I

UVOD

Ova knjiga nastoji donijeti prikaz stanja i položaj specijalnog školstva kroz navedena

povijesna razdoblja i otkriti šta je sve utjecalo na ovo obrazovanje i njegov razvoj, koristeći

pedagoške časopise kao glavne izvore. U povijesti, osobe sa poteškoćama u razvoju su bile

odgajanje u odvojenim prostorima i odsječene od ostatka društva. Podsticalo se dualno,

potpuno odvojeno školstvo, što je vidljivo i iz zakonskih odredbi. I u BiH se, u dužem

razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, poticao posebni razvoj specijalnog školstva odvojeno

od redovnih škola. Važno je napomenuti da se u ovom radu tokom svakog navedenog

razdoblja koriste i termini koji su u to vrijeme prevladavali. Pojmovi koji su se najčešće

spominjali u ovom periodu bili su: specijalna pedagogija, specijalni odgoj, rehabilitacija,

habilitacija, defektologija, specijalno školstvo, specijalno osnovna škola, hendikep,

retardacija, retardirano dijete, djeca ometena u razvoju, defektno dijete, humanizam (u

nastavi), segregacija, integracija djece sa teškoćama u razvoju, individualizacija.

Savremeni pojmovi u specijalnom obrazovanju kojima se pokušava na neki način pokušava

ukoniti negativne i obilježavajuće konotacije gore navedenih pojmova jesu: individualizacija,

inkluzija, ekskluzija, diskriminacija, integracija, djeca sa posebnim potrebama, djeca sa

teškoćama u razvoju, oštećenje, teškoće u razvoju.

1

Važna razdoblja za školstvo i periodizacija, 1958-1990. godine

U prvom razdoblju koje traje od 1958-1970. godine važan događaj za obrazovanje predstavlja

Opći zakon o školstvu koji unosi promjene u cjelokupno obrazovanje. U ovom razdoblju

donesen je i Zakon o specijalnim školama, Pravilnik o kategorizaciji i evidenciji djece

ometene u fizičkom i psihičkom razvoju, te Pravilnik o organizaciji i radu specijalnih

osnovnih škola. Važno je napomenuti da su specijalne škole u ovo vrijeme bile u nadležnosti

Ministarstva prosvjete, dok specijalne škole u kojima su bila smještena djeca i mladež sa

ograničenim mogućnostima razvoja, umjereno, teže i teško retardirani, ostaju u nadležnosti

socijalne zaštite.

U drugom razdoblju, 1971-1980. godine prisutna je reforma školstva. Također, ovo je i

razdoblje stupanja na snagu Zakona o osnovnom obrazovanju i vaspitanju, 1971. godine. Ovaj

Zakon je pridonio brojnijem osnivanju i razvoju specijalnih odjela pri redovnim školama.

Njime su specijalni odgoj i obrazovanje postali integralnim dijelom jedinstvenog školskog

sustava u BiH. Člankom 154. određivano je da svaka osnovna i specijalna škola mora imati

pedagoga u svom sastavu, te da on ima položaj i odgovornosti nastavnika.

U trećem razdoblju koje se proteže od 1981. do 1990. godine usvaja se novi prečišćeni Zakon

o osnovnom obrazovanju i odgoju iz 1989. U ovom razdoblju se otvaraju i prvi odjeli i

odgojne grupe za predškolski uzrast djece ometene u psihičkom i fizičkom razvoju. Tokom

školske 1989/90. godine se otvaraju i prve odgojne grupe za lako mentalno retardiranu djecu

pri predškolskim ustanovama u Sarajevu i Zenici.

2

UDŽBENICI PEDAGOGIJE, 1964 – 1983

Opća pedagogija iz 1964. godine

Prema autorima ove knjige, smisao specijalnog odgoja je omogućiti djeci i omladini koja su

ometena u fizičkom i psihičkom razvitku stjecanje osnovnog općeg i stručnog obrazovanja

kako bi se pripremila za samostalan rad i život, te bili korisni članovi zajednice.

Specijalni odgoj i obrazovanje započinju sa predškolskim odgojem i nastavljaju se kroz dalje

obrazovanje. Ovaj oblik odgoja i obrazovanja je usmjeren na habilitaciju ili rehabilitaciju

ometenih u razvitku. Autor navodi da su postojale specijalne ustanove za predškolski odgoj,

specijalne osnovne škole, specijalne osnovne škole drugog stupnja (stručne škole, koje traju

3-4 godine), te specijalni zavodi. Na trećem stupnju školskog sustava nisu postojale specijalne

škole i zavodi ali je sposobna i darovita mladež, usprkos poremećaju, imala mogućnost

nastaviti školovanje u redovnim višim i visokim školama, te fakultetima.

Pedagogija iz 1968. godine

Glavni predmet specijalne pedagogije u ovom dobu bili su proces habilitacije i proces

rehabilitacije. Ciljevi specijalne pedagogije u ovom dobu bili su socijalna izgradnja djeteta i

svestrano oblikovanje njene/njegove ličnosti, kao i saniranje i otklanjanje invalidnog stanja ili

ublažavanja neke razvojne smetnje. Kao što se može primijetiti u udžbenicima pedagogije

koji su se koristili u R BiH, a koji su stizali iz Hrvatske i Srbije, specijalno školstvo je bilo

sastavni dio školskog sustava, te se provodilo kroz specijalne škole ili specijalne ustanove.

Međutim, u BiH nije bilo nijedne specijalne školske ustanove. Na kraju, možemo zaključiti da

je ovo razdobolje bilo razdoblje samo poziva da se nešto poduzme i pokušaja buđenja svijesti

svih društvenih subjekata. U Pedagogiji iz 1968. godine pojam specijalna pedagogija se i ne

spominje, a specijalni odgoj i sve vezano uz njega ne zauzima niti jednu stranicu u knjizi.

