REGIONALNA POLITIKA I RAZVITAK

REGIONALNA POLITIKA

Regionalna politika predstavlja skup mjera koje potiču regionalni pris-tup u razvitku nacionalnog gospodarstva kroz povećanje njegove učin-kovitosti i uravnoteženi razvitak cijelog nacionalnog prostora.

Regionalna politika podrazumijeva stvaranje uvjeta na a. ekonom-skom, b. političkom i c. društvenom planu za razvitak svake regije ali i cijelog nacionalnog prostora.

OBLICI REGIONALNE POLITIKE

Preventivna, kada nastoji spriječiti nepoželjna kretanja u budućem razvitku,

Korektivna, kada pokušava ispraviti posljedice dosadašnjeg razvitka na određenom prostoru

PODRUČJE DJELOVANJA REGIO-NALNE POLITIKE

Danas se politika regionalnog razvoja uglavnom koncentrira na socijalni kapital, blagostanje i redistribuciju u korist slabijih regija, kao i gospodarski rast u svim dijelovima neke države. Tijekom vremena sve se manji naglasak stavlja na “regionalnu ravnotežu” i slabije regije, a sve više na “gospodarski razvoj” svih regija. Gotovo sve politike imaju prostornu dimenziju i rijetko su regionalno neutralne. Učinak sektorskih politika na regionalni razvoj često se naziva regionalnom politikom u širem smislu, dok se pojedini napori za doprinos razvoju slabijih regija nazivaju regionalnom politikom u užem smislu.

DILEME REGIONALNE POLITIKE

Razvojna politika pojedine zemlje može se naći pred dilemom: kako uskladiti razvitak pojedinih djelatnosti s razvitkom pojedinih područja. U ovom pitanju nalazi se potencijalni konflikt.

Ako se zanemari prostorni faktor u razvitku djelatnosti, vjerojatno će se dobiti super koncentracija djelatnosti u malom broju točaka u prostoru, najčešće u samo jednoj centralnoj regiji.

Ako se insistira na apsolutnoj jednakosti u stupnju razvijenosti svih regija, vjerojatno se nikad neće postići zadovoljavajući stupanj razvije-nosti jedne zemlje.

REGIONALNI RAZVITAK

Regionalni razvitak može se promatrati kao proces započinjanja, strukturiranja i postizanja održivog razvitka, uzimajući u obzir složene regionalne prilike, uz primjenu odgovarajućih postupaka i instrumenata čiji je cilj gospodarski razvitak, uz istodobno njegovanje društvenih načela i ekoloških zahtjeva.

PRETPOSTAVKE ZA REGIONALNU RAZVOJNU POLITIKUPeter Maskell navodi četiri preduvjeta za uspješnu regionalnu razvojnu politiku:

1. Dobra regionalna politika ovisi o specifičnom kontekstu, uzimajući u obzir posebnosti gospodarske strukture regije i netržišnih institucija.

2. Dobra regionalna politika je tržišno usmjerena, podržavajući aktivnosti koje je tržište već odabralo.

3. Dobra regionalna politika odgovara na proces globalizacije: (a) usredotočenošću na učenje, (b) koncentracijom napora na podržavanje poduzeća kako bi prebrodila kognitivnu udaljenost od vrijedne osnovice znanja koja se nalazi izvan njihovog sadašnjeg dohvata, i (c) podrškom akumulaciji i zaštiti socijalnog kapitala potrebnog za suradnju i razmjenu djelomično pritajenog znanja među poduzećima,

4. Institucionalni preduvjeti gospodarske globalizacije za politiku regionalnog razvoja moraju se razlikovati: regionalno identični institucionalni okviri raznih nacija vrlo će malo koristiti regionalnoj konkurentnosti.

REGIONALNA KONKURENTNOST KAO OSNOVA RAZVITKA

Tradicionalna regionalna razvojna politika je polazila od komparativ-nih prednosti regije kao osnovne orijentacije u njenom razvitku.

Suvremena regionalna razvojna politika polazi od konkurentske prednosti regije kao osnove njenog razvitka.

Razlika između komparitivne i konkurenstke prednosti proizlazi iz razlike kratkoročne (alokativne) i strateške (adaptivne) učinkovitosti određene regije.

