Upload
zoran-mateljak
View
1.009
Download
37
Embed Size (px)
DESCRIPTION
knjiga o komunikologiji i komuniciranju
Citation preview
Kathleen K. Reardon
INTERPERSONALNA KOMUNIKACIJA Alinea, Zagreb, 1998.
Preveo: prof. dr. sc. Pavao Novosel
Napomene crvenom bojom: dr. sc. Đorđe Obradović
Dubrovnik, 19. travnja 2010.
Komunikacija
Komunikacija je sredstvo pomoću kojeg dvije ili više osoba razmjenjuju informacije i međusobno utječu na svoja mišljenja i ponašanja.
U komuniciranju se susreću svijesti ljudi.
Osnovne značajke ljudske
komunikacije 1. Ljudi komuniciraju iz mnoštva različitih
razloga;
2. Komuniciranje rezultira namjeravanim ili nenamjeravanim učincima;
3. Komunikacija je obično obostrana;
4. Komuniciranje uključuje najmanje dvije osobe, koje jedna na drugu ne utječu u jednakoj mjeri;
5. Komunikacija se dogodila i onda kada nije bile uspješna;
6. Komuniciranje uključuje uporabu simbola.
1. Razlozi komuniciranja:
Svaki oblik komuniciranja i stupanja u
komunikaciju imaju određeni razlog.
Razlog tako postaje pokretačem svake
komunikacije. O vrstama razloga ovisi i
vrsta komunikacije.
Često se u komunikaciju s drugima ljudi
upuštaju samo iz zabave, ponekad kako bi
dobili neku informaciju ili da bi nekoga u
nešto uvjerili.
2. Komuniciranje rezultira namjeravanim ili
nenamjeravanim učincima:
Nikad se ne može apsolutno predvidjeti
kakvo će biti komuniciranje, odnosno kakve će učinke imati.
Bez obzira što jedan komunikator mislio i kako to izrekao – drugi izgovoreno ne mora jednako tako shvatiti.
Primjer iz knjige (i života): Mužu koji zaboravi rođendan svoje žene nije namjera povrijediti je, no on je to ipak učinio, pokazujući time da mu njezin rođendan nije dovoljno važan da ga se sjeti.
3. Komunikacija je obično obostrana:
Svaka komunikacija licem u lice je
obostrana komunikacija! Pa i onda kada ispred sebe imate osobu koja nimalo nije zainteresirana za verbalnu komunikaciju s Vama, te Vam i svojim neverbalnim znakovima to jasno daje do znanja – ona i tada s Vama komunicira.
I Vaša komunikacija je i tada – obostrana.
No, komunikacija posredstvom masovnih medija nije tako obostrana kao što je to komunikacija licem u lice.
Komuniciranje posredstvom masovnih medija može biti jednosmjerno, dvosmjerno ili višesmjerno.
4. Komunikatori ne utječu jedan na
drugoga u jednakoj mjeri: Ljudi komuniciraju jedni s drugima, a ne jedni
drugima. Kada se govori o interpersonalnoj
komunikaciji onda se uglavnom misli na komunikaciju između najmanje dvije osobe.
Danas se komunikacija smatra aktivnošću (najmanje dvije osobe) u kojoj ni jedan čin i ni jedna izjava nemaju značenje mimo interpretacije uključenih osoba.
Svaka poruka svoje pravo značenje nalazi tek kod primatelja, odnosno pošiljatelja, a značenje se stvara zajednički.
(Ovaj ideal je u stvarnosti teško ostvariti.)
5. Komunikacija se dogodila i onda kada
nije bile uspješna:
Ovu značajku najjednostavnije objašnjava primjer iz svakodnevnog života – dobili, izgubili ili igrali neodlučeno u nogometnom prvenstvu, ne može se osporiti za završenu utakmicu da se odigrala.
To je činjenica i kad je riječ o komunikaciji, bez obzira na to postižu li komunikatori svoje ciljeve, ili ih ne postižu.
