrivamo zube na jednoj strani, jest ponašanje zaostalo od

režanja i pripreme na ugriz. Ova je priprema bila funkcionalna kod

nekog našeg dalekog pretka, no više nije. Premda katkad dajemo zajedljive primjedbe,

odrasli ljudi ne koriste zube za napad.

Tablica 1.1 Emocionalni izrazi koje opisuje Darwin (1872)

lzraz Motorički aparat Primjer emocija

Crvenjenje Krvne žile Sram, skromnost

Tjelesni kontakt

Tjelesni mišići

NaklonostStiskanje šaka

Tjelesni mišići

LjutnjaPlakanje Suzni kanali TugaMrštenje Mišići lica Ljutnja,

frustracijaSmijanje Dišni sustav ZadovoljstvoZnojenje Žlijezde

znojniceBol

Nakostriješenost

Koža Strah, ljutnjaVrištanje Glasovni

aparatBol

Slijeganje ramenima

Tjelesni mišići

RavnodušnostPrezrivo osmjehivanje

Mišići lica PrezirDrhtanje Tjelesni

mišićiStrah, tjeskobaIzvor: Oatley (1992)


Slika 1.1 Dvije fotografije Charlesa Danvina, prezrivo osmjehivanje i plakanje: a) Prilog IV br. 1; b) Prilog I br. 1.


Darwin je porijeklo drugih emocionalnih izraza potražio u djetinjstvu: plakanje je, kako je ustvrdio, zaostatak vrištanja u djetinjstvu, premda je u odrasloj dobi djelomice inhibirano. On je pažljivo opisao plakanje male djecei objasnio funkciju zatvaranja očiju i izlučivanja suza koje štite oči kad se to dogodi. Kad odrasli plaču, oni još uvijek izlučuju suze, no te suze više nemaju nikakvu zaštitnu ulogu. Jedna od Danvinovih najzanimljivijih ideja je da su načini izražavanja naklonosti odraslih, kad zagrlimo one koje volimo, zasnovani na ponašanju roditelja koji u naručju drže svoju djecu.Danvinova je ideja, dakle, da naše emocije imaju

primitivno obilježje. One su veze s našom prošlošću, i to s prošlošću naše vrste i našom vlastitom prošlošću. Emocije nisu u potpunosti pod voljnom kontrolom. Premda se čini da pomažu komunikaciji među ljudima, upućuju i na naše životinjsko porijeklo i prošlost našeg djetinjstva.Premda je Danvinov cilj bio pokazati kontinuitet

između ljudi i drugih ži- votinja, njegova se poruka može iščitati i na drugi način: možda bismo se kao odrasli ljudi trebali izdići iznad našeg životinjskog i djetinjeg porijekla! To je poruka Danvinova citata s početka ovog dijela, u kojem je ustvrdio da zlo dolazi od životinjskih strasti. Takvo je gledište naša kultura snažno podupirala. Emocije se često smatraju djetinjastima, destruktivnima, neprijateljima racionalnosti. Dajući takvom stajalištu čvršću znanstvenu osnovu, Berkowitz (1993) je proveo puno eksperimenata kojima dokazuje da se ljutnja temelji na mehanizmu čiji su pojedini aspekti u suvremenom društvu iracionalni i de- struktivni. Ovakav način razmišljanja nije bio stran viktorijanskom dobu. Stoici, o kojima će biti riječi, stoljećima nisu vjerovali emocijama zbog njihova ometajućeg utjecaja na život i razboritost. Danvin je tom nepovjerenju dodao opažanja biologijske znanosti. No s idejom o evoluciji ljudi iz prethodnih oblika života, također nam je pružio i jedan od najvažnijih temelja za razumijevanje emocija. Tu ideju slijedimo u 3. poglavlju.


William James: tjelesni pristup... tjelesne promjene neposredno slijede nakon opažanja zanimljive činjenice ... a osjećajpromjena koje se zbivaju JESTemocija.

James, 1890, str. 449

Citat na početku ovog dijela je iz čuvenog udžbenika Williama Jamesa Načela psihologije (1890). U njemu je ponovno iznesena Jamesova teorija emocija, prvi put objavljena 1884. godine. On je tvrdio da je potpuno po- grešno laičko shvaćanje kako smo svaki put kad osjetimo neku emociju potaknuti na određenu aktivnost - prema tom shvaćanju, primjerice, kad bismo u šumi sreli medvjeda, uplašili bismo se i pobjegli. Prema Jamesu, mi opa- zimo objekt straha, “uzbuđujuću činjenicu”, kako on kaže, a emocija je potom opažanje promjena u našem tijelu, nastalih kao reakcija na tu činjenicu. Emocija straha je osjećaj drhtanja, bježanja i slično, osjećaj naših tjelesnih odgovora na ono što opažamo.

Neko su vrijeme Jamesova teorija, reakcije na nju i njezine nadopune bile jedini sadržaj psihologije emocija u Americi. U toj je tradiciji svaki udžbenik psihologije uredno iznosio kako je danski psiholog Carl Lange (1885) nezavisno predložio ideju sličnu Jamesovoj, a teorija je postala poznata kao James-Langeova teorija emocija.

James je naglašavao način na koji nas emocije pokreću i kako nas neke od njih - krupne emocije, kako ih je nazivao - tjelesno pokreću. Možemo drhtati ili se znojiti, srce nam može jako udarati, naše disanje može pokretati sila izvan naše svjesne kontrole dok bespomoćno plačemo ili se smijemo. Emocije nisu blijede ili nestvarne. Dio našeg osjetilnog sustava usmjeren je na našu unutrašnjost. Ključna misao Jamesove teorije sadržana je u ovoj izreci, koju je zapisao kurzivom: “Zamislimo li neku jaku emociju i

zatim iz naše s\’ijesti pokušamo odstraniti sve osjete njezinih tjelesnih simptoma, zamijetit ćemo da nam

ništa nije ostalo” (James, 1890, str. 451). Oduševljenje kojim je Jamesova teorija primljena, pokazuje da su je generacije psihologa smatrale važnim dostignućem. Njezino je značenje dvostruko.Prvo, James je naglasio tjelesni aspekt emocija,

uključujući i ideju da tjelesni simptomi mogu pridonijeti intenzitetu kojim se emocije osjećaju. Danas u filmskim trilerima nije neuobičajeno čuti


zvuk otkucavanja srca, koji bi nam, s ruba svijesti, trebao dati osjećaj da to može biti i naše srce. Pojačavanje emocija na taj način eksperimentalno je dokazano (Valins, 1966). Prema toj teoriji, glavno žarište tjelesnih osjeta je niz promjena koje izaziva autonomni

živčani sustav, a to je onaj dio živčanog sustava koji upravlja unutarnjim organima uključujući srce, krvne žile, želudac i žlijezde znojnice. James je smatrao i da promjene izazvane pokretima mišića i zglobova pridonose našem osjetu tjelesnih promjena.

Briga o tjelesnim osjetima za mnoge je ljude važan korak u procesu redu- ciranja stresa i smanjivanja anksioznosti. Darwin je patio od teških napadaja anksioznosti: u njegovu su slučaju oni uzrokovali mučninu i povraćanje. Pripisao ih je, vjerojatno pogrešno, nasljedno slaboj konstituciji i bio je jako zabrinut da će umrijeti i ostaviti svoju djecu u siromaštvu (Bowlby, 1991). Mnogi ljudi vjerojatno su

Slika 1.2 Ova ilustracija pokazuje ispitanika kojem se bilježe fiziološke mjere emocija, kao što su disanje, srčani ritam i elektrodermalna reakcija (EDR, ili provodljivost kože, mjera je vrlo malih promjena u znojenju).


u određenim situacijama iskusili tjelesne simptome anksioznosti. Oni nisu rijetki: možete se zapitati koji je vaš vlastiti oblik.James je bio u pravu: ono što je nazivao krupnim

emocijama povezano je s tjelesnim promjenama, a te promjene često mogu biti tako jake (kao kod Darwinovih napadaja mučnine) da izazivaju strah. Jamesovu teoriju možemo uzeti kao podsjetnik da nismo bestjelesna bića. Potresajući naše tijelo, emocije nam pokazuju da se zbiva nešto važno.Drugo, James je pretpostavio da emocije daju

“obojenost i toplinu” iskustvu. Bez ovog doprinosa emocija, rekao je, sve bi bilo blijedo. Misao da emocije daju obojenost iskustvu provlačila se psihološkim objašnjenjima emocija. Primjerice, sadržana je u ideji da ta obojenost može biti ugodna i neugodna te da su pojedine emocije, s osjetima koji ih prate, stanja kojima težimo ili ih izbjegavamo.

Sigmund Freud: psihoterapijski pristup“Odjednom sam se udaljila od prozora, naslonila se na zid i nisam mogla doći do daha...” (opis koji je dala Katarina, jedan od ranih Freudovih opisanih slučajeva ).

Freud i Breuer, 1895

Sigmund Freud nije predložio samostalnu teoriju emocija. Zapravo, predložio je tri teorije o posljedicama emocionalno značajnih događaja: teoriju emocionalnih trauma, koju ćemo ovdje opisati; teoriju unutarnjih kon- flikata (Freud, 1915-16), i teoriju repetitivne kompulzije (Freud, 1920). Svaki put je mijenjao svoju prethodnu teoriju jer nije funkcionirala tako dobro kako je mislio.Freudova prva teorija emocionalnih posljedica

tvrdila je da neki događaji, obično seksualne prirode, mogu biti toliko štetni da ostavljaju psihološke ožiljke koji mogu obilježiti ostatak našeg života. Njegov glavni prikaz ove teorije nudio je niz ukratko opisanih slučajeva. Ovdje navodimo jedan od njih, slučaj Katarine (Freud i Breuer, 1895, str. 190-201). Freud je ranih 1890-ih planinario u istočnim Alpama pokušavajući, kako je rekao, potpuno izbaciti iz svoje glave medicinu i neuroze. Prema vlastitim riječima, gotovo je u tome uspio kad je, u gostionici na jednom planinskom vrhu, glas prekinuo


njegovo promatranje pejzaža pitanjem: “Gospodine, jeste li vi liječnik?” Freud se, naime, nehotice odao u knjizi gostiju. Glas je pripadao “djevojci prilično prkosna izgleda od kojih osamnaest godina, koja je [Freudu] posluživala jelo” (str. 190). Zvala se Katarina i bila je nećakinja vlasnika. Rekla je da je loših živaca, da je posjetila liječnika, no još uvijek nije dobro.

Tako se Freud vratio neurozama - naziv koji je dao problemima opće- poznatim kao “živci”. Katarina je opisivala kako pati od napadaja za vrijeme kojih misli da će se ugušiti. Cinilo joj se da će joj zujanje i udaranje raznijeti glavu; od vrtoglavice se gotovo onesvijestila, a gušenje u prsima bilo je toliko da nije mogla doći do daha.

Freud ju je zapitao osjeća li se uplašeno. Reklaje da ne; obično je bila hra- bra i išla svugdje, no tijekom tih napadaja osjećala se kao da će umrijeti i tih se dana nije usuđivala izlaziti van.

Danas bismo to opisali kao napadaj panike (Američka psihijatrijska udruga, 1994). Takvi napadaji često se javljaju kod anksioznih poremećaja, koji su obično kronična stanja u kojima osoba može potpuno izgubiti samopouzdanje i osjećati da je nesposobna sudjelovati u društvenom životu. U terminima emocija, ovi su napadaji epizode straha praćene burnim tjelesnim promjenama, onakvim kakve je opisao William James. Napadaji panike obično se dogode bez ikakve spoznaje o tome čega se zapravo osoba boji, a katkad, kao što je slučaj s Katarinom, osoba misli da će te burne promjene izazvati smrt. U tim napadajima, rekla je Katarina, “uvijek vidim odvratno lice koje me gleda zastrašujućim izrazom, pa se uplašim” (str. 192). Katarina nije mogla reći čije je to lice.Freud je bio siguran da je to napadaj straha koji

se naziva anksioznost. Njegova je namjera u terapiji bila otkriti kako su napadaji započeli i što je - ili tko - bio objekt straha. Rekao je da se vrh planine ne čini najpogodnijim mjestom za primjenu hipnoze pa je Katarini postavljao pitanja. Napadaji su, rekla je, započeli prije dvije godine. Freud je pomislio da bi mogao pokušati pogađati jer je njegovo dotadašnje iskustvo govorilo da su mlade žene često užasnute kad se po prvi put sretnu sa svijetom seksualnosti. “Ne


znaš li ti,” rekao je, “ja ću ti reći što ja mislim o tome kako si dobila napadaje panike ... vjerojatno si vidjela ili čula nešto što te jako posramilo” (str. 192). “Zaboga, da!”, odgovorila je. “To je bilo kad sam zatekla svog ujaka s djevojkom, s Franciskom, mojom rođakinjom” (str. 193).

Freud ju je dalje ispitivao. U prolazu se kroz prozor navirala u sobu u kojoj je vidjela svog ujaka kako leži na Franciski. Rekla je:“Naglo sam se od- maknula od prozora, naslonila se na zid i nisam mogla doći do daha - upravo ono što mi se od tada događa. Sve mi se zamaglilo, kapci su mi se sami sklopili, a u glavi mi je tuklo i zujalo” ( str. 193).

Katarina je ustrajala na tome da ne razumije značenje tog prizora. Lice koje je vidjela tijekom napadaja nije bilo Franciskino. Bilo je to lice mu- škarca. Njezina ujaka? Nije znala. Nije ga mogla vidjeti toliko jasno, a zašto bi, zapitala je, “pravio tako zastrašujuće lice?” (str. 194). Freud se složio, no nastavio ju je ispitivati. Tri dana kasnije Katarina je rekla da ponovno osjeća vrtoglavicu, a potom je tri dana imala mučninu i povraćala. Freud je smatrao da ta bolest znači da je osjećala odvratnost prema onome što je vidjela u sobi. “Da, sigurna sam da sam osjetila odvratnost”, rekla je prisjećajući se, “no odvratnost prema čemu?” (str. 195).

Ni Freud niti Katarina nisu to mogli razabrati, no zamolio ju je da nastavi priču. Rekla je da je opisala taj događaj svojoj ujni, koja je počela sumnjati da ona krije neku tajnu. Na kraju, ujna se zajedno s Katarinom preselila da bi preuzela sadašnju gostionicu, ostavljajući ujaka s Franciskom koja je u to vrijeme bila trudna. No, iznosi Freud, umjesto da nastavi priču o tom uznemi- rujućem odvajanju, Katarina ju je naglo prekinula da bi se osvrnula na inci- dent koji se dogodio dvije godine prije. Ona je s ujakom otišla na put, i u gostionici u kojoj su prenoćili on se uvukao u njezin krevet. Rekla je da “se iznenada probudila, ‘osjećajući njegovo tijelo’ u krevetu.”Ona je prosvjedovala:“Što to hoćeš, ujače? Zašto

nisi u svom krevetu?” Pokušao ju je smiriti: “Ma


hajde, blesavice, smiri se. Ne znaš kako je to lijepo.” - “Ne sviđaju mi se te tvoje ‘lijepe’ stvari” (str. 195). Krenula je prema vratima, spremna da pobjegne u hodnik ako on ne odustane. Freud navodi, na temelju njezina opisa i ispitivanja, da ona nije mogla prepoznati prirodu tog incidenta. 1 u drugim se prilikama morala braniti od ujaka kad bi se ovaj napio. Tada je počela osjećati pritisak u očima i u grudima, no ništa nalik silini njezinih kasnijih napadaja.Tada je spomenula druga sjećanja. Jedno od njih

bilo je na događaj kad je čitava obitelj spavala na sjeniku. Probudila se od buke i pomislila da je opazila ujaka, koji je ležao između nje i Franciske, kako se okreće na drugu stranu. No nije znala što se dogodilo. Bila je tu i noć kad se činilo da njezin ujak pokušava ući u Franciskinu sobu. Ona je zapazila oba incidenta, no o njima nije ništa mislila. Freud opisuje kako je, dovršavajući svoj iskaz, “ postala druga osoba. Prkosno, nesretno lice oživjelo je, njezine su oči živo sjale, raz- vedrila se i djelovala ushićeno” (str. 197).Freud navodi da je značenje slučaja postalo jasno.

Nosila je dvije vrste iskustava: pokušaje svog ujaka da se s njom spetlja i nejasna zbivanja između njega i Franciske. No te događaje nije razumjela. Tada je vidjela svog ujaka na Franciski. U tom trenutku počela je shvaćati - no, istodobno je, kaže Freud, njezin um odbijao prihvatiti značenje tih događaja. Poslije tri dana inkubacije, simptomi su se očitovali u povraćanju, znaku njezina gađenja, koje nije dolazilo od onoga što je vidjela kroz prozor, nego iz shvaćanja onoga što se zbilo dvije godine ranije kad je “osjetila ujakovo tijelo”.

Freud je Katarini ponudio svoj zaključak: “Ti si pomislila”, rekao je Freud, “ sad s njom radi ono što je želio raditi sa mnom, one noći i u drugim

prilikama”. “Vrlo je moguće”, odgovorila je, “da mi je upravo to izazvalo gadenje i da je to bilo ono što sam pomislila” (str. 197).

Freud se tada dovoljno ohrabrio da upita kojim ju je dijelom tijela njezin ujak dodirivao. Ona se stidljivo nasmijala, kao da je otkrivena, no nije odgovorila. Rekla je da je lice koje ju je


progonilo tijekom njezinih napadaja sada mogla raspoznati kao ujakovo. No to nije bilo lice ni iz jedne od tih scena, nego iz vremena ujakove i ujnine rastave. On je znao biti izobličen od bijesa, prijeteći joj i govoreći da je sve to njezina krivnja.Freud nikad više nije vidio Katarinu, no nadao se

da je imala koristi od njihova razgovora. U bilješci pridodanoj 1924, međutim, napisao je: “ Nakon to- likih godina, usuđujem se podići veo diskrecije i otkriti činjenicu da Katarina nije bila nećakinja vlasnice, već njezina kći. Dakle, djevojka se osjećala loše zbog pokušaja seksualnog napastovanja vlastitog oca” (str. 210). Ovo otkriće iznenada čini povijest slučaja još šokantnijom, ali istodobno i još zanimljivi- jom.

Freud je pokazao da emocije nisu uvijek jednostavne. Cesto ih ne osje- ćamo sasvim jasno, ili njihove posljedice ne razumijemo. Neke emocije i njihova značenja postaju jasna samo kad ih izrazimo, kad o njima govorimo drugoj osobi ili kad o njima razmišljamo.


Već se u slučaju Katarine, starom stotinu godina, naziru mnogi elementi psihoanalitičke terapije kakva se kasnije razvila: pričanje životne priče koja sadrži praznine, ispunjavanje tih praznina “interpretacijama” ili sugestijama terapeuta i uvidi osobe koja prolazi terapiju i shvati da je nešto bilo nepoznato ili nesvjesno, kao kad je Katarina uzviknula: “Zaboga, da! To je bilo kad sam zatekla ujaka s tom djevojkom, s Franciskom” (str. 193).

Ostali elementi Katarinina slučaja zajednički su svim oblicima psihoterapije. Oni uključuju usmjerenost na emocije kao na jedan od glavnih problema kojima se treba pozabaviti. Kad postanu duboko uznemirujuće ili ometajuće, takve emocije se nazivaju simptomima. Simptomi zadržavaju

Slika 1.3 Grupna fotografija s konferencije koja je pratila svečanost dodjele Freu- dova počasnog doktorata na Sveučilištu Clark 1909. godine. To je bilo prvo značajno javno priznanje Freudu. Sudionici konferencije ne čine u potpunosti listu slavnih američkih psihologa toga vremena, no blizu su tome. U prednjem redu fotografije Freud je četvrti zdesna, Jung treći zdesna, William James je treći slijeva, Edvvard Titchener je drugi slijeva, a Stanley Hall, začetnik razvojne psihologije i organizator dodjele počasnog doktorata i konferencije, peti zdesna. U drugom redu, treći slijeva je James Cattell.


svoju emocionalnu osnovu, premda su često intenzivniji i trajniji od običnih emocija. Pa- tološki su dijelom zbog toga što ih osobe doživljavaju kao neprikladne, ome- tajuće, katkad neshvatljive. Psihoterapija je često usmjerena na to da oslabi njihov utjecaj tako što će ih osoba razumjeti, regulirati ili ih lakše podnositi.Freudov doprinos razumijevanju emocija je

njegova ideja da nas naš um, svjesno ili nesvjesno, čuva od neugodnih emocija. Freud je te procese nazvao obrambenim mehanizmima, a tu je ideju dalje razvijala njegova kći Anna Freud (1937). Općenito, istraživači koji su nastavili Freudov rad o nošenju s emocionalno stresnim događajima, govore o tome kao o suočavanju s do- gađajem i suočavanju s emocijama koje on izaziva (Lazarus, 1991).

ilozofski i književni korijeniDarwin, James i Freud su, bez sumnje, bili

prvi autori zapadne tradicije koji su razmišljali o emocijama. Misli o emocijama mogu se naći u nekima od najstarijih sačuvanih pisanih dokumenata. Neki tekstovi su imali jak utjecaj na moderno mišljenje. U ovom dijelu govorit ćemo o pristupima četvorice pisaca koji predstavljaju važne struje u razmišljanju o emocijama.

Aiistotel: konceptualnipiistup... ništa nije samo po sebi dobro ili loše, već ga takvim čini razmišljanje.

Shakespeare, HAMLET, II, 2, 1. 249-250

Aristotel, koji je živio od 384. do 322. pr. Kr. (prije naše ere), postavio je neke od temelja europske i američke psihologije emocija. Njegova je naj- važnija spoznaja da su emocije povezane s djelovanjem i da proizlaze iz naših vjerovanja. Jedan od razloga zbog kojih je Aristotelov pristup važan je to da se u drugim


pristupima čini kako se emocije jednostavno događaju (što podrazumijevaju Darwin i James). Takva stajališta mogu sugerirati da su emocije tek biološka zbivanja bez značenja poput kihanja, ili da su suprotne raz-

mišljanju. Što je, dakle, Aristotel mislio kad je rekao da emocije ovise o onome što vjerujemo?

Aristotelova glavna rasprava o emocijama sadržana je u njegovoj knjizi Govorništvo, u kojoj se bavio praktičnim pitanjima: kako iznositi uvjerljive argumente, naročito kad se govori o praktičnim odlukama? U puno slučajeva nije sigurno što treba vjerovati i što treba učiniti. Dakle, moramo se truditi dosegnuti istinu uvjerljivim argumentima. Prema Aristotelu, tu su primje- njiva tri opća načela. Prvo, slušatelj će lakše povjerovati dobroj nego lošoj osobi. Drugo, ljude ćemo uvjeriti ako ono što kažemo uzburka njihove emocije. Treće, ljude ćemo uvjeriti argumentima koji su blizu istini, ili očiglednoj istini u nekoj stvari.Kad govori o emocijama, Aristotel jasno iznosi da ga

ne zanimaju emocije kao način na koji se izazivaju predrasude, sažaljenje ili ljutnja, emocije kao način da ljude učinimo iracionalnima. On retoriku zamišlja kao potragu za istinom, do koje dolazimo govorenjem i raspravom. O govorenju u sudnici on kaže: “Nije ispravno zavesti suca izazivajući u njega ljutnju, zavist ili saža- ljenje - isto tako možemo iskriviti i pravilo stolarskog zanata prije no što ga primijenimo” (1984,1354.a, 1.24). Aristotel se bavi emocijama zato što misli da je govorenje osobna stvar. Kad govorite da biste uvjerili, morate nešto znati o ljudima kojima govorite, o njihovim vrijednostima i o dojmu koji govorenje može na njih ostaviti. Kad su “ljudi prijateljski i pomirljivo ra- spoloženi, misle jedno; kad su ljuti i neprijateljski raspoloženi, misle nešto posve drugačije, ili isto, no različitim intenzitetom” (1377.b, 1.29). “Emocije su”, nstavlja Aristotel, “svi oni osjećaji koji toliko promijene [ljude] da utječu na njihove prosudbe, a praćeni su patnjom ili zadovoljstvom. Takvi su osjećaji ljutnja, sažaljenje, strah i slično, sa svojim suprotnostima” (1378.a, 1.20).Aristotel nastavlja definiranjem i raspravom o


različitim emocijama, a za- počinje ljutnjom: “Ljutnja se može definirati kao poriv, kojeg prati bol, k velikoj osveti za veliko poniženje koje je bez opravdanja bilo naneseno osobi ili njezinim prijateljima” (1378.b, 1.32).Ljutnja se definira u kognitivnim terminima znanja

koje osoba posjeduje i načina na koji se to znanje upotrebljava. Aristotel govori o analizi - podjeli cjeline na sastavne dijelove. To je namjera njegove kognitivne definicije. On pojašnjava svojstva svakog dijela. Značenje poniženja, na primjer, jest da se netko prema tebi ponaša prezirno, da je osujetio tvoje namjere ili da ti je nanio sramotu.

U toj drevnoj raspravi naziremo elemente kojima se psiholozi i danas bave. Prvo, emocije imaju kognitivni temelj: možemo ih raščlaniti na sastavne dijelove na temelju onoga što znamo i vjerujemo. Drugo, emocije su tipično ugodne ili neugodne - Ijutnja je obično neugodna. Ova razlika zadržala se do današnjeg dana u podjeli emocija na primarno pozitivne ili negativne. Treće, emocije uključuju poticaj na djelovanje. Kod ljutnje postoji poriv za osvetom, za izravnavanjem računa. Četvrto, Aristotel ističe da emocije imaju učinke koji su sami po sebi kognitivni - temelje se na našoj evaluaciji događaja i mogu utjecati na naše daljnje prosudbe.

Aristotelova postavka, čiji odraz nalazimo u citatu iz Shakespeareova Hamleta na početku ovog poglavlja, jest da mi događaje osjećamo kao dobre ili loše sukladno vlastitim procjenama tih događaja. Razmislimo o tome na sljedeći način: topla je ljetna večer i vi, lagano obučeni, čekate u redu za ka- zalište. Na ruci osjetite nečiji dodir. Ako je to dodir osobe u koju ste zaljub- ljeni, možete ga osjetiti kao nešto vrlo ugodno, čak erotično. Ako je to dodir neke poznate osobe, koja vam možda na taj način daje do znanja da nekoga propustite da prođe, možda nećete osjetiti nikakve emocije, nego ćete samo zamijetiti što se dogodilo i pomaknuti se. Ako vas je dodirnuo netko ne- poznat, možda ćete osjetiti da vam je zasmetao, naljutit ćete se ili osjetiti odbojnost. Potpuno isto podraživanje kože može značiti vrlo različite stvari, ovisno o tome kako ga procjenjujete.


Druga knjiga u kojoj je Aristotel raspravljao o emocijama je Poetika, koja govori o narativnom pisanju. Aristotela je oduševljavala drama, a knjiga se uglavnom bavi tragedijom u kazalištu. Smatra se prvom polovicom veće knjige, a izgubljeni dio bavio se komedijom.Drama se, rekao je Aristotel, bavi ljudskim

djelovanjem. Povijest se bavi pojedinostima, događajima koji su se zbili. No drama je univerzalna. Ona govori o tome što se može dogoditi kad ljudi nešto čine. Uz postupno slabljenje ideje da sudbina upravlja ljudskim životima, veliko je otkriće grčkih drama- tičara da ljudsko djelovanje može biti promašeno, čak i kad je dobrona- mjerno. Njegove se posljedice ne mogu sagledati unaprijed. Ljudi smo, a ne bogovi. Jednostavno ne znamo dovoljno da bismo predvidjeli posljedice svega što činimo. Svejedno, a to je srž ljudske tragedije, odgovorni smo za svoje postupke.Aristotel je zabilježio dvije važne posljedice

tragične drame. Prvo, ljudi su emocionalno dirnuti. Dok se glavni lik suočava s posljedicama koje su nepredvidive i nezvane, mi vidimo mračan prizor dobre osobe mučene okolnostima kojima je sama pridonijela. Ta se osoba počinje ponašati na način proturječan vlatitim vjerovanjima i standardima. Potaknuti smo na suosje- ćanje s tom osobom i na bojazan za same sebe jer u univerzalnom značenju ovih drama znamo da smo i mi sami glavni lik.

Drugo, možemo iskusiti ono što Aristotel naziva katarza

naših emocija. Ovaj termin često se krivo prevodi, kao da ima medicinsko ili spiritualno značenje čišćenja ili pročišćenja. Javila se ideja da je tim terminom Aristotel želio reći kako u emocijama ima nešto neprikladno. Doista, Aristotelov je učitelj Platon podučavao da su emocije poput droge, da pomućuju razum. Prema tom gledištu, možemo otići u kazalište i osloboditi se uznemirujućih emocija, kao laksativom. Engleska riječ “catharsis” u velikoj mjeri znači

upravo to. Ili, prema duhovnijem gledištu, netko može pročistiti svoje osnovne emocije. U svakom slučaju, iz kazališta možemo izaći oslobođeni emocija, pa smo nakon toga sposobni racionalno


razmišljati i djelovati. No kako tvrdi Nussbaum (1986), za Aristotela katarza nije značila ni čišćenje niti pročišćenje. Ona je značila razrješenje, odnosno uklanjanje prepreka, i uklju- čivala je kognitivno značenje jasnog razumijevanja, odnosno razumijevanja bez prepreka. Aristotel pod katarzom podrazumijeva razrješenje kad kaže: “Uloga je kazališta da kroz sažaljenje i strah postigne razrješenje (ili rasvjet- Ijavanje) iskustava povezanih sa sažaljenjem i strahom” (Nussbaum, 1986, str. 391). Dakle, gledajući u kazalištu univerzalne ljudske nevolje, možemo osjetiti emocije sažaljenja i straha, i svjesno razumjeti njihovu povezanost s posljedicama ljudskih postupaka u svijetu koji možemo tek manjkavo spoznati.

Tako su ovdje, u zapadnoj povijesti ideja, počeci jasnog razmišljanja o emocijama i njihovim posljedicama. To je kognitivni pristup. O njemu su u 3. st. pr. Kr. raspravljali stoici, koji su željeli naći filozofski lijek za dušu u isprav- nom razmišljanju, zasnovanom na procjenama koje bi kontrolirale ili ublažavale emocije. Njihov se utjecaj, koji povremeno spominjemo u ovoj


knjizi, nastavio sve do danas. Prema nmogim psiholozima, kognitivni pristup još je uvijek najplodniji pristup razumijevanju emocija. Ne samo da emocije proizlaze iz kognitivnih procjena, nego nam postaje i jasnije kako su naše vlastite emocije uzburkane u univerzalnom poslu slušanja i gledanja ljudskih priča. Razmišljajući o tome, napokon možemo shvatiti zbog čega su uzburkane.

Rene Descartes i Bamch de Spinoza: filozofski piistupStrasti duše

naslov Descartesove knjige

O Ijudskom ropstvunaslov poglavlja u Spinozinoj Etici

Slika 1.4 Kazalište je u klasično doba bilo važna institucija. Posjetite li ostatke gradova antičke Grčke, zapazit ćete da je u svakome najveća građevina bilo kazalište, s brojem sjedala ne mnogo manjim od gradskog stanovništva. Za razliku od današnjih medija kao što su kino i televizija, koji su napravljeni da bi stvarali privatnu sliku, ta- dašnje je kazalište sagrađeno da bi prikazivalo zbivanja u okružju sugrađana koje je pojedinac mogao u potpunosti vidjeti.


Descartes i Spinoza djelovali su u 17. stoljeću. Obojica su živjela u Ni- zozemskoj, koja je iz mračne španjolske kolonije na Sjevernom moru upravo procvala u središte trgovačkog i intelektualnog života. U to vrijeme bila je jedno od rijetkih mjesta gdje su smioni mislioci mogli djelovati i objavljivati bez progona. Oba su filozofa u svom radu željela rasvijetliti prirodu ljudskih bića i ponuditi ključ za razumijevanje emocija.

Descartes

Rene Descartes općenito se smatra osnivačem suvremene filozofije. Možemo ga u podjednakoj mjeri promatrati i kao osobu koja je omogućila suvremeni znanstveni pogled na svijet. Mnoga svoja djela započeo je na- pomenom da trebamo odbaciti sve što je o toj temi prethodno napisano i početi ispočetka. Zapravo, bio je iznimno obrazovan i načitan, pod očitim utjecajem pisaca koji su mu prethodili. Može nam se oprostiti mišljenje da je svojim uvodnim odlomcima htio pridobiti pažnju čitatelja, jer on je to doista i činio.Evo uvodnog odlomka Strasti duše (1649): “Nigdje se

manjkava priroda znanosti koju smo naslijedili od prethodnika ne očituje jasnije no u onome što su napisali o strasti” (str. 331). Svatko koga tema zanima jedva će dočekati da pročita stvarni odgovor. Descartesova knjiga postavlja temelje suvremene neurofiziologije. U njoj tijelo opisuje kao neku vrst stroja, ispravno razlikuje senzorne i motoričke živce, daje naznake načina na koji radi pamćenje i raspravlja o tome kako funkcioniraju refleksi. No knjiga je zapravo o emocijama, a ima tri glavna dijela. U prvom raspravlja o emocijama s obzirom na njihovu neurofiziološku osnovu. U drugom dijelu daje opis šest osnovnih emocija - čuđenja, želje, radosti, ljubavi, mržnje i tuge te raspravlja o njihovim tjelesnim aspektima. U trećem dijelu pokazuje kako se šest osnovnih emocija spaja da bi stvorile mnoge zasebne emocije koje osjećamo: prezir, ponos, nadu, strah, ljubomoru, kajanje, zavist i sl.Descartesov opis prirode emocija navodi da se one

zbivaju u misaonim aspektima nas samih, koje je nazivao dušom. One su istodobno usko povezane s našim tijelom, primjerice s brzim otkucajima srca, crvenjenjem ili suzama. “Strast” ovdje znači nešto što nam se događa; njezina je suprotnost djelovanje, dakle, nešto što mi sami izazivamo. U


strasti spadaju opažaji koji izviru iz aspekata vanjskog svijeta koji djeluju na naše osjetilne organe, a isto tako i tjelesna zbivanja kao što je glad ili bol. No za razliku od strasti opažaja ili tijela, emocije se događaju našim dušama, našim misaonim dijelovima. Descartesova plodna ideja nameće misao da nam emocije govore o tome što je važno u našim dušama, ili, kako bismo danas rekli, u našem stvarnom ja, isto kao što nam opažaji govore o tome što je važno u vanjskom svijetu, ili kao što nas glad ili bol upućuju na važna zbivanja u našem tijelu.

Descartes opisuje kako se emocije ne mogu u potpunosti kontrolirati raz- mišljanjem, no mogu se regulirati mislima, posebice mislima koje su istinite. Tako kaže:

...kako bismo potaknuli u sebi hrabrost i odagnali strah, nije dovoljno da to želimo učiniti, već moramo i razmotriti razloge, predmete ili primjere koji nas uvjeravaju da pogibelj nije velika; da je sigurnije braniti se nego pobjeći; da...ne možemo očekivati drugo do žaljenja i srama što smo pobjegli, itd. (Descartes, 1649, str. 352).

Premda ne priznaje Aristotela, iz ovog je prikaza jasno da Descartes pri- hvaća Aristotelovu ideju da emocije, iako nam se događaju, ovise o tome kako mi procjenjujemo događaje. Intenzitet emocija i njihov učinak pod utjecajem su naših razmišljanja o tim događajima i njihovim posljedicama.Descartesovje prikaz vjerojatno najznačajniji

zato što ujedinjuje opis mehanizma emocija s idejom o njihovoj funkciji. Evo što ovdje kaže:

...upotrebljivost svih naših strasti sastoji se samo u tome što se one učvrstei ponavljaju u mislima duše, što je dobro i što treba očuvati, a bez čega bi te misli bile izbrisane. A s druge strane, sva šteta koju mogu nanijeti sastoji se u činjenici da učvršćuju i čuvaju te misli više nego što je potrebno, ili što učvršćuju i čuvaju neke druge misli kojima se nije dobro baviti.. (ibid, str. 364)

Možemo razmišljati o tome kako, kad nekog volimo, naša ljubav obnavlja i širi naše razmišljanje o toj osobi, a kad smo pretjerano anksiozni ili depresivni, zdvajamo nad pitanjima na koja ne možemo


utjecati. Dakle, Descarte- sova ideja je da smo po svojem biološkom ustroju opremljeni funkcionalnim - emocijama, no one katkad mogu biti nefunkcionalne.

Spinoza

Poput Descartesa, rođenog generaciju prije, i poput svog suvremenika Leibnitza, Baruch de Spinoza smatra se jednim od velikih racionalističkih filozofa - filozofa koji su vjerovali da način na koji ljudi razmišljaju može odražavati način funkcioniranja univerzuma, dakle, pravo razumijevanje može doći isključivo iz racionalnog mišljenja.U svojem najvažnijem djelu, Etika (1675), Spinoza

iznosi viziju univerzuma kao velikog povezanog sustava, a velik dio knjige odnosi se na emocije. Univerzum je odraz Božjeg uma. On je sve što jest, a pokreće se prema onome što fizičari danas nazivaju zakonima. Sve što se ziva, zbiva se zahvalju- jući uzročnim svojstvima univerzuma: ljudi nisu odvojeni jedni od drugih ili od svijeta oko njih. Svaki pojedinac više je nalik tanahnoj niti u velikom ko- madu odjeće. Ispravno funkcioniranje našeg svjesnog uma, općenito i u svakodnevnim stvarima, jest u tome da razumije našu povezanost s univerzumom i njegovim zakonima.

Možemo prihvatiti ono što se događa, a to je ispravan stav zato što je sve, pa i ono što se nama osobno događa, izraz Božjeg uma u tom velikom sustavu. Spinozin je argument da Bog u svome savršenstvu ne može biti nepotpun. Stoga su Bog i svijet, koji uključuje i ljudska bića, jedno. Kad to shvatimo i prihvatimo, imamo ono što Spinoza naziva aktivnim emocijama, utemeljenim na ljubavi za ono što jest. No možemo imati i pasivne emocije, strasti kao što su ogorčenost, uvrijeđenost i zavist, koje se temelje na proturječnim idejama, odbacivanju i pobuni protiv onoga što jest, želji da svijet bude dru- gačiji.Poglavlje u Spinozinoj Etici u kojem raspravlja o tim

strastima i našoj “ljudskoj slabosti da ublažimo i obuzdamo te emocije” zove se “O ljudskom ropstvu”, jer kako kaže: “Kad je čovjek plijen vlastitih emocija, nije svoj vlastiti gospodar, nego je prepušten milosti sreće” (str. 187). Ljudi su svjesni


svojih želja, no općenito su nesvjesni uzroka tih želja. Stoga pogrešno misle da su te želje njihovi prvobitni pokretači, pa se naljute i razočaraju kad te želje nisu ispunjene. Ono što se u stvarnosti zbiva je odraz sveobuhvatnog Božjeg uma, koji je savršen. Mi možemo pokušati razumjeti to savršenstvo, ili pak razmi- šljati o nesavršenstvu koje izvire iz naših nezadovoljenih želja.Spinoza je izravan nasljednik Aristotela: njegova

teorija emocija je u potpunosti kognitivna. Emocije se temelje na procjenama, načinima mišljenja. Kad svijet sagledamo onakvim kakav on jest, imamo ispravna vjerovanja iz kojih izviru aktivne emocije ljubavi za druge i za svijet, koje se temelje na prihvaćanju. Nasuprot tome, strasti su, prema Spinozi, proturječne ideje utemeljene na pogrešnim vjerovanjima, na odbacivanju svijeta kakav jest.

Spinoza je bio na neki način intelektualni mistik: njegov svjetonazor povezan je sa svjetonazorom ljudi koji pripadaju židovskoj, kršćanskoj, islam- skoj i budističkoj mističnoj tradiciji. Ovo može biti i vaš svjetonazor, ali i ne mora. Jedan od zanimljivih aspekata Spinozina djela je, međutim, veliko poštovanje koje ono izaziva čak i među onima koji nemaju mističnih sklonosti, čak i među ateistima.

Shvaćanje emocija, ili strasti, kao značajnog izvora teškoća za nas ljude nije rijetko, ni u zapadnoj ni u istočnoj tradiciji. Ono što je Spinoza predložio, očito prvi u Europi, jest to da nas razumijevanje emocija i njihovih izvora oslobađa ropstva. Kako smo istaknuli u poglavlju o Freudu, prihoterapija na zapadu usmjerena je na razumijevanje emocija. No revolucionarna ideja prihvaćanja i razumijevanja vlastitih emocija, kao korak k oslobađanju od njihovih prisilnih učinaka, bila je Spinozina.

Poput Descartesa, Spinoza navodi dugu listu različitih emocija i svaku od njih objašnjava u zasebnom odlomku. U njima ne nudi više od naznaka, od kojih neke imaju ironijski prizvuk, o tome kako bismo trebali gledati na vlastite emocije:

Definicija 7 Mržnja je bol, praćena idejom o vanjskom uzroku. (str. 176)

Definicija 23 Zavist je mržnja, utoliko što u čovjeku uzrokuje bol zbog nečije dobre sreće, i veselje


zbog nečije zle sreće. (str. 178)Kad Spinoza kaže da mržnja uključuje “ideju” o

vanjskom uzroku, on nas potiče da preispitamo tu ideju. On smatra da je razumijevanje naših emocija od najveće važnosti, premda aspekti tog razumijevanja mogu biti paradok- salni. Na kraju Etike on priznaje teškoće, kad kaže:

Čak i kad se put za koji smatram da vodi k tome [mudrost sadržana u svijesti o nama samima, o Bogu i o stvarima oko nas] čini iznimno teškim, svejedno se može naći...kako bi bilo moguće, ako je spas nadohvat ruke i može se s la- koćom otkriti, da je gotovo od svih zanemaren? (Spinoza, 1675, str. 270-271)

Trenutak sažimanja u suvremenim istraživanjima

Tijekom 20. stoljeća proučavanje emocija napredovalo je u raznim pravcima - biološkom, socijalnom, razvojnom, primijenjenom. Sve done- davna tijek istraživanja bio je neravnomjeran i promjenjiv, s malo obzira prema međusobnim vezama različitih pravaca. U sljedećem poglavlju pred- stavit ćemo neke od utemeljitelja psihologije, fiziologije i društvenih znanosti dvadesetog stoljeća. Sa svakim od njih započela je posebna vrsta istraživanja0 emocijama, koja je postala i ostala utjecajna.

John Harlow i Walter Hess: neuroznanostVrlo često se mačka u svojim reakcijama obrane/napada okrene protiv najbliže osobe koja sudjeluje u eksperimentu.

Hess i Biiigger, 1943, str. 184


Od Darwinovih je dana hipoteza o fizičkoj osnovi uma napredovala, pa je danas malo psihologa koji će zanijekati da mentalni

procesi ovise o neuralnoj1kemijskoj aktivnosti mozga. U okviru tog shvaćanja pojavila se ideja da su pojedini dijelovi mozga na različite načine povezani s emocijama.

Neka od opažanja koja su istaknula mozak kao sjedište emocija i uslijedila su nakon

slučajnih oštećenja mozga: takav je, primjerice, slučaj Phineasa

Gagea, simpatičnog predradnika koji je radio na izgradnji pruge između Rut- landa i Burlingtona u Vermontu (SAD), a koji je zapisao seoski liječnik imenom John Harlovv. Trinaestoga rujna 1848. godine graditelji su namjeravali raznijeti stijenu. Stijena je bila izbušena i rupa ispunjena barutom. Gage je sam ugurao prah željeznom šipkom dugom 1 m, promjera 3 cm, a težine 6 kg. Ovo guranje željezom vjerojatno je izazvalo iskru jer se dogodila eksplozija. Zeljezo se zabilo u Gageovu lubanju baš ispod lijeve obrve, izašlo kroz rupu na vrhu glave i palo 25 m dalje. Strahovito je krvario. Njegovi su ga ljudi vo- lovskom zapregom prevezli do lokalnog hotela, gdje se Harlovv pobrinuo za njega. Premda mu se rana inficirala, Gage se oporavio.Harlow je napisao, u rečenici koja je nagovijestila

Daminovu teoriju emocija, da “se činilo da je uništena ravnoteža, da tako kažem, između njegovih intelektualnih sposobnosti i životinjskih sklonosti.” (Harlow, 1868, str. 277). Umjesto Gagea bio je drugi čovjek, za kojeg je njegov prijatelj rekao da “više nije Gage.” Umjesto da bude ljubazan i učinkovit, bio je nestrpljiv, bezobzi- ran i lako je planuo. Bio je “hirovit i kolebljiv, stvarajući mnoge planove za ono što kani učiniti, no od njih je odustajao i prije no što bi ih razradio” (str. 277). Njegovi poslodavci, koji su ga smatrali svojim “najefikasnijim i najspo- sobnijim predradnikom”, nisu ga mogli vratiti na posao. Lutao je Sjedinjenim Državama pokazujući se na sajmištima i noseći okolo željeznu šipku koja ga je ozlijedila.Harlow u San Franciscu, gdje je došao živjeti sa


svojom majkom, pet godina nije doznao za Gageovu smrt. Tako nije mogao ispitati mozak. Ali, nago- vorio je njegovu obitelj da ekshumira tijelo. Lubanja i željezna šipka koja je smještena u kovčeg zajedno s Gageom poslane su natrag na istok. U svome izlaganju pred Medicinskim društvom Massachussetsa 3. lipnja 1868, Harlow je rekao da su Gageova majka i prijatelji “odustajući od prava na osobnu vezanost...sa zadovoljstvom predali meni njegovu lubanju (koju vam sada po- kazujem), za dobrobit znanosti” (str. 278).Dvije su glavne metode fiziološke psihologije:

jedna proučava posljedice lezija, ozljeda mozga koje nastaju slučajno, kao u slučaju Phineasa Gagea, ili mogu biti namjerno izazvane u eksperimentima na životinjama. Drugom me- todom proučavamo posljedice podraživanja mozga, električnim ili kemijskim putem. Vjerojatno su najdojmljivija otkrića nastala podraživanjem, a sukladna su onome što znamo iz prirodoslovnih opažanja čiji je začetnik Dar- win. Primjenom električnog podraživanja na specifična mozgovna područja možemo izazvati dobro usklađene obrasce odgovora, sklonosti karakteri- stične za emocije. Začetnik tih istraživanja bio je švicarski fiziolog Walter Hess u svom laboratoriju u Ziirichu.Tijekom dvadesetih godina 20.stoljeća pokrenuo je

inventivan, nov i teh- nički zahtjevan istraživački program (Hess, 1950). Elektrode je usadio u hi- potalamičko područje mozga mačaka. Kad se mačka oporavila od operacije, njezin mozak se mogao električno podraživati kroz te elektrode dok se živo-


tinja slobodno kretala unaokolo. Da bi mogao provoditi takva istraživanja, Hess je morao usaditi elektrode u regiju duboko u mozgu i pričvrstiti ih za lubanju, tako da ih mačka može podnositi tijekom duljeg razdoblja. Trebao je konstruirati elektrode, izolirane žice čiji je promjer ca. 0,25 mm, tako da ne oštećuju mozak. Također je morao razviti i način električnog podraživanja koji će podraživati moždano tkivo u tim dubokim dijelovima jer podraživanje koje se tradicionalno koristilo u fiziologiji ovdje nije bilo primjenjivo. Nakon završetka eksperimenata trebalo je potvrditi točke podraživanja. U tu su svrhu tanki odsječci mozga označavani za ispitivanje pod mikroskopom, kako bi se vidjelo gdje su bili vršci elektroda. Trebalo je pripremiti mape mozga, da bi se smjestile elektrode i odredile te točke. Sve je to zahtijevalo vremena, no na kraju su Hessovi eksperimenti na životinjama koje su se slobodno kretale bili uvjerljivi.Osim mnogih nalaza o funkcioniranju

autonomnog živčanog sustava, iznenađujući rezultat Hessovih istraživanja za razumijevanje emocija bio je sljedeći: kad su elektrode usađene u jedan dio hipotalamusa,

Slika 1. 6 (a) Lubanja Phineasa Gagea na kojoj je vidljiva izlazna rana uzrokovana željeznom šip- kom u nesreći 1848. godine; (b) željezna šipka, izložena u muzeju Harvard Medical School.


podraživanje je dovelo do karakterističnog odgovora: rad srca se ubrzao, mačka je postala žustra i uzbuđena, a ako se podraživanje nastavilo, mačka je postala ljuta, čak je i divlje napadala predmete u okolini. “Najčešće se mačka u svojim reakcijama napada/obrane okretala protiv najbliže osobe koja je sudjelovala u eksperimentu” (Hess i Briigger, 1943, str. 184). Hess je tu reakciju nazvao “afektivna reakcija obrane”, i ponudio objašnjenje da je jedno hipotalamičko područje specijalizirano za organiziranje odgovora borbe ili bijega. Po- draživanje drugog područja hipotalamusa, koje se nalazi sprijeda, usporilo je rad srca i izazvalo smirenost i pospanost.

Ono što začuđuje u ovim rezultatima jest to da se zadaje u početku besmi- slen niz električnih podražaja. Dio mozga iz toga proizvodi dobro koordini- ran, prepoznatljiv emocionalni odgovor svojstven vrsti. On očito ovisi o mo-

toričkom programu ugrađenom u mozgu. Program nije stereotipan, no napad bijesa se odvija na vješt i usmjeren način.

Danas, nakon više od stoljeća analize posljedica nesreća na ljudski mozak i više od 50 godina eksperimentiranja na mozgu životinja, postoji široko slaganje o sljedećoj slici.

Neka mozgovna područja kao što su hipotalamus i uz njega usko vezan limbički sustav nazivaju se nižim strukturama jer su bile istaknute kod živo- tinja koje su se javile ranije tijekom evolucije kralježnjaka. Ta su područja povezana s emocijama. Obično se smatra da su u kralježnjaka pod kontrolom viših dijelova mozga koji su se razvili kasnije tijekom evolucije, kao što je to korteks (ili moždana kora), koji se najviše razvio kod ljudske vrste. Ako su oštećeni viši centri, kao što se zbilo s čeonim područjem nesretnog Phileasa Gagea, može izostati kontrola nižih centara. Njihova se aktivnost može očito- vati u emocionalnom


ponašanju, nekontroliranom i nesocijaliziranom.

To je sažeto izrazio neurolog iz viktorijanskog doba, John Hughlings- Jackson.

Više živčane strukture razvile su se iz nižih i upravljaju tim nižim strukturama, baš kao što vlast proizašla iz naroda upravlja i usmjerava taj narod. Ako je to tok evolucije, tada obratan proces raspadanja te organizacije nije samo “povlačenje” viših, nego istodobno i “raspuštanje” nižih. Ako se upravljačko tijelo nacije iznenada uništi, imali bismo dva razloga za zdvajanje: 1) gubitak usluga ugleđnih ljudi, i 2) anarhiju ljudi koji ostaju bez kontrole. (Taylor, 1959)

Jackson je bio pronicav opažač, a njegova je shema bila izuzetno zanimljiva. Primjerice, iznio je mišljenje da je nepredvidivo emocionalno ponašanje u pijanstvu rezultat upravo takvog “raspuštanja” kakvo je naveo jer su viši centri isključeni alkoholom. Tako imamo objašnjenje zbog čega pi- jana osoba u jednom trenutku može uroniti u ljubaznu sentimentalnost, a u drugom upasti u žestoku tučnjavu.Sirila se i privlačna ideja koju je predložio

Darwinov mlađi suvremenik Haeckel (Sulloway, 1979). Krilatica je glasila “ontogeneza rekapitulira filo- genezu”. To znači da razvoj svakog pojedinca, počevši od faze embrija, ponovno prolazi faze evolucije od jedne stanice nadalje. Premda biolozi više ne misle da je to najtočniji način promatranja embrionalnog razvoja, verzija te ideje postala je pravovjernost u fiziološkim objašnjenjima ponašanja. Najniži dijelovi živčanog sustava, kao što su leđna moždina i produžena moždina, kontroliraju jednostavne reflekse - refleksi su svojstveni evolucijski najstarijim kralježnjacima. Isprva se smatralo da je i ponašanje djece u mjeri skup refleksa. Tijekom evolucije sljedeći su se razvili slojevi u, mozga, i oni sljedeći sazrijevaju u mozgu djeteta. Te strukture ukljuaMt^fiipo- talamus i limbički sustav. Oni su povezani s emocijama kao što je vođenjem organiziranih sklopova aktivnosti, kao što su napadi kojeVfti episao ^ Hess. Takvi su sklopovi


svojstveni nižim sisavcima i maloj djeci koja|ib$9ûsocijalizirana. Na kraju se zbiva evolucija korteksa, najvišeg sloja. Kod odraslih ljudi ovo područje, za koje se smatra da upravlja višim mentalnim procesima, preuzima kontrolu nad refleksima i emocionalnim centrima smještenim niže.

Hess je 1949. dobio Nobelovu nagradu za medicinu i fiziologiju za “otkriće funkcionalne organizacije diencefalona za koordinaciju unutarnjih organa”. Čudnom igrom sudbine podijelio je nagradu s Egasom Monizom, koji je razvio operativnu tehniku prefrontalne leukotomije da bi ublažio određene vrste psihoza. Pri toj operaciji kirurg je izazivao posljedice slične onima što ih je željezna šipka slučajno izazvala kod nesretnog Phineasa Gagea. Neko vrijeme, prije pojave suvremenih lijekova u psihijatriji, prefrontalna leukotomija bila je popularna kao način smirivanja nekih emocionalno uznemirenih psihijatrijskih bolesnika. Procjenjuje se da je između 1936. i 1955. godine oko 40 000 do 50 000 pacijenata bilo podvrgnuto toj operaciji (Freeman, 1971). Možda će vam se učiniti čudnim da je učinak smirivanja, koji je bio svrha ovih operacija, suprotan učinku koji je ozljeda izazvala kod Phineasa Gagea. Vjerojatno je zajednički element bio emocionalna otupjelost, distanciranje od emocionalnih posljedica. Do šezdesetih godina 20. stoljeća prefrontalna leukotomija se prestala izvoditi, a postala je i sramotnom (Valenstein, 1973). Velike operacije koje razaraju tkivo danas se više ne koriste, no izuzetak su manja, Iokalizirana odstranjivanja mozgovnog tkiva. Premda ljudski mozak u značajnoj mjeri podnosi oštećenja, suviše je složen da bi mu razaranje velikih dijelova donijelo ikakve koristi.

Magda Atnold i Sylvan Tomkins: nove psihologijske teorije

...emocijepocLrazumijevaju dvostruki odnos, iprema objektu i prema “ja” koje doživljava objekt.

Magda Arnold i J. Gasson, 1954.


Moja je namjera ponovno otvoritipitanja koja su dugo vremena bila na zlu glasu u američkoj psihologiji.

Svlvan Tomkins, 1962.

U drugoj polovici 20. stoljeća, isprva slabo, čuli su se glasovi koji izražavaju zabrinutost zbog toga što su emocije zanemarene u akademskom svijetu. Među tim su glasovima bili oni Magde Arnold i Sylvana Tomkinsa; oboje su 1954. godine objavili značajna djela. Arnoldova je (zajedno s J. Gassonom, 1954) iznijela pretpostavku da se emocije zasnivaju na procjeni događaja, a Tomkins je predložio ideju koja je u prvi plan stavila istraživanja o emocionalnim izrazima lica.

“Procjena” u suvremenim istraživanjima emocija znači da se svaka emocija temelji na vrednovanju događaja. Znamo li kakve su te procjene (ili vrednovanja), možemo predvidjeti emocije; a znamo li kakve su emocije, možemo opisati procjene. Frijda je napisao: “Procjena je središnje pitanje teorije emocija” (1993.b, str. 225). Mnogi će se s time složiti.Ideja je sljedeća: Arnoldova i Gasson predložili su

da emocija povezuje “ja” i objekt. Za razliku od percepcije, koja govori o tome na koji način znamo što je izvan nas, ili ličnosti, koja se odnosi na to kakav je svatko od nas iznutra, emocije su u osnovi vezane uz odnos. Arnoldova i Gasson to kažu na ovaj način: “Emocija ... je sklonost koju osjećamo prema objektu koji je procijenjen kao prikladan, ili odbojnost prema objektu koji vrednujemo kao neprikladan, potkrijepljena specifičnim tjelesnim promjenama, ovisno o vrsti emocija” (1954, str. 294). Premda procjena nije daleko od Aristotelove ideje vrednovanja, ideja procjene u odnosu na nas same potaknula je nov način razmišljanja.Arnoldova i Gasson su razradili svoju ideju.

Sklonost se odnosi na pri- vlačnost ili odbojnost nekog objekta. Prosudba (svjesna ili nesvjesna) se odnosi na to je li neki objekt prikladan ili neprikladan za nas, pa je emocija sukladno tome pozitivna ili negativna. Zatim dolaze daljnja razlikovanja, ovisno o tome je li objekt prisutan ili ne i postoje li teškoće u djelovanju. Ne postoje li teškoće u dosezanju ili izbjegavanju objekta, osoba mu se jednostavno približava ili se udaljava od njega, a takve se emocije označuju kao “impulzivne”;


postoje li teškoće, Arnoldova i Gasson te emocije nazivaju “emocije prijepora”. Na temelju ovakve razlike oni predlažu listu pozitivnih i negativnih emocija, a svaka od njih određena je karakterističnim procjenama. Ako je neki objekt vrednovan kao prikladan i prisutan je, impulzivna emocija je ljubav; ako je neki objekt vrednovan kao neprikladan i nije prisutan, prije- porna emocija je strah. Ideju jepreuzeo Lazarus (1966) u formulaciji transak- cija ljudi s njihovom okolinom, koja je imala široku teoretsku i praktičnu primjenu u ideji stresa i bolesti, a u novije vrijeme mnogi su eksperimentatori pokušali odrediti koje se točno procjene donose u kojim okolnostima, i kako se one odražavaju na emocije.Kao i Magda Arnold, i Sylvan Tomkins je emocije

smatrao središnjim dijelom ljudskog života. Njegove hipoteze, utemeljene na ideji povratne informacije (iz teorije kontrole) i funkcije emocija i svijesti po prvi put su pred- stavljene na Međunarodnom kongresu psihologa 1954. Cjelovita teorija pojavila se 1962, a objavljena je i knjiga njegovih odabranih radova (1995).Tomkinsovo je pisanje analitično, poticajno, otvara

nova pitanja - i teško ga je sažeti. No nekoliko njegovih koncepata naišlo je na širok odjek. Najvažnija je njegova zamisao da je osjećaj glavni motivacijski sustav, što je središnji pojam ideje da su emocije pojačala. U psihologiji se smatralo da je problem motivacije riješen idejom nagona, kao što su glad, žeđ i seksualni nagon. Tomkins smatra da to nije tako: “To je potpuno pogrešno. Intenzitet, hitnost, neutaživost nagona je privid. Privid je stvoren pogrešnim prepoznavanjem ‘signala’ nagona s njegovim ‘pojačalo’. Pojačalo je afektivni odgovor na taj nagon” (Tomkins, 1970, str. 101). Tomkinsova je slika uključivala nekoliko motivacijskih sustava, a svaki od njih vezan je uz određenu funkciju fhranjenje, disanje, seks), svaki se može natjecati s drugima i obuzeti osobe Sto je to što daje prednost jednom nagonupred drugima? To su emocije. Om

pojačavaju signal jednog nagona, baš kao što se glasnoća zvuka na audiosu stavu podešava okretanjem gumba za kontrolu jačine zvuka.Evo dvije od Tomkinsovih ilustracija. Prvo: kad,

zbog bilo kojih razloga iznenada zastane disanje, primjerice kod utapanja ili davljenja, ono što vidimo nije nedostatak kisika, nego paničan strah koji


pojačava nagonski poriv da se borimo za dah. Piloti u Drugom svjetskom ratu koji su odbili nositi maske s kisikom, također su patili od gubitka kisika, ali polako. Dojam nije bio neugodan - naprotiv, bio je ugodan. Signal nije bio pojačan, i neki od tih pilota umrli su sa smiješkom na usnama. Drugo: kad smo seksualno uz- buđeni, nisu spolni organi ti koji postaju emocionalno uzbuđeni, premda se u njima zbivaju izrazite promjene. Osoba je ta koja je uzbuđena, koja se pri- bližava drugoj osobi i ispunjenju. Ono što čine tjelesne promjene jest to da pojačavaju spolni nagon, čine ga neodložnim i daju mu prvenstvo pred drugim potrebama.Tomkins je nastavio dokazivati da su lice i njegovi

izrazi primarna pojačala emocija kod ljudi. Naglo se zbivaju fiziološke primjene u krvotoku i pokretima mišića, koje privlače pažnju na određenu potrebu ili cilj. Tako se dogodilo da je lice postalo središte istraživanja o emocijama: dvojica istraživača čiji je rad bio tako usmjeren, Paul Ekman i Carroll Izard, poticaj za svoja is- traživanja pripisuju Tomkinsu.Arnold, sa svojom idejom procjene, uglavnom se

usmjerila na ulazne informacije, na perceptivnu stranu. Tomkins se sa svojom idejom tjelesne povratne sprege i prioriteta među nagonima usmjerio na ishod, na motoričku stranu. Ono što im je zajedničko je pojam emocija kao normalnog funkcioniranja, što je otvorilo put novoj eri istraživanja.

Alice Isen i Gordon Bower: ekspenment o učincima emocijaTopli žar uspjeha

Iz naslova članka Alice Isen, 1970.

Eksperimentalna psihologija bila je većim dijelom 20. stoljeća dominantan pokret u psihologijskim istraživanjima. Emocije nisu potpuno izmakle pažnji. Među najranijim eksperimentima su Pavlovljeve (1927) studije uvjetovanja kod životinja. Premda su često opisivane na drugi način, one se zapravo odnose na emocije - Pavlovljevu metodu i njezine implikacije prikazat ćemo u 5. poglavlju. Postoje i različiti pristupi eksperimentiranju na životi- njama, a neki od njih primjenjivani su pri provjeri hipoteza o tjelesnim promjenama kod emocija koje predviđa Jamesova teorija, opisana ranije u ovom poglavlju (Ruckmick, 1936).


U novije vrijeme sve su brojnija nova eksperimentalna istraživanja, ne samo o emocijama, nego i o njihovim

utjecajima. U tome je jedan od pred-vodnika Alice Isen. U jednom od svojih ranih eksperimenata (1970) pri- mijenila je test perceptivno-motoričkih vještina. Nasumce odabranim ljudima rečeno je da su uspješno riješili taj test. Nakon toga bili su umjereno sretni. Isen je istraživala posljedice tog osjećaja. U usporedbi s drugim ispitanicima koji su rješavali isti perceptivno-motorički test, ali im nije rečeno da su uspjeli, bili su spremniji pomoći neznanki (suradnici eksperimentatora) koja je iz ruku ispustila knjige.

Vjerojatno najdojmljiviji eksperiment koji je Isenova provela nije o socijalnom ponašanju kao što je pomaganje ljudima, nego o onome što možemo nazvati kognitivnim posljedicama. Isenova i sur. (1978) su izazvali umjereno sretno raspoloženje kod ljudi u trgovačkom centru dajući im poklon. U naizgled nevezanoj anketi kupaca ti su ljudi izjavili da njihovi automobili i tele- vizijski prijemnici rade bolje i trebaju manje popravaka nego kontrolni ispitanici koji nisu dobili poklon. Isenova je nastavila istraživanja pokazujući da sreća ima dalekosežan utjecaj na kognitivnu organizaciju (Isen i sur., 1978). Ona može ljude učiniti kreativnijima u rješavanju problema, i potaknuti kod njih neobičnije asocijacije na riječi. Sažetak rezultata Isenove i njezinih suradnika dan je u tablici 1.2.

lica 1.2 Primjeri efekata koje sunašli Isenova i sur. u eksperimentima u kojimaje izazivano no raspoloženje. U svakoj od studija efekti su uspoređivani s onima neutralnog i/ili negativ- raspoloženja. Izuzev djece u razvojim studijama koje opisuje Isenova (1990), ispitanici su odrasli, obično studenti.

iživanje Metoda induciranja Efekti induciranja

l, 1970. Informacija o uspjehu na zadatku Veće donacije u dobrotvorne svrhe, pomoć neznancu


l i Levin, 1972 Nuđenje kolačića Veća spremnost na pomoć, manje ljutnje u knjižnici

l i sur., 1978. Poklon Bolje dosjećanje pozitivnih sjećanja Rjeđe spominjanje jbroblema s kupljenom robom

l i sur., 1985. Pozitivno asociranje riječi i druge dvije metode

Neobičnije asocijacije na riječi

nevale i Isen, 1986. Crtani filmovi i poklon Pošteno cjenkanje, manje svadljivosti

l i Geva, 1987. Vrećica bombona Više opreza zbog mogućeg gubitka kad je rizik velik, manje opreza zbog mogućeg gubitka kad je rizik mali

l i sur., 1987. Filmska komedija ili bombon Bolje kreativno rješavanje problema

iger, Billings i Gledanje smiješnih televizijskih Više zadovoljstva u rješavanju zadataka

i, 1989. omaški

l. 1990. Naljepnice za djecu Naprednije razvojne razine

l i sur., 1991. Informacija o uspjehu u rješavanju Brža klinička dijagnoza, veći interes za

anagrama pacijente

Kasnih sedamdesetih godina 20. stoljeća i Gordon Bower je započeo proučavati efekte raspoloženja na zapamćivanje i druge vrste kognitivne uspješnosti. U članku koji je postao vrlo poznat (Bower, 1981) opisao je brojne eksperimente o učincima induciranja sretnog i tužnog raspoloženja. Bower je u nekim svojim istraživanjima koristio hipnozu, no često se koriste i neke druge metode induciranja raspoloženja i čini se da imaju sličan učinak: neke su spomenute u tablici 1.2, dok su druge, npr. davanje ljudima da čitaju 60 sretnih ili tužnih tvrdnji o sebi (Velten, 1968), ili pak slušanje vesele i tužne glazbe (Niedenthal i Setterlund, 1994).U jednom je istraživanju Bower tražio od svojih

ispitanika da se dosjete bilo kakvih događaja iz svog djetinjstva prije petnaeste godine, da ih zadrže u pamćenju desetak minuta i kažu rečenicu ili dvije o svakom događaju. Drugi dan, u neutralnom raspoloženju, od ispitanika je tražio da razmisle o svakom događaju i označe ga kao ugodan, neugodan ili neutralan. Dan nakon toga kod svakog ispitanika izazvano je sretno ili nesretno raspoloženje. Ispitanici s izazvanim sretnim raspoloženjem bili su uglavnom skloni dosjetiti se onih događaja koje su označili sretnima, no dosjetili su se svega nekoliko događaja koje su označili kao tužne. Ispitanici čije je raspoloženje bilo tužno bili su nešto skloniji dosjećati se tužnih događaja u usporedbi sa sretnim ispitanicima, što pokazuje slika 1.7.Uobičajeno objašnjenje ovakvih rezultata je


dosjećanje sukladno ra- spoloženju: u eksperimentu Isenove i sur. (1978) s anketgm kupaca, ispitanicima su padala na pamet pozitivnija iskustva u vezi s automobilima, televi- zijskim prijemnicima i slično kad su bili sretnog raspoloženja, a i u Bowerovu eksperimentu sretnim ispitanicima u sjećanje su dolazile sretnije uspomene iz djetinjstva.

Opisat ćemo utjecaj emocija iz još dvije Bovverove studije. U jednoj od njih istraživao je utjecaj raspoloženja na tumaćenje slika iz Testa tematske apercepcije. U tom testu ljudima se prikazuju slike neodređenog značenja i od njih se traži da ih opišu. Tako je, na primjer, ispitanik s induciranim sretnim raspoloženjem rekao o ženi koja gleda niz polja: “Ova žena gleda prekrasan pejzaž. Ona je ovdje dospjela iz obližnjeg kampa i uronila u ljepotu okoliša. Nikad se nije tako dobro osjećala.... (Bovver, 1981). U drugom eksperimentu ispitanicima je pobuđeno sretno ili nesretno raspoloženje, a zatim su čitali priču koja je opisivala dva lika, jedan sretan i jedan tužan, kako se sastaju i igraju tenis. Idućeg dana ispitanici su se dosjećali priče u neutralnom ras- položenju. Ljudi koji su čitali priču u sretnom raspoloženju poistovjetili su se sa sretnim likom i dosjetili se više činjenica o njemu nego o drugom

Slika 1.7 Rezultati Bowerova istraživanja uspomena ljudi iz djetinjstva prije petnaeste godine. Slika pokazuje broj čestica kojih su se ispitanici dosjetili kad im je hipnozom izazvano sretno ili tužno raspoloženje. Kad su bili sretno raspoloženi. dosjećali su se puno više uspomena koje su prethodno označili kao ugodne. Kad su bili tužno raspoloženi, dosjećali su se nešto više neugodnih uspomena.


liku. Oni koji su čitali priču u tužnom raspoloženju poistovjetili su se s tužnim likom i zapamtili više činjenica o njemu.Eksperimenti Isenove i Bowera ne pokazuju samo da

emocije mogu imati velik utjecaj na pamćenje, socijalnu interakciju, interpretaciju i slično. Oni su također potaknuli psihologe koji se bave kliničkim pitanjima da istraže mogu li ti mehanizmi objasniti ustrajnost raspoloženja kod psihijatrijskih sindroma. Selektivno prisjećanje tužnih događaja u tužnom raspoloženju može imati važan utjecaj na trajanje depresije (vidi 11. poglavlje), i dati odgovor na to koje vrste terapije mogu utjecati na trajna raspoloženja (vidi 12. poglavlje).

Ervin Goffnian i Arlie Russell Hochschild: dramaturska perspektivaDižite uzbunu!

Krilatica na zidu ureda agencije za naplatu dugova

Erving Goffman je ustvrdio da Shakespeareova izreka “čitav svijet je po- zornica” (u Kako vam drago, 1623) nije samo metafora: mi se doslovno jedni drugima predstavljamo na dramatski način, i društvenu stvarnost u kojoj živimo stvaramo kao neku vrstu predstave. Iz tih se predstava stvaraju moralni svjetovi, iz njih izvodimo vlastitu samosvojnost, a drugi iz njih izvode svoje shvaćanje o tome tko smo mi.Goffmanovo vjerojatno najvažnije djelo za

razumijevanje emocija je esej “Užitak u igri”, objavljen u njegovoj knjizi Susreti (1961). To je jedna od najvažnijih analiza prirode sreće još od Aristotelovih vremena. To je i prerada, u socijalnom smislu, Freudove Psihopatologije svakodnevnog života (1901). Ona istražuje psihologiju uloge i pogrešku koju činimo ako emocije shvaćamo samo kao individualne: one su često, a vjerojatno i većim dijelom socijalne.

O svakoj socijalnoj interakciji, onoj u dućanu, na poslu i u obitelji, možemo razmišljati kao o igri, kaže Goffman. Različite igre, kao što su šah, Monopoli, tenis, samo su pojednostavljene verzije tipova socijalne interakcije. U svakom tipu igre možemo eksperimentirati, čineći pogreške i eksperi- mentirajući iznova, bez posljedica koje te pogreške


imaju u stvarnom životu. Kad udemo u bilo koju vrstu interakcija, u igri ili u stvarnom životu, to je kao da prolazimo kroz membranu u maleni svijet s vlastitim pravilima, vlastitom tradicijom i vlastitom poviješću. Preuzimamo ulogu koja nam je u takvoj vrsti interakcija dodijeljena - u partiji tenisa možda ćemo prvi servirati, u običnom životu možda je naša uloga da budemo studenti. Unutar membrane mi se ponašamo na određen način da bismo održali našu ulogu, slijedeći naznačena pravila ili scenarije koji vrijede unutar te membrane. U tenisu tako pokuša- vamo lopticu prebaciti preko mreže, kao studenti pokušavamo učiti. I mi i drugi promatramo ova ponašanja kao dobra ili loša, ispravna ili neispravna, ili tek dijelom ispravna. Ona traže komentar drugih - uključujući prijedloge za promjene, pokudu i pohvalu. Drugim riječima, posebna pravila unutar svake vrste membrane stvaraju moralne svjetove koji su predmet većeg dijela naše konverzacije: “Trebao bi više raditi na tom bekhendu”, ili: “Nije li to sjajno? Ove godine prošla je s odličnim!”Ovdje dolazi Goffmanovo tumačenje emocija: uz to

što igramo svoju ulogu, bolje ili lošije, možemo se zapitati koliko se jako uživljavamo u tu ulogu. Igre su zabavne jer su socijalne interakcije u koje se lako možemo uključiti bez ostatka. Općenito, vidimo da više sreće donosi potpuni angaž- man u onome što radimo. No u životu je vrlo često prisutan unutarnji kon- flikt: možemo slijediti pravila, glumiti po scenariju, a da se ne uživimo u ulogu. Možda bismo zapravo željeli raditi nešto drugo. Tu dolazimo do nekih aspekata naših života kojima smo nezadovoljni i zbog kojih patimo.Arlie Hochschild otišla je na poslijediplomski

studij na Berkeley, a na nju je utjecao Goffman. U svojem radu ona istražuje napetost do koje može doći kad je osoba u konfliktu zbog uloge koju ima, kad postoje dvojbe oko toga tko smo i ponašanja koje pokazujemo.Roditelji Hochschildove radili su za Ministarstvo

vanjskih poslova Sjedi- njenih Država, i ona opisuje kako je s dvanaest godina obilazila goste na dip- lomatskom prijemu sa zdjelom kikirikija i pitala se je li smješak onih koji su prihvatili njezino nuđenje


iskren. Njezini su roditelji pokazivali interes za geste i raspravljali su i tumačili “nategnut smiješak bugarskog poslanika, skretanje pogleda kineskog konzula i dug stisak ruke francuskog ekonom- skog atašea” (Hochschild, 1983, str. ix). Ove geste nisu samo prenosile značenje od jedne k drugoj osobi - one su bile razmjena poruka između vlada. Je li dvanaestogodišnjakinja nudila kikiriki samo glumcima koji su igrali propisane diplomatske uloge? Gdje je završavala osoba, a započinjao posao?Kao polaznica poslijediplomskog studija,

Hochschildova je nastavila tražiti odgovore na taj problem: prodaju li prodavači proizvod ili vlastitu ličnost? Razvila je teoriju “emocionalnih pravila”. Ona mogu biti privatna i nesvjesna, ili socijalno posredovana u zanimanjima koja od nas zahtijevaju di šaljemo signale drugima da bismo utjecali na njihove emocije i prosudbe.

Hochschildova je proučavala obuku pilota i stjuardesa zrakoplovne tvrtke Delta Airlines, na kojoj su oni učili kako upravljati avionom, kako djelovati u izvanrednim situacijama, posluživati hranu i tako dalje. No ono što je opisala je kako osoba mora naučiti sasvim određenu vrstu ponašanja da bi postala stjuardesom Delta Airlinesa. Kandidatkinja je trebala naučiti igrati ulogu, slično kao što glumica uči ulogu. Glavni cilj te uloge je da kod putnika pobudi poseban emocionalni ton: “Kandidati su opominjani: ‘Doista se trudite oko svog osmijeha...osmijeh je vaše najjače oružje’” (Hochschild, 1983, str. 105). Od njih “se tražilo da o putniku razmišljaju kao da je ‘osobni gost u njihovu dnevnom boravku’. Emocionalne uspomene kandidata o osobnoj gostolju- bivosti bile su korištene na način koji bi Stanislavski preporučio” (str. 105). Pristup je isti kao kod glumačke metode Stanislavskog: i tehnika vježbanja određenih izraza i dozivanje uspomena koje prate te izraze dio su zahtjevnog uvježbavanja uloge koje je Stanislavski (1965) preporučivao profesionalnim glumcima. Lakše je uvjerljivo odigrati ako se glumac potpuno uživi u ulogu.Rad koji uključuje stvaranje emocija u sebi,

kako bismo ih izazvali u drugima, prilično je čest. Hochschildova ga naziva emocionalni napor.


Ona je izračunala da je 1970. godine 38 % svih plaćenih poslova u Sjedinjenim Državama zahtijevalo značajan emocionalni napor. Unutar kategorija poslova koji zahtijevaju takav napor, žene su dva puta zastupljenije od muška- raca. Svrha takvog napora je socijalna. Posao tajnice traži ljubaznost, vedrinu, spremnost na pomoć: njegova je svrha davanje ugodne emocionalne potpore šefu. Mnogi poslovi koji traže emocionalni napor su na dodirnoj točki između tvrtki i korisnika. Kao i u civilnom zrakoplovstvu, cilj je poboljšati prodaju proizvoda tvrtke.Nisu svi poslovi koji traže emocionalni napor

usmjereni na izazivanje ugodnih emocija. Naplata dugova posao je posve suprotan onom zrakoplovne stjuardese: “Dignite uzbunu” bila je krilatica šefa jedne agencije za naplatu dugova (Hochschild, 1983, str. 146).Premda nas Goffman, kao odjek Spinoze, može

uvjeriti da je tajna sreće potpuna uključenost u ono što činimo, Hochschildova to dovodi u pitanje. Sto ako je ponašanje za koje smo na poslu plaćeni u suprotnosti s bilo čime čemu se možemo potpuno predati?

prihvaćanja i razumijevanja vlastitih emocija, kao korak k oslobađanju od njihovih prisilnih učinaka, bila je Spinozina.

Poput Descartesa, Spinoza navodi dugu listu različitih emocija i svaku od njih objašnjava u zasebnom odlomku. U njima ne nudi više od naznaka, od kojih neke imaju ironijski prizvuk, o tome kako bismo trebali gledati na vlastite emocije:

Definicija 7 Mržnja je bol, praćena idejom o vanjskom uzroku. (str. 176)

Definicija 23 Zavist je mržnja, utoliko što u čovjeku uzrokuje bol zbog nečije dobre sreće, i veselje zbog nečije zle sreće. (str. 178)

Kad Spinoza kaže da mržnja uključuje “ideju” o vanjskom uzroku, on nas potiče da preispitamo tu ideju. On smatra da je razumijevanje naših emocija od


najveće važnosti, premda aspekti tog razumijevanja mogu biti paradok- salni. Na kraju Etike on priznaje teškoće, kad kaže:

Čak i kad se put za koji smatram da vodi k tome [mudrost sadržana u svijesti o nama samima, o Bogu i o stvarima oko nas] čini iznimno teškim, svejedno se može naći...kako bi bilo moguće, ako je spas nadohvat ruke i može se s la- koćom otkriti, da je gotovo od svih zanemaren? (Spinoza, 1675, str. 270-271)

George Eliot: književni pristup

Zivot koji nije ispunjen emocijama za Dorotheu jednostavno ne bi bio moguć...

George Elliot, Middlemarch

George Eliot (to je književno ime Магу Ann Evans) smatrala je da Darwi- novo Porijeklo vrsta “ne impresionira, uzmemo li u obzir potrebu jasnog i sređenog prikaza” (Burrow, 1968, str. 12). Ona se usmjerila na drugu vrstu prirodopisa, razmišljajući o tome kako da stvori društvenu znanost uteme- ljenu, poput biologije, na točnim opažanjima, no koja bi ljude i emotivno dir- nula.

Godine 1856. napisala je esej za časopis kojem je bila urednica, a koji se zvao Westminster Review. Esej je nosio naslov “Prirodopis života Nijemaca” (Pinney, 1963). U njemu je dala prikaz dviju knjiga von Riehla, pionira antropologije, koji opisuje život njemačkih seljaka. Njezin esej bio je neka vrst ma- nifesta njezinih vlastitih romana. On uključuje sljedeće:

Najveći doprinos umjetnika, bio on slikar, pjesnik ili romanopisac, jest širenje našeg suosjećanja. Apeli utemeljeni na generalizacijama i statistici zahtijevaju već gotovu sućut, moralni osjećaj koji većpostoji; no slika ljudskog života koju može dati veliki umjetnik iznenađuje čak i one beznačajne i sebične, i obraća im pažnju na ono što je izvan njih, što se može nazvati sirovom sadržinom moralnog osjećaja...Umjetnost je stvar najbliža životu, to je način pojačavanja iskustva i širenja našeg kontakta s drugima izvan granica naše vlastite sudbine. (George Eliot, 1856; pretisnuto u Pinney, 1963, str. 270)

George Eliot rođena je 23. rujna 1856 i tada je


započela pisati “Tužnu sud- binu svećenika Amosa Bartona”, koja je danas zajedno s druge dvije priče objedinjena u Prizorima iz svećeničkog života. Kad je između 1871. i 1872. objavilaMiddelmarch, bilo je jasno da je ostvarila cilj koji je naznačila u svom eseju o von Riehlu. Virginia Woolf nazvala je Middlemarch “veličanstvenom knjigom koja je, uza sve svoje nesavršenosti, jedan od svega nekoliko engleskih romana napisanih za odrasle ljude” (Woolf, 1919).

Middlemarch je roman o emocijama, a njegova se radnja odvija oko dvoje mladih ljudi “Dorothee Brooke i Tertiusa Lydgatea. Gorljiva Dorothea čezne učiniti nešto dobro u svome životu i dobiti pristup muškom svijetu učenja. Dijelom zbog toga, udaje se za sredovječna znanstvenika, Edvvarda Casaubona, koji radi na sažetoj stuđiji ”Ključ za sve mitologije". Opis te veze koji daje George Eliot, a u kojoj svaki od partnera prema drugome upućuje nade i očekivanja koja taj drugi ne može ispuniti, jedan je od najpotresnijih književnih prikaza nesretnog braka. Tertius Lydgate je liječnik koji se bavi medicinskim istraživanjima, gradi svoju vlastitu praksu i imenovan je rav- nateljem nove gradske bolnice koja se tek treba izgraditi. On privlači pažnju Rosamund Vincy, gradske ljepotice, i njih se dvoje zaljubljuju i vjenčaju.


Svaki lik u romanu Middlemarch ima svoje težnje. Svaki od njih ostvaruje planove, ali je pod utjecajem životnih slučajnosti, onog nepredvidivog. Nema velikog plana, nema sile koja iza scene povlači konce. Ovo je pitanje koje postavlja George Eliot: ako naši planovi samo dijelom uspijevaju, ako nismo kadri predvidjeti posljedice svih naših postupaka, ako nema sudbine koji bi nas vodila našem neizbježnom usudu, ako živimo u vremenu u kojem bez sumnje svatko vjeruje u božansko vodstvo, ili ako se to vodstvo tumači na vrlo različite načine, kako bismo mogli naći svoj put u životu?

Njezin je odgovor da naše emocije mogu djelovati kao neka vrsta busole, a ujedno su i glavno sredstvo kojim svatko od nas utječe na druge. U svojoj knjizi ona ocrtava mnoge suprotnosti, npr. onu između Dorothee, koja je puna nezadovoljenih žudnji, no podložna emocionalnim strujanjima svoga i tuđih života, i Casaubona, koji jedva raspoznaje vlastite

Slika 1.5 “Unajmljeni pastir” Williama Holmana Hunta. George Eliot je o ovoj slici u eseju “Prirodopis života Nijemaca” zapisala ovo: “Kako su stvarna obilježja radnih ljudi slabo poznata onima koji su izvan njihove klase, kako se malo proučavao njihov život... Cak je i jedan od naših najvećih slikara iz najistaknutije realističke škole na svojoj slici Unajmljeni pastir oslikao pejzaž iznimnom vjernošću, no par seljaka u prvom planu nije ništa realističniji od idiličnih labudova s ukrasa na našim dimnja- cima.”


emocije. Otprilike na trećini knjige Casaubon doživljava srčani napad u potisnutoj ljutnji nakon svađe s Dorotheom. Lydgate posjećuje Dorotheu i savjetuje joj kako da izbjegne sve situacije koje mogu uzrujati njezina muža.

Nekoliko dana kasnije Lydgate ih ponovno posjećuje i Casaubon od njega zahtijeva da bude iskren glede njegova stanja. Lydgate odgovara da je on u opasnosti, premda je teško predviđati. Casaubon uviđa da bi mogao umrijeti i preplavljuje ga ogorčenost. Kad ih Lydgate napusti, Dorothea odlazi u vrt, želeći odmah otići svome mužu.

No oklijevala je, bojeći se da će ga uvrijediti nametljivošću; jer njezina joj je stalno susprezana gorljivost nudila živa sjećanja koja su jačala njezin strah, kao što se potisnuta energija slegne u drhtaj, i ona je polako lutala oko obližnjeg drveća dok ga nije vidjela kako se približava. Zatim mu je pošla ususret i mogla je predočiti anđela s neba, koji dolazi s obećanjem da će kratko vrijeme koje im je preostalo biti ispunjeno onom vjernom ljubavlju koja se privije uz tugu. Pogled kojim je uzvratio njezin bio je tako hladan da se osjetila još uplašeni- jom; ipak se okrenula i rukom uhvatila njegovu nadlakticu.

Gospodin Casaubon držao je ruke iza leđa i dopustio je njezinoj podatnoj ruci da se pripije uz njegovu ukočenu.

Dorothea je osjetila nešto zastrašujuće u dojmu kojlje ta neosjetljiva, ukočena tvrdoća ostavila na nju. To su jake riječi, no nisu prejake; tim se beznačajnim postupcima zauvijek zatre sjeme radosti (Eliot, 1871-1872, str. 462).

U ovom kratkom odlomku vidimo mnoge elemente svojstvene pisanju George Eliot. Ona pokazuje kako se emocije razvijaju, kako ih jedna osoba prenosi drugoj, i daje komentar o tome kakav utjecaj one imaju - komentar kojem su prigovarali neki književni kritičari. No ovdje je vjerojatno najvažnije to što, manje-više po prvi put u engleskoj književnosti, portret nečijeg iskustva započinje iznutra, iz vlastite svijesti osobe “... oklijevala je, bojeći se da će ga uvrijediti nametljivošću; jer njezina joj je stalno susprezana gorljivost nudila živa sjećanja


koja su jačala njezin strah.” Kao što je H.D. Lavvrence kasnije rekao: “Upravo je George Eliot to započela...ona je svu radnju počela smještati unutra” (Purkis, 1985, str. 104).

George Eliot kasnije je napisala u pismu: “moje pisanje jednostavno je skup životnih eksperimenata - pokušaj da vidimo za što su sposobne naše misli i emocije - koje zalihe motiva, stvarnih ili tek nagoviještenih, obećavaju boljitak kojemu možemo težiti” (Haight, 1985, str. 466).

U romanu Middlemarch George Eliot istražuje neke temeljne činjenice o emocijama, uključujuči i činjenicu da različito razumijemo vlastite i tuđe

.c/fra(/?a /)(<>(j/'ajf(Ja: f/eor(/e <!//п>(

George Eliot bila je jedan od najvećih engleskih romanopisaca. Rođena je 1819. kao Магу Ann Evans na imanju u blizini Coventrya. Njezin otac, Robert Evans, bio je stolar i upravitelj imanja, a njezina majka, Christiana Pearson, bila je iz obitelji maloposjednika. Магу Ann naučila je francuski i njemački od pobožnih učitelja, i bila je pod utjecajem evange- ličkog kršćanstva. U šesnaestoj godini napustila je školu zbog majčina slabog zdravlja, no do svojih je tridesetih na- učila i talijanski, latinski i grčki, i prevo- dila teološke i filozofske knjige, uz briguokućanstvu i ocu koji je umro kad joj je bilo

trideset. Preselila se u London, nazvala Marian Evans i postala pomoćnica urednika u časopisu Westminster Review. Bila je vjerojatno jedna od rijetkih žena svoga vremena koja se sama izdržavala na taj način. Postala je bliska prijateljica filozofa i psihologa Herberta Spencera. Kasnije je živjela s Georgeom Непгует Lewesom, sve do njegove smrti 1878.Lewes je bio književni kritičar i biolog, čiji je rad cijenio i Charles Darwin. Lewes je bio rastavljen: njegova ga je žena ostavila i otišla s drugim čovjekom. Razvod nije mogao dobiti, pa se on i Marian Evans nisu mogli vjenčati. To je u pristojnom društvu bio


skandal. Nji- hova veza jedna je od velikih emocionalnih i intelektualnih veza u povijesti knji- ževnosti. Putovali su, čitali zajedno, me- đusobno komentirali vlastiti rad, raspravljali o svemu, radili na zajedničkim projektima. Na primjer, Lewes je bio jedan od glavnih u populariziranju Spinoz- ina djela, a Marian se prihvatila pre-

vođenja Spinozine Etike. Na kraju ni jedan izdavač nije htio objaviti knjigu. Lewes ju je potaknuo da počne pisati umjetničku prozu. Mlin na Flossi (Eliot, 1860) osigurao joj je ugled i donio ma- terijalnu sigurnost. Lewes je bio odu- ševljen njezinim uspjehom, čak i kad je nadmašio njegov vlastiti. (Biografski podaci iz Haight, 1968).

emocije. No što je najvažnije, mi kao čitatelji osjećamo emocije poistovjeću- jući se i suosjećajući s likovima, kao što je to opisao Aristotel u Poetici. Ne samo da nam se nude prikazi običnog života, kao što se može očekivati od prirodopisa, ne samo da su to prikazi iznutra i izvana na način na koji ne možemo očekivati od biologije, nego smo i sami emocionalno dirnuti na

način koji doista uspijeva “proširiti naše suosjećanje”, koji uspijeva “pojačati iskustvo

i proširiti naš kontakt s drugima izvan granica naše vlastite sudbine.”

George Eliot je dobro znala što bi značilo pisati filozofiju, prirodopis, sociologiju ili psihologiju na konvencionalan način. Ona je takve sadržaje čitala s večim oduševljenjem od bilo koga drugog u njezino vrijeme, i to na četiri živa i dva mrtva jezika. Puno je putovala i živjela u središtu intelektualne de- bate u jednom od najživljih svjetskih gradova u razdoblju koje je teško moglo biti misaono živahnije, kad su se zbivale revolucije u znanosti, u tehnologiji i u društvenim institucijama. S vodećim umovima raspravljala je o društvenim znanostima. No smatrala je da je o emocijama potrebno napisati više od uobičajenih znanstvenih i filozofskih članaka. Pisala je tako da ljudi mogu osjetiti emocije i njihovu vezu s


težnjama. U njezinim rukama roman je omo- gućavao vrstu istraživanja emocija i njihova djelovanja, što jednostavno nije moguće generalizacijama, statistikom ili dijagramima.

Način pisanja koji je uvela George Eliot dopušta nam, kao što je predložio Aristotel u svojoj teoriji katarze, da razumijemo emocije koje osjećamo pri či- tanju. Ova vrsta razumijevanja ima važno mjesto uz analitičke metode.

Trenutak sažimanja u suvremenim istraživanjima

Tijekom 20. stoljeća proučavanje emocija napredovalo je u raznim pravcima - biološkom, socijalnom, razvojnom, primijenjenom. Sve done- davna tijek istraživanja bio je neravnomjeran i promjenjiv, s malo obzira prema međusobnim vezama različitih pravaca. U sljedećem poglavlju pred- stavit ćemo neke od utemeljitelja psihologije, fiziologije i društvenih znanosti dvadesetog stoljeća. Sa svakim od njih započela je posebna vrsta istraživanja0 emocijama, koja je postala i ostala utjecajna.

* *■

John Harlow i Walter Hess: neuroznanostVrlo često se mačka u svojim reakcijama obrane/napada okrene protiv najbliže osobe koja sudjeluje u eksperimentu.

Hess i Briigger, 1943, str. 184

Od Danvinovih je dana hipoteza o fizičkoj osnovi uma napredovala, pa je danas malo psihologa koji će zanijekati da mentalni

procesi ovise o neuralnoj1kemijskoj aktivnosti mozga. U okviru tog shvaćanja pojavila se ideja da su pojedini dijelovi mozga na različite načine povezani s emocijama.

Neka od opažanja koja su istaknula mozak kao sjedište emocija i uslijedila su nakon


slučajnih oštećenja mozga: takav je, primjerice, slučaj Phineasa

Gagea, simpatičnog predradnika koji je radio na izgradnji pruge između Rut- landa i Burlingtona u Vermontu ( SAD ), a koji je zapisao seoski liječnik imenom John Harlow. Trinaestoga rujna 1848. godine graditelji su namjeravali raznijeti stijenu. Stijena je bila izbušena i rupa ispunjena barutom. Gage je sam ugurao prah željeznom šipkom dugom 1 m, promjera 3 cm, a težine 6 kg. Ovo guranje željezom vjerojatno je izazvalo iskru jer se dogodila eksplozija. Željezo se zabilo u Gageovu lubanju baš ispod lijeve obrve, izašlo kroz rupu na vrhu glave i palo 25 m dalje. Strahovito je krvario. Njegovi su ga ljudi vo- lovskom zapregom prevezli do lokalnog hotela, gdje se Harlow pobrinuo za njega. Premda mu se rana inficirala, Gage se oporavio.

Harlow je napisao, u rečenici koja je nagovijestila Darwinovu teoriju emocija, da “se činilo da je uništena ravnoteža, da tako kažem, između njegovih intelektualnih sposobnosti i životinjskih sklonosti.” (Harlow, 1868, str. 277). Umjesto Gagea bio je drugi čovjek, za kojeg je njegov prijatelj rekao da “više nije Gage.” Umjesto da bude ljubazan i učinkovit, bio je nestrpljiv, bezobzi- ran i lako je planuo. Bio je “hirovit i kolebljiv, stvarajući mnoge planove za ono što kani učiniti, no od njih je odustajao i prije no što bi ih razradio” (str. 277). Njegovi poslodavci, koji su ga smatrali svojim “najefikasnijim i najspo- sobnijim predradnikom”, nisu ga mogli vratiti na posao. Lutao je Sjedinjenim Državama pokazujući se na sajmištima i noseći okolo željeznu šipku koja ga je ozlijedila.

Harlow u San Franciscu, gdje je došao živjeti sa svojom majkom, pet godina nije doznao za Gageovu smrt. Tako nije mogao ispitati mozak. Ali, nago- vorio je njegovu obitelj da ekshumira tijelo. Lubanja i željezna šipka koja je smještena u kovčeg zajedno s Gageom poslane su natrag na istok. U svome izlaganju pred Medicinskim društvom Massachussetsa 3. lipnja 1868, Harlow je rekao da su Gageova majka i prijatelji “odustajući od prava na osobnu vezanost...sa zadovoljstvom predali meni njegovu lubanju (koju vam sada po- kazujem), za dobrobit znanosti” (str. 278).


Dvije su glavne metode fiziološke psihologije: jedna proučava posljedice lezija, ozljeda mozga koje nastaju slučajno, kao u slučaju Phineasa Gagea, ili mogu biti namjerno izazvane u eksperimentima na životinjama. Drugom me- todom proučavamo posljedice podraživanja mozga, električnim ili kemijskim putem. Vjerojatno su najdojmljivija otkrića nastala podraživanjem, a sukladna su onome što znamo iz prirodoslovnih opažanja čiji je začetnik Dar- win. Primjenom električnog podraživanja na specifična mozgovna područja možemo izazvati dobro usklađene obrasce odgovora, sklonosti karakteri- stične za emocije. Začetnik tih istraživanja bio je švicarski fiziolog Walter Hess u svom laboratoriju u Ziirichu.

Tijekom dvadesetih godina 20.stoljeća pokrenuo je inventivan, nov i teh- nički zahtjevan istraživački program (Hess, 1950). Elektrode je usadio u hi- potalamičko područje mozga mačaka. Kad se mačka oporavila od operacije, njezin mozak se mogao električno podraživati kroz te elektrode dok se živo-

tinja slobodno kretala unaokolo. Da bi mogao provoditi takva istraživanja, Hess je morao usaditi elektrode u regiju duboko u mozgu i pričvrstiti ih za lubanju, tako da ih mačka može podnositi tijekom duljeg razdoblja. Trebao je konstruirati elektrode, izolirane žice čiji je promjer ca. 0,25 mm, tako da ne oštećuju mozak. Također je morao razviti i način električnog podraživanja koji će

Slika 1. 6 (a) Lubanja Phineasa Gagea na kojoj je vidljiva izlazna rana uzrokovana željeznom šip- kom u nesreći 1848. godine; (b) željezna šipka, izložena u muzeju Harvard Medical School.


podraživati moždano tkivo u tim dubokim dijelovima jer podraživanje koje se tradicionalno koristilo u fiziologiji ovdje nije bilo primjenjivo. Nakon završetka eksperimenata trebalo je potvrditi točke podraživanja. U tu su svrhu tanki odsječci mozga označavani za ispitivanje pod mikroskopom, kako bi se vidjelo gdje su bili vršci elektroda. Trebalo je pripremiti mape mozga, da bi se smjestile elektrode i odredile te točke. Sve je to zahtijevalo vremena, no na kraju su Hessovi eksperimenti na životinjama koje su se slobodno kretale bili uvjerljivi.

Osim mnogih nalaza o funkcioniranju autonomnog živčanog sustava, iznenađujući rezultat Hessovih istraživanja za razumijevanje emocija bio je sljedeći: kad su elektrode usađene u jedan dio hipotalamusa, podraživanje je dovelo do karakterističnog odgovora: rad srca se ubrzao, mačka je postala žustra i uzbuđena, a ako se podraživanje nastavilo, mačka je postala ljuta, čak je i divlje napadala predmete u okolini. “Najčešće se mačka u svojim reakcijama napada/obrane okretala protiv najbliže osobe koja je sudjelovala u eksperimentu” (Hess i Briigger, 1943, str. 184). Hess je tu reakciju nazvao “afektivna reakcija obrane”, i ponudio objašnjenje da je jedno hipotalamičko područje specijalizirano za organiziranje odgovora borbe ili bijega. Po- draživanje drugog područja hipotalamusa, koje se nalazi sprijeda, usporilo je rad srca i izazvalo smirenost i pospanost.

Ono što začuđuje u ovim rezultatima jest to da se zadaje u početku besmi- slen niz električnih podražaja. Dio mozga iz toga proizvodi dobro koordini- ran, prepoznatljiv emocionalni odgovor svojstven vrsti. On očito ovisi o mo-

toričkom programu ugrađenom u mozgu. Program nije stereotipan, no napad bijesa se odvija na vješt i usmjeren način.

Danas, nakon više od stoljeća analize posljedica nesreća na ljudski mozak i više od 50


godina eksperimentiranja na mozgu životinja, postoji široko slaganje o sljedećoj slici.

Neka mozgovna područja kao što su hipotalamus i uz njega usko vezan limbički sustav nazivaju se nižim strukturama jer su bile istaknute kod živo- tinja koje su se javile ranije tijekom evolucije kralježnjaka. Ta su područja povezana s emocijama. Obično se smatra da su u kralježnjaka pod kontrolom viših dijelova mozga koji su se razvili kasnije tijekom evolucije, kao što je to korteks (ili moždana kora), koji se najviše razvio kod ljudske vrste. Ako su oštećeni viši centri, kao što se zbilo s čeonim područjem nesretnog Phileasa Gagea, može izostati kontrola nižih centara. Njihova se aktivnost može očito- vati u emocionalnom ponašanju, nekontroliranom i nesocijaliziranom.

To je sažeto izrazio neurolog iz viktorijanskog doba, John Hughlings- Jackson.

Više živčane strukture razvile su se iz nižih i upravljaju tim nižim strukturama, baš kao što vlast proizašla iz naroda upravlja i usmjerava taj narod. Ako je to tok evolucije, tada obratan proces raspadanja te organizacije nije samo “povlačenje” viših, nego istodobno i “raspuštanje” nižih. Ako se upravljačko tijelo nacije iznenada uništi, imali bismo dva razloga za zdvajanje: 1) gubitak usluga uglednih ljudi, i 2) anarhiju ljudi koji ostaju bez kontrole. (Taylor, 1959)

Jackson je bio pronicav opažač, a njegova je shema bila izuzetno zanimljiva. Primjerice, iznio je mišljenje da je nepredvidivo emocionalno ponašanje u pijanstvu rezultat upravo takvog “raspuštanja” kakvo je naveo jer su viši centri isključeni alkoholom. Tako imamo objašnjenje zbog čega pi- jana osoba u jednom trenutku može uroniti u ljubaznu sentimentalnost, a u drugom upasti u žestoku tučnjavu.

Širila se i privlačna ideja koju je predložio Darwinov mlađi suvremenik Haeckel (Sulloway, 1979). Krilatica je glasila “ontogeneza rekapitulira filo- genezu”. To znači da razvoj svakog pojedinca, počevši od faze embrija,


ponovno prolazi faze evolucije od jedne stanice nadalje. Premda biolozi više ne misle da je to najtočniji način promatranja embrionalnog razvoja, verzija te ideje postala je pravovjernost u fiziološkim objašnjenjima ponašanja. Najniži dijelovi živčanog sustava, kao što su leđna moždina i produžena moždina, kontroliraju jednostavne reflekse - refleksi su svojstveni evolucijski najstarijim kralježnjacima. Isprva se smatralo da je i ponašanje djece u' mjeri skup refleksa. Tijekom evolucije sljedeći su se razvili slojevi l mozga, i oni sljedeći sazrijevaju u mozgu djeteta. Te strukture uključ talamus i limbički sustav. Oni su povezani s emocijama kao što je 1јфв^ vođenjem organiziranih sklopova aktivnosti, kao što su napadi koje Hess. Takvi su sklopovi svojstveni nižim sisavcima i maloj djeci koj^®|S9û

л i к t 4

socijalizirana. Na kraju se zbiva evolucija korteksa, najvišeg sloja. Kod odraslih Ijudi ovo područje, za koje se smatra da upravlja višim mentalnim procesima, preuzima kontrolu nad refleksima i emocionalnim centrima smještenim niže.

Hess je 1949. dobio Nobelovu nagradu za medicinu i fiziologiju za “otkriće funkcionalne organizacije diencefalona za koordinaciju unutarnjih organa”. Cudnom igrom sudbine podijelio je nagradu s Egasom Monizom, koji je razvio operativnu tehniku prefrontalne leukotomije da bi ublažio određene vrste psihoza. Pri toj operaciji kirurg je izazivao posljedice slične onima što ih je željezna šipka slučajno izazvala kod nesretnog Phineasa Gagea. Neko vrijeme, prije pojave suvremenih lijekova u psihijatriji, prefrontalna leukotomija bila je popularna kao način smirivanja nekih emocionalno uznemirenih p sihij atrij s ki h bolesnika. Procjenjuje se da je između 1936. i 1955. godine oko 40 000 do 50 000 pacijenata bilo podvrgnuto toj operaciji (Freeman, 1971). Možda će vam se učiniti čudnim da je učinak smirivanja, koji je bio svrha ovih operacija, suprotan učinku koji je ozljeda izazvala kod Phineasa Gagea. Vjerojatno je zajednički element bio emocionalna otupjelost, distanciranje od emocionalnih posljedica. Do šezdesetih godina 20.


stoljeća prefrontalna leukotomija se prestala izvoditi, a postala je i sramotnom (Valenstein, 1973). Velike operacije koje razaraju tkivo danas se više ne koriste, no izuzetak su manja, lokalizirana odstranjivanja mozgovnog tkiva. Premda ljudski mozak u značajnoj mjeri podnosi oštećenja, suviše je složen da bi mu razaranje velikih dijelova donijelo ikakve koristi.

Magda Amold i Sylvan Tomkins: nove psihologijske teorije

...emocijepodrazumijevaju dvostruki odnos, iprema objektu iprema “ja” koje doživljava objekt.

Magda Arnold iJ. Gasson, 1954.

Moja je namjera ponovno otvoritipitanja koja su dugo vremena bila na zlu glasu u američkoj psihologiji.

Sylvan Tomkins, 1962.

U drugoj polovici 20. stoljeća, isprva slabo, čuli su se glasovi koji izražavaju zabrinutost zbog toga što su emocije zanemarene u akademskom svijetu. Među tim su glasovima bili oni Magde Arnold i Sylvana Tomkinsa; oboje su 1954. godine objavili značajna djela. Arnoldova je (zajedno s J. Gassonom, 1954) iznijela pretpostavku da se emocije zasnivaju na procjeni događaja, a Tomkins je predložio ideju koja je u prvi plan stavila istraživanja o emocionalnim izrazima lica.

“Procjena” u suvremenim istraživanjima emocija znači da se svaka emocija temelji na vrednovanju događaja. Znamo li kakve su te procjene (ili vrednovanja), možemo predvidjeti emocije; a znamo li kakve su emocije, možemo opisati procjene. Frijda je napisao: “Procjena je središnje pitanje teorije emocija” (1993.b, str. 225). Mnogi će se s time složiti.

Ideja je sljedeća: Arnoldova i Gasson predložili su da emocija povezuje “ja” i objekt. Za razliku od percepcije, koja govori o tome na koji način znamo što je izvan nas, ili ličnosti, koja se odnosi na to kakavje svatko od nas iznutra, emocije su u osnovi vezane uz odnos. Arnoldova i Gasson to kažu na ovaj način: “Emocija ... je sklonost koju osjećamo prema objektu koji je procijenjen kao prikladan, ili


odbojnost prema objektu koji vrednujemo kao neprikladan, potkrijepljena specifičnim tjelesnim promjenama, ovisno o vrsti emocija” (1954, str. 294). Premda procjena nije daleko od Aristotelove ideje vrednovanja, ideja procjene u odnosu na nas same potaknula je nov način razmišljanja.

Arnoldova i Gasson su razradili svoju ideju. Sklonost se odnosi na pri- vlačnost ili odbojnost nekog objekta. Prosudba (svjesna ili nesvjesna) se odnosi na to je li neki objekt prikladan ili neprikladan za nas, pa je emocija sukladno tome pozitivna ili negativna. Zatim dolaze daljnja razlikovanja, ovisno o tome je li objekt prisutan ili ne i postoje li teškoće u djelovanju. Ne postoje li teškoće u dosezanju ili izbjegavanju objekta, osoba mu se jednostavno približava ili se udaljava od njega, a takve se emocije označuju kao “impulzivne”; postoje li teškoće, Arnoldova i Gasson te emocije nazivaju “emocije prijepora”. Na temelju ovakve razlike oni predlažu listu pozitivnih i negativnih emocija, a svaka od njih određena je karakterističnim procjenama. Ako je neki objekt vrednovan kao prikladan i prisutan je, impulzivna emocija je ljubav; ako je neki objekt vrednovan kao neprikladan i nije prisutan, prije- porna emocija je strah. Ideju je preuzeo Lazarus (1966) u formulaciji transak- cija ljudi s njihovom okolinom, koja je imala široku teoretsku i praktičnu primjenu u ideji stresa i bolesti, a u novije vrijeme mnogi su eksperimentatori pokušali odrediti koje se točno procjene donose u kojim okolnostima, i kako se one odražavaju na emocije.

Kao i Magda Arnold, i Sylvan Tomkins je emocije smatrao središnjim dijelom ljudskog života. Njegove hipoteze, utemeljene na ideji povratne informacije (iz teorije kontrole) i funkcije emocija i svijesti po prvi put su pred- stavljene na Međunarodnom kongresu psihologa 1954. Cjelovita teorija pojavila se 1962, a objavljena je i knjiga njegovih odabranih radova (1995).

Tomkinsovo je pisanje analitično, poticajno, otvara nova pitanja - i teško ga je sažeti. No nekoliko njegovih koncepata naišlo je na širok odjek. Najvažnija je njegova zamisao da je osjećaj glavni motivacijski sustav, što je središnji pojam ideje da su emocije pojačala. U psihologiji se smatralo da je


problem motivacije riješen idejom nagona, kao što su glad, žeđ i seksualni nagon. Tomkins smatra da to nije tako: “To je potpuno pogrešno. Intenzitet, hitnost, neutaživost nagona je privid. Privid je stvoren pogrešnim prepoznavanjem ‘signala’ nagona s njegovim ‘pojačalo’. Pojačalo je afektivni odgovor na taj nagon” (Tomkins, 1970, str. 101). Tomkinsova je slika uključivala nekoliko motivacijskih sustava, a svaki od njih vezan je uz određenu funkciju (Ћгапјепје, disanje, seks), svaki se može natjecati s drugima i obuzeti osobu. Sto je to što daje prednost jednom nagonu pred drugima? To su emocije. One pojačavaju signal jednog nagona, baš kao što se glasnoća zvuka na audiosu- stavu podešava okretanjem gumba za kontrolu jačine zvuka.

Evo dvije od Tomkinsovih ilustracija. Prvo: kad, zbog bilo kojih razloga, iznenada zastane disanje, primjerice kod utapanja ili davljenja, ono što vidimo nije nedostatak kisika, nego paničan strah koji pojačava nagonski poriv da se borimo za dah. Piloti u Drugom svjetskom ratu koji su odbili nositi maske s kisikom, također su patili od gubitka kisika, ali polako. Dojam nije bio neugodan - naprotiv, bio je ugodan. Signal nije bio pojačan, i neki od tih pilota umrli su sa smiješkom na usnama. Drugo: kad smo seksualno uz- buđeni, nisu spolni organi ti koji postaju emocionalno uzbuđeni, premda se u njima zbivaju izrazite promjene. Osoba je ta koja je uzbuđena, koja se pri- bližava drugoj osobi i ispunjenju. Ono što čine tjelesne promjene jest to da pojačavaju spolni nagon, čine ga neodložnim i daju mu prvenstvo pred drugim potrebama.

Tomkins je nastavio dokazivati da su lice i njegovi izrazi primarna pojačala emocija kod ljudi. Naglo se zbivaju fiziološke primjene u krvotoku i pokretima mišića, koje privlače pažnju na određenu potrebu ili cilj. Tako se dogodilo da je lice postalo središte istraživanja o emocijama: dvojica istraživača čiji je rad bio tako usmjeren, Paul Ekman i Carroll Izard, poticaj za svoja is- traživanja pripisuju Tomkinsu.

Arnold, sa svojom idejom procjene, uglavnom se usmjerila na ulazne informacije, na perceptivnu stranu. Tomkins se sa svojom idejom tjelesne povratne sprege i prioriteta među nagonima usmjerio na ishod, na motoričku stranu. Ono što im je zajedničko je pojam emocija kao normalnog funkcioniranja, što je


otvorilo put novoj eri istraživanja.

Alice Isen i Gordon Bower: eksperiment o učincima emocija Topli žar

uspjehaIz naslova članka Alice Isen, 1970.

Eksperimentalna psihologija bila je većim dijelom 20. stoljeća dominantan pokret u psihologijskim istraživanjima. Emocije nisu potpuno izmakle pažnji. Među najranijim eksperimentima su Pavlovljeve (1927) studije uvjetovanja kod životinja. Premda su često opisivane na drugi način, one se zapravo odnose na emocije - Pavlovljevu metodu i njezine implikacije prikazat ćemo u 5. poglavlju. Postoje i različiti pristupi eksperimentiranju na životi- njama, a neki od njih primjenjivani su pri provjeri hipoteza o tjelesnim promjenama kod emocija koje predviđa Jamesova teorija, opisana ranije u ovom poglavlju (Ruckmick, 1936).

U novije vrijeme sve su brojnija nova eksperimentalna istraživanja, ne samo o emocijama, nego i o njihovim

utjecajima. U tome je jedan od pred-vodnika Alice Isen. U jednom od svojih ranih eksperimenata (1970) pri- mijenila je test perceptivno-motoričkih vještina. Nasumce odabranim ljudima rečeno je da su uspješno riješili taj test. Nakon toga bili su umjereno sretni. Isen je istraživala posljedice tog osjećaja. U usporedbi s drugim ispitanicima koji su rješavali isti perceptivno-motorički test, ali im nije rečeno da su uspjeli, bili su spremniji pomoći neznanki (suradnici eksperimentatora) koja je iz ruku ispustila knjige.

Vjerojatno najdojmljiviji eksperiment koji je Isenova provela nije o socijalnom ponašanju kao što je pomaganje ljudima, nego o onome što možemo nazvati kognitivnim posljedicama. Isenova i sur. (1978) su izazvali umjereno sretno raspoloženje kod ljudi u trgovačkom centru dajući im poklon. U naizgled nevezanoj anketi kupaca ti su ljudi izjavili da njihovi automobili i tele- vizijski prijemnici rade bolje i trebaju


manje popravaka nego kontrolni ispitanici koji nisu dobili poklon. Isenova je nastavila istraživanja pokazujući da sreća ima dalekosežan utjecaj na kognitivnu organizaciju (Isen i sur., 1978). Ona može ljude učiniti kreativnijima u rješavanju problema, i potaknuti kod njih neobičnije asocijacije na riječi. Sažetak rezultata Isenove i njezinih suradnika dan je u tablici 1.2.

7jblica 1.2 Primjeri efekata koje su našli Isenova i sur. u eksperimentima u kojimaje izazivano sretno raspoloženje. U svakoj od studija efekti su uspoređivani s onima neutralnog i/ili negativ- DQg raspoloženja. Izuzev djece u razvojim studijama koje opisuje Isenova (1990), ispitanici su bili odrasli, obično studenti.Iszraživanje Metoda induciranja Efekti induciranja

Isen, 1970. Informacija o uspjehu na zadatku Veće donacije u dobrotvorne svrhe, pomoć neznancu

Isen i Levin, 1972 Nuđenje kolačića Veća spremnost na pomoć, manje ljutnje u knjižnici

Isen i sur., 1978. Poklon Bolje dosjećanje pozitivnih sjećanja Rjeđe spominjanje problema s kupljenom robom

Isen i sur., 1985. Pozitivno asociranje riječi i druge dvije metode

Neobičnije asocijacije na riječi

Camevale i Isen, 1986. Crtani filmovi i poklon Pošteno cjenkanje, manje svadljivosti

Isen i Geva, 1987. Vrećica bombona Više opreza zbog mogućeg gubitka kad je rizik velik, manje opreza zbog mogućeg gubitka kad je rizik mali

Isen i sur., 1987. Filmska komedija ili bombon Bolje kreativno rješavanje problema

•Craiger, Billings i Gledanje smiješnih televizijskih Više zadovoljstva u rješavanju zadataka

Isen, 1989. omaški

Isen. 1990. Naljepnice za djecu Naprednije razvojne razine

Isen i sur., 1991. Informacija o uspjehu u rješavanju Brža klinička dijagnoza, veći interes za

anagrama pacijente

Kasnih sedamdesetih godina 20. stoljeća i Gordon Bower je započeo proučavati efekte raspoloženja na zapamćivanje i druge vrste kognitivne uspješnosti. U članku koji je postao vrlo poznat (Bower, 1981) opisao je brojne eksperimente o učincima induciranja sretnog i tužnog raspoloženja. Bower je u


nekim svojim istraživanjima koristio hipnozu, no često se koriste i neke druge metode induciranja raspoloženja i čini se da imaju sličan učinak: neke su spomenute u tablici 1.2, dok su druge, npr. davanje ljudima da čitaju 60 sretnih ili tužnih tvrdnji o sebi (Velten, 1968), ili pak slušanje vesele i tužne glazbe (Niedenthal i Setterlund, 1994).

U jednom je istraživanju Bower tražio od svojih ispitanika da se dosjete bilo kakvih događaja iz svog djetinjstva prije petnaeste godine, da ih zadrže u pamćenju desetak minuta i kažu rečenicu ili dvije o svakom događaju. Drugi dan, u neutralnom raspoloženju, od ispitanika je tražio da razmisle o svakom događaju i označe ga kao ugodan, neugodan ili neutralan. Dan nakon toga kod svakog ispitanika izazvano je sretno ili nesretno raspoloženje. Ispitanici s izazvanim sretnim raspoloženjem bili su uglavnom skloni dosjetiti se onih događaja koje su označili sretnima, no dosjetili su se svega nekoliko događaja koje su označili kao tužne. Ispitanici čije je raspoloženje bilo tužno bili su nešto skloniji dosjećati se tužnih događaja u usporedbi sa sretnim ispitanicima, što pokazuje slika 1.7.

Uobičajeno objašnjenje ovakvih rezultata je dosjećanje sukladno ra- spoloženju: u eksperimentu Isenove i sur. (1978) s anketom kupaca, ispitanicima su padala na pamet pozitivnija iskustva u vezi s automobilima, televi- zijskim prijemnicima i slično kad su bili sretnog raspoloženja, a i u Bowerovu eksperimentu sretnim ispitanicima u sjećanje su dolazile sretnije uspomene iz djetinjstva.


Opisat ćemo utjecaj emocija iz još dvije Bowerove studije. U jednoj od njih istraživao je utjecaj raspoloženja na tumačenje slika iz Testa tematske apercepcije. U tom testu ljudima se prikazuju slike neodređenog značenja i od njih se traži da ih opišu. Tako je, na primjer, ispitanik s induciranim sretnim raspoloženjem rekao o ženi koja gleda niz polja: “Ova žena gleda prekrasan pejzaž. Ona je ovdje dospjela iz obližnjeg kampa i uronila u ljepotu okoliša. Nikad se nije tako dobro osjećala.... (Bower, 1981). U drugom eksperimentu ispitanicima je pobuđeno sretno ili nesretno raspoloženje, a zatim su čitali priču koja je opisivala dva lika, jedan sretan i jedan tužan, kako se sastaju i igraju tenis. Idućeg dana ispitanici su se dosjećali priče u neutralnom ras- položenju. Ljudi koji su čitali priču u sretnom raspoloženju poistovjetili su se sa sretnim likom i dosjetili se više činjenica o njemu nego o drugom liku. Oni koji su čitali priču u tužnom raspoloženju poistovjetili su se s tužnim likom i zapamtili više činjenica o njemu.

Eksperimenti Isenove i Bowera ne pokazuju samo da emocije mogu imati velik utjecaj na pamćenje, socijalnu interakciju, interpretaciju i slično. Oni su također potaknuli psihologe koji se bave kliničkim pitanjima da istraže mogu li ti mehanizmi objasniti ustrajnost raspoloženja kod psihijatrijskih sindroma.

Slika 1.7 Rezultati Bowerova istraživanja uspomena ljudi iz djetinjstva prije petnaeste godine. Slika pokazuje broj čestica kojih su se ispitanici dosjetili kad im je hipnozom izazvano sretno ili tužno raspoloženje. Kad su bili sretno raspoloženi, dosjećali su se puno više uspomena koje su prethodno označili kao ugodne. Kad su bili tužno raspoloženi, dosjećali su se nešto više neugodnih uspomena.


Selektivno prisjećanje tužnih događaja u tužnom raspoloženju može imati važan utjecaj na trajanje depresije (vidi 11. poglavlje), i dati odgovor na to koje vrste terapije mogu utjecati na trajna raspoloženja (vidi 12. poglavlje).

Ervin Gojfnian i Arlie Russell Hochschild: dramaturska perspektiva

Dižite uzbunu!

Krilatica na zidu ureda agencije za naplatu dugova

Erving Goffman je ustvrdio da Shakespeareova izreka “čitav svijet je po- zornica” (u Kako vam drago, 1623) nije samo metafora: mi se doslovno jedni drugima predstavljamo na dramatski način, i društvenu stvarnost u kojoj živimo stvaramo kao neku vrstu predstave. Iz tih se predstava stvaraju inoralni svjetovi, iz njih izvodimo vlastitu samosvojnost, a drugi iz njih izvode svoje shvaćanje o tome tko smo mi.

Goffmanovo vjerojatno najvažnije djelo za razumijevanje emocija je esej “Užitak u igri”, objavljen u njegovoj knjizi Susreti (1961). To je jedna od najvažnijih analiza prirode sreće još od Aristotelovih vremena. To je i prerada, u socijalnom smislu, Freudove Psihopatologije svakodnevnog života (1901). Ona istražuje psihologiju uloge i pogrešku koju činimo ako emocije shvaćamo samo kao individualne: one su često, a vjerojatno i većim dijelom socijalne.

O svakoj socijalnoj interakciji, onoj u dućanu, na poslu i u obitelji, možemo razmišljati kao o igri, kaže Goffman. Različite igre, kao što su šah, Monopoli, tenis, samo su pojednostavljene verzije tipova socijalne interakcije. U svakom tipu igre možemo eksperimentirati, čineći pogreške i eksperi- mentirajući iznova, bez posljedica koje te pogreške imaju u stvarnom životu. Kad udemo u bilo koju vrstu interakcija, u igri ili u stvarnom životu, to je kao da prolazimo kroz membranu u maleni svijet s vlastitim pravilima, vlastitom tradicijom i vlastitom poviješću. Preuzimamo ulogu koja nam je u takvoj vrsti interakcija dodijeljena - u partiji tenisa možda ćemo prvi servirati, u običnom životu možda je naša uloga da budemo studenti. Unutar membrane mi se ponašamo na određen način da bismo održali našu


ulogu, slijedeći naznačena pravila ili scenarije koji vrijede unutar te membrane. U tenisu tako pokuša- vamo lopticu prebaciti preko mreže, kao studenti pokušavamo učiti. I mi i drugi promatramo ova ponašanja kao dobra ili loša, ispravna ili neispravna, ili tek dijelom ispravna. Ona traže komentar drugih - uključujući prijedloge za promjene, pokudu i pohvalu. Drugim riječima, posebna pravila unutar svake vrste membrane stvaraju moralne svjetove koji su predmet većeg dijela naše konverzacije: “Trebao bi više raditi na tom bekhendu”, ili: “Nije li to sjajno? Ove godine prošla je s odličnim!”

Ovdje dolazi Goffmanovo tumačenje emocija: uz to što igramo svoju ulogu, bolje ili lošije, možemo se zapitati koliko se jako uživljavamo u tu ulogu. Igre su zabavne jer su socijalne interakcije u koje se lako možemo uključiti bez ostatka. Općenito, vidimo da više sreće donosi potpuni angaž- man u onome što radimo. No u životu je vrlo često prisutan unutarnji kon- flikt: možemo slijediti pravila, glumiti po scenariju, a da se ne uživimo u ulogu. Možda bismo zapravo željeli raditi nešto drugo. Tu dolazimo do nekih aspekata naših života kojima smo nezadovoljni i zbog kojih patimo.

Arlie Hochschild otišla je na poslijediplomski studij na Berkeley, a na nju je utjecao Goffman. U svojem radu ona istražuje napetost do koje može doći kad je osoba u konfliktu zbog uloge koju ima, kad postoje dvojbe oko toga tko smo i ponašanja koje pokazujemo.

Roditelji Hochschildove radili su za Ministarstvo vanjskih poslova Sjedi- njenih Država, i ona opisuje kako je s dvanaest godina obilazila goste na dip- lomatskom prijemu sa zdjelom kikirikija i pitala se je li smješak onih koji su prihvatili njezino nuđenje iskren. Njezini su roditelji pokazivali interes za geste i raspravljali su i tumačili “nategnut smiješak bugarskog poslanika, skretanje pogleda kineskog konzula i dug stisak ruke francuskog ekonom- skog atašea” (Hochschild, 1983, str. ix). Ove geste nisu samo prenosile značenje od jedne k drugoj osobi - one su bile razmjena poruka između vlada. Je li dvanaestogodišnjakinja nuđila kikiriki samo glumcima koji su igrali propisane diplomatske uloge? Gdjejezavršavalaosoba, azapočinjao posao?


Kao polaznica poslijediplomskog studija, Hochschildova je nastavila tražiti odgovore na taj problem: prodaju li prodavači proizvod ili vlastitu ličnost? Razvila je teoriju “emocionalnih pravila”. Ona mogu biti privatna i nesvjesna, ili socijalno posredovana u zanimanjima koja od nas zahtijevaju da šaljemo signale drugima da bismo utjecali na njihove emocije i prosudbe.

Hochschildova je proučavala obuku pilota i stjuardesa zrakoplovne tvrtke Delta Airlines, na kojoj su oni učili kako upravljati avionom, kako djelovati u izvanrednim situacijama, posluživati hranu i tako dalje. No ono što je opisala je kako osoba mora naučiti sasvim određenu vrstu ponašanja da bi postala stjuardesom Delta Airlinesa. Kandidatkinja je trebala naučiti igrati ulogu, slično kao što glumica uči ulogu. Glavni cilj te uloge je da kod putnika pobudi poseban emocionalni ton: “Kandidati su opominjani: ‘Doista se trudite oko svog osmijeha...osmijeh je vaše najjače oružje’” (Hochschild, 1983, str. 105). Od njih “se tražilo da o putniku razmišljaju kao da je ‘osobni gost u njihovu dnevnom boravku’. Emocionalne uspomene kandidata o osobnoj gostolju- bivosti bile su korištene na način koji bi Stanislavski preporučio” (str. 105). Pristup je isti kao kod glumačke metode Stanislavskog: i tehnika vježbanja određenih izraza i dozivanje uspomena koje prate te izraze dio su zahtjevnog uvježbavanja uloge koje je Stanislavski (1965) preporučivao profesionalnim glumcima. Lakše je uvjerljivo odigrati ako se glumac potpuno uživi u ulogu.

Rad koji uključuje stvaranje emocija u sebi, kako bismo ih izazvali u drugima, prilično je čest. Hochschildova ga naziva emocionalni napor. Ona je izračunala da je 1970. godine 38 % svih plaćenih poslova u Sjedinjenim Državama zahtijevalo značajan emocionalni napor. Unutar kategorija poslova koji zahtijevaju takav napor, žene su dva puta zastupljenije od muška- raca. Svrha takvog napora je socijalna. Posao tajnice traži ljubaznost, vedrinu, spremnost na pomoć: njegova je svrha davanje ugodne emocionalne potpore šefu. Mnogi poslovi koji traže emocionalni napor su na dodirnoj


točki između tvrtki i korisnika. Kao i u civilnom zrakoplovstvu, cilj je poboljšati prodaju proizvoda tvrtke.

Nisu svi poslovi koji traže emocionalni napor usmjereni na izazivanje ugodnih emocija. Naplata dugova posao je posve suprotan onom zrakoplovne stjuardese: “Dignite uzbunu” bila je krilatica šefa jedne agencije za naplatu dugova (Hochschild, 1983, str. 146).

Premda nas Goffman, kao odjek Spinoze, može uvjeriti da je tajna sreće potpuna uključenost u ono što činimo, Hochschildova to dovodi u pitanje. Sto ako je ponašanje za koje smo na poslu plaćeni u suprotnosti s bilo čime čemu se možemo potpuno predati?

Povezivanje nekih niti

U prvom poglavlju naznačili smo neke pravce razmišljanja o emocijama. Ovo poglavlje nije namjeravalo biti poput uvodne radnje u priči - to dolazi u sljedećem poglavlju. Njegova je uloga da otkrije ponešto od intelektualne opreme koja pripada ovom području.

Mnogi čitatelji literature o emocijama prigovaraju joj na pretjeranoj raznolikosti, dižu ruke i zaključuju da je područje suviše heterogeno da bi bilo smisleno. Mi (autori ove knjige) imamo drugačije stajalište. Postoji razno- likost, no želimo pokazati da se ti pristupi nadopunjuju i da se može razabrati jedinstvenost.

Također vjerujemo da vama kao čitateljima u početku može pomoći da se poistovjetite samo s jednim ili s nekoliko začetnika, čiji interesi i spoznaje odgovaraju vašoj vlastitoj intuiciji. Nadamo se da smo ovdje ponudili do- voljan broj takvih začetnika da biste to mogli učiniti. Tada spoznaje jednog od njih mogu poslužiti kao početna točka. Prema tim spoznajama možete usva- jati nove informacije i započeti stvarati na njima zasnovanu strukturu.


Ovdje se ne spominju svi začetnici istraživanja emocija. Odabrali smo samo neke od njih, koji su započeli čitav pravac istraživanja ili razmišljanja, a ne nužno i one koji su ga učinili važnim. Tako su, primjerice, John Bowlby i Магу Ainsworth pridonijeli više od bilo koga u zadnjih 20 godina našem razumijevanju emocionalnog razvoja u djetinjstvu. Rad ovih autora oslanja se na Freudov, pa se oni ne spominju u ovom poglavlju, no njihova su istraživanja cjelovito predstavljena u 7. poglavlju. Neki koji su najviše utjecali na autore knjige osobno, primjerice Herbert Simon, Michael Rutter i George Brown, također se ne spominju sve do kasnijih poglavlja. Priča ove knjige zapravo počinje sa sljedećim poglavljem: jesu li emocije različite ili iste u različitim društvima?

Sažetak

U ovom poglavlju upoznali smo vas s nekim autorima koji su postavili temelje razumijevanja emocija u zapadnoj intelektualnoj tradiciji, a svaki od njih predstavljen je nekima od svojih najvažnijih ideja. Postoji puno različitih pristupa razumijevanju emocija: utemeljitelji su u svoje metode uključili opažanje u prirodnim uvjetima (Charles Darwin), postavljanje i provjeru teorija primjerima i protuprimjerima (William James) i pažljivim slušanjem ljudi koji govore o svojim emocionalnim iskustvima (Sigmund Freud).

Mnoge spoznaje o emocijama opisali su i iznijeli ljudi koji nisu bili znanstvenici, nego filozofi kao što su Aristotel, Rene Descartes i Baruch Spi- noza, ili književnici kao što je bila George Eliot. Suvremena istraživanja o emocijama prisutna su u mnogim disciplinama prirodnih i društvenih znanosti: kao i psiholozi (Magda Arnold, Sylvan Tomkins, Alice Isen, Gor- don Bower), i istraživači u okviru antropologije (Erving Goffman),


sociolo- gije (Arlie Hochschild), medicine (John Harlow) i neurofiziologije (Walter Hess) utemeljili su važne nove pravce, kao što su to činili i autori u drugim disciplinama. Ne bismo mogli razumjeti emocije ili njihovo značenje bez obraćanja pažnje na multidisciplinarnu prirodu razumijevanja.

Prijedlozi za daljnje čitanje

Najbolji opći i sveobuhvatan uvod u emocije, s poglavljima posvećenim interdiscipli- narnim temeljima istraživanja o emocijama, biološkoj osnovi, psihološkim procesima, društvenim procesima i pojedinim emocijama:Michael Levvis i Jeanette M. Haviland (Ur.) (1993)

Handbook of emotions. New York: Guilford.

Knjiga koja zahvaća različite pristupe emocijama koje smo predstavili u ovom poglavlju - uključujući sociologiju, psihologiju, filozofiju, književnu prozu - i integrira te različite pristupe:Thomas J. Scheff (1990). Microsociology: Discourse, emotion and social

structure. Chicago: University of Chicago Press.

Za kratku povijest istraživanja emocija:George Mandler (1984). Mind and body: Psychology ofemotions and stress. New York: Norton, 2. poglavlje “The psychology of emotion: Past and present.”

Za zanimljiv opći prikaz emocija i njihovih svojstava:Nico Frijda (1988). The laws of emotion. American

Psychologist, 43, 349-358.

• •

Sadržaj


2. /)(Hj/aoJje

iC/u</fu/4l//t O

rs/oaca/tje

c//tocija

Kulturalni kontekstRomantizamUsporedba između nas i Ijudi iz drugih kulturaEmocionalna klima

Ima li univerzalnih Ijudskih emocija?Razlike u pojavi emocija i njihovu tumačenju u različitim kulturama

Pravila pokazivanja emocijaKulturalno osmišljavanje i socijalna uloga emocijaStrastvena ljubavZaljubljivanjeSrednjovjekovna dvorska IjubavZaljubljenost kao prijelazna društvena uloga

Sažetak

Prijedlozi za đaljnje čitanje


... postoji neka vrsta univerzalnogjezika, koji se sastoji od izraza lica i očiju, gesti i tona glasa, koji mogu pokazati misli li osoba nešto zatražiti i dobiti, ili odbiti i nemati ništa s tim.

Augustin, Ispovijedi, 1-8

Kulturalni kontekst

U zapadnoj kulturi postoji sumnjičavost prema emocijama. Ta ideja po- tječe još od Platona (375 g. pr. Kr.), koji je smatrao da se emocijama ne može vjerovati, jer izviru iz nižih dijelova uma i izopačene pameti. U suvremeno doba tu je podozrivost unio Charles Darvvin (1872), koji je smatrao da je, kod odraslih ljudi, izražavanje emocija zastarjeli trag naše evolucije od životinja i našeg razvoja od djetinjstva.

Nije teško uočiti podcjenjivački stavprema emocijama u zapadnoj kulturi: ako u raspravi želite odbaciti ono što kaže druga osoba, možete reći da je osoba tek “emocionalna”, misleći pod tim “iracionalna”. Emocije se često smatra nekontroliranima i destruktivnima, u usporedbi s konstruktivnim pro- izvodima pažljiva razmatranja. Emocije se katkad smatraju primitivnima i djetinjastima, češće nego civiliziranima i odraslima. No nasuprot tome, a na kraju čak i dojmljivije, emocije se smatraju čvrstim jamcem autentičnosti, najboljim putem do naše vlastite biti. Kao što je to Solomon izrekao: “Emo- cije su životna snaga duše, izvor većine naših vrijednosti” (str. 14).

I podozrivost prema emocijama i potvrda njihove vrijednosti proizvod su zapadne kulture. To vidimo u činjenici da ni podozrivost ni potvrda, a niti njihova paradoksalna mješavina kojoj smo svjedoci u zapadnoj kulturi, nisu univerzalne. Neka druga društva emocije promatraju drugačije. Tako ćemo prikazati neke prizore iz emocionalnog života u kojima postoji sličnost s današnjim zapadnim društvima, ali i neke razlike. To


ćemo učiniti na dva načina: povijesnim sadržajima koji pokazuju izvor zapadnih vjerovanja i iskustava s emocijama te usporedbom sa suvremenim nezapadnim kulturama.

Romantizam

Pogledajmo u nedavnu kulturnu povijest da bismo dobili sliku o tome kako su se pojavile današnje zapadne ideje o emocijama i kako se one održavaju. Osamnaesto stoljeće u Europibilo je doba prosvjetiteljstva, kadje znanstveno razumijevanje svemira napredovalo s Newtonovim zakonima, i kad je netolerancija postala sramotnom u javnom životu, što je dovelo do njezina slabljenja. Civilizirani razum postao je ideal. Kant (1784) je to ovako izrazio: “Usudite se misliti, imajte hrabrosti koristiti se vlastitim umom” (str.

Do vremena u kojem je Kant napisao ove retke zbila se još jedna promjena, manje ili više kao suzdržan odgovor na teme prosvjetiteljstva - zvala se “romantizam”. U Europi i Americi, usprkos mogućim proturječjima nekih od naših kulturalnih vjerovanja o emocijama, “romantično” je vjerojatno još uvijek prikladan naziv za zapadni kulturalni stil. Romantizam je afirmacija emocija i njihova značenja u osobnom životu, politici, književnosti, filozofiji. Do 19. stoljeća romantizam se učvrstio kao dio zapadne kulture, manje ili više neodvojiv od ideja osobne slobode.

Oblikovanje romantičnog duha općenito se pripisuje Jean-Jacques Rou- sseauu (1775), siromašnom građaninu Zeneve. Spremno prihvaćanje njegovih ideja značilo je da su ljudi spremni za promjenu vrijednosti koju je on predložio. Prvi je predložio ideju, koja se danas čini očitom, da se religijska osjetljivost prije temelji na onome što osjećamo nego na autoritetu, Svetom pismu ili na argumentima u prilog postojanju boga. Upravo je on počeo napa- dati pokušaje kultiviranja kao umjetne i štetne: umjesto toga predlagao je da odgoj bude prirodan i da prirodne emocije ljudi ukazuju na to što je ispravno - oni samo trebaju biti otvoreni osjećaju vlastite


savjesti. Njegova glasovita rečenica s početka Društvenog

ugovora (1762) “Čovjek je rođen slobodan, a svugdje je u lancima” postala je poziv na okupljanje jakobincima u Fran- cuskoj revoluciji, a te su misli prešle i Atlantski ocean da bi potaknule američki rat za nezavisnost.

Romantizam je nadahnuo pisce, a oni su nastavili artikulirati kulturalne promjene koje su se tada zbivale. Romantičari su bili očarani prirodnim. Počeli su se cijeniti divlji krajolici, prije smatrani zastrašujućim i barbarskim. Pisci su počeli istraživati običan život umjesto života plemića. Istraživali su djetinjstvo, snove, daleke krajeve, egzotično. Samo pisanje postalo je način otkrivanja unutarnjih emocionalnih istina. Umjesto razuma, ideal su postale emocije, proživljene i prihvaćene. Emocije su izražavali pjesnici, romanopisci i dramatičari, kao i slikari i glazbenici. Čitatelji, publika, gledatelji, slušatelji također su bili dirnuti; i oni su osjećali emocije. Sjetite se nove društvene znanosti George Eliot (o njoj smo govorili u 1. poglavlju), u kojoj emocionalno iskustvo postaje središnje pitanje.

Umjesto opisivanja povijesti romantizma, razmotrit ćemo samo jedan ro- mantičarski roman - onaj Магу Shelley, kćeri slavne feministice Магу Woll- stonecraft i društvenog reformatora Williama Godwina. Sa 16 godina pobje- gla je od kuće s pjesnikom Регсует Bysshe Shelleyem. Kad joj je bilo 18 godina Магу je s Регсует, svojom polusestrom Claire, lordom Вугопот i još jednim prijateljem bila na praznicima tijekom “neugodnog” ljeta u Alpama. Neprekidna kiša danima ih je osudila na boravak u kući. Puno su čitali i vodili duge razgovore o književnosti, filozofiji i biologiji. Jedan dan Вугоп je predložio da svatko od njih napiše priču o utvari. Legavši u krevet Магу Shelley nije mogla zaspati. Potaknuta razgovorom o pokusima u kojima su električnom strujom izazivani pokreti mišića kod mrtvih, njoj se ukazala slika znanstvenika s moćnim strojem, koji kleči nad stravičnom utvarom čovjeka

FRANKENSTEIN;

OR,

TllE MODEUN PROMETHEUS.


VOL. I.

iMnit тчгжо м*LACHmOtOK, HCOHU, HARDtKO, HAVOH, * JOHSS. ПХСКОкТ »вРА**.

1818.

Slika 2.1 Naslovna stranica prvog dijela prvog izdanja Frankensteina, kojeg je napisala Магу Wollstonecraft Shelley, no koji je izvorno objavljen bez imena autora - bio je to jedan od prvih romana perioda romantizma u Engleskoj, koji naglašava emocije i njihove posljedice.

kojeg je sastavio. Njezina je priča postala Frankenstein (1818), jedan od najranijih engleskih romantičarskih romana i jedna od prvih znanstvenofantas- tičnih priča uopće.

Romantičarski roman Frankenstein Магу Shelley

Roman govori o Victoru Frankensteinu, idealističnom znanstveniku koji otkriva kako mrtvu tvar prožeti životom. Sakuplja dijelove tijela iz grobnica i stvara umjet- nog čovjeka, višeg od 2 m. Htio je da bude lijep no “njegova je žuta koža jedva pokri- vala rad mišića i arterija” (str. 105). Nakon godina napornog rada potaknutog is- traživačkim žarom, on daje iskru života, a zatim, kad se stvor počeo micati, zgrožen bježi iz prostorije. Iscrpljen, pokušava spavati - radosno sanja kako je na cesti susreo svoju voljenu, i oni se poljube. No tada njezine usne “postanu modrosive, boje smrti, činilo se da se mijenja i ja sam pomislio da u naručju držim tijelo moje pokojne majke” (str. 106).

DW K tW, Мдкгг, fro« туT* mmmii mt тлл f Did t *oi»cit tfcec Гшл 4шк*т tm џгттм* mr *—

Piusitt Lorr.


Frankenstein se budi s tom iznenađujuće suvremenom slikom incestuozne zloupotrebe prirode. Ponovno se penje gore u svoj laboratorij. Stvorenje se diže i pruža ruku kao da želi zadržati svog tvorca. Frankenstein nanovo bježi iz sobe. Kad je lice stvorenja mirovalo, bilo je ružno, ali onako oživjelo, postalo je prizor iz pakla.

Dvije godine poslije, nakon duge bolesti, Frankenstein se vraća obitelji u Ženevu i okriva da je ubijeno dijete, njegov brat. On u šumi opazi svoje stvorenje i nagađa da je ono učinilo nedjelo. Sluškinja biva osuđena za zločin i zbog toga umire. U navali grizodušja Frankenstein pokušava naći utjehu bijegom u Alpe, no stvor ga pronalazi usred veličanstvenog pejzaža. Stvor iskazuje odanost svome tvorcu. Priča o svom bijegu iz Frankensteinova laboratorija. U svojim prvim susretima s ljudima biva otjeran sa strahom i gnušanjem. Utočište je našao u napuštenoj kolibici naslonjenoj uza zid seljačke kuće. Kroz ključanicu promatra ukućane, mladu ženu, mladića i slijepog starca, sestru i brata s njihovim ocem. Kad se starac nježno i toplo nasmiješio mladoj ženi, stvorenje je osjetilo “posebno i neodoljivo uzbuđenje, kakvo nije nikad prije osjetio, ni od gladi niti od studeni, ni od topline niti od hrane, i odmaknuo se od prozora, ne mogavši podnijeti te emocije” (str. 153-154).

Tijekom mjeseci, dok je bilo skriveno, stvorenje skuplja drva i obavlja druge poslove za obitelj. Mukotrpno uči njihov jezik i društvene običaje. S nevinošću koja odaje autoričino pomno čitanje Rousseaua, počinje osjećati prirodnu naklonost i ljubav prema seljacima i njihovu jednostavnom životu. Poslije godinu dana posjećuje slijepog starca dok su ostali ukućani vani. Počinje objašnjavati da im želi samo dobro, premda zastrašujuće izgleda; on je njihov “dobar duh” koji im je pomogao, on želi njihovo prijateljstvo. Starac sluša, no ostali se vraćaju i ostaju užasnuti. Mladićistuče stvorenje, i ono bježi s nemoćnim očajem. Sljedećeg dana obitelj napušta kuću. Te noći, za vrijeme jakog vjetra, stvorenje u bijesu zapali svoju kolibicu i kuću.

Te zime stvorenje luta uokolo u očaju, no s proljećem mu se vraća dobrohotnost. Odlučuje pronaći svog tvorca. U Ženevi nailazi na malog dječaka i


prilazi mu misleći da je premalen za predrasude. No dječak se uznemiri, nazove ga ljudožderom i za- prijeti da će ga njegov otac, “Monsieur Frankenstein”, kazniti. Stvorenje zadavi dječaka, potaknuto bijesom i spominjanjem prezimena čovjeka odgovornog za njegovu izobličenost.

Danima nakog toga stvorenje pronalazi Frankensteina u Alpama. Kaže da će ga ljudi zauvijek izbjegavati. Smatra da je postao izopačen, no to je zbog toga što je silno nesretan; ne može podnijeti toliki prezir. Njegov osjećaj dobrote pretvorio se u bijes zbog mržnje koju mu drugi izražavaju. Stoga njegov tvorac mora napraviti još jedno stvorenje, žensko, podjednako izobličeno, s kojim može živjeti u razumijevanju. "Bude li ijedno biće osjećalo dobrohotnost prema meni” kaže stvorenje, “uzvratit ću stotinu puta toliko i stostruko više...odvojenima od čitava svijeta, život nam neće biti sretan, no bit će neškodljiv...” (str. 191).

Frankenstein je užasnut svojom dilemom: treba li riskirati stvarajući još jednog monstruma, tako da se njih dvoje može odati pustošenju, ili pak udovoljiti želji stvorenja koje traži blagost svoga tvorca?

Frankenstein je i danas uzbudljivo štivo, izazovno u današnje doba robota i umjetne inteligencije, našeg iskorištavanja prirodnih bogatstava i razvoja sve pametnijih, no sve opasnijih tehnoloških sustava (Perrovv, 1984). U romanu je puno motiva romantične misli: prizori u divljem krajoliku, pozivanje na emocije kao na pokretače djelovanja, naglasak na prirodnom, nepovjerenje u umjetno, i strepnja od ljudi koji bahato prelaze svoje granice.

Vrijednosti romantizma nisu bile svojstvene europskoj kulturi prije 18. stoljeća. U romanu Shelleyeve mnoge su od tih vrijednosti jasno iskazane: one su još uvijek s nama. Emocije doživljavamo kao razloge za mnoge svoje postupke.

Usporedba između nas i Ijudi iz drugih kultura

Nekoliko je načina gledanja na kulturu. Jedan od njih je povijesni, čitanje spisa iz prošlosti i usporedba tekstova kao što je onaj Магу Shelley s onim što je bilo prije i što vjerujemo danas. Drugi


način je onaj putnika kao što su antropolozi, koji donose vijesti o suvremenim kulturama drugačijima od naše. Još je jedan način proučavanje socijalizacije, kako djeca stječu vjerovanja i vještine društva. U ovoj knjizi “našim” kulturnim naslijeđem smatrat ćemo naslijeđe Sjeverne Amerike i Europe jer to je tradicija u kojoj su odgojeni autori ove knjige (engleskog i američkog porijekla), i koju poznaju iz nepo- srednog iskustva. Da biste razumjeli emocije - vlastite, one drugih ljudi koje dobro poznajete i one ljudi u različitim društvima - morate se smjestiti u okvire vlastite kulturne tradicije. Budući da će većina čitatelja ove knjige biti Sjevernoamerikanci i Europljani, započet ćemo sa zapadnom kulturom. No to je samo polazište, i to vrlo grubo, jer Europa i Amerika obuhvaćaju brojne kulture. Ne smatramo da naša kultura ima prednost. Da smo Japanci ili In- dijci, drugačije bismo napisali ovo poglavlje i neke druge dijelove knjige. Iz- van kulturne tradicije ne postoji čvrsto uporište na kojem bismo mogli stajati.