ELEMENTI KONKURENTNOSTI REGIONALNOG RAZVITKA

Gospodarstvo sa svojom industrijskom strukturom i sektorima poslo-vanja može uspješno konkurirati onima koji raspolažu komparitivnim prednostima, pod pretpostavkom da se racionalno odaberu poslovna područja, industrijske grane, odnosno da svoje djelovanje usmjere na segmentirano, umjesto masovno tržište.

U okviru različitih proizvodnji i usluga važno je postići odgovarajuću sinergiju, koje bi se one međusobno osnažile i tako doprinijele poveća- nju stupnja konkurentnosti regije, kao i stupanj razvijenosti netržišnih čimbenika (razvojna istraživanja, stručna udruženja, informacijske usluge, tehnološki centri i sl.).

CILJEVI REGIONALNE POLITIKE

- smanjenje razlike u stupnju razvijenosti između pojedinih područja,

- optimalno korištenje raspoloživih resursa,

- alokacija kapitala na cijelo nacionalno područje,

- redistribucija stanovništva,

- smanjenje stope nezaposlenosti,

- povećanje osobnog i društvenog standarda stanovništva,

- usmjeravanje procesa industrijalizacije i razvitak naselja,

- kroz povećanje konkurentnosti regija, povećanje konkurentnosti nacionalnog gospodarstva,

- zaštita okoliša

FAKTORI REGIONALNE POLITIKE

Prirodni resursi (zatečeni stvoreni),

Ljudski resursi (socio-demografska struktura, kvalifikacijs. struk.isl.),

Materijalni resursi (gospodarska, društvena i socijalna infrastruktura),

Društveno-gospodarska osnova (socijalna kohezija, kulturni identitet, proizvodna struktura i odnosi, proizvodi, usluge i trgovina, konkuren- tnost i receptivnost),

Odnosi snaga (financijski kapital, politički, administrativni i zakonoda-vni okvir, informacije i komunikacije).

STRATEGIJA REGIONALNE RAZVOJNE POLITIKE

Uporišna točka regionalne politike nalazi se u njenoj razvojnoj strate-giji.

Dva su osnovna strateška pitanje regionalne politike:

- izbor modela regionalizacije, koja se odnosi na definiranje regija, od-ređenje u odnosu na izbor većeg broja manjih regija ili manjeg broja većih regija, definiranje razvojnih centara i sl.

- izbor modela mobilnosti osnovnih regionalnih faktora, među kojima se posebno preferira pitanje mobilnosti kapitala i radne snage, odnosno pitanje je li regionalnom politikom treba usmjeravati radne mjesta prema izvorima radne snage ili radnu snagu prema radnim mjestima.

POLITIKA: RADNIK RADNOM MJESTU

Polazna osnova je poduzetnički motiv pri izboru lokacije, odnosno profit ako na njega utječe lokacija. Stupanj optimalnosti je uvjetovan interesima poduzetnika. Društveni kriterij optimuma je sekundarnog značenja. Na ovaj način se potiču migracije. Ako se ovaj model primjenjuje nekontrolirano, posljedice mogu biti prelazak praga koncentracije i povećanje ukupnih društvenih troškova i u mjestu emigracije i u mjestu imigracije..

POLITIKA: RADNO MJESTO RADNIKU

Polazna osnova je ravnomjeran razvitak nacionalnog prostora. Stvara-nje regionalne strukture se realizira kroz disperziju investicija, stanov-ništva, stvaranje razvojnih centara.

Stimulacija poduzetnika, kao osnovnih nositelja razvitka, da prihvate ovaj model provodi se kompenziranjem njihove izgubljene dobiti kroz određene supsidije.

REGIONALNA RAZVOJNA STRATE-GIJA

Regionalna razvojna strategija predstavlja dugoročni razvojno okvir za regionalnu politiku, a polazi od regionalnih potencijala i njihove gos-podarske valorizacije. Razvojna strategija determinira regionalnu raz-vojnu politiku u kojoj do izražaja dolazi razvojna orijentacija koja čini uporište regionalne strukture i njene dinamičnosti i optimizacije.

U odnosu na regionