RAZVOJNA PSIHOLOGIJA

Razvojna psihologija se bavi izučavanjima nastanka i razvoja psihičkog života. To je njen predmet

istraživanja. Ona se, dakle, bavi istražujima psihičkih promjena čovjeka od „kolijevke pa do groba“, pa

čak i u prenatalnom periodu. Želi da da odgovor na pitanje, pored ostalog, koji su to dominantni faktori

koji utiču na psihičke promjene? To je ključni zadatak Razvojne psihologije.Mi nismo samo

ontogenetska nego i filogenetska bića. Kao što vam je poznato najpoznatija filogenetska teorija o

nastanku i razvoju ljudske vrste je evoluciska teorija Čarlsa Darvina. On se bavio filogenetskom stranom

proučavanja čovjeka (nastankom i razvojem ljudske vrste). Darvin je dao svoja tumačenja o nastanku

ljdske vrste, mada njegovu teoriju neki osporavaju, posebno crkva. Razvojna psihologija je relativno

samostalna psihološka naučna disciplina koja proučava psihički razvoj čovjeka kao filogenetskog bića od

njegovog nastabka pa do danas i čovjeka kao ontogenetskog bića (što znači čovjeka kao takvog ili

njegove individue) od začeća do smrti.

Faktori ili činioci koji su nas učinili takvim kakvi smo su:

1. NATIVISTIČKI (Prirodni)

2. EMPIRISTIČKI (Iskustveni)

3. AKTIVNOST (Bez obzira na značaj i razvojnu snagu prirodnog i iskustvenog faktora, bez

aktivnosti svake individue njen razvoj bi bio nemoguć ili bi znatno bio usporen).

4. KONVERGENTNI (Interaktivni faktor ili faktor sadejstva prirodnog, iskustvenog i faktora

aktivnosti).

Dakle, nasleđe, sredina, kao i njihovo međusobno sadejstvo zajedno sa aktivnošću svake individue

su opći faktori ili činioci ili činbenici koji su nas oblikovali takvim kakvi smo.

FAKTOR NASLEĐA

Šira teorija koja se bavi prirodnim faktorima, uključujući i faktor nasleđe ili genski faktor, naziva se

teorijom NATIVIZMA? Šta se podrazumijeva poj pojmom „nativizam“? Nativizam je način mišljenja

kojim se produkuje uvjerenje da je svako od nas postao takav kakv je zahvaljujući isključivo uticajem

prirodnih faktora, pod kojim se, prije svih, podrazumijeva genetski uticaj. To je hereditivni razvijni

faktor. Izučavanjem uticaja genetskog nasleđa se bavi genetika.Nativizam podrazumijeva ne samo

hereditivnost (genetsku naslednost) nego i širi kontekst uticaja prirodnog faktora (klime, geografske

konfiguracije itd: Teorija nativizna je i dobila taj naziv od francuske riječi „nature“ što znači „ priroda“.

Međutim mnogo više i šire se itraživao biološki kontekst razvoja čovjeka nego drugi prirodni faktori koji

utiču na njegov razvoj.

Genotipovi i fenotipovi

Genotip su svojstva ili osobine koje čovjek nasleđuje od svojih najbližih predaka, a fenotip su svojstva

koja se u ličnosti razvijaju tokom života pod uticajem mnogih faktora.Na primjer, čovjek nasleđuje preko

gena svoju visinu, ali i postiče svoj rast fizičkim aktivnostima i načinom ishrane. Fenotip nosi nasledne

mogućnosti, ali koje se realiziraju uticajem sredine.Genotip i fenotip se često ne podudaraju što može

usmjeriti razvoj jedinke u drugom smijeru, ovisno od dominantnih ili recesivnih gena. Recesivni geni

ustupaju svojstva dominantnim, pa će dominantni geni predodrediti koje ili čije će osobine, očeve ili

majčine ili nekog drugog srodnika, jedinka naslijediti.Poligeno nasleđe nastaje kada na rast i razvoj

jedinke utiče mnogo gena (poligeno znači mnogo gena). Dijete od roditelja različite boja kože (jedno

bijele, drugo crne kože) dobiće dijete ni crne ni bijele već tamnosvijetle kože. To je samo mogućnost koja

se uvijek ne dešava jer na osobine djeteta mogu da utiču i geni predaka.

Da li je, recimo, inteligencija samo rezultat nasleđa? istraživanja su pokazala da, pored hereditivnog

(naslednog) faktora, na razvoj inteligencije utiče i sredinski ili okolinski faktor, odnosno odgoj.

Nasljedne bolesti kao uzroci genetskih devijacija Najvjerovatnije da je uticaj gena na psihički razvoj

individue najutjecajniji u tri oblasti: 1. pojavu psihopatoloških stanja, 2. poremećaje ponašanja i 3. na

razvoj ličnosti.. Zato je jasno da i okolinski činioci su odgovorni za pojavu šizofreničnosti kod

određene osobe.

Nasljednos ponašanja Psiholozi izvode zaključak da brojna ponašanja imaju genetsko porijklo ali se

neće ispoljiti, bar u intezitetu kojeg omogućuje gen, ako nisu okolinom stimulirana.

Nasljednost osobina ličnosti Ličnost se definira kao jedinstvena organiuacija osobina koje su nastale

uzajamnim djelovanjem nasljeđa, okolinskim uvjetima življenja i sopstvenom aktivnošću.

Obiteljske studije nam ukazuju da se mnoge vrste poremećaja u razvoju «provlače kroz familiju», što

znači da su nasljedni i druga dva razvojna faktora: 1. sredinski faktor i 2. faktor aktivnosti individua koji

se razvija u odgovarajuću ličnost.

FAKTOR OKOLINE ILI SREDINE U KOJOJ INDIVIDUUM RASTE I RAZVIJA SE

Razvojna teoroja koja preferira razvojnu snagu okoline u kojoj individuum raste i razvija se naziva

teorijom empirizma. Sa ovom teorijom su studenti već djelimično upoznati u okviru nastavnog premeta

Opća psihologija u okviru diskusija o bihevioralnoj psihologiji, ili psihologiji ponašanja.Šta je

EMPIRIZAM? Empirizam je način razmišljanja jednog broja psihologa koji smatraju da su sredinski ili

okolinski faktori odgovorni što smo postali takvi kakvi smo. Predstavnici takvog načina mišljenja, koje

nazivaju empiristima, imaju namjeru da pokažu da je životno iskustvo, koje individua doživljava u svom

«životnom polju» prvenstveni faktor za razvoj osobina ličnosti. Riječ empirija dolazi iz engleskog jezika

experiense - što znači iskustvo.Antropološki nalazi. Jedan broj antropologa i psihologa posmatrali su

razvoj i odgoj tri grupe djece:1. djecu koja su slučajno pronađena u divljini gdje su jedno vrijeme živjeli

separirano (izolovano) od ljudi; 2. grupa djece koja su nekoliko godina živjela bez ljudskih kontakata

nego samo sa životinjama. Životinje su se o njima „starale“, hranile ih i štitile od rugih životinja;3. grupa

djece koja su bila nasilno lišena socijalnih kontakata.Djeca koja silno lišavana kontakata sa drugim

osobama ili djeca koja su rasla u uvjetima krajnje oskudnih interakcija sa drugim ljudima.

( Primjer prvi socijalne izoliranosti Djevočica po imenu Ana I Jedna druga djevojčica, po imenu

Izabela)Iz ovih nekoliko primjera o uticaju okolinskih ili sredinskih uvjeta na razvoj ličnosti može

se vidjeti da nije dobro čovjekov razvoj prepustiti nasljednoim faktoru (genetskom uticaju).

Potrebno je stvoriti i okolinske uvjete koji će usmjeriti i voditi razvoj u željenom smjeru. Ali ne

samo to, potrebno je, pored navedenog, osigurati maksimalnu i svjesnu interaktivnost čovjeka i sa

njegovom socijalnom i prirodnom okolinom.