Ovdje tvrdimo da kultura proturječi racionalnosti: među nmogim vrijednostima koje može usvojiti ljudsko društvo, neke se odabiru radije nego druge. Primjerice, ustvrdili smo da je Sjeverna Amerika još uvijek na nmogo načina romantična. Zabrinutost boraca za zaštitu okoliša sve je veća u posljednjih 20 godina. Ona je bliska romantičarskim stavovima i vrijednostima koje promiču prirodno, no to ne znači da je ta zabrinutost iracionalna.

Istok i Zapad

Pogledajmo emocionalnu atmosferu nezapadnog društva, koje se, kao i zapadno, zasniva na novčanoj ekonomiji. Razlike ne izviru iz različitog stupnja industrijskog napretka, pismenosti ili slično: usprkos tome, razlikuju se emocionalne klime Europljana i Amerikanaca s jedne, te Japanaca s druge strane.Glavna razlika koju bilježe i zapadni i japanski

promatrači je u prirodi vlastitog “ja”. Na Zapadu “ja” zamišljamo kao “ja-mene”, samostalan entitet, izvor naših odluka, misli i postupaka, te kao središte proživljavanja emocija. Taj “ja” odvojen je od “ja” drugih ljudi. U tom je društvu važno postati nezavisan, potvrditi sebe, i natjecati se s drugima ako treba.


Nasuprot tome, u Japanu i u brojnim nezapadnim kulturama mnogi su opisali “ja” kao “mi-ja”, koje proizlazi iz veza s obitelji, suradnicima i druš- tvenom skupinom, premda je taj prikaz bez sumnje pojednostavljen. Važnije je uklapati se zajedno s ostalima i s njima skladno živjeti (Markus i Kitayama,1991) . Da ne bismo mislili da je nezavisno “ja” čija autentičnost izvire iz po- jedinačnih želja i emocija, prirodno, moramo se prisjetiti da je taj naglasak na prirodnom dio zapadnog kulturnog naslijeđa (vidi prethodni dio o roman- tizmu). U okvirima svjetskih kultura, individualističko “ja” je neobično (Geertz, 1975).

U svakom društvu djeca razvijaju sliku o sebi kao o bićima fizički odvojenima od ostatka svijeta. Neisser (1988) predlaže da se taj fizički aspekt nazove “ekološko ja”. K tome, ljudi vjerojatno svugdje imaju osjećaj osobnog duševnog života, uključujući i struju svjesnih misli, osjećaja i snova. Međutim neki drugi aspekti pojma o sebi se razlikuju i utječu na emocionalni život. S međuzavisnim ili “mi-ja”, misli i osjećaji nisu usmjereni na odvojenost, već na prožimanje s drugima. Ideju o tome možete dobiti čak i u našem individualis- tičkom društvu: kad se zaljubite, možete osjetiti da se granice vas samih šire kako bi uključile drugu osobu u vaša najvažnija razmišljanja, i da postajete više “mi” nego “ja”.

Ljutnja je na Zapadu emocija nezavisnosti i samopotvrđivanja. U Japanu se ona smatra prikladnom među Ijudima različitih društvenih grupa, primjerice u samurajskoj ratničkoj tradiciji u feudalnom Japanu, no Markus i Kitayama (1991) izvještavaju da se ljutnja smatra vrlo neumjesnom među rođacima ili kolegama. Nasuprot tome, ljutnja među Amerikancima koji se poznaju i vole razmjerno je uobičajena i prihvaćena. Ispitujući ljude koji su vodili dnevnike strukturirane poput upitnika, Averill (1982) je u Massachu- ssetsu našao da se ispadi ljutnje zbivaju otprilike jednom tjedno. Većinom su bili usmjereni na osobu koju je ispitanik poznavao i volio (npr. supružnik, roditelj, dijete, prijatelj). Većina ispitanika (63 %) kaže da je razlog za njihovu ljutnju bilo potvrđivanje autoriteta ili nezavisnosti, ili popravljanje dojma o njima samima. Miyake i sur. (1986) još od rane


dobi nalaze različite posljedice interpersonalne ljutnje u Americi i Japanu. Eksperimentatori su američkoj i japanskoj djeci staroj 11 mjeseci pokazali zanimljive igračke, a svaku od tih igračaka su uparili s majčinim glasom koji izražava radost, ljutnju ili strah. Kad se mjerilo vrijeme potrebno djeci da se počnu približavati igrački nakon što su čuli majčin glas, američka i japanska djeca nisu se razlikovala u brzini približavanja igrački nakon zvuka majčina radosnog ili ustrašenog glasa. Nakon što su njihove majke progovorile ljutitim tonom, američka su se djeca stala približavati igrački u prosjeku 18 sekundi kasnije, no japanskoj djeci je trebalo značajno dulje da se pokrenu, u prosjeku 48 sekundi. Japanska djeca vjerojatno su bila više inhibirana ljutitim glasom svoje majke jer ga rijetko čuju.

Okrenimo se pozitivnijim emocijama: u Japanu postoji emocija zvana amae, koja se ne može jednostavno prevesti na engleski (Morsbach i Tyler, 1986). Amae je emocija međuovisnosti, koja izvire iz neke vrste simbioze, iz zadovoljstva zbog toga što nas druga osoba potpuno prihvaća. Ne može se reći da tu emociju ne možemo prepoznati u drugim kulturama, ili da nema univerzalno značenje. Prije se može reći da u životu odraslih na Zapadu nema jasno mjesto. Njezin izvorni kineski ideogram bila je dojka koju beba siše. No kad zapadnjaci zamišljaju ovaj osjećaj, znaju da ga osoba treba prerasti. U Ja- panu nije tako: to je emocija prihvaćanja unutar obitelji, a cijeni se i kao uza- jamna zavisnost koja postoji između ljubavnog para. Ima svoj poseban naziv i posebno kulturalno značenje. Na Zapadu bi se smatrala regresijomu razvoju. To nije emocija odvojenosti, već isprepletenog zajedništva.

Heelas (1986) čitatelje vodi na ono što naziva Cookovom turnejom emocija u različitim društvima. On kaže da se u nekim kulturama prepoznaje pojedina emocija ili skup emocija, one imaju ime i o njima se u društvu govori. Takve emocije su “prespoznatljive” (Levy, 1984), naime, njih kultura ističe. Nasuprot tome, čini se da se neke emocije u određenim kulturama rijetko javljaju, ili ih uopće nema; nisu osmišljene niti se o njima govori. One su “nespoznatljive”. Tako su emocije zavisnosti kao što je amae prespoznatljive u Japanu, a nespoznatljive u Americi.


Pučka vjerovanja nas na Zapadu sklona su podcijeniti i potisnuti strah. Je- dan od izvora za takvo shvaćanje je savjetnik za roditelje: Stearns i Haggarty(1991) su pregledali 84 takva priručnika objavljena između 1850. i 1950. kao i popularnu literaturu namijenjenu djeci. Tri su istaknuta obilježja tih pri- ručnika uoči 20. stoljeća: upozorenja roditeljima o opasnosti izazivanja straha kod djece; prešućivanje teme o načinima suočavanja s dječjim strahovima; priče za dječake poticale su hrabrost i spremnost na akciju usprkos strahu. Zatim se dogodila promjena: “U 20. stoljeću roditelje se podučavalo ne samo da izbjegnu kažnjavanje djece strahom, nego i da obuzdaju vlastite emocije kako ih ne bi uznemirili” (Stearns i Haggarty, 1991, str. 75). Dr. Spock (1945) je u svom utjecajnom priručniku pisao da s dječjim strahovima treba pažljivo postupati. Odvajanje od mališana izaziva strahove i treba ga izbjegavati. Ako se pojave strahovi, treba ih prihvatiti strpljivo i s ljubavlju. Do 40-ih godina 20. stoljeća iščezle su priče o dječacima koji čine ono što treba usprkos strahu, a zamijenile su ih pustolovine u kojima tvrdokorni momci uopće nisu osjećali strah. U američkom je društvu bilo važno obuzdati strah, prvo zato što on pojedinca sprječava da bude dobar građanin, a zatim i uspješan kao osoba. Kao što je predsjednik Franklin Roosevelt rekao u svom poznatom nastupnom govoru 1933: “Jedino čega se trebamo bojati je sam strah.” U preobrazbi srednjovjekovne ideje o posljednjem sudu, holivudski film Braneći svoj život

opisuje događaje nakon zemaljske smrti kao sudski proces s odvjetnicima. Umjesto grijeha, procjena je li strah vladao životom osobe određuje hoće li osoba napredovati ili nazadovati.Na Zapadu se smatra da su emocije, izuzev straha,

u velikoj mjeri automatske i da ih je najbolje izraziti. Smatra se da potiskivanje drugih emocija predstavlja opasnost po zdravlje i sunmjičavi smo prema nekom tko nam se čini odviše emocionalno kontroliran. Nasuprot tome, u Japanu se mnoge emocije i tjelesna stanja njeguju u određenim okolnostima, no u drugim se okolnostima obuzdavaju. Prema Matsumotu i sur. (1988), Amerikanci vjeruju da se može utjecati na strah. U usporedbi s Japancima, Amerikanci su u većoj mjeri smatrali da su Ijutnja i


gnušanje automatski.

U Americi pojedinci imaju prava. U međuzavisnim kulturama ljudi imaju dužnosti i najpotpunije se osjećaju kad ih ispunjavaju. Kao što je objasnila an- tropologinja Benedict (1946), u knjizi napisanoj tijekom posljednje godine Drugog svjetskog rata i odobrenoj od strane američke vlade kako bi se bolje razumjeli Japanci koji su bili neprijatelji, u Americi biti iskren znači djelovati u skladu s nečijim najskrovitijim emocijama. U Japanu, pojam koji se obično prevodi kao iskrenost, makoto, znači nešto drugo: ispunjavanje društvene dužnosti, ne sukladno unutarnjim osjećajima, nego potpuno ispunjavanje, vješto i bez unutarnjeg konflikta. Pojam se nekome može činiti čudnim, no mogu se izgraditi mostovi prema tom idealu: pojam potpune zaokupljenosti onim što činimo zapadnjake je privukao zenu, u kojem se njeguje taj ideal. To je jedan od nekoliko oblika budizma koji cvatu u Japanu. Pogledajte, primjerice, Wattsa (1957).

Godine 1945. Japanci su pri svojoj predaji, kojom je završio Drugi svjetski rat, postavili uvjet da car ostane na čelu države, no da dobije američku upravu. To je bilo prihvaćeno. Amerikanci su djelovali kroz postojeće kanale japanske vlade, a Japancima je njihov car objavio da je rat gotov, da je militarizam bio pogreška i da odsad moraju prionuti na novi zadatak. Oni su se doista uživjeli u taj zadatak. Mnoge je Amerikance iznenadilo da Japanci to mogu. U tim bi se okolnostima na Zapadu mogao očekivati inat, otpor, sabotaža, koji bi imali unutarnji uzrok. No, kako objašnjava Benedict, Japan- cima nije bilo čudno preuzeti nove dužnosti. Japanska kultura je trajala i dalje, a ljudi su nastavljali obavljati svoju dužnost.

Emocije mogu dati osnovu za interakcije među ljudima, no razlike kao što su one između Amerike i Japana mogu dovesti do teškoća u komunikaciji. Dok Japance uznemiruje američka izravnost i zauzimanje za sebe, Ameri- kanci Japance smatraju tajanstvenima. Danas je Japan najuspješnija indu- strijska ekonomija na svijetu, a Amerikanci se više ne trude razumjeti japan- sku kulturu da bi znali kako s njima ratovati. Umjesto toga, zapadni poslovni ljudi pokušavaju razumjeti japanske osjećaje i običaje kako bi s njima trgovali i


ekonomski se natjecali.

Emocionalne klime

Naziv “emocionalne klime”, koji je skovao De Rivera (1992), opisuje ra- spoloženje kulturne grupe ili nacije. On utječe ne samo na to kako se netko osjeća, nego i na ono što se smije i što se ne smije činiti. Primjerice, u nekim zemljama Južne i Srednje Amerike ljudi su živjeli u klimi straha zbog nasu- mičnih ubojstava i “nestajanja”. U takvoj klimi raste nepovjerenje, a prestaje suradnja. Mijenja se čak i tumačenje svakodnevnih stvari: “crveno svjetlo na semaforu, koje treba značiti ‘stani’, može prestati značiti ‘stani’, jer kad netko stane, postaje lakom metom puščane paljbe” (De Rivera, 1992, str. 201).

U većini industrijskih zemalja prevladava klima međusobne suradnje, koja pridonosi aktivnostima urbanih društava: u većini slučajeva ljudi koji se ne poznaju mirno komuniciraju. U tome su američki i japanski gradovi slični. Kad bi vas kao zapadnjaka, koji nikad nije živio izvan svog društva, netko pre- bacio u Tokio s nešto čekova, no bez znanja ijedne riječi japanskog, mogli biste tamo sretno živjeti tjedan dana. Iznenadilo bi vas što nema grafita ni vandalizma, bilo bi vam drago što vam ne prijeti kriminal (Tasker, 1987), bili biste iznenađeni što vidite pristojne mlade žene koje noću bezbrižno hodaju gradom, no mnogo toga bi vam bilo poznato. Mogli biste naći put, komunicirati s ljudima i prepoznati većinu onog što se zbiva oko vas. Kad biste, nasuprot tome, bili preneseni u neindustrijalizirano društvo, puno više toga bi vam bilo strano. Trebali biste puno više od čekova.

Emocije na Ifaluku

Jedno od neindustrijaliziranih društava u kojima se proučavao emocionalni život jest ono na Ifaluku, malom pacifičkom atolu s 430 stanovnika, čija je veličina oko jedne petine njujorškog Central Parka. Lutz (1988) ga je posjetila na devet mjeseci. Napisala je da je htjela vidjeti: “je li, i


u kojoj mjeri, moguće organizirati život na način koji će izbjeći probleme za koje mi se čini da slabe američku kulturu, posebno njezinu sveprisutnu nejednakost i spolova i društvenih klasa, i njezino nasilje” (str. 17).

Ifaluk je u visokom stupnju međuzavisno društvo. Ljudi se oslanjaju jedni na druge na tom otoku čija je najviša točka svega nekoliko metara iznad razine mora i gdje nerijetko tajfuni zbrišu kolibe, razore vrtove tropskog bilja i prorijede ribu u laguni.

U svom prikazu Ifaluka Lutzova je uspjela na tri važna načina, čije spajanje dotad još nije zabilježeno u antropološkoj literaturi. Prvo, ona je išla s namjerom da ne proučava rodbinske veze, ni religiju, niti ekonomske veze - već emocionalni život. Drugo, zahvaljujući svojoj kulturalnoj osjetljivosti i spisateljskoj vještini, uspjela je dati ono što Geertz (1973) naziva “gust opis”, ne samo emocija nego i okruženja u kojem se javljaju, te značenja koje one imaju za tu kulturu. Treće, budući da nitko od nas ne može postati član druge kulture u kratkom posjetu tijekom odrasle dobi, Lutzova ne opisuje kako je to biti Ifalučanin, nego razvija drugu metodu. Umjesto da samo podnosi kulturalni šok, ona ga je iskoristila. Ona sama bila je “Amerikanka u određenoj točki povijesnog vremena” (str. 15). Poklanjajući pažnju nesporazumima iz- među nje i Ifalučana i njihovim emocionalnim posljedicama, vidjela je koliko pravila kulture djeluju i u njezinu društvu i u onom na Ifaluku.

Ovdje je ilustracija susreta američkog shvačanja “ja-mene” i ifalučkog shvaćanja “ja-mi”. Tijekom svojih prvih tjedana na otoku, Lutzova je zapitala mladu ženu čiju je kolibu posjetila: “Zelite li vi (svi) poći sa mnom po pitku vodu?” (str. 88). Njihova su se lica snuždila. Lutzova piše da je tek kasnije shvatila što je bilo pogrešno. Obraćajući im se sa “vi”, podrazumijevala je odvojenost između njih i njezina vlastitog “ja” koje donosi odluke. Ona piše da bi ispravnije bilo reći, naglašavajući shvaćanje sebe kao “mi”, nešto poput: “Sad ćemo otići po vodu, može?”, što podrazumijeva da su takve odluke za- jedničke.


Postoje znatne razlike između društvenog značenja emocija u Americi i na Ifaluku. Uzmimo, primjerice, ker na Ifaluku. Lutzova to prevodi kao “sreća/ ushit”. U Americi ljudi vjeruju da je samo po sebi razumljivo kako postoji “pravo...na traženje sreće” (američki Ustav). Na Ifaluku ljudi ne misle da imaju ikakvo pravo tražiti ker. Misle, umjesto toga, da bi je trebali izbjegavati. Ker nije zadovoljstvo ili interpersonalna ugodnost uobičajena na Ifaluku. Osoba koja osjeća ker vjerojatno je suviše zadovoljna sobom. To može voditi razmetanju, možda čak i

Slika 2.2 Žena s Ifaluka smije se dok izrađuje improvizirani ukras za glavu svom malom sinu, odmarajući se nakon struganja kokosovog oraha. Ova vrsta socijalno po- sredovanog smješkanja je slabija i znači nešto sasvim drugo od ker, što znači “ustrep- talu sreću”. Prema tome su ljudi s Ifaluka sumnjičavi jer znači zanemarivanje prisutnosti i potreba drugih.


svadljivosti, a to je ponašanje koje Ifalučani ne odo- bravaju. Suprotno tome, čovjek bi trebao biti “malmvelu, ljubazan, smiren i tih” (str. 112).

Jednog dana, sjedeći s drugom ženom, Lutzova je promatrala petogo- dišnju djevojčicu kako pleše i krevelji se, pokazujući pomalo ker. Lutzova je smatrala da je djevojčica prilično zgodna. “Nemoj joj se smješkati”, rekla je njezina sugovornica, “pomislit će da ti nisi song” (str. 167). Zena je istaknula da se djevojčica približava dobi u kojoj bi trebala imati “socijalnu inteligen- ciju”, obzir prema drugima koji se na Ifaluku toliko cijeni. Zena je isticala još jedan aspekt emocionalnog života na Ifaluku: kad bi Lutzova izgledala song (opravdano ljuta na kršenje društvenih pravila), djevojčica bi prestala pokazivati ker i razmetati se, što je loše ponašanje. Djevojčica bi trebala tiho sjediti, kao što rade dobri, socijalno inteligentni ljudi. Dakle, song nije onakva ljutnja kakvu osjećamo na Zapadu, a koja izvire iz kršenja prava. Društvena je obveza ljudi da iskažu song ako primijete bilo što što može omesti socijalno funkcioniranje. Metagu je prirodni odgovor na song, zabrinutost za druge.

Razlika između njezine vlastite i ifalučke kulture bila je uzrokom mnogih socijalnih pogrešaka koje je Lutzova počinila. Jedne noći prestrašila se čovjeka koji je ušao u kolibicu bez vrata, koju je izborila za sebe. Njezin vrisak probudio je obitelj koja ju je prihvatila, i oni su došli vidjeti što nije u redu. Spavali su metar ili dva dalje u svojoj zajedničkoj kolibi, a svačija je prostirka za spavanje dodirivala druge, tako da se nitko ne osjeća usamljen. Covjek je pobjegao, a obitelj se veselo smijala kad je čula da je Lutzovu uzbudio takav događaj. Rekla je da je dovoljno dugo na otoku da bi znala kako su muškarci katkad noću zvali žene na seksualne sastanke. No ona je sa sobom donijela američku ideju da nenajavljen posjet muškarca neizbježno znači opasnost. Na Ifaluku, kaže Lutzova, premda se muškarci u rijetkim prilikama mogu doimati zastrašujuće kad su pijani, pa se drugi mogu pobojati da bi među njima moglo doći do sukoba, nasilje među ljudima gotovo da i ne postoji, a si- lovanje je nepoznato. Stoga je noćni posjetitelj značio nešto upravo suprotno strahu. Događaj je


postao tema razgovora. Premda nitko nije mogao razumjeti zbog čega se uplašila, Lutzova je osjetila da njezina pomajka donekle pokazuje zadovoljstvo pričom, jer premda je tjeskoba koju je Lutzova pokazivala bila neprikladna, bila je to tjeskoba: njezina pomajka smatrala je da to znači kako je Lutzova sposobna pokazati tu dragocjenu emociju!

Najdragocjenija emocija, međutim, j&fago, koja se prevodi kao “sućut/'ljubav/tuga.” To je glavni pokazatelj pozitivnih odnosa, uključujući one s dje-

com, rođacima i seksualnim partnerima. Posebno se osjeća kad je onima koje volimo potrebna pomoć, uključujući situacije kad su odsutni, jer će u toj odsutnosti biti odvojeni od onih o kojima ovise. Taj osjećaj izražava tugu koju podrazumijeva stanje potrebe i sućut koja ovu tugu pretvara u njezin domi- šljatiji oblik.

Postoje li kod ljudi univerzalne emocije?

Emocionalna klima na Ifaluku različita je od one u New Yorku i od one u Tokiju. Jedna od teškoća koja se javlja pri čitanju međukulturalnih is- traživanja emocija jest u procjeni jesu li razlike koje opisuju etnografi temeljne ili površinske. O ovom pitanju raspravljaju dvije škole: univerzalisti vjeruju da se temeljne emocije javljaju kod svih ljudi, relativisti vjeruju da su emocije specifične za kulturu u kojoj se javljaju. Relativisti, u koje se ubrajaju Harre(1986) , Heelas (1986) i Lutz (1988), smatraju razlike među kulturama za- nimljivima i na njih usmjeruju svoju pažnju. Univerzalisti kao što su Ekman (1989), Brown (1991), te Shaver, Wu i Schwartz (1992), misle da su razlike puno izazovnije. Lutzova kaže da je namjera njezine knjige bila pokazati da su emocije na Ifaluku drugačije od onih u Americi, kulturalno drugačije prije negoli prirodno - odatle je naslov njezine knjige Neprirodne emocije. Ona kaže da ljudi na Ifaluku ne


doživljavaju emocije individualno, kao u Americi, nego primarno kao posrednike u socijalnim odnosima. Na primjer, ljubav, sreća, ljutnja, tuga, a i strah su katkad interpersonalni. Lutzova piše da će, ako je na Ifaluku neki interpersonalni problem neriješen, osoba “otići drugoj osobi s iskazanom namjerom da ‘kažem svoje misli/emocije kako bi me one napustile’” (str. 99). No zamisao da govorimo o vlastitim emocijama osobi koje se one tiču postoji i na Zapadu, gdje se drugim osobama govori o većini emocija koje su dovoljno važne da bismo ih upamtili (Rime i sur., 1991).

Dio dokaza da su emocije univerzalne jest to što ih možemo prepoznati u različitim kulturama. Domaćini Lutzove prepoznavali su njezine emocije tijekom njezina boravka na Ifaluku, od osmijeha kojim je pratila djevojčicu koja se kreveljila i straha kad je čovjek noću ušao u njezinu kolibu. I оћа je pre- poznavala emocije Ifalučana: vidjela je kako su se lica mladih žena snuždila kad je zapitala žele li po vodu i prevela je ifalučke emocionalne pojmove svojim čitateljima koji govore engleski.

Pitanje je koliko su sličnosti temeljne, a koliko su pak razlike korjenite? Odgovor na to pitanje dijelom ovisi o tome na što stavljamo naglasak. Čita- jući i razmišljajući o sadržaju ove knjige zaključili smo da su zajednička obilježja emocija u različitim narodima značajnija nego razlike koje među njima postoje, premda su razlike u emocionalnom životu u različitim kulturama znatne, i premda se neke emocije u određenim kulturama previše ističu, a druge se ne uočavaju.

• Da nema međukulturalne sličnosti, da su sve emocije svojstvene samo određenoj kulturi, teško bi bilo zamisliti bilo kakvo emocionalno razumijevanje između ljudi iz različitih društava. Pokušaj da se razumiju emocije u drugom društvu bio bi nalik pokušaju osobe koja je slijepa za boje, te vidi samo crno i bijelo, da shvati boje.

Cinjenica da smo, kao pisci ove knjige, prihvatili


zamisao da postoji univerzalna emocionalna osnova, ne znači da podcjenjujemo razlike među kulturama. To znači da stara ideja, prema kojoj treba odabrati ili univerzali- zam ili relativizam, pripada prošlosti. Baš kao što postoje univerzalne anatomske osobine ljudskog roda, kao što je kostur koji podržava uspravan hod, postoje i univerzalne psihološke osobine kao što je privrženost između majki i potomstva, sposobnost učenja jezika, podjela hrane (Brown, 1991). U području emocionalnog života mi više ne pitamo: “Je li to zbog prirode ili kulture?” Više ne stoji ideja da je ljudski um tabula rasa u koji kultura može upi- sati što god želi, premda je bila popularna u doba biheviorizma. Ljudi su genetski opremljeni pokretačkim programom urođenih obrazaca, specifičnih sposobnosti i sklonosti. Pokušavajući razumjeti emocije, vjerujemo da postoje prirođene sklonosti, i pitamo se kako ih kultura razvija i nadograđuje.

Stoga ćemo razmotriti neke od načina na koje emocije mogu biti slične ili različite u različitim kulturama te kako možemo provjeriti hipoteze o sli- čnostima i razlikama.

Razlike u pojavi emocija i njihovu tumačenju u različitim kulturama

Premda neke emocije mogu biti univerzalne, primjerice strah od susreta s medvjedom ili divljom svinjom, druge mogu biti kulturalno specifične. Neke institucije u jednom društvu nemaju ekvivalent u drugom. Članovi nekih društava zatvor smatraju barbarskim, a bez policije i zatvora ne bi se javile emocije koje se uz njih vežu.

Emocije poput ljubomore su istančanije (Salovey, 1991; Van Sommers, 1988). Na Zapadu se ljubomora javlja kad se seksualna pažnja našeg primarnog partnera usmjeri nekom drugom. Teško je, a vjerojatno i nemoguće, naći društva u kojima se ljubomora uopće ne javlja, no istodobno su društveni običaji različiti u raznim društvima. Kao što ističe Hupka (1991), u zapadnom je društvu brak (iz kojeg proizlazi obitelj s dva roditelja) ključ za stjecanje statusa odrasle osobe, ekonomske sigurnosti i stambenog prostora, za podizanje djece, društvo odrasle osobe i seks. Seksualni uljez


ugrožava čitavu ovu strukturu, pa se u zapadnom društvu takve osobe ljubomorno bojimo i mrzimo je. Međutim u nekim drugim društvima, koja su više rodovski uređena i gdje je izrazitije shvaćanje sebe kao “mi”, suradnjom se podržava svakoga, uključu- jući i starije, o podizanju djece brine se nekoliko ljudi, društvo odraslih čine mnogi rođaci, a izvanbračni seks iz zabave može biti uobičajen. Stoga seksualni uljez neće ugroziti jednu tako veliku i važnu strukturu. Hupka (1991) ra-• Da nema međukulturalne sličnosti, da su sve emocije svojstvene samo određenoj kulturi, teško bi bilo zamisliti bilo kakvo emocionalno razumijevanje između ljudi iz različitih društava. Pokušaj da se razumiju emocije u drugom društvu bio bi nalik pokušaju osobe koja je slijepa za boje, te vidi samo crno i bijelo, da shvati boje.

Cinjenica da smo, kao pisci ove knjige, prihvatili zamisao da postoji univerzalna emocionalna osnova, ne znači da podcjenjujemo razlike među kulturama. To znači da stara ideja, prema kojoj treba odabrati ili univerzali- zam ili relativizam, pripada prošlosti. Baš kao što postoje univerzalne anatomske osobine ljudskog roda, kao što je kostur koji podržava uspravan hod, postoje i univerzalne psihološke osobine kao što je privrženost između majki i potomstva, sposobnost učenja jezika, podjela hrane (Brown, 1991). U području emocionalnog života mi više ne pitamo: “Je li to zbog prirode ili kulture?” Više ne stoji ideja da je ljudski um tabula rasa u koji kultura može upi- sati što god želi, premda je bila popularna u doba biheviorizma. Ljudi su genetski opremljeni pokretačkim programom urođenih obrazaca, specifičnih sposobnosti i sklonosti. Pokušavajući razumjeti emocije, vjerujemo da postoje prirođene sklonosti, i pitamo se kako ih kultura razvija i nadograđuje.

Stoga ćemo razmotriti neke od načina na koje emocije mogu biti slične ili različite u različitim kulturama te kako možemo provjeriti hipoteze o sli- čnostima i razlikama.


Razlike u pojavi emocija i njihovu tumačenju u različitim kulturama

Premda neke emocije mogu biti univerzalne, primjerice strah od susreta s medvjedom ili divljom svinjom, druge mogu biti kulturalno specifične. Neke institucije u jednom društvu nemaju ekvivalent u drugom. Članovi nekih društava zatvor smatraju barbarskim, a bez policije i zatvora ne bi se javile emocije koje se uz njih vežu.

Emocije poput ljubomore su istančanije (Salovey, 1991; Van Sommers, 1988). Na Zapadu se ljubomora javlja kad se seksualna pažnja našeg primarnog partnera usmjeri nekom drugom. Teško je, a vjerojatno i nemoguće, naći društva u kojima se ljubomora uopće ne javlja, no istodobno su društveni običaji različiti u raznim društvima. Kao što ističe Hupka (1991), u zapadnom je društvu brak (iz kojeg proizlazi obitelj s dva roditelja) ključ za stjecanje statusa odrasle osobe, ekonomske sigurnosti i stambenog prostora, za podizanje djece, društvo odrasle osobe i seks. Seksualni uljez ugrožava čitavu ovu strukturu, pa se u zapadnom društvu takve osobe ljubomorno bojimo i mrzimo je. Međutim u nekim drugim društvima, koja su više rodovski uređena i gdje je izrazitije shvaćanje sebe kao “mi”, suradnjom se podržava svakoga, uključu- jući i starije, o podizanju djece brine se nekoliko ljudi, društvo odraslih čine nmogi rođaci, a izvanbračni seks iz zabave može biti uobičajen. Stoga seksualni uljez neće ugroziti jednu tako veliku i važnu strukturu. Hupka (1991) raspravlja o tome kako su Tode u Indiji živjele u zajednici takve vrste kad su ih antropolozi posjetili početkom 20. stoljeća. Nisu bili ljubomorni kad su njihovi bračni partneri imali ljubavnike iz njihove društvene skupine. No muškarci naroda Toda bili su ljubomorni ako bi žena imala odnos s muškar- cem koji nije bio Toda, a slično bi se uznemirili ako bi se drugorođeni sin oženio prvije prvorođenog.

Kao i druge emocije, i ljubomora ovisi o nekim univerzalnim svojstvima. Hupka smatra da ljudi svugdje postaju ljubomorni ako uljez ugrožava nešto što im je posebno vrijedno i što je teško dobiti. Tako su duboko ukorijenjene vrijednosti i vjerovanja većine zapadnjaka ugrožena seksualnom nevjerom. Za Tode su istovrsne vrijednosti vezane za prvorođenog


sina. Spolni odnos ne vezuje se isključivo uz brak, a ta duboka vjerovanja nisu stoga ugrožena izvan- bračnim vezama.

Dakle, premda mogu postojati univerzalne emocije, ono što je univerzalno ne mora biti tako očigledno. Univerzalnost ne mora postojati na razini složenih emocija kao što su krivnja, nelagoda i ljubomora, jer način na koji se tumače događaji može biti vrlo različit. Vjerojatnije je da sličnosti leže na razini jednostavnijih emocija kao što su strah ili toplina te naklonost u među- ljudskim odnosima. Zasigurno postoje međukulturalne razlike u emocijama. ,Ono što je prikladno u jednom društvu, u drugom se može promatrati s nevjericom - poput straha Lutzove kad je muškarac noću ušao u njezinu kolibu.

Svega je nekoliko sustavnih ili kvantitativnih usporedbi načina na koji se pobuđuju emocije u različitim kulturama. Jedna od njih bavila se istraživa- njem postoje li neke osnovne emocije. Oni su pošli od šest američkih pojmova, “ljutnja, gnušanje, strah, radost, tuga i iznenađenje” (str. 274) i šest sukladnih pojmova na malajskom, “marah, hosan,

takut, gembira, sedeh i hairan” (str. 274). Podaci su pokazali da u malajskom postoji skup pojmova oko svakog od ovih naziva - svi su oni bili prespoznatljivi. Nadalje, ocijenjeni su kao odgovarajući prijevodi engleskih naziva. Zatim su istraživači zatražili od 50 američkih studenata i 50 mladih malajskih ispitanika da opišu po dvije situacije u kojima je jedna osoba izazvala kod druge svaku od šest emocija. Isključene su one koje nisu bile jasno interpersonalne. Malajske situacije bile su prevedene na engleski. Iz skupa od 1200 situacija koje izazivaju emocije, Boucher i Brandt su nasumce odabrali 96, uz uvjet da svaka situacija dolazi od drugog ispitanika i da uz svaku emociju bude 16 situacija, polovica od američkih ispitanika, a druga polovica od malajskih. Emocionalne situacije iz obiju kultura zatim je pročitalo 18 studenata Havajskog sveučilišta. Kad se radilo o prosudbama američkih situacija, 65.8% ih se slagalo s prosudbama ispitanika koji su opisali situacije; kod malajskih situacija, 68.9% je ispravno prepoznato. Kod situacija iz obiju kultura najlakše su prepoznate one koje izazivaju strah ili radost (oko 80% takvih situacija je točno


prepoznato), a najteže su prepoznate prigode za ljutnju (53% ih je točno prepoznato). Nedo- statak ovog istraživanja je to što uspoređuje samo dvije kulture i uključuje svega nekoliko emocija. Nadalje, malajska kultura nije potpuno izolirana od američkih utjecaja.

U novijoj studiji Frijda i Mesquita (1994) opisuju kako ljudi iz Turske i Su- rinama te Nizozemci, svi stanovnici Nizozemske, razumiju određene vrste događaja kao što je nesmotrenost znanca, ili pak nesmotrenost partnera ili bliskog prijatelja. U usporedbi s nizozemskim Europljanima, turski i suri- namski ispitanici takve su događaje više procjenjivali u socijalnim terminima: smatrali su da će druga osoba biti puno svjesnija utjecaja svog ponašanja; po njima je vjerojatnije da je to učinila namjerno i da će od takvog ponašanja imati neku korist. Frijda i Mesquita to tumače sukladno hipotezi Markusa i Kitayame (1991), o tome da europska kultura naglašava individualnost - Ni- zozemci zato vjeruju da njihovi znanci ili partneri imaju vlastite planove i ideje i zato vjerojatno nisu namjerno nesmotreni. U kulturama koje su u većoj mjeri međuzavisne, manje je vjerojatno da netko na taj način bude nesvjestan socijalnih posljedica određenih postupaka.

Pravila pokazivanja emocija

Ekman (1972) je u svojoj neurokulturalnoj teoriji predložio jedan od načina suočavanja s univerzalnostima, kao i s kulturalnim varijacijama. Ta je teorija najpoznatija među takozvanim “dvofaktorskim” teorijama emocija (Fridlund, 1994), koje izviru iz Tomkinsovih prijedloga (1995). Jedan je faktor univerzalan i biološki: postoji mala skupina osnovnih emocija, kao što su radost i Ijutnja. Neometane, one će se prirodno izraziti motoričkim programima koji uključuju smješkanje, mrštenje i tako dalje. Drugi faktor je svojstven kulturi: skup pravila za pokazivanje, koja određuju kada i gdje se svaki pojedini emocionalni izraz treba intenzivirati, potisnuti, neutralizirati ili prikriti.

Osnova za ideju o pravilima pokazivanja je često navođen eksperiment Ekmana i Friesena. Budući da je


samo djelomice objavljen, Fridlund (1994) ga je rekonstruirao iz prethodnog priopćenja u Ekmanovu radu iz 1972., te iz Friesenove doktorske disertacije (1972). Ispitanici su bili 25 američkih i 25 ja- panskih muškaraca, a ispitivanje je provedeno u njihovim zemljama. U prvoj fazi ispitanici su sami gledali filmske isječke izleta kanuima, ritualnog obrezi- vanja, rađanja djeteta na vakuum i operacije nosnih sinusa. U drugoj fazi student postdiplomac, pripadnik ispitanikove kulture, ušao je u sobu i kratko intervjuirao ispitanika o njegovim doživljajima tijekom gledanja. U trećoj fazi eksperimentator je ostao, sjedeći okrenut leđima ekranu, a sučelice ispitaniku za vrijeme ponavljanja vrlo neugodnog isječka operacije sinusa. Obra- tio se ispitaniku “Recite mi kako se osjećate sada dok gledate film” (Fridlund, 1994, str. 288). U svakoj fazi snimani su izrazi lica ispitanika, premda to oni nisu znali.

Prema objavljenim rezultatima, dok su bili sami, američki i japanski ispitanici imali su slične

izraze straha i gađenja na istim mjestima u filmu. No u

trećoj fazi suočavajući se s eksperimentatorom i ekranom, japanski su se ispitanici više smješkali i inhibirali su negativne izraze više nego Amerikanci. Promatrane usporeno, videosnimke su otkrivale da su japanski ispitanici počeli mijenjati izraz lica u izraz straha i gnušanja, no tada su ga prikrili socijalnim smješkanjem u kojem su kutove usana izvili prema gore. Fridlund (1994) je kritičan prema ovim zaključcima. Da bi bili uvjerljivi, smatra on, eksperimentatori su trebali dokazati kako su japanski ispitanici za vrijeme gledanja filmskog isječka u trećoj fazi doživjeli iste emocije kao i Amerikanci, dok su istodobno pretjerivali sa smješkanjem i potiskivali negativne izraze. Fridlund se radije priklanja objašnjenju da su Japanci bili uljudniji: više su promatrali eksperimentatora, a manje film, i više su se smješkali eksperimen- tatoru.

Drugi su istraživači ustvrdili da postoje kulturalna pravila za potiskivanje emocija, no do svojih su zaključaka došli na različit način. Howell (1981) je zaključio da među Chewongima, malom grupom


domorodačkih lovaca i povremenih poljodjelaca u Maleziji, postoji zabrana svih emocija izuzev straha i srama. Umjesto da emocije potiču ljude da postupaju ovako ili onako, što se, čini se, događa u mnogim društvima, Chewongi imaju jasna pravila ponašanja koja im propisuju što da učine, a što ne u različitim okolnostima. Vjeruje se da će ih za kršenje pravila stići kazne u vidu teških tjelesnih bolesti. Rezultat je društvo u kojem su, kako Howell kaže, ljudi, premda sigurni u svojim interakcijama s okolinom, emocionalno posve bezizražajni u među- sobnim kontaktima. “Rijetko koriste bilo kakve geste, a njihova se lica gotovo ne mijenjaju dok govore i slušaju” (str. 134-135). Howell je zaključio da su emocije i njihovo izražavanje potisnuti, a stječe se dojam da se potiskivanje odnosi i na strah od posljedica izražavanja emocija, premda drugi antropolozi kao što je Heelas (1986) tvrde da emocije nisu važan dio života Chewonga; budući da su preuočljive, u mnogim situacijama se jednostavno ne javljaju.

Kulturalno osmišljavanje i socijalna uloga emocija

Treća kategorija međukulturalnih razlika je najradikalnija. To je kulturalno osmišljavanje, odnosno ideja da su emocije proizvodi kulture, isto kao i jezik i umjetnička djela, jer im ljudi pridaju značenje koje je nužno određeno kulturom. Jedan od argumenata za tu tvrdnju, koji snažno zagovara Wierzbicka (1994) jest taj da su ideje društvenih znanosti o emoci- jarna etnocentrične: zapadni istraživači skloni su o emocijama poput ljutnje ili ljubavi razmišljati kao o nečemu što se javlja u njihovoj kulturi i zatim is- traživati postoje li one ili ne u drugim kulturama. No jednako tako možemo zamisliti međukulturalnog psihologa s Ifaluka ili iz Japana kako posjećuje New York i ispituje/ago ili amae.

Jesu li sve emocije proizvodi kulture? Zasigurno postoje neka opća ljudska obilježja, kao što je uspravan hod, korištenje jezika i oruđa, no vjerojatno ne postoje univerzalne emocije koje su istovrsne u svim kulturama. Dokaz za to je, primjerice, fago, specifičan za Ifaluk. Premda se ta emocija može ocrtati

opisujući kako nastaje, i naznačiti


složenicom engleskih riječi (suosje- ćanje/ljubav/tuga), ne možete doživjeti ifalučki/ago ako niste član te kulture. Slično tome, tvrdi Averill (1985), ne možete doživjeti zaljubljivanje, s njegovom mješavinom seksualne privlačnosti, opažanja Ijepote druge osobe, osje- ćaja altruizma i preuzimanja obveze, ako ne pripadate zapadnoj kulturi.

Ova je postavka među najkontroverznijima u međukulturalnim istraživa- njima emocija. Teškoća donošenja promišljenog zaključka je u tome što univerzalisti i relativisti uzimaju u obzir različite podatke, ali i u različitim tu- mačenjima istih podataka. Russell (1991a) u opsežnom pregledu pojma emocija u različitim kulturama zaključuje da postoje kulturalne razlike u tim pojmovima, ali i izražene međukulturalne sklonosti: ljudi iz društava obu- hvaćenih studijom o emocijama razmišljaju kao o nečem posebnom, vjerojatno internalnom, što se javlja kad se javi određena vrsta vanjskog događaja. No kako ističe Russell, većina antropoloških istraživanja je o pojmovima, a ne izravno o doživljajima, uzrocima ili fiziologiji emocija. Štoviše, premda su is- traživači dijelom razvili eksperimentalne metode provjere načina izazivanja emocija svojstvenih odredenoj kulturi i kulturalnih pravila za njihovo pokazivanje, zagovornici teze o socijalnom konstruiranju emocija dosad nisu ponudili nedvosmislene dokaze da su emocije socijalno konstruirane. Mi, međutim, vjerujemo da je njihov doprinos značajniji od moguće potvrde njihove teze: među prvima su pokazali kako emocije funkcioniraju u društvu posredujući u socijalnim odnosima. U zadnjem dijelu ovog poglavlja pokazat ćemo da na taj način funkcionira spolna ljubav.

Strastvena ljubav

Kad bismo označavali kulturalno specifične emocionalne pojmove na način Lutzove, mogli bismo stanje zaljubljenosti na Zapadu


otprilike označiti kao “privlačnost/obožavanje/ekskluzivnost.” Ta je ljubav najcjenjenija emocija na Zapadu. Postoji samo između stvarnih ili mogućih spolnih partnera. Freedmanova anketa (1978), provedena na 100 000 Amerikanaca, pokazuje da je prema mišljenju ispitanika, sa srećom najviše povezana ljubav u braku, a ne novac, moć, mladost ili zdravlje.

Strastvena spolna ljubav (katkad također zvana romantična ljubav) je opće mjesto u različitim kulturama. Jankowiak i Fischer (1992) smatraju da se ona sastoji od spolne privlačnosti koja je u osnovi biološka i vjerojatno uključuje povišenu razinu fenilalanina u mozgu (Liebowitz, 1983). Doživljava se kao radosna i energizirajuća, a pokazuje se kroz udvaranje. Jankowiak i Fischer pregledali su antropološku literaturu da bi provjerili postoje li, u pisanju antropologa ili u pučkoj predaji, podaci o toj ljubavi na uzorku od 186 kultura opisanih u 250 knjiga i članaka. Iz svojeg su pregleda izostavili 19 kultura jer pisani izvori nisu dali podatke o udvaranju, braku ili spolnom ponašanju u tim kulturama, te jednu oko koje se dvojica autora nisu mogla složiti. U preostalih 166 društava računali su da ta vrsta ljubavi postoji ako je

pisac razlikovao ljubav i požudu i opazio barem jedno od sljedećih obilježja ljubavi u prve dvije godine nakon što se par susreo, bez obzira na to jesu li vjenčani ili ne: a) osobna tjeskoba ili čežnja, b) ljubavne pjesme i slično, c) za- jednički bijeg ljubavnog para zbog uzajamne naklonosti, d) opisi strastvene ljubavi svojstveni toj kulturi, ili e) potvrda antropologa da je postojala ljubav.

Jankowiak i Fischer našli su barem jedan opis strastvene (romantične) ljubavi u 147 od 166 kultura koje su udovoljile njihovim kriterijima (88.5 %). Evo primjera iz plemena !Kung, lovaca-sakupljača u Južnoj Africi. Nisa, žena iz plemena, kaže: “Kad se dvoje ljudi zbliži njihova srca su u vatri, a njihova je strast vrlo velika. S vremenom vatra oslabi” (Shostak, 1981, str. 269).


Zaljubljivanje

Europska ideja o zaljubljenosti uključuje osobine koje su koristili Jan- kowiak i Fisher u svom ocjenjivanju. No može se ustvrditi da je ta ideja još specifičnija: čini se da je zapadna kultura preuzela univerzalni obrazac i dalje ga ukrašavala. Evo, primjerice, novinske priče koja sliči na antropološki čla- nak.

U ponedjeljak su se kaplar Floyd Johnson, (23), i Ellen, tada Skinner, (19), potpuni stranci, ukrcali na vlak u San Franciscu i sjeli jedno nasuprot drugome. Johnson nije prekoračio prolaz između sjedala prije srijede, no njegova je mlada rekla: “Već sam odlučila da ću pristati zaprosi li me.” “Većinom smo razgovarali očima”, objasnio je Johnson. U četvrtak se par iskrcao iz vlaka u Omahi s planovima za vjenčanje. Kako su za vjenčanje u Nebraski trebali suglasnost mladinih roditelja, prešli su rijeku do Council Bluffsa, Iowa, gdje su se u petak vjenčali. (prema Averill, 1985)

Ova je priča dojmljiva zato što vjerno prikazuje ideal zapadne kulture. Averill (1985) ju je pokazao uzorku odraslih Amerikanaca, a 40% njih reklo je da su imali iskustva koja odgovaraju idealu utjelovljenom u priči. Idućih 40% kaže da njihova iskustva ljubavi ne odgovaraju tom idealu, zasnivajući svoje odgovore na negativnom stavu prema njemu, kao i na barem jednom primjeru koji odstupa od tog ideala. Premda su tako odgovorili, i oni su potvrdili da je taj ideal na njih utjecao.

Srednjovjekovna dvorska Ijubav

Ljubav ove vrste - susretanje stranca, naročito iskustvo zaljubljivanja, predanost drugome kao bitno obilježje života odraslih, prilagodba svih drugih planova i odnosa - specifičnija je od obrasca koji su u različitim kulturama našli Jankowiak i Fischer. Uz nas nije uvijek bila u ovom obliku. Jedno od privlačnih tumačenja je da se zapadna verzija zaljubljivanja pojavila u srednjovjekovnoj Europi, prešla Atlantski ocean, bila žudno prihvaćena u Holly- woodu, a tek se kasnije pojavila u takvim


dojmljivim oblicima kao što je susret izmedu Ellen Skinner i Floyda Johnsona u vlaku iz San Francisca.

Prema tom tumačenju klica zapadne ideje zaljubljivanja bila je dvorska ljubav, stvorena u Provansi u 11. stolječu. Riječ “dvorska” izvorno je značila da se odvija na kraljevskom dvoru; iz toga izvire značenje riječi “udvaranje”. Ideja je bila da se plemić može zaljubiti u gospu i postati njezin vitez, posvetiti život služeći joj, udovoljavajući svim njezinim željama, ma kako bile beznačajne ili pak opasne.

Premda je zamišljena kao neka vrst aristokratske igre, premda je vjerojatno živjela više u literaturi nego u stvarnom životu, i premda je bez sunmje bila jedini oblik ljubavi opisan u srednjovjekovnoj literaturi (Robertson, 1972), ideja dvorske ljubavi je cvala. Nekoliko stotina godina bila je predmetom najboljeg europskog pjesništva. Tipična je priča o Lancelotu i njegovoj ljubavi za Guinevere, kraljicu i ženu kralja Artura na njegovu dvoru u Came- lotu, a ispričao ju je francuski pjesnik Chretien de Troyes u Dvorskom vitezu (Chretien de Troyes, 1180): Kasnije je došla Romanca o Ruži (1237-1277). Prvi dio, koji je napisao Guillaume de Lorris, neobična je psihološka alego- rija, u kojoj su ljubavnici predstavljeni kao skup emocija i psiholoških karakteristika, od kojih je svaka zaseban glumac u drami.


Pjesma započinje s ljubavnikom, mladićem koji je zaspao i sanja. Kao što je tumačio C.S. Lewis (1936), čitatelj doživljava priču kroz mladićeve oči. On šeće uz rijeku života, a zatim ulazi u prekrasan vrt dvorske ljubavi. Kako udvaranje odmiče, njegova svijest se predstavlja naizmjeničnom pojavom različitih likova: Nade, Slatkih misli, Razuma i sl. Gospa se takoder ne pojavljuje u cjelini: i ona je zbir likova: Bielacoil (što znači “srdačna dobro- došlica”, od provansalskog belh alcuhir) nešto je poput gospina konverza- cijskog “ja”, ugodnog i prijateljskog, a mladić joj, naravno, mora prići prvo s te strane.

Zatim je tu Franchise (njezin osjećaj plemićkog statusa), i Sažaljenje. No tu su i drugi: Opasnost, Strah, Sram. Kad mladić otpjeva krivi ton, Bielacoil nestane satima, a prisutan je samo Strah ili neki od drugih likova. K tome, tu je Ljubomora i bog Ljubavi, što nisu trajna obilježja ni mladića niti gospe, no mogu njima zavladati na nepredvidiv način.

Slika 2.3 Izvor kulturalno specifične verzije romantične ljubavi koja postoji na Za- padu može se naći u dvorskoj ljubavi u srednjovjekovnoj Europi. Najpoznatija knjiga koja ju opisuje je Roman de la Rose. Ovo je bila ilustracija za njezino flamansko izdanje, objavljeno oko 1500. godine. Ona prikazuje vrt dvorske ljubavi, s njegovim zadovoljstvima i užicima.


Kako se mladić približava Ruži u središtu vrta, bog Ljubavi ispaljuje u njega strelicu i čini ga slugom Ljubavi.

Od početka je ideja zaljubljenosti bila puna proturječja. Ta ljubav morala se dogoditi izvan braka, a istodobno je vitez trebao biti utjelovljenje kršćan- skih vrlina. A sama ideja obožavanja gospe, ili obožavanja Ljubavi, bila je blizu krivokletstvu. Razlog zbog kojeg je dvorska ljubav bila izvanbračna bilo je to što je gospa morala biti visoka roda. Vitez je trebao ponuditi svoje usluge i obožavati je: to je mogao učiniti samo nekome iznad sebe. Kad bi se par vjenčao, ona bi postala podređena mužu, obvezna mu se pokoravati, poništa- vajući time dvorski ideal.

Neki ljudi sumnjaju da ideja “zaljubljivanja” izvire iz srednjovjekovne dvorske ljubavi. U hebrejskoj tradiciji, primjerice u Knjizi postanka, poglavlje 29, spominje se priča o Jakovu i Raheli. Citati su iz Rosenbergova prijevoda (Rosenberg i Bloom, 1990), koji se temelji na rekonstrukciji originalnog teksta, vjerojatno napisanog između 950. i 900. godine prije Krista. Jakov je sreo svoju rođakinju, pastiricu Rahelu, i zaljubio se, vidjevši je kao “krasan lik, kao viziju”. Od njezina oca je zatražio njezinu ruku, nudeći zauzvrat da će za njega raditi sedam godina. Rahelin otac je pristao. Sedam godina “činilo se u [Jakovljevim] očima kao nekoliko dana, u žaru njegove ljubavi za nju” (str. 108). Kad je prošlo sedamgodina, dogovoreno je vjenčanje. “No te je noći kći Lea dovedena da udovolji obvezi” (str. 109). Lein i Rahelin otac Jakovu je objasnio da običaj nalaže da se prvorođena kći prva uda. “Dovrši svadbeni posao za ovu [Leu]; tada ti možemo dati i drugu” (str. 109). “To je Jakov i učinio, dovršivši posao za ovu. Zatim mu je [Rahelin otac] dao svoju kći Ra- helu za ženu...i on je prihvatio i Rahelu, jer bio je zaljubljen u Rahelu, a ne u Leu. Započevši iznova, kod njega je radio drugih sedam godina” (str. 109). Ovdje je priča o doživljenoj ljepoti, snažnoj privlačnosti, razdoblju čekanja provedenom u tegobnom radu, o daru koji otac daje za brak koji traje čitav život. Pojedini se elementi mogu usporediti s onima srednjovjekovnih priča o vitezovima i gospama, a i s


nekima u novijoj zapadnoj tradiciji.Kako bilo, neki mudri ljudi vidjeli su nešto

specifično u zapadnoj ljubavi nakon srednjovjekovlja. La Rochefoucauld (1665) je rekao: “Neki ljudi nikad se ne bi zaljubili da nikad nisu čuli za ljubav” (Maxim 136). Averill i Nunley (1992) idu i dalje: sumnjaju da bi se itko zaljubio da nije čuo za ljubav. Možda ćete pomisliti da pretjeruju. Vjerojatno misle da u svakoj kulturi ima nekih univerzalnih elemenata, a i nešto sasvim specifično.

U Europi i Americi se vjeruje da se istinsko zaljubljivanje događa iznenada, neočekivano, ne vlastitom voljom. Stanje zaljubljenosti ugrožava altru- istične osjećaje, uključujući i drugoga unutar granica “ja-mi”. Paru omo- gućuje da prevlada društvene teškoće i raskine prethodne veze. Rombouts, kojeg navodi Frijda (1988), u nizozemskom istraživanju nalazi da ljubavnici moraju biti otvoreni tome osjećaju i da nakon prvog susreta mora postojati razdoblje u kojem se stvaraju fantazije. Zatim, na znak prihvaćanja druge osobe koji, kao u slučaju Floyda Johnsona i Ellen Skinner, može biti i tako neznatan kao što je značajan pogled, dvoje se ljudi zaljubljuju.

Zaljubljenost kao piijelazna socijalna uloga

Averill (1985) tvrdi da zaljubljivanje, kao i mnoge druge emocije, djeluje kao privremena socijalna uloga. Ona daje naznake scenarija za ulogu “ljubavnika” u kojoj je dopušteno isključiti druge socijalne uloge, primjerice u odnosu na roditelje ili prijašnje voljene osobe. Emocija “biti zaljubljen” omo- gućuje prijelaz iz jedne strukture socijalnih odnosa u drugu. Ellen Skinner i Floyd Johnson morali su prijeći državnu granicu prema Iowi, gdje im nije trebala suglasnost mladenkinih roditelja. To je zoran primjer načina na koji se krše ranije društvene obveze.

Cak i u svom suvremenom obliku ovaj zapadni ideal ima svoja proturječja - to je vjerojatno dio njegove privlačnosti, jer se svaki ljubavni par mora suočiti s izazovom rješavanja tih proturječja. Suvremeno proturječje koje stvara najveći pritisak, a ujedno i najjasnije pokazuje kulturalnu funkciju ove vrste


ljubavi, jest ono da ljubav, razmjerno privremena emocija koja se javlja nakon kratka poznanstva, mora prijeći u doživotnu predanost. Ideal nije preljub, premda za neke on nije isključen, pa se čini da izvorna tajna ove vrste ljubavi nikad nije daleko. Otvaranje ružina pupoljka je konzumacija braka, oba partnera očarana su Ljubavlju. Tajnovitim načinom individualno “ja”, sre- dište odluka, predvodnik duše, postaje dio zajednički stvorenog “mi”. Nakon toga dolazi zajednički život, uzajanma ekonomska ovisnost, podizanje djece.

U zapadnoj kulturi, uz njezinu sumnju da nešto s emocijama ne valja, zaljubljivanje je najdragocjenije osobno iskustvo. Iskustvo strastvene ljubavi može biti univerzalno, kao što predlažu Jankowiak i Fischer (1992). No ta kratkotrajna emocija s primjesom mašte vjerojatno nije univerzalna osnova za doživotnu obvezu u dvočlanoj obitelji. U sljedećem poglavlju pitanju univerzalnosti u emocionalnom životu prići ćemo na drugi način, sa stajališta ljudske evolucije.Sažetak

Emocije su pod snažnim utjecajem kulturalnih ideala. U zapadnoj kulturi emocije izazivaju prilično podozrivosti u usporedbi s razumom, no istodobno su cijenjene kao osnova autentičnosti. Ideale vlastite kulture točnije čemo prepoznati usporedbom s povijesnim sadržajima, kao i s drugim suvremenim kulturama. Povijesno, čini se da mi na Zapadu još uvijek živimo u doba romantizma, koje traje gotovo 250 godina. U usporedbi s mnogim drugim kulturama širom svijeta, današnja euro-američka kultura izrazito se razlikuje po svom isticanju autonomije pojedinca i individualnih prava. U takvoj kulturi emocije poput ljutnje javljaju se nakon kršenja prava. Nasuprot tome, mnoga druga društva, uključujući i Japan, društvenu grupu smatraju osnovom poimanja vlastitog “ja”. Sebe određuju u odnosu na dužnosti, kao “mi”, a ne “ja”, te su neke emocije zajedništva “prespoznatljive”. Mnoge kulture ističu način na koji emocije određuju veze s


drugima - vjerojatno i zapadnjaci vjeruju u to, jer znamo da ljubav, radost, tuga ili Ijutnja utječu na naše odnose s drugima. Međutim, naše isticanje osobnosti potiče nas i da vjerujemo kako su emocije osobna stanja. Provjera osnove kulturalnih razlika nije jednostavna. Međukulturalno se zasigurno razlikuju i važnost koja se pridaje pojedinim emocijama i situacije koje izazivaju emocije, nazivi za emocije i bogatstvo rječnika emocija. Teže je pitanje u kojoj su mjeri emocije univerzalne, a do koje su mjere socijalno konstruirane pojedinom kulturom. Primjerice, strastvena se ljubav, čini se, javlja u mnogim kulturama. Naša vlastita, zapadna kultura, poznaje jedan njezin oblik koji nije samo različit od drugih, nego ima i određenu funkciju samo u našem društvu.


Ne sviđa li vam se ideja o čitanjuFrankensteina Магу Shelley, možda biste radije odabrali najpoznatiji europski romantičarski roman 18. stoljeća, poluautobiografšku prozu znanstvenika, romanopisca i dramatičara:Johann von Goethe (1774). Patnje mladog Werthera (preveo Ivan Lalić). Zagreb: Stvarnost (1969).

Knjiga zasnovana na životu obitelji Inuita (Eskima), uključujući i dvije zime prove- dene u igluu - jedan od klasika o emocionalnom životu i običajima:Jean Briggs (1970). Never in anger: Portrait ofan Eskimofamiliy. Cambridge, MA: Harvard University Press.

Opsežan noviji pregledni članak o emocijama u različitim kulturama:Batja Mesquita & Nico H. Frijda (1992). Cultural variations in emotions: A review. Psvchological Bulletin, 112, 179-204.

Članak o kulturalnim razlikama u emocijama s obzirom na to koliko se “ja” promatra kao odvojeno, kao u Europi i Sjevernoj Americi, ili međuzavisno, kao u Japanu:

Hazel Rose Markus i Shinobu Kitayama (1994). The


cultural construction of self and emotion: Implications for social behavior. U S. Kitayama i H. R. Markus (Ur.), Emotion and. culture: Empiricalstudies of mutual influence (str. 89-130). Washington, DC: American Psychological Association.


3. /HHj/aoJje

Sadržaj

Izražavanje emocija: je li ono prirodno, no zastarjelo?Emocije, refleksi, obrasci ponašanja i

sklonosti

Univerzalno prepoznavanje emocionalnih izraza lica

Obrasci ponašanja svojstveni vrsti

Porijeklo emocionalnih obilježja Ijudske vrste

Socijalni život naših današnjih rođaka

primata Podaci o precima Ijudi Način

života lovaca-sakupljača

Privrženost kod ljudi i drugih primata

Emocije kao osnova socijalnih odnosaIntencionalnost emocija Socijalne emocije Jedinstvenost Ijudskih odnosa

Sažetak


Stika 3.0 Desetak minuta prije nego što je

snimljena ova fotografija dva

mužjaka čimpanze imali su sukob koji je ' Tšio u drveću. Sada jedan od njih u pomirbi pruža ruku

drugome. Odmah nakon toga zagrlili su se i

za- ;đno sišli s drveta.


Le coeur a ses raisons que la raison ne connait point.

(Srce ima svoje razloge o kojima razum ne zna ništa)

Blaise Pascal, Misli, 4, 277

Izražavanje emocija: je li ono prirodno, no zastarjelo?

Cuvši 1860. da ljudi porijeklo vuku od majmuna, žena biskupa Worches- tera navodno je primijetila: “Dragi moj, nastali od majmuna! Nadajmo se da to nije točno, ali ako jest, molimo se da to ne postane općepoznato” (Leakey i Lewin, 1991, str. 16). Premda nismo baš nastali od njih, s današnjim majmunima dijelimo zajedničke pretke. Smatra se da se linija od koje je nastao suvremeni čovjek odvojila od one koja je stvorila današnje čimpanze prije otprilike pet milijuna godina. Teorija o našoj evoluciji iz drugih životinja postala je općepoznata.

Kao što se često napominje, Darwin (1859) je skinuo ljude s pijedestala jedinstvenih bića stvorenih na sliku i priliku božju. Jedan od Darvvinovih dokaza bila je sličnost emocionalnih izraza u ljudi s onima u nižih životinja. Danas postoje brojni dokazi o našoj povezanosti s drugim životinjama. Ana- tomske podudarnosti i podudarnosti u ponašanju daju kvalitativne znakove, a danas dostupne analize proteina, imunoloških reakcija i genetskog materijala omogućile su kvantitativne procjene stupnja sličnosti između vrsta (Washburn, 1991), premda je točnost takvih procjena dvojbena (Marks, 1992). Naši najbliži životinjski srodnici su čimpanze, čiji se genetski materijal, prema procjenama, razlikuje od našeg otprilike dva posto.

Darwin je (1872) tvrdio da emocionalni izrazi u ljudi imaju primitivno obilježje, držeći nas čvrsto ukorijenjenima u životinjski svijet. Fridlund (1994, str. 14) citira Danvina koji je u pismu Alfredu Wallaceu 1867. godine napisao da je u svojoj knjizi o izražavanju emocija želio “uzdrmati stajalište


sir C.

Tablica 3.1 Povezanost ljudi s drugim primatima, izražena u terminima razlika u DNK i procjenama prije koliko su se vremena odvojili od ljudske grane.Ljudi u odnosu na Cimpanze Gorile Orangutane Gibone Majmune

% nedijeljene DNK 1.8 2.4 3.6 5.2 7.7

Milijuni godina od odvajanja 5* 7* 10 12 20

Bella....da su određeni mišići dani isključivo čovjeku, kako bi drugirn ljudima mogao otkriti svoje osjećaje.” Njegova hipoteza da su emocionalni izrazi tragovi ponašanja opisana je u prvom poglavlju:" Teško možemo razumjeti neke izraze, kao što je kostriješenje dlaka u krajnjem strahu ili otkrivanje zubiju u žestokom bijesu, osim ako ne vjerujemo da je čovjek nekoć postojao u mnogo nižem obličju, nalik životinji" (Darwin, 1872, str. 12). Vygotsky (1987) je fino uhvatio taj osjećaj rekavši da je Darwin stvorio dojam kako su, među psi- hološkim karakteristikama ljudi, emocije “pleme u odumiranju.” S napret- kom čovječanstva one će biti sve manje važne i na kraju će nestati.

Emocije, refleksi, obrasci ponašanja i sklonosti

Danvinova i Wallaceova teorija prirodnog odabira koja objašnjava evoluciju, postala je temelj biologije (Dawkins, 1986). Budući da se teorija temelji na mnogim vrstama podataka, emocije su biolozima manje važne kao dokaz evolucije, no postale su daleko zanimljivije same po sebi. Danas se vjeruje da emocije nisu postale suvišne poput slijepog crijeva. Interes se usmjerio na to kako su se izdvojile emocije u ljudi i kako one ispunjavaju svoju svrhu. No kako se ta svrha ispunjava, i kako je povezana s evolucijom?

Široko prihvaćen odgovor je da emocije nude obrise obrazaca za određene vrste ponašanja, osobito socijalnog ponašanja, koji su u osnovi prilagodbe

* Izmijenili smo Sibleyeve brojke o 4, odnosno 5 milijuna godina otkako se ljudski rod odvojio od linije iz koje su nastale čimpanze i gorile jer raspolažemo novijim procjenama. Leakey (1994) poče- tak uspravnog hoda smješta još davnije, u vrijeme prije 7 milijuna godina.

Izvor: Sibley i Ahlquist (1984)


ljudi svijetu. Osnove ovih obrazaca genetski se prenose. Spomi- njanje genetike ne znači da smo njome potpuno određeni. To znači da smo rođeni s određenim potencijalima za ponašanje. O tim potencijalima možete razmišljati kao o naslijeđenim pokretačkim programima - kao o računalnim programima, samo što su u ovom slučaju zadani našim genima - koji nam daju početnu osnovu za hodanje, učenje jezika, emocije itd. koje zatim iskustvo nadograđuje i daje im sadržaj.

U ovoj knjizi razmatramo tri vrste nasljednih obrazaca u kojima sudjeluju emocije: a) izraze, koji su male, zasebne kretnje, b) opsežnije programe ponašanja svojstvene vrsti, i c) sklonosti jednom skupu emocija ili drugom. Izraze i obrasce svojstvene vrsti (a i b) nasljeđuje svatko. Oni dijelom odre- đuju što znači biti čovjek, i ovdje uočavamo ono što je zapazio Darwin - našu povezanost sa svim Ijudima i s drugim životinjama. Sklonosti (c) su nešto drugo: svaka osoba ima drugačije sklonosti, pa tako netko može imati sklonost socijalnoj anksioznosti: takvu osobu nazvali bismo sramežljivom. Druga osoba može imati sklonost ljutnji: tu bismo osobu nazvali agresivnom. Dio evolucijskog mehanizma jest nužna varijabilnost među pojedincima, tako da neki ljudi i genetski uvjetovane osobine koje oni nose mogu biti odabrani, dok drugi to nisu. Sklonost koja je selekcijom odabrana može, generacijama kasnije, postati univerzalno svojstvo vrste. Ideju individualnih sklonosti ukratko predstavljamo u ovom poglavlju u odjeljku nazvanom “So- cijalni život naših današnjih rođaka primata”, no tim se pitanjem zapravo bavimo u 7. poglavlju, koje je u cijelosti posvećeno individualnim razlikama u emocionalnosti.,c/uia(/a /)(<Hj/'aJ(j(r: G/ar/e,у &а/чот

Nije svatko toliko sretan da ima obitelj koja je i slavna i bogata: takav je sretnik bio Charles Darwin. Otac njegova oca bio je slavni biolog Erasmus Darwin, a majčin otac bio je Josiah Wedgwood, Iončar. Njegov je otac bio liječnik, a majka mu je umrla kad je imao osam godina. Sa 16

godina poslan je na studij medicine na Sveučilište u Edin- bourgh, no izostajao je s nastave da bi sakupljao primjerke beskralježnjaka na obalama Firth of Forth, razvijajući svoj snažan interes za prirodoslovlje. U očaju zbog Charlesova neuspješnog studiranja medicine, njegov ga je


otac poslao u Cambridge da studira teologiju. Po- novno se nije u potpunosti posvetio studiju: više ga je zanimalo prikupljanje kukaca i lov. Običnu diplomu stekao je 1831, i činilo se da će nastaviti život kao seoski vikar čiji je hobi prirodoslovlje. Međutim, na Cambridgeu ipak nije tra- tio vrijeme. Cijenili su ga mnogi znanstvenici, pa je s 22 godine bio određen kao prirodoslovac na Beagleu, brodu bri- tanske mornarice čiji je zadatak bio izrada karata južnoameričkih obala. Po svom povratku s petogodišnjeg putovanja, financijski neovisan, Darwin je opisao svoje nalaze. Njegove bilješke iz 1837. pokazuju njegove pokušaje da razumije mijenjanje jedne vrste u drugu, a u tom se periodu ističu njegove bilješkeoemocijama. Obrise svoje teorije evolucije prirodnim odabirom opisao je 1842.i 1844. Zatražio je od svoje žene da, u slučaju njegove smrti, opis iz 1844. po- nudi nekom uredniku za objavljivanje zajedno s pratećim dokazima iz njegovih bilježnica, i predložio je iznos od 400 funti kao honorar za taj posao. On sam je sporo napredovao,

prikupljajući sve više dokaza, i potom započeo pisati opsežno djelo. Međutim 1858. godine Alfred Wallace je nezavisno razradio tu istu ideju i članak o tome poslao Dar- winu, tražeći od njega mišljenje. Vrlo uznemiren problemom prvenstva, Dar- win se savjetovao s prijateljima koji su pročitali njegov raniji nacrt. Oni su uredili da se Wallaceov rad i na brzinu priređena Daminova prerada njegova ranijeg teksta pročitaju na sastanku Lin- nova društva, i to u odsutnosti oba autora. Ni u jednom se radu nije spominjala evolucija ljudske vrste, i niti jedan rad nije privukao mnogo pažnje izvan uskog kruga, no taj je događaj konačno potaknuo Darwina da objavi knjigu koju može cijeniti obrazovano čitateljstvo. Godinu dana kasnije pojavilo se Pori- jeklo vrsta. Darwin se na tome nije zaus- tavio: njegova knjiga o izražavanju emocija temelj je proučavanja emocija, a njegov članak u časopisu Mind, u kojem opisuje opažanja emocionalnog i kognitivnog razvoja svog sina Williama, jedan je od prvih doprinosa razvojnoj psihologiji. (Biografski podaci iz Bowlby, 1991, te iz Gruber i Barrett, 1974)


Dok smo se u drugom poglavlju usmjerili na to kako se emocije razlikuju u različitim društvima, u ovom poglavlju uglavnom govorimo o nasljednim obrascima koji su slični, ne samo među ljudima, nego i između ljudi i drugih životinja.Univerzalno prepoznavanje emocionalnih izraza lica

Važno načelo evolucije je da se obilježje koje ima svrhu u jednoj fazi evolucije može nadogradivati. Stara anatomska i biološka obilježja mogu se iskoristiti na novnačin. Andrew (1963,1965) koristi to načelo da pokaže kako su se izrazi lica kod primata, uključujući i ljude, razvili iz refleksa.

Refleks je razmjerno jednostavan sklop u kojem događaj poznat kao po- dražaj izaziva neku reakciju. Primjer toga je naš treptaj kad nam se nešto pri- bližava u vidnom polju: ovaj je mehanizam nasljedan, ugrađen u našem živčanom sustavu. Mnoge životinje imaju refleks u kojem obore uši i/ili uvuku kožu na tjemenu kad ih nešto uplaši. Ovaj refleks javlja se i kad životinja prilazi drugom pripadniku svoje vrste. Njegova je prvotna svrha da zaštiti uši. No uz to što je zaštitan, taj sklop lako prepoznaju drugi: mislimo li da pas izgleda prijateljski, dio tog dojma je zbog oborenih ušiju. Ljudi ne mogu uvući uši ili kožu na tjemenu, no čini se da podizanje obrva ima svoj izvor u istom pokretu, i Eibl-Eibelsfeldt (1970) je pokazao, neprimjetno snimajući u raz- ličitim kulturama, da se kratko podizanje obrva, koje traje djelić sekunde, javlja kad ljudi prilaze jedni drugima radi pozdrava i kod udvaranja. To je vjerojatno ljudska univerzalnost.


Andrew tvrdi da emocionalni izrazi kao što su smješkanje, mrštenje i slično, možda izviru iz naše daleke evolucijske prošlosti, kao refleksi čija svrha u početku nije bila prvenstveno emocionalna. Zatim se dogodio evolucijski napredak, pa su se pojavili začeci prepoznavanja tih emocija. Potom su te sklonosti odabirane, i nakon mnogih generacija refleksni su pokreti postali podražaji koji mogu izazvati emocionalne izraze kod drugih. Oni su postali prelingivistička osnova za najavu namjera i uspostavu određenih vrsta interakcije. Emocije koje izražavaju mogu dati ton interakciji, primjerice prijateljski, koketan, oprezan, antagonističan, ustrašen itd.

Prema toj ideji, emocionalni izraz je refleksni sklop određenog izraza lica, glasa i slično, koji se razlikuje za svaku pojedinu emociju. Kako bismo mogli pokazati da su takvi izrazi univerzalni i stoga dio nasljedne opreme sviju nas? Jednu vrstu podataka daju nam djeca koja su rođena gluha i slijepa, lišena mogućnosti da nauče izraze. Eibl-Eibesfieldt (1973) nalazi da takva djeca imaju emocionalne izraze kao što su smijanje, smješkanje, plakanje, mrštenje, iznenađenje ili uplašenost te pučenje usnica. Ona

Slika 3.1 Prizori iz filma H. Hass, koji prikazuju Francuskinju kako pozdravlja prijatelja podizanjem obrva koje je univerzalno. Na tim prizorima je a) lice neutralno, na b) i c) obrve su podignute otprilike jednu trećinu sekunde, a zatim se d) javlja smiješak.


također pokazuju različite emocionalne geste, kao što je spuštanje ramena u tuzi ili stiskanje šaka u bijesu. Djeca proizvode i zvukove koje uključuje određeni emocionalni izraz. Izrazi lica i glasa bili su slični onima u normalne djece, no katkad im je manjkalo finoće.

S izuzetkom radosti, emocionalne izraze lica nije lako prepoznati ako se uklone svi drugi znakovi osim izraza samih (Wagner, MacDonald i Man- stead, 1986), no odredeni aspekti izraza lica mogu se uhvatiti i sačuvati u vremenu kao fotografije. Zatim se odabrani izrazi mogu prepoznati. Izard (1968) je prvi pokazao da su fotografije izraza lica radosti, tuge, ljutnje itd., prepoznatljive u različitim kulturama. Danas postoji velik broj istraživanja o prepoznavanju emocionalnih izraza lica (Camras, Holland i Patterson, 1993), kao i električno bilježenje aktivnosti mišića lica (Cacioppo, Bush i Tassinary,1992).

Vjerojatno najpoznatiji podaci o univerzalnosti emocionalnih izraza proi- zašli su iz smionog pokušaja Ekmana i sur., koji su otputovali na Novu Gvi- neju da bi proučavali skupinu nazvanu Fore. Fore su neolitski narod koji je sve do 12 godina uoči istraživanja bio potpuno odvojen od svih vanjskih utjecaja i nije se susreo sa zapadnim fotografijama, filmovima i slično. Najvažniji članci o tom istraživanju su oni Ekmana, Sorensona i Friesena (1969) i Ek- mana i Friesena (1971), te članak i knjiga Sorensona (1975, 1976).

U svom članku iz 1969. Ekman, Sorenson i Friesen iznijeli su podatke o novogvinejskom narodu Fore koji je došao u kontakt sa zapadnjacima. Is- traživači su između 3000 fotografija Amerikanaca odabrali 30 koje pokazuju “čiste” izraze šest emocija. Pokazivali su te slike, jednu po jednu, pripadnicima naroda Fore. Za svaku sliku ispitanik je iz niza prevedenih naziva emocija trebao odabrati onaj koji najbolje odgovara slici. Ispitanici koji su govorili neku vrst melanezijskog pidgin narječja u 99% slučajeva su prepoznali sretno lice Amerikanaca, dok je isti izraz točno prepoznalo 82% onih koji su govorili samo jezik naroda Fore. Prepoznavanje je bilo slabije za negativne emocije (56% ili manje), a ispitanici su američka lica, koja su trebala prikazivati tugu, često prepoznavali kao ljuta.


U idućem je istraživanju (Ekman i Friesen, 1971) sudjelovalo 189 odraslih pripadnika plemena Fore i 130 djece, koji su imali minimalne kontakte s bilo kime izvan svoje društvene skupine. Standardni postupak kojim su ispitanici odabirali iz unaprijed zadanog skupa verbalnih naziva nije se pokazao onoliko dobrim koliko su se istraživači nadali. Stoga su pripadnici naroda stvorili male priče koje su odgovarale izrazima lica na fotografijama. Priča koja je pratila sretno lice glasila je: “Došli su mu (joj) prijatelji i on (ona) je sretan” (str. 126); priča za ustrašeno lice bila je dulja i govorila je o tome kako se osoba nasamo u kolibi susrela s divljom svinjom. Svakom ispitaniku po- moćnik iz plemena Fore ispričao je svaku priču, dok je zapadni istraživač držao tri slike američkih lica i gledao u magnetofon, kako ne bi nikakvim znakovima utjecao na davanje odgovora. Za svaku je priču odrastao ispitanik trebao pokazivanjem odgovoriti koja joj od tri slike odgovara. Za priču koja prati sretno lice više od 90% ispitanika odabralo je sretno lice između svih drugih fotografija, a za priče o tuzi, ljutnji i gnušanju točno lice odabralo je iz- među 69 i 89% ispitanika. Odrasli pripadnici plemena Fore u razlikovanju slike straha od one iznenađenja nisu bili bolji od slučajnog pogađanja. Rezul- tati djece bili su slični onima odraslih (djeca su trebala birati samo između dva lica).

Uz ovakve međukulturalne eksperimente vežu se izuzetno velike teškoće. Ekmanu, Sorensonu i Friesenu su prigovarali da nisu govorili jezik naroda Fore i stoga nisu mogli nadzirati pomoćnike koji su govorili Fore (Van Brakel, 1994): Sorenson (1976) je napisao da su ispitanicima mogli biti ne- namjerno dani znakovi, jer je uobičajen postupak eksperimentalnog ispitivanja bez “odavanja” bio “pripadnicima Fore prilično neshvatljiv i stran njihovu poimanju jezika” (str. 139) kao kooperativne aktivnosti. No neuspjeh ispitanika u razlikovanju straha i iznenađenja govori protiv pretpostavke da su nenamjerni znaci bili odgovorni za sve rezultate.

Ekman i Friesen zatim su zatražili od pripadnika naroda Fore da naprave izraze lica koji odgovaraju onima u šest emocionalnih priča i te su izraze snimili na video. Kasnije, po povratku u San Francisco, našli su da 34 američka studenta daju između 46 i 73%


ispravnih prosudbi na četiri od šest lica Novogvinejaca (vidi sliku 3.2), no kod straha i iznenađenja nisu bili točni (Ek- man, 1972).

Ekman je u početku tvrdio da su izrazi lica koji pokazuju sreću, izne- nađenje, tugu, ljutnju, strah i gnušanje ljudske univerzalnosti; kasnije je dodao prezir (Ekman i Friesen, 1986). Kako smo objasnili u drugom poglavlju, Ekmanova teorija je dvofaktorska - on ju naziva neurokulturalna: prirođeno neuralno oblikovanje izraza praćeno je kulturalno različitim pravilima njihova pokazivanja koji reguliraju pojavu svakog od izraza.


Ekmanov je rad postao predmetom žestoke rasprave. U opsežnoj kritici, Russell (1994) ističe da istraživanje provedeno na Ijudima koji trebaju birati unaprijed zadani skup slika i upariti ih s unaprijed zadanim skupom naziva emocija može precijeniti točnost prepoznavanja izraza kao specifičnih emocija. Russell je opisao neka istraživanja u kojima su ispitanici trebali birati među unaprijed zadanim skupom naziva izvedenih iz njegove vlastite teorije (Russell, 1980), koja se vrlo razlikuje od Ekmanove. Uzimajući fotografiju koja predstavlja ljutnju iz skupa koji je objavio Ekman, Russell je našao daje njegovih 80 kanadskih ispitanika, koji su mogli birati između naziva radost, iznenađenje, prezir, strah i interes, u 76% slučajeva tu sliku označilo kao prezir. Kad im je pokazana slika koja bi, po Ekmanu, trebala predstavljati tugu, i izbor između naziva ushićenje, strah, opuštenost, iznenađenje, uzbuđenje i interes, 74% Russelovih ispitanika odabralo je strah.


Slika 3.2 Članovi zajednice Fore s Nove Gvineje, koji nisuvidjeli fotografije izjednog ranijeg eksperimenta prepoznavanja, prave izraze lica koji odgovaraju pričama o emocijama (Ekman, 1972): a) “Vaš prijatelj je došao i vi ste sretni”, b) “Dijete vam je umrlo, i vrlo ste tužni”, c) “Ljuti ste i spremni na sukob”, d) “Gledate nešto što zau- dara” (Djelići priče su iz rada Ekmana i Friesena, 1971). Russell (1994) je kritizirao eksperimente o prepoznavanju lica koja predstavljaju priče jer, premda istraživači pretpostavljaju da Iice pokazuje emociju, ono se zapravo može prepoznati kao odgovarajuće situaciji: lice d) ne mora značiti gađenje, nego je možda lice koje se javlja kad nešto zauđara.


Tako istraživač nužno daje ispitaniku izbor sukladan teoriji za koju vjeruje da je točna, no prisilan odabir ograničava ispitanikovu mogućnost izbora. Kad ispitanici mogu slobodno birati riječ za izražaj na fotografiji, mogu se javiti drugačiji rezultati. Primjerice, Sorenson (1976) je zatražio tri skupine ispitanika iz naroda Fore (one koji su imali najviše kontakata sa zapadnjacima, one koji su imali neke kontakte, i one koji jedva da su i imali takve kontakte) da imenuju fotografirane izraze lica. Sve grupe u najvećem su postotku sretno lice vidjele kao sretno, ljuto lice kao ljuto, prestrašeno lice kao prestrašeno, no više od polovice ispitanika u svim grupama tužno je lice vidjelo kao ljutnju, a najčešći odgovori na lica iznenađenja i gađenja nisu se slagali s predviđa- njima Ekmanove teorije.

Russell (1994) navodi osam hipoteza koje mogu objasniti postojeće među- kulturalne podatke. Jedna je Russellovo (1980, u tisku) stajalište o dimenziji koja ide od pozitivnog do negativnog kraja, i drugoj od niske do visoke pobuđenosti. Emocije se mogu prikazati sljedećim krugom (s oznakama sata): 12 sati “pobuđenost”, 3 sata “ugoda”, 6 sati “pospanost”, 9 sati “neugoda”. Prema ovoj shemi pozitivne emocije visoke pobuđenosti kao što je “uzbuđenje” javljaju se oko 1.30 sati, negativne emocije niske pobuđenosti kao što je “depresivnost” oko 7.30, a negativne emocije visoke pobuđenosti kao što je stres javljaju se oko 10.30.

Najistaknutija hipoteza još uvijek je Ekmanova neurokulturalna teorija prema kojoj različiti izrazi odgovaraju osnovnim emocijama, koje podliježu kulturalnim pravilima pokazivanja. On je svoju teoriju (Ekman, 1994) branio od Russellove (1994) kritike.

Još jedna teorija jest ona Eibl-Eibelsfeldta (1973), prema kojoj su pojedini urođeni izrazi pozdravljanja, smijanja, plakanja i slično, zabilježeni u nmogim kulturama kao i kod gluhe i slijepe djece. Treba imati na umu da su prema ovom opisu univerzalni izrazi, a ne emocije; na primjer, suze se mogu pojaviti uz tugu, ali katkad i uz smijeh, a i uz bol - koju mnogi istraživači ne smatraju emocijom. U usporedbi s prepoznavanjem fotografija, malo je istraživanja koja se bave suzama i onime što ih izaziva, no treba pogledati članak Neu


(1987) . Za smijeh i njegov evolucijski značaj vidi Weisfield (1993), a za crvenjenje vidi Leary i sur. (1992).

Nadalje, postoji i hipoteza da pojedine komponente izraza, kao što je skupljanje obrva, mrštenje čela, otkrivanje zubi i slično, mogu biti univerzalne (Ortony i Turner, 1990). Primjerice, u eksperimentu Ekmana i Friesena (1971) u kojem su ispitanici odabirali fotografiju koja odgovara susretu s divljom svinjom, oni su možda reagirali na podignute obrve na slici, a ne na složeni izraz straha (vidi i sliku 3.2 i njezin potpis).

Vjerojatno najradikalnija hipoteza je ona Fridlunda (1994): izrazi se, tvrdi on, mogu razumjeti u terminima evolucije odavanja namjera i istodobne evolucije sposobnosti prepoznavanja, no ti izrazi se vjerojatno ne preslikavaju doslovno na unutarnje emocije.

O nekima od ovih teorijskih pozicija pobliže ćemo raspravljati u sljedećem poglavlju. Najbolji je dokaz to da se lice sa smiješkom koje odaje radost i /ili dobrodošlicu svugdje javlja i svugdje se prepoznaje, no više se dvojbi javlja uz prepoznavanje negativnih izraza lica. Russell tvrdi da su međukulturalna is- traživanja potvrdila postojanje univerzalnih izraza lica kod ljudi. No is- traživanja nam još ne dopuštaju da među postojećim teorijama jasno odre- dimo što su točno univerzalni aspekti izraza.

Obrasci ponašanja svojstveni vrsti

Kad razmišljamo o emocijama, većinom razmišljamo o nečem širem od osmijeha ili mrštenja. Stariji termin u biologiji za genetski zasnovane široke sklopove reakcija je “instinkt”. William James je zapisao negdje na početku poglavlja o emocijama u svom čuvenom udžbeniku (James, 1890): “Svaki objekt koji pobudi instinkt pobudi i emociju” (vol. II, str. 442).

Sto to znači? Vratimo se u mislima natrag u


prvo poglavlje, gdje smo opisali otkriće Hessa i Briiggera (1943) o napadima mačaka kojima je dio hipotalamusa električno podraživan. Možemo zaključiti da je električno po- draživanje učinilo mačku ljutom. U tom stanju podraženosti mozga složeni obrazac napada, svojstven mačkama, bio je usmjeren na blisku metu kao što je eksperimentator. To nije samo refleks, nego čitav sklop. Prema starijem nazivlju, to je instinkt. Iz Hessove i kasnijih studija jasno je da se radi o obrascu čiji je pokretački program zadan genetski. Obično su reakcije izazvane odgovarajućim događajem u okolini, a učenjem postaju sve vještije.

Obično se smatralo da se reakcije nižih životinja zasnivaju na instinktu, dok su u osnovi reakcija ljudi inteligencija i učenje. Istraživanja tijekom proteklih 60 godina pokazala su da je to potpuno pogrešno. Ne samo da i drugi sisavci vrlo dobro uče, nego je i ljudsko ponašanje pod snažnim utjecajem genetskih obrazaca, na isti način kao i ponašanje drugih životinja. Ako smo ožalošćeni gubitkom roditelja ili voljene osobe, naši osjećaji, geste i reakcije zasnovane su na genetski uvjetovanim sklonostima koje se zovu “pri- vrženost”. U idućim odjeljcima ćemo, nadamo se, objasniti te ideje. U slje- dećem ćemo poglavlju predložiti precizniju definiciju emocija.

Velik korak u istraživanjima instinkata napravio je Lorenz (1973), koji je dokazao njihovu genetsku osnovu pokazujući da su svojstveni određenoj vrsti, baš kao i anatomska obilježja. Jedan od prvih instinktivnih obrazaca proučavanih na taj način opisali su Lorenz i Tinbergen (1938). To je bio dio repertoara majčinske skrbi kod europske divlje guske. Ako neko jaje ispadne iz gnijezda, guska izvije vrat prema njemu i u tom položaju ostane nekoliko sekundi. Zatim se diže, očito preko volje. S još uvijek izvijenim vratom prilazi jajetu i dodiruje ga kljunom. Nakon što kljunom kiizne po površini


jajeta, za- trepće krilima, zatim nagne vrat i počne kotrljati jaje nazad prema svojim

nogama dok se natraške povlači prema gnijezđu. Jajem pažljivo upravlja prema gore i preko ruba gnijezda. Ovaj obrazac javlja se čak i kod gusaka koje nisu imale prilike da ga nauče.

Ovi obrasci, koje Lorenz naziva “instinkti”, imaju nekoliko komponenti. Prvu je Lorenz nazvao “fiksni sklop reakcija”. Šala među biolozima je da koncept funkcionira tako dugo dok ne shvatite da te stvari nisu ni fiksne, niti su reakcije. Od Lorenzovih vremena biolozi su pokazali da instinktivne reakcije nisu fiksne. One se razvijaju tijekom života životinje i u visokom su stupnju osjetljive na svojstva okoline. Tako kotrljanje jajeta ovisi o obliku gnijezda i o jajetu.

Fiksni sklopovi radnji, a i čitava ideja instinkata, više nisu u rječniku većine biologa, koji danas govore o obrascima “svojstvenim vrsti” ili “tipičnim za vrstu”. Dva su koncepta zamijenila ideju fiksnih sekvenci. Jedan od njih jest prema cilju usmjereno ponašanje. Znanje o tome kako dosegnuti ciljeve koji se ostvaruju reakcijama tipičnim za vrstu nije svjesno dostupno, i jedinka ga ne usvaja. Tijekom evolucije ono je ugrađeno u mozak kao skup naznačenih postupaka. Funkcija vraćanja jajeta kod guske je da poveća vjerojatnost prije- nosa gusjih gena. Kad se opazi odstupanje od cilja, ili od željenog stanja “jaje izvan gnijezda”, prema cilju usmjeren niz pokreta vraća odlutalo jaje prema gnijezdu dok se ne dostigne željeno stanje “sva jaja u gnijezdu”. Drugi teorijski koncept je skript, ideja koju su Schank i Abelson (1977) i Tomkins (1979) posudili iz kazališta. Ideja se odnosi na ocrtan slijed radnji kojima se postiže cilj. Schank i Abelson navode primjer naručivanja jela u restoranu. Da bismo to učinili, potreban je čitav niz radnji - naručiti hranu, jesti, platiti - a način na koji se svaka od njih obavlja značajno varira, no ljudi koji idu u restorane znaju i mogu izvesti taj niz. Naravno, skript u restoranu je naučen. Ideja reakcija specifičnih za vrstu je da naši geni određuju neke skriptove za važne funkcije u ljudi, kao što je majčinska skrb, parenje ili agresivni sukob.


Prema Lorenzu, druga komponenta instinkta je perceptivni obrazac koji ga izazove, katkad zvan “unutarnji otponac”, ili “podražaj znak”. Usporediv je s pojmom “odgovarajući podražaj” u razumijevanju refleksa, ili “ključ” u vizualnoj percepciji. Kao što su pokazali eksperimenti Lorenza i Tinbergena, čak su i grube naznake često djelotvorne, a naziv “podražaj” se još koristi. Za neke obrasce karakteristične za vrstu neprirodni podražaj djeluje čak i bolje nego prirodni, a naziva se “natprirodni podražaj”. Primjerice, Tinbergen (1951) je pokazao da obalne ptice iz porodice Haematopodidae biraju jaja puno veća od njihovih vlastitih. One ne mogu ta jaja vratiti u svoje gnijezdo, no neumorno to pokušavaju. Neki fotomodeli i filmske zvijezde djeluju kao natprirodni podražaji za nas ljude, privlačeći nas čak i kad nam osobno ništa ne znače. Drugi nas podražaji mogu odbiti, kao što je npr. susret s nekim tko je na neki način vrlo različit od nas samih. Ova ideja o iracionalnom reagiranju na te podražaje je duboko uznemirujuća. Pitanje koje je teško izbjeći glasi: “Koliki je dio našeg ponašanja takav?”

Treća komponenta obrazaea tipičnih za vrstu je motivacijska, Bez nje se ne javlja ponašanje; kod gusaka, vraćanje jajeta javlja se samo tijekom ležanja na jajima. Neće se, primjerice, javiti nakon što se mladunčad izleže iz jaja.

Obrasci svojstveni vrsti se lako javljaju, no osoba ih teško mijenja. U svojoj knjizi iz 1872. Darwin je opisao vlastiti eksperiment koji to krasno objašnjava:

Svoje sam lice približio ploči od debelog stakla ispred afričke šarke u zoo- loškom vrtu, odlučan da ne uzmaknem ako zmija pokuša zarinuti zube u mene; no, čim je napala, moja se odlučnosti raspršila i zapanjujućom sam brzinom odskočio jard ili dva unatrag. Moja volja i razum bili su nemoćni pred predodžbom opasnosti koju nikad prije nisam osjetio (Darwin, 1872/1965, str.38)


Porijeklo emocionalnih obilježja ljudske vrste

Dakle, kako otkrivamo specifične osnove ljudskih emocija? U tome se možemo oslanjati na različite vrste informacija. U ovom odjeljku razmotrit ćemo tri vrste i nadamo se da ćemo, uz neku vrstu triangulacije, steći osnovnu predodžbu o porijeklu našeg emocionalnog života:

• proučavanje naših bliskih rođaka čimpanzi i njihova usporedba s nama;

• proučavanje prethistorijskih dokaza o ljudskim precima i o ranim ljudima;

• proučavanje suvremenih Ijudskih društava čiji je život, vjeruje se, nalik životu ljudi kad su tek postali odvojena vrsta, čiji smo mi dio.

Socijalni život naših današnjih rođaka piimata

Jane Goodall (1986) i njezine kolege proveli su niz godina opažajući nekih 160 običnih čimpanzi u Gombeu, Tanzanija. Gombe je područje od 19.4 če- tvornih milja neprohodne šume, otprilike veličine i oblika Manhattana, s obalnim područjem uz jezero Tanganyika i s dubokim udolinama koje su usjekle rijeke koje teku prema jezeru. Spočetka su se čimpanze bojale Goo- dallove, pa im se nije mogla približiti. No postupno su se na nju navikli. To je navikavanje ona poticala nudeći im voće u svom logoru, kasnije is- traživačkom centru. Poslije navikavanja, opažači su mogli sjediti uđaljeni nekoliko metara od skupine čimpanzi, ili danima slijediti jednu čimpanzu, bilježeći svoja opažanja i fotografirajući je.

Rad Goodallove opis je socijalnog života i ličnosti čimpanzi. Mi ga u ovoj knjizi navodimo zato što je on i opis njihova emocionalnog života. Za Goo-

dallovu, prevladavajuće je ozračje srdačne druželjubivosti. Ovdje je opis nekoliko jedinki koje su istraživači slijedili bilježeći njihovo ponašanje.


Melissa i njezina kći Gremlin napravile su gnijezda [u drveću] na razdaljini od kojih desetak metara. Melissin sin Gimble još uvijek se hrani mahunama msongati ...Gremlinina beba, Getty, ljulja se iznad svoje majke okrećući se, mašući nogama i hvatajući svoje palce. S vremena na vrijeme Gremlin segne rukom gore, lijeno škakljajući njegovu preponu. Nakon nekoliko minuta on se udalji penjući se kroz grane, majušna figura na pozadini narančasto-crvenog predvečernjeg neba. Kad dospije na malu granu iznad Melissina gnijezda, iznenada padne, pljaf, na njezin trbuh. Uz lagani smijeh njegova ga baka privije uza sebe i stane mu, igrajući se, grickati vrat...On se vraća majci i liježe uz nju, sišući jednu ruku na njezinim prsima...iznenada, iz udaljenog dijela doline dopre melodiozno glasanje samog mužjaka, Evereda, vjerojatno iz njegova gnijezda. Gimble mu započinje odgovarati sjedeći uz Melissu, držeći šaku na njezinoj ruci, gledajući prema odraslom mužjaku - jednom od svojih “heroja”. (Goodall, 1986, str. 594)

Nije život svih čimpanzi tako miran. Životinje imaju hijerarhiju dominacije. Takozvani “alfa mužjak”, kojemu se pokoravaju svi ostali, svoj položaj zauzima tako što u borbi pobijedi prethodnika ili mu prijeti, katkad uz pomoć saveznika (Goodall, 1992). Obično zadrži svoj položaj nekoliko godina. Sta- tus drugih mužjaka uređen je grubom hijerarhijom ispod njega. I ženke imaju usporednu hijerarhiju, pa životinje oba spola brane svoj položaj ili izazivaju druge da bi se uspele u hijerarhiji, obično srditim prijetnjama, katkad praćenim otvorenim sukobima, koji se često događaju nakon što se dvije životinje otprilike iste razine u hijerarhiji neko vrijeme nisu susretale.

Goodallova je sukobe kategorizirala u tri razine agresije. Na najnižoj su udarac, guranje ili udarac nogom u prolazu. Drugu i treću razinu nazvala je “napadi”. Druga razina uključuje povlačenje, udaranje šakom i slično; traje manje od 30 sekundi. Treća razina je poput druge i traje dulje od 30 sekundi. Napadi (druge i treće razine) činili su otprilike 15% svih borbi; od njih je četvrtina bila ozbiljna, tako da je potekla krv ili su završile ozljedom. Katkad bi se borba simulirala, kad bi se više jedinki uključilo da podrže prijatelje ili rođake. Mužjaci su se borili


češće nego ženke. Goodallova je iz 49 000 sati opažanja, u kojima je praćeno 13 jedinki tijekom dvije različite godine, is- ključujući razdoblja mraka, kad je životinja bila sama, ili samo uz potomstvo koje je o njoj ovisilo, izračunala da su se napadi druge i treće razine u prosjeku zbivali svaka 62 sata kod mužjaka, a svakih 106 sati kod ženki. Postojale su velike individualne razlike: jedan je mužjak napadao u prosjeku svakih 27 sati (od ukupno 207 sati promatranja). Jedna ženka uopće nije napala tijekom 230 sati. Sljedeće je godine alfa mužjak napadao svakih devet sati.

Cimpanze se pretežno hrane voćem, no katkad i oportunistički love, ubija- jući male sisavce kao što su cebus majmuni ili praščići, kad na njih naiđu u šumi. Mužjaci se češće upuštaju u lov nego ženke. Kad čimpanze ubiju, obično se prepiru oko mesa, premda ga katkad prepuštaju kao uslugu koja će u budućnosti biti uzvraćena (Weisfield, 1980). Životinje visokog položaja u hijerarhiji sklone su ga zgrabiti čak i kad nisu sudjelovale u lovu, i obično dopuštaju samo nekima (rođacima i saveznicima) da s njima podijele plijen (Nishida i dr., 1992). Ni grupno hranjenje s drveta niti raspodjela mesa ne može se usporediti s univerzalnim obrascem zajedničkog dijeljenja hrane u Ijudi.

Emocionalna sklonost: osnova individualnih razlika u dominaciji

Raleigh i sur. (1991) su pokazali da mehanizmi serotonina u mozgu značajno utječu na to hoće li životinja postati dominantna. Oni su eksperi- mentirali na majmunima Cercopithecus aethiops, koji su živjeli u 12 malih društvenih skupina tipičnih za vrstu, od kojih je svaka imala dominantnog mužjaka (alfa mužjaka), dva druga mužjaka, određeni broj ženki te potomstvo. Iz svake od 12 društvenih grupa nasumce je odabran jedan od nedomi- nantnih mužjaka. Sestorici su dane tvari koje povećavaju serotoninsku aktivnost u mozgu, a šestorici tvari koje je smanjuju. Oni s povećanom serotonin- skom aktivnošću su svi postali dominantni. U grupama onih čija je serotonin- ska aktivnost smanjena, prvobitni je alfa mužjak zadržao svoj položaj. Zatim je životinjama koje su dobivale tvari za smanjivanje razine serotonina dana tvar koja tu razinu povećava, i obratno. Taj je put svih šest životinja s povećanom razinom serotonina


postalo dominantno u svojoj skupini.

Premda je izvjesno da mehanizmi serotonina nisu jedini važni pri dominaciji, eksperiment je izvanredan zbog nekoliko razloga. U njemu je po prvi put eksperimentalno pokazano da manipulacija kemizma u mozgu može po- većati dominaciju u okružju nalik prirodnom. Drugo, ova vrsta mehanizma može biti osnova za genetske sklonosti koje utječu na individualne razlike u socio-emocionalnim reakcijama. Treće, proces dolaska na dominantan položaj ne uključuje samo agresiju. On uključuje i zbližavanje sa ženkama i međusobno timarenje. Bez podrške ženki mužjak ne može postati dominantan. Cetvrto, u novije vrijeme mnogo spominjan i učinkovit lijek Prozac je tvar koja povećava serotoninsku funkciju kod ljudi. Prema Krameru (1993), ona čini još i više: povećava samopouzdanje u socijalnim odnosima i zanos životom. Tako genetska sklonost prema socijalnom samopouzdanju, ili obratno, može djelovati preko funkcioniranja serotonina.

Spolnost u običnih čimpanzi ipatuljastih čimpanzi

U spolnom smislu, čimpanze su promiskuitetne. Zenka nije spolno zrela do petnaeste godine; ona oglašava svoju spolnu receptivnost velikom ružičas- tom površinom spolne kože (labia), veličine velike kriške kruha, koja je dobro vidljiva straga. U običnih čimpanzi nabrekla je otprilike 10 dana tijekom menstrualnog ciklusa od otprilike 36 dana. Tijekom tog vremena može se pariti nekoliko desetaka puta dnevno, sa svima ili s većinom odraslih mužjaka u svojoj društvenoj skupini. Druga je mogućnost da se s muškim pratiteljem povuče od ostatka zajednice. No kad je trudna ili doji, nije spolno receptivna. Budući da se mladunčad ne odbija od sise sve do svoje pete godine, to znači


da se u plodnih ženki nekoliko desetodnevnih razdoblja spolne aktivnosti izmjenjuje s petogodišnjim razdobljem spolne neaktivnosti.

Patuljaste ili bonobo čimpanze jednako su zanimljive kao i obične čim- panze koje je proučavala Goodallova. To je rijetka vrsta; patuljaste čimpanze smatraju se našim najbližim živućim srodnicima. Patuljaste čimpanze slične su običnima, no krhkije su građe. Kano (1992) i njegovi suradnici proučavali su skupinu divljih patuljastih čimpanzi u Wambi, Zair, otprilike 10 godina. Dok su adolescentne ženke običnih čimpanzi neprivlačne mužjacima nekoliko godina nakon što pokažu spolnu kožu, ali prije no što postanu plodne, patuljaste čimpanze su spolno aktivne otprilike pet godina prije nego što postanu plodne, receptivne su više od pola vremena u svakom menstrualnom ciklusu i spolno su neaktivne samo u radoblju od mjesec dana uoči rađanja do otprilike godinu dana nakon toga. Čini se da ostaju neplodne za vrijeme do- jenja jer, kao i kod običnih čimpanzi, interval rađanja je otprilike pet godina.

Spolna aktivnost među patuljastim čimpanzama uključuje parenja ženki s mnogim odraslim mužjacima u njihovoj neposrednoj društvenoj grupi. Ti se mužjaci obično ne miješaju kad se drugi pare. Spolne ponude daju i mužjaci, koji pokazuju erekciju i možda dodirnu ženku rukom da bi privukli pažnju na sebe, a daju ih i ženke koje pokazuju svoje spolno područje. Ženke također biraju s kim će se pariti (Furuichi, 1992). Čini se da agresija nije vezana uz seksualnost, a mužjaci bespogovorno prihvaćaju odbijanje. Parenje uključujei položaj licem u lice, kao i položaj straga, uobičajeniji među primatima. Uo- bičajeni su i homoseksualni i heteroseksualni odnosi. Ženke međusobno trljaju genitalno područje. I odrasli, i adolescenti i mlađi su time privučeni i promatraju parenje i trljanje genitalija kod ženki. Mužjaci se uzbuđuju i dobivaju erekciju. Umetanje penisa mladih mužjaka prihvaćaju ženke koje im nisu majke, često nakon odnosa s odraslim mužjakom, u onome što se može smatrati igrom spolne inicijacije.

Dakle, među običnim i patuljastim čimpanzama parenje je promiskui- tetno. Ženke obično putuju sa svojim potomstvom. Među odraslim mužja- cima postoji očita


suradnja. Oni zajedno sakupljaju hranu i love, te pridonose skupini čuvajući granicu područja od uljeza. Adolescentne ženke sklone su napustiti vlastitu skupinu i pridružiti se drugoj.

Nasuprot tome, među maslinastim babunima postoji potpuno drugačija organizacija (Smuts, 1985). Premda su i oni promiskuitetni i prikupljaju hranu u čoporu, ženke grade trajna prijateljstva s dva ili tri mužjaka, što uključuje timarenje i bliskost. Ta su prijateljstva obilježena emocijama sli- čnima našim, kao što je, primjerice, ljubomora. Prijateljstva štite agresije mužjaka (koji su dvostruko veći), a mužjacima služe ds mareni i češće prihvaćeni kao partneri za parenje tijekom razdojAja^polne receptivnosti. U toj vrsti mužjak napušta jednu društvenu skupl pridružio drugoj; uspješno pridruživanje ovisi o tome hoće li ga že^û'novoj skupini prijateljski prihvatiti.


Jesu li čimpanze emocionalne?

Nije teško, čini se, promatrati aspekte života čimpanzi kao utemeljene na obrascima ponašanja svojstvenog vrsti. U srodnih vrsta postoje velike sličnosti, ali i neke razlike, kao što je to slučaj i s anatomskim obilježjima. Dakle, među čimpanzama ima sličnosti i razlika. Premda mi ljudi po sebi znamo da su obrasci spolnog i agresivnog ponašanja u velikoj mjeri emocionalni, kako da ih promatramo kod čimpanzi? Naljute li se i oni u prepirkama oko nadmoći, i postanu li strastveni kad se pare? Ako je to tako, možemo uspostaviti čvršću vezu između njih i nas.

Hebb (1945) je na ta pitanja odgovorio da ne postoji poteškoća u identifi- ciranju emocija u čimpanzi jer su toliko nalik našima. Goodallova se s njim slaže: “emocionalna stanja čimpanzi toliko su slična našima da čak i neisku- san promatrač može protumačiti njihovo ponašanje” (Goodall, 1986, str. 118). Ona kaže da je lako vidjeti kad mladunče ima ispad bijesa bacajući se na tlo, udarajući po njemu i vrišteći, ili pak kad se mladunče veselo igra oko svoje majke, prebacujući se preko glave, trčeći k njoj, bacajući joj se u krilo i tražeći da ga češka. Nabraja (str. 118-119) emocije odrasle čimpanze i situacije u kojima se one javljaju: bojazan od stranaca, strah u agresivnim interakcijama, tjeskobu kad se izgube, uzrujanost kad im mladunče dosađuje, bijes u sukobu. Ona opisuje i pokazivanje emocija. Zastrašivanje, primjerice, uključuje mužjaka koji napada, trga grane, baca kamenje i diže veliku buku. U pomirbi nakon agresivnog incidenta dolazi do tjelesnog dodira. Primjerice, jedan pruža ruku, a drugi odgovara dodirom, tapšanjem, grljenjem, ljubljenjem. Tolika je sličnost s emocionalnim životom u ljudi daje o jednoj obitelji čim- panzi u Gombeu Hugo van Lawick snimio niz filmova, a sinhronizirao ih je Donald Sutherland; zaplet, radnja i emocije gotovo se ne mogu razlikovati od onih u televizijskoj sapunici.

Goodallova nabraja prepoznatljive izraze lica u čimpanzi koji pokazuju strah, tjeskobu, prijetnju i zaigranost, i opisuje kako im se za vrijeme uzbuđenja (spolnog i agresivnog) nakostriješi dlaka pokazujući pobuđenost, i kako se slegne kad su smireni nakon parenja, kad se timare i kad se mire. Na sličan način


Goodallova (1986, str. 127) nudi tablicu glasanja koja označuju emocije, uključujući sljedeće: dahtavo gunđanje označuje bojazan od drugog, cviljenje i vrištanje znače strah, režanje znači srdžbu, tiho cviljenje označava tjeskobu, spolno općenje praćeno je skvičanjem karakterističnim za parenje, smijeh i dahtanje prate užitak u tjelesnom dodiru, posebno gunđanje prati uživanje u hrani, dahtavo tuljenje i grohotan smijeh prate uzbuđenje u socijalnim odnosima, a gunđanje prati druželjubivost.

Lutzova (1988) je o ljudima s Ifaluka zapisala da “njihovemocionalni život jest njihov socijalni život (str. 101, kurziv u izvorniku); Shaver, Wu i Schwartz(1992) su ustvrdili da isto vrijedi i za Amerikance. Citajući zapise Goodallovei Kanoa jasno je da tvrdnja Lutzove vrijedi i za čimpanze. To znači da su socijalne veze prvenstveno emocionalne veze. I čimpanze su, kao i mi, duboko socijalna bića. Kao i mi, i oni imaju prijatelje, veze, savezništva i položaj u hijerarhiji moći. Budući da većina, ili zapravo sve socijalne interakcije imaju emocionalan ton, često vrlo jasno očitovan u izrazima lica, položaju tijela, gestama, glasanju, prihvatljiv je zaključak da su emocije i njihovi izrazi temelj za različite vrste interakcija. Kad naiđu na drvo puno voča, čimpanze dahću i tule. Druge čimpanze im prilaze, i oni zajedno jedu s očitim užitkom. Tijekom parenja mogu biti mirne, ili mogu na poseban način skvičati. Gledajući seksualnu aktivnost, mužjaci se uzbuđuju i čekaju svoj red na parenje. U interakcijama između majki i djece, u igri i pri pomirbi javlja se srdačan tjelesni kontakt, dodirivanje, milovanje i grljenje. Tijekom uzajamnog timarenja vlada tiha koncentracija i uživanje. Kad uginu majka ili dijete, onaj tko pretrpi gubitak ožalosti se i oplakuje ih. Siroče se prestane kretati i može uginuti, čak i ako je sposobno pronaći hranu. U agresivnim susretima srdžba se izražava prijetnjama, a strah se očituje u podložnosti. Druge životinje s velikim intere- som promatraju sukobe, a katkad se mogu i pridružiti. Ako je životinja ozlijeđena, vrišti poseban poziv u pomoć; namjera je pozvati druge da joj priskoče u pomoć. Tijekom lova i nakon ubijanja vlada veliko uzbuđenje. Kad izviđaju u svom području, skupine mužjaka su napete, budno prate zvukove i uzbude se kad napadnu nekoga izvan vlastite zajednice.


Valjanost uobičajenih pojmova o emocijama

Naši pojmovi o emocijama kao što je strah, srdžba i ljubav osnova su za razumijevanje ponašanja. No, u kojoj mjeri oni mogu biti jednostavno zasnovani na pučkim vjerovanjima zapadnog društva? Hebb (1946) je predložio odgovor, s opisom onoga što se dogodilo nakon njegova priključivanja Yerkesovim laboratorijima s njihovom kolonijom čimpanzi. To se zbivalo u doba biheviorizma - bilo je zabranjeno spominjati emocije ili bilo koji drugi sličan mentalistički pojam jer tada su oni smatrani neznanstvenima. Samo su bihevioristički nazivi bili dopušteni u bilješkama koje su namještenici trebali voditi. No to je neke od životinja učinilo nepredvidivim, a čak i opasnima. Hebb opisuje dvije životinje, Bimbu i Patija, koji bi s vremena na vrijeme napali čuvara, i kaže da nijedan opis ograničen samo na ponašanje ne bi mogao opisati ili predvidjeti te napade. No te je životinje bilo moguće razumjeti upotrebom pučkih naziva za emocije. Bimba je bila prijateljski raspoložena i prijemljiva, no razljutila bi se i napala čuvara ako bi bila ponižavana. S druge strane, činilo se da Pati mrzi ljude, pa se katkad činilo da je prijateljski ra- spoložen, a zatim bi napao čuvara koji bi ostao zatečen. Prema Hebbovim riječima, kad bi bilo dopušteno opisivati životinje koristeći “pojmove emocijai stavova...novopridošli namještenik mogao bi se brinuti o životinjama izbje- gavajući opasnosti koje inače vrebaju” (Hebb, 1946, str. 88).

Dakle, jedna važna pretpostavka o emocijama zajednička mnogim is- traživačima, no koja sasvim sigurno ne leži na sigurnim temeljima, jest ta da barem neke emocije i naši pojmovi o njima čine most između nas i naših najbližih životinjskih srodnika. One također čine most između pojedinih ljudskih kultura i pomažu nam razumjeti druge kulture. Bez pojmova koji se odnose na emocije ne bismo mogli razumjeti mnoge priče iz drugih kultura ili iz prošlosti, kao ni većinu narativnih opisa naših postupaka u današnjem svijetu.Spone socijalne interakcije su, prema tome, emocije

i raspoloženja koja povezuju pojedince u određenim situacijama: uzajanme naklonosti, spolne intimnosti, dominacije i podčinjavanja, skupnog uzbuđenja tijekom napada, skupne bojazni od opasnosti. Pojedinci prave


pojedine izraze koji djeluju kao okidači odgovarajučih raspoloženja i ponašanja u onima koji ih vide ili čuju.

Emocionalni običaji mogu dati ton čitavim zajednicama, ili čak i čitavoj vrsti. Patuljaste čimpanze, primjerice, vrlo su zainteresirane za seks, a zvukovi koje ispuštaju upućuju na to da i mužjaci i ženke doživljavaju orgazam. Seks nema isključivo reproduktivnu svrhu (De Waal, 1995; Kano, 1992): ženke patuljastih čimpanzi spolno su receptivne tijekom dugih razdoblja kada nisu plodne, a i mužjaci i ženke sudjeluju u homoseksualnim vezama. Kao da je seks postao aktivnost koja se može podijeliti s drugima, ima ugodan emocionalni ton i pridonosi socijalnom povezivanju. Dok su među običnim čimpanzama česte agresija i nadmetanje za dominaciju, među spolno aktivni- jim patuljastim čimpanzama agresija je rijetka, a seksualna aktivnost, čini se, ublažava sukob. Seksualna aktivnost koja ublažava sukob poznata je i u ljudi; naravno, mi osim seksa imamo i mnoge druge aktivnosti koje s užitkom možemo međusobno podijeliti.

Podaci o precima Ijudi

Sve važnija postaje ideja koja govori o tome da su emocije u ljudi zasnovane na mehanizmima koji nam omogućuju da reagiramo na različite situacije koje su se učestalo javljale tijekom ljudske evolucije (Nesse, 1990). Emocije i sklopovi reakcija karakteristični za ljudsku vrstu evoluirali su tako da odgovaraju fizičkoj i socijalnoj okolini - ona se naziva okolinom evolucijske prilagođenosti - koja se prilično razlikovala od manjih i većih gradova u kojima mnogi od nas danas žive. Jedan niz tragova do porijekla ljudskih emocija može se naći u proučavanju porijekla ljudske vrste. Što je o tome poznato?

Proračuni stopa mutacija dopuštaju da se male razlike u RNA suvremenih ljudi diljem svijeta prate unazad sve do točke spajanja. Dok je nekoliko vrsta čovjekolikih primata koje su postojale tijekom prošlih nekoliko milijuna godina izumrlo, svi su suvremeni Ijudi možda imali zajedničkog pretka, ženu koja je živjela prije otprilike 200 000 godina u Africi (Wilson i Cann, 1992). Prema toj (spornoj) hipotezi


svi smo mi potekli od te afričke Eve. Naravno, ona nije bila sama, već članica populacije od otprilike 10 000 članova - njezini su potomci suvremeni ljudi koji su se selili da bi nastanili sve dijelove Zemlje, izuzev Antarktike.

Manje je sporno da je tijekom posljednjih nekoliko stotina tisuća godina klima na zemlji kolebala između toplih razdoblja kao što je ono u kojem danas živimo i ledenog doba, kad su se ledenjaci protezali južno od Velikih jezera u Americi i po sjevernoj Europi, čineći razinu mora 400 stopa nižom nego danas. Razvijajući tehnologije izrade odjeće i izgradnje skloništa, vjerojatno vrlo slične onima naroda Inuita (Eskima), i preživljavajući arktičku hladnoću, preci

svih domorodačkih naroda Amerike vjerojatno su prešli kopneni prolaz između današnjeg Sibira i

Aljaske u razdoblju ledenog doba, vjerojatno prije 40 000 do 50 000 godina. Tada su Australija i

Nova Gvineja bile spojene i samo 40 milja udaljene od Azije. Rani ljudi (no ne i drugi sisavci) mogli

su prelaziti preko mora, da bi kasnije bili izolirani kad se razina mora podigla topljenjem ledenjaka.

Živjeli su kao domorodački lovačko- sakupljački narodi Australije i Nove Gvineje (Stringer i

Gamble, 1993).

Uobičajeni odgovor na pitanje što je najistaknutije obilježje ljudi, ili što nas razdvaja od drugih životinja, jest jezik. Vjerojatno bi bolji odgovor bila kultura - oruđa, vještine njihove uporabe, pojmovi - čiji je jezik dio. Nedavno su Savage-Rumbaugh i dr. (1993) odgojili patuljastu čimpanzu, Kanzi, kao dijete. Cini se da je Kanzi upravo na granici između ljudi i ostalih primata. Može razumjeti ljudski govor i koristi se pločom sa simbolima da bi izrekao riječi i fraze. Može ga se naučiti i da se koristi raznim priborom. Općenito, njegovo je ponašanje na razini dvogodišnjeg djeteta. Obilježja simboličkog jezika ili aktivnosti kao što su namjerna izrada i upotreba oruđa nikad nisu zamijećene kod majmuna u prirodnom okruženju. Nasuprot tome, kultura ljudi je uključila vještine ponašanja kao što su namjerna izradaoruđa (kojaje započela prije otprilike dva i pol milijuna godina); namjerno očuvanje ili pa- ljenje vatre (što je započelo prije otprilike 700 000 godina); socijalne vještine kao što je dijeljenje hrane, podjela rada i razmjena, kao i jezična umijeća obavještavanja, raspravljanja, ogovaranja, planiranja, pričanja priča. Sve su to univerzalna ljudska ponašanja, a potpuniji niz daje Hockett (1973). Sva su ona izumi kulture koji nas razdvajaju od ostalih živućih primata i sva su socijalna. Mnoga od njih imaju emocionalnu osnovu, kao što je posebna toplina i prihvaćanje pri dijeljenju hrane i zahvalna susretljivost pri razmjeni. Druge emocije možda su se razvile da bi poduprle odavna postojeće ljudske aktivnosti, kao što je očaranost paljenjem vatre ili zaokupljenost izradom nečega.

Otkriće poljodjelstva i gradova namijenjenih trgovini zbilo se u nekoliko dijelova svijeta prije otprilike 10 000 godina. Kultiviranjem biljaka i pri- pitomljavanjem domaćih životinja evolucija ljudskih kultura prestigla je evoluciju vrsta. Uzmemo li kao točnu procjenu WiIsona i Canna da je zajednički predak svih ljudi živio prije otprilike 200 000 godina, 10 000 godina stvaranja naselja i civilizacija u kojima većina ljudi danas živi samo je 5% tog vremena; to je isto razdoblje manje od četvrtine jednog postotka vremena proteklog od razdvajanja Ijudi i majmuna. Većina istraživača smatra da su, tijekom većeg dijela vremena u kojem je naša emocionalna prijemljivost oblikovana prirodnom selekcijom, okoline - naše okoline evolucijske prilagođenosti - bile okoline velikih


obiteljskih skupina lovaca i sakupljača, a ne uvjeti suvremenih gradskih naselja. Kad bismo u sadašnjost mogli dovesti dijete od prije 10 000 godina, dok još nije bilo gradova, ono bi vjerojatno imalo isti repertoar socijalne i emocionalne prijemljivosti kao i mi. Preuzelo bi suvremenu kulturu koja ga je usvojila i ne bi se razlikovalo od suvremenih ljudi.Način života lovaca-sakupljača

Porijeklo ljudskih emocija možemo promatrati i na drugi način, pitajući se što znamo o postojećim kulturama lovaca-sakupljača. U Australiji i u sava- nama južne Afrike postoje arheološki dokazi da lovačko-sakupljački način života postoji nekoliko tisuća godina. To je bio način života Bušmana (pozna- tih i kao San) u Kalahariju, koji uključuju plemena !Kung i G/wi, sve do slabljenja izazvanog u novije vrijeme zapadnim utjecajima. (Njihovi jezici uključuju pucketanje jezikom: ! označava zvuk nastao naglim povlačenjem jezika s vrha nepca, a / nastaje povlačenjem jezika od prednjih zubiju, poput “tsk”, zvuka koji se javlja kad nekog grdimo.) Lorna Marshall i njezina obitelj pedesetih su godina živjeli među njima (Marshall, 1976; Thomas, 1989). Šezdesetih i sedamdesetih, ove su narode posjetili Lee (1984) i drugi harvard- ski antropolozi.

Narodi !Kung i G/wi živjeli su na napola pustoj zemlji, putujući s kraja na kraj područja od nekoliko stotina kvadratnih milja koje su vrlo dobro poznavali. Thomas opisuje G/wi kao male i okretne ljude koji žive u velikim obiteljskim zajednicama. Na svojim putovanjima susreću druge obitelji s kojima su povezani krvnim srodstvom ili brakom. G/wi oko vatre iskopaju plitke udu- bine u zemlji u kojima spavaju. Žene su posebno upućeni botaničari: sa zemlje prikupljaju korijenje i drugo povrće i cijede sok iz tsama dinja. Muškarci love i ubijaju životinje lukom i strijelama natopljenim otrovom načinjenim iz ličinaka. Katkad moraju slijediti pogođenu antilopu čitav dan prije nego što ugine. Nose je natrag u tabor, a dijeli se prema složenim pravilima. Ništa se ne baca. Društvo ovih ljudi temelji se na suradnji i nije hijerarhijski uređeno.

Porijeklo obitelji

Premda živi u zajednici, majka kod čimpanzi djecu podiže uglavnom samai okolo putuje samo sa svojim potomstvom. Rađa po jedno mladunče otprilike svakih pet godina. Svako mladunče visi na trbuhu svoje majke ili jaše na njezinim leđima, pa ne ometa putovanje ili potragu za hranom. Nešto odraslija mladunčad putuje sa svojim majkama. Mužjaci pridonose zajednici, no ne brinu se o mladuncima pojedinačno. Kod ljudi je podizanje djece pre- teško za samo jednu osobu: u optimalnom slučaju, da bi dijete napredovalo od dojenčeta do odrasle dobi, što je razdoblje najveće smrtnosti, potreban je doprinos dvoje ili više odraslih.

Sukladno pretpostavci o mužjacima kao onima koji pribavljaju hranu (Lovejoy, 1981), uspravan hod omogućio je nošenje - torba je bila možda prvi važan tehnološki izum ljudskog roda. Podjela rada javila se kad je meso većih životinja počelo sačinjavati veći dio ishrane. S povećanjem moždane mase ljudski preci trebali su biti sve nezreliji pri porodu, kako bi velika glava uspjela proći kroz porođajni kanal, pa su djeca imala duži period zavisnosti nego mladunčad kod majmuna. Istodobno, beba se nije mogla objesiti za majku kao što to čini mladunčad majmuna. Cak i kad dijete nosi povezano uza se, majka ne može putovati. Stoga je uspostavljena podjela rada. Žene su preuzele glavnu brigu o djeci tijekom dugog perioda nezrelosti i manje su se kretale. Budući da su žene spolno aktivne tijekom čitavog menstrualnog ciklusa, muškarac i žena mogu zadržati seksualni interes isključivo jedno za drugo. Podjela rada značila je da muškarci mogu loviti i kući donositi meso, dok im je spolno vezivanje omogućilo da ekonomski doprinose samo jednoj ženi i njezinu potomstvu.


Loveyojeva hipoteza je bila da su sve te prilagodbe bile uzajanmo zavisne i javile su se otprilike u isto vrijeme kao i uspravan hod. Novije stajalište govori u prilog postupnijoj evoluciji. Prva bića koja su uspravno hodala prije pet do sedam milijuna godina bila su majmunolika, s mozgom veličine onog u majmuna i velikom razlikom u veličini između mužjaka i ženki. Ta je razlika povezana s uobičajenim oblikom socijalne organizacije kod sisavaca, gdje se mužjaci međusobno natječu za pristup ženkama. Zasigurno, monogamija nije svojstvena samo ljudima - rijetka je među primatima, no nije jedinstvena. Heteroseksualna prijateljstva maslinastih babuna o kojima smo ranije govorili nude još jedan takav primjer dugotrajnih heteroseksualnih veza u kojima ženke osjećaju naklonost prema pojedinim mužjacima, premda se ne pare isključivo s njima.

Usprkos ovim ogradama, međutim, evolucijski biolozi ostaju pri tvrdnji da je monogamija važna među ljudima. Muškarcima ona omogućuje razmjernu sigurnost u to da je potomstvo koje podižu njihovo vlastito (Lancaster i Kaplan, 1992). Premda je udio društava (kao što je zapadno) u kojima vlada monogamija svega 16% od ukupno 853 proučavana društva (Van den Berghe, 1979) i premda izvanbračne aktivnosti u većini društava nisu rijet- kost, u praksi monogamija prevladava kao najčešći obrazac spolnog po- našanja, što je čini gotovo univerzalnom kod ljudi. Čak i u društvima u kojima jedan muškarac može imati nekoliko žena, taj obrazac primjenjuje malo muškaraca koji imaju velika materijalna sredstva.

Također je univerzalno da je obitelj središnja struktura ljudskog života: skupina koja često uključuje oba spola i osobe svih dobi, koje žive sa ženom i njezinim potomstvom. U toj je skupini najmanje jedan odrastao muškarac. On može biti ženin spolni partner, možda otac njezine djece, no u određenim društvima taj muškarac katkad može biti otac, brat ili sin. Sira obiteljska skupina obično uključuje druge rođake, kao što su braća i sestre, stariju djecu i njihove seksualne partnere koji su se pridružili obitelji iz drugih skupina. (Tabu incesta i društveni mehanizmi kojima ljudi ulaze u brak s partnerom izvan vlastite obitelji još su jedna univerzalnost u ljudi.)

Dakle, vjerojatno je da je naša okolina evolucijske adaptiranosti, način života najstarijih

suvremenih ljudi prije (otprilike) 200 000 godina bio u polu-nomadskim skupinama lovaca - sakupljača s otprilike 10 do 30 ljudi koji žive neposredno jedni uz druge u širim obiteljima, vrlo nalik onom kod G/wi i !Kung. Većina naših emocija, dakle, vjerojatno je prilagođena takvom načinu života; suradnji, premda uz podjelu rada, u lovu i sakupljanju hrane, u pri- premi i podjeli hrane, u podizanju i zaštiti djece. Vjerojatno smo se prilagodili natjecanju s drugim skupinama sličnima našoj, kao što su neandertalci, no koje se ipak zamjetno razlikuju i čije su se ekološke niše preklapale s našima.O tome će biti više riječi u 10. poglavlju. Neandertalci su vrsta koja je izumrla, vjerojatno zbog agresivnog uspjeha naših predaka (Stringer i Gamble, 1993).

Evolucijska osnova emocija

Tooby i Cosmides (1990) su iznijeli mišljenje da se ljudski život s evolucijskog stajališta temelji na informacijama i njihovoj upotrebi pri planiranju. Emocije se temelje na genetski zasnovanim mehanizmima, prijemljivim za informativne događaje u okolini koji su se često ponavljali tijekom stotina generacija. Ta su ponavljanja omogućila prilagodbu, genetske promjene koje su postale sastavni dio našeg planskog odnosa


prema svijetu. Emocije se vrlo često javljaju uz probleme koje treba riješiti. Za probleme koji se opetovano javljaju, kao što je bijeg od grabežljivca, reagiranje na strance, susret s agresivnim prijetnjama, briga o djeci, zaljubljivanje itd., opremljeni smo genetski zasnovanim mehanizmima koji daju obrise ponašanja uspješnih u prošlosti i stoga odabranih selekcijom. Svaka pojedina vrsta emocionalnih sklopova izazvana je različitim podražajima. Svaki od njih čini sprenmim sklopove reakcija prikladnih za rješavanje problema koji se javio. Nesse (1991) je tvrdio da su specifični osjećaji povezani s tim obrascima obično funkcionalni čak i kad su neugodni, kao što je to i osjet boli.

Sto su, dakle, ta trajna obilježja okoline i njima prilagođene emocije koje su odabrane selekcijom? Nekoliko je autora predložilo odgovore (Bowlby, 1971; Oatley, 1992; Plutchik, 1991), a neki od tih odgovora naznačeni su u tablici 3.2.

Privrženost kod ljudi i drugih primata

Psihološki aspekt pojma “sisavac”, naziva za životinju koja se rađa živa i siše majku, jest privrženost. Budući da siše majku, mladunčad sisavaca mora biti u njezinoj blizini, preplaše se kad ih se razdvoji, i plačem dozivaju majku. Privrženost je posve jasno obrazac karakterističan za vrstu. Obrazac privrženosti do danas je vjerojatno najviše istraživan među sličnim složenim obrascima.

Tablica 3.2 Česte situacije i emocionalni odgovori prema pripadnicima iste vrste, drugih vrsta i neživim objektimaVeze Ceste situacije Emocije

Pri\TŽenost Druženje, blizina osobe kojoj smo privrženi Sreća, ljubav

Prekid privrženosti Uznemirenost, tjeskoba

Obnavljanje privrženosti Olakšanje (možda i ljutnja)

Gubitak privrženosti Tuga, očaj

Briga o drugima Pomaganje drugima, uključujući i djecu Brižna ljubav

Suradnja Stvaranje veza i planova Sreća

Ostvarenje planova Sreća

Razmjena Zahvalnost

Seks, timarenje Sreća, ijubav

Gubitak veze, propast planova Tuga

Natjecanje Stjecanje/obrana položaja u kojem su dostupna dobra Ljutnja

Poraz Strah, sram

Grabežljivost Lov Uzbuđenje, sreća

Biti plijen Strah

N'eživi objekti Nalaženje dobara Sreća

Fizička opasnost Strah

Otrovi, zagađenje Gnušanje


John Bowlby bio je taj koji je shvatio da obrazac privrženosti ima sređišnju važnost u emocionalnom životu ljudi: “Ono što je, vjeruje se, bitno za du- ševno zdravlje jest to da dijete već od najranije dobi osjeti toplu, blisku i trajnu vezu sa svojom majkom (ili stalnom zamjenom za majku....) u kojoj oboje nalaze zadovoljstvo i užitak” (Bowlby, 1951, str. 11). Suprotan je nedostatak majčinske brige: Bowlby je smatrao da će djeca lišena majčinske ljubavi odrasti u osobe nesposobne za uspostavljanje zadovoljavajućih emocionalnih veza u odrasloj dobi, i da ljubav u ranim godinama ima istu važnost za emocionalni razvoj kao i pravilna prehrana za fizički razvoj.

Магу Ainsworth je u Londonu radila s Bowlbyem na istraživanjima privrženosti, a

zatim je otišla u Ugandu i tamo u prirodnim uvjetima započela antropološku studiju o

bebama i majkama u kulturi različitoj od njezine (Ainsworth, 1967). Ona je opazila

skup obrazaca ponašanja koja pokazuju mala djeca uz svoju majku, a koja nisu

pokazivala ni uz jednu drugu osobu. Ta su ponašanja prikazana u tablici 3.3.

Svako od njih je specifičan obrazac privrženosti. Kad je prisutna majka, postoji

osjećaj sigurnosti i javlja se poseban skup reakcija. Kad ona nije u blizini, javljaju se

posve različita ponašanja. Obrasci privrženosti mogu se naći u vrlo različitim

kulturama. O njima je najbolje razmišljati kao o emocional-

nima. Kod ljudi o njima govorimo u terminima ljubavi. Djetinja ljubav i strah od odvajanja

univerzalni su u ljudi. Oni imaju vitalnu funkciju zadržavanja majke u blizini, kadre i voljne da se

brine o djetetu.

Porijeklo ideje o privrzenosti

Lorenz je 1935. opisao instinktivni sklop reakcija. Malene guskice slijede i zadržavaju se u blizini gotovo svakog objekta koji se kreće i proizvodi zvukove. Proces se naziva utiskivanje. Lorenz je iznio da postoji kritični period - kod guskica je on otprilike dva dana od izlijeganja - u kojem je biološki mehanizam podešen da prepozna obilježja majke: no nisu točno određeni objekti prihvatljivi tom mehanizmu. Ne pojavi li se stvarna majka, usvoje se obilježja prvog približno prihvatljivog objekta u kretanju koji se pojavi umjesto nje. U Lorenzovim studijama taj je objekt često bio on sam. Učinci su nepovratni; guske koje su na taj način prošle utiskivanje ne prepoznaju druge guske, no socijalne znakove odašilju prema onom objektu koji im je utisnut. Kad su Robert Hindle i Julian Huxley Bowlbya upoznali s idejom utiskivanja i radom Lorenza i Tinbergena, on je ubrzo prepoznao da ključ leži u etologiji i Danvinovoj evolucijskoj teoriji: “Glavna struktura teorije privrženosti u cijelosti se pojavila u prvom bljesku njegova uvida i dala je smislenost svemu što je uslijedilo” (Ainsworth, 1992).

Tablica 3.3 Ainsworthičina (1967) lista ponašanja vezanih uz privrženost1. Različit plač (npr. onaj uz majku u usporedbi s drugima);

2. Različito smješkanje;

3. Različita vokalizacija;

4. Plakanje kad majka ode;


5. Slijeđenje majke;

6. Vizualno-motorička orijentacija prema majci;

7. Pozdravljanje smješkanjem, gukanjem i općenitim uzbuđenjem;

8. Podizanje ruku pri pozdravljanju majke;

9. Pljeskanje rukama pri pozdravljanju majke;

10. Penjanje po majci;

11. Guranje lica u majčino krilo;

12. Prilaženje majci pokretanjem;

13. Zagrljaji, privijanje uz majku, ljubljenje majke (nije viđeno kod djece u Ugandi, no često viđeno kod djece u zapadnim društvima);

14. Istraživanje na udaljenosti od majke kao sigurnog utočišta;

15. Bijeg majci kao prema prirodnom utočištu;

16. Vješanje o majku.

Uz studije utiskivanja, Bowlby je bio impresioniran i opisima etologa o genetski utemeljenim

obrascima kao što je vraćanje jajeta u europske divlje guske, koje smo razmatrali ranije i rekli da se

može dobro opisati kao prema cilju usmjereno. Kod privrženosti, ciljno stanje za majku i mladunče

jest da budu blizu jedno drugome. Ako majka ode, to je poticaj za mladunče da počne plakati, a plačje

djelotvoran jer doziva majku natrag i time postiže cilj.

Eksperimenti o odgajanju majmuna u neprirodnim uvjetima

U nizu eksperimenata Harlow (1959) je kod majmuna pokazao da se privrženost prema roditelju temelji na potrebi mladunčeta za utjehom. Har- low je majmunčiće odvojio od njihovih majki u periodu od 12 sati nakon rođenja i dao im dvije umjetne majke, načinjene tako da su se majmunčići mogli o njih vješati. Jedna od njih bila je načinjena od žice, a na vrhu joj je bila nezgrapna glava. Druga je bila slično načinjena, no njezin je žičani okvir bio pokriven frotirom i imala je drugačije oblikovanu glavu. U prvom eksperimentu Harlowa, četiri su majmunčića svoje mlijeko dobivala iz boce pričvršćene uz žičanu majku, a druga četiri mlijeko su dobivala od krpene majke. Tijekom prvih pet i pol mjeseci svog života svih osam majmuna provo- dilo je u prosjeku 14 do 18 sati dnevno vješajući se o krpenu majku. Čak i kad su mlijeko dobivala samo od žičane majke, djeca su na njoj provodila u prosjeku manje od dva sata dnevno. Ideja da je bliskost majci manje važna od hranjenja bila je u potpunosti opovrgnuta. Naklonost svih mladunaca krpenoj majci bila je svojevrsna mjera primarne motivacije za utjehom: druga se pokazala kad je velika igračka u obliku pauka unesena u kavez. Majmunčići su bili užasnuti i trčali su krpenoj majci, a ne žičanoj (vidi sliku 3.4), bez obzira na to jesu li od nje dobivali mlijeko ili ne. Kad su majmunčići smješteni u nepoznatu prostoriju, nastojali su se stisnuti i sakriti u kut. S krpenom majkom u sobi oni se nisu bojali, nego su se vješali o nju i koristili je kao bazu za istraživanja.

U početku je teorija privrženosti uključivala i ideju, izvedenu iz utiskivanja, o kritičnom periodu u ranom djetinjstvu (Bowlby, 1951). Smatralo se da je potrebno neprekinuto iskustvo srdačne povezanosti s jednom osobom, obično majkom. Ako dijete nije imalo takvo iskustvo u dobi između šest mjeseci i tri godine, Bowlby je smatrao da će negativni učinci biti nepovratni. Takve posljedice neuspjele privrženosti bile su očite u Harlovljevu radu s majmunima. U svom članku iz 1959. došao je do zaključaka koji nam se danas čine čudnima. Smatrao je da će njegovi majmuni, odgajani u neprirodnim uvjetima, normalno sazrijevati imaju li hranu, sklonište i jednostavnu utjehu krpene majke. Napisao je: “Sve naše iskustvo, zapravo, upućuje na to da je naša, frotirom prekrivena


zamjenska majka očito zadovoljavajuća majka... dostupna 24 sata dnevno... neizmjerno je strpljiva i nikad ne grdi svoje mladunče, niti ga tuče u bijesu. U tom pogledu smatramo je superiornom živoj majci” (str. 94). Tek je kasnije Harlow uvidio da su majmuni odgajani uz

nadomjesnu majku oštećeni gotovo na svaki način, emocionalno, socijalno i intelektualno.

Kraemer (1992) je sažeo posljedice koje je u mladunčadi majmuna ostavilo odrastanje uz umjetnu majku. Kad su odrasli, nisu normalno jeli ili pili. Buljili su u prazno, pokazivali repetitivno i stereotipno ponašanje kao što je, primjerice, ljuljanje tijelom. Divljački su udarali vlastite udove i naizmjence sapinjali sami sebe. Slabije su uspijevali u mnogim kognitivnim zadacima. No posljedice su se prvenstveno očitovale u njihovu socijalno ne- prikladnom ponašanju prema drugim majmunima. Istodobno su pokazivali uzajamno isključive izraze straha i prijetnje. Naizmjence su se povlačili i agresivno napadali druge majmune, od odraslih mužjaka do mladunaca, kao i nežive objekte. Seksualno su nesposobni, penjanje mužjaka i podavanje ženki prekidaju se, a ako se ženka umjetno oplodi, zanemarit će, osakatiti i ubiti vlastito mladunče. Teške posljedice najočitije su u majmuna koji su odgajani uz umjetnu majku tijekom prvih šest mjeseci. Majmuni koji su odgajani na takav način, a zatim dožive svojevrsno “terapijsko” iskustvo vršnjaka koji se vješaju o njih, timare se s njima itd., obnove neke aspekte normalnog socijalnog funkcioniranja (Suomi i Harlow, 1972). Međutim, kako ističe Kraemer, kod privrženosti se ne radi samo o opstanku, nego o izgradnji jednog unutarnjeg modela interakcija s drugom jedinkom. Bez druge se jedinke takav unutarnji model ne može razviti. Premda se u mnogim svakodnevnim interakcijama činilo da su se majmuni koji su rasli bez majke, no prošli “terapiju” s vršnjacima, oporavili, ti su oporavljeni majmuni reagirali abnormalno na stres ili sukob. Imali su i trajna neurobiološka oštećenja u metabolizmu transmitera u mozgu i u anatomiji nekih živčanih stanica.

Socioemocionalni obrazac privrženosti je urođen. To znači da su mehanizmi karakteristični za vrstu kao niz kocaka za slaganje. Kod primata, uključujući i nas ljude, odrastanje uz majku i druge jedinke vlastite vrste omo- gućuje da se te kocke uklope u smislene i upotrebljive strukture. Pokretanje genetskog programa bez socijalnih

Slika 3.4 Majmunčić u Harlovljevu eksperimentu prestravljen se vješa o krpenu majku kad je u prostoriju unesen veliki pauk-igračka. Cak i kad se majmunčić isključivo hranio na žičanoj majci, tjeskobu je smirivao samo uz krpenu majku.


interakcija, što se dogodilo u majmuna koji su rasli socijalno izolirani uz umjetne majke, jest kao bacanje kocaka na hrpu koja stoji na tlu. Cak i tada se neke, premda ne sve, kocke mogu kasnije sklopiti u smislenije obrasce, pažljivo i uporno. No ti obrasci ne obnavljaju procese koji su ispušteni. Umjesto toga, razvijaju se alternativni putovi kako bi se mogli ostvariti neki od ciljeva socijalnih interakcija. Usprkos tome, ostala je osjetljivost na stres.

Privrženost primata nam, dakle, pruža važan primjer procesa koji je karakterističan za vrstu. Takvi su procesi urođeni, no nisu rigidno određeni. Ne razvijaju se normalno bez odgovarajućih emocionalnih interakcija s drugima.

Emocije kao osnova socijalnih odnosa

Emocije su jezik socijalnog života kod ljudi - one daju naznake obrazaca koji uzajamno povezuju ljude. Smiješak - najčvršće uspostavljen univerzalni znak za emocije - znak je socijalne afirmacije, a sreća je emocija suradnje. Mrštenje znači da nešto nije u redu, srdžba je emocija interpersonalnog sukoba, itd. Verbalna komumkacija nije zamijenila emocije, nego nam je omo- gućila da još složenije prenosimo ono što nam je najvažnije - naše emocionalne odnose.

lntencionalnost emocija

Tijekom evolucije i tijekom individualnog razvoja, emocije su postale, kako bi

filozofi rekli, intencionalnije. Ideja intencionalnosti je ideja da svjesna duševna stanja u

ljudi jesu o nečemu: ljudi imaju vjerovanja o nečemu, čeznu za nečim itd.

Intencionalnost u ovom filozofskom smislu znači “biti o nečem”. U ljudi, kao što je to

slučaj s drugim duševnim stanjima, većina emocija je intencionalna: obično smo ljuti

zbog nečega, bojimo se neke mogućnosti i slično.

Većina, a vjerojatno i svi sisavci imaju emocije koje zatim potaknu ponašanje. Primjerice, kad spaze grabežljivca javlja se strah i on potiče reakcije izbjegavanja koje su tipične za vrstu. U razvijenijih životinja emocije dobivaju specifičniji sadržaj, pa Cheyney i Seyfrah (1990) opisuju kako afrički

majmuni vrste Cercopithecus aethiops imaju tri obrasca odgovora straha ti- pičnih za vrstu, koji

odgovaraju njihovim trima glavnim grabežljivcima. Kad se pojavi orao, majmun se sakrije u grmlje,

kad opazi leoparda, majmun se penje na drvo, ako je tamo zmija majmun se podiže na stražnje noge i

gleda dolje. Štoviše, strah ne pogađa samo mozak jedinke, on se socijalno širi: ovi majmuni daju tri

različite vrste znakova na uzbunu, po jedan za svaku vrstu grabežljivca, a svaki od njih u drugih

majmuna izaziva specifičnu vrstu straha i potiče odgovarajuće reakcije bijega. Možemo reći da među

tim majmunima strah ima specifičan sadržaj namjere.

Djeca su vjerojatno nalik nižim sisavcima. Premda možemo uočiti da su njihove emocije uglavnom izazvane vanjskim događajima, neke se javljaju bez očita razloga. Stoga za djecu emocije


mogu biti više poput raspoloženja, bez mnogo intencionalnog sadržaja. Do uzrasta od jedne i pol godine djeca započinju govoriti o svojim osjećajima i, kao što ćemo vidjeti u 6. poglavlju, trogodišnjaci točno znaju što osjećaju i zašto. Do adolescencije većina je emocija u potpunosti intencionalna.

Ova vrsta razvoja odražava se u leksikonu engleskog jezika koji ima otprilike 600 pojmova

vezanih uz emocije: mnogi ne označuju samo temeljna osjećajna stanja, nego i upućuju na to o čemu

su ona, često i na to koji ih je događaj izazvao. Naša je pretpostavka da u svim jezicima svijeta mnogi

emocionalni pojmovi imaju tu vrstu strukture odnoseći se na neku vrstu osjećaja, te istodobno

izražavajući nešto o njegovu objektu. Tako riječ “uplašen” u engleskom jeziku znači bojati se i

naznačuje da strah ima svoj objekt.

Socijalne emocije

U mnogim jezicima postoje emocionalni pojmovi koji se obično nazivaju složenima. Odnose se na emocije koje nisu prvenstveno vezane za preživljavanje ili biološki utemeljene odnose kao što je privrženost (vidi tablicu 3.2), nego na socijalnu usporedbu (Ben Ze’ev i Oatley, u tisku). Na engleskom svi takvi pojmovi uključuju “ja”, najčešće u odnosu na neko socijalno pitanje (Johnson-Laird i Oatley, 1989). Tako je žaljenje tuga koja proizlazi iz usporedbe posljedica odluke koju nismo proveli i trenutačnih socijalnih okolnosti našeg “ja” (Landman, 1993). Zavist je mržnja koja izvire iz usporedbe s drugom osobom, a ta emocija izaziva destruktivne misli ili postupke prema drugome. Schadenfreude je njemački izraz; emocija se javlja i u engleskoj kulturi, premda se ne može izreći jednom riječju. Povezana je sa za- višću, a znači uživanje u nesreći druge osobe. I ona izvire iz usporedbe s drugom osobom (Ben-Ze’ev, 1992).