3

Pedagogija iz 1973. godine

U ovoj Pedagogiji nalazimo da je specijalni odgoj novo znanstveno područje u okviru

pedagoških nauka. Klasični termini kao što su „imbecil“, „debil“, defektan“ i dr. bivaju

izbačeni iz upotrebe, a prihvaćen je termin „razvojna ometenost“ i razvojno ometeno dijete“

iako pojam razvoja i ometenosti nije jasno određen. Stoga je društvo obvezno stvarati

specijalne institucije i zakone, osigurati stručnjake za rad s tom djecom te oblikovati

programe rada. Opći cilj specijalnog odgoja je bio isti kao i cilj općeg odgoja. Za njegovu

realizaciju bile su potrebne specijalne metode, sredstva, institucije i specijalno obrazovani

nastavnici. „Cilj specijalnog odgoja jest pomoći hendikepiranom djetetu da što potpunije

realizira svoj razvojni potencijal kako bi se smanjio hendikep uzrokovan somatopsihičkim

oštećenjem.“

Suvremena stremljenja u specijalnom odgoju se ogledaju u: postavljanju specijalnog odgoja

na znanstvenu osnovu, podizanje kvalitete obrazovanja nastavnika, integriranje

hendikepiranih učenika u redovne osnovne škole, povećana briga za djecu sa višestrukim

oštećenjima i mijenjanje stavova prema hendikepiranih osoboma. Prema Kirku, svako dijete

je imalo pravo obrazovati se prema svojim sposobnostima i na mjestu gdje mu je to

najpovoljnije. Osnova znanja se dobivala u redovnom razredu, dok se specijalni dio

obrazovanja, ovisno o hendikepa, dobivao individualno ili u manjim grupama. Također, bila

je prisutna i specijalna škola u bolnici, koja se organizirala za svu kroničnu bolesnu djecu koja

su u bolnicama ostajala duže vrijeme kao i zavodi kao dugotrajni i doživotni smještaj velikog

broja hendikepa.

Pedagogija iz 1983. godine

U ovom udžbeniku stoji da je specijalni odgoj namijenjen osobama koje imaju stanovite

smetnje ili teškoće u razvoju zbog čega je potrebno uključiti i specijalni odgojni postupak.

Specijalni odgoj je bio usmjeren na osposobljavanje odgojenika sa smetnjama u razvoju za

njegovu radnu i životnu djelatnost, te na olakšavanje njegovog općeg stanja, izazvanog

teškoćom. U ovoj knjizi nailazimo na nešto što do tada nije bilo svrstano u oblast specijalnog

odgoja, a to je proučavanje problema odgoja i omladine s poremećajima u ponašanju i

ličnosti. Svako dijete ima pravo na odgoj, uvažavajući njene/njegove posebnosti i

sposobnosti. Obzirom na sve teškoće na koje nailazimo u području specijalnog odgoja, autori

naglašavaju da je timski rad neizbježan i jedan od osnovnih pretpostavki za uspjeh na ovom

području.

4

II.

TEORIJSKI OKVIR ZA HISTORIJSKI PREGLED RAZVOJA SPECIJALNOG

OBRAZOVANJA U PEDAGOŠKOJ LITERATURI U BIH

1. UTJECAJI NJEMAČKE I SOVJETSKE PEDAGOŠKE MISLI NA PEDAGOŠKU

TEORIJU I ŠKOLSKU PRAKSU U BIH

Na razvoj pedagoške teorije i prakse u BiH velik je utjecaj imala njemačka pedagogija.

Utjecaj je naročito ostvarivan nasljedovanjem Herbarta i uvođenjem principa radne škole koja

se najvećim dijelom oslanjala na socijalnu pedagogiju.

Škola u BiH nakon 1945. godine postaje narodna, dostupna i obvezna za sve i besplatna.

Odgoj i obrazovanje tako postaju oružje u političko borbi za stvaranje novog socijalističkog

čovjeka.

U Bosni i Hercegovini je pedagogija bila marksistička, u pojedinim razdobljima dogmatska,

ali i sve više okrenuta učeniku i nastojanjima da ga se, barem deklarativno, stavi na mjesto

subjekta u odgojno-obrazovnom procesu. Utjecaj sovjetske pedagogije ogledao se i u

tretiranju djece sa posebnim potrebama. Prema stajalištima iz SSSR-a poteškoće u učenju i

nesnalaženje u redovnoj ustanovi su zapravo ostatak klasne svijesti koja priječi normalan

razvoj djeteta.

2. PROSVJETNO-KULTURNE PRILIKE U BOSNI I HERCEGOVINI

Neposredno nakon Drugog svjetskog rata, obrazovanje je bilo na nezavidnom nivou. Nije

bilo dovoljno školskog prostora za primiti svu djecu, kao ni nastavnog kadra pa su mnoga

djeca ostajala izvan škole sve do zaposlenja, gdje bi kasnije pohađali večernje škole.

Postojali su partizanski tečajevi koji su nastojali obučiti borce koji su pokazivali sklonost za

obrazovanjem za buduće ulogu učitelja. Prije rata broj nepismenih u BiH je prelazio 70%, te

nije postojala nijedna visokoškolska ustanova, osim vjerskih. Nepismenost nije bio problem

isključivo obrazovnih institucija, nego zadatak cijelog društva i svih njegovih građana.

5

Prvi učiteljski tečaj na teritoriji BiH bio je u selu Prisjeka kod Gornje Sanice, 1944. godine.

Tu su se osposobljavali prvi učitelji partizani. Međutim, nije bilo nikakvih udžbenika niti

priručnika, pa su polaznici do kasno u noć ostajali i usaglašavali gradivo i stavove o

pojedinim nastavno-pedagoškim pitanjima. Nakon završetka ovih tečajeva 1944. godine došlo

je do otvaranja redovnih osnovnih škola i intenzivnijeg rada na organizaciji osnovnog

obrazovanja. Ustavom iz 1950. godine obrazovanje je postalo obavezno za djecu od 7-15

godina, u trajanju od 8 godina. Nije bilo propisa koliki maksimalan broj učenika može biti u

jednoj školi ili odjeljenju u odnosu na jednog nastavnika. Važno je bilo da školu pohađaju sva

odrasla djeca sa školskog područja i učitelji nisu odbijali sve ih primiti, pa i preraslu djecu ako

je prostor u školi to dopuštao. Tijekom višegodišnjeg rada na opismenjavanju stanovništa od

16-45 godina, nije bilo odmora za učitelji, koji su, pak, preko ljetnog raspusta imali seminare i

tečajeve za stručno usavršavanje. Za to nisu tražili nikakvu nagradu.

Nažalost, položaj djece sa posebnim potrebama i briga za njih je u ovom periodu bila upitna.