AKTIVNOSTI LIČNOSTI KAO FAKTOR RAZVOJA

Niti genetski potencijali, niti okolinski ili sredinski uvjeti, nisu dovoljni da se psihički razvoj čovjeka

odvija uspješno. Tu je još jedan izuzetno važan faktor - faktor aktivnosti samog čovjeka sa njegovim

okruženjem

Učenjem se postiže izgradnja ličnosti, njenih osobina, socijalizira se, razvijaju se njene kognitivne,

emocionalne, konativne funkcije itd. – dakle, ličnost i njene psihičke funkcije se, u procesu sticanja

iskustava (učenjem u širem značenju te riječi), razvijaju u cjelosti. Zbog značaja učenja u razvoju svakog

pojedinca, a samim time i zajednice kao države, nacije, poslovne organizacije i dr.), veoma je važno znati

planirati i upravljati aktivnostima učenja ili sticanja iskustava.Doživljajno učenje Doživljajno učenje je

takva aktovnost individua koja istovremeno prožima cjelokupnu ličnost čovjeka, njegove kognitivane,

emocionalne i konativne strane. Dakle, doživljajno učenje cjelovito razvija ličnost, a ne samo neku od

njenih component.Doživljajno učenje usmjereno je na proces, a ne na neposredni ishod (rezultat); na

osobno izgrađeno, a ne preuzeto znanje. Ovaj oblik učenja integrira sve psihofizičke funkcije: tjelesno

izražavanje (pokret), osjetilnost (dodir, vid, sluh itd), emocije, sjećanja, imaginaciju, volju, spoznaju

(intelekt i intuiciju).

TEORIJA KONVERGENCIJE Šta je to KONVERGENCIJA? Riječ „konvergencija“ dolazi od

latinske riječi convergentia, što znači uzajamno približavanje. U matematici pojam „tačka

konvergencije“ je ona tačka na kojoj se spajaju dvije ili više duži koje vučemo iz različitih pravaca. U

ovom slučaju konvergencija znači spajanje tri linije ili tri razvojne teorije koje preferiraju razlićite

faktore razvoja: 1. nativističku teriju ili liniju koja preferira prirodni (genetski) razvojni faktor; 2.

empirističku teoriju ili liniju koja prferira iskustveni faktor, i 3. aktivističku teoriju ili liniju koja

preferira faktor aktivnosti.

Čovjekov psihički razvoj je proizvod nasljednih i sredinskih faktora koji su potpomognuti interakcijskom

aktvnošću čovjeka i njegove okoline. Prirodni (nasljedni) fakltor obećava da individu može dostići u

određenoj aktivnosti određeni stepen svog razvoja, ali okolinski faktor, kombinovano sa životnim

aktivnostima (sticanjem ukupnih životnih iskustva), određuje da li će individu iskorititit ono što mu je

nasleđem „obećano“ da može postati.

U kom stepenu ćemo uspjeti izgraditi neku od osobina ličnosti ovisi o nasljednom faktoru, a da li će

uopće doći do tog stepena izgradnje, ovisi o sredinskom faktoru i mogućnosti da ličnost bude u

interakcionom odnosu sa sredinskim faktorima. Naslijeđe je „obećavajući“, a sredina stimulativni faktor.

Ni prirodni (obećavajući) ni stimulativni (sredinski) faktor pojedinačno, a niti skupa neće dati moguće

rezultate ako se ne osigura aktivnost same ličnosti. Mozart (Mocart)

Porijeklo i razvoj kognitivne inteligencije1 Kognitivana inteligencija je jedna od općih sposbonosti

čovjeka koja mu omogućuje ili pomaže da uspješnije pronalazi ili uočava veze i odnose među brojnim,

kako prirodnim tako i društvenim pojavama, događajima i činjenicama koje spoznaje i u procesu

spoznavanja doživljava ih.Većina istraživanja, kojim je cilj bio da utvrde da li se inteligencija nasleđuje

ili se stiče živeći u određenim okolnostima, pokazala su da se nivo opće kognitivne moći, poznatija kao

inteligencija, nasleđuje, ali da li ćemo taj nasleđem obećani nivo ikada dostići zavisi od niza posticajnih

stimulusa koji dolaze iz prirodne i socijalne okoline. Na takav zaključak navede brojne obiteljske studije,

studije blizanaca i studije posvojčadi.