U terminima evolucije za ljude su važne dvije skupine složenih emocija: one ne postoje kod jednostavnijih sisavaca, no začeci nekih aspekata mogu se naći u čimpanzi. Prvi od njih povezan je sa zahvalnošću. Weisfield (1980) ras-Slika 3.5 Tri različite vrste odgovora straha majmuna Cercopithecus aethiops na tri različite vrste grabežljivaca.



pravlja o tome kako se korijeni ove emocije mogu vidjeti među čimpanzama dok dijele hranu s prijateljem, u zajednicama i u uzajamnom timarenju. Ova emocija djeluje tako da potakne želju za uzvraćanjem. Ona pruža osnovu za trajnu suradničku vezu s drugom jedinkom. Zajedno s empatijom, simpati- jom i sućuti - emocijama koje je Adam Smith (1759) nazvao moralnim osjeća- jima, jer je vjerovao da oni omogućuju postojanje ljudskog društva - zahvalnost ne samo da ima svoj objekt, ona uspostavlja odnos koji uključuje prijateljstvo i buduće obveze. Zahvalnost je bitna za život ljudi. Ona je prototip razmjena koje su univerzalne u ljudskom društvu i vjerojatno je osnova suvremenih ekonomskih veza.

Druga zanimljiva skupina složenih socijalnih emocija s evolucijskim značenjem je ona nelagode, srama, krivnje i socijalne anksioznosti. Darwin (1872) im je posvetio čitavo poglavlje ističući da je jedan izraz iz te skupine - crvenjenje - jedinstven za ljudsku vrstu, a istodobno i univerzalan. Eales (1992), u pregledu opsežne etološke i međukulturalne literature o toj temi, zaključuje da su geste popustljivosti i pokornosti naslijeđene i unverzalne kod viših primata, uključujući i ljude. One uključuju gledanje dolje, pognut položaj tijela, odvraćanje ili obaranje pogleda, nepomičnost i izraz straha. Pojavljuju se u prepoznatljivim okolnostima prijetnje od strane dominantne jedinke, od mogućeg socijalnog prijestupa, socijalnog odbacivanja, a također i u nekim seksualnim interakcijama, posebno kod mladih. Na jednoj razini te geste možemo promatrati kao komplementarne dominaciji. Kao i zahvalnost i empatija, one ne samo da imaju objekte, nego uspostavljaju određenu vrstu odnosa, a izvorna im je funkcija da omoguće miroljubiv suživot pod cijenu pada jedinke u postojećoj hijerarhiji dominacije. Postoje podaci o tome da se nelagoda i ozbiljnija emocija srama mogu razlikovati od njihova pokazivanja (Keltner, 1995).

Hijerarhija među ljudima toliko je uobičajena da je gotovo univerzalna, no hijerarhija u ljudi obično se ne uspostavlja sukobima, nego simbolički (Weisfield, 1980), primjerice postignućima i neumjerenim pokazivanjem onog što se posjeduje i drugih resursa (Veblen, 1899). Vjerojatno najbolji način razmišljanja o složenim emocijama je u terminima predstavljanja sebe drugima i sposobnosti zamišljanja što bi ti drugi mogli misliti i osjećati prema nama. U tom području, koje je utemeljio Goffman (1959), “ja” se promatra kao prvenstveno socijalno, ovisno o povijesti interakcija s drugima, temeljeno na sposobnosti ustrajavanja u određenom načinu ponašanja koje i sam pojedinac i drugi vide kao moralno vrijedno. Prema takvoj analizi, sram je vjerojatno emocija najsvojstvenija ljudima, suprotna socijalnoj samopouzdanosti. To je emocija oko koje se vrti priča o Rajskim vrtovima: Adam i Eva su stekli određeno znanje, mogli bismo reći da su napustili stanje jednostavnog, prirodnog postojanja i zaputili se stazom civilizacije. Na taj su način morali postati jedni od mnogih, predstavljajući se i uspoređujući s drugim pojedincima. Rezultat je mogućnost poštovanja, no isto tako i mogućnost sramoćenja.

U toj priči možemo reći da je važna stvar koja se promijenila od okolnosti nastanka hijerarhija dominacije iz doba naših predaka, sličnih onima u majmuna, jest to što se s pojavom svijesti o sebi možemo osjećati inferiornima sukladno našim vlastitim unutarnjim mjerilima (Lewis, 1993). Takva mjerila mogu, naravno, dovesti i do osjećaja krivnje - no ta emocija obično se odnosi na specifičnija kršenja društvenih konvencija koja upućuju na potrebu popravljanja; sram i krivnju djeca mogu jasno razlikovati prije dobi od 12 godina (Ferguson, Stegge i Damhuis, 1991).

Usprkos njegovoj važnosti većina nas, kao što ističe Scheff (1990), obično toliko uspješno savladava sram da se on većinu vremena jedva zamjećuje. Dakle, to je iskustvo razmjerno rijetko. O osjećaju srama govori se povjer- ljivim osobama, no više vremena protekne prije no što to kažemo drugima nego kod drugih emocija (Rime i dr., 1991).


Sram ili poniženje od strane drugih može izazvati neumjeren bijes. Kao što ističe Anderson (1994), adolescenti o čijim ispadima čitamo u naslovima kao što je “Tinejdžer ubijen u pucnjavi iz jurećeg auta” nemaju novca i ra- spolažu s vrlo malo drugih izvora u pretežno bogatom američkom društvu. Njihovo je samopoštovanje, sukladno tome, vrlo krhko. Kao i u mnogim drevnim društvima, poštovanje je postalo kodeks prema kojem se živi. Za mnogu djecu koja odrastaju na ulici najgora stvar koju možete napraviti je da pokažete nepoštivanje, makar jednim pogledom. Takva će uvreda lako dovesti do nasilja, a poštovanje se gradi na glasu o čvrstini; smrt predstavlja manju prijetnju od gubitka časti.

Poniženje mogu osjećati čitavi narodi. Scheff (1990) je pokazao da je poluga kojom je Hitler u 1920-im i 1930-im gurnuo Njemačku u rat i holokaust bila izazivanje srama vezanog uz ponižavajuće uvjete Versajskog ugovora kojim je završio Prvi svjetski rat, nakon čega je u svojih prijemljivih slušatelja poticao žestoke odjeke svog vlastitog bijesa.

Premda kod ljudi, i skupno i pojedinačno, otvorena borba za dominaciju poput one u mužjaka čimpanzi više ne prožima društveni život, ne mnogo ispod površine čini se da takve rasprave nikad nisu daleko. U zapadnim druš- tvima većinom se trudimo stvoriti alternative: poštovanje za očitovanje lju- baznosti i kompetencije umjesto prijetnji, hvalisanja smionošću i ubijanjem. Razvija se ponašanje kojim ćemo izbjeći sram, čime se pojedinac vezuje za društvene norme uljudnosti (Elias, 1939), dok pozitivne složene emocije naklonosti, zahvalnosti, simpatije, empatije i suosjećanja osiguravaju najvažnije društveno vezivo.

Jedinstvenost odnosa među Ijudima

Najvažniju činjenicu o društvenom životu čimpanzi i ljudi tek trebamo izreći. To je sljedeće. Emocije ne osjećamo samo prema drugim pripadnicima vrste, nego prema određenim pojedincima. Da bi Goodallova (1986) mogla provesti svoje istraživanje, morala je prepoznavati svaku.pojedinu čimpanzu u Gombeu, dati im ime da bi ih upamtila i mogla spominjati drugim is- traživačima, otkriti s kim je svaka od tih jedinki povezana, tko su joj prijatelji, a tko neprijatelji, tko je u hijerarhiji ispod, a tko iznad nje. Bez toga njezina is- traživanja ne bi bila moguća. U nižih se sisavaca indiviđualnost još nije pojavila: primjerice, ženka štakora brine se o svom okotu mladunaca, ali ne prepoznaje svakoga od njih pojedinačno.

U društvenom životu ljudi to pitanje nije tek jedno od važnih, ono postaje pitanje od presudne važnosti. Svatko od nas, kao što smo raspravljali u prethodnom odjeljku, razvija identitet, što znači socijalni identitet. Za svakog su od nas naša vlastita majka i otac, naš vlastiti seksualni partner i naša vlastita djeca jedinstveni i nezamjenjivi. To nas čini na poseban način ranjivima, jer ako im se bilo što dogodi, možemo biti emocionalno skrhani.

R.I.M. Dunbar (1993) je ustvrdio da iznimno povećanje mozga u Ijudi tijekom zadnjih pet milijuna godina evolucije, i veliki omjer kore mozga naspram ostatka mozga (otprilike četiri prema jedan) nije povezan sa sve vještijim obavljanjem tehničkih zadataka kao što je izrada oruđa, nego sa sve složeni- jim i brojnijim društvenim vezama, savezima i odbojnostima prema drugim pojedincima, od kojih svaka ima vlastitu povijest i posljedice za druge veze. Dunbar ne piše o emocijama kao takvima, nego su, prema našim pojmovima, veze koje on opisuje emocionalne veze s osobama koje volimo, kojima smo skloni, kojima se želimo osvetiti ili smo im zahvalni, i slično. Dunbar je izraču- nao da čimpanze održavaju uspješne odnose s otprilike 65 jedinki. Kada se skupina poveća, ona se dijeli. Ljudi mogu poznavati i održavati uspješne odnose s maksimalno 150 osoba. Sela često imaju otprilike toliko stanovnika. Kod lovaca sakupljača kao što su !Kung vidimo da pojedinci žive zajedno


u skupinama od otprilike 20 ljudi, a imaju odnose s otprilike 150 ljudi koje poznaju i s vremena na vrijeme susreću tijekom svojih putovanja širokim područjem (Lee, 1984).

Ljudske emocije ne samo da imaju objekte, a obično su to ljudi, nego su ti “objekti” točno određeni pojedinci: John je sklon Магу, Jane je ljuta na Joan. Odnosi među majmunima i oni među ljudima uglavnom su odnosi suradnje. Za početak, nema sumnje da je genetska osnova altruizma roditeljska briga o potomstvu: odabirani su oni geni koje je majka dijelila s potomstvom. Oni su poticali ponašanje koje je preživljavanje potomstva činilo vjerojatnijim. U majmuna i ljudi altruizam se proširio izvan genetski povezanih pojedinaca na temelju zahvalnosti i uzajamnih obveza. Prijateljstva i savezi održavaju se uzajamnim timarenjem, a kod patuljastih čimpanzi seksom. Cimpanze otprilike 20% svog vremena provedu timareći se u parovima, no dok to čine, ne mogu činiti ništa drugo. Dunbar pretpostavlja da se jezik razvio kao socijalno timarenje - mi u prvom redu govorimo da bismo njegovali naše međusobne odnose, a ne da bismo govorili o hrani, oruđu ili lovu. Za razliku od timarenja čimpanzi, prednost je da to istodobno možemo činiti s više osoba, a također i dok radimo nešto drugo kao što je priprema hrane ili hodanje.

Dakle, o čemu govorimo? R.I.M. Dunbar je snimao razgovore 19 druš- tvenih grupa u studentskom restoranu i otkrio da u 453 uzorka razgovora u trajanju od 30 sekundi koje su vodili muškarci, 64.7% razgovora otpada na osobne odnose, osobna iskustva ili društvene planove. U 617 uzoraka ženskih razgovora, 74.4% se odnosilo na te teme. U istraživanju vjenčanih parova, Shimanoff (1984) je pronašao da su dvije u razgovoru najčešće imenovane emocije bile vrlo jasno socijalne: ljubav i kajanje (uključujući krivnju i žalost). A upitamo li o emocionalnim iskustvima koja su

Slika 3.6 Ćimpanze provode velik dio vremena u timarenju, i ono ima ulogu održavanja srdačnih veza s pojedinim jedinkama. R.I.M. Dunbar (1993) je iznio mišljenje da je kod ljudi jezik preuzeo neke funkcije socijalnog timarenja, premda tjelesni kontakt ostaje veoma važan


dovoljno istaknuta da budu upamćena, Rime i sur. (1991) su našli da je između 88 i 96% ispitanika u različitim populacijama, bez obzira na spol ili dob, o tim iskustvima govorilo nekom drugom. U govoru mi njegujemo, definiramo i redefiniramo sebe i svoje odnose, iznoseći svoja iskustva drugima - razrađujemo naše emocionalne veze i odbojnosti prema pojedinim osobama koje poznajemo.

Sažetak

Evolucija je izdvojila naznačene sklopove reakcija, koje se prije nazivalo instinktima, no sada su poznati kao obrasci svojstveni vrsti. Programi za njihovu izvedbu tijekom evolucije su sabrani u mreže živčanih stanica i pre- nošeni svim jedinkama. Kao što je otkrio Darwin, neki od tih sklopova, osobito oni koji izražavaju emocije, pokazuju vezu ljudi sa životinjama. Pojedini njihovi aspekti, uključujuči privrženost, igru, srdačne interakcije u malim grupama, pomoć onima u nevolji, žaljenje nakon smrti bliskih rođaka, agresija među jedinkama u hijerarhiji dominacije i seksualnost može se vidjeti u ži- votu naših rođaka primata, čimpanzi. Podaci o evoluciji hominida tijekom zadnjih nekoliko milijuna godina upućuju na to da je ljudska obitelj, okup- ljena oko skupine djece i njihove majke, s emocionalno vezanim muškarcem koji osigurava ekonomsku potporu, bila specifična za adaptaciju ljudi. Sma- tralo se da su ljudi tijekomvećeg dijela vremena u posljednjih 200 000 godina vjerojatno živjeli kao lovci i sakupljači, polunomadskim životom, a za mnoge koji nastavljaju taj način života, emocionalni ton je ton suradnje i jednakosti. Naročito je važno za Ijude da su emocije tijekom razvoja postale sve speci- fičnije i, kao što filozofi kažu, sve intencionalnije, obuhvaćajući i emocije koje uključuju razvoj pojma o sebi, socijalne usporedbe vlastitog “ja” s drugima i njegovanje emocionalnih veza s određenim pojedincima.


Uvod u teoriju evoluđje s obzirom na njezin odnos prema emocijama:Randy M. Nesse (1990). Evolutionary explanations of emotions. Human Nature, 1,

261-283.

Prilog raspravi o tome postoji li univerzalno prepoznavanje emocija u izrazima lica kod ljudi:

James Russell (1994). Is there universal recognition of emotion from facial ех- pression? A review of methods and studies. Psychological Bulletin, 115, 102-141, te odgovori Paula Ekmana,PsychologicalBulletin, 115, 268-287 i Car- roll Izard Psvchological Bulletin, 115, 288-299.

Pristupačan opis o socijalnom i emocionalnom životu čimpanzi:Frans de Waal (1982). Chimpanzee polilics. New York: Harper & Row.

Čitljiva rasprava o ljudskoj evoluciji:

Richard Leakey (1994). The origin of humankind. New York: Basic Books, ili

Магу i John Gribbin (1993). Biti čovjek: Ijudi iz evolucijske perspektive. London: Dent.


V

'StO'j'e

e/nocija?Sadržaj

Definicije i primjeri emocija

Pojmovi emocija temeljeni na prototipu

Procesi emocija

Procjena

Evaluacija s obzirom na kontekst Spremnost

na djelovanje Izražavanje, tjelesne

promjene, djelovanje Veze između pokretača

emocija, iskustva, izraza i tjelesnih

promjenaPa što su doista emocije?

Osjećajna sfera: emocije - raspoloženja - dispozicijeKomponente osnovnih emocija

Sažetak


S'.ž-ia 4.0 Bernini: Sveta Tereza (detalj s oltara crkve Santa Maria della Vittoria u Rimu, 1664-1647). O tom je kipu Gombrich (1972, str. 345) rekao da nas je Ber- тг" ; "odnio do vrhunaca emocija kojih su se umjetnici do tada klonili.”


Svatko zna što je to emocija, sve dok se ne zatraži defmicija.

Beverly Fehr i James Russell, 1984, str. 464

Definicije i primjeri emocija

Oduvijek je bilo teško đefinirati emocije, a ta teškoća postoji i danas. Mi ćemo požuriti i zapoćeti ovo poglavlje radnom definicijom koja je sve više prihvaćena. Ona glasi otprilike ovako:

1. Emocija je obično izazvana svjesnim ili nesvjesnim vrednovanjem nekog događaja kao bitnog za neki važan cilj; emocija se osjeća kao pozitivna kad se cilj ostvaruje, a kao negativna kad je ostvarivanje cilja zapriječeno.

2. Srž emocije je spremnost na djelovanje i pravljenje planova; emocija daje prednost jednom ili više pravaca djelovanja za koje stvara osjećaj hitnosti - ona tako može prekinuti, ili se natjecati s alternativnim dušev- nim procesima ili djelovanjem. Različite vrste spremnosti stvaraju različite obrise odnosa s drugima.

3. Emocija se obično doživljava kao poseban tip duševnog stanja, koje katkad prate ili za njima slijede tjelesne promjene, izrazi i postupci.

Primjer: dok hodate, razgovarate s prijateljem. Kad ste započeli prelaziti cestu, začuje se škripa kočnica. Prekinete razgovor i odskočite natrag na pločnik. Srce vam lupa, mislite kako ste mogli stradati i odlučujete da ćete biti pažljiviji i da se nećete toliko unositi u razgovore. Događaj se procjenjuje kao važan, mijenjaju se prioriteti koji prekidaju vaše prijašnje djelovanje. Tjele- sno ste uzdrmani i pravite planove o tome što učiniti.

Definicija proizlazi uglavnom iz knjige Frijde (1986) koja, prema našem mišljenju, ostaje najbolja suvremena rasprava o psihološkim istraživanjima emocija. Postoje i drugi pristupi. Mandler (1984) se žali da “previše psihologa danas ne prihvaća činjenicu da, ni na razini površnog, ne postoji općepri- hvaćena definicija o čemu zapravo govori psihologija emocija” (str. 16), a Van Brakel (1994) daje tablicu od 22 nove definicije emocija. Mi, međutim, vjerujemo da se razvija suglasje koje nam omogućuje pisanje ove knjige.

Ne trebamo brinuti o tome da ta definicija možda i nije posve točna, ili da se neki s njom mogu i ne složiti. Definicije u znanosti zapravo su radne definicije. One daju orijentaciju, no podložne su promjenama kad god se otkrije nešto važno. Pristup koji smo odabrali u ovom poglavlju, počevši od ove definicije, jest raspraviti obilježja i primjere emocija, da bismo pokazali čime su one izazvane i kako se mogu mjeriti. To dopunjava naše razumijevanje načina na koji emocije proizlaze iz stvari koje su nama važne i kako nas mogu pripre-

miti za buduće djelovanje. Naidete li na podatke koji ne odgovaraju definiciji, morat ćete mijenjati definiciju.

Razlog zbog kojeg definiciju možemo smatrati tek polaznom osnovom je sljedeći: nema jednostavne i općeprihvaćene definicije rečenice, no to ne priječi istraživanja i spoznaje u lingvistici. Namjera nije otkriti takve definicije. Na kraju, ne težimo definirati emocije, nego ih razumjeti.


Kad je William James 1884. godine postavio svoje poznato pitanje “Sto su emocije?”, podrazumijevao je da nema jasnog odgovora. Zašto je to tako? Obično ljudi nemaju mnogo dvojbi oko toga što su emocije - u jednom značajnom smislu svi smo mi stručnjaci: roditelj zna kako prepoznati emocije kod djeteta, prijatelji i ljubavnici osjetljivi su na emocionalni ton međusobnih interakcija.

Fehr i Russell (1984) su pokazali da ljudi lako mogu navesti primjere. U kanadskom gradu Vancouveru zamolili su 200 studenata da u jednoj minuti ispišu što više pojmova koji im padnu na pamet iz kategorije “emocije”. Is- traživači su spojili sintaktičke varijacije (npr. tužan, tuga, tužno) i našli 383 različita primjera emocija, a 196 od njih su spomenula barem dva ispitanika. Najčešća je “sreća”, koju spominju 152 ispitanika; sljedeće su po čestini “srdžba”, “tuga” i “ljubav”, a svaku od njih spominje više od pola ispitanika.

Premda je lako dati primjere, definirati emocije je teško. Kod njih treba točno odrediti ono što filozofi nazivaju nužnim uvjetima (bez kojih emocija ne bi postojala) i dovoljnim uvjetima (ako su oni prisutni, mogli bismo biti sigurni da je emocija bila prisutna). Frijda je predložio da je nužan uvjet za emociju promjena u spremnosti na akciju. Danas široko prihvaćen, Frijdin prijedlog je važan korak u znanosti, korak koji nije bio očit. On ne nudi do- voljne uvjete jer možemo zamisliti ljude koji su spremni na djelovanje ako su sigurni da imaju dovoljno novca za odlazak u kupnju, a da to nije povezano s emocijama.

Pojmovi emocija temeljeni na prototipu

Fehr i Russell (1984) upotrijebili su prikupljene termine u šest narednih istraživanja. Njihovi rezultati pokazali su kako se svakodnevni pojmovi razlikuju od znanstvenih. Svakodnevni pojmovi emocija bili su predstavljeni kao prototipovi - kao tipični primjeri koje svatko zna. Općenito (ne samo u vezi s emocijama), ljudi rijetko misle u terminima nužnih i dovoljnih uvjeta (Lakoff, 1987). Umjesto toga, prototipovi su vrlo bitni u svakodnevnom raz- mišljanju ljudi.

Razlog je sljedeći: za neke pojmove prilično lako možemo dati ispravnu definiciju s nužnim i dovoljnim obilježjima - tako “baka” znači “majka osobe koja je roditelj.” Za većinu pojmova teško je, ili čak i nemoguće dati preciznu definiciju, jer prirodni svijet nije toliko jasno podijeljen u kategorije, a o nmogim objektima jednostavno ne znamo dovoljno. Pa kad kažete “drvo”, mislite

У

na stvar zvanu “drvo”, za koju svi znamo tipične primjere, no o kojoj nam, za- treba li, znanstvenici s odjela botanike mogu više reći.

Sjajna je osobina jezika i misli što ljudima omogućuju da govore i da ih drugi razumiju, čak i kad ne znamo puno. Kako bismo to uspijevali, oslanjamo se na mišljenje s prototipskim primjerima koje slušatelj može prizvati u svijest (Putnam, 1975). Zatim možemo, ako treba, pobliže odrediti modi- fikacije. Premda naš prototip za drvo može uključivati pojam “velik”, možete ga promijeniti i reći: “To je sićušno drvo uzgojeno u posudi i obrezivano tako da ostane malo.”

Fehr i Russell prihvaćaju ideju da je svakodnevni prototip određene emocije nešto nalik skriptu (karakterističan obris slijeda događaja, kao što smo to spomenuli u 3. poglavlju). Na primjer, možete se dosjetiti tipičnog slijeda kod srdžbe: netko učini nešto što nas je povrijedilo ^ osjećaj ljutnje O misli o tome kako popraviti situaciju. Russell (1991b) je ustvrdio da u znanosti moramo razumjeti definirajuća


obilježja emocija, premda u običnom životu mislimo pomoću prototipskih primjera, bez jasnih granica između dobrih i manje dobrih primjera. Nastavit ćemo davati primjere koji imaju prototipska obilježja; istodobno ćemo pokušati razumjeti definirajuća svojstva emocija.

Proces emocija

Emocije se obično ne javljaju iznenada. Obično su nečim izazvane, zatim prolaze kroz određeni proces, a zatim imaju posljedice. Široko prihvaćen prijedlog iznio je Frijda (Frijda, 1986; Mesquita i Frijda, 1992) o emociji kaoo nizu faza, što se može ovako prikazati: procjenaO evaluacija s obzirom na kontekstO spremnost na djelovanjeO fiziološke

promjene, izražavanje, djelovanje.Tako se ideja Fehra i Russella (1984), o našem laičkom poimanju emocija kao vrste

skripta s nekoliko faza, približava ovoj znanstvenoj teoriji Frijde.

Stein, Trabasso i Liwag (1994) su predložili faze koje se donekle razlikuju od Frijdinih, a u kojima se naglašavaju vjerovanja, zaključci i planovi. Donekle izmijenjene u odnosu na njihov opis, one glase ovako:

1. Opaža se obično neočekivan događaj, koji mijenja položaj važnog cilja.

2. Vjerovanja su često na iskušenju: to može izazvati pojavu tjelesnih promjena i izraza.

3. Stvaraju se planovi o tome što učiniti u vezi s događajima kako bi se ponovno uspostavio ili promijenio cilj i razmatraju se vjerojatni rezultati planova.

Te su faze obuhvaćene u pitanju: “Što se dogodilo? Što mogu učiniti oko toga i što se zatim može dogoditi?”

Stein, Trabasso i Liwag (1994) daju primjer petogodišnjakinje Amy. Nje- zina odgajateljica u vrtiću upravo je rekla grupi da ima komplet bojica za svako dijete i da ih djeca nakon slikanja slika za Noć roditelja mogu ponijeti kući. Kad su djeca dobila svoje komplete bojica, asistentica Steina i suradnika opazila je da Amy izgleda zabrinuto. Zapitala ju je zašto. Amy je rekla: “Živčana sam. Nisam sigurna zašto mi želi dati bojice. Znači li to da kod kuće moram slikati čitavo vrijeme? To stvarno ne želim. Nisam mislila da će nas odgajatelji tjerati da slikamo doma. Slikanje mi se ne sviđa toliko. Zašto hoće da slikam doma?”

Ovdje vidimo da Amy ima cilj koji je ugrožen (1): ne želi slikati. Ideja o tome da nešto mora raditi kod kuće krši vjerovanje o tome što rade odgajatelji (2). Razgovor se nastavlja Amynim planovima (3).

Asistentica: Amy, što ćeš učiniti?

Amy: Ne želim bojice odnijeti kući. Zelim znati zašto to moram.

Asistentica: Pa, Amy, što ćeš učiniti?

Amy: Bojice ću odnijeti kući, no kad dođem doma, pitat ću mamu zašto ja tomoram.


Dva tjedna kasnije asistentica je usput razgovarala s Amy. Još uvijekje bila zabrinuta zbog bojica. Rekla je da ih je samo jednom koristila. No to nije rekla odgajateljici, u strahu da će se odgajateljica naljutiti na nju.

Stein, Trabasso i Liwag (1994) smatraju da će način na koji osoba vidi određeni događaj - okvir koji koristi, a koji ovisi o ciljevima i vrijednostima osobe - odrediti način na koji se događaj procjenjuje i pamti. Različiti ljudi, primjerice Атупа učiteljica, imat će različite okvire: doista, kad su pitali od- gajateljicu, imala je drugačije stajalište. Rekla je da Ату nije morala slikati kod kuće ako to nije htjela i da je komplet bojica dala svoj djeci, da se ona oko toga ne bi svađala. Vrijednost istraživanja ovakvih pitanja kod male djece je u tome što možda možemo vidjeti neke od temeljnih procesa u nerazrađenom obliku. Stein, Trabasso i Liwag (1993) su našli da se ista obilježja redovno javljaju u emocionalnim procesima i odraslih i djece.

Faze Frijde, Steina i suradnika su slične. Njihovi prijedlozi upućuju na slična shvaćanja o fazama emocija koja dijele različiti istraživači. Naslovi narednih odjeljaka slijede Frijdinu shemu.

Procjena

Emocije se mogu izazvati na različite načine (Izard, 1993), no uobičajen prvi korak je procjena, odnosno prepoznavanje nekog događaja kao značajnog. Tu su ideju uveli Arnold i Gasson (1954), a razmotrili smo je u 1.poglavlju. Ona odgovara prvoj točki naše radne definicije i prvoj fazi shema Frijde, te Steina, Trabassa i Liwaga.

Suvremena istraživanja o procesu procjene dijele se u dvije skupine. U jednoj, nazvanoj komponentni pristup, koji emocije promatra kao sastavljene od komponenti, istraživači su tražili od ispitanika da se prisjete prigode u kojoj se javila neka emocija, ili da pročitaju priču ili kratku crticu i da ih zatim procijene na niz obilježja. Svojstva procjena ili komponente u istraživanju Ellswortha i Smitha (1988) bile su:

• ugodnost;

• očekivani napor;

• obraćanje pažnje;

• sigurnost;

• Ijudsko djelovanje;

• kontrola nad situacijom;

• doživljene prepreke;

• važnost;

• predvidivost.

Neki istraživači skloniji su manjem broju obilježja. Roseman (1991), pokušavajući odrediti bitno, predložio ih je pet. Drugi, želeći biti sveobu- hvatni, navode 15 dimenzija ili vektora procjene (Scherer, 1993). Slijedeći Arnolda i Gassona (1954), mnogi su istraživači ponudili profile obilježja za svaku pojedinu vrstu emocija. U shemi Ellswortha i Smitha sreća je emocija koja je ugodna, povezana s malim naporom, visokom sigurnošću i velikom pažnjom. Ova se obilježja mogu promatrati kao ona koja određuju bitan smisao prototipa za sreću. Možemo zamisliti da bi događaj s bojicama koji je kod Amy izazvao zabrinutost uključivao sljedeće procjene: neugodan, izaziva pažnju, nesiguran, daje malu kontrolu nad situacijom, važan i nepredvidiv. Oni podrazumijevaju,


prema shemi Ellswortha i Smitha, slučaj straha ili tjeskobe.

Procjene na listama kao što je ona Ellswortha i Smitha ne upućuju na to što je izazvalo emociju. Pažnja je, primjerice, rezultat emocije, a ne njezin uzrok. Stoga se druga skupina teorija, nazvanih teorije važnosti s obzirom na ciljeve, usmjerila samo na uzroke u odnosu na ciljeve ili interese. Teorija Ste- ina, Trabassa i Liwaga (1993) je u toj skupini, kao i ona Oatleya i Johnson- Lairda (1987). Dobar sažetak ideje procjene kao važne za cilj dao je Lazarus (1991) - on ju naziva primarna procjena, i smatra da ima tri obilježja:

• ima li ili nema važnostza cilj - emocija će se javiti samo akoje događaj važan za cilj ili interes;

• slaganje s ciljem, ili neslaganje s ciljem - približavanje cilju izaziva pozitivne emocije, a udaljavanje uzrokuje negativne emocije;

DOGAĐAJ

bez emocija

Slaganje s ciljem

Slika 4.1 Drvo odluke za primarne procjene zasnovane na trima svojstvima (važnost za cilj, slaganje s ciljem i uključenost ega) i vrste emocija koje se mogu javiti uz, te procjene prema Lazarusu (1991). Daljnja diferencijacija među emocijama zbiva se tijekom sekundarne procjene.

Važnost za cilj


• tip uključenosti ega u događaj, njegova važnost za osobu; primjerice, ako događaj uključuje samopoštovanje, mogućnosti su ponos ili ljutnja.

Ono što se podrazumijeva u istraživanjima o procjeni jest da su emocije ti- pično izazvane događajima i da su (u filozofskom smislu) intencionalne - imaju neku vrstu objekta (Reisenzein, 1992b). Primjerice, nije dovoljno samo reći da osoba voli, ona voli nekoga, a obično čovjek nije samo uplašen, on se plaši nečega. \

Uz ideju o procjeni vežu se određene teškoće. Jedna je od njih to da se svi podaci temelje na izvještajima ispitanika o njima samima, često o prošlim događajima ili o tipičnim pričama. Postoji razmjerno malo podataka do- bivenih opažanjem emocija izazvanih događajima koji se mogu objektivno klasificirati kao oni koji uključuju očekivani napor, sukladni su cilju, uključuju ego i slično. Premda, kao što ćemo raspraviti u 6. poglavlju, opažanja djece potvrđuju da događaji sukladni cilju izazivaju sreću, a prijet-


nje strah, itd., sama ideja o emocijama kao o događajima koji povezuju unutarnje i vanjske svjetove ta opažanja čini metodološki teškima. Odgovor na to jest da treba prikupiti podatke iz različitih izvora.

Druga teškoća koju spominju neki autori je da se procjene čine “hlad- nima”, kao neka vrsta liste označavanja, dok su emocije “vruće” (Zajonc, 1980). Ideja je sljedeća. Zamislite da tražite djevojku ili mladića. Možete napraviti listu osobina: “voli filmove, duhovit je, ne puši...”; Ili možete jednostavno sresti nekoga i otkriti da vam se vrlo sviđa, bez ikakva očitog posre- dujućeg procesa.

Postoji duga tradicija istraživanja emocija u kojima je glavna pretpostavka da emocije uključuju osjećaj koji se ne može dalje reducirati ili analizirati. Wundt (1897) je pretpostavio da postoje samo dva takva osjećaja, užitak i bol, koji odgovaraju procjenama slaganja ili neslaganja s ciljem na slici 4.1.

Oslanjajući se na Descartesa (1649), čije su ideje raspravljane u 1. poglavlju, drugi su autori smatrali da se malo emocija može svrstati u osnovne emocije koje se ne daju dalje reducirati. Oni koji slijede ovakav način razmišljanja općenito navode barem sreću, tugu, srdžbu i strah, kao specifične osnovne emocije koje se ne daju dalje reducirati (Stein i Oatley, 1992). Mišljenje je da su tuga i strah, primjerice, dva različita osjećaja, a ne samo stanja koja se procjenjuju kao neugodna, koja su izazvana različitim vrstama događaja, zahtijevaju različite količine napora i slično.

Uzročnost emocija nije nužno svjesna, a ni procjene ne moraju biti svjesne, da ne spominjemo “hladne”. Pogledajmo ponovno sliku 4.1: zamislite da procjenjujete neki neobazriv postupak kojim vas je netko povrijedio. Premda to ugrožava vaše samopoštovanje, ne možete gledati u sebe da biste vidjeli mehanizam tog procesa. Ne možete ga ni izravno mijenjati, tako da se on može doživjeti kao “vruć”. Procjena ne znači da emociju izaziva naše izravno i svjesno davanje odgovora “da” ili “ne” na pitanja kao što su: “Je li to važno za cilj?”, “Je li to sukladno cilju?”... i tako dalje. Svjesni aspekti emocija obično se ne javljaju sve do iduće faze.

Evaluacija s obzirom na kontekst

Misli su vrlo važne u našem iskustvu emocija. Ako ste odnedavno zaljub- ljeni, vaše misli idu prema ljubljenoj osobi; ako ste tjeskobni, teško je prestati brinuti o tome što se može dogoditi; osjećate li Ijutnju, vaše misli uključuju planove za osvetu. Te su misli o kontekstu: razmišljanje o planovima i o tome kako se nositi s događajem koji je izazvao emociju. To je druga faza u Frijdinu procesu i druga i treća kod Steina, Trabassa i Livvaga. Lazarus (1991) to naziva sekundarnom procjenom.

Dobra metoda za zahvaćanje misli u toj fazi jest zapisati ih u poseban dnevnik. Jedna od prvih

koja je to činila je Joanna Field (1934), koja je željela vidjeti što ju u životu usrećuje. Ovdje su neke

od njezinih misli nakon što se zaljubila, a razmišljala je o čovjeku za kojeg će se udati. “Osmi lipnja.

Želim da zajedno putujemo, istražujemo, vidimo kako drugi ljudi žive...spavamo u seoskim

gostionicama, jedrimo, lutamo zajedno prašnjavim cestama...” (str. 48). Ovdje misli dobivaju oblik

planova za aktivnosti u zajedničkom životu novih iskustava s voljenom osobom.

U tjeskobi su misli posve drugačije. Eto opet Joanne Field:

Ne bismo li trebali pozvati te ljude na čaj? Bilo bi najbolje reći: “Imate li kada vremena za šalicu čaja? Biste li koji dan navratili?” Reći da smo čitav tjedan slobodni, dati im da biraju,


hoće li služavka otvoriti vrata? hoće li biti preza- poslena? čime ćemo ih ponuditi? treba li otići u grad i kupiti kolač? očekuju li to oni? Ne možemo si to priuštiti, no kruh i pekmez nisu dovoljni, što se daje ljudima uz čaj...? (str. 114)

U tom tjeskobnom vlakiću misli, Fieldova se pita kako pristupiti nekim ljudima koji su od nje bogatiji, uvježbavajući različite oblike poziva, brinući o tome kako bi se osjećala ako nazove, a služavka joj kaže da je osoba koju želi vidjeti prezauzeta. Novija upotreba metode vođenja emocionalnih dnevnika pružila je mnoge primjere. Oatley i Duncan (1992) navode primjer 20- godišnjakinje Abigail, koja je sa svojim dečkom imala žučnu raspravu o sklonosti različitim vrstama glazbe. Svađa je trajala dva i po sata, no nameta- juće misli su se pojavljivale iduća tri dana i nisu joj dale spavati tri noći. Rekla je: “Jednostavno nisam mogla doprijeti do njega.” Njezine misli su, među ostalim, bile i ove: “Je li to otišlo predaleko? Ode li predaleko, bit će [veza s dečkom] gotovo.” Navrla su sjećanja: svađa ju je podsjetila “na bivšeg dečka” i navela ju da se “zapita da li to [veza] uopće vrijedi” (str. 275).

Ovi primjeri zaljubljenosti, umjerene tjeskobe i ljutnje pokazuju ener- gičnu mentalnu aktivnost koju potiču emocije. Ako se promjene u prio- ritetima zbivaju kao rezultat događaja koji je izazvao emocije, tada mnogo toga treba preispitati. Zaokupljajuće misli o emocijama mogu biti nužne, ograničavajući pažnju, pokušavajući dati smisao događajima koji dovode naša vjerovanja u iskušenje, dozivajući slične situacije za usporedbu s trenu- tačnim problemom, donoseći planove za budućnost. Ako naša prilagodba ovisi o našem razumijevahju neočekivanog i o donošenju novih planova, tada je zaokupljenost emocijama od presudne važnosti dok odlučujemo o značenju onoga što nam se dogodilo i o tome kako se s tim suočiti.

Dio tog procesa uključuje atribuciju, odnosno odluku o tome kako je izazvan emocionalno važan događaj. Kao što su pokazali Wiener i Graham (1989), pojedine emocije ovise o “atribucijama”, objašnjenjima koja ljudi daju o uzrocima događaja. Wiener i Graham opisuju kako su djeci uzrasta iz- među 5 i 11 godina dali kratke crtice i tražili od njih da kažu koja će se emocija javiti. Jedna od njih glasi ovako:


Ovo je priča o dječaku koji se zove Chris. Chrisov učitelj dao je test slovkanja isve su riječi bile ispravno napisane. Chris je na testu dobio najvišu ocjenu.(Wiener i Graham, 1989, str. 407)

Ako je djeci bilo rečeno da je Chris prethodne noći učio sve riječi (što podrazumijeva da je njegova aktivnost bila razlog uspjehu), ona su izjavljivala da će dječak osjećati ponos, no ako je razlog uspjehu bilo to što je učitelj dao lagan tekst (uzrok leži izvan Chrisa), tada su djeca, posebno starija, smatrala da Chris neće osjećati ponos. Slični su rezultati nađeni i za osjećaj krivnje: ako se događaj koji je uzrokovao štetu mogao kontrolirati, djeca su smatrala da će osoba koja ga izazove osjećati krivnju, no ako je bio nesretan slučaj, starija su djeca smatrala da osoba neće osjećati krivnju.

Jesu li načini razmišljanja vezani uz emocije adaptivni? Neki obrasci koji se neprekidno ponavljaju kod anksioznosti, samopodcjenjivanja ili ogorče- nosti ne čine se takvima (Lyubomirsky i Nolen-Hoeksema, 1993). Oni su svrstani među simptome duševnih bolesti. Kako bi zahvatili te obrasce raz- mišljanja, Beck i sur. (1979) preporučuju vođenje neke vrste dnevnika u kojem pacijent bilježi događaje koji su izazvali emocije, same emocije i misli koje se uz njih javljaju. Misli su tumačenja događaja. Dio Beckove terapije je zatražiti od pacijenta da nađe alternativne misli, uz one koje su se doista javile. Te alternativne misli mogu dovesti do drugačijih emocija. Ovdje je dan primjer činovnice koja je u bolnici vodila brigu o medicinskim dosjeima (skraćeno prema Beck, 1979, str. 165).

DogadajGlavna sestra na odjelu kardiologije bila je otresita i rekla “Ja mrzim medicinske dosjee” kad sam pošla prikupiti

tablice za povjerenstvo koje obavlja medicinsku provjeru.Emocije Misli Altemativne misliTuga Ne voli me Blesava je što mrziLagana ljutnja medicinske dosjee. OniUsamljenost su joj jedina obrana umogućoj sudskoj parnici.

U središtu Beckove terapije je drevna Aristotelova ideja da emocije jesu evaluacije, kao i to da možemo mijenjati vlastite emocije, jer do neke mjere možemo birati kako ćemo evaluirati događaje. U tom slučaju tuga, ljutnja i usamljenost službenice uzrokovani su mišlju da je sestra s kardiologije ne voli. No ako je u svojim evaluacijama konteksta ona sposobna drugačije pro- tumačiti događaj, u smislu da su sestri potrebni dosjei u slučaju sudske par- nice, može se drugačije osjećati. Kognitivni terapeuti pretpostavljaju da depresivni i anksiozni ljudi imaju stečene navike uma koje proizvode tužne i zastrašujuće emocije. Terapeuti zatim rade s pacijentima kako bi otkrili različite evaluacije dogadaja koje ne izazivaju tugu i strah.


Spremnost na djelovanje

Prema Frijdi, promjena u spremnosti na djelovanje središnje je obilježje emocija. To je druga točka radne definicije na početku poglavlja, a treća faza u Frijdinoj shemi. Da bi to istražili, Frijda, Kuipers i ter Schure (1989) su krenuli od 32 naziva emocija (npr. sreća, tuga, ljutnja i sl.) i zatražili ispitanike, studente, da se dosjete epizoda u kojima se javljala emocija koja odgovara svakom od tih naziva. Za svaku je epizodu svaki ispitanik trebao procijeniti intenzitet na skali od sedam stupnjeva, i to za svaku od 19 dimenzija procjene (sličnih onima spomenutim u dijelu o procjeni). Da je Abigail procjenjivala događaj koji je doveo do žučne svađe s dečkom, možemo zamisliti da bi ga procijenila kao “vrlo neugodan”, “vrlo loš za cilj” itd.

Zatim je sam događaj bio procijenjen s obzirom na svaku od 29 dimenzija spremnosti na djelovanje. Ovdje je naveden odabir dimenzija spremnosti na djelovanje i čestice koje ih opisuju, a koje se procjenjuju od “uopće ne” do

‘vrlo jako.”

Dimenzija Cestica koja opisuje spremnost na djelovanje

Antagonizam Htio sam se usprotiviti, napasti, povrijediti ili uvrijediti.

Prilaženje Htio sam prići, uspostaviti kontakt.

Izbjegavanje Nisam želio imati posla s nekim ili nečim, htio sam se držati podalje i da me se čim manje uznemiruje.

Razigranost Zelio sam se kretati, biti razigran, pjevati, skakati, poduzimati razne stvari.

Bespomoćnost Zelio sam nešto učiniti, no nisam znao što; bio sam bespomoćan.

Vladanje Bio sam iznad situacije; osjećao sam da vladam situacijom, držao

situacijom sam konce u rukama.

Inhibicija Osjećao sam se inhibirano, ukočeno ili smrznuto.

Odmaranje Osjećao sam se mirno, mislio sam da je sve O.K., nisam osjećao potrebu da bilo što radim.

Frijda, Kuipers i ter Schure (1989) našli su da su obrasci njihovih 29 čes- tica spremnosti na djelovanje ispravno predviđali 46% naziva emocija o kojima smo pitali ispitanike - taj postotak bez sumnje bi bio viši da neki od naziva emocija nisu bili sinonimni (primjerice, tuga, žalost, uzrujavanje). Usp- jeh u predviđanju emocija iz čestica koje se odnose na procjenu bio je sličan, no nešto niži (43%).

Profili spremnosti na djelovanje su, dakle, barem toliko dobri u karakter- iziranju emocija kao i profili procjena. Štoviše, procjene su bile smisleno povezane sa stanjima spremnosti na djelovanje (s općim prosjekom multiple korelacije od 0.55). Dakle, kad promatramo pojedinačne skupine emocija, pojavljuju se smisleni obrasci. Primjerice, sve pozitivne emocije (kao što je ponos, olakšanje, oduševljenje) imaju procjene kao što su “ugodan” i “vlastito djelovanje”, a “živahan” kao stanje spremnosti na djelovanje. Ljutnja i bijes uključuju procjene “neugodan” i “djelovanje drugih”, te “antagoni- stičan” kao spremnost na djelovanje.

Stein, Trabasso i Liwag (1993) tvrde da se u istraživanjima emocija tradicionalno pridaje premalo pažnje ulozi koju emocije imaju u ostvarivanju planova, pa oni taj vid naglašavaju u 3. fazi svoje verzije emocionalnih procesa. Od svoje treće godine djeca znaju da emocija postavlja problem


i da treba uslijediti neka akcija koja bi ga mogla riješiti. I od te dobi dobar dio mentalne aktivnosti ide u razmišljanja: “Što da u vezi s tim učinim?”. Tako Amy, koja ne voli slikati, odmah razmatra odluku da ne odnese bojice kući, zatim raz- mišlja o tome da ih odnese kući, ali da dobije majčinu podršku. Abigail, koja se sukobila s dečkom, dobar dio vremena se pita kako da dopre do njega i, što je još važnije, treba li okončati tu vezu.

Dakle, emocije označavaju obrate u našim aktivnostima. Nešto se dogodilo što nam je važno. Emocije su procesi koji nam omogućuju da se usmjerimo na svaki problem koji se pojavi, i da, ako je potrebno, promije- nimo smjer djelovanja. A upitamo li se kakva je ta spremnost i kakvi su planovi, vidjet ćemo da se uglavnom odnose na druge ljude.

Izražavanje, tjelesne promjene, djelovanje

Misli su osobne, a to je do određenog stupnja i sprenmost na akciju i planovi koje razmatramo. Dakle, kako prepoznajemo emocije kod drugih? Kao što je rekao Frijda (1986), često prepoznajemo emociju u drugima kad se čini da se njihovo “ponašanje prekinulo”. Učinkovita interakcija s okolinom prestaje i zamjenjuje ju ponašanje koje je usmjereno na samu osobu, kao u napadaju plača ili smijeha, u bijesu ili strahu" (str. 2). Ove tjelesne i izražajne posljedice emocija naznačene su u trećem dijelu radne definicije na početku poglavlja. Oni su dio Frijdine zadnje faze u emocionalnom procesu, te druge faze kod Steina, Trabassa i Liwaga. U povijesti istraživanja emocija protu- rječno je pitanje gdje se točno te posljedice javljaju. Mi ćemo redom raspravljati o izražavanju, tjelesnim promjenama i djelovanju.

Izražavanje

Darwin je predložio taksonomiju emocionalnih izraza (tablica 1.1) i pretpostavio da je svaka emocija vezana uz posebno stanje, s izrazom prema kojem je možemo prepoznati. Katkad je to akcija, a katkad, kao u slučaju suza ili uzdisanja, fiziološko zbivanje. Pojam “izraz” upućuje na nešto iznutra što se iznosi van - “izražava”. Ova ideja odgovara laičkom intuitivnom poimanju da su emocije unutarnja stanja, nešto kao sadržaji koje možemo zadržati za sebe ili odati drugima. Neke implikacije te ideje mogu biti pogrešne (Hinde, 1985), ali ona je imala odjeka.

Od Darwinovih vremena, osobito od pojave Tomkinsovih radova i radova njegovih sljedbenika Ekmana i Izarda, istraživanja su se usmjerila na lice kao glavno sjedište izražavanja i dio na kojem se mogu obavljati objektivna mjerenja. Ako se izrazi razlikuju od jedne do druge kulture, premda možemo reći da izražavaju emocije, u najboljem slučaju završit ćemo s rječnicima znakova emocija, poput riječi u različitim jezicima. Na tragu ovakvih razmišljanja Birdwhistell (1970) je ustvrdio: “Vjerojatno nema univerzalnih simbola emocionalnih stanja... Možemo pretpostaviti da su [emocionalni izrazi] naučeni i oblikovani prema određenoj strukturi određenog društva” (str. 126).

Doista, postoje neverbalni znakovi emocija koji su poput jezika. Morris i sur. (1979) daju rječnik malog broja takvih znakova, zajedno s njihovim značenjem i zemljopisnom rasprostranjenošću. Mogli biste ih koristiti, ako želite, na putovanju Europom kao dodatak vašem priručniku fraza, posebice ako želite izraziti prezir. Primjerice, gesta pružanja kažiprsta i malog prsta jedne ruke prema nekome (vidi sliku 4.2) znači prezir u Italiji i Spanjolskoj, no gotovo je nepoznata u Britaniji i Skandinaviji. U Britaniji je istovrsna gesta podizanje prvog i drugog prsta jedne ruke s dlanom


okrenutim sebi, a ona je drugdje gotovo nepoznata. U Americi je istovrsna gesta podizanje srednjeg prsta, a u Australiji je to podizanje palca. Sve četiri geste imaju usporediva značenja kao uvrede s prostačkim seksualnim konotacijama, no osim što se čine prstima, malo im je toga morfološki zajedničko: one su kao riječ na četiri različita jezika. Političari koji se žele prikazati kao obični ljudi i vjeruju u univerzalnost takvih gesta katkad ih pogrešno razumiju: postoje novinske fo-

tografije američkog predsjednika Georgea Busha kako podiže palac u posjetu Australiji, očito želeči

dati znak “OK”, no koji Australci vide potpuno drugačije. Birdwhistellovo je objašnjenje bilo da su

emocionalni izrazi lica i glasa takoder od te vrste: neverbalni pojmovi specifični za odredenu kulturu.

Nekoliko je koraka bilo potrebno da bi se potkrijepilo alternativno objaš- njenje, ono da postoje neki emocionalni izrazi koji se mogu svrstati u univer- zalnu taksonomiju. Prvi je bio pokazati da među svim izrazima samo neki izražavaju same emocije. Ekman i Friesen (1969) su opisali pet kategorija neverbalnih izraza: (a) “simboli”, poznatiji kao geste, poput grubog vri- jeđanja opisanog u prethodnom odlomku; (b) “ilustratori” koji prate govor i variraju sa stupnjem uzbuđenja, kao što je mahanje rukama i stiskanje šake;(c) “regulatori”, poput čvorova koji se koriste u prilagodbi toka razgovora;

(d) “očitovanja osjećaja”, izrazi kao što su smješkanje i mrštenje; i (e) “adap- tori” ili tjelesni pokreti kao što su dodirivanje sebe ili uređivanje sebe i slično, koji se često događaju kao ono što etolozi nazivaju aktivnostima pre- mještanja, znakovima anksioznosti i unutarnjeg sukoba (Maestripieri i dr., 1992).

Drugi korak bio je otkriti je li ijedan od njih tipičan za vrstu, kao što su refleksi, indicirajući

emocije: samo su oni iz kategorije (d) (očitovanja osjećaja) možda bili od te vrste. Cilj istraživanja o

Slika 4.2 Dvije grube geste prezira: (a) prisutna u Italiji i drugim sredozemnim zemljama, ali ne u sjevernoj Europi; (b) prisutna u Britaniji, ali ne u južnoj Europi. Takve geste se temelje na naučenim konvencijama kao riječi (Morris i sur., 1979).


međukulturalnom prepoznavanju fotografija, opisanih u 3. poglavlju, bio je otkriti koji su to izrazi.

Treći korak koji su napravili Izard i sur. te i Ekman i sur., bio je uspostaviti sustave kodiranja za klasifikaciju emocionalnih izraza lica. Izardovi sustavi МАХ (Izard, 1979) i AFFEX (Izard, Dougherty i Hembree, 1983) temelje se na zamisli da postoji zaseban skup osnovnih emocija; njegov kodni sustav definira obilježja koja se najbolje razlikuju među njima. Ekmanov sustav, Su- stav kodiranja pokreta lica (FACS) (Ekman i Friesen, 1978), navodi mišiće lica (detaljnije, “jedinice pokreta”) i njihove vidljive pokrete. Dodatak, EM-FACS (Ekman i Friesen, 1984) opisuje sklopove tih pokreta koji se smatraju izrazima pojedinih emocija. Potrebno je nekoliko mjeseci uvježbavanja da bi se uvježbala često fina razlikovanja tih sustava. Sama tehnika oduzima puno vremena: sucu uvježbanom u FACS kodiranju potrebno je najmanje 100 sekundi za kodiranje svake sekunde videovrpce jasno vidljivog lica. Na- predak je načinjen s računalnim ekspertnim sustavom za tumačenje ručnih mjerenja fotografiranih izraza lica (Кеагпеу i McKenzie, 1993). Pilowsky i Katsikis (1994) također su opisali sustav računalnog prepoznavanja emocija izravno s videosnimaka, prilično uspješan u klasificiranju emocionalnih izraza koje izvode glumci, osobito sreće koju sustav može točno odrediti u 70% slučajeva.

Da bismo razumjeli kako sustav FACS djeluje, pogledajmo smiješak sreće. Sustav kodiranja

svaki pojedini pokret na licu označi kao jedinicu pokreta (JK). Na slici 4.3 (a) je neutralna, bez

pokreta lica, a (b) pokazuje lice na kojem djeluju tri jedinice pokreta. JK6 je kontrakcija mišića

orbicularis

oculi, mišića koji okružuje svako oko: kontrahirao se s obje strane, podižući obraze i skupljajući kožu prema svodu nosa. Kod starijih ljudi gubitak elas- tičnosti kože i ponovljene kontrakcije tog mišića izazovu bore koje se šire iz kuta svakog oka prema van, i koje su lako vidljive kod smješkanja, no kod ove mlade ispitanice bore još nisu nastale. Zatim je tu JK12, kontrakcija mišića zygomaticus major, koja povlači kutove usana prema gore. Treće, javlja se JK25, što nije kontrakcija, već opuštanje mišića koje omogućuje da se usne razdvoje, dok su zubi stisnuti. Mišići kod JK6 i JK12 naznačeni su na desnoj strani fotografije (b), s kontrakcijama koje povlače kožu prema zaokruženim brojkama.

Ljudi imaju dobru voljnu kontrolu nad mišićima oko usta, možda zato što se oni koriste u govoru: tako Ijudi mogu svjesno izviti usne prema gore. No drugi dio, smiješak užitka, uključuje kontrakciju mišića orbicularis oculi AU6, koji nije lako svjesno kontrolirati. Jednostavno izviti usne prema gore izgleda izvještačeno.

To jednostavno može značiti da netko želi prikriti neku drugu emociju, npr. anksioznost. Ekman i sur. pokazali su da ljudi koji lažu mogu pokušati prikriti negativne osjećaje izvodeći taj voljni dio smješkanja, no kroz to mogu probijati tragovi anksioznosti. Ekman i 0‘Sullivan (1991) su našli da, uz


iznimku agenata tajnih službi, gotovo nitko ne može razotkriti laganje samo iz lica. To pokazuje da

ovako fini znakovi nisu važni u svakodnevnoj komunikaciji, no Ekman je imao uspjeha u

uvježbavanju ljudi kao što su detektivi i carinici da prepoznaju znakove probijanja anksioznosti kao

tragove prevare.

Ekman je unutarnji obrazac uživanja (istodobnu kontrakciju mišića zygomaticus major i orbicularis oculi) nazvao Duchenneov smiješak, prema fran- cuskom istraživaču koji ga je prvi opisao i prvi načinio fotografije emocionalnih izraza (Duchenne de Bologne, 1862). Ekman i Davidson (1993) su pokazali kako je na elektroencefalogramu (EEG) taj Duchenneov smješak povezan s drugačijim obrascem moždane aktivnosti nego pokušaji smješkanja izvedeni svjesno, no bez kontrakcija mišića oko oka.

Glas je također važan za izraz (Pittam i Scherrer, 1993). I ovdje neki aspekti mogu biti univerzalni. Van Bezooijen, Van Otto, i Heenan (1983) zamolili su četiri muška i četiri ženska govornika čiji je materinski jezik nizozemski da kažu riječi twee maandan zwanger (što znači “trudna dva mjeseca”) neutralnim tonom i glasom koji izražava devet emocija (gnušanje, iznenađenje, sram, zanimanje, radost, strah, prezir, tugu i srdžbu). Audio- snimke rečenica zatim su puštane nizozemskim ispitanicima i ispitanicima u Tajvanu i Japanu koji nisu znali nizozemski i imali su malo dodira s bilo kojim zapadnim jezikom. Nizozemci su bili značajno bolji od drugih u točnom prepoznavanju neutralnih i emocionalnih tonova. Tužan glas dobro su prepo- znale sve skupine (53% Tajvanaca, 70% Japanaca, 70% Nizozemaca). Sretne tonove glasa nisu dobro prepoznavali ni tajvanski (24%), a ni japanski slu- šatelji (20%).

Premda je lice bilo predmetom najvećeg broja istraživanja o emocionalnim izrazima, ta se istraživanja nisu bavila time koliko su ti i ostali znakovi važni u prepoznavanju emocija u stvarnom životu. Planalp, DeFrancisco i Rutherford (u tisku) zatražili su od ljudi koji žive s nekim da zabilježe

Slika 4.3 Camrine fotografije facijalnih izraza emocija: (a) neutralno i (b) sretno. Na fotografiji (a) mišići lica su opušteni, a na (b) šifra u terminima jedinica pokreta sustava FACS glasi JK6+JK12+JK25. Jednostavni Duchenneov smiješak kao što je ovaj, kombinacija je JK6 i JK12, a bez jedinica pokreta povezanih s negativnim emocijama.


znakove koje su koristili da odrede kad se u te druge osobe javila emocija. Našli su da su korišteni vrlo različiti znakovi, a u nekim su slučajevima ljudi naveli čak 12. Većina ljudi (97 %) koristila je dva ili više znakova da bi prepoznali bilo koju emociju. Najčešće korišteni znakovi bili su glasovni (u dvije trećine slučajeva), a u više od pola slučajeva emocije su prepoznate korištenjem kom- binacije facijalnih, verbalnih i kontekstualnih znakova.

Tjelesne promjene

Kao što smo raspravljali u 1. poglavlju, Jamesov odgovor na vlastito pitanje “Što je emocija?”

bio je da baš kao što postoje sustavi za gledanje, slušanje, dodirivanje i slično, koji zapažaju događaje

u vanjskom svijetu, postoji i još jedan sustav usmjeren na događaje u samom tijelu. Za Jamesa i

mnoge nakon njega, osjećaj nije samo metafora: emocija jest osjećaj o tome što se događa u tijelu. Ta

ideja da emocije nastaju kao osjeti u tijelu postala je

poznata kao periferna teorija, u suprotnosti s idejom da se emocije javljaju u mozgu (Cannon,

1972), što je centralna teorija.

. c/u4i//a cffA'//iarn ^fames

William James rođen je 1842. kao najstarije od petero darovite djece. Wi- lliamov otac, sanjar, pomalo čudak, čo- ујек dokolice s osiguranim prihodima, naslijedio je od svoga oca, irskog use- I! ljenika, veliku kuću u New Yorku u kojoj je William roden. Williamova majka Магу bila je praktičan dio obitelji. Njegov brat Непгу, rođen 1843, postao je jedan od velikih svjetskih romanopisaca, dok njegova jedina sestra Alice, darovita koliko i braća, nije mogla prevladati ograni- ćenja nametnuta ženama u to vrijeme, što joj je narušilo zdravlje. Obitelj je vodila život pun prisnosti i uzajamnog razumijevanja, no kaotičan, s mješavinom | različitih obrazovnih iskustava za djecu, uključujući i procesiju guvernanti i uči- telja, duge boravke u Europi, razdoblja u privatnim eksperimentalnim školama. U [ dobi od 18 godina William je godinu

dana studirao umjetnost, a zatim je oda- brao kemiju. Dvije godine kasnije pre- šao je na medicinu i diplomirao 1869. Dobio je posao predavača fiziologije na Harvardu 1872. godine. Prekretnica se zbila 1878: sreo je Alice Gibbens, kojaje unijela nešto reda u njegov život, dijelila njegove interese i pomogla mu usmjeriti energiju. Od tada je oslabila njegova hi- pohondrija, koja ga je znatno hendikepi- rala. James je 1885. postao profesor filozofije. Bio je glavni utemeljitelj ame- ričke psihologije, a imao je i znatnog u- tjecaja na filozofsku školu pragmatizma, čiji je sljedbenik bio i John Dewey. Omi- ljen, snošljiv i vrlo čitan, James je imao dara za promišljen literarni izričaj. Nje- gova Načela psihologije još se uvijek smatraju najboljim udžbenikom koji je psihologija ikada imala; osim te knjige, najpoznatiji je po svojoj teoriji emocija.

Jamesova ideja imala je intuitivnu privlačnost i obećavala je da će osnova proučavanja emocija biti u fiziologiji. Ona je nudila predviđanja koja su se mogla provjeravati: na primjer, ono da će slabljenje osjeta u samom tijelu oslabiti intenzitet emocija, i obratno, da bi poticanje određenih


tjelesnih promjena trebalo izazvati emocije.

Prvo predviđanje provjeravao je Hohmann (1966). Intervjuirao je 25 odraslih muškaraca koji su pretrpjeli ozljedu kralježnice. Izgubili su sve osjete ispod mjesta povrede. Svi su ispitanici završili srednju školu i nitko od njih nije imao psihijatrijskih problema. Hohmann je vodio intervuje i kaže da je činjenica što je i sam paraplegičar omogućila uspostavljanje povjerljivog odnosa. Muškarce je ispitao o njihovim seksualnim osjećajima, strahu, srdžbi, žaljenju, sentimentalnosti i ukupnoj emocionalnosti. Većina muškaraca izvijestila je o slabljenju seksualnih osjećaja nakon ozljede. Oni s ozljedama na razini vrata izvijestili su o izrazitom slabljenju. Jedan 29-godišnjak je ovakoopisao svoje prijašnje osjećaje u seksualnim susretima prije ozljede: “vruć, napet osjećaj u čitavom tijelu”, no rekao je da nakon ozljede “to ne djeluje na mene” (str. 148). Izjava 33-godišnjaka bila je tipična za paraplegičare s ozljedama u donjem dijelu leđa: “Vjerujem da je poriv koji osjećam za seksom tek neznatno slabiji. Teško je reći jer sam sada oženjen i naravno da je udio emocija u tome veći jer želim zadovoljiti svoju ženu, pa mi je zato teško odrediti kakvi su moji vlastiti unutarnji osjećaji. Prije sam bio stalno u lovu, možda da osvajam i time se potvrdim. Sve u svemu, čini se da sada postoji manje napetosti i pritiska na seks” (str. 149). Hohmann je izvijestio i o smanjenom osje- ćaju straha. Jedan čovjek imao je ozljedu na razini gornjeg dijela prsa. Jedan je dan pecao na jezeru kad je izbila oluja i komad drva probio je njegov brod. Rekao je: “Znao sam da tonem i bio sam uplašen, no nekako nisam imao taj osjećaj panike što sam uhvaćen u klopku, kakav znam da bih imao prije” (str. 150).

Uz ovo slabljenje seksualnih osjećaja, straha i srdžbe, većina je ispitanika izvijestila o jačanju osjećaja koje je Hohman nazvao sentimentalnost. Osje- ćali su plačljivost i stezanje u grlu u prigodama kao što su oproštaji. Dok či- tamo Hohmannove opise, padaju nam na pamet pitanja kao što su: Kakve su posljedice same invalidnosti na reakcije ljudi na događaje koji izazivaju emocije? Kakva je posljedica samog starenja - proteklo vrijeme nakon ozljede bilo je od 2 do 17 godina, s prosjekom od 10 godina? Jesu li Hohmannovi rezultati pod utjecajem vjerovanja ispitanika ili samog autora o ovisnosti emocija o tijelu?

Jedan ispitanik koji je govorio o ljutnji rekao je: “Sada nemam osjećaj fizičke živosti—katkad se naljutim kad vidim neku nepravdu. Vičem i psujem i dižem galamu jer sam shvatio da će te ljudi iskoristiti ako to katkad ne učiniš, no pri tome jednostavno nemamžara. To je mentalna vrsta ljutnje” (str. 151).

Nije jednostavno odgovoriti ni na jedno od ovih pitanja, no Bermond i sur. (1991) su ponovili Hohmannovo istraživanje. Oni su izvijestili o intervjuima sa 37 ispitanika koji su pretrpjeli ozljede kralježnice u periodu prije jedne do devet godina (s prosjekom od 4.5 godina). Ispitivači su bili pažljivo uvježbani. Kako bi se izbjegla pristranost, rečeno im je da su točne i periferna i centralna teorija emocija.

Ispitanici su pojedinačno bili zapitani o intenzitetu fizioloških promjena io subjektivnom intenzitetu emocionalnog iskustva. Od njih je zatraženo da se prisjete dvije situacije u kojima su osjetili strah, slične po uzroku straha i posljedicama za samog ispitanika, jedne iz vremena prije, a druge iz vremena poslije nesreće: 23 ispitanika uspjela su se dosjetiti parova takvih događaja. Suprotno Jamesovim predviđanjima, izvijestili su da su subjektivna iskustva straha nakon ozljede značajno jača (p< 0.05). Našli su da je samo fiziološko uzbuđenje u emociji poslije ozljede nestalo, kako se moglo i predvidjeti, a stupanj tog slabljenja bio je povezan s gubitkom ulaznih senzornih informacija, no to nije imalo značajnih posljedica na slabljenje doživljaja emocija.


Ispitanici su se trebali dosjetiti i dva slična slučaja srdžbe, jednog prije, a drugog nakon ozljede: takvih su se događaja dosjetila 32 ispitanika. Za te je odgovore nađen neznatan porast u subjektivnom iskustvu srdžbe, no nije nađena promjena u zapamćenom tjelesnom iskustvu srdžbe.

Bermond i sur. takoder su od ispitanika zatražili da procijene strah, srdžbu, žaljenje, sentimentalnost i radost na skalama koje označuju porast i pad od trenutka ozljede. Ni čitava skupina, a ni 14 ispitanika s ozljedama u predjelu vrata koji su imali najveći senzorni gubitak, nisu intenzitet emocija procijenili slabijim - većina ispitanika je na većini skala procijenila da nema promjene, premda su neki izvijestili o porastu intenziteta nekih emocija od vremena ozljede.

Hohmannovi ispitanici često su govorili o intenzivnim mentalnim emocijama, istodobno izjavljujući da je tjelesni aspekt oslabio, a zbog toga Ber- mond i dr. ističu da njihovi vlastiti rezultati i nisu toliko različiti od onih Hoh- mannovih koliko se na prvi pogled čini. Način na koji ljudi doživljavaju emocije može ovisiti o tome kako ih tumače, o tome koliko su, prema njihovu vjerovanju, emocije pod utjecajem tjelesnih osjeta. Trebamo se prisjetiti da se oba istraživanja temelje na pamćenju. No ako su uspomene točne, rezultati novijeg i sustavnijeg istraživanja predstavljaju, najblaže rečeno, teškoće za Jamesove pretpostavke.

No, što ako problemu priđemo iz drugog smjera? Što ako su tjelesne promjene namjerno izazvane? Može li ijedna od njih doista stvoriti emociju? Lange (1885) je u svojoj verziji James-Langeove hipoteze naglašavao promjene koje stvara autonomni živčani sustav - dio živčanog sustava koji kontrolira nevoljne procese kao što je kucanje srca, veličina krvnih žila i znojenje. No kako ističu Andalmann i Zajonc (1989), premda je James također na- glašavao te učinke autonomnog živčanog sustava, nije isključivao i povratne informacije iz mišića, zglobova i kostiju. Vjerojatno se određenim pokretima tijela mogu potaknuti emocije.

Zajonc, Murphy i Inglehart (1989) predložili su objašnjenje prema kojem neki izrazi lica imaju emocionalne učinke ograničavajući protok krvi u žilama lica. S druge strane, ta ograničenja djeluju na protok krvi u dijelovima mozga, što zatim izaziva promjene temperature koje se doživljavaju kao pozitivne ili negativne. Zajonc, Murphy i Inglehard su proveli eksperimente koji pokazuju da samo stezanje određenih mišića ima takve učinke. Ispitanici koji govore njemački jezik čitali su kratke priče od 200 riječi, od kojih su dvije imale visoku čestinu samoglasnika “ii”, a dvije od njih nisu imale takav samoglasnik. Njemačko “u” zvuči kao francusko “u” u riječi sur, i nešto poput engleskog “oo”. Ono zahtijeva žustru aktivnost mišića oko usana, čime se napuće usne na način suprotan smješkanju. Citanje dviju priča koje sadrže “ii” ispitanicima je izazvalo porast temperature na licu (u usporedbi s onima koji su čitali dvije priče bez “ii”), a i odbojnost prema “ii” pričama, premda su sve četiri priče bile slične. U drugom eksperimentu ispitanicima koji su samo izgovarali samoglasnik “ii” i druge samoglasnike više su se sviđali drugi samo- glasnici. U još jednoj nenametljivoj manipulaciji Strack, Martin i Stepper (1988) su tražili od ispitanika da drže olovku u ustima, te na taj način pokreću mišiće kao kod smješkanja, a da toga nisu svjesni. Oni su crtane filmove procjenjivali smješnijima nego oni ispitanici koji nisu stezali te mišiće. Larsen, Katsimaris i Frey (1992) su tražili od ispitanika da skupe obrve na način koji je oponašao tužno lice. Našli su da ispitanici procjenjuju crteže kao tužnije, premda nisu znali da njihov položaj obrva podrazumijeva tugu.

Dakle, postoje uvjerljivi dokazi da promjene na licu mogu uzrokovati ili pojačati emocije, premda intenzitet tih emocija ostaje slab. Kao što su rekli Zajonc, Murphy i Inglehart (1989): “Nećemo očekivati da netko tko je upravo doznao da ima rak svoj očaj preokrene u radost jednostavnim stezanjem mišića zygomaticus major” (str. 412).


Djelovanje

Planovi i djelovanje usko su vezane uz emocije. Neke vrste emocionalnih kretnji vrlo su raspoznatljive. U svojem istraživanju samoprocjena emocionalnih događaja studenata 27 nacija, Wallbott i Scherer (1986) našli su kretnje specifične za emocije i utvrdili su da postoje vrlo male razlike u odgovorima između ispitanika iz različitih zemalja: “približavanje” je bilo povezano s radošću, “odmicanje” je bilo povezano s ljutnjom, a “udaljavanje” je bilo povezano sa svim negativnim emocijama.

Netko bi mogao očekivati da je u vrijeme biheviorizma pažnja bila usmjerena na kretnje vezane uz emocije, no, naravno, u to su vrijeme emocije bile izvan zakona. U poznatom djelu Frustracija i

agresija (Dollard i dr., 1939), uspostavljene su veze između količine frustracije i vjerojatnosti agresije, no ljutnja nije bila uključena. U knjizi je spomenuta samo jednom (kurzivom, u fusnoti, kad se navodilo istraživanje o sve većoj razdražljivosti u starijoj dobi, str. 77). Međutim u suvremenijoj verziji te ideje, međutim, Berkowitz (1993) je eksperimentalno pokazao da agresivni odgovori proizlaze iz izazivanja ljutnje.

Emocije na koje upućuju sklopovi kretnji prepoznatljive su drugima: So- gon i Masutani (1989) snimili su sleđa dva japanska glumca i dvije japanske glumice, tako da gledatelji ne mogu vidjeti njihova lica. Filmske kretnje pokazivale su niz emocija (sreću, iznenađenje, strah, tugu, bijes, prezir) i tri “afektivno-kognitivne strukture” (naklonost, iščekivanje, prihvaćanje) s glumcima koji glume po danom scenariju. Američki i japanski ispitanici gledali su filmske scene i odabirali s liste riječi onu koja najbolje odgovara svakoj sceni. Prepoznavanje je bilo 52% kod Amerikanaca i 57% kod Ja- panaca. Neke obrasce, kao što su strah, tuga i gnušanje dobro su prepozna- vale obje grupe. Neki od njih mogli bi biti univerzalni, kao što je slijeganje ramena i polako spuštanje u stolac kod tuge. Druge, kao što je dubok naklon pred autoritetom, mogu značiti strah, no to je zasigurno pod utjecajem kulture - naklon je uobičajen način pozdravljanja i opraštanja u Japanu. Vidi i rad Weisfelda i Beresforda (1982), za raspravu o položaju tijela kao znaku ponosa i dominacije, Cunninghama (1988) za informacije o tome kako se ljudi ponašaju kad osjećaju određenu emociju ili su u nekom raspoloženju, teMontepare, Goldsteina i Clausena (1987) za prepoznavanje emocija iz na- čina hoda.

Poput ovih pojedinačnih kretnji, i društva nude kulturalno specifične rituale za zajedničko djelovanje u emocionalno važnim zgodama. Sprovodi omogučuju ožaloščenoj osobi da izrazi tugu, da se povuče iz uobičajenih to- kova života, da dobije podršku i priznanje od rođaka i prijatelja. Proslave nude socijalno propisane prilike za radovanje. Kao što je više pisaca zapazilo, retorika i glazba koje prate takve rituale imaju sposobnost izazivanja i održavanja odgovarajućih emocija u grupama ljudi koje složno djeluju, obilježje koje se često spominje kad se neka društva, različita od našeg, opisuju kao “magijska” (Collingwood, 1938).

Veze između pokretača emocija, iskustva, izražaja i tjelesnih promjena

Prema mnogim teorijama emocija očekivali bismo da se različiti aspekti neke emocije javljaju zajedno. Očekuje se da sreća ima jednu vrstu izazivača, jednu vrstu iskustva, jednu vrstu izraza lica i jedan skup pratećih tjelesnih promjena; ljutnja bi trebala imati drugačiji skup, strah opet drugi skup i tako dalje. Najutjecajnija teorija suglasja među ovim aspektima je Tomkinsova (1962):

Osjećaji su skupovi mišićnih i žljezdanih odgovora smještenih na licu, a i ši- roko rasprostranjenih po čitavu tijelu, koji stvaraju senzornu povratnu informaciju koja je po sebi ili “prihvatljiva” ili “neprihvatljiva”. Ovi organizirani skupovi odgovora aktiviraju se u subkortikalnim centrima, gdje su spremljeni specifični “programi” za svaki pojedini osjećaj.


Ti su programi dar prirode i genetski su naslijeđeni. Oni su sposobni istodobno zahvatiti tako udaljene dijelove tijela kao što su lice, srce i endokrine žlijezde i nametnuti im speci- fičan obrazac povezanih odgovora. (str. 243-244)

James (1884) je također pretpostavljao da specifične tjelesne promjene odgovaraju specifičnim emocijama. Međutim, postoji i potpuno drugačija vrsta teorija. Primjerice, Cannon (1927) je osporavao Jamesovu perifernu teoriju i iznio prijedlog da mozak proizvodi tjelesne promjene, te da su one slične u različitim emocijama kao što su srdžba i strah (1929). Prema toj ideji, vrlo različite emocije uključuju potpuno istu opću aktivaciju dijela autonomnog živčanog sustava - njegov simpatički dio. Taj takozvani odgovor pobuđe- nosti uključuje oslobađanje adrenalina. Efekti tog simpatičko-adrenalnog odgovora očituju se u usmjeravanju tjelesnih resursa na pripremu za akciju, uključujući borbu, bijeg i seksualno ponašanje.

Pokretači emocija, iskustvo, tjelesnepromjene

Brojna su istraživanja povezanosti emocija i tjelesnih promjena. Jedna od ranih studija bila je ona Dysingera i Ruckmick (1993), koji su prikazali filmove djeci preadolescentne dobi, adolescentima i odraslima, mjereći im provodljivost kože (mjera nevidljivog znojenja). Ljubavne scene izazvale su promjene u provodljivosti kože, a najočitije su promjene bile u adolescenata. Veze su nađene i između događaja i tjelesnih promjena u drugim okolnostima: primjerice, nađeno je da se rad srca kod liječnika ubrzava kad izvode teške zahvate kao što je uvođenje katetera u srce (Ira, Whalen i Bogdanoff, 1963). Rad srca i kod iskusnih pilota na redovnim letovima ubrzava se u 50% prije uzlijetanja, a katkad još i više pri slijetanju, osobito kad postoje kom- plikacije kao što je loše vrijeme (Smith, 1967). I druge stvari mogu dodirnuti srce: Harrer i Harrer (1977) su motrili rad srca slavnog dirigenta Herberta von Karajana. On je letio vlastitim avionom. Otkucaji srca su mu se ubrzali kad je slijetao avionom na aerodrom u Salzburgu. Još su se više ubrzali kad je čuo da treba hitno uzletjeti odmah po slijetanju, no ne toliko kao kad je dirigi- rao emocionalnim dijelovima Beethovenove “Leonorine uvertire br. 3.”

No jesu li takve tjelesne promjene specifične za pojedine emocije? Ekman i sur. (Ekman, Levenson i Friesen, 1983; Levenson, Ekman i Friesen, 1990) zatražili su od 12 profesionalnih glumaca i četiri znanstvenika da namjeste izraze lica koji odgovaraju svakoj od šest emocija (iznenađenje, odbojnost, tuga, ljutnja, strah i sreća). Ispitanikova lica su snimana videokamerom i mjerene su četiri vrste tjelesnih pokazatelja (rad srca, temperatura ruku, provodljivost kože i mišićna napetost podlaktice). Zatim su upute za određene izraze dane u nekoliko koraka, npr. “prvo podignite obrve i skupite ih”, “zatim podignite gornje kapke” itd. Ispitanicima nije rečeno kojoj emociji odgovara svaki izraz; poslije svakog izraza trebali su opisati osjećaje, uspomene i osjete koji su se javili za vrijeme tog izraza. Zatim su nakon kratkog odmora započeli praviti novi izraz. Nađeno je da su svaki izraz pratile donekle specifične tjelesne promjene. Sporiji rad srca bio je povezan s izrazima koji odgovaraju sreći, gnušanju i iznenađenju. Brži rad srca bio je svojstven tuzi, ljutnji i strahu. Također, izrazi ljutnje razlikovali su se prema visokoj temperaturi kože od izraza straha i tuge koje je pratila niska temperatura kože.

Nakon eksperimenata s izrazima, ispitanici su trebali oživjeti zapamćene epizode šest emocija i procijeniti intenzitet svake od njih na skali od 0 do 8, gdje je 8 značilo “najintenzivnije doživljeno iskustvo.” Podaci su korišteni samo ako su te procjene bile na sredini ili iznad sredine skale, a obavljena su mjerenja poput onih koja su slijedila nakon uputom izazvanog izraza lica. U situaciji zamišljanja kod različitih emocija nisu se razlikovali ni rad srca niti temperatura ruke, premda se provodljivost kože donekle razlikovala.


U drugačijoj vrsti istraživanja Stemmler (1989) je 42 studentice priključio na poligraf kojim je bilježio osam tjelesnih pokazatelja. Ta se procedura sastojala od više faza, a imala je i kontrolne uvjete. Uključivala je tri stvarne situacije izazivanja emocija: jedna je izazivala strah (slušanje zastrašujućeg kraja Pacla kuće Usherovih Edgara Allana Poea, popraćeno strašnom glazbom, nakon čega su se, neočekivano, sva svjetla na minutu ugasila), druga bijes (tražilo se da riješe nerješive anagrame, a pritom im je osornim tonom rečeno da sve jače viču “Ne znam”, jer ozvučenje ne radi dobro), a treća sreću (rečeno im je da su sva snimanja bila uspješna, da će imati kratki odmor i da im je povećana novčana naknada za sudjelovanje u eksperimentu). Bile su i dvije situacije izazivanja emocionalnih slika, u kojima se od ispitanika tražilo da se dosjete jedne epizode straha i jedne epizode srdžbe. Za svaku od tih situacija ispitanici su trebali zabilježiti jačinu specifičnih emocija, a u intervjuu su trebali reći što su doživjeli. Prosječne vrijednosti na skalama procjena pokazale su da su i stvarne i zamišljene emocionalne situacije dobro funkcionirale i izazvale slične subjektivne odgovore, premda su intervjui pokazali da 1/3 ispitanika nije osjetila predviđene emocije. U situacijama stvarnog izazivanja emocija, neki su se tjelesni pokazatelji (kao što je provodljivost kože i temperatura mjerena na glavi) razlikovali kod straha, srdžbe i sreće. Međutim neki drugi pokazatelji, za koje je u drugim istraživanjima nađeno da se razlikuju kod različitih emocija, u ovom istraživanju nisu bili različiti. U uvjetima zamišljanja, niti jedan od tjelesnih pokazatelja nije se razlikovao kod pojedinih emocija.

Rasprava Cacioppa i sur. (1993) pomaže nam razumjeti veze između emocija i tjelesnih promjena. Oni su pažljivo pregledali nmoga istraživanja, predložili metodološke kriterije i zaključili da nije jasno odgovaraju li pojedine tjelesne promjene doživljaju pojedinih emocija. Za većinu mjera tjelesnih promjena (npr. provodljivost kože, temperatura lica i dr.) u različitim is- traživanjima nije nađena pouzdana povezanost s određenim emocijama na način 1 : 1 : najpouzdanija mjera je rad srca, no ni tu rezultati nisu jed- noznačni. Od deset usporedbi emocija sreće i srdžbe u različitim istraživa- njima, pola ih je pokazalo značajne razlike među dvjema emocijama, no pola nije.

Cacioppo i sur. zaključuju da postoje podaci o barem tri vrste veza između tjelesnih promjena i doživljaja emocija. Jedna, koju navode i James i Tomkins, je sukladnost između određenih tjelesnih promjena i pojedinih emocija. Druga je Cannonova ideja o tome da je tjelesna aktivacija opća, a ne specifična, i da se javlja kad se tijelo priprema za žustru aktivnost. Treća je da neki obrasci tjelesnih promjena mogu biti dvosmisleni. Znamo da vizualni oblici mogu biti dvosmisleni (vidi sliku 4.4), pa je lako zamisliti da to može biti i obrazac tjelesnih promjena: netko pri vožnji na toboganu u lunaparku može naizmjence doživljavati i radosno uzbudenje i osjećaj blizak panici. Ova vrsta dvosmislenosti bila je eksperimentalna osnova utjecajne studije Schachtera i Singera (1962, detaljnije opisana u 9. poglavlju), koji su našli da se isto stanje pobuđenosti može tumačiti ili kao sreća ili kao srdžba, ovisno o socijalnoj situaciji; ova vrsta efekta postala je osnova Mandlerove (1984) teorije.

Cacioppo i dr. također predlažu različite veze u različitim fazama procesiranja: prvo se vjerojatno javlja opća pozitivna pobuđenost povezana s pri- bližavanjem, ili opći negativni učinak povezan s izbjegavanjem, a zatim se, uz daljnju kognitivnu obradu, javljaju specifičniji ili dvosmisleni učinci.


Pokretači, doživljaj i izrazi

Sto je s preslikavanjem situacija koje pokreću emocije na doživljavanje i izraze lica? Javljaju li se ti vidovi zajedno? Najpažljivije razrađen eksperiment do sada jest onaj Rosenberga i Ekmana (1994). Oni su proučavali 20 studentica koje su gledale kratke filmove napravljene s namjerom da izazovu gađenje. Jedan od njih bio je o amputaciji; na drugom je štakor ušao u usta čovjeka koji je spavao. Dok su ispitanice pojedinačno gledale film na velikom ekranu u boji, njihova su lica bila krišom snimana na video. Njihova su lica kasnije šifrirana pomoću sustava FACS. Nakon prvog gledanja, ispitanice su ponovno gledale film na malom crno-bijelom ekranu i naznačile mjesta na kojima su osjetile emocije tijekom prvog gledanja. Eksperimentatori su našli izvjesno slaganje između odvratnih dijelova filma, izvještaja ispitanica o emocijama koje su doživjele i njihovih facijalnih izraza gnušanja - no samo 50% emocionalnih izraza lica pratili su i subjektivni osjećaji. Slične podatke o točnosti slaganja naveli su i Tomarken i Davidson (prema Davidson, 1992b), u još jednom istraživanju gledanja neugodnih filmova. Ispitanici su često iz- vještavali o strahu dok su istodobno pokazivali izraze gnušanja, a ne straha.

Još provokativnije rezultate navode Kraut i Johnson (1979). Oni su neupadljivo opažali i snimali ljude koji se bave sportom ili gledaju sportske događaje, i našli su slabe veze između događaja koji ljude čine sretnima i njihovih izraza lica. Jedno je istraživanje provedeno u kuglani; opažajući 1793 bacanja kugle našli su da je smješkanje bilo prilično neovisno o tome kako je kuglač bacio kuglu. U preciznijem testu, Kraut i Johnson promatrali su 116 bacanja kugle i brojili bodove za pogodak ili propuštanje bacanja, a oduzimali bodove za druge ishode. Jedan je promatrač bio neupadljivo smješten iza čunjeva s dvogledom promatrajući lice kuglača dok gleda hoće li kugla pogoditi ili promašiti. Drugi je promatrač sjedio iza kuglača i snimao izraze kad se kuglač okretao svojim prijateljima. Prema teorijama slaganja između

Slika 4.4 Dvosmislena figura, prema Jastrowu (1900). Isti obrazac linija na papiru može se vidjeti ili kao glava patke ili kao glava zeca: slično tome, ako emocije ovise o percepciji tjelesnih stanja, neka stanja kao što je pobuđenost mogu se iskusiti na dva načina, primjerice kao uzbuđenje ili strah.

Pristupi shvaćanju emocija 165mjera emocija, sreću bi trebao izazvati dobar pogodak, a možemo očekivati da se ona očituje

u osmijehu koji je možda izraženiji kad se kuglač okrene svojim prijateljima. Uz loše

bacanje može se očekivati frustracija, možda izražena mrštenjem ili ljutitim izrazom. Kraut i

Johnson našli su nešto posve drugačije. Kad su bili okrenuti čunjevima, kuglači su se

smješkali samo 4 puta u 116 bacanja, samo jednom kad su postigli dobar pogodak (od

ukupno 26 situacija u kojima je postignut dobar pogodak). No često su se smješkali kad su

se okretali svojim prijateljima. Na taj su se način smješkali nakon 36 bacanja. Evo

opažanja koje nas tjera da se zamislimo: nije bilo razlike u čestini smješkanja nakon dobrog

ili lošeg pogotka. Nastavljajući se na tu ideju, Jones, Collins i Hong (1991) snimili su

desetomjesečne bebe dok su se igrale sa zanimljivim igračkama i dok su se okretale da bi

pogledale majku koja je sjedila iza njih. Bebe su se osmjehivale igračkama, no puno više su

se smješkale svojim majkama. U prigodama u kojima je majkama rečeno da se bave

djetetom, bebe su im se smješkale češće nego kad su bile zamoljene da ostanu pasivne (v.

sliku 4.5). Ako izrazi lica uglavnom služe komunikaciji, ima smisla da se osmijeh javlja

prvenstveno prema drugim ljudima.

obraćanje pažnje

neobraćanje

pažnje

Slika 4.5 (a) Eksperimentalni uvjeti u eksperimentu Jonesa i sur. (1991). Igrajući se igračkama, dijete je bilo okrenuto leđima majci koja je sjedila na stolcu. Na slici (b) su pokazane prosječne vrijednosti i standardne pogreške broja smiješaka, određenih u terminima aktivacije FACS JK12 (mišić zygomaticus major). Više osmjeha bilo je upućeno majci nego igračkama, a taj je efekt bio veći kad je majka zamoljena da prati igru. Međutim, čak i u tim slučajevima osmjehivanje su većinom započela djeca dok su se okretala prema majci, a prije nego što su je ugledala.

majci igračkama

Osmjesi

"O l . igračke

Ot>oC,cCa-ocd*occd

kamera

o G 53 •§ E -3сл О

2 "eb

■§ °

<D

3 m

OcTJ

*


Fridlund (1994) smatra da neveliko slaganje između emocionalnih izraza i pokretača emocija govori protiv nekih teorija emocija, posebice protiv Ekma- nove (1994) neurokulturalne verzije Tomkinsove teorije. Fridlundova alter- nativa, koju naziva stajalištem ekologije ponašanja, govori o tome da izrazi uopće nisu vezani za emocije, već za namjere. Izrazi su se pojavili zajedno sa sposobnostima prepoznavanja. Tako neki izrazi označavaju dobrodošlicu ili ljubaznost, a drugi označavaju pripremu za napad, itd. Nijedan od tih izraza ne može se razumjeti izvan socijalnog konteksta njegove namjere i prepoznavanja od strane drugih. Oni pomažu odvijanju interakcija s drugima.

Odvojene funkcije kognitivnih, tjelesnih i ekspresivnih sustava

Kako, dakle, da tumačimo veze između pokretača, subjektivnih osjećaja, fizioloških promjena i izraza? Uz sve objektivne mjere moglo bi se pretpostaviti da bi to trebao biti najjasniji aspekt istraživanja emocija: međutim, on je jedan od najzamršenijih. Vjerujemo, uz stanovite ograde, da je najbolji odgovor onaj koji nudi Lang (1985, 1988). On je istaknuo da se nakon psihoterapije anksioznost pacijenata može smanjiti na nekim mjerama, primjerice na verbalnim skalama samoprocjena, no ostaje visoka na tjelesnim mjerama.

Lang je pretpostavio da postoje tri različita sustava odgovora koji nisu usko povezani: kognitivno-verbalni, tjelesno-fiziološki i ponašajno-izražajni. Korelacije promjena u jednom sustavu s onima u drugom obično su niske, a katkad čak i nisu pozitivne.

Možemo proširiti Langovu raspravu tvrdnjom da svaki od tri sustava (kognitivno-verbalni, tjelesno-fiziološki, ponašajno-ekspresivni) ima svoje vlastite funkcije. To se može ovako potkrijepiti: sustav kojim se bavi većina teorija emocija je kognitivno-verbalni sustav. Mi možemo iskusiti neke njegove vidove, a prema tim iskustvima jedna emocionalna epizoda obično traje između nekoliko minuta i nekoliko sati (Frijda i sur., 1991). To su emocije koje primjećujemo, emocije na koje se možemo pozvati kad razmišljamo o proteklih nekoliko sati, emocije o kojima razgovaramo s drugim ljudima. “Bio sam sretan što sam našao tu knjigu u antikvarijatu”, “Bio sam ljut što je John dogovorio sastanak a da mi nije rekao,” “Kad moje dijete nije došlo kući, prestrašila sam se da joj se nije što dogodilo.” Svaka od ovih izjava govori nam o nečemu što je važno za naše interese, za naše ciljeve. Uloga tog kognitivno-verbalnog sustava jest da svaka emocija, kao što je rekao Frijda, predstavlja stanje pripravnosti koje omogućuje predanost i daje prvenstvo jednom skupu ciljeva i planova nad drugima - želja da pročitamo knjigu koju smo pronašli, spremnost da prosvjedujemo Johnu, strepnja oko povratka djeteta.

Nasuprot tome, izrazi lica i tjelesne promjene traju svega nekoliko sekundi, a većina ih prođe neopaženo. Stoviše, ljudi općenito nisu precizni u izvještavanju o vlastitim tjelesnim promjenama (Rime, Philippot i Cisamolo, 1990). Tjelesni sustavi imaju vlastite funkcije, koje mogu uključivati i složenu prilagodbu među različitim organima. Kad se promjena dogodi u nekoliko minuta, kao kad se pilotu ubrzaju otkucaji srca prilikom slijetanja u lošim uvjetima, njezina uloga može biti u naglom prebacivanju tjelesnih resursa na energičnu akciju očekujući iznenadnu opasnost. Ovo prebacivanje može biti dijelom genetski određeno, a dijelom naučeno - zna se da tjelesni sustavi lako


postaju klasično uvjetovani na očekivanja. Funkcija tog sustava je da pri- premi i regulira tjelesne resurse za različite vrste akcija.

Uz mjere kratkotrajnih tjelesnih promjena o kojima smo do sada govorili u ovom poglavlju, uzimane su i mjere tijekom duljih vremenskih razdoblja koja su potrebna da bi ljudi postali subjektivno svjesni emocija. U takvim is- traživanjima nađeni su specifičniji odnosi. Primjerice, Elmadjian i dr. (1957) su proučavali razine hormona noradrenalina (poznatog i kao norepinefrin) i njegovu povezanost s ljutnjom, te razinu hormona adrenalina (poznatog i kao epinefrin) i njegovu vezu s anksioznošću ili strahom u nekoliko situacija. U jednom su istraživanju profesionalni igrači hokeja na ledu dali uzorak mo- kraće prije utakmice i tri sata nakon utakmice. Hokej na ledu uključuje dosta natjecateljske agresivnosti. Prosječne razine noradrenalina u mokraći 20 na- padača i obrambenih igrača u prosjeku su bile šest puta veće poslije utakmice nego uoči nje, a u vratara su bile tri puta veće. Razine noradrenalina kod dva igrača, koje trener nije uvrstio u momčad nakon pregleda fizičke spreme, ostale su iste. Porast razine adrenalina bio je viši kod vratara i dva igrača koji su utakmicu promatrali s klupe. Elmadjian i sur. porast u razini noradrenalina pripisuju srdžbi i agresivnosti: on nije izazvan tjelesnom aktivnošću, jer se nije javio kod nekih ispitanika koji su se dva sata bavili intenzivnom tjelesnom ak- tivnošću, no javio se kod vratara koji se tijekom utakmice ne kreće puno. Wagner (1989), dajući pregled povijesti i novijih istraživanja fiziologije emocija, zaključuje da postoji dovoljno dokaza za diferencijaciju u hormonalnim promjenama koje prate strah i srdžbu, premda je diferencijacija među drugim emocijama manje jasna. Prema stajalištu o tri sustava, smislenost u studijama kao što je ona Elmadjiana javlja se zato što se zajedno javljaju i doživljaj,i izražavanje u agresivnim interakcijama ili u anksioznosti, i tjelesne promjene, a i njihovo vremensko trajanje je slične duljine.

Objašnjenje o postojanju tri sustava, kakve predlaže Lang, pomaže nam da objasnimo zašto zamišljene ili upamćene emocije izazivaju manje i slabije diferencirane tjelesne odgovore nego stvarni događaji. Često se dobivaju rezultati poput onih Ekmana i sur. (1983) i Stemmlera (1989). Oni govore protiv tjelesnih promjena specifičnih za pojedine emocije, no objašnjava ih sta- jalište o tri sustava jer pri zamišljanju nema potrebe za mobilizacijom tjelesnih resursa. Cacioppo i sur. (1993) ističu da emocije nisu izazvane samo na jedan način (tj. tjelesnim promjenama), nego na nekoliko načina. Katkad se jake subjektivne emocije javljaju bez ikakvih tjelesnih promjena. Ponekad je jednoj vrsti emocija odgovaralo nekoliko različitih vrsta tjelesnih promjena. Katkad se pokazalo da jedna vrsta tjelesnih promjena prati vrlo različite emocije.

Sustav izraza lica također ima svoju funkciju: on je prvenstveno socijalan. Kao što su našli Kraut i Johnson (1979), obično se ne osmjehujemo ako u blizini nije netko kome se možemo osmjehnuti. Još jednom, dakle, pretpostavimo li da postoje tri zasebna sustava, kao što je učinio Lang, možemo objasniti njihovo funkcioniranje. Ako je uloga izraza uglavnom prenošenje namjera u zajedničkim aktivnostima, tada će koji put postojati slaganje s doživljenim emocijama, a katkad takvog slaganja neće biti. Kao i mnoge tjelesne promjene, i izrazi lica mijenjaju se vrlo brzo: jedva da su ih ljudi i svjesni. No ako je njihova uloga većinom socijalna i odnosi se uglavnom na regulaciju trenutačnih interakcija, kao što je, primjerice, smiješak ohrabrenja ili mrštenje u frustraciji, nema razloga pretpostaviti da takvi izrazi moraju u potpunosti odgovarati dugotrajnijim stanjima kojih smo svjesni kod sebe i kod drugih, kao što su radost


zajedničke aktivnosti među prijateljima ili srdžba u prepirci.

Pa što su doista emocije?

Razmotrili smo različite konceptualizacije i vidove emocija. Pa što su doista emocije? Da bismo odgovorili na to pitanje, predložili smo sljedeću hipotezu. Emocije su tradicionalno smatrane dodatkom u psihologiji, a ne ozbiljnim mentalnim funkcijama kao što je percepcija, jezik, mišljenje i učenje. Naš pregled literature za ovu knjigu nameće drugačiji zaključak: emocije nisu dodatak. One su samo središte duševnog života ljudi. Campos i sur. (1994) to izriču ovako: emocije su takvi procesi koji “uspostavljaju, održavaju, mijenjaju ili okončavaju vezu između pojedinca i okoline u stvarima koje su za pojedinca značajne” (str. 285). Drugim riječima, emocije povezuju ono što nam je važno sa svijetom ljudi, stvari i događaja.

Pokušajmo tome pristupiti s neurofiziološkog stajališta. Prisjetite se Phineasa Gagea (spomenutog u 1. poglavlju), predradnika pri izgradnji že- Ijezničke pruge, čiji su čeoni režnjevi mozga oštećeni kad je nakon slučajne eksplozije kroz njih prošla željezna šipka, i koji više nije bio sposoban organizirati vlastiti život. Hanna Damasio i sur. (1994), koristeći računalo pri ispitivanju Gageove lubanje, odredili su da je dio mozga koji je bio oštećen niži srednji dio frontalnih režnjeva. Antonio Damasio (1994) i sur. do danas su proučavali mnoge pacijente s ovakvom vrstom oštećenja čeonih režnjeva i primijetili su da se njihove emocije doimaju otupjelima. Uz manjak emocija, pacijenti s čeonim oštećenjem imaju velikih teškoća u planiranju svakodnevnog života: oni donose katastrofalne socijalne odluke, kao što je vezivanje uz pogrešne ljude, a u isto vrijeme beskonačno oklijevaju nad nebitnim pitanjima.

Antonio Damasio (1994) predlaže sljedeću hipotezu. Nedostaci u planiranju i slabljenje emocija u pacijenata s oštećenim čeonim režnjevima imaju zajednički uzrok. Emocije su potrebne, jer kad planiramo naše živote, neke mogućnosti emocionalno isključujemo, umjesto da ispitujemo svaku od mo- gućih odluka. Čak i ne razmatramo odluke koje bi bile društveno kažnjive. Neki drugi pravci emocionalno su privlačni pa više tragamo za rješenjima u tim smjerovima. Damasio pretpostavlja da je taj sustav socioemocionalnog vođenja bio oštećen u mozgu izvornog Phineasa Gagea i u suvremenih Phineasa Gagea koje je on proučavao.

Za Damasia, sustav vođenja je samo tijelo: emocionalni događaji se doživljavaju kao tjelesne reakcije - on ih naziva tjelesnim markerima. Ti se markeri mogu naučiti tako da u razmišljanju o mogućim odlukama bilo koji ishod koji se prethodno pokazao lošim po vas “osjećate kao neugodan osjećaj u želucu” (1994, str. 173). Tada automatski, na temelju uvjetovanog izbjegavanja, niste skloni donošenju odluke koja vodi do te vrste kažnjavajućeg ishoda. Slično tome, skloni ste posljedicama koje su povezane s nagradom.

Damasiova pretpostavka je ova: premda je izvor emocija u tijelu, kad se one jednom nauče i učvrste, mogu se odvijati samo u mozgu, i više im ne treba povratna sprega preko tijela. Kao što smo prije rekli, tjelesna osnova emocija ostaje nejasna, pa taj dio Damasiove hipoteze može biti proturječan. No vjerujemo da je važnije temeljno pitanje koje Damasio raspravlja, a to je povezanost emocija s planiranjem u stvarnom životu.


Razmotrimo prvo malu dopunu Damasiove ideje, metaforu: mislite o od- lučivanju o vlastitom životu kao o istraživanju u krajoliku u kojem visina označuje emocionalnu teškoću. Planine otežavaju napredovanje u odre- đenim pravcima: možda ćete se trebati uspeti uz vrlo strm uspon straha ili mogućeg gubitka. Plodne doline su privlačne i označuju lakši prolazak, olakšan poznatošću, cestama, znakovima, Ijudima i drugim aspektima kulture.

Simon (1967) je tvrdio da smo mi ljudi ograničeni vlastitom tjelesnošću: možemo istodobno biti samo na jednom mjestu. Također smo ograničeni time što možemo steći tek neznatna znanja o svijetu. Budući da smo sposobni vidjeti samo do idućeg brežuljka ili zavoja na stazi, nikad ne znamo dovoljno za točno predviđanje onog što će se dogoditi. Tako je naše znanje i is- traživanje takvih predjela stalno nepotpuno. Često ćemo nailaziti na neočeki- vano. Oatley (1992) je proširio Simonovu tvrdnju zapažajući da je puna racionalnost u ljudskom životu ograničena ne samo našim nepotpunim znanjem i ograničenim resursima, nego i time što često imamo ciljeve koji se ne mogu potpuno uskladiti; za neke su ljude, primjerice, karijera i zadovo- ljavajuća seksualna veza nespojivi. Štoviše, većina naših razmišljanja uklju- čuje druge ljude. Premda smo mi ljudi dobri u suradnji s drugima, ti drugi često imaju ciljeve koje mi nemamo.

U stvarnom životu samo logičko pretresanje svih mogućnosti nije moguće (zbog ograničenih resursa, višestrukih ciljeva i problema koordinacije s drugima). Usprkos tome, moramo djelovati, a tu leže korijeni ljudske tragedije, kako su pokazali veliki dramatičari zapadne kulture: usprkos našim ogra- ničenjima moramo preuzeti odgovornost za vlastite postupke i trpjeti njihove posljedice. Zbog toga su emocije ili nešto njima nalik potrebne da premoste neočekivano i nepoznato, da vode razum i određuju prvenstvo između više ciljeva.

Emocije nisu nešto suprotno razumu. Emocije i njihov potencijal da općenito vode i upravljaju mišljenjem su osnovnije. One nadopunjuju nedo-

statke mišljenja. A što je vjerojatno najvažnije od svega, kao što smo naglasili u 3. poglavlju, emocije daju infrastrukturu za društveni život; planovi na koje nas oni navode uglavnom su planovi koji uključuju druge. To je nešto što ne osporavaju ni teorije procjene, ni teorije važnosti za cilj, niti istraživanja tjelesnih promjena i izraza, no skloni su zanemariti.

Spremnost koju stvaraju emocije nudi obrise struktura za određene vrste odnosa: emocije sreče i srdačnosti omogućuju suradnju, tuga omogućuje po- vlačenje od socijalnih interakcija i traženje pomoći, srdžba izaziva sukobe s drugima, a anksioznost pridonosi oprezu i popuštanju.

Emocije su, zapravo, strukture koje upravljaju našim životom, osobito našim odnosima s drugima.

Osjećajna sfera: emocije - raspoloženja - dispozicije

Za imenovanje emocija korišteni su mnogi pojmovi. Pojam “osjećaj” sinonim je za emociju, premda ima širi smisao. U starijoj psihologijskoj literaturi koristio se pojam “afekt”. On se još uvijek koristi da bi označio


još širi raspon fenomena koji se odnose na emocije, raspoloženja, dispozicije i sklonosti. Na slici 4.6 pokazujemo taj spektar prema trajanju svakog stanja.

Dio teškoća pri davanju odgovora na pitanje “Što je to emocija?” jest u tome što se “emocija” i pridjev “emocionalan” katkad koriste na isti način kao i “afekt”, podrazumijevajući čitav raspon stanja i okolnosti. No s napret- kom istraživanja postalo je jasno da davanje istog objašnjenja za različita stanja izaziva tek osjećaj promašenosti. Bolje je selektivnije koristiti nazive i pojmove (Ekman i Davidson, 1995).

Epizode emocija

Javlja se slaganje: naziv “emocija” ili “epizoda emocije” općenito se koristi za stanja koja traju ograničeno vrijeme. Kao što pokazuje slika 4.6, izrazi lica i većina tjelesnih odgovora općenito traju od 0.5 do 4 sekunde.

— Izrazi —

— Autonomne —promjene

------Samoprocijenjene-----------emociie _ , v .

---------------Raspolozenja-------------------

— Emocionalni poremećaji —

— Osobine ličnosti —

sekunde minute sati dani tjedni mjeseci godine cijeli život

Slika 4.6 Spektar afektivnih fenomena prema trajanju svakog od njih.

Pristupi shvaćanju emocija 171Stanja kojih su ljudi svjesni i o kojima mogu izvijestiti, mogu se uobičajeno mjeriti tako da zamolimo ljude da vode strukturirane dnevnike o tim epizodama bilježeći njihovo trajanje, intenzitet, okolnosti koje su ih izazvale itd., kao što je prije opisano, ili navodeći ljude da se prisjete pojedinih epizoda i zatim da procijene njihova obilježja. Tipično se procjenjuje da na taj način zabilježene emocije traju između nekoliko minuta i nekoliko sati.

Raspoloženja

Naziv “raspoloženje” odnosi se na emocionalno stanje koje obično traje satima, danima ili tjednima, katkad kao pozadina niskog intenziteta. Može biti nejasno kad započinje ili prestaje. Dok epizode emocija tipično imaju objekt (one su intencionalne u filozofskom smislu), raspoloženja su obično bez objekta, generalizirana. Frijda (1993a) je ustvrdio da ta razlika može biti najbolji način razlikovanja emocija i raspoloženja. I jedno i drugo stanje uključuju spremnost: emocionalna epizoda mijenja stanje pripravnosti na djelovanje, raspoloženja održavaju takvo stanje i opiru se promjeni. Kad smo tužnog raspoloženja, primjerice, opiremo se pozivu da izađemo van i za- bavimo se. Ne pokušavamo uvijek stvoriti najugodnije osjećajno stanje (Par- rott, 1993).

Mjerenje raspoloženja sve je popularnije: jednu od ranijih studija proveli su Nowlis i Nowlis (1956), ispitujući djeluju li tvari poput amfetamina, barbi- turata i antihistaminika na raspoloženja u eksperimentima gdje su skupine ljudi trebale međusobno komunicirati. Umjerene doze triju vrsta tvari djelovale su i na raspoloženje i na ponašanje Ijudi. Međutim, učinci nisu bili jed- noznačni: oni su ovisili o raspoloženju ispitanika prije uzimanja tvari i o ra- spoloženju drugih. Premda je svatko znao da te tvari djeluju na raspoloženje, u vrijeme provedbe ovih istraživanja o tome se nije razmišljalo kao o njihovu primarnom učinku. Danas se, kao što su istakli Nowlis i Nowlis, nmoge tvari koriste uglavnom da bi promijenile raspoloženje. Vjerojatno najčešće ko- rištena tvar na zapadu koja mijenja raspoloženje je alkohol. Njegov je glavni učinak smanjivanje anksioznosti. Promjena raspoloženja je i glavni cilj lijekova pod nazivom antidepresivi i trankvilizatori. Dakle, raspoloženja su razmjerno dugotrajna emocionalna stanja i mogu se mijenjati na način koji ne uključuje procjene vanjskih događaja.

Nowlis i Nowlis su koristili metodu poznatu kao lista označavanja pridjeva da bi mjerili raspoloženja. Njihova lista danas se ne koristi često; u novije vrijeme primjere listi označavanja za određivanje pozitivnih i negativnih ra- spoloženja ponudili su, primjerice, Green, Goldman i Salovey (1993):

radostan

zadovoljan

sretan

vedar

žalostan

depresivan

potišten

sumoran

tužansmiren

srdačan nesretan


Način izrade ovakvih listi sastoji se u tome da se sastave skupine pridjeva koji su sinonimi raspoloženja koja vas zanimaju (u prethodnom slučaju sretno i tužno, ili pozitivno i negativno). Zatim se svi pridjevi pomiješaju i za- moli se ispitanike da označe sve koji se na njih odnose. Svakom pridjevu iz svakog skupa daje se jedan bod.

Druga metoda je ponuditi tvrdnje poput ove: “Osjećam se tužno i malo- dušno.” Zatim se od ljudi traži da izraze svoje slaganje na ljestvici. Uobiča- jena ljestvica od pet stupnjeva je “potpuno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, uopće se ne slažem.” Alternativno možete sastaviti ljestvicu koja označava stupanj do kojeg “me opisuje” svaka tvrdnja.

Treća je metoda primjena ljestvica poput ove:

Zaokružite broj na ljestvici koji označava koliko ste tužni.

Uopće ne 0-1-2-3-4-5-6-7-8-9-10 Najjače što sam se ikad u životu osjećao

Krajevi ove vrste ljestvica označeni su verbalnim iskazima koji se nazivaju uporišne točke. S tim iskazima ispitanik može usporediti svoje trenutačno iskustvo.

Green, Goldman i Salovey (1993) daju dobar pregled ljestvica ra- spoloženja i pokazuju da različite ljestvice sadrže različitu vrstu pristranosti. Primjerice, u listi označavanja pridjeva osoba može označiti sve pridjeve koji znače tugu i tako postići šest od mogućih šest bodova (na gornjoj listi označa- vanja), premda se ne osjeća izrazito tužno. Često je stoga dobro istodobno koristiti nekoliko spomenutih metoda i možda zbrojiti rezultate da bi se dobila kompozitna mjera raspoloženja.

Emocionalni poremećaji

Različiti nazivi koriste se za emocionalna stanja koja traju dulje od ra- spoloženja: “emocionalni poremećaj” pojam je koji se koristi za dva najčešća psihijatrijska sindroma - poremećaj raspoloženja (depresija i manija) i anksiozni poremećaj (koji ima puno različitih formi). Emocionalni poremećaji traju tjednima ili mjesecima, a neki i godinama. Takvi poremećaji danas se rutinski procjenjuju istraživačkim intervjuima, koji ih povezuju s kategori- jama iz Dijagnostičkog i statističkog priručnika za duševne

poremećaje, DSM-IV (Američka psihijatrijska udruga, 1994).

Tako je prema DSM-IV velika depresija poremećaj raspoloženja koji uključuje depresivno raspoloženje ili gubitak zanimanja za većinu aktivnosti i zadovoljstva u njima, a traje najmanje dva tjedna i popraćeno je s najmanje četiri od sljedećih simptoma koji su prisutni gotovo svakodnevno:

• značajan gubitak težine ili dobivanje na težini (bez namjernog držanja dijete);

• nesanica ili hipersomnija (pretjerano spavanje);

• psihomotorička agitacija ili značajno usporavanje (koje opažaju i drugi, a nije samo subjektivno);

• umor ili gubitak energije;

• osjećaj bezvrijednosti ili velike i neodgovarajuće krivnje;

• smanjena sposobnost koncentriranja ili neodlučnost;

• ponavljajuća razmišljanja o smrti ili plan za izvršenje samoubojstva.


Jasno je da se svi ovi simptomi ne odnose na emocije (npr. gubitak težine), no stvar je istraživačkog interesa otkriti u kakvoj su vezi epizode depresije i normalne epizode tuge. Tim ćemo se pitanjem više baviti u 8. i 11. poglavlju. Dijagnoza pokazuje kategorije poremećaja. Intenzitet poremećaja često se mjeri upitničkim mjerama: za depresiju je vjerojatno najšire korišten instrument Beckov inventar depresije (Beck, Steer i Garbin, 1988). Ovdje ćemo navesti česticu br. 10 iz tog inventara. Lijevo od svake tvrdnje nalaze se bodovi koji pripadaju svakom od mogućih odgovora:

0 Ne plačem češće nego obično.

1 Sada plačem više nego prije.

2 Sada plačem gotovo stalno.

3 Prije sam mogao plakati, no sada ne mogu plakati čak i kad bih htio.

Skala ima 21 česticu; rezultat od 10 do 15 bodova obično se uzima kao pokazatelj blage depresije, a 20 do 29 kao pokazatelj umjerene do teške depresije.

Ličnost

U idućem koraku spektra postoje pojmovi koji se koriste za opis onih vidova ličnosti koji mogu trajati čitav život. Mnogi od tih vidova imaju emocionalnu komponentu, tako npr. sramežljivost označuje sklonost socijalnoj anksioznosti. Pojam “osobina” koristi se za označavanje trajnog aspekta ličnosti.

Premda se ljudi u različitim situacijama različito ponašaju, pa je važno prepoznati interakcije osoba i situacije (Mischel, 1968), postoji i slaganje nekih na emocijama utemeljenih aspekata ponašanja tijekom vremena. Mi ćemo u 7. poglavlju raspravljati o trajnim razlikama u temperamentu i o osobinama ličnosti.

Ovdje ćemo dati primjer iz često korištenog Inventara anksioznosti kao crte i kao stanja (Spielberger i Krasner, 1988). Dio inventara utvrđuje trenu- tačno stanje - anksiozno raspoloženje - navodeći tvrdnje i tražeći procjenu stupnja slaganja s njima, kao što je prethodno navedeno. Da bi se procijenila anksioznost kao osobina ličnosti, odabrane su čestice upitnika koje se ne preklapaju s trenutačnim stanjem anksioznosti, primjerice:

Previše brinem oko nečega što zapravo nije važno.Postajem napet i uznemiren kad razmišljam o trenutačnim brigama i intere-sima.Ispitanici označavaju jedan od sljedećih odgovora na te čestice: “gotovo nikad,

ponekad, često, gotovo uvijek.” Odgovorima se daju bodovi 1,2,3 i 4, a oni se za 20 čestica, koje su odabrali sastavljači testa, zbrajaju i daju ukupan rezultat osobe na skali anksioznosti kao crte.

Veze među dijelovima emocionalnog spektra

Veze između emocionalnih fenomena s različitih dijelova emocionalnog spektra prikazanog na slici 4.6 mogu biti složene. Općenito, veze između epizoda emocija, raspoloženja, psihijatrijskih simptoma i osobina nisu dobro objašnjene. Neke se veze znaju: za sreću su Diener, Sandvik i Pavot (1991) pokazali da čestina, a ne jačina pozitivnih raspoloženja predviđa je li osoba općenito sretna prema rezultatima na različitim psihometrijskim mjerama. Pitanjem veze emocija i raspoloženja s ličnošću i emocionalnim poremeća- jima bavit ćemo se u kasnijim poglavljima.


Komponente ili osnovne emocije

Jedan od glavnih ciljeva teorije je smanjiti složenost na podnošljivu mjeru. sagledati emocije kao cjeline sastavljene od dijelova koji su lakše razumljivi od čitavog niza drugih emocionalnih fenomena. Kao što je naveo Reisenzein (1992a), dvije su glavne vrste ovih pokušaja: ili teoretičari svode emocije na dijelove koji sami po sebi nisu emocije (npr. procjene ili dimenzije), ili tvrde da se različiti skupovi emocija mogu svesti na osnovne emocije, a mnoge različite forme su složene od tih osnovnih emocija.

Većina se istraživača slaže da postoji biološka osnova emocija. Neki teore- tičari zastupaju stajalište predstavljeno na lijevoj polovici tablice 4.1, i emocije vide kao cjeline sastavljene od dijelova, pa se o emocijama različito govori u različitim kulturama, ovisno o tome koja se obilježja naglašavaju. Tim je istraživačima zajednička metafora da postoji naslijeđena, biološka osnova emocija, kao što postoji i za jezik, koji je ljudska univerzalnost. Pojedine emocije proizlaze iz sklopova različitih dijelova, kao što pojedini jezici izviru iz sklopova riječi. U svijetu emocija takvi sklopovi odražavaju stil života i socijalizaciju u kulturi iz koje izviru.

Alternativno gledište, navedeno u desnom stupcu tablice 4.1, jest da su či- tave emocije univerzalne (a ne samo njihove komponente). Postoje neki osnovni pokretački programi emocija razvijeni evolucijskom selekcijom. Zasni- vajući se na načelima navedenim u dodatku o kojem smo raspravljali u 3. poglavlju, razvoj tih programa zahtijeva interakciju s drugima, a u pojedinim društvima i među različitim ljudima mogu se javiti znatne razlike.

Da ne bismo ostali neopredijeljeni, možemo reći da mi, na temelju vlastitog pregleda rezultata istraživanja za ovu knjigu, zastupamo stajalište da su neke osnovne emocije univerzalne, premda smo svjesni i prednosti dru- gačijeg stajališta; a u pitanju slaganja između iskustvenih, tjelesnih i iz-

Komponentne teorije

Temelji se na obilježjima (Ellsvvorth, Temelji se na važnosti za cilj (Oatley 1991) ili dimenzijama (Russell, 1978) i Johnson-Laird, 1987)


ražajnih sastavnica, skloni smo (kao što smo prije naveli) stajalištu Langa da se radi o odvojenim sustavima. No ta pitanja nipošto nisu riješena, pa bismo mogli i promijeniti mišljenje. Metafora koju prihvaćamo je da emocije nisu beskonačno različite kao jezici; one su više nalik glazbenim notama. U mnogim glazbenim sustavima postoji mali skup različitih nota, koje se ponavljaju u razmacima od jedne oktave. Isto tako, vjerujemo, postoji konačan broj emocija. One se mogu ponavljati različitom jačinom, pa se sreća može javiti u tihom bavljenju nekom aktivnošću, kao zadovoljstvo u suradnji s nekim, kao radost, kao ushit. Ista emocija može imati različite kvalitete, kao što srednje visoki ton C različito zvuči na klaviru i na trombonu. Nizovi emocija mogu slijediti jedan za drugim u sklopovima koji su specifični za kulturu, baš kao što u melodiji note slijede jedna za drugom. A mogu se javiti i kao mješavine, kao što se note javljaju u akordima. U ovoj metafori emocije različitih kultura su poput različitih glazbenih žanrova: zborska skladba, gudački kvartet, country balada, jazz. Svaki je žanr različit (svaki je, zapravo, stvoren kao posebna kulturalna forma). U svakom se od njih mali raspon istih osnovnih elemenata, poput 12 nota u zapadnoj glazbi sukladnih osnovnim emocijama, javlja u određenim formama, nizovima i kombinacijama koje su vrlo različite.

Žustra rasprava vodi se između onih koji zastupaju komponentno sta- jalište i onih koji zagovaraju osnovne emocije. Ona predstavlja izazov či- tateljima i piscima ove knjige jer se složene pojave mogu tumačiti na nekoliko

Tablica 4.1 Dva skupa elemenata u dvjema vodećim skupinama teorija emocija. Citirani radovi su primjeri u kojima se raspravlja jedan od vidova neke teorije, a podaci su kritički vrednovani uz zaključak koji se priklanja jednoj altemativi.

Teorije osnovnih emocija

Ideja u osnovi teorije

Procjena

Vrednovanje značenja

Spremnost na djelovanje

Izražavanje Fiziološke

promjene

Emocije se temelje na komponentama nalik refleksima (Ortony i Turner, 1990)

Emocionalni pojmovi, uključujuči i razgovor sa

samim sobom, razlikuju se od kulture do kulture (Harre,

1986)

Različita je u različitim kulturama (Mesquita i Frijda, 1992)

Izrazi variraju s obzirom na društveni kontekst i ne moraju odražavati emocije (Fridlund, 1994)

Niske korelacije s drugim vidovima emocija (Lang, 1988)Emocije izviru iz genetski određenih programa karakterističnih za vrstu (Tomkins, 1962)

Odvijanje emocionalnih epizoda zbiva se po osnovnim obrascima (Stein, Trabasso i Liwag, 1993)

Izvire iz evolucijski određenih programa spremnosti (Tooby i

Cosmides, 1990)

Izrazi lica su nepromjenjivi i

univerzalni, a odgovaraju osnovnim emocijama (Ekman, 1992)

Slaganje među izrazima, fiziološkim i iskustvenim vidovima (Levenson, Ekman i Friesen, 1990)


načina. Kao i dvosmisleni likovi, mogu postojati uzajanmo isključiva sta- jališta. Čitateljima to može biti zbunjujuće. To može zahtijevati privremeno odustajanje od ideje da je već danas moguće stvoriti “ispravnu” teoriju o nekim vidovima emocija. Za istraživače je takvo stanje stvari očekivano na ovoj razini znanstvene spoznaje.

Sve u svemu, vjerujemo, premda još nije moguće dati jasnu definiciju emocija, da će nam ideja da su emocije stanja koja povezuju događaje s onim što je osobi važno, da potiču stvaranje planova i naznačuju obrise odnosa s drugima, omogućiti da cijenimo njihovu ulogu i dati osnovu za njihovo razumijevanje.

Sažetak

Obično o emocijama mislimo u terminima prototipa, tipičnih primjera, premda emocije tek trebaju biti znanstveno definirane. O emocijama je najbolje razmišljati kao o procesima s odredivim fazama: prvo su događaji vrednovani s obzirom na njihovu relevantnost za ono što nam je važno, zatim dolazi evaluacija konteksta - što možemo učiniti u vezi s događajem. Emocija je stanje sprenmosti za djelovanje, ona određuje prioritete i potiče stvaranje planova. Nju prate komponente tjelesnih promjena, izraza i djelovanja, ili potrebe za djelovanjem. Istraživanja veza između tih komponenti emocija pokazala su da su one slabe, premda se te komponente katkad javljaju zajedno. Katkad subjektivno doživljenu emociju prate tjelesne promjene i izrazi, a katkad ne. Jedna je mogućnost da kognitivni, tjelesni i izražajni aspekti emocija imaju različitu funkciju. Središnji je aspekt emocija promjena u spremnosti na djelovanje koja daje prvenstvo nekim ciljevima i planovima pred drugima, i koja posreduje u socijalnim odnosima. Različiti emocionalni fenomeni imaju različito vremensko trajanje. Izrazi lica i mnoge tjelesne promjene obično prestaju u roku od nekoliko sekundi. Emocije koje opažamo i o kojima govorimo drugima obično traju nekoliko minuta ili nekoliko sati. Raspoloženja traju satima, danima ili tjednima. Emocionalni pore- mećaji kao što je depresija i stanja anksioznosti traju mjesecima ili godinama; osobine ličnosti također imaju kvalitetu emocija i mogu trajati čitav život. Jedno od neriješenih pitanja u istraživanjima emocija je ono od čega se sastoje emocije. Jedno je stajalište da se one sastoje od komponenata koje same po sebi nisu emocije, kao što su procjene i dijelovi izraza. Ako je to točno, po- moći će nam razumjeti kako različite kulture naglašavaju i imenuju različite skupine takvih komponenti. Drugo je stajalište da postoji mali skup biološki određenih osnovnih emocija i da je njih razradila kultura pretvarajući ih u velik broj emocija koje ljudi doživljavaju.


Najbolja novija knjiga, napisana za neupućeno čitateljstvo, koja odgovor na pitanje Williama Jamesa “Što je emocija?” smješta u naše tijelo:

Antonio R. Damasio (1994). Descartes’ error. New York: Putnam.

Za kognitivno objašnjenje emocija, njihove prirode, i njihova značenja za život i zdravlje, čitajte opsežnu i znanstveno napisanu knjigu:


Richard S. Lazarus (1991). Emotion and adaptation. New York: Orford Univer- sity Press.

Alternativno, popularnije pisana knjiga s istom temom:

Richard S. Lazarus i Bernice N. Lazarus (1994). Passion and reason: Makingsense of our emotions. New York: Oxford University Press.

Za stjecanje uvida u prototipski pristup pojmu emocija i njegovu usporedbu s nužnimi dovoljnim uvjetima, vidi:

James A. Russell (1991). In defense of aprototype approach to emotion concepts. Journal of Personality and Social Psychology, 60, 37-47.

O pitanju razlikovanja emocija i raspoloženja, vidi:

Nico H. Frijda (1993). Moods, emotion episodes and emotions. U M. Lewis i J.M. Haviland (ur.), Handbook ofemotions (str. 381- 403). New York: Guilford.


S. /)оу/а()//е

<

fle/a

mz/n

l e/?

ioc(j

a

a

//toz

cja

Sadržaj

Kako rade mehanizmi emocija u mozgu

Rana istraživanja moždanih lezija i podraživanja

Strijami sustav

Limbički sustav

Emocije i

neokorteks

Amigdaloidne

jezgre kao

emocional

no

računalo

Neurokemijske tvari, modulacija i

emocijeObnova funkcije neur


otransmitera

u strijamom

područj

u Djelovanj

e peptida

na stra

h Integracija neurokemijskih i

anatomskih informacija

u emocionalnom ponašanju

Sažetak


Shka 5.0 Slika iz pozitronske emisijske tomografije PET. jedna iz niza novih tehnologija koje vizualiziraju iimnost mozga) dijagonalnog presjeka ljudskog— ozga u eksperimentu o emocionalnim učincima stezanja mišića na lijevoj strani lica, što izaziva nega- :: .no raspoloženje. Ta slika pokazuje područje - svje- tEje područje na desnoj strani blizu središnjeg presjeka- u prednjem dijelu cingularne vijuge, kroz koji je protok krvi jači, što upućuje na jaču aktivnosti živčanih stanica koja slijedi stezanje na lijevoj strani lica u usporedbi sa stezanjem na desnoj strani.


U tome se može osjetiti bespomoćnost čiste Logike....da riješi oneprobleme koji su nam bliže srcu.

George Boole, 1854, An Investigation ofthe Laws ofThought, str. 416

Kako rade mehanizmi emocija u mozgu?

Izračunato je da ljudski mozak ima oko 100 milijardi živčanih stanica; ti- pične stanice imaju otprilike 10 000 sinapsi, a neke i 150 000 (Kandel, Scwartz

i Jessell, 1991). Zamislite razumijevanje načina na koji mozak radi. Možemo proučavati anatomiju primjenom tehnika koje pokazuju živčane putove i pojedine živčane stanice, a možemo primijeniti nove tehnike skaniranja da bismo ustanovili gdje se za vrijeme različitih psiholoških aktivnosti odvija me- tabolizam. Možemo proučavati učinke slučajnog oštećenja ili lezija koje su namjerno načinjene u mozgu životinja u eksperimentalne svrhe. Možemo po- draživati dijelove mozga električnim putem ili pomoću tvari koje djeluju na kemijske mehanizme neurona, primijenjenih ili kao lijekovi ili lokalno, u manjim područjima mozga. Njihove učinke zatim možemo povezati sa znanjem o biokemiji i biologiji stanice. Možemo i bilježiti električnu aktivnost pojedinačne živčane stanice ili skupina stanica. To je to: anatomija, lezije, po- draživanje, bilježenje.

Mozak se u mnogo čemu razlikuje od računala, no da je računalo, bio bi kudikamo složeniji od bilo kojeg danas postojećeg računala. Pokušamo li otkriti kako radi računalo, recimo ono koje ima program razgovora s čovjekom, te tehnike zapravo znače proučavanje dijagrama, opažanje učinaka eks- polozija šićušnih bombi unutar stroja, promatranje onoga što se događa ako električnu struju primijenimo na jedno ili drugo područje, bilježenje voltaže u različitim dijelovima dok program radi. Možete vidjeti da, premda se biolo- gija i neuroznanosti smatraju “tvrđim znanostima” u usporedbi s “mekšim” disciplinama psihologije i antropologije, to ne znači da njihovi podaci nude jednostavan put k razumijevanju. Stvaranje bilo kakvih valjanih zaključaka iz podataka o psihologijskim procesima uključuje više koraka, a ti su zaključci i teško razumljivi.

Uz ovakvu složenost, razumijevanje načina na koji mozak radi da bi stvarao i prepoznao emocije čini se zastrašujućim pothvatom; bez konceptu- alne sheme ili suradnje između znanstvenika koji se bave proučavanjem mozga i onih u društvenim znanostima, on bi to i bio. Shemu koja nam je pomogla da počnemo razabirati odnos mozgovnih mehanizama i emocija dugu- jemo Descartesu (1649). Mehanizam koji je predložio nazvan je refleks, a radi ovako: događaji (podražaji) mogu pobuditi senzorne receptore, a te se pokretačke poruke prenose duž senzornih živaca do mozga gdje se, kroz niz skretnica, preusmjeruju u motoričke živce koji pokreću mišiće. Sustav je tako uređen da preusmjeravanje poruke proizvodi odgovor koji manje ili više odgovara podražaju. Descartes je smatrao da su senzorni podražaji povukli

Slika 5.1 (a) Shematski presjek ljudskog mozga. Najveći dio na ovom prikazu je desna strana kore mozga; lijeva strana nije prikazana. Čeoni režnjevi su s lijeve strane ovog prikaza, a područje kore u koje dolaze vidne informacije je na desnoj strani prikaza. Ovaj prikaz također pokazuje limbički sustav s obje strane. Hipotalamus (nije prikazan) se nalazi ispred i ispod talamusa. (b) Medijalni presjek ljudskog mozga Ovdje se mogu vidjeti hipotalamus i hipofiza za koju je vezan, no ne mogu se vidjeti najvažniji dijelovi limbičkog sustava jer su smješteni uzduž brazde.

moždano deblo kralježnička moždina

talamus

korteks

mali mozak

veliki mozak

središnjidio

limbičkisustav

mali mozak

žuljevito tijeloveliki mozak

talamus

pinealnažli jezda hipotalamus

produžena moždina


male uzice, koje postoje unutar senzornih živaca. One otvaraju sićušne ven- tile koji tekućinu iz sređišnjeg spremnika ispuštaju niz cijevi motoričkog živca da preplavi mišiće. Danas, naravno, znamo da mozak ne radi pomoću uzica i hidraulike. Povijest neurofiziologije u velikoj se mjeri bavi time kako mehanizmi koje je predložio Descartes djeluju pomoću poruka koje se prenose električnim i kemijskim putem.

Istraživači su se zapitali koji su putovi živčanih poruka? Gdje oni odlaze? Na koji se način spajaju i razdvajaju? Na slici 5.1 možete vidjeti neka od područja za koja se smatra da su važna za živčane poruke vezane uz emocije. Ona uključuju strijarno područje, hipotalamus i limbički sustav, koji se nalaze u nižim i središnjim dijelovima mozga. Zatim je tu i neokorteks, koji uključuje čeone režnjeve za koje se smatra da su posebno važni za emocije.

Descartesova ideja o refleksima podrazumijeva da okolina nadzire ono što se događa preko niza skretnica. No njegova ideja ne uključuje utjecaje mozga na te putove. Dvije su prilagodbe važne za razumijevanje emocija. Prva je ideja da radnje potaknute emocijama nisu tek odgovori. One su po- krenute samoregulirajućim sustavima temeljenim na unutarnjim pre- dodžbama ciljeva i usporedbama događaja s tim ciljevima - primarnim

isthmus


procjenama. Druga je prilagodba ta da životinje i ljudi ne odgovaraju na emocije tek refleksno, već stvaraju obrasce djelovanja nalik planu, koji su svojstveni vrsti.

Rana istraživanja moždanih lezija i podraživanja

Prvu značajnu teoriju mozgovnih mehanizama emocija predložili su Can- non i Bard. Istraživanja u Cannonovu laboratoriju tijekom 1920-ih, posebice ona koja je proveo Bard (1928), pokazala su da su mačke kojima je odstra- njen neokorteks (vidi sliku 5.2) sklone iznenadnim, neprimjerenim i krivo usmjerenim napadima. Ta je pojava nazvana “tobožnji bijes” (Cannon, 1931). Ako su bile umjetno hranjene i brižljivo njegovane, mačke bez neokorteksa mogle su preživjeti dugo vremena. Bard i Rioch (1937) opisali su mačku održavanu na životu godinu dana, a koja nije imala prednji mozak, izuzev malog dijela diencefalona i komadića strijarnog sustava. Sama se nije hranilai nije pokazivala nikakve druge spontane kretnje, osim jednom oštrenja kandži. Nije pokazivala znakove reakcija ugode, no kad bi bila izazvana, pokazivala je znakove neusmjerenog srditog ponašanja, “tobožnjeg bijesa”. Takva su opažanja navela Cannona da ustvrdi kako je talamus središte izražavanja emocija kao odgovora na podražaje, i da zaključi kako korteks obično djeluje tako da inhibira to izražavanje. Kao što smo opisali u 1. poglavlju, Hess (Hess i Briigger, 1943) je bio taj koji je nadopunio istraživanja o lezi- jama eksperimentima s električnim podraživanjem. Ta su istraživanja pokazala da bijesno ponašanje nije potaknuto samo iz talamusa, kao što je pretpostavio Cannon, nego i iz hipotalamusa koji se nalazi upravo ispod njega.

Slika 5.2 MacLeanovi dijagrami razvoja mozga kod ljudskog embrija. Gornji crteži (ai b, straga i sa strane) pokazuju dijelove mozga kod embrija od četiri tjedna, s vidljivim prednjim mozgom (1), srednjim mozgom (2) i stražnjim mozgom (3). Na donjem crtežu (c, malo kasnije) prednji mozak počinje se dijeliti u 1A, telencefalon (koji uključuje neokorteks, limbički sustav i strijarno područje) i diencefalon 1B (koji uključuje hipotalamus).


Ideja Cannona i Barda zapravo je bila nastavak pretpostavke iz 19. sto- Ijeća o živčanom sustavu koju je predložio Hughlings-Jackson (1959, razma- trana u 1. poglavlju). Pretpostavljalo se da na najnižoj mozgovnoj razini postoje jednostavni refleksni putovi uključujući i takve funkcije kao što su reakcije na jednostavne podražaje, stav tijela i kretnje. Na drugoj su razini strukture koje su se kasnije razvile, uključujući one povezane s emocijama, a koje oblikuju te funkcije. Na najvišoj razini korteks, koji se najkasnije razvio, upravlja svim nižim razinama. Prema tom stajalištu, djeca su puna nekontro- liranog uzbuđenja i emocija dok im se moždana kora ne razvije do te mjere da inhibira niže funkcije. Slično tome, predlaže Jackson, u različitim situacijama možemo zapaziti raslojavanje živčanog sustava na niže evolucijske razine: ne samo da se to događa kod oštećenja koje pogađa više funkcije (što se dogodilo nesretnom Phineasu Gageu), već se može vidjeti i kod pijanstva koje, sla- beći aktivnost viših područja, oslobađa aktivnost nižih područja.

MacLean (1990, 1993) je predložio bolje potkrijepljenu teoriju o vezama dijelova mozga i evolucije. On navodi da je njegov rad bio potaknut spekula- tivnim člankom Papeza (1937). Papez je ustvrdio da su druga područja povezana s hipotalamusom odgovorna za doživljaj emocija, premda je hipotalamus (diencefalon) važan za izražavanje emocija. Vođen Descartesovom idejom refleksnog luka, Papez je tvrdio da senzorni impulsi iz tijela i vanjskog svijeta dolaze u talamus i dijele se na tri glavna puta. Jedan od njih ide u strijarno područje, a to je tok pokreta. Drugi, tok misli, ide u neokorteks. Treći, tok osjećaja, ide u limbički sustav, koji ima mnogostruke veze s hipotalamusom. Njegov najvažniji dokaz za to da je limbički sustav odgovoran za emocije jest to što u pacijenata s bjesnoćom virus napada limbički sustav pa pacijenti katkada doživljavaju vrlo intenzivan strah, dok tumori u tom području katkad izazivaju gubitak osjećaja i pamćenja.

MacLean je dalje razvio tu ideju. On je tvrdio da se prednji mozak u Ijudi u velikoj mjeri sastoji od tri različita sustava, katkad slična Papezovim trima putovima. Svaki se sustav počeo razvijati u različitoj fazi evolucije. Zatim se svako područje dalje razvijalo sraštavanjem sa strukturama koje su već postojale. Svaka od starijih struktura razvila je veze s kasnije stvorenim strukturama, no nastavila je i obavljati svoje izvorne funkcije i ostala je zavisna od svojih izvornih mehanizama.

Novi element u MacLeanovoj tvrdnji je da svaki novostvoreni put nije samo kontrolirao niže refleksne putove. Umjesto toga, tvrdi MacLean, mozak nudi repertoar ponašanja svojstvenog vrsti, koje smo razmatrali u 3. poglavlju. Tri su velika koraka u evoluciji mozga kralježnjaka. Svaki je pridodao repertoar svojstven vrsti koji je omogućio preuzimanje novih funkcija; svaki se temelji na posebnoj mozgovnoj mreži. Ako je tako, to je sretna vijest za is- traživače mozga jer to znači da je mozak dijelom podijeljen na odvojena područja. Uklanjanje jednog dijela jednostavno će ukloniti i funkciju koju on obavlja, ostavljajući ostale uglavnom netaknutima. To znači i da bi električno ili kemijsko pocjraživanje trebalo potaknuti izvršavanje funkcije ponašanja za koju je to područje odgovorno. Stoga je to postala glavna metoda otkrivanja smještaja pojedinih funkcija u mozgu. Nastavak istraživanja u tom smjeru znači prikupljanje dokaza da ozljeda nekog određenog područja uklanja jedan djelič ponašanja, dok ga ozljede u drugim područjima ne oštećuju, kao i to da električno podraživanje određenog područja izaziva određeno ponašanje.

Stiijami sustav

Uz hipotalamus, najstariji i najosnovniji dio prednjeg mozga je strijarno područje. Prema MacLeanu, to se područje povećalo evolucijom gmazova i ono predstavlja osnovu čitavog ponašanje životinja koje su evoluirale iz te skupine. Ono je zaduženo za planiranje i stvaranje osnovnih skripata za dnevne aktivnosti i za ponašanje koje se temelji na prilagodbi tih aktivnosti ponašanju drugih pripadnika vrste. Na temelju rada nekoliko istraživača, MacLean (1990) opisuje ponašanje gmazova


koje se zapaža kod današnjih guštera. Ono uključuje određivanje i pripremu skrovišta, obilježavanje i iz- viđanje područja, formaliziranu borbu za obranu područja, potragu za hranom, Iov, stvaranje zaliha, formiranje društvenih skupina uključujući i hijerarhije, pozdravljanje, timarenje, parenje, okupljanje, selidbu. Aktivnosti su raspoređene rutinski, scenarijem koji svaki dan uključuje buđenje i sporo izlaženje, grijanje na suncu da se podigne tjelesna temperatura, oslobađanje

izmeta (obično svakodnevno na istom mjestu), prikupljanje zaliha u neposrednoj okolini, razdoblje mirovanja, potragu za hranom u širem području, povratak u sklonište i, konačno, počinak noću.

MacLean navodi i četiri načina komunikacije s ostalim pripadnicima vrste: pokazivanje “potpisa” (otkrivanje “to sam ja”, kad se životinja pomakne na novi položaj i u različitom društvenom kontekstu), izazivanje, koje je uvijek u vezi s teritorijem, udvaranje i očitovanje podložnosti. Uz to se javlja i šest drugih vrsta ponašanja: rutiniranje (učenje rutinskih pokreta i njihovo ponavljanje), imitacija ili mimikrija, tropizmi (kretanje prema pojedinim objektima), repetitivno ponašanje, ponovno zauzimanje određene pozicije i varljivo ponašanje. Ptice (koje vjerojatno potječu od dinosaura) i sisavci (uključujući i nas same) te obrasce ponašanja dijele s gmazovima.

MacLean i njegovi suradniđ željeli su napraviti čim potpuniji inventar repertoara ponašanja gmazova, i to su učinili u dva koraka. Prvi je bio odrediti gdje su smješteni mehanizmi koji stvaraju obrasce ponašanja svojstvene vrsti. Kod gmazova je strijarni sustav najveći dio prednjeg mozga. Limbički sustav i neokorteks nisu se značajnije razvili sve dok se grana iz koje su nastali gušteri nije odvojila od one iz koje su nastali sisavci. Da bi ispitao jesu li mehanizmi ponašanja koji se opažaju u gmazova još uvijek pod utjecajem strijarnog sustava i u viših životinja, MacLean (1990) je proučavao posebno, za vrstu tipično pozdravljanje u majmuna. To pozdravljanje ima elemente

Slika 5.3 MacLeanov dijagram tri glavna dijela prednjeg mozga. U embrionalnom razvoju prednji mozak sastoji se od dva dijela, diencefalona (koji uključuje hipotalamus) i telencefalona. Evolucijski je najstariji dio telencefalona tzv. reptilski mozak (uključujući i tzv. corpus striatum). On postoji kod gmazova, ptica i sisavaca. Idući se dio mozga razvio kod prvih sisavaca, prasisavaca, a to je limbički sustav koji uključuje amigdaloidne jezgre (ili amigdala) i septum. Zadnji se razvio neokorteks, koji MacLean naziva “mozgom mlađih sisavaca”.


“potpisa”, izazova i udvaranja, a javlja se kad majmun ugleda novog majmuna, a i (obično u ekperimentima) kad majmun ugleda vlastiti odraz u ogledalu. Odstranjivanjem dijela strijarnog područja majmuni prestaju pozdravljati vlastiti odraz u ogledalu, dok nakon uklanjanja drugih dijelova prednjeg mozga i srednjeg mozga to ponašanje ostaje očuvano.

Pretpostavlja se da je strijarno područje uključeno u programiranje obrazaca ponašanja specifičnih za vrstu kod sisavaca koji su usporedivi s onima u gmazova: kad su strijarna područja oštećena u ljudi, vidimo i posljedice koje govore o toj funkciji programiranja. Jedna vrsta štete događa se kod nasljedne bolesti zvane Huntingtonova koreja, koja se očituje tek kasnije u životu: pacijenti postaju nesposobni organizirati dnevne aktivnosti. Običa- vaju sjediti i ne raditi ništa, premda se rado priključuju aktivnostima koje su im organizirane.

Limbički sustav

Idući korak koji je MacLean (1993) učinio odnosio se na pitanje: “Sto mogu sisavci, a ne mogu gmazovi?” Postoje svega tri dodatka: majčinska briga i privrženost mladunčadi, glasanje i igra.

MacLean piše da je posebno važno to što se strukture u limbičkom sustavu sisavaca odnose na

samoočuvanje kod ponašanja kao što su hranjenje i natjecanje s drugima za resurse te na

produžavanje vrste u aktivnostima parenja, njege i privrženosti potomstva. Ove potonje funkcije

dodaju element društve- nosti životu sisavaca, koji se uvelike razlikuje od života gmazova. Gmazovi

su u međusobnoj interakciji, no legu se iz jaja i samostalno započinju život. Kod mnogih vrsta

gmazova mladunci moraju bježati čim se izlegu, kako ih roditelji ne bi pojeli. Premda neke vrste

stvaraju gomile, većinu života samuju. Nasuprot tome, svaki je sisavac rođen u uskoj vezi s drugima.

Općenito go- voreći, sisavci ovise jedni o drugima. Prisjetite se koliko su gušteri i kornjače tihi:

najranije glasanje u svijetu kralježnjaka, kaže MacLean, mogli su biti krikovi uznemirenosti zbog

razdvajanja kod najranijih sisavaca, koji su trebali pozvati roditelje. Ništa slično ne postoji kod

gmazova. Većina sisavaca nikad ne gubi društvenu komponentu svog života. Među sisavcima mi

ljudi smo najdruštveniji. Većina naših postignuća i velik dio našeg života ovisi o onome što drugi

čine, od razgovora do stvaranja svih vrsta upotrebljivih predmeta koje pojedinci ne mogu napraviti

sami.

Što se zna o drugom po starosti velikom području prednjeg mozga? MacLean je bio taj koji ga je nazvao limbičkim sustavom. On je usko povezan s hipotalamusom (MacLean, 1949), koji ne samo da kontrolira autonomni živčani sustav (dio odgovoran za tjelesne funkcije kao što je rad srca i znojenje, koje su važne u nekoliko teorija emocija), nego preko hipofize koja je njegov produžetak kontrolira i hormonalni sustav tijela. MacLean (1993) tvrdi da je kod sisavaca došlo do novog evolucijskog povećanja limbičkog sustava, s odvajanjem njihove grane od gmazova. Kliiver i Вису (1937) autori su studije koja je postala temelj brojnih kasnijih istraživanja. Oni su opisali posljedice neurokirurške operacije odstranjivanja sljepoočnog režnja neokorteksa i velikih dijelova limbičkog sustava u divljih majmuna držanih u laboratoriju. Umjesto straha od ljudi i uobičajene agresivnosti, odmah nakon operacije majmuni su bili poslušni, a lica su im bila bez izraza. Ponovljeno su ispitivali svaki predmet, čak i one opasne poput slomljenog stakla i plamena, stavljajući sve te stvari u svoja usta. Štoviše, premda su obično jeli samo voće, sada su jeli i sirovo meso i ribu, a čak i izmet. Došlo je i do promjena u seksualnom ponašanju: stalno su dodirivali vlastite genitalije i redom se pokušavali pariti s drugim majmunima, i mužjacima i ženkama, a čak i s neživim objektima. Sve te posljedice zajedno poznate su pod nazivom Kliiver-Bucyev sindrom. Danas se zna da do tog sindroma dolazi samo kad je područje amigda- loidnih jezgara uklonjeno ili oštećeno. To područje je


malo, oblika poput badema (amygdala je grčka riječ za badem); Kliiver-Bucyev sindrom ne pojavljuje se ako je to područje netaknuto (Weeiskrantz, 1956).