Stoga i nema osobitog traga o skrbi za njih sve do 1958. godine.

3. OSVRT NA OPĆI ZAKON IZ 1958. GODINE

Zakon o školstvu je bio najznačajniji od svih zakonskih propisa iz oblasti prosvjete koji je

dotad razmatrala Narodna skupština. Osnovna njegova karakteristika bila je da je on imao

opći ustavni karakter, što je značilo da su se na njegovoj osnovi trebali građivati detalji

zakonski i drugi propisi. Ovaj zakon je propisivao obveznu osnovnu izobrazbu za djecu sa

psihičkim i fizičkim poteškoćama, te je na osnovu njega NR BIH donijelo Zakon o

specijalnim školama 1960. godine. U članku 5. se navodi da je za djecu ometenu u fizičkom

ili psihičkom razvitku obvezan osnovni odgoj i stručno obrazovanje koje se vrši u specijalnim

školama. Nastava u školi je bila besplatna te se učenicima trebalo osigurati i zdravstvena

zaštita prema posebnim propisima. Nastavni plan i program je morao biti prilagođen

intelektualnim i fizičkim mogućnostima učenika, uzrastu i životnim potrebama omladine.

Odgoj i obrazovanje djece ometene u fizičkom i psihičkom razvitku vrši se u predškolskim,

školskim i drugim ustanovama organiziranih u tu svrhu. Također, na osnovu mišljenja stručne

komisije, učenici na specijalnom školovanju prelaze u odgovarajuće redovne škole.

Nastavnici koji su predavali u specijalnim školama su morali imati završenu odgovarajuću

školu za obrazovanje nastavnika specijalnih škola.

6

4. STUPANJ RAZVIJENOSTI SPECIJALNOG OBRAZOVANJA

Specijalno obrazovanje bilo je sastavni dio sustava obrazovanja. Kada bi djeca ometena u

fizičkom i psihičkom razvoju završila osnovno školovanje, njihovo daljnje obrazovanje i

odgoj su bili organizirani u specijalnim školama za srednje usmjereno obrazovanje i u

centrima u kojima su se obučavala za jednostavna i manje složena zanimanja. Međutim,

segregacija je bila jako prisutna u redovnim osnovnim školama. Zabilježeno je da su postojale

samo redovne osnovne škole s ponekim specijalnim odjelima unutra njih. Nastava je bila

uglavnom kombinirana, jer nije bilo dovoljno mjesta niti za „normalnu djecu“ a kamoli za

djecu s poteškoćama u razvoju. U tom periodu R BiH nije imala ustanovljen defektološki

fakultet ili barem akademiju.

5. ZAKON O SPECIJALNIM ŠKOLAMA, 1961. GODINE

Prvi Zakon o specijalnim školama usvojen je dana 14.4.1961. godine na zasjedanju Narodne

skupštine R BiH. U ovom Zakonu spomenuta su slijepa, gluha, umno-zaostala djeca i druge

kategorije djece ometene u razvitku. Polazeći od ideje obveznog školovanja, ovaj Zakon je

utvrđivao stručno osposobljavnje koje se trebalo vršiti u specijalnim stručnim školama ili

odjelima pri redovnim stručnim školama. Godina 1964. usvojen je novi Zakon o specijalnim

školama. Zakonom su škole i ustanove za specijalno obrazovanje izdvojene od ostalih

obrazovnih ustanova. Zadaci specijalnih škola bili su odgajati i obrazovati djecu i mladež;

osigurati im povoljnije uvjete za fizički i psihički razvitak, kako bi se kod njih razvile

sposobnosti i sklonosti za život i rad u zajednici; usmjeravati ih i pripremati za ona zanimanja

koja odgovaraju njihovim sposobnostima i sklonostima; poticati ih da u izvršavanju svojih

zadataka surađuju sa svojim roditeljima ili starateljima i dr. Školovanje je bilo obavezno za

djecu od 7-15 godine živote. Dijete se upisivalo u najbližu specijalnu školu. U školama se

koristio individualni pristup djetetu. Djeca koja nisu mogla da napreduju uporedo sa

vršnjacima bila su prebacivana u posebna odjeljenja. Također, i djeca koja su napredovala u

specijalnim školama prebacivana su u redovne škole ili druge odgovarajuće specijalne škole.

7

6. INSTITUCIJE-USTANOVE KOJE SU SE BAVILE SPECIJALNIM ODGOJEM I

OBRAZOVANJEM

Već 1947. godine učinjen je „revolucionaran“ potez u školovanju slijepe djece u BiH

osnivanjem Državnog zavoda za slijepe u Sarajevu. Odlukom ministarstva za narodno

zdravlje i socijalnu politiku Vlade NR BiH adaptirana je stara zgrada u Halibašića broj 5 i

pretvorena u Dom za slijepe. Dom je primio 30 slijepih osoba različitih godina starosti i to je

bio prvi pokušaj odgoja i obrazovanja slijepih u BiH. Veliku pomoć organima vlasti i

stručnim službama pružala su društva za pomoć mentalno retardiranoj djeci i omladini

okupljajući i udružujući njihove roditelje, te pomažući članove i stručnjake. Ova društva su se

bavila otkrivanjem mentalno retardiranih osoba, pružanjem financijeske pomoći za otvaranje

edukativnih i zaštitnih ustanova i nabavku opreme, kroz pomoć roditelja i dr. Bitnost

predškolskog odgoja je u ovom domu bila prepoznata, te se on smatrao „temeljem na kojem

se zida složena zgrada osnovnog i svakog drugog vaspitanja i obrazovanja.“ Međutim, do

1975. godine predškolskim odgojem je bilo obuhvaćeno samo oko 4% djece do 7 godina

starosti. Do 1962. godine specijalne škole su bile četverorazredne kad prerastaju u

osmogodišnje škole. Zakonom je bilo određeno da se korisnicima, roditeljima djece ometene

u psihofizičkom razvoju, samohranim roditeljima, djeci bez roditelja, uživateljima obiteljske

mirovine i invalidnine sa zaštitnim dodatkom da dodatak na plaću roditelja, ovisno o visini

plaće.

7. ŠKOLOVANJE KADROVA IZ BIH ZA SPECIJALNE ŠKOLE

Usprkos alarmantim upozorenjima, BiH je i dalje ostajala bez škola za obuku kadrova za rad s

djecom u teškoćama u razvoju. Zainteresiranima se omogućavalo da kroz redovno izvanredno

studiranje na višim pedagoškim školama na Odsjeku za defektologiju u Beogradu i Zagrebu

steknu potrebno teorijsko i praktično znanje. U početku su kadrovi iz drugih republika dolazili

u Bosnu i Hercegovinu kako bi pokrenuli i održali proces školovanja djece s fizičkim i

psihičkim poremećajima, da bi kasnije sami zavodi i škole počeli ulagati u stalno

usavršavanja svoga osoblja.

8

III

PROSVJETNI LIST

To je najstariji pedagoški magazin u Bosni i Hercegovini. List se bavio konkretnim pitanjima

školske teorije i prakse, te se pridavala velika pažnja specijalnom odgoju i obrazovanju.

Također, u razdoblju od 1958 do 1970 godine bavio se nepismenošću djece te pojavom

isključivanja ženske djece iz škole, kao i problemima neprihvaćenosti djece iz drugih sredima

u školama, te delikvencijom i maloljetničkom skitnjom.

U Beogradu je 1960. godine održan plenum Centralog društva defektologa Jugoslavije na

kojem su razmatrana najaktualnija pitanja specijalnog školstva.

Uloga sindikata bila je važna pri rješavanju problema specijalnog školstva, ne samo u

osiguravanja određenih prava onim članovima koji rade u specijalnom školstvu, nego je

Sindikat trebao biti i pokretač akcija i sudionik u rješavanju krupnijih problema. Školovanje

ove djece je uveliko ovisilo i od sindikata.

Pojedina djeca su napuštala škole, jer su općine odbijale dalje za njih plaćati troškove

školovanja, budući da se radilo o djeci socijalnih osiguranika za koje su, po postojećim

propisima, trebali plaćati troškove zavodi za socijalno osiguranje. U nemogućnosti da svoju

djecu školuju u BiH, neki roditelji su svoju djecu slali izvan Republike, u Makedoniju, Srbiju

i Hrvatsku.

U 1961. godini je održan seminar za natavnike specijalnih škola. Nastavnik škole za

gluhonijemu djecu, Boro Korać je izvijestio da je u BiH postojao izvjestan broj mentalno-

zaostale i slijepe djece, a da je najveći broj otpadao na gluhu djecu. Glavna tema rasprave na

ovom seminaru je bilo pitanje razvijanja govora kod gluhe djece, kao i pitanje korištenja

suvremenijih metoda rada u odgoju i obrazovanju djece sa problemima sluha. Ova djeca su

donekle bila u prednosti nad drugom djecom sa poteškoćama u razvoju, jer je postojao Savez

gluhih koji se brinuo o njima.

Veliki problem u specijalnom školstvu je predstavljao i nastavni kadar. Prilikom raspisivanja

natječaja za stipendije u BiH, uglavnom su se javljali kandidati iz drugih republika, koji bi po

završetku studija odradili šta su dužni, pa bi se vraćali u svoju republiku. Domaći nastavnici

su odbijali ove studije jer su u narodu smatrali ludim one koji to studiraju. U ustanovama koje

su se bavile odgojem i obrazovanjem defektne djece nalazio se priličan broj pedagoških

9

radnika koji su imali iskustva u radu s ovom djecom, ali nisu imali specijalnu pedagošku

spremu, koja bi im omogućila da kvalitetu nastave podignu na viši stupanj.

Da bi specijalne škole pratila nova dostignuća, organizirani su ljetni seminari za nastavnike

specijalnih škola i ustanova.

Principi novog NPP bili su postavljeni tako da se stalno imalo u vidu ličnost učenika i

njen/njegov svestran razvoj. Pri tom je nastavnik bio dužan prilagođavati nastavne sadržaje

prosječnim mogućnostima učenika, voditi računa o svim specifičnostima učenika i sredine u

kojoj se škola nalazi, uvoditi dopunsku nastavu za učenike koji su stalno ili povremeneno

zaostajali u nastavi jednog ili više predmeta.

Prema pravilniku o organizaciji i radu specijalnih osnovih škola, u specijalnom odjelu je

moglo biti od 7 do 12, a najviše 14 učenika.

Problem nepismenosti nije izuzeo ni odrasle, pa je u BiH od ukupnog aktivnog stanovništva

samo 44,6% imalo završenu četverogodišnju osnovnu školu, a samo 3,8 osmogodišnju.

Većinu nepismenih su činili individualni poljoprivredni proizvođači, te velik broj radnika koji

je radio u ovim poljoprivrednim organizacijama i zadrugama.

Mnogi roditelji su zabranjivali svršenim učenicima IV i V razreda da nastave školovanje, a

nije bio rijedak slučaj namjernog ometanja djece koja su se upisivala u prvi razred osnovne

škole. U ovome su se najviše isticali imućniji roditelji i to, uglavnom, roditelji ženske djece.

Učenici su, također, često izostajali sa redovne nastave u vrijeme jesenjih i proljetnih radova

zbog pomaganja kod kuće.

Osipanje učenika iz škole utjecalo je i na one roditelje koji bi svoje kćerke slali u školu, ali se

u razredu jedna učenica osjećala izgubljenom. Da bi spriječili da dijete ide u školu, roditelji su

išli tako daleko da su svoju žensku djecu proglašavali ludima ili nesposobnima. Liječnici su

izdavala takva uvjerenja s obrazloženjem da dijete treba biti oslobođeno škole. Mnogi su

radije plaćali kaznu od 500 novih dinara nego puštali djecu u škole. Opravdanje roditeljima je

bilo i to što osnovna škola nije bila prilagođena selu, kojemu nisu trebale pripreme za rad u

industriji.

U Prijedoru je 1963. godine otvorena jedna nova institucija, Medicinsko-pedagoško

savjetovalište s ciljem da se pomogne roditeljima u odgoju djece.

10

Mreža specijalnih škola je bila jako nerazvijena. Mnogi roditelji su se pitali kakva je svrha

kategorizacije kad se nije vodilo računa o daljnjem školovanju ove djece. Također je bilo

primjetno da nije bilo škole niti odjela u kojima nije bilo učenika koji su zaostajali u

psihičkom razvoju. „Uglavnom su takva djeca bila razvrstana u kategoriju imbecila ili debila.

Takva djeca su „učila“ jedan razred po tri ili više godina, te su često do 15 godina završavala

IV razred, a da nisu niti slova naučila.“

Porast odgojne zapuštenosti i delikvencije kod djece i omladine bio je sveprisutniji. Veliki

broj djece je ponavljao razrede ili napuštao osnovne škole.

Prosvjetni list u razdoblju od 1971-1980

I ovo razdoblje obiluje člancima prosvjetni djelatnika koji su nastojali svojim prilozima

pridonijeti poboljšanju stanja u školstvu BiH ili ukazati na propuste i predložiti rješenja.

Pored problema segregacije djece sa teškoćama u razvoju, postojao je i problem stalne spolne

diskriminacije ženske djece, kao i nepovoljan položaj siromašne djece i djece koja su u školu

dolazila iz udaljenih krajeva.

Novi zakon o školstvu 1971. godine predviđao je ravnopravan trerman i redovnom i

specijalnom osnovnom obrazovanju. Činjenica je da je školovanje djece zaostale u psihičkom

i fizičkom razvoju do tada bilo u priličnoj mjeri zapostavljeno, Konkretno, osnovnim

školovanjim bilo je obuhvaćeno svega nešto više od 3.000 djece, a cijenilo se da u BiH ima

oko 85.000 djece za koju je bilo potrebno osigurati specijalno školovanje i profesionalno

obrazovanje.

Novi nastavni plan i program iz 1972. godine težio je ka racionalizaciji, intenzifikaciji i

modernizaciji nastave. Ovaj nastavni plan i program bio je prilagođen učeniku prosječnih

intelektualnih sposobnosti.

Iz članka o kategorizaciji djece ometene u razvitku, saznajemo o poteškoćama i preprekama

koje su se javljale pri ovom procesu, a to su: nedostatak sredstava za plaćanje komisija,

11

nerazumijevanje lokalnih organa vlasti, nedostatak sigurnih testova i drugih instrumenata za

ispitivanje i dr.

Specijalna osnovna škola „Kosta Popov“ u Tuzli je bila jedina osnovna škola ove vrste u

sjeveroistočnoj Bosni u 1971.godini. Na samom početku rada, škola je imala 12 odjela i 145

učenika, s 11 stručnih nastavnika oligofrenopedagoga i s ostalim potrebnim nastavnicama.

Mladi kolektiv škole se u svom radu susretao s različitim problemima, kao što je npr.

odbijanje roditelja da upišu svoju djecu u Specijalnu školu, bez obzira na kategorizaciju, jer je

to bila „škola za lude“.

U februaru 1973. godine Savjet za prosvjetu je na osnovu prijedloga Prosvjetno-pedagoškog

zavoda Tuzla donio Odluku o formiranju specijalnih odjela pri Školi učenika u privredi.

Postojali su i fondovi dječije zaštite koji su se osnivali u svrhu pružanja pomoći siromašnijoj

djeci, realizujući svoje djelovanje kroz različite vidove kao što su: rad školskih kuinja koje

osiguravaju tople obroke djeci, besplatna nabavka udžbenika, odjeća siromašnim učenicima i

sl.

U ovom periodu je prema statističkim podacima iz 1973.godine u BiH bilo 672.000

nepismenih ili 23,2% starih između 10 i više godina, što znači da je u prosjeku svaki šesti

stanovnik bio nepismen.

U SRBiH je svega 9% lako mentalno retardirane djece bilo obuhvaćeno specijalnim

školovanje u 1974.godini. U BiH je na 4,000.000 stanovinika dolazio jedan jedini zavod u

Sarajevu i dvije specijalne škole, te škole u Zenici i Tuzli.

Škola je također imala za zadatak i suzbijati i smanjivati broj učenika huligana, te

problematičnim učenicima ne smije gledati kroz prste, već ih kažnjavati logičnim kaznama,

postupno, od premještanja u drugu školu i isključivanja iz škole kada navrše 15 godina.

U BiH je slijepo i teško slabovidno dijete po pravilu zavrpavalo osnovne škole u ustanova za

slijepe u kojima se radilo po Nastavnom planu i programu za redovne osnovne škole. Zavodi

za ovu djecu su postojali u Sarajevu i Derventi.

12

Prosvjetni list u razdoblju od 1981- 1990

U ovom razdoblju vidljivi su pozitivni pomaci u razvoju specijalnog odgoja i obrazovanja u

BiH. Navodi se 1981. godine najva otvorenja odsjeka za defektologiju na Pedagoškoj

akademiji u Sarajevu kako bi se proizveo veći broj stručnog kadra za djecu s poteškoćama, no

kako znamo do tog otvorenja još ni danas nije došlo.

Naglašava se važnost predškolskog odgoja za djecu s poteškoćama i rane intervencije koja bi

omogućila znatno veći napredak te djece ukoliko bi se od malih nogu radilo s njima na

adekvatan način. Međutim, nisu otvarani centri za predškolski odgoj, najčešće s izgovorom da

se određene poteškoće i smetnje tek kasnije otkriju kod djece, što je bilo neosnovano.

Početkom osamdesetih godina pojavljuje se pojam „integracija“ pod kojom se

podrazumijevalo uključivanje djece s posebnim potrebama u specijalne odjele unutar

redovnih škola, gdje bi se ta djeca svakodnevno susretala s vršnjacima i ne bi bila izdvajana

od sredine. Kasnije dolazi i do potpunijeg značenja pojma integracije, o čemu govori jedna od

spisateljica Prosvjetnog lista, defektologinja Neve Šain.

Moglo se primjetiti da se društvo probudilo i shvatilo neophodnost posvećivanja pažnje toj

djeci o kojoj niko nije vodio računa.

U banjalučkoj osnovnoj školi „Georgi Stojkov Rakovski“ uvedena su dva specijalna odjela

mentano retardiranih učenika s kojima su radili nastavnici defetktolozi i postizali dobre

rezultate. U naselju Čengić Vila u Sarajevu otvoren je moderan i funkcionalan Centar za

obrazovanje, odgoj i radno osposobljavanje djece s mentalnim oštećenjima. Usmjeravali su

djecu manualnim zanimanjima, čime je radni odgoj dobio na značaju.