Komuniciranje je ono što radimo kad drugima (verbalno ili neverbalno) iskazujemo svoje misli i osjećaje. Radimo li to uspješno predstavlja posve drugo pitanje.
6. Komuniciranje uključuje uporabu
simbola:
Sve naše misli, geste i osjećaji sadrže simbole. Komunikaciju olakšavaju što su značenja tih simbola ujednačenija.
Ako u komuniciraju sa svojim prijateljem koristite pojam “lud” u pozitivnom smislu, odnosno kao sinonim za “simpatičan, veseo…” i ako on to tako razumije – neće doći do nesporazuma.
No, ako Vaš prijatelj pojam “lud” shvaća isključivo i samo kao negativan pojam – mogao bi se jako uvrijediti na tu Vašu klasifikaciju.
Upravo činjenica da ljudi često pridaju drukčija značenja istim simbolima predstavlja jedan od najvećih izazova ljudskom komuniciranju.
Simboli: ≈
Riječi,
geste,
slike,
zvukovi
ili
pokreti.
U simbole spadaju i znakovi
čak i kad ne čine riječ, koje
su bar neki primatelji poruka
u komunikacijskom sustavu
naučili dekodirati u određeno
značenje.
U simbole spadaju i boje,
neovisno o obliku koji
ispunjavaju, kao i objekti (od
predmeta, preko spomenika
do virtualnih pojavnosti).
Poruke:
Komunikatori komuniciraju
porukama, a one su potencijalno
smislene i informativne, dakle
mogu dobiti značenje.
Poruke su nizovi simbola.
Njihovo značenje je pod
utjecajem denotacije i
konotacije riječi.
Poruku
može
činiti i
samo
jedan
jedini
simbol,
a ne
uvijek
niz.
Značenje:
Denotativno značenje je deskriptivno,
zajedničko većini ljudi neke kulturne
sredine.
Konotativno značenje je osobno i zato ga
nije lako otkriti i ne mora biti zajedničko
većem broju ljudi.
Oblikovanje poruka:
Ljude od djetinjstva uče kako upotrebljavati jezik, kako “čitati” ljude i situacije, kad treba govoriti, a kad šutjeti.
Znanja koja su prijeko potrebna za oblikovanje poruka i njihovo razumijevanje, te za uspješnu verbalnu komunikaciju s drugima su:
1. gramatika (skup pravila o uporabi jezika); (poznavanje značenja i uporabe riječi)
2. znanje o drugoj osobi;
3. poznavanje situacije.
Verbalna i neverbalna ponašanja:
Komuniciranje nije samo funkcija riječi, nego veliku ulogu u uspješnoj komunikaciji igraju neverbalni znaci koji ju prate.
Komponenta sadržaja sastoji se od onoga što je rečeno ili učinjeno.
Relacijska komponenta ili komponenta odnosa obuhvaća kako je to rečeno ili učinjeno.
Komponenta sadržaja i relacijska komponenta ovisna su jedna o drugoj te u jednakoj mjeri utječu jedna na drugu.
(Gotovo) je jednako važno što reći
(sadržaj) koliko i kako (način) to reći.
Spontana, uvježbana i planirana
ponašanja: Ljudi su skloni sami sebe smatrati prvenstveno
racionalnim , a ne emocionalnim bićima. Ne postoje nikakvi konačni dokazi za tu tezu. Čovjek
je sposoban veliki dio svojih emocionalnih ponašanja prikazati u racionalnom obliku.
Spontano ponašanje – je komunikacijsko ponašanje ujvetovano osjećajima bez spoznaje
kontrole uopće. Takva ponašanja mogu biti i verbalna i neverbalna (iznenadni uzvici
upozorenja itd.)
Spontana, uvježbana i planirana
ponašanja: Uvježbano ponašanje – ponašanje koja se tako
dobro nauči ili uvježba da se može izvoditi bez svjesnog planiranja (svakodnevni pozdravi itd.).
Planirana se ponašanja čine primjerenima u nekoj situaciji. Ona zahtijevaju veći spoznajni napor. To su, ustvari, promišljena ponašanja
(razgovori za posao itd.)