Amigdaloidno područje nije bilo izvorno uključeno u Papezov krug. Kao što je istaknuo LeDoux (1993), ideja o limbičkom sustavu koju je MacLean izveo iz Papezova kruga je nejasna, jer kako su pokazala istraživanja Kliiver- Bucyeva sindroma, mnoge od njegovih pretpostavljenih emocionalnih funkcija mogu se točnije lokalizirati u amigdaloidne jezgre. Slijedeći najnoviju podjelu, kad u ovoj knjizi govorimo o limbičkom sustavu, podrazumijevamo da on uključuje i amigdaloidne jezgre.

Od ovih ranih istraživanja, puno je studija o emocijama primjenjivalo tehniku koju je uveo Hess (o čemu smo govorili u 1. poglavlju), a to je ugrađi- vanje elektroda u mozak i podraživanje dijelova mozga kad su se životinje, oporavljene od operacije, ponovno normalno kretale. Da biste razumjeli što se u tim pokusima događalo, zamislite elektrodu kao tanku iglu, izoliranu či- tavim dijelom osim vrha. Kad se primijeni električno podraživanje, pokrene se aktivnost u nekoliko tisuća živčanih stanica blizu vrha elektrode i živčani se impulsi iz njih šire u okolne mreže. Dok umjetno potaknuti impulsi prelaze s jedne na drugu živčanu stanicu, strukturiraju se na način svojstven mreži. Tako je, primjerice, Hess pokazao da takvo podraživanje hipotalamusa izaziva u mačaka bijesne napade na neki objekt u njihovoj blizini. Od vremena Hessovih istraživanja nađeno je da je jedno mozgovno područje mačke uklju- čeno u tihe napade karakteristične za hvatanje plijena, a drugo u bijesnu agresiju svojstvenu strahu i borbi s drugim mačkama (Siegel i Brutus, 1990; Siegel i Pott, 1988).

Olds i Milner su 1954. godine, eksperimentirajući sa štakorima kojima su ugrađene elektrode, manje-više slučajno otkrili pojavu nazvanu “samopo- draživanje.” Kad je štakor otišao u jedan ugao velike eksperimentalne kutije, eksperimentatori su električno podražili njegov mozak, a štakor se ponovno vraćao u taj ugao. Ili, kad bi bili stavljeni u kutiju s polugom koja je aktivirala podraživanje, štakori su ponovljeno pritiskali tu polugu. U tim pokusima štakori nisu bili ni gladni ni žedni, no s vršcima elektroda u septalnom dijelu limbičkog sustava, oko 75 posto vremena stalno su pritiskali polugu da bi osigurali to podraživanje, čak do ukupno četiri sata dnevno. Očito je elek- trično podraživanje bilo potkrepljujuće: štakori su naučili instrumentalno ponašanje da bi ga osigurali. Istražujući tom tehnikom različita područja mozga, Olds (1955) je izvijestio o rezultatima ugrađivanja elektroda kod 76 štakora. Efekti potkrepljivanja dobiveni su na 35 od ukupno 42 štakora kod kojih su elektrode bile smještene u limbičkom sustavu. Od 35 štakora s elektrodama izvan limbičkog sustava, samo su se kod dva javili potkrepljujući učinci.

Otprilike u isto vrijeme, izvještavajući o rezultatima istraživanja shizofrenih ispitanika, Heath (1954) je opisao kako električno podraživanje u septalnom području proizvodi različita iskustva, uključujući i neka iskustva ugode, slabljenja straha ili srdžbe, ili osjećaj ushita. Olds se 1956. otvoreno izjasnio, dajući naziv limbičkim područjima koja su uključena u samopo- draživanje: “centri ugode”.

Kako, dakle, da promatramo limbički sustav? Otkriveno je da po- draživanje nekih područja

unutar tog dijela potiče različite sklopove ponašanja kao što su bijesni napadi, ali i hranjenje i pijenje.

Hoće li životinje s elektrodama smještenim u istim područjima sebi zadavati potkrepljujuće po-

dražaje? Nakon niza domišljatih pokusa, Valenstein, Сох i Kakolewski

(1970) doveli su u pitanje glavnu zamisao ovih istraživanja, a to je da elek- trično podraživanje u

limbičkom sustavu aktivira krugove specifičnih nagona kao što su agresija, glad i žeđ. Kod svojih su

štakora našli da ista elektroda s istim načinom podraživanja može potaknuti hranjenje ako im je

ponuđena hrana, pijenje ako im je ponuđena voda, ili glodanje ako su im dani komadi drveta.

Podraživanje nije potaknulo specifična ponašanja, niti je aktiviralo specifične nagone kao što su glad

ili žeđ. Učinak je prije ovisio o kombinaciji podražaja i onoga što je bilo dostupno. I ovi podaci


govore o tome da obrasci ponašanja svojstveni vrsti nisu nepromjenjivi, već ovise o okolini. U

drugom nizu eksperimenata, Valenstein, Сох i Kakolewski su otkrili i smještaj elektroda koji potiče

samopodraživanje. Štakori bi otišli na određeno mjesto u eksperimentalnoj kutiji, prekidajući zraku

svjetla da bi uključili podraživanje. No, ako su istim tim štakorima u istoj kutiji, umjesto mogućnosti

za samopo- draživanje, ponudili komadiće drva, gumice i kuglice hrane na jednom kraju kutije, s

pojavom podraživanja koje je zadavao eksperimentator štakori su počeli nositi te predmete na drugi

kraj. To su tipične radnje stvaranja zaliha u skloništu ili gradnje gnijezda.

Stoga su Valenstein, Сох i Kakolewski ustvrdili da organizacija limbičkog sustava i hipotalamusa uključuje mreže na kojima se temelji ponašanje svojstveno vrsti. Ako se takve mreže umjetno potiču, živčani impulsi oko vrška elektrode postaju strukturirani organizacijom te mreže i trenutačno doživljenom okolinom. Učinci tog strukturiranja omogućuju pojavu programa svojstvenih vrsti, kao što je hranjenje, pijenje, timarenje ili stvaranje zaliha, ne izravno nego preko nečega poput izazivanja opće spremnosti ili sklonosti približavanju. Von Holst i Von Saint Paul (1963) su napisali da je posljedica takvog podraživanja poput aktiviranja raspoloženja, pa ponašanje koje se javlja otkriva obrasce specifične za vrstu i nešto od njihove među- sobne povezanosti, kao i njihove osjetljivosti na okolinu, koje su olakšane tim ponašanjem.

Glickam i Schiff (1967) su predložili najobuhvatniju teoriju učinaka po- draživanja na mozak. Oni su predložili da (a) ne samo da podraživanje aktivira mehanizme odgovorne za obrasce svojstvene vrsti, nego i (b), kad su ti mehanizmi aktivirani, ugodna ili neugodna svojstva povezana s aktivacijom (što se otkriva kroz samopodraživanje) ovise o tome javlja li se kretnja prilaženja ili povlačenja. Drugim riječima, ako se raspoloženje stvoreno nekim vrstama električnog podraživanja zasniva na približavanju, ono potiče znatiželju i istraživanje. A ako su u blizini hrana, voda ili partner za parenje, vjerojatno će se javiti hranjenje, pijenje ili seksualno ponašanje. U životinja koje su grabežljivci, hvatanje plijena također uključuje sličnu tendenciju pri- bližavanju. Vjerojatno su i radnje usmjerene na zaštitu domaćeg područja utemeljene na mehanizmu približavanja. Međutim obrasci zasnovani na po- vlačenju uključuju druga područja limbičkog sustava, a radnje svojstvene vrsti ovdje uključuju bijeg od bolnih iskustava, ukočenost ili bijeg od grabežljivaca, izbjegavanje loših okusa ili mirisa. Za uvid u noviju verziju ove teorije vidi Vaccarino, Schiff i Glickman (1989).

Uz podatke o životnjama, postoje i podaci o ljudima; pacijent s ošteće- njem amigdaloidnog područja donosio je pogrešne socijalne odluke i vrlo je loše prepoznavao emocije (Adolphs i dr., 1994). Štoviše, smatra se da kod ljudi limbički sustav podržava subjektivno doživljavanje emocija. Najbolje podatke, smatra MacLean, nudi jedan oblik epilepsije - epilepsija slje- poočnog područja ili psihomotorička epilepsija (Gibbs, Gibbs i Fuster, 1948). Kod epilepsije sve živčane stanice u jednom dijelu mozga počinju zajedno “ispaljivati” živčane impulse rasporedene poput vala koji se sam održava, a poremećaj se širi obuhvaćajući sve veće područje. Takva ispaljivanja impulsa mogu trajati od nekoliko sekundi do nekoliko minuta, a osoba za vrijeme napadaja može izgubiti svijest. Kod psihomotoričke epilepsije ispaljivanja se ne šire izvan limbičkog područja, a taj je nalaz dokaz da je limbičko područje fiziološki odvojeno. Takva je vrsta epilepsije uobičajena. Može se javiti zbog oštećenja limbičkog sustava pri porodu, zbog virusa ili nekog drugog razloga. Uz epileptički napadaj u tom području prvo se javlja aura, subjektivno stanje koje uključuje jake emocije. Ruski romanopisac Dostojevski, koji je patio od epilepsije, pisao je o auri uoči svojih napadaja: “Osjećaj sreće takav je da ga je gotovo nemoguće zamisliti u normalnom stanju, a drugi ga ljudi uopće ne mogu pojmiti...potpuno u suglasju sa sobom i čitavim svijetom” (Dostojevski, 1955, str. 8). Osim emocionalnih promjena, ljudi koji pate od ove vrste epilepsije često doživljavaju i promjene ličnosti, primjerice, postaju manje zainteresirani za seks, no socijalno agresivniji, na način koji se


ne javlja kod epilepsije koja pogađa druga područja mozga (Bear, 1979).

MacLean (1993) navodi šest vrsta emocija koje se javljaju u psihomoto- ričkim aurama kod epilepsije: osjećaji želje, straha, ljutnje, potištenosti (tuge), osjećaji zadovoljstva (osjećaji sreće, uvida ili postignuća) te osjećaji naklonosti. Cesto, kao kod osjećaja koji opisuje Dostojevski, javlja se dojam potpune uvjerenosti. MacLean nastavlja: “Značajno je da su ovi osjećaji slobodno lebdeći,

potpuno nevezani uz bilo koju pojedinačnu stvar, situaciju ili ideju” (str. 79, kurziv u izvorniku). Osjećaji su često povezani s nekim moto- ričkim automatizmom, primjerice “boksačko ponašanje, s rukama koje mašu poput onih čimpanze koji se bori” (MacLean, 1993, str. 79), ili očitovanje srdačnosti prema svakome u blizini. Primjerice, Gowers (1881) opisuje dvadesetogodišnju djevojku kod koje je “iza svakog napadaja slijedila provala ljubljenja”. Feindel i Penfield (1954) su uspjeli izazvati emocionalne učinke električnim podraživanjem mozga svojih pacijenata, i to dijelova za koje se vjerovalo da su oštećeni i da uzrokuju epileptičke napadaje.

Epileptički napadaji ove vrste obično su praćeni gubitkom svijesti i sjećanja o događajima koji su se zbivali kad je napadaj započeo. McLean je prema tome zaključio da emocije mogu ovisiti o sjećanju i neprekinutom os- jećaju vlastitog “ja”. Odvajajući funkcije limbičkog sustava od onih neokorteksa u kojem su smješteni mehanizmi jezika, MacLean je iznio mišljenje da limbički sustav služi spajanju podražaja iz vanjskog svijeta i onih unutar tijela. Taj sustav djeluje u terminima emocija i “izmiče poimanju intelekta, jer njegova životinjska i primitivna stuktura ne dopušta komunikaciju u verbalnim terminima” (MacLean, 1949, str. 348). Premda taj citat hvata ton neposrednih opisa, primjerice onog koji daje Dostojevski, danas zvuči pomalo zastarjelo - jasno je da emocije nisu neprofinjene. Međutim ideja uključuje i zamisao da su emocije možda imale primarnu funkciju, a da su tek kasnije do- rađene kulturom i jezikom.

Emocije i neokorteks

Treči veliki korak u evoluciji ljudskog mozga specifičan je za više sisavce. Neokorteks (često spominjan kao kora velikog mozga) je najrazvijeniji u ljudi: zauzima oko 80% čitavog mozga. Korteks je debeo između 0.15 i 0.30 cm, no vrlo je nabran. Kad bi se izravnao, imao bi površinu od oko 2 m 2 . Kod ljudi je korteks izrazito povećan u usporedbi s najbližim životinjskim rođa- cima. Razmjerno su najviše povećani čeoni režnjevi moždane kore. Pris- jetimo se, upravo je to područje bilo uništeno kod Phineasa Gagea (prikazanog u 1. poglavlju). Ceoni režnjevi usko su povezani s limbičkim sustavom.

Superiomost desne strane u prepoznavanju emocionalnih izraza

Kod ljudi informacije iz vanjskog svijeta prelaze na suprotnu stranu mozga. Ako direktno promatrate nešto što je okomito, kao što je rub vrata, informacije o svijetu s desne strane tog ruba prenose se preko talamusa u vidna područja sa stražnje strane kore mozga s lijeve strane, dok se, sukladno tome, informacije o stvarima s lijeve strane prenose na desnu stranu. Na sličan način križaju se i neuralni putovi za kretnje. Ako posegnete desnom rukom, tu kretnju kontrolira lijeva strana moždane kore, motorička područja koja su podjednako udaljena i od prednjeg i od stražnjeg dijela mozga. Doživi li osoba moždani udar (krvarenje nastalo puknućem krvne žile, što uzrokuje oštećenje mozga) na lijevoj strani, može izgubiti dar govora i ostati paralizi- rane desne strane tijela. Nasuprot tome, s oštećenjem mozga na desnoj strani osoba neće imati teškoća s govorom, no možda neće biti


sposobna prepoznati emocije drugih ljudi. Pogledajte sliku 5.4 da biste vidjeli kako se senzorni putovi križaju na putu do svake strane.

Nađeno je da je desna strana korteksa usko vezana s obradom emocionalnih informacija. Uz podatke o tome da pacijenti s oštećenjem desne strane moždane kore često imaju teškoća u prepoznavanju emocionalnih izraza lica, za to postoje tri vrste dokaza (Etcoff, 1989).

Prvo, pacijenti kojima je učinjen kirurški zahvat presijecanja veze između dva dijela korteksa da bi se spriječilo širenje epileptičkih izbijanja s jedne na drugu stranu - tzv. pacijenti s podijeljenim mozgom - mogu prepoznati emocionalno značajne događaje kad su filmovi prikazani samo na desnoj

strani.Tako Gazzaniga (1988) izvještava o pacijentici s podijeljenim mozgom čijoj je

desnoj strani kore prikazan filmski isječak osobe bačene u plamen. Ta pacijentica nije

mogla opisati što je vidjela jer govorno izražavanje ovisi o lijevoj strani. Rekla je:

“Doista ne znam što sam vidjela; čini mi se, samo bijeli bljesak. Možda neko drveće,

crveno drveće kao ono ujesen.” Zatim je na-

projekcije iz talamusa u korteks

vidni asocijativni korteks

gornji kolikul

lateralnokoljenastotijelo

desno oko

vidni živci

chiasma opticum

vidni putovi

Iiievo oko

slika na mrežnici


Slika 5.4 Dijagram koji prikazuje projekciju informacija iz jedne strane vidnog svijeta na suprotnu stranu mozga. Postoji put do dijela srednjeg mozga (superior colliculus), i put u vidno područje neokorteksa (gdje možete vidjeti projekciju lica žene). Kod pacijenata s tzv. podijeljenim mozgom razdvojene su dvije strane korteksa, ali ne i limbički sustav i srednji mozak.stavila obraćajući se Gazzanigi: “Nekako se osjećam uplašeno. Nervozna sam. Ne sviđa mi se ova prostorija, ili me možda vi činite nervoznom” (str. 235). Film koji je vidjela desnom stranom moždane kore očito ju je zaplašio. Doživljaj straha vjerojatno je uključio i limbički sustav koji je ostao netaknut ispod razine na kojoj je izveden kirurški zahvat, no ni desna strana moždane kore ni limbički sustav ne funkcionira u terminima riječi. Signali straha dospjeli su do lijeve strane korteksa koja omogućuje verbalno izražavanje, no, ne znajući ništa o tome što ih je uzrokovalo, počela je potraga za verbalno izrecivim razlozima: "... možda me vi činite nervoznom.”

Drugo, kad se normalnim ljudima prikažu lica s usnama izvijenim u osmijeh na jednoj strani lica, a usnica obješenih u tuzi na drugoj strani, oni su izraz skloni tumačiti prema dijelu koji se prenosi na desnu stranu mozga. Po- gledajmo sliku 5.5. Jedno lice izgleda sretnije od drugog, vjerojatno zato što je jedna strana mozga razmjerno važnija od druge u obradi emocionalnih izraza.

Treće, kad se slike lica na trenutak prikažu na ekranu, prepoznavanje emocionalnih izraza bolje je za lica u lijevoj strani vidnog polja (povezanoj s desnom stranom kore mozga) (Strauss i Moscovitch, 1981). Razlika nije velika, premda je naglašenija kod teže prepoznatljivih emocija. Dakle, ponovno nailazimo na dokaze o superiornosti desne strane mozga u prepoznavanju emocionalnih izraza.

Etcoffova i sur. (1992) su provjeravali sposobnost prepoznavanja laganja. Prisjetite se Ekmanove i O’Sullivanove studije sposobnosti ljudi da prepoznaju laganje iz finih facijalnih znakova anksioznosti (razmatrane u 4. poglavlju). U eksperimentu Etcoffove i sur., pacijenti s oštećenom

Slika 5.5 Nepostojeća lica. Ove karikature imaju izraz sreće na jednoj strani, a tuge na drugoj. Pogledajte nos svakog lica i odredite koje lice, prema vašem mišljenju, izgleda sretno, a koje tužno. Ako ste dešnjak, vjerojatnije je da ćete (b) vidjeti kao sretnije od (a). Moguće objašnjenje je da se veći dio lijeve strane bilo koje slike ili vi- zualne scene obrađuje desnom stranom vašeg mozga, gdje se, smatra se, prvenstveno događa prepoznavanje emocionalnih izraza u dešnjaka.


lijevom stranom mozga bili su značajno bolji od onih s oštećenjem desne strane i od normalnih ispitanika u prepoznavanju laganja. Etcoffova i sur. su to objasnili time što su ispitanici koji obraćaju pozornost na govor u puno većoj mjeri pod utjecajem riječi, dok su se ispitanici sa slabim verbalnim sposobnostima, a očuvanom osjetljivošću za emocionalne izraze lica, oslanjali na znakove na licu.

Kako u svom pregledu ističe Etcoffova (1989), superiornost desne strane mozga u prepoznavanju emocionalnih izraza lica nezavisna je od uspjeha u prepoznavanju identiteta lica. Etcoffova daje i pregled prepoznavanja emocija prema tonu glasa i drugih neverbalnih aspekata govora. Te se sposobnosti mogu odvojiti od vizualnog prepoznavanja emocija, kao i od obrade verbalnih izričaja s emocionalnim značenjem. Štoviše, lezije u dijelu desnog čeonog područja mogu djelovati na emocionalne aspekte proizvodnje govora i gesti (Ross, 1984). Kako ističe Etcoffova, ne radi se o tome da desna hemis- fera općenito obrađuje sve što je emocionalno. Vjerojatno postoje specifični mehanizmi prepoznavanja i proizvodnje emocionalnih izraza koji kod de- šnjaka imaju veću reprezentaciju u desnoj strani moždane kore.

Gledajući općenitije, Tucker i Frederick (1989) su ustvrdili da je desna strana korteksa bolje povezana s amigdaloidnim jezgrama, ranije se tijekom djetinjstva razvija i općenito je udešena za emocionalnu obradu, vjerojatno posebno za aktivnosti koje uključuju odnose s drugima. Funkcije te strane korteksa, kao što opisuju Tucker i Frederick, zvuče blisko onima koje opisuje Epstein (1993) kao sustav o iskustvenom “ja”, temeljen na emocijama, koji djeluje cjelovito, analogno i neposredno s obzirom na iskustvo. Nasuprot tome, lijevi dio korteksa specijaliziran je za obradu informacija koja je verbalna, simbolička i analitička. Jedna od teškoća za nas ljude je da integriramo te dvije vrste obrade, s obzirom na činjenicu da su one donekle odvojene. Je- dan od dokaza koji upućuje na odvojenost našla je Lois Bloom (1989), a govori o tome da bebe to kasnije progovore što više emocionalnih izraza pokazuju. Kad su bebe koje je proučavala progovorile otprilike s 13 mjeseci, njihov emocionalni izraz dok su izgovarale riječ bio je neutralan; emocionalni i verbalni izrazi bili su statistički nezavisni. Tek s oko 19 mjeseci djeca su mogla izreći riječ i istodobno izraziti emociju.

Iskustvo i izražavanje emocija: pozitivne emocije su jače reprezentirane na lijevoj strani, a

negativne na desnoj

Dok se perceptivna područja nalaze na stražnjem dijelu moždane kore, područja iskustva i izraza smještena su prema prednjem dijelu. Kad se radi o iskustvu, ne postoji općenita superiornost desne strane za emocionalnedogađaje u usporedbi s neemocionalnim dogadajima. Umjesto toga, baremneki mehanizmi povezani s iskustvom i izražavanjem pozitivnih emocija smješteni su na lijevoj strani, a oni za negativne emocije su s đesne. Pri- kupljene su dvije vrste dokaza o torne (Davidson, 1992a).

Prva vrsta odnosi se na iskustvo i izražavanje specifičnih emocionalnih epizoda (one na kratkom dijelu vremenskog spektra, slika 4.6). Za negativne emocionalne epizode veća je aktivacija na lijevoj strani. Davidson i sur. (1990) su ispitanicima dali da samo gledaju četiri kratka filmska isječka. Dva zabavna isječka prikazivala su životinje kako se igraju. Dva gadljiva bili su obrazovni filmovi za medicinske sestre. Jedan je prikazivao žrtvu s opekli- nama, a drugi amputaciju. Za vrijeme gledanja svakom ispitaniku mjerena je elektroencefalografska aktivnost (EEG) na četiri pozicije sa svake strane lubanje, a izrazi lica snimani su videokamerom. Zabilježeni su izrazi sreče (koje pokazuje Duchenneov smješak, kao što je to opisano u 4. poglavlju) i odvrat- nosti (izražene nabiranjem nosa). Dok su ispitanici imali sretan izraz, zabilježeno je značajno prosječno povećanje aktivacije u lijevom čeonom području korteksa u usporedbi s desnim čeonim područjem. Pri izražavanju gađenja zabilježena je veća aktivacija na desnoj strani čeonog područja. Za svakog ispitanika izračunat je


indeks asimetrije aktivacije čeonog dijela. Svi ispitanici pokazali su više aktivacije na desnoj strani za epizode u kojima su njihova lica pokazala gnušanje u usporedbi s epizodama u kojima su pokazali sreću.

Davidson (1992a) daje pregled nekoliko drugih istraživanja iz svog laboratorija, uključujući i onu o odraslima koji igraju videoigru u kojoj su za neke postupke dobili novčanu nagradu, a za druge bili novčano kažnjeni, te drugu u kojoj je desetomjesečnim bebama prilazila majka ili nepoznata osoba. U oba istraživanja nađeni su slični obrasci EEG-a: pozitivne emocije praćene su većom aktivacijom lijeve strane čeonog režnja, a negativne emocije većom aktivacijom desne strane čeonog dijela. Davidson nudi sljedeće objašnjenje: čeoni dio mozga specijaliziran je za namjerne aktivnosti, samoregulaciju i planiranje. Stoviše, većina ljudi, prilazeći nečemu, pruža desnu ruku, a taj pokret kontrolira lijeva strana mozga. Pozitivna emocija sreće dio je tendencije približavanju. Negativne emocije kao što je gnušanje i strah povezane su s povlačenjem, a aktivaciju kontroliraju desna čeona i sljepoočna područja. Očekivali bismo da se kod ljevorukih ljudi sklopovi aktivacije javljaju na suprotnim stranama, no na njima je provedeno premalo istraživanja.

Davidsonova istraživanja su korelacijska, a eksperimentalnu potvrdu lateralizacije emocionalnih iskustava našli su Schiff i Lamon (1989, 1994). Oni su našli da stezanje mišića na lijevoj strani lica, ili što čvršće stiskanje gumene loptice u lijevoj ruci u intervalima od 45 sekundi isprekidanim s 10 sekundi stanke, kod ljudi izaziva negativne emocije, prvenstveno tugu. Stezanje mišića lica ili ruke na desnoj strani proizvodi pozitivnije, a katkad i asertivne emocije. U situacijama indukcije ništa nije izgovoreno u vezi s emocijama, pa su se različiti emocionalni učinci javili nezavisno od svjesnog znanja ispitanika. Emocije su mjerene na nekoliko načina, no najneobičniji je bio onaj u kome su Schiff i Lamon zatražili od ispitanika da ispričaju priče o dvosmi- slenim slikama iz Testa tematske apercepcije (Bellak, 1986), koje su, kako je poznato, osjetljive na raspoloženja. Nezavisni procjenitelji, koji nisu znali kakva je vrsta indukcije primijenjena kod ispitanika, brojili su emocionalno pozitivne, negativne i neutralne tvrdnje u zapisanim pričama koje su ispitanici izrekli. Nakon stezanja mišića lijeve strane lica ili mišića lijeve ruke (što, pretpostavlja se, aktivira desnu stranu mozga) ispitanici su pisali priče sa značajno više emocionalno negativnih tvrdnji. Manje je negativnih tvrdnji bilo uz stezanja na desnoj strani. Schiff i Lamon usput izvještavaju i o tome što su ljudi spontano rekli. Jedan ispitanik je nakon stezanja mišića rekao:

Stezanje lijeve ruke: “Osjećao sam da su mi oči suzne. Cinilo se kao da sammrzovoljno dijete.” Stezanje desne ruke:"Osjećao sam agresiju, ljutnju premabratu. Dosta odlučnosti." (Schiff i Lamon, 1994, str. 253)

Opisana asimetrija u aktivaciji mozga odnosi se na kratkotrajne emocije. No što je s dugotrajnijim epizodama, raspoloženjima, temperamentom, psihijatrijskim sindromima? Velika je vjerojatnost da će se razviti klinička depresija kod pacijenata koji su pretrpjeli moždani udar na lijevoj strani, pa su im oštećeni čeoni dijelovi, dok su simptomi manije učestaliji kad moždani udar ošteti desno čeono područje (Starkstein i Robinson, 1991). Henriques i Davidson (1991) su našli da je kod depresivnih pacijenata (bez oštećenja mozga) aktivacija lijevog čeonog područja slabija od one u nedepresivnih Ijudi.

Genetski uvjetovanu asimetriju funkcije Davidson (1993) naziva “afektiv- nim stilom”, i opisuje

istraživanje Kagana i suradnika (Davidson, 1992a). U dobi od 31 mjeseca ispitano je 386 djece u

parovima s majkom tijekom seansi od 25 minuta u velikoj igraonici s igračkama koje su uključivale i


tunel. Deset rninuta nakon početka seanse eksperimentator je ušao s robotom na daljin- sko

upravljanje koji se kretao prema svakom djetetu i govorio. Nakon tri minute robot je rekao da mora

odrijemati i bio je uklonjen. Dvadeset minuta nakon početka nepoznata je osoba ušla u prostoriju s

kutijom zanimljivih igračaka, pozvala djecu da se s njom igraju i otišla nakon tri minute. Iz tih su

seansi izvojene tri grupe djece. Djeca u inhibiranoj skupini su (a) provela više od 9.5 minuta blizu

majke tijekom seanse od 25 minuta, (b) nisu doticala igračku, (c) nisu govorila u prve tri minute

nakon početka, (d) nisu prilazila robotu, (e) nisu prilazila nepoznatoj osobi, i (f) nisu ulazila u tunel

za igranje. Tu je zatim bila i skupina neinhibirane djece. Ona su blizu majke provela manje od 30

sekundi i spremno su izvodila sve druge aktivnosti (b do f). Bila je tu i srednje inhibirana skupina

djece, koja je na tim mjerama bila između ove dvije skupine. U svaku skupinu odabrano je 28 djece,

otprilike podjednako dječaka i djevojčica. Sedam mjeseci kasnije toj djeci izmjeren je EEG u stanju

mirovanja. Kao što se vidi na slici 5.6, između njih je postojala značajna

0.1


razlika. Inhibirana djeca imala su puno veću aktivaciju na desnoj strani, dok je ona kod

neinhibirane djece bila puno manja. Djeca srednje skupine bila su otprilike po sredini između ovih

dviju skupina.

Rezultati lateralizacije pozitivnih i negativnih emocija u kori mozga kod ljudi slažu se s teorijom

Glickmana i Schiffa (1967), koja je izvorno predložena za objašnjenje eksperimenata na životinjama.

Kad ponašanje svojstveno vrsti, obuhvaćajući i neke obrasce agresivnog ponašanja, uključuje

prilaženje, ono je pozitivno obojeno i ugodno. Nasuprot tome, obrasci po- vlačenja su negativno

obojeni. Mehanizmi prilaženja i izbjegavanja anatomski su odvojeni u limbičkom sustavu. Kod

ljudi se odvojeno nakupljanje mozgovnih mehanizama prilaženja i izbjegavanja nastavlja na

različitim stranama kore mozga, a povezano je s pozitivnim i negativnim emocionalnim iskustvom.

Srednji dio čeonog područja

Slika 5.6 Prosječni rezultati u dobi od 38 mjeseci na indeksu koji pokazuje razmjerno veću EEG aktivaciju lijeve u usporedbi s desnom hemisferom kod djece koja su u dobi od 31 mjeseca bila svrstana u skupinu inhibirane, srednje inhibirane ili neinhibirane djece u seansama igranja koje su trajale 25 minuta.

0.08

>± 0.06

0.04>3

0.02

cS

►d oCGO►J

g> -0.02

-0.04

Srednjeinhibirani

-0.06Inhibirani Neinhibirani


Amigdaloidne jezgre kao emocionalno računalo

Do sada opisana istraživanja upućuju na to gdje su smješteni mehanizmi koji stvaraju određene vidove emocija. No, što čini mozak da bi izazvao emocije? Najistaknutija je LeDouxova (1993) hipoteza. On je tvrdio da su amigdala središnje emocionalno računalo u mozgu vrednujući emocionalno značenje senzornih informacija, odnosno obavljajući funkcije primarne procjene, kao što smo opisali u prethodnom poglavlju. Podaci su složeni, no uključuju sljedeće: amigdaloidne jezgre su povezane s onim strukturama koje omogućuju obavljanje takve funkcije. One primaju informacije iz dijelova moždane kore povezanih s vizualnim prepoznavanjem objekata i iz područja povezanih s prepoznavanjem zvukova. Amigdala također imaju i bliske veze s hipotalamusom, za koji se od vremena Hessovih istraživanja zna da je povezan s emocionalnim ponašanjem. U amigdaloidnim jezgrama može se izazvati potkrepljujuće samopodraživanje (Kane, Coulombe i Miliaressis,1991) , a dijelovi emocionalnog ponašanja i autonomnih odgovora mogu se pobuditi električnim podraživanjem u tom području (Hilton i Zbrozyna, 1963).

Najistaknutiji dio LeDouxove hipoteze je da, uz informacije iz vidnog i slušnog dijela kore, amigdala primaju vidne i slušne informacije izravno, preko talamusa, a ne preko putova koji omogućuju prepoznavanje objekata ili različitih zvukova. Pokusi koje provode LeDoux i sur. (npr. 1990) primjenjuju Pavlovljevo uvjetovanje, koje se smatra osnovnim mehanizmom učenjao emocionalnom značenju događaja koji su znak nečega ugodnog ili neugodnog. To se uvjetovanje promatra kao učenje privremenih struktura koje izazivaju značajne događaje, povezane s ciljevima. Uobičajen postupak uključuje dva podražaja. Jedan se naziva uvjetovani podražaj - to je onaj čije značenje treba naučiti, a može biti bljesak svjetla ili zvuk. Prije eksperimenta nije imao drugog značenja izuzev onog koje se opažalo. Zatim su tu i neuvjetovani po- dražaji koji imaju biološko značenje - nešto potkrepljujuće, kao što je stavljanje mesnog praha u usta gladnog psa, kao u Pavlovljevim originalnim pokusima (Pavlov, 1927), ili nešto ružno kao što je električni šok. Ono što se uči u Pavlovljevu uvjetovanju nije ni sam odgovor, niti veza između dva po- dražaja. To je emocija o tome što najavljuje važan događaj: spremnost na nešto ugodno (radosno iščekivanje) ili nešto neugodno (strah ili anksioznost). Takvi emocionalni efekti izražavaju se kao radnje svojstvene vrsti. Primjerice, pas skakuće, maše repom i slini kad gleda kako mu se priprema obrok, ili se taj isti pas ukoči, pokunjeno se šulja, puže i pokušava pobjeći kad opazi prijetnju. Kod primata emocionalno uvjetovanje može se izazvati već i samim opažanjem: majmuni koji se u početku nisu bojali zmija postaju i sami trajno uplašeni od zmija nakon što su promatrali majmuna kako reagira sa strahom na zmiju (Mineka i Cook, 1993). Emocionalno uvjetovanje na negativne podražaje brzo se uči, a sporo gasi. To je jedan od razloga zbog kojih anksioznost može biti tako težak i dugotrajan klinički poremećaj.

Le Doux i njegovi suradnici našli su da će štakori učiti povezanost između uvjetovanili podražaja, kao što su jednostavni zvukovi ili bljesak, te neuvje- tovanog podražaja kao što je elektrošok u nogu tako dugo dok postoje amigdala i talamus. Do takvog učenja dolazi i kad je uklonjen korteks. LeDoux to tumači kao dokaz da amigdaloidne jezgre mogu primiti senzorne informacije koje nije obradila moždana kora. Do emocionalnog učenja može doći na temelju najjednostavnijih obilježja podražaja, kao što je intenzitet.

LeDoux je iznio pretpostavku da su amigdala srž središnje mreže emocionalnog procesiranja. Kod ljudi ona može primiti informacije iz korteksa koje ovise o verbalnom značenju. Isto tako, može primiti i manje detaljne informacije preko puta koji je, kako tvrdi MacLean, nastao prije mreža obrade u korteksu. Prilagođavajući


Weiskrantzovu (1956) tvrdnju da su amigdaloidne jezgre zadužene za pripisivanje motivacijskog značaja podražajima, LeDoux tvrdi da su one zadužene za pripisivanje emocionalnog značenja događajima - za procjenu. On tvrdi da amigdaloidne jezgre uspostavljaju sustave ponašanja svojstvenih vrsti kod emocija kao što su radosno iščekivanje ili izbjegavanje iz straha i da podešavaju aktivnost mnogih drugih dijelova mozga utječući na pobuđenost, kao što je prvi pretpostavio Lindsley (1951), i usmjeravajući pažnju.

Neurokemijske tvari, modulacija i emocije

Ako je najvažnije otkriće o živčanom sustavu još uvijek ono da živčana vlakna funkcioniraju pomoću elektriciteta - a to je Galvanijev nalaz, koji je djelomice nadahnuo Магу Shelley da napiše Frankensteina (Tropp, 1976) - onda je sljedeće otkriće po važnosti to da poruku od jedne do druge stanice prenose kemijske tvari. Ono je nastalo kad je Otto Loewi provodio pokuse električnog podraživanja nervus vagusa kod žabe; to je podraživanje usporilo rad njezina srca (Brazier, 1959). Ako je tijekom podraživanja Loewi umakao žabino srce u tekućinu i zatim tu tekućinu stavljao na srce druge žabe, srce te druge žabe također je usporilo rad. On je zaključio da se određena kemijska tvar iz živčanih završetaka prve žabe oslobodila u tekućinu, i da je zatim izazvala usporavanje rada srca druge žabe.

Tvar koju je otkrio Loewi bio je acetilkolin. Od tog je vremena otkriveno više od 50 tvari koje oslobađaju živčane stanice, a koje djeluju na druge živčane stanice ili na mišiće. Otkriveno je i nekoliko razlika među njima: jedna od njih odnosi se na to da neke neurokemijske tvari imaju male molekule koje se brzo šire, dok druge (kasnije otkrivene) imaju veće molekule koje se sastoje od kratkih lanaca aminokiselina. One su poput malih djelića proteina i nazivaju se peptidi.

Neurokemijske tvari mogu se svrstati u tri funkcionalne skupine, koje se međusobno preklapaju. Prva skupina uključuje neurotransmitere koji se oslobađaju u sinapse živčanih stanica. Postoji ograničen broj takvih tvari,

većinom s malim molekulama. Uz acetilkolin, one uključuju noradrenalin, dopamin, serotonin i gama-aminobuturičku kiselinu. Neke jednostavne ami- nokiseline djeluju kao transmiterske tvari, a od njih su najvažniji glutamin, tvar (u obliku natrijeva glutaminata) koja se često koristi za poboljšanje okusa. Neurotransmiteri djeluju tako što ih oslobađaju živčani impulsi na kraju aksona živčane stanice i brzo se šire preko sićušnih sinaptičkih pukotina između stanica da bi uzbudile ili inhibirale drugu živčanu stanicu ili mišićno vlakno.

Drugo, postoje hormoni, tvari koje se krvlju šire po čitavom tijelu i djeluju na organe koji su na njih osjetljivi. Obično im treba dulje vremena da počnu djelovati nego transmiterima, a učinci im dulje traju. Uključuju i male molekule kao što su adrenalin i kortizol, a i peptide. Žlijezda koja kontrolira većinu hormonalnih sustava je hipofiza, kojoj se pridružuje i u velikoj mjeri ju nadzire hipotalamus. Slično tome, druge žlijezde izvan mozga oslobađaju hormone koji djeluju na tijelo, a u nekim slučajevima i na živčane stanice u hi- potalamusu.

Treće, postoji i skupina tvari koje su neuromodulatori. Mnoge od njih su peptidi. Tek se počinje nagađati o njihovu značaju, no endogeni opijati (kemijski slični drogama koje izazivaju ovisnost, poput opijuma i heroina) po- dešavaju rad sustava za bol, a drugi peptidi (kao što je kolecistokinin) imaju značajne emocionalne učinke. Neki su peptidi transmiteri, no kad djeluju kao neuromodulatori, oslobađaju ih neke živčane stanice i one se šire, djelujući na više tisuća drugih živčanih stanica.


Razlozi zbog kojih su kemijski efekti u mozgu tako važni za razumijevanje emocija jesu prvo to što odvojeni emocionalni sustavi, čini se, koriste speci- fične kemijske prijenosnike. Tako se sustavi razlikuju ne samo anatomski, već i kemijski. Drugo, učinak takvog uređenja, koristan i istraživačima i kliničarima, jest to da se neke tvari unesene u organizam (oralno ili injekci- jom) mogu širiti krvotokom po čitavom tijelu, uključujući cerebro-spinalnu tekućinu koja okružuje živčane stanice. Zahvaljujući različitim kemijskim prijenosnicima koje koriste mozgovni sustavi, ove tvari djeluju na neke sustave, a na druge ne. To je osnova za sve tvari koje djeluju na emocije, ra- spoloženja, pobuđenost i druga psihološka stanja. Primjerice, tvar može izazvati strah (kao u lošem “tripu”, što je jedan od manjih rizika pri upotrebi rekreacijskih droga), druge mogu oslabiti strah (što je cilj trankvilizatora, lijekova za smanjivanje straha), treće izazivaju osjećaj zadovoljstva, a četvrte pak mogu smanjiti osjećaj očaja (što je cilj antiđepresiva).

Obnova funkcije transnutera u stiijamom području

Jedan od najčudesnijih učinaka manipuliranja kemijskim sustavima u mozgu, temeljen na MacLeanovim pretpostavkama o organizacijskim funkcijama strijarnog područja i emocionalnim učincima limbičkog sustava, opisuje Sacks (1973) u knjizi Buđenja, o ljudima koji su preživjeli bolest spavanja (encephalitis lethargica), koja je započela u Europi zimi 1916. -1917. i proširila se svijetom. Sirenje se nastavilo više od 10 godina i zahvatilo je pet milijuna ljudi. Bolest je izazvana virusom koji je napao strijarno područje mozga. Zrtve bi zapadale u stanje obamrlosti - “bili su nematerijalni poput duhova, pasivni poput zombija” (Sacks, str. 32), sjedeči šutke i ukočeno čitave dane, promatrajući, no ne čineći ništa. Nekolicina je u bolnicama preživjela i do 50 godina. Tada je, 1969. godine, otkrivena tvar L-Dopa, prethodnik transmiterske tvari dopamina. Davanjem L-Dope obnovljene su funkcije neurotransmitera u strijarnom području: Sacks je opisao kako su ljudi doživljavali budenja. Ponovno su bili sposobni spontano djelovati i organizirati svoje dnevne aktivnosti.

Ne samo da su se s tim ponovnim uspostavljanjem transmiterskih funkcija javile emocije sreće i uzbuđenja kad su ti Ijudi izašli iz desetljećima duge obamrlosti, već je uzimanje lijeka izazvalo i niz drugih uzbuđenja, promjena raspoloženja i drugih emocionalnih učinaka. Neuralne poruke počele su putovati dugo vremena neaktivnim živčanim putovima. Kod Frances D, piše Sacks, javile su se:

... izvjesne nasilničke sklonosti i strasti, kao i određene opsesivne ideje i slike - [koje] nije mogla otpisati kao “čisto fizičke” ili “potpuno strane” svojem “pravom ja”, nego su, naprotiv, doživljene kao na izvjestan način iskazi ili odrazi ili ispovijedi vrlo dubokih i drevnih dijelova nje same... prapovijesni i možda praljudski pejzaži čija su joj obilježja bila krajnje tuđa, a opet tajnovito poznata. (str. 77)

Takve emocije, strasti i jake želje, seksualne i druge, bile su uobičajene u slučajevima primjene tvari L-Dopa koju opisuje Sacks. Moglo bi se pretpostaviti da su se učinci javili zbog toga što živčana aktivnost koju je tvar izazvala u teško oštećenim područjima strijarnog sustava nije bila potpuno ista kao aktivnost normalno usklađenih funkcija. Uz ponovnu uspostavu djelo- mične funkcije oštećenog strijarnog područja, snopovi živčanih impulsa bili su odašiljani i u obližnji limbički sustav, gdje se, prema MacLeanu, javlja doživljaj emocija. Takva iskustva djelomice su bila svojstvena normalnim funkcijama, no dijelom su bile čudne preobrazbe tih funkcija.

Djelovanje peptida na strah

Da bismo prikazali ulogu peptida, opisat ćemo neka istraživanja panike. Panični napadaji su iznenadne pojave straha koje obično traju 15 do 30 minuta, a samo iznimno sat vremena ili dulje


(Američka psihijatrijska udruga, 1994). Za razliku od fobija, koje su strah od nekog prepoznatljivog objekta ili situacije, panika je neočekivana i javlja se bez jasnog uzroka. Napadaj panike tipično uključuje kognitivne simptome kao što su intenzivna strepnja i tjelesne simptome poput nedostatka zraka, vrtoglavice ili ubrzanog rada srca. Bradwejn i sur. (Bradwejn, 1993; Harro, Vasar i Bradwejn, 1993) našli su da peptid nazvan kolecistokinin (CCK) izaziva napadaje panike, bez nekog vanjskog uzroka. Poput mnogih drugih peptida, čini se da ovaj djeluje tako da modulira učinke transmitera. U svojoj najaktivnijoj formi ima četiri amino- kiseline, sa sljedećom strukturom:

Trp-Met-Asp-Phe-NH3

Najvažniji elementi u ovoj strukturi (Trp, Met, itd.) su pojedinačne ami- nokiseline, a taj se peptid često naziva CCK4 da bi se označile njegove četiri komponente. U 97 % pacijenata s napadajima panike, i u 60 % normalnih ispitanika koji nisu imali takve napadaje, injekcije od 25 g ili 50 g CCK4 pouzdano su izazvale anksioznost, strepnju ili strah, a česti su bili i drugi simptomi kao što je vrtoglavica i depersonalizacija. Simptomi straha također su nađeni i kod majmuna i štakora koji su primili injekciju CCK. Štoviše, kad je aktivnost ljudskog mozga ispitivana pozitronskom emisijskom tomografi- jom (PET skaniranje) i magnetskom rezonancom (MR), nađen je veći protok krvi u limbičkom sustavu. PET skaniranje pokazuje da je ovo područje aktivno kod osjećaja strepnje (Reiman i sur., 1989).

Istraživači u području farmakologije sebi postavljaju nekoliko uvjeta prije nego što potvrde specifično djelovanje neke neurokemijske tvari, pa za potvrdu specifičnog učinka CCK u izazivanju straha zahtijevaju da:

• on pouzdano izaziva strah ili paniku; • pacijenti prepoznaju simptome koji su slični njihovim uobičajenim napadajima panike;

• pacijenti podložni takvim napadajima budu osjetljiviji na neurokemijske tvari nego oni koji im nisu podložni;

• postoji povezanost doze i odgovora, pa placebo ne izaziva nikakav učinak, a veće doze te tvari izazivaju veći broj simptoma kod većeg postotka ispitanika;

• učinci se javljaju u dvostruko slijepim studijama u kojima ni ispitanik ni eksperimentator ne zna sadrži li injekcija tvar ili placebo;

• učinci su poništeni ili oslabljeni sredstvima za koje se zna da djeluju suprotno učinku specifične neurokemijske tvari na živčanu stanicu;

• učinci nisu oslabljeni tvarima koje djeluju protivno drugim sustavima.

CCK je udovoljio svim ovim zahtjevima. Stoga se čini da je taj peptidni neuromodulator možda odgovoran za širenje djelovanja straha kroz mozak, s osobito važnim procesima koji se odvijaju u limbičkom sustavu.

Integracija neurokemijskih i anatomskih informacija u emocionalnom ponašanju

t

Kao što je rekao Panskepp (1993), vrlo je vjerojatno da mozak sadrži mali broj emocionalnih mehanizama zajedničkih svim vrstama. Svaki sustav ima svoju vlastitu organizaciju mozgovnih struktura, a nakon aktiviranja svaki izaziva obrazac ponašanja povezanog s emocijama, koje je tipično za vrstu. Tako postoje sustavi za ljutnju, strah, privrženost, majčinsku brigu, napeto iščeki- vanje, igru i seksualnost. Svaki sustav dijelom je anatomski lokaliziran, pa je u različitoj mjeri osjetljiv na lezije i podraživanje. Štoviše, svaki sustav koristi vlastite transmiterske tvari, neuromodulatore, u nekim slučajevima hormone, pa je i različito podložan utjecaju neurokemijskih


manipulacija kao što su droge.

Majčinsko ponašanje

Prema MacLeanu (1993), najistaknutije obilježje života sisavaca je emocionalna struktura interakcije između majke i mladunca. Dakle, to je područje u kojem možemo proučavati ne samo pojedinačna obilježja jedinki. nego interakcije: interakcije između majke i njezina potomstva, između genetski određenih mehanizama i učenja i između neuralnih krugova i neurokemijskih tvari.

Među životinjama se najčešće proučavao štakor. Mladunčad štakora rađa se slijepa, i nezrela u okotima od 6 do 12. Zive u gnijezdu koje pravi majka. Kad se mladunci izlegu, majka ih čitave obliže. Mladunci imaju motoričke mehanizme za sisanje majčinih bradavica i za skvičanje visokim tonom ako is- padnu iz gnijezda. Ovo skvičanje uzbunjuje majku, koja pronalazi mladunčad i vraća ih natrag u gnijezdo. Očajničko glasanje mladunaca je specifično, a mehanizmi odvajanja razlikuju se od onih u drugim vrstama straha (Pank- sepp, Newman i Insel, 1992). Sposobnost signaliziranja straha zbog odvajanja ovisi o cjelovitosti limbičkog sustava, ali ne i korteksa. Štoviše, zov može biti pod utjecajem specifičnih neurokemijskih tvari, premda različite tvari djeluju na sustav kod različitih vrsta.

Flemingova i Corter (u tisku) daju pregled spoznaja o mehanizmima koji podržavaju majčinsko ponašanje u štakora, a neka od istraživanja provela je sama Flemingova sa suradnicima. Kad se trudnoća ženke štakora bliži kraju. zbivaju se promjene koje uključuju povećane količine hormona estradiola i prolaktina, nasuprot smanjivanju razine progesterona. K tome, za vrijeme rađanja raste razina peptida oksitocina koji vjerojatno također olakšava razne izraze majčinskog ponašanja. Oksitocin je uključen u proizvodnju mlijeka koje majke daju dojenjem. Postoje i mišljenja da on smanjuje strah od odvajanja u mlađih životinja, a i u drugim vidovima socijalnog vezivanja (Panksepp, 1993).

Kao što ističu Fleming i Corter, hormoni koji dostižu visoku razinu u ženki štakora koje tek što se nisu okotile djeluju i na ponašanje i na fiziološke mehanizme. Primjerice, u razdoblju od 30 minuta nakon okota ženka štakora skida unutarnje embrionalne ovojnice s mladunaca, pojede posteljice i obliže svoju mladunčad da ih očisti. Sve će mladunce odnijeti u gnijezdo i zauzeti majčinski stav. To čini bez ikakvog prethodnog iskustva s mladunčadi, pa možemo pretpostaviti da su te radnje genetski određene. Ako ženkama šta- кога bez seksualnog iskustva i bez hormonalnih promjena povezanih s rađa- njem pokažemo gnijezdo puno mladunaca, one ne pokazuju ništa od ovog majčinskog ponašanja. Zapravo, ženke djevice boje se mladunčadi i aktivno ih izbjegavaju. Tako hormonalne promjene koje se zbivaju kod rađanja u ženki izazivaju emocionalno stanje koje isključuje njihov strah od mladunaca, a uključuje privlačenje. Znamo da to izazivaju hormoni koji djeluju na mozak, jer ako se štakorima da mješavina hormona sastavljena tako da oponaša one koji kolaju u vrijeme okota, ženke djevice ponašaju se majčinski pri susretu s leglom mladunaca: one ih vraćaju u gnijezdo, oblizuju i zauzimaju majčinski stav.

Razmotrimo sada problem adaptacije: hormoni uključeni u rađanje i početak proizvodnje mlijeka, koji imaju emocionalne efekte započinjanja majčinskog ponašanja, brzo se spuštaju na nižu razinu nakon rađanja. Jasno je da za ženku štakora ne bi bilo adaptivno da izgubi interes za svoje mladunce u toj fazi. Događa se to da je početni mehanizam ovisan o hor- monima nadopunjen, a zatim i zamijenjen drugim mehanizmom koji se temelji na učenju. Ženka štakora uči o svom leglu mladunaca; oni joj postaju izvor potkrepljenja. To se može vidjeti u dvije vrste pokusa koje opisuju Fleming i Corter. U jednom, mladunčad je dana nevinim ženkama, kojima nisu dani nikakvi hormoni. Premda su ih u početku izbjegavale, nakon jednog ili dva dana nevine ženke su bile spremne leći uz njih, a nakon pet do deset dana počele su prema njima pokazivati majčinsko


ponašanje. Uobičajen je proces, čini se, da majčinsko ponašanje u početku izazovu hormoni, a da se ono kasnije održava zbog iskustva.

Sto privlači majku štakora? Cini se da je najvažniji znak miris. Tako će, primjerice, ženke koje su tek okotile, no nisu još imale nikakvih iskustava sa svojim mladuncima, materijal za izgradnju gnijezda radije uzeti iz gnijezda druge ženke s leglom mladunaca nego iz gnijezda ženke koja nema mladunčad. Nevine ženke ne pokazuju takav odabir, premda ga pokazuju one nevine ženke koje su dobivale hormone vezane za porod (Fleming i sur.,1989) . Moguće je da glasovi koje mladunci ispuštaju imaju sličan učinak: ti će glasovi sasvim sigurno probuditi majke mladunaca, no neće probuditi nevine ženke. Majke privlači bilo koje leglo mladunaca, ne samo njihovo, a one ne razlikuju pojedinačne mladunce.

Koji su mehanizmi u osnovi takvih učinaka? Fleming i Corter opisuju glavna područja koja su vjerojatno uključena, prvenstveno preoptičko područje hipotalamusa, područje za koje se zna da je osjetljivo na neke od hormona rađanja (estradiol i prolaktin). Štoviše, ako se prati aktivnost neurona, mjerena stvaranjem novih proteina, dok ženke uče o svojim mladuncima, zapažaju se specifične anatomske promjene. Eksperiment koji je to pokazao uključivao je nove majke štakora, a sudjelovale su četiri skupine: jedna je sat vremena provela sa svojim novim mladuncima, druga je provela sat vremena s drugim odraslim štakorom, treća s novom hranom, a četvrta nije bila izložena nikakvoj novoj stimulaciji. Najviša razina aktivacije mozga, koju po-

kazuje stvaranje novih proteina, bila je u skupini s mladuncima; aktivacija je opažena pretežno u preoptičkom području hipotalamusa i u amigdaloidnom području. Ti su učinci bili specifični za blizinu mladunaca, jer su neka druga područja mozga bila podjednako aktivirana blizinom mladunaca i drugog odraslog štakora.

Dakle, ono što zamjećujemo kod majčinskog ponašanja je složena orke- stracija: komponente uključuju radnje svojstvene vrsti (kao što je zauzimanje majčinskog stava), čije su mreže anatomski lokalizirane, emocionalnu odbojnost i privlačnost (kao što je pretvaranje straha od mladunaca kod ženke u privlačenje) i senzorne znakove (kao što je miris). Mehanizmi su genetski određeni, pod utjecajem su hormona, no podložni promjenama pod utjecajem učenja. Drugi sustavi temeljeni na emocijama uključuju sličan skup komponenti. Takvi sustavi osiguravaju temelj za sekvence radnji usmjerene cilju, važne za jedinku i za prijenos gena, sekvence koje su zatim razrađene individualnim iskustvom.

Sažetak

Još od vremena Danvina jasno je da mnoge životinje pokazuju emocije. Nije sasvim jasno vrijedi li to za gmazove, premda te životinje pokazuju inter- individualno ponašanje kao što je udvaranje ili agresija. Vrlo jasne emocije javile su se tijekom evolucije s razvojem limbičkog sustava kod ranih sisavaca, a te su životinje razvile adaptivna ponašanja koja se temelje na majčinskoj brizi za mlade, društvenom životu koji uključuje međuzavisnost, a ne tek povezanost, i sklopove ponašanja koja čine igru. Socijalne kvalitete života sisavaca i ptica njihove živote čine puno složenijima od života gmazova. Nužni su određeni mehanizmi koji daju osnovni skript socijalnih interakcija u suradnji i natjecanju, te promjene ponašanja pri susretu s neočekivanim.


To su funkcije u kojima limbički sustav daje repertoar radnji svojstvenih vrsti, od kojih neke imaju emocionalna svojstva, kao što su pozitivne emocije pri- vlačenja pojedinim osobama ili negativna svojstva povlačenja od njih. S evolucijom neokorteksa ti su mehanizmi ostali i dalje važni, no nadopunjeni su učenjem, a kod viših primata sve finijom identifikacijom, pa se međuzavisnost počela temeljiti na suradnji s pojedinim jedinkama i na radnjama koje se planski čine zajedno.


Najbolji članak koji povezuje evoluciju emocija s anatomijom mozga je po našem saznanju:

Paul MacLean (1993). Cerebral evolution of emotion. U M. Lewis i J.M. Havi- land (Ur.), Handbook of emotions (str. 67-83). New York: Guilford.

Najpoznatija neurofiziološka teorija emocija je LeDouxova. Vidi, primjerice:

Joseph LeDoux (1994). Emotion, тетогу and the brain. Scientific American, 270 (lipanj), 50-57.

Za opširan i promišljen pregled spoznaja o emocijama i kortikalnoj lateralizaciji:D.M. Tucker i S.L. Frederick (1989). Emotion and brain lateralization. U H. Wagner i A. Manstead (Ur. ),Handbook ofsocialpsychophysiology (str. 27-70), Chichester: Wiley.

Odličan i opširan uvod u funkcije transmiterskih tvari, peptida i hormona kod emocionalnog funkcioniranja:

Jaak Panksepp (1993). Neurochemical control od moods and emotions: ami- noacids to neuropeptides. U M. Lewis i J.M. Haviland (Ur.), Handbook of emotions (str. 87-107). New York: Guilford.

i

\


6. /)()(jlaoJ/e

(SaET

eI

D

KR

aD

D

e

Shka 6.0 Ova slika četverogodišnje djevojčice načinjena je nakon što je njezin otac fotografirao njezinu sestru odievenu u krizmanu haljinu. Ova malena djevojčica naposljetku je poskočila prema naprijed i povikala: “Hoću đj : Tiene slikaš!” Slika pokazuje karakterističan ljutit izraz lica (podignute obrve, usnice četverokutnog oblika) i tjelesni stav sa stisnutim šakama.


Zbog čega je svaki kritični trenutak u životu odrasle osobe ili djeteta tako jasno obojen emocijom?

Vygotsky, 1987, str. 335

Emocionalni razvojEmocije su prvi jezik svih nas. Nekoliko sekundi nakon rođenja ljudsko

novorođenče proizvede svoju prvu emocionalnu komunikaciju - plač. Prema MacLeanu (1993) takvi su glasovi tijekom evolucije bili važni. Oni su signa- lizirali početak nove vrste adaptacije kada su se gmazovi nalik na sisavce počeli preobražavati u sisavce. Među kralježnjacima počinjale su se pojavljivati društvena aktivnost i suradnja. Razumijevanje razvoja emocija podrazumijeva razumijevanje načina na koji biološki utemeljeni obrasci govornih glasova (Papousek, Jurgens i Papousek, 1992) i vidljivi emocionalni izrazi omo- gućuju dojenčetu i roditelju međusobnu komunikaciju, te načina na koji ti obrasci kasnije poprimaju oblike kulture i individualnosti.

U ovom i sljedećim poglavljima katkada upotrebljavamo izraz “skrbnik" kako bismo označili bilo koju osobu koja obavlja roditeljsku dužnost. O majkama pišemo više nego o očevima, ne zbog toga što vjerujemo kako su očevi manje važni za emocionalni razvoj djece dojenačke dobi, već samo zbog toga što su u većini istraživanja o dojenčadi sudjelovale majke, premda se u najnovije vrijeme to počinje mijenjati.

Teoiija o odvojenim emocijama prema teoriji dinamičkih sustava

; tSto se to razvija tijekom emocionalnog razvoja? Razmotrimo to pomoću dviju

teorija, kako bismo zaoštrili neka pitanja i procijenili važnost određenih zapažanja.

Prva teorija je teorija o odvojenim emocijama, jedna verzija zamisli o postojanju malog skupa osnovnih emocija o kojoj smo raspravljali u četvrtom i petom poglavlju. U istraživanjima razvoja u dojenačkoj dobi njezini su najpoznatiji zagovornici Izard (primjerice, 1992) te Malatesta i suradnici (1989a). Ona je proizašla iz Tomkinsove (1962) zamisli prema kojoj se svaka urođena emocija pojavljuje kao paket: postoji određena emocija zajedno sa skupom tjelesnih promjena i osobitim izrazom lica, koji mehanizmom povratne sprege tu emociju pojačavaju. Prema tome, emocionalni su izrazi vanjski i vidljivi znakovi unutrašnjih programa. Tijekom razvoja oni se mijenjaju. Proučavanje emocija kod djece dojenačke dobi pruža nam važne informacije zbog toga što kod tako male djece emocije možemo opažati prije nego što nastupe promjene uzrokovane kulturom.

Druga je vrsta teorije teorija dinamičkih sustava. Njezini najvažniji pred- stavnici su Fogel i sur. (1992), Camras (1992) te Marc Lewis (1995). Prema

ovoj teoriji ne postoje urođeni neurofiziološki programi, vidljivi znakovi, niti sržni aspekti emocija kao što su izrazi lica. Umjesto toga, veći broj genetski utemeljenih komponenata organizira se u obrasce interakcije. Ova je teorija srodna teorijama koje smo prikazali u 4. poglavlju, prema kojima se emocije sastoje od komponenata. Međutim, postoji i razlika: u komponentnim teorijama emocija kod odraslih osoba komponente se pojavljuju zajedno zato što ih izazivaju obilježja okoline koja se


pojavljuju zajedno (Ortony i Turner,1990) . Prema Fogelovu razvojnom gledištu komponente se međusobno povezuju, postaju osjetljive na obilježja okoline, ali također i ograničavaju jedna drugu kako se cijeli sustav razvija. Fogel drži da se u interakcijama takvih sustava sa socijalnim svijetom događaju daljnje međuovisnosti. Citav sustav osobe-s-drugim postaje samoorganizirajući i emocije se pojavljuju kao načini interakcije između komponenata i vanjskih događaja. Takvi načini imaju prepoznatljiv vremenski tok - primjerice, početak i završetak epizode smijanja. Mnogi biološki sustavi imaju samoorganizirajuća svojstva i postoje matematičke teorije takvih sustava. Vjerojatno je također da neuralne mreže i njihove interakcije s okolinom proizlaze iz nekoliko interakcijskih ogra- ničenja - prisjetite se iz prethodnog poglavlja eksperimenata Valensteina, Соха i Kakolevvskija (1970) u kojima je utvrđeno da potpuno isto električno podraživanje mozga izaziva različite obrasce ponašanja, ovisno o tome što se nalazilo u okolini. Fogelova hipoteza ima tri načela: (a) emocije se temelje na samoorganizirajućim dinamičkim sustavima; (b) oni ovise o kontinuiranim nizovima akcija u određenim okolinama, a ne samo o unutrašnjim programima; (c) kategorije emocija izgrađene su od gradijenata vremena i intenziteta glasovnih, gestovnih i drugih obilježja. Prema ovom gledištu emocije izlaze na površinu - one proizlaze iz interakcija procesa niže razine, koji sami po sebi nisu emocije.

Kao što možete zamisliti, postoje i brojna druga gledišta, od kojih se neka nalaze između teorija ove vrste. Za početak, međutim, ostavimo teorije odvojenima, jer će nam to pomoći da raspoznamo važnost prikupljenih empirijskih podataka. Razmotrimo najprije debatu o tome pojavljuju li se i kada se pojavljuju odvojene emocije u djetinjstvu. Može li se dojenče razljutiti? Kada pokazuje da je ljuto, ima li to isto značenje kao i kod odraslih osoba?

Izražavanje emocija tijekom prve godine životaNema nikakve sumnje da se u ranoj dojenačkoj dobi neke emocije čine zasebnima.

Izraz lica koji pokazuje gađenje, primjerice, opažen je kod novo- rođenčadi kad im je dano da kušaju kisele tvari (Steiner, 1979). Ova jasna reakcija na odgovarajući podražaj pokazuje da novorođena djeca uistinu izražavaju gađenje.

Jedna vrsta istraživanja sastojala se u tome da se od odraslih osoba tražilo da pogledaju fotografije lica dojenčadi i kažu koje emocije dojenče na njima izražava. Odrasle osobe dobro prepoznaju radost na licima djece uzrasta od 2 do 12 mjeseci (Emde i sur., 1985). Stručnjaci istrenirani u jednoj od shema za

kodiranje pokreta lica, koje smo opisali u 4. poglavlju, takve dojenačke os- mijehe također su procijenili kao pokazatelje radosti (Oster, Hegley i Nagel,

1992).

Premda se mala djeca doista osmjehuju, odnos tih osmijeha prema odgovarajućim podražajima manje je jasan (Sroufe i Waters, 1976; Wolff,

1987) . U prvim tjednima života osmijesi se pojavljuju tijekom faza sna u kojima se događaju živahni snovi (spavanje s brzim pokretima očiju ili REM spavanje). Nakon prvog mjeseca života osmijesi se počinju pojavljivati uz nježno milovanje, a u dobi od dva mjeseca pojavljuju se često u interakciji s roditeljem (Malatesta i sur., 1989.a). Prema tome, ako je osmjehivanje pokazatelj emocije, tada se radost može pojaviti nekoliko sati nakon rođenja. No ako REM spavanje jednostavno izaziva refleksno osmjehivanje, bez ikakvog unutrašnjeg stanja radosti, tada se jasni


znakovi radosti ne pojavljuju sve dok dijete ne navrši jedan ili dva mjeseca života (Sroufe, 1978).

U dobi od tri mjeseca djeca se sasvim sigurno osmjehuju na iste vrste događaja koji i stariju djecu i odrasle također čine radosnima - pokazivanje pažnje, pozivanje na igru i tome slično. Lewis, Alessandri i Sullivan (1990.) pokazali su da se osmjehivanje također pojavljuje i onda kada djeca ovlada- vaju određenim vještinama. Oni su djecu dojenačke dobi stavili u sjedalice za dojenčad i na njihove su ruke pričvrstili uzice. Za djecu u jednoj situaciji po- vlačenje uzice uključivalo je kratki glazbeni ulomak: djeca stara dva, četiri, šest i osam mjeseci ubrzo su naučila uključiti glazbu povlačenjem uzice. Ona

su pokazivala više zanimanja i osmjehivanja negoli djeca kod koje je glazba uključivana neovisno o njihovu povlačenju uzice. Kao i kod odraslih, ovlada- vanje vještinom djecu čini radosnom.

Jedna se uloga dojenačkih osmijeha sastoji u pobudivanju zanimanja odraslih osoba i izazivanju radosti kod njih. Malatesta i Haviland (1982) utvrdili su kako onda kada malo dijete pokazuje zanimanje za igru sa svojim roditeljima, roditelji također pokazuju povećano zanimanje. Huebner i Izard(1988) majkama su pokazivali slike izraza lica dojenčadi. Majke su izvijestile o tome da se kada vide izraze pozitivnih emocija ili interesa osjećaju dobro i da bi tom djetetu pričale, igrale se s njime, stupile s njime u interakciju i pokazivale mu ljubav. Prema tome, čak i prije nego što dojenče može usmjeriti svoje emocionalne izražaje prema specifičnim ljudima, njegovi osmijesi imaju sposobnost da uvuku odraslu osobu u nježnu interakciju s njime. Odražavaju li ti osmijesi doista radost ili su samo refleksni pokreti lica manje je važno, nego što je njihova uloga

Slika 6.1 Fotografije male djece koja izražavaju emocije: (a) pozitivan ili radostan izraz, (b) negativan izraz.


pospješivanja pozitivnih odnosa.

Dokazi o ranom izražavanju zasebnih negativnih emocija znatno su prob- lematičniji. Neki istraživači, kao što su Oster, Hegley i Nagel (1992), tvrde da negativni izrazi kod male djece pokazuju samo nediferenciranu uznemirenost. Drugi, poput Izarda i Malateste (1987), tvrde kako se već od rane doje- načke dobi mogu vidjeti zasebni izrazi straha, ljutnje i tuge. Kao što smo opisali u 4. poglavlju, postoje dvije sheme za analiziranje izraza lica: Izardov МАХ (Izard, 1979) i njegova kasnija modifikacija AFFEX (Izard i sur., 1983) te Osterov Baby-FACS (Oster i Rosenstein, u tisku) koji je zapravo adapta- cija Ekmanova i Friesenova (1978) FACS-a namijenjena djeci dojenačke dobi. Oster, Hegley i Nagel (1992) uzeli su 19 fotografija djece dojenačke dobi koje su na МАХ sustavu procijenjene kao odvojene negativne emocije (ljutnja, tuga, gađenje), a zatim su ih ponovno procjenjivali pomoću Baby- FACS sustava. Za svega tri od devetnaest fotografija FACS sustavom procijenjeno je da pokazuju istu emociju kao što je procijenjeno i MAX-om. Uz tako nisku razinu slaganja istraživanja koja koriste različite sustave kodiranja vjerojatno će rezultirati različitim zaključcima o tome koje se emocije pojavljuju tijekom razvoja i kada.

Neki istraživači jednostavno kodiraju djetetov izraz lica -zadovoljava li on kriterije kodiranja, zaključuje se o specifičnim negativnim emocijama. Na ovaj način istraživači koji su upotrebljavali МАХ sustav, uočili su izraze ljutnje, tuge i bolne uznemirenosti kod tromjesečne djece za vrijeme igre s majkom, odvajanja od nje i ponovnog susreta s njome (Malatesta i sur., 1986). Izard, Hembree i Huebner (1987) snimali su djecu staru dva, četiri, šest i osanmaest mjeseci dok su primala injekcije redovitog cjepiva protiv dif- terije i drugih bolesti. Sva dvomjesečna djeca imala su bolno-uznemiren izraz, 96% pokazivalo je ljutnju, a 44% tugu.

Drugi su istraživači također primijetili izraze ljutnje kod djece mlađe od godinu dana. Prisjetite se da je u eksperimentu koji su proveli Lewis, Alessan- dri i Sullivan (1990) jedna skupina djece uključivala kratki glazbeni ulomak povlačenjem uzice koja im je bila pričvršćena za ruku. Dvomjesečna djeca u takvim su uvjetima pokazivala više ljutnje i vrpoljenja onda kada njihovo po- vlačenje uzice više nije uključivalo glazbu negoli onda kada su mogla uključiti glazbu. Ljutnju možemo očekivati kao reakciju na frustraciju, i upravo to je ono što se ovdje pokazalo. Međutim kao odgovor na ovakvu frustraciju djeca su također pokazivala i više straha, tuge i vrpoljenja. Ovaj nalaz dovodi do problematičnog teorijskog pitanja. Kada vidimo izraz lica koji izgleda poput straha, ali ga vidimo kao reakciju na nešto za što se smatra da ne predstavlja podražaj koji obično izaziva strah, možemo li takav izraz lica zvati strahom?

Zbog toga neki ljudi tvrde kako je “pravi” test za pitanje doživljavaju h mala djeca odvojene emocije samo to ako pokazuju specifičan izraz lica kao odgovor na odgovarajući podražaj. To su strogi kriteriji za prisutnost odvojenih emocija: emocija nije tek izraz lica, već izraz lica u odgovarajućem kontekstu.

Elegantno zamišljeno istraživanje Hiatta, Camposa i Emdea (1979) pruža nam uvid u povezanost između unutrašnjih stanja, izraza lica i podražaja. Oni su djecu uzrasta od deset do dvanaest mjeseci stavili u šest podražajnih situacija. Pošli su od sljedećih hipoteza: igranje skrivača (“ku-kuc”) ili igranje igračkom izazvat će radost; stavljanje na napravu koja se naziva vizualnim ponorom (vidjeti sliku 6.2) ili prilaženje nepoznate osobe izazvat će strah:


gledanje nekog predmeta kako nestaje (pomoću tahistoskopa i ogledala) ili male čarolije u kojoj se jedna igračka sakriva i zamjenjuje drugom, izazvat će iznenađenje. Komponente djetetova izraza lica kodirane su korištenjem obilježja koja su opisali Ekman i Friesen (1978). Da bi se zaključilo kako postoje odvojene emocije, trebaju biti zadovoljena dva kriterija:

• kao odgovor na određeni podražaj, predviđen izraz lica treba se pojaviti češće od bilo kojeg nepredviđenog izraza lica; primjerice, kao reakcija na vizualni ponor ili na prilaženje nepoznate osobe mora se znatno češće pojaviti izraz straha nego izraz iznenađenja;

• predviđen izraz lica mora se pojaviti znatno češće u prikladnoj po- dražajnoj situaciji nego u drugim podražajnim situacijama; primjerice, izraz straha mora se češće pojaviti kao reakcija na vizualni ponor i prilaženje nepoznate osobe nego kao reakcija na predmet koji nestaje ili na zamijenjenu igračku.

Hiatt, Campos i Emde utvrdili su da mala djeca doista izražavaju radost: oba su kriterija bila zadovoljena. Strah je najslabije udovoljavao kriterijima. Kao odgovor na podražaje za koje se pretpostavljalo da bi trebali izazvati strah, djeca su pokazivala niz različitih izraza lica, a nepredviđene izraze lica pokazivala su znatno češće negoli izraz straha. Međutim jedna od po- dražajnih situacija za koju se pretpostavljalo da bi trebala izazvati strah, doista je češće izazivala strah nego situacije za koje se predviđalo da će izazvati radost ili iznenađenje. U podražajnim situacijama koje su osmišljene za izazivanje iznenađenja, predviđeni izraz lica opažen je češće nego nepred- viđeni izrazi lica. Medutim izraz iznenađenja jednako se često pojavio i u situacijama za koje se pretpostavljalo da izazivaju strah i radost. Prema tome, radost u većoj mjeri udovoljava kriterijima za odvojene emocije nego druge dvije ispitivane emocije.

Ovi nalazi pokazuju kako tvrdnja da kod djece dojenačke dobi postoji velik broj odvojenih emocija ima određene teškoće. Nema sumnje da mala djeca pokazuju različite izraze lica, no čini se kao da ti različiti izrazi lica možda nisu izravno povezani s unutrašnjim emocionalnim stanjima, osim

Slika 6.2 Fotografija “vizualnog ponora”. Dijete ima dojam strmog ponora - uoća- vate sitniji izgled kockastog uzorka s desne strane djetetova desnog koljena - no de- bela staklena ploča sigurno podržava dijete dok puzi prema svojoj majci (Gibson i Walk, 1960).


u slučaju radosti.

Neki naturalistički podaci dalje ilustriraju ovo pitanje. Camras (1992.), is- traživačica u području emocija, načinila je videosnimke izraza lica svoje kćerke Justine tijekom prve godine njezina života. Uz to je također vodila i pažljive bilješke o okolnostima u kojima se svaki izraz lica pojavio. Koristeći Izardovu shemu kodiranja AFFEX, Camras je utvrdila da je Justine u prvim mjesecima svoga života pokazivala izraze gadenja, straha, uznemirenosti- boli i ljutnje. Međutim, njezini izrazi lica često se nisu pojavljivali uz očeki- vane podražaje. Primjerice, Justine je pokazivala izraz straha dok je protestirala zbog toga što je hrane. Premda je moguće da se osjećala uplašeno, njezina je majka smatrala kako u tim okolnostima to baš i nije vjerojatno. Dok je dobivala gorak vitamin, pokazivala je izraz tuge. Zbog čega bi taj podražaj trebao izazvati tugu? Camrasova je pribavila puno ovakvih opažanja epizoda u kojima se podražajne okolnosti ne čine sukladnima djetetovu emocionalnom izrazu.

Ako tijekom dojenačke dobi djeca ne pokazuju niz odvojenih emocija koje odgovaraju odvojenim unutrašnjim emocionalnim doživljajima, kako onda možemo protumačiti ove različite izraze lica? Neki smatraju da dojenčad doživljava nediferenciranu uznemirenost (Oster, Hegley i Nagel, 1992), premda njezin doživljaj može biti različitog intenziteta. Camrasova je (1992) elaborirala ovo gledište: večina negativnih emocionalnih izraza kod do- jenčadi može se kodirati kao uznemirenost-bol, kao ljutnja ili pak kao mješavina različitih odvojenih izraza. Kada čine negativne izraze lica djeca često kontrahiraju mišiće orbiculciris oculi i sklapaju oči. Prema AFFEX-u, jedina je razlika u kodiranju izraza uznemirenosti-boli i ljutnje to što su kod ljutnje oči otvorene. Kod djece dojenačke dobi negativni izrazi lica sasvim sigurno postoje, ali su različitog intenziteta: kod visokog intenziteta AFFEX-om taj se izraz lica kodira kao uznemirenost-bol, kod nešto slabijeg intenziteta kao ljutnja, a kod niskog ili slabog intenziteta kao tuga. Kako se razvoj odvija, tako dolazi do promjena u izrazima lica. Camrasova vjeruje kako su emocije komunikacije koje se mijenjaju kako se mijenjaju i djetetove potrebe. Ona podupire Fogelovo gledište o dinamičkim sustavima: u odrasloj dobi vidljivi su različiti obrasci emocija, ali u dojenačkoj dobi oni ne postoje. Tijekom razvoja ti različiti obrasci spajaju se u svoje prepoznatljive oblike, u funkciji unutrašnjih ograničenja i interakcija s drugim ljudima.

Ovaj smo odjeljak započeli dvjema teorijama: Izardovom (1991) teorijomo odvojenim emocijama i Fogelovom teorijom dinamičkih sustava. Govoreći o načinu na koji se odvija emocionalni razvoj, te teorije ističu različite stvari. Jedna od teškoća u njihovu procjenjivanju sastoji se u tome što je iznimno teško konstruirati ključne testove. Kada se promatraju s različitih gledišta, podaci koji se protivnicima jedne teorije čine opovrgavajućima, njezinim se zagovornicima čine podupirućima - pogledajte komentar Fogela i Reimersa (1989) te kasniju repliku Malateste i sur. (1989b). Iz ranije rasprave poznato nam je da tijekom prve godine života djeca mogu pokazivati različite izraze lica, koji odgovaraju zamislima odraslih o tome kako izgledaju specifični izrazi lica za pojedine emocije. Međutim, ne znamo jesu li ti izrazi lica valjani pokazatelji unutrašnjeg doživljaja odgovarajućih emocija. Budući da s tako malom djecom nemamo mogućnosti razgovarati, ne možemo znati što ona osjećaju. Najbolji način pogađanja kojim raspolažemo jest to da ih izložimo nečemu što bi trebalo izazvati unutrašnji doživljaj određene emocije: primjerice, stavljanje na “vizualni ponor” trebalo bi izazvati strah. Reagiraju li djeca na takav podražaj neočekivanim emocionalnim izrazom, postoje dvije mogućnosti. Jedna je da ne postoji uvijek isti odnos između unutrašnjeg emocionalnog doživljaja i izraza lica. Takvo se tumačenje suprotstavlja gledištu o odvojenim emocijama. Drugo je objašnjenje, međutim, kako situacija za koju pretpostavljamo da izaziva unutrašnji doživljaj straha ne izaziva strah kod svakog djeteta. Neka djeca mogu biti iznenađena ili frustrirana. Obje su teorije podjednako vjerojatne.


Premda ključne provjere ovih teorija još nisu na pomolu, te nas teorije usmjeravaju u različitim smjerovima. Teorija o odvo-

jenim emocijama usmjerava nas prema sazrijevanju urođenih, unaprijed pri- premljenih, gotovih struktura. Teorija dinamičkih sustava usmjerava nas prema transakcijama osobe i okoline u kojima veze izmedu unutrašnjih doživljaja i njihova vanjskog izražavanja nisu unaprijed određene.

Naš vlastiti zaključak jest da se negativne emocije u dojenačkoj dobi ne razlikuju dobro jedne od drugih. Mi mislimo kako je malo vjerojatno da su unutrašnji doživljaji emocija i njihovi vanjski izrazi kod sasvim male djece povezani u odnosu 1 : 1. Međutim tijekom razvoja unutrašnja stanja doista postaju u većoj mjeri odijeljena i sve organiziranija. Ona se, također, kod svakog pojedinca i u svakoj kulturi izražavaju na karakteristične načine. Unu- trašnji doživljaji emocija povezani su sa spremnošću na djelovanje. Kao takva, ta su unutrašnja stanja češće povezana negoli nepovezana s određenim obrascima izražajnog ponašanja: izrazima lica, bojom glasa itd. Međutim okolinski utjecaji važni su u oblikovanju kako unutrašnjih doživljaja, tako i načina na koji se izražava sprenmost na djelovanje. Teorija dinamičkih sustava postaje privlačnom kada se naglasak stavlja na povezanost između pojedinca i okoline u stvaranju ovih obrazaca reagiranja.

Prije nego što napustimo ovu polemiku, razmislimo na trenutak o ulozi emocija u životu djece dojenačke dobi. Djetetov osmijeh roditelja čini sretnim i zainteresiranim - kao da se djetetova radost izravno komunicira. Djete- tovo izražavanje negativnih emocija signalizira da nešto nije u redu. Roditelj će tada vjerojatno uzeti dijete u naručje, pružiti mu utjehu, ponuditi hranu i uzeti u obzir niz drugih mogućih razloga djetetove uznemirenosti. Tijekom prve godine djetetova života, dok ono još nije pokretno, sposobnost roditelja da razlikuje nešto više nego samo negativne i pozitivne emocije nema baš puno smisla. Umjesto toga, kako bi otkrio značenje djetetovih signala roditelj poklanja pažnju kontekstu: koliko je sati prošlo od kada je dijete posljednji put jelo (Richards i Bernal, 1972)? Je li starija sestra udarila dijete? Je li u sobu ušla nepoznata osoba? Je li se dijete preokrenulo na oštru igračku? Finije razlikovanje negativnih emocija postaje važno tek onda kada se dijete počne samostalno kretati i funkcionirati na određenoj udaljenosti od roditelja.

Razvojne promjene u izazivanju emocija

Као što se mijenjaju djetetove sposobnosti signaliziranja različitih emocija kako dijete raste, tako dolazi i do značajnih promjena u vrstama podražaja koji emocije izazivaju. Scarr i Salapatek (1970) proveli su eksperimente kojima su dokazali neke od tih promjena u prve dvije godine života. Oni su djecu uzrasta od dva mjeseca do dvije godine izložili nepoznatim osobama, “vizual- nom ponoru”, klaunu koji iskače iz kutije, igrački-psu koji hoda, glasnim zvukovima i osobi koja je nosila masku. Vrlo mali broj djece mlađe od sedam mjeseci pokazivao je izrazitiji strah ili uznemirenost na bilo koji od ovih po- dražaja. S poraštom dobi do uzrasta od dvije godine djeca su sve više pokazivala prestrašeno izbjegavanje “vizualnog ponora” te sve izraženiji strah od

N=(11) (17) (22) (22) (12) (5) Dob (u mjesecima)


nepoznatih osoba i osoba s maskom. Njihov je strah od glasnih ili iznenadnih zvukova te od nepoznatih igračaka pokazao drugačiji obrazac: za te po- dražaje strah se pojavio u dobi od oko sedam mjeseci, krajem prve godine života dosegao je svoj maksimum, a nakon toga njegov je intenzitet počeo slabjeti (vidi sliku 6.3).

pas klaun glasni zvukovi

Slika 6.3 Postotak djece koja pokazuju strah od (a) “vizualnog ponora” te (b) igračke-psa, glasnih zvukova i klauna koji iskače iz kutije, u funkciji

dobi (Scarr i Salapatek, 1970).

10

0

80

60

40

20

0

’a'cS

’и“>-ooz, c£ a> o ^ >■a a. з з>o 5/3

f J’ČT

afrički Bušmani \ (n=2S)

/ /, ... . , . ' izraelski kibuc/ / Indijanci (Gvatemala) ,

= (П-1—)

<

jj ^ £ <t> c* a>

\ Antikva, Gvatemala (n=36)cиO

10 15 20 25 30 35

Dob (u mjesecima)

Slika 6.4 Postotak djece koja plaču tijekom odvajanja od osobe kojoj su privržena. Krivuljepokazuju razvojni tok straha od odvajanja kod djece afričkih Bušmana, Indijanaca iz Gva- temale, obitelji nižeg društvenog staleža iz Antigve i Gvatemale te djece iz jednog izraelskog kibuca (Kagan i sur., 1980).

N=(11) (17) (22) (22) (12) (5) Dob (u mjesecima)

Pristupi shvaćanju emocija 211Kasnije u djetinjstvu đolazi do daljnjeg razvoja. Djeca predškolske dobi najviše se

boje imaginarnih stvari: čudovišta, duhova, zastrašujućih snova. Početkom školovanja najizraženiji su strahovi u vezi s tjelesnim ozljedama i fizičkim opasnostima (Bauer, 1976), dok u adolescenciji prevladavaju socijalni strahovi (Bamber, 1979).

Neki su događaji univerzalno zastrašujući. Uznemirenost prilikom odvajanja od osobe kojoj je dijete privrženo jedan je od takvih događaja. Kao što je istaknuo Bowlby (1973), razvoj tog straha praćen je i sve većim oprezom prema nepoznatim osobama - prema ljudima kojima dijete nije privrženo. Uznemirenost zbog odvajanja od bliske osobe pojavljuje se u drugoj polovici prve godine života, maksimalni intenzitet dostiže u dobi između 15 i 18 mjeseci, a zatim se počinje smanjivati, tako da su u dobi od tri godine vrlo burne reakcije na odvajanje već prilično rijetke.

Premda je ovakav obrazac ovog straha univerzalan, on također ovisi i o kontekstu. Ako dijete samo otpuže ili odgega od roditelja, tada pokazuje znatno manju uznemirenost nego onda kada je roditelj taj koji odlazi (Rhein- gold i Eckerman, 1970). Djeca su također manje uznemirena ako njihovi roditelji napuštaju dom odlazeći kroz vrata kroz koja redovito odlaze nego onda kada odlaze kroz neuobičajena vrata (Littenberg, Tulkin i Kagan, 1971). Prema tome, djeca dojenačke dobi procjenjuju događaje, a nepozna- tost je jedna od odrednica njihove uznemirenosti i reakcije izbjegavanja.

Dojenačke sposobnosti razlikovanja emocija kod drugih ljudi i reagiranja na te emocije

Razmotrimo sada koje informacije djeca imaju i koliko rano percipiraju emocije kod drugih ljudi. Kakve učinke na malo dijete imaju emocije drugih ljudi?

Jedan je od izazova razvojnih istraživanja otkriti imaju li djeca dojenačke dobi neka znanja - kada su djeca mala to ih ne možemo izravno pitati. Uo- bičajena metoda kojom se to ispituje jest metoda privikavanja (habituacije), koja se temelji na spoznaji da dojenče duže promatra nove strukture od onih koje su mu već poznate. Prema tome, prikaže li se dojenčetu radosno lice, ono ga dugo vremena promatra, a zatim skrene pogled. Prikaže li mu se zatim još jedno radosno lice, možemo očekivati da će ga dijete samo kratko pogledati, jer mu taj izraz lica nije nov. Međutim prikaže li mu se potom tužno lice, možemo očekivati da će ga dijete dugo promatrati, jer mu je taj izraz lica nov. Pomoću ovakve metodologije možemo utvrditi što su u vezi s emocijama djeca dojenačke dobi sposobna razlikovati.

Field i suradnici (1982) koristili su ovu metodu kako bi utvrdili mogu li no- vorođena djeca razlikovati emocionalne izraze. Djeca koja su bila stara 36 sati promatrala su odraslu osobu koja je svojim licem izražavala radost, izne- nađenje i tugu. Dijete se prvo priviknulo na jedan izraz lica, a zatim je vidjelo novi izraz lica. Kada se priviknulo na drugi izraz lica, prikazan mu je treći. Djeca su se uistinu privikavala i odvikavala (dishabituirala) od tri različita emocionalna izraza. Osim toga, pokazivala su također i određenu sposobnost imitiranja emocionalnih izraza koje su gledala. Ona su u većoj mjeri otvarala usta i oči kada su promatrala odraslu osobu koja je izražavala iznenađenje, u većoj su mjeri prćila i vjesila usne kada je odrasla osoba izražavala tugu i više su širila usne kada je odrasla osoba izražavala radost. Haviland i Lelwicka (1987) potvrdili su ove nalaze na djeci staroj deset tjedana.


Zaključak ovih istraživanja bio je da prije nego što djeca imaju razvijene veće mogućnosti učenja, ona su sposobna razlikovati emocije koje izražava jedna te ista odrasla osoba i mogu imitirati neke aspekte tih emocija. Ovakav zaključak podrazumijeva postojanje genetski utemeljenog mehanizma prepoznavanja emocionalnih izraza i njihova stvaranja, koji se možda može objasniti pomoću teorije o odvojenim emocijama. Ali moguće je da je u stvaranju ovog zaključka preskočena jedna stepenica (Nelson, 1987) -možda se djeca privikavaju na druga obilježja lica, a ne na ona koja doista pokazuju emocije. Prisjetite se kako su složena razlikovanja u AFFEX-u ili u FACS-u potrebna da bi se identificirali emocionalni izrazi. Prisjetite se također kako je suptilan znak kojim se pravi osmijeh, koji uključuje i kontrakcije mišića oko očiju, razlikuje od lažnog osmijeha u kojem se pomiču samo usta.

Caron, Caron i Myers (1985) dokazali su da mala djeca najvjerojatnije ne mogu razlikovati emocionalne izraze kao takve. Oni su djeci uzrasta od četiri

Slika 6.5 Podražaji upotrebljavani u eksperimentu koji su proveli Caron, Caron i Myers (1985). Kod djece koja su se priviknula (habituirala) na ljutito lice s vidljivim zubima nije došlo do reakcije odvikavanja (dishabituacije) kada su im prikazana nova lica (na desnom dijelu slike) koja se osmjehuju uz također vidljive zube.do sedam mjeseci prikazivali fotografije žena koje su pokazivale ljutnju i radost, pri čemu su zubi ili bili vidljivi ili se nisu vidjeli. Djeca su bila sposobna razlikovati lica na kojima su se vidjeli zubi od onih na kojima se zubi nisu vidjeli, ali ako su se zubi vidjeli i na ljutom i na radosnom licu, tada ih nisu mogla razlikovati.

Prema tome, djeca dojenačke dobi mogu prepoznati istaknuta obilježja lica, no ta se obilježja ne moraju podudarati s onima na temelju kojih se razlikuju emocije. Caron, Caron i MacLean (1988)

Pristupi shvaćanju emocija 213nastavili su istraživati dalje kako bi ispitali kada mala djeca doista razlikuju ključne aspekte emocionalnih izraza. Oni su djecu dojenačke dobi privikavali na jedan emocionalni izraz lica i boju glasa i to za šest različitih odraslih osoba. Djeca su zatim vidjela i čula dvije nove odrasle osobe koje su pokazivale i novi izraz lica i izraz lica koji im je več bio poznat. Kada su djeca bila priviknuta na radostan ili tužan izraz lica, a zatim im je prikazan novi izraz lica (tužan ili radostan) koji je proizvela nova odrasla osoba, djeca stara pet mjeseci bila su sposobna razlikovati emocionalne izraze kao takve. Međutim, djeca stara četiri mjeseca to nisu mogla. Djeca stara pet mjeseci nisu mogla razlikovati radost i ljutnju, ali djeca stara sedam mjeseci jesu. Kada su eksperimentatori nastavili dalje istraživati, uklonivši glas i pokazujući samo lica odraslih osoba, djeca stara pet mjeseci i dalje su mogla razlikovati radost i tugu, ali čak ni sed- momjesečna djeca nisu mogla razlikovati radost i ljutnju samo na temelju izraza lica. Prema tome, prije dobi od četiri mjeseca djeca ne razlikuju različite emocionalne izraze lica koje proizvedu različite odrasle osobe i vjerojatno prije mogu razlikovati emocije na temelju glasa nego vizualno.

Glas je važan za emocionalnu komunikaciju i Fernald (1989) je pokazao da odrasle osobe djetetu dojenačke dobi govore drugačijom bojom glasa nego što govore drugoj odrasloj osobi. Tom posebnom, tzv. majčinskom govoru, djeca poklanjaju veću pažnju i za vrijeme govora namijenjenog baš njima pokazuju više pozitivnih emocija. Djeca starija od pet mjeseci mogu razlikovati emocionalne poruke kojima se izriče odobravanje ili zabrana i to bilo na jeziku svojih roditelja ili na jeziku kojim njihovi roditelji ne govore. Djeca pokazuju više pozitivnih emocija na odobravanja, a više negativnih emocija na zabrane (Fernald, 1993).

U dobi od sedam mjeseci djeca mogu spojiti izraz lica s odgovarajućom bojom glasa. Walker-Andrews (1986) prikazivao je djeci staroj pet i sedam mjeseci filmove na kojima su izražavane emocije radosti i ljutnje. Snimio je također i glasove koji su pratili izražavanje tih emocija. Na filmu su usta bila skrivena, tako da dijete nije moglo povezati micanje usana s glasom. U dobi od sedam mjeseci djeca su dulje gledala snimke izraza lica koje su odgovarale glasu koji su slušala negoli one snimke na kojima izrazi lica nisu odgovarali glasu koji su čula. Medutim u dobi od pet mjeseci, djeca nisu bila sposobna za takvo razlikovanje.

Prema tome, jasno je da u prvim mjesecima života djeca imaju sposobnosti izražavanja i percepcije emocija koje su primjerene njihovim potrebama u odnosima s drugim ljudima. Ona mogu signalizirati svoju uznemirenost od

prvih trenutaka života, a ubrzo zatim mogu signalizirati i radost. Ona također mogu prepoznati različite oblike emocionalnih stanja svojih roditelja, osobito na temelju boje glasa. Strog zahtjev prema kojem se prepoznavanje emocija mora dokazati za nekoliko različitih osoba većini djece nije potreban budući da imaju samo jednu ili dvije osobe koje najvećim dijelom vode brigu o njima. Moguće je, štoviše, da sposobnosti imitacije koje djeca pokazuju već prvih sati svoga života imaju za njih važne emocionalne posljedice. Melzoff je(1993) demonstrirao te sposobnosti i pretpostavio da pokreti lica kojima dijete imitira emocionalne izraze odraslih osoba mogu kod djeteta izazvati emocije. To se može dogoditi bilo zbog toga što postoje odvojeni neuralni programi emocija koji se pokreću kada se aktivira bilo koji njihov dio, pa će u tom slučaju emocija izazvana kod djeteta biti ista kao i emocija koju pokazuje roditelj, ili pak zbog toga što pravljenje određenog izraza lica utječe na određeni mod u dinamičkom samoorganizirajućem sustavu. U oba slučaja to bi moglo značiti da je dječja imitacija emocionalnih izraza drugih osoba važna za dijeljenje emocionalnih stanja s roditeljem ili drugom osobom koja o djetetu brine (Stern, 1985.; Trevarthen, 1979). Do uzrasta od godinu dana razviju se sposobnosti koje djeci omogućuju sudjelovanje u složenim interakcijama.


Izgradnja djetetovih odnosa s drugima

Kakva je uloga emocija u izgradnji odnosa s drugima? Emocije pokazuju odvija li se neka interakcija dobro ili je potrebno izvršiti određena prilagođa- vanja. Ovdje, primjerice, iznosimo opis majke slijepog djeteta starog tri i pol mjeseca, koje sjedi u stolici za dojenče. U tom primjeru vidljivo je kako majka reagira na djetetove emocionalne signale i regulira vlastito ponašanje kako bi se slagalo s ponašanjem njezina djeteta. Ovaj odjeljak preuzet je od Alsa. Tronicka i Brazeltona (1980).

... majka se približava i prijateljskim, pomalo grlenim glasom govori: “Bok, mrvice. Bok, mrvice.” Marci približava lice još više prema majci, otvara usta i usmjerava svoj kažiprst prema njoj. Veoma je mirna, a njezino je lice otvoreno prema majci. Majka se naginje vrlo blizu, dodiruje Marcinu desnu ruku i svojim licem gotovo dodiruje lice djevojčice. Govori toplim, pjevušećim glasom: “Sto to radiš?” Još nekoliko puta ponavlja: “Što to radiš?” i svojim licem mazi lice djevojčice. Marci se oslanja natrag, još uvijek upijajući svaki dodir i zvuk ... Majka dodiruje Marcin nos. Marci se istog trenutka uznemiri i uzmiče prema natrag, plazi jezik te otvara i zatvara usta. Majka jupušta i kaže: “Da!” Sjeda malo dalje i nježno kaže: ”Lijepo si se vozila! Baš si se lijepo vozila!” Na te riječi Marci se ponovno umiruje, podiže obrve, otvara usta i “poludi” za svojom mamom. Majka sada klizi svojim prstima prema gore po Marcinoj ruci i trbuhu govoreći kroz igru: “Što to radiš? Što to radiš?” Marci primiče svoje lice bliže majčinu licu. Majka naizmjence primiče svoje lice bliže Marcinu i od- miče ga od nje te u ritmu svojih pokreta govori: “Aaa-bu! Aaa-bu! Aaa-bu!” Marcina usta široko su otvorena. Njezina ramena podignuta su prema majci, a njezina desna ruka pomiče se u ritmu majčina glasa. Zatim se naglo široko osmjehne, ostajući licem i tijelom i dalje “privezana” za svoju majku. Majka to nagrađuje govoreći mrmorećim glasom: “Kakav divan osmijeh! Aaa-bu!” Još jednom izgovara: “Aaa-bu!” Zatim čitavo Marcino tijelo pomiče prema sredini. Marcino se lice mijenja. Majka se odmah vraća igri “Aaa-bu”, približava- jući svoje lice još bliže Marcinu licu nego što je to činila prije. Marci se još jednom opušta, široko otvara usta, podiže desnu ruku, podiže obrve i ponovno se počinje smiješiti. (Als, Tronick i Brazelton, 1980., str. 30)

Ovdje vidimo vješto usklađenu interakciju u kojoj majka promatra djetetovo emocionalno stanje i usklađuje svoje reakcije s njim. Kako bi uključila dijete u interakciju, majka započinje tzv. “majčinim govorom”, čineći velike promjene u intonaciji svoga glasa, čime privlači djetetovu pažnju (Fernald, 1989). Ona se primiče vrlo blizu djetetu i mazi ga. Podraživanje se postupno pojačavajer majka dodiruje djevojčicu i priča joj. Majka je osjetljiva na razinu djetetova uzbuđenja pa se stoga malo povlači kada se djevojčica uznemiri, a zatim ponovno otpočinje interakciju, ali ovaj put nešto manje intenzivno. Majka igra glasovno-dodirnu igru. Svojim osmijehom Marci majci signalizira svoje uživanje u igri. Kada je majka pomakne u njezinoj sjedalici, Marci signalizira kako ne želi da igra prestane. Kada majka ponovno započinje igru, Marci ponovno pokazuje svoje zadovoljstvo. Stern je (1985) također došao do sličnih nalaza, utvrdivši da kada se malo dijete smiješi tada roditelj vrlo često odražava taj radostan izraz, ali na drugačiji način - primjerice, svojim glasom: “Ooooh. Kakav divan osmijeh.” Field (1994) smatra da roditelj pomaže regulirati razinu djetetove pobuđenosti na taj način što čita djetetove signale, drži “takt” s njime i mijenja okolinu kako bi održao za dijete najbolju razinu podraživanja. Ovo “držanje

Pristupi shvaćanju emocija 215takta” naziva se “usklađivanjem”. Ono ut-

ječe na djetetovu dobrobit; bez njega može doći do poremećaja u organizaciji djetetova ponašanja.

Uloga emocija u reguliranju interakcija između majki i male djece dokazana je također i eksperimentalno. Cohn i Tronick (1983) pokazali su važnu ulogu emocija u interakcijama između majke i malog djeteta ispitujući što se događa onda kada majke svojoj djeci uopće ne pokazuju emocije. U tom eksperimentu sudjelovalo je dvanaest djevojčica i dvanaest dječaka. Dijete je sjedilo u sjedalici za dojenče, a majka je sjedila licem okrenutim prema djetetu. U jednoj eksperimentalnoj situaciji (koja se nazivala ravnodušnom) majkama je rečeno da se zagledaju u svoje dijete, govore jednoličnim, neza- nimljivim i monotonim glasom, da im lice bude bezizražajno, da pokrete tijela svedu na najmanju moguću mjeru te da svoje dijete ne dodiruju. To je suprotstavljeno trominutnim razdobljima u kojima se majka ponašala normalno. Djeca su snimana kamerom na videovrpcu. Kada su majke pokazivale ravnodušnost, djeca su u većoj mjeri pokazivala oprez, više su protestirala, pokazivala su više kratkih pozitivnih emocionalnih izraza, bila su znatno lošije organizirana i u većoj su mjeri dolazila u negativna emocionalna stanja. Za vrijeme normalnih interakcija djetetovo se ponašanje kretalo u krugu iz- među igre, kratkih pozitivnih izraza i motrenja. Kada je jednom uspostavljen takav pozitivan krug, postojala je manja vjerojatnost ulaska u negativno emocionalno stanje.

Prema tome, čak i kod djece u dobi od svega tri mjeseca emocije reguliraju interakcije s drugim osobama. Djetetovo izražavanje radosti signalizira da su njegovi ciljevi postignuti. Negativni emocionalni izrazi signaliziraju da se interakcija za dijete ne odvija dobro. Iz opisa majčine interakcije s Marci možemo vidjeti da majka obraća pažnju na djetetove signale, tumači ih kao poruke o interakciji i u skladu s njima mijenja svoje ponašanje. Tronick, Cohni Shea (1986) to su nazvali modelom uzajamne regulacije: emocionalne poruke se razmjenjuju, tako da svaki partner postiže vlastite ciljeve u koordina- ciji s ciljevima drugog partnera. Emocije su komunikacije: dijete signalizira roditelju, roditelj signalizira djetetu i oboje mijenjaju svoje ponašanje u skladu s time.

Ovaj razvoj smislene komunikacije obuhvaćen je i Wolffovim pomnim etološkim istraživanjima male djece u njihovim domovima tijekom prvih šest mjeseci života. Wolff je opažao 22 djece, u prosjeku 30 sati, tijekom njihova prvog mjeseca života, prva tri mjeseca života ili prvih šest mjeseci

Iera !gra

Шса 6.6 Dijagrami prijelaza dojenčadi u različita stanja kada su njihove majke bile (a) u normal- вош stanju te (b) depresivne. Proporcija vremena provedenog u svakom stanju prikazana je veliči- n□ ~ l<xuga. Debljina strelica pokazuje uvjetnu vjerojatnost, a numeričke vrijednosti napisane su uz strelice.Iscrtkanestrelicepokazujuuvjetnevjerojatnostizakojejep< 0.05 (CohniTronick, 1983).Protest

216 Razumijevanje emocijaživota. Čak i u prvim tjednima života djeca su se više osmjehivala glasu svoje majke nego glasu istraživača. Tijekom prvih šest tjedana više su se smiješila glasovima nego licima, no nakon šestog tjedna takav se obrazac promijenio i djeca su se počela više osmjehivati licima.

Tijekom sljedećih mjeseci količina osmjehivanja se smanjivala kako se povećavalo glasanje. Vrijeme koje je proteklo od trenutka kada je dijete čulo majčin glas pa do trenutka kada se nasmiješilo, također se produžavalo kako se dijete približavalo trećem mjesecu života. To se događalo zbog toga što su djeca počela pogledom tražiti izvor glasa i nasmiješila bi se samo onda kada su ga pronašla. Prema tome, na samom početku stvaranja međusobne veze djeca svojim roditeljima pokazuju koliko su im važni, vežući ih uz sebe emocionalnom komunikacijom namijenjenom samo njima. Razvija se također i djetetova sposobnost pravovremenog emocionalnog reagiranja, pa emocionalne reakcije postaju uistinu komunikativne. Umjesto da se smiješe bestje- lesnom glasu, djeca se osmjehuju onda kada netko može primiti njihovu poruku.

Istančanost u komunikacijskom procesu može se vidjeti i u načinu na koji se tijekom prve godine života izražava ljutnja. Stenberg i Campos (1990) ispitivali su na što djeca usmjeravaju svoju ljutnju. Djecu u dobi od jedan, četiri i sedam mjeseci smjestili su u sjedalicu za dojenčad. Ljutnju su izazivali na taj način da je jedan od istraživača sjeo s jedne djetetove strane i uhvatio dijete za ruke, onemogućivši mu njihovo pomicanje. Majka je sjedila s djetetove druge strane. Kada im je bilo onemogućeno pomicanje ruku, samo su djeca stara četiri i sedam mjeseci pokazivala ljutnju. Dok su četveromjesečna djeca više gledala u osobu koja im je onemogućila pomicanje ruku ili u njezine ruke, djeca stara sedam mjeseci, nakon što im se na licu pojavio izraz ljutnje, gledala su u majku. To pokazuje kako su starija djeca razvila određeno shvaćanje ljutnje kao sredstva koje se koristi u komunikaciji s majkom. Neposredno nakon sputavanja pokreta ruku pojavilo se glasanje, prije nego što se pojavio negativan izraz lica - kao da se glasovno izražavanje koristilo za privlačenje pažnje. Prema tome, emocionalni izrazi nisu samo vanjska oči- tovanja unutrašnjih stanja: oni u sve većoj mjeri postaju usmjereni prema određenim Ijudima. Redoslijed pojavljivanja glasanja i emocionalnog izraza na licu pokazuje kako djeca najprije pokušavaju pridobiti majčinu pažnju, a zatim joj signaliziraju svoju uznemirenost.

Tijekom prve godine života djeca ne samo da mijenjaju svoje emocionalne signale kako se razvijaju njihove veze s drugim ljudima, nego također stječu i vještine korištenja informacija koje dobivaju od osoba koje o njima skrbe, kako bi promijenili vlastito ponašanje, kao primjerice onda kada je nešto u okolini nejasno. Te se vještine nazivaju “oslanjanjem na socijalno okruženje”. Primjerice, Sorce i suradnici (1985) stavili su djecu staru godinu dana na “vizualni ponor” namješten na visinu koja nije izazivala jasno izbjegavanje. Sedamdeset i četiri posto djece prešlo je preko “ponora” onda kada je majka pokazivala radostan izraz lica. Međutim kada je majka pokazivala strah ni jedno dijete nije prešlo na drugu stranu.

Djeca starija od deset mjeseci, u usporedbi s djecom dobi od šest do devet mjeseci, vjerojatnije će emocionalne informacije tražiti na licu roditelja nego na drugim dijelovima tijela i samo starija djeca pogledaju roditelja prije nego što započnu neko ponašanje u vezi s nejasnim podražajem (Walden i Ogan,1988) . Prema tome, krajem prve godine života djeca počinju mijenjati svoje ponašanje na temelju procjena svojih roditelja i njihovih emocija, i to utječe na način na koji oni sami procjenjuju svijet i reagiraju na njega.

Kooperativno djelovanje i partnerstvo vođeno ciljevima

Као što smo vidjeli u 4. poglavlju, emocije mogu djelovati tako da omo- guće ljudima suradnju u složenim planovima. Bowlby (1971), utemeljitelj teorije privrženosti, iznio je verziju ove zamisli koju je nazvao “ciljem vodeno partnerstvo” - to je međusobna suradnja dvoje ljudi koja im omogućuje postizanje njihovih ciljeva. (U 3. poglavlju raspravljali smo o prema cilju usmjerenom ponašanju: ponašanju usmjerenom prema postizanju cilja.) Izrazi “prema cilju usmjereno” (koji smo uveli u 2.

Pristupi shvaćanju emocija 217poglavlju) i “ciljem vođeno” imaju jednako značenje. Bowlby je preferirao ovaj drugi izraz i pretežno ga je zanimalo kako se partnerstvo vođeno ciljevima pojavljuje iz- među roditelja i djece. No takvo je partnerstvo vidio također i kao temelj odnosa suradnje tijekom čitava života. Početkom života dijete zna vrlo malo o ciljevima svojih roditelja. Međutim sa sve većom kognitivnom zrelošću i kroz ponavljane interakcije, ono razvija model želja i namjera druge osobe, koji mu omogućuje stvaranje partnerstva u kojem roditelji i djeca surađuju u ispunjenju ciljeva obiju strana. O Bowlbyjevu radu raspravljamo u sljedećem poglavlju, a sada nas zanimaju važne promjene u kognitivnom razvoju koje omogućuju razvoj i usavršavanje kooperativnog djelovanja.

Razlikovanje sebe od dmgih

Sposobnost stvaranja partnerstva oslanja se na sposobnost razlikovanja sebe od drugih. Razvojni psiholozi tvrde da je djetetovo prepoznavanje sebe kao odvojenog od drugih bića u prvoj godini života vrlo slabo (Stern, 1985) te da ovisi o kognitivnom sazrijevanju. Prisjetite se također da je u nekim kulturama razlikovanje sebe od drugih mnogo slabije nego u zapadnim individua- lističkim društvima, o čemu smo raspravljali u 2. poglavlju. Tijekom druge godine života razlikovanje sebe od drugih postaje razvijenije. Tada opažamo pojavljivanje emocija koje se temelje na takvom razlikovanju: empatije i neugode.

Novorođenče reagira na plač druge djece vlastitim plakanjem. Neki smatraju da je ovo rano pokazivanje emocionalne “zaraze” važna preteča kasnije empatije, no drugi tvrde kako je ta reakcija više poput refleksa, pri čemu dijete plač druge osobe brka s vlastitim plačem. Međutim, već u dobi od šest mjeseci djeca pokazuju znatno jasnije zanimanje za emocije drugih osoba naginjući se prema djetetu koje pokazuje uznemirenost, dodirujući ga i tome slično (Eisenberg, 1992).

Između 12. i 24. mjeseca života djeca reagiraju na uznemirenost druge osobe tako da je tješe, dovode roditelja, nude joj neki predmet (Zahn-Waxleri sur., 1992). Ona doista pokazuju brigu - međutim, sklona su nuditi onakvu vrstu utjehe kakvu i sama vole primiti. Kadaje naša kćerka Hannah bila stara 14 mjeseci, u našem je stanu plakalo drugo dijete. Hannah je imala cipelice

koje je posebno voljela. Kada je čula drugo dijete kako plače prišla mu je, nakratko ga pogledala, a onda mu pokušala ponuditi svoju cipelicu. Dunn i Kendrick (1982) iznose drugi primjer:

Ovo se dogodilo kada je petnaestomjesečno dijete bilo u vrtu sa svojim bra- tom. Petnaestomjesečni Len bio je bucmasti dječak s lijepo zaobljenim trbušćićem, koji je u to vrijeme sa svojim roditeljima igrao posebnu igru kojoj se uvijek smijao. Igra se sastojala u tome da dođe do roditelja, hodajući na smiješan način, podigne majicu i pokaže im svoj veliki trbušćić. Jednog dana njegov stariji brat pao je s ljestava koje su imali u vrtu i žestoko se rasplakao. Len ga je netremice promatrao. Zatim mu je prišao, podigao majicu i pokazao svoj trbušćić, gledajući u njega i pričajući mu. (Dunn i Kendrick, 1982, str. 115)

Ovi opisi pokazuju kako djeca percipiraju tuđu uznemirenost i motivirana su za poduzimanje nečega u vezi s time. Međutim, djeca nude utjehu na način na koji sama vole biti utješena, a nisu sposobna misliti o tome što bi drugoj osobi moglo pružiti utjehu.

U dobi od tri godine načini na koji djeca nude utjehu znatno su prim- jereniji potrebama druge osobe. Primjerice, djeca tješe uznemireno dijete dovođenjem njegove, a ne svoje majke. Isto tako, kako djeca rastu tako će sve vjerojatnije na uznemirenost drugog djeteta reagirati zabrinutošću ako tu uznemirenost nisu prouzročila ona sama (Zahn-Waxler i sur., 1992). To pokazuje sve veću


sposobnost starije djece da o nekom događaju razmišljaju s drugih gledišta i da vjerojatno počnu osjećati krivnju.

U različitim pokazivanjima empatije možemo uočiti ključnu ulogu djetetova poimanja sebe. Hoffman (1984) je u tom razvoju naznačio četiri stupnja

koja ovise o djetetovoj sve većoj sposobnosti razlikovanja sebe od drugih. O globalnoj empatiji govorimo onda kada je djetetov osjećaj uznemirenosti izazvan uznemirenošću druge osobe putem “zaraze” ili imitiranja. O egocen- tričnoj empatiji radi se onda kada dijete zna da je uznemirena druga osoba, ali reagira kao da je uznemireno ono samo. Na trećem stupnju djetetova empatija za osjećaje drugih uključuje razumijevanje toga da se osjećaji drugih ljudi mogu razlikovati od njegovih vlastitih osjećaja. Posljednji stupanj odnosi se na empatiju za tuđe životno iskustvo, koja podrazumijeva znanje o tome da različita iskustva dovode do različitih reakcija tijekom nečijeg života.

Kakvi bi bili kooperativni pokušaji bez empatije? Kada vidimo da je druga osoba tužna ili ljuta zbog nekih naših postupaka, obično smo motivirani na promjenu našeg ponašanja i ponovnu procjenu vlastitih postupaka. I već vrlo rano u životu doživljavanje emocija sličnih emocijama neke druge osobe postaje nam stepenica za unutrašnji svijet drugih. Sa sve većim kognitivnim sposobnostima naša mogućnost razumijevanja tog svijeta postaje sve složenija i omogućuje nam prikladnije reagiranje na drugu osobu.

Druge složene emocije usko su povezane s prvim počecima djetetova рге- poznavanja sebe. Neugoda se, primjerice, smatra složenom emocijom. To je zbog toga što se ne primjećuje u dojenačkoj dobi i oslanja se na razvoj razlikovanja sebe od drugih, do kojeg dolazi s kognitivnim sazrijevanjem. Neugodu doživljavamo onda kada osjećamo da smo predmet zlonamjeme pažnje. Lewis i suradnici (1989) usporedili su dječju sposobnost doživljavanja neugode s njihovom sposobnošću doživljavanja straha tvrdeći da je strah znatno temeljnija emocija, koja ne ovisi o samoprepoznavanju.

Slika 6.7Dijete postaje zainteresirano za ogledalo: djeca koja su razvila pojam o sebi znaju da je ono što vide u ogledalu odraz njih samih i dodirnut će crvenu mrlju koja im je kradomice stavljena na nos ili čelo, iako taj dio svog tijela mogu vidjeti jedino u ogledalu.

Pristupi shvaćanju emocija 219Reakcije straha ispitivali su pomoću nepoznate osobe. Samoprepoznavanje su ispitivali tako što su djecu stavili ispred ogledala, prethodno im kradomice sta- vivši malo ruža za usne na nos. Djeca koja su prepoznala da je odraz u ogledalu njihov pokazala su to dodirujući svoj nos. Kako bi ispitali neugodu. istraživači su djeci pretjerano laskali ili su ih zamolili za ples. Istraživači su pretpostavili da će sva djeca pokazati strah, ali da će samo ona koja će se prepoznati u ogledalu biti sposobna doživjeti neugodu.

Odnos između samoprepoznavanja i neugode može se vidjeti u tablici 6.1 Djeca su znatno češće doživljavala neugodu kada su se prepoznala u ogledalu. Ali između samoprepoznavanja i pokazivanja straha nije bilo značajne povezanosti. Zaključak je da se neugoda doživljava uglavnom onda kada je već razvijeno poimanje sebe.

“Ja”, međutim, nije izoliran objekt: sam pojam o sebi ima socijalne odlike. Bilo bi ga bolje opisati kao “ja-u-odnosu-s-drugima”, jer kada počinjemo izgrađivati pojam o sebi to ne činimo poput nekog osamljenog Robinsona Crusoea, sami i neovisni o društvu. “Ja” je onaj aspekt ličnosti koji nam omo- gućuje da znamo kako se valja odnositi prema drugim ljudima. U istraživa- njima empatije vidimo nešto od njegova razvoja: ja-s-drugim-u-nevolji. A u istraživanjima neugode “ja” kojemu je neugodno je “ja” kojemu je poklo- njeno previše pažnje drugih. Prema tome, u zapadnim društvima idealno “ja” nije “ja” odvojeno od društva. Mi poimamo sebe ne kao izolirane od drugih, već kao samodostatne, a ne ovisne. U azijskim i drugim društvima koja ističu zajedništvo i “mi-osjećaje”, idealno “ja” shvaća se kao ovisno o drugima. Prema tome, na Zapadu su emocije svojstvene tome koliko uspješno postižemo nezavisnost, unatoč potrebama za drugima. Na Istoku su možda svojstvene tome koliko se uspješno postiže međuovisnost, unatoč fizičkoj nezavisnosti.

Jezik emocija u kooperativnom djelovanju

Naturalistička istraživanja pokazala su na koji način djeca uče emocionalne riječi i koliko znaju o emocijama - Bretherton i sur. (1986) napisali su opsežan pregled o toj temi. Djeca počinju govoriti o unutrašnjim stanjima u dobi od oko 18 mjeseci, a proporcija vremena koje provedu govoreći o emocijama s dobi se postupno povećava. Dunn i njezini suradnici (Dunn, Brether- ton i Munn, 1987; Dunn, Brown i Beardsall, 1991) snimali su razgovor o osjećajima između majki, djece i njihove braće/sestara u njihovim domovima kada je promatrano dijete bilo staro tri godine. Najčešće teme u razgovorima majki i djece bile su ugoda i bol, no kada su majke započinjale razgovor u najmanje 5% slučajeva radilo se o specifičnim emocijama kao što su ljutnja, uznemirenost, zabrinutost, suosjećanje ili gađenje.

Djetetovo učenje o tome kako raspravljati o emocionalnim doživljajima ima nekoliko važnih posljedica za kooperativno djelovanje. Najčešća rana funkcija govorenja o emocijama je jednostavno komentiranje (Dunn, 1987). Ali u vrijeme kada su djeca imala tri godine Dunn, Brown i Beardsall (1991) utvrdili su da se polovica razgovora o emocijama odnosila na uzroke osjećajai pokazali su složenost dječjeg znanja. Primjerice, djeca stara 28 mjeseci razumjela su uobičajene prethodnike uznemirenosti - “Mama tužna. Sto je tata učinio?” - kao i način na koji emocije jedne osobe mogu utjecati na ponašanje druge osobe: “Ja plačem, teta primi me i drži” (Bretherton i sur., 1986). Ovdje govor o emocijama nije više samo komentar, već postaje dio pregovaranja o međusobnim odnosima.

Majke izrazito povećavaju svoje govorenje djeci o unutrašnjim stanjima kada su djeca stara između 13 i 28 mjeseci, što je po svoj prilici odgovor na djetetovo razumijevanje takvih tema. Kada je dijete staro 28 mjeseci, 60% majčinih obraćanja djetetu uključuje govorenje o unutrašnjim stanjima (Bee- ghly, Bretherton i Mervis, 1986). Putem svog govora roditelji implicitno po-


dučavaju djecu kako opisati svoja unutrašnja stanja, kako emocije djeluju u međuljudskim odnosima, kako se emocije izražavaju, kontroliraju itd. (U 7. poglavlju detaljnije raspravljamo o takvoj socijalizaciji.)

Vidimo da se djeca bave razumijevanjem vlastitih emocija i emocija drugih ljudi. Učeči govoriti o emocijama i njihovim uzrocima, ona se odmiču mnogo dalje od jednostavnog komunikacijskog sustava koji omogućuju izrazi lica i boja glasa. Jezik o emocijama omogućuje razvoj zajedničkih značenja o unutrašnjim stanjima (Stern, 1985). Moguć je novi stupanj međusobne povezanosti. Djeca mogu govoriti o osjećajima, iznositi svoje viđenje njihovih uzroka, ponovno se vraćati na emocije mijenjajući svoje razumijevanje tih emocija. Sto je najvažnije, umjesto modela koji se temelji samo na djetetovu iskustvu, roditelji mogu ponuditi svoje razumijevanje i pridružiti ga djetetovu razumijevanju. Slično tome, roditelji neki događaj mogu razumjeti s djetetove točke gledanja. Zajednička značenja koja se na taj način stvaraju postaju dio tog odnosa i njihove zajedničke povijesti. Dunn i Brown (1991) iznijeli su predivne primjere; ovdje prikazujemo razgovor u kojem je dijete staro 21 mjesec započelo razgovor sa svojom majkom o događaju koji se odigrao za vrijeme doručka (str. 97).

Dijete: Papam moje biksiće (proizvod od žitarica koji se jede za doručak). Pa-pam moje biksiće. Plačem.Majka: Plakao si, zar ne? Imali smo pravu borbu. “Još jedan zalogaj, Michael.”I što si ti učinio? Ispljunuo si ga! Dijete: (Pretvara se da plače).

S djetetom su razgovarali o tom događaju imenujući emocije - “Plakanje” - i zatim ga ponovno odigravali. Majka je naučila da je dijete razmišljalo o događaju, a dijete je naučilo što majka misli zašto se to dogodilo. Dijete se možda opravdava, možda pokušava saznati je li majka još uvijek ljuta na njega, a možda ga zanima kako će izgledati sljedeći doručak. Majka i dijete zajedno su doživjeli jedno iskustvo i nalaze se u procesu stvaranja zajed- ničkog prikazivanja tog iskustva koje svakome od njih daje bolji model onog drugog. Jednostavni empatični doživljaji ljude međusobno povezuju; po- moću jezika zajednička značenja postaju moguća, čime se pospješuje proces kooperativnog djelovanja.

Dječje razumijevanje uzroka emocija

U dobi između dvije i tri godine života dolazi do značajnog razvoja jezika, koji obuhvaća i usvajanje izraza za emocije te razvoj sposobnosti komunikacije o emocijama s drugim osobama. Od tada pa nadalje posve je jasno da djeca razmišljaju o tome što su uzroci emocija, razmatraju načine na koje ih se može kontrolirati itd. Djeca izgrađuju, možemo reći, vlastite teorije o emocijama.

Razumijevanje emocija od strane odraslih osoba podrazumijeva razmatranje čovjekovih želja: “Zelio je taj kamion pa je bio ljut kad su ga uzeli” ili

vjerovanja: “Bio je iznenađen kad ju je ugledao jer je mislio kako je otišla”. Smatra se da djeca mlađa od četiri godine nisu sposobna za takva razmi- šljanja. Posljedično tome, njihove zamisli o emocijama više su “ponašajne” negoli “mentalističke” (Harris i Saarni, 1989). Tvrdi se da će mala djeca emocije vjerojatnije opisati kao izraze lica ili ponašanje nego kao unutrašnje osjećaje te kao prouzročene vanjskim zbivanjima prije negoli izazvane mentalnim entitetima kao što su nečije želje ili vjerovanja. U dobi od tri godine naša kćerka Hannah dala nam je primjer za to nakon što ju je

Pristupi shvaćanju emocija 221Јеппу prekorila zbog nečega što je učinila. Njezino se lice iskrivilo i počela je plakati. Trenu- tak nakon toga uzviknula je: “Pogledaj što si učinila od mog lica!” Mogli bismo reći da je njezina teorija emocija u to vrijeme glasila: “Ono što netko pokazuje jest ono što on osjeća.”

Pa ipak, danas raspolažemo brojnim kontra-primjerima koji pokazuju kako već djeca u dobi od svega dvije ili tri godine mogu govoriti o emocijama na načine koji se čine uvjerljivo mentalističkima, kao da razumiju kako unu- trašnja mentalna stanja pokreću njihova ponašanja. Wellman (1995) je prikazao rezultate intenzivnog istraživanja govora petero djece, koje je započelo kada su djeca bila stara dvije godine. Zanimalo ga je smatraju li djeca da jedna vrsta situacije izaziva samo jednu vrstu emocija. Tvrdio je da ako djeca razumiju da ista situacija može izazvati različite vrste emocionalnih reakcija kod različitih ljudi, tada imaju razvijeno određeno shvaćanje emocija kao unutrašnjih emocionalnih stanja. Wellman je utvrdio da u dobi između dvije i tri godine djeca govore o istom predmetu koji izaziva različite emocije kod različitih ljudi:

Adam (star 3 godine): Brijanje. Ne volim kremu za brijanje ......... Majka: Ne voliš kremu za brijanje.Adam: Ne. Tata voli kremu za brijanje. Tata voli kremu za brijanje. Mama,obriši je. (Wellman, 1995, str. 296)

U dobi od tri do četiri godine djeca daju logične razloge za doživljavanje emocija, pri čemu se pozivaju na ciljna stanja (ili želje) drugih ljudi. Stein i Levine (1989) čitali su djeci uzrasta od tri do šest godina priče u kojima su ciljevi i posljedični ishodi bili različiti za različite protagoniste: u jednoj priči dijete je nešto željelo i to je dobilo. U drugoj priči dijete je nešto željelo, ali to nije dobilo. U trećoj priči dijete nešto nije htjelo, ali je to dobilo. Ako djeca razumiju da su specifične emocije posljedice ciljeva koje imamo (tj. da mentalna stanja pokreću doživljavanje emocija), tada možemo očekivati da će djeca predvidjeti negativne i pozitivne emocije na temelju ciljeva protagonista. Djeca stara tri godine to su bila sposobna učiniti, i također su bila sposobna dati objašnjenja koja su se pozivala na ciljeve protagonista. Harris i sur.(1989) pružili su daljnje dokaze o tome da predškolska djeca objašnjavaju uzroke emocija upućujući na mentalna stanja. Oni su djeci uzrasta od tri do šest godina ispričali priču o slonici Ellie koja je voljela samo mlijeko. Zatim je došao majmunčić i izlio mlijeko iz vrča te ga zamijenio Coca-Colom. Djecu su zatim pitali kako će se Ellie osjećati kada će okusiti Coca-Colu. Djeca stara četiri godine, premda su sama više voljela Coca-Colu nego mlijeko, odgovorila su da će Ellie, kada okusi Coca-Colu, osjetiti gađenje. Cetverogo- dišnjaci su bili sposobni predvidjeti emociju na temelju želje nekog drugog. U

oba ova istraživanja dob djeteta pokazala se važnom: što su djeca bila starija, to ih je veći broj dao predviđanja koja su uzimala u obzir ciljeve protagonista.

U naturalističkim okolnostima predškolska djeca često objašnjavaju emocije druge djece pozivajući se na njihove želje i vjerovanja. U istraživanju Fa- besa i sur. (1991) opažači su bilježili detalje pojavljivanja emocija kod trogo- dišnje, četverogodišnje i petogodišnje djece u dječjem vrtiću. Dijete koje je bilo najbliže svakom događaju, ali nije bilo uključeno u njega, pitali su koja se emocija pojavila i što ju je uzrokovalo. Ta su djeca davala vanjske atribucije, upućujući na ponašanje poput: “On se ljuti jer mu je ona uzela igračku.” Da bi se označilo kako je dijete dalo unutrašnje objašnjenje, ono je moralo jasno uputiti na unutrašnje ili psihološko stanje, poput: “Ona je tužna jer joj nedostaje mama” ili: “Ljuta je jer je mislila da je red na nju”. Trogodišnjaci su u većini slučajeva (55%) za negativne emocije davali vanjska objašnjenja, ali u 45% slučajeva objašnjenja su bila unutrašnja - uglavnom se radilo o obja- šnjenjima koja su se odnosila na neostvarivanje djetetova cilja. Za negativne emocije češće su se davala unutrašnja objašnjenja nego za pozitivne. Djeca su također davala više unutrašnjih objašnjenja za intenzivne emocije, kako pozitivne tako i negativne. Prema tome, negativne emocije i intenzivno pokazivanje emocija navode djecu na traženje objašnjenja koja su po svojoj


naravi više mentalistička. Ovo istraživanje pokazuje kako u svakodnevnom životu predškolska djeca počinju razmišljati o unutrašnjim svjetovima drugih ljudi. Ako su emocije komunikacije u socijalnom svijetu, čini se logičnim da negativne emocije, kao i one intenzivne, izazivaju razmišljanje o unutrašnjim stanjima drugih: one signaliziraju potrebu za pažnjom i mogućnost da ponašanje sudionika u nekoj zajedničkoj aktivnosti treba promijeniti.

Vidjeli smo da predškolska djeca objašnjavaju emocije upućujući na mentalna stanja protagonista - ona to čine pozivajući se na ciljeve ili želje protagonista. Djetetova sposobnost takvog objašnjavanja emocija s dobi se ne- sumnjivo povećava, ali kod mnoge djece dokaze da to čine vidimo već u dobi od tri godine. Ovaj razvoj razumijevanja uzroka emocija rani je pokazatelj djetetove teorije uma: dječjeg razumijevanja toga da su njihova vlastita mentalna stanja različita i da se mogu mijenjati te da se mentalna stanja drugih osoba mogu razlikovati od njihovih (Astington, 1993; Harris, 1989).

Ovaj razvoj djetetove sposobnosti predočavanja mentalnih stanja drugih ljudi važan je za razvoj kooperativnog partnerstva. Kada su djeca sposobna za početak razumijevanja želja, ciljeva i vjerovanja drugih ljudi, ona mogu pre- govarati o planovima, znajući što druga osoba želi i vjeruje. Astington i Jenkins (1995) utvrdili su da djeca s potpunijim razumijevanjem načina na koji vjerovanja mogu utjecati na ponašanje pokazuju više zajedničkog planiranja za vrijeme simboličke (“kao da”) igre s drugom djecom.

Razumijevanje prikrivanja emocijaAko su emocije barem jednim dijelom mentalne prirode, postavlja se pitanje: što je

s prikrivanjem emocija? Mi, kao odrasle osobe, prepoznajemo razliku između onoga što osjećamo u sebi i onoga što pokazujemo ili onoga

kako se ponašamo. Ako mislimo da bi otvoreno pokazivanje ljutnje moglo imati negativne posljedice, svoje izražavanje ljutnje možemo prilagoditi. Kat- kada čak pokušavamo pokazati jednu emociju, premda u sebi doživljavamo drugu. Takve stvari činimo kako zbog sebe, tako i zbog drugih, primjerice zato da bismo održali pozitivne odnose s ljudima koji su nam važni. Katkada se osjećamo krajnje tužno zbog nekog događaja, ali umjesto da si dopustimo razmišljanje o njemu, nastojimo razmišljati o nečemu drugom. Kada djeca mogu uočiti razlike između onoga što se osjeća i onoga što se pokazuje, i na koji im način kontroliranje emocija može pomoći u ostvarivanju kooperativ- nih planova?

Svjesno prilagođavanje emocija ili zamjena jedne emocije drugom počinje u ranoj školskoj dobi. P. L. Harris i sur. (1986) čitali su priče djeci staroj četiri, šest i deset godina o djeci koja su se osjećala na određeni način, ali ako bi tu emociju ili neki drugi osjećaj pokazala, dogodile bi im se nepoželjne posljedice. Djecu su pitali kako se lik iz priče stvarno osjećao i koje će osjećaje pokazati. Primjerice: “Dijana želi ići van, ali je boli trbuh. Ona zna da ako mami kaže kako je boli trbuh, mama će reći da ne smije van. Dijana pokušava sakriti kako se osjeća, kako bi je mama pustila van.” Nakon toga dijete su pitali: “Kako se Dijana osjećala kada ju je bolio trbuh? Kako je nastojala da izgleda njezino lice dok ju je bolio trbuh?” Djeca stara šest godina dosljedno su razlikovala ono što je dijete osjećalo od onoga što je pokazivalo. Kod četvero- godišnjaka takvo se razlikovanje tek počelo pojavljivati, i to samo u vezi s prikrivanjem negativnih osjećaja, ali ne i pozitivnih. Premda četverogodi- šnjaci razumiju kako se stvarne i vidljive emocije ne moraju podudarati, njihovo je razumijevanje tog pitanja manje sustavno nego kod starije djece.

Ono što djeca misle o pričama, kao o onima koje su im čitali Harris i sur., i ono što mogu činiti kako bi prilagodili vlastite emocije u svakodnevnom ži- votu, može biti različito. Saarni (1984) je

Pristupi shvaćanju emocija 223inscenirala događaj za koji je pret- postavila da će zbog socijalnog pritiska djecu navesti na prilagođavanje svojih emocija. U prvoj sesiji djeca stara šest i deset godina dobila su poklon prikladan svojoj dobi, nakon što su izvršila jedan nevažan zadatak. U drugoj sesiji na poklon su dobila igračku za posve malu djecu. Hoće li djeca pokazati svoje razočaranje kada prime igračku za sasvim malu djecu? Njihovi su izrazi lica snimani na videovrpcu i kodirani kao negativni, pozitivni ili prijelazni (defini- rani kao oni koji pokazuju nesigurnost ili napetost). Izračunate su razlike iz- među izraza lica nakon primanja poklona odgovarajućeg za dob i igračke za sasvim malo dijete. Dječja sposobnost prikrivanja razočaranja povećavala se s dobi, premda je ta vještina u ograničenom opsegu primijećena već kod šesto- godišnjaka. Djevojčice su u većoj mjeri prikrivale izražavanje svojih emocija nego dječaci.

Tervvogt, Schene i Harris (1986) ispitali su također i stupanj u kojem djeca mogu upravljati svojim osjećajima. Oni su jednoj skupini šestogodišnje djece čitali tužnu priču i rekli im neka ne dopuste da ta priča utječe na njih. Drugoj skupini djece rekli su neka slobodno dopuste da priča utječe na njih. Prije i poslije čitanja priče djeca su testirana zadatkom pamćenja. U odnosu na djecu kojoj je rečeno neka ne dopuste da priča utječe na njih, djeca kojoj je rečeno da slobodno dopuste da priča utječe na njih pokazala su određeno po- goršanje pamćenja i procijenila su da se osjećaju tužnije. Djevojčice su znatno uspješnije od dječaka pojačavale i prigušivale svoje emocije. Značajan je također i nalaz da je vrlo mali broj djece mogao nešto reći o strategijama koje su pritom koristili, što pokazuje kako se svjesno razumijevanje tog procesa događa još i kasnije.

Mogli bismo pretpostaviti kako će se u društvima koja naglašavaju vanjsku kontrolu emocija dječje razumijevanje razlike između stvarnih i vidljivih emocija razvijati brže. Hess i sur. (1980) utvrdili su, primjerice, kako japanske majke očekuju od svoje djece da ranije kontroliraju izražavanje svojih emocija nego što to očekuju majke u Sjevernoj Americi. To je sukladno zamisli kako Japanci općenito emocije poput ljutnje i gađenja smatraju podložnijima kontroli nego Amerikanci, o čemu smo raspravljali u 2. poglavlju (Matsu- moto i sur., 1988). Međutim, Gardner i sur. (1988), koristeći Harrisove metode ispitivanja djece o emocijama koje doživljavaju likovi iz priča, nisu pro- našli razlike u dobi u kojoj japanska djeca i djeca sa Zapada imaju razvijeno svjesno razumijevanje razlike između unutrašnjih emocija i onih koje se pokazuju.

Svijest o kontroliranju emocija u širokom rasponu različitih okolnosti vjerojatno se neće pojaviti prije navršenih šest godina života. To je sukladno nalazu da roditelji u nmogim kulturama očekuju od djece da se ponašaju - u većoj ili manjoj mjeri - u skladu sa standardima društva odraslih upravo u toj dobi, o čemu smo raspravljali u 2. poglavlju (Briggs, 1970; Lutz, 1988).

Sposobnost prikrivanja emocija Ijudima može pomoći da surađuju u socijalnom svijetu u kojem oni i drugi ljudi imaju brojne ciljeve. Katkada su ti ciljevi u međusobnom sukobu i može biti potrebno izabrati koji je cilj važniji. Dijete se osjeća razočarano kada primi poklon neprimjeren njegovu uzrastu. ali zna da bi se druga osoba osjećala loše pokaže li svoje razočaranje. Kada djeca počinju shvaćati taj proces kod sebe i drugih ljudi, ona se oslanjaju na razrađeniji - zapravo bolji - model razumijevanja drugih ljudi. Sposobnost stvaranja takvih modela ljudima omogućuje pregovaranje u složenim situacijama u kojima razumiju da su ciljevi druge osobe višestruki, katkada među- sobno proturječni, a katkada prikriveni. Putem prikrivanja emocija, čo- vjekovi osjećaji katkada mogu prevariti čak i sami sebe - to je proces o kojem raspravljamo u 12. poglavlju.

Dječji pojmovi ambivalentnosti

O ambivalentnosti govorimo kada istodobno doživljavamo dvije među- sobno proturječne emocije. Dječja sposobnost razumijevanja ambivalentnosti proizlazi iz razvoja njihovih sposobnosti stvaranja složenijih modela vlastitih i tuđih mentalnih stanja.


Kao i kod prikrivanja i prilagođavanja emocija, ambivalentnost djeca također pokazuju prije nego što je postanu svjesna. Primjerice, neka jednogo-

dišnja djeca reagiraju na ponovni susret sa svojom majkom nakon odvajanja od nje istovremenom željom za njezinom blizinom i ljutitim pokušajima da je odgurnu od sebe (Ainsworth i sur., 1978). Međutim sve do dobi od približno deset godina, djeca ne razumiju eksplicitno da istodobno mogu doživljavati dvije međusobno suprotne emocije. Harter i Buddin (1987) tražili su od 126- ero djece dobi od četiri do dvanaest godina da razvrstaju fotografije četiri s negativne i tri pozitivne emocije u dvije skupine. Djeca su izabrala po dvije fotografije ili iz iste skupine ili iz različitih skupina, a zatim ih se pitalo mogu li imati osjećaje prikazane na tim dvjema fotografijama istodobno i to prema istoj stvari ili prema dvjema različitim stvarima. Utvrđen je razvojni slijed: neka od najmlađe djece izjavila su kako se istovremeno ne mogu doživljavati dvije emocije. Na sljedećem razvojnom stupnju djeca su govorila kako je moguće istodobno doživljavati dvije pozitivne ili dvije negativne emocije prema različitim predmetima: “Bio bih sretan da dobijem motocikl i zadovoljan da dobijem trkaći auto.” Sljedeći stupanj bio je doživljavanje dvije emocije iste valencije prema istom cilju: “Bio sam sretan i ponosan što sam optrčao sve baze (u bejzbolu, prim. prev.).” Nakon toga djeca su izjavila da se istovremeno mogu doživjeti dvije emocije različite valencije prema različitim ciljevima: “Bio sam radostan zbog toga što sam gledao Ratove zvijezda, ali tužan zato što sam propustio utakmicu.” Naposljetku djeca govore o emocijama različite valencije prema istom predmetu: “Bio sam sretan zato što sam za Božić dobio bicikl, ali tužan zbog toga što je imao samo tri brzine.” Sto su djeca bila starija, to su njihovi primjeri dopirali dalje u ovom razvojnom slijedu, a prosječna dob u kojoj su dosegla posljednji razvojni stupanj iznosila je 11.3 godine.

Spoznaja o ambivalentnosti važan je korak u razumijevanju raznolikosti ciljeva koje kako mi sami, tako i drugi ljudi imaju u svakodnevnom životu. Štoviše, doživljavanje neke emocije nije samo stvar doživljavanja rada određenog biološkog mehanizma, kao što je to kod kihanja. Genetski dani temelji emocija razrađuju se u složene socijalne vještine i čine elemente, a ne konačne proizvode, u izgradnji naših unutrašnjih teorija o nama samima, o drugim ljudima i o međuljudskim odnosima.

SažetakEmocije su od središnje važnosti za način na koji se roditelji i djeca odnose jedni

prema drugima i na koji izgrađuju međusobni odnos. Izražavanjem emocija roditelji i djeca jedni od drugih uče o željama i vjerovanjima onog drugog. Dječje doživljavanje emocija signalizira što je za njih u nekoj interakciji u redu, a što nije u redu. Cak i sasvim mala djeca mijenjaju svoje ponašanje kao odgovor na pozitivne ili negativne emocionalne izraze druge osobe, pa su emocije ključni elementi djetetova doživljavanja drugih. Emo- cionalni komunikacijski sustav započinje krajnje jednostavno, tako što djeca signaliziraju negativna stanja poput uznemirenosti te pozitivna stanja osmje- hivanjem i kontaktom očima. Tijekom prve godine života postupno dolazi do

stvaranja razlika između emocionalnih izraza (npr. između radosti, izne- nađenja, straha i ljutnje ) i usmjeravanja tih izraza prema određenim ljudima. Slično tome, u prvoj godini života djeca počinju razlikovati različite emocije kod odraslih osoba, najprije pomoču boje njihova glasa, a kasnije također i na temelju njihova izraza lica. Djeca i njihovi roditelji razvijaju zajednički ples u kojem emocije jednoga od njih onaj drugi smatra važnim priopćenjima koja bitno utječu na njegovo ponašanje i njegovo razumijevanje te druge osobe. Emocionalni izrazi navode djecu na razmišljanje i na izgradnju modela (ili unutrašnje teorije) o unutrašnjem svijetu drugih ljudi. Pojava govora o emocijama

Pristupi shvaćanju emocija 225omogućuje razvoj zajedničkih značenja u vezi s emocionalnim doživljajima. Takva zajednička značenja postaju dio strukture međusobnih odnosa. Metakognitivne sposobnosti omogućuju stvaranje razrađenih modela drugih Ijudi. Ljudska bića usmjerena su k činjenici da ljudi imaju više- struke ciljeve i da su ti ciljevi katkada u međusobnom sukobu. Covjekove reakcije na takve dileme uključuju prikrivanje emocija i doživljavanje ambivalentnosti. Bez razrađenih modela o drugim ljudima, koji postaju središnja tema rasprava kod starije djece i odraslih ljudi, zajednička suradnja bila bi znatno teža.


Najbolji opći uvod u razvoj emocija koji poznajemo:

Paul L. Harris (1989). Children and emotion: The development ofpsychological un- derstanding. CMord: Blackvvell.

Prikaz ranog izražavanja emocija kod djece:

Carol Z. Malatesta and colleagues (1989). The development of emotion expression during the first two years of life. Monographs ofthe Society for Research in Child Development, 54 (1-2, Serial No. 219), 1-103.

O važnosti djetetovih emocija i njihova razumijevanjau obiteljskoj interakciji: Judy Dunn & Jane Brown (1994). Affect expression in the family, children’s un- derstanding of

emotions and their interactions with others. Merrill-Palmer Quarterly, 40, 120-138.

Dobar sažetak razvoja složenih emocija koje uključuju pojam o sebi:

Michael Lewis (1995). Self-conscious emotions. American Scientist, 83 (Jan-Feb), 68-78.


fZ/i (//о (c/ua//t e

/4(z/(Zi e (( /Hizo

oju e/no c/o/i

a//iOrV/(Sadržaj

Uvod

Regulacija emocija

Privrženost

Zaštita od prijetnje i “Nepoznata situacija”Unutrasnji radni modeliprivrženosti Cinitelji koji utjeću na stilprivrženosti

Socijalizacija emocija u međuljudskim odnosimaPonovno razmatranje usklađenostiToplinaUčenje govora o emocijama Učinci modeliranjaRazličito reagiranje na različite emocije

Način na koji kultura utječe na razvoj

emocionalnosti Emocionalne sheme:

mostovi od ranih do kasnijih odnosa

Temperament

Sklonosti odredenim emocijama kao srž

temperamenta Stabilnost temperamenta

Genetska osnova temperamenta Odnos

temperamenta i stila privrženosti

Emocionalne sklonosti - reakcije na okolinu

Obrasci emocionalnosti u djetinjstvu koji

se proteiu u odraslu dob Dimenzije i crte

ličnosti

Sažetak



Napušteno dijete, odjednom se prenuvši,Prestrašenim pogledom luta uokoloI vidi jedino da ne može pronaći Oči pune Ijubavi.

George Eliot

Uvod

Као što smo vidjeli u 6. poglavlju, djetetove su emocije prva sredstva njegove komunikacije s odraslima. Takve komunikacije imaju važnu ulogu u odnosu roditelj-dijete. One signaliziraju potrebu za hranom, toplinom, blizinom, ljubavlju. Premda emocije imaju univerzalne aspekte, koji se temelje na našoj potrebi za komunikacijom s drugima i za dobivanjem pažnje i zaštite u dojenačkoj dobi, različiti pojedinci na različite načine doživljavaju i pokazuju različite emocije. Neka su djeca većinu vremena radosna i zadovoljna, a takva nastavljaju biti i kao odrasle osobe. Druga su razdražljiva i lako se frustriraju. Treća su pak često tužna ili uplašena. Ovakve individualne razlike u emocijama od središnje su važnosti za ličnost. Kako one nastaju?

U ovom se poglavlju usredotočujemo na dvije glavne teme. Prva, o kojoj raspravljamo u prvoj polovici poglavlja, odnosi se na to da jedino kroz razumijevanje djeteta u kontekstu njegovih odnosa s drugim ljudima doista možemo razumjeti individualne razlike u emocionalnosti. Obrasci emocionalnosti su, jednim dijelom, pročišćena povijest djetetovih bliskih odnosa s roditeljima, vršnjacima, učiteljima, braćom, sestrama i drugim osobama. Kao što postoje brojni različiti odnosi koji utječu na razvoj djetetove emocionalnosti, jednako tako postoje i brojni različiti procesi unutar tih odnosa koji ut- ječu na način na koji djeca doživljavaju i izražavaju emocije. Druga tema, o kojoj raspravljamo u drugoj polovici poglavlja, odnosi se na to da djeca u interakcije s osobama koje o njima skrbe kao i u interakcije s drugim ljudima unose vlastitu emocionalnu konstituciju. Čak i u nekoliko prvih mjeseci ži- vota djeca se u velikoj mjeri razlikuju po svojoj emocionalnosti. Neku je lako utješiti podizanjem na ruke i grljenjem. Drugu je teško utješiti. Ovakve urođene razlike nazivaju se “temperamentom”.

Regulacija emocijaMožda je jedna od najutjecajnijih zamisli o individualnim razlikama u

emocionalnosti ona kako djeca doživljavaju emocije, a individualne razlike pojavljuju se u načinu na koji te emocije reguliraju. Primjerice, obrasci izražavanja emocija pod snažnim su utjecajem dobi djeteta i stupnja njegova razvoja. Plakanje je dugotrajnije i intenzivnije kod djece dojenačke dobi nego kod nešto starije djece. Ispadi bijesa najuobičajeniji su tijekom druge godine života, a nakon toga njihov intenzitet slabi (Goodenough, 1931). Prema

tome, i kod plakanja i kod ispada bijesa možemo zamisliti razvoj individualnih razlika u uspješnosti kojom djeca reguliraju izražavanje tih emocija.

Sposobnost upotrebe jezika važan je činitelj koji utječe na način na koji djeca reguliraju svoje emocije. Kako djeca uče govoriti, tako mogu pričati o tome što ih uznemiruje ili ljuti, a ne moraju


više komunicirati samo putem izraza lica ili gestama (Kopp,1992). Sposobnost govorenja o emocionalnim pitanjima može imati značajan učinak na djetetov odnos s roditeljima, jer djeca postaju sposobna “prepirati se umjesto pribjegavati tjelesnom nasilju, čekati umjesto vikati, obuzdati svoju nestrpljivost umjesto da bijesno eksplo- diraju” (Dunn i Brown, 1991, str. 89). Razvoj pokretljivosti takoder ima važan učinak: kada se djeca počinju kretati i kada mogu sama zadovoljiti neke od svojih želja, njihova se potreba za vrlo intenzivnim sustavom signaliziranja smanjuje (Campos, Kermoian i Zumbahlen, 1992). Razvojne promjene u neurofiziologiji također doprinose promjenama u emocionalnoj nestabil- nosti i kontroli emocionalnog uzbudenja (pregled istraživanja vidjeti u Thompson, 1994).

Prema jednom gledištu regulacija emocija započinje s modulacijom izražavanja emocija, koju u početku potiču roditelji, a potom je dijete počinje internalizirati. Kopp (1989) primjerice tvrdi da regulacija počinje onda kada roditelj dijete tješi. Plakanje ima veoma snažan učinak na roditelje i oni ga pokušavaju smanjiti, modulirajući emociju podizanjem djeteta na ruke, tje- šenjem, ljuljanjem i tome slično. Naglasak je ovdje na obuzdavanju, građenju povjerenja i intimnosti; na temelju toga dijete postaje sposobno utješiti samoga sebe.

Cicchetti, Ganiban i Barnett (1991) razradili su različite stupnjeve ili zadatke koji su uključeni u regulaciju emocija. Neuspjeh u jednom stupnju ima posljedice na uspješnost regulacije na drugim stupnjevima. U prvim mjesecima zadatak je postići stabilnost funkcioniranja. Kada dijete postane previše uznemireno, mora se ponovno vratiti u stanje u kojem je sposobno funkcionirati. To se postiže na taj način što je dijete sposobno signalizirati svoju uznemirenost, a roditelj na to reagira pomažući mu da se umiri. Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci emocije se izražavaju tako da socijalna interakcija između roditelja i djeteta postaje od središnje važnosti. Razvijaju se i neurološki sustavi, tako da dijete može inhibirati neke emocionalne izraze i istodobno biti sposobno samo sebe utješiti. Krajem prve godine života središnje pitanje postaje privrženost. U to vrijeme emocije, spoznaja i sustavi ponašanja postaju organizirani tako da osiguravaju blizinu roditelja i njegovu emocionalnu dostupnost. Iz interakcija s roditeljem stvaraju se mentalne predodžbeo tome kada je, gdje i na koji način roditelj dostupan. Prema tome, i dijete i roditelji reguliraju svoje emocije u skladu s onime što se može očekivati od druge strane. Sljedeći stupanj odnosi se na razvoj pojma o sebi i samoregula- cije. U to vrijeme dijete počinje razvijati shvaćanje sebe kao nezavisnog bića. Procesi regulacije od pretežno senzomotoričkih sve više postaju simbolični. Djeca počinju razmišljati o dogadajima, počinju pronalaziti različite načine njihova tumačenja i počinju mislima umirivati sama sebe.

U ovim tumačenjima naglašena je uloga pojma o sebi u sposobnosti svla- davanja uznemirenosti. S vremenom djeca se u regulaciji emocija sve manje oslanjaju na roditelje. Ipak, bilo bi pogrešno vjerovati da je u predškolskom razdoblju, pa čak i krajem djetinjstva, regulacija emocija proces koji se u potpunosti odvija na unutrašnjem planu. Kao što ćemo vidjeti u sljedećim poglavljima, jedan od najvažnijih činitelja koji i djeci i odraslima pomaže održati emocionalnu ravnotežu, jest prisutnost ljudi koji im u životu pružaju podršku. Emocije koje narušavaju ravnotežu ublažavaju se pomoću prisutnosti vo- ljenih osoba. Prema tome, ne bismo smjeli misliti kako je održavanje emocionalne ravnoteže zadatak koji izvršava pojedinac sam.

Sada, nakon što smo razmotrili razvojne promjene u intenzitetu kojim djeca doživljavaju i pokazuju emocije, okrećemo se težem pitanju. Što je zapravo regulacija emocija? Taj se pojam upotrebljava na brojne različite načine. Neki ga istraživači koriste kako bi ukazali na individualne razlike u intenzitetu, frekvenciji i trajanju emocija. Tako, primjerice, kada je spriječeno postizanje nekog cilja, jedna osoba može postati vrlo ljuta, vikati i izgledati ljutito nekoliko minuta, dok druga može osjećati laganu uznemirenost, na trenutak izgledati ljutito, a zatim na to zaboraviti. Drugi istraživači, poput Cassidyja (1994), pojam regulacije emocija upotrebljavaju kako bi uputili na ravnotežu emocija koje neki pojedinac pokazuje. Primjerice, jedna osoba može pokazivati sklonost ljutnji više negoli tuzi ili pak može općenito pokazivati malo emocija.


Pojam regulacije emocija koristi se također i za označavanje procesa koji su uključeni u modifikaciju emocionalnih reakcija: procesa suočavanja koji smanjuju ili pojačavaju intenzitet doživljaja. Ako ste na putu do zračne luke zapeli u prometnoj gužvi, možete na različite načine pokušati smanjiti svoju anksioznost: možete uključiti radio, uvjeravati se kako uvijek možete pole- tjeti drugim avionom ili pak možete nekoliko puta duboko udahnuti i pokušati se opustiti. Procesi regulacije utječu na sve faze emocionalnog рго- cesa: na procjenu događaja, procjenu konteksta, zatomljivanje potreba, jednako kao i na izbor i kontrolu različitih načina izražavanja emocije i različitih načina djelovanja (Frijda, 1986). Thompson (1994) je regulaciju emocija de- finirao kao “vanjske i unutrašnje procese odgovorne za motrenje, procjenjivanje i mijenjanje emocionalnih reakcija, posebice njihovih intenzitetnih i vremenskih obilježja, a u svrhu postizanja ciljeva” (str. 27). Kao primjer takvog procesa Rothbart, Ziaie i 0’Boyle (1992.) pokazali su da djeca reguliraju razinu svoje pobuđenosti na taj način da odvraćaju pažnju od predmeta ili ljudi koji izazivaju visoki stupanj pobuđenosti.

Poremećaji u regulaciji emocija proizlaze iz definicija regulacije, u kojima se naglasak stavlja na pojedinčeve sposobnosti modulacije izražavanja teme- ljnijih ili osnovnih unutrašnjih doživljaja. “Poremećaji regulacije” odnose se na ono što se događa kada ljudi ne mogu prilagoditi ili kontrolirati svoje emocije. Kada se taj izraz koristi kao sinonim za psihopatologiju (Garber i Dodge,1991) , tada proizlazi da je uzrok psihopatologije nedostatak u pojedinčevoj sposobnosti modulacije unutrašnjeg iskustva. Ako su djeca depresivna, to

znači da ne mogu regulirati svoj doživljaj tuge. Imaju li anksiozni poremećaj, nisu sposobna modulirati svoj doživljaj straha, što može dovesti do izbjegavanja određenih situacija.

Regulacija emocija je pojam koji zbunjuje. Taj se pojam upotrebljava i za označavanje obrazaca emocionalnosti (primjerice, sklonost pokazivanju vrlo intenzivne ljutnje) i za označavanje pretpostavljenih procesa koji mogu djelovati na naše izražavanje emocija (primjerice, pokušaji da odvratimo pažnju od nečega). Implicitno shvaćanje, zajedničko za oba ova značenja, jest da svatko ima određene emocije te da postoje optimalne razine na kojima bi se te emocije trebale doživljavati i pokazivati. Potpuno različita shvaćanja mogu dati bolje opise. Primjerice, uzmemo li emocije kao komunikacije između roditelja i djeteta, mogli bismo govoriti o učinkovitosti te komunikacije, no da li bismo mogli govoriti i o njezinoj regulaciji? Ili, smatramo li da su emocije načinjene od komponenata koje se nalaze u međusobnoj interakciji u jednom dinamičkom samoorganizirajućem sustavu, o čemu smo raspravljali u 6. poglavlju (Camras, 1992), tada će to hoćemo li neku emociju doživjeti ili koliko ćemo je intenzivno osjetiti proizlaziti iz obrasca koji se razvio kao odgovor na ograničenja unutar djeteta i u njegovoj okolini. Primjerice, roditelj ne voli kada njegovo dijete plače. Roditelj potiče dijete na to da govori umjesto da viče i da ne brine o malim stvarima koje nisu po njegovoj volji. S vremenom dijete plače manje, jednim dijelom zbog toga što drugačije procjenjuje događaje, a drugim dijelom zbog toga što mu plakanje ne pomaže u postizanju ciljeva. Je li to najbolje opisati kao regulaciju ili kao komponente emocija koje postaju organizirane zbog ograničenja unutar pojedinca i u okolini? Vidjeli smo također da Ijudi u različitim kulturama različito doživljavaju emocije. Je li o tome najbolje razmišljati na taj način kao da su neke emocije u tolikoj mjeri “regulirane” da su u nekim kulturama nepoznate, ili bi bilo bolje pretpostaviti kako, da bismo funkcionirali u određenom društvu, moramo postati vješti u stvaranju određenih signala koji nam omogućuju komunikaciju?

Privrženost

Bez obzira na to podržavaju li pojam regulacije emocija ili ne, većina is- traživača u ovom području slaže se u tome da su za objašnjavanje individualnih razlika u


emocionalnosti važni i okolinski i konstitucijski činitelji. O tome ćemo raspravljati govoreći o emocionalnim sklonostima: neki pojedinci, bilo zbog odgoja, genetske konstitucije ili oba ta činitelja pokazuju sklonost prema doživljavanju i pokazivanju određenih emocija u većoj mjeri nego nekih drugih emocija. Za neke istraživače najvažniji su aspekti odnosa roditelj- dijete, kao što je privrženost (Cassidy, 1994) i oni čine temelj najvažnijih emocionalnih sklonosti. Za druge važniju ulogu imaju urođeni činitelji unutar djeteta (Kagan, 1994). Našu raspravu započet ćemo privrženošću.

Slika 7.1 Učestalost plakanja tijekom 15-sekundnih intervala opažanja u različitim epizodama testa “Nepoznata situacija”. Na apscisi su prikazane epizode sljedećim redom: (Ključ: M = Majka nazočna, D = Dijete nazočno, N = Nazočna nepoznata osoba) 2. Majka mirno sjedi s djetetom; 3. Ulazi nepoznata osoba i tiho sjeda, a krajem epizode majka nenametljivo odlazi; 4. Nepoznata osoba pokušava s djetetom stupiti u interakciju; 5. Majka se vraća, a nepoznata osoba nenametljivo odlazi; кга- jem epizode majka odlazi i govori “pa-pa”; 6. Dijete je samo; 7. Vraća se nepoznata osoba i stupa u interakciju s djetetom (Ainsworth i Bell, 1970).

O>op

(D) (N,D)(M,D) (N,M,D) (N,D) (M,D)

Epizode

'SA

g c

B зS-. (Ц

> слB £2 тз

<DO


Zaštita od piijetnje i “Nepoznata situacija ”

Teorija privrženosti vjerojatno predstavlja najrazvijenije i najutjecajnije gledište o tome na koji način odnos između roditelja i djeteta dojenačke dobi utječe na emocionalne sklonosti i obrasce. Sustav privrženosti djeluje unutar odnosa roditelj-dijete na taj način da roditelj i malo dijete ostaju jedno drugome u blizini. Emocije djeluju kao signali: dojenče plače signalizirajući strah i potrebu za zaštitom, što roditelja dovodi u djetetovu blizinu. Bowlby je(1971) na privrženost gledao kao na evolucijski proizašao oblik odnosa roditelj-dijete, koji se aktivira onda kada dojenče doživljava prijetnju. Privrženost zadržava majku u djetetovoj blizini tijekom prvih nekoliko godina djetetova života. Ona je psihološki jednako važna kao što je majčino mlijeko važno fizički. Kroz interakciju s roditeljem u trenucima straha, do- jenče izgrađuje model o tome može li se roditelju vjerovati ili ne. Ako dijete očekuje da će mu roditelj biti na raspolaganju i pružiti mu zaštitu, osjećat će se sigurno i istraživat će svijet i učiti nove vještine.

Presudan korak u istraživanjima privrženosti učinila je Ainsworth smje- stivši taj pojam unutar dviju najistaknutijih i najznačajnijih paradigmi is- traživačke psihologije. Ona je, naime, privrženost istodobno učinila predmetom eksperimentiranja i utvrđivanja individualnih razlika. Ainsworth je raz-


vila test za utvrđivanje dječjih reakcija na situaciju koja im je bila nepoznata- to je test koji se naziva “Nepoznata situacija”. Test se temelji na opažanju djetetovih emocionalnih reakcija na kratkotrajna odvajanja od roditelja i njegova ponašanja kada se roditelj vrati.

Koristeći taj test, Ainsworth i sur. (1978) utvrdili su tri različita stila privrženosti. Prvi je “sigurna privrženost”. Dojenčad s takvim stilom uznemirena su prilikom odvajanja, no kada se roditelj vrati tada traže njegovu blizinu i može ih se utješiti. Drugi je stil “ambivalentna privrženost”. Kada se roditelj takvog djeteta vrati nakon odvajanja, dijete želi biti u njegovoj blizini, no istodobno ono se ne može utješiti i pokazuje veliku količinu ljutnje i otpora. Treći stil je “izbjegavajuća privrženost”. Dojenče s takvim stilom ne trudi se uspostaviti interakciju s roditeljem kada se on vrati.

Sa svakim je stilom privrženosti povezan specifičan obrazac emocionalne sklonosti. Sigurno privržena djeca pokazuju i pozitivne i negativne emocije, jednako kao i neutralnost. Ambivalentno privržena djeca u većoj mjeri pokazuju negativne emocije, a djeca s izbjegavajućim stilom pokazuju manju ko- ličinu svih vrsta emocija (Goldberg, МасКау i Rochester, 1994).

Neki istraživači (Cassidy, 1994) tvrde da djetetov stil privrženosti sam po sebi pokazuje na koji je način roditelj do tada reagirao na djetetovo izražavanje emocija te na koji se način dijete naučilo nositi s roditeljevim stilom reagiranja. Tvrdi se kako sigurno privržena djeca pokazuju veliki raspon negativnih i pozitivnih emocija zbog toga što su njihovi roditelji reagirali na sve njihove emocionalne izraze. I doista, Goldberg, Маскау i Rochester(1994) utvrdili su da kada su se u testu “Nepoznata situacija” majke vratile svojoj djeci, majke sigurno privržene djece reagirale su na širi raspon djetetovih emocija nego majke ambivalentno ili izbjegavajuće privržene djece. Majčino reagiranje definirano je kao ono što majka govori ili čini kao svoj odgovor na djetetovu emociju, a obuhvaćalo je ponašanja poput odvraćanja pažnje, zabranjivanja ili ohrabrivanja djeteta. Za razliku od toga, smatra se da su na emocije ambivalentno privržene djece roditelji reagirali nedosljedno, pa su djeca razvila strategiju bučnog izražavanja negativnih emocija pokuša- vajući primorati roditelje da na njih reagiraju. Goldberg, Маскау i Rochester utvrdili su da su majke ambivalentno privržene djece najviše reagirale na djetetove negativne emocije, a najmanje na pozitivne. Za djecu s izbjegavajućim stilom privrženosti vjeruje se da su stalno doživljavala neuvažavanja. Gold- berg, Маскау i Rochester utvrdili su da su majke te djece najslabije reagirale na djetetove negativne emocije. Prema tome, smatra se kako djeca s izbjega- vajućim stilom privrženosti doživljavaju negativne emocije, ali su usvojila strategiju njihova rijetkog pokazivanja. Dokazi za to dolaze iz istraživanja Spanglera i Grossmanna (1993) koji su mjerili broj otkucaja srca i razinu jednog hormona kore nadbubrežne žlijezde (kortizola, koji se izlučuje u stresu) za vrijeme i nakon testa “Nepoznata situacija”. Premda je kod dojenčadi s izbjegavajućim stilom privrženosti utvrdeno manje emocionalnih pokazatelja na licu i u glasu nego kod sigurno privržene dojenčadi, broj otkucaja srca kod djece iz te dvije skupine za vrijeme testa bio je sličan, a razina kortizola nakon testa bila je veća kod djece s izbjegavajućim stilom privrženosti. To pokazuje kako je toj djeci unatoč tome što nisu pokazivala svoje emocije “Nepoznata situacija” bila jednako stresna dok je trajala, a sudeći po razini kortizola nakon što je završila još i stresnija nego sigurno privrženoj djeci. Ovi procesi nisu svjesni - prisjetite se da smo u 6. poglavlju objasnili kako se svjesno prikrivanje emocija pojavljuje znatno kasnije u djetinjstvu. Prema tome, prikrivanje emocija kod dojenćadi s izbjegavajućim stilom privrženosti može pomoći u održavanju odnosa privrženosti: veće pokazivanje negativnih emocija taj bi odnos moglo ugroziti.

Istraživanja provedena u zemljama engleskog govornog područja na ispitanicima srednje klase općenito su utvrdila da u testu “Nepoznata situacija” približno 65% dojenčadi pokazuje sigurnu privrženost, 15% ambivalentnu privrženost, a 20% izbjegavajuću privrženost. U drugim zemljama ti su postoci prilično drugačiji. U Izraelu su Sagi i sur. (1985) pronašli vrlo velik postotak djece koja


su u “Nepoznatoj situaciji” pokazivala ambivalentan stil: kod odvajanja od majke pokazivala su veliku uznemirenost, a kad se majka vratila pokazivala su ljutnju i tugu. Za mnogu izraelsku djecu postupak “Nepoznate situacije” morao se skratiti jer su postala toliko uznemirena da ih se nije moglo utješiti. U Njemačkoj su Grossmanovi i njihovi sur. (1985) utvrdili da pri- bližno polovica djece ima izbjegavajući stil privrženosti - pokazala su malo emocionalnih reakcija kako na majčin odlazak, tako i na njezin povratak. U Njemačkoj, u usporedbi sa Sjedinjenim Američkim Državama, roditelji su manje poticali tjelesni dodir sa svojom djecom, i čim bi dijete postalo pokretno više su poticali njegovu nezavisnost. U Japanu Miyake, Chen i Cam- pos (1985) nisu pronašli ni jedno dojenče izbjegavajućeg stila privrženosti. Smatra se da ove razlike među djecom iz različitih društava nastaju zbog toga što su djeca u većoj ili manjoj mjeri naviknuta na odvajanja od roditelja. Zbog toga je postupak odvajanja i ponovnog susreta s roditeljem za neke od njih doista zastrašujući, dok je za druge uobičajen. Moguće je također i to da neke kulture visoko vrednuju ranu nezavisnost, dok je druge obeshrabruju. Jedna je mogućnost također i to da se u nekim kulturama pokazivanje straha i tuge ohrabruje, dok se u drugima obeshrabruje, što onda dovodi do toga da za vrijeme postupka “Nepoznata situacija” djeca pokazuju različite emocije.

Unutrašnji radni modeli privrženosti

Bowlby je pretpostavio da kroz iskustva u dojenačkoj dobi i ranom djetinjstvu dijete izgrađuje unutrašnji radni model odnosa s drugim ljudima. To je mentalni model o tome što se može očekivati u nekom bliskom odnosu. Možemo li vjerovati drugoj osobi u trenucima koji su za nas stresni? Možemo li očekivati da ćemo dobiti utjehu? Pretpostavlja se da su ti modeli stvoreni prije nego što dijete nauči govoriti, no kad bi se oni mogli izraziti riječima. model sigurno privrženog djeteta glasio bi otprilike: “Kada sam u opasnosti. mogu imati povjerenje u to da će me moj roditelj zaštititi”. Model djeteta iz- bjegavajućeg stila privrženosti glasio bi otprilike: “Kada sam u opasnosti moram biti oprezan i mogu se osloniti jedino na samoga sebe”. Prema tome. pretpostavlja se kako ti unutrašnji modeli čine temelj trajnih emocionalnih sklonosti. Razlog zbog kojeg ih je Bowlby predložio jest to što su takve sklonosti vremenski postojane. One započinju u ranim odnosima s roditeljima ili drugim skrbnicima, prilično su otporne na promjene i utječu na sve buduće bliske odnose (Bowlby, 1988). Tako je, primjerice, za djecu koja su u dobi od godinu dana bila sigurno privržena utvrđeno da su kasnije, u pred- školskoj dobi, bila društvenija i komunikativnija s odraslim osobama (Lutkenhaus, Grossmanm i Grossmann, 1985; Main, Kaplan i Cassidy, 1985), da su imala razvijenije sposobnosti rješavanja problema i da su bila poslušnija (Londerville i Main, 1981; Matas, Arend i Sroufe, 1978) te da su imala bolje odnose s drugom djecom (Sroufe i sur., 1984).

Ako su unutrašnji radni modeli važni i ako oni doista utječu na kasnije odnose, mogli bismo očekivati da iskustva koja su odrasle osobe imale u svom djetinjstvu utječu na njihovo roditeljsko ponašanje kada jednom sami postanu roditelji. U prvom istraživanju koje je provedeno u ovom području George, Kaplan i Main (1985) razvili su Intervju privrženosti za odrasle (Adult Attachment Interview), kako bi ispitali na koji način ljudi razmišljajuo svojim ranim odnosima privrženosti. Tim intervjuom ljude se ispituje o tre- nutačnom odnosu s njihovim roditeljima, kao i o tome kakav je taj odnos bio dok su bili djeca. Intervjuom se ispituju sjećanja odraslih na ono što su kao djeca radili kada su bili uznemireni, pita ih se jesu li se ikada osjetili odbače- nima i tome slično. Na temelju intervjua odrasli se svrstavaju u kategorije si- gurnih/autonomnih, zaokupljenih i odbačenih. Pretpostavlja se da te kategorije imaju svoje korijene u (redom) sigurnoj, ambivalentnoj i izbjegavajućoj privrženosti u dojenačkoj dobi. Autononme odrasle osobe su one osobe koje0 svojim iskustvima iz djetinjstva govore objektivno i uravnoteženo. One daju cjelovitu sliku teškoća u svom djetinjstvu i svojih iskustava koja su bila i dobra


1 loša. Zaokupljene odrasle osobe one su osobe koje daju nepovezan prikaz svojih iskustava i još uvijek se čine opterećenima svojim sjećanjima na vlastito, često traumatično djetinjstvo. Odbačene odrasle osobe daju prilično suzdržan i hladan prikaz svog djetinjstva, koji obilježava nesposobnost pri- sjećanja događaja, idealiziranje ili pretjerana racionalizacija, uz oskudno pokazivanje emocija. Jedno od pitanja koje se postavlja jest: “Kako odrasli s ovim različitim stilovima privrženosti utječu na stil privrženosti svoje djece?”

Kako bi odgovorili na ovo pitanje Fonagy, Steele i Steele (1991) procijenili su žene Intervjuom privrženosti za odrasle tijekom njihove trudnoće, a zatim su testom “Nepoznata situacija” odredili stil privrženosti njihove djece kada su bila stara godinu dana. Sedamdeset i pet posto žena iz kategorije sigur- nih/autonomnih imalo je sigurno privrženu djecu, a 73% zaokupljenih i od- bačenih žena imalo je nesigurno privrženu djecu (ambivalentnog ili izbjega- vajućeg stila). Ovi nam podaci govore kako odrasli doista imaju mjerljive stilove odnosa s drugim ljudima te kako se ti stilovi jednim dijelom prenose iz generacije u generaciju. Do sličnih su nalaza došli i drugi istraživači (Van Ijzendoorn, 1992). Međutim na temelju ovih nalaza ne bismo smjeli zaključiti kako podudaranje stilova privrženosti djece i njihovih roditelja proizlazi jedino iz načina na koji se roditelj odnosi prema djetetu. Kao što ćemo vidjeti kasnije, roditelji i djeca pokazuju slične obrasce emocionalnosti jednim dijelom i zbog genetskog naslijeđa. Roditelj koji zbog svog temperamenta u socijalnim odnosima ne pronalazi zadovoljstvo, može imati dijete koje također

Tablica 7.1 Broj osoba klasificiranih kao sigurno privržene, ambivalentno privržene ili izbjegavajuće privržene u testu

“Nepoznata situacija” u dobi od 12 mjeseci, koje su kasnije, u dobi od 20 godina, na temelju Intervjua privrženosti za

odrasle klasificirane kao sigurne/autonomne, zaokupljene i odbačene.

Status utvrđen Intenjuom Status utvrđen testom “Nepoznata situacija ” u dojenačkoj dobi

privrženosti za odrasle u dobi od 20 godina

Sigumo privrzeni Ambivalentno privrzeni Izbjegavajuće privrženi

Sigurni/autonomni 20 3 2

Zaokupljeni 3 4 2

Odbačeni 6 2 8

Izvor: Waters i sur. (1995)

pokazuje takvu nedruželjubivost, zbog čega ih se oboje klasificira kao od- bačene (u odrasloj dobi) ili kao izbjegavajuče (u dojenačkoj dobi).

Sve donedavno nije bilo izravnih dokaza kojima bi se povezivao po- jedinčev status utvrđen Intervjuom privrženosti za odrasle s njegovim stilom privrženosti u djetinjstvu. Klasifikacija odraslih, iako je usmjerena na djetinjstvo, može predstavljati samo mjeru načina na koji pojedinac razmišlja o odnosima s drugima, a međugeneracijski nalazi Fonagyja i sur. možda samo pokazuju kako se taj stil proširuje i na djecu. Waters i suradnici (1995) proveli su istraživanje u kojem su pratili osobe čiji je stil privrženosti procijenjen u dobi od godinu dana. U dobi od 20 godina te su osobe ispitali Intervjuom privrženosti za odrasle. Utvrdili su da postoji značajna povezanost između stila privrženosti u dobi od godinu dana i klasifikacije proizašle iz Intervjua privrženosti za odrasle primijenjenog u dobi od 20 godina (vidi tablicu 7.1). U tablici valja uočiti kontinuitet načina na koji je dijete reagiralo na susret s roditeljem nakon odvajanja u dobi od godinu dana i njegova stava prema odnosima s drugima izmjerenog Intervjuom privrženosti za odrasle u dobi od 20 godina, o čemu


svjedoče brojevi u glavnoj dijagonali (od lijevo gore do desno dolje). Dvije trećine sigurno i izbjegavajuće privržene djece zadržalo je svoj stil privrženosti u ranoj odrasloj dobi. Međutim, manje od polovice ambivalentno privržene djece zadržalo je svoj stil privrženosti.

Premda je pojam unutrašnjih radnih modela ključan za objašnjavanje ovog kontinuiteta, ne bismo smjeli držati kako ti modeli rigidno programiraju ponašanje - promjene u djetetovoj okolini povezane su s promjenama u njihovoj privrženosti (Vaughn i sur., 1979). I kao što ćemo vidjeti u sljedećem poglavlju, čak i ljudi koji su u uspostavljanju rane privrženosti doživjeli neuspjehe, mogu se oporaviti od tog iskustva i kasnije u životu izgraditi zado- voljavajuće odnose privrženosti.

Činitelji koji utječu na stil privrženosti

U našem dosadašnjem razmatranju privrženosti zadržali smo originalno Bowlbyjevo shvaćanje čiji su korijeni u teoriji evolucije. Prema tom shvaćanju

privrženost je specifičan sustav koji se temelji na djetetovu izražavanju strahai uznemirenosti, čime se majka zadržava u njegovoj blizini i osigurava se njezina pomoč djetetu. Utvrđeno je da majčino reagiranje na djetetovu uznemirenost utječe na stil djetetove privrženosti. Ainsvvorth i sur. (1978) proveli su jedno opsežno istraživanje u kojem su svaka tri tjedna posjećivali majke i djecu u njihovim domovima tijekom prve godine djetetova života. Jedna od stvari koje su bilježili bila je i brzina kojom su majke reagirale na plač svoga djeteta. Djeca majki koje su brzo i dosljedno reagirale na njihov plač u dobi od godinu dana u testu “Nepoznata situacija” u većoj su mjeri klasificirana kao sigurno privržena.

Ali postoje također i podaci koji pokazuju kako majčine reakcije na djetetovu uznemirenost nisu jedini činitelj koji utječe na stil privrženosti. Pri- mjerice, Crockenberg je (1981) procjenjivala majčino reagiranje na djetetovu uznemirenost u vrijeme kada je dijete imalo tri mjeseca, a zatim je, kada su djeca bila stara godinu dana, utvrdila stil njihove privrženosti. Otkrila je da su majčine reakcije na djetetovu uznemirenost povezane s kasnijim stilom djetetove privrženosti samo u određenim okolnostima - primjerice, onda kada su majke imale slabu podršku svojih partnera ili drugih osoba; kada su majke imale snažnu podršku, tada te povezanosti nije bilo. U drugom istraživanju slične vrste Bates, Maslin i Frankel (1985) uspjeli su dokazati samo slabu povezanost između majčina reagiranja na djetetovu uznemirenost kada je dijete imalo šest mjeseci i stila djetetove privrženosti u dobi od godinu dana. Cini se, prema tome, da majčino reagiranje na djetetovu uznemirenost doprinosi djetetovu doživljaju povjerenja, a stoga i sigurnosti njegove privrženosti procijenjenoj testom “Nepoznata situacija”, ali da taj utjecaj nije onako snažan kako se ranije vjerovalo (Goldsmith i Alansky, 1987). Važni su također i drugi utjecaji na stil djetetove privrženosti.

Majčina općenita osjetljivost

Ainsworth i sur. (1978) pretpostavili su da djeca dojenačke dobi razvijaju osjećaj povjerenja i sigurnosti kao rezultat toga što roditelji osjetljivo reagiraju, kako na djetetovu uznemirenost, tako i na njegove pozitivne emocionalne signale. Ovaj pojam majčine osjetljivosti odveo nas je već daleko od Bowlbyjeva obrazloženja evolucijske važnosti majčina ragiranja na djetetovu uznemirenost. Ainsworth i sur. opažali su majke tijekom njihove interakcije sa svojom djecom. Procjenjivana su majčina ponašanja kao što su: pravilno tumačenje djetetovih signala, prihvaćajuće ponašanje prema djetetu, pošti- vanje djetetove autonomije, pristupačnost djetetu, nježnost. Utvrđeno je da su sve ove procjene interakcije između majke i djeteta povezane sa sigur- nošću djetetove


privrženosti. Drugi su istraživači potvrdili ove nalaze, ali u tim istraživanjima nije dobivena tako snažna povezanost između procjena majčine osjetljivosti i djetetove privrženosti (Goldsmith i Alansky, 1987). Primjerice, Grossmann i sur. (1985) utvrdili su da su majke koje su tijekom prve godine djetetova života bile najosjetljivije, imale djecu koja su krajem godine bila sigurnije privržena, premda ta povezanost nije postojala za sve točke mjerenja tijekom prve godine života.

Usklciđenost

Daljnju razradu pojma majčine osjetljivosti predstavlja izraz “usklađe- nost”. Kao što smo vidjeli ranije, majčina osjetljivost mjerena je na taj način da su opažači davali globalnu procjenu stupnja majčine usklađenosti s djetetom. Drugi su pojam majčine osjetljivost pokušali ispitati znatno finijim is- traživačkim oruđem: promatrajući interakciju majka-dijete trenutak-po- trenutak. Prisjetite se interakcije između majke i njezine slijepe djevojčice, Marci, koju smo detaljno opisali u 6. poglavlju. Ta majka i njezina djevojčica bile su usklađene jedna s drugom, svaka je reagirala na ponašanje one druge, pri čemu je majka slijedila djevojčicu u svojevrsnom plesu. Isabella, Belsk>' i Von Еуе (1989) definirali su mjeru te vrste ponašanja i podijelili su majke u dvije kategorije. Usklađene majke bile su vremenski i raspoloženjem us- klađene sa svojim djetetom - kada se dijete glasalo, glasale su se i one, kada je dijete željelo promatrati majčino lice i majka je promatrala njegovo lice, kada je dijete željelo istraživati, majka mu je u tome pomagala itd. Interakcije majke i djeteta bile su recipročne i uzajamno potkrepljujuće. Za razliku od toga, neusklađene majke glasale bi se ili su pokušale stimulirati dijete kada je ono bilo pospano ili tiho, bile su tiho i nisu reagirale kada se dijete glasalo i tome slično. Isabella, Belsky i Von Еуе utvrdili su da su u dobi od godinu dana u većoj mjeri bila sigurno privržena ona djeca čije su majke u interakcijama s njima u dobi od mjesec dana i tri mjeseca bile vremenski bolje usklađene.

Ovaj pojam usklađenosti još se više udaljava od Bowlbyjeve evolucijske teorije u kojoj se uloga plakanja sastoji u izmamljivanju roditeljeve skrbi i zaštite. On uključuje način na koji roditelji reagiraju na djetetove pozitivne emocije, jednako kao i na njegove negativne emocije, kao i to jesu li emocionalna stanja majke i djeteta međusobno usklađena. Istraživači u području privrženosti upotrebljavaju pojam privrženosti u znatno širem značenju nego što je bila Bowlbyjeva namjera (Bretherton, 1985; Hinde, 1976). Prema našem mišljenju, to proširivanje pojma dovelo je do određene teorijske zbrke. U sljedećem ćemo odjeljku razjasniti neke od mehanizama u odnosu roditelj-dijete koji su važni za razvoj djetetove emocionalnosti, a koji obu- hvaćaju više od same aktivacije sustava privrženosti. Zapravo, vraćamo se nekim procesima o kojima smo već raspravljali, kao što je usklađenost, da bismo vidjeli kako drugi znanstvenici, koji rade izvan okvira teorije privrženosti. tumače važnost takvih procesa za razvoj individualnih razlika u dječjoj emocionalnosti.

Sođjalizacija emocija u međuljudskim odnosima

Као što smo vidjeli u 2. poglavlju, u različitim društvima naglašavaju se različite emocije, a postoje također i razlike u značenju različitih emocionalnih izraza. To isto vrijedi i za obitelji - jedna obitelj može biti puna smijeha. druga može biti ozbiljna, u trećoj se može izbjegavati bilo kakvo pokazivanje ljutnje itd. U ovom odjeljku ispitat ćemo kako obitelj, vršnjaci i odrasle osobe

izvan obiteljskog kruga socijaliziraju pokazivanje emocija kod djece. Koje vrste procesa djeluju na to


da određene emocije djeca doživljavaju i pokazuju u većoj mjeri nego druge emocije?

Ponovno razmatranje usklađenostiRazmislimo ponovno o usklađenosti: o tome kada su majka i malo dijete usklađeni jedno s

drugiin i uključeni u svojevrstan ples koji im pruža uzajamno zadovoljstvo. Nekoliko je autora tvrdilo kako je usklađenost važna zbog toga što na temelju nje mala djeca stvaraju predodžbe o tome hoće li njihovi ciljevi u promatranom odnosu biti zadovoljeni, što pak utječe na to koje će emocije djeca pokazivati (Stern, 1994; Tronick, 1989). Kao što smo vidjeli u 6. poglavlju, ti su istraživači pretpostavili da u izražavanju emocija dojenče pokazuje svoje ciljeve. Cak i posve mala djeca imaju ciljeve: podijeliti s nekim trenutak zadovoljstva, istražiti svoju okolinu, glasati se ili izmamiti nečiju reakciju. Kada se ciljevi pokazuju, oni mogu biti ili zadovoljeni ili neza- dovoljeni. Ako je majka previše zaokupljena drugim stvarima, može se dogoditi da ne obraća pažnju na djetetove pozive za interakcijom. Ako se takvo iskustvo neprestano ponavlja te ako predstavlja glavno iskustvo koje neko dijete ima u svojim odnosima s drugima, tada to dijete može zaključiti da se njegovi ciljevi ne mogu ostvariti kroz odnose s drugim ljudima. U interakcijama s drugim osobama djeca stvaraju predodžbe vlastitih ciljeva. Ako se njihovi ciljevi ne ostvaruju, češće će doživljavati ljutnju ili tugu. S odrastanjem će graditi očekivanja o tome što mogu očekivati u odnosima s drugima. Tom ćemo se pitanju uskoro ponovno vratiti.

ToplinaEmocionalna toplina i osjećajnost vjerojatno su posebno važne za razvoj čovjeka. MacDonald

(1992) je pokazao da je emocionalna toplina povezana s radošću, dok strah i uznemirenost, koji su prema Bowlbyjevu gledištu pokre- tači sustava privrženosti, proizlaze iz sasvim drugačijeg emocionalnog sustava. O različitim emocionalnim sustavima raspravljali smo u 4. i 5. poglavlju, no nalaz koji je važan za ovu raspravu jest taj da djeca dojenačke dobi kada gledaju svoju majku kako im se približava raširenih ruku pokazuju radost i aktivaciju lijeve strane korteksa, dok kod uznemirenosti zbog odvajanja od majke u “Nepoznatoj situaciji” dolazi do aktivacije desne strane korteksa (Fox i Davidson, 1987). MacDonald je također istaknuo kako, premda privrženost postoji kod svih primata, samo neke vrste stvaraju emocionalne veze. Prema tome, nema nikakvog razloga za pretpostavku da su ta dva sustava jedno te isto.

Kod ljudske vrste također se može vidjeti kako roditelji u nekim društvima pokazuju snažna ponašanja privrženosti, a da istodobno pokazuju razmjerno malo emocionalne topline prema svojoj dojenčadi. Zapravo, takvo je bilo društvo u Ugandi koje je Ainsworth (1967) prvo proučavala kako bi opisala čitav raspon obrazaca ponašanja privrženosti. Primjerice, ugandske majke nisu pokušavale izmamiti od svoje djece zagrljaje ili poljupce. Ne radi se o tome da kod ugandskih majki nema emoeionalne topline; primijećeno je. primjerice, povremeno maženje. Radi se prije o tome da njihova emocionalna toplina nije isto što i njihovo reagiranje na djetetovu uznemirenost. Ainsworth je zaključila da su američke majke emocionalno toplije, ali da je njihovo reagiranje na djetetovu uznemirenost slabije nego kod majki iz Ugande. Prema tome, znači da je, prema MacDonaldsovoj hipotezi, emocionalna toplina sustav koji je odvojen od sustava privrženosti. Ta dva sustava u pravilu djeluju zajedno, pri čemu neka društva veću važnost pridaju jednom, a neka drugom. Sustav emocionalne topline i osjećajnosti izgrađen je na pozitivnim potkrepljenjima, a ne temelji se na sprječavanju odvajanja do- jenčeta od majke. On se razvio kako bi se stvorile i održale emocionalne veze koje su svojstvene samo ljudskim bićima. Taj sustav može biti osobito znača- jan kada se društva organiziraju oko pretežno monogamnih seksualnih veza u kojima muškarac ekonomski doprinosi određenoj obitelji (Lovejoy, 1981), o čemu smo raspravljali u 3. poglavlju.

U svojem prvom istraživanju u kojem su utvrđivali majčinske prediktore stila privrženosti,


Ainsworth i sur. (1978) mjerili su također i majčinu toplinu u interakciji s djetetom tijekom prve godine djetetova života - na temelju tog činitelja također je bilo moguće predvidjeti hoće li dijete u dobi od godinu dana biti sigurno ili nesigurno privrženo. Cini se prema tome mogućim da čaki onda ako se “Nepoznatom situacijom” mjeri djetetov osjećaj povjerenja, to povjerenje, barem u zapadnom društvu, ne proizlazi jedino iz poklanjanja pažnje djetetu kada je uplašeno niti samo iz toga što su majke reagirale na djetetove signale. Toplo i osjećajno roditeljstvo također je važno. Dva su razloga zbog kojih ova razlika između temeljne teorijske zamisli teoretičara privrženosti (o majčinu reagiranju na djetetove signale) i alternativne zamislio roditeljskoj emocionalnoj toplini i osjećajnosti može biti važna. Jedan je t: što je u velikom broju istraživanja utvrdeno kako roditeljska emocionaln; toplina i osjećajnost utječu na brojne aspekte djetetova razvoja - ne samo na stil njegove privrženosti. Emocionalna toplina i osjećajnost roditelja utječu na djetetova prijateljstva i brojne druge aspekte kasnijeg emocionalnog zdravlja (Maccoby i Martin, 1983). Drugi se razlog više tiče istraživačke zajednice. Privrženost je postala izraz kojim se obuhvaća sve što ima bilo kakve veze s odnosom roditelj-dijete ili sa socioemocionalnim razvojem. Kada se medu djecom pronađu razlike u stilu privrženosti, implicitna je pretpostavk . kako su te razlike proizašle iz razlika u majčinu reagiranju ili osjetljivosti dijete. Očito je da su i druge vrste procesa također važne za razumijevanje emocionalnosti. U odjeljcima koji slijede razjašnjavamo te druge procese.

Učenje govora o emocijama

Među procesima koji su važni za obrasce emocionalnog izražavanja koje razvijamo razmotrimo, primjerice, ulogu jezika. Kroz učenje jezika o emocijama roditelji i druge osobe koje skrbe o djetetu strukturiraju svijet koji dijete okružuje, što će doprinijeti djetetovu emocionalnom iskustvu. Roditelji to čine na nekoliko načina. Jedan je da djetetu pričaju o vrstama događaja koje u njihovu društvu izazivaju emocije. Primjerice, otac jednom prigodom kaže svojoj kćerki koja se trgne ugledavši velikog psa: “Ne moraš ga se bojati.Drugom prigodom ona zaluta na biciklističku stazu i biciklist je zamalo udari. Njezin otac dotrči do nje i kaže: “To je opasno! Stvarno si me uplašila.” Takve emocionalne komunikacije poučavaju djecu tome koji događaji u njihovu društvu opravdano izazivaju emocije, uvodeči ih u kulturalna pravila izražavanja emocija. Govorenje o emocijama strukturira također i djetetovo unutrašnje iskustvo i omogućuje mu saznanje o unutrašnjim iskustvima drugih ljudi.

Dunn i sur. (Dunn, Brown i Beardsall, 1991) pokazali su važnost govora o emocijama za kasnije razumijevanje emocija. Oni su snimali razgovore o os- jećajnim stanjima između majki i njihove trogodišnje djece te djetetove braćei sestara. Prosječan broj razgovora (definiranih kao najmanje dvije promjene govorničke uloge između djeteta i drugog člana obitelji) bio je 8.4 po satu; u nekim obiteljima bilo je svega 2, a u nekima čak 25 razgovora u jednom satu. Dunn i sur. utvrdili su da takvi razgovori o osjećajima imaju dugoročne posljedice za djetetovo razumijevanje emocionalne komunikacije. Sto su majke sa svojom trogodišnjom djecom više razgovarale o osjećajnim stanjima, to su u dobi od šest godina djeca bila uspješnija u prepoznavanju emocija koje su izražavale njima nepoznate odrasle osobe. Razgovori o negativnim emocijama bili su najjače povezani s djetetovom sposobnošću razumijevanja i prepoznavanja emocija u standardiziranom zadatku. Mi vjerujemo kako takva vrsta razgovora pomaže djeci razviti eksplicitne modele vlastitih i tuđih ciljeva, planova i emocija.

Razmotrimo, primjerice, situaciju u kojoj majka govori o tome zbog čega je ljuta. Ona jasno iznosi svoju motivaciju i namjere. Dijete može stvoriti model o tome što majku ljuti i zašto. Kada majka ne objašnjava svoje osjećaje, informacija koju dijete dobiva manje je cjelovita i veća je vjerojatnost da je pogrešna. Zahn-Waxler, Radke-Yarrow i King (1979) utvrdili su da su roditeljska objašnjavanja i zaključivanja (priopćena kada je razina emocionalnog uzbuđenja visoka) povezana s


djetetovim većim pokazivanjem empatije. Kada se djeci putem jezika daju bolja objašnjenja o unutrašnjim stanjima drugih, ona su sposobnija pokazati brigu i razumijevanje za druge.

Učinke određenih vrsta ekstremnih obiteljskih iskustava na govor o emocijama možemo vidjeti u radu Cicchettija i Beeghlyja (1987). Oni su usporedili govor o mentalnim i drugim unutrašnjim stanjima skupine zlostavljane djece i skupine djece sličnih sociodemografskih obilježja koja nisu bila zlostavljana. Mala djeca koja su bila zlostavljana, upotrebljavala su manje riječi za tjelesna stanja kao što su glad i žeđ, kao i za negativne emocije kao što su mržnja, Ijutnja i gađenje. Pretpostavlja se kako zlostavljana djeca ili nisu imala puno mogućnosti raspravljati o unutrašnjim stanjima ili to nisu činila zbog straha od negativnih posljedica.

Učinci modeliranja

Svaki put kad roditelj izvodi neko ponašanje, briše suđe ili se ljutito obraća mački, za djecu u obitelji on djeluje kao model ponašanja. Ta će djeca potom vjerojatnije izvoditi te iste vrste ponašanja. Smatra se kako je ovaj proces iznimno važan u prenošenju poruka o tome koje emocije valja pokazivati i na

koji način. Obitelji se međusobno razlikuju po vrsti i učestalosti emocija koje se djeci pokazuju. Malatesta i Haviland (1982) utvrdili su da većina majki iznimno rijetko svojoj dojenčadi pokazuje negativne emocije. Za vrijeme še- stominutnih razdoblja interakcije majki i djece dojenačke dobi, majke su djetetu u prosjeku pokazale 21 izraz radosti, 0.5 izraza tuge i 0.2 izraza ljutnje. Prema tome, majke su svojoj djeci pokazale 100 puta više izraza radosti nego ljutnje te 40 puta više izraza radosti nego tuge. Kako djeca rastu, tako im njihovi roditelji pokazuju sve više negativnih emocija, ali ti emocionalni izrazi i dalje su vrlo rijetki. Kao što ćemo vidjeti u 8. poglavlju, neki roditelji, kada su izloženi snažnom stresu ili bračnim sukobima, ili pak imaju psihijatrijske probleme poput depresije, pokazuju svojoj djeci znatno više negativnih emocija.

Tijekom vremena djeca u svojem izražavanju emocija postaju sve sličnija svojim majkama (Malatesta i Haviland, 1982). Ako emocionalno izražavanje njihovih majki uključuje više Ijutnje nego emocionalno izražavanje drugih majki, tada u dobi od šest mjeseci ta djeca također pokazuju više ljutnje nego druga djeca. Ako njihove majke pokazuju više radosti, tada i djeca u dobi od šest mjeseci pokazuju više radosti. Način na koji djeca mogu pokazati iste emocije kao i ljudi koje opažaju naziva se još i emocionalnom zarazom (Hat- field, Cacioppo i Rapson, 1994). Kao što smo vidjeli u 6. poglavlju, to se pojavljuje vrlo rano u razvoju.

Različito reagiranje na različite emocije

Kako djeca razvijaju jezik, tako dobivaju puno različitih načina na koje mogu komunicirati o unutrašnjim stanjima. Kada roditelji vide da njihova djeca raspolažu fleksibilnijim načinima izražavanja svojih potreba, tada mijenjaju načine na koje reagiraju na djetetove emocije. Jedan je način na koji se to čini poklanjanje pažnje prihvatljivim načinima emocionalnog izražavanja, a ignoriranje drugih načina emocionalnog izražavanja. Brooks- Gunn i Lewis (1982) utvrdili su da u prvih šest mjeseci djetetova života majke u većoj mjeri reagiraju na djetetov plač nego tijekom druge godine djetetova života. Međutim, povećava se njihovo reagiranje na djetetovo glasanje i pokušaje govorenja (vidi tablicu 7.2). Takvo ponašanje djetetu govori:


“Obratit ću pažnju na tebe kada mi govoriš, ali ne i onda kada samo plačeš.” Utvrdili su također i to da majke u manjoj mjeri reagiraju na plakanje dječaka nego na plakanje djevojčica. Vidimo kako već dvogodišnju djecu majke uvode u kulturu u kojoj je manje prihvatljivo plakati kako bi se postigli ciljevi, i u kojoj je pokazivanje tuge manje prihvatljivo za dječake nego za djevojčice.

Drugo istraživanje, koje su proveli Dunn, Bretherton i Munn (1987), također nam pruža dokaze za to da roditelji mijenjaju način na koji reagiraju na djetetove emocije kako dijete raste. Oni su utvrdili da se majčino upući- vanje na osjećajna stanja nakon djetetove uznemirenosti u razdoblju od djetetovih 18 do 24 mjeseca života smanjuje. Majke su vjerojatno pokušavale umanjiti važnost negativnih emocija na taj način što o njima nisu raspravljale.

Na temelju naše rasprave o privrženosti i roditeljskom reagiranju mogli bismo pomisliti kako je najbolje što roditelji mogu učiniti kada dijete postane uznemireno to da odmah i suosjećajno reagiraju. I doista, govorili smo o jednom istraživanju provedenom u okviru teorije privrženosti u kojem je ut- vrđeno da su majke sigurno privržene djece reagirale na širi raspon djetetovih emocija nego majke nesigurno privržene djece (Goldberg, Маскау i Roches- ter, 1994). Ali, na temelju toga što roditelji selektivno reagiraju na djetetove emocije, možemo vidjeti da su ciljevi roditelja očito znatno složeniji od pukog pružanja zaštite ili utjehe djetetu, osobito kod starije djece. Zamislite, primjerice, trogodišnjaka koji plače svaki put kada drugo dijete posegne za nekom njegovom igračkom. Roditelj koji to promatra može djetetu pružiti utjehu, ali će mu vjerojatno također i objasniti potrebu dijeljenja s drugom djecom. Ako dijete sve jače plače i sve snažnije odbija dijeliti igračke, roditelj se može poslužiti tehnikama nametanja sile, poput: “Ako nastaviš tako plakati, nećeš se smjeti igrati tim igračkama.” Kako djeca prelaze iz dojenačke dobi u razdoblje ranog djetinjstva roditelji donose složene procjene o tome u kojoj je mjeri njihovo dijete uznemireno, kakav je kontekst u kojem dijete izražava svoju emociju, koliko je ta situacija važna za usvajanje neke dugoročne lekcije itd. (Dix, 1991).

S obzirom na složenost tih interakcija ne iznenađuje to što razmjerno malo znamo o vrstama roditeljskih reakcija koje su povezane s različitim emocionalnim ishodima kod djece nakon dojenačkog razdoblja. Obično se is- tražuju dvije vrste ishoda: učestalost izražavanja određenih negativnih emocija (primjerice, ljutnje) i djetetova omiljenost među vršnjacima (socijalna kompetentnost). Roberts i Strayer (1987) ispitivali su reagiranje roditelja na emocije djece stare od tri do pet godina. Utvrdili su da većina roditelja reagira odlučno, ali također pomaže djetetu pronaći uzroke uznemirenosti priopćavajući mu na taj način da razumiju njegove ciljeve. Umjerena razina roditeljeva reagiranja bila je povezana s djetetovom većom socijalnom kom- petencijom, dok visoka razina reagiranja to nije bila. Neki su roditelji pretjerano reagirali na djetetove negativne emocije - djeca tih roditelja bila su manje kompetentna u interakcijama s drugima. Ostali radovi također upu- ćuju na osjetljivo balansiranje koje roditelji moraju primjenjivati kada reagiraju na emocije svoga djeteta. Eisenberg i Fabes (1994) utvrdili su kako roditelji koji u većoj mjeri pokušavaju kontrolirati ili smanjiti pokazivanje negativnih emocija kod svojeg djeteta govoreći mu, primjerice, neka ode u drugu sobu kada počne plakati, imaju djecu koja u grupi svojih vršnjaka pokazuju manje ljutnje.

Tablica 7.2 Postoci majčinih reakcija na različite vrste emocionalnih izraza njihove djece u različitoj dobi.

Dob djetetaMajčino Na djetetovo glasanje reagiranje na djetetovo ponašanje

Na djetetovo plakanje2 do 7 mjeseci 13 21

8 do 16 mjeseci 35 8

17 do 27 mjeseci 50 6

Izvor: Brooks-Gunn i Lewis (1982)


Međutim, ti su istraživači utvrdili i to da je više roditeljske suo- sjećajnosti i utjehe kada dijete pokazuje negativne emocije također povezano s djetetovim pokazivanjem manje ljutnje u grupi vršnjaka.

Moguće je da kako djeca rastu tako, suosjećajno reagiranje na njihovo izražavanje negativnih emocija, a da ih se pritom ne podučava o razvojno, socijalno i kulturalno prihvatljivim načinima priopćavanja ljutnje ili uznemirenosti, može pojačati izražavanje negativnih emocija. Snyder i Patterson (1986) utvrdili su da određene vrste roditeljskih reakcija na djetetovu ljutnju djeluju kao potkrepljivači te stoga povećavaju vjerojatnost da će dijete drugom prigodom također reagirati ljutito ili agresivno. Patterson je (1982) opazio kako su, kada su djeca agresivna, drugi članovi obitelji skloni povući ili smanjiti svoje zahtjeve dajući tako djetetu ono što želi i potkrepljujući njegovo izražavanje agresije. Takvo je ponašanje povezano s povećanjem agresivnosti.

Koji činitelji mogu utjecati na način na koji roditelji reagiraju na ponašanje svoje djece? Jedan činitelj može biti način na koji su se roditelji suočavali s emocionalnim pitanjima u svom životu. Ranije u ovom poglavlju govorili smo o tome da roditelji i njihova djeca pokazuju sličnosti u stilovima svoje privrženosti. Možda je jedan od mehanizama koji doprinosi toj sličnosti to što roditelji podučavaju one emocionalne stilove koji su njima prihvatljivi. Jedan od načina na koji se to može ispitati jest da se roditelje pita o njihovu gledanju na izražavanje ljutnje i tuge. Hooven, Gottman i Katz (1995) to su nazvali “meta-emocijama” - što ljudi misle o emocijama. Oni su ispitivali roditelje o meta-emocijama kada su im djeca bila stara pet godina. Utvrdili su da su djeca onih roditelja koji su bili svjesni osjećaja tuge i ljutnje kod sebe samih i koji su podučavali djecu o značenju takvih emocija i načinu na koji se s njima valja nositi u dobi od osam godina pokazivala manje znakova stresa i manje negativnih emocija u igri sa svojim prijateljima, postizala bolji uspjeh u školi i imala manje problema ponašanja.

Potpuno je nemoguće očekivati da postoji bilo kakva formula za određi- vanje načina na koji je najbolje reagirati na djetetove emocije. Isto tako nema ni formule za najbolji način na koji bi dijete trebalo izražavati svoje emocije. Prema našem shvaćanju sve emocije, kako negativne tako i pozitivne, imaju komunikacijsku ulogu u interakcijama. Jedino ako izražavanje emocija anali- ziramo u kontekstu u kojem se ono događa, možemo saznati djeluju li neki obrasci emocionalnog izražavanja štetno po osobu koja ih pokazuje. Možda ono što roditelji čine pomaže djeci razumjeti izražavanje svojih emocija u kontekstu: je li to izražavanje bilo prikladno s obzirom na kulturu i okolnosti koje su ga izazvale te na koji je način utjecalo na one prema kojima je bilo usmjereno? Ako je takvo gledište točno, tada će najučinkovitija biti ona roditeljska ponašanja kojima se djeca potiču na razmatranje svojeg emocionalnog izražavanja u kontekstu njihovih interakcija s drugima. Nakon dojenačke dobi to ne znači da uvijek treba reagirati i pokazati suosjećajnost. Katkada to znači da je dijete potrebno ignorirati. Katkada će to značiti intenzivno emocionalno reagiranje i primjenu sile, kako bi se djetetu pokazalo da je njegov način izražavanja emocija drugima neprihvatljiv. Važno je također upamtiti da kada govorimo o roditeljskim reakcijama na djetetove emocije, tada govorimo o zasebnom aspektu odnosa roditelj-dijete. Ako roditelj primjenjuje silu u kontekstu koji je općenito pun topline i osjećajnosti, tada to za dijete ima sasvim drugačije značenje, nego ako se roditeljska primjena sile događa u kontekstu neprijateljstva i zanemarivanja djeteta. Prema tome, ukupan emocionalni ton odnosa roditelj-dijete može imati utjecaja na način na koji dijete shvaća roditeljske reakcije na svoje emocije.

Podulje smo razmatrali utjecaj roditeljskog reagiranja na djetetove emocije. Što je s načinom na koji druge značajne osobe u djetetovu životu reagiraju na djetetove emocije? O tom području socijalizacije emocija puno se manje zna. Strayer je (1980) opažao četverogodišnju i petogodišnju djecu u zajedničkoj igri i pokazao na koji način vršnjaci reagiraju na djetetovo izražavanje emocija.


Za vrijeme interakcija djeca su najčešće pokazivala radost (34%), zatim tugu (30%), pa ljutnju (22%), a najrjeđe su pokazivala bol (13%). U većini slučajeva njihovi vršnjaci jednostavno su pustili da ih to prođe. Najčešće su ignorirali bol, nakon toga ljutnju, zatim tugu te naposljetku radost. Prema tome, emocije koje su najčešće pokazivane istodobno su bile i one na koje su druga djeca najčešće reagirala. Djeca su pokazala više empatičnih reakcija na izražavanje radosti od strane drugog djeteta nego na sve druge emocije zajedno, a na izražavanje ljutnje empatično su reagirala rjeđe nego na sve druge emocije zajedno. Onda kada su reagirala, njihove su reakcije bile različite za različite vrste emocija: na izražavanje radosti obično su reagirala radošću, na izražavanje tuge pokušajem dijeljenja igračke ili zajedničkim sudjelovanjem u nekoj aktivnosti, na izražavanje ljutnje najčešće verbalnim ili fizičkim uvažavanjem poput micanja s puta, a na izražavanje boli utjehom ili pitanjem poput: “Jesi li dobro?” Prema tome, na različite emocije djeca reagiraju vrlo različito.

Važno je istaknuti kako se ovakve reakcije mijenjaju s djetetovim uzra- stom. Primjerice, opažajući djecu dobi od dvije do tri godine, Denham je(1986) utvrdila da su u većoj mjeri reagirala na ljutnju drugog djeteta nego na tugu, što je prilično različito od nalaza Strayera. Moguće je da kako djeca rastu, tako postaju sve sposobnija reagirati na emocije slabijeg intenziteta (poput tuge) kod drugih ljudi. U svakom slučaju, takvo različito reagiranje vjerojatno utječe na djetetovo izražavanje emocija u društvu vršnjaka. U skupini svojih vršnjaka djeca uče kakve posljedice ima njihova ljutnja, njihova tuga i druge njihove emocije te u skladu s time mijenjaju izražavanje svojih emocija.

Način na koji kultura utječe na razvoj emocionalnosti

Smjestimo sada ovakve utjecaje u širi kulturalni okvir. Obitelji postoje unutar društava i pod utjecajem su obrazaca emocija koji postoje u tom društvu. Kao što ćemo vidjeti u 10. poglavlju, u zajednici Janomamo cijene se ljutnja i agresija. Djeci i odraslima koji nisu okrutni, u toj je zajednici teško živjeti, a odgoj se sastoji od poticanja agresivnosti (Eibl-Eibesfeldt, 1979). Patterson je (1985) dao isto objašnjenje za agresivnost djece u obiteljima u kojima prevladavaju prisilne interakcije. Kada su drugi neprijateljski naklo- njeni prema nekoj osobi, ta osoba, da bi se zaštitila, također mora pribjegavati sve većoj agresiji. U prilično različitom društvenom uređenju, Briggs je (1970) opisala svoja opažanja popustljivog stila ranog odgoja u jednoj inuit- skoj obitelji: u dobi od šest godina inuitska djeca pokazivala su vrlo malo ljutnje ili je uopće nisu pokazivala. U nekim drugim kulturama odgojem se djeca nastoje učiniti neosjetljivom i naučiti da ne pokazuju strah ili tugu. Tako su Harkness i Super (1985) opisali Kipsige iz jedne male zajednice u Keniji. Kada dijete staro dvije godine plače, majka čeka da joj ono priđe. Tada ga utješi, ali također i vrlo brzo nastoji skrenuti njegovu pažnju na nešto drugo. Cim se dijete malo umiri, majka ga vraća skrbi njegove braće i sestara. Tu se djecu socijalizacijom potiče na zanemarivanje svakog unutrašnjeg doživljaja tuge i boli. U adolescentskoj dobi djevojčice se podvrgavaju klitorektomiji, a dječaci obrezivanju, kao ritualima ulaska u svijet odraslih. Tijekom tih bolnih postupaka oni ne smiju plakati, jer u protivnom nanose sramotu sebi i svojoj obitelji, što ima vrlo nepoželjne posljedice.

Ova kulturalna vjerovanja o emocijama i njihovu pokazivanju imaju snažne utjecaje na dječju emocionalnost. Ona također utječu i na ekstremnije mjere emocionalnosti. Zastupljenost određenih vrsta emocionalnih pore- mećaja u djetinjstvu u različitim je kulturama prilično različita. U odnosu na djecu iz Sjedinjenih Američkih Država, u Tajlandu su (Weisz i sur., 1987) kod djece koja se upućuju u klinike, u vrlo maloj mjeri zastupljeni poremećaji koji se temelje na ljutnji (i koji uključuju agresivnost, neprijateljstvo, krađu i laganje). Tajlandska djeca žive u buđističkoj kulturi u kojoj se visoko cijene mirnoća i popustljivost kako bi se izbjeglo uznemiravanje drugih. Ali su zato kod tajlandske djece u većoj mjeri prisutni problemi povezani sa strahom, anksioznošću i psihosomatskim simptomima nego kod njihovih vršnjaka iz Sjedinjenih Američkih Država.


Emocionalne sheme: mostovi od ranih do kasnijih odnosa

Naš je zaključak kako djeca razvijaju sheme ili mentalne modele o emocijama unutar odnosa s drugim ljudima. Te sheme slične su Tomkinsovim (1979) “skriptovima” o kojima smo raspravljali u 4. poglavlju. To su pre- dodžbe slijeda akcija, značenja emocija i načina na koji emocije djeluju. Stu- pajući u interakcije s drugim ljudima, kako unutar naše obitelji tako i izvan nje, spoznajemo kako su i gdje neke emocije prikladne, dok druge nisu. Znamo da će neke emocije služiti našim ciljevima, dok druge neće. Znamo da u nekim situacijama svoju ljutnju možemo izraziti, a da to nema loše posljedice po nas, dok bi u drugoj situaciji ili s određenim Ijudima pokazivanje ljutnje bilo problematično. Prema tome, naše emocionalne sheme su pročišćena znanja o tome što možemo očekivati, i one se temelje na našem ranijem doživljavanju emocija u odnosima s drugim ljudima (Baldvvin, 1992). Te

sheme uključuju predodžbu sebe, druge osobe te sebe i druge osobe u među- sobnoj interakciji (Mitchell, 1988)

Stern (1994) je opisao na koji način na temelju naših ranih iskustava razvijamo brojne sheme “druženja s drugom osobom”. Jezgru takvih shema čini predodžba naših ciljeva u interakciji s drugima. Malo dijete želi da se nešto dogodi te gleda roditelja kako bi mu se pridružio u ostvarenju tog cilja. Cilj i emocije koje su s njime povezane tijekom vremena se razvijaju, što nas dovodi do različitih predodžbi o tome kako to izgleda “biti” s drugom osobom. Stern opisuje kako može izgledati interakcija između djeteta i majke koja je depresivna. Najprije dijete svojom živahnošću poziva majku na igru i pokušava izmamiti njezin odgovor. Međutim, depresivna se majka ne uspijeva prilagoditi djetetu. U drugom pokušaju druženja s majkom, dijete preuzima majčino depresivno raspoloženje. Djetetovo raspoloženje od živahnog je postalo tužno jer se pridružilo svojoj majci u njezinu tužnom ra- spoloženju. Nakon toga dijete se može okrenuti sebi, a ne majci, kako bi se zabavljalo i podiglo razinu svog uzbuđenja, alijoš uvijeku pozadini doživljava svoju suzdržanu majku. Tada se možda majka počinje osjećati snažnijom; može se prisiliti na druženje sa svojim djetetom. Dijete je doživljava kao živahnu, ali malo neusklađenu sa sobom jer interakcija nije prirodna. Iz ove umjetne interakcije može se pojaviti nova vrsta sheme: “lažno ja” s “lažnom majkom”. Stern je pretpostavio da su sve to “sheme druženja s drugim” koje se, kako dijete odrasta, doživljavaju i s drugim osobama. Iz djetinjstva i naših kasnijih odnosa nosimo sa sobom emocionalne sheme o tome kako sudjelovati u interakcijama. Te se sheme temelje na vrstama odnosa koje smo imali.

To je jedno od gledišta o načinu na koji se informacije o odnosima i emocijama ugrađuju u naše sheme ili modele. Svaka istraživačka tradicija ima vlastiti način opisivanja načina na koji rani emocionalni đoživljaji u odnosima s drugim ljudima utječu na kasnije odnose te kako se emocionalna reakcija koju naučimo u jednoj situaciji može prenijeti u drugu situaciju (Baldvvin,1992) . Predloženo je najmanje šest vrsta procesa u razvoju individualnih razlika u emocionalnosti: (a) razvoj povjerenja i pojma o sebi iz reagiranja drugih na djetetovu uznemirenost; (b) emocionalna toplina i osjećajnost; (c) modeliranje i slični učinci; (d) potkrepljenje, pri čemu se emocionalni izrazi koji se nagrađuju pojavljuju češće, dok se oni koji se ignoriraju pojavljuju rjeđe; (e) podučavanje, meta-emocije i učenje govora o emocijama; (f) zajed- ničke strukture ciljeva, pri čemu svaka osoba igra svoju ulogu. Još uvijek smo daleko od potpunog razumijevanja tih modela, ali znamo da je nešto poput modela ili shema nužno za objašnjavanje načina na koji izgrađujemo obrasce emocionalnog reagiranja s jednim skupom ljudi, koje zatim ponovno odigra- vamo u drugo vrijeme, na drugim mjestima i s drugim ljudima.


Temperament

U prethodnim odjeljcima raspravljali smo o činiteljima koji utječu na socijalizaciju emocija. Sada se okrećemo onim aspektima emocionalnosti koji

Utješivost

Ustrajnost

Aktivnost

Osmjehivanje i smijanje

Strah

Buss i Plomin (1975)

Emocionalnost

Aktivnost Društvenost

Impulzivnost Rothbart

(1981)

Dimenzije temperamenta


svoje porijeklo imaju u djetetovu konstitucijskom ustroju - neke smo od tih učinaka već spomenuli u našoj raspravi o načinu na koji se izgrađuju stilovi privrženosti.

Od prvih sati svog života djeca pokazuju značajne individualne razlike u svom ponašanju i emocijama. Neka su djeca mirna, a kad se uznemire lako se ponovno umire. Druga su razdražljivija - ona se lako uznemire i svoju uznemirenost intenzivno pokazuju. Neka djeca uživaju u socijalnim interakcijama i lako se upuštaju u odnose s drugim Ijudima. Druga se uznemire kada se ljudi s njima pokušaju igrati i tada se nastoje povući. Takve se razlike nazivaju “temperamentom”.

Temperament se definira kao oni aspekti ponašanja i emocija koji su konstitucijski određeni, stabilni u vremenu i kroz različite situacije, imaju neuro- fiziološku osnovu i u određenoj su mjeri nasljedni (Goldsmith, 1993). Postoje brojna shvaćanja temperamenta, a unutar tih različitih shvaćanja emocijama se pridaje veća ili manja važnost.

Sklonosti određenim emocijama kao srž temperamenta

Campos i sur. (1983) tvrde da se temperament temelji na urođenoj strukturi koja organizira izražavanje emocija te da većina dimenzija temperamenta čini dio sustava koji određuje način na koji se izražavaju emocije. Da bi

Tablica 7.3 Povezanost dimenzijatemperamenta i aspekata emocija za dvije dobro poznate teorije temperamenta: Bussove i Plominove (1975) teorije koja obuhvaća četiri dimenzije temperamenta, te

Roth- bartičine (1981) koja obuhvaća šest dimenzija.

Aspekti emocija koji su povezani sa svakom dimenzijom

Strah, ljutnja i uznemirenost Opća pobuđenost motoričkog sustavaInteres za druge ljude i pozitivne emocije koje se prema njima izražavaju

Vrijeme potrebno da se izrazi emocija ili aktivnost

Opća pobuđenost motoričkog sustava

Radost ili zadovoljstvo

Strah

Uznemirenost zbog ograničavanja Ljutnja

Vrijeme oporavka od negativnih emocija kad se primjenjuju tehnike tješenja

Trajanje interesa_________________________________________________

Izvor: prilagođeno iz Campos i sur. (1983)


to ilustrirali, oni su izradili tablicu u kojoj su pokazali kako se dimenzije temperamenta koje su predložili vodeći teoretičari temperamenta mogu smjestiti u okvire odvojenih emocija o kojima smo raspravljali u 4. i 6. poglavlju. Na toj se tablici temelji i naša tablica 7.3.

U ovom poglavlju pojam temperamenta smatramo važnom komponentom emocionalnosti koja je biološki utemeljena i naslijeđena, te koja utječe na emocionalnost i ličnost. Neki su istraživači ograničili dimenzije temperamenta na one za koje je dokazana nasljednost (Buss i Plomin, 1984). Nažalost, kada je u pitanju mjerenje temperamenta, takva se oštra razlikovanja ne mogu lako održati. Mjerenje temperamenta uključuje roditeljske procjene brzine kojom se djeca razljute ili jačine straha koji pokazuju u nekoj situaciji. Druga mogućnost mjerenja temperamenta je opažanje, kojim se može obuhvatiti količina negativnih emocionalnih izraza koje dijete pokaže tijekom razdoblja opažanja. Ovakvim mjerama procjenjuje se ono što smo u ovom poglavlju označili kao djetetovu emocionalnost i što proizlazi i iz okoline i iz pojedinčeve konstitucije.

Kao što nam je pokazalo istraživanje koje su proveli Belsky, Fish i Isabella (1991), čak ni individualne razlike u dječjoj emocionalnosti koje su prisutne u prvih nekoliko mjeseci života nisu samo konstitucijski uvjetovane. Belsky, Fish i Isabella ispitali su promjene u dječjoj negativnoj i pozitivnoj emocionalnosti u razdoblju od trećeg do devetog mjeseca života u funkciji obilježja njihove obitelji. U usporedbi s djecom koja su nastavila pokazivati malo negativnih emocija, djeca koja su u dobi od tri mjeseca pokazivala malo negativnih emocija, a u dobi od devet mjeseci puno negativnih emocija, imala su očeve koji su u odnose s drugima unosili manje osjećajnosti, prije djetetova rođenja manje su pozitivno gledali na svoj brak i više su se razlikovali od svojih su- pruga po količini uključenosti u skrb o djetetu. U usporedbi s djecom koja su nastavila pokazivati puno negativnih emocija, djeca koja su u dobi od tri mjeseca pokazivala puno negativnih emocija, a u dobi od devet mjeseci malo negativnih emocija, imala su majke visokog samopoštovanja, s manje negativnih iskustava u svom braku, koje su u interakciji s djetetom pokazivale veću harmoničnost, međusobno nadopunjavanje i osjetljivost. Prema tome, stabilnost i promjene u djetetovoj emocionalnosti u funkciji vremena pod utjecajem su emocionalnog tona u obiteljskom okruženju.

Stabilnost temperamenta

Jedan od kriterija za određenje temperamenta jest vremenska stabilnost. Stabilnost temperamenta tijekom razdoblja od šest mjeseci i godinu dana prilično je visoka, osobito ako se kao mjera temperamenta upotrebljavaju iz- vještaji roditelja. U istraživanju Rothbartove (1986) korelacije između roditeljskih procjena osmjehivanja/smijanja, straha i uznemirenosti zbog ogra- ničavanja prikupljenih kada je dijete bilo staro šest mjeseci te kada je bilo staro devet mjeseci iznosile su redom r = 0.48, 0.37 i 0.51. Worobey i Blajda(1989) za razdoblje od drugog mjeseca života do navršenih godinu dana utvrdili su korelaciju od 0.46 za pozitivnu reaktivnost te 0.50 za negativnu reaktivnost (iritabilnost). Stabilnost temperamenta utvrdena je također i za dugogodišnje razdoblje. Chess i Thomas (1990) u odrasloj su dobi procijenili skupinu Ijudi za koje su imali procjene temperamenta prikupljene jednom godišnje tijekom prvih pet godina njihova


života. Dobili su svega nekoliko značajnih korelacija između svojih devet pojedinačnih dimenzija temperamenta i odgovarajučih osobina u odrasloj dobi. Međutim kada su od procjena pojedinačnih đimenzija formirali ukupan rezultat koji predstavlja opću mjeru teškog-lakog temperamenta, korelacije su bile više. Korelacije izmedu uku- pne mjere teškog-lakog temperamenta u dobi od tri, četiri i pet godina i iste mjere u odrasloj dobi iznosile su redom: r = 0.31, r = 0.37 i r = 0.15.

Cak i kada se upotrebljavaju mjere emocionalnosti koje se temelje samo na tome koliko često dijete izrazom lica pokazuje određene emocije, stabilnost u vremenu je očita. Hyson i Izard (1985) videokamerom su snimali djecu za vrijeme kratkotrajnih odvajanja od majke tijekom Ainsvvorthičine “Nepoznate situacije” i to u dobi od 13 i 18 mjeseci, a njihove su izraze lica ko- dirali uz pomoć sustava МАХ. Stabilnost od jednog do drugog mjerenja bila je izrazito visoka za izraze lica kojima se pokazuju interes (r = 0.90) i ljutnja (r = 0.61), kao i za negativne izraze ukupno (r = 0.90), ali je za tugu bila niska. Slični su rezultati dobiveni također i kada se koristio Lewisov postupak pričvršćivanja na djetetovu ruku uzice čijim se povlačenjem uključuje glazba. Sullivan, Lewis i Alessandri (1992) usporedili su učinke istih situacija svaka dva mjeseca počevši od navršena dva mjeseca života, a završivši s navršenih osam mjeseci života. Utvrđena je visoka stabilnost učestalosti pokazivanja ljutnje, interesa, radosti i iznenađenja, ali je za tugu i strah stabilnost bila mala.

Istraživanja spomenuta u prethodnom odjeljku temelje se na istim po- dražajima koji su primijenjeni u dva navrata. Još uvjerljivije dokaze stabil- nosti pruža rad Malateste i sur. (1989a), u kojem su se podražajne okolnosti u dva mjerenja u većoj mjeri razlikovale. Djetetovi izrazi lica kodirani su za vrijeme dok se majka igrala s djetetom te ponovno prilikom susreta s majkom nakon kratkog razdoblja odvojenosti. Između sedmog i dvadeset i drugog mjeseca života djeca su pokazala stabilnost za negativne izraze ljutnje (r = 0.32) i tuge (r = 0.37). Za pozitivne emocionalne izraze stabilnost nije pro- nađena.

Sramežljivost je još jedna od dimenzija temperamenta. Vrlo sramežljiva djeca imaju visok i stabilan broj otkucaja srca te veću simpatičku reaktivnost. što upućuje na niži prag limbičko-hipotalamičke pobudljivosti zbog neočeki- vanih podražaja u okolini. Ove fiziološke mjere također pokazuju stabilnost u vremenu (Kagan, 1982). Davidson i Fox (1989) mogli su predvidjeti koliko će djeca plakati prilikom odvajanja od roditelja na temelju veće elektroencefa- logramske (EEG) aktivnosti desne u odnosu na lijevu stranu korteksa tijekom početnog mjerenja. Kagan, Reznick i Sniđman (1988) pratili su djecu koja su u dobi od dvije godine bila krajnje zakočena u ponašanju do navršenih sedam godina života - u dobi od dvije godine ta su se djeca kod susreta s nepoznatom djecom i odraslim osobama priljubila uz svoju majku, prestala su pričati i dugo vremena nisu se upuštala u interakciju s nepoznatom osobom. Približno 7% djece iz neselekcioniranog uzorka dvogodišnjaka svrstano je u tu skupinu. U dobi od sedam godina ponovno je procijenjena zakočenost u ponašanju. Djetetovo ponašanje opažano je zavrijeme dokje dijete ulazilo u situaciju u kojoj se nalazilo deset njegovih istospolnih vršnjaka. Mjerila se učestalost djetetovih spontanih primjedbi i razdoblja stajanja po strani. Sta- bilnost je pronađena samo u onoj maloj skupini djece koja su u dobi od dvije godine pokazivala krajnje zakočeno ponašanje, ali ne i u ukupnom uzorku djece. U dobi od sedam godina ta krajnje sramežljiva djeca u manjoj su mjeri prilazila drugoj djeci i bila su manje razgovorljiva s istraživačima. Stabilnost sramežljivog


ponašanja utvrdio je također i Rubin (1993), koji je pratio socijalno zakočenu djecu od četvrte godine života pa do razdoblja srednje adolescencije. Procjene sramežljivosti u predškolskoj dobi nisu bile prediktivne za socijalno ponašanje u dobi od 14 godina, ali se na temelju procjena sramežljivosti u dobi od sedam godina mogla predvidjeti usamljenost (r = 0.50) i slaba uključenost u grupu vršnjaka (r = 0.40) u dobi od 14 godina.

Prema tome, i na temelju roditeljskih procjena i na temelju emocionalnih izraza lica utvrđeno je da djeca imaju određene karakteristične stilove emocionalnosti. Neke sklonosti koje se mogu opaziti u dojenačkoj dobi utječu na karakteristične emocionalne obrasce u djetinjstvu i kasnije u životu.

Genetska osnova temperamenta

Većina teoretičara temperamenta smatra da je temperament jednim dijelom naslijeđen (Buss i Plomin, 1984). Provedena su brojna istraživanja na blizancima kako bi se procijenila veličina tog utjecaja. Uspoređivane su roditeljske procjene temperamenta ili, u nekim istraživanjima, procjene temperamenta koje su dali opažači u laboratoriju za identične ili monozigotične (MZ) blizance, koji dijele sve svoje gene, i neidentične ili dizigotične (DZ) blizance, koji dijele polovinu svojih gena. Drugi istraživački nacrti kojima se ispituju genetski učinci uključuju uspoređivanje biološke i posvojene braće/sestara.

Postoje dokazi za genetske učinke na glavne dimenzije temperamenta (Campos i sur., 1983), premda se procjene nasljednosti razlikuju ovisno o tome je li mjera temperamenta utemeljena na izvještajima roditelja ili na opažanju, po kakvom je nacrtu istraživanje provedeno te o kojoj se dimenziji temperamenta radi. Tablicu 7.4 prilagodili smo iz Plominova (1988) pregled- nog rada u kojem su prikazana istraživanja na blizancima. Pogledajte stupac “Rezultati”. U njemu ćete vidjeti parove koeficijenata korelacije, primjerice 0.37 prema 0.13. Prvi koeficijent u svakom paru odnosi se na sličnost (korelaciju za određenu dimenziju) monozigotičnih blizanaca, a drugi na sličnost dizigotičnih blizanaca. Genetski utjecaj postoji ako je korelacija veća za monozigotične nego za dizigotične blizance, a veličina tog utjecaja određuje se na temelju razlike između tih dvaju koeficijenata. Prema tome, istraživanja prikazana u tablici pokazuju da na emocionalnost utječu genetski činitelji jer su u svim slučajevima korelacije veće za monozigotične nego za dizigotične

blizance. Goldsmith je (1993), na temelju roditeljskih procjena, utvrdio da razina aktivnosti, strah i uznemirenost zbog ograničavanja pokazuju snažne genetske utjecaje. Za druge dimenzije temperamenta, poput utješivosti, ut- vrđeni su samo slabi genetski utjecaji - u zadnjem redu tablice 7.4 vidi se da je za utješivost razlika u koeficijentima korelacije mala.

U jednom istraživanju koje su proveli Emde i sur. (1992) definicija emocionalnosti bila je šira i nije obuhvaćala samo mjere temperamenta. U is- traživanju je sudjelovalo dvjesto parova blizanaca starih 14 mjeseci, od kojih je pola bilo monozigotičnih, a pola dizigotičnih. Neke mjere dječje emocionalnosti i temperamenta temeljile su se na roditeljskim procjenama, neke na izvještajima nezavisnih opažača, a neke na obje vrste podataka. Genetski utjecaji utvrđeni su za


zakočenost u ponašanju (mjerenu opažanjem) i za sličan konstrukt sramežljivosti (mjeren i roditeljskim izvještajima i opažanjem). Za roditeljske procjene temperamenta i negativne emocionalnosti također su ut- vrđeni genetski utjecaji. Međutim za mjere negativne i pozitivne emocionalnosti, ukupnog raspoloženja i frustracije koje su se temeljile na opažanju, genetski utjecaji nisu utvrđeni. Za neke mjere kojima bi se trebao mjeriti isti konstrukt, dobiveni su proturječni podaci - kada su roditelji procjenjivali negativnu emocionalnost dobivene su visoke procjene nasljednosti, ali kada se mjera negativne emocionalnosti temeljila na opažanju procjene nasljednosti bile su niske. Ukratko, istraživanja na blizancima pokazuju da genetski činitelji utječu na dječju emocionalnost, premda veličina tog utjecaja nije posve jasna. Dio problema proizlazi iz mjerenja. Pred nama se još uvijek nalazi velik dio puta koji moramo prijeći prije nego što ćemo saznati koje mjere

predstavljaju najvaljanije mjere konstrukta koji nas zanima. U istraživanjima posvojene djece, u kojima su procjenjivane emocionalne karakteristike roditelja i njihove biološke i usvojene djece, dobiveni su slabiji dokazi nasljednosti emocionalnih stilova nego u istraživanjima na blizancima (Plomin, 1988).

Odnos temperamenta i stila privrženosti

Bowlby i drugi (Hinde, 1976) istaknuli su važnost recipročnosti u izgradnji emocionalnog odnosa izmedu roditelja i djeteta. Baš kao što se dijete mora uklopiti među svoje roditelje, tako se i roditelji moraju prilagoditi djetetovu temperamentu. Za roditelje je životna činjenica da su neka djeca po svom temperamentu “teža” od druge

Tablica 7.4 Sažeti rezultati nekih bihevioralno-genetičkih istraživanja emocionalnosti kod blizanaca. U svakom paru rezultata prva brojka pokazuje sličnost monozigotičnih blizanaca, a druga sličnost dizigo- tičnih blizanaca.

Autori istrazivanja Mjera Rezultati

U dobi od 6 mjeseci U dobi od 2 godine

Matheny i sur. (1981) Intervju s roditeljima o:

osjećajima boli - 0.37 prema 0.13

učestalosti ispada bijesa 0.39 prema 0.26 0.41 prema 0.15

razdražljivosti 0.45 prema 0.29 0.46 prema 0.28

plakanju 0.62 prema 0.51 0.59 prema 0.23

Matheny i Dolan (1975) Procjene emocionalnosti u igraonici nakon majčina odlaska

0.66 prema 0.30

Goldsmith i Campos (1982) Roditeljske procjene: strahauznemirenosti zbog ograničavanja

utješivosti

0.66 prema 0.46 0.77

prema 0.25 0.71 prema

0.69

Iz\’or: prilagođeno iz Plomin (1988)


djece. Temperament neke djece takav je da od roditelja zahtijeva da svoje sposobnosti prilagođavanja iskoriste do krajnjih granica. Neki istraživači tvrde da razlike među djecom u načinu na koji reagiraju na odvajanja i ponovne susrete s roditeljem u “Nepoznatoj situaciji” nisu u tolikoj mjeri pod utjecajem roditeljskih reakcija ili roditeljske osjetljivosti, već da se bolje mogu objasniti djetetovim temperamentom - primjerice, time koliko se lako dijete razljuti ili time koliko ga zanimaju predmeti, a koliko ljudi (Kagan, 1987). Primjerice, dijete koje po svom temperamentu nije druželjubivo može majčinu odlasku ili povratku u prostoriju pri- davati malo pažnje. Takav će obrazac reagiranja rezultirati njegovim svrsta- vanjem u skupinu nesigurno privržene djece.

Podrška ovakvom shvaćanju o važnosti djetetova temperamenta za stil njegove privrženosti dolazi, primjerice, iz istraživanja koje su proveli Miyake, Chen i Campos (1985) i kojim su utvrdili kako su djeca koja su kao novo- rođenčad bila razdražljiva u dobi od 12 mjeseci u većoj mjeri bila nesigurno privržena. Podršku takvom gledištu pružaju također i istraživanja Foxa i sur. (Aaron, Calkins i Fox, 1990; Calkins i Fox, 1992), kojima je utvrđeno da se ambivalentni stil privrženosti najbolje može predvidjeti na temelju neuro- fiziološke mjere djetetove rane reaktivnosti na umjereno stresne događaje. Thompson, Connell i Bridges (1988) utvrdili su da je težak temperament djeteta povezan s intenzitetom djetetove uznemirenosti kod odvajanja od roditelja i načinom njegova reagiranja na roditeljev povratak. Sto se tiče djetetova zanimanja za predmete, Lewis i Feiring (1989) utvrdili su da su djeca koju su u dobi od tri mjeseca više zanimali predmeti nego ljudi u dobi od 12 mjeseci u najvećoj mjeri pokazivala izbjegavajući stil privrženosti. Postoji također i jedno istraživanje u kojem se pokazalo da kako djeca postaju starija, tako ovi urođeni činitelji imaju sve jači utjecaj na stil njihove privrženosti (Vaughn i sur., 1992).

Cini se intuitivno logičnim da se roditelji različito ponašaju prema djeci različitog temperamenta. Primjerice, možemo pretpostaviti da će na djecu koja su razdražljiva i teško ih je utješiti roditelji reagirati povlačenjem od svog djeteta kako bi se zaštitili od osjećaja bespomoćnosti i razočaranja. Crocken- berg je (1986) dala pregled rezultata istraživanja ovog pitanja, na temelju ko-

jeg je zaključila kako postoje nalazi koji govore u prilog toj hipotezi, premda oni baš nisu snažni. U nekim istraživanjima utvrđeno je kako se majke u većoj mjeri povlače od djece teškog temperamenta (Peters-Martin i Wachs, 1984), ali u drugima su majke bile više angažirane kada je dijete imalo težak temperament (Bates i sur., 1982). Neki su istraživači ispitivali složeniju hipotezu prema kojoj je težak temperament povezan s negativnim ishodima jedino ako se roditelji zbog nedovoljne fleksibilnosti ne mogu prilagoditi djetetovu temperamentu, što onda dovodi do negativnog roditeljstva. Ovakvo shvaćanje međusobne povezanosti temperamenta djeteta i karakteristika roditelja naziva se modelom “stupnja podudaranja” (Thomas i Chess, 1977). Mangles- dorf i sur. (1990) istražili su to pitanje. Utvrdili su da lako uznemiravanje u dobi od devet mjeseci samo po sebi nije bilo prediktivno za stil djetetove privrženosti četiri mjeseca kasnije, kao što to same po sebi nisu bile ni karakteristike majčine ličnosti. Ali djeca koja su se lako uznemiravala, češće su bila nesigurno privržena svojim majkama onda kada su majke bile rigidne i tradi- cionalne. Takva povezanost nije postojala kod djece


koja nisu bila sklona uznemirenosti. Prema tome, ovdje imamo dokaze o uvjetnoj povezanosti: temperament je važan za stil privrženosti samo onda kada je majka u određe- noj mjeri rigidna. Premda se čini vrlo uvjerljivim, model “stupnja podudaranja” nije podržan u svim istraživanjima (Windle i Lerner, 1986).

Prema tome, stil privrženosti ovisi o zajedničkom djelovanju roditeljskog ponašanja prema djetetu i djetetova temperamenta. Goldsmith i Alanskv(1987) izvršili su meta-analizu istraživanja kojima se utvrdivala povezanost između roditeljskog ponašanja i djetetova temperamenta, s jedne strane, te stila djetetove privrženosti, s druge. Utvrdili su da je veličina utjecaja majčina ponašanja i djetetova temperamenta na stil djetetove privrženosti slična te da se u oba slučaja radi o umjerenom stupnju povezanosti.

Međutim, razmjerno mali statistički učinak može imati veliko značenje za roditelje i za kvalitetu odnosa između roditelja i djeteta. Roditelji koji se muče sa svojim djetetom teškog temperamenta mogu s olakšanjem dočekati priznanje kliničara da je njihovo dijete po svom temperamentu takvo da bi do krajnjih granica iscrpilo roditeljske sposobnosti svakog roditelja. Nekim roditeljima koji traže pomoć za sebe i svoje dijete, pojam temperamenta može biti od izuzetne važnosti. On im može pomoći da obnove svoja nastojanja da se uhvate u koštac s idiosinkratičnostima svoga djeteta.

Emocionalne sklonosti - reakcije na okolinu

Ukratko, emocionalni se obrasci s vremenom učvršćuju i to kako unutar samog djeteta, tako i između djeteta i roditelja. Razmišljamo li o specifičnim emocijama, tada neke od njih mogu početi prevladavati. Razmišljamo li o di- namičkim sustavima, tada se putem ponavljanih vrsta interakcija mogu oblikovati specifični modovi i razviti kontinuitet u vremenu. Bez obzira na to

koja nam se teorija više sviđa, očito je da u djetetovoj interakciji sa svijetom koji ga okružuje i s drugim ljudima emocije postaju organizirajuće strukture.

Određeni kontinuiteti imaju adaptivnu ulogu: dijete uči obilježja socijalnog svijeta kako bi izgradilo korisna očekivanja i djelotvorne obrasce interakcije. Štoviše, ako je dijete u određenoj mjeri emocionalno predvidljivo, roditelj može predvidjeti njegove reakcije i prilagoditi okolinu na način da smanji mogućnost pojave onih reakcija koje su najviše uznemirujuće. U slje- dećem odjeljku objašnjavamo na koji način djetetova emocionalnost obavlja organizirajuću ulogu u djetetovu životu, što u odrasloj dobi ima niz različitih posljedica.


Obrasci emocionalnosti u djetinjstvu koji se protežu u odraslu dob

Kada smo ranije raspravljali o kontinuitetu, govorili smo o obrascima emocionalnog reagiranja koji u vremenu ostaju slični. Na koji način obrasci izgrađeni u djetinjstvu utječu na odrasle osobe? Caspi, Elder i Bem (1987;1988) pratili su ljude koji su u dobi od osam godina bili ili teške naravi ili sramežljivi, i ponovno su ih ispitali trideset godina nakon početne procjene.

Caspi, Elder i Bem utvrdili su da su osobe koje su u dobi od osam godina imale napade bijesa u odrasloj dobi češće imale tešku narav. Dječaci teške naravi češće su napuštali školovanje, a kao odrasli muškarci imali su nestabil- niju radnu karijeru. To je dovelo i do toga da su imali niži profesionalni status i više nazadovanja u karijeri u odnosu na dječake blaže naravi. Kod žena su učinci teške naravi bili vidljivi u njihovu obiteljskom životu. U odnosu na žene koje su u dobi od osam godina bile uravnotežene, žene koje su u dobi od osam godina bile teške naravi udale su se ispod očekivanja za svoj društveni stalež, češće su se razvodile, bile su manje zadovoljne svojim bračnim odnosima, a njihovi muževi i djeca doživljavali su ih kao “teške” roditelje.

Muškarci koji su kao djeca bili sramežljivi kasnije su stupali u brak, kasnije su postajali očevi i kasnije su uspostavili stabilnu radnu karijeru nego muškarci koji nisu bili sramežljivi. Njihov kasni ulazak u svijet rada bio je, pak, povezan s time koliko su kasnije postigli u svom poslu, kao i s time koliko je njihov posao bio stabilan. Za razliku od toga, sramežljive žene i u odrasloj su dobi nastavile biti sramežljive, ali je to imalo blaže posljedice. One nisu kasnije stupale u brak niti su kasnije rađale djecu, ali su isto kao i sramežljivi muškarci provele manje vremena u svijetu rada. One su se udale za muškarce koji su postigli viši status u karijeri, možda zbog toga što su bile pripremljene na to da ostanu kod kuće i da pred svoje muževe stavljaju manje zahtjeva u vezi s kućnim poslovima.

Ovo nam istraživanje pruža uvid u načine na koje se ostvaruje kontinuitet emocionalnog funkcioniranja. Ne radi se samo o tome da emocionalne reakcije u vremenu ostaju stabilne, već i o tome da obrasci emocionalnog reagiranja, izgrađeni u djetinjstvu, nastavljaju utjecati na izbore koje ljudi tijekom čitavog svog života čine.

Dimenzije i crte ličnosti

Večina dimenzija i crta ličnosti, gotovo po svojoj definiciji, emocionalne su i socijalne naravi. Raspravljali smo o tome kako su neke od njih genetski utemeljene te kako se neke protežu od djetinjstva do u odraslu dob. Genetski utemeljene crte ličnosti su poput obrazaca ponašanja karakterističnih za vrstu, kao što su oni o kojima smo raspravljali u 3. poglavlju. Neki obrasci karakteristični za vrstu omogućuju prilično specifične obrasce ponašanja, kao što su privrženost i majčino njegovanje. Međutim drugi genetski utjecaji nisu tako specifični. Oni se mogu izražavati u obliku sklonosti, kao što su emocionalna toplina i osjećajnost, sramežljivost ili podložnost ljutnji. Znamo da je varijabilnost bitan dio mehanizma evolucije: premda svi ljudi imaju sposobnost doživljavanja straha, neki su pojedinci vrlo sramežljivi, dok su drugi


to u znatno manjoj mjeri. Za svakog od nas takve su sklonosti izgradene kroz individualno iskustvo i utjecaj kulture.

Možda su najintrigantnije među očito genetski determiniranim sklonostima ove vrste naznake koje upućuju na to da konstelacija činitelja koji obuhvaćaju toplinu u međuljudskim odnosima, osjećajnost i lakoću socijalnih interakcija unutar obitelji (o čemu smo govorili ranije u ovom poglavlju) ima genetsku osnovu (Plomin i Bergeman, 1991). Prema tome, u bihevioralnoj genetici ne radi se o tome da geni pružaju samo temelj za ponašanja karakte- ristična za vrstu, kao što je djetetovo nastojanje da ostane u blizini svojih roditelja. Geni također omogućuju i varijabilnost, u obliku različitih sklonosti, za veću ili manju sramežljivost, veću ili manju osjećajnost itd. Mjere osobina kao što su emocionalna toplina i osjećajnost redovito pokazuju da tek dio varijance (općenito između 20 i 50%) objašnjavaju genetski činitelji.

Ličnost se u pravilu mjeri upitnicima kojima se ispituje čovjekovo reagiranje u različitim situacijama, kako bi se utvrdilo koji se čovjekovi stavovi, sklonosti i tendencije grupiraju zajedno i postojani su u vremenu. Takav je pristup ličnosti bio dobro učvršćen i postojala su brojna različita shvaćanja ličnosti od kojih je svako rezultiralo vlastitim skupom crta ličnosti, sve dok Mischel (1968) nije obrazložio kako ličnost ne ovisi samo o unutrašnjim dis- pozicijama: u jednoj vrsti situacije osoba se može ponašati na jedan način, dok se u drugoj vrsti situacije može ponašati na drugi način. Premda je takvo tumačenje općenito prihvaćeno, ličnost ipak možemo uzeti kao pojam kojim se opisuje stupanj u kojem je osoba sklona ponašati se na karakterističan

Slika 7.2 Većina djece u dobi između tri i pet godina sramežljiva je u prisutnosti nepoznatih osoba: uoćavate kako se ovaj djećak uhvatio za svoju majku i kako bojažljivo promatra nepoznata muškarca. Ekstremna sramežljivost u djetinjstvu može se nastaviti i u odrasloj dobi.


način u vremenu i u različitim situacijama. U nekim domišljatim istraživa- njima rezultati dobiveni samo-izvještajima uspoređeni su s podacima pri- kupljenim od partnera (Costa i McCrae, 1988) i utvrđena je njihova stabilnost za razdoblje od najmanje šest godina. Vjerojatno ličnost s godinama postaje sve stabilnija (Wiggins i Pincus, 1992), možda zbog toga što se čovje- kov posao, njegovi partnerski odnosi, njegove životne okolnosti i sposobnosti iskristaliziraju iz mnoštva mogućnosti, a potom ih okolina koja je stvorena podržava.

Teoretičari ličnosti uglavnom priznaju postojanje takozvanih “velikih pet” dimenzija ličnosti (John, 1990; McCrae, 1992; Ozer i Reise, 1994). To su: neuroticizam (koji obuhvaća anksioznost, neprijateljstvo i depresivnost), ekstraverzija (koja obuhvaća toplinu, društvenost i sklonost pozitivnim emocijama), otvorenost (prema mašti, estetici, osjećajima, idejama), ugodnost (koja obuhvaća povjerenje, iskrenost i popustljivost) i savjesnost (koja obu- hvaća težnju k postignuću, samodisciplinu i osjećaj dužnosti). Neuroticizam i ekstraverzija po svojoj su prirodi izrazito emocionalne dimenzije, otvorenost također ima emocionalnu kvalitetu, a ugodnost je bliska zamisli o emocionalnoj toplini i osjećajnosti.

Neuroticizam u “velikih pet” dimenzija ličnosti odgovara istoimenoj dimenziji koju je predložio Eysenck. Eysenck je smatrao da neuroticizam ima osnovu u limbičkom sustavu (Eysenck, 1990). Prisjetite se da smo u 5. poglavlju opisali ulogu limbičkog sustava u klasičnom uvjetovanju podražaja koji signaliziraju kaznu na reakciju straha. Prema Eysenckovoj teoriji, ljudi se razlikuju po lakoći kojom njihov živčani sustav stvara takve veze uključujući i

socijalizacijske zabrane i stvaranje savjesti. Kod živčanih sustava koji se lako uvjetuju strah je obično intenzivan i može imati značajne učinke, pa su ljudi skloni čestom strahu i svoj život ureduju tako da izbjegnu okolnosti u kojima se može pojaviti strah.

Za faktor ekstraverzije Eysenck je imao objašnjenje koje se temelji na drugom dijelu živčanog sustava. Različiti ljudi, tvrdio je, imaju različitu temeljnu razinu aktivnosti mozga, koju određuje retikularni aktivacijski sustav. Ljudi nastoje održati razinu svoje pobuđenosti na određenoj optimalnoj razini. Ekstraverti su ljudi čija je razina pobuđenosti opčenito niska. Kako bi postigli svoju idealnu razinu pobuđenosti, traže uzbudenje u socijalnim in- terakeijama i vanjskim podražajima. Introverti već imaju prilično visoku unu- trašnju pobuđenost. Oni nastoje osigurati da se toj unutrašnjoj pobuđenosti ne pridodaju vanjski činitelji, tako da preferiraju mir i aktivnosti koje sami organiziraju.

U mjeri u kojoj su dimenzije ličnosti stabilne, možemo očekivati i njihovu nasljednost. Suvremene procjene iz istraživanja monozigotičnih i dizigotičnih blizanaca pokazuju kako su ekstraverzija i neuroticizam doista u značajnoj mjeri nasljedni (Plomin, Chipuer i Loelin, 1990). Biološka osnova tih faktora daleko je još od potpune prihvaćenosti, a najčvršća je za dimenziju ekstraverzije (Eysenck, 1990).

Grayev (1991) pristup, koji se pretežno temelji na istraživanjima učenja kod životinja, doveo je do slične hipoteze o dvije biološki utemeljene dimenzije. Jedna je sklonost anksioznosti, koja se temelji na osjetljivosti za signale kažnjavanja, nenagrađivanja i novosti. Ta je dimenzija slična Eysenckovoj dimenziji neuroticizma, ali prema Grayu ona proizlazi iz sustava bihevioralne inhibicije, čija se osnova nalazi u


septumu i hipokampalnim područjima mozga. Druga Grayeva dimenzija, prilično različita od Eysenckove ekstraverzije, jest nezavisni sustav impulzivnosti.

Sve u svemu, jasno je da, premda smo različiti u različitim situacijama i s različitim ljudima, za većinu nas ipak postoji kontinuitet naše ličnosti. Velik dio tog kontinuiteta ima emocionalnu odliku i uključuje naše odnose s drugim ljudima: jesmo li općenito ljubazni, melankolični, sramežljivi ili agresivni? Postoji pretpostavka o strukturama koje prenose naš stil emocionalnosti: to su emocionalne sheme. One su zasigurno pod utjecajem emocionalnih sklonosti kojima započinjemo život, odnosno obilježja našeg temperamenta, ali one se također i značajno mijenjaju pod utjecajem naših bliskih veza. U sljedećem poglavlju razmatramo što se događa onda kada djeca imaju ekstrenme oblike tih shema.

Sažetak

Individualne razlike u emocionalnosti imaju dva glavna izvora. To su utjecaji bliskih veza, koji obično počinju s onima unutar obitelji te genetski utemeljena ponašanja i emocije, koji se nazivaju temperamentom. Najviše is- traživana vrsta rane emocionalne povezanosti jest privrženost, odnosno

povezanost djeteta s roditeljem, u kojoj se na temelju roditeljevih reakcija na djetetovo pokazivanje straha izgrađuje osjećaj povjerenja. Utvrđena su tri stila privrženosti: siguran, ambivalentan i izbjegavajući. Postoje podaci koji pokazuju kako se neki aspekti tih stilova protežu od uzrasta od godinu dana pa sve do odrasle dobi te kako se mogu prenositi s roditelja na njihove po- tomke. Takvi kontinuiteti mogu biti pod utjecajem temperamenta kao i iskustava u odnosima s drugima. No važni su također i drugi aspekti roditeljskog ponašanja, posebice emocionalna toplina i osjećajnost. Roditelji oblikuju emocionalnost svoje djece na različite načine - govorom, modeliranjem određenih emocionalnih obrazaca te većim reagiranjem na neke emocije u odnosu na neke druge emocije. O temperamentu se najčešće govori kaoo genetskoj sklonosti određenom obliku emocionalnosti - primjerice, podložnosti negativnim emocijama. Postoje podaci koji pokazuju kako su neke od tih sklonosti, osobito kada su prisutne u ekstrenmom obliku, postojane od ranog do kasnijeg djetinjstva, pa čak i do odrasle dobi. U odrasloj dobi o trajnim oblicima emocionalnosti obično se govori kao o ličnosti. U suvremenim teorijama ličnosti najčešće se navodi pet dimenzija: neuroticizam, ekstraverzija, otvorenost, ugodnost i savjesnost. Prve četiri od tih dimenzija imaju jasnu emocionalnu kvalitetu. Vjerojatno je najbolji način razmišljanjao individualnim razlikama u emocionalnosti to kako Ijudi stvaraju emocionalne sheme koje se djelomice temelje na iskustvu, a djelomice na temperamentu. Na tim emocionalnim shemama zasnivaju se sklonosti odredenim stilovima emocionalnog reagiranja u odnosima s drugim ljudima.



Klasično djelo koje je još uvijek poticajno zbog svog pažljivog i temeljitog razmatranja ključnih pitanja o ulozi emocija kod čovjeka:

John Bowlby (1971). Attachment and loss, Volume 1. Attachment. London: Ho- garth Press. (Ponovno izđao Penguin, 1978).

Možda najbolja knjiga o emocionalnom životu i međuljudskim odnosima kod sasvim male djece:

Daniel Stem (1985). The interpersonal world of the infant. New York: Basic Books.

Obrazlaganje emocionalnih shema u socijalnoj interakciji, s pregledom različitih teorijskih pristupa toj zamisli:

Mark Baldwin (1992). Relational schemas and the processing of social informa- tion. Psychological Bulletin, 112, 461-484.

O kontinuitetu emocija kroz cijeli životni vijek:

Carol Magai (ranije Carol Malatesta) i Susan H. McFadden (1995). The role of emotions in social and personality development. New York: Plenum.


(9. /)<)(//(го/је

ci/noc/уе /

Slika 8.0 Dječaci su u djetinjstvu skloniji psihijatrijskim poremećajima nego djevojčice. Vrste poremećaja koje najviše zabrinjavaju temelje se na ljutnji i agresivnosti i mogu baciti dugačku sjenu na njihov život: kod dječaka koji su tijekom svog djetinjstva često i izrazito agresivni, rrisutna je opasnost da će u adolescenciji

фе1(/1Јх{ои

I


postati de- Imkventi, a u odrasloj dobi zločinci.


... .dužnost nam je da u povijesti slučaja jednaku pažnju posvetimo posve Ijud-skim i socijalnim prilikama naših pacijenata kao i tjelesnim podacima i simptomima bolesti. Naš će interes, prije svega, biti usmjeren prema njihovim obiteljskim prilikama.

Sigmund Freud, 1905, str. 47

Uloga emocija u dječjoj psihopatologiji

Psihopatologija je znanstvena disciplina koja se bavi proučavanjem psi- hičkih stanja u kojima se ljudi više ne mogu uspješno nositi sa svojim životom. Velik dio tog područja bavi se ekstremima emocionalnog doživljavanja - intenzivnim i dugotrajnim stanjima anksioznosti, depresivnosti ili ljutnje. Takva se stanja pojavljuju u djetinjstvu: o njima se često govori kao o “smetnjama” ili o “poremećajima”. Naš cilj u ovom poglavlju jest razumjeti odnos između normalnih emocija i psihopatologije. Premda najčešća psiho- patološka stanja u djetinjstvu sadrže emocije kao glavne komponente, pore- mećaj nije tek ekstremna emocija. Dijete koje je jako tužno razlikuje se od djeteta koje je depresivno.

U 7. poglavlju vidjeli smo da djeca razvijaju emocionalne sheme i da one mogu trajati dugo vremena. U ovom poglavlju prikazujemo kako s djetetovim rastom i izgradnjom ponavljajućih obrazaca interakcije s drugim ljudima te sheme katkada postaju manje fleksibilne.

Slučaj Petra

Na koji se način emocije i psihopatologija međusobno preklapaju? Kako bismo dobili osjećaj za to, opisat ćemo dječaka s poremećajem ponašanja. To je izmišljeni dječak koji predstavlja “mješavinu” nekoliko dječaka koje je jedan od autora ove knjige (J.J.) upoznao tijekom svog kliničkog rada i is- traživačkih intervjua. Tog smo dječaka stvorili kako bismo osigurali anonim- nost i ilustrirali brojna pitanja koja se odnose na dijete, obitelj i zajednicu o kojima raspravljamo u ostatku ovog poglavlja.

Petar, dječak star 11 godina, živio je u stambenoj zgradi sa svojim roditeljima te jednom starijom i jednom mlađom sestrom. U školi je često dolazio u različite neprilike i nedavno je na nekoliko dana udaljen iz škole zato što se po- tukao s drugim djetetom. Prilikom te tučnjave nastavnica je željela intervenirati, a Petar je uzeo stolicu i bacio je na nju. Vikao je na nastavnicu i psovao je, a prestao je biti agresivan tek kad su ga dvije odrasle osobe koje su ušle u učionicu spriječile u tome. Taj njegov ispad bio je gori od ranijih, ali protekle godine ravnatelj škole žalio se Petrovim roditeljima kako je Petar drzak, prosti verbalno agresivan te kako izostaje s nastave. Kod kuče je njegovo ponašanje bilo slično. Kad bi ga majka zamolila da nešto učini, on bi to uvijek odbio i izderao se na nju, a katkada bi i podigao ruku na nju. Redovito se tukao sa svo-jim sestrama, a nedavno se njegova mlađa sestra požalila kako joj je


Petar zavrnuo ruku i kako ju je poslije toga ruka boljela nekoliko dana. Petrova majka u zadnjih je nekoliko mjeseci više puta primijetila da joj nedostaje novac iz torbe, iako je Petar poricao da ga je uzeo. Ona je osjećala da je izgubila kontrolu nad svojim sinom. Petrov otac odnedavno ne obraća pažnju na Petrovo ponašanje, jer se posljednji put kada ga je disciplinirao tako razbi- jesnio da ga je udario jaće nego što je namjeravao. Obitelj se bojala doći u kliniku. U vrijeme kada smo ih upoznali Petar je pokazivao ozbiljne smetnje već više od 18 mjeseci.

Govorimo li o njegovu emocionalnom stanju, ovaj je dječak vrlo ljut. Svaki put kad mu se roditelji obraćaju, on im odgovara neprijateljskim tonom. Kad je s drugim ljudima, njegov izraz lica često pokazuje ljutnju. Ali on također govori i o osjećajima tuge i usamljenosti. Katkada je uplašen, osobito nedavno kada je udaljen iz škole, a njegovi su se roditelji strašno ljutili na njega.Ovdje vidimo dječaka koji je neprijateljski raspoložen prema drugima, premda njegovi vlastiti emocionalni doživljaji uključuju također i usamljenost i strah.

Klasifikacija poremećaja u djetinjstvu

Petrov obrazac smetnji nije neuobičajen. Velik broj dječaka i nešto manji broj djevojčica pokazuje slične obrasce ponašanja. Stručnjaci za duševno zdravlje razvili su sustave klasifikacije takvih obrazaca ponašanja. Glavni sustav je sustav psihijatrijskih dijagnoza u kojem se slučajevi utvrđuju, obično uz pomoć intervjua, na temelju određenih kriterija proizašlih iz kliničkog iskustva psihijatara, psihologa, socijalnih radnika i drugih stručnjaka za du- ševno zdravlje. Te dijagnoze zapravo su opisi dijelova ponašanja i emocija, poput “pretjerana ili nerealna zabrinutost zbog budućih događaja”. Da bi se postavila neka dijagnoza, određen skup obrazaca ponašanja, doživljaja ili emocija mora postojati određeno vrijeme u određenoj dobi. Psihijatrijske dijagnoze temelje se na tzv. “modelu bolesti”. Netko se klasificira kao “slučaj” ako ispunjava kriterije za određeni poremećaj. Važnost ove zamisli sastoji se u tome što ljudi koji se označavaju kao slučajevi pokazuju teškoće u svojem funkcioniranju: kod djece to može značiti da su odnosi u obitelji i u školi postali previše napeti ili da postojeći simptomi djetetu onemogućuju vođenje normalnog života.

Shema koja se trenutačno upotrebljava za klasifikaciju psihijatrijskih problema odraslih i djece u Sjevernoj Americi je DSM-IV (Američka psihijatrijska udruga, 1994). Tu je shemu izradila radna skupina Američke psihijatrijske udruge i ona se stalno revidira kako istraživači i kliničari prikunliajp---^. nove informacije o poremećajima. Druga široko upotrebljavana ps i klasifikacijska shema je ICD 10 (Svjetska zdravstvena organizacija,yfelŽ). Te dvije sheme imaju slične kriterije za dijagnosticiranje poremećaja/^г

\*\ $«,*U hrvatskom prijevodu DSM-IV je objavila Naklada Slap iz Jastrebarskog.

X£/


kaЈУPrema drugom načinu shvaćanja psihopatologije, koji često preferiraju psiholozi, nema oštrih

razlika između prisutnosti i odsutnosti poremećaja. Umjesto toga, postoji kontinuum. Metoda procjene obično uključuje liste za označavanje simptoma ili obrazaca ponašanja te katkada upitnike koje roditelj ili učitelj ispunjava za određeno dijete. Liste označavanja i upitnici daju kontinuirane mjere. Sklopovi ponašanja (slični onome što psihijatri nazivaju sindromima) određuju se postupkom faktorske analize, koji pokazuje koja se ponašanja grupiraju zajedno. Kriterij prema kojem se kod djece utvrđuju poremećaji određen je statistički, tako da je obuhvaćeno ekstremnih 5 ili 10% populacije. Premda je slaganje ove vrste mjera s psihijatrijskim dijagnozama daleko od savršenog (Jenson i sur., 1988), zaključci o činiteljima koji uzrokuju psihopatologiju slični su bez obzira na to koja se od tih dviju metoda procjenjivanja koristi.

Koristeći bilo koju od ovih dviju metoda istraživači su utvrdili da se pore- mećaji u djetinjstvu koji uključuju emocije pojavljuju u dvije široke kategorije. Jedna su eksternalizirani poremećaji koje određuju ljutnja, neprijateljstvo, agresija, krađe i laganje, a druga su internalizirani poremećaji koji se temelje na emocijama tuge i tjeskobe, zajedno s tendencijom povlačenja.

Na koji su način emocije uključene u dječjupsihopatologiju?

Dva glavna eksternalizirana poremećaja u djetinjstvu nazivaju se pore- mećaj s prkošenjem i suprotstavljanjem te poremećaj ponašanja. Kriterij za dijagnozu poremećaja s prkošenjem i suprotstavljanjem jest da dijete često pokazuje najmanje četiri od niže navedenih ponašanja tijekom razdoblja od šest mjeseci, te da taj obrazac ponašanja šteti njegovu društvenom, akademskom ili profesionalnom životu:

• često se razbjesni;

• svađa se s odraslima;

• suprotstavlja se ili odbija pokoriti se zahtjevima i pravilima odraslih;

• namjerno ometa druge ljude;

• okrivljuje druge za vlastite pogreške;

• razdražljivo je ili osjetljivo na postupke drugih;

• ljutito je, zlovoljno, zlobno ili osvetoljubivo;

• često psuje ili upotrebljava proste riječi.

Kriteriji za poremećaj ponašanja su slični, ali obuhvaćaju ozbiljnija antiso- cijalna ponašanja kao što su namjerno izostajanje iz škole (“markiranje”) prije trinaeste godine života, krađa, podmetanje požara, seksualni napad. tučnjave, fizička okrutnost prema ljudima ili životinjama te uporaba oružja. Petar, čiji smo slučaj prikazali na početku ovog poglavlja, dobio bi dijagnozu poremećaja ponašanja, na temelju toga što se više od šest mjeseci ponašao drsko, krao je, tukao se i bježao iz škole. Premda se poremećaj s prkošenjem i suprotstavljanjem i poremećaj ponašanja opisuju ponašanjima, a ne emocijama, ta ponašanja pokazuju ljutnju, agresivnost i vjerojatno prezir.

Sto se tiče internaliziranih poremećaja, dvije glavne vrste su anksioznost i depresija. U opisu anksioznih poremećaja, središnju ulogu ima doživljaj straha koji je abnormalan po svom intenzitetu, trajanju i načinu na koji je izazvan. Jedan se sindrom naziva generaliziranim anksioznim poremećajem. Kod tog je poremećaja prisutna izrazita ili nerealna anksioznost ili zabrinutost te snažna napetost, a takvi simptomi traju najmanje šest mjeseci i protežu se kroz različita područja: razmišljanja o budućim događajima, os- jećaje nekompetentnosti, samosvijest, zabrinutost zbog ranijih postupaka. Anksiozni poremećaj zbog separacije predstavlja različit obrazac ponašanja, a


određuje se kao pretjerana anksioznost zbog odvajanja od osoba kojima je dijete najsnažnije privrženo i to u trajanju od najmanje dva tjedna. Kod tog poremećaja postoji zabrinutost da će se bliskim osobama dogoditi nešto loše, odbija se odlazak u školu ili na spavanje zbog odvajanja, dijete se hvata za osobe kojima je privrženo itd.

U epizodi velike depresije dijete se najmanje dva tjedna osjeća jako nera- spoloženo ili ga ništa ne zanima, i to se mora razlikovati od načina na koji se ranije osjećalo. Da bi dobilo dijagnozu, dijete također mora imati pet simptoma kakve smo opisali u 4. poglavlju, poput promjena tjelesne težine, problema sa spavanjem, umora, osjećaja bezvrijednosti, nemogućnosti koncentracije te ponavljajućih misli o smrti i samoubojstvu.

Prema tome, emocionalni doživljaji od središnje su važnosti za definicije određenih oblika psihopatologije u djetinjstvu. Međutim u tim opisnim kriterijima, kao i u našem općenitom znanju o poremećajima, nedostaje razumijevanje načina na koji se različite razine emocionalnog doživljavanja odnose jedne prema drugima. Prisjetite se da smo u 4. poglavlju govorili o kon- tinuumu emocionalnog doživljavanja i izražavanja. Na jednom kraju tog kon- tinuuma nalaze se emocionalni izrazi koji traju svega nekoliko sekundi i emocionalne epizode koje traju nekoliko minuta ili sati. Blizu drugog kraja kon- tinuuma nalaze se psihopatološke pojave poput poremećaja ponašanja ili depresije, kod kojih dugotrajna emocionalna stanja drastično pogađaju svakodnevni život. Psihopatologija je zbirni pojam poput ličnosti, i razina opisivanja razlikuje se od razine opisivanja emocija koje traju nekoliko minuta ili sati. Sada je naš zadatak razmotriti kakva je povezanost izmedu krat- kotrajnijih emocija te dugotrajnijih i zbirnih psihopatoloških stanja. Premda je rad u tom području započeo, naše je razumijevanje još uvijek oskudno (Cole, Mischel i O’Donnell-Teti, 1994). Prikazat ćemo neke od mogućnosti, iako za sada ne raspolažemo s dovoljno podataka koji bi nam omogućili izbor među njima.

Hipoteze o vezi između emocija i poremećaja

Prema jednoj od hipoteza o povezanosti između emocija i psihopatologije kada neka osoba ima neki psihopatološki poremećaj, tada u emocionalnoj organizaciji tog pojedinca jedna emocija postaje istaknuta. Tu je hipotezu predložio Tomkins (1962; 1963). Ona se može operacionalizirati na način da se pretpostavi kako depresivni ljudi doživljavaju tugu u većoj mjeri nego druge emocije ili kako je doživljavaju češće nego drugi ljudi. Tomkins je smatrao kako se emocionalna pristranost u kojoj je jedna emocija istaknutija od drugih može razviti kao reakcija na životne događaje. Tomkins je iznio primjer djevojčice koja je prilikom odlaska u bolnicu bila odvojena od svojih roditelja (Tomkins, 1979). Taj je događaj kod nje izazvao velik strah i tugu. Sjećanja na njega, uključujući i osobe koje su se tamo nalazile i način na koji se to dogodilo, ugrađena su u mentalnu shemu. Kasniji događaji koji imaju bilo kakvu sličnost s prvobitnim podražajnim okolnostima oslobađaju te iste emocije, pojačavajući ih i povećavajući. Tako se kod ove djevojčice svaki put kada se odvaja od svojih roditelja ponovno ožive sjećanja na ranije odvajanje. Muškarac u bijelom kaputu kojeg vidi kada nije sa svojim roditeljima, podsjeti je na liječnika u bolnici i ona se ponovno osjeća uplašeno. Dakle, bolne emocije kod nje izaziva širi raspon događaja nego kod druge djece. Tomkins ne tvrdi kako pojedinačni događaji izazivaju dugotrajne smetnje, već kako kasniji emocionalni događaji pojačavaju učinke ranijih događaja, tako da se s vremenom razvija tipičan obrazac reagiranja.

Drugo gledište o povezanosti između kratkotrajnih emocija i psihopatologije jest kako djeca s psihopatološkim poremećajima reagiraju na događaje s iskrivljenim emocionalnim odgovorima, na način na koji druga djeca na te iste događaje ne bi reagirala: smiju se kada je druga osoba uznemirena, plaču kada se ništa nije dogodilo, ljute se kada netko učini prijateljsku gestu. Nji- hove su emocionalne reakcije neobične i drugim Ijudima one nemaju smisla. Prema tom gledištu ne radi se o tome da djeca jednu emociju pokazuju u većoj mjeri nego druge emocije, nego o tome da obrazac podražaja i reakcija drugim ljudima izgleda neobičan ili neprikladan.

Treća mogućnost, o kojoj smo već raspravljali u 7. poglavlju, odnosi se na to da djeca s


psihopatološkim poremećajima imaju emocije koje se ne reguliraju na odgovarajući način - emocije koje su intenzivnije i dugotrajnije te koje ometaju svakodnevni život. Prema toj zamisli možemo očekivati da će djeca s psihopatološkim poremećajima imati emocije koje su jačeg intenziteta i dužeg trajanja od emocija djece koja nemaju poremećaje.

Koji su aspekti emocionalnogprocesa kod djece s psihopatologijom poremećeni?

Kao što smo prikazali u 4. poglavlju, emocionalni procesi sastoje se od brojnih komponenata: cilja koji netko ima, procjenjivanja događaja u odnosu na taj cilj, izraza lica, tjelesnih promjena, ponašanja itd. Sada se okrećemo pitanju na koji je način utvrđeno da su kod djece s psihopatologijom ti različiti elementi emocionalnog procesa poremećeni.

Najviše je pažnje posvećeno pristranostima u procjenjivanju događaja. U istraživanju koje su proveli Dodge i Coie (1987) agresivnoj i neagresivnoj djeci čitane su kratke priče ili su im pokazivane videovrpce na kojima je prikazano kako se dogodilo nešto negativno - jedno dijete udarilo je u drugo dijete ili pak jedno dijete nije dopustilo drugom djetetu da se igra - a zatim ih se pitalo je li počinitelj bio namjerno zao. Agresivna djeca češće su izjavljivala kako je počinitelj namjerno postupio neprijateljski. Neprijateljske atribucijske pristranosti (kako su nazvane ovakve pristranosti u procjenjivanju) nisu specifične samo za djecu koja su previše agresivna. Utvrđeno je da one također obilježavaju i mišljenje depresivne djece, kada ih se usporedi s djecom koja nisu depresivna (Quiggle i sur., 1992). Jedan drugi obrazac procjenjivanja naziva se “depresogenim” atribucijskim stilom. Depresivna djeca, u odnosu na djecu koja nisu depresivna, sklonija su negativne događaje obja- šnjavati stabilnim (uvijek će biti tako), unutrašnjim (to je moja greška) i globalnim (sve će situacije biti poput ove) činiteljima (Bodiford i sur., 1988). U 11. poglavlju razmatramo teoriju koja objašnjava ovaj atribucijski stil. Takav obrazac procjenjivanja događaja nije pronađen kod eksternaliziranih poremećaja i on bi mogao biti specifičan za depresiju (Quiggle i sur., 1992).

Za druge aspekte emocionalnog procesa također je utvrđeno da su kod djece s psihopatologijom poremećeni. Djeca s eksternaliziranim poremeća- jima razlikuju se od svojih vršnjaka koji nemaju poremećaje po svojim ciljevima u interakciji s drugim osobama. Oni veću važnost pridaju stjecanju kontrole nad drugim djetetom koje im je pomrsilo planove (Boldizar, Реггу i Реггу, 1989). Utvrđeno je također da je i procjenjivanje posljedica izra- žavanja emocija kod djece s psihopatološkim poremećajima drugačije. Djeca s eksternaliziranim poremećajima procijenila su agresivna rješenja pozitivnije nego neagresivna djeca (Boldizar, Реггу i Реггу, 1989). Dječaci češće nego djevojčice smatraju kako agresivnost povećava samopoštovanje (Slaby i Guerra, 1988), što može doprinositi spolnim razlikama u agresivnosti. Casey i Schlosser (1994) utvrdili su da djeca s eksternaliziranim poremećajima pokazuju također i slabije razumijevanje svojih emocija nego djeca bez takvih poremećaja. Djeca s eksternaliziranim poremećajima davala su slabije razrađena objašnjenja razloga zbog kojih su se pojavili njihovi osjećaji i lošije su pamtila elemente događaja koji su izazvali emocije. Među djecom s internaliziranim poremećajima utvrđeno je kako ona s depresijom više vrednuju povlačenje, poput tihog napuštanja mjesta sukoba, nego djeca koja nisu depresivna (Quiggle i sur., 1992).

Ometanje normalnog funkcioniranjaReći kako su emocije poremećene, jednostavno znači kako su one različite od onih kod većine

djece. No da li emocije u psihopatologiji onemogućuju pojedinčevo normalno funkcioniranje? U ovoj knjizi zauzimamo se za gle- dište prema kojem su emocije uglavnom funkcionalne za odnos između ljudi i svijeta koji ih okružuje. Kako onda možemo pronaći smisao sindroma kao što je poremećaj ponašanja, u kojem zbog ljutnje i agresije dijete tako često dolazi u neprilike? Na koji


način možemo objasniti depresiju, u kojoj osjećaji tuge mogu biti toliko snažni da ljudi razmišljaju o samoubojstvu? Takvi se obrasci emocionalnog doživljavanja ne čine baš funkcionalnima.

Jedan od načina na koje možemo razmišljati o tome jest kako netipične emocije proizlaze iz netipičnih okolina. Neka emocionalna reakcija, premda je u čitavom društvu devijantna, u situaciji u kojoj se pojavljuje može biti

funkcionalna. Na koji način ekstremno emocionalno izražavanje može biti funkcionalno? Patterson (1982) je utvrdio kako je česta posljedica ljutnje to da osoba koja izražava ljutnju postiže svoj cilj, što smo opisali u 7. poglavlju. Agresivna djeca često žive u obiteljima u kojima su roditelji također agresivni. U takvim okolnostima ljutnja i agresija za djecu mogu predstavljati najbolje načine postizanja ciljeva. Nešto kasnije u ovom poglavlju razmotrit ćemo istraživanje koje je pokazalo kako depresivnost obuzdava agresiju kod drugih članova obitelji. Prema tome, jedan od načina na koji možemo razmatrati funkcionalnu važnost emocija u psihopatologiji jest kako se te devi- jantne emocije razvijaju unutar obitelji u kojima one imaju neke korisne posljedice, ali se u druge okoline ne prenose dobro.

Prevalencija psihopatologije u djetinjstvu

U razumijevanju razvoja emocija u djetinjstvu opažanje i eksperiment bili su glavne istraživačke metode - u razumijevanju psihopatologije neki od najvažnijih nalaza potječu iz psihijatrijske epidemiologije. Epidemiologija je znanstvena disciplina koja se bavi utvrđivanjem broja Ijudi u općoj populaciji koji imaju neki poremećaj i statističkim povezivanjem poremećaja s činite- ljima u životu tih ljudi. Važne su dvije vrste statističkih pokazatelja - prevalencija i incidencija. Prevalencija je proporcija populacije koja u određenom razdoblju ima neki poremećaj. Incidencija se odnosi na broj novih slučajeva odredenog poremećaja u određenom vremenu.

Prevalencija psihijatrijskih poremećaja među djecom u zapadnim društ- vima kreće se između 15 i 22%. Te se procjene temelje na istraživanjima provedenim u različitim zemljama, pri čemu su korišteni instrumenti zasnovani na kriterijima iz DSM-III ili ICD 9 (Anderson i sur., 1987; Earls i Young, 1987; Offord, Boyle i Racine, 1989; Richman, Stevenson i Graham, 1982). Jedan od činitelja koji doprinose razlikama u procjenama prevalencije jest to je li uzet u obzir stupanj teškoća prouzročenih poremećajem.

Eksternalizirani pormećaji i anksiozni poremećaji najučestaliji su psihijatrijski poremećaji u djetinjstvu i adolescenciji (Kashani i sur., 1989; McGee i sur., 1990). Između 6 i 9% dječje populacije udovoljava kriterijima za pore- mećaj s prkošenjem i suprotstavljanjem tijekom šestomjesečnog razdoblja. Poremećaji ponašanja su rjeđi - ima ih između 1 i 5% dječje populacije. Ank- siozni poremećaj zbog separacije postoji kod 3 do 5% djece, generalizirani anksiozni poremećaj kod 1 do 3%, a specifične fobije kod 2 do 9% djece. De- presija i njezin blaži oblik koji se naziva distimijom manje su uobičajeni i postoje kod 1 do 5% djece.

Da bismo pokazali kako se došlo do tih procjena prevalencije, prikazat ćemo metodu koja je korištena u prvom većem istraživanju u dječjoj psihijatrijskoj epidemiologiji, koje su proveli Rutter, Tizard i Whitmore (1970), a poznato je pod nazivom Istraživanje na otoku Wight. U tom su istraživanju


kontaktirani roditelji ili staratelji sve desetogodišnje djece koja su živjela na otoku Wight, smještenom uz južnu obalu Engleske. Najprije je provedena početna procjena djece pomoću upitnika o djetetovu ponašanju i emocijama koji su ispunjavali roditelji i učitelji. Tim upitnikom obuhvaćena su i po- našanja koja upućuju na psihijatrijske poremećaje, kao što je djetetova nera- spoloženost, česta agresivnost prema braći ili vršnjacima itd. Zatim se stupilo u kontakt s djecom koja su pokazivala puno problema kako bi se proveo intervju kojim se utvrdilo trebaju li ta djeca dobiti psihijatrijsku dijagnozu i ako da, koju. Neka djeca za koju je upitnikom utvrđeno da imaju malo problema također su intervjuirana kako bi se utvrdilo koliko ih ima psihijatrijski pore- mećaj koji upitnikom nije otkriven. Na je ovaj način procijenjena stvarna prevalencija poremećaja u populaciji. Roditelji su također intervjuirani o brojnim aspektima njihova života, kao i o prošlosti svoga djeteta, njegovu školovanju i obitelji. Budući da su ispitanici u tom istraživanju bila sva djeca iz populacije desetogodišnjaka, možemo dobiti točnu sliku o tome koliko ih ima poremećaje te zbog čega. Procjene prevalencije ili nalaze o uzrocima pore- mećaja nije dobro temeljiti samo na osobama koje dolaze u klinike - to je neizbježno za dio onih osoba koje imaju poremećaje. Štoviše, u kliničkim uzorcima u prevelikoj su mjeri zastupljene određene skupine ljudi, primjerice djeca koja imaju eksternalizirane poremećaje i ljudi koji su vješti u iskorišta- vanju pogodnosti zdravstvenog sustava. Kao što smo vidjeli u slučaju Petra, problemi su bili prisutni dugo vremena prije nego što je došao u kliniku. Ustvari, svega 10 do 30% djece s psihijatrijskim poremećajima dobije bilo kakav oblik pomoći (Esser, 1990; Richman, Stevenson i Graham, 1982).

Epidemiološke metode učinile su prodor u razumijevanje porijekla pore- mećaja i pomogle su u planiranju službi za djecu. Razvijeni su psihologijski instrumenti (primjerice, intervjui) kojima se procjenjuje prisutnost psihopatologije, a koji se primjenjuju na roditeljima, učiteljima ili na samoj djeci (Edelbrock i Costello, 1988; Rutter, Tuma i Lann, 1988). Kod tih instrumenata određeni su kriteriji za poremećaje tako da se, primjerice, dvoje Ijudi koji intervjuiraju isto dijete ili istog roditelja o djetetu u velikoj mjeri slažu u tome ima li dijete neki poremećaj ili nema.

Međutim, dijagnoze se ipak razlikuju ovisno o tome uzimaju li se podaci od roditelja, od učitelja ili od samog djeteta. Tko je najbolji poznavatelj ponašanja ili emocionalnog stanja o kojem se radi? Djeca sama izvještavaju o većem broju strahova i o više tjeskobe nego što to čine njihovi roditelji. Ro- ditelji pak izvještavaju o više eksternaliziranih ponašanja nego sama djeca (Achenbach i Edelbrock, 1984). Pouzdanost djece kao izvora podataka povećava se s dobi, što pokazuje kako dio razlika koje postoje u izvještajima same djece i drugih osoba nastaje jednostavno zbog toga što su mala djeca kognitivno nezrela (Edelbrock i sur., 1985). Drugi je činitelj to što dječja emocionalna stanja i ponašanje ovise o situaciji u kojoj se nalaze. U školi dijete može biti žalosno, sklono samopodcjenjivanju i povučeno, interakcija s drugom djecom može mu predstavljati teškoću, može se osjećati odbačeno i usamljeno i učitelj može smatrati da mu je potrebna određena vrsta pomoći. Isto to dijete kod kuće može biti živahno, osjećati se ugodno i roditelji mogu smatrati da uopće nije problematično. Prema tome, neke razlike mogu odražavati stvarne razlike u djetetovu ponašanju u različitim situacijama.Ekstemaliziran i poremećaj i

Kad su djeca mala, ona pokazuju više eksternaliziranih ponašanja poput uništavanja stvari, vrištanja i okrutnosti prema životinjama nego internaliziranih ponašanja poput tuge, anksioznosti i povlačenja. Achenbach i sur. (1991) ispitali su roditelje 2500 djece stare od 4 do 16 godina koja su potjecala iz različitih zajednica širom Sjedinjenih Američkih Država i koja su pred- stavljala reprezentativni uzorak. Svaki je roditelj ispunio upitnik za jedno dijete. Uzorak djece iz opće populacije uspoređen je s komparabilnim uzor- kom djece koja su bila klinički pacijenti. Upitnik koji su Achenbach i sur. primijenili imao je 215 čestica o ponašanju, a roditelji su označavali učesta- lost kojom njihovo dijete pokazuje svako od tih ponašanja.

Cestice upitnika odnosile su se na ponašanja i emocionalna stanja koja se redovito upotrebljavaju


u procjenjivanju psihijatrijskih poremećaja. Neki primjeri su: “puno vrišti”, “sramežljivo je ili bojažljivo”, “zadirkuje drugu djecu”, “psuje”, “fizički napada druge ljude”. Unutar eksternaliziranih ponašanja, obrasci izražavanja mijenjali su se s dobi. Sto su djeca bila starija, to je količina agresivnog ponašanja bila manja, a količina delinkventnih ponašanja veća (Achenbach i sur., 1991).

Isti obrasci vidljivi su kada se koriste mjere psihijatrijskih poremećaja koje se temelje na DSM-III kriterijima. Poremećaj s prkošenjem i suprotstavljanjem najčešći je u ranom djetinjstvu, dok se učestalost poremećaja ponašanja povećava s djetetovom dobi (Offord i sur., 1987). To može biti odraz većih mogućnosti za ozbiljno antisocijalno ponašanje kod starije djece, primjerice lakšeg dolaženja do oružja, kao i većeg znanja o tome kako počiniti štetu.

Tijekom cijelog djetinjstva dječaci pokazuju više eksternaliziranih po- našanja nego djevojčice (Achenbach i sur., 1991), a razlika u razini agresivnosti dječaka i djevojčica vidljiva je već u dobi od dvije godine (Prior i sur.. 1993). U jednom ranom naturalističkom istraživanju ljutnje i agresije kod djece Goodenough je (1931) utvrdila da se učestalost ispada bijesa u drugoj godini života naglo smanjuje. Međutim kod djevojčica je to smanjenje znatno veće nego kod dječaka. Spolne razlike u agresivnom ponašanju pronađene su u mnogim društvima (vidi 10. pogl.), a prisutne su također i kod drugih vrsta primata (vidi 3. pogl.). Sto se tiče dijagnoza eksternaliziranih poremećaja. kod dječaka je prevalencija znatno veća nego kod djevojčica (Anderson i sur..1987) . Graham je (1979) procijenio da omjer dječaka i djevojčica u prevalenciji poremećaja ponašanja iznosi 3:1, a ta je procjena potvrđena i u novijim is- traživanjima (Bird, Canino i Rubio-Stipec, 1988; Fleming, Boyle i Offord. 1993).

Anksiozni poremećaji

Tijekom djetinjstva, anksioznost se s dobi općenito povećava (Achenbach i sur., 1991). Richman, Stevenson i Graham su (1982) na temelju izvještaja majki utvrdili deveterostruko povećanje djetetove zabrinutosti u razdoblju od tri do osam godina života. Između srednjeg djetinjstva i adolescencije prevalencija dijagnosticiranih anksioznih poremećaja prilično je stabilna (McGee i sur., 1990) ili se s dobi čak malo smanjuje (Velez, Johnson i Cohen,1989) . Međutim, oblici koje anksiozni poremećaji poprimaju, s dobi se mijenjaju (Bernstein i Borchardt, 1991). Anksiozni poremećaj zbog separacije češći je u ranom djetinjstvu, dok je generalizirani anksiozni poremećaj koji pogađa brojne aspekte života češći u adolescenciji (Kashani i Orvaschel, 1988).

Djevojčice u većoj mjeri nego dječaci pokazuju pojedinačne simptome anksioznosti (Achenbach i sur., 1991), kao i anksiozne poremećaje (Ander- son i sur., 1987; Costello, 1989). Ova spolna razlika redovito se pronalazi, ali je razmjerno mala. Nije neuobičajeno da dijete pokazuje dvije različite vrste anksioznih poremećaja (Last i sur., 1992). Anksiozni poremećaji također se često javljaju zajedno s depresijom. Anderson i sur. (1987) utvrdili su da je 17% predadolescenata s anksioznim poremećajem takođ^r i depresivno. Ka- shani i Orvaschel (1990) utvrdili su da se u adolescenciji ta brojka penje čak na 69%.

Depresivni poremećaji

Kako djeca postaju starija, tako i normalna neraspoloženost i depresivnost postaju uobičajenije (Angold, 1988). Larson i Lampman-Petraitis (1989) zamolili su predadolescente i adolescente da procijene kakvo im je ra- spoloženje tijekom dana svaki put kada im to označi zvučni dojavljivač (beeper). Emocije adolescenata nisu se mijenjale češće nego emocije mlađe djece, ali je njihovo raspoloženje općenito bilo tmurnije. U populacijskom is- traživanju predadolescenata i adolescenata u Njemačkoj, Esser je (1990) utvrdio sličnu pojavu - 11% osmogodišnjaka izvijestilo je o depresivnom ra- spoloženju ili su njihovi roditelji izvijestili o tome, dok je kod trinaestogodi- šnjaka


ta brojka iznosila 30%. Za dijagnosticiranu depresiju nalazi su također slični. Učestalost depresivnih poremećaja u adolescenciji se drastično po- većava (Costello, 1989; Weissman, Gammon i John, 1987), pri čemu neka is- traživanja upućuju čak na deseterostruko povećanje između djetinjstva i adolescencije (Rutter i sur., 1976).

U djetinjstvu su dječaci i djevojčice u podjednakoj mjeri skloni depresiji. U kasnoj adolescenciji i odrasloj dobi, kao što je pokazao Angold (1991), žene su dvostruko češće depresivne nego muškarci, pri čemu s odrastanjem i ulaskom u odraslu dob sve više adolescentica postaje depresivno. Medutim kod dječaka to nije slučaj i količina njihovih simptoma stabilna je od ranijeg djetinjstva pa kroz čitavu adolescentnu dob.

Kao što vidimo iz ovih podataka, postoje značajne razlike u načinima na koje dječaci i djevojčice pokazuju svoje smetnje. Razloge toga još uvijek ne razumijemo u potpunosti. Socijalizacijski utjecaji vjerojatno imaju određenu ulogu. Moguće je da roditelji u većoj mjeri dopuštaju izražavanje straha ituge djevojčicama nego dječacima. Izražavanje ljutnje mogu pak smatrati prihvat- ljivijim kod dječaka nego kod djevojčica (Golombok i Fivush, 1994). Biološki činitelji vjerojatno također imaju ulogu u nastajanju spolnih razlika. U ra-

zličitim društvima i kod različitih vrsta, agresija je uobičajenija kod pripadnika muškog spola. Dosljednost ovih nalaza u uvjetima značajnih socijaliza- cijskih razlika i razlika u okolini pokazuje kako biološki činitelji vjerojatno ut- ječu na agresivno ponašanje. Tom pitanju ponovno se vraćamo u 10. poglavlju.

Kontinuitet poremećaja

Raspravljajući o normalnom razvoju, istaknuli smo kako djeca pokazuju određeni kontinuitet emocionalnog reagiranja. A što je s ljudima koji pokazuju ekstremnije emocionalne reakcije? Postoji li kontinuitet i u vrstama poremećaja od ranog djetinjstva nadalje?

Stabilnost poremećaja s vremenom vrlo je visoka. U uzorku opće populacije Richman, Stevenson i Graham (1982) utvrdili su da 60% djece koja su u dobi od tri godine imala neki poremećaj u dobi od osam godina također ima poremećaj. Najveći kontinuitet postoji kod djece s eksternaliziranim pore- mećajima (Verhulst, Koot i Berden, 1990). U nastavku istraživanja na otoku Wight, Graham i Rutter (1973) utvrdili su da 75% djece koja su u dobi od deset godina imala poremećaj ponašanja u dobi od 14 godina i dalje ima taj poremećaj. Robins je (1978) utvrdio stabilnost za znatno duže vremensko razdoblje: 50% djece s eksternaliziranim poremećajima u djetinjstvu u odrasloj je dobi pokazivalo poremećaje ličnosti. Magnusson je (1988) utvrdio kako kod dječaka koji u djetinjstvu pokazuju kombinaciju agresivnosti, hiperaktivnosti i loših odnosa s vršnjacima postoji peterostruko veća vjerojatnost da će u ođrasloj dobi postati zločinci ili alkoholičari nego kod djece bez takvih problema.

Stabilnost agresivnosti gotovo je jednake veličine kao i stabilnost inteligencije (Ohveus, 1979). Huesmann i sur. (1984) proveli su longitudinalno is- traživanje u trajanju od 22 godine. Dječaci i djevojčice koje su u dobi od osam godina njihovi vršnjaci imenovali kao osobito agresivne bili su također i naj- agresivniji muškarci i žene u dobi od 30 godina. Oni su više puta osuđivani za počinjena kaznena djela, bili su agresivni prema svojoj djeci i u većoj su mjeri zlostavljali svoje bračne partnere. Kada se jednom razvije stil agresivnog ponašanja, on postaje trajan.


U istraživanjima provedenim na općoj populaciji, stabilnost internaliziranih poremećaja pokazala se manjom nego što je stabilnost eksternaliziranih problema (Esser, 1990). Offord i sur. (1992) utvrdili su da između 70 i 75% djece koja su prilikom prvog intervjuiranja imala dijagnoze internaliziranih poremećaja kod ponovnog procjenjivanja više nije imalo poremećaj.

Za depresivni poremećaj, međutim, longitudinalna istraživanja provedena na djeci koja dolaze u klinike pokazala su da je ponovno pojavljivanje psihopatologije vrlo visoko. Harrington i sur. (1990) pratili su dvije skupine djece izjednačene po dobi i spolu, od kojih je jedna obuhvaćala depresivnu djecu, a druga djecu koja su imala neke druge psihijatrijske poremećaje. Kod osoba koje su kao djeca bile depresivne, u odrasloj je dobi postojala znatno veća vjerojatnost depresije nego kod osoba koje kao djeca nisu bile depresivne. Kovacs i sur. (1984) pratili su uzorak djece uzrasta od 8 do 13 godina nakon što su imala prvu epizodu velikog depresivnog poremećaja. U dvogodišnjem razdoblju nakon oporavka kod 40% njih poremećaj se ponovno pojavio.

Promjene iz internaliziranih poremećaja u eksternalizirane znatno su rjeđe nego što je postojanost iste vrste poremećaja. Djeca iz istraživanja na otoku Wight praćena su četiri godine nakon prvog susreta s njima. Ni jedno dijete koje je prilikom prvog susreta pokazivalo internalizirani poremećaj nije kasnije pokazivalo eksternalizirani poremećaj, premda su djeca koja su prvobitno imala poremećaj ponašanja kasnije katkada razvila internalizirane teškoće (Graham i Rutter, 1973). Fleming, Boyle i Offord (1993) pratili su uzorak djece iz opće populacije u Ontariu u Kanadi. Utvrdili su da četvrtina djece koja su prilikom prvog susreta imala dijagnozu depresije četiri godine kasnije također ima depresiju. Ni jedno dijete koje je prvobitno imalo dijagnozu depresije nije kasnije imalo antisocijalni poremećaj ličnosti.

Spol ima važan utjecaj na postojanost problema kao i na to hoće li se problemi nastaviti pokazivati na isti način. Kod dječaka koji su praćeni od predškolske dobi pa sve do srednjeg djetinjstva poremećaji su bili postojaniji nego kod djevojčica (Richman, Stevenson i Graham, 1982). Eksternalizirani


Slika 8.1 Na slici (a) prikazana je prosječna agresivnost u dobi od 30 godina, izmjerena ljestvicama F. 4 i 9 upitnika MMPI (Minnesota Multiphasic Personality Inventory), za osobe koje su u dobi od osam godina njihovi vršnjaci imenovali kao agresivne. Na slici (b) prikazan je prosjećan broj osuđi- -• anja za počinjena kaznena djela do tridesete godine života za istu tu skupinu ljudi. (Iz Huesmann i sur., 1984)

poremećaji pokazuju znatno veći kontinuitet kod dječaka nego kod djevoj- čica, dok internalizirani poremećaji pokazuju znatno veći kontinuitet kod djevojčica nego kod dječaka (McGee i sur., 1990). Postoje neki preliminarni podaci o tome kako kod malog postotka djevojčica koje u djetinjstvu imaju eksternalizirane poremećaje postoji veća vjerojatnost promjene vrste pore- mećaja te pokazivanja depresije u odrasloj dobi (Quinton, Rutter i Gulliver, 1990; Robins, 1986). Cini se kao da spolni stereotipi o prikladnim emocijama utječu i na prevalenciju i postojanost određenih vrsta problema.