MATURACISKI RAZVOJ

Šta je MATURACIJA? Matiracija je nervno i muskulaturno sazrijevanje određenih funkcija koje

dovodi organizam do stepena kada je u stanju da izvede neku motoričku radnju i kognitivno i

emocionalnu spremnost da ličnost odgovarajuće reagira na spoljne zahtjeve (podražaje). To je

proces biološkog sazrijevanja kojem treba kraće ili duže vrijeme da jedinka bude spremna da obavlja

neku motoričku ili psihičku fukciju. Maturacija je proces sazrijevanja nervnomuskulaturne strukture

onrganizma koja treba da dovede do stepena kada je moguće započeti sa učenjem neke kognitivne ili

1

motoričke aktivnosti. Maturacija je proces szrijevanja koji treba da dovede jedninku da postane spremna

da relativno samostalno obavi neka muskuluturna (mišićna) operacija ili riješi neki zadatak. Poznato je da

dijete čim se rodi ne može da hoda, da govori itd. Matiracija se može odgojem ubrzavati., ali postoje tzv.

kritično vrijeme kada treba započeti sa vježbama koje su u funkciji maturaciskog sazrijevanja.

ETAPE (FAZE) U RAZVOJU

Kod razvojnih psihologa preovlađuje stanovište da se razvoj ljudske jedinke odvija po određenim

stadijima (periodima ili fazam), kao što je prenatalna dob, dob odojčeta, predškolski razvojni period,

školska dob, mladalačka ili adolescentna dob, dob pune zrelosti, staračka dob. Periodizacija data u

udbeniku Vere Smiljanić: Dječija psihologija: PRENATALNA FAZA (Od začeća do

rođenja)DOJENČE (Od rođenja do navršene prve godine)RANO DJETINJSTVO (Od navršene prve do

navršene sedme godine)SREDNJE DJETINJSTVO (Od navršene sedme do navršene jedanajeste

godine)KASNO DJETINJSTVO ( Od navršene jedanajeste do navršene četrnajeste.)RANA MLADOST

(Od navršene četrnajeste do navršene šesnajeste godine)KASNA MLADOST (Od navršene šesnajeste do

zrelosti.) Periodizacija data u udžbeniku autora Hwanga i Nilssona: Razvojna psihologija od fetusa do

odraslog.PRENATALNA FAZA (Od začeća do rođenja.)NOVOROĐENČE (Od rođenja do navršene

druge godine.)PREDŠKOLSKA FAZA (Od treće do šeste godine.)ŠKOLSKA FAZA (Od sedme do

navršene dvanajeste godine.)FAZA ADOLESCENCIJE (Od trinajeste do navršene dvadesete godine.)

Dijeca iz porodica u kojima već rano morala da se staraju o svom životu pa možda i životu svoje mlađe

braće i sestara mnogo brže sazrijeva kao ličnosti

RAZVOJ MOTORIČKIH, KOGNITIVNIH I KONATIVNIH FUNKCIJA

Razvojni psiholozi se fokusiraju na proučavanje razvoja motoričkih, kognitivnih funkacija i socijalnog

ponašanja, pa najčešće i možemo naći norme razvoja za te oblasti. 1. Motoričke funkcije se odnose na

rast tijela i raznih pokreta tijela, posebno udova 2. Kognitivna funkcija se odnosi na razvoj opažanja,

mišljenja, zaključivanja, u 3. Socijalna ponašanja se odnose na razvoj govora, emocija, motivacije i

komunikacija.

DAROVITOST I TALENTIRANOST

Po Howe-u Nema uvjerljivih dokaza da je urođena darovitost isključivo uticala na prednost u učenju i

napredovanju.Znatno veći broj razvojnih psihologa smatra, za razliku od Howe –a, da se čovjek rađa sa

određenim potencijalima. Svako od nas nosi određeni potencijal. Svako od nas ko obavlja radne

aktivnosti a posjeduje nužne potencijale za te aktivnosti biće u prednosti od onaga koji to nema.

Humanistička poslovna psihologija i humanistička organizacija rada zahtijeva od poslodavaca i

menadžera da čine sve što mogu da svaki uposlenik ostvaruje svoje potencijale.

Jedan od najpoznatijih svjetskih humanističkih psihologa Abraham Maslov ostvarenje ili ispunjenje

ljudskih potencijala naziva samoaktualizacijom.

TEORIJE RAZVOJA PSIHIČKOGPostoje više naučnih teorija pomoću kojih možemo bolje razumjeti

neka pojedinačna ili socijalna ponašanja 1 . psihoanalitičke teorije,2. teorije učenja (asocijativno,

bihevioralno i kognitivno tumačenje učenja i ponašanja).

1. Psihoanalitičke teorije

2. Teorija Sigmunda Frojda(Utemeljitelj psihoanalitičkih teorija je poznati austrski psihijatar

Sugmund Frojd.) Prema Frojdu prvih pet godina u životu čovjeka su ključni za njegov

cjeloživotni razvoj. Istražujući značaj prvih pet godina u razvoju čovjaka Frojd ističe i analizira

pet razvojne faze kroz koje prolazi čovjek u prvih pet godina njegovog života. To su:

1. Oralana faza. Traje od rođenja do kraja prve godine. U ovoj fazai, smatra Frojd, usta su glavni dio

tijela preko kojih dijete zadovoljava sve svoje potrebe pa i glavnu potrebu - seksualnu potrebu..

2. Analna faza. Traje tokom druge i treće godine djetetovog života. Dok su u prvoj razvojnoj fazi

djetetov glavni izvor zadovolstva su usta (sve stavlja u usta), u ovoj fazi njegov glavni izvor

zadovoljstava čini defektiranje (kakenje ili pražnjenje crijeva). Način kako majka ili neko drugi koji skrbi

o djetetu navikava kada će i na kojem mjestu dijete defektirati ostavlja dalekosežne posljedice u razvoju

ličnosti.

3. Falusna faza. Traje tokom četvrte i pete godine. U tom razdoblju dijete svoju zadovoljštvinu ispoljava

dodirivanjem svog spolnog organa.U toj fazi dijete, istina potpuno nesvjesno, pokazuje seksualnu požudu

za roditeljem suprotnog pola. Djetetu se u toj fazi pojavljuje tzv. Edipovog kompleks.

Period latencije. Nakon ove tri faza nastupa period tzv. latencije Traje od šeste godine do pojave

puberiteta. Frojd kaže da je u periodu latencije seksualna energija sublimirana, to znači usmjerena na

neseksualne objekte i aktivnosti. U ovoj fazi smanjena je libidinozna energija (seksualni nagon) pa joj

Frojd i nije dao naglašeni značaj, kao prvim trima fazama.

4.Genitalna faza. Ttraje od početka puberiteta pa do smrti. Dok je u periodu četvrte faze seksualni

nagon prigušen pojavom drugih zadovoljština, zbog čega ju je Frojd i nazvao fazom latencije, u petoj fazi

ponovo se budi seksualni nagon kao libidalna energija. Pojačava se seksualni interes za suprotni spol. Na

početku adolescencije često se javlja homoseksualne težnje. Traži se prijatelj ili prijateljica istog spola.

Nešto se kasnije seksualni interes pomijera sa osobe istog spola na osobu suprotnog spola. Započinju

udvaranja osobi suprotnog spola.. Konačno se pronalazi odgovarajuća osoba suprotnog spola s kojom se

stupa u dugoročnu ili cjeloživotnu zajednicu (bračnu zajednicu)

Cjelokupan razvoj ličnosti usmjeren je, kako tvrdi Sigmund Frojd, posebnom snagom, koju je

Frojd nazvao libidom.

b) Teorija Erika Homburgera Eriksona

Erik Homburger Erikson je jedan od najznačajnijih utemeljitelja razvojne teorije, pa ćemo se njegovom

razvojno teorijom nešto šire pozabaviti. Za njega je najvažniji razvoj EGA.

Jačanje ega, kako tvrdi Erikson, prolazi kroz osam razvojnih faza (stadija) i to po tzv. epigenestičkom

načelu. Riječ ili termin epigeneza za Eriksona znači da čovjekov univerzalni razvoj, koji prolazi kroz

osam faza (etapa, stadija) teče pravolinisjki, bez preskoka, da sledeća faza nastaje kad se završi

predhodna itd. Takav slijed razvoja ličnosti Eriksno zove epigenetskim načelom.

Ukratko ćemo sada prestaviti svih osma razvojnih faza o kojima govori Erikson.