1985. dolazi do uvođenja socijalnog radnika u škole zeničke općine zbog specifičnih uvjeta

učenika i njihovih obitelji. Primjer je bila škola u Nemiloj- isključivo radnički kraj. Očevi

djece uglavnom radili u Željezari, a 98% majki nezaposlene. Malo je bilo pismenih i sa

završenim višim brojem razreda što je dovelo do neslaganja da ženska djeca idu u školu.

Uvođenje socijalnog radnika je u izvjesnoj mjeri olakšalo problem.

Specijalne srednje škole su bile namjenski izgrađene s odgovarajućim učionicama, nastavnim

učilima i pomagalima. Čak su imale i vlastite radionice za izvođenje praktične nastave.

Iako se govori o značajnom napretku, i dalje su razvoj kočili razni nedostaci koji su se javljali.

Jedan od takvih primjera koji se navodi je loša evidencija djece s poteškoćama zbog komisija

13

koje nisu dobro izvršavale svoju obavezu, manjka socijalnih radnika u pojedinim mjestima,

površnog pregleda djece prilikom upisa u školu, a i roditelja koji nisu željeli priznati da

njihovo djete ima pometnje i da ga treba poslati u specijalnu školu. Nedostatak stručnog kadra

je i dalje kočio razvoj specijalnog školstva, a samim tim i nastavnih planova i programa,

udžbenika i odgovarajućih ustanova.

NAŠA ŠKOLA

Časopis za pedagoška pitanja- „Naša škola“ osnovan je 25.1.1950. godine u Sarajevu na

osnivačkoj skupštini Pedagoškog društva NR BiH. Glavni urednik bio je Hasan Đikić, a neki

od članova redakcije: Gavrilo Subotić, Ahmed Mulahalilović, Nevenka Vukman.. List se

bavio isključivo pitanjima obrazovanja, odgoja i nastave, te podizanjem stručne i pedagoške

kulture čitatelja. U početku je bilo i priloga iz metodike nastavnih predmeta. Nešto kasnije list

postaje strukturalno dinamičniji, prati savremene probleme koji se javljaju u obrazovanju, te

donosi razna iskustva učitelja i nastavnika. Naša škola postaje zapravo časopis za teoriju i

praksu osnovnog odgoja i obrazovanja. Godišnje izlazi 5 brojeva, a štampa se i na ćirilici i na

latinici. To je bio priručnik ili podsjetnik prosvjetnom djelatniku u njegovom svakodnevnom

radu u nastavi. Časopis i danas postoji što ukazuje na njegovu prihvaćenost i popularnost.

Naša škola kroz razdoblje od 1958- 1970

Glavne smjernice koje se pojavljuju u ovom časopisu tokom 60-tih godina bile su smjelost

dopisnika da“ iskaču“ iz okoline i govore o humanizaciji odnosa u školi tj., da djeci treba dati

mogućnost za razvoj svih vještina, govorilo se o individualizaciji i prilagodbi nastave

učenicima. U to vrijeme je u Zenici Centar za socijalni rad anketiranjem došao do podataka da

je u školskoj 1965. godini bilo 1044 umno zaostala učenika u 15 osnovnih škola, a najveći

broj njih je bio u prvom razredu. Djeca s poteškoćama su bila prepuštena sami sebi, nisu bila

poželjna u društvu, a i manjkalo je kadra koji bi bio sposoban raditi s takvom djecom. Djecu

su bila maltretirana i od strane roditelja koji nisu bili upoznati sa djetetovim zaostatkom nego

su smatrali da je lijeno i neodgovorno te ga kažnjavali. Tu se uvidio nedostatak pedagoga ili

psihologa koji bi uputio okolinu i samo dijete u bit problema.

14

Naša škola kroz razdoblje od 1971-1980

Ovo razdoblje nameće ideju uvođenja socijalnog rada u redovne škole zbog sve veće pojave

maloljetničke delikvencije i skitnje. Govori se i o dopunskoj nastavi, specijalnim odjelima i

ako je suditi po tekstovima, dolazi do poboljšanja polažaja djece s posebnim potrebama.

1970. godine pojavljuje se socijalni rad kao nova djelatnost u školi koja ima za cilj da pobliže

upozna učenike, njihove obitelji i situaciju u kojoj žive. Pored odgojno- obrazovne funkcije

uvođenja socijalnog radnika u škole, cilje je bio i društvena zaštita djece i omladine.

Što se tiče djece s posebnim potrebama čije poteškoće su nerijetko uočavane tek u školi od

strane učitelja, on ih šalje psihologu ili liječniku. Tada je u sarajevskom Domu zdravlja

djelovalo Savjetovalište za mentalno zdravlje djece i omladine gdje bi se slali učenici kod

kojih su primjećene određene poteškoće. Navodi se da su djeca poslana u specijalne škole

imala bolji tretman od onih manje „zaostalih“ koji su ostajali u redovnim školama i gubili se u

sadržajima neprilagođenim za njihove sposobnosti.

Učitelji koji su radili s ovom djecom osjećali su se poniženo jer je samo tehnološki višak

radio s njima, a djeca su i dalje ostajala na margini stereotipa što je izazivalo devijantna

ponašanja i delikvenciju. Organizovana je bila i dopunska nastava za djecu s posebnim

potrebama gdje se više poklanjalo pažnje svakom učeniku ponaosob.

U ovom periodu kroz teme i diskusije u člancima Naše škole već se primjećuje duh integracije

i inkuluzije koji nalažu dopisnici.

15

Naša škola u razdoblju od 1981- 1990

Tri su važne teme koje se nameću kroz ovo razdoblje časopisa:

- Maloljetnička delikvencija

- Problemi djece povratnika iz inozemstva

- Tretman djece s višestrukim oštećenjima

Uzrok maloljetničke delikvencije se tražio u ličnosti samog delikventa ili u društvenim

odnosima.

„Ona je urokovana brojnim negativnim faktorima: lošim odnosima u obitelji, nepedagoškim i

grubim odnosima roditelja prema djeci, fizičkom kažnjavanju, maltretiranju i omalovažavanju

djece i omladine.“

Broj djece povratnika iz inozemstva stalno se povećavao i njihova soccijalna prilagodba je

bila teška i duga, sve dok ne bi savladali jezik i privikli se na novu sredinu. Škole su imale

zadatak da prilagode nastavu i njima, međutim mnoge škole nisu baš iskazivale posebnu

pažnju prema njima, niti im pomagale u prilagodbi što je dovodilo do negativnih posljedica.