Ovi podaci o kontinuitetu vrste poremećaja koji dijete ima, bilo da se radio internaliziranom ili o eksternaliziranom poremećaju, daljnji su dokaz koji podupire pojam emocionalnih shema, o kojem smo raspravljali u 7. poglavlju. Djeca razvijaju emocionalnu orijentaciju koja je stabilna u vremenu. Ona mogu “ulaziti” i “izlaziti” iz odredenih vrsta poremećaja, osobito internaliziranih, ali, u cijelosti gledano, ona ostaju vjerna tipu emocionalnog usmjerenja koji su prvotno pokazivala.

Ne bismo, međutim, smjeli zaključiti kako kontinuitet postoji jedino unutar osobe (Lewis, 1990). Nepovoljna okolina od središnje je važnosti za razvoj poremećaja, a mnoge okoline s vremenom ostaju stabilne. Okolina koja je prvobitno uzrokovala poremećaj često nastavlja izazivati isti poremećaj. Primjerice, Richman, Stevenson i Graham (1982) istražili su kontinuitete u skupini obitelji iz opće populacije. Istraživanje je provedeno u razdoblju od kada su djeca imala tri godine pa do kad su navršila osam godina. Utvrđeno je da je polovica majki koje su bile depresivne kada je dijete imalo tri godine još uvijek bila depresivna kada je dijete imalo osam godina, a 60% roditelja čiji su brakovi bili puni sukoba na početku istraživanja na kraju je istraživanja također imalo konfliktne odnose. Ako su odnosi u obitelji na početku is- traživanja bili pozitivni, na kraju istraživanja također su najčešće bili pozitivni.

Mala Srednja Velika Mala Srednja Velika £ Mala Srednja Velika Mala Srednja Velika

Agresivnost u dobi od 8 godina Agresivnost u dobi od 8 godina


Rizici i uzroci psihijatrijskih poremećaja kod djece

U ovom odjeljku raspravljamo o tome zbog čega djeca razvijaju internalizirane ili eksternalizirane poremećaje. Procesi uključeni u razvoj psihopatologije često su samo ekstremnija verzija procesa koji čine normalnu emocionalnost. Prema tome, jednako kao i za individualne razlike u ličnosti, od središnje su važnosti uloga temperamenta i način na koji se emocije pokazuju u obitelji. Poremećaji kod djece rijetko su kada uzrokovani samo jednim činiteljem. Različiti činitelji najčešće se kombiniraju i na taj način povećavaju ili smanjuju rizik od poremećaja.

Vratimo se najprije Petru, dječaku čiji smo slučaj opisali na početku ovog poglavlja, i razmislimo o činiteljima u njegovu životu koji su mogli pridonijeti stvaranju njegovih problema. Petar nikada nije bio “lako” dijete. Njegova majka ispričala je kako ga je kao bebu bilo teško umiriti i kako obično ništa

nije htio čekati. Smatrala je da se njime bilo teško baviti. Kako je Petar rastao, obiteljski život postajao je sve napetiji. Njegov otac bio je nekvalificirani rad- nik koji je proglašen viškom na nekoliko radnih mjesta. Petrovi roditelji nisu imali nikakve ušteđevine i premda su razdoblja nezaposlenosti bila razmjerno kratka, obitelj je tijekom tih razdoblja bila pod velikim stresom. Kada je rodila treće dijete, Petrova se majka nije više mogla nositi sa svim zahtjevima i imala je razdoblje u kojem je bila klinički depresivna i u kojem je razmišljala o napuštanju obitelji. Odnos između Petrovih roditelja kasnije je postajao sve napetiji, pa su u vrijeme kada je Petar imao sedam godina že- stoke svađe i tučnjave bile uobičajene. Jednom prilikom Petrov je otac na mjesec dana napustio obitelj, no vratio se jer je bio zabrinut za djecu. Petrov je odnos s oba roditelja bio težak. Kada bi ga majka zamolila da bilo što učini, on bi vikao neka ga ne gnjavi time. Ona bi tada vikala na njega, ali bi potom popustila smatrajući kako to nije vrijedno sukoba. Petrov otac rekao je da je katkada bio toliko ljut da bi snažno udario Petra, premda to zapravo nije htio. Petrove sestre oduvijek su bile bliskije jedna drugoj nego Petru. Isključivale bi ga iz svoje igre, pa se Petar često osjećao usamljenim i napuštenim.

Ovakve životne prilike nisu neuobičajene kod djece koja imaju psihopa- tološke poremećaje. U Petrovu životu nije samo jedna stvar pošla krivim putern, nego puno njih. Petar je bio dijete teškog temperamenta. Njegovi su roditelji imali financijske teškoće, trebali su podmirivati potrebe jedne velike obitelji, a imali su i teškoće u međusobnom odnosu. Petar je bio izložen ek- stremnom izražavanju emocija, uključujući i veliku ljutnju jednog roditelja na drugog, kao i njih oboje na Petra. Već tu nalazimo sjeme tragična života, jer Petar ni sa kime nema osobito pozitivan odnos. U sljedećem odjeljku prikazujemo na koji način takvi činitelji u djetetovu životu sudjeluju u nastanku poremećena ponašanja. U istraživanju na otoku Wight Rutter, Tizard i Whit- more (1970) otkrili su sedam ključnih činitelja, uključujući i neke iz Petrova života, koji su bili povezani s povećanim rizikom od psihijatrijskih pore- mećaja kod djece. Sada ćemo razmotriti one koji nam pomažu rasvijetliti odnos između emocija i emocionalnih poremećaja.

Sukobi među roditeljima

Djeca koja su izložena ozbiljnim i dugotrajnim sukobima između svojih roditelja pod povećanim su rizikom za razvoj eksternaliziranih poremećaja (Grych i Fincham, 1992). Takva djeca, osobito dječaci, pokazuju agresivnost i ljutnju prema svojim roditeljima i prema drugoj djeci. Jedan od važnih mehanizama pritom je izloženost otvorenom pokazivanju neprijateljstva - roditelji ljutito viču jedno na drugo. Jenkins i Smith (1991) ispitali su tri aspekta loših bračnih odnosa: učestalost i ozbiljnost ljutitih svađa, neslaganje u pitanjima odgoja djeteta i razdoblja tihe napetosti. Pokazalo se


da je s dječjom psihopatologijom povezana učestalost i ozbiljnost roditeljskih svađa. Otvoreno i žestoko svađanje bilo je također povezano i s više problema u roditeljstvu, poput slabijeg nadzora nad djecom i kritičnosti prema njima. Nakon kontrole ovih aspekata odnosa roditelj-dijete, dječja nazočnost bučnim svađama iz-

Razdoblje 1

Slika 8.2 Prosječno trajanje agresije (u sekunđama) između dvoje djece koja su u is- traživanju Cummingsa i sur. (1987) bila izložena ljutitom svadanju dvije nepoznate odrasle osobe. Valja uočiti kako je kod djece koja su bila izložena Ijutnji odraslih osoba u petom razdoblju došlo do povećanja agresivnog ponašanja, osobito kod one koja su ljutnji odraslih bila izložena po drugi put. Za razliku od toga, kod kontrolne skupine djece, koja nisu bila izložena ljutnji odraslih osoba, zabilježeno je smanjenje agresivnosti.

pozitivne

emocije u

pozadini

O 1A (prvo izlaganje emocijama)

t 1B (drugo izlaganje emocijama) □ 2

(ponavljanje situacije 1A)

Д C (kontrolna skupina)

bez Ijutnja bez emocija u pozadini emocija

pozitivne

emocije u

pozadini

bezemocija


među roditelja i dalje je bila povezana s njihovim eksternaliziranim problemima.

U samim počecima pokušaja objašnjavanja razloga zbog kojih djeca postaju delinkventna, držalo se kako razvod braka roditelja povećava vjero jatnost dječje psihopatologije. Međutim, danas je jasno da se eksternalizirar.: problemi pojavljuju prije nego što se roditelji rastave i da su povezani s roditeljskim sukobima prije rastave (Block, Block i Gjerde, 1986; Cherlin i sur.. 1991). Slično tome, dječja psihopatologija nakon rastave braka roditelja najsnažnije je povezana s nastavljanjem sukoba izmedu roditelja (Emerv.1988).

Istraživanja o kojima smo do sada govorili su korelacijskog tipa. Kako bi se ispitali uzročni odnosi, provedena su također i eksperimentalna istraživanja. Cummings je (1987) osmislio situacije u kojima su se parovi djece igrali zajedno i dok su se igrali vidjeli su dvije nepoznate odrasle osobe kako prijateljski razgovaraju, a kasnije kako se ljutito svađaju. Kao što se može vidjeti na slici 8.2, nakon svađe odraslih osoba došlo je do povećanja dječjeg agresivnog ponašanja. Međutim, dječja izloženost ljutnji nepoznatih odraslih osoba može imati prilično različito značenje negoli njihova izloženost ljutnji vlasti-


tih roditelja. Unatoč tome, ovi eksperimentalni podaci, zajedno s epidemi- ološkim nalazima, pokazuju kako neprijateljske i negativne emocije između odraslih osoba mogu kod djece izazvati agresivno ponašanje.

Prisustvovanje izražavanju negativnih emocija može kod djece povećati rizik za razvoj eksternaliziranih ponašanja na nekoliko načina (Етегу, Fin- cham i Cummings, 1992). Putem modeliranja djeca mogu od svojih roditelja naučiti da je izražavanje negativnih emocija način na koji mogu izaći nakraj sa sukobima. Ljutnja kod njih može izazvati povišenu razinu aktivacije, a ta po- višena razina aktivacije može utjecati na njihovo ponašanje. Prisustvovanje izražavanju negativnih emocija među roditeljima može promijeniti i djetetova očekivanja o međuljudskim odnosima, i to na takav način da neutralno ponašanje drugih ljudi počnu tumačiti u negativnom svjetlu (Jenkins i sur., u tisku). Ovo su izravni učinci nesuglasica u braku. Sukobi među roditeljima imaju također i posredne učinke, jer mogu dovesti do prdhijena u odnosu iz- među svakog roditelja i djeteta (Fauber i Long, 1992).

Psihijatiijski poremećaji kod roditelja

Epidemiološka istraživanja redovito pokazuju da su psihijatrijski problemi kod roditelja povezani s povećanim rizikom za razvoj poremećaja kod djeteta (Bird, Canino i Rubio-Sripec, 1988; Richman, Stevenson i Graham, 1982). Cesto djeca pokazuju sličnu vrstu poremećaja kao i njihovi roditelji. Tako je, primjericej depresivnost roditelja snažnije povezana s dječjim internaliziranim poremećajima nego s eksternaliziranim poremećajima (Dowd- пеу i Соупе, 1990; Williams i sur., 1990). Hammen i sur. (1990) utvrdili su da kada djeca depresivnih roditelja imaju neki poremećaj, najčešće se također radi o depresiji. Kod djece čiji roditelji imaju anksiozni poremećaj, također je povećana vjerojatnost simptoma anksioznosti (Rosenbaum, Biederman i Gersten, 1988). Djeca koja žive s roditeljima koji imaju antisocijalne pore- mećaje (koji uključuju i agresivnost) sklonija su eksternaliziranim poremeća- jima nego drugim vrstama poremećaja (Huesmann i sur., 1984; Rutter i Giller, 1983).

Povećani rizik od poremećaja kod djece čiji roditelji imaju psihijatrijske poremećaje proizlazi iz nepovoljnih genetskih i okolinskih činitelja - obje vrste činitelja imaju ulogu u razvoju poremećaja (Rutter, Tizard i Whitmore, 1970). Kao što smo vidjeli u 7. poglavlju, utvrđeni su značajni koeficijenti nasljednosti za barem neke od mjera negativne emocionalnosti. U okolini također postoje važni uzročni činitelji: djeca depresivnih roditelja izložena su tuzi i razdražljivosti češće nego djeca nedepresivnih roditelja (Cohn i sur., 1990; Field i sur., 1990). Kod takve djece postoji povećana vjerojatnost da će i sama pokazivati ljutnju i tugu. Primjerice, Cohn i sur. utvrdili su da tijekom interakcija sa svojim depresivnim majkama dojenčad provodi 6.7% vremena pokazujući tugu i 7.6% vremena pokazujući ljutnju, dok djeca nedepresivnih majki tijekom interakcija sa svojim majkama tugu pokazuju 0.2% vremena, a ljutnju 0.8% vremena. Dio te povezanosti može se objasniti modeliranjem.Međutim moguće je također i to da su djetetovi ciljevi tijekom interakcija s depresivnim ili razdražljivim roditeljem osujećeni, što dovodi do većeg pokazivanja negativnih emocija (Tronick, 1989).

U interakciji s depresivnim roditeljem dijete uči kako reagirati na roditeljeve emocije, na koji način roditeljeve emocije izazivaju emocije kod njega te na koji način njegove komunikacije utječu na roditelja. Kroz svoje iskustvo dijete počinje graditi shemu o vlastitim emocijama i o emocijama svog roditelja. Field i sur. (1988) usporedili su interakcije male djece depresivnih majki s interakcijama male djece nedepresivnih majki. Djeca su snimana na videovrpce za vrijeme igre s majkom, a potom za vrijeme igre s nepoznatom osobom. Nepoznata osoba nije znala je li djetetova majka depresivna ili ne. Tijekom igre s majkom djeca depresivnih majki pokazivala su više


odvraćanja pogleda i općenito su bila negativnija. Takvo se djetetovo ponašanje preno- silo i u interakciju s nepoznatom osobom. Nepoznata osoba bila je manje ak- tivna, manje je pričala i manje se igrala s djecom depresivnih majki nego s dje-

com nedepresivnih majki. Prema tome, već u prva tri mjeseca života djeca izgrađuju obrasce reagiranja koji se temelje na prilagođavanju emocionalnim stanjima njihovih majki, i te obrasce nose sa sobom u nove interakcije.

Ovakve interakcije mogu kod sasvim male djece izazvati osjećaj nepovje- renja u roditelje, što ometa razvoj odnosa privrženosti. Utvrđeno je da djeca depresivnih majki ćešće razvijaju nesiguran stil privrženosti (Lyons-Ruth, Alpern i Repacholi, 1993; Radke-Yarrow i sur., 1985).

Dijete također uči i o učinku emocija na interakcije, promatrajući depresivnog roditelja u interakciji s drugim članovima obitelji. Hops i sur. (1987) opažali su obrasce interakcija u obiteljima u kojima je majka bila depresivna. Utvrdili su da majčino depresivno raspoloženje dovodi do obuzdavanja očeve agresivnosti prema majci, kao i agresivnosti djece prema majci. Prema tome, majčino raspoloženje ima funkciju pošteđivanja majke od ljutnje drugih čla- nova obitelji. Kada su otac i djeca pokazivali ljutnju prema majci, to je privremeno obustavilo njezino depresivno raspoloženje. Sto djeca iz ovakve vrste iskustava uče o emocijama? Ona uče da izražavanje tuge

Slika 8.3 Depresija je razmjerno česta kod majki male djece. Ona obuhvaća beznađe, koje je često u nepovoljnim životnim i materijalnim uvjetima te pri slaboj podršci bračnog partnera - i naravno, ona utječe na djecu.


sprječava druge ljude da se ljute te da izražavanje ljutnje druge ljude aktivira i izvlači iz depresivnih stanja. Otkriven je još jedan zanimljiv nalaz: kada su očevi obuzdavali svoju ljutnju prema suprugama, pokazivali su više ljutnje prema svojoj djeci. To znači kako djeca također mogu naučiti da emociju koju ljudi doživljavaju prema nekoj osobi ne moraju nužno prema toj osobi i izraziti.

Još jedna posljedica života u obitelji s depresivnim roditeljem jest to što dijete može biti izloženo negativnim procjenama svijeta, koje onda kasnije i samo upotrebljava u svojim procjenama događaja. Zahn-Waxler i Kochanska(1990) utvrdili su da majke s depresijom češće govore stvari koje kod njihove djece izazivaju osjećaje krivnje i anksioznosti te da češće izražavaju svoje ra- zočaranje nego nedepresivne majke. Garber, Braafladt i Zeman (1991) utvrdili su da su depresivne majke kritičnije prema svojoj djeci od nedepresivnih majki. Roditeljeve negativne procjene djeteta mogu pospješiti razvoj određenih obrazaca procjenjivanja događaja o kojima smo raspravljali ranije: pripisivanje negativnih dogadaja svojim slabostima. Prema tome, na načine koje smo ovdje prikazali, djeca razvijaju emocionalne reakcije koje im postaju uobičajene i koje se sjedinjuju u emocionalne sheme. Premda u početku u njihovim obiteljskim prilikama te sheme mogu biti adaptivne, one se nastavljaju i dalje u životu i prenose u druge okolnosti.

Odnos između roditelja i djeteta

Kao što smo vidjeli u 7. poglavlju, teškoće u odnosu roditelj-dijete važne su za razumijevanje djetetovih obrazaca emocionalnosti. Ovdje prikazujemo svega tri od nekoliko vrsta teškoća koje su povezane s poremećajima kod djece.

Odsutnost ranog odnosa privrženosti

U ranoj formulaciji teorije privrženosti, Bowlby je smatrao kako su djeca koja nemaju mogućnost stvoriti primarni odnos privrženosti u ranom djetinjstvu time trajno pogođena (Bowlby, 1951). Razlog za to nalazio se u Bowl- byjevoj pretpostavci da je roditeljska ljubav jednako važna za djetetov razvoj kao i hrana. Istraživanje koje su proveli Harlow i Harlow (1962), kao i druga istraživanja prikazana u 3. poglavlju, poduprla su takvo shvaćanje. Longitu- dinalna istraživanja djece koja su odrasla u institucijama omogućuju nam ispitivanje dugoročnih učinaka odsutnosti primarnog odnosa privrženosti u ranom životu. Tizard i Hodges (Hodges i Tizard, 1989a, 1989.b; Tizard i Hodges, 1978) pratili su djecu koja su smještena u institucije prije nego što su navršila dvije godine života, a napustila su ih između druge i sedme godine života. Osoblje koje je bilo zaposleno u tim institucijama pružalo je dobru tjelesnu skrb i poticalo kognitivni i govorni razvoj, ali su djeca imala velik broj odgajatelja (u prosjeku 50) i nisu izgradila ni jedan poseban odnos pri- vrženosti.

U dobi između dvije i sedam godina djeca su ili bila vraćena u svoje bio- loške obitelji ili su bila trajno posvojena. Obnovljene biološke obitelji imale su malo sredstava za život i veći broj djece koji je živio u obitelji; one su imale ambivalentan stav prema djetetovu povratku. Posvojiteljske obitelji općenito su bile vrlo oduševljene dolaskom djeteta, izuzetno su se trudile izgraditi odnos s njime i bile su spremne tolerirati znatnu ovisnost rano u odnosu. Djeca vraćena u biološke obitelji i posvojena djeca uspoređena su s djecom istog uzrasta koja su cijelo vrijeme odrastala uz svoje roditelje.

Kada su djeca navršila 8 i 16 godina, ona koja su bila smještena u institucijama u većoj su mjeri pokazivala psihopatološke poremećaje nego djeca koja su cijelo vrijeme odrastala uz svoje roditelje. Prema procjenama učitelja obje su skupine ranije institucionalizirane djece pokazivale veći broj simptoma koji upućuju na psihopatologiju - traženje pažnje, nemir, nepopulamost, svadljivost i agresivnost - nego njihovi neinstitucionalizirani vršnjaci. Odnosi s vršnjacima također su bili lošiji.

Kod kuće je slika bila drugačija. Tu su se, prema procjenama roditelja, posvojena djeca i djeca


vraćena u biološke obitelji razlikovala u svom odnosu prema drugim članovima obitelji, kao i po psihopatološkim simptomima. Djeca vraćena u biološke obitelji imala su znatno više smetnji - više psihopa- toloških simptoma, manje čvrste odnose privrženosti te konfliktnije i teže obiteljske odnose. Međutim djeca koja su bila posvojena, prema izvještajima roditelja funkcionirala su dobro. Roditelji-posvojitelji za njih su izvijestili da imaju bliske i tople odnose s drugim članovima obitelji. Kvaliteta njihove privrženosti nije se razlikovala od kvalitete privrženosti djece koja su cijelo vrijeme odrastala uz svoje roditelje. Posvojena djeca nisu pokazivala više psi- hopatoloških simptoma.

Ovi nalazi pokazuju kako se institucionalizirana djeca koja nisu imala primarni odnos privrženosti u ranom djetinjstvu doista teže slažu sa svojim vršnjacima. I učitelji i vršnjaci to primjećuju i udaljavaju se od te djece. Među- tim, u obiteljima kojima je stalo do te djece članovi obitelji izuzetno se oko njih trude. Možda u početku njihova međusobnog odnosa oni toleriraju neo- bičnosti, dajući djetetu priliku da bude voljeno i da doživi prisne odnose.stisoZ 5 O' bi u I ski Pt i stStil privrženosti

Premda je Bowlbyjeva teorija privrženosti formulirana kako bi se objasnila značajna odstupanja u odgoju i skrbi o djetetu, npr. institucionalna skrb, Ainsvvorth i sur. (1978) proširili su tu teoriju kako bi povezali ponašanje roditelja i djeteta u normalnom rasponu. Kao što smo objasnili u 7. poglavlju, razmjerno male varijacije u majčinoj osjetljivosti povezane su sa specifičnim stilovima privrženosti koji se utvrđuju testom “Nepoznata situacija”. Privrženost se mnogim istraživačima čini toliko temeljnom da se postavilo pitanje predviđaju li stilovi privrženosti - siguran, ambivalentan i izbjegavajući- psihopatologiju. Provedena su brojna istraživanja, ali povezanost između stila privrženosti u dobi od godinu dana i kasnijih psihopatoloških pore- mećaja pokazala se slabom i nedosljednom. Tako je u jednom istraživanju ut- vrđena povezanost između stila privrženosti i psihopatologije kod predškol- ske i školske djece samo za djeČake, ali ne i za djevojčice (Lewis i sur., 1984), u drugom samo za djevojčice, ali ne i za dječake (La Freniere i Sroufe, 1984), a u trećem je utvrđena za ponašanje u jednoj situaciji, ali ne i u drugoj situaciji (Oppenheim, Sagi i Lamb, 1988). U drugim istraživanjima utvrdeno je, una- toč preciznoj metodologiji, da stil privrženosti uopće nije povezan s psihopatologijom (Fagot i Kavanagh, 1990; Goldberg i sur., 1989). Ova nedosljednost pokazuje da je nesiguran stil privrženosti, u najboljem slučaju, samo slab prediktor psihopatologije.

Međutim postoji jedna kategorija privrženosti za koju je utvrđeno da je snažno povezana s psihopatološkim poremećajima kod djece. To je kategorija dezorijentirane/dezorganizirane privrženosti, koju su Main i Solomon (1986) dodali trima stilovima privrženosti (sigurnom, ambivalentnom i izbje- gavajućem). Djeca takvog stila privrženosti reagiraju na majčin povratak nakon odvajanja proturječnim ponašanjima i dezorijentiranošću. Ona nemaju povezanu i organiziranu reakciju na svoje roditelje u vremenima stresa. Takav obrazac privrženosti češće je pronađen kod rizične djece. U populaciji srednje klase on se pojavljuje kod 13% dojenčadi (Main i Solomon, 1990), dok kod dojenčadi siromašnih majki koje imaju depresiju njegova zastupljenost iznosi 54% (Lyons-Ruth i sur., 1990), a u uzorku zlostavljane djece čak 82% (Carlson i sur., 1989).

Utvrđeno je da je ovaj obrazac dezorganizirane privrženosti snažno povezan s psihopatologijom. Lyons-Ruth, Alpern i Repacholi (1993) pratili su skupinu djece od navršenih 18 mjeseci pa do pet godina života. Ta su djeca bila izložena višestrukim rizicima, uključujući siromaštvo, zlostavljanje i majčinu psihijatrijsku bolest. Među njima, 71% onih koji su u dobi od pet godina pokazivali značajnu razinu neprijateljstva u dobi od 18 mjeseci bilo je klasificirano u dezorganizirani stil privrženosti, a svega 12% u sigurni stil privrženosti. Predviđanja unaprijed nisu bila tako dobra: približno polovica djece koja su u dobi od 18 mjeseci pokazivala dezorganizirani stil privrženosti nije


razvila psihopatologiju. Ovo istraživanje potvrdilo je da kod djece iz vrlo poremećenih okolina postoji rizik za razvoj psihopatologije, a rani znakovi mogu se pronaći u emocionalnim reakcijama u dobi od 18 mjeseci. Međutim nije jasno koje su specifične okolinske i temperamentalne preteče tog obrasca reagiranja.

Prema tome, sigurni, ambivalentni i izbjegavajući stilovi privrženosti u dobi od godinu dana nisu važni prediktori psihopatoloških poremećaja. De- zorganizirani stil privrženosti povezan je s psihopatologijom, ali je taj stil privrženosti toliko čvrsto povezan s vodećim rizičnim činiteljima u djetetovoj okolini da se čini vjerojatnim kako ti činitelji, a ne nedostaci u majčinoj osjetljivosti, zapravo predstavljaju rizike. U usporedbi s ekstremnim neprija- teljstvom, zlostavljanjem i zanemarivanjem, o kojima ćemo raspravljati sada, male razlike u majčinoj osjetljivosti imaju tek neznačajne učinke na psihopatologiju.

Razlike u kvaliteti odnosa između roditelja i djeteta

Neprijateljstvo i kritiziranje u odnosu roditelja prema djetetu dosljedno se pokazuju važnim prediktorima psihopatologije u djetinjstvu, posebno pojave eksternaliziranih poremećaja (Ohveus, 1980; Patterson, 1982; Stubbe i sur.,1993) . Primjerice, Richman, Stevenson i Graham (1982) intervjuirali su obitelji kada su djeca bila stara tri ili osam godina. Na temelju boje majčina glasa i sadržaja njezinih izjava o djetetu tijekom dvosatnog intervjua procijenjena je njezina toplina i kriticizam. U odnosu na djecu koja nisu imala nikakav psihijatrijski poremećaj, trogodišnjaci s psihijatrijskim poremećajima četverostruko su češće imali majku koja je bila kritična prema njima, tri i pol puta češće imali su majku čija je toplina prema djetetu procijenjena niskom i tri puta češće imali su majku koja ih je tukla. Kod očeva su utvrđeni slični obrasci.

Tjelesno zlostavljanje djece rezultira čitavim nizom razvojnih, spoznajnih, emocionalnih i socijalnih posljedica (Cicchetti, 1990). Što se tiče psihopatologije, postoji vjerojatnost razvoja eksternaliziranih poremećaja i problema povezanih s agresivnošću (Simons i sur., 1991). Pronađeni su također i internalizirani simptomi, osobito depresija (Sternberg i sur., 1993).

Djeca iz zlostavljajućih obitelji sklona su postupke drugih ljudi procijeniti neprijateljskima. Dodge, Bates i Pettit (1990) istraživali su djecu iz opće populacije. Sest mjeseci prije nego što su djeca krenula u školu njihovi su roditelji intervjuirani o učestalosti tjelesnog kažnjavanja djeteta i jačini tih kazni. Kad su djeca krenula u školu procijenjena je njihova agresivnost prema vršnjacima na temelju sociometrijskih intervjua, kojima je od svakog djeteta iz razreda traženo da imenuje djecu koja su zločesta i puno se tuku. Utvrđeno je da su učestalost i ozbiljnost tjelesnog kažnjavanja kod kuće povezani s djetetovom agresivnošću prema vršnjacima u školi. Od djece je također traženo da zaključe o namjeri koja se nalazi iza nekih neutralnih socijalnih podražaja. Djeca koja su kod kuće bila izložena velikoj količini tjelesnog kažnjavanja neutralnim postupcima druge djece češće su pripisivala neprijateljske namjere nego djeca koja nisu bila tjelesno zlostavljana. Njihove kognitivne procjene namjera drugih ljudi djelomice objašnjavaju povezanost izmedu njihova iskustva kod kuće i razine njihove agresivnosti s vršnjacima. Prema tome, djeca koja žive u zlostaVljajućim obiteljima sklonija su u postupcima svojih vršnjaka vidjeti neprijateljske namjere prema sebi te, posljedično tome, reagirati agresivno.

Nije samo izloženost negativnim emocijama ono što kod djece povećava rizik od psihopatologije. Nedostatak pozitivnih emocija u odnosu roditelj- dijete također je povezan s povećanom psihopatologijom kod djece. Pettit i Bates (1989) vršili su opažanja interakcije roditelj-dijete kod kuće kada je dijete bilo staro 6,13 i 24 mjeseca. Procjenjivane su pozitivne emocije koje su majke pokazivale prema svojoj djeci: osjećajan kontakt (u dobi od 6 mjeseci), osjećajno podučavanje (u


dobi od 13 mjeseci) i verbalno poticanje (u dobi od 24 mjeseca). Kada su djeca bila stara 4 godine procjenjivana je njihova psihopatologija. Manja količina pozitivnih majčinih emocija u prve dvije godine života bila je prediktivna za internalizirane i eksternalizirane probleme u dobi od četiri godine. Nedostatak pozitivnih majčinih emocija bio je snažniji prediktor djetetovih problema nego što su to bile negativne emocije.

Kao i kod bračnih sukoba i roditeljske depresivnosti, mehanizmi koji su uključeni u stvaranje povezanosti između djetetova odrastanja u vrlo kri- tičnoj ili tjelesno zlostavljajućoj obitelji i razvoja problema povezanih s agre- sivnošću, vjerojatno su također različiti. Oni obuhvaćaju podudaranje visokih razina ljutnje, učenje negativno pristranih sustava procjenjivanja i učenje emocionalnih nizova u kojima se na različite emocije reagira ljutnjom. Odsut- nost emocionalne topline također je važna u predikciji obrazaca emocionalnosti koje djeca razvijaju. Još uvijek ne znamo dovoljno o tome zbog čega zlostavljanje katkada rezultira eksternaliziranim poremećajima, a katkada internaliziranim poremećajima. Konstitucijski činitelji kao što su spol i temperament mogu imati određenu ulogu u tome.

Siromaštvo

Siromaštvo je snažno povezano s povećanom prevalencijom psihijatrijskih poremećaja (Costello, 1989). Boyle je (1991), izvještavajući o uzorku djece iz opće populacije u Ontariu, dobi od 4 do 16 godina, utvrdio da prevalencija poremećaja među djecom čiji su roditelji godišnje zarađivali više od 50 000 S (podatak za 1983. godinu) iznosi 14%, a među djecom čiji su roditelji go- dišnje zarađivali manje od 10 000 $ 35%. Pojam “siromaštvo” ne omogućuje nam razumijevanje načina na koji kod te djece dolazi do povećanog rizika. U industrijaliziranom društvu siromaštvo znači raspolaganje s malo resursa, a u obiteljima s oskudnim resursima razina stresa je povećana (Rutter i sur., 1975). To je pak povezano s učestalijim izražavanjem negativnih emocija prema djeci (Radke-Yarrow, Richters i Wilson, 1988), psihijatrijskim pore- mećajima i poremećajima ličnosti kod roditelja te bračnim neskladom. Ali si- romaštvo može također imati i izravan učinak na razvoj problema, osobito eksternaliziranih. Siromašna djeca mogu osjećati da su spriječena u postizanju svojih ciljeva. Putem medija i na druge načine ona su izložena različitim predmetima, aktivnostima i dostignućima koji su drugim ljudima dostupni. ali njima nedostupni.Kombinacija rizičnih činitelja

Prisjetimo se ponovno slučaja Petra, o kojem smo govorili na početku ovog poglavlja. Kao što smo vidjeli, u njegovu životu istodobno je postojalo nekoliko stresora. Njegova je majka u jednom razdoblju bila depresivna, njegovi su roditelji bili u sukobu i obitelj je živjela u siromaštvu. Nekoliko skupina istraživača koji su se bavili epidemiološkim istraživanjima pokazalo je da su djeca pod najvećim rizikom onda kada se veći broj stresora pojavljuje zajedno (Rutter, 1979; Williams i sur., 1990). Rutter je opisao šest obiteljskih činitelja koji djecu stavljaju pod povećan rizik za razvoj psihopatologije. Mi smo opisali četiri od tih šest činitelja: depresiju roditelja, bračni nesklad ili razvod, uklanjanje djeteta iz obitelji od strane državnih organa i siromaštvo - to su činitelji koje najbolje možemo razumjeti razmotrimo li emocije koje su kod njih uključene. Ostala dva Rutterova činitelja nismo razmatrali; to su velik broj članova obitelji i kriminalitet roditelja. Utjecaj veličine obitelji može se objasniti, kao i siromaštvo, oskudnošću važnih resursa, uključujući i dostupnost roditelja, što povećava učestalost i intenzitet negativnih emocija. Kriminalitet roditelja može biti povezan s negativnijim roditeljskim odgoj- nim postupcima, poput povećanog neprijateljstva prema djetetu i slabijeg nadzora nad njime (Patterson, 1986). Rutter i sur. (1975) utvrdili su da u ur- banim područjima, u odnosu na ruralna, dvostruko veći broj djece ima pore- mećaje, uglavnom zbog povećane prisutnosti ovih šest rizičnih činitelja.


Iz ovoga proizlazi jedan važan zaključak, koji je prikazan i na slici 8.4 Djeca kod koje je prisutan samo jedan od tih šest rizičnih činitelja ne razlikuju se od djece kod koje ne postoji ni jedan rizični činitelj. Ali s prisut- nošću svakog sljedećeg rizičnog činitelja vjerojatnost da će dijete imati neki poremećaj naglo se povećava. Prisutnost dva stresora u odnosu na samo jedan četverostruko povećava vjerojatnost da će dijete razviti neki psihopa- tološki poremećaj. Prisutnost četiri stresora povećava taj rizik čak 20 puta.

Dvosmjemi utjecaji i potkrepljenja u okolini

Premda smo opisali način na koji roditelji utječu na svoju djecu, prilično je nevjerojatno da se taj utjecaj ostvaruje na tako jednostavan način. Djeca teškog temperamenta češće izazivaju ljutnju kod svojih roditelja, a ljutnja roditelja djetetovo ponašanje vjerojatno čini još težim (Lytton, 1990). Patterson (1982) je pisao o uzajamno prisiljavajućim obrascima ponašanja u agresivnim obiteljima. Na djetetovo agresivno ponašanje roditelj reagira još agresivnije, što kod djeteta može izazvati daljnju agresiju itd. Naše emocije drugim osobama nešto priopćavaju. U sljedovima emocionalnih komunikacija pripisivanje izražavanja emocije nekom pojedincu ima svoju problematičnu stranu. Što se više neka osoba protivi razgovoru sa svojim bračnim partnerom, to ona osjeća snažniju frustraciju i Ijutnju. Kako se njezina ljutnja povećava, tako se kod prvog partnera smanjuje želja za razgovorom. Opisivanje emocije unutar

20

15

10

4+

Slika 8.4 Rutterov (1979) dijagram učinaka rizičnih činitelja na razvoj psihijatrijskih poremećaja kod djece. Djeca kod koje je prisutan samo jedan rizični činitelj imaju jednaku vjerojatnost razvoja poremećaja kao i djeca kod koje nije prisutan ni jedan rizični činitelj. Međutim sa svakim sljedećim rizičnim činiteljem prevalencijapsihijatrijskih poremećaja višestruko se povećava.

nekog pojedinca ne govori ništa o tome što je tu emociju prouzročilo, kao ni o tome što ju održava.

Ovdje smo se usredotočili na obitelji koje su povezane s određenim tipo- vima psihopatologije. Grupe vršnjaka također imaju važnu ulogu u održavanju psihopatologije, osobito eksternaliziranih poremećaja. Patter- son, Capaldi i Bank (1991) smatraju da djeca uče obrasce antisocijalnog ponašanja kod kuće, a zatim ih prenose u školu. Takvi obrasci ponašanja brzo dovode do odbacivanja od strane druge djece (Coie i Kupersmith, 1983), čime se povećava vjerojatnost da će se dijete i dalje ponašati agresivno.

Konstitucijski činitelji povezani s psihopatologijomU prethodnom smo poglavlju raspravljali o ulozi temperamenta u emocionalnosti. Temperament

smo smatrali jednim od elemenata koji sudjeluju u stvaranju emocionalnih sklonosti. Rane karakteristike temperamenta umjereno su povezane s vjerojatnošću razvoja psihopatologije i vrstom psihopatologije (Bates, 1987; Maziade i sur., 1990). Rende (1993) je proveo is- traživanje na reprezentativnom uzorku koji se sastojao od 164 djece. Tem- perament je procjenjivan u dobi od


jedne i dvije godine, a zatim ponovno u trećoj i četvrtoj godini života. Kada je dijete navršilo sedam godina majka je, ispunjavanjem upitnika, dala podatke o djetetovim problemima ponašanja. Kod dječaka je emocionalnost u dojenačkoj dobi objašnjavala 4%, a emocionalnost u ranom djetinjstvu dodatnih 4% varijance anksioznosti i depresivnosti u dobi od sedam godina. Kod djevojčica je predikcija bila uspješnija. Emocionalnost u dojenačkoj dobi objašnjavala je 9%, a emocionalnost u ranom djetinjstvu dodatnih 8% varijance kasnije anksioznosti i depresivnosti. Problemi pažnje kod dječaka mogli su se predvidjeti na temelju ranih procjena aktivnosti, jedne od dimenzija temperamenta, pri čemu su te rane procjene aktivnosti objašnjavale 20% varijance problema pažnje u dobi od sedam godina. Prema tome, temperament ima određeni utjecaj na razvoj problema ponašanja kod djece. Moguće je da se psihopatologija razvija samo onda kada nepovoljan temperament djeluje u interakciji s negativnom okolinom. Primjerice, kada su djeca teškog temperamenta živjela u poremećenim obiteljima, Maziade i sur. (1990) utvrdili su da postoji veći rizik nastanka kasnije psihopatologije nego onda kada su živjela u obiteljima koje su dobro funkcionirale.

U novije vrijeme pojavilo se veliko zanimanje za genetske utjecaje na psihopatologiju. To pitanje nećemo detaljno razmatrati, ne zbog toga što ono nije važno, nego zbog toga što se više zna o vezi između emocija i okolinskih rizika za nastanak psihopatologije nego o vezi između emocija i genetskih rizika za razvoj psihopatologije. Metode za istraživanje genetskih hipoteza u posljednjih su 15 godina znatno unaprijeđene i postoji nekoliko opsežnih pregleda nalaza o poremećajima u dječjoj dobi, uključujući i pregled Ruttera i suradnika (1990). Nekim poremećajima u djetinjstvu, osobito autizmu, mora se prvenstveno pristupiti s genetskog gledišta. Rutter i sur. zaključili su kako je, premda postoje dokazi o genetskim utjecajima na eksternalizirane i internalizirane poremećaje u djetinjstvu, teško znati koliko su ti utjecaji snažni. Rezultati dobiveni u različitim istraživanjima katkada su zbunjujući. Tako, primjerice, za kriminalitet odraslih osoba postoje snažni dokazi o genetskim utjecajima, ali za genetske utjecaje na poremećaje ponašanja u djetinjstvu i na delinkvenciju dokazi nisu osobito snažni. S obzirom na to da kriminalitetu odraslih osoba gotovo uvijek prethode raniji poremećaji ponašanja, to se čini iznenađujućim. Moguće je da trajna delinkvencija ima snažniju genetsku osnovu nego delinkvencija koja prestaje prije odrasle dobi, ali to još uvijek ne znamo. Za internalizirane poremećaje u djetinjstvu, Rutter i sur. zaključili su kako, premda je opravdano izvesti zaključak da genetski činitelji imaju određenog utjecaja, u vrijeme kada su pisali svoj pregledni rad nije bilo izravnih dokaza za to koji bi proizlazili iz dobro kontroliranih istraživanja blizanaca. Pitanjem genetskih utjecaja na psihopatologiju bavimo se ponovno u 11. poglavlju.

Neki konstitucijski činitelji koji su važni zbog toga što povećavaju rizik od poremećaja kod djece, a mogu i ne moraju ostvarivati svoj učinak putem emocionalnih činitelja, jesu zaostajanja u razvoju i misaoni nedostaci. Kod djece s nižim kvocijentom inteligencije (Anderson i sur., 1987; Rutter, Tizardi Whitmore, 1970), zakašnjelim jezičnim razvojem (Richman, Stevenson i Graham, 1982) i blagim misaonim teškoćama povezanima s preranim rođe- njem (Minde i sur., 1989) postoji veća vjerojatnost razvoja psihijatrijskih poremećaja kasnije u djetinjstvu.

Zaštitni činitelji

Kao što se stresori pridružuju jedan drugome i povećavaju ukupni rizik, rizičnim činiteljima mogu se pridružiti neki drugi činitelji i poboljšati ukupnu situaciju (Rutter, 1992). Jedno od važnih pitanja u dječjoj psihopatologiji je zbog čega neka djeca razviju етос\овзЉ\е potemećaie i poremećaje ponašanja, dok druga djeca, koja su izložena istim tim rizicima, takve pore-

Slika 8.5 Prosječan broj psihijatrijskih simptoma kod djece čiji su roditelji imali dobar ili konfliktan brak, ovisno o tome je li dijete imalo blizak odnos s odraslom osobom izvan obitelji (Jenkins i Smith, 1990).


mećaje ne razviju. Razmislite ponovno o Petru. Zbog čega je on pokazivao smetnje, a njegove sestre, koje su odrastale u istoj obitelji, nisu? Petrove sestre imale su jedna drugu, kao sasvim male bile su lakšeg temperamenta i obje su imale bolji odnos s majkom. Činjenica da su bile djevojčice također je važna - djevojčice su manje podložne razvoju određenih oblika psihopatologije nego dječaci.

Za koje je činitelje u dječjem životu utvrđeno da štite od poremećaja? Djeca iz vrlo stresnih okolnosti pokazuju manje problema ako imaju braću s kojom su bliska (Jenkins, 1992), bake i djedove koji u velikoj mjeri sudjeluju u skrbi o njima (Jenkins i Smith, 1990; Werner i Smith, 1982) ili ako u školi doživljavaju uspjeh (Quinton, Rutter i Liddle, 1984). Takvi činitelji mogu imati presudnu ulogu u tome hoće li dijete funkcionirati dobro unatoč stresu ili će podleći učincima stresa i razviti psihopatološki poremećaj. Primjer za to dolazi nam iz istraživanja Jenkinsa i Smitha (Jenkins i Smith, 1990), koji su intervjuirali roditelje i djecu iz obitelji u kojima je postojala visoka razina sukoba između roditelja, kao i one iz komparabilnog uzorka obitelji u kojima je razina sukoba među roditeljima bila niska. Na slici 8.5 možemo vidjeti da su djeca iz konfliktnih obitelji koja su imala blizak odnos s odraslom osobom izvan obitelji (najčešće s bakom ili djedorn) pokazivala manje psihopatologije od djece koja nisu imala takav blizak odnos. Prisutnost bake ili djeda nije bila prediktor psihopatologije kod djece koja nisu živjela u stresnim okolnostima. To pokazuje kako bake i djedovi katkada mogu kompenzirati probleme prisutne u djetetovoj okolini.

Škole također mogu dosta toga učiniti kako bi zaštitile djecu od štetnih posljedica stresnih obiteljskih okolnosti (Rutter i sur., 1979). Jedan od naj-

dobar brak loš brak


dojmljivijih primjera za to je rad Comera (1988), dječjeg psihijatra koji se bavi poboljšanjem životnih izgleda djece kod koje postoji veliki rizik kako za razvoj psihopatologije, tako i za neuspjeh u školi. Comer je počeo raditi s dvije škole u najsiromašnijim područjima New Havena u Connecticutu. Nje- gova je hipoteza bila da crnačka djeca doživljavaju školski neuspjeh zbog otuđenosti od škole. Vrijednosti njihovih roditelja i vrijednosti škole bile su proturječne. Comer je radio na promjeni ustroja škola, tako da je roditelje uključio u rukovođenje i upravljanje školom. U školama su osnovani timovi za duševno zdravlje kako bi učiteljima pomogli razumjeti poremećeno ponašanje te kako bi rano intervenirali kod djece koja su takvo ponašanje pokazivala. Škole su se povezale s lokalnom zajednicom i organizirale društvene događaje u kojima su se roditelji i osoblje škole međusobno upoznavali u ne- prijetećim okolnostima. Prije nego što je ovaj program započeo, dvije škole u kojima su Comer i njegov tim radili imale su najniže razine postignuća u čita- vom New Havenu. Djeca su često bila isključivana iz škole zbog teškog ponašanja. Deset godina kasnija, a bez da nije došlo do ikakve promjene u so- cioekonomskoj razini roditelja iz dviju promatranih škola, te su dvije škole zauzimale treće i četvrto mjesto u gradu po rezultatima na testovima mate- matičkog postignuća i čitanja - i deset godina u njima nije bilo ozbiljnih problema ponašanja. Ovo je važan i ohrabrujući primjer toga kako se život rizične djece može značajno poboljšati.

Dijateza-stres: model poremećaja

Kakvim modelima raspolažemo u psihopatologiji i u normalnom emocionalnom razvoju, kojima bismo mogli objasniti činjenice prikazane u ovom poglavlju? U modelu dijateza-stres pretpostavlja se da međusobna interakcija fizioloških i okolinskih varijabli dovodi do psihopatologije. Neki su ljudi osjetljiviji od drugih i skloniji razvoju psihopatologije zbog svoje konstitucije- uključujući genetsku osjetljivost, misaone nedostatke uzrokovane ozljedama nastalim u porodu i značajke temperamenta. Takvi činitelji predstavljaju dijatezu, odnosno predispoziciju.

Zatim, dogadaji i teškoće u čovjekovu životu mogu stvoriti zahtjeve s kojima se ta osoba ne može nositi. To su stresori. Djeca mogu doživjeti gubitak roditelja, roditeljsku nebrigu ili stalne sukobe između roditelja. Ako dijete nema unutrašnje resurse ili resurse u okolini koji bi mu omogućili suočavanje s takvim stresorom, njegovo emocionalno stanje i ponašanje mogu se pore- metiti. Kada su prisutni zaštitni činitelji, oni djeluju na taj način da pomažu osobi u njezinu suočavanju s nepovoljnim okolnostima. Ovakav model uključuje činitelje na različitim razinama: konstitucijske, obiteljske i društ- vene. Ti se činitelji međusobno kombiniraju te uzrokuju poremećaje ili štite od njih.

U 7. poglavlju vidjeli smo da konstitucijski i okolinski činitelji utječu na razvoj obrazaca emocionalnog izražavanja. Ti obrasci mogu se shvatiti kao dijateza. To se može odnositi na sklonost određenim emocijama kada dogadaji postanu stresni - primjerice, sklonost tome da se u stanjima po- tištenosti ili tjeskobe uvijek reagira ljutnjom ili povlačenjem. Na temelju ovakvih emocionalnih sklonosti ne može se predvidjeti kada će dijete pokazati poremećaj, no one su vjerojatno važne u određivanju vrste poremećaja koji će se pojaviti.


Vratimo se još jednom Petru. Premda su druga djeca izložena sličnim rizičnim činiteljima, redoslijed kojim se oni pojavljuju, vrijeme u koje se pojavljuju, njihov intenzitet te unutrašnji doživljaj tih događaja čine iskustvo svake osobe jedinstvenim. Takvi činitelji djeluju u međusobnoj interakciji i dovode do ishodakoji je mnogo više od zbroja pojedinačnih učinaka. Stoga je prilično razumljivo da smo u istraživanjima psihopatologije, kada razmatramo mnogobrojne rizične činitelje, rijetko kad sposobni predvidjeti više od približno 25 do 30% varijance dječje psihopatologije.

Ovo nas vraća našoj raspravi o dinamičkim sustavima, koju smo započeli u 6. poglavlju. Emocionalni razvoj odvija se kroz interakciju brojnih činitelja unutar pojedinca te između pojedinca i okoline. Pojedinačni sustav doista postaje organiziran na određene načine. Neka su djeca više sklona ljutnji, neka tuzi, a neka tjeskobi. Ali toj su organizaciji doprinijeli višestruki utjecaji. Premda najznačajnije od tih utjecaja možemo utvrditi, naša sposobnost pred- viđanja ishoda za pojedince i dalje je prilično ograničena - a vjerojatno tako i treba biti. Istraživanje dječje psihopatologije u zadnjih 30 godina u velikoj nam je mjeri pojasnilo što predstavlja ozbiljne rizike za dijete, pa čak i što učinkovito možemo poduzeti kako bismo ih ublažili. Pa ipak, naposljetku. svaka se osoba probija kroz život na svoj vlastiti način i nitko ne može točno predvidjeti kakav će biti ishod.

Sažetak

Emocije su uključene u dječju psihopatologiju zato što su smetnje koje čine poremećaje po svojoj naravi emocionalne: eksternalizirane poremećaje obilježavaju ljutnja i agresivnost, depresiju obilježava tuga, a anksioznost je obilježena strahom. Načela uzrokovanja tih poremećaja po mnogočemu su slična načelima uzrokovanja manjih emocija. Međutim postoje razlike iz- među emocija i poremećaja. Vjerojatno je najvažnija ta što se emocionalni poremećaji u pravilu temelje na obrascima emocionalnog reagiranja, a ne na pojedinačnim emocijama i ti obrasci reagiranja smanjuju djetetove sposobnosti normalnog funkcioniranja u svakodnevnom životu. Pokazali smo kako su ti obrasci reagiranja pod utjecajem emocionalnog izražavanja u obiteljskom okruženju: emocija koje djeca vide kao i emocionalnih komunikacija koje su usmjerene prema njima, značenja koja se pridaju emocionalnim događajima kao i načina na koji članovi obitelji reagiraju na djetetove emocionalne izraze. Eksternalizirane poremećaje najčešće pokazuju dječaci, depresiju podjednako često dječaci i djevojčice, a anksioznost nešto češće poka-

zuju djevojčice. Neki poremećaji imaju znatan kontinuitet, a neki se nastavljaju i u odrasloj dobi. Utvrđeno je šest najvažnijih stresora ili rizičnih činitelja za dječju psihopatologiju: (a) sukob između roditelja; (b) depresivnost roditelja ili drugi psihijatrijski problemi; (c) zanemarivanje, zlostavljanjei druga slična obilježja odnosa roditelja prema djetetu; (d) loši socioekonom- ski uvjeti; (e) velik broj članova obitelji; (f) kriminalitet roditelja. Jedan od tih činitelja sam po sebi ne povećava djetetov rizik za razvoj poremećaja, ali dva činitelja zajedno povećavaju taj rizik četiri puta, a četiri činitelja zajedno čak 20 puta. Temperament i drugi genetski činitelji također imaju ulogu u povećanju rizika i valja razmisliti o tome kako se činitelji unutar djeteta kombiniraju s vanjskim događajima u stvaranju poremećaja. Istodobno, neki činitelji u djetetovu životu mogu djelovati kao zaštita protiv stresora - prisutnost brata ili sestre s kojima dijete ima blizak odnos, prisutnost bake ili djeda s


kojima je dijete blisko te postizanje uspjeha u nekom području školskog života. Općenito, genetski i drugi činitelji stvaraju emocionalne sklonosti koje pridonose predispozicijama (dijatezama) za određene vrste poremećaja, a životni događaji i teškoće mogu djelovati kao stresori koji mogu pokrenuti nastanak poremećaja i koji taj poremećaj održavaju.


Velik i koristan priručnik iz dječje psihijatrije; osobito pogledajte poglavlja 12 i 13, koja govore o nepovoljnim činiteljima kod djece te poglavlja 18,19 i 20 koja govore o eksternaliziranim i internaliziranim poremećajima:

Michael Rutter, Eric Taylor, & Lionel Hersov (Eds.). (1994). Child and adoles- centpsychiatrv: Modern approaches (3 rd ed.). Oxford: Blackwell.

Izvrstan uvod u dječji razvoj i dječje probleme:

Michael Rutter i Marjorie Rutter (1992). Developing minds: Challenge and conti- nuity across the life span. Harmondsworth: Penguin.

Jasno napisan članak o dječjoj osjetljivosti i otpornosti:

Emmie Werner (1989, April). Children of the Garden Island. ScientificAmerican, 260,106-111.

Dobro razmotreno pitanje regulacije kod djece:

Pamela Cole, Margaret Michel, & Laureen O’Donnell-Teti (1994). The development of emotion regulation and dysregulation: A clinical perspective. In N. Fox (Ed.), The de\’elopment of emotion regulation. Monographs ofthe Society for Research in Child Development, 59 (2-3, Serial No. 240), 73-103.


û/i/zcrijc i u eifici e/?

ioc(Ja u 'Spozfiaji

ihe/swaziji

Sadržaj

Funkcije emocijaKognidvne funkcije Racionalnost i emocije Emocije kao heuristici

Uloga emocija u upravljanju djelovanjemEmocije koje katkada nisu povezane s objektom (tzv. “slobodno-lebdeće” emocije)

Emocije koje su uvijek vezane uz objekt Zbog čega o emocijama ne valja razmišljati jednostavno kao o pozitivnima ili negativnima?

Učinci raspoloženja i emocija na kognitivno funkcioniranjeUčinci na percepcijuEmocije i pažnjaEmocije ipamćenjeUčinci raspoloženja na prosuđivanjePersuazija

Sažetak


Sllka 9.0 Što se događa na ovoj slavnoj slici? Pierre Auguste Renoir njome je ilustrirao Lhotinu priču o umjetniku koji pokušava nagovoriti mladu ženu da mu bude model. Na slici vidimo muškarca koji svoje lice požudno gura prema mladoj ženi i posesivno je drži. Pr<ten na ženinoj ruci pokazuje da je udana. Zadržava- jući uljudan socijalni osmijeh, ona se okreće u stranu. Renoir: “Ples u Bougivalu” 1882.-1883. (detalj).


... doktrina prirodne selekcije i istraživanje prirodnih tvari pokazuju kako se u odsutnosti bilo čega što se može imenovati mogu pojaviti voljni, humani, svrhoviti mehanizmi s točno određenim funkcijama te kako razlika između funkcije i svrhe ni u kom slučaju nije jasna.

Kenneth Craik, 1966, str. 153

Funkcije emocijaPrepoznavanje funkcija emocija možda je više nego bilo što drugo postavilo

istraživanje emocija na čvrste i trajne temelje. Nijedan od utemeljitelja istraživanja o emocijama iz 19. stoljeća nije smatrao da su emocije svrhovite. Za Darwina su emocionalni izrazi bili obrasci akcije koji su nekada imali funkcije, ali koji se kod odraslih ljudi pojavljuju bez obzira na to jesu li od ikakve koristi. James je držao da su emocije percepcije unutrašnjih stanja, ali bez neposrednih učinaka na ponašanje, jer se pojavljuju u trenutku kada je stvaran posao oko proizvođenja ponašanja već završio. Freud se usredotočio na načine na koje emocionalna stanja mogu aktivno remetiti funkcioniranje. Ali u tim ranim pristupima nalaze se zameci novijih shvaćanja. Potaknuti Darwinovim radom, danas vjerujemo kako su putem izazivanja obrazaca ponašanja karakterističnih za vrstu u situacijama koje su se tijekom evolucije ponavljale (Tooby i Cosmides, 1990) emocije pomogle ljudima u prilagodbi na fizički i socijalni svijet. Na temelju Jamesova razmišljanja o emocijama kao percepcijama tjelesnih procesa možemo postaviti pitanje o tome na koji način emocije mogu izvršavati kontrolnu funkciju, koja može biti važna. Freudovo isticanje nefunkcionalnih aspekata podsjeća nas na to da se valja pitati i o funkcijama emocija u svakodnevnom životu.

Funkcije emocija važne su ne samo s evolucijskog gledišta (o čemu smo raspravljali u 3. i 5. poglavlju), nego su važne također i tijekom individualnog razvoja, jer se naša djelovanja usklađuju s djelovanjima drugih ljudi (kao što smo vidjeli u 6. i 7. poglavlju). U ovom poglavlju proširujemo ovu temu ras- pravljajući o dva glavna kognitivna obilježja emocija: upravljanju djelovanjem i ustrojavanju kognitivnog sustava u različite modove organizacije. Učinci tog ustrojavanja očituju se kao modifikacija percepcije, usmjeravanje pažnje, lakša dostupnost određenih sadržaja u pamćenju te pristranost u raz- mišljanju. U sljedećem poglavlju raspravljamo o funkcijama emocija u socijalnim interakcijama odraslih ljudi.

Kognitivne ftmkcije

Pokret pod nazivom kognitivna znanost, koji se razvio 60-ih godina 20. stoljeća, značajno je promijenio način na koji istraživači razmišljaju o psi- hičkom životu. Osnovna metoda tog novog pokreta je konstrukcija kompju- torskih procesa koji su nalik na psihičke procese. Pitanje koje postavlja kognitivna znanost je sljedeće: ako moramo kreirati um, s kojim ćemo se

problemima morati suočiti, kojih se načela moramo pridržavati, što sve moramo uzeti u obzir - ne samo u vezi s ljudima, nego i s bilo kojim inteligentnim bičem? Ako možemo razaznati neke od tih


temeljnih načela, ta će načela postati važna za razumijevanje psihologije čovjeka.

U jednom vrlo utjecajnom radu Simon je (1967) obrazlagao kako emocije, ili nešto nalik na njih, nisu samo biološke pojave. Emocije su nužne kod svakog inteligentnog bića: kod čovjeka, Marsovca ili - ako ćemo ikada biti sposobni kreirati ga - kod inteligentnog kompjutora. Drugim riječima, emocije nisu samo biološki hir. One su rješenje općeg problema. Simonova rasprava povela je Danvinovu teoriju evolucije korak dalje, primjenjujući je na emocije na način na koji sam Darwin to nije činio. Simon se pitao: što za bilo koji misaoni sustav znači prilagoditi se kompleksnom svijetu, koja načela moraju biti zadovoljena u kreiranju bića koja funkcioniraju poput nas ljudi? “Pravilno istraživanje ljudske vrste”, rekao je Simon, “jest kreiranje”. Izazov otkrivanja načela kreiranja nalazi se u srži kognitivne znanosti.

Jedno od tih načela bilo je predmetom Tomkinsova teorijskog prijedloga (1995, o čemu smo raspravljali u 1. poglavlju): radi se o tome da ljudi imaju brojne različite motive ili ciljeve te da emocije među njima određuju prioritete. Simon je tvrdio da kako ćemo početi razvijati kompjutorske programe koji neće imati samo jedan, nego veći broj ciljeva, tako će se pojaviti događaji koji moraju prekinuti ono što program radi. Kod životinja se takvi prekidi pojavljuju onda kada se događa nešto glasno ili neočekivano ili pak nešto što upozorava na opasnost, onda kada neka fiziološka potreba postane hitna, ili pak onda kada nas određene misaone asocijacije podsjete na neko važno značenje. Svi takvi događaji utječu na našu pažnju - i kao što je rekao Simon: “Svi dokazi upućuju na usku povezanost između djelovanja ovog sustava za prekidanje i velikog dijela onoga što obično nazivamo emocionalnim ponašanjem” (Simon, 1967, str. 36).

Ova hipoteza Tomkinsa i Simona čini temelje većine suvremenih kognitivnih pristupa emocijama. Emocije djeluju tako da upravljaju našim brojnim motivima, preusmjeravajući našu pažnju s jedne stvari na drugu kada se u okolini, u našem tijelu ili u našim mislima pojave nepredviđeni događaji koji utječu na te stvari.

Kao što je pokazao Mandler (1984), zamisli o povezanosti emocija s pre- kidima aktivnosti prisutne su najmanje od francuskog psihologa Paulhana (1887). U novije vrijeme predložene su kao važne u utjecajnoj knjizi Millera, Galantera i Pribrama (1960) te u članku Mandlera (1964). Ništa novo ne predstavlja također ni razmatranje ponašanja uz isticanje njegovih nepred- vidivih učinaka, kao ni načina na koji različiti motivi mogu dolaziti u sukobe jedni s drugima. Te su teme bile obrađivane u klasičnim grčkim dramama, nekim Aristotelovim djelima i nmogim od Freudovih radova. Nova je u doba kognitivne znanosti bila samo zamisao o tome koliko su emocije (ili nešto nalik na njih) važne, ne samo za ljudska bića nego i za svaki složeni inteligentni sustav koji ima nekoliko motiva i koji djeluje u složenom svijetu. Emo- cije nisu tek nusprodukti našeg biološkog porijekla. One upućuju na temeljnu problematiku djelovanja u svijetu koji ne poznajemo savršeno i koji nikada ne možemo u potpunosti kontrolirati.

Kognitivna teorija koja je započela tom idejom i koja objedinjuje podatke koje smo prikazali u 3., 4. i 5. poglavlju ove knjige jest teorija Oatleyja i Johnson-Lairda (1987, 1995). Oatley i Johnson-Laird predložili su komunikacijsku teoriju emocija koja se temelji na dvije različite vrste signaliziranja u živčanom sustavu. Jedna je vrsta informacijsko signaliziranje. To je ona vrsta signaliziranja koju psiholozi i neurofiziolozi dobro poznaju. Te poruke prenose informacije o događajima i također prenose naredbe na određena mjesta. Međutim postoji i druga, evolucijski starija i znatno jednostavnija vrsta signaliziranja, o kojoj se mnogo rjeđe govori. Njome se ne prenose spe- cifične informacije. Ona jednostavno kontrolira mozak stavljajući ga u posebne modove organizacije. Ti različiti modovi - jedan za sreću, jedan za tugu itd. - čine temelj emocija i raspoloženja. Signal koji postavlja jedan od tih modova može početi na brojne različite načine (Izard, 1993). Kao što je utvrdio LeDoux (1993) u svojim eksperimentima uvjetovanja, izazivanje neke emocije ne zahtijeva sudjelovanje korteksa ni bilo kakve svjesnosti. Raz- motrimo signal za strah. On se širi mozgom. Kod ljudi, on dovodi do prekida trenutačne aktivnosti. On čini spremnima


fiziološke mehanizme i repertoar ponašanja za bijeg ili za obrambenu borbu. On usmjerava pažnju na okolinu kako bi se uočio svaki znak opasnosti ili sigurnosti i pokreće proces provjera- vanja rezultata upravo završenih akcija. U ovom modu mozak možemo zamisliti kao da je pojednostavljen, a resurse kao da su spremni za reagiranje na opasnost. Emocionalni signal ima kontrolnu funkciju uključivanja tog moda ili, u raspoloženjima kao što je anksioznost, koja je produženo stanje straha, održavanja mozga u tom stanju unatoč događajima koji ga nastoje sta- viti u neki drugi mod.

Kontrolni emocionalni signal obično je praćen informacijskim signalom, tako da najčešće znamo što je pokrenulo neku emociju. Često je to neki događaj koji svjesno prepoznajemo: neugodno vam je kada postanete svjesni da ste u središtu zlonamjerne pažnje. Ali takvo svjesno, hotimično znanje nije nužno za sve emocije. Oatley i Duncan (1992) utvrdili su da su ispitanici iz- vještavali o nekim pojavama radosti, tuge, ljutnje i straha u svakodnevnom životu, a da nisu znali što ih je prouzročilo. Takve emocije - nazovimo ih emocijama nepovezanim s objektom ili “slobodno-lebdećim” emocijama - bez svjesnog znanja o njihovim uzrocima bile su rijetke. Zabilježeno je svega 6% takvih emocija. Međutim važnija je činjenica da takve emocije uopće postoje, jer to znači da se neke emocije mogu događati, a da svjesno ne znamo što ih je uzrokovalo ili na koje su objekte usmjerene. Iz Bradwejnova rada (1993) znamo da neurokemijska tvar kolecistokinin može izazvati sve simptome “slobodno-lebdećeg” straha. Poznato je također da lijekovi poput antidepresiva i trankvilizatora mogu mijenjati raspoloženja tuge i anksioznosti, a da se u vanjskom svijetu ne dogodi ništa što bi te promjene moglo prouzročiti. Što- više, aure kod epilepsije sljepoočnog režnja, kao što je pokazao McLean (1993), također pokazuju da se određene emocije mogu pojaviti, a da osoba koja ih doživljava ne zna što ih je pokrenulo.

Svi ovakvi podaci pokazuju kako, da bismo razumjeli emocije, moramo razmišljati o dvije vrste signala. Jedni pokazuju što je uzrokovalo neku emociju ili prema kome je usmjerena. Drugi kontroliraju organizaciju mozga i imaju emocionalan ton (radost, tuga, strah itd.), ali nemaju nikakav drugi

(ТГ) <2jfc (23)


sadržaj. U normalnim uvjetima te se dvije vrste signala pojavljuju zajedno i proizvode emocionalni doživljaj sa svjesno poznatim objektom. Medutim te se dvije vrste signala mogu pojaviti i odvojeno. Slika 9.1 predstavlja dijagram te dvije vrste signala.

Oatley i Johnson-Laird (1987) tvrde da je funkcija kontrolnog signala promjena organizacije kognitivnog sustava, kako bi se reagiralo na posebnu vrstu događaja koji se tijekom evolucije često ponavljao. Postoji vrlo mali broj takvih osnovnih emocionalnih signala, od kojih svaki postavlja različit modul organizacije mozga. Broj tih modula manje je važan nego što je hipoteza o

■ (u)

(ЗЛ) (g) (33) ||4Ј> ®

Slika 9.1 Dijagram modula mozga i različitih vrsta poruka koje njima prolaze. Na slici (a) signali su informacijske prirode i putuju duž posebnih putova, prenoseći osjetilne informacije, specifične naredbe itd. Na slici (b) prikazan je kontrolni emocionalni signal koji se difuzno širi iz jednog od modula (2.3), pri čemu neke od drugih modula uključuje, a neke isključuje. U normalnim uvjetima i c) te dvije vrste signala pojavljuju se zajedno, ali oni mogu biti i odvojeni (Oatley, 1988).



tome da svaka vrsta emocije ima specifične funkcije u životu vrste i da su se razvili mehanizmi kojima se te funkcije izvršavaju.

Primarne funkcije osnovnih emocionalnih signala povezane su s akcijom. Tako kada se neki plan dobro ostvaruje, uz napredovanje prema određenom cilju i suočavanje s novim događajima raspoloživim resursima, širi se signal da se nastavi s tim pravcem aktivnosti, a emocionalni ton je zadovoljstvo. Posta- jemo potpuno zaokupljeni onime što radimo, ne obazirući se pritom na događaje koji su za tu aktivnost nevažni ili mogu ići u suprotnom smjeru od nje. Općenito je prisutna tendencija prilaženja i nastavljanja aktivnosti. Kod negativnih događaja pojavljuju se prekidi trenutačne aktivnosti i postoji veća diferencijacija: u emocije tuge, ljutnje, straha, a vjerojatno i neke druge. U tablici 9.1 sažeto su prikazane funkcije i učinci devet osnovnih emocija koje su predložili Oatley i Johnson-Laird (1995).

Kako za emocije koje katkada nisu povezane s objektom, tako i za one koje su uvijek vezane uz neki objekt obično postoje dva dijela - osnovni emocionalni kontrolni signal koji postavlja mod spremnosti za određenu vrstu djelovanja i neka informacija o tome što je emociju izazvalo.

Tablica 9.1 Devet osnovnih emocija te funkcije koje izvršavaju i promjene koje izazivaju. Emocije iz prve skupine mogu se pojaviti a da osoba koja ih doživljava ne zna što je tu emociju uzrokovalo. Emocije iz druge skupine uvijek su vezane uz neki objekt. U ovoj analizi, planovi se odnose na prema cilju usmjerene sljedove akcija.

Ovakvo svrstavanje emocija u osnovne funkcionalne skupine poput onih koje su prikazane u tablici 9.1 ne prihvaćaju svi autori. Srž je ove hipoteze to da postoji ograničen broj ovakvih signala, od

Emocija (mod) Događaj koji je izaziva ili objekt na koji je usmjerena

Akcije na koje se prelazi

Emocije koje katkada nisu povezane s objektom (tzv. “slobodno-lebdeće ” emocije)

Radost Ostvarenje podciljeva Nastaviti plan i ako je potrebno preinačiti ga; surađivati; pokazati naklonost

Tuga Neuspjeh u glavnom planu ili gubitak aktivnog cilja

Ništa ne poduzimati; tražiti novi plan; tražiti pomoć

Ljutnja Osujećenost aktivnog plana Jače se potruditi; napasti

Strah Prijetnja cilju samoočuvanja ili sukob ciljeva

Prekinuti trenutačni plan; pozorno motriti okolinu; ukočiti se i/ili pobjeći

Emocije koje su uvijek vezane uz neki objekt

Privrženost (ljubav djeteta prema skrbniku)

Roditelj (skrbnik) Održati kontakt; pričati

Roditeljska (skrbnička) ljubav Potomak Njegovati; pomoći; podržati

Seksualna ljubav Seksualni partner Upustiti se u udvaranje; seksualna aktivnost

Gađenje Prljanje Odbaciti neku tvar; povući se

Prezir Osoba izvan vlastite skupine Postupati bezobzirno

Izvor: Oatley i Johnson-Laird (1995)


kojih se svaki temelji na speci- fičnom sustavu koji se razvio kako bi se mozak postavio u stanje spremnosti prikladno za važne događaje koji se u životu vrste ponavljaju. Ti mehanizmi nalaze se u limbičkom sustavu: ali kod ljudi svaki instinktivni obrazac ima također i svoje značenje unutar društva i mijenja se - koristeći procesiranje korteksa - pod utjecajem kulture i individualnog razvoja.

Racionalnost i emocije

Razmislite o funkcijama emocija kao o sredini između vrlo jednostavne i vrlo složene kontrole ponašanja (De Sousa, 1987; Oatley, 1992). U vrlo jed- nostavnih životinja ponašanje kontroliraju refleksi. Primjerice, ponašanje ženke krpelja kontrolirano je na taj način (Von Uexkull, 1934). Nakon parenja, ona se penje na drvo i vješa na kraj jedne od nižih grančica. Kada otkrije poseban podražaj - miris buturičke kiseline - ona se pusti. Budući da bu- turičku kiselinu u malim količinama u zrak ispuštaju sisavci, reakcija is- puštanja grančice na taj podražaj daje veliku vjerojatnost pada na leđa nekog sisavca koji tuda prolazi, primjerice jelena koji pase ispod grančice na kojoj krpelj visi. Ako krpelj padne na leđa sisavca, tada njegovo ponašanje počinje kontrolirati drugi podražaj: tjelesna toplina sisavca uzrokuje kretanje krpelja kroz krzno prema toj toplini. Kada ženka krpelja dođe do kože sisavca, novi podražaj oslobađa reakciju ukopavanja u kožu, što omogućuje sisanje krvi sisavca koje je nužno za leženje jaja.

Ponašanje krpelja je shvatljivo, pa čak i racionalno. No svijet krpelja je vrlo jednostavan. U njemu nema nikakve složenosti. Perceptivni sustav po- dešen je samo za nekoliko vrsta podražaja. I u svijetu krpelja nema ni traga emocionalnosti.

Zamislite sada drugo biće, koje se nalazi na suprotnom kraju dimenzije složenosti, biće koje je neizmjerno inteligentnije od nas, možda božanstvo. Bog se često prikazuje kao sveznajući i svemogući - ili kao što bi mogao reći kognitivni psiholog, kao netko tko ima savršen mentalni model svijeta i neo- graničene resurse. Takvo bi biće, prema tome, moglo predvidjeti rezultate svojih postupaka čak i u složenom svijetu. Ni ovdje nema mjesta emocijama. Sve je poznato, sve je predvidljivo i očekivano.

Mi ljudi i drugi sisavci nalazimo se negdje između krpelja i bogova. Naš je svijet složen i djelujemo sa svrhom - no naši postupci katkada proizvode učinke koje nismo predvidjeli. Mi imamo ograničene resurse i znanje, pa nam je katkada potrebno poticanje da bismo nastavili s onim što smo radili ili pak moramo promijeniti svoje ciljeve i prilagoditi svoje planove. Budući da nismo samodovoljna bića, surađujemo s drugim ljudima u brojnim od naših važnijih ciljeva, ali naša komunikacija s drugim ljudima nije savršena. Sve to znači da se kod nas, ljudskih bića, pojavljuju događaji - mali uspjesi, gubici, frustracije, prijetnje - za koje nemamo spremne gotove odgovore, nemamo vještine ili navike koje bi bile djelotvorne, niti dovoljno znanja da bismo mogli biti potpuno sigurni što je potrebno učiniti sljedeće. I kada se takvi dogadaji pojave, emocije ih signaliziraju. One nam ne kazuju točno što sljedeće trebamo učiniti, jer obično nemamo dovoljno znanja. Međutim, one nas potiču na način koji je u prosjeku, tijekom evolucije i potpomognut našim vlastitim razvojem, bio bolji ili od pukog slučajnog djelovanja ili od toga da se izgubimo u vlastitim mislima pokušavajući odrediti najbolje moguće djelovanje.

Emocije se, prema tome, temelje na nečemu poput ugrađenog zaključi- vanja o tome što se događa i što treba učiniti sljedeće. Filozof Peirce nazvao je takve zaključke “nagađanjima” ili “abdukcijama” i među njih je uvrstio i emocije. Bez sposobnosti abduktivnog zaključivanja, rekao je Peirce, “ljudska rasa već bi odavno bila iskorijenjena zbog svoje potpune nesposobnosti u borbi za opstanak” (citirano u Sebeok i Umiker-Sebeok, 1983, str. 17). Prema tome, strah je vrsta zaključka koji se pojavljuje kao odgovor na određene vrste događaja, podrazumijevajući da su ti događaji opasni, i on potiče određene vrste ponašanja: prekid trenutačne aktivnosti, umirivanje (ukoče- nost), pripremu za bijeg ili za borbu


itd. Tijekom evolucije takvi su se mehanizmi prepoznavanja i reagiranja sabirali u živčanim sustavima životinja, uključujući i čovjeka. Emocionalne abdukcije stoga su postale implicitne (Polanyi, 1966). One se pojavljuju a da sami sebi ne trebamo reći: “Ova je situacija opasna”. Umjesto toga, jednostavno osjetimo strah i mozak postane pripremljen za odgovor na tu vrstu situacije.

Emocije kao heuristici

Zbog čega bi takva pojednostavljenja mogla biti adaptivna? Razlog je u tome što je svijet složeno mjesto. Čak i najpamentiji od nas, opremljeni knjižnicama, vještinama, tehnologijom i svim drugim znanjima nagomilanim tijekom proteklih tri tisuće godina ne mogu ga do kraja poznavati niti u potpunosti predvidjeti. Drugi način na koji to možemo reći je da se ljudska bića samo iznimno rijetko mogu ponašati posve racionalno - samo iznimno rijetko dovoljno znamo da bismo mogli predvidjeti najbolji tok djelovanja. Stoviše, često imamo ciljeve koji su međusobno nespojivi, pa ne postoji jedan tok djelovanja koji bi sve te ciljeve zadovoljio. Ali ta složenost ne otklanja nužnost djelovanja. Ono čime nas je evolucija zbog toga opremila jest skup emocionalnih stanja koja organiziraju gotove repertoare ponašanja. Premda nisu savršene, emocije su bolje od toga da ne poduzimamo ništa, kao i od toga da djelujemo posve slučajno ili da se izgubimo u svojim mislima. Emocije su heuristici.

Heuristika je metoda poduzimanja nečega što je obično korisno u situacijama u kojima nema sigurnog rješenja. U rješavanju problema (Polya, 1957) ili u računanju, ona se može usporediti s algoritmom koji jamči rješenje. Međutim u životu nas ljudi, uz izuzetak određenih tehničkih problema, ima vrlo malo algoritama - mi se većinom oslanjamo na heuristike, a emocije predstavljaju naš osnovni paket heuristika koji nam služi za suočavanje s nekim od problema na koje nailazimo.

Uloga emocija u upravljanju djelovanjem

U sljedećim odjeljcima ukratko su prikazane, bez puno dodatnih poja- šnjenja, emocije koje Oatley i Johnson-Laird (1995) smatraju osnovnima, kako bi se ukazalo na njihovu prirodu, način njihova izazivanja i njihove funkcije unutar pojedinca - u 10. smo poglavlju usredotočeni na funkciju emocija u međuljudskim odnosima.

Emocije koje katkada nisu povezane s objektom (tzv. “slobodno-lebdeće ” emocije)

Četiri osnovne emocije katkada nisu povezane ni sa kakvim objektom, već su nehotične. To se događa vrlo rijetko, samo onda kada se kontrolni emocionalni signal na kojem se temelje pojavljuje, a da osoba ne zna što ga je prouzročilo. U pravilu se, međutim, kontrolni signal pojavljuje zajedno s drugim signalom, koji pokazuje što je emociju izazvalo. Kako te četiri emocije, čak i u normalnom životu, ne moraju biti vezane ni uz kakav objekt, one su ujedno i osnova raspoloženja: zadovoljstva, depresivnosti, razdražljivosti i tjeskobe (anksioznosti).

Radost 1

Radost je emocija ili raspoloženje ostvarivanja podciljeva, potpune po- svećenosti onome što se radi. U stanju radosti, kao što su pokazali Isen i sur. (vidi tablicu 1.2), mozak je organiziran fleksibilnije. U jednoj od Iseničinih demonstracija (Isen i sur., 1987) kod ispitanika je izazvana radost, ili su pak ostavljeni u svojem ranijem emocionalnom stanju, na taj način što im je prikazan film smiješnog ili neutralnog sadržaja. Zatim im je postavljen problem: koristeći samo kutiju čavlića, “blokić” šibica i


svijeću trebali su učvrstiti svijeću na zid od plutenih ploča, tako da se može upaliti. Čavlići nisu bili dovoljno dugački da bi mogli proći kroz svijeću i u svakom slučaju samo su je slo- mili ako su se u nju gurali. Rješenje se sastojalo u tome da se isprazni kutija od čavlića, te da se jedan njezin dio pričvrsti čavlićima na zid kao držač za svijeću. Nakon gledanja neutralnog filma 20% ljudi ili još manje od toga došlo je do ovog rješenja u vremenu od 10 minuta. Za razliku od toga, u jednom je eksperimentu 75%, a u drugom 58% ispitanika koji su gledali smi- ješan film riješilo problem za 10 minuta. Isen je to objasnila tumačeći kako radost čini kognitivnu organizaciju fleksibilnijom i stvara neobičnije asocijacije. Utvrđeno je također da radost potiče ljude na težnje višim ciljevima (Hom i Arbuckle, 1988), kao i na to da nastave sa započetom aktivnošću i da se odu- pru promjeni u neko drugo stanje. Kada srno radosni također smo sprenmiji pružiti pomoć i surađivati. U neke se aktivnosti upuštamo jednostavno zato da bismo u njima uživali - igre, odlasci na godišnji odmor, čitanje romana, razgovori. Ne radi se o tome da tijekom takvih aktivnosti nema drugih emocija, nego o tome da postajemo radosno zaokupljeni onime što radimo, bez

ometanja, i da smo sposobni s lakoćom se suočiti s događajima koji se javljuju.

Tuga je suprotnost radosti. To je emocija gubitka cilja ili socijalne uloge, a znanje o tome ne može nas vratiti u prijašnje stanje. U usporedbi sa strahom. koji je usmjeren prema budućnosti, tuga je usmjerena prema prošlosti. U usporedbi s ljutnjom, prisutna je pomirenost s događajem koji ju je prouzročio, a ne tendencija napada na njega. Tuga je povezana sa žalošću. depresijom, grižnjom savjesti i kajanjem, a svi oni podrazumijevaju neko unu- trašnje preusmjeravanje. U tuzi se usredotočujemo na samoga sebe i ponovno procjenjujemo sebe u odnosu na ono što se dogodilo. Međutim, kao što je istaknuo Stearns (1993), u ranijim povijesnim razdobljima tugu se shvaćalo drugačije. Engleska riječ “sad”, koja znači “tužan”, potječe od


riječi “sated”, koja znači “prezasićen”. Štoviše, u nekadašnjim europskim društ- vima tuga je imala značenje koje se više kulturalno vrednovalo, označavajući nešto puput dostojanstvenosti te prihvaćanja i strpljivog podnošenja teškoća. U drugim kulturama također je prisutno drugačije značenje tuge. Tako je Lutz (1988) opisala kako na Ifaluku izraz fago znači samilost/ljubav/tugu - emociju koja se vrlo cijeni i koja se osjeća prema onima za koje brinemo, a koji mogu biti usamljeni ili na bilo koji način nešto trebati. U našem društvu, koje je više usmjereno na postignuća, kada je tuga prouzročena gubitkom njezina se funkcija sastoji u poticanju na odustajanje od tog cilja. Kada se gubitak koji ju je prouzročio odnosi na smrt neke bliske osobe, tada je praćena socijalnim ritualima koji označavaju i olakšavaju žalovanje. Međutim kada je dugotrajna, smatra se patološkom, poput depresije.

Ljutnja je emocija našeg dokazivanja u dominaciji. Općenitije, to je emocija frustriranosti bilo čime što pokušavamo raditi ili bilo kime tko nas u nečemu onemogućava ili pokazuje premalo obzira. Ako nam se čini da se cilj u čijem smo postizanju spriječeni može ponovno postići, ljutnja nas potiče na još veći trud. Ako se čini mogućim ukloniti našu


frustraciju u određenoj mjeri, ljutnja nas čini agresivnima i osvetoljubivima. Kao što je pokazao Ber- kowitz (1993) u brojnim eksperimentima, ljutnja se može izazvati izlaganjem ljudi ograničenjima ili boli, i ona potiče agresiju bilo prema osobi koja je izvor frustracije ili prema nekoj drugoj osobi koja slučajno postane prigodna meta. Istodobno, kao što je pokazao Averill (1982), ljutite svađe često dovode do ponovnog pregovaranja, kada su naša očekivanja od prijatelja, rođaka ili kolega iznevjerena.

Strah je emocija očekivanja opasnosti. Uz prijetnju u okolini, sukob naših ciljeva ili nedostatak resursa, strah postavlja sustav u mod spremnosti za suočavanje s opasnošću; on potiče pozorno motrenje događaja kojeg se bojimo i potpuno zaokuplja našu pažnju. Strah može obuhvaćati više skupina reakcija. Kalin je (1993) kod mladunčadi rezus majmuna utvrdio tri vrste

reakcija. Jedna se vrsta reakcija pojavljuje kada se majmunčići ostave sami: oni tada guguću, a


funkcija tih glasova sastoji se u dozivanju majke. Druga je vrsta reakcija ukočenost: njezina je funkcija da se obližnjem grabežljivcu one- mogući otkrivanje mladunčeta. Ta se reakcija može izazvati ako čovjek stoji izvan kaveza s majmunčićima, ali ne gleda izravno u njih. Treća vrsta reakcija je prijeteći izraz lica. Njegova je funkcija plašenje potencijalnog napadača, a može se izazvati ako čovjek gleda izravno u mladunče. Svaka od ovih reakcija ima vlastiti neurokemijski mehanizam, i različitim farmaceutskim manipula- cijama na njih se selektivno utječe. O strahu razmišljamo kao o vrlo neugod- noj emociji - i doista, ljudi koji doživljavaju strah u paničnim napadima katkada kažu da je taj osjećaj gori od bilo kojeg drugog doživljaja. Ali to ne znači da je strah nefunkcionalan. Poput boli čija se funkcija sastoji u zaštiti tijela od daljnjeg oštećenja, intenzivna neugoda i isključivanje svih drugih stvari znače da se radi o nečemu izuzetno važnom.

Emocije koje su uvijek vezane uz objekt

Ostalih pet osnovnih emocija (emocije ljubavi i odbacivanja) uvijek se os- jećaju prema nekoj vrsti cilja. Rečeno psihologijskim rječnikom, te emocije imaju objekte; filozofskim riječima, one su uvijek intencionalne. Možemo se pitati kakva je priroda tih objekata. Objekt emocija ljubavi i odbacivanja je osoba viđena pomoću mentalnog modela. Razlog za mišljenje da postoji mentalni posrednik između našeg osjećaja i relevantne osobe ili stvari iz svijeta oko nas jest to što, kao što je istaknuo Darwin (1872), sve te emocije može izazvati ne samo stvarna osoba ili stvar, već i sama pomisao na njih. Tako nas, primjerice, može priviići neka filmska zvijezda koja nam osobno ništa ne znači. Kod svih emocija koje su vezane uz neki objekt prisutan je element našeg projiciranja određenih svojstava na neki objekt koji ih može, ali i ne mora posjedovati: u ljubavi idealiziramo, a kod odbacivanja ocrnjujemo.

Privrženost (Ijubav djeteta prema skrbniku)Privrženost je emocija koju dijete (potomak) osjeća prema majci ili drugom skrbniku. Ona se

pokazuje gledanjem u skrbnika, njegovim slijeđe- njem, željom da se bude s njim, većom živahnošću u njegovoj nazočnosti nego u nazočnosti drugih osoba, korištenjem te osobe kao sigurne baze iz koje se istražuje svijet. Suprotno tome, kada ta osoba nije prisutna, dijete je anksiozno, a ako je izgubi onda je tužno. U emociji privrženosti dojenče izgrađuje model osobe koja brine o njemu i stupnja u kojem se toj osobi može vjerovati. Taj mu model omogućuje prepoznavanje te osobe, a kasnije i zadržavanje njezine predodžbe onda kada ona nije nazočna.

Roditeljska (skrbnička) Ijubav

Roditeljska ljubav recipročna je privrženosti - to je ljubav koju roditelj ili drugi skrbnik osjeća prema svom potomku. Roditelji se moraju zaljubiti u svoje dijete kako bi osigurali svoju brigu, zaokupljenost, posvećenost, vrijemei druge resurse koji se djetetu moraju pružiti. Bez te emocionalne privlačnosti stupanj posvećenosti koji djeca zahtijevaju bio bi prevelik: djeca su izvor najveće zaokupljenosti i zahtijevaju više resursa nego ijedan drugi objekt u čovjekovu životu; moguća iznimka jedino je osiguravanje hrane. Roditeljska ljubav može se osjećati i prema drugim osobama, kao što su seksualni partneri.

Seksualna Ijubav


Kada se ljudi zaljube, obično ih privlači njihova predodžba druge osobe. Prilagodba realnosti može trajati godinama. I ova emocija također ima biološke temelje. Ona je opisana u većini kultura (Jankowiak i Fischer, 1992) i sadrži elemente koji jasno potječu od udvaranja i parenja kod drugih živo- tinjskih vrsta.

GađenjeGađenje je emocija gnušanja i izbjegavanja svega od

čega nam je, doslovno ili metaforički, zlo. Rozin i sur. (Rozin i Fallon, 1987 Rozin, Haidt i McCauley, 1993) povezali su gađenje s urođenim odbacivanjem tvari zbog toga što su pokvarene, zagađene ili otrovne. Mehanizam se sastoji u tome da se odvratnost lako uči i povezuje s okusom ili mirisom. Uzimanje nečega odvratnog u usta praćeno je osjećajem mučnine. Kod ljudi tu emociju ne uzrokuju samo stvarni prizori i mirisi, nego također i predodžbe. Tako postoji gađenje prema tome da nas objekti koje dodirujemo, ili koje čak samo zami- šljamo, zaprljaju - primjerice, prema seksualnim aktivnostima koje smatramo neprihvatljivima. Ljudima se gadi plastična muha u njihovu piću, premda znaju da je potpuno čista, dok se na štapić za miješanje koji je na- pravljen od istog materijala ne žale.

Prezir

Prezir je emocija međuljudskog odbacivanja, osobito članova skupina kojima sami ne pripadamo. Pojam koji se u tom kontekstu često koristi je predrasuda: odbacivanje i diskriminacija druge osobe samo na temelju neke pre- dodžbe. Ta se predodžba može pojaviti kako se procjena neke osobe pro- mijeni iz pozitivne u negativnu. Ona se također može pojaviti i onda kada se druga osoba uopće ne poznaje - postoji samo određena predodžba o nekoj osobi kao o osobi suprotnog spola, pripadniku druge rase ili nekome tko ima neki nedostatak koji mi sami nemamo. Nijedno od toga ne mora se temeljiti na nekoj stvarnoj osobi.

Zbog čega o emocijama ne valja razmišljati jednostavno kao opozitivnima ili negativnima?

Klasifikacija emocija u pozitivne i negativne ili ugodne i neugodne često je korisna. Takva je klasifikacija bila središnje pitanje nekoliko utjecajnih pristupa emocijama i raspoloženjima


(Russel, 1980; Watson i Tellegen, 1985). Pozitivne i negativne dimenzije mogu se prikazati kao prilaženje i izbjega-

vanje. Međutim prema funkcionalnim tumačenjima, postojanje samo dimenzije pozitivno-negativno za neke emocije uzrokuje nejasnoće. Razmotrimo, primjerice, ljutnju: premda se u većini slučajeva ljutnja doživljava kao negativna (Averill, 1982), to je ipak emocija prilaženja, pa čak i pomirenja na novoj osnovi. Prema našem gledištu, pozitivne procjene proizlaze iz podciljeva koji će se vjerojatno ostvariti (uključujući i ciljeve zadržavanja u blizini voljene osobe) i općenito uključuju prilaženje. Negativne procjene pojavljuju se onda kada je manje vjerojatno da će se cilj postići nego što se to očekivalo i često navode na povlačenje. Međutim tijekom evolucije došlo je do veće dife- rencijacije od one koju podrazumijeva samo prilaženje-izbjegavanje ili ugoda-neugoda. Odvojene emocije navode na prikladnije klase ponašanja i organizacije mozga nego što to omogućuju samo ugodnost ili neugodnost.

Učinci raspoloženja i emocija na kognitivno funkcioniranje

O raspoloženjima i emocijama možemo razmišljati kao da imaju dvije vrste učinaka na pojedinca. Jedni, o kojima smo upravo raspravljali, jesu neposredni: srž emocije je promjena u pripravnosti, koja stavlja na raspolaganje repertoar ponašanja koja su ranije u tim okolnostima bila korisna. Ali emocije obično traju neko vrijeme, a katkada se produže u raspoloženja. Jed- nako kao što imaju učinak na promjene u pripravnosti, emocije također pospješuju i traženje mogućih planova. Mijenjajući kognitivnu organizaciju, one pomažu u vođenju te potrage.

Svi se mi možemo značajno smijati zamisli da rukovodioci svom gostu daju besplatan ručak nastojeći ga navesti na pozitivan odnos prema


poslovnom prijedlogu. Kao što smo vidjeli u 1. poglavlju, Isen je (1990) u eksperimentima koje je provodila od 1970. godine utvrdila, da mali pokloni ili bilo što drugo što uzrokuje blagu radost, imaju mjerljive učinke na niz kognitivnih i socijalnih procesa (vidi tablicu 1.2). Radost, kao i druge osnovne emocije, predstavlja poseban mod organizacije mozga. Ona uzrokuje pojedno- stavljenje čitavog skupa mogućih mozgovnih procesa i operacija i tijekom evolucije je selekcionirana za bavljenje stvarima onda kada se aktivnosti odvijaju dobro. Koje to promjene u kognitivnoj organizaciji uzrokuju radost i druge emocije? U sljedećim odjeljcima usredotočit ćemo se samo na tri takva učinka: učinke na pažnju, učinke na pamćenje i učinke na mišljenje.

Učinci na percepciju

Jedna od posljedica ideje o postojanju osnovnih emocionalnih modova jest to da se utjecaj tih modova može pronaći u percepciji. Etcoff i Magee(1992) demonstrirali su jedan takav učinak. Tvrdili su da ako postoje osnovne emocije, tada bi se emocionalni izrazi lica trebali prepoznavati u kategori-

Pristupi shvaćanju emocija 301jama. Sva radosna lica trebala bi se svrstati u jednu katego- riju, sva ljuta lica u drugu itd. Percepcija tih izraza trebala bi biti slična određenim pojavama u percepciji govora. Ono po čemu se izgovoren glas “b” razlikuje od izgovorenog glasa “p” u engleskim riječima poput “bit” i “pit” jest vrijeme koje prođe od trenutka otvaranja usta do pojave zvuka koji proizvede grkljan. To vrijeme naziva se “vrijeme pojave glasa”. Ljudi prilično loše razlikuju vremena pojave glasa s obje strane granice b-p, ali izvrsno razlikuju tu granicu, što pokazuje kako se vremenske razlike od svega nekoliko mili- sekundi svrstavaju u funkcionalne kategorije kako bi se odredilo “b” i “p”. Etcoff i Magee proveli su eksperiment s ljudskim licima: kreirali su nekoliko nizova lica koji su se protezali između sljedećih parova emocionalnih stanja: od radosti do neutralnog stanja, od radosti do tuge, od ljutnje do gađenja itd. Da bi to postigli, s fotografija koje su snimili Ek- man i Friesen (1975) precrtali su lica koja prikazuju šest osnovnih emocija kao i neutralno lice, a zatim su koristili Bren- nanov (1985) kompjutorski program za generiranje karika- tura. Za svaki par emocionalnih stanja kreirali su ljestvicu od 11 stupnjeva s potpuno jednakom veličinom promjena od stupnja do stupnja. Na slici 9.2 prikazan je niz od 11 lica koja se kreću od radosti do tuge. Etcoff i Magee utvrdili su da kod tih nizova postoji nagla promjena u mogućnosti razlikovanja lica, koja pokazuje granicu između, primjerice, radosti i tuge, Ijutnje i gađenja itd. S obje strane te granice ljudi nisu mogli dobro prepoznati razliku između, primjerice, drugog i

Slika 9.2 Niz izraza lica od radosnog do tužnog, uz jednak stupanj promjene od lica do lica.


četvrtog lica u nizu. Međutim na toj granici, npr. između četvrtog i šestog lica u nizu, bili su uspješni. Ovaj eksperiment podrazumijeva da funkcionalne kategorije osnovnih emocija utječu na mogućnost razlikovanja izraza lica.

Kakvi su učinci raspoloženja na percepciju? Jesmo li po- dešeni tako da lakše zamjećujemo stvari koje su sukladne našem raspoloženju? Takve je učinke teško pokazati. Prema jednom objašnjenju, koje su ponudili Niedenthal i Setterlund(1994) , ta je teškoća rezultat toga što su raniji pokušaji de- monstracije tih učinaka koristili dimenziju pozitivno- negativno. U dva eksperimenta oni su pronašli učinak selektivne percepcije za specifične emocije radosti i tuge, ali ne i za općenitu dimenziju pozitivno-negativno.

Niedenthal i Setterlund izazvali su raspoloženja radosti i tuge na taj način što su svojim ispitanicima dali slušalice i tijekom cijelog eksperimenta puštali im glazbu. Za izazivanje radosnog raspoloženja puštali su glazbene odlomke poput alle- gra iz Mozartove Male noćne muzike ili dijelova Vivaldijeva Koncerta u C-duru. Kako bi izazvali tugu, puštali su djela kao


što je Mahlerov Adagietto ili adagio iz Rachmaninova Koncerta za klavir br. 2 u C-molu. Zadatak koji su ispitanici izvršavali standardan je zadatak u eksperimentalnoj psihologiji - to je zadatak leksičkog odlučivanja. Na ekranu su se nakratko pojavljivali nizovi slova. Neki od tih nizova bili su riječi, dok drugi nisu bili riječi (već nizovi slova kojih nema u rječnicima, ali koji se na engleskom jeziku mogu izgovoriti, poput, primjerice, “blatkin”). Ispitanicima je rečeno da što brže mogu pritisnu jednu tipku ako niz slova koji im je prikazan predstavlja riječ, a drugu tipku ako ne predstavlja riječ. U tom is- traživanju riječi su bile iz pet kategorija: riječi povezane s radošću, kao što je “oduševljenje”, pozitivne riječi koje nisu povezane s radošću, kao što je “mir- noća”, riječi povezane s tugom, kao što je “plakati”, negativne riječi koje nisu povezane s tugom, kao što je “ozljeda” te neutralne riječi kao što je “navika”.

Niedenthal i Setterlund utvrdili su da je glazba doista kod ljudi proizvela radosno ili tužno raspoloženje. Općenito, ispitanici su brže donosili odluke za radosne nego za tužne riječi. Štoviše, kada su bili u radosnom raspoloženju brže su prepoznavali radosne nego tužne riječi. Suprotno tome, kada su bili tužni brže su prepoznavali tužne negoli radosne riječi. Međutim, učinci radosnog i tužnog raspoloženja nisu se protegnuli i na pozitivne ili negativne riječi koje nisu bile povezane sa specifičnim emocijama radosti ili tuge.

Emocije i pažnja

U svojem udžbeniku psihologije William James (1890., vol. 1, str. 402) je napisao: “Moje je iskustvo ono na što pristanem obratiti pažnju.” To je također i ono na što obratimo pažnju čak i onda kad na to ne pristanemo svjesno. Emocije utječu na pažnju. Učinci se protežu od pretežno nesvjesnih procesa filtriranja ulaznih informacija do svjesne zaokupljenosti nečime, kao onda kada smo zabrinuti.

Najpotpunije istraživani učinci emocija na pažnju tiču se anksioznosti: jasno je da anksioznost sužava pažnju. Kada su ljudi uplašeni ili anksiozni, usredotočuju se uglavnom na ono čega se boje ili na zaštitu od te stvari, a zanemaruju gotovo sve drugo.


Mnogi učinci anksioznosti na pažnju mogu se demonstrirati u laboratoriju. Matthews i sur. (Broadbent i Broadbent, 1988; Matthews, 1993) koristili su metodu u kojoj se dvije riječi, jedna iznad druge, vrlo kratko projiciraju na ekran, a zatim ih zamijeni točka. Jedna od dviju riječi ima prijeteće značenje, kao primjerice “neuspjeh” ili “bolest”. Druga je neutralna, kao što je, primjerice, “stol”. Ispitanicima se kaže neka onda kada se pojavi točka pritisnu određenu tipku. Neki od ispitanika bili su anksiozni, što je utvrđeno ljestvicom anksioznosti kao crte ličnosti, dok drugi nisu imali crtu anksioznosti. Kada se točka pojavi na mjestu na kojem je bila prijeteća riječ, anksiozne osobe imaju kraće vrijeme reakcije na njezino pojavljivanje nego osobe koje nisu anksiozne. Kada se točka pojavi na mjestu na kojem je bila neutralna riječ, nema razlike između anksioznih i neanksioznih osoba. Objašnjenje koje je ponudio Mathews jest da je vrijeme reakcije kraće onda kada se točka pojavljuje na mjestu riječi na koju je ispitanik aktivno usmjerio svoju pažnju. Anksiozni ispitanici puno češće gledaju prijeteću riječ nego neutralnu. Na klinički anksioznim pacijentima dobiveni su jednaki nalazi kao i na osobama koje imaju anksioznu crtu ličnosti.

Slična vrsta eksperimenta temelji se na tzv. emocionalnom Stroop testu. Stroop je (1935) otkrio da su ispitanici kada im se kaže da gledaju u riječi kao što su “crveno”, “žuto” i “plavo”, koje su otisnute različitim bojama, te se od njih traži da imenuju boju kojom je svaka rij&čotisnuta, sporiji ako se boja kojom je riječ otisnuta i boja koju ta riječ označava razlikuju - sporiji su ako je riječ “crveno” otisnuta plavom bojom i moraju reći “plavo” nego ako je otisnuta crvenom bojom i moraju reći “crveno”. Značenje riječi plijeni našu pažnju protiv naše volje i ometa nas u imenovanju boje kojom su riječi otisnute. Zamisao o emocionalnom Stroop testu sastoji se u tome da se prikazuju riječi koje su ili neutralne ili imaju neko emocionalno značenje, kako bi se utvrdilo jesu li Ijudi sporiji u imenovanju boja kojima su otisnute riječi s emocionalnim značenjem.

Foa i sur. (1991) utvrdili su da osobe koje su bile žrtve silovanja sporije imenuju boje kojima su otisnute riječi povezane sa silovanjem. Kod osoba


koje su se bolje nosile sa svojom traumom takvo je ometanje bilo slabije. Mat- thews je (1993) sažeo zaključke brojnih istraživanja u kojima se upotrebljavala ova tehnika: usporavanje u imenovanju boja najveće je za riječi koje su povezane s čovjekovom najvećom anksioznošću. Tako ljude koji imaju socijalnu fobiju usporavaju riječi o samosvijesti, ljude s poremećajima hranjenja usporavaju riječi o hrani itd. Matthews i Klug (1993) utvrdili su da

riječi ne moraju biti prijeteće kako bi proizvele ovaj učinak: važno je da imaju emocionalno značenje. Ako su emocionalne riječi obuhvaćale pojmove poput “samosvjestan” ili “zdrav”, tada su ljudi koji su bili socijalno anksiozni ili anksiozni zbog bolesti bili sporiji u imenovanju pozitivnih riječi otisnutih bojama, ali samo onda kada su ti pozitivni pojmovi bili povezani s njihovom specifičnom anksioznošću. Ovi rezultati

Slika 9.3 Prosječno vrijeme koje je bilo potrebno anksioznim i kontrolnim ispitanicima za imenovanje boja kojima su bile otisnute riječi. Riječi su bile neutralne, povezane sa specifičnim anksioznostima anksioznih ispitanika ili prijeteće riječi koje nisu bile povezane s njihovim anksioznostima (Matthews i Klug, 1993).

80

□ Neutralne riječi \//\ Pozitivne - nepovezane

65 Kontroln

i ispitanici

Anksiozni ispitanici


prikazani su na slici 9.3. Pogledajte tu sliku i usporedite dva stupca s desne strane histograma sa svim ostal'im stupcima. Možete vidjeti da su ispitanici koji su bili anksiozni bili sporiji od ispitanika iz kontrolne skupine u imenovanju boja onih riječi koje su bile povezane s njihovim specifičnim anksioznostima, bez obzira na to jesu li te riječi bile pozitivne ili negativne.

Za ove učinke pažnje ponuđena su brojna objašnjenja. Najjednostavnije je ono prema kojem se kada su ljudi uplašeni - bilo zbog nekog trenutačnog straha ili zbog toga što pate od anksioznosti koja ih čini uplašenima velik dio vremena - njihov živčani sustav nalazi u posebnom modu procesiranja. U tom modu pažnja je sužena i usmjerena na one znakove u okolini koji upućuju na prijetnju i sigurnost. Ona je čak još specifičnije podešena za znakove koji su povezani s posebnim objektima čovjekove anksioznosti. Primjerice, ljudi koji smatraju da su skloni karcinomu, počinju brinuti svaki put kada dožive nešto što ih podsjeti na tu njihovu dispoziciju, uključujući i tjelesne simptome koji uopće nisu nalik na one kod karcinoma (Easterling i Leventhal, 1989).

U normalnom toku događaja mehanizam straha i anksioznosti nesum- njivo ima neprocjenjivu važnost za naš opstanak, ali čini se da on može postati gotovo stalno uključen i tako potpuno okupirati čovjekove kognitivne resurse, učiniti da ta osoba svijet doživljava kao opasno mjesto, uništiti joj samopouzdanje i onemogućiti joj da se koncentrira na druge stvari. O tome ćemo dalje raspravljati u 11. poglavlju. Nekoliko je istraživača ukazalo na to da emocije postoje na brojnim razinama - na razini osnovnih mehanizama nalik na reflekse, na razini složenijih emocionalmh shema te na razini našeg poimanja vlastitih emocija i njihovih učinaka (Leventhal, 1991). Stalan problem predstavlja pitanje na koji način možemo koristiti naše pojmovno shvaćanje samoga sebe kako bismo modulirali procese niže razine kao što su oni koji se odnose na anksioznost (Bandura, 1988).

Emocije i pamćenje

Da bismo razumjeli učinak emocija na pamćenje,


najprije moramo reći nešto o tome na koji način pamćenje općenito funkcionira. Jedno od dosad najznačajnijih istraživanja pamćenja je ono Bartlettovo (1932). Bartlett je ljudima davao smislene materijale kao što su slike ili priče, koje su trebali upamtiti, a zatim je od njih tražio da ih što točnije reproduciraju i to kako neposredno nakon što su im prikazani, tako i kasnije, u intervalima čak i do nekoliko godina.

Bartlett je zaključio kako kod dosjećanja verbalnih sadržaja riječi nikada nisu točno onakve kakve su nam prikazane. Događa se da ono što percipi-Bartlettovo istraživanje pamćenja

Bartlett je (1932) ljudima dao da čitaju jednu indijansku narodnu priču, koju je zapisao Franz Boas. Priča počinje ovako:

Jeđne noći dvojica mlađića iz Egulaca spustila su se do rijeke kako bi lovili vidre. Dok su bili tamo spustila se magla i zahladnjelo je. Potom su začuli ratničke poklike i pomislili: “Možda je to ratni pohod.” Pobjegli su na obalu i sakrili se iza jednog debla. Zatim su se pojavili kanui i čuli su zvuk vesala te ugledali kako se jedan kanu približava njima. U kanuu su se nalazila petorica muškaraca koji su rekli:“Sto mislite? Želimo vas povesti sa sobom. Idemo uzvodno ratovati.”Jedan od mladića je rekao: “Nemam strijele.”“Strijele su u kanuu”, odgovorili su.“Neću poći s vama. Mogao bih poginuti. Moji rođaci ne znaju kamo sam otišao. Ali ti”, rekao je okrenuvši se prema drugom mladiću, “možeš poći s njima.”I tako je jedan mladić otišao

Slijedi 11 redaka o tome kako je mladić koji je otišao sudjelovao u borbi u kojoj je pogođen, ali nije osjećao bol pa je pomislio: ”Oh, pa oni su duhovi.” Priča završava na sljedeći način, nakon njegova povratka kući:

Sve je to ispričao, a zatim ušutio. Kad je sunce izašlo, pao je. Nešto crno izašlo je kroz njegova usta. Lice mu se iskrivilo. Ljudi


su poskakivali i plakali.Bio je mrtav.

Nakon što su dva puta pročitah priču, od ispitanika se tražilo da je ponove. Ovdje iznosimo početak prvog ponavljanja ispitanika H, nakon 20 sati:

Dva muškarca iz Edulaca otišla su pecati. Dok su bili zauzeti time pokraj rijeke, iz daljine su začuli neki zvuk. “Zvuči poput plača.” reče jedan i uskoro su se pojavili neki muškarci u kanuima koji su ih pozvali da im se pridruže u njihovoj avanturi. Jedan od mladih muškaraca odbio je otići zbog obiteljskih obveza, no drugi je pristao poći...

Obratite pažnju na ono što se dogodilo. Nešto se od sadržaja izgubilo - zaboravilo, poput broja muškaraca u kanuu i izjave jednog mladića kako ne može poći jer nema strijele. Prisutne su zatim druge, suptilnije promjene, koje obuhvaćaju stilske promjene, pa se sada pojavljuju fraze poput “zbog obiteljskih obveza”. Sada su također mladići otišli pecati, a ne loviti vidre, ratni je pohod postao avantura, a jedan je od mladića “pristao” poći, dok je u stvarnoj priči samo otišao, a ne spominje se njegov pristanak.Sada ćemo prikazati reprodukciju Bartlettova

ispitanika P, od kojeg se tražilo da priču ponovi nekoliko puta u prvim mjesecima nakon čitanja, ali zatim dvije i pol godine o toj priči nije mislio:

Neki su ratnici krenuli u rat protiv duhova. Borili su se čitav dan i jedan je od njih bio ranjen.Navečer su se vratili kući, noseći svog ranjenog druga. Kako se dan primicao kraju, tako mu je bivalo sve lošije i seljani su ga okružili. U suton je izdalmuo: nešto crno izašlo je kroz njegova usta. Bio je mrtav.

U ovoj je verziji mnogo toga izgubljeno - poput ćitavog uvodnog dijela o dvojici mladića koji su otišli loviti vidre - a mnogo je toga i promijenjeno. Sada čovjek umire u suton, a neu zoru. No jedan istaknut detalj: “nešto crno izašlo je kroz njegova usta” ostao je sačuvan, kao što je bio i u većini reprodukcija koje je Bartlett prikazao.


ramo, asimiliramo u našu strukturu značenja, koju je Bartlett nazivao she- mom i koja obuhvaća velik dio općeg znanja. Kada se potom traži dosjećanje, ispitanik uzima nekoliko značajnih detalja kojih se sjeća i opći emocionalni odnos prema priči, te iz svoje sheme konstruira kakva je priča morala biti. Tako stil priče postaje ispitanikov stil, detalji poput “loviti vidre” postaju “pe- canje” i stvari se događaju na način koji je prikladan kulturi osobe koja se dos- jeća, kao što je umiranje navečer, a ne u zoru.

Bartlett je primijetio da su njegovi ispitanici sudjelovali u ovom eksperimentu krajem Prvog svjetskog rata, kada je u Britaniji pitanje odvajanja od obitelji, koje uzrokuje anksioznost, bilo vrlo istaknuto. Muškarci su ili bili u ratu ili su bili suočeni s mogućnošću odlaska u rat. U jednoj skupini ispitanika, čiju su polovicu činile žene, a drugu polovicu muškarci, 10 od 20 Ijudi u prvim ponavljanjima nije spomenulo kako je jedan od mladića rekao da ne može poći u rat djelomice zbog toga što nema strijele. Međutim svega je dvoje ispitanika zaboravilo ispriku u vezi s rodbinom. U kasnijim ponavljanjima sve u vezi s isprikama tog mladića najčešće je bilo zaboravljeno.

Loftus i Loftus (1980) dali su ljudima sljedeće dvije izjave i zamolili ih da kažu koja od njih bolje opisuje njihovo vjerovanje o načinu na koji funkcionira pamćenje.

(a) Sve što učimo neprekidno se pohranjuje u naš um, premda nam katkada neki posebni detalji nisu dostupni. Pomoću hipnoze ili drugih posebnih tehnika ti nedostupni detalji mogu se na kraju obnoviti.

(b) Neki detalji koje učimo mogu se trajno izgubiti iz pamćenja. Takvi se detalji nikada neće moći obnoviti hipnozom ni bilo kojom drugom posebnom tehnikom, jer ih tamo jednostavno više nema.

Loftusovi su utvrdili da 69% opće javnosti vjeruje u izjavu (a) - to je u našem društvu vrsta narodnog vjerovanja, vrsta vjerovanja


koja bi se mogla promijeniti na temelju znanja o Bartlettu i psihologiji pamćenja. To je pitanje nedavno postalo istaknuto, i sada se u medijima raspravlja o brojnim slučaje- vima odraslih osoba koje tvrde kako nakon što se nisu mogle dosjetiti da su u djetinjstvu bile seksualno zlostavljane, sada su se, uz pomoć terapeuta, takvih događaja sposobne prisjetiti. To je pitanje vrlo kontroverzno. S jedne se

strane nalaze oni poput Bassa i Davisa (1988) koji tvrde da se sjećanja na emocionalno traumatska zlostavljanja mogu potisnuti, a zatim obnoviti. S druge se, pak, strane nalaze oni ’koji tvrde da su takva sjećanja lažna te da su izazvana sugestijama terapeuta koji vjeruju u ovaj fenomen (Ofshe i Watters, 1994). Jedan je od važnih nalaza to da broj ljudi koji se bave duševnim zdravljem, a koji vjeruju u izjavu (a) iznosi 84%, što je znatno više nego u općoj javnosti.Nema dokaza o tome da se ljudi mogu savršeno

prisjećati događaja, sa svim detaljima i potpuno točno, kao da su bili pohranjeni u neku vrstu unu- trašnjeg videozapisa. Premda je pamćenje obično dobro, čak i ljudi s najtočni- jim pamćenjem prave određene pogreške. Štoviše, postoje dokazi o tome da se detalji koji se pojavljuju nakon nekog događaja -primjerice, koje spomenu drugi ljudi ili ih se sugerira postavljanjem pitanja -ugrađuju u pamćenje, tako da ih se više ne može razlikovati od stvarnog pamćenja. Kao što je rekao Bartlett, dosjećanje je “stvaralačka rekonstrukcija izgrađena iz našeg emocionalnog stava prema čitavoj aktivnoj masi organiziranih prošlih reakcija ili iskustava i malog istaknutog detalja...Stoga ono gotovo nikada nije doista točno... i uopće nije važno što bi to trebalo biti” (1932, str. 213).U nekim je slučajevima točnost važna, primjerice

onda kada se iznose dokazi na sudu. Zbog toga se pred istraživanje emocija postavlja sljedeće pitanje: povećavaju li intenzivne emocije točnost pamćenja ili ga smanjuju? Počnimo razmatrati ovo pitanje kratkim odjeljkom ruske spisateljice Esthere Salaman (1982) iz jednog eseja o autobiografiji.Sjećam se da me je kada sam imala tri godine ugrizao pas. Oduvijek se toga sjećam. Stojim s vanjske strane zatvorenih ulaznih vrata i odjednom ugledam golemog psa kako skače prema


meni, a njegovo potrgano uže vuće se s lijevestrane; nema snijega ni blata, kasno je proljeće

..............................Trenutak koji se vratio usjećanje nakon pedeset godina bio je ovaj: pas me srušio i ja okrećem glavu u stranu i ukopavam svoje lice u zemlju dok pas traži između moje dječje haljinice i dugačkih crnih čarapa na lijevoj nozi, kako bi pronašao golo meso u koje će zarinuti svoje zube. To je poput slika u usporenoj snimci. Danas pišem tek sjećanje na sjećanje, ali u trenutku kada mi se to vratilo u sjećanje zaista sam bila to trogodišnje dijete; “onda” je bilo “sada” i vrijeme je stalo. (Sala- man, 1982, str. 56).

Salaman raspravlja i o drugim takvim događajima iz svog života, kao i iz života drugih pisaca uključujući De Quincyja, Martineaua i Prousta, o sjeća- njima koja se pojavljuju protiv naše volje, često nakon mnogo godina. Ona kaže da su ta sjećanja uvijek povezana s emocijama i stvaraju osjećaj oživljavanja prošlosti. Osjećaj uvjerenosti u takva sjećanja može biti vrlo snažan, nepokolebljiv, ali što je s njihovom vjerodostojnošću - to je sasvim drugo pitanje, koje zahtijeva potpuno drugačiji pristup. Ono treba is- traživanja koja će pružiti nezavisnu potvrdu.Odgovore na neka od tih pitanja možemo početi

davati s istraživanjem koje je provela Linton (1982) na vlastitom pamćenju. Ona je šest godina svakodnevno zapisivala kratke opise najmanje dva značajna događaja na posebne kartice za bilježenje. Na poleđini svake kartice zapisivala je datum kada se to dogodilo. Svaki je događaj također procijenila i na ljestvici emocionalne važnosti. Krajem svakog mjeseca izabrala je uzorak parova događaja iz čitavog skupa sjećanja prikupljenih do tada, kako bi vidjela može li se prisjetiti redoslijeđa kojim su se događali i ponovno je procijenila emocionalnu važnost svakog dogadaja. Utvrdila je da su događaji koji su se u vrijeme kada su se odvijali činili značajnima u cijelosti nestali iz njezina pamćenja brzinom od približno 5 % godišnje. Da bi se dobro upamtio kao zasebno sjećanje, zaključila je: događaj mora biti ne samo značajan u vrijeme kada se odvija, nego također i jedinstven - primjerice, kada je prvi puta učinila nešto što je za nju bilo emocionalno


važno. Primjer za to je kada je bila oduševljena svojim izborom u jedno ugledno vijeće koje se povremeno sasta- jalo u jednom udaljenom gradu. Značajan događaj bio je prvi sastanak kojem je bila nazočna. Kada su se događaji iste vrste ponavljali, njihova se osobitost izgubila i zamijenila ju je znatno općenitija informacija. Tako, kada je Lin- tonova nastavila odlaziti na sastanke tog vijeća, upoznala je plan zračne luke u gradu u kojem su se sastajali, stil članova vijeća na sastancima i njihove međusobne odnose, ali nije bila sposobna prisjetiti se što se događalo na kojem sastanku. Za događaje koji su postali dio strukture njezina života, odvojena epizodična sjećanja su se izgubila i pretvorila su se u semantičko pamćenje.

Lintonova je zaključila da emocionalni događaji koji ostaju u pamćenju kao posebne epizode, moraju imati sljedeća obilježja:

1. Taj đogađaj mora biti znaćajan, i u vrijeme kada se odvija mora se percipirati kao emocionalno vrlo važan (ili se ubrzo nakon toga mora “preraditi” na takav način)

2. Kasniji životni tijek mora tom događaju dati središnje mjesto u dos- jećanju; taj događaj mora biti prekretnica ili početak nekog niza ili pak mora biti instrumentalan za kasnije aktivnosti.

3. Taj događaj mora u određenoj mjeri ostati jedinstven. Njegova slika ne smije se zamagliti kasnijim pojavama sličnih đogađaja. (Linton, 1982, str. 89-90)

Iz ovih zaključaka Lintonove možete početi uviđati zbog čega se određeni događaji koji su emocionalno važni ujedno dobro pamte kao zasebne epizode. Upravo ona obilježja koja nekom događaju daju emocionalno značenje - njihova važnost za neki cilj, njihova neuobičajenost, njihova nepredvid- ljivost, odsutnost od prije postojećih vještina za suočavanje s njima - čine taj događaj osobitim u našem pamćenju. Primjećujete također da Lintonova kaže kako se taj događaj mora “u vrijeme kada se odvija percipirati kao emocionalno vrlo važan” ili se ubrzo nakon toga mora “preraditi” u takav događaj. Neki događaji, možda susret s novom osobom, ne moraju se odmah činiti značajnima, ali ako se u tu osobu zaljubimo, počet ćemo o njoj nmogo


razmišljati. Psihička zaokupljenost uzrokovana tom emocijom djelovat će i na takav način da se događaji prilikom prvog susreta ponavljaju, kako bi se sačuvali u pamćenju.

Wagenaar je (1986) ponovio Lintoničino istraživanje. U svojim glavnim serijama događaja bilježio je po jedan događaj iz svog života svakodnevno tijekom četiri godine. Izradio je standardizirane obrasce u koje je za svaki događaj zapisivao tko je u njemu sudjelovao, o čemu se radilo, gdje se to dogodilo i kada se dogodilo. Za svaki je događaj također opisao i kritični detalj, i procijenio ga je na tri ljestvice: istaknutost (koliko se često događaji poput tog pojavljuju, od svakodnevno do jednom u životu), emocionalna uključenost i ugodnost. Jedan je Wagenaarov suradnik sve događaje pretip- kao u posebne knjižice, tako da mu se kod dosjećanja redom mogao davati po jedan, dva, tri ili sva četiri znaka za dosjećanje (tko, što, gdje, kada). Wage- naarov je zadatak bio da se dosjeti svih ostalih znakova, a kad su mu dana sva četiri znaka, tada se također trebao dosjetiti i kritičnog detalja. Ako je u svemu tome bio neuspješan, događaj je označen kao potpuno zaboravljen. Tijekom razdoblja od pet godina broj zaboravljenih događaja iznosio je oko 20%. Wagenaar je utvrdio da se događaji koji imaju emocionalno značenje općenito bolje pamte nego događaji koji ne uključuju emocije, kao i da se ugodni događaji pamte bolje od neugodnih (vidi sliku 9.4). Takav rezultat


Slika 9.4 Rezultati Wagenaarova istraživanja vlastita autobiografskog pamćenja, uz četverogodišnje razdoblje bilježenja dogadaja nakon kojeg je slijedilo jednogodišnje razdoblje njihova prisjećanja. Na svakom je grafikonu prikazan postotak događaja kojih se Wagenaar točno prisjetio kada su mu dani svi znakovi za dosjećanje, i to u funkciji tri varijable i tijekom razdoblja od pet godina. Na grafikonu (a) prikazan je učinak varijable istaknutosti; crta označena s 3-6 prikazuje događaje koji se događaju od jednom u mjesec dana do jednom u životu, crta označena s 2 prikazuje događaje koji se pojavljuju jednom tjedno, a crta označena s 1 prikazuje događaje koji se pojavljuju jednom dnevno. Na grafikonu (b) prikazan je učinak varijable emocionalne uključenosti. Događaji koji umjereno ili u najvećoj mogućoj mjeri uključuju emocije prikazani su crtom označenom s 3-5, oni koji u maloj mjeri uključuju emocije prikazani su crtom označenom s 2, a oni koji uopće ne uključuju emocije prikazani su crtom označenom s 1. Na grafikonu (c) prikazani su učinci varijable ugodnosti. Crta označena s 5-7 prikazuje ugodne i izrazito ugodne događaje, crta označena s 4 prikazuje neutralne događaje, a crta označena s 1-3 prikazuje neugodne i krajnje neugodne događaje.predviđa i Freudova teorija - radi se o tome da se u određenoj mjeri štitimo od neugodnih misli.

Emocionalna uključenost i iskazi svjedoka

Što se događa ako ste svjedok zločina - što će utjecati na vaše pamćenje tog događaja? Iz Bartlettovih (1932) načela (o kojima smo raspravljali ranije), kao i iz jednog posebnog istraživanja (Loftus i Doyle, 1987) psiholozi znaju da iskazi svjedoka u pravilu sadrže pogreške. Ni

Vrijeme zadržavanja (u godinama)


sigurnost u te iskaze niti živost tih sjećanja ne jamče da su “zapamćeni” detalji točni. U Velikoj Britaniji Izvještaj Devlin (Devlin Report) (to je izvještaj jednog službenog povjerenstva imenovanog kako bi se ispitali slučajevi pogrešnih presuda za počinjene zločine) upozorava da nije pouzdano nekoga osuditi na temelju iskaza svjedoka osim u izuzetnim okolnostima ili kada je taj iskaz potvrđen dokazima druge vrste.

Provedena su brojna istraživanja o pamćenju emocionalno obojenih događaja (Christianson, 1992). Ovdje prikazujemo jedno utjecajno istra- živanje. Pet mjeseci nakon što je provalnik izvršio oružani napad na prodava- onicu oružjem u predgrađu Vancuvera, Yuille i Cutshall (1986) imali su mo- gućnost ponovno ispitati 13-oro svjedoka o tom događaju, koje je ranije ispi- tala policija. Provalnik je zavezao vlasnika trgovine i pobjegao s novcem i nekoliko komada oružja. Vlasnik se oslobodio, uzeo revolver i izašao van kako bi zapisao broj provalnikova automobila. Provalnik još nije bio otišao i pred očima nekoliko ljudi s dva je hica pogodio vlasnika trgovine. Nakon toga vlasnik trgovine ispalio je svih šest metaka iz svog revolvera u provalnika i on je umro. Vlasnik trgovine je preživio i oporavio se. Budući da je provalnik bio mrtav i nije bilo nikakvih pravnih nejasnoća, Yuille i Cutshall dobili su pristup policijskom dosjeu, kako bi rekonstruirali slijed događaja na temelju prilično kompletnih forenzičkih dokaza o slučaju, koji su sadržavali i poli- cijske fotografije, te na temelju iskaza svjedoka u onim dijelovima u kojima su se oni međusobno slagali. Yuille i Cutshall načinili su popis detalja događaja, nazočnih ljudi i predmeta.

Svojim istraživačkim intervjuom Yuille i Cutshall utvrdili su da su svjedoci koji su bili u kontaktu s vlasnikom prodavaonice ili s provalnikom procijenili da su tim događajem bili vrlo potreseni te da su nekoliko noći nakon toga imali teškoće sa spavanjem. Drugi svjedoci, koji su bili manje uključeni u događaj, nisu njime bili toliko uznemireni. Svjedoci su se prilično točno pri- sjećali događaja, čak i sporednih detalja kao što je boja provalnikova automobila i pokrivača kojim je prekriveno njegovo tijelo. U policijskim intervjuima svjedoci koji su bili jako pogođeni događajem točno su zapamtili


93.36% detalja, a u istraživačkom intervjuu provedenom nekoliko mjeseci kasnije upamtili su 88.24% detalja. Točnost svjedoka koji su bili manje pogođeni događajem bila je manja - iznosila je približno 75% i u policijskom intervjuu i u kasnijem istraživačkom intervjuu. Cini se stoga da je točnost pamćenja veća za događaje u kojima smo emocionalno uključeni. No takvi su događaji podložni također i procesima rekonstrukcije o kojima je raspravljao Bartlett.

Pynoos i Nader (1989) intervjuirali su djecu koja su pohađala školu u kojoj je snajperist “pucao u djecu na osnovnoškolskom igralištu” (str. 236) iz jednog stana nasuprot školi u Los Angelesu, 24. veljače 1984. godine. Jedan pro- laznik i jedno dijete bili su ubijeni, a 13-oro druge djece i podvornik školskog igrališta bili su ranjeni. U iskazima 113-oro djece koja su bila intervjuirana 6 do 16 tjedana nakon događaja pojavile su se karakteristične iskrivljenosti. Djeca koja su bila ranjena imala su tendenciju emocionalnog distanciranja od događaja i petoro ih za vrijeme intervjua uopće nije spomenulo da su u pucnjavi zadobili manje ozljede. Za razliku od toga, djeca koja tog dana nisu bila u školi ili su kada se to dogodilo bila na putu od škole do kuće, imala su tendenciju da se prikažu bliže događaju nego što su uistinu bila.

Naturalistična istraživanja ne omogućuju potpuno potvrđivanje nekog stvarnog događaja, pa se takva istraživanja nadopunjuju laboratorijskim eksperimentima, premda se njima, dakako, nikada ne postiže isti stupanj emocionalne potresenosti i uključenosti. Ipak, zajedno s općim načelima, ta is- traživanja pružaju vrijedne spoznaje. Christianson i Loftus (1991) iznijeli su rezultate pet eksperimenata u kojima je 397-oro studenata u Švedskoj i Sjedinjenim Američkim Državama gledalo niz od 15 dijapozitiva u boji, koji su prikazivali što bi neka osoba mogla vidjeti napuštajući kuću i odlazeći pješice na posao. Na svakom je dijapozitivu postojao


središnji detalj i periferni detalj. Postojale su tri verzije kritičnog osmog dijapozitiva - koje su prikazane na slici 9.5. U neutralnoj verziji središnji detalj bila je žena koja vozi bicikl po cesti tik ispred jednog automobila. U neobičnoj verziji žena je hodala cestom ispred automobila, noseći bicikl preokrenut naopačke. U emocionalnoj verziji žena je ležala uz rub ceste neposredno ispred automobila i bilo je očito da je povrijeđena i da krvari, a pokraj nje se nalazio prevrnut bicikl. U svakoj od tih situacija žena je imala ili bež ili plavi kaput. U svim verzi- jama periferni je detalj bio automobil volvo 242, koji se nalazio u daljini i koji je bio ili bijele ili narančaste boje. Christianson i Loftus utvrdili su da se ispitanici koji su vidjeli emocionalnu verziju osmog dijapozitiva sjećaju središnjih detalja - žene i boje njezina kaputa - bolje nego ispitanici koji su vidjeli neutralnu verziju. Suprotno tome, periferni detalj kod emocionalne se verzije pamtio lošije nego kod neutralne verzije. Neobična verzija osmog dija-

pozitiva primijenjena je kako bi se kontrolirala činjenica da su emocionalni dogadaji u pravilu

Slika 9.5 Tri verzije kritičnog osmog dijapozitiva u nizu koji su upotrijebili Christianson i Loftus: Prizor (a) je neutralan, prizor (b) je neobičan, a prizor (c) je emocionalno šokantan.


neobični. Međutim u usporedbi s emocionalnom verzijom, ispitanici se nisu baš dobro sječali ni središnjih ni perifernih detalja neobične verzije.

Istraživanje Neissera i Harscha (1992) o potresnoj eksploziji američkog svemirskog broda Challenger u jedanaest sati prije podne 28. siječnja 1986. godine, nalazi se na pola puta između eksperimenta i naturalističkog is- traživanja. Neisser je preko noći sastavio upitnik u kojem se od ispitanika tražilo da slobodno napišu o tome na koji su način čuli tu vijest, a zatim su na sljedećoj stranici postavljena specifična pitanja, npr. gdje su se nalazili kada su to čuli, što su radili u tom trenutku i tko im je tu vijest priopćio. Taj je upitnik primijenio na skupini od 106 studenata psihologije sa Sveučilišta Етогу 24 sata nakon što se događaj zbio. Dvije i pol godine kasnije svi studenti koje su uspjeli ponovno pronaći (njih 44) ispunjavali su sličan upitnik i neke do- datne skale kojima se mjerilo koliko su sigurni u svaki od svojih odgovora. Neisser i Harsch za svakog su ispitanika uparili njegov iskaz dan dvije i pol godine nakon događaja s onim koji je dao 24 sata nakon događaja, i pridružili mu rezultat od 0 do 7 za točnost (po dva boda za svaki od odgovora o tome gdje se osoba nalazila, tko joj je priopćio što se dogodilo i što je ispitanik u tom trenutku radio, te jedan bod za točne manje detalje). Jedanaest ispitanika ostvarilo je rezultat 0 - njihova sjećanja nakon dvije i pol godine prilično su se razlikovala od iskaza koji su dali 24 sata nakon događaja. Pro- sječan rezultat za sve ispitanike iznosio je 2.95. Unatoč tome, ljudi su op- ćenito bili sigurni u svoja sjećanja, neovisno o tome koliko su ona bila točna.

Sve u svemu, možemo zaključiti kako se i u stvarnom životu i u laboratoriju emocionalno istaknuti sadržaji pamte bolje od neutralnih sadržaja. Kada je neki događaj osobi važan i kada se prepričava, Stein, Liwag i Trabasso(1995) , koristeći metodu Steina i sur. opisanu u 4. poglavlju, pokazali su da se već trogodišnja djeca mogu s priličnom točnošću prisjetiti događaja i da


su ot- porna na alternativne iskaze koje daju odrasle osobe. Unatoč tome, pamćenje nije savršeno - ono ipak može biti podložno rekonstrukcijama i promjenama nakon događaja, osobito ako se o njemu raspravlja i ako ga se socijalno modificira. Procesi koji su tu u igri jesu oni koje su utvrdili Bartlett (1982) i Linton (1982).

Ako je neki događaj važan i neobičan, postavljen je uvjet i za pojavu emocije i za posebno sjećanje. A ako se o tom događaju često razmišlja ili ako se stalno ponovno vraćaju slike tog događaja, što je moguće nakon događaja koji su izrazito traumatični (Američko psihijatrijska udruga, 1994, str. 424), tada će događaj sam po sebi ostati istaknutiji u pamćenju. Pitanje postoji li neki poseban oblik potisnutog pamćenja je kontroverzno: mnogi psiholozi koji se bave istraživanjima pamćenja ne odbacuju takvu mogućnost, ali su prema njoj skeptični (Loftus i Ketcham, 1994).

Slika 9.6 Prosječan broj pozitivnih i negativnih osobina spomenutih u intervjuu ko; _ su zapamtili voditelji intervjua koji su bili u rađosnom i oni koji su bili u tužnom ra- spoloženju (Baron, 1987).


Učinci raspolozenja na pamćenje

Nakon Bovverovih (1981) istraživanja, o kojima smo raspravljali u 1. poglavlju, proveden je velik broj istraživanja učinaka raspoloženja na pamćenje. Ovdje ćemo prikazati jednu laboratorijsku demonstraciju iz područja rada u kojem su istraživani učinci selektivne pažnje i pamćenja na socijalno prosuđi- vanje. U istraživanju o stvaranju dojmova Baron je (1987) doveo zajedno parove osoba istog spola. Zapravo, dok je jedan član svakog para bio student- ispitanik, drugi je bio eksperimentatorov pomagač. U svakom paru student- ispitanik bio je izabran, prividno na temelju slučaja, kao ispitanik koji će u vježbi za vođenje intervjua za zaposlenje biti ispitivač, dok je eksperimentatorov pomagač izabran za osobu koja će biti intervjuirana. Dok je eksperimentatorov pomagač (tobože) proučavao pitanja iz intervjua, eksperimentator je kod studenta-ispitanika izazvao radost ili tugu dajući mu da rješava probleme i izvještavajući ga ili o tome da je postigao znatno bolji rezultat od drugih, ili o tome da je postigao prosječan rezultat, ili o tome da je postigao znatno lošiji rezultat nego drugi.

U intervjuu je voditelj intervjua trebao postaviti šest unaprijed pri- premljenih pitanja. Intervjuirana osoba davala je iste, unaprijed pripremljene, ali pomiješane odgovore na ta pitanja. Jedno je pitanje bilo: “Koje su vaše najvažnije osobine?” U odgovoru na to pitanje intervjuirani je spomenuo tri pozitivne osobine, govoreći: “Ambiciozan sam i pouzdan. Također sam i prilično ljubazan.” On (ili ona) spomenuo bi također i tri negativne osobine: ”S negativne strane, neki od mojih prijatelja govore mi da sam prilično tvrdoglav, a znam također i da sam nestrpljiv. Osim toga, prilično sam neorganiziran.” Nakon intervjua, voditelj intervjua procjenjivao je intervjuiranu osobu na dimenzijama vezanim uz posao, kao i na osobnim dimenzijama. Kada su bili radosni, voditelji intervjua intervjuiranu su osobu procjenjivali pozitivnije i češće su izjavljivali da bi ga (ili je) zaposlili. Među-


Izazvano raspoloženje



tim kada su bili malodušni, intervjuiranu su osobu procjenjivali negativno i izjavljivali su kako je vjerojatno ne bi zaposlili. Ovi učinci bili su izraženiji kod muških nego kod ženskih voditelja intervjua. Baron je od voditelja intervjua tražio također i da se prisjete stvari koje je intervjuirana osoba rekla o sebi, na temelju kojih su vjerojatno donosili svoje sudove. Na slici 9.6 možete vidjeti dobivene rezultate. Voditelji intervjua kod kojih je prethodno izazvana radost dosjetili su se značajno više pozitivnih stvari koje je intervjuirana osoba izjavila, a manje negativnih stvari. Voditelji intervjua kod kojih je izazvana tuga prisjetili su se više negativnih, a manje pozitivnih stvari. Prema hipoteziopamćenju ovisnom o raspoloženju, pozitivne odluke o zapošljavanju trebale bi biti pod utjecajem toga što su se radosni voditelji intervjua prisjetili većeg broja pozitivnih stvari, dok bi negativne odluke trebale biti pod utjecajem toga što su se malodušni voditelji intervjua prisjetili većeg broja negativnih stvari.

Utvrđeno je, međutim, da fenomen pamćenja ovisnog o raspoloženju nije tako čvrst niti tako široko rasprostranjen kao što se u početku pretpostavljalo. On se lakše pojavljuje kod radosnih nego kod tužnih raspoloženja, jači je u situacijama koje nalikuju na one iz stvarnog života nego u artificijelnim zadacima, izrazitiji je onda kada su dva raspoloženja suprotstavljena jedno drugome nego onda kada se jedno raspoloženje uspoređuje s neutralnim stanjem i jači je za intenzivna raspoloženja nego za blaga. Najvažnije od svega, učinci raspoloženja na pamćenje najpouzdanije se dobivaju onda kada ono što se pamti ima emocionalnu važnost za osobu koja pamti (Ucros, 1989). Štoviše, učinci se općenito ne mogu dobro objasniti kao oblik učenja ovisnog o stanju, kao što je to prvobitno mislio Bower, kod kojeg se svega što učimo u jednom stanju, poput neke liste riječi, bolje prisjećamo kada smo ponovno u tom istom stanju. Takve je učinke teško demonstrirati i kod odraslih osoba (kao što se pokazalo u novijim Bowerovim istraživanjima) i kod djece (Duncan i sur., 1985). Međutim ipak postoji nekoliko laboratorijskih demonstracija umjerenih učinaka raspoloženja


na pamćenje proizvol- jnog verbalnog materijala (Eich i Metcalfe, 1989). Opći je zaključak da se većina učinaka može bolje objasniti pomoću hipoteze o podudaranju ra- spoloženja, prema kojoj se onda kada se u čovjekovu životu dogodi stvaran emocionalno značajan događaj, tog događaja bolje prisjećamo kada ponovno doživljavamo tu istu emociju (Blaney, 1986).

Prema Bowerovoj (1981, 1992) hipotezi o takvom prisjećanju, svaka je emocija posebno mentalno stanje koje tvori uporište u mreži pamćenja (vidi sliku 9.7). Kada se emocija ponovno pojavi, ona može djelovati kao znak za dosjećanje drugih dijelova mreže. Mi preferiramo alternativno objašnjenje: raspoloženja su posebni modovi organizacije mozga, pa određena ra- spoloženja omogućuju lakši pristup sjećanjima na događaje koje smo doživjeli u tom istom emocionalnom stanju (vidi sliku 9.7). Ovu zamisao možemo povezati s objašnjenjem Conwaya i Bekeriana (1987) koji su pokazali da je emocionalno znanje organizirano u skupine koje odgovaraju osnovnim emocijama: ljubav/radost/sreća; patnja/žalost/tuga; ljutnja/ mržnja/ ljubomora; te strah/užas/panika. Oni su utvrdili da, u usporedbi s podraživa-

njem neutralnom riječi, podraživanje bilo kojim izrazom za emociju unutar jedne od ovih osnovnih skupina rezultira bržim reagiranjem u zadatku lek- sičkog odlučivanja (poput onog koji su upotrebljavali Niedenthal i Sutterlund i koji smo opisali ranije u odjeljku o percepciji). U jednom drugom is- traživanju Conway je (1990) utvrdio da kada se od ljudi traži da stvore pre- dodžbu na temelju neke emocionalne riječi, više od 60% tih predodžbi odnosi se na specifične događaje koji su se dogodili u određeno vrijeme u njihovu životu i koji su za njih bili emocionalno značajni. Za razliku od toga, druge su vrste riječi proizvele drugačije učinke. Predodžbe koje su se stvorile na temelju riječi povezanih s vlastitim osobinama ličnosti, proistekle su iz životnog iskustva, ali se nisu mogle poistovjetiti ni sa jednim posebnim događajem. Predodžbe koje su stvorene na temelju apstraktnih riječi


bile su semantičke: one su odražavale dijelove znanja koji nisu bili povezani sa specifičnim iskustvima. Conway je stoga smatrao da kada se prisjećamo posebnih događaja, nmogi se od njih u našem pamćenju nalaze pod oznakom za specifične vrste emocija. Prema ideji o emocionalnim modovima, emocionalno-indeksi- ranom skupu sjećanja na događaje, lakše nam je pristupiti kada smo u tom istom emocionalnom stanju. Vjerujemo kako je funkcija ovog mehanizma to da se u um dovedu događaji koji su slični događaju koji je izazvao trenutačnu emociju, kako bismo dobili primjere načina na koje smo se u prošlosti nosili s tom vrstom problema i kako bismo imali osjećaj kontinuiteta naših postupaka u situacijama koje izazivaju određenu vrstu emocija.


Predikcije koje proizlaze iz objašnjenja pomoću emocionalnih modova ne razlikuju se mnogo od predikcija koje proizlaze iz Bowerova modela mreže. Ono što, međutim, hipoteza o zasebnim emocionalnim modovima donosi jest odlazak dalje od samog pamćenja. Ona predstavlja jedan korak u mogućem objašnjenju učinaka raspoloženja, kao što su učinci na pažnju koje smo prikazali u prethodnoj raspravi i učinci na prosuđivanje o kojima raspravljamo u odjeljku koji slijedi. Zbog tih razloga neki istraživači (Mathews, 1993) toj hipotezi daju prednost nad modelom mreže. Vjerujemo kako je ona također korisnija i za objašnjavanje nekih pojava kod emocionalnih poremećaja, o čemu ćemo raspravljati u sljedećem poglavlju.

Učinci raspoloženja na prosuđivanje

Gerald Clore u svom je članku iz 1992. godine dao upadljivu napomenu: “Najpouzdaniji fenomen u kognitivno-emocionalnom području jest učinak raspoloženja na vrijednosno prosuđivanje” (Clore, 1992, str. 134). Upućivao je na dokaze za to da kada

Slika 9.7 Dijagram preuzet iz Bowera (1992), koji prikazuje dio mreže pamćenja. Elipse prikazuju uporišta u pamćenju. Ako se od nekoga traži da se prisjeti jednog događaja iz svog života kao odgovora na rijeć “jezero” tada, ako se ta osoba nalazi u tužnom raspoloženju, znak iz uporišta “tuga” može potaknuti sjećanje na prijatelja koji se utopio. Međutim, ako je osoba u radosnom ra- spoloženju, tada radosno uporište može potaknuti sjećanje na jedan događaj kada je ta osoba uživala u skijanju na vodi.


se od nas traži da prosudimo o nečemu kao o dobrom ili lošem, da nekoga pohvalimo ili osudimo, da prihvatimo ili odba- cimo neki tok akcija, glasujemo na ovaj ili onaj način, ono što pritom činimo nije samo vaganje činjenica. Zivot je redovito u znatno većoj mjeri neo- dređen. Zbog toga prosuđivanje vršimo na taj način da ono što znamo kom- biniramo s onim kako se osjećamo.

U 1. smo poglavlju opisali kako je Aristotel raspravljao o problemu uvjer- ljivog govorenja, primjerice u političkom govoru ili u sudnici. Aristotel je naglasio učinke emocija kod slušača. Pa kako se to ostvaruje? Na jedan su način ukazala istraživanja koja su se bavila pitanjem zbog čega ljudi mijenjaju svoje mišljenje pod utjecajem persuazije. Chaiken, Lieberman i Eagly (1989) opisali su dvije vrste obrađivanja argumenata. Jedno je sustavno - osoba pažljivo razmatra valjanost samog argumenta. Drugo se odnosi na prečice - ono je površno, znatno nemarnije i uključuje reakcije na manje važne aspekte komunikacije, primjerice na ličnost ili ugled osobe koja iznosi neki argument, a ne na valjanost samog argumenta. Petty i Cacioppo (1986) smatraju da ljudi u dobrom raspoloženju slijede prečicu, dok su u neutralnom ili negativnom raspoloženju skloni sustavnijem obrađivanju argumenata.

Worth i Mackie (1987) proveli su eksperiment u kojem su mjerili (počet- kom i krajem eksperimenta) studentske procjene njihova slaganja ili neslaganja s prijedlogom o kontroliranju kiselih kiša. Nakon prve procjene ispitanici su sudjelovali u postupku koji naizgled nije bio povezan s temom eksperimenta i za koji su smatrali da se odnosi na sklonost preuzimanju rizika. Ek- sperimentatori su taj postupak zapravo upotrijebili kako bi kod polovice ispitanika izazvali dobro raspoloženje, omogućujući im da osvoje jedan dolar. Druga polovica ispitanika niti je išta osvojila niti je znala da su nešto mogli os- vojiti. Zatim se od ispitanika tražilo da procijene kratki govor o kontroliranju kiselih kiša, koji je održan na studentskoj konferenciji. Polovica ispitanika dobila je govor koji je sadržavao argumente prethodno procijenjene kao slabe, a druga je polovica dobila odjeljak s argumentima koji su prethodno procijenjeni kao snažni. Zatim je u sljedećoj podjeli ispitanika


polovici ispitanika rečeno kako je govor koji su čitali napisao stručnjak (student ekologije), dok je drugoj polovici ispitanika rečeno kako ga je napisala nestručna osoba (student matematike).

Rezultati koje su dobili Worth i Mackie prikazani su na slici 9.8. Pogle- dajmo najprije gomji grafički prikaz i to rezultate za situaciju kada nije izazvano nikakvo raspoloženje (neutralna situacija). Ispitanici su promijenili svoj stav u skladu s onime što je izneseno u prijedlogu o kiselim kišama za gotovo jednu i pol mjernu jedinicu (na ljestvici od devet stupnjeva) nakon što su pročitali snažne argumente. Međutim kada su pročitali slabe argumente, promijenili su svoj stav za svega pola mjerne jedinice. Za razliku od toga, kada su bili u veselom raspoloženju zbog toga što su upravo osvojili jedan dolar, svoj su stavpromijenili u jednakoj mjeri neovisno o tome jesu li pročitali snažne ili slabe argumente.

Sto su ljudi u veselom raspoloženju činili? Donji grafički prikaz na slici 9.8 pruža nam neke naznake toga. To, je li im rečeno da je govor napisao stru-

tzazvano raspoloženje


čnjak ili nestručna osoba, nije imalo utjecaja na promjenu njihova stava ako su bili u neutralnom raspoloženju. Ali osobama koje su bile u veselom ra- spoloženju uvjerljiviji je bio pretpostavljeni stručnjak nego pretpostavljeni nestručnjak.

Dvije godine kasnije, Mackie i Worth (1989) objavili su rezultate sličnog istraživanja, premda su, vjerojatno zbog inflacije, u tom istraživanju pozitivno raspoloženje izazvali dajući ispitanicima dva, a ne jedan dolar. Kada su ispitanici imali ograničeno vrijeme za čitanje prijedloga, stavovi onih koji su bili u neutralnom raspoloženju promijenili su se značajno više u smjeru koji je nudio prijedlog nakon čitanja odjeljka sa snažnim argumentima, u odnosu na odjeljak sa slabim argumentima. Ali kada su bili u pozitivnom raspoloženju, promjena stava bila je jednako velika pod utjecajem slabih kao i pod utjecajem snažnih argumenata, ustvari čak i malo veća. Međutim kada su imali neo- graničeno vrijeme za čitanje prijedloga, ispitanici u veselom raspoloženju ponašali su se kao i oni u neutralnom raspoloženju. Mackie i Worth smatrali su da ovaj učinak ima veze s pažnjom - možda su veseli ispitanici bili zaokupljeni svojim dobrim osjećajem izazvanim neočekivanim osvajanjem dva dolara, zbog čega su se slabije mogli koncentrirati na argumente. Kada im je dopušteno da čitaju argumente onoliko vremena koliko su htjeli, onima koji su bili u veselom raspoloženju također su manje uvjerljivi bili slabi argumenti.