Izravna povratna veza ili personalni
feedback: Obuhvaća komunikatorove verbalne ili
neverbalne reakcije na sugovornikove verbalne ili neverbalne akcije.
Da bi se ostvario ovakav oblik veze, komunikacija mora uključivati najmanje dvije osobe: jednu koja počinje komunikaciju i drugu koja na poslane informacije odgovara aktivnim uključivanjem u komunikaciju.
Personalni feedback uvijek je usmjeren prema nekoj konkretnoj osobi ili prema nekim konkretnim osobama, a ne prema skupini ili agregatu nepoznatih ljudi.
Unutarnja i vanjska pravila
komunikacije: Unutarnja pravila su standardi
ponašanja, koje su partneri uspostavili za vlastitu uporabu u međusobnom komuniciranju. To su pravila specifična za neki konkretni odnos. (Npr. dvije prijateljice izbjegavaju neku temu o kojoj nemaju zajedničko razmišljanje).
Vanjska pravila – nemetnuli su ih drugi ljudi ili situacije. Takva pravila se još nazivaju društvenim normama.
Komunikologija:
Znanost o komuniciranju se počinje
razvijati s počecima znanosti;
Važna komunikološka saznanja potječu još
iz Antike.
Empiristi su bili znanstvenici koji su sa
svojim djelovanjem započeli u doba
renesanse i vjerovali da se pouzdano
znanje može steći samo osjetilima te da
se znanje mora provjeravati pokusima.
Komunikologija:
Racionalisti su bili znanstvenici koji su sa
svojim djelovanjem započeli u doba
renesanse. Vjerovali su da je razum
važniji od bilo kojeg eksperimenta i da
se samo razumom može odrediti što je
dobro u moralnom pogledu.
Deterministi tvrde da sve što
postoji nužno proizlazi iz jednog
ili više prethodnih uvjeta.
Komunikologija:
Bihevioristi su znanstvenici koji tvrde da
se istraživanje ljudskog ponašanja mora
usredotočiti samo na ono što se može
opažati izvana.
Kognitivisti vjeruju da je misao, a ne
vanjski podražaj, uzročnik ljudskog
ponašanja.
Kako djeca uče komunicirati?
Osim procesa otkrivanja i podučavanja kao osnovnih metoda kojima djeca uče, velik dio učenja je i slučajan proces. Neke od metoda kojima djeca i odrasli surađuju u razvoju dječje komunikacije su:
1. Oponašanje;
2. Proširivanje i
ispravljanje;
3. Kategorizacija.
Ograničeni i razrađeni jezični kôd u
djece: Djeca, kao i sva ostala ljudska bića, žive u
nejednakim sredinama, što je i potaklo istraživače i znanstvenike u istraživanje jezičnih kodova, kod djece. Tako su došli do razlikovanja dvaju kodova:
Ograničeni jezični kod – je onaj gdje govornik pretpostavlja da je primatelju poznat kontekst njegovog iskaza (kraća forma, nejasnije i nesmislene rečenice);
Razrađeni jezični kod – ne pretpostavlja da je slušatelju jasan kontekst (duži oblici, pričanje “u širinu”, jasnije rečenice, smislenije).
Utjecaj na razvitak komuniciranja
kod djece: najveći utjecaj ima obitelj;
važan utjecaj imaju istodobnici;
slijede emocije
i
spol.
U suvremenom svijetu
sve je veći utjecaj medija.
Interpersonalna komunikacijska
kompetencija
Stupanj u kojemu su nečija ponašanja
primjerena situaciji i tako omogućuju osobi da ostvati svoje individualne i relacijske ciljeve.
Preklapanjem korisnika
i komunikatora u novim
medijima važnost komunikacijske
kompetencije još više raste.
Kompetencija: primjerenost i
uspješnost ponašanja Kompetentan komunikator mora govoriti ili
činiti ono što je primjereno situaciji i ujedno uspješno s obzirom na njegove individualne i relacijske ciljeve.
Primjerenost znači mjeru u kojoj je komunikatorovo ponašanje ispravno u usporedbi s društvenim pravilima koja su relevantna za tu interakciju.
Uspješnost se tiče namjere u kojoj komunikatorovo ponašanje pomaže ostvarivanju individualnih i relacijskih ciljeva.
Kompetencija: situacijske razlike
Situacijska perspektiva podrazumjeva da nema vještina i sposobnosti koje bi bile primjerene u svim situacijama.
Nije moguće sastaviti univerzalni popis situacija u kojima bi određena
ponašanja bila kompetentna za veći broj ljudi.
Vrste društvenih komunikacijskih
vještina: Kognitivne vještine pomažu osobi da
otkrije načine uspješna ostvarivanja
osobnih i relacijskih ciljeva;
Bihevioralne vještine pomažu joj da te
ciljeve ostvari.
Empatija (kognitivna vještina)
Osjetljivosti za mišljenje i osjećaje drugih osoba, ujedno i način da posjetimo svijest drugih, kako bismo došli do informacija do kojih ne možemo doći na drugi način.
Ona komunikatorima omogućuje da dođu do informacija o drugima, koje zatim mogu upotrijebiti u izboru riječi, stila prezentacije i izboru strategija.
Empatija nije nužna u svim vrstama interpersonalne komunikacije, no ona uvijek može poboljšati komunikacijsku kompetenciju.
Zauzimanje društvenih perspektiva
(kognitivna vještina): Predstavlja sposobnost zaključivanja o
mogućnostima ili opcijama koje su pred drugim osobama.
Onoliko koliko shvaćamo način na koji drugi vide situaciju i svoje mogućnosti u izboru ponašanja, toliko možemo predviđati njihove buduće poteze.
Ova vještina nam omogućuje da reagiramo na primjeren i uspješan način.
Kognitivna kompleksnost (kognitivna
vještina):
Kognitivna se kompleksnost tiče broja i vrste pojmova i shema kojima netko raspolaže radi interpretacije različitih aspekata svoje okoline.
Konstrukti su mentalne strukture koje ljudima služe kao osnovica za interpretaciju značenja predmeta, ljudi i zbivanja.
Osjetljivost za standarde odnosa
(kognitivna vještina): Komunikacijska kompentencija razlikuje se u
ovisnosti o tipu odnosa. U tijeku razvitka nekog odnosa ljudi stvaraju očekivanja o tome što je svakom od njih činiti i reći, a što nije.
Ljudi nisu svjesni takvih očekivanja. Postaju ih svjesni tek kad ona nisu ispunjena.
(Npr: šala u nekoj situaciji je primjerena i izaziva bujicu smijeha kod poznatih prijatelja, a u drugoj uzrokovat će tek smiješak osobe koju tek poznajete).
Poznavanje situacije (kognitivna
vještina): (Cody i McLaughlin):
1. Ljudi poznavanje situacije rabe kao okvir za ocjenjivanje drugih;
2. Ljudi interpretiraju informacije u skladu s razvojem situacije, vodeći računa o vlastitim ciljevima što ih žele ostvariti u toj situaciji;
3. Ljudi ulaze u situacije, izbjegavaju ih ili ih mijenjaju u skladu s vlastitim scenarijima o sebi u situaciji, o poznavanju samih sebe ili o percipiranim kompetencijama;
4. Ljudi se služe znanjem o situaciji radi održavanja vlastitog ponašanja.
1. Konstrukti ili standardi;
2. Tumačenje u skladu s osobnim ciljevima;
3. Ocjena;
4. Izbor ponašanja.
Samopraćenje (kognitivna vještina):
Istraživanja pokazuju da osobe s razvijenim samopraćenjem brižljivo promatraju izraz lica svojih sugovornika i služe se tim opažanjima u vođenju vlastitog ponašanja;
Te osobe sklone su humoru. Samopraćenje može znatno poboljšati kompetenciju.
Ako imaju razvijenu sposobnost samopraćenja, komunikatori mogu mijenjati svoj način izlaganja u slučaju da drugi ne reagiraju u skladu s njihovim željama.