Pravilnik o otkrivanju, ocjenjivanju sposobnosti, razvrstavanju i evidenciji djece i omladine

ometene u fizičkom i psihičkom razvoju u SR BiH iz 1975. godine je dokument koji je uveo

kategoriju koja do tada nije postojala, a to su djeca s više smetnji u razvoju. Međutim tadašnje

speijalne škole otvarane su u funkciji pojedinačnih smetnji, te su se djeca najčešće

kategorisala prema prirodi primarne smetnje u razvoju.

Jedan od zanimljiv tekstova iz ovog perioda je i onaj koji govori o ulozi pedagoga kako su je

doživljavali prosvjetni radnici. Od pedagoga i psihologa se očekivalo da kažnjavaju djecu i

budu policajci u otkrivanju njihovih pogrešaka i prijestupa. Svaki drugačiji rad bio je

osuđivan od strane nastavnika. I u ovom razdoblju nastavlja se razvoj specijalnog školstva, ali

opet ne odmičući daleko od stereotipa društva spram djece s posebnim potrebama.

16

PORODICA I DIJETE

Ovaj časopis je bio namijenjen za društvenu brigu o djeci predškolskog i osnovnoškolskog

uzrasta. Osovao ga je Savjet za vaspitanje i zaštitu djece Bosne i Hercegovine. U Sarajevu je

izalzio od 1953. godine. Prva urednica je bila Mila Bajalica, a kasnije i Zaga Umičević te

Marženka Žarković.

Časopis se bavio problemima odgoja i obrazovanja, socijalnoj i medicinskoj zaštiti djece u

obitelji, predškolskoj ustanovi, školi i široj društvenoj zajednici.

Pružao je neophodnu pomoć obiteljima i djeci, savjete odgajateljima i nastavnicima, te nudio

veoma korisne i zanimljive teme. Kvaliteta časopisa se stalno poboljšavala i bilo je

pretplatnika iz svih dijelova bivše države.

Razdoblje od 1971- 1980

Brojni članci ovog časopisa govore o specijalnom školstvu. U jednom od listova govori se o

upisu djeteta u školu i procjenjivanju zrelosti gdje se pored liječnika uključuju psiholog i

pedagog koji primjenjuju psihološke instrumente, najčešće testove inteligencije.

Pominju se sve više roditelji djece s posebnim potrebama i njihova ključna uloga u razvoju

njihovog djeteta pored škole. Naglašava se važnost roditeljske saradnje sa stručnjacima te

kreiranje svjesti o tome da njihovo dijete neće moći nikada u potpunosti doseći svoje

vršnjake.

Pominje se i novi zakon- Dodatak na djecu koji je uveden i kazano je da će ga obitelj primati

ovisno o imovinskom stanju, te da će djeca s posebnim potrebama primati viši iznos dodatka

od predviđenog za ostale.

Na sve načine se nastoji olakšati djeci iz siromašnih i nesređenih obitelji u vidu redovnog

prijevoza do škole i toplog obroka u školskoj kuhinji. Prisutna je bila i socijalna nejednakost

koja se očitovala prilikom odabira škole za upis i pri smještaju u domove što se nastojalo

prevazići humanizacijom odnosa u školi.

17

Razdoblje od 1981- 1990

Ovo razdoblje obiluje člancima o specijalnom školstvu. U jednom od članaka autor pominje

da su neki nastavnici djecu s poteškoćama nazivali „Problem- djeca“, jer su ona kao negativno

utjecala na ostalu djecu. Tu se možemo zapitati o stručnosti i pedagškoj osvještenosti tih

nastavnika.

Socijalizacija djece s poteškoćama je bila važna tema i zadatak svih društvenih i prosvjetnih

faktora je bio stvarati organizacijske, pedagoško- psihološke te humane odnose i uvjete gdje

bi svi podjednako surađivali i gdje bi svaki pojedinac ostvarivao rezultate shodno svojim

mogućnostima, stjecao samopouzdanje i socijalizirao se.

Iz članka iz 1981. godine saznajemo da se u specijalnim školama organizuju i slobodne

aktivnosti. Djeca su se na taj način uključivala u samoupravljanje i pružao im se društveni

odgoj. Slobodnim aktivnostima se podiže aktivitet, razvijaju osjećanja za svoj rad i osjećanja

drugarstva, prijateljstva i socijalne adaptacije.

Javlja se i zaštita te zbrinjavanje djece bez roditelja, najčešće u drugu obitelj, u specijalizirane

institucije (dom, prihvatilište, Centar, zavodi), starateljstvo i usvojenje. Tražio se način da se

ta djeca odgajaju u što boljim uvjetima uporedo sa vršnajcima. Međutim, kakav je odnos bio

prema njima govori jedan primjer Doma za nezbrinutu djecu kod Zvornika gdje su se

stanovnici u blizini gdje se gradio Dom, plašili za svoju djecu i sigurnost jer su smatrali takvu

djecu delikventima i otpadnicima.

Iz svih članaka i izvora može se zaključiti da je socijalizacija djece s poteškoćama najviše

ovisila i bila determinirana od strane društva i njihovog odnosa prema njima.

18

IV

ZAKLJUČNA RAZMATRANJA ZA SVA TRI ISTRAŽIVANJA

Razdoblje 1958- 1970, Prosvjetni list i Naša škola

- Stanje u obrazovanju je bilo haotično jer se zemlja oporavljala od dugog rata

- Većina priloga bavi se važnošću donesenih zakona ključnih za daljni razvoj

obrazovanja i odgoja

- Više od polovice stanovništva je bilo nepismeno i imalo predrasude prema školi

- Država je na razne načine pokušavala poboljšati alarmantno stanje u školama

- O specijalnom školstvu gotovo da nije bilo govora. Kadrovi su se obrazovali u

Zagrebu, Beogradu ili Ljubljani, ali u nedovoljnom broju. Nije bilo katedre za

specijalnu pedagogiju niti časopisa i udžbenika za ovu oblast.

- Ohrabrenje su bili članci koji su govorili o humanizaciji odnosa u školama, pravima

svakog djeteta na obrazovanje i o zabrani podjele djece po različitim osnovama.