Prema tome, barem u nekim okolnostima, to kako se osjećamo može promijeniti naše sudove, i to iz

Izazvano raspoloženjeSlika 9.8 Promjena stava u smjeru slaganja s prijedlogom da se kontroliraju učinci kiselih kiša u veselom i neutralnom raspoloženju, kao reakcija na snažne i slabe argumente te ovisno o tome je li izvor argumenata stručna ili nestručna osoba (Mackie i Worth, 1987).


razloga koji su prilično nevažni za problem o kojem se radi: u eksperimentima Mackieja i Wortha raspoloženje je izazvano malim novčanim dobicima koji nisu imali ama baš nikakve veze s kiselim kišama. Možemo zamisliti da bi ovaj učinak, ako je sveopći, mogao dati pri- kladnu formulu oglašivačima u časopisima i na televiziji - možda onu koju ionako već znaju i bez psihologijskih eksperimenata - ako možete izazvati veselo raspoloženje i ne dopustiti ljudima previše vremena za razmišljanje, možete ih navesti na pozitivan stav prema vašem proizvodu, bez obzira na njegovu vrijednost ili upotrebljivost.

Pokazalo se da je ovaj učinak doista prilično općenit. Forgas i Moylan su (1987), primjerice, intervjuirali gotovo 1000 ljudi koji su odlazili iz kina nakon gledanja filma. Kina koja su istraživači izabrali prikazivala su filmove koje su prema emocionalnom tonu ranije svrstali u vesele, tužne ili agresivne. U intervjuima su ispitanike ispitivali o političarima, budućim događajima, kriminalu i njihovu zadovoljstvu vlastitim životom. Ljudi su davali različite odgovore, koji su bili u skladu s emocionalnim tonom filma koji su upravo odgledali. Među drugim ljudima, koji su intervjuirani prije odlaska u kino, nisu postojale takve razlike u odgovorima. Forgas i Bower (1988) te Forgas (1991) iznijeli su vrlo dugačku listu dokaza za to da raspoloženja utječu na brojne vrste prosuđivanja.

Prema hipotezi Schwartza i Clorea (1988) raspoloženje ima učinak poput dodatnog dijela informacija. Recimo da ste upitani o gospodarskim postig- nućima svoje zemlje u idućoj godini. Dakako da ne znate kakva će ta postig- nuća biti. To ne zna nitko. Možete uzeti u obzir neke podatke o sadašnjim trendovima, ali čak i ako ste stručnjak za to područje, svoj sud ipak morate zasnovati na nepotpunom znanju. Mislite li kako neki stručnjaci možda imaju dovoljno znanja koje im omogućuje potpunu sigurnost, prisjetite se kako propast SSSR-a stručnjaci nisu predvidjeli. Općenito, kod svih takvih prosuđi- vanja moramo se koristiti nepotpunim znanjem i pod takvim okolnostima u proces prosuđivanja ulaze druge stvari. Osjećate li se općenito optimistično, to će utjecati na vaše prosuđivanje. Tome možemo pridodati lakše dosjećanje radosnih događaja u radosnom raspoloženju (o kojem


smo raspravljali u prethodnom odjeljku). Dobre osobine i pozitivni pojmovi lakše su dostupni. Pridodamo li tome još i učinak prema kojem je svaka epizoda u pamćenju obilježena kao ona koja nas je učinila sretnima, tužnima, ljutima itd., tada, kada donosimo svoj sud, naše raspoloženje može djelovati kao dio informacija. Ono se može kombinirati s drugim nepotpunim dijelovima informacija koje imamo na raspolaganju. Spomenuli smo zamisao o tome da su emocije heuristici - jedan dobro istražen učinak heuristika na razmišljanje (Kahne- man, Slovic i Tversky, 1982) sastoji se u tome da koristimo ono što nam je na raspolaganju. Ako je neka emocija istaknuta i na raspolaganju, koristimo je kako bi nam pomogla u našoj nesigurnosti.

Pogrešna atribucija

Ono što je, dakako, u svemu tome uznemiravajuće, jest činjenica da se ra- spoloženjem može manipulirati prilično neovisno o svemu drugome. Možemo misliti kako to, hoće li netko dobiti posao ili neće, ne bi smjelo biti pod utjecajem raspoloženja osobe koja vodi intervju. Možemo misliti kako procjenjivanje argumenata o tome što bi se moglo učiniti u vezi s kiselim kišama ne bi smjelo biti pod utjecajem toga jesmo li upravo dobili dva dolara. Možemo smatrati da način na koji ćemo procijeniti nekog političara ne bi smio biti pod utjecajem filma koji smo upravo odgledali. Ulazak raspoloženja u proces donošenja ovih sudova neki psiholozi objašnjavaju kao pogrešne atribucije - raspoloženje nastalo u jednom kontekstu prenijelo se u drugi kontekst, kojemu, zapravo, ne pripada. Prototip pogrešnih atribucija predstavlja poznato istraživanje Schachtera i Singera (1962) u kojem je utvrđeno da su se ispitanici koji su dobili injekciju adrenalina, koja ima pobuđujući uči- nak, kada su stavljeni u socijalni kontekst u kojem su bili poticani da se osjećaju veselo, doista osjećali i ponašali veselo ako im nisu bili poznati fiziološki učinci injekcije. Kada su bili stavljeni u ponižavajuću i frustrirajuću situaciju, osjećali su se i ponašali ljutito. Glavna predikcija Schachterove i Singerove teorije, kako se fiziološkim uzbuđenjem zajedno s pridruženom kog>iitivnom ili socijalnom interpretacijom može proizvesti svaka emocija, nije dokazana (Manstead i Wagner, 1981; Reisenzein, 1983). Ali eksperi-


mentalna istraživanja potvrdila su učinak pogrešne atribucije, kao, primjerice, u dražesnom istraživanju u kojem su ispitanici koji su prešli preko visokog i prilično zastrašujućeg visećeg mosta, u većoj mjeri postali ljubavno ra- spoloženi nego oni koji su prešli preko niskog i bezopasnog mosta (Dutton i Aron, 1974). Emocija, ili uzbuđenje, koji nastanu u jednoj situaciji mogu utjecati na ponašanje i intenzitet emocija u drugim situacijama, osobito onda kada ljudi ne znaju što je izvor njihova raspoloženja. Clore je (1992) pokazao da se neki učinei raspoloženja na persuaziju također ostvaruju na takav način: ako se ispitanikova pažnja usmjeri na izvor izazvanog raspoloženja, manja je vjerojatnost da će se njihovi sudovi promijeniti.

Učinci raspoloienja na donošenje sudova o Ijudima

Mnoga istraživanja učinaka raspoloženja uključivala su donošenje sudova0 drugim ljudima, kao i o ispitanikovu vlastitom “ja”. Clark i Williamson (1989) dali su pregled tih istraživanja i zaključili kako postoji najmanje šest različitih vrsta utjecaja, kako u eksperimentima tako i u stvarnom životu. O četiri od njih raspravljali smo u prethodnim odjeljcima: raspoloženje može biti znak za informaciju koja je sukladna tom raspoloženju, raspoloženje može proizvesti opći mod razmišljanja i reagiranja kao što radost čini osobu sklonom suradnji, raspoloženje samo po sebi može djelovati kao jedna informacija i raspoloženja se mogu pogrešno atribuirati. Druge se dvije mo- gućnosti odnose na to da različita raspoloženja mogu nametnuti različita ograničenja kognitivnom sustavu i na to da se ljudi mogu ponašati na takav način da nastoje održati raspoloženje u kojem se nalaze - tako će osoba koja je vesela nastaviti u svoj um unositi sadržaje koji će imati tendenciju održavanja tog raspoloženja. Clark i Williamson zaključili su kako nam činje- nica da se ovaj utjecaj može ostvarivati na nekoliko različitih načina, može pomoći objasniti koliko su rašireni učinci raspoloženja kada razmišljamo o samima sebi ili o drugim ljudima.


Persuazija

Aristotel je bio jasan o pitanju učinaka emocija, ali je to obrazlagao na drugačiji način nego što to čine suvremeni socijalni psiholozi. Smatrao je da postoje točno dvije vrste slučajeva o kojima se moraju donositi sudovi. Kod jednog, recimo logičkog ili matematičkog problema, moguće je raspolagati potpunim ili gotovo potpunim znanjem. Do istine se može doći sa sigurnošću1stoga su sudovi jasni. Ali u drugom slučaju, kada nemamo dovoljno znanja, moramo koristiti metode koje dovode do rezultata koji su bolji od prosječnih. U socijalnom prosuđivanju, politici, pravosuđu - i brojnim drugim po- dručjima - nikada ne raspolažemo potpunim znanjem. Tamo nema neobo- rivih dokaza ni neospornih istina. To je područje za uvjerljiva obrazlaganja koja će se približiti istini, premda do nje neće doći.

Ako se prisjetimo 1. poglavlja, sjetit ćemo se da je Aristotel rekao kako je u persuazivnoj retorici vjerojatnije da će slušatelj povjerovati dobroj osobi nego lošoj, kako će ga se lakše uvjeriti ako su pobuđene emocije i kako će ga se lakše uvjeriti argumentima koji se približavaju istini ili prividnoj istini. Premda su prema socijalnim psiholozima (Petty i Cacioppo, 1986) emocije nužno sporedne i nisu važne za dokaze ili argumente na koje bismo trebali obratiti pažnju, Aristotel učinke emocija ovdje ne vidi kao one koji iskrivljuju prosuđivanje, već kao one koji ga potpomažu.Prema argumentima iznesenim u ovoj knjizi, emocije

spadaju u heuristike prirode - one potiču donošenje zaključaka onda kada nemamo dovoljno znanja, kao i onda kada nemamo dovoljno vremena ili drugih resursa za donošenje točnih odluka. Ono što su socijalni psiholozi učinili jest razdvajanje različitih komponenata sudova, kao u eksperimentima Mackiea i Wortha (1991) u kojima se pokazalo da ugled osobe koja iznosi neke argumente, raspoloživo vrijeme za obrađivanje tih argumenata, raspoloženje i snaga argumenata svi utječu na prosuđivanje. Učinci raspoloženja mogu biti potpuno neovisni o sadržaju. To može značiti kako neki ljudi koriste te učinke, cinično, kako bi bili uvjerljivi neovisno o tome da


li bismo im trebali vjerovati. Ali to ne znači da mehanizmi na kojima se ti učinci temelje štete prilagodbi. Općenito je korisno vjerovati Ijudima u koje imamo povjerenje.

Uočit ćete jednu drugu stvar, o kojoj je Aristotel bio jasan. U većini sluča- jeva u kojima se sudovi moraju donositi u uvjetima neodređenosti, jedna osoba nije izolirani donositelj odluka, već sudjeluje u dijalogu. Više ne vjerujemo u to da pravdu u sudskim slučajevima može donijeti jedna osoba koja provodi lov na vještice. Danas jedna osoba zastupa tužitelja, druga obranu, a treće osobe - sudac i porota - odlučuju o tome što je u nekom slučaju potrebno učiniti. Raspodjeljujući spoznaju na veći broj Ijudi, u područjima u kojima je znanje pojedinaca nedovoljno, ili kada spoznajni procesi dovode do zablude (primjerice, onda kada se neka osoba previše drži svoje vlastite teorije) vjerujemo da se pravdi možemo približiti u većoj mjeri. Slična podjela uloga postoji i u znanosti - jedna osoba predlaže neko objašnjenje koje joj se sviđa i za koje se veže. Pojedincu, unatoč tome što je preporučio Popper (1962a), nije lako pronaći načine pobijanja vlastitih argumenata (K. Dunbar,1993) . Druga će osoba, kojoj se taj pristup ne sviđa, predložiti drugo obja- šnjenje - možda čak sudjelujući u ljutitoj polemici. A treće osobe, autori pre- glednih članaka i udžbenika, odlučit će koje je gledište plodonosnije. Ako pravosuđe i znanost predstavljaju načine dolaženja do istine, to je zbog toga što se ograničenja individualnog mišljenja i emocija - obojeg - premošćuju raspodjelom znanja i uloga na različite ljude.

Emocije, kao dio infrastrukture čovjekove spoznaje i interakcija među ljudima, nužne su za taj proces. Ovdje iznosimo kako Kvintilijan (otprilike 90.), rimski autor koji se bavio retorikom, objašnjava način na koji trebauvjeravati obrana na sudu:

Pretpostavimo da se žalimo kako je naš klijent bio pretučen. Najprije moramo govoriti o samom tom činu; zatim ćemo prijeći na isticanje toga kako je žrtva bio starac, dijete, sudac ... te


da je napadač bio bezvrijedan i podao čovjek ili (uzmimo suprotan slučaj) netko tko ima izuzetno moćan položaj ... mržnja pobuđena tim činom bit će još veća ako je on počinjen u kazalištu, u hramu ili na javnom mjestu te ako udarac nije zadan zabunom ili u trenutku strasti ili, ako je to bio rezultat strasti, tada je bio prilično neopravdan, zbog činjenice da je žrtva išla pomoći svom ocu, ili (str. 393)

Kvintilijan ističe kako uloga tužiteljeva odvjetnika u sudskom procesu podrazumijeva omogučavanje onima koji će odlučiti o slučaju da u što većoj mjeri osjete kako je bilo biti ta žrtva. To se mora učiniti poštujući u potpunosti jedinstvenost svakog slučaja, uz što živopisnije izazivanje emocija pri- klađnih za slučaj. Uloga je obrane da slučaj prikaže drugačije - tako da i to možerno osjetiti. Da je sudac Bog, on bi znao što se dogodilo i što u vezi s time valja poduzeti. Ali mi smo tek ljudska bića. Mi moramo povećati naše ogra- ničene ljudske sposobnosti korištenjem emocionalnih heuristika u interakcijama s drugim ljudima.

Sažetak

Premda su ranije zamisli o emocijama naglašavale njihovu razornu prirodu, prema većini suvremenih gledišta emocije su, najvećim dijelom, funkcionalne. U čovjekovoj prilagodbi, u kojoj je naše znanje vrlo važno, premda nužno nepotpuno, a naši ciljevi mnogobrojni i katkada međusobno nespojivi i u kojoj moramo surađivati s drugim ljudima, emocije obavljaju važne funkcije. One su heuristici proizašli iz naše evolucije koji nam pomažu premostiti situacije u kojima nemamo dovoljno znanja ili resursa da bismo mogli od- lučiti na koji je način najbolje djelovati. Općenito, čini se da emocije imaju dva dijela: informacijski dio koji je svjestan, tako da


u pravilu znamo što su objekti naših emocija te kontrolni dio koji stavlja mozak u mod koji je tijekom evolucije odabran za suočavanje sa situacijama koje se stalno ponavljaju, kao što su napredovanja prema nekom cilju, gubici, frustracije, prijetnje itd. Kod nekih emocija, emocija ljubavi i odbacivanja, objekt emocije uvijek je poznat. Pokazalo se da emocije i raspoloženja imaju značajne učinke na druge psi- hičke procese. One mogu utjecati na percepciju i obično ograničavaju pažnju na događaje koji su važni za emociju koja se doživljava. Emocije, osobito one pozitivne, poboljšavaju pamćenje događaja u našem životu. One također utječu na donošenje sudova, pogotovo socijalnih, i mogu se koristiti kod uvjeravanja. Kada su informacije nepotpune, drugi utjecaji kao što su oni emocionalni, mogu postati značajni.

Prijeđlozi za daljnje čitanje

Općenit prikaz funkcija i disfunkcija emocija:Keith Oatley & Jennifer M. Jenkins (1992). Human emotions: Function and dys- function. Annual Review of Psychology, 43,55-85.

Izvrstan uvod u filozofiju emodja, koji pruža temelje za razumijevanje načina na koji su emocije racionalne više negoli iracionalne:Ronald De Sousa (1987). The rationality of emotions. Cambridge, MA: MIT Press.

Koristan pregled eksperimentalnih istraživanja o učincima raspoloženja na pamćenje i pažnju koji obuhvaća i neke kliničke implikacije tih pojava:

Andrew Mathews (1993). Biases in emotional processing. The Psychologist: Bul- letin of the British Psychological Society, 6, 493-499.

Izvrsno teorijsko razmatranje učinaka raspoloženja na socijalno prosuđivanje:

Joseph Forgas (1995). Mood and judgment: The affect infusion model (AIM). Psychological Review, 117,39-66.


/О. /)<Hj/aoJje

t i / / /

oc /

ye u

о<//ш

в(/па

гУ

/т

/шЉ/

паSadržaj

Ljubav i sreća: emocije suradnj

elntimnost i suradnja Pravila spo


lne Ijubavi Evolucijski

pogled na privrženost i

spolnost Izbor partneraLjutnja, strah, prezin emocije natjecanjaAgresijaLjutnja i podređivanje unutar društvenih grupa: status i poštovanjeMeđukulturalne razlike u izlaženju na kraj s Ijutnjom Međuzavisnost i


individualnost Ljutnja i agresija u prilagodbi na odnos Kulturalne normeFunkcioniranje unutar grupe i među grupamaMeđugrupni sukobNasilje među društvimaGadenje i prezir

Ljutnja i prezir u

braku SažetakPrijedlozi za daljnje čitanje


Postojati znači biti tu za drugoga, a kroz njega za sebe. Čovjek nema svoje unu- trašnje nezavisnopodručje, on jepotpuno i uvijek na granici; gledajući sebe iznutra, gleda u oči drugoga ili očima drugoga.

Mihail Bahtin, Teškoče poetike Dostojevskoga, str. 287

Ljubav i sreća: emocije suradnje

Evo dvije osnovne činjenice ljudskoga života: prva je da se oslanjamo jedni na druge, tj. čovjekova prilagodba služi tome da zajedno postignemo ono što ne možemo postiči sami. Druga činjenica je da svatko od nas živi u svome tijelu; čak i kad surađujemo, čak i u društvima koje obilježava izrazita među- zavisnost, svatko ima ponešto drukčije brige. Prema tome, kad su mogućnosti ograničene, sukobi s drugim ljudima javljaju se zbog materijalnih ili simbo- ličnih stvari.Razliku između emocija ljubavi i agresije

Kemper (1990) prikazuje dvjema koordinatnim osima kao što su sjever-jug i istok-zapad, pomoću kojih možemo u svakom trenutku sebe smjestiti u međuljudskoj geografiji. On ih pronalazi još kod grčkog filozofa Empedokla (Wright, 1981), koji ih je nazivao “ljubav” i “razdor”. Kemper im daje suvremene sociološke nazive “status” i “moć”. U ovom odjeljku upotrebljavat ćemo “naklonost” kao sinonim za “status” te “agresiju” i “dominaciju” kao sinonime za “moć”. Kem- per tvrdi kako su te dvije dimenzije često puta utvrđene i u filozofskim analizama i u empirijskim proučavanjima međuljudskih interakcija. One obja- šnjavaju suštinu onoga što se zbiva među ljudima. Utvrđene su u ispitivanjima dječjeg razvoja, gdje se nazivaju “ljubavlju” i “kontrolom” (Sroufe, 1978), u antropologiji gdje ih Triandis (1972) naziva “intimnošću” i “nadređenošću- podređenošću”, u semantičkim analizama poput onih koje su proveli Os- good, Мау i Miron (1975) gdje se pojavljuju kao procjena


(dobrota) i snaga te u mnogim drugim proučavanjima socijalnih interakcija (Kemper, 1978). Za- pravo, prema Kemperovu mišljenju, one nisu samo dimenzije, već bi mogle biti temeljni pojmovi u razumijevanju međuljudskih interakcija. Prema tome, status ili naklonost možda odgovaraju stanjima mirnoće za koje je Hess otkrio da se mogu postići podraživanjem prednjeg dijela hipotalamusa mačke, a agresija (mnogo vjerojatnije) odgovara napadima ljutnje koji se javljaju zbog podraživanja stražnjeg dijela hipotalamusa (kao što je bilo govora u 1. poglavlju). Možda su status i naklonost jače povezani s emocijom tuge, koja je pak povezana s aktivacijom desnog prednjeg dijela korteksa i s emocijom obrane, koja je povezana s aktivacijom lijevog prednjeg dijela korteksa (vidi 5. pogl.).

Prema tome, status ili naklonost u ovom slučaju odnose se na suradnju i prihvaćanje

drugih ljudi. Moć i agresija tiču se upravljanja drugima, neovisno

onjihovoj želji. Tada se javljaju emocije koje mijenjaju položaj osobe u interpersonalnoj geografiji. Dok dajemo ili primamo naklonost, ljubav i podršku,

javlja se sreća. Malo mijenjajući Kemperovu shemu, mogli bismo reći da se moć obrane pojavljuje preko emocija ljutnje i prezira, dok se uz prijetnju nečijom moći javljaju emocije straha i tjeskobe.

Teorija evolucije ranije je bila vrlo stroga kad je riječ o sukobu. Budući da se geni natječu jedan s drugime, to je lako pretvoreno u temeljno zanimanje za natjecanje među životinjama i potaknulo je istraživanja prevare, manipu- lacije, utrke u naoružanju itd. (Krebs i Dawkins, 1984). Suvremene teorije suradnje također su nastale unutar tog okvira (Axelrod, 1984).

Unatoč sukobima, primati su, poput kukaca koji žive u zajednici, stvorili način života gdje suradnja i međuzavisnost imaju prednosti u stvaranju gena pojedinaca i njihovih bliskih srodnika. Različite vrste primata razvile su različite načine suradnje. Sada moramo objasniti kako načini postupanja pot-


pomažu reprodukciju gena i što pojedince potiče na djelovanje. To je područje motiva i emocija.

Kao što je rečeno u 3. poglavlju, prijelomni evolucijski pomak ljudskoga roda bio je kada su muškarci počeli osiguravati specifičan oblik roditeljstva i ekonomsku brigu nužnu za podizanje djece (Lovejoy, 1981). Razumno je pretpostaviti da su taj pomak pratile emocije naklonosti i topline, što je u skladu s MacDonaldovim (1992) mišljenjem. Pomak je pratila i tendencija stvaranja dugotrajnih seksualnih veza samo s jednom osobom. Covjekovo djetinjstvo toliko je dugo i zahtjevno da iscrpljuje snagu samo jednog skrbnika. Ljudska obitelj - žena, njezino dijete i muški partner - povezana je emocijama naklonosti, kao i specifičnim vrstama ljubavi i uzajamne predanosti koja iz tih ljubavi proizlazi. Funkcija ljubavi jest osigurati speci- fičan obris skripta za bliske odnose: privrženost za ovisnost, skrbnu ljubav za brigu o djeci, seksualnu ljubav za erotske aktivnosti.

U usporedbi s emocijama privrženosti, emocija skrbne ljubavi prilično je neistražena. U 5. poglavlju opisali smo neke od procesa skrbne ljubavi. Iz is- traživanja koje su proveli Quinton, Rutter i Liddle (1984) jasno je da us- pješnost skrbi kod ljudi ovisi o tome jesu li imali dobre odnose privrženosti, bilo u djetinjstvu ili kasnije. Može se pretpostaviti da se kod Ijudi ljubav među odraslim seksualnim partnerima također temelji na privrženosti. Rano iskustvo je osnovni model ne samo za jednu, već za dvije uloge - ulogu volje- noga i onoga koji je sposoban voljeti (Shaver, Hazan i Bradshaw, 1988).

U zapadnom načinu mišljenja uobičajeno je shvaćanje da je ličnost sastavljena od dijelova. Tako je Platon tvrdio da osoba nalikuje kočijašu trijum- falnih kola (razum) koji vozi dva konja - jednog čistokrvnog, a drugog mješanca Fedar (Phaedrus). Freud je držao da se život vrti oko dva središta: seksualnosti i smrti, koja po njegovu mišljenju predstavljaju čovjekove stvara- lačke i uništavajuće tendencije. Vizije poput Platonovih i Freudovih imale su dramatičan utjecaj. Možda bismo ninogo jednostavnije mogli reći da emocije Ijubavi,


naklonosti i sreće kreativno približavaju ljude u suradnji. Emocije ljutnje, straha i prezira dovode ljude u sukob. Prema tome, te dvije skupine emocija stvaraju dva osnovna načina socijalne interakcije, i na njima teme- ljimo ovo poglavlje.

Intimnost i suradnja

Mnogi drže da su čovjekovi osjećaji ljubavi i voljenosti ono što daje glavni smisao životu, i oni se često slave u književnosti. Evo, primjerice, što kaže Laura Esquivel u romanu Kao voda za čokoladu:

Moja je baka imala vrlo zanimljivu teoriju; tvrdila je da se svatko od nas rađa s kutijom šibica u sebi koje ne može sve sam zapaliti...kisik će doći od daha osobe koju volimo; svijeća može biti bilo koja hrana, glazba, cjelov, riječ ili zvuk i oni mogu potaknuti eksploziju koja će upaliti jednu šibicu. Na trenutak smo zaslijepljeni jakom emocijom. U nama buja ugodna toplina... Da bi mogao živjeti, svaki čovjek mora za sebe otkriti što će pokrenuti takve eksplozije, jer je gorenjejedne od šibica ono što hrani dušu. (Esquivel, 1992,6. poglavlje).

Većini ljudi iz zapadnih društava ljubav je najvažnija stvar u životu. Freed- man (1978) je pomoću ankete objavljene u jednom časopisu prikupio odgovore 100.000 Amerikanaca, i utvrdio da je ljubav u braku, a ne bogatstvo, moć, mladost ili zdravlje, ono što su ispitanici izjednačili sa srećom.

Pravila spolne Ijubavi

Sve više pažnje poklanja se pretpostavci da obrasci privrženosti nastali u vrlo ranom djetinjstvu čine šablonu za ljubavne veze u odrasloj dobi. Pri- sjetite se obrazaca privrženosti o kojima je bilo riječi u 3. poglavlju i pogledajte tablicu 3.3, gdje je nabrojeno 16 takvih obrazaca. A sada zamislite da to nisu opisi obrazaca interakcija između majke i malog djeteta, već između dvoje odraslih ljubavnika. Poklapaju li se ti obrasci? Smiju li se i komuniciraju li glasom ljubavnici drukčije, prate li jedan drugoga, zure li jedan u


drugoga, jesu li uznemireni prilikom razdvajanja? Ako je odgovor potvrdan, potvrđuje li to prvotnu Darvvinovu pretpostavku da su obrasci ljubavnih odnosa odraslih ljudi odraz onih u ranom djetinjstvu?

Razumno je pretpostaviti da čovjek koji postane objekt erotične ljubavi ima neke karakteristike koje su stečene tijekom razvoja privrženosti u ranom djetinjstvu (Hazan i Shaver, 1987). Ljudska bića imaju repertoar postupaka karakterističan za ljudsku vrstu, kao što su milovanje i s njim povezane emocije te izraze kao što su osjećaj radosti i smiješak, a koji se temelje na ranim odnosima sa skrbnicima. Kao što smo pokazali u 7. poglavlju, emocionalni ton odnosa određuje što će se događati između bebe i skrbnika o kojem ovisi bebina udobnost, sigurnost i emocionalni razvoj.

Darwin (1872) je pretpostavio da se obrazac držanja malog djeteta u odrasloj dobi pojavljuje u obliku milovanja. Toj zamisli Freud je dodao ro- mantičnu notu da je ljubav odraslih, zapravo, povratak u raj gdje se blaženo spajamo s prvotnom ljubavi, sa svojom majkom. Odrasloj ljubavi dalje pomaže razvoj seksualnih poriva u adolescenciji. Pravilo razvoja jest da nove funkcije (poput seksualnosti u odrasloj dobi) ne nastaju ni iz čega. One su razrada ranije stečenih funkcija, koje pak proizlaze iz univerzalnih ponašajnih obrazaca.

U mnogim društvima zaljubljenost se slavi u književnosti kao jedno od najdubljih doživljaja, no ona je rijetko bez teškoća i to vjerojatno vrijedi za sve emocije. Emocija je reakcija na problem. Ona daje prednost jednom ili se radi o više ciljeva povezanih s problemom i na njih usmjerava pažnju. Zbog toga Dyer (1987, str. 337) emocije naziva “lokalno racionalnim procjenama” koje se često donose brzo, bez razmatranja svih mogućnosti. One pružaju određen osjećaj nedobrovoljnosti i prostodušnosti u kojem uživamo i doživljavamo ga autentičnim.

Jedna od najvećih razlika između ljudi i većine njihovih rođaka sisavaca jest da važni ljudi u našem životu nisu samo ono što određuje njihova životna uloga - roditelji, djeca, seksualni partneri, već oni postaju jedinstveni pojedinci. S obzirom na to na kojem su stupnju razvoja, razvijena je i njihova in-


dividualnost. Goodall (1986) je pokazala da će mlada čimpanza koja u šestoj godini izgubi majku venuti od tuge i umrijeti, premda je bila sposobna brinuti se za sebe. U ovom primjeru izgubljen je osobit odnos s pojedincem, a kako je taj pojedinac jedinstven, on je i nezamjenjiv. Ista stvar događa se i ljudima. Naši roditelji nisu samo skrbnici, već naši osobiti majka i otac. Naša djeca nisu samo potomstvo koje treba paziti, ona su jedinstveni pojedinci. Kad je riječ o seksualnim partnerima, valja reći da katkada mislimo kako čimpanze žele samo nekoga ljubaznog s kim će se pariti, no i kod njih postoji čežnja za nekim posebnim, određenim pojedincem.

Naša ljubav prema jedinstvenim drugima čini nas jedinstveno ranjivima. Zaljubljivanje je trenutačno, jer je određena osoba izabrana za cjeloživotno partnerstvo. Naravno da se ta osoba može razboljeti, umrijeti ili ne biti baš onakva kakvu smo očekivali. Katkada mi sami ili naš izabranik, možemo pomisliti da je netko drugi ona jedinstvena osoba koja će nam život učiniti vrijednim življenja. To pitanje je problem ne samo na Zapadu, već i u ostalim društvima, gdje je osobni izbor temelj braka ili sličnog odnosa, primjerice u melanezijskom društvu, gdje se obiteljska loza nastavlja po majčinoj liniji (Macintyre, 1986).

Premda je zaljubljivanje poticaj za promjenu, promjene potaknute tom i ostalim emocijama obično zahtijevaju proradu. Na Zapadu je ljubav osnova predanosti i stvaranja obitelji. No, postoje različite vrste ljubavi: skrbna, strastvena, prijateljska i erotska (Berscheid, 1988). Mnogo se razmišlja o pitanju kako postići prijelaz od hitnog, pomalo fantastičnog, privremenog erot- skog stanja zaljubljenosti u drukčije stanje trajne ljubavi i brige za drugoga, i na kraju zadržavanja u stanju suradničke naklonosti tijekom većeg dijela ži- vota u odrasloj dobi. Jung (1952) je napisao dirljiv članak o psihološkim posljedicama nestajanja fantazije na kojoj se osniva zaljubljenost i mijenjanja uloga tijekom života.

Teškoće postoje i u društvima gdje je osnova za brak roditeljski dogovor (Seth, 1993). Kako to da se u takvim društvima ljubav tretira kao manje važno


pitanje, kad su emocije erotske ljubavi toliko važne da zahtijevaju pažnju koja može biti toliko snažna da ćemo zanemariti brigu za obitelj i druge ljude?

Evolucijski pogled na privrženost i spolnost

Nema sumnje da su procesi koji potiču reprodukciju Ijudskog života najvažniji koje posjedujemo i, kao što kažu Shaver, Hazan i Bradshavv (1988), u to su uključena tri naslijeđena sustava: privrženost, roditeljska skrb za malo dijete i seksualno povezivanje koje vodi reprodukciji. Svi oni uključuju barem dvoje ljudi koji surađuju kako bi zajednički postigli ono što ne mogu sami po- stići. Tako djetetov razvoj obično zahtijeva skrbnika koji služi kao sigurna baza iz koje se vrši istraživanje; briga za malu bebu uključuje zaokupljenost djetetom, njegovim potrebama i dobrobiti, a u idealnom slučaju i ekonomski doprinos muškarca koji se temelji na odanosti jednoj ženi; spolni odnos uključuje dva sudionika. Sve to zahtijeva stvaranje trajnih ljubavnih veza. Bowlby kaže:

Ljubavne veze i subjektivna stanja jakih emocija idu zajedno, kao što zna svaki romanopisac i dramatičar. Većina vrlo jakih ljudskih emocija javljase tijekom stvaranja, održavanja, prekida i obnavljanja ljubavnih veza, koje se zbog toga katkad nazivaju emocionalnim vezama. U terminima subjektivnog iskustva, stvaranje veze opisuje se kao zaljubljivanje, održavanje veze naziva se volje- njem nekoga, a gubitak partnera kao tugovanje (Bowlby, 1979, str. 69.).

Privrženost osigurava bihevioralne mehanizme i emocionalni ton povjerenja. Upravo to i mnogo općenitiji ton topline ili naklonosti u interakciji, ključevi su za ulazak u socijalizaciju. Oni zajedno snažno utječu na to kako će dalje teći razvoj. Ako su tijekom djetinjstva privrženost i naklonost ozbiljno ugroženi, čovjek će odrasti na rubu ljudskog postojanja.

Drugi sustav instinktivnog povezivanja je skrbljenje. Kad je riječ o roditeljstvu, to znači da se majka, a poželjno i otac, zaljubljuju u svoje malo dijete. Ta će im ljubav biti podrškom tijekom životnih preokreta koji su posljedica podizanje djeteta. Oni će razviti ono što Winnicott (1958)


naziva “primarnom majčinskom zaokupljenošću”, i to će im stanje omogućiti da razviju odanost potrebnu za djetetov napredak. Klaus i Kennell (1976) opisuju proces tijekom kojeg majka postaje vezana za svoje dijete putem tjelesnog dodira u prvim danima nakon poroda. Oni takav tjelesni dodir preporučuju kao dio najranije brige za malo dijete. Rad Klausa i Kennella izazvao je velike promjene u organizaciji bolničke majčinske skrbi, premda njihovi nalazi o povoljnim učincima ranog povezivanja s majkom na djetetovo zdravlje i razvoj nisu uvijek potvrđeni u kasnijim istraživanjima (Svejda, Campos i Emde. 1980, Svejda, Pannabecker i Emde, 1982). Isto tako, prenaglašen je njihov model ranog kritičnog razdoblja povezivanja: roditelji koji bilo iz kojeg razloga ne mogu biti u bliskom dodiru sa svojim bebama tijekom prvih dana njihova života, kasnije postaju posve dobri roditelji koji vole svoju djecu i njihove bebe jednako dobro napreduju. Stoviše, usvojitelji koji nisu imali rani dodir s djetetom, jednako su tako dobri i brižni roditelji kao i biološki roditelji (Tizard i Hodges, 1978).

Rani dodir može pomoći: ne samo majke, već i očevi postaju vezani za malu djecu. Očevi koji su prisustvovali rođenju djece (Peterson, Mehl i Lei- derman, 1979) već su zarana jako privrženi svojoj djeci. Tjelesni dodir, smiješak, veliko čelo, velike oči i djetetovo okruglo lice lako izazvaju pogledei uzdahe od odraslih te olakšavaju razvoj odnosa ljubavi s malim djetetom. No, povezivanje s djetetom uključuje vrlo širok raspon mehanizama, a ne samo rane senzorne i biološke znakove (Corter i Fleming, 1990, 1995).

U 7. poglavlju iznijeli smo dokaze da majčina pristupačnost ovisi o tome koliku je privrženost ona sama osjećala u svome djetinjstvu. Sjetite se i is- traživanja koje su proveli Quinton, Rutter i Liddle (1984), o kojem je bilo riječi u 8. poglavlju, kada je skupina djevojčica koje su odrastale u dječjem domu praćena do odrasle dobi. One koje su odrastale u instituciji i ostvarile odnos s nepodržavajućim muškarcima, postajale su loše majke, dok su one koje su se zbližile s podržavajućim muškarcima, postajale jednako dobre majke kao i one koje nisu rasle u domu. Osjećaj da nas netko voli i da se brine za nas može biti važan za obavljanje roditeljske uloge, premda


nedostatak ranih iskustava može biti i kasnije nadoknađen.

Izbor partnera

U većini društava, genetski govoreći, žene biraju muškarce na temelju predviđanja o tome koliko će se oni uključiti u roditeljstvo, a ne (kao kod nekih drugih vrsta živih bića) prema pokazateljima naslijeđene srčanosti kao što su veličina i jačina. Logika po kojoj su muškarci pouzdano monogamni je ono što je Maynard-Smith (1984) dokazao da je evolucijski stabilna strategija, tj. ona koja dobro prolazi u populaciji gdje većina drugih radi to isto. Međutim ona istodobno dopušta manjini da se samo pretvara kako je pouzdana, pokušavajući unaprijediti svoje gene s mnogim ženama, a da ni jednoj od njih ne pomaže podizati dijete.

Budući da žene najviše ulažu u podizanje djece, genetski vid muškog zanimanja pri odabiru partnera temelji se na pokazateljima ženinih sposobnosti da podiže djecu. Prema tome, ženska privlačnost, kao što mnogi ističu, uključuje vidljive pokazatelje mladosti i zdravlja. I kakve li ironije da ono što se doživljava najerotskijim i ono što najjasnije reklamira seksualnost žena, nisu spolni organi (kao kod čimpanzi), već grudi - organi čija je primarna funkcija dojenje djeteta. Covjek je jedini sisavac čiji su organi za sisanje tako jako izraženi, i nije slučajno da su grudi kao poticaji seksualnog zanimanja kod odraslih muškarca isti oni objekti koji su im silno važni u djetinjstvu.

Shaver, Hazan i Bradshavv (1988) opširno raspravljaju o onome što su već spominjali mnogi autori od Darwina i Bowlbyja naovamo, a to je da zaljubljivanje nije samo paralela stvaranju veza privrženosti u djetinjstvu, već je psi- hološki izgrađeno na istom temelju. I skrb za osobu koju volimo temelji se na obrascima skrbi koju smo i sami dobivali. Prema tome, zaljubljivanje nije samo završni ćin izbora partnera, već ono stvara obrasce međusobne podrške. Za dvoje odraslih ljudi jako je važno da se brinu jedan o drugome, kao i o djeci. Shaver, Hazan i Bradshaw


pretpostavljaju da je u braku upravo taj element najosjetljiviji - kad partner više ne osjeća da onaj drugi brine o njemu.

Hazan i Shaver (1987) kažu da se u seksualnosti odraslih ponavljaju obrasci privrženosti iz ranog djetinjstva. Možda među ljudima postoji element ponavljanja i nade da ćemo moći ponovo ostvariti bliskost našeg prvog odnosa s nekim tko nam se čini poznatim - kao da ga oduvijek poznajemo. S druge strane, tabui protiv incesta i društveni procesi egzogamije koji potiču spajanje odraslih koji nisu u rodbinskim vezama, zajednički su svim ljudima. Cini se da taj mehanizam uključuje seksualnu neprivlačnost članova uže obitelji: djeca odrasla u kibucima ne ulaze u seksualne odnose s onima koji su odrastali u istom kibucu. Prema Batesonovim (1983) riječima, to može biti najviše što možemo reći o karakteristikama ljudi u koje se zaljubljujemo: za partnera nastojimo izabrati nekoga tko je sličan ljudima koje poznajemo, ah ne pretjerano sličan!

Ljutnja, strah, prezir: emocije natjecanja

U literaturi se slave i emocije koje stoje u podlozi sukoba:

...Došao sam k sebi kao da sam prebolio tešku bolest. U mojim doživljajima bilo je nešto čudno, nešto neopisivo novo i, zbog te novine, nevjerojatno slatko. Tjelesno sam se osjećao mlađim, lakšim, sretnijim; iznutra sam bio svjestan opojne bezbrižnosti-.rastapanja okova obveza, nepoznatu, ali ne i nedužnu slobodu duše...

...Taj poznanik koga sam dozvao iz svoje vlastite duše i poslao da uživa, bio je prirođeno zlo i pokvareno biće, svaki njegov čin i misao bili su usmjereni na njega samoga, životinjskom požudom pio je


užitak mučenja drugoga; bio je bezdušan poput kamena čovjeka (str. 83, 86).

Ovo su izvaci iz knjige Roberta Louisa Stevensona (1886) Dr. Jekvll i gospodin Hyde, gdje se opisuju prvi doživljaji gospodina Hydea. Prema ovoj priči, obični ljudi su mješavina dobra i zla. Dr. Jekyll je otkrio napitak za odvajanje zlog dijela; zlo se sastoji u oslobađanju od “okova društvenih obveza" i, kao što možemo zamisliti, nije prošlo dugo prije nego što je to utjelovljenje asocijalne individualnosti počinilo okrutno ubojstvo.

Agresija

Agresija je pojam koji označava emocije i ponašanje u sukobu. U povijesti zapadnog načina mišljenja ljutnja, agresija i osveta smatrali su se velikim greškama ljudskog karaktera. Stoici su smatrali da je od svih emocija u sebi najvažnije svladati ljutnju. Kasnije, prvi psihoanalitičari i današnji etolozi raspravljali su o nastanku ljudske agresije i pitali se što se može s njom učiniti. Ne morate biti znanstvenik društvenog usmjerenja da biste razmišljali o ra- zornim mogućnostima koje naša vrsta ima za uništavanje svojih pripadnika u političkim represijama, etničkom neprijateljstvu i ratu.

U suvremenim oblicima takvog razmišljanja postojala su gledišta nalik Lo- renzovima da je agresija urođeni nagon poput gladi i da je ljudska kultura u opasnosti: agresija prijeti da će izmaknuti kontroli jer tehnologija i birokra- cija ne dopuštaju ljudima da primijete geste podčinjavanja i da reagiraju na

f/u'at/ni /)f<>q/'ujfr/xr: /fion/iac/ (biênz

Konrad Lorenz bio je istaknut lik u suvremenoj etologiji. Rođen je u Beču 1903., a umro je 1989. godine. Cijeloga života imao je menažeriju životinja i poznat je po

guski koja ga je posvuda pratila. Dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća nije bio zaposlen i otac ga je uzdržavao sve dok 1927. godine nije oženio


liječnicu Gretu Gebhardt, a onda ga je ona uzdržavala! Konačno se za- poslio kao profesor, ali je taj posao oba- vljao samo godinu dana kada je izbio rati kada je bio regrutiran u vojsku kao liječnik. Četiri godine bio je u ratnom zarobljeništvu u Rusiji, gdje je preživ- ljavao jedući kukce i pauke. Nakon rata opet je bio bez posla. Godine 1955. organizacija Мах Plank omogućila mu je os- nivanje instituta u Seewiesenu u Bavar- skoj, a 1973. godine dobio je Nobelovu nagradu, zajedno s Nikom Tinbergenomi Karlom von Frischom.

Kad je na vlast došao Hitler, Lorenz je pristupio nacistima. Godine 1940. napisao je šokantan članak u kome je predlagao da ljude koji su pretjerano “pri- pitomljeni” treba ukloniti radi javnog zdravlja. Ostatak života žalio je zbog tog strašnog zastranjenja.

Međutim njegova teorija da je agresija “jaki nagon”, koji “nalikuje konju... koji mora svaki dan vježbati kako bi ukrotio svoju obilnu energiju” (Lorenz, 1967, str.77) učinila ga je neprijateljem onih koji su takve argumente držali opravdanjem za čovje- kov militarizam. Premda nitko ne može opravdati Lorenzovu vezu s nacizmom, valja reći da su nakon rata mnogi njegovi prijatelji vjerovali da je njegovo uklju- čenje u taj pokret više bilo rezultat loše procjene nego odanosti. Među te prijatelje ubraja se i Tinbergen, koga su nacisti poslali u koncentracijski logor jer se bunio protiv otpuštanja tri sveučilišna profesora Zidova sa Sveučilišta u Lei- denu, gdje je radio. (Biografski podaci preuzeti od Batesona, 1990)

njih. Drugo dobro poznato gledište bilo je Arđreyevo (1966). On je iznio zamisao o “teritorijalnom imperativu”: tj. da su Ijudi programiraniza agresiju prilikom obrane teritorija koji se kreću od sjedalice u autobusu do nacije. Smisao takvog stava bio je da se ispod uljuđene odjeće skriva ubojiti majmun koji može nekontrolirano iskočiti i biti bezrazložno nasilan.


Jasno je da su Lorenz i Ardrey generalizirali bez dokaza. Osporavatelji njihovih zamisli tvrdili su da se zagovaranjem instinktivnog repertoara agresivnih postupaka opravdava Ijudsko nasilje (Foy, 1991). Međutim i suprotno sta- jalište da je nasilje potpuno kulturalno uvjetovano ima svoje slabosti; ono uključuje neutemeljeni optimizam u odnosu na ljudsku prilagodljivost i usavršivost. Agresija je dio ljudskog ponašanja koliko i, primjerice, trčanje. Važna pitanja jesu kako je ona ugrađena u ljudsko društvo te zašto je neki izbjegavaju, a drugi slave? Kako možemo izbjeći isprike za ljudsko nasilje? Kako sudari kultura mogu biti manje razorni?

Ljutnja i podređivanje unutar društvenih grupa: status i poštovanje

Kod sisavaca koji žive u zajednici i kod ptica, hijerarhija dominacije je uo- bičajena pojava (Eibl-Eibesfeldt, 1970). Takve hijerarhije detaljno su opisane kad je riječ o primatima, uključujući majmune (Сћеупеу i Seyfarth, 1990, De Waal, 1982; Goodall, 1986).

Takve se hijerarhije emocionalno pregovaraju pokazivanjem ljutnje : komplementarnim pokazivanjem pokornosti ili stvarnim borbama koje imaju pobjednika i gubitnika. Osvojen ili zadržan položaj u hijerarhiji traje neko vrijeme. Savezi s rođacima i drugima koji nastaju i održavaju se uzajamnim njegovanjem, također traju neko vrijeme, a tijekom nesuglasica saveznik može intervenirati u korist drugoga. Drži se da visoki položaj u hijerarhii: mnogih vrsta primata osigurava pojedincu bolji pristup hrani i seksualnim partnerima (Mason i Mendoza, 1993). U ljudskom je rodu visok položa; muškaraca i pristup različitim mogućnostima seksualno privlačan. Meha- nizmi na kojima se temelji dominacija, a


koji su karakteristični za pojedin. vrste, vjerojatno su sjeme individualnosti koja je postala tako izraženom u zapadnom društvu.

Ne samo da primati znaju svoje mjesto na društvenoj ljestvici i da znaju tk; su im rođaci i saveznici, već Сћеупеу i Seyfarth opisuju kako će majmun po- bijeđen u tučnjavi vrlo vjerojatno postati agresivan i prema rođaku životinje s kojom se tukao. Takvi nalazi pokazuju da primati gledaju na pripadnike socijalne grupe kao na pojedince.

Pomirenje je jednako važno kao i agresija. Majmuni nisu uvijek supamiđ Umjesto toga, nakon borbe ili natezanja gotovo uvijek slijedi pomirenje. Kc d

patuljastih čimpanzi, u 61% slučajeva pomirenje započinje prvotni agresor, a kod “običnih” čimpanzi to se zbiva u 44% slučajeva (Visalberghi i Sonetti,1994) . Čak i moćni mužjaci visoko na društvenoj ljestvici trebaju saveznike. Poraziti nekoga u borbi i zadržati položaj znači imati dugotrajnog protivnika, koji može pribaviti podršku s druge strane i postati prijetnja. Prema tome, postoji tipičan slijed agresije od: a) faze agresivnosti, b) ponovne prilagodbe ili priznavanja dominirajućeg položaja ili rješenja nekog drugog pitanja i c) pomirenja na temelju nove prilagodbe. Visalberghi i Sonetti kažu da bi, bez obzira je li riječ o vrsti ili o pojedincu, “agresija bila pogubna kada ne bi po- stojali mehanizmi za uspostavu pozitivnih interakcija” (str. 66).

Mehanizmi nastanka Ijutnje

Ljutnja je među primatima, uključujući i ljude, emocija karakteristična za interpersonalni sukob i još uvijek vrijedi 50 godina stara postavka da frustracija izaziva agresiju. Berkowitz, Cochran i Embree (1981) su u svom ispitivanju tražili od studentica da procijene kvalitetu primjedbi o djelotvornosti nekog posla koju je načinio student s kojim su bile upoznate, a koji je bio ek-


sperimentatorov suradnik. Sudionice u pokusu sjedile su same u maloj prostoriji i na ušima su imale slušalice. Polovici je ruka bila uronjena u vrlo hladnu vodu (6 °C), a drugoj polovici u vodu sobne temperature (18 °C), što je bilo manje bolno. Svaku primjedbu eksperimentatorova pomoćnika, studentice su mogle nagraditi jednim do pet novčića i to pritiskom na dugme “nagrada”, mogle su je zanemariti pritiskom na dugme “zanemarivanje”, a mogle su i jednom do pet puta pritisnuti dugme “kazna”, čime bi proizvele glasani vrlo odbojan zvuk. Polovici sudionica eksperimenta bilo je rečeno da će kazna vjerojatno poboljšati postignuće eksperimentatorova pomoćnika. Drugoj polovici bilo je rečeno da će to nepovoljno djelovati na njegov učinak. Naravno, primjedbe eksperimentatorova pomoćnika bile su jednake za sve sudionice eksperimenta - bile su snimljene na audiovrpcu i emitirane putem slušalica. Dobiveni rezultati prikazani su na slici 10.1. Općenito govoreći, sudionice eksperimenta davale su više nagrada nego kazni, ali su najveći broj kazni dale sudionice čije su ruke bile uronjene u jako hladnu vodu i kojima je bilo rečeno da će kazna nepovoljno djelovati na drugu osobu. Sudionice koje su bile u bolnijim uvjetima, dale su značajno više kazni u odnosu na nagrade u usporedbi s onima koje su bile u manje bolnim uvjetima.

Općenito govoreći, Berkowitz (1993) je utvrdio da eksperimentalno izazvana bol (kao u opisanom pokusu) ili tjeranje ljudi da dulje vrijeme drže ruke u vodoravnom položaju, izaziva ljutnju. Ona ne samo da podsjeća na emocionalno slična iskustva, već ljude tjera na traženje smisla takve situacije i na planiranje. Ona potiče agresivan poriv za kažnjavanjem koji se iskaljuje na bilo kome, neovisno o tome je li netko odgovoran za izazivanje bola ili neugode.Čini se da je taj proces mehanizam s osobinama koje Darwin smatra automatskim.

vi'ij Broj rugrađa ] Broj kazni

20

Tjelesno vrlo neugodno Tjelesno rnanje neugodno

Eksperimentalni uvjeti

20.0

10

15

o>o0043o'o’X!


Slika 10.1 Prosječan broj nagrada i kazni koje su studentice dale drugom

studentu za njegove

primjedbe. U jako

neugodnim uvjetima sudionice

eksperimenta imale su ruke uronjene u vrlo hladnu vodu, a u manje neugodnim uvjetima ruke su im bile u vodi sobne temperature. Najveći mogući broj odgovora za svaku sudionicu bio je 50 (Berkowitz i sur., 1981).

Međukulturalne razlike u izlaženju na kraj s Ijutnjom

Najzanimljiviji izazov međukulturalnih istraživanja emocija jest utvrditi kako različita društva izlaze na kraj s ljutnjom. U nekim društvima vlada stav da je ljutnja destruktivna i da je treba izbjegavati. Jedno od takvih društava je pleme Utku, dio naroda Inuita, koji žive u blizini sjevernog pola. Briggs (1970) je opisala 17 mjeseci koje je u razdoblju od 1963. do 1965. godine proživjela u igluu ili u šatoru s obitelji koja ju je posvojila, a sastojala se od bračnog para i njihove djece. Briggs je živjela sa skupinom koja se sastojala od 35 ljudi, članova osam obitelji. Jeli su uglavnom ribu, a lisice koje su lovili zamkama mijenjali su za industrijske proizvode u Gjoa Havenu, trgovačkom mjestu udaljenom 280 km. Zimi su živjeli u selu u igluima, dok su se ljeti obitelji raspršile na različita mjesta i živjele pod šatorima.

Briggs je bila najviše iznenađena time što odrasli pripadnici plemena Utku nisu međusobno pokazivali ljutnju, a u odgoju djece nisu koristili ni ljutnju ni prijetnje. Prema maloj djeci odnosili su se s blagošću i nikada ih nisu grdili. Nasuprot tome, članove plemena Utku plašila je Briggsina sklonost


ljutnji. Tijekom njezina boravka na sjeveru, što je uključivalo mjesece života u male- nom prostoru s drugim ljudima, Briggs je, ma koliko se trudila, često bila ljuta zbog hladnoće i tjelesnih napora koje je teško podnosila, zbog djece koja su stalno tražila da im d svoje zalihe grožđica i zbog mnogih drugih stvari koje b: svakome smetale. Vrhunac svega bio je tijekom ljeta, pri kraju njezina bo-


ravka. Izletnici iz kanadskog grada došli su na sjever, posudili su jedan od dva kanua čiji su vlasnici bile obitelji iz plemena Utku i zbog nepažnje su ga oštetili. Reakcija Utkua, kao i u drugim sličnim situacijama, bilo je mirno prihvaćanje sa smiješkom. A tada su izletnici htjeli posuditi drugi kanu! Briggs im se ljutito suprotstavila, u ime obitelji koja ju je posvojila i koja je živjela izrazito teško, posjedujući vrlo malo stvari nužnih za preživljavanje. Posljedica toga bila je da je pripadnicima plemena Utku nakon toga bilo izuzetno teško imati posla s Briggs - s osobom koja je u stanju reagirati na tako nestabilan i čudan način. (U slučaju da čitatelji pomisle kako je Briggs osobito sklona ljutnji, moramo reći da ju jedan od nas, tj. K.O., upoznao i daje prema europsko-američkim standardima ona vrlo šarmantna i ljubazna osoba.)

Nasuprot tome Chagnon (1968) je tijekom tri posjeta, od 1964. do 1968. godine, 19 mjeseci živio sa skupinom Yanomam, koji žive u prašumama južne Venezuele i sjevernog Brazila, a bave se lovom i uzgojem povrća. Yanomam pleme4ima otprilike 10 000 pripadnika. Oni sebe smatraju srditim ljudima. Stalno su u ratnom stanju ili savezništvu sa susjednim Yanomam selima. Agresija pojedinaca je uobičajena pojava, kao i kolektivna agresija kada skupine muškaraca odlaze u pohode u druga sela s namjerom da svaki put ubiju barem jednog muškarca i da, ako je ikako moguće, otmu žene. Chagnon je zabilježio da je tijekom njegova terenskog istraživanja jedno od sela gdje je živio bilo napadnuto otprilike 25 puta (str. 2). Prema njegovoj procjeni, “54% smrti odraslih ljudi uzrokovano je malarijom i drugim zaraznim bolestima...dok je 24% odraslih muškaraca poginulo u borbi” (str. 20).

Dječake i djevojčice odgajaju da u međusobnim interakcijama budu strastveni i da se tijekom svađa tuku štapovima. Eibl-Eibesfeldt (1979, str. 157) opisuje kako je snimio događaj kada malu Yanomam djevojčicu uče kako da udari i ugrize svoga brata radi osvete zbog nečeg lošeg što joj je on učinio. Chagnon opisuje kako mu je tijekom boravka s Yanomamima bilo jako teško provoditi terensko


istraživanje jer je morao pronalaziti žestoke načine izlaženja na kraj s ljutitim prijetnjama poput: “Ne okreći kameru prema meni ili ću te udariti” (str. 8). S vremenom je postajao sve vještiji u ljutitom uzvraćanju na takve pristupe i u osvećivanju nakon što bi mu ukrali zalihe.

Yanomami žive u kolibama i svaka obitelj ima svoju kolibu. Primjerice, u kolibi čiji je vlasnik Kaobaw, seoski poglavica koji je bio jedan od najvažnijih Chagnonovih informatora, živio je on, njegove dvije žene i djeca te njegov brat koji mu je pomogao izgraditi kolibu i koji je s Kaobawom dijelio njegovu mlađu ženu. Skupina koliba čini selo. Najmanje selo ima otprilike 40 stanovnika, a prema Chagnonovoj procjeni selo mora biti dovoljno veliko da se u njemu može skupiti 15 odraslih muškaraca koji mogu ići u jahačke pohode. Najveća sela imaju otprilike 250 stanovnika i kako su u tako velikom naselju razmirice postale vrlo česte, selo se podijelilo na dva dijela i polovica stanovnika otišla je na drugo mjesto kako bi stvorila novo selo. Premda samo

Slika 10.2 Preljub je naveo dva muškarca iz plemena Yanomam na tučnjavu štapo- vima. Drugi muškarci sa zanimanjem promatraju borbu.

muškarci sudjeluju u jahačkim pohodima i u organiziranim tučnjavama, ljutnja i tuče vrlo su česte i među ženama.


Medu Yanomamnima postoje različite vrste dvoboja. Najmanje razoran oblik uključuje udaranje u prsa kada jedan muškarac mirno stoji dok ga njegov protivnik “svom snagom šakom udara u lijevi prsni mišić” (str. 114), izazi- vajući veliku masnicu, nakon čega udareni počne posrtati i još nekoliko dana potom kašlje krv. Nakon jednog ili nekoliko udaraca, uloge se izmjenjuju i onaj koji je prvi udarao dobiva onoliko udaraca koliko ih je i sam zadao. U kolektivnom obliku takve borbe, primjerice medu članovima dva saveznićk.. sela tijekom zabave, iz svake skupine istupaju najbolji, svaki od njih veoma uzbuđen jer se borba ne odvija onako kako su željeli i zbog prilike da povećaju svoj ugled krvoločnosti.

Sljedeća uobičajena borba je štapovima dugačkim 2.5 do 3 metra, gotovc dvostruko većim od biljarskog štapa, kada protivnici jedan drugoga udaraju po glavi debljim krajem štapa. Chagnon opisuje borbe sa štapovima među pojedincima koje počinju u selu, primjerice zbog toga jer je žena uhvaćena u preljubu. Čim počne teći krv, tuča se često proširi na sve muške stanovnike sela koji uzimaju svoje štapove i pridružuju se jednoj od strana u tučnjav'. “Gornji dio glave većine muškaraca pokriven je dugačkim ružnim ožiljcima kojima se jako ponose” (str. 119).

Pripadnici plemena Utku i Yanomam izvorno su američka društva, genetski povezana, ali što je s trenutačno prevladavajućom kulturom u obje Amerike, koja uglavnom potječe od europskih kolonista, i s Afrikancima ko’: su bili prisiljeni doći onamo? U industrijski razvijenim Sjedinjenim Ame- ričkim Državama svi smo svjedoci ljutnje koja vodi nasilju. Učestalost teškog nasilja u SAD-u razmjerno je velika. Hammond i Yung (1993) načinili su pregled suvremenih epidemioloških nalaza o nasilju među mladima. Jedno is- traživanje provedeno u SAD-u pokazalo je da je 50% mladića adolescentne dobi i 5% djevojčica bilo uključeno barem u jednu tučnjavu u proteklih godinu dana, dok je 23% dječaka izjavilo da u školu nosi nož, a 3% da nosi pištolj. U drugom istraživanju pokazalo se da je 20% američkih srednjo- školaca u proteklih 30 dana nosilo oružje, dok je četvrtina medu njima (dakle 5% od ukupnog broja) priznala da je to oružje bio pištolj. Mladi ljudi često su ozlijeđeni u razbojničkim napadima:


otprilike 8% američkih mladića u dobi između 12 i 19 godina bilo je uključeno u zločine s nasiljem. Richters i Marti- nez (1993) razgovarali su sa školskom djecom i njihovim roditeljima u jednoj od manje nasilničkih četvrti Washingtona, D.C., grada s najvećom stopom ubojstava u SAD-u (703 ubojstva tijekom 1990. godine). Utvrdili su da je 9% djece od 6 i 7 godina bilo svjedocima pucnjave, 13% je bilo nazočno ubodu nožem, 16% je vidjelo mrtvaca na ulici, a 25% je prisustvovalo razbojničkim napadima. Emocionalne posljedice takvih događaja na djecu i življenja u blizini nasilja uključuju osjećaj straha, nametajuće misli i druge znakove stresa i traume. Takvi su znakovi izraženiji kod djece koja su bila osobno nazočna nasilju, u usporedbi s ostalima (Martinez i Richters, 1993).

Međuzavisnost i individualnost

Premda se obrasci Ijutnje i nedostatka ljutnje jako razlikuju od društva do društva, moguće je prepoznati nekoliko obrazaca koji se ponavljaju. Jedan se javlja u društvima gdje ljudi žive vrlo blizu jedan drugome u međusobnoj zavisnosti. U takvim društvima život je često veoma težak i, da bi preživjeli, ljudi ovise jedan o drugome. Unutar nekih od tih društava ljutnja i agresija se rijetko javljaju. Tako žive pripadnici plemena Utku (Briggs, 1970), stanovnici Ifaluka (Lutz, 1988) i jedno od posljednjih izoliranih društava koje su “otkrili” zapadnjaci - skupina Aborigina na Filipinima (Nance, 1975) koji su svoj prvi dodir s vanjskim svijetom doživjeli tek prije 30 godina.

Još uvijek nedostaju istraživanja o tome kako se u takvim društvima ponašaju mala djeca kad su frustrirana, no jedno od mogućih objašnjenja či- njenice da je ljutnja kod njih rijetka pojava jest da pojava ljutnje ovisi o tu- mačenju događaja. Markus i Kitayama (1991) kažu da u međuzavisnim društ- vima preživljavanje ovisi o tome da se članovi društva oslanjaju jedan na drugoga, a ljudi sebe doživljavaju putem bliske međuzavisnosti, tj. prije kao “mi-ja” nego kao “ja”. U skladu s time, ljudi sebe ne doživljavaju odvojenima od ostalih, pa nemaju osjećaj da su izigrani ili iznevjereni od drugih. Kada bi se


pojavila interpersonalna ljutnja, ona bi pokazivala kidanje međuzavisnih veza među ljudima, što bi bio znak raspada grupe. To bi bilo isto kao kad bi se netko okrenuo protiv sebe u individualiziranom društvu, tj. kad bi ozlijedio samoga sebe ili počinio samoubojstvo. Povremeno se i to događa, no takvi se članovi grupe smatraju bolesnima. (Nalaze o potpuno nenasilnim društvima valja oprezno tumačiti: izvještaji o društvima gdje uopće nema ljutnje, obično se odriose na male skupine ljudi tijekom kratkih vremenskih razdoblja.)

Nasuprot tome, u individualiziranim društvima ljutnja može preuzeti vodeću ulogu upravo zbog toga što se pojedinac mora izboriti za sebe. Jedan obrazac ponašanja, koji se ponavlja tijekom povijesti i u različitim kulturama, uključuje dominaciju muškaraca, temelji se na agresiji, moći i osveti. Takav obrazac postupanja je uobičajen i često slavljen: vidimo ga u Homerovoj Ili- jadi, kod Eshila i klasičnih grčkih dramatičara u ciklusima o obiteljskoj osveti, u sagama o Vikinzima (Miller, 1994), u srednjovjekovnim pričama o zlim vitezovima, u antropološkim izvještajima o predindustrijskim ratničkim skupinama kao što su Yanomami te u povijesti industrijaliziranog ratovanja 20. stoljeća. Bez obzira na to jesu li odjeveni u epsku tradiciju ili u priču o ka- valjerstvu i hrabrosti, elementi su iznenađujuće slični: muški protivnici spek- takularno se bore jedan protiv drugoga, što izaziva veliko zanimanje i uzbuđenje. Borbe se odvijaju u grupama, ali i među pojedicima. Kampanje se opravdavaju osvetom zbog zla nanesenog drugome. Promjenljiva savezništva temelje se na ekonomskoj nuždi ili na vojničkoj slabosti. Neki pojedinci postaju heroji, određeni svojim junačkim djelima. Mogućnosti koje stječu prikazuju se u tajnosti (Veblen, 1899), a drugi im se više dive nego što im zavide.

I, naravno, postoje kulture koje posjeduju obje opisane karakteristike: mirne interakcije, bez ljutnje unutar vlastite kulture, i ratničku agresiju prema pripadnicima drugih kultura.

Uloga ljutnje u agresivnim društvima jest da ljudima omogući izvršavanje djela za koja, inače, ne bi bili sposobni. I svaki put iznova, prepričavanjem agresivnih junačkih djela nastojimo objasniti kako čovjek postaje ljutit, i pokazati kako ta ljutnja


rađa hrabrost i opravdava ubojstvo što slijedi. Tako, primjerice, u starogrčkoj Ilijadi Ahilej stupa u rat s Trojom nakon svog dugotrajnog puta, s osvetničkim bijesom što je njegov najbolji prijatelj Petroklo ubijen (Homer, oko 850. pr.Kr.). Erec, u Chrtien de Troyesovoj srednjovjekovnoj priči o Erecu i Enidi (Chrtien de Troyes, 1180) izlazi iz kuće tražeći kavgu, jer ga je vlastita žena osramotila rekavši kako ljudi misle da je postao mekan i da se posvetio Ijubavnim užicima. I Chagnon (1968) u svom izvještaju o plemenu Yanomam, opisuje muškarca imenom Damowa, koji voli zavoditi tuđe žene. On je bio poglavica i najsrčaniji muškarac sela Monou-teri. On i njegovi ljudi ljutito kreću u napad na selo Patanowa-teri, jer su muški stanovnici toga sela oslobodili pet od sedam žena koje su Damowaovi jahači oteli. U neizbježivu uzvratnom napadu, Damowaa su napali iz zasjede, dok je bio u vrtu s dvjema od svojih žena i s djetetom, i ubili ga strijelom. Nakon toga se njegov brat udružio sa saveznicima i organizirao neizbježiv povratni napad.

Borbe pokretane ljutnjom, u ljudskom rodu i nekim drugim vrstama sisavaca, djelomično služe i kao poluga moći pojedinaca da upravljaju dostupnim snagama, uključujući i pristup ženama koje su u agresivnim društvima obično nižeg ranga od muškaraca. Ljutnja suzbija strah i smanjuje brigu za druge ljude. Ali i ovdje, kao i u ljubavi, postoje proturječnosti i kad bi netko iz nena- silnog društva čitao nasilničku povijest Europe i Amerike, bio bi zapanjen i ništa ne bi razumio.

Osveta je česti pratilac ljutnje. No, s praktične strane gledajući, to djeluje zbunjujuće. Kao što kaže Frijda (1994), osveta ne može popraviti učinjeno zlo, često šteti pojedincu koji se osvećuje i neumjerena je jer često nadilazi prvotnu uvredu. Čini se kako je objašnjenje onoga što se zbiva to da je osve- toljubivost izrazito socijalna emocija: ona uspostavlja ravnotežu moći i prijetnja njome može zastrašiti. Axelrod (1984) je pokazao da je vraćanje milo za drago vrlo uspješna društvena strategija (nije sigurno da u nekim konfliktnim situacijama postoji bolja) i vjerojatno se tako i razvila. Stoviše, ako je netko ponižen, tada osvetiti se znači barem da onaj drugi neće uživati plodove svoga čina,


a ako se osveta čini pretjeranom ili ako zahtijeva višemjesečno ili višego- dišnjeplaniranje, to je moždazato što je društvena nejednakost tako očita. Is- todobno, ciklusi osvete u nmogim društvima smatraju se vrlo razornima za društveni poredak. Biblijsko pravilo “oko za oko” nije izraz okrutnosti, već njezino ograničavanje. Svjetski poznati pisci kazališnih djela, uključujući So- fokla i Shakespearea, uvijek su se iznova vraćali obrascima osvete i mo- gućnostima da se oni zamijene društvenim procesima. Miroljubiv život u zapadnim društvima uključivao je kontrolu razmirica, gdje su ciklusi osvete i protuosvete, trijumfa i sramoćenja stalno eskalirali. Umjesto toga, odgovornost za popravljanje nanesenog zla prepušten je neosobnim institucijama, tj. policiji i sudovima.

Ljutnja i agresija u prilagodbi na odnos

U modernim zapadnim društvima uglavnom je postignuto stanje javnog i interpersonalnog mira. U tim društvima ljutnja općenito služi za prilagodbu na odnos bez tjelesnog nasilja. U najpoznatijoj studiji interpersonalnih funkcija ljutnje u zapadnim društvima (o kojima je bilo riječi u 2. poglavlju), Ave- rill (1982) je podijelio strukturirane dnevnike slučajno izabranim bračnim parovima i studentima samcima (po 80 u svakoj skupini). Njegova pretpostavka bila je da ljutnja ima osobinu govora kojim se nešto obećava. Biti ljut na nekoga uključuje spremnost da se rasprava dovede do nekog kraja. Nasuprot tome, dodijavanje ne sadrži osjećaj predanosti i može brzo proći.

Većina sudionika istraživanja (66%) izvijestila je o pojavi ljutnje jednom ili dva puta tjedno, a 44% o pojavi dodijavanja barem jednom dnevno. Ti su postoci vjerojatno podcijenjeni, jer ljudi obično zaboravljaju različita zbivanja. Događaje koji su ljutili sudionike ispitivanja, obično su izazivali drugi ljudi ili institucije, a za ljude koji su izazivali ljutnju smatrali su da su činili nešto na što nemaju pravo, odnosno da su uz malo pažnje to mogli izbjeći. Ot- prilike 94% događaja koji izazivaju ljutnju opisuju se kao frustrirajući, no to nije jedini uzrok Ijutnje. Od ispitanika koji su spomenuli frustraciju, njih 96% spomenulo je i


neispunjenje važnih osobnih očekivanja ili društveno prih- vaćenih načina postupanja, gubitak ponosa, moguću ili stvarnu štetu materijalnim vrijednostima ili osobnu ozljedu. Neki Ijudi nisu spomenuli frustraciju, već su rekli da su bili ljuti zbog gubitka samopoštovanja, neispunjenja osobnih želja ili očekivanja odnosno prihvaćenih načina postupanja.

Ljutnju su obično izazivali ljudi koje su sudionici ispitivanja poznavali i voljeli - roditelji, djeca, bračni partneri, prijatelji. Većina ispitanika rekla je da su njihovi rnotivi uključivali vraćanje milo za drago zbog trenutačnog događaja ili zbog ranije nanesenog zla, no najčešći razlog za ljutnju, koji navodi 63% sudionika, bio je borba za autoritet ili nezavisnost, odnosno za po- boljšanje slike o sebi. Drugi česti motivi uključuju pokušaj mijenjanja druge osobe ili učvršćivanje odnosa. Bilo je i pojava korištenja ljutnje radi pokazivanja nesviđanja ili prekida odnosa, ali je to bilo puno rjeđe u usporedbi s ojačavanjem odnosa ili ponovnoj prilagodbi na njega.

Averill je od 80 studenata tražio i da vode slične strukturirane dnevnike o događajima kada su bili objekt ljutnje, i 95% njih reklo je da se druga osoba naljutila zbog nečeg što su oni učinili. Međutim objekti ljutnje obično misle da su oni u pravu ili da je događaj bio izvan njihove kontrole. U raspravama koje su uslijedile, većina ljutih ljudi ponovno je procjenjivala događaj, i to obično drukčije, objašnjavajući motive onoga tko je bio objekt Ijutnje.

Otprilike dvije trećine ljutih ispitanika svoju su ljutnju doživljavali negativnom, a oni koji su bili objekt ljutnje osjećali su se još i gore. No usprkos •tome, 62% ljutitih i 70% onih koji su bili objekt ljutnje, procijenili su doživljaj ljutnje korisnim. U dugotrajnim vezama ljutnja obično služi za mijenjanje onoga što ne valja. Premda ljutnja obično počinje osjećajem da nam je nanesena nepravda, ona završava prilagođavanjem oba partnera i pomirenjem na novim osnovama. Međutim mogući ishod ljutnje je i šteta nanesena drugome te prekid odnosa. Nakon toga obično slijedi razdoblje osvete kada sudionici nastoje nadoknaditi štetu. Prema Averillovu mišljenju, u zapadnim druš- tvima ljutnja, poput ljubavi, ima privremenu društvenu ulogu, tj. ulogu agre- sora koju


igra onaj kome je naneseno zlo.

Kulturalne norme

Često se događa da osoba koja je objekt ljutnje na simetričan način reagira na tuđu ljutnju, premda je ljutnji komplementaran strah. Hman (1986) je pokazao da društveni strah predstavlja poseban obrazac, tj. odgovor iz po- štovanja prema socijalnoj ljutnji, premda se prvotni obrazac straha razvio od bježanja pred napadačima. U 3. poglavlju raspravljali smo o skupinama emocija, tj. o zbunjenosti, stidu i socijalnoj anksioznosti s kojima je strah povezan. U društvima s vrlo strogom hijerarhijom ili tamo gdje se moć često iskazuje. oni koji nisu moćni moraju biti oprezni.

Premda kapacitet za ljutnju može biti univerzalna pojava u ljudskom rodu. društva koja se temelje na agresivnom dokazivanju i obrani položaja u hijerarhiji nisu univerzalna (kao što je bilo govora u 2. poglavlju). 1 premda je podjela poslova na muške i ženske uobičajena, velike razlike u moći i pošti- vanju povezane sa spolom ipak nisu takve. Leakey i Lewin (1991) ističu da su

dominacija muškaraca i prema tome niži položaj žena u određenoj mjeri povezani s proporcijom količine hrane pribavljene lovom. Tamo gdje je lov važan, muškarci su obično na višem položaju s obzirom na to da skupinu kojoj pripadaju opskrbljuju mesom i to je uvijek popraćeno velikim slavljem. Kad ljudi žive od lova, to obično rade muškarci. Pleme Chambri (Gewertz, 1981) su rijetka iznimka: kod njih je ribolovveoma važan dio života, a njime se bave žene.Kod ljudi ljutnja nije tako usko povezana s

dokazivanjem i obranom položaja u hijerarhiji kao što je to kod ostalih primata, premda barem jedna suvremena i vrlo poznata analiza pokazuje da se muškarci iz zapadnih društava jedan prema drugom odnose prvenstveno smještanjem u hijerarhiji dominacije (Tannen, 1991), čak i kad nema otvorene agresije.Shweder (1990) smatra da se sva društva

temelje na jednoj od tri etičke norme, premda ćete, dok ih budemo opisivali, u onoj normi koja vam je najpoznatija prepoznati naznake


ostalih. U najvećem broju zapadnih društava vrijedi norma koja se tiče autonomije i prava pojedinca. Emocija koja se veže uz nju je ljutnja zbog moralnog prijestupa, što dovodi do druš- tvene prilagodbe, dok pojedinci nastoje očuvati svoja prava protiv onih koji ih ugrožavaju. Društvena i zakonska odredba te norme je sudska tužba. Nedaleko od toga, jedva prikriven, nalazi se moral hijerarhije dominacije, gdje pojedinci stječu i brane svoj položaj i mogućnosti, dok drugi podnose nejednakost koja iz toga proizlazi. Potpuno drukčija vrsta društva osniva se na etici božanstva, na zamišljanju sebe kao duhovnog entiteta koji treba zaštitu od zagađenja svih vrsta. U takvim društvima, kao što kažu Rozin, Haidt i McCauley (1993), u središtu svega je emocija gađenja. Ostala društva temelje se na etici dužnosti, a Rozin i suradnici tvrde da je u njihovu središtu emocija gađenja, odnosno jedna od blizanačkih emocija prezira i časti, jer se vlastita i tuđa djela procjenjuju i komentiraju prema onome što jest i prema onom što nije u redu.

Funkcioniranje unutar grupe i među grupama

Godine 1949. Sherif i Sherif (1953) proveli su eksperiment koji je pokazao kako hijerarhija kod Ijudi ne mora uključivati ljutnju. Istraživači su pozvali 11- i 12-godišnje dječake na uobičajeno ljetno kampiranje. Dječaci su izabrani tako da kao skupina budu kulturalno homogeni: svi su bili bijelci, zdravi, dobro prilagođeni, porijeklom iz stabilnih obitelji srednje klase, i svi su bili prosječno inteligentni (prosječni kvocijent inteligencije iznosio je 105). Podatke su prikupljali promatrači, mladići koji su već završili školu, a dječaci su mislili da su oni savjetovatelji u kampu. Oni su samo najavljivali različite aktivnosti, ali nisu bili vođe niti su donosili odluke, a bilješke su vodili kada dječaci nisu bili u blizini. Muzafer Sherif imao je ulogu odgajatelja, što mu je omogućilo opažanja i povremeno postavljanje naivnih pitanja


dječacima. U kampu su se odvijale zanimljive aktivnosti i dječaci su ih rado obavljali i ne pomišljajući da ih netko opaža. U prvoj fazi eksperimenta sva 24 dječ^ka,

koja se ranije nisu poznavala, zajedno su živjeli tri dana. Sve njihove aktivnosti osnivale su se na osobnom interesu i izboru. Dječaci su brzo uspostavili prijateljstva i izabrali “najbolje” prijatelje.

U drugoj fazi, koja je trajala pet dana, sastavljene su dvije usporedive skupine i pritom se pazilo da najbolji prijatelji budu razdvojeni. Svaka skupina sada je imala svoju kolibu za spavanje. Teškoće odvajanja ublažene su či- njenicom da su skupine odvojeno išle na planinarenje i na kampiranje, što je dječacima bilo uzbudljivo. U toj fazi eksperimenta poslovi u kuhinji, igre i sve druge aktivnosti obavljale su se u odvojenim skupinama, a sve nagrade bile su skupne. Svaka grupa brzo je razvila svoju vlastitu kulturu. U objema se pojavio vođa i stvorena je hijerarhija sa strukturama vrlo sličnim onima koje je Goodall (1986) opazila kod čimpanzi. Razlika je bila samo u tome što je hijerarhija 12-godišnjih dječaka nastala uglavnom tako što su dječaci, bez borbe i prijetnji, počeli preuzimati određene uloge i predlagati odluke grupi.

Dječaci su izabrali imena svojim grupama i nazvali su se “Bulđozima” i “Crvenim vragovima”. Stvorili su obilježja grupe, utvrdili njezin teritorij, običaje i nadimke. Vođa Buldoga došao je na taj položaj “zahvaljujući svom velikom doprinosu planiranju i obavljanju svakodnevnih aktivnosti te određi- vanju i integriranju zadataka i uloga članova grupe ” (str. 252), uključujući vrlo složene aktivnosti poput popravljanja spavaonice, gradnje zahoda i pro- nalaženja tajnog mjesta za plivanje. Hvalio je članove grupe nakon dobro obavljena posla, davao im podršku, brinuo se za njih, uključujući i brigu za one nižeg položaja. Samo jednom prijetio je jednom članu grupe (i to riječima, str. 262), a kazna je uključivala premještanje kamenja s mjesta za plivanje i doživljena je “pravednom”. Obje grupe bile su stabilne, a prevlada- vajući ton bio je sklad među članovima, dok između grupa nije bilo natjecanja. Povezanost s grupom i veze među pojedincima bile su


veoma čvrste. Prijatelji izabrani u prvoj fazi eksperimenta bili su zamijenjeni, i na kraju druge faze otprilike 90% prijateljstava bilo je unutar grupa.

Solidarnost Buldoga nastala je suradnjom usmjerenom prema zajed- ničkim ciljevima koje su svi željeli postići, a ne međusobnim natjecanjem. Premda u žarištu istraživanja nisu bile emocije, opisi naklonosti među Bul- dozima su zapanjujući. Premda su Crveni vragovi također postigli grupnu ko- heziju, njihov stil bio je potpuno drukčiji. U toj grupi vladala je mnogo veća udaljenost između više i manje omiljenih dječaka, vođa je bio sklon klikama, protežirao je svoje pomoćnike. “Katkada je provodio svoje odluke pomoću prijetnji ili tjelesnih odmjeravanja” (str. 259), a kao kaznu koristio je “grubosti”. Usprkos tome, ostao je “priznati vođa i imao je velik prestiž u grupi” (str. 259).

Prema tome, čini se da grupe mogu funkcionirati prvenstveno na temelju dominacije (kao u slučaju čimpanzi, ili kao u slučaju Crvenih vragova) ili na osnovi naklonosti i podijeljenih aktivnosti, kao kod patuljastih čimpanzi ili kod Buldoga, gdje su članovi bili zainteresirani za organiziranje zajedničkih planova radi ostvarenja dogovorenih ciljeva grupe.Međugmpni sukob

Ljudi i čimpanze prilagođeni su suradnji u malim grupama: to vrijedi za skupljanje hrane, podizanje mladunčadi, za lov i u borbi. Ostali koji ne pripadaju grupi mogu postati objekt neprijateljstva, i čini se da je to vid značajnog ljudskog kapaciteta za emocionalno povezivanje unutar grupa gdje vlada suradnja.

Od svih Goodalličinih (1986) opažanja, možda je najzanimljivije opažanje čimpanzi iz Gombea, kada je uočila stvaranje nove zajednice nakon što se prvotna podijelila. U manjoj skupini koja je živjela južno od Goodalličina kampa bilo je šest odraslih mužjaka. Premda su se dvije zajednice povremeno sastajale, primjerice da bi donijele voće u njezin kamp, i premda su kontakti pojedinaca bili prijateljski, općenito govoreći, prilikom susreta je u dvjema skupinama vladala napetost. Počeli su se izbjegavati.


Na koncu su mužjaci s juga prestali dolaziti u kamp. Godine 1974. počela su zbivanja koja su uključi- vala nasilje. Mužjaci sa sjevera, koji su čuvali svoje granice, počeli su upadati u južno područje. Pri jednom takvom upadu skupina koja se sastojala od šest odraslih mužjaka, muškog mladunčeta i ženke, naišla je na samog južnjačkog mužjaka. On je pokušao pobjeći, no mužjaci su ga uhvatili. Dok ga je jedan držao, drugi su ga desetak minuta tukli šakama, a jedan ga je mužjak nekoliko puta ugrizao. Kad su ga ostavili, bio je teško ranjen i premda njegovo tijelo nije nikada nađeno, pretpostavlja se da je umro od zadobivenih ozljeda. I sve ostale odrasle životinje iz grupe s juga, uključujući i ženku, ubijene su jedna po jedna na sličan način. Zenska mladunčad iz južne grupe priključila se grupi sa sjevera. Istraživači nisu nimalo sumnjali da je cilj napada među zajednicama bio ubijanje. Napadi su trajali dulje nego oni unutar zajednice, a uključivali su ugrize i trganje mesa, što se može vidjeti prilikom jedenja živo- tinja druge vrste. Napad nisu vodili stranci, jer su neki od njih ranije bili prijatelji s nekim od napadnutih.

Opažanja su pokazala da pojedinci s juga nisu upadali na prostor onih sa sjevera. Skitničke bande mužjaka napadale su pojedince ili brojčano manje skupine u zajednici na jugu. Prema tome, razloga uništavanja zajednice na jugu nije bio pretežno teritorijalno pitanje. Čini se da je nasilje bilo više povezano s činjenicom da su južnjaci postali samostalna grupa. Postali su “oni”. Više nisu bili “mi”.

Emocionalna preferencija “nas” i neprijateljstvo prema “njima” vjerojatno je biološki naslijeđena pojava uobičajena kod ljudi. Fenomen muška- raca koji djeluju u grupama, timovima i patrolama koje se mogu pretvoriti u borbene skupine, što napadaju članove druge grupe također je česta pojava kod ljudi i čimpanzi. Instinktivna osnova takvih aktivnosti proizlazi iz zajed- ničkog obrasca i lakoće kojom se oni mogu pokrenuti. Drugim riječima, oni jako nalikuju ponašanju karakterističnom za određenu vrstu koje se javlja po- vodom nekog podražaja i to čak i onda, kao što kaže Darwin (1872), “kada nisu ni od


kakve koristi” (str.8). To je vidljivo u dvije skupine istraživanja: jednu su proveli Tajfel i sur., a drugu Sherif i suradnici.O Tajfelovim studijama naširoko se raspravljalo

(Tajfel i Turner, 1979). One su se sastojale u slučajnom rasporedivanju ljudi, npr. školske djece, u grupe i potom u pokazivanju da ljudi preferiraju članove grupe za koju su mislili da joj i sami pripadaju, čak i kad nisu znali tko je u njihovoj grupi ili kad njihovo djelovanje i preferencije nisu imali nikakav učinak na njih same.

Prvu i drugu fazu Sherifovih istraživanja (Sherif, 1956, Sherif i Sherif, 1953) o stvaranju unutargrupnih odnosa među dječacima u nizu ljetnih kam- pova već smo prikazali. U trećoj fazi istraživači su se okrenuli proučavanju odnosa među grupama. Organizirali su natjecateljski turnir između Buldoga i Crvenih vragova u povlačenju užeta, nogometu i bejzbolu, gdje su se bodovi zbrajali, a svaki član grupe koja skupi više bodova trebao je dobiti privlačnu nagradu u obliku noža za kampiranje. Dakle, uspjeh jedne grupe značio je poraz druge. U tom trenutku, premda ne i prije toga, dječaci su počeli praviti razliku između “nas” i “njih”. Grupe su se počele optuživati i nazivati pogrdnim imenima. Javljale su se tučnjave između članova dviju grupa. Frus- tracija je poticala ljutite akcije i stavove prema članovima druge grupe. Sve više je jačao ponos i samoveličanje. Svaka grupa za sebe je mislila da je jaka i neustrašiva, svaki pojedinac smatrao je da baš on ima svu snagu cijele grupe. Dok je unutar grupa postojao odnos naklonosti i oslanjanja jedan na drugoga, za drugu se grupu držalo da ima samo negativne osobine.

Nakon pogoršanja odnosa među grupama, istraživači su ih nastojali popraviti. Jednoga Ijeta pokušali su organizirati da svi dječaci zajedno jedu. No jedna je grupa došla ranije, i gotovo sve pojela. Druga je grupa bila bijesna, počela je tučnjava i objed je prekinut. Konačno su istraživači uspjeli pronaći način za smanjenje sukoba i to je bila suradnja na zajedničkim projektima, a ne zajedničko sastajanje. Jedan od takvih projekata započeo je tako što su is- traživači prekinuli opskrbu kampa vodom. Dječaci su morali pregledati du- gačku vodovodnu cijev koja je


vodila u kamp, pronaći kvar i potom ga popraviti. To su mogli učiniti jedino suradnjom dviju grupa. Drugi projekt počeo je tako što su dječaci bili gladni, a istraživači su uredili da kamion, koji je trebao otići u grad po hranu, ne može krenuti. Dječaci su upotrijebili uže - ono isto koje su koristili u igri povlačenja užeta - kako bi zajednički povukli kamion. Neprijateljstvo nije odmah nestalo, no nakon nekoliko takvih zajed- ničkih aktivnosti bilo je jako smanjeno (vidi sliku 10.3).

Cini se vjerojatnim da su emocije grupnog zajedništva dio nasljedstva koje dijelimo s čimpanzama. Premda su one bitne za suradnju ljudi, i bez njih bismo kao vrsta bili ništavni, one lako izazivaju emocije prezira i neprijateljstva (kao svoj suprotni pol) prema onima koji nisu članovi grupe.

Nasilje među društvima

Pri raspadu cijelih društava, kao što je to bio slučaj kada su tradicionalna društva bila zaposjednuta od strane industrijskih društava, nasilje često postaje vrlo rašireno. Primjerice, u Sjevernoj Americi gotovo su potpuno uništene starosjedilačke kulture, uključujući i grupe lovaca i sakupljača, savez

90


100

31 2

Slika 10.3 Neprijateljstvo prema drugoj grupi u Sherifovu istraživanju. Bijeli histogram na lijevoj slici pokazuje postotak dječaka u grupi 1 koji su smatrali da su svi (a ne samo neki ili nitko) iz grupe 2 prevaranti, podlaci itd., dok crni histogram pokazuje postotak dječaka iz grupe 2 koji su držali da su svi članovi grupe 1 prevaranti, podlaci itd. Na desnoj slici prikazani su usporedni histogrami nakon što je sklad ponovo uspostavljen suradničkim aktivnostima.

nezavisnih irokeških naroda, gradove-države Meksika, Guatemale i Perua, te mnoga druga društva (Wright, 1992).

Na dan 15. svibnja 1521. godine, pošto je asteški poglavica Montezuma formalno i u suzama potpisao papire kojima je potpao pod vladavinu španjol- skog kralja Karla V., pokoravajući se zahtjevima osvajača, i nakon što su Španjolci opljačkali njegovo obiteljsko blago, skupina asteških plemića za- tražila je dopuštenje da održi proljetni festival koji uključuje ples. Španjolski vojskovođa Cortez je pristao pod uvjetom da plemići budu nenaoružani. Al- varado, jedan od Cortezovih poručnika, iskoristio je priliku neopreznog skupljanja ljudi da izvrši krvoproliće asteških časnika i plemića. Slijedi opis tog događaja od strane jednog Asteka, koji je zapisao španjolski misionar:

Oni (Spanjolci) su se iznenada pojavili (na festivalu) u ratnoj odori...brzo su opkolili plesače, a potom su se zajurili među bubnjeve. Nasmuli su na bubnjara i ođsjekli mu obje ruke; odrezali su mu glavu i ona se otkotrljala na pod.


Potom su probadali ljude željeznim kopljima i sjekli ih čeličnim mače- vima. Neke su rasporili s leđa i oni su pali na zemlju, a utroba im je virila iz tijela...Krv...je teklapoput vode, poput sluzave vode, zadah krvi ispunio jezraki činilo se da se crijeva sama migolje po zemlji

(Wright, 1992, str.40).

Takvi prizori ponavljali su se bezbroj puta prilikom sukoba društava. Na drugoj strani svijeta, Dentan opisuje kako su Semai ušli u rat s komunističkim


trupama u Malaji. Držalo se da Semai nikada ne mogu postati vojnicima jer su bili posve nenasilno društvo, no kada je nekoliko njihovih ljudi ubijeno, njihovo ponašanje postalo je posve različito i potpuno izvan konteksta njihove kulture. Jedan od tipičnih Semai veterana je rekao: “Ubijali smo, i ubijali. i ubijali. Malajci bi stali i pretraživali džepove ubijenih te im uzimali satove i novac; mi nismo ni pomišljali na uzimanje satova i novca. Mi smo mislili samo na ubijanje” (Dentan, 1968, str 59).

Odnos između agresije i ljutnje nije dovoljno objašnjen. S jedne strane, ciklusi osvete javljaju se u mnogim društvima i sigurno su povezani s ljutnjom. No, takvi nasilni događaji idu dalje od ljutnje, sve do zapanjujuće sposobnosti ljudi, koji obično djeluju u grupama, da pripadnike drugih kultura ne smatraju ljudima.

Gađenje iprezir

Možda ćemo te pojave bolje razumjeti ako o njima ne razmišljamo samo u terminima ljutnje, premda je ona vjerojatno uključena, već u terminima emocija gađenja i prezira. Premda je prvenstveno usmjereno na predmete i pojave, možemo ga osjećati i prema ljudima. Evo, na primjer, opisa kada Mon- tezumini Asteci nude dragocjeni dar, umjetničko djelo izrađeno od zlata i drugog vrijednog materijala, nadajući se da će tako ukloniti Cortezovu agresiju i agresiju španjolskih osvajača, te ishoda tog događaja:

Lica Spanjolaca su se ozarila: bili su ođuševljeni, presretni. Zgrabili su zlato poput majmuna.-.Grčili su se od pohlepe; bili su proždrljivi; bili su gladni toga zlata poput divljih svinja...Trabunjali su na svome barbarskom jeziku; sve što su rekli bilo je rečeno jezikom divljaka. (Wright, 1992, str. 6).

Ovo je reakcija Asteka koji su bili svjedoci toga događaja. Asteci su promatrali ponašanje Spanjolaca s gađenjem, uviđajući da se ti stranci ponašaju kao životinje, a ne kao ljudi. Kao što su pokazaji Rozin, Haidt i McCaulev(1993) , gađenje, premda prvotno potječe od okusa, može se primijeniti i ni misao. Ono se od zaštite tijela


od bolesti proširilo na zaštitu od zagađenja sviju vrsta, na sve što bi moglo naštetiti duši ili društvenom poretku.

Ako su u navedenom odlomku Asteci osjećali gađenje, što bismo trebali reći mi, suvremeni ljudi? Umjesto s pristojnošću kako se prima dar od nekoga ravnog sebi iz iste kulture, Španjolci su se ponašali prezrivo. Ne samo u očima Asteka, veći u očirna nas suvremenih ljudi, njihovo ponašanje bilo je zapanju- juće. Takvo ponašanje puno prezira prema članovima naše vlastite vrste. zaista je mrlja cijelog Ijudskog roda.

Premdaje u određenoj mjeri sličangađenju, prezir je ipakponešto različit: to je emocija odbijanja ljudi koje smatramo članovima neke druge grupe, a ne naše. Pojam koji se u tom kontekstu najčešće rabi je predrasuda. Gledati na suparnike kao na neljude, često je kritičan potez u situacijama koje pod- sjećaju na rat. Zbog predrasuda druge masakriramo, mučimo, zarobljujemo i to bez razmišljanja. Hitlerovi nacisti mogli su vrlo lako sebe uvjeriti da su Zidovi, homoseksualci i druge manjinske skupine neljudi koje valja ukloniti. U opisima koncentracijskih logora često se javljaju agresivne okrutnosti, no glavni ubojica bila je indifirentnost puna prezira, smatranje Ijudi neljudima, stvarima (Levi, 1958).

Pri susretu različitih društava javlja se uobičajen repertoar emocija: u početku tjeskobno nepovjerenje, katkada neprijateljstvo, a možda i moguće prijateljstvo. Takve reakcije bile su prisutne prilikom susreta prvih Eu- ropljana s domorocima u obje Amerike (Wright, 1992), tijekom susreta kape- tana Cooka s ljudima na Pacifiku ili u nedavnim susretima s nekoliko preostalih skupina do sada neuznemiravanih međukulturalnim kontaktima (Nance, 1975). Veći je problem ono što se događa nakon toga.

Wright u svom opisu europskih osvajača obiju Amerika ističe da su i Špa- njolci i Asteci bili srčani, ratnički nastrojeni ljudi. Međutim, Europljani su imali tajno oružje. U Novi svijet sa sobom su donijeli zaraze i bolesti - ospice, gripu, male boginje, koleru i malariju, što Chagnon drži uzrocima visokog postotka smrtnosti među odraslim Yanomamima. Osvajači su stoljećima raz- vijali


otpornost na te bolesti, dok su američki domoroci bili posve neotporni na njih jer one naprosto nisu postojale u njihovoj domovini. Godine 1492. kada se Kolumbo iskrcao u Novom svijetu, u obje je Amerike živjelo otprilike 100 milijuna ljudi, oko jedne petine ukupnog svjetskog stanovništva tog doba. Do 1600. godine uzastopni valovi bolesti smanjili su domorodačku populaciju na nekih 10 milijuna (Wright, 1992, str. 14). Da biste shvatili što se dogodilo, zamislite da polovica svih ljudi koje poznajete, ranije dobrog zdravlja, umre u sljedećih nekoliko godina, uključujući i vaše roditelje, djecu, poznate ljude i one na odgovornim položajima. Taj vid europske invazije na Amerike predstavlja pravu tragediju.

Smrti od bolesti u početku nisu bile izazvane namjerno, no kasnije su Eu- ropljani koristili zarazu kako bi ubijali domoroce. Tragedija nije prikladan pojam za takve i druge namjerne vidove europskog osvajanja, ubrzanog puškama i tehnologijom utemeljenom na metalu, a obilježenog potpunim nepoštivanjem bilo kakvog ljudskog standarda ponašanja. Čitajući o tome, osjećamo se slično kao i kad čitamo o namjernom uništavanju šest milijuna ljudi od strane nacista jer su bili pripadnici neke druge grupe.

Emocije koje se javljaju u ratu vjerojatno su još složenije: katkada su izazvane pohlepom za materijalnim dobrima, vrlo često potpirivane ljutitom osvetom, gotovo uvijek odvojene od suosjećanja prema onima koji su ubijeni s prezirom, uvijek podržavane bliskim vezama unutar grupe muškaraca koja njeguje svoju tradiciju i heroje. Na takav način ratnici svih vremena i kultura doživljavali su svoje emocionalno uzbuđenje. Kao što kaže Keegan (1994) u svojoj knjizi, koja se smatra do sada najbolje napisanim djelom o povijesti ratova (uključuje i antropološke nalaze), moguće je da je “rat star kao i sam čovjek i da dopire u najskrivenija mjesta čovjekova srca, mjesta gdje ‘ja’ uništava razumnu svrhu, gdje vlada ponos, gdje emocija ima najveću važnost i gdje je instinkt kralj” (str.3).

Ratnički mentalitet dio je ljudskog repertoara, no da bi bio izražen, mora biti kulturalno njegovan, a kulture se mijenjaju. Prema tome, kao što kaže Keegan, u srednjem


vijeku Vikinga su se bojali svi koji su živjeli uz obalu sjeverne Europe, njihovo ime bilo je sinonim za bezobzirnu agresiju. Danas su Skandinavci poznati po svojoj miroljubivoj neutralnosti i toleranciji. Ka- nađani su bili među najsrčanijim borcima u Drugom svjetskom ratu; danas je kanadska vojska poznata po svojim odredima za očuvanje mira. Istaknuti i uvjerljivi vid Keeganova opisa povijesti su dokazi o tome da je ratovanje kulturalni oblik koji može nestati i koji nestaje kada ga društveni poredak više ne podržava, ali da njegovi korijeni nisu toliko politički koliko emocionalni. Kada se ti korijeni zalijevaju lojalnošću etničkoj, religioznoj ili nekoj drugoj grupi i emocijama osvete zbog oskudice, stida ili poniženja te iste grupe, tada ratnički mentalitet ponovo izranja u svoj svojoj razornoj snazi.

Najvažnija svrha shvaćanja povijesti je mogućnost predviđanja budućnosti. U prvom dijelu 90-ih godina 20. stoljeća istočna Europa bila je u velikim prekretnicama. Nacionalistička agresija očitovala se na nevjerojatne načine; izbjeglice i ekonomski migranti dolazili su u nova društva. Istodobno, u nekim zemljama je višekulturalizam službena politika. Moramo pronaći načine razumijevanja i poštivanja drugih kultura, premdaje jedna od osobina kulture da isključuje jedne, a uključuje druge ljude. Zapadna kultura nije se svugdje proširila zato što bi njezin sustav vrijednosti bio iznad onoga u drugim kulturama. Daleko od toga: ponašanje španjolskih osvajača u Americi samo je jedan primjer uobičajenog i sramotnog obrasca postupanja protiv ne-Europljana. Europske kulture i njihovi američki nasljednici ubrajaju se među najagresivnije, a u brojčanom smislu najdestruktivnije koje je svijet ikada vidio.

Međutim ako su emocije u određenoj mjeri univerzalna pojava, tada one mogu razdvojiti, ali i spojiti ljude. Isto kao što empatija postaje emocionalna osnova djetetova osjećaja


morala prema drugoj djeci, tako i emocionalna empatija prema drugim Ijudima i kulturama može postati osnovom za međukul- turalnu moralnost. Da emocije nisu univerzalna pojava, ne bi postojala osnova za usklađeno svjetsko đjelovanje ni u čemu, ne bi bilo Ijudske simpatije za potlačene, bijesa prema tiranima, strasti za pravdom, brige za zaštitu ili dijeljenje ograničenih svjetskih potencijala.

Ljutnja i prezir u braku

Ljudska agresija i nasilje ne proizlaze iz jedne, već iz više vrsta emocija. Netko može biti ljut, a netko osjeća prezir. U ratnim odnosima postoi: razlika. U jednoj vrsti slučajeva postoje pravila, kao npr. Ženevska konvencija: usprkos namjeri da ubiju, borci zadržavaju neka prava u očima drugih ljudi. U drugim slučajevima nema pravila: u logorima smrti ljudi se tretiraju 5 prezirom. Jesu li slične emocije prisutne i u intimnim odnosima? Odgovor je potvrdan. Neke od sila koje se mogu primijetiti u sudaru društava javljaju se :

između pojedinaca u seksualnim odnosima. Da bismo upotpunili početak ovog poglavlja o činiteljima koji dovode do zaljubljivanja, završit ćemo raspravom o održavanju ljubavi i o odljubljivanju.

Agresija može proizaći iz ljutnje i iz onoga što se događa ljudima, a nalikuje svađama oko dominacije kod životinja ili može nastati iz prezira. Gottman i Levenson (1992) su u nizu svojih 20-godišnjih istraživanja tražili od bračnih parova da dođu u njihov laboratorij. Osim ispunjavanja različitih upitnika, bračni parovi trebali su raspravljati o tri teme, nakon što su osam sati bili razdvojeni. Jedna tema odnosila se na dnevne događaje. Druga se odnosila na nešto u čemu se supružnici nisu slagali, a treću su temu zajednički dogovorili i ona je bila oboma ugodna. Prilikom rasprave, videokamerom su snimani njihovi izražaji lica i mjerene su različite fiziološke vrijednosti, uključujući otkucaje srca, električnu provodljivost kože i amplitudu pulsa na kažiprstu (pokazatelj aktivacije autonomnog živčanog


sustava). Nekoliko dana nakon rasprave, bračni partneri su se odvojeno vratili u laboratorij i od njih je traženo da pogledaju videosnimku rasprave s partnerom. Tijekom gledanja trebali su pomicati kazaljku u okviru raspona od “Izrazito negativno”, preko “Neutralno” do “Izrazito pozitivno” kako bi označili sjećanje na svaki trenutak snimljene rasprave.

Gottman i Levenson (1992) proučavali su 73 bračna para i na temelju sadržaja njihovih rasprava o temi gdje se nisu slagali, svrstali su ih u 4 “urav- notežena” i 31 “neuravnotežen” bračni par. Prvi su bili oni gdje su oba su- pružnika izricala uglavnom neutralne ili pozitivne sadržaje. Među neurav- noteženim parovima barem je jedan supružnik tijekom rasprave izricao uglavnom negativne sadržaje.

Uzimanje riječi u raspravi eskperimentatori su svrstavali prema pet oznaka sadržaja. Prilikom svakog uzimanja riječi, govornik je dobivao jedan pozitivan bod za svaki od sljedećih sadržaja: opis problema, podatak o odnosu usmjeren na zadatak, slaganje, humor ili smijeh i sve ostale pozitivne sadržaje. Negativni sadržaji bodovani su (po jedan negativni bod) svaki put kad bi govornik uzimao riječ u raspravi sa sljedećim sadržajem: prigovor, kri- tika, govor o odnosu u negativnim terminima, izraz “da-ali”, obrambeni manevar, omalovažavanje, porast intenziteta negativnih osjećaja i svi ostali negativni sadržaji. Rezultat koji pokazuje ravnotežu izračunat je za svako uzimanje riječi u raspravi i to oduzimanjem govornikovih negativnih bodova od pozitivnih. Na slici 10.4 možete vidjeti primjere tih rezultata uravnoteženih i neuravnoteženih bračnih parova.

Gottmanovi i Levensonovi neuravnoteženi bračni parovi bili su češće u sukobu, više su se branili, bili su ljući, više povučeni kao slušači, iskazivali su manje naklonosti, bili su manje zainteresirani za svoje partnere i manje radosni u interakciji. Eskperimentatori su pretpostavili da se nestabilnost braka, tj. početno nezadovoljstvo, zatim ozbiljno razmišljanje o razdvajanju, razdvajanje i na kraju rastava braka, mogu predvidjeti kod parova koji ne uspijevaju zadržati odnos od pet pozitivnih prema jedan negativni sadržaj tijekom sukoba.

EZ3

/̂ У


45S 40 354 2 30 25

■Ž N

20H ■Sg. 15 io Н5 0

| — Muž — Žena |

Slika 10.4 Grafički prika

—i- ,---,---1---1- - - - ,- -20 40 60 80

100 120 140

Uzimanje riječi tijekom rasprave(a)

0 20 40 60 80 100 120 140 160(b)

anje

riječ

i

tijek

om

raspr

ave


z kumulativnih rezultata dva bračna para iz Guttmanova i Levensonova (1992) istraživanja tijekom njihove rasprave: a) uravnoteženi bračni par, b) neuravnoteženi bračni par.

Prema onome što kaže Kemper (1990), kod ispit


ivanih parova pitanje je jesu li oni zaokupljeni s moči ili nastoje jedno drugome osigurati položaj i ljubav. Gottman (1993b) u svojoj knjizi samopomoći (1993a) tvrdi da stabilnost uključuje zadržavanje barem odnosa 5 :1


između pozitivnih i negativnih osje- ćaja u interakcijama, premda ne razmatra značenje izraženih briga. Isti autor predlaže sljedeću taksonomiju parova. Neke parove naziva “Procjenjiva- čima” i kod njih oba partnera slušaju,


shvaćaju i procjenjuju ono što drug: partner govori. “Prevrtljivci” manje popuštaju, ali imaju jače emocije, i pozitivne i negativne. “Izbjegavači” umanjuju značaj sukoba i općenito su manje emocionalni od druge dvije skupine. Prema Gottmanu,


nestabilnos: braka osobina je “Neprijateljskog” i “Neprijateljski-udaljenog” stila gdu barem jedan partner ne uspijeva zadržati odnos od pet pozitivnih spram jedne negativne emocije.Pro

učavajući verbalne razmirice parova srednjoškolaca, Stein


i sur. (u tisku) pokazali su da učenici koji zauzimaju suprotne strane mogu postići kompromis. Parovi koji ga češće postižu usmjeravaju se na planiranje budućnosti i češće koriste prihvaćajući ton prilikom razmatranja partn


erovih argumenata. Oni koji zauzimaju poziciju “dobitak-gubitak” češće se usmjer;- vaju na prošlost, izražavaju negativne procjene poput okrivljavanja te izražavaju frustraciju, ljutnju i prezir.U

svjetlu teorije emocija, čini se da


ljutnja nije glavna razarajuća snaga odnosa, premda je ljudi ne vole i premda je bila manje česta kod Gottmanovih


uravnoteženih bračnih parova. Prema Gottmanu, mnogo jači razarajući elementi su izražavanje prezira, češće jadikovanje i obrana, tvrdoglavost, po- vlačenje i češće “ograđivanje kamenim zidom”. Ljutnja može biti izraz osobnosti, i premda su neki brakovi (poput Gottmanovih procjenjivača) uglavnom intimni u svom odnosu “mi-zajedništva”, drugi dopuštaju više individualnosti, što neumitno uključuje više ljutnje i sukoba. Međutim, prevrtljivi parovi znaju kako će riješiti sukobe.

Potvrđujući Averillove (1982) zaključke da se većina izljeva ljutnje može protumačiti kao ponovna prilagodba odnosu, Jenkins, Smith i Graham (1989) su u svom proučavanju 193 obitelji utvrdili kako 79% žena intervjuira- nih o svađama sa suprugom koje su uključivale barem 10-minutno podizanje glasa zbog Ijutnje, smatra da je ipak nešto dobro proizašlo iz tih svađa. Premda česte, otvorene i bučne roditeljske svađe sigurno nisu dobre za dječje mentalno zdravlje, o čemu smo raspravljali u 8. poglavlju, one mogu biti važne i funkcionalne u braku gdje partneri žele zadržati ponešto od svoje individualnosti. Gottman pretpostavlja da nešto drugo predstavlja teškoću za održavanje braka: to je kad partneri počnu gledati jedno na drugo s prezirom, emocijom koja pokazuje da onaj drugi više ne zaslužuje brigu ili poštovanje. Pod vidom evolucije čini se da je prezir emocija potpunog odbijanja, neu- mjerene moći, tretiranja druge osobe ne-čovjekom. Tooby i Cosmides (1990) tvrde da nam emocije omogućuju opažanje nekih uvjeta u kojima su živjeli naši preci. Možemo zamisliti da je prezir bio funkcionalan među našim pred- ljudskim i rano ljudskim precima, u sukobu s drugim čovjekolikim vrstama, koje je Horno sapiens konačno zamijenio. Prezir je mogao biti funkcionalan i u polunomadskim grupama, kada su velike površine Zemlje još bile dostupne. Nakon svađa koje se nisu dale uspješno riješiti, grupa se mogla podijeliti i svatko je mogao otići na svoju stranu. Dvije podgrupe se nikada više


(ili rijetko) nisu morale sresti. U suvremenom društvu rastava braka je slična strategija za bračne parove. Prema Averillovoj teoriji, moguće je da ovdje prezir djeluje kao privremena mjera koja dovodi do razdvajanja. Trajne emocije prezira, gnušanja i mržnje javljaju se kad postoji psihičko povlačenje, ali tjelesna blizina. Na razini zajednice tada je riječ o etničkom sukobu. U brako- vima koji su se “pokvarili”, to se vidi kada bračni partneri ostanu zajedno s pretežno negativnim umjesto pozitivnim osjećajima jedno prema drugome.

Sažetak

Ljubav i ljutnja, povezani s naklonošću i moći, dva su emocionalna pola čovjekova društvenog života. Za ljubav je možda najbolje reći da ima različite strane: jednaje uobičajena radost, utemeljena na toplini i naklonosti, a druga je privrženost, briga za druge i erotska Ijubav. Pod vidom evolucije sve to je jako bitno za suradnju među ljudima koji čine par i među članovima grupe, a o suradnji ovisi čovjekova prilagodba. Emocije sukoba unutar grupe su ljutnja i strah. Kod nmogih primata razvile su se hijerarhije s obzirom na domina-

ciju, a one postoje i u ljudskim društvima. Njima pripadaju emocije ljutnje i straha prilikom podčinjavanja. Međutim, ljutnja je tipična emocija koja se javlja među ljudima koji žive u zajednici: premda neka međuzavisna društva izbjegavaju ljutnju, u individualiziranim društvima funkcija ljutnje je da omo- gući dokazivanje pojedinaca u konfliktnim situacijama i ponovno dogova- ranje odnosa. Nasuprot ljutnji, emocije prezira javljaju se prilikom odbacivanja pojedinca ili skupine iz društva, i s tom emocijom povezano je tretiranje drugih kao ne-ljudi. Premda je Ijutnji i preziru zajedničko agresivno djelovanje, postoje važni razlozi za odvajanje te dvije emocije. Kada je riječ o društvima, prezir omogućuje da se nepripadnicima skupine ospore ljudska prava. Ljutnja i prezir javljaju se i u intimnim odnosima,


npr. u braku. Tada prezir ima mnogo razorniju moć od ljutnje, zbog čega može doći do raspada odnosa.

Prijedlozi za daljnje čitanjeMeđu nekoliko zanimljivih knjiga nedavno objavljenih o ljubavi ova ima mnogo ko- risnih članaka:Robert J. Sternberg i Michael L.Barnes (ur.) (1988). Psihologija Ijubavi, New Ha- ven, CT: Yale University Press

Među najboljim djelima o Ijubavi je knjiga jednog antropologa:Helen E. Fisher (1992) Anatomija Ijubavi, New York: Norton

Prema našem mišljenju, najbolja opća knjiga o ljutnji:Carol Tavris (1982). Ljutnja: neshvaćena emocija. New York: Simon i Schuster

Kada je riječ o emocijama rata, vjerojatno nema bolje knjige od ove:John Keegan (1994). Povijest ratovanja. New York: Vintage


/ /. froijfAio/je

(l//o

cja

emoe

/ja a

ftrsi/i

oft

alo

/ocjjV

0(//4(A'/(ZSadržaj

Uzroci emocionalnih poremećajaPsihi

jatrijska epidemiologijaZivotni događ


aji i teškoćeCinitelji ranjivostiPovezanost životnih dogadaja s uobičajenim emocijama i emocionalnim poremećajimaSto održava psihijatrijske poremećaje?Osobni planovi i interpersonalni odnosiKognitivni činitelji koji održavaju dep

resiju i tjeskobuIndeks “Izražavanja emocija" ipovratak shizojrenijePsihosomatske bolestiStres i imunološki sustavInterakcija izmedu mozga i imunološkog sustava kod životinjaStres i rakOsobine


ličnosti i bolestPriroda stresa

Sažetak


Slika 11.0 Depresivna žena. Jedan od zapanjujućih na- Ijza psihijatrijske epidemiologije jest da je učestalost čmocionalnih poremećaja otprilike dvostruko veća kod žena nego kod muškaraca. Nasuprot tome, muškarci su mnogo ćešće ovisni o alkoholu i drugim drogama i češće su počinitelji nasilnih zločina.


...Ijudska nevolja se probudila, stala ispred tebe i odmah zahtijeva svoje pravo mjesto.JeanJoures (1897), prema Kleinman, 1988, str. 53

Uzroci emocionalnih poremećaja

U životu mnogih ljudi postoje razdoblja izrazito jakih emocija: beznadne depresije ili onesposobljujuće tjeskobe i takva stanja nazivamo psihopatologijom. Cilj ovog poglavlja nije pokriti cijelo to područje (za to vam treba knjiga Oltmannsa i Emewryja, 1995), već objasniti neke uloge koje emocije imaju u psihopatologiji. Dok djeca sprenmo reagiraju na svoju bližu okolinu, primjerice na zadovoljnu ili na poremećenu obitelj, odrasli ljudi mnogo toga nose sa sobom, u svojim glavama.

Psihijatiijska epidemiologija

Koliko su izrazito jaka emocionalna iskustva učestala među običnim ljudima? Odgovor na to pitanje daje nam psihijatrijska epidemiologija, tj. statis- tička proučavanja učestalosti pojave poremećaja. Epidemiolog je detektiv, on otkriva zašto neki ljudi imaju takve poremećaje, a drugi nemaju.Mogli bismo pomisliti da medicina svoj uspjeh

duguje otkrićima lijekova kao što su antibiotici ili, primjerice, napretku kirurgije bez mikroba i s ane- stezijom. No, povijest pokazuje da su se infekcije povlačile i prije tih inova- cija; zapravo, najvažniji medicinski pomaci u poboljšanju zdravlja posve su drukčiji. Riječ je o epidemiološkim otkrićima o tome kako ljudi obolijevaju od zaraznih bolesti i o tehničkim te društvenim dostignućima u smanjenju zaraze, zahvaljujući čistoj vodi i uklanjanju smeća iz gradova (Cartwright, 1977). Slično tome, u psihijatriji su bila važna otkrića lijekova za liječenje depresije, tjeskobe i shizofrenije, no mnogo važnija je prevencija. Zahvaljujući psihijatrijskoj epidemiologiji došli smo do uvida u to tko


postaje psihijatrijski poremećen, a tko ne, i to je temelj za smanjenje rizika od obolijevanja.Psihijatrijska epidemiologija je sporo zauzimala svoje mjesto uz epidemio- logiju tjelesne medicine, uglavnom zbog toga što je bilo teško usuglasiti kriterije o tome što čini poremećaj i zato što nije bilo pouzdanih psihologijskih instrumenata (npr. standardiziranih obrazaca za vođenje intervjua). U 8. poglavlju rekli smo da u dječjoj psihijatrijskoj epidemiologiji danas već postoje prikladne klasifikacijske sheme i mjerni instrumenti, a to vrijedi i za odrasle. Proučavane su različite populacije kako bi se utvrdilo koliko su uče- stale teškoće duševnog zdravlja. U najnovijoj studiji provedenoj u SAD-u. Kessler i sur. (1994) primjenjivali su tehniku istraživačkog intervjua kako bi dijagnosticirali i odredili rizike pojave duševnih poremećaja u 48 država. In- tervjui su provedeni s 8 098 ljudi dobi od 15 do 54 godine, a svoje odgovore dalo je 82.6% ispitanika. Među zapanjujućim rezultatima tog i sličnih is- traživanja (Robins i Regier, 1991) jest da je učestalost depresije i tjeskobe, dva najpoznatija emocionalna poremećaja, gotOvo dva puta češća kod žena nego kod muškaraca. Kao što se vidi iz tablice 11.1, u istraživanju Kesslera i sur. pokazalo se da je 21% odraslih žena u nekom trenutku svoga života imalo epizodu velike depresije, u usporedbi s 13% muškaraca. Slično tome, žene su mnogo češće od muškaraca (30.5% prema 19%) imale jedan od pet vrsta anksioznih poremećaja dijagnosticiranih u toj studiji.Kao što smo objasnili u 8. poglavlju,

postotak ljudi s dijagnosticiranim poremećajem u određenoj jedinici vremena nazivamo prevalencijom. Na- suprot većoj prevalenciji depresije i tjeskobe kod žena, Kessler i sur. su utvrdili da 35% muškaraca i samo 18% žena u nekom trenutku svoga života imaju poremećaj zloupotrebe alkohola ili droga, odnosno ovisnosti. Kod muškaraca je utvrdena i veća prevalencija antisocijalnog poremećaja ličnosti u usporedbi sa ženama (6% prema 1%). Takve spolne razlike u načinu mani- festiranja psihijatrijskih teškoća nastavljaju trend


prisutan još u djetinjstvu (vidjeti 8. poglavlje), kada dječaci češće od djevojčica imaju eksternalizirane, a djevojčice nešto češće od dječaka internalizirane poremećaje. Razlika izmedu djetinjstva i odrasle dobi vidljiva je u slučaju depresije. U djetinjstvu ne

Tablica 11.1 Prevalencijapsihijatrijskih poremećajatijekom života kod ženai muškaraca u48 susjednih država SAD-a dijagnosticiranih pomoću Kompozitnog međunarodnog dijagnostičkog intervjua, a na temelju DSM-III-R.

postoje spolne razlike u prevalenciji depresije, dok u odrasloj dobi one postaju velike. Postoje i razlike u prevalenciji poremećaja u funkciji veličine prihoda: ljudi s manje prihoda češće imaju poremećaje, što se vidi iz tablice 11.2.Drugo veliko epidemiološko istraživanje

provedeno u SAD-u bila je Epi- demiološka studija u području Catchment (Robins i Regier, 1991). Dvadeset tisuća ljudi intervjuirano je u pet područja: New Haven, istočni Baltimore, St.Louis, Durham i Los Angeles. U tom su istraživanju utvrđeni slični obrasci što se tiče depresije, tjeskobe, poremećaja povezanih

Poremećaj Maškarci ŽeneUkupno

Emocionalniporemećaji (povezani s depresijom)Epizoda velike depresije 12,7 21,3 17,1

Nlanična epizoda 1,6 1,7 1,6

Dislimija 4,8 8,0 6.4

Bilo koji emocionalni poremećaj 14,7 23,9 19,3

Anksiozni poremećaji

Panični poremećaj 2,0 5,0 3,5

Agorafobija bez panike 3,5 7,0 5,3

Socijalna fobija 11,1 15,5 13,3

Jednostavna fobija 6,7 15,7 11,3

Generalizirani anksiozni poremećaj 3,6 6,6 5,1

Bilo koji anksiozni poremećaj 19,2 30,5 24,9

Dm°i poremećaji

Zlouf>otreba alkohola ili droga ili ovisnost 35,4 17,9 26,6

Antisocijalni poremećaj ličnosti 5,8 1,2 3,5

Nčemocionalna psihoza 0,6 0,8 0,7

Bdo koji psihijatrijskiporemećaj 48,7 47,3 48,0

Iz т: Kessler i sur. (1994)


s konzumiranjem alkohola i droga te antisocijalnog poremećaja ličnosti kao i u ispitivanju Kesslera i suradnika. Međutim Robins i Regier procjenjuju da je prevalencija depresije u životnom vijeku žena 10.2%, a muškaraca 5.2%, što su niže vrijednosti od onih koje navode Kessler i suradnici (1994). Vjerojatni razlog tome je što su intervjueri postavljali drukčija pitanja o istim simptomima i što su isključili poremećaje ako su oni bili reakcija na specifične događaje poput, na primjer, gubitka. Općenito govoreći, siromaštvo je bilo povezano s većim rizikom pojave poremećaja, no to ne vrijedi za iste poremećaje u dvjema studijama.


lzvor: Kessler i sur. (1994)

Tablica 11.2 Razrajerna prevalencija psihijatrijskih poremećaja u funkciji spola i veličine prihoda. U svakoj koloni tablice prvoj skupini pripisana je vrijednost 1,0, dok su vrijednosti za ostale skupine u koloni izražene kao umnošci te brojke. Primjerice, u prvoj koloni, učestalost bilo kojeg emocionalnog poremećaja kod žena je 1,8 puta veća nego kod muškaraca.

Bilo kojiemocionalniporemećaj

Bilo kojianksiozniporemećaj

Svaka zloupotreba alkohola ili droga

Bilo koji poremećaj

Tri ili više poremećaja

Spol

Muški 1,00 1,00 1,00 1,00 1,00

Zenski 1,82* 1,85* 0,40* 0,95 1,24*

Prihodi

0-19 000 $ 1,56* 2,00* 1,27* 1,49* 2,46*

20 000-34 000 $ 1,19 1,52* 1,06 1,21 1,71*

35 000-69 000 $ 1,16 1,48* 1,06 1,21 1,55*

70 000 $ i više 1,00 1,00 1,00 1,00 1,00

Napomena: Zvjezdica (*) označava prevalenciju kađa se ona statistički značajno razlikuje od one sa standardiziranom vrijednosti 1,0. U tablici nisu prikazane relativne prevalencije s obzirom na godine školovanja: ljudi koji nisu završili srednju školu imali su podjednaku prevalenciju emocionalnih poremećaja kao i ostali ispitanici, ali su imali značajno više anksioznih poremećaja. Antiso- cijalni poremećaj ličnosti bio je statistički značajno povezan s niskim prihodima i s malo godina školovanja.


Detektivi epidemiolozi počinju svoje istraživanje s razlikama u prevalenciji povezanim sa spolom i siromaštvom. Neke od tih razlika nmogo su veće od glavnine onih kojima se bave psiholozi. No, prikupljeni nalazi su korela- cijske prirode, što znači da nam ne govore je li vjerojatnije da je siromaštvo uzrok depresije ili depresivni ljudi teže zadržavaju posao. Prema tome, slje- deći korak je utvrditi koje su vrste događaja i okolnosti povezane s pojavom depresije. Je li moguće, na primjer, da događaji koji izazivaju negativne emocije uzrokuju i emocionalne poremećaje?

v

Zivotni događaji i teškoće

Brown i Harris (1978) proveli su jedno od najvažnijih istraživanja o tome što uzrokuje anksiozne poremećaje i depresiju. Intervjuirali su 458 odraslih žena u Londonu (Engleska) i utvrdili da se u prethodnoj godini kod njih 37 (8%) pojavila vrlo jaka depresija (katkada zajedno s tjeskobom), tj. depresija na razini kliničkog slučaja. U svakodnevnom govoru takve depresije nazivamo “psihičkim slomom”. Sljedećih 9% žena imalo je dulje od godinu dana ozbiljan klinički psihijatrijski problem (što ukupno iznosi 17% žena s pore- mećajem tijekom godine dana prije intervjua).

U studiji Browna i Harrisa, 89% žena koje su imale depresiju doživjele su izrazito prijeteći događaj ili teškoću neposredno prije psihičkog sloma. Takvi

fflosti


Slika 11.1 Siromaštvo je glavni uzrok depresije koja u svojoj srži ima bezn pridonosi pojavi drugih emocionalnih poremećaja te poremećaja antisocji zapadnom industrijskom društvu biti siromašan znači imati malo im izlaženje na kraj sa životnim nedaćama ili ih uopće nemati. Siromaštvo n: pojam, ali u psihijatrijskim priručnicima ne dobiva pažnju koju zaslužuj

tlK


đogađaji uključivali su kronične teškoće poput života s nasilnim mužem ili skrb o zahtjevnom i kronično bolesnom rođaku.Brown i Harris razvili su novu metodu koja točnije

od prethodnih pred- viđa tko će postati depresivan i to u obliku polustrukturiranog intervjua (Lista životnih događaja i teškoća). Ljudima se postavljaju pitanja iz 40 život- nih područja, npr. zaposlenje, materijalna situacija, djeca, odnosi s drugim ljudima itd. Intervjui se snimaju na audiovrpcu, a kasnije se pišu kratki opisi svakog stresnog događaja ili teškoće. Ti se zapisi potom čitaju istraživačkom timu koji procjenjuje stupanj kronične prijetnje (koja traje dulje od tjedan dana) koju svaki događaj ili teškoća može predstavljati ženi koja živi u opi- sanim okolnostima. Procjene ozbiljnosti kronične prijetnje događaja ili teškoće donose se na temelju intuicije ljudi (istraživača) koji žive u istom društvu. Provjere pokazuju da je pouzdanost takvih procjena zadovoljava- juća. One se s vremenom ustaljuju, što se vidi po usporedbama s ranijim procjenama istraživačkog tima načinjenim tijekom više godina. Procjene su nepristrane jer procjenjivači nisu znali dijagnoze žena. Isto tako, one ne oviseoprocjenama žena o tome koliko je njima neki događaj uznemirujući, što, naravno, može ovisiti o tome koliko su depresivne.Kad su u izrazitim nevoljama, ljudi postaju

depresivni. Evo prikaza slučaja gospođe Trent, jedne od žena iz Brovvnove i Harrisove studije:

Gospođa Trent (ime je promijenjeno) ima troje male djece i udana je za vo- zača kamiona. Obitelj živi u stanu s dvije sobe i kuhinjom. Godinu dana prije intervjua imala je povremene migrenske glavobolje, no bila je potpuno prisebna. Njezino treće dijete rodilo se osam mjeseci prije intervjua. Otprilike tada je njezin muž ostao bez posla. Ona nije pretjerano brinula zbog toga i on je ubrzo našao drugi posao. No nakon dva tjedna otpušten je i s tog posla, i to bez objašnjenja. Sedam tjedana nakon toga bila je toliko zabrinuta da je stalno bila napeta, osjećala se jadnom, loše je spavala i postala je razdražljiva s djecom. Bilo joj je teško obavljati kućanske poslove, nije se mogla koncentrirati, a apetit joj je oslabio. Liječnik joj je dao tablete za spavanje. Odnos s mužem se pogoršao. Spolni odnosi je više nisu zanimali i mislila je da je njezinu braku došao kraj. Tri


puta se pakirala i odlazila, ali se vraćala zbog djece. Prekora- vala je samu sebe, osjećala da više ne može i razmišljala o tome da sve prekine.Tri tjedna prije intervjua stvari su počele bivati sve bolje. I dalje je bila op- terećena situacijom u kući, ali se sada uspijevala dovoljno koncentrirati da je mogla gledati televiziju i to joj je odvlačilo pažnju od briga. Ponovo je počela imati spolne odnose s mužem i općenito joj je bilo bolje nego ranije. Bila je depresivna pet i pol mjeseci. Liječniku nije otišla zbog depresije, već zbog migrene. Rekla je da je tablete za spavanje dobila zbog glavobolja. Držala je da bi bilo pogrešno gnjaviti liječnika s depresijom jer je ona bila jasno povezana njezinim novčanim i bračnim brigama (prepričano prema Brown i Harris, 1978, str. 28 - 30).U ovom slučaju ozbiljno prijeteći događaj bilo je

drugo muževljevo ot- puštanje s posla, zbog čega je obitelj ostala bez prihoda. Teškoće sa spavanjem, gubitak tjelesne težine, nemogućnost koncentracije, samoprekora- vanje, gubitak zanimanja za spolne odnose i pomisao na samoubojstvo su sve simptomi depresije. Primjenom Brownove i Harrisove metode, bračne te- škoće gospođe Trent nisu smatrane događajem koji bi mogao izazvati depresiju jer je depresija vjerojatno izazvala sam dogadaj. I drugi autori razlikuju događaje koje Ijudi sami izazivaju i one koji su izvan mogućnosti kontrole. Shrout i sur. (1989) utvrdili su da se bolesnicima koji pate od depresije tri puta češće nego ljudima iz uzorka nedepresivnih događaju negativni dogadaji koji su izvan kontrole. Prema tome, depresija nije nužno iracionalna pojava. Ona uključuje tugu i beznađe izazvane događajima koji imaju teške posljedice na naš život i na našu samoprocjenu.Događaji koji mogu izazvati depresiju su gubici

onoga što nam je bilo osobito vrijedno. Primjenom intervjua o životnim događajima, Hammen i sur. (1989) utvrdili su da ljudi koji izrazito cijene svoje odnose s drugima postaju depresivni kad dođe do gubitka odnosno prekida nekog odnosa. Oni kojima su autonomija i rad najvažniji, vjerojatno će postati depresivnima kad im se dogodi poslovni neuspjeh.Neki autori kažu da je depresija utvrđena u uzorcima

“običnih” Ijudi i povezana sa stresnim dogadajima drukčija od depresije koju možemo vidjeti u klinikama (Bebbington i sur., 1981). Prva vrsta depresije naziva se reaktiv- nom, a druga endogenom. Pretpostavlja se da je endogena depresija pre- težno biološki


utemeljena i da ima jaču genetsku komponentu. Međutim, čak i u uzorcima kliničkih bolesnika s ponovljenom depresijom, pa čak i kod onih s tzv. endogenom depresijom, pokazalo se da su teški životni događaji povezani s početkim depresije (Bebbington i sur., 1981, Frank i sur., 1994). Brown i Moran (1994) tvrde da je kod ljudi s ponovljenom depresijom poče- tak bolesti uzrokovao težak životni događaj ili teškoća, iako su se sljedeće depresivne epizode javile bez vidljivog uzroka u njihovu životu.I tjeskoba može biti izazvana negativnim događajima

(Monroe i Wade, 1988). U jednom istraživanju intervjuirano je 2902 muškaraca i žena iz opće populacije standardiziranim mjerama za dijagnosticiranje generalizirane anksioznosti i za procjenu životnih događaja u prethodnoj godini (Blazer, Hughes i George, 1987). Teški negativni događaji bili su povezani s trostruko većom učestalošću anksioznih poremećaja kod muškaraca i žena. Manje teški događaji bili su povezani s osmerostrukim povećanjem učestalosti generaliziranog anksioznog poremećaja kod muškaraca, ali taj odnos nije utvrđen kod žena.Uzrokuju li depresiju i tjeskobu iste vrste

događaja? Finlay-Jones (1989) je primjenom Harrisove metode intervjuirao žene prilikom posjeta liječniku opće prakse i utvrdio sljedeće: 85% žena s anksioznošću, 82% onih s depresijom i 93% žena s anksioznošću i depresijom doživjelo je težak životni događaj u usporedbi s 34% onih koje nisu imale emocionalni poremećaj. Neki do- gađaji bili su usmjereni na budućnost i uključivali su opasnost: dijagnoza raka, neželjena trudnoća i prijetnja izbacivanjem iz kuće. Anksioznim pore- mećajima najčešće su prethodili takvi opasni događaji. Nasuprot tome, depresivnim poremećajima najčešće su prethodili gubici. Žene koje su patile od anksioznosti i depresije doživjele su događaje koji su sadržavali opasnost i gubitak.Specifična vrsta anksioznog poremećaja,

posttraumatski stresni pore- mećaj, kao dijagnostički kriterij ima težak neugodni događaj. Takvi događaji zbivaju se u ratu, kad je ljudima ugrožen život, kada su njihovi prijatelji ubijeni i osakaćeni (Grinker i Spiegel, 1945), ali i tijekom prirodnih i industrijskih katastrofa ili napada poput silovanja (Burnam i sur., 1988). U takvim događajima ozbiljno je ugrožena čovjekova dobrobit. Simptomi toga pore-


mećaja uključuju vrlo jaku tjeskobu, poremećaje spavanja i nametajuće ponovno proživljavanje traume u ponavljajućim, iznenadnim slikama.Jasno je da se u većini slučajeva depresija i neke

vrste tjeskobe javljaju kad stvari u životu krenu jako loše i kad imaju dugotrajne posljedice. Emocio- nalni poremećaji su reakcije na događaje i okolnosti, isto kao i pojava uobiča- jenih emocija. Oni nam pokazuju što nam je najvažnije. Kad je suprug go- spođe Trent ostao bez posla, ona je osjećala poraz i bojala se da neće moći živjeti odgovarajućim životom ili skrbiti o svojoj obitelji.I tako smo došli do prvog, a možda i najvažnijeg,

odnosa između emocija i emocionalnih poremećaja. Kratkotrajne emocije i raspoloženja su stanja spremnosti za akciju. Emocionalni poremećaji uključuju emocije, ali kad je riječ o poremećaju, emocije su intenzivnije, dulje traju (vidi vremenski vid emocionalnih stanja u 4. poglavlju) i onemogućuju funkcioniranje. Gospođa Trent doživjela je gubitak materijalnih sredstava potrebnih za brigu o obitelji i izgubila je nadu. Njezino stanje možemo opisati kao jako smanjenu sprenmost na djelovanje, kao nemogućnost da normalno obavlja poslove koji su joj bili najvažniji, poput brige o djeci. Zašto je čovjek podložan tako onespo- sobljujućim stanjima, još uvijek je zagonetka koju moraju riješiti teorije emocija. Međutim, valja imati na umu da danas živimo mnogo drukčije nego što je to bilo u okolini na koju smo se tijekom evolucije prilagodavali; štoviše, depresija može pomoći ljudima da se povuku ili isključe iz postojećih planova i obveza tjerajući ih na stvaranje i organiziranje novih ciljeva (Oatley, 1992).

Cinitelji ranjivosti

Danas je široko prihvaćen zaključak da depresija obično počinje nekim teškim životnim događajem ili teškoćom. Pa ipak, psihički slom ne događa se svima koji zapadnu u teške životne nevolje. U čemu je razlika između reagiranja emocijom ili raspoloženjem i reagiranja emocionalnim depresivnim ili anksioznim poremećajem? Sto neke ljude čini ranjivijima u usporedbi s drugima?Rano iskustvo: važnost osjećaja voljenosti od, strane roditelja

Osoba koja je u djetinjstvu izgubila roditelja,


osobito majku, vjerojatnije će kasnije u životu imati depresiju (Brovvn i Harris, 1978). U početku se držalo da nas gubitak osobe kojoj smo privrženi čini ranjivima. Danas izgleda da za to nije odgovoran sam gubitak, već da negativan učinak ima nedostatak roditeljske brige koja obično prati takav gubitak. Žene koje su u djetinjstvu bile zanemarivane ili tjelesno odnosno spolno zlostavljane, imaju veći rizik za pojavu depresije i tjeskobe u odrasloj dobi (Brewin, Andrews i Gotlib, 1993, Brown i Harris, 1993).Nedostatna briga u djetinjstvu jedan je od razloga

zašto ljudi koji su joj bili izloženi sami zapadaju u rizične životne situacije. Tako su Quinton, Rutter i Liddle (1984), o čemu je bilo riječi u 8. poglavlju, utvrdili da su žene odrasle u institucijama ostajale trudne u mlađoj dobi, imale manje kvalitetne spolne odnose i bile su lošiji roditelji od uobičajenog. I druga istraživanja pokazala su da depresivne žene same “izazivaju” mnoge teške životne događaje; tako je Hammen (1991) utvrdio da su žene oboljele od velike depresije imale više stresnih događaja, čak i kad nisu bile depresivne, od nedepresivnih žena. Većina spomenutih dogadaja ticala se odnosa s drugim ljudima, npr. s bračnim partnerom ili djecom.

Opasnost ranog zanemarivanja djelomično leži u činjenici da ono na- rušava sliku o sebi kao o biću koje ima svoju vrijednost i koje zaslužuje ljubav. Negativne emocionalne sheme o sebi u odnosima s drugima mogu povećati rizik od obolijevanja od depresije, povećavajući vjerojatnost pojave situacija koje loše završavaju po pojedinca. Ljudi koji su osjetili nedostatak brige željni su ljubavi, što ih tjera na brzopleto, nepromišljeno ili rano stupanje u brak. No zahvaljujući nedovoljnom promišljanju, povećava se rizik da će takvi odnosi biti jako loši. To pak potvrđuje da su očekivanja poraza i gubitka bila opravdana, što može postati dio obrasca samookrivljavanja u depresiji.

Whitbeck i sur. (1992) su utvrdili da depresivni roditelji češće odbacuju svoju djecu. Takva djeca češće imaju različite teškoće što još više pridonosi roditeljskom odbacivanju. Nažalost, takvi krugovi ranjivosti unutar odnosa s drugim ljudima prenose se s generacije na generaciju. U 8. poglavlju dali smo pregled nalaza istraživanja koji pokazuju da će djeca češće biti depresivna ako žive u obitelji s depresivnim roditeljem nego ako u obitelji nema depre-


sije. Na temelju vlastita iskustva odnosa roditelj-dijete, ta djeca stvaraju sheme o sebi u odnosima s drugima koje nose sa sobom u odraslu dob.

Atribucijski stil

Najpoznatija klinička teorija o kognitivnoj osjetljivosti (Beck, 1983., Beck i Етегу, 1985.) otkriva da su obrasci iracionalnih misli prenesenih iz djetinjstva povezani s depresijom i tjeskobom. Takvo razmišljanje je pretjerano i previše uopćeno, i često je potaknuto obraćanjem pažnje na događaje s negativnom konotacijom, dok se oni pozitivni ne primjećuju. Ono uključuje proiz- voljno zaključivanje i osobno doživljavanje događaja, čak i kad oni nemaju nikakvo osobno značenje. (U 4. poglavlju pokazali smo primjer Beckova rada, tj. opisali smo medicinske podatke o činovnici koja vodi brigu o medicinskim dosjeima i koju je uzrujavalo uvjerenje medicinske sestre instrumentarke). Atribucijski oblik teorije naučene bespomoćnosti (Abramson, Metalsky i АПоу, 1989, Abramson, Seligman i Teasdale, 1978) također uzima u obzir stil razmišljanja kao nešto što može uzrokovati depresiju. Prema toj teoriji ljudi, postaju depresivni nakon dogadaja nad kojim nemaju kontrolu, a uviđaju: a) da se taj događaj javlja zbog unutrašnjih razloga, dakle zbog njih samih, a ne nekih vanjskih činitelja, b) da je riječ o općoj pojavi, tj. da se ona događa u svim uvjetima, a ne samo u trenutačnim okolnostima i c) da je riječ o stabil- nom, tj. trajnom, a ne o privremenom zbivanju. Соупе i Gotlib (1983) pokazali su da su Beckova i atribucijska teorija vrlo slične u svojim formulacijama i predviđanjima.Prikazat ćemo nedavno istraživanje glavnih

zagovornika atribucijske teorije koji se bave depresijom (Matelasky i sur., 1993). Riječ je o studentima koji su polagali polugodišnji ispit. Prije ispita i u nekoliko navrata nakon što su saznali ocjene, prikupljeni su podaci o njihovu samopoštovanju i depresivnim simptomima (Beckovim upitnikom depresije). Kada su studenti dobili ocjene, rezultati na Beckovu upitniku depresije mogli su se predvidjeti samo na temelju uspjeha na ispitu, a ne i na temelju atribucijskog stila. Međutim pomoću njihova atribucijskog stila i samopoštovanja bilo je moguće predvidjeti one koji će biti tužni dulje od jednog dana nakon nepoloženog ispita.Međutim, ovdje je potreban oprez: opisano


ispitivanje na studentima koji su polagali ispit izuzetno je kvalitetno, jer provjerava stvaran događaj koji je sudionicima istraživanja jako važan. Istodobno, poput nmogih drugih kva- zieksperimentalnih istraživanja, u njemu se promjene na ljestvicama ra- spoloženja, kao što je Beckov upitnik, smatraju pokazateljima depresije. Соупе (1994) ističe da promjene na takvim ljestvicama samoiskaza ne pokazuju da ispitanici postaju klinički depresivni. U epidemiološkim istraživa- njima, o kojima smo govorili na početku poglavlja i u onima koje su proveli Brown i sur., koriste se dijagnostički intervjui kako bi se utvrdilo imali li osoba sindrom velike depresije na kliničkoj razini, a iz tih istraživanja znamo da su razlozi pojave kliničkih slučajeva mnogo ozbiljniji od pada na polugo- dišnjem ispitu. Соупе ističe kako ne postoje dokazi da pogoršanje raspo- loženja, vidljivo na ljestvicama poput Beckove, odgovara kliničkoj depresiji.

Samopoštovanje

Kad je riječ o depresiji koja dostiže kliničke razmjere, pitanje kognitivne osjetljivosti proučavano je u istraživanjima samopoštovanja (Gotlib i Ha- mmen, 1992). U svom longitudinalnom istraživanju Brown i sur. (1990) mjerili su samopoštovanje, pojam vrlo blizak internalnim atribucijama neuspjeha, brojeći omalovažavajuće primjedbe koje su žene davale o sebi tijekom prvog intervjua. Godinu dana kasnije, od onih koje su doživjele neki teža*; događaj, one koje su sebe omalovažavale dva su puta češće imale veliku depresiju u usporedbi s onima koje su se pozitivno procjenjivale.Prema tome, iako su rano iskustvo i kasnija

depresija povezane, a iz 8. poglavlja znamo da neka djeca pokazuju depresivne obrasce koji se mogu nas:;- viti i u odrasloj dobi, još uvijek nije posve jasno koji je vid kognitivnog ih err.: - cionalnog funkcioniranja oštećen. Cini se da je negativno razmišljanje o se'r: uključeno u teške slučajeve depresije kao i kod manjih neuspjeha u nekorr. zadatku.

Razmišljanje koje se temelji na procjeni

Novi pristup proučavanju stilova razmišljanja kao činitelju ranjivosti, o>> bito zanimljiv istraživačima emocija jer se temelji na procjenama opisanir: _ 4. poglavlju, potječe od istraživačke skupine koja je


koristila narativnu analizu za predviđanje obrazaca suočavanja sa stresom nakon smrti voljene osobe. Stein i sur. (1995) pratili su 30 osoba koje nisu bile zaražene HlV-om, ali čiji su partneri umrli od AIDS-a. Ispitanici su intervjuirani dva i četiri tjedna nakon gubitka, a potom godinu dana kasnije. Tijekom prva dva intervjua od njih je traženo da pričaju o svojim partnerima, doživljaju gubitka, o tome što se događalo kad im je partner umro i što im je pomagalo da izađu na kraj s gubitkom. Situacijske procjene definirane su kao procjene ljudi, mjesta, događaja, djelovanja ili ishoda koji su utjecali na njihove ciljeve i dobrobit. Pozitivne procjene uključivale su razgovor o povoljnim vidovima njihova odnosa s partnerom ili o tome što ispitanici misle jesu li bili dobri skrbnici. Negativne procjene uključivale su izjave o strahu od budućnosti i žaljenje zbog kvalitete odnosa koji su imali s partnerom. Postotak pozitivnih procjena u razgovoru ubrzo nakon gubitka bio je izuzetno dobar prediktor pozitivnog morala (r = - 0.63), isto kao i samoprocjene depresivne simptomatologije (r= - 0.51) godinu dana nakon toga. Pozitivne procjene ostale su značajan prediktor dobrobiti i nakon godinu dana, čak i uz kontrolu dobrobiti i depresije u prvom mjesecu nakon gubitka.

Socijalna podrška

Bliski odnosi s drugim ljudima imaju snažan učinak na pojavu velike depresije kao reakcije na životne nedaće. Postojanje intimnog odnosa djeluje kao odbojnik. Mnogo istraživanja potvrdilo je postojanje te povezanosti, prvo ono Brovvna i Harrisa (1978), a potom i mnogih drugih autora. Tako su, primjerice, Раггу i Shapiro (1986) intervjuirali žene s niskim primanjima i s barem jednim malim djetetom. Među onima koje nisu doživjele ni jedan težak životni događaj ili teškoću, veliku depresiju je imalo 5% onih koje su bile u intimnom odnosu i 10% onih bez takvog odnosa. Međutim od onih koje su doživjele težak događaj ili teškoću, veliku depresiju je imalo 10% onih koje su bile u intimnom odnosu i čak 30% onih bez takva odnosa. U istraživanju Solomona i Brometa (1982) proučavane su majke male djece nakon teške nesreće u nuklearnoj elektrani Otok tri milje u Pennsylvaniji, kada su u atmosferu ispuštene velike količine radioaktivnih tvari. I ovdje su dobiveni slični


rezultati koje, uz ostale, možete vidjeti u tablici 11.3. Opći je zaključak da je socijalna podrška sama po sebi imala slab učinak, ali je služila kao odbojnik protiv životnih događaja i teškoća kad su se pojavile (Cohen i Wills, 1985).

Većina istraživanja o kojima smo dosad govorili bila su provedena sa ženama, kako bi broj sudionika ispitivanja bio što veći. Ali što je s muškar- cima? Je li njihova ranjivost slična ili drukčija? U transverzalnom istraživanju provedenom u Los Angelesu, Anashensel i Stone (1982) su utvrdili sličan obrazac pojave depresije nakon stresnih događaja kod muškaraca i žena, kad sudionici ispitivanja nisu imali intimnu socijalnu podršku (vidi tablicu 11.3). Neki autori pretpostavljaju kako je muškarcima najvažniji oblik socijalne po- drške činjenica da su integrirani u zajednicu (Bolton i Oatley, 1987), ali za tu

pretpostavku nema onoliko pouzdanih podataka koliko ih je prikupljeno o zaštitnoj ulozi dobro funkcionirajućeg intimnog odnosa za žene.