Prva faza ili stadij. Traje od rođenja do kraja prve godine. U tom stadiju najvažnije je da li će dojenče

steći povjerenje prema okolini, a posebno prema onima koji ga hrane i skrbe o njemu. To je najčešće

mati. Pomanjkanje ili ekstremni nedostatak skrbi u prvoj godini dječije potpune bespomoćnosti može

ostaviti dugoročne posljedice u razvoju ličnosti. Najčešće posljedice nedostatka povjerenja je pojava tzv.

idolističke vezanosti. Takva osoba u odraslom dobu traži svoje idole za koje želi da se veže i identifikuje.

Druga faza ili stadij traje drugu i treću godinu.U toj razvojnoj fazi dijete najintezivnije stiče osjećaj

autonomnosti ili, suprotno tome, osjećaj poniženja. Ako mu roditelji neuspiju razviti autonomnost dijte

će steći osjećsanje poniženja sebe. To je period kada su razvijeni muskulaturni pokreti, posebno hodanje,

trčakaranje i u tom trčakranju dijete djeluje na svoju okolinu. Pretjerana ograničavanja kretanja ili

dopuštanje nek radi što hoće su dva ekstremno loša pristupa roditelja prema svom djetetu uzrasta druge i

treće godine. Ako roditelji uspiju da svom djetetu uspješno riješavaju njegov izlazak iz psihokriza

najvjerovatnije je da će, kada odrste, imati samopouzdanje i biti samostalniji. Erikson preporučuje

roditeljima da djetetu od dvije i tri godine zabranjuju samo one aktivnosti koje su opasne za njega i

okolinu. Ako roditelji previše postupaju zaštitnički ili su bijesni na njegove tzv. nestašluke moguće je da

u odraslom dobu čovjek, koji je u toj životnoj fazi živio u ekstremno zaštitničkim okolnostima, bude

sramežljivo pred drugima, nesiguirno kada treba da samo donosi životne odluke, sumnju u samog sebe,

pokazuje osjećanje nesigurnosti itd.

Treća razvojna faza iki stadij. Traje od početka 4. do kraja 6. godine. Erikson je ovaj razvojni period

nazavo periodom sticanja incijativa. Ako mu roditelji ne dopuste ispoljavanje dječije radoznalosti, tj.

sprečavaju ga da ono samo istražuje okolinu tada će mu umjesto osobine inciativnosti (osobine koja je

izuzetno značajna za profil menadžerskih pa i drugih zanimanja), razviti osjećanje krivnje. Zato Erikson

ovaj razvojni stadij i naziva stadijom incijativnosti nasuprot kraivnje. Ako se djetetu samoincijativnost

u igri guši ili ismijava dijete će steći osjećanje krivice koja ga može pratiti čitavog života. Takva djeca

postaju bojažljiva – osobina koja će se prenijeti i u doba zrelosti. Takvim ljudima nedostaje hrabrosti da

nešto poduzmu i nisu pogodni u poduzetničkim i menadžerskim aktivnostima.

Četvrta razvojna faza ili stadij. Traje od kraja 6 do kraja 11 godine. To je mlađe školsko doba. To je

doba tzv. razredne nastve, a u Frojdovoj teoriji je to period seksualne latencije. U ovom periodu

djetetovog razvoja se po prvi puta formalno zahtijeva od njega da nauči neke vještine: pisanja, čitanja,

računanja, da svoju razigranu maštu usmjeri ka učenju. Jedna od najveći razvojnih kriza ovog razvojnog

perioda je pojava osjećanja inferiornosti ili osjećanje nekompetentnosti. Osjećaj inferiornosti ili

nekompetentnosti će se razviti kada mu roditelji i učitelj zadaju zadatke i obaveze koje ono nije u stanju

izvršiti. Takav metodički pristup Erikson naziva «dodir sa tehnološkim etosom društva u kojem dijete

živi». Ono na što je Erikson upozoravao, a to je i danas u našim školama prisutno, da se vrijednost djeteta

gleda samo kroz školske školske ocjene, a ne koliko su mu izgrađene druge kompetencije, pogotovo one

koje će mu trebatai kada odrste.

Peta razvojna faza ili stadij stadij. To je razvojni period adolescencije. Traje od 12. do 20. godine

(naravno sa izvjesnim varijacima). To je vrijeme izlaska (izrastanja) iz faza djetinjstva u odraslu osbu. To

je period kada osoba nije ni dijete niti je odrasla osoba. Adolescenti su zaokupljeni idealima, kao što su:

težnja za idealnim društvom, idealanim čovjekom, idealnom obitelji itd. Svoju filozofiju života

kompariraju sa stvarnošću u koju su najčešće razočarani. Psihološki konflikti koji su nastali u sukobu

između zamišljenog i realnog svijeta pomažu adolesentima da stavraju svoj identitet, što jeste glavna

karakteristika adolescencije.

Šesta razvojna faza ili stadij. Ovu fazu razvoja Erikson je nazvao razvojem intimnosti nasuprot

izoliranosti. To je faza završetka adolescencije i početak zrelosti. Traje od 20. do 25. godine.

U toj fazi individum je vezan za posebne aktivnosti, kao što su: udvaranja, traženje bračnog druga,

zasnivanje obitelji. To su intimne aktivnosti. Faza intimnosti relativno bezbolnije prolazi ako je uspješno

prebrođena predhodna u kojoj je razriješeno pitanje identita, ako je osoba spoznala sebe, zna svoj

identitet. Osobe koje nisu u stanju da uspostave intimne odnose pribjegavaju rješavaju takvih kriza

učlanjivanjem u klubove, udruženja, društva i odlaženjem na sastanke tih udruženja. Na taj način nastoje

da izbjegnu ekstremnu izolaciju. Ekstremna izolacija vodi pojedinca u razna psihopatološka ponašanja,

najčešće u depresivna ponašanja. Psihopata nije u stanju fuzionirati svoj identitet sa identitetom druge

osobe.

Sedma razvojna faza ili stadij. Ovaj razvojni stadij traje od 25. do 65. godine života. Erikson ju je

nazvao fazom plodotvornosti nasuprot stagnacije.Plodotvornost znači želja za potomstvom, brigu za

potomkom, ali i svim drugim prirodnim resursima i društvenim okolnostima koji život znače. Koda osoba

koja, iz bilo kojih razlog, ne može osigurati generativnost (rađanje) najčešće se angažira na nekim drugim

aktivnostima i sadržajima. Takva osoba se ne brine ni za koga osim za sebe ili za ono što može zadovoljiti

njene potrebe za užicima, njene hirove, razmaženost i udovoljavanje sebi. Takva osoba počinje sama sebe

maziti kao svoje dijete. Svoj život smatra besmislenim što takvu osobu vodi u stanje apatičnosti. Takvo

stanje svijesti Erikson naziva pseudointimnošću, a osobu sterilnom osobom. Lijek protiv

pseudointimnošću je uključivanje u rad onih organizacija u kojima se prenose osobna znanja, ili adopcija

djeteta (usvajanje djeteta)

Osma razvojna faza ili stadij. Traje od 65 do kraja života. To je vrijema u kojem brže ili sporije opdaju

sve generativne funkcije organizma. Osobnih životnih događaja iz bliske prošlosti se puno teže sjeća nego

događaja iz daleke prošlosti. Ostarjela osoba retrospektivno u svojoj svijesti evoluira cjelokupan svoj

život i u njemu traži periode smisla i besmisla.

Kratak rezime Eriksonove razvojne teorije. Ako bi ukratko rezimirali Eriksonovu teoriju razvoja

ličnosti treba, prije svega, reći da Erikson na ontogenetski razvoj čivjeka gleda kao postepen, epigenetski,

koji teče kroz osam različitih faza koje jedna iz druge proističe. Pojedinčev razvoj odvija se u inerakciji

njega sa okolinom. U toj interakciji neminovno nailazi na određene krize. Ego je taj koji uspješno ili

neuspješno rješava razvojne psihološke krize, i od uspješnosti njegovog ega da rješava razvojne krize

zavisi da li taj pojedinac svoj život doživljava kao srećan ili nesrećan.. Za razliku od Frojda koji smatra da

je čovjek po svojoj prirodi nesrećno biće, Erikson na čovjeka gleda kao na biće koje je podjednako

predisponirano da bude srećano ili nesrećano, dobaro ili loše. Dok je za Frojda rani uzrast (prvih pet

godina) najvažnija faza čovjekovog razvoja, za Eriksona je to faza adolescencije