Uključenost u interakciju
(bihevioralna vještina): Tiče se mjere u kojoj osoba sudjeluje u
konverzaciji.
Sastoji se od:
responzivnosti (tedencije mentalnom reagiranju na socijalne okolnosti i prilagodbu tako da osoba zna što i kad treba reći);
perceptivnosti (stupanj u kojem osoba zna važnost koje drugi pridaju vlastitom ponašanju i važnost koje osoba treba pripisati ponašanju drugih);
pozornosti (odnosi se na mjeru u kojoj je osoba svjesna podražaja u svojoj okolini).
Upravljanje interakcijom
(bihevioralna vještina): Osim što mora biti uključen u interakciju,
komunikator mora znati i kako njome upravljati radi ostvarivanja vlastitih ciljeva.
Sposobnost upravljanja interakcijom stječe se u djetinjstvu u dobi u kojoj se uče pravila uspješne interakcije.
Jedan aspekt konverzacije, koji zahtjeva upravljanje konverzacijom, jest uzimanje riječi. Ljudi vrlo rano uče jedva vidljive znakove koji im govore kad da govore, a kad da slušaju.
Fleksibilnost ponašanja (bihevioralna
vještina): Fleksibilnost ili gipkost ponašanja označuje
mjeru u kojoj komunikatori poznaju i primjenjuju alternativna ponašanja radi ostvarivanja jednog te istog cilja.
Kad neki razgovor počne još se ne može predvidjeti u kojem smjeru će se on odvijati.
Konverzacijska devijacija je situacija kad se prekrši neko pravilo konverzacije, npr. kad netko nekome upadne u riječ.
Slušanje (bihevioralna vještina):
Slušanje znatno povećava komunikacijsku kompentenciju.
Malo je sposobnosti komunikatora na tolikoj cijeni kao sposobnost dobrog slušanja.
Bez dobra slušanja malo je koristi od zauzimanja društvenih perspektiva i samopraćenja.
Da bi se komunikacija mogla prilagođavati potrebama drugih, njih treba slušati.
Svatko može poboljšati svoje sposobnosti slušanja.
Društveni stil (bihevioralna vještina):
Stil predstavlja način komuniciranja, a ne njegov sadržaj.
To je ustvari jedan oblik obrasca kojeg pojedinac primjenjuje u interakciji.
Stil predstavlja način kako se nešto kaže. Četri ključna svojstva svakog stila su: dominacija;
pažljivost; osobine jezika;
samootkrivanje. Postoje mnoge vrste stilova, a uspješnost određene
vrste stila ovisi o mnoštvu činitelja (situacija, spol komunikatora, narav obavijesti koja se prenosi..)
Strah od komunikacije (bihevioralna
vještina): Neki se ljudi jednostavno boje komunicirati.
Taj strah djeluje i na njihovo ponašanje
tijekom komunikacije. Komunikacijski strah
ili komunikacijska aprehenzija nije ništa
drugo nego oblik straha od stvarne ili
pretpostavljene komunikacije s drugima.
Popratne pojave su:
drhtanje, nesposobnost gledanja sugovornika,
izbjegavanje društvenih situacija i sustezanje
od sudjelovanja u razgovoru.
Strah od komunikacije (bihevioralna
vještina): Činjenica je da se svatko od nas ponekad
osjeća nervozno u komunikaciji s drugim
ljudima, pogotovo kad je riječ o raznim
prezentacijama i predavanjima pred većim
brojem ljudi, no ako je takav strah velik i
stalan, on svakako u velikoj mjeri utječe na
našu komunikacijsku kompetenciju.
Kompetencija je često kompromis:
Kompetencija u interpersonalnoj
komunikaciji nije samo pitanje vještine,
premda joj vještina pomaže.
Kompetencija često predstavlja
kompromis sa sugovornikom kako bi se
postigli i primjerenost i uspješnost.
Zato Kathleen K. Reardon kaže da je
kompetencija u komunikaciji relacijsko i
situacijsko pitanje.
NASTAVAK SLIJEDI