Socijalna podrška vrlo je važan pojam u objašnjavanju psihološkog utjecaja životnih događaja, ali on nije jednostavan. Uobičajene mjere socijalne podrške uključuju postojanje osobe od povjerenja, izostanak interpersonalnih trzavica, odobravanje od strane drugih ljudi, integraciju u socijalnu mrežu i praktičnu pomoć. Thoits (1986) identificira socijalnu podršku kao pomoć drugih ljudi u izlaženju na kraj sa životnim mukama. Sarason i sur. (1987) uspoređivali su različite mjere socijalne podrške usmjerene na različite vidove odnosa s drugim ljudima. Ti su autori zaključili da visoka socijalna po- drška općenito pokazuje je li netko prihvaćen, voljen i uključen u odnose gdje je komunikacija otvorena.

\


Usprkos nedaćama koje umanjuju osjećaj vlastite vrijednosti, ljudi koji imaju socijalnu podršku doživljavaju sebe osobama koje mogu postići ciljeve interakcije s drugima. U interakciji s podržavajućim partnerom ili prijateljem ne osjećamo poraz ili odbijanje koji se mogu javiti u drugim vidovima života. U podržavajućim odnosima osjećamo da drugu osobu zanima što je nama važno i da će nam ona pomoći u ostvarenju ambicija i planova.

Genetski činitelji

U 7. poglavlju govorili smo o tome da su obrasci emocionalnosti pod utjecajem genetskih činitelja, a to vrijedi i u području psihopatologije, o čemu je bilo riječi u 8. poglavlju. Ljudi nasljeđuju sklonosti koje povećavaju rizik za pojavu depresije i tjeskobe

Tablica 11.3 Postotak sudionika nekoliko istraživanja velike depresije s obzirom na to jesu li doživjeli težak životni događaj i jesu li imali socijalnu podršku u obliku intimnog odnosa

Težak životni događaj ili teškoća

Intimnost sudionikova najbližeg odnosa

Visoka Niska % depresivnih % depresivnih

Originalno istraživanje

Brown i Harris (1978) Ne 1 3

(N = 419, London, Vel. Britanija) Da 10 32

Ponovljena istraživanja

Costello (1982) Ne 5 7

(N = 386, Calgary, Kanada) Da 21 57

Babbington i sur. (1984) Ne 6 11

(N = 152, London, Vel. Britanija) Da 24 22

Раггу i Shapiro (1986) Ne 5 10

(N = 189, Sheffield, Vel. Britanija) Da 10 31

Slična istraživanja

Paykel i sur. (1980)* Ne 12 14

(N= 104, nakon poroda) Da 24 82

Anashensel i Stone (1982) Ne 12 22(N = 998, Los Angeles) Da 24 37

Solomon i Bromet (1982) Ne 9 7(N = 432, nesreća u nuklearnoj Da 12 21elektrani Otok tri milje)

Murphy (1982) Ne 3 0

(N = 200 starijih Ijudi) Da 11 35

* uključujući i kronične slučajeve Izvor. Oatley i Bolton (1985)


na kliničkoj i na blažoj razini, a te sklonosti nalikuju osobinama ličnosti (Kendler i sur., 1986). Moguće je naslijediti sklonost nižem pragu podnošenja nekih negativnih emocija ili prema češćem doživljavanju straha i tuge. Prema jednoj pretpostavci, sklonost tjeskobi je biološki utemeljena (Hamm, Vaitl i Lang, 1990). Velika genetska osjetljivost mehanizma kojim učimo određene znakove povezati sa shemama osnovanim na tjeskobi, može objasniti zašto su neki ljudi općenito plašljiviji od drugih, usprkos tome što u životu nisu bili izloženi većoj opasnosti.

Jedan od načina proučavanja genetskih činitelja je usporedba učestalosi: poremečaja kod jednojajčanih blizanaca čiji su geni 100% jednaki i dvo- jajčanih s genima koji su 50% isti. Kao što smo objasnili u 7. poglavlju, utjeca; gena pretpostavlja se kada postoji mnogo veće slaganje (pojava neke osobine u oba člana blizanačkog para) kod jednojajčanih u usporedbi s

Slika 11.2 Žene zaposlene izvan kuće. Pedesetih godina 20. stoljeća u SAD-u je 50% žena s djecom bilo zaposleno izvan kuće. Brown i Harris (1978) su u Londonu (Ve- lika Britanija) utvrdili da zaposlenost izvan kuće djeluje zaštitnički protiv depresije prilikom pojave teških životnih događaja ili teškoća.


dvojajčanim blizancima.

Utvrđen je utjecaj i dvije vrste okolinskih činitelja. Kadje slaganje između jedno- i dvojajčanih blizanaca istodobno slično i visoko za neki poremećaj. tada je vjerojatno da je utjecaj zajedničke okoline (npr. roditeljska svada) velik. Kad je slaganje slično i nisko, tadaje vjerojatno da su važni odvojeni okolinski činitelji, primjerice da jedno dijete dobiva više ljubavi i pažnje od drugoga.

U nekoliko studija utvrđen je utjecaj gena na pojavu depresije. Kendler i sur. (1993b) ispitali su 938 blizanaca iz popisa stanovništva u jednoj vremen- skoj točki i potom godinu dana kasnije. U prvom ispitivanju slaganje kod jed- nojajčanih blizanaca bilo je 27% (tj. kod 27% blizanaca oboje su imali pore- mećaj), dok je kod dvojajčanih blizanaca slaganje iznosilo 17%. Razlika je bila nešto veća prilikom drugog prikupljanja podataka (28.9% prema 15.4%). Riječ je o razmjerno niskim slaganjima koja pokazuju da kod velike depresije veću ulogu imaju različiti okolinski činitelji, kao npr. životni događaji o kojima smo ranije govorili, nego genetski činitelji. Međutim djelovanje gena, na koje upućuje razlika između slaganja kod jedno- i dvo- jajčanih blizanaca, bilo je dosta izraženo.

Jedan od načina na koji geni mogu utjecati na pojavu depresije je pristranost - bilo pozitivna ili negativna - i to u smislu oslanjanja na društvene norme i dominaciju, gdje su djelomični posrednici (kao što smo govorili u 3. poglavlju) vjerojatno mehanizmi koji koriste serotonin (tvar koja prenosi živčano uzbuđenje). Mnogi antidepresivi djeluju tako da povećavaju dostupnos: upravo te tvari. Međutim, utjecaj gena na depresiju ne temelji se samo na sklonosti prema samoj depresiji. Plomin i sur. (1990) proučavali su životne događaje u populaciji blizanaca. Utvrdili su da su jednojajčani blizanci medu- sobno mnogo sličniji po broju stresnih događaja tijekom života u usporedbi s dvojajčanima. Kendler i sur. (1993a) istraživali su životne događaje u prote- kloj godini kod jedno- i dvojajčanih blizanaca i utvrdili da je učestalost njihove pojave bila u većoj korelaciji kod jednojajčanih parova nego kod dvo- jajčanih, a procijenjeno je da je utjecaj gena objašnjavao otprilike 20% zajed- ničke varijance.


Jedno od mogućih objašnjenja jest da geni utječu na osobine ličnosti koje pak mogu djelovati na pojavu životnih događaja. Primjerice, impulzivnost može povećati učestalost opasnih događaja. Plomin i Bergeman (1991) daju prikaz studija prema kojima na pretpostavljeno okolinske varijable (npr. životni događaji) mogu utjecati geni. Ne zaboravite da smo rek kako neki ljudi sami sebe dovode u teške situacije, a one pokazuju vrlo jak_ povezanost s genetskim činiteljima. Osim toga, lako je uočljivo da su nek; ljudi predodređeni za stvaranje dugotrajnijih podržavajućih odnosa od drugih. No, čak su i događaji na koje ne možemo utjecati, umjereno povezani s genetskim činiteljima.

Uloga kulture u nastanku depresije i tjeskobe

Kulturalni činitelji imaju važnu ulogu u sklonosti prema emocionalnim poremećajima i u njihovu oblikovanju (Kleinman, 1988). Na primjer, Jones i Horne (1973) su među 2360 australskih Aborigina pronašli samo jedan slučaj vidljive tjeskobe. Štoviše, ako se sjetite ljudi na Ifaluku koje opisuje Lutz (1988, vidi 2. pogl.) koji zajedno provode cijeli svoj život, opazit ćete da kod njih naprosto nema agorafobije - straha da ne bude sam daleko od kuće.

U određenoj mjeri takve razlike mogu odražavati strukturu zajednice, uloge i mogućnosti koje ljudima stoje na raspolaganju u različitim društvima i mogućnosti na koje se mogu osloniti. Međutim, pojavljuju se i drukčije razlike. Svjetska zdravstvena organizacija (1983) provela je istraživanje o depresiji u četiri države: Švicarskoj, Kanadi, Japanu i Iranu. U svim zemljama primijenjen je isti dijagnostički instrument i on se pokazao pouzdanim. U svim zemljama utvrđen je isti sržni klaster depresivnih simptoma: tuga, nepostojanje radosti, tjeskoba i nedostatak energije, dok su ostali simptomi imali različitu učestalost od zemlje do zemlje. Primjerice, u Iranu je 57% bolesnika izvještavalo o tjelesnim simptomima, dok je u Kanadi o tome iz- vještavalo samo 27%. Osjećaji krivnje i grižnja savjesti bili su uobičajeni u Ka- nadi i Švicarskoj (68% bolesnika), a rjeđi u Iranu (32%). Prema tome, možemo reći da u različitim društvima ljudi pokazuju depresiju na različite načine.

Kulturalne razlike vrlo su se jasno pokazale i u Kleinemanovu (1982) is- traživanju 100 neurasteničnih


pacijenata dnevne bolnice u Kini. Obrazac simptoma sastojao se od glavobolja, vrtoglavica i nedostatka energije. Simp- tomi su podsjećali na tjelesne, i takav je obrazac stoljećima imao svoje značenje u Kini. Bolesnici su bili usmjereni na bol kao prevladavajući simptom - njih 90% osjećalo je jaku bol u glavi, leđima i grudima. Većina je mislila da su bolesni od neke tjelesne bolesti, premda kod tog poremećaja obično nema utvrđenog tjelesnog uzroka. Ostale simptome nije bilo lako objasniti: primjerice, nekim bolesnicima je uznemiravajući simptom bio strah od većeg gubitka sperme zajedno s vrlo smanjenom količinom životne energije. Svih 100 neurasteničkih bolesnika dijagnosticirano je i pomoću standardiziranih psihij atrij ski h instrumenata stvorenih na Zapadu. Na temelju njih, 87% bolesnika dobilo je dijagnozu velike depresije, a 69% dijagnozu anksioznog pore- mećaja. Prema tome, čini se da su kategorije simptoma utvrđene instrumen- tima stvorenim na Zapadu zajedničke i drugim društvima. Istodobno, isto kao što kultura oblikuje doživljaj emocija, ona oblikuje i način doživljavanja te izražavanja psihijatrijskih stanja.

S tim je povezano pitanje o ulozi simptoma unutar društva. Mechanic (1982) je intervjuirao bolesnike i kod većine njih (93%) simptomi su služili izražavanju osobnog ili interpersonalnog nezadovoljstva. U 74% slučajeva služili su za manipuliranje odnosom. U 1% slučajeva omogućavali su izostanak s posla ili oslobadanje od drugih društvenih obveza. Prema tome, možemo vidjeti da se u nekim društvima nekim simptomima općenito pripisuju određeni učinci i uloge, dok ih drugi simptomi nemaju. Primjer interpersonalnog učinka koji je neobičan po svojoj jasnoći izražavanja (premda vjerojatno ne i po tome da se javlja kod svih ljudi) dolazi s Anda u Ekvadoru. gdje postoji emocionalno stanje zvanopena, što znači gubitak, tuga ili patnja (Tousignant i Maldonado, 1989). Kad je to stanje vrlo jako, ono postaje depresivna bolest. U toj kulturi smatra se da pena pokazuje gubitak reci- prociteta, pa kada žena zapadne u to stanje, uključuju se rođaci i istražuju njezine osjećaje obično pretpostavljajući da muž ne izvršava svoje interpersonalne obveze prema njoj. Nastoje pronaći rješenje tog problema, a ako je potrebno, krivcu određuju i kaznu.


Povezanost životnih događaja s uobičajenim emocijama i emocion a In im poremećajima

Kako ćemo osmisliti istraživanje životnih događaja i depresije u svezi s uo- bičajenim emocijama? Za to nam trebaju dva koraka. Jedan je zapamtiti da je velika depresija vrlo jaka emocionalna reakcija tuge zbog gubitka ili razoča- ranja, koju obično prati vrlo jaka tjeskoba glede budućnosti, a katkada i ljutnja na uzrok događaja. Razlika između događaja koji izazivaju tugu i onih koji uzrokuju depresiju jest da su ovi drugi mnogo teži. Oni nisu samo gubitak, oni su razarajući gubitak koji uništava nečiji doživljaj sebe i načina života. U srži depresivnog sloma nalazi se emocija potpunog beznađa.

Pojam teškog životnog događaja možemo objasniti pomoću dijagrama pri- kazanognaslici 11.3. Iznenadnidogađaj kojismanjujevjerojatnostpostizanja nekog cilja uzrokuje emocije. Ako je riječ o teškom događaju, tj. o takvom koji prijeti postizanju životnog cilja ili plana, on može izazvati depresiju.

Međutim, depresija nije samo skup vrlo jakih ili dugotrajnih emocija. Za dijagnozu velike depresije mora postojati depresivno raspoloženje, gubitak zanimanja za uobičajene aktivnosti ili nedostatak ugode koji traju barem dva tjedna te četiri dodatna simptoma, uključujući gubitak tjelesne težine, speci- fičan obrazac teškoća sa spavanjem i razmišljanje o samoubojstvu. Svi nabro- jeni simptomi ne mogu se jednostavno izvesti iz postojećih teorija emocija. Prema tome, drugi korak je povezati emocionalne poremećaje s onime što znamo o emocijama, a to znači uključiti pojam ranjivosti. Opća postavka u psihopatologiji je da se poremećaj može objasniti pomoću dijateze i stresa, tj. naslijeđem i provocirajućim događajem. Na slici 11.3 prikazano je moguće djelovanje nedostatka socijalne podrške, jednog od činitelja ranjivosti.

Kronični psihijatrijski

i/ili tjelesni simptomi


Sto održava psihijatrijske poremećaje?

Tijekom posljednjih 30 godina mnoga istraživanja emocionalnih pore- mećaja bavila su se uzrocima depresije i tjeskobe. Sada ćemo se pozabaviti pitanjem kako se takva stanja održavaju tijekom dužih razdoblja.

Osobni planovi i interpersonalni odnosi

Otprilike 60% epizoda velike depresije traje kraće od šest mjeseci, ali 20% njih postaje kronično i traje dulje od godinu dana (Coryell i sur., 1994). Prema dijagramu sa slike 11.3, jedna od glavnih razlika između epizode depresije koja će se razriješiti ili postati kronična jest može li osoba stvoriti novi odnos, nove planove ili novi životni projekt u zamjenu za izgubljenim, što će joj omogućiti da se osjeća vrijednom ivažnom. Oporavakje povezan s novim počecima, pozitivnim procjenama sebe (Brown, Lemyre i Bifulco, 1992) i uživanjem u novim planovima (Oatley i Perring, 1991). O depresiji možemo razmišljati kao o odbacivanju implicitne teorije na kojoj je osoba temeljila svoj život: možemo je shvatiti kao poticaj na ponovno promišljanje životnog

Da Razrješenje krize inestanak simptoma

Težak događaj Ш teškoća

Emocije, npr. tuga, ljutnja disforično raspoloženje. Nema depresije

Emocije,plan za ostvarenje samoodređenja. Nema depresije


Slika 11.3 Dijagram razlikovanja uobičajenih emocija i depresivnog sloma (Oatley, 1988)


projekta. Premda je psihički slom vrlo bolan, on zahtijeva ponovno promi- šljanje. Međutim, ishod ovisi o dostupnim mogućnostima.

Važan mehanizam održavanja stanja tuge i tjeskobe je da takva stanja sama po sebi ljude čine još tužnijima i tjeskobnijma - ona mogu pokrenuti začarani krug koji se sam održava, što otežava oporavak od nevolje. Postoii nekoliko vrsta takvih procesa. Jedan od njih, koji prikazuje Hammen (1991). jest da je depresivnost stresna, što ima posljedice na odnose s drugim ljudima. a to produžuje trajanje depresije. Drugi proces odvija se kada teškoće koje su uzrok depresije i dalje traju, pa ni depresija ne prestaje.

Kod nekih ljudi depresija se povlači, ali ostaje kronični anksiozni pore- mećaj koji također može održavati samoga sebe. Neke situacije izbjegavamo zbog straha. U kroničnim anksioznim poremećajima poput agorafobije i socijalne fobije izbjegavamo nepoznato (Mathews, Gelder i Johnson, 1981). To što izbjegavamo postaje još više prijeteće i dalje ruši samopoštovanje, što produljuje tjeskobu i izbjegavanje.

Osobita vrsta činitelja je kvaliteta odnosa s drugim ljudima. Već smo govorili o tome kako podržavajući odnosi mogu djelovati zaštitnički protiv negativnih životnih događaja. Nasuprot tome, ljudi skloni depresiji sam: stvaraju negativne socijalne mreže i time povećavaju rizik obolijevanja od depresije i njezina održavanja. Primjerice, Соупе i sur. (1987) su utvrdili da je 40% supružnika depresivnog bolesnika također imalo klinički značajne simptome depresije u usporedbi sa 17% muževa čije žene nisu imale depresivni poremećaj. Соупе, Burchill i Stiles (1991) pretpostavljaju da ljudi skloni depresiji biraju partnere koji su također skloni depresiji. Loši odnosi sa skrbnicima u djetinjstvu mogu Ijude usmjeriti tako da se osjećaju nesigurnima ili socijalno nevještima, i zbog toga teže dobivaju dobru socijalnu podršku u odrasloj dobi.

U ovom poglavlju pokazali smo da je spol, tj. muška ili ženska spolna uloga u društvu, povezan s velikim razlikama u prevalenciji emocionalnih роге- mećaja. No zanimljivo je da se u istraživanjima uobičajenih emocija ne nalaze tako velike razlike između


muškaraca i žena. Prema tome, premda se u zapadnom društvu od žena očekuje da više od muškaraca izražavaju svoje emocije, Shields (1991), nakon pregleda empirijskih istraživanja, zaključuje da su razlike u emocionalnosti i u sposobnosti prepoznavanja emocija općenito male i nepotvrđene u svim istraživanjima. Usporedba takvih neodređenih ге- zultata o uobičajenim emocijama s velikim razlikama u prevalenciji emocionalnih poremećaja navodi nas na pitanje u čemu je stvar. Prema Shieldsovu mišljenju, velike razlike u spolno odredenim vidovima emocija uglavnom se javljaju kada je spolna uloga sama po sebi jako važna. Na primjer, razlike u ulogama postaju vidljive u braku gdje prvenstveno muškarci stvaraju prihode. a žene prvenstveno podižu djecu i brinu o kućanstvu. Prema tome, problemi u braku mogu biti osobito teški ženama kojima se život vrti oko kućanskih poslova. Weissman (1987) izvješćuje da 45% žena iz konfliktnih brakova pati od depresije u usporedbi sa samo 3% onih iz zadovoljavajućih brakova.Moguće je da su žene osjetljivije na negativne

učinke nezadovoljavajućih odnosa, što djelomično može objasniti spolne razlike u prevalenciji depresije. Bebbington i sur. (1981) su utvrdili da je muškarcima brak zaštitni činitelj od velike depresije ili anksioznog poremećaja: takve poremećaje imalo je 2.6% oženjenih muškaraca i 8% samaca. Kad je riječ o ženama, brak djeluje obrnuto: depresivni ili anksiozni poremećaj imalo je 4.1% žena koje su same i više od četiri puta (18.4%) udanih žena. I drugi autori pokazali su da brak povećava rizik od duševnih poremećaja kod žena, a smanjuje kod muškaraca (Roberts, 1981, Weissman i Boyd, 1983), a isto vrijedi i kad je riječ o tjelesnim bolestima (House, Landis i Umberson, 1988). Brak zbog različitih razloga češće djeluje povoljnije na muškarce nego na žene. Prema nekim autorima, žene i muškarci razlikuju se po tome što žele od braka. Muškarci obično imaju ostvarene emocionalne ciljeve, npr. stabilno i podržavajuće zaleđe. Zene obično ne uspijevaju postići ono što žele, npr. intinmost odnosa (McGoldrick, Anderson i Walsh, 1991).

Loši brakovi produžuju trajanje depresije i povećavaju vjerojatnost njezine ponovne pojave. Miller i sur. (1992) pratili su hospitalizirane psihijatrijske bolesnike s dijagnozom depresije. Oni koji su živjeli u nesređenim obiteljima, imali su


značajno jače simptome godinu dana nakon otpusta iz bolnice od bolesnika koji su se vratili u obitelji koje su dobro funkcionirale. Slično tome, Hooley i Teasdale (1989) utvrdili su da su u razdoblju od devet mjeseci nakon otpusta iz bolnice, bolesnici češće ponovo obolijevali ako su imali bračne teškoće i supružnika koji im je stalno prigovarao.

Depresivni ljudi nepovoljno utječu na postojeće odnose s drugim ljudima: u usporedbi s nedepresivnima oni izražavaju više negativnih emocija, uklju- čujući tugu i ljutnju (Biglan i sur., 1985). Njihove negativne emocije odbojne su drugim Ijudima i njihovi partneri prema njima su neprijateljski nastrojeni (Соупе, 1976). Hokanson, Hummer i Butler (1991) pratili su raspoloženja i interakcije među studentima koji su živjeli zajedno u sobi. U istraživanju su sudjelovale tri skupine parova studenata. U jednoj skupini jedan član para neprekidno je imao povišen rezultat na Beckovu upitniku depresije. U drugoj skupini jedan član imao je prvi put povišen rezultat na Beckovu upitniku, ali je kasnije on bio prosječan. U trećoj skupini jedan član para imao je stalno nizak rezultat na spomenutom upitniku. U razdoblju od godinu dana studentima koji su živjeli sa stalno depresivnim kolegom povećala se razina depresije. Izjavljivali su da su postali stroži prema svome kolegi i da su ga procjenjivali ovisnijim o drugima.

Negativne emocionalne interakcije među partnerima mogu postati dugotrajne kad imaju pozitivnu ulogu u odnosu. Obiteljski terapeuti uvjerljivi su u svojoj tvrdnji da simptomi poput depresije i tjeskobe, koji nepovoljno djeluju na pojedinca, mogu na nevidljive načine imati pozitivne funkcije. Na primjer, Byng-Hall (1980) tvrdi da posjedovanje simptoma može biti način pridobi- vanja moći u odnosu, bez priznavanja takve namjere. Zamislite ženu koja vodi kućanstvo bez muževljeve pomoći. Kad ona postane depresivna, njezin muž prisiljen je kuhati, čistiti i obavljati kupovinu. Njezina depresija štiti je od njegovih zahtjeva, a njega tjera da shvati prirodu njezšiih uobičajenih poslova. Budući da ona nije namjerno depresivna, muž joj ne može prigovarati. Depresija može ublažiti agresiju drugih ljudi i potaknuti pružanje skrbi (Hops i sur., 1987). Prema tome, iako je depresija osobno bolna i premda katkada ima i nepovoljne interpersonalne učinke, ona može imati


svoju funkciju u odnosu i zbog toga dugo trajati.

Kognitivni činitelji koji održavaju depresiju i tjeskobu

Sada ćemo razmotriti posve drukčiji proces. Nekoliko teoretičara drži da mišljenje, pamćenje i pažnja pridonose nekim vidovima depresije (Gotlib i Hammen, 1992). Postoje različite verzije ove pretpostavke.

Prvo, Brewin (1985) tvrdi kako dokazi da je atribucijski stil kognitivni činitelj osjetljivosti za depresiju (o čemu je bilo riječ u prethodnom tekstu), nisu više onako čvrsti kao što se nekada mislilo. Mnogo jači su dokazi da je takav stil (tj. tendencija objašnjavanja neuspjeha unutrašnjim, globalnim i stabilnim uzrocima) simptom depresije i da on produljuje njezino trajanje. Na primjer, u longitudinalnom istraživanju oporavka od dijagnosticirane depresije, Oatley i Perring (1991) utvrdili su da su atribucije o događaju koji je doveo do psihičkog sloma bile najbolji prediktor hoće li simptomi trajati još šest do osam mjeseci.

Druga pretpostavka tiče se suočavanja sa stresom i zaokupljenosti istim mislima. Osamdesetih godina 20. stoljeća, Folkman i Lazarus utvrdili su različite načine koje ljudi koriste za izlaženje na kraj s izazovnim situacijama. Neki su bili usmjereni na događaj ili odnos, a drugi na emocije (Folkman i Lazarus, 1989). Na temelju toga definiran je način mišljenja nazvan “zaokupljenost istim mislima”, koji je usmjeren na emocije i to osobito na negativne emocije i njihovo značenje. Žene imaju više izražen takav stil dok muškarci češće koriste distrakđju (Nolen-Hoeksema, Morrow i Fredrickson. 1993), što možda pridonosi većoj prevalenciji depresije kod žena. Nolen- Hoeksema i Morrow (1991) utvrdili su da su ljudi koji su stalno razmišljali o prirodnoj katastrofi - potresu u Zaljevu San Franciska, koji se dogodio 17. li- stopada 1989. godine i usmrtio 6 ljudi te 1 000 stanovnika ostavio bez krova nad glavom - bili lošije raspoloženi deset dana i sedam mjeseci nakon tragedije, u usporedbi s onima koji to nisu činili. U istraživanju ljudi čiji je blizak rođak nedavno umro, Nolen-Hoeksema, Parker i Larson (1994) utvrdili su da raspoloženje ljudi zaokupljenih istim mislima nije bilo lošije od raspoloženja drugih Ijudi mjesec dana nakon gubitka,


ali je nakon šest mjeseci još uvijek bilo loše, dok su neopterećeni mislima bili sve bolje.

Treća vrsta kognitivne pretpostavke i trenutačno najpopularnija za objašnjenje trajanja depresije i tjeskobe jest pretpostavka o kognitivnim iskrivljenjima (Williams i sur., 1988). Ona najviše povezuje emocionalne poremećaje s obilježjima uobičajenih emocija i raspoloženja. U 9. poglavlju pokazali smo da emocije mijenjaju organizaciju mozga i time dovode do po- grešaka u obradi podataka. Budući da depresivni ljudi imaju tendenciju pri- sjećanja gubitaka i neuspjeha, Teasdale (1988) pretpostavlja da tak\’e emocije zauzvrat pogoršavaju raspoloženje i produljuju depresiju. Depresivni ljudi obično prosječno dobro izvršavaju različite zadatke ako im ponudimo odgovarajuču strategiju rada, ali ako ih prepustimo samima sebi, može se dogoditi da tu strategiju ne otkriju (Hertel i Hardin, 1990) i to zbog nedostatka inicijative. Osim toga, oni budućnost tumače na pesimističan način, usmjera- vajući se na negativne događaje i rijetko obraćaju pažnju na one pozitivne (Pyszcynski i Greenberg, 1987). Ako zbog takvih iskrivljenja postanu nesposobni stvarati nove životne planove, tada i nedostatak inicijative može pridonijeti produljenju depresije.

Međutim pretpostavka o začaranom krugu ne vrijedi potpuno u slučaju depresivnih ljudi, jer, prema Blaneyevu (1986) mišljenju, ona objašnjava pre- više stvari. Nije jasno kako, kad se jednom pojavi emocija tuge ili potištenosti, obeshrabrujuća pamćenja prestaju navirati, što još jača potištenost, izaziva- jući još više tužnih misli itd. Parrott i Sabini (1990) ističu da ljudi ne ostaju zauvijek zarobljeni u takvim začaranim krugovima. Oni mogu upravljati svojim raspoloženjima, a neke misli koje im padaju na pamet nisu tužne. Možemo reći da čim ljudi nakon pojave depresije počnu drukčije gledati na svoj život, oni počinju preispitivati neuspjehe iz prošlosti, ali istodobno stvaraju planove za budućnost.

Osim toga, smatra se da iskrivljenja u obradi podataka pomažu u održavanju stanja tjeskobe unutar začaranog kruga, i češće od depresivnih stanja postaju kronična. Dok se mehanizam održavanja


depresije temelji na pamćenju, glavni mehanizam održavanja tjeskobe osniva se na pažnji. Pri- mjerice, postraumatski stresni poremećaj uključuje velike promjene u pažnji. McNally i sur. (1990) su pokazali da ljudi koji pate od tog poremećaja selektivno usmjeravaju svoju pažnju na znakove prijetnje i to može objasniti održavanje ponavljajućih i nametajućih misli i slika. Ljudi s izraženom tjeskobom kao osobinom ličnosti i oni koji imaju anksiozni poremećaj također pri- strano usmjeravaju svoju pažnju na događaje povezane s tjeskobom, osobito

prema vlastitim osobitim tjeskobama (Eysenck, 1992, Mathews, 1993). Tako. na primjer, osoba tjeskobna zbog zdravlja obraća pažnju na tjelesne рго- mjene smatrajući ih simptomima bolesti, primjećuje novinske članke o zdra- vlju itd., stvarajući mentalne sheme i navike koje povećavaju vjerojatnost pojave tjeskobe i povećanja njezina intenziteta. I ovdje kognitivna organizacija. nastala na osnovi emocionalnih stanja, priziva iz sjećanja događaje koji jačaju i produljuju takvo emocionalno stanje.

Indeks izražavanja emocija ipovratak shizofrenije

Dok emocionalne poremećaje najčešće izazivaju životne nedaće, psiho- tična stanja poput shizofrenije više su genetski uzrokovana. Primjerice,

Slika 11.4 Začarani krug. Depresiju obično izaziva težak životni događaj, koji potiče sjećanje na ranije gubitke i neuspjehe, što osobu čini još depresivnijom. To zauzvrat izaziva nove tužne misli i sjećanja itd.


Go- ttesman (1991) na temelju proučavanja blizanaca procjenjuje da slaganje među jednojajčanim blizancima iznosi 48%, a među dvojajčanima 17%. U drugim istraživanjima, slaganje kod dvojajčanih blizanaca bilo je još manje Onstad i sur. (1991) utvrdili su slaganje od 4% kod dvojajčanih, a 48% koć jednojajčanih blizanaca.

Simptomi shizofrenije uključuju deluzije, odredene vrste halucinacija. vrlo dezorganizirano ponašanje i poremećene odnose s drugim ljudima Prema dijagnostičkim kriterijima iz DSM-IV, poremećaj mora trajati barerv. šest mjeseci i mora izazivati poremećaje u društvenom i poslovnom životu (Američka psihijatrijska udruga). Poremećaj ima različit tijek: neki se ljuč: potpuno oporave, nekima se bolest često vraća, a ostali se nikada ne vrate na raniju razinu funkcioniranja (Harding, Zubin i Strauss, 1992).

Za razliku od depresije i tjeskobe, životna prevalencija shizofrenije je niska (otprilike 1%) i gotovo da nema razlike između muškaraca i žena, oc- nosno između stanovnika industrijski razvijenih zemalja i onih u razvoju (Svjetska zdravstvena organizacija, 1979). Medutim povratak bolesti ie mnogo rjedi, i ona općenito kraće traje u seoskim zajednicama neindustri:3.- liziranih zemalja nego u zapadnim industrijski razvijenim društvima (Leff : sur., 1992).

Premda ovaj poremećaj imajaku biološku komponentu, čini se da emocije utječu na njezin tijek i stopu povratka. Ranih 60-ih godina 20. stoljeća, Browr. i sur. utvrdili su odnos između emocionalnog tona u obitelji i povratka boler.: kod oboljelih od shizofrenije. Povratak bolesti nakon boravka u psihijatrijskoj bolnici može se predvidjeti na temelju tri osobine intervjua s bliskim rodakom (supružnikom ili roditeljem) o bolesniku koji se vraća kući: a) broji kritičkih primjedbi, npr.: “On samo puši, puši i puši”, b) jačine neprijateljsk: g stava vidljivog u neverbalnim znakovima poput tona glasa i sadržaju, npr “Volio/Voljela bih da je umro” te c) stupnju pretjerane skrbi kao što je postu- panje prema bolesniku kao da je dijete, npr.: “Jako sam omršavio/omršavjela. ne mogu spavati od brige” (Brown, Birley i Wing, 1972). Nabrojeno se mož^ kombinirati u indeks poznat pod nazivom Indeks


izražavanja emocija (IE |.

Visok IE indeks 51%


U istraživanju utemeljenom na takvom radu, Vaughn i Leff (1976) pratili su oboljele od shizofrenije koji su bili otpušteni iz psihijatrijske bolnice, kako bi utvrdili na temelju kojih činitelja se može predvidjeti hoće li se unutar slje- dećih devet mjeseci bolest ponovo javiti i hoće li oni ponovo završiti u bolnici. Ispitivane su dvije skupine obitelji: one s visokim Indeksom izražavanja emocija, gdje su rođaci dali šest ili više kritičkih primjedbi o bolesniku i obitelji s niskim Indeksom izražavanja emocija, gdje je zabilježeno manje od šest takvih primjedbi.

Dobiveni rezultati prikazani su na slici 11.5. Bolesnici koji su se vratili u obitelj s niskim Indeksom izražavanja emocija, u manjem su postotku ponovo obolijevali, neovisno o tome jesu li uzimali propisane antipsihotike. No od onih koji su se vratili u obitelj s visokim Indeksom izražavanja emocija i koji su s obitelji provodili više od 35 sati tjedno, odnosno nisu uzimali lijekove, 92% je ponovo oboljelo unutar devet mjeseci.

Od 1976. godine naovamo provedeno je mnogo istraživanja koja su uklju- čivala Indeks izražavanja emocija (Goldstein, 1988). U preglednom radu, gdje su prikazani rezultati tri istraživanja, Kavanagh (1992) je utvrdio da je prosječni povrat bolesti u obiteljima s visokim IE indeksom 48% u usporedbi s 21% kod bolesnika iz obitelji s niskim IE indeksom. Ispitivanja su provedena u zapadnim i istočnim kulturama (Jenkins i Karno, 1992). Istraživanja su uključivala i primjenu IE indeksa na obiteljima ljudi oboljelih od drugih psihijatrijskih bolesti, uključujući bipolarni emocionalni poremećaj (Miklo- witz i sur., 1988) i poremećaje ponašanja kod djece (Stubbe i sur., 1993). Iz tih istraživanja čini se da Indeks izražavanja emocija ne predstavlja samo rizik za dulje trajanje shizofrenije, već on ima i mnogo šire značenje.

Svi bolesnici zajeđno Nizak IE inđeks = 71 bolesnik

_—■ ■—-— Visok IE indeks = 57 bolesnika

Nizak IE indeks13%


Slika 11.5 Postotak oboljelih od shizofrenije koji su ponovo oboljeli unutar devet mjeseci od izlaska iz bolnice u funkciji visine Indeksa izražavanja emocija u obitelji kamo su se vratili, ovisno o tome jesu li s obitelji provodili više ili manje od 35 sati tjedno i prema tome jesu li uzimali propisane lijekove (Vaughin i Leff, 1976)

<35 sati >35 sati28% 69%

1 2 3 4 5 6UzimajuNe uzimaju UzimajuNe uzimaju Uzimaju Ne uzimajulijekovelijekove lijekovelijekove lijekove lijekove12% 15% 15% 42% 53% 92%


Pokazatelj “izražavanja emocija” je način zahvaćanja emocionalne temperature u obitelji. Taj se indeks može mijenjati s vremenom i s obzirom na bolesnikovo ponašanje. Ono sigurno utječe na količinu kritike, što izaziva novu vrstu povratnih informacija koje se vrte ukrug.

Pojam indeksa Indeksa izražavanja emocija dočekan je s kritikom. On se smatra najnovijim primjerom okrivljavanja obitelji za psihijatrijske teškoće (Hatfield, 1987) i problematičan je u različitim kulturama: tko može reći da to nije samo nastojanje Engleza da prošire svoj stav kako obiteljski život, a možda i život općenito, treba biti oslobođen emocija (Di Nicola, 1988). Vjerojatno najuvjerljiviji odgovor na takve kritike bilo je objavljivanje terapijskih mjera za smanjenje kritičkog izražavanja emocija koje prikazuje Leff(1989) . Sve te mjere bile su uspješne u smanjenju postotka povratka bolesti ionjima ćemo govoriti u 12. poglavlju. Prema tome, Indeks izražavanja emocija nije pojam koji služi okrivljavanju. Istraživanja i terapija osposobili su čla- nove obitelji da uspješnije izlaze na kraj s uznemiravajućim stanjem kao što je shizofrenija; oni koji je smatraju bolešću i koji su popustljiviji prema ponašanju bolesnika, najrjeđe su neprijateljski nastrojeni.

Pretpostavlja se da su različite razine Indeksa izražavanja emocija odgovorne za bolji ishod shizofrenije u nerazvijenim zemljama. Kuipers i Bebbing- ton (1988) proučavali su podatke o tom indeksu kod seoskih i gradskih stanovnika pokraj Chandrigarha u Indiji (Wig i sur., 1987). Premda je tamo postotak povratka bolesti bio mnogo manji nego na Zapadu, kao što je to i uobičajeno, a osobito je bio manji na selu, spomenuti indeks bio je povezan s neprijateljskim stavom rođaka prema bolesniku. Kupires i Bebbington iznose rezultate koji pokazuju da se bolji ishod shizofrenije u seoskim društvima zemalja u razvoju može pripisati nižem Indeksu izražavanja emocija među rođacima.

Teorijski govoreći, ono što je problem s Indeksom zražavanja emocija usporedivo je sa zaključcima koje smo iznijeli u 8. poglavlju o tome što održava psihopatologiju kod djece: snažan činitelj održavanja


dječjih pore- mećaja bila je okolina koja stalno izaziva patološke emocionalne reakcije. In- deks izražavanja emocija ne govori o bilo kojoj emociji - on uključuje ljutnju u interpersonalnim odnosima te prezir i kritiku nekoga tko je ne može izbjeći, npr.: “Ona stalno i svugdje ide za mnom”, kao što kaže jedan bolesnik (Kui- pers i Bebbington, 1988, str. 905). To je suprotno od topline i ljubavi. Poznato je da shizofreni bolesnici (Sturgeon i sur., 1984, Tarrier i sur., 1988) i djeca s poremećajima ponašanja (Hibbs i sur., 1992) reagiraju pojačanim tjelesnim uzbuđenjem kad su u prostoriji s rođacima koji imaju visok Indeks izražavanja emocija, ali ne i kad su s onima čiji je indeks nizak.

Nema sumnje da je vrlo teško izlaziti nakraj s psihotičnim rođakom i on je velik teret svojim skrbnicima. To će vam postati jasnije pročitate li popis simptoma shizofrenije u DSM-IV (Američka psihijatrijska udruga, 1994, str. 274-278): poremećeno mišljenje, paranoidno nepovjerenje, neprikladno ponašanje, neprikladne emocije. Zamislite svoga supružnika ili neku drugu voljenu osobu kako se počinje tako ponašati. Ono što smo naučili od Indeksa

izražavanja emocija jest da prihvaćanjem bolesnog stanja i prilagođavanjem u izlaženju nakraj s njime, život obitelji sa shizofrenim članom može postati lakši, ali može biti prekinut i začarani krug poticanja bolesnika na još pro- blematičnije ponašanje.

Psihosomatske bolesti

Emocije su povezane ne samo s psihijatrijskim poremećajima, već i s tjelesnim bolestima. Odnos između emocija i bolesti danas proučava psihosomat- ska medicina. Stresori određeni kao prijeteći uvjeti koji izazivaju negativne emocije, pridonose pojavi i održavanju tjelesne bolesti.

U proučavanju psihosomatskih bolesti postoji nekoliko tradicija. Jedna, utemeljena na psihoanalizi, kaže da unutrašnji sukob može potaknuti bolest (Alexander, 1950). Suvremenije mišljenje je da su ljudi koji rijetko izražavaju ili doživljavaju emocije


(osobina zvana aleksitimija) skloniji bolestima (Тау- lor, Bagby i Parker, 1991). Događaji koji u drugima izazivaju emocije kod ljudi s aleksitimijom izazivaju tjelesne simptome. To se može usporediti s načinom na koji se psihijatrijske teškoće doživljavaju u tijelu u nekim druš- tvima, o čemu je bilo riječi u prethodnom tekstu. Međutim, glavnina prouča- vanja psihosomatskih bolesti temelji se na zamisli da svaka velika promjena predstavlja izazov psihofiziološkom sustavu. Riječje o pojmu generaliziranog stresa koji je uveo Selye (1936). On je držao da jaki ili dugotrajni podražaji mogu iscrpiti fiziološke mogućnosti i da to ljude može učiniti sklonima bolesti. Selye je podražaje primjenjivao na laboratorijskim životinjama i to hladnoću, ozljedu, elektrošok, intenzivno vježbanje mišića. U proučavanju ljudi, umjesto izlaganjem hladnoći i tome slično, pokazatelj stresa dobiva se primjenom liste označavanja, gdje osoba mora označiti promjene u prilagodbi na neki događaj koji je nedavno doživio (Holmes i Rahe, 1967). Ispi- tanik označava koji je od 43 događaja nedavno doživio, npr. smrt supružnika, rastava braka, sklapanje braka, prornjena mjesta stanovanja, odlazak na odmor itd. Svakom događaju pripisan je određen broj bodova, a ukupan rezultat povezan je s pojavom bolesti (Rahe, 1972). Prvotna lista životnih događaja poboljšana je u istraživanjima (Dohremvend i sur., 1990) i rezultati su ko- rišteni u predviđanju depresije, ali takve liste označavanja danas se čine manje zadovoljavajućim od Brownova i Harrisova intervjua (Thoits, u tisku).

Stres i imunoloski sustav

Glavnina proučavanja psihosomatskih bolesti danas uključuje imunološki sustav. Taj je sustav rasprostranjen po cijelom tijelu i uključuje koštanu srž, ti- mus, limfne čvorove i bijele krvne stanice poput limfocita i makrofaga. Ko- risno uvodno objašnjenje dijelova imunološkog sustava i njegovih funkcija te njegovih aspekata mjerenih u


proučavanju stresa i bolesti daju 0’Leary(1990) te Maier, Watkins i Fleshner (1994). Taj se sustav razvio kao jedan od načina obrane od infekcije bakterijama, virusima, parazitima i gljivicama.

Obično razlikujemo dvije vrste imuniteta. Jedan je urođen i sastoji se od akutne upalne reakcije i zarastanja rane odnosno izlječenja infekcije te pokretanja bijelih krvnih stanica makrofaga kako bi uništile strane čestice i otpad. Druga vrsta imuniteta je stečena jer se njegova djelotvornost povećava u susretu s bolešću: nakon dodira s određenim stranim napadačima, dolazi do prepoznavanja njihovih bjelančevina (nazvanih antigenima) i potom do uništavanja napadača. U toj reakciji glavnu ulogu imaju bijele krvne stanice zvane T-limfociti: svaka na svojoj površini ima receptor koji prepoznaje određenu vrstu antigena i povezuje ga s T-limfocitom. Budući da se pretpostavlja kako postoji milijun milijardi (1015) različitih receptora, proizlazi da u svakom čovjeku može postojati samo mali broj T-limfocita koji se mogu vezati na antigen. Imunološka reakcija uključuje kloniranje T-limfocita s re- ceptorima za napadački antigen, sve dok ih ne bude dovoljno da mogu uništiti sve napadače s tim antigenom. To kloniranje potpomažu limfociti pod imenom T-stanice pomagači, a da bi se ono do kraja razvilo potrebno je nekoliko dana. Nakon pojave takve imunološke reakcije, stvaraju se T-stanice pamćenja koje omogućuju bržu reakciju kod ponovnog susreta s istim antigenom.

Druge stanice, B-limfociti, prolaze kroz isti proces prepoznavanja i raz- množavanja kako bi izazvale drukčiju vrstu reakcije u obliku molekula imu- noglobina, koje nazivamo antitijelima, a koje kruže u krvi i mogu se povezati s antigenima te ih onesposobiti. Sljedeća vrsta limfocita, stanice prirodni ubo- jice, također se razmnožavaju tijekom imunološke reakcije. Te stanice mogu uništiti virusom zaražene tjelesne stanice i neke vrste stanica raka.

Postoje tri glavne vrste promjena u imunološkim funkcijama na bolest (0’Leary, 1990). Prvo, oštećeni imunološki sustav može propustiti prepoznati i uništiti antigene (to je također jedan od učinaka AIDS-a, gdje tijelo postaje sklono infekcijama kojima inače nismo skloni). Drugo, oštećen imu- nološki sustav može propustiti prepoznati i uništiti maligne stanice raka, tj. tjelesne stanice koje su doživjele


patološku promjenu (i to se događa kod AIDS-a koji često uključuje rak pod nazivom Karposijev sarkom). Treće. mogu se javiti promjene u sposobnosti imunološkog sustava da prepozna tkivo vlastita tijela. Kod nekih bolesti, nazvanih autoimunim bolestima, kao što je reumatoidni artritis, nema takvog prepoznavanja i tada se pretpostavlja da je riječ o oštećenju funkcije T-stanica.

Zamisao da stres slabi imunološku funkciju potvrđuju mnogi rezultati. Primjerice, utvrđene su promjene u imunološkom sustavu kod austronauta koji se nakon svemirskog leta vraćaju u atmosferu (Kimsey i sur., 1986), kod studenata prilikom polaganja ispita (Glaser i sur., 1987), supružnika tijekom bračne svađe (Kiecolt-Glaser i sur., 1988), kod ljudi koji su doživjeli gubitak i rastavu braka, a koje nisu bile vidljive kod ljudi bez sličnih stresova. Spomenute promjene uključuju smanjenje broja T-stanica i stanica prirodnih ubojica te smanjen broj antitijela. Premda su takvi rezultati uobičajeni u literaturi, njihove implikacije kod stvarnih bolesti opterećene su teškoćama. U većini istraživanja kao ishodi izvještavaju se samo mjerenja imunološke reakcije. U drugima su prikupljani i podaci o bolestima o kojima su izvješta- vali sami bolesnici: na primjer, Glaser i sur. te Kiecolt-Glaser i sur. su uz ut- vrđene imunološke promjene utvrdili i istodobni porast učestalosti bolesti poput prehlade. U trećim studijama (npr. Arnetz i sur., 1987) nije bilo za- mjetljive razlike u postotku samoprijavljenih bolesti, usprkos promjenama u mjerama funkcioniranja imunološkog sustava.

Interakcija između mozga i imunološkog sustava kod životinja

Posljednjih petnaest godina u laboratorijskim istraživanjima ustanovljeno je da stres utječe na mozak, što zauzvrat utječe na imunološki sustav (Ader i Cohen, 1993). Na primjer, Fleshner i sur. (1989) su kod mužjaka štakora uve- denih u zauzeto područje drugih štakora, koje su alfa-mužjaci tog područja pobijedili, primijetili smanjenu proizvodnju antitijela. Ta je pojava bila povezana s podređenim ponašanjem, a ne s činjenicom da je životinja bila ranjena; u novopridošlih štakora koji su nastavili borbu i zadobili mnogo ozljeda nije primijećeno


smanjenje broja antitijela. Sapolsky (1993) je is- tražujući primate utvrdio da mužjaci koji su visoko u hijerarhiji dominacije imaju djelotvornije, manje potencijalno patogene mehanizme koji uključuju adrenokortikalne hormone od mužjaka smještenih niže u hijerarhiji, kada je hijererhija stabilna. Međutim, razina kortikoida životinja visokog rangapora- sla je nakon poraza prethodnog alfa mužjaka tijekom stresnog razdoblja pu- nog sukoba oko hijerarhijskog poretka s mnogo borbi.

Kod laboratorijskih životinja pokazalo se i da imunološki sustav može utjecati na mozak. Maier, Watkins i Fleshner (1994) prikazuju podatke o tome da je taj utjecaj odgovoran za povećanu osjetljivost na bol (vjerojatno zbog smanjenja peptida zvanih opijati) i za učinke slične učincima straha: smanjenje aktivnosti, jedenja i pijenja, istraživanja novih predmeta i socijalne interakcije. Moguće je da su se takvi učinci razvili kao dio repertoara ozdravljujućih reakcija na bolest.

Stres i rak

Nakon što su u 19. stoljeću zarazne bolesti došle pod kontrolu zahvaljujući napretku javne medicine, a u drugoj polovici 20. stoljeća otkrićem antibio- tika, sve više se počinjemo bojati raka. Rak nastaje kada se određena skupina tjelesnih stanica počne raznmožavati mimo kontrole procesa koji od stanica stvara dijelove tijela. Tako je gliom rak određenih stanica u mozgu, limfom je abnormalno raznmožavanje limfocita itd. Dobroćudni tumori obično rastu sporo i ograničeni su. Zloćudni tumori napadaju i okolna tkiva. Dijelovi raka mogu se odvojiti i proširiti na druge dijelove tijela gdje se, ako počnu rasti, nazivaju metastazama ili sekundarnim rakom. Svojim rastom u tjelesne organe, rak interferira s tjelesnim funkcijama, izaziva bol i konačno smrt. Obično se misli da se stanice raka cijelo vrijeme stvaraju, no imunološki sustav ih pri- mjećuje i uništava. Drži se da se u uvjetima emocionalnog stresa i u funkciji dobi povećava vjerojatnost rasta tumora ili se smanjuje vjerojatnost da će tu- morske stanice biti uništene.

Međutim rak se ne javlja zbog genetike, dobi ili nesreće; Doll i Pero (1981) daju prikaz epidemiologije različitih vrsta raka i pokazuju da je


njegova pojava pod velikim utjecajem stila života ili okoline. Primjerice, učestalost raka dojke u američkih crnkinja slična je onoj kod američkih bjelkinja. Istodobno je više od tri puta veća od učestalosti pojave istog raka kod crnkinja u Nigeriji s kojima su crnkinje iz Amerike genetski povezane. Zaključak je da je takvu razliku proizvelo nešto što je povezano sa životom u Americi. U skladu s takvim razmišljanjem, 80% slučajeva raka može se pripisati stilu života ili okolini, što znači da je izbježivo. Pušenje cigareta odgovorno je za 30% smrti u zapadnim društvima, uglavnom, ali ne i jedino, zbog raka pluća. Osim toga, zbog još neobjašnjivih razloga, vjerojatno povezanih s količinom masti i vlakana, prehrana je odgovorna za sljedećih 35%.

Kao što smo već objasnili, poznato je da postoje neurohormonalni mehanizmi putem kojih stres može djelovati na imunološki sustav. Pitanje je koliko su važni ti procesi, tj. koliko se varijance raka može objasniti stresom.

Razmotrimo rak dojke od kojeg obolijeva jedna od devet Amerikanki. Derogatis, Abeloff i Melisaratos (1972) proveli su poznato istraživanje na 35 žena sa sekundarnim oblikom raka dojke. U usporedbi s onima koje su živjele manje od jedne godine, žene koje su živjele dulje od godinu dana bile su više ljute i uznemirene, opisane su kao žene koje su “u stanju pokazati svoje negativne osjećaje” (str. 1507). To se činilo posve jasnim, a i odgovaralo je intuitivnom shvaćanju da je rak na neki način povezan s neizražavanjem emocija, tj. s osobinom ličnosti zvanom aleksitimija. No kasnija razrađenija studija koju su proveli Cassileth i sur. (1985) pokazala je da ni jedan od psiholoških i socijalnih činitelja, uključujući životni stres i emocionalnu prilagodbu na dijagnozu, nije imao nikakva učinka na produljenje života kod različitih oblika raka.

U svom istraživanju Ramirez (1988) je upotrijebio Brown i Harrisowu listu za procjenu životnih događaja i teškoća umjesto upitnika i lista označa- vanja, a intervjuirao je 50 žena s operabilnim rakom kojima se bolest ponavljala i 50 kojima nije. Svaka žena s ponovljenim rakom pažljivo je uparena sa ženom iz usporedne skupine kojoj se bolest nije ponovila, i to prema varijablama koje se tiču operacije, liječenja i napretka bolesti. Određen je broj teških životnih događaja i teškoća koji su se pojavili između prve


operacije i ponovne pojave bolesti, odnosno tijekom ekvivalentnog razdoblja za žene iz usporedne skupine. Težak životni događaj značajno je povećao rizik ponovne pojave bolesti: pronađeno je devet parova žena gdje je žena s ponovljenom bolešću doživjela težak događaj, dok to nije bio slučaj kod žena gdje se bolest nije ponovila. Samo je kod jednog para žena bez ponovljene bolesti doživjela težak događaj dok druga nije, premda se kod nje bolest ponovo javila. Levy i sur. (1991) pratili su 90 žena nakon operacije zbog raka dojke. Premda se na temelju raspoloženja nije moglo predvidjeti kod koje će se žene bolest ponovo javiti, tamo gdje se to dogodilo, one s lošijim ra- spoloženjem i slabijom socijalnom podrškom to su ranije doživjele.Literatura o učincima stresa na rak i na zarazne

bolesti vrlo je složena. Postoje brojni rezultati koji potvrđuju barem dio pretpostavljenog mehanizma koji povezuje stres i bolest. Na primjer, Herbert i Cohen (1993) su u svojoj meta-analizi pronašli 35 metodološki dobro utemeljenih istraživanja, gdje se velika depresija povezuje s promjenama u imunološkoj funkciji kao što je reakcija limfocita na antigene. Utvrđeni učinci su umjereni do veliki. Osim toga, postoje i rezultati, poput onih koje smo spominjali glede raka dojke, gdje je stres bio izravno povezan s bolešću. Međutim postoji vrlo malo studija gdje su stres, posredujući imunološki mehanizmi i bolest uvjerljivo međusobno povezani. Usto, postoje i brojni nalazi koji su negativni ili ne- dosljedni i, kao što kažu Cohen i Williamson (1991), većina dokaza je provo- kativna; možda treba pričekati neko vrijeme da postanu uvjerljivi.

Osobine ličnosti i bolest

Dok je stres bio u žarištu većine istraživanja psihosomatskih bolesti, druga vrsta istraživanja bavila se osobinama ličnosti. Ako o životnim događajima i stresovima razmišljamo kao o onome što proizlazi iz okoline, za osobine ličnosti možemo reći da se osnivaju na sklonosti pojedinca da tumači ono što mu se dogada i da na osobit način na to emocionalno reagira.Jednu skupinu istraživanja proveli su Grossarth-

Maticek i sur. (1988). Ti su autori definirali četiri tipa ličnosti. Emocionalna dobrobit ljudi koji pripa-


daju Tipu 1 ličnosti (nedovoljno stimulirani), ovisi o drugoj osobi ili o nekoj izrazito cijenjenoj aktivnosti, a kad toga nema, postaju depresivni i gube nadu. Ljudi koji pripadaju Tipu 2 ličnosti (pretjerano uzbuđeni), imaju visoko cijenjene ciljeve i ljuti su ako ih ne postignu. Ljudi Tipa 3 ličnosti (ambivalentni) reagiraju kao oni koji pripadaju Tipu 1 i 2. Ljudi Tipa 4 ličnosti (autononmi), postigli su određen stupanj emocionalne autonomije. Autori komentiraju da su tipovi 1 i 2 ovisni o “važnim objektima koji potiču njihove emocije, ali ne mogu postati autononmi kad oni nestanu ili kad su nedostižni” (str. 480). U prospektivnom istraživanju slučajnog uzorka od 773 ljudi iz Hei- delberga (Njemačka), spomenuti su autori utvrdili da je 17% ljudi Tipa 1 umrlo od raka unutar deset godina od prvog susreta s istraživačima, 2% ih je umrlo od srčanih bolesti, a 7% je bilo živo. Od ljudi Tipa 2, 6% je umrlo od raka, 13.5% od srčanih bolesti, a 16.5% od drugih uzroka. Od ljudi Tipa 3 i 4 ličnosti (koji su zajedno činili 74% od ukupnog uzorka) samo ih je 1.2% umrlo unutar deset godina.Tip 2 ličnosti Grossarth-Maticeka i sur. odgovara

Tipu A ličnosti (Fried- man i Rosenman, 1959, Rosenman i sur., 1975) koji obilježava nestrpljivost, natjecateljski duh i rad prema osobno postavljenim rokovima, tj. obrazac koji je povezan s velikom učestalošću srčanih bolesti. Istraživači drže da je Fried- manova i Rosenmanova prvotna kategorizacija ljudi u Tip A suviše hetero- gena, i kasnije je sužena samo na jednu komponentu: osjećaj neprijateljstva. Shekelle, Gale i Ostfield (1983) utvrdili su tijekom 20-godišnjeg praćenja da se bolest srčanih arterija može predvidjeti komponentom neprijateljstva ut- vrđenom kod ispitanika na početku projekta.

Priroda stresa

Razmotrimo sada različite odgovore - psihološke, fiziološke i imunološke, na stresor, npr. na razdvajanje bračnih partnera ili na smrt supružnika. Psi- hološki odgovori uključivat će tugu zbog gubitka, strah od budućih zbivanja, a katkada i ljutnju na sve koji su na bilo koji način odgovorni


za ono što se dogodilo. Ako je osoba ranjiva, tj. ako je izgubljeni odnos jedina stvar koja je održavala dobar osjećaj o sebi, tada je vjerojatno da će postati klinički depresivna. Istodobno, mogu se javiti i fiziološke promjene. Jedna skupina takvih promjena koja se odnosi na rad simpatičkog dijela autonomnog živčanog sustava i izlučivanje adrenalina iz srži nadbubrežne žlijezde uključuje trenu- tačnu reakciju koja priprema tijelo na borbu ili bijeg. Sljedeći odgovor odnosi se na hipotalamus koji potiče hipofizu na izlučivanje hormona koji upravljaju izlučivanjem adrenokortikalnih hormona iz kore nadbubrežne žlijezde (kod ljudi to je ponajviše kortizol). Funkcija tih hormona je mobilizacija energije, ali na životinjama je utvrđeno da je upravo ta kortikoidna reakcija odgovorna za kočenje rada imunološkog sustava (Maier, Watkins i Fleshner, 1994. Riley, 1981). Kod ljudi je taj učinak manje jasan.

U 4. poglavlju raspravljali smo o tome kako iskustvene, tjelesne i ponašajne komponente emocionalnog odgovora nisu uvijek usko povezane.0 imunološkom sustavu možemo razmišljati kao o četvrtoj komponenti, i time teškoće povezivanja različitih sustava postaju još veće. Na primjer, u prethodnom odjeljku razmatrali smo kako događaji poput gubitka uzrokuju depresiju. Slično tome, postoje dokazi da gubitak povećava učestalost smrti od raka i drugih uzroka (Stroebe i sur., 1982). Osim toga, dobro je potvrđeno da se neke mjere imunoloških funkcija mijenjaju zbog depresije (Herbert i Cohen, 1993), no usprkos takvim rezultatima, u nekim dobro provedenim studijama, poput one Zondermana, Costa i McCraea (1989), na velikom broju Ijudi nije utvrđena veza između depresije i kasnije pojave raka.

Cak i da je veza između bolnih emocija koje slijede nakon teških događaja1raka odnosno zaraznih bolesti bolje utvrdena, i dalje bi ostala zbunjujuća pitanja. Zašto bi nas stres činio osjetljivijima na bolesti, zašto bi se ljudi tijekom evolucije razvili tako da sa sobom nose reakciju koja ih čini manje sposo- bnima preživjeti?

Evolucija reakcija na stres

Maier, Watkins i Fleshner (1994) pretpostavljaju da potiskivanje imu- nološke funkcije koje se javlja uz stres može odražavati njegove evolucijske pretke. Ti autori tvrde da je urođeni imunološki odgovor akutne


upale star koliko i evolucija. On se javlja kad postoji ozljeda ili lokalni napad bakterije. Unutar dva sata makrofagi koji mogu pojesti strane napadače kreću prema mjestu napada, isto kao što to čini gradivni materijal kako bi popravio lom kosti. Taj proces jako troši tjelesne zalihe. Glavna uloga adrenokortikalnih hormona u toj reakciji je mobilizacija energije potrebne za taj proces. Kod sisavaca dio tog procesa je povećanje tjelesne temperature, što pomaže u borbi protiv bolesti. Temperatura se povećava pomoću kemijskih glasnika (interleucina) iz makrofaga koji djeluju na hipotalamus kako bi temperatura porasla s početne točke. Kod sisavaca te iste kemikalije smanjuju tjelesnu aktivnost i socijalnu interakciju. Adrenokortikalni hormoni djeluju i kao negativna povratna informacija, regulirajući taj proces.

Sljedeća pojava tijekom evolucije, prema mišljenju Maiera, Watkinsa i Fleshnera bila je ponašajna reakcija bijega ili borbe i to kod životinja koje mogu opažati i djelovati kako bi nešto izbjegle ili napale. Možda je tim živo- tinjama tijekom bijega ili borbe koristilo da zaustave upalnu reakciju. Meha- nizam za to osiguravali su adrenokortikalni hormoni; prema tome, reakcija bijega i/ili borbe i akutna upala bili bi povezani procesi. Tijekom borbe i bijega oslobađaju se peptidi zvani opijati koji smanjuju osjetljivost na bol. Ona se povećava samo nakon priljeva energije; prema tome, ako na tijelu postoji ozljeda, tijelo se smiruje s osjećajem bolesti i povlačenja. Tjelesne snage posvećuju se oporavku i može početi upala nakon koje slijedi iscje- ljenje. U tom procesu ponovo djeluju adrenokortikalni hormoni kako bi mo- bilizirali energiju i potom regulirali reakciju.

Meier i sur. tvrde da se imunološki odgovor stečen tijekom evolucije razvio još kasnije. On postoji samo kod kralježnjaka. Dok akutna upalna reakcija traje satima, imunološkim odgovorima trebaju dani kako bi se razvili, tako da na različita izlučivanja kortikalnih hormona i interleucina treba gledati kao na dio nejasno reguliranog procesa. Stečeni imunološki odgovor razvio se iz urođenog odgovora i koristi neke iste fiziološke komponente.

Prilikom čitanja i razmišljanja o učincima emocija


i stresa, nije dobro pre- više pojednostavljivati stvari. U različitim istraživanjima stresa govori se kako su komponente pojačane ili oslabljene; neke od tih promjena mogu biti oštećenja uzrokovana bolešću, a neke mogu biti vidovi složeno reguliranih procesa.

Stres као gubitak zanosa

Kao što smo opisali u 3. poglavlju, bit uspjeha čovjekove prilagodbe sastoji se u zajedničkom obavljanju onoga što osoba ne može učiniti sama. Pozitivne emocije sreće i ljubavi su emocije koje se javljaju u interakciji s drugim ljudima: prema Tomkinsovoj pretpostavci, one povećavaju motivaciju za djelovanjem. Jednostavnije rečeno, one čine život vrijednim življenja, one mu daju snagu. Prema tome, ne čudi da kada izgubimo veze s drugim ljudima, zbog smrti ili odvajanja (što su najteži stresori, prema svim mjernim instru-

mentima), gubimo i tu motivaciju, osjećaj smisla i mogućnosti. Tada život postaje tako “tegoban, otrcan i beskoristan”. Prema tome, o depresiji i sklonosti prema bolesti čak možemo razmišljati ne toliko kao o negativnim stanjima, već kao o odsutnosti tog pozitivnog smisla koji život i njegove projekte čini mogućim.

Postoji ligen za samouništenje?

Totman (1988) kaže da je poveznica istraživanja stresa to da nakon gubitka odnosa sa svojom socijalnom grupom ljudi, zbog povećane sklonosti prema bolesti, mogu umrijeti i prestati biti teret toj grupi. Da je veza između jakog stresa i bolesti potvrđena, takvo objašnjenje vrijedilo bi samo ako su socijalne grupe iz kojih potječemo genetski povezane, što baš nije vjerojatno. Gen za samouništenje među ljudima koji žive u nepovezanim skupinama ne može se sam reproducirati. Ali, kao što kaže Hamilton (1964), premda, genetski govoreći, ne biste trebali dati svoj život za prijatelja, to ćete učiniti za dvoje braće/sestara (od kojih svaki ima 50% vaših gena) ili osam rođaka u prvom koljenu (od kojih svaki ima 12.5% vaših gena). Svi oni mogli bi poma- gati u preživljavanju


vaših gena isto kao svatko pojedini od vas.

Je li funkcioniranje međusobno povezanih članova socijalne skupine bilo važno tijekom evolucije, tako da su pojedinci koji nisu funkcionirali unutar skupine postali protivnici, pitanje je o kojem će morati razmišljati biolozi koji proučavaju evoluciju, ako želimo potvrditi vezu između stresa zbog socijalnog raspada i bolesti. U međuvremenu, shvaćajući da nismo programirani samo genima, moramo nastaviti koristiti društvene snage kako bismo po- boljšali emocionalno ozračje za psihičko i tjelesno zdravlje što više ljudi.

Sažetak

Udžbenici iz psihijatrije obično počinju opisom bolesnika koji pate od različitih vrsta poremećaja, a potom iznose teorije utemeljene na naslijeđu ili ranim iskustvima u djetinjstvu koje ih objašnjavaju. Suvremeniji pristup tome je epidemiološke prirode, i uključuje postavljanje psihijatrijske dijagnoze na reprezentativnom uzorku ljudi iz neke populacije. Takav pristup nije oslo- bođen pristranosti prilikom donošenja zaključaka samo o ljudima koji su sti- gli do klinike. Primjenom epidemiološkog pristupa, utvrđeno je da su depresija i tjeskoba najčešći psihijatrijski sindromi, od kojih svaki zahvaća otprilike petinu ljudi u zapadnim industrijaliziranim društvima, u nekom trenutku njihova života. Tim je pristupom utvrdeno i da žene dva puta češće od muška- raca imaju spomenuta dva poremećaja. Nasuprot tome, muškarci češće od žena pate od poremećaja povezanih sa zloupotrebom alkohola i od trajnih antisocijalnih ponašanja koja su nastavak eksternaliziranih poremećaja u djetinjstvu. A sada o ulozi emocija u poremećajima. Prvo, depresivna i tjeskobna stanja uključuju emocije ili raspoloženja kao glavne simptome.

Drugo, ti emocionalni poremećaji obično imaju iste uzroke kao i negativne emocije, tj. uzrokuju ih negativni događaji. Međutim, emocionalni pore- mećaji


nisu samo jake ili dugotrajne emocije. Da bi postali depresivni, ljudi obično moraju biti ranjeni. Nedostatak socijalne podrške je uobičajeni činitelj ranjivosti, i zbog njega čovjek gubi osjećaj da vrijedi i da je voljen. Putem neugodnih ranih iskustava stvaraju se negativne sheme o sebi u odnosima s drugim ljudima. Genetska osjetljivost može uključivati sklonost prema doživljavanju nekih emocija, poput tuge ili straha, a može uključivati i osobine ličnosti, što povećava vjerojatnost pojave određenih vrsta životnih događaja i otežava održavanje socijalne podrške. Treće, neke osobine emocija pomažu u objašnjenju održavanja nekih psihopatoloških sindroma. Če- tvrto, isto kao i u slučaju emocija i raspoloženja, socijalni svijet je izvor najvećeg broja uzroka emocionalnih poremećaja, a oni, poput emocija i ra- spoloženja, utječu i na odnose s drugim ljudima. Smatra se da su stresni ži- votni događaji važni i kod tjelesnih bolesti, premda ta veza nije dovoljno čvrsto dokazana. Dobro su potvrđeni mehanizmi putem kojih emocionalno važan stres povećava lučenje adrenokortikalnih hormona, što slabi funkcioniranje imunološkog sustava. Postoje podaci da ti učinci mogu ljude učiniti podložnima zaraznim bolestmai i raku.

Prijedlozi za daljnje čitanjeJedna od najvažnijih knjiga o psihijatriji odraslih koja se lako čita:

George W. Brovvn i Tirril Harris (1978). Socijalnoporijeklo depresije: Proučavanje psihijatrijskog poremećaja kodžena. London: Tavistock.

Vrlo korisna knjiga za razumijevanje depresije:Ian Gotlib i Constance Hammen (1992). Psihološki aspekti depresije: Prema kognitivno-interpersonalnoj integraciji. Chichester: Wiley.

Odličan pregledni i teorijski članak koji uključuje međukulturalna istraživanja o indeksu “Izražavanja emocija” autora Janisa Jenkinsa (nije u rodu s autorom ove knjige!):Janis Hunter Jenkins (1991). Izražene emocije i shizofrenija, Ethos, 19,387-431.

Najbolji sveobuhvatan pregled koji poznajemo o učincima emocija i stresa na imu- nološke funkcije kod zaraznih bolesti i raka:Ann 0’Leary (1990). Stres, emocije i imunološke funkcije kod ljudi. Psychological Bulletin, 108, 363-382.


/2. /)()(jf/a()//e

Sadržaj

Psihoterapija i emocijeTemeljne zamisli psihoanalitičke terapije

Različiti psihoterapijski pravci i njihov učinak

Iskust\’ena i humanistička terapija Bihe\'ior

terapija

Kognitivna i kognitivno-bihevioralna

terapija Obiteljska terapija

Zašto su emocije u središtu psihoterapije? Pomaže lipsihoterapija?Psihoterapija bez stručnjaka

Emocionalna kreativnost

Svjesnost

Osvještavanje emocija u književnostiEmocije i umjetnostEmocije u kazališnoj umjetnosti, ritualima i

psihoterapiji

Kultura razumijevanja Sažetak


S - - IZ.'J Ronald De Sousa koristio je ova tri crteža za nasiovnicu svoje knjige Racionalnost emocija. Crteži su pre-zeti iz knjige Thomasa E.Hilla (1885) o pravilima pdstojnosti, tj. o osvještavanju načina provedbe druš- г.тешћ običaja.


Sigurno je da postoji umjetnost liječenja duše i pritom mislim na fdozofiju, čiju pomoć ne treba tražiti, kao kod tjelesnih bolesti, izvan nas samih, već moramo upotrijebiti sav svoj trud, svu svoju snagu, kako bismo mogli sami sebi biti liječni- cima.

Cicero, Tusculan Disputations, III. 4

Psihoterapija i emocije

Emocije mogu preuzeti naš život. Katkada nas pptiču na djela, a da nismo ni svjesni razloga za to. Zaista, emocije imaju vidove koje do kraja ne razumijemo. One mogu biti samo početak nečega nejasnog i neoblikovanog, i mogu imati značenja koja nam postaju jasna tek kad ih izrazimo pred drugima. Istodobno osjećamo da su emocije pokazatelj našeg autentičnog “ja”. One su u središtu mnogih religijskih običaja i rituala, kazališnih i drugih književnih djela te psihoterapije. Cini se kao da se u religijama, književnosti i psihoterapijskoj praksi ljudska svijest bori da pronađe pravu vezu s emocijama. I ako su emocije znakovi događaja koji bude naše najdublje strahove i brige, možemo pretpostaviti da to i jest tako.

Na istoku se smatra da se ton emocionalnog života najbolje modulira vježbama poput meditacije i uvjerenjima poput onog koje uključuje nevezi- vanje za ovozemaljske stvari. Na Zapadu je zamisao o mijenjanju sebe zani- mala klasične Grke i Zidove. Takve zamisli pripisivane su staroegipatskim iz- vorima, procvjetale su u brojnim sektama Srednjeg istoka., a uključene u kršćanstvo postale su pokretajuća sila u renesansi (Jonas, 1958, Yates, 1964). Evo jedne verzije takvih zamisli. U srži svakoga od nas nalazi se mali dio božanske tvari - duša, koji je odvojen od Boga i smješten u ljudsko tijelo. Naš zadatak na Zemlji jest gledati kroz veo tjelesnog postojanja i krenuti na duhovno


putovanje. Uz pomoć učitelja uklanjamo sve ono što nam zaklanja vidik, prolazimo kroz ponovno duhovno rađanje, s mukom se iz mraka izvlačimo na svjetlo kako bi se naša duša mogla sjediniti s božanstvom. Emo- cije su dio prekrivajućeg vela koji prvo treba prepoznati i usvojiti, a potom nadmašiti. Razmotrimo katoličku praksu pokore i ispovijedi kao jedan od izraza ove zamisli. U ranom kršćanstvu ispovijed se provodila skupno. U ranom srednjem vijeku obavljala se s pojedincem i samo s jednim svećenikom i takva se praksa provodi i danas. No cijelo vrijeme imala je nekoliko komponenti. Prvo dolazi ispovijed ne samo općih grijeha, već i onih specifičnih, npr. jake ljutnje ili neprimjerene čežnje. Potom su na redu emocije stida i žaljenja zbog tog grijeha. Treće, nužna je nekakva nadoknada zbog loše učinjenoga. Cetvrti dio je već predviđen, a predstavlja poboljšanje života. Ispovijed nikada ne možemo učiniti sami, jer su crkveni oci vrlo jasni u stavu da je najbit- niji dio ispovijedi prisutnost druge osobe koja će u pokajniku izazvati emociju stiđa, što se drži najvažnijim dijelom oprosta od grijeha.

U mnogim društvima postoje različite djelatnosti koje bi se mogle označiti psihoterapijskima, a medu različitim društvima postoje usporedivi elementi. Evo općeg obrasca. Svakome od nas može se dogoditi da se odvoji od sebe, društva gdje živi ili od bogova, a znakovi takva odvajanja uključuju jake i uznemiravajuće emocije. Tada se primjenjuju različiti postupci i rituali koji često uključuju vidove poremećena emocionalnog stanja, što je samo po sebi vjerojatno dio iscjeliteljskih snaga vlastita uma. Društveni postupci mogu sadržavati manipulaciju i tumačenje određenih stanja svijesti ili njihovo uvođenje, odlazak na neko zabitno mjesto, osamljivanje, meditaciju, a u nekim društvima i upotrebu droga. Obično se organiziraju susreti s mentorima, guruima, svećenicima, šamanima i s članovima uže zajednice. Cilj je liječenje (izvorno značenje grčke riječi “terapija”), što znači ponovna uspostava cje- lovite osobe i ponovno uključenje pojedinca u društvo. Kao što možemo oče- kivati,


mnogi od tih elemenata postoje i u suvremenoj svjetovnoj psihoterapijskoj praksi.

U svim takvim težnjama, u središtu procesa mijenjanja nalaze se emocije (Greenberg i Safran, 1987, Neu, 1977). Razmotrimo to najprije iz pravca koji je postao uobičajen u našoj kulturi, tj. iz smjera psihoanalitičke terapije koja se primjenjuje u različitim kulturama. Psihoterapeut nastoji raditis klijentom kako bi on shvatio simptome, u usporedbi s medicinskim pristupom, gdje se izravno nastoji smanjiti patnja.

Temeljne zamisli psihoanalitičke terapije

Prvi oblik Freudove psihoterapije bio je usmjeren na traumatske događaje u bolesnikovu ranijem životu. U 1. poglavlju prikazali smo Katharinin slučaj (1895), tj. prototip takvog rada.Terapiia ie pomoću hipnoze ili drugih tehnika bila usmjerena na prisjećanje traume. što je omogućavalo njezino osvjesta- vanje, dopuštajući izražavanje emocija povezanih s traumatskim dogadajem, a to jc bolesnika oslobadalo otl trajnih štetnih posljedica. Medtrtim nedtTgo nakon objave prvih članaka o histeriji, Freud je shvatio kako je pogriješio u razmišljanju da je poremećaj nužno uzrokovalo spolno zlostavljanje u djetinjstvu. Srž takve nove zamisli koja je nastala krajem 19. stoljeća bila je da neuio.tični Ijudi pate od unutrašnjeg sukoba,npr. zbog istodobne seksualne privlačnosti prema nekome i osjećaja zakočenosti društvenim zabranama.

Psihoanaliza je gotovo odmah privukla oduševljene sljedbenike i napa- dački nastrojene kritičare. Kritičari su tvrdili da je psihoanaliza više stvar za policiju, a manje terapijski postupak. Takva rasprava traje i danas, premda psihoanalitička terapija cvjeta i dalje, osobito u SAD-u. Najnovije napade vodi Frederick..Crews (1994), profesor književnosti kojeg je svojedobno psihoanaliza privukla, ali koji danas tvrdi da se ona temelji ne samo na Freudpvu nepoštenju, već i da šteti pojedincu i društvu. Vjerojatno najcjenjeniji suvremeni pristup teškoćama povezanim s psihoanalizom jest Grnbaumov (vidjeti sadržaj njegove knjige objavljene 1986. godine zajedno s komentarima koji je prate).Ovdje nećemo detaljno ulaziti u tu raspravu. Kakve


god bile Freudove manjkavosti i teškoće psihoanalitićke prakse i teorije, teško je poreći da je Freud za sobom ostavio barem dvije pozitivne ostavštine. Prvo, on je prvi predložio terapiju bolesnika s psihijatrijskim poremećajima pomoću pažljiva slušanja zajedno s uvažavanjem i poštivanjem njega kao čovjekarU'žapadnoj psihijatrijskoj praksi sve psihološke terapije s pojedincima nešto duguju Freudu. Drugo, i ovdje želimo istaknuti taj vid: Freud je uveo pojam transfera koji će preživjeti čak i ako psihoanalitička terapija u tome ne uspije (Singer i Singer, 1992).

O pojmu transfera raspravlja se u Freudovu prvom sveobuhvatnom prikazu povijesti slučaja (1905). Ta je terapija vođena tijekom posljednja tri mjeseca 20. stoljeća kada je Ida Bauer, koju je Freud nazivao pseudonimom “Dora”, svaki dan osim nedjeljom dolazila Freudu u njegovu psihoterapijsku ordinaciju u Beču, u Berggase 19 (Bernheimer i Kahane, 1985). U toj povijesti slučaja Freud je objasnio svoj novi način rada kada se od bolesnika traži da legne na kauč i da priča svoju životnu priču govoreći sve što mu padne na- pamet, dok analitičar predlaže tumačenja kako bi popunio praznine u priči.

a 6с/ЈехАа: < \i(//nu/ix/ r/neut/

Sigmund Freud rođen je 1856. godine. Njegov otac bio je siromašan trgovac vunom. Od svoje četvrte godine pa sve do godinu dana prije smrti živio je u Beču. Godine 1938. Freud je sa svojom obitelji pobjegao pred nacistima u En- glesku. Posljednju godinu svoga života proveo je u Londonu. Umro je od raka u rujnu 1939. godine. Godinu dana nakon stjecanja diplome

liječnika, 1881. godine, upoznao je Marthu Bernays, u koju se silno zaljubio i tada je započela njihova kreposna četverogodišnja veza, čije su frustracije vjerojatno pridonijele njegovim teorijama seksualnosti. Nakon različitih više-manje uspješnih pokušaja napredovanja u području biologije i neu- rologije, Freud je započeo liječenje bole-


snika hipnozom tvrdeći kako u tome nije osobito uspješan pa je započeo liječenje koje je postalo poznato kao psihoanaliza. Freud je 1902. godine na Bečkom sveučilištu bio proglašen “izvanrednim profesorom”. Premda je uvijek bio osjetljiv na priznanje za koje je držao da mu pripada, unazad gledajući može se vidjeti da mu je otada sudbina postala naklonjena i njegov se utjecaj širio sve dak još za života nije postao jedini psiholog čije je ime bilo poznato većini ljudi. Njegov rad predstavlja temelje ne samo psihologije i psihijatrije, već je va-

žan i u umjetnosti odnosno književnosti. Freud je utjecao na strukturu mišljenja u 20. stoljeću. Premda je bio kontroverzna ličnost, Freud je ipak osnivač psihoterapije razvijene na Zapadu, jer je njegova želja bila da shvati značenje psihijatrijskih simptoma, a ne samo da ih ubla- ži. Danas se ponovo preispituje Freud- ova reputacija zbog kontroverzi glede ljudi koji izvještavaju o vraćanju potisnu- tih sjećanja (biografski podaci preuzeti su iz Gay, 1988, Salloway, 1979).

Transfer jej>okazatelj onoga što se u ovoj knjizi naziva emocionalnim shemama, tj. mentalnim modelima koji uključuju pravila i emocije koje prate stvaranje

Slika 12.1 Skoro svi oblici terapije uključuju slušanje i razgovor s klijentom, razumijevanje emocionalnog života osobe - postupci koje je uveo Freud.


veza s drugim ljudima, a proizlaze iz naših intimnih odnosa.

Freud se pitao što je to transfer (1905). “To su nova izdanja ili faksimili impulsa i fantazija koji... zamjenjuju neku drugu osobu iz djetinjstva (kao što su majka ili otac) u obličju liječnika” (str. 157). Emocionalni stavovi prema ljudima iz djetinjstva projiciraju se u terapeuta. Tako je, na primjer, Dora, u Freudovu slučaju, rekla da je njezin otac “uvijek volio tajnovitost i zaobilazne putove”. Potom se tijekom svoje analize, prema Freudu odnosila jednako oprezno kao i prema svome ocu.

Uzmimo još primjer bolesnika današnjega doba, Toma (Singer i Singer, 1992): Tomov otac potječe iz dobrostojeće obitelji, ali obavlja slabo plaćen i neprestižan posao. On je verbalno zlostavljao Toma, bio je ironično kritičan prema njemu, dominirajući prema Tomovoj majci, koja je Tomu bila izvor utjehe. Tijekom terapije Tom je opisao sljedeći događaj. U prvom razredu osnovne škole Tom i ostala djeca dobili su zelene bojice. Tom je svoju savijao kako bi vidio koliko će izdržati. Naravno, bojica je puknula i Tom je zatražio novu. Učiteljica je podigla smeđu (braun) bojicu koju je odlučila dati Tomu i rekla: “ ‘B’ kao braun i kao ‘beba’ ” (str. 518), posramivši ga pred cijelim razredom i potom ga zaključavši u garderobni ormar u dnu učionice, gdje se Tom osjećao sigurnim. Naravno, ovaj davnašnji zapamćen događaj nije bio početak Tomovih psihičkih teškoća, ali je on osjećao da je on obilježio njegov život. Singer i Singer slažu se da je to tako. Premda se Tom želio obrazovati za računovođu, radio je kao čistač po kućama. Prema svom terapeutu držao se na odstojanju. U Tomovu životu prevladavala je emocionalna shema straha od stida i poniženja, i ona ga je gurnula u marginalizirano i osamljeničko zanimanje, gdje je mogao biti ljut na druge ljude a da im se ne mora suprot- stavljati. U transferu prema terapeutu ponavljale su se iste te teme, ali u drukčijem “izdanju”, dok je Tom ostao na udaljenosti i rteuključen. Tužio se da je terapeut suzdržan i na pomalo prikriven način Tom je izražavao ljutnju i prezir prema terapeutu, kao i prema ostalim autoritetima.


Teme koje ljudi donose u terapiju, često u svojoj srži imaju duboJd sukob tako da dovode do samoporaza. Tomova tema bila je da bi on htio imati pro- fesionalnu karijeru, ali se boji poniženja. Volio bi se odlučno suprotstaviti autoritetima, ali to može učiniti samo prikriveno. Polako, pomoću terapeuto- vih tAimačenja, Tom je počeo uviđati svoj strah da će ga terapeut kritizirati i odbaciti. Istodobno je u vanjskom svijetu počeo postupati mnogo svrsishod- nije. Na kraju terapije završio je prvu četvrtinu obrazovanja za računovođu.

Kao što smo već objasnili, transfer je važan jer su emocionalne sheme koje leže u podlozi životnih stilova i odnosa s drugima davno stvorene, a potom se razrađuju i upleću u mnoga životna područja. Iskustva iz djetinjstva nije mo- guće izmijeniti, čak i ako ih točno raspoznajemo. Pojam transfera znači da se učinci emocionalnih shema izravno pojavljuju u terapijskom ođnosu. S tera- peutova gledišta Strachey (1934) piše sljedeće: “Umjesto da najbolje što znamo izlazimo nakraj sa sukobima iz prošlosti koji se odnose na davno prošle okolnosti i mumificirane ličnosti, a čiji ishod je unaprijed odreden, mi smo uključeni u stvarnu i neposrednu situaciju kada su terapeut i bolesnik glavni likovi priče” (str. 132). Usto, prema Stracheyu, postoji mogućnost da će, kada djelomično nesvjesni uvjeti emocionalne sheme u kojoj je klijent bio ukotvljen dođu na svjesnu razinu, on moći izabrati novo rješenje u odnosu s terapeutom i ono će se poopćiti i na druge odnose izvan terapije.

Singer i Singer (1992) kažu da je transfer sastavni dio mnogih odnosa. Psi- hoanalitička terapija je mjesto namijenjeno prepoznavanju emocionalnih shema i nastojanju da ih se izmijeni. Međutim transfer se javlja pri gotov: svakom susretu s liječnikom, dok se nadamo da će on (ili ona) paziti na na;. poboljšati naše stanje, kao što su to nekada mogli ljudi koji su se brinuli o nama. Cak i terapeuti koji nisu analitičari priznaju da se transfer javlja u gotovo svim vrstama psihoterapije. Javlja se prilikom podučavanja, u susretima s ljudima koji imaju određenu moć ili utjecaj.

I što je najgore, transfer se javlja i u intimnim odnosima. Izravni pokazatelj kako teme o intimnosti u


djetinjstvu traju i u odrasloj dobi, utvrđen je u longitudinalnom istraživanju (opisanom u 7. poglavlju) koje su proveli Waters : sur. (1995) kada je stil privrženosti iz prve godine života bio prenesen _ razđoblje nakon više od 20 godina u obliku osobite vrste prepričavanj:- (autononmo, zaokupljeno, napušteno) tijekom Intervjua o privrženosti u odrasloj dobi. Sjećate li se Bartlettove (1932) teorije shema o kojoj smo gc - vorili u 9. poglavlju? Shema je organizacija znanja i spremnost na djelovanje.

Novi događaji uvrštavaju se u emocionalne sheme kao i u sheme znanja koje je Bartlett proučavao. Isto tako se događaj s bojicom, koji je u prvačiću Tomu izazvao sram, uklopio u njegovu životnu priču koju on priča sebi i svom terapeutu. Ta bi shema, kada bismo je prepričali riječima, uključivala nešto poput ovoga: “Izbjegavam sve prilike gdje bih mogao biti ponižen od strane autoriteta, jer će to u meni izazvati stid”. Ta shema predstavlja oči kroz koje Tom promatra svijet u kojem živi, ruke i noge kojima djeluje u njemu. Ona stvara nezadovoljavajući svijet i potkrepljuje upravo ona iskustva koja je po- tvrđuju.

Problematične emocionalne sheme često su utemeljene najakim željama usko povezanim s uvjerenjima o tome zašto želje ne valjaju ili kako ne mogu biti ispunjene.(Dahl, 1991). Tako, na primjer, ljudi mogu imati emocionalne sheme prema kojima znaju da će se uvijek dogoditi nešto loše, ako su ljuti, ili da ne bi smjeli biti uplašeni i osjećati stid. Osim toga, mogu osjećati da je pre- više opasno imati jake emocije zbog opasnosti od gubitka kontrole ili mogu žudjeti za intimnošću i istodobno biti prestravljeni da će ih ona preplaviti.

Prema većini psihoanalitičara, glavni cilj psihoanalitičke terapije je prepoznavanje i tumačenje transfera, jer se u njemu odigravaju glavni uvjeti sržnih emocionalnih shema, kao u predstavi, i to u odnosu s terapeutom. Bilo je mnogo pokušaja empirijske provjere transfera.


Najpoznatija takva is- traživanja u području terapije proveli su Luborsky i Crits-Christoph (1990) koji su stvorili metodu prepoznavanja nečega što oni nazivaju “sržnim temama konfliktnih odnosa” u transferu. Ti su se autori potrudili pokazati da kada terapeuti prepoznaju i protumače pojavu takvih tema, bolesnikova terapija bolje napreduje (Непгу i sur., 1994).

Različiti psihoterapijski pravci i njihov učinak

Trenutačno postoji nekoliko stotina psihoterapijskih pravaca koje ćemo ukratko razmotriti. Većina njih uključuje blizak odnos s terapeutom, razgovor i prijedloge odnosno davanje smjernica. Gotovo svi uključuju emocije (Greenberg i Safran, 1987, 1989). Terapija je interakcija s drugom osobom pri kojoj možemo otkriti neka obilježja naših emođonalnih shema i u određe- noj nijeri možemo promijeniti njihova obilježja. U svim psihoterapijskim pravcima to se nastoji postići mijenjanjem konteksta gdje te sheme djeluju. O psihoanalitičkoj terapiji raspravljali smo ne stoga što ona to najbolje radi, već zato što se prva pojavila. Njezin cilj je stvoriti kontekst ođnosa gdje će klijen- tove emocionalne sheme biti razumljive. U drugim terapijskim pravcima tome se pristupa na različite načine. Ovdje ćemo koristiti grubu podjelu terapijskih pravaca koju su načinili Bergin i Garfield (1994).

Iskustvena i humanistička terapija

Iskustvena terapija danas ima vrlo raznolike oblike. Među njima su geštalt terapija, poznata po udaranju jastuka u ljutnji i razgovaranju s praznim stoli- cama kao da na njima sjede drugi ljudi kojima želimo otvoriti dio svoje duše (Perls, Hefferline i Goodman, 1951); transakcijska analiza, poznata po pojmovima uznemirujućih igara koje ljudi igraju


(Berne, 1964); i psihosinteza^ poznata po vođenoj fantaziji, unutrašnjim pomagačima i ostalim dijelovima ličnosti kojima je potrebna integracija (Assagioli, 1965). Sve su te pravce stvorili psihoanalitičari vješti u Freudovim metodama rada, koji su preobliko- vali ili izdvojili jednu ili više psihoanalitičkih zamisli kako bi stvorili novu terapiju.

Obično se drži da je otac iskustvenih terapija u SAD-u Carl Rogers (1951) sa svojom terapijom usmjerenom na klijenta koja je izrasla izvan psihoanali- tičke tradicije. U toj terapiji cilj je da klijent u odnosu s terapeutom osjeti da je ovaj iskren, emocionalno empatičan i da ga ne procjenjuje. Premda iskustvene terapije osobito cvjetaju u Sjevernoj Americi, one su prepoznatljive i u europskim tradicijama fenomenologije i egzistencijalizma (npr. Binswanger. 1963).

Središnja zamisao u ovoj skupini terapija je da emocionalne sheme uklju- čuju potiskivanje ili iskrivljavanje kako bi se pojedinac uklopio u društveni okvir prihvatljiv i drugim ljudima, ali koji poriče pojedinčevu autentičnost. Prema tome, glavni zadatak u terapiji je dopustiti klijentu da osjeti emocije koje se javljaju prilikom prvotne procjene, umjesto da ih poriče, iskrivljuje ili potiskuje.

Sheff (1979) predlaže svoj način razmišljanja o takvim primarnim emocijama: o tome kako su nastale i kakav je učinak njihova ponovnog stjecanja. Sheff proces pronalaženja izgubljenih emocija naziva katarzom. To je bilo obilježje mnogih Freudovih ranih slučajeva, poput Katharine o kojoj smo raspravljali u 1. poglavlju. Premda se Ijudi često sjećaju traumatskih događaja iz djetinjstva poput okrutnosti, zlostavljanja ili uskraćivanja, odnosno gubitka voljene osobe, neuspjeha u odnosima s drugim ljudima ili u poslu, tj. do- gađaja koji izazivaju vrlo jake emocije, često se događa da nisu izrazili emocije povezane s njima.

Kada se u terapiji pojave sjećanja na važan, emocijama nabijen događaj, to je obično popraćeno brojnim emocijama. Njihovo doživljavanje može biti


važno u oslobađanju klijenta od emocionalno bezvrijednog ili pretjerano tje- skobnog života. Sheff (1979, str. 14-17) opisuje taj proces na slučaju mu- škarca koji je sudjelovao u grupnoj psihoterapiji. Roditelji su ga odgajali da bude “pravi muškarac”, tj. da bude jak i tih. Od šesnaeste do četrdesete godine samo je jednomplakao. Nije izražavao svoje emocije i često je imao jake napade migrene. Nakon dugogodišnjeg braka, u svojoj četrdesetoj godini odvojio se od žene i djece. Bio je napet i usamljen. U psihoterapijskoj grupi koja je isticala važnost izražavanja emocija, na prijedlog voditelja, ponavljao je rečenicu “Boli me”. Pomalo je zavidio ostalim članovima grupe koji su mogli plakati. Jedne večeri dok je u prijateljičinoj kući opisivao svoju grupu, ponovio je neke rečenice koje je tijekom grupnog susreta izgovorio i počeo je plakati. Plakao je 20 minuta i u početku je bio napet, a potom se sve više opuštao. Nakon kratkotrajnog odmora počeo se znojiti i jako tresti i to je tra- jalo otprilike 30 minuta. Potom je nakon drugog kratkog odmora postao neizrecivo ljut i počeo je psovati. Osjetio je da se njegova prijateljica zabri- nula, no ona je rekla da je sve u redu pa je još neko vrijeme tako nastavio. Rekao je da ne može dokučiti zbog čega je ljut. Nakon toga je kratko predah- nuo pa se počeo smijati i silno se razveselio. Šest mjeseci kasnije doživio je nešto slično. Godinu dana nakon prvog izljeva emocija gotovo je svakođnevno plakao. Imao je osjećaj da se u temeljima promijenio, da je postao emocionalno otvoreniji, manje predan poslu, manje nestrpljiv i krea- tivniji.

Prema Scheffovu mišljenju, kad se pojave intenzivna emocionalna iskustva, bilo rano u životu ili, govoreći jezikom Browna i Harrisa (1978), kad se u odrasloj dobi nađemo u teškim životnim situacijama, možemo ih doživjeti preplavljujućima ili prilično udaljenima od nas. Tako, na primjer, kad je tuga preplavljujuća, ona uključuje vrlo jaku žalost, ali i glavobolje, krvarenje iz nosa i osjećaj sveopćeg beznađa. Nasuprot tome, ako se od događaja odmaknemo pretjeranim poricanjem, tada će biti potisnuti ne samo tuga, već i ostale emocije. Prema tome, ne samo da događaj nije potpuno asimiliran, već time što nas


preplavi ili što ga pretjerano poričemo, prate ga iskrivljenja i druge popratne pojave. Samo kada događaj doživimo takvim kakav jest i to na prikladnoj udaljenosti, on može izazvati odgovarajuću tugu i plakanje i tada ga možemo uključiti u svoju svjesno prihvaćenu životnu priču. Prema tome, terapija, a osobito iskustvena terapija, mjesto je gdje emocije poput sreće, tuge, ljutnje i straha mogu biti doživljene s osjećajem sigurnosti i na određenoj udaljenosti, a bez iskrivljavanja.

Bihevior terapija

Bihevior terapija prvotno je nastala radi primjene principa Pavlovljeva uvjetovanja za ublažavanje tjeskobe (Wolpe, 1958), i ona je vjerojatno najčvršće utemeljen oblik terapije nastao nakon psihoanalitičkih pristupa. Wolpe je razvio terapijsku tehniku koja se naziva desenzibilizacijom. Ako je ometajuća tjeskoba odgovor strahom, a naučen uvjetovanjem na đogađaje koji u drugim ljudima ne izazivaju strah, tada se za njezino ublažavanje mogu primijeniti principi uvjetovanja. Ne postoji lagan način kojim se može naprosto odučiti uvjetovana veza; potrebno je naučiti novu vezu koja će postati istaknutija.

Uzmimo primjer agorafobije, koja, prema Kessleru i sur. (1994) ima prevalenciju od 5.3% (v. tablicu 11.1) i učestalija je kod žena, a još je češća ako uključimo slučajeve gdje se javlja i panika. Osoba koja ima agorafobiju boji se iziči iz kuće i čini sve kako bi to izbjegla, osim kad je u pratnji nekoga kome je privržena, obično supružnika ili roditelja. Tijekom postupka desenzibilizacije klijenta se sustavno podučava da u ležećem položaju opušta jednu po jednu skupinu mišića, usmjeravajući pažnju na disanje i dopuštajući za- brinjavajućim mislima da nestanu. Ovaj se postupak usmjerava na tjelesne znakove i na određen način sličan je tehnikama meditacije nastalim u is- točnim religijama (mnogi praktičari desenzibilizacije zaista se počinju zani- mati za istočnjačke zamisli). Uvođenje opuštanja, kao reakcije na terapeutcv poticaj, po mnogo čemu nalikuje i hipnozi. Temeljna zamisao je uparivanje slika koje izazivaju strah s opuštanjem tijela, što


je nespojivo s jakom reakd- jom tjeskobe i što će, ako se nastavi, ublažiti strah. Klijenta se potom ohrabruje da tehnike opuštanja primjenjuje i u svakodnevnom životu te da ih vježba pri izlaženju iz kuće.

Bihevior terapija provodi se na mnogo različitih načina uz korištenje različitih tehnika za ublažavanje različitih teškoća (Emmelkamp, 1994 Danas se liječenje anksioznih poremećaja obično ne temelji na zamišljanju. kako je to Wolpe prvotno predlagao, već na izlaganju klijenta stvarnoj situaciji koje se boji. Suočavajući se sa stvarnim životnim situacijama koje izbjegavaju, klijenti se na njih privikavaju i doživljavaju ih podnošljivima umjesto nepodnošljivima (Mathews, Glede i Johnson, 1981). Terapeut različiiin: tehnikama te ohrabrivanjem i umirivanjem, uvjerava klijenta da poduznu

ono što mu se inače čini preteškim. Terapeut obično uspijeva pridobiti klijente da dožive sebe u novom

Slika 12.2 U bihevior terapiji tijekom đesenzibilizacije terapeut (ovdje dr. Amol; Lazarus) koristi uputu koja nalikuje onoj kod hipnoze, navodeći bolesnika da >. opusti i zamisli ugodne scene. Terapeut potom nastoji pomoću uvjetovanja upar:: slike koje izazivaju tjeskobu s opuštajućim i ugodnim slikama kako bi se tjeskob- ublažila.


kontekstu i na nove načine. Ova vrsta terapije može se opisati kao edukacija, savjet, vođenje, stvaranje planova za vještije djelovanje u vanjskome svijetu. Odnos između bihevior terapeuta i klijenta podsjeća na odnos atletičara i njegova trenera.

Bihevioralne metode omogućuju klijentima da sebe dožive djelotvorni- jima, uz istodobnu sposobnost podnošenja tjeskobe i drugih vrsta otpora prema postizanju ciljeva, a katkada i upravljanja njima. Prema tome, o tim se metodama često govori kao o metodama upravljanja stresom i raspolože- njima. Među novijim savjetima koji se temelje na ispitivanju onoga što ljudima koristi u upravljanju lošim raspoloženjem je i prijedlog ch se uz tjelesno opuštanje koristi i tjelovježba (Тћауег, Nevvman i McCain, 1994).

Kognitivna i kognitivno-bihevioralna terapija

Najpoznatiji i najbolje istraženi oblik kognitivne terapije razvio je Beck (1976). Riječ je suvremenom potomku stoičkog filozofskog lijeka za dušu. Temelji se na poučavanju ljudi da prepoznaju i izbjegnu pogreške u situa- cijskim procjenama događaja koji izazivaju emocije. I druge vrste kognitivne terapije temelje se na sličnim principima. Argument za to je da ljudi neće doći do očajavajućih emocionalnih zaključaka i neće postati depresivni ako ne raz- mišljaju po određenim obrascima.

Da bismo vidjeli kako terapija djeluje u takvim slučajevima, opet ćemo razmotriti Beckov primjer, o kojem je već bilo riječi u 4. poglavlju, o činovnici koja vodi brigu o medicinskim dosjeima i koja je imala depresivne osjećaje kad joj je medicinska sestra operaterka rekla: “Mrzim medicinske podatke”. Od klijentice se tražiio da u dnevnik zapisuje takve događaje, sve emocije koje su se pritom javljale, misli koje su ih pratile i potom druge moguće misli. Ona se uspjela odmaknuti od svojih nizova emocija i misli, tj. krugova misli koje izazivaju emocije koje izazivaju misli, a koje potom izazivaju nove slične emocije (Teasdale, 1988). Pokazalo se da je pisanje, u svim kulturama gdje se ono rabi, postalo glavno sredstvo za razmišljanje o značenju emocija i za nji-


hovo osvještavanje. Osim toga, Beck (1976, 1979) u svojoj terapiji tvrdi da obrasci koji izazivaju tjeskobu i depresiju uključuju situacijske procjene koje su proizvoljne, apsolutne i osobne. Ako klijenti uspiju načiniti drukčije procjene, tj. atribucije koje su vanjske umjesto unutrašnje, lokalne a ne globalne, nestabilne a ne stabilne, o događajima koji izazivaju emocije, tada se mogu pojaviti drukčije emocije koje će prekinuti začarani krug. Prema tome, kognitivna terapija dopušta reviziju sržnih uvjerenja i planova mijenja- jući odgovor na pitanje koje Stein, Trabasso i Liwag (1994) drže središnjim pitanjem situacijske procjene, a to je: “Sto mogu učiniti glede toga?”

Općenito se pokazalo da Beckova kognitivna terapija depresije (katkada nazvana kognitivnom bihevior terapijom) ima povoljno djelovanje (Hollon iBeck, 1994). Njezini učinci usporedivi su s učincima antidepresiva. U jednon: od do sada najobuhvatnijih istraživanja psihoterapije, gdje je u kliničkim uvjetima sudjelovalo 239 bolesnika (Elkin, 1994), pokazalo se da je Beckova kognitivna psihoterapija bila uspješna. Druga vrsta psihoterapije i antidepresivi također su povoljno djelovali. Međutim, ni psihoterapija niti antidepresivi nisu imali jače djelovanje od placebo tableta kombiniranih s podržava- jućim odnosom kliničara. Djelotvornost takvih placebo uvjeta može se povezati s nalazom da se depresija općenito povlači pošto ljudi nakon većih nedaća pronađu nove životne projekte. Međutim čini se da učinak psihoterapije dulje traje. Postoje i pokazatelji da je u liječenju depresije Beckova koe- nitivna terapija bolja od drugih vrsta psihoterapije (Robinson, Berman i Ne- imeyer, 1990). Prikupljeni su i podaci prema kojima nekim bolesnicima više pomaže kognitivna terapija, nekima više koriste antidepresivi, ali do sada nisu utvrđene razlike u učincima ta dva oblika tretmana na obrazac depresije. Takav bi nalaz bilo teško objasniti ako obje vrste tretmana ne djeluju prek:- danjem začaranog kruga o kojem govori Teasdale (1988).

Obiteljska terapija

U većini slučajeva emocije se ne javljaju samo u pojedincima, već se pojavljuju tijekom interakcije


s drugim ljudima. Obiteljska terapija je vrsta psihoterapije koja se ne provodi s pojedincem, već terapeut radi s cijelon: obitelji s ciljem razumijevanja takvih obrazaca i pomaganja obitelji da ih rijek (Goldenberg i Goldenberg, 1991). Tipičan i dobro poznat pojam u obiteljsk terapiji je triangulacija. Kad između muža i žene postoji emocionalni suko'r koji ne žele izravno pokazati, oni ipak svojoj djeci prenose dio tjeskobe ko :. vlada u njihovu odnosu, što u djeci, primjerice, može izazvati strah da će roditelji razvesti. Tada se može dogoditi da dijete sklono izražavanju tjeskobe na tjelesni način, počne razvijati tjelesne simptome, čime se roditeljski pažnja zadržava upravo na njima. Oni se mogu objasniti jedino u terminima strukture cijele obitelji. Minuchin, Rosman i Baker (1978) u svojoj knjizi gc- vore o djeci koja obolijevaju od anoreksije, astme i psihosomatskog oblika šećerne bolesti. Sve te bolesti imaju veliku snagu monopoliziranja pažnie obitelji i sve mogu ugrožavati djetetov život. Posljedica toga je da majka i ota; počinju svoju pažnju usmjeravati na djetetovu bolest, umjesto na sukobe u svom odnosu. Prijetnja zbog međusobnog nezadovoljstva se smanjuje, ali n- štetu kronično bolesna djeteta. Oblik obiteljske terapije nazvan struktural- nom terapijom sastoji se od rada s cijelom obitelji: na primjer, pridobivanjer roditelja da jedan s drugim razgovaraju umjesto da ostaju u pretjerano eir. > cionalnom odnosu s djetetom. To može pomoći u oslobađanju djeteta od tereta održavanja obitelji na okupu, što roditeljima omogućuje da postanu svjesni svojih sukoba i time sposobniji da ih riješe.

Druge vrste obiteljske terapije oslanjaju se na više bihevioralne metoće podučavanja i savjetovanja. Razmotrit ćemo samo jednu od njih koja potje;: iz istraživanja Indeksa izražavanja emocija o kojem smo govorili u 11. poglr. - lju. U novije vrijeme provedena su četiri pokušaja intervencije koja su uklju- čivala psihosocijalnu edukaciju i obiteljsku terapiju s obiteljima visokog In- deksa izražavanja emocija. U svima su dobiveni slični rezultati koji pokazuju ublažavanje psihotičnih simptoma. Evo rezultata jednog takvog istraživanja provedenog u Pittsburghu (Hogarty i sur., 1986). Autori su


započeli rad sa 130 obitelji shizofrenih bolesnika koje su imale visoki Indeks izražavanja emocija. Od ukupnog uzorka, 90 obitelji bilo je spremno prihvatiti cjeloviti tretman i istraživači su od njih načinili četiri skupine:

• obiteljska terapija i terapija lijekovima shizofrenog bolesnika (N=21)

• podučavanje i uvježbavanje socijalnih vještina i terapija lijekovima (N=20)

• obiteljska terapija, podučavanje i uvježbavanje socijalnih vještina te terapija lijekovima (N=20)

• samo terapija lijekovima (N=29)

Obiteljska terapija sastojala se od edukativne radionice i susreta sa svakom obitelji u njezinu domu. Cilj je bio povećati znanje o bolesti, ojačati socijalnu mrežu i pomoći u suočavanju s teškoćama. Podučavanje i uvježba- vanje socijalnih vještina provođeno je samo s bolesnicima radi poboljšanja njihove percepcije socijalnih odnosa te poticanja izravnijeg i odlučnijeg odnosa s članovima obitelji.

Početna stopa povratka bolesti u razdoblju od jedne godine bila je 41% (12 od 29 obitelji koje su bile uključene u liječenje samo lijekovima). U svakoj od skupina koje su imale bilo obiteljsku terapiju ili trening socijalnih vještina, samo je pet bolesnika ponovo oboljelo unutar godine dana. U skupini koja je bila uključena u obiteljsku i farmakološku terapiju, ni jedan bolesnik nije ponovo obolio. Dobivene razlike bile su statistički značajne. Obiteljsko ozračje poboljšano je time što su članovi obitelji izražavali manje neprija- teljstava prema shizofrenom članu, a on je postao izravniji u izražavanju emocija, tj. bio je manje uznemiravajući, odnosno manje patogen.

Zašto su emocije u središtu psihoterapije?

Greenberg i Safran tumače kako treba poimati različite vrste emocija u terapiji. No zašto one imaju takvu središnju ulogu? Greenberg (1993) kaže da iskazivanje emocija daje smisao shemama na kojima se one temelje, daje jas- noću i osjećaj kontrole u


životu i pokazuje na što se valja usmjeriti. U skladu sa sadržajem ove knjige, držimo da se na to pitanje može odgovoriti trojako.

Prvo, i vjerojatno najvažnije, emocije upućuju na ciljeve ili brige. Tijekom života postavljamo si mnogo ciljeva i započinjemo različite projekte. Neki od njih, poput privrženosti, oblikuju se bez riječi. Ono što nastaje kasnije, može nastati na vidljivije načine, ali bez našeg uvida u to kako naši cijevi utječu jedan na drugoga, pa nismo svjesni nekih njihovih posljedica. Emocije su znak da je neki cilj ugrožen. Ako smo toga samo djelomično svjesni, emocije moeu biti najbolji pokazatelj njegove važnosti. Prema tome, jedan od zadataka ps:- hoterapije je raditi na timpokazateljima kako bismo stvorili osviješten mode! strukture ciljeva kao dio svijesti o sebi.

Drugo, emocionalne navike stječu se tijekom života. Mi stvaramo i posjedujemo određenu unutrašnju teoriju ili shemu koja nam pomaže da shvatimo što nam se događa i koja nas obavještava o tome što treba učiniti, osobito u odnosima s drugim ljudima. Teški životni događaji i unutrašnji sukobi predstavljaju izazove našoj implicitnoj teoriji, tjerajući nas na promjenu stavova i uvjerenja i stvaranje drukčijih planova. Terapija je mjesto gdje možemo postati svjesniji obilježja svojih shema ili teorija i gdje ih možda možemo promijeniti.

Treće, ako postoje osnovne emocije, tada se njihovi dijelovi mogu javljati neovisno o onome što ih je uzrokovalo, i stoga mogu biti u obliku nejasnih, ah uznemirujućih strepnji. Budući da se neke emocije (uključujući ljubav) mogu projicirati sada u jedan, a potom u drugi objekt, neke emocije mogu biti doživljene kao čudna priželjkivanja. Jedan od zadataka terapije, ali i života. jest postići da izražavanjem emocija u susretu s drugim ljudima one postanu jasnije. One se tada kristaliziraju u razumljivije emocije, a njihovo podrijetlo: sadržaj postaju jasniji; kao što bi rekli filozofi, one postaju više namjerne, a mi smo ih svjesniji.


Pomaže lipsihoterapija?

U odjeljku o kognitivnoj terapiji i obiteljskoj terapiji utemeljenoj na In- deksu izražavanja emocija, spomenuli smo slučajeve kada je terapija bih uspješna. Ali što je s mnogim drugim vrstama terapije? Pomažu li općenit: psihoterapije? Odgovor je: “Pomažu”, usprkos glasinama u suprotnom smjeru. Do sada je provedeno na stotine istraživanja različitih vrsta ps:- hoterapije gdje su klijenti po slučaju svrstavani u skupine kako bi se usporedili učinci terapije kod onih koji su bili u terapiji i onih iz usporedne skupine. Jedno od najboljih istraživanja u tom području proveli su Sloane i sur. (1975) kada su utvrdili da su i bihevior i psihoanalitička terapija, koju su provodili vrsni terapeuti, imale pozitivne učinke u različitim mjerama, u odnosu na usporednu skupinu ljudi na listi čekanja za terapiju. Učinci dvije vrste terapije nisu bili jako različiti.

U jednoj od prvih upotreba statističke tehnike nazvane meta-analizom. procijenjeni su prosječni učinci terapije (Smith, Glass i Miller, 1980). Pregle- dom 475 istraživanja spomenuti autori pokazali su da je prosječna veličir.; učinka različitih vrsta psihoterapije, uključujući psihoanalitičku i bihevie: terapiju, iznosila 0.85 jedinica standardne devijacije. To znači da je pros- ječnoj osobi uključenoj u terapiju bilo bolje u odnosu na 80% članovi usporedne skupine koji nisu bili u terapiji. Lambert i Bergin (1994) daju sveobuhvatan pregled meta-analiza različitih vrsta psihoterapije i dolaze do sličnih zaključaka, s dodatkom da su učinci psihoterapije trajali mjesecima, a u nekim slučajevima i godinama, Ti su rezultati uglavnom potvrđeni i u još jednom pregledu meta-analiza psihoterapijskog djelovanja i edukativnih intervencija (Lipsey i Wilson, 1993). Razmjerno kratkotrajna psihoterapija (obično 12 susreta) bila je djelotvornija od većine edukativnih intervencija oblikovanih, npr. radi poboljšanja učenja matematike.Spomenuti rezultati prilično su općeniti i

predstavljaju prosjek odreden na velikom broju klijenata. To ne znači da je svaka terapija djelotvorna ili da svi terapeuti uspijevaju pomoći


klijentima. Neke terapije vidljivo su učinkovitije od drugih. Međutim loša je vijest da psihoterapija može i štetiti. Lambert i Bergin (1994) pronašli su istraživanja gdje se pokazalo da su terapeuti bili nedjelotvorni ili da su čak naštetili klijentu. Na primjer, Orlinsky i Howard (1980) prikazuju slučajeve 143 žena koje su bile u terapiji kod 23 terapeuta. Sest terapeuta bilo je uspješno: više od 84% njihovih klijentica bilo je u boljem stanju na kraju terapije, a ni jednoj od njih nije bilo lošije. Pet terapeuta nije bilo uspješno: manje od 50% klijentica bilo je u boljem stanju, a njih 10% osjećalo se lošije nego prije terapije. Zenski terapeuti mnogo su više pomogli tim klijenticama, vjerojatno zahvaljujući empatiji.A što je s određenim vrstama terapije? U literaturi

se mogu pronaći is- traživanja terapijskih ishoda za većinu starijih vrsta terapija, obično s pozitivnim rezultatima. Usprkos svojoj silnoj predanosti, terapeuti različitih orijentacija često postižu slične učinke. Neka terapijska postignuća veoma nalikuju učincima koji sami po sebi nisu psihološki: Spiegel i sur. (1989) utvrdili su da su bolesnice s metastaziranim rakom dojke, po slučaju svrstane u terapijske skupine podrške koje su se sastajale jednom tjedno, živjele otprilike 18 mjeseci dulje u usporedbi s usporednom skupinom slično bolesnih žena koje su jednako medicinski liječene, ali bez grupne terapije.Lijekovi, a osobito antidepresivi i lijekovi za

smirenje koji ublažavaju tugui tjeskobu, i dalje su terapija izbora mnogih psihijatara. Riječ je o drevnom medicinskom postupku: ublažavanju patnje. Cilj takva pristupa razlikuje se od ciljeva većine psihoterapija, uključujući i kognitivno-bihevioralnu terapiju, a to je razumjeti emocije koje izazivaju patnju.

Psihoterapija bez stručnjaka

Vjerojatno najveći problem s terapijom je njezina dostupnost. U 11. poglavlju iznijeli smo podatke o prevalenciji psihijatrijskih poremećaja u SAD-u koje su prikupili Kessler i sur. (1994). Sada ćemo razmotriti dva najčešća poremećaja, tjeskobu i depresiju. No prije toga pozabavite se računanjem:


pomnožite stope prevalencije ovih poremećaja s brojem stanovnika SAD-a (otprilike 250 milijuna), od kojih više od polovice ima između 15 i 54 godine, tj. u dobi su na kojoj su i prikupljeni podaci o prevalenciji. Zaključit ćete da svake godine nekoliko desetaka milijuna Amerikanaca pati od kliničke tjeskobe ili depresije ili od oba poremećaja. Čak i u društvu tako velikih mo- gućnosti, još uvijek nema dovoljno stručnjaka u području duševnog zdravlja koji bi bili svima dostupni. Promatrajući svaku godinu zasebno, Kessler i sur. (1994) utvrdili su da se samo petina ljudi s poremećajem obratila stručnjaku, a od njih je samo polovica potražila pomoć stručnjaka u području duševnog zdravlja. Psihoanalitičke seanse koje se održavaju četiri do pet puta tjedno, očigledno su dostupne samo malom broju ljudi. Čak i kraći tretmani poput bihevior i kognitivne terapije obično uključuju dvanaest susreta.

I što onda reći o dostupnosti psihoterapije? S jedne strane, uz terapiju s pojedincem koju su razvili Freud te njegovi sljedbenici i kritičari, postoji i druga vrsta terapije, više populistička, koja uključuje sastajanje ljudi u grupama. Među utemeljiteljima takvog terapijskog oblika je i Jane Addams, koja je 1889. godine otvorila kuću za grupni socijalni rad i kasnije dobila Nobelovu nagradu te Joseph Pratt, koji je 1950. godine otkrio da su tuberkulozni bolesnici koji su se sastajali u grupama od otprilike 20 članova stvorili međusobne socijalne veze koje su vrlo povoljno djelovale na tijek bolesti.

Otprilike u isto vrijeme kada su se u SAD-u počele primjenjivati metode grupnog terapijskog rada, u istom gradu gdje je Freud započinjao svoju terapijsku praksu s pojedincima, počeo je raditi jedan drugi terapijski inovator. Bio je to Jacob Moreno, koji se kao student medicine sastajao s ljudima u bečkim parkovima u obliku koji je bio spoj dječje igre i neformalnog teatra, i kasnije je nazvan psihodramom. U takvom načinu rada, sudionici u mašti ponovo glume neke elemente teških obiteljskih i životnih situacija. Godine 1921. Moreno je u Beču otvorio Teatar spontanosti i on je skovao pojmove “grupna psihoterapija” i “susretanje” (ENCDUNTER) (Moreno, 1940).

Kad je riječ o ishodima, utvrđeno je da je grupna


terapija djelotvorna poput individualne (Tillitski, 1990). Međutim osim stručno vođenih grupa, u SAD-u se pojavio niz različitih više populističkih oblika grupnog rada, kao što su, na primjer, grupe susretanja. Njihova popularnost bila je najveća 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća. Premda je ona danas nešto smanjena, takve grupe nisu prestale s radom. Takvi i mnogi drugi oblici rada imaju terapijske ciljeve, no većina se nalazi pomalo izvan uobičajene psihijatrijske i psihologijske prakse (Shaffer i Galinsky, 1974). Taj pokret danas uključuje brojne organizacije samopomoći utemeljene na grupnim susretima, kao što su, primjerice, grupe “Anonimni alkoholičari”.

Čak i uz populističku grupnu terapiju, pomoći još uvijek nema dovoljno. Zbog toga ne čudi da na pitanje o tome kome se obraćaju, kad su u emocionalnoj krizi, ljudi nabrajaju različite osobe uključujući svećenike, rabine, liječnike, ali prvenstveno prijatelje. Prisjetite se da smo u 8. i 11. poglavlju rekli da je najbolji zaštitnički činitelj od emocionalnih poremećaja, u dječjoj i odrasloj dobi, odnos s drugim ljudima, tj. prijateljstvo, što se stručno naziva socijalnom podrškom.

Prema tome, među najvažnijim ciljevima psihijatrijske zdravstvene brige trebao bi biti takav razvitak društva koji će onemogućiti društvenu marginali- zaciju ljudi. Istodobno, one aktivnosti za koje su stručnjaci u području dušev-


nog zdravlja utvrdili da pomažu u terapiji emocionalne patnje, treba uvesti u Пги zajednicu, umjesto da ih provode samo stručnjaci koji naplaćuju svoje usluge.

onalna kreativnost

Emocije pružaju velike mogućnosti za kreativnost. Averill i Thomas- Knowles (1991) ističu da u području emocija ljudi mogu biti kreativni isto kaoi u intelektualnim i umjetničkim područjima. Premda smo u ovoj knjizi iznijeli dokaze da su emocije biološki utemeljene, one nisu nepromjenljive. One su više poput slikarske palete, tj. osnova su za razradu. Ili da upotrije- : rno drukčiju usporedbu: emocije su poput različitih urođenih pokreta - pu- zanja na sve četiri, hodanja, trčanja, skakanja, koji omogućuju kreativnu razradu u plesu, klizanju, gimnastici itd. Emocije imaju neke univerzalne vi- đ;ve. ali se ipak razlikuju od kulture do kulture. To nam pokazuje da su one•;žno područje kreativnosti i terapijskog razvoja.

AveriU i ~Nun\ey (1992) kažu da је pjesnik. Dante

Siika 12.3 U Sjedinjenim državama i Europi 1970-ih bile su vrlo popularne grupe г-r-retanja, a grupna terapija je još uvijek populama. Jedan od utemeljitelja bio je Carl Rogers. (na slici desno, s naočalama)


jedan od najboY)\h primjera emocionalne kreativnosti. On se 1274. godine zaljubio u Beatrice. Držimo da nećemo pretjerati ako kažemo da je otada europski i američki pojam zaljubljivanja i ljubavi pod utjecajem njegova pisanja. Dante je upoznao Beatrice kad je njemu bilo devet, a njoj osam godina i on se istog časa u nju zaljubio. Njih dvoje prvi put su razgovarali tek devet godina nakon prvog su-

sreta, kad su se jednog dana sreli na ulici u Firenci. Ona ga je pozdravila i on je bio ispunjen srećom. Cini se da se Dante sretao s Beatrice jedino na javnim mjestima i premda je ona umrla kad je imala 24 godine, njegova Ijubav prema njoj postala je i ostala glavna tema njegove poezije.

Dante je ljubavi pridavao najveću moguću važnost. U svojim prvim pjesmama iz zbirke Novi život (1295) Dante piše o svojoj ljubavi, ali i o svom očaju. U jednoj pjesmi opisuje kako su ga druge žene zadirkivale jer je padao u nesvijest u prisutnosti Beatrice i kako je odlučio potražiti duševni mir umjesto da se muči Betriceinom dobrotom i ljepotom. Reynolds u svom predgovoru tim pjesmama kaže kako je pjesma koju je Dante napisao nakon te odluke bila prekretnica njegove i europske književnosti: ona je “otvorila vidike i dubine gdje ljudski doživljaj ljubavi proviruje kao nešto najuzvišenije i upravlja univerzumom” (str. 160). U vrijeme kad je pisao svoje remek-djelo. Božansku komediju (1307 - 1321), Danteova ljubav prema Beatrici pretvorila se u hodočašće, prvo k dubinama pakla - mogli bismo reći u čovjekov nesvjesni dio, a potom kroz čistilište, gdje se osvrćemo na svoj život i njegovo značenje, i naposljetku u raj, gdje je Beatrice postala njegovvodič.

Dante nije tvorac romantičnog njegovanja ljubavi prema nekom idealizi- ranom biću zbog kojeg postajemo dobri, ali je pronašao rješenje protu- rječnosti dvorske srednjovjekovne ljubavi, o čemu je bilo riječi u 2. poglavlju. Premda njegova ljubav nikada


nije uključivala i spolne odnose, njegovo pisanje ima duboke kulturalne implikacije. Mogli bismo reći da je njegovim djelima započela nova era.

Za sve nas koji živimo u zapadnim društvima, već samo postojanje erotike predstavlja priliku za vrlo osobnu kreativnost. Neki Ijudi to izražavaju pjesmama. Drugi su više okrenuti različitim vrstama izražavanja za koja ranije nisu mislili da su sposobni. I zaista, u zapadnoj kulturi voljeti nekoga može biti najkreativniji događaj u životu, reakcija na promjenu, gdje se jedna osoba širi kako bi obuhvatila drugu i gdje postoji mogućnost otvaranja vrata razumijevanja. No izgradnja sebe i bez takvog jako mitologiziranog iskustva može biti još veći izazov.

Svjesnost

Emocije mogu biti samo gibanja, nejasna uzbuđenja, neoblikovani pokret: uma. Već smo prikazali podatke o biološkoj utemeljenosti emocija. No kad bismo se tu zaustavili, naše bi emocije nalikovale na emocije naših rođaka, velikih majmuna. Ljudska bića rođenjem ne dolaze samo na svijet, već postaju dio društva. Svako društvo uključuje različite tradicije vještina i tehnologije Ono uključuje i pojedince s kojima smo u prijateljskim i drukčijim odnosima.

A u svakom društvu, u svakoj zajednici, u svakoj obitelji, povijest sa svojim obilježjima oblikuje vlastite tradicije običaja i shvaćanja onoga što ljudi smjeraju jedni s drugima. Kad je riječ o takvim tradicijama, njihov najvažniji dio su emocije i njihovo razumijevanje.

Ljudi su svjesna bića. Razmišljanjem možemo postati svjesni da smo svjesni. No zašto je to važno? Sto mi to činimo, a što ne bismo mogli činiti da nismo svjesni? Mnogi oblici terapije temelje se na zamisli


da je važno osvijes- titi neke vidove emocionalnog života, a u prethodnom odjeljku ovoga poglavlja rekli smo zašto bi to moglo biti korisno. Leventhal (1991) tvrdi da se emocije izražavaju na nekoliko različitih razina, poput refleksa, shema i pojmova. Samo su pojmovi otvoreni za svijest i (više-manje) za namjerne promjene, tako da je trajno pitanje koje se vrste pojmovnih promjena mogu dogoditi i koje od njih mogu djelovati na strukture nižih razina. Ili drukčije rečeno, kako možemo utjecati na svoj misaoni i emocionalni život (Wegner i Penne- baker, 1993)?

Međutim pitanje zašto svjesnost može biti važna je i mnogo općenitije. Jedna od najočitijih činjenica glede emocija jest da one mogu izazvati pore- mećaj svjesnog razmišljanja. Kakvo je značenje te pojave?

Zamisao da mi djelomično sami sebe oblikujemo pomoću svjesnog raz- mišljanja može se naći još kod Shakespearea. Harold Bloom to ovako opisuje: ono što je kod Shakespearea najoriginalnije, što je toliko originalno, ali tako potpuno u svojim kulturalnim učincima da to danas i ne primjeću- jemo, ili zamjećujemo da je to netko započeo, bilo je “predstavljanje promjene prikazivanjem ljudi kako promišljaju svoje vlastite govore i kako se mijenjaju kroz to razmišljanje” (Harold Bloom, 1989, str. 54). Ako je Bloom u pravu, za ljude našega doba osvještavanje je način da postanemo to što jesmo. Pogledajmo stoga ukratko kako se svjesno razmišljanje o sebi pojavilo u povijesti zapadne kulture.

Osvještavanje emocija u knjizevnosti

Karl Popper je napisao: “Ne postoji povijest čovječanstva, postoji samo bezbroj povijesti svih mogućih vidova ljudskog života”. Povijest koju većina nas uči u školi, nastavlja Popper, uglavnom je “povijest politike moći koja nije ništa drugo do povijest međunarodnog zločina” (Popper, 1962b, str. 270). Među povijestima koje bolje poučavaju, npr. povijest zamisli, tehnologije, obitelji, nalazi se i povijest svjesnosti i emocija. Tome se može pristupiti po- moću zapisanih priča gdje su emocije i njihovi učinci obično u središtu zbivanja.

Općenito se smatra da u povijesti Zapada postoje četiri velike civilizacije, od onih koje su živjele


oko istočnog Sredozemlja i u području što se danas naziva Srednjim istokom, a koje su pridonijele kulturi u kojoj zapadnjaci danas žive, pa do sadašnjeg načina razmišljanja i osjećanja. Čini se da su najstariji izravni preci naše civilizacije bili Sumerani koji su živjeli uz rijeke Eufrat i Ti- gris u današnjem Iraku. Prije nekih 5000 godina, oni su izumili pismo koje se najprije osnivalo na malim dijagramima, a potom se razvilo u mnogo ap- straktniji sustav nazvan klinovim pismom koji može predstavljati izgovorene slogove. Sumersku civilizaciju nastavili su Babilonci koji su govorili drukčijim jezikom, ali su sačuvali sumerski sustav pisanja, te njihovu matematiku i kulturu. Otprilike u isto doba u Africi se pojavila znamenita egipatska civilizacija s drukčijim sustavom pisanja. Kasnije su se pojavili Grci i Židovi koji su svoje zamisli i kulturu crpili od Babilonaca i Egipćana (Bernal, 1987) i čiji jezik i način pisanja vrijedi i danas, što njihove kulture čini dostupnijima.

Od Sumerana potječe ep, napisan prije otprilike 4000 godina, o kralju Gil- gamešu te o njegovim i Enkidinim nevoljama, uključujući opis Gilgamešove depresije zbog smrti Enkide. Iz Egipta potječu mnogi zapisi koji ocrtavaju život toga doba: među njima je i jedan vrlo poznat pod naslovom Rasprava iz- među čovjeka i njegove

duše, koji je nastao prije otprilike 3700 godina, gdje se muškarac tuži na svoju nevolju, priželjkuje smrt, a njegova mu duša odgovara da će smrt doći kad za to bude vrijeme (Lichtheim, 1973). Od Zidova potječe prvih pet knjiga Biblije, čiji su najstariji dijelovi navjerojatnije napisani rije otprilike 2800 godina s temom obiteljske povijesti i gdje glavni protagonisti. Adam, Eva, Abraham, Sara, Jakob, Izak i ostali, naizmjenično osjećaju strah pred svojim bogom Jahvom i ovisnost o njemu punu nade (Rosenberg i Bloom, 1990). Istodobno s prvom knjigom Biblije u Grčkoj je nastala Ilijada.


Prve riječi u njoj su: “O ljutnji pjevaj, božice”. To je priča o posljedicama Ahilejeve mrzovolje tijekom dugog i rata koji je započeo kada je sin trojan- skog kralja Paris oteo Helenu, ženu spartanskog kralja Menelaja (Homer, otprilike 850. g. pr. Kr.). Prema tome, od samih početaka Zapada, u pisanim djelima vidi se nastojanje da se shvate emocije te da se razmišlja o njima i o njihovu osvještavanju.

U 3. poglavlju rekli smo kako je jedna od razlika između ljudi i majmuna u tome što su naše emocije postale više namjerne i što smo ih mi svjesni. Glavni način osvještavanja emocija, barem nama samima, sastoji se u njihovu opisi- vanju sebi i drugima. U svakodnevnom životu drugim ljudima pričamo o svojim emocionalnim doživljajima (Rim i sur., 1991),dopuštajući sebi da ih svjesno istražujemo, a u kontekstu odnosa s drugima. Međutim, možemo i pisati o onom što nas emocionalno muči. Na primjer, Pennebaker, Kiecolt- Glaser i Glaser (1988) tražili su od 50 studenata da tijekom četiri dana po 20 minuta pišu bilo o takvim iskustvima ili o običnim temama. Kod onih koji su pisali o uznemirujućim emocionalnim pitanjima zamijećeno je poboljšanje

Slika 12.4 Pisanje i čitanje potiče osvještavanje emocija i razmišljanje o njima. slici je Christina de Pisan, srednjovjekovna spisateljica. Prije nego što je izumljenc tiskanje, samo je mali broj ljudi znao čitati i pisati.


imunološke funkcije u obliku izraženije reakcije limfocita na napad antigena i manje obraćanja liječniku u sveučilišnom zdravstvenom centru. Premda je tu skupinu pisanje više uznemiravalo, tri mjeseca kasnije oni su bili statistički značajno sretniji od usporedne skupine i, gledajući unazad, oni su iskustvo suočavanja s opisivanim emocionalnim pitanjima procijenili pozitivnim. Pennebaker (1989) je utvrdio terapijsko djelovanje pisanja i razgovaranja u suočavanju s traumatskim iskustvima. On taj proces tumači time što potiskivanje traumatskog događaja izaziva poremećaj koji se ublažava iznošenjem takvog iskustva i popratnih emocija te suočavanjem s njima.

A što je s čitanjem ili slušanjem takvih priča? Bruner (1986) tvrdi da je razumijevanje priče osobito obilježje ljudskog uma i da je bit priče “ljudsko djelovanje i njegova sudbina". Isto tako mogao je reći: “ljudsko djelovanje, njegova sudbina i emocionalne posljedice”. Pisani izričaji, od pradavnih vremena pa sve do danas, usmjereni su na naše emocionalne živote i njihovu problematiku, kao da je pričanje i slušanje priča oduvijek bio pokušaj da se oni shvate. Takva aktivnost pruža zadovoljstvo jer priče omogućuju uživljavanje i daju djeliće odgovora na pitanje kako djelovati i kako biti osoba u opisanom društvu. Priče dostupne javnosti daju članovima društva opće primjere djelovanja i emocija. One nam pomažu da razmišljamo o kulturalnoj tradiciji u kojoj živimo i da postanemo njezin dio.

Emocije i umjetnost

Od početka razdoblja romantizma u teoriji književnosti, o kojem je bilo riječi u 2. poglavlju, žarište teorije umjetnosti na Zapadu prebacilo se na odnos umjetnika i umjetničkog djela. Postignut je konsenzus (Abrams, 1953), i teoretičari se slažu da je umjetnost umjetnikovo izražavanje emocije kroz različite medije: glazbu, poeziju, romane, slikarstvo. U engleskom govornom području Wordsworth je bio među prvim zagovaračima toga pokreta. U predgovoru drugom izdanju Lirskih balada (1802) on je napisao:


“Poezija je spontani izljev snažnih osječaja: ona potječe iz emocija kojih se prisjećamo u mirnoći: o emociji razmišljamo sve dok zbog neke reakcije mir- noća ne iščezne, a emocija, slična onome što je ranije bio predmet razmi- šljanja, počne postupno nastajati i stvarno postojati u našem umu” (str. 611).

Taj je predgovor pjesnicima romantizma i romanopiscima 19. stoljeća postao manifest. Može se reći da književnici na Zapadu još uvijek svoj rad temelje na toj tradiciji i da slijede mnoge njezine principe.

Zašto je zamisao da je umjetnost izraz emocije tako važna psiholozima i drugima koji pokušavaju razumjeti emocije? Važna je jer pokazuje da su emocije često protejske, poput sirovine, a ne gotovi proizvod. Kultura oblikuje te još nerazvijene osjećaje. Roditelji ih objašnjavaju svojoj djeci. U pričama za djecu, kao i u romanima, kazališnim djelima, novinama i filmovima, srećemo primjere zbivanja koja izazivaju emocije i njihove posljedice.

Budući da biološke osnove emocija imaju učinke koji su često snažni, ali nespecifični, umjetnici su od davnina osjećali prisilu da kreativno oblikuju i izraze emocije u svojoj individualnosti. Time su emocije dobile namjeru. One se pojavljuju kad se sretnemo s problemima, životnim nesigurnostima, kad ne znamo kako treba djelovati. One nam govore da se događa nešto čemu valja obratiti pažnju. Cesto zahtijevaju kreativan odgovor. Umjetnici takve ne- jasne osjećaje, sukobe s drugim Ijudima i unutrašnje sukobe te nesigurnosti koje oni predstavljaju dovode na razinu svijesti dajući im sadržaj i osobitost. izražavajući ih kroz umjetnička djela.

Emocije u kazališnoj umjetnosti, litualima i psihoterapiji

U mnogim društvima ritual i kazališna umjetnost, a kasnije i književnos: imaju vidljivu funkciju koju bismo općenito mogli nazvati terapijskom (Hel- man, 1984). U svim društvima ljudi prakticiraju rituale koji uključuju grupne aktivnosti poput pjevanja, plesanja i procesija. Prema tome, u svim društvinu postoji teatar ili njegov ekvivalent. U svima se


pričaju priče, a pojavom pisnu počelo je i njihovo zapisivanje (Olson, 1994). U nekim kulturama, kao što su židovska i ona kršćanskih protestanata nakon reformacije, postoji eksplicitnc shvaćanje da je pisani tekst sam po sebi svet te da ga treba tumačiti i o njem _ razmišljati. Isto kao što su emocije u središtu psihoterapija kao suvremenih svjetovnih potomaka nekih rituala i društvenih religijskih aktivnosti, tako su : emocije u središtu pripovijedačke književnosti. Isto kao što je katarza. t doživljavanje primarnih emocija, središnji događaj u terapiji, isto tako jč katharsis, tj. Aristotelov pojam koji označava razjašnjavanje odnosa izmeć_ emocija i čovjekovih djela (Nussbaum, 1986, str. 391), središnji pojam u tea- tru, slušanju priče ili u čitanju romana.Kako to shvatiti? Jedno objašnjenje daje Scheff

(1979). On tvrdi da sve spomenute društvene aktivnosti: formalna ili neformalna terapija, ritual, teatar, priče, u svom središtu imaju mogućnost ne samo doživljavanja emocija, već i njihova doživljavanja na onome što on naziva najboljom estetskom udaljenosti. Scheff tvrdi da ako se emocionalno uznemiravajući događaji dožive preplavljujućima, ili ako se od njih previše udaljimo, tada gomilamo neku vrstu emocionalnih dugova koji iskrivljuju naš emocionalni život. Prema Scheffeovu mišljenju, ritual, kazališno djelo ili pričanje priča potiču sjećanje na naše vlastite emocije u sigurnom kontekstu, gdje ih možemo doživjeti na najboljoj estetskoj udaljenosti.

Kad plačemo nad sudbinom Romea i Julije, oslobađamo svoje osobne doživljaje preplavljujućeg gubitka, ali u novim i manje teškim uvjetima. Doživljaj tuđeg gubitka, u pravilno oblikovanoj kazališnoj predstavi dovoljno je težak da probudi našu raniju bol. Međutim, kako taj bol ipak pripada drugome, emocije koje osjećamo neće nas preplaviti (Scheff, 1979, str.13)

Scheff kaže da takvim proživljavanjem emocija, ili, kao što tvrdi Penne- baker, u njihovu povjeravanju drugome i pisanju o njima, osjećaje možemo razumjeti, što će imati terapijski učinak. Već smo rekli da je dostupnost terapijske pomoći u zapadnim društvima previše ograničena kako bi zadovoljila postojeće potrebe. Međutim priča koju možemo čuti, pročitati


ili stvoriti nije ograničena ni u jednom društvu. Stoviše, ti su oblici izražavanja više pod klijentovom kontrolom nego što su to mnoge vrste terapija - možemo ih upotrijebiti kako i kada želimo.

Sheffovi argumenti ne pokrivaju sve razloge za sudjelovanje u ritualu, ka- zališnoj predstavi ili pripovijedanju. Možemo čak zaključiti da se većina društvenih aktivnosti u tom području - slušanje glazbe, sudjelovanje u sportu i njegovo promatranje, odlazak u kino - uglavnom pojavljuje radi zabave, bez ikakvog terapijskog cilja. Sigurno je da ljudi većinom uživaju u takvim aktivnostima, čak i kada pritom doživljavaju neugodne emocije, kao primjerice, kada plaćaju da bi gledali triler film. Čini se da ljudi više vole biti u ikakvom nego u nikakvom emocionalnom stanju. Zašto nam je doživljavanje emocija zabavno? Odgovor na to pitanje možemo samo pretpostavljati i ono zapravo ostaje neodgovoreno.

Kultura razumijevanja

U 19. stoljeću romani poput onih Gustava Flauberta i Emila Zole u Fran- cuskoj, Jane Austen i George Eliot u Engleskoj, Lava Tolstoja i Fjodora Dostojevskog u Rusiji, Hermana Melvillea i Harriet Beecher Stovve u Americi, postali su sredstvo uživanja, način doživljavanja emocija tako da mogu biti asimilirane (kao što kaže Scheff) i način poistovjećivanja s drugim Ijudima, kako bi doživljaj emocionalnog sudjelovanja u životu izvan granica naše osobne sudbine mogao postati, kao što kaže George Eliot, “sirovina za nastanak osjećaja morala” (Pinney, 1963, str.270).Na samom početku 20. stoljeća dogodila se promjena,

djelomično potaknuta modernističkim djelima u književnosti kao što je ciklus romana Mar- cela Prousta “Upotrazi za izgubljenim vremenom” (1913 - 1927), gdje se či- tatelj poziva da postane pisac, a djelomično novim psihoanalitičkim рокге- tom, gdje se od klijenta traži “da iznese...cijelu priču svoga života i bolesti" (Freud, 1905, str. 16).

Dvadesetih godina 20. stoljeća, romani se sve više okreću prema unutra. a uobičajenom postaje zamisao (koja nije bila nova jer ju je formulirao ve;


Shakespeare) da biti cjelovitom osobom znači moći razumjeti sebe u terminima opisa vlastita života. Kao što kaže Marcus, a u odnosu na psihoanali- tičku terapiju, na kraju uspješne terapije “čovjek postaje vlasnikom svoje vlastite priče...zamišljene konstrukcije kojom smo zadovoljni jer je u obliku istine, ali i kao oblikom istine” (Marcus, 1984, str.62). Pod “zamišljenim- Marcus ovdje ne podrazumijeva “neistinitim”, već radije da je takva naša povijest nužno konstrukcija, kreativno tumačenje sastavljeno od pojedinačn;i elemenata, kao što je to pokazao Bartlett (1932.).

Marcus nastavlja znamenitim odlomkom o psihoterapiji koju je započe: Freud:

Nema veće počasti kulturi gdje su različiti oblici pripovijedanja i opisivanja nestvarnih zbivanja stoljećima nadilazili moralni i filozofski autoritet, i koja je kao svoj najveći klimaks proizvela velike buržujske romane 19. stoljeća. I zaista, Freudovo pisanje i način rada moramo promatrati kao dio te kulmina- cije, a u isto vrijeme, zajedno s velikim romanima moderne iz prve polovice 20. stoljeća, kao početak kraja te tradicije i njezina autoriteta (str. 62)

Sto je onda s drugom polovicom 20. stoljeća i nadolazećim 21. stoljećerr što je s postmodernizmom? Poznato je da se neka djela čitaju zbog m> gućnosti razmišljanja i uvida koje potiču, a ne samo zato kako bi se došlo i; kraja (kao u djelima punim akcije) i shvatilo što se dogodilo te kako bi nes: ■ i tjeskoba (Cupchik i Lszl, 1994). Međutim, danas je čitanje romana bilo kejć vrste uglavnom zamijenjeno gledanjem televizije (u Sjevernoj Americ; prosjeku dva sata dnevno po stanovniku). Iz tog kuta gledanja, kol:*:: možemo vidjeti, pojam “drame” obično znači izazivanje straha u neko~e kome se prijeti ili čija su prava ugrožena, nakon čega slijedi nasilje prer \

počinitelju. Taj je motiv toliko nepromijenjen da ima sve osobine ritua!; : milijunima strastvenih poklonika pa se može reći da je to na Zapadu nai.- nova religija.

Autori ove knjige nadaju se da su i drugi obrasci emocija u našoj ku.;_r prepoznatljivi, tj. da postoje i drukčiji zapleti u drukčijim pričama. . možemo


prepoznati ljudsku ranjivost i gdje su životi međusobno povez^ra . ljubavi kao i u sukobu. U takvim se obrascima životne priče vrte oko upc r.: _ u emocijama, doduše ne uvijek lako, ali s mogućnošću za kreativnost i rar_- mijevanje.Sažetak

Psihološke terapije u različitim oblicima postoje u religioznim aktivnostima i ritualima mnogih društava. Njihov opći cilj je ponovno uključenje u društvo Ijudi koji su prestali biti povezani sa svojom zajednicom. U takvim aktivnostima emocije imaju glavnu ulogu. U svjetovnoj praksi psihoanalitičke terapije 20. stoljeća klijent terapeutu priča svoju životnu priču u okviru strukture odnosa, gdje se pitanja skupljena u klijentovu emocionalnu shemu ponovno pojavljuju u obliku transfera. Međutim postoje brojni oblici psihoterapija i u većini njih je emocionalna osnova više ili manje izražena. U nekim vrstama terapije drži se da je izražavanje emocija korisno, u drugima je važnije razumjeti uobičajene i obrambene emocije, a u trećima je cilj dopustiti nove načine razmišljanja i djelovanja koji nemaju stare i dobro poznate emocionalne učinke. Emocije su u središtu terapije, jer one pokazuju naše ciljeve ili brige, uključujući i one najdublje. U terapiji je obično moguće početi iznova s brigama koje su nam najvažnije. Općenito govoreći, povoljni učinci terapije empirijski su dokazani, premda nije svaki terapeut uspješan sa svakim klijentom. Iz područja terapije i iz područja pripovjedačke književ- nosti zapisane tijekom posljednjih 4000 godina jasno je da emocije nisu nepromjenljive, već su podložne kreativnosti. One se javljaju kad se u životu pojedinca pojave problemi, tako da one određuju prioritete, ali i predstavljaju izazove kako se suočiti s teškoćama. U većini psihoterapija od klijenta se traži da ispriča priču o svom životu, priču gdje emocije imaju istaknuto mjesto. Vjerojatno nije slučajno da se


svjetska književnost također sastoji od priča koje najčešće uključuju likove s nekim ciljem ili brigom, koji stvaraju plan za rješavanje neke teškoće, a zbog toga se kod njih javljaju emocije koje ih mogu potaknuti na rješavanje problema. Da bismo mogli svjesno razumjeti svoje emocije, moramo se bolje upoznati s pričama koje i mi i drugi ljudi pričamo o sebi i svojim djelima.


I u psihoterapiji, kao i u drugim područjima, postoji vrlo koristan priručnik koji se sastoji od poglavlja o ishodima terapije, različitim terapijskim pristupima i o terapiji u različitim okruženjima:Allen Bergin i Sol Garfield (1994). Priručnik o

psihoterapiji i promjeni (4. izd.), New York: Wiley.

Evo knjige koja može poslužiti za raspravu o odnosu između psihoterapije, autobiografskog pamćenja, emocija i pričanja o sebi:Jeff Singer i Peter Salovey (1993). Zapamćeno “ja”:

emocije ipamćenje u ličnosti. New York: Free Press.O emocijama i kreativnosti pročitajte u knjizi:

James R. Averill i Carol Thomas-Rnowles (1991). Emocionalna kreativnost, U: K.T. Strongman (ur.), Pregled. međunarodnih istraiivanja emocija (str. 269-299). Chichester: Wiley.U ovom članku nalazi se pregled odnosa između psihologije i književne kritike te o ulozi emocija u čitanju i pisanju pripovjedačke književnosti:

Keith Oatley (1994). Taksonomija emocija u književnom izričaju i teorija identifikacije u pripovje- dačkoj književnosti, Poetics, 23, 53-74.

Documents

Razumijevanje emocija1