- Djeca s poteškoćama u razvoju, djeca iz siromašnih obitelji, te domska djeca bili su

„problem“ za društvo i nastavnike, od njih se očekivalo jednako kao i od druge djece

ili su redovno obnavljali godinu, te specijalno školstvo općenito nije imalo puno

izgleda u toj fazi.

Razdoblje 1971- 1980, Prosvjetni list, Naša škola i Porodica i dijete

Sva tri časopisa kroz svoje članke su spominjala specijalno školstvo i probleme koji su se

javljali na tom polju. Još uvijek je ono bilo po strani i nije mu se pridavao veliki značaj.

Naša škola govori o socijalnim nejednakostima u školi, potrebi uvođenja socijalne službe i

humanizaciji odnosa. Naglašava važnost dopunske nastave i individualnog rada. Propagiralo

se otvaranje što većeg broja specijalnih odjela u sklopu redovne škole za djecu koja nisu

mogla pratiti nastavni plan i program, ali ti odjeli bili su nedovoljno pripremljeni. Samo se

tehnološki višak kadra slao da radi s tom djecom, a oni nisu bili obučeni za takav vid pristupa.

U časopisu Porodica i dijete ističe se važnost obitelji i njenog utjecaja na razvoj djece s

poteškoćama. Navodi se dosta pozitivnih i negativnih primjerea, savjeta kako se nsoiti s tim

19

problemom i koja je uloga škole u svemu tome. Časopis donosi podatke i o dodatku na djecu

ometenu u psihofizičkom razvoju što je bio značajan napredak.

Ovo je razdoblje kad se obučeni pedagozi javljaju kao dio školskog kadra i postaju zakonska

obaveza čime je postignut značajan napredak u pedagoškom radu u osnovnim školama.

Već se počelo značajno pisati o djeci s poteškoćama što je bio znak da je ovaj proces krenuo s

mrtve tačke i počeo izazivati pažnju javnosti.

Razdoblje 1981- 1990, Prosvjetni list, Naša škola i Porodica i dijete

U završnom trećem razdoblju primjetan je veliki napredak u razvoju specijanog školstva u R

BiH.

- Poticanje svestranog razvoja ličnosti, prilagođeni nastavni planovi i programi svakom

pojedincu, važnosti odgoja djece s poteškoćama su bile neke od tema o kojima se

pisalo.

- Govorilo se da je integracija učenika s razvojnim smetnjama u redovnu nastavu od

velike važnosti, da se uvođenjem pedagoško- psihološke službe u škole puno toga

moglo postići na psihološkoj obradi djece s poteškoćama.

- Prosvjetni list govori o nedovoljnoj razvijenosti predškolskih ustanova za smještaj

djece s poteškoćama koje su bile od presudnog značaja za ranu intervenciju.

- Skreće se pažnja na maloljetničku delikvenciju i njene uzroke, neophodnost socijalnih

službi i njihove suradnje s pedagozima u cilju pronalaska rješenja za devijantna

ponašanja učenika.

- I dalje je postojao nedostatak kadra za specijalno obrazovanje, a porazna činjenica je

bila i ta da nije bilo valjanih statističkih podataka o broju djece s poteškoćama na

području R BiH.

- Bez obzira na velike poteškoće s kojima se susretalo specijalno školstvo, nepismenosti

stanovništva R BiH i nezainteresiranosti vlade za ovo područje, ipak nam ovi

pedagoški časopisi donose vijeti o značajnom uspjehu na tom polju što rezultira

otvaranjem specijalnih osnovnih i srednjih škola u Sarajevu i Tuzli.

20

V

ZAKLJUČAK:

Kroz knjigu Razvoj specijalnog školstva u Bosni i Hercegovini od 1958. do 1990. godine

upoznale smo se sa tadašnjim shvatanjem socijalističkog režima i društva o djeci s fizičkim i

psihičkim poteškoćama i njihovim zalaganjem da se ta ista djeca integriraju u sistem školstva.

Vidljiv je bio napredak vođenja računa o toj djeci i njihovom obrazovanju iz godine u godinu

koji se očitava u člancima časopisa Prosvjetni list, Naša škola i Porodica i dijete. Dopisnici za

te pedagoške časopise su neprestano naglašavali potrebu humanizacije odnosa, integracije sve

djece u škole i individualni pristup svakom djetetu te tako upoznavali šire mase sa tim važnim

faktorima obrazovanja. U to vrijeme nepismenost je bila jedan od velikih problema

stanovništva R BiH, a nova vlast je nastojala da ga riješi pridajući veliku značajnost

obrazovanju. Tek su počele da se otvaraju redovne škole i da se razvija svijest o potrebi

opismenjavanja i školovanja. Specijalno školstvo je bilo potpuno zanemareno i vodilo se kao

„škola za lude“ gdje bilo sramota raditi, a stereotipi su imali presudnu ulogu u životu te djece.

Evidencija djece s poteškoćama je bila potpuno nesigurna i netačna, što zbog manjka komisija

i njihove nebrige, te zbog roditelja koji su sakrivali takvu djecu od svijeta. Kasnije se donosi

Zakon o specijalnim školama, otvaraju se specijalni odjeli u sklopu redovnih škola, ali opet

nedovoljno pripremljeni za takvu vrstu rada. Nastavnici su bili primorani raditi s tom djecom.

U kasnijem razdoblju već se šalju studenti u Zagreb i Beograd kako bi se obučio kadar za ovu

struku, mada nije bio veliki odziv za to. Kroz sva razdoblja postojalo je to dualno školstvo,

dok se tek u trećem razdoblju govori o integraciji sve djece u redovne škole. Ali ta integracija

je pogrešno shvaćana, te se prema toj djeci odnosilo kao i prema ostalim učenicima i nije bilo

posebnog plana i programa. Djeca s poteškoćama postala su problem nastavnicima i smatrana

su lijenima te su nerijetko obnavljali razrede. Integracija je zapravo bila ta ideja koja je

prthodila današnjoj inkluziji. Inkluzija sve djece u redovne škole danas sve više i više postaje

sastavni dio školstva čime se nekadašnja mišljenja i težnje naprednih prosvjetnih radnika

počinju ostvarivati.

21

VI

LITERATURA:

1. Šušnjara, S. (2013) Razvoj specijalnog školstva od 1958. do 1990. godine, Zagreb-

Sarajevo: Synopsis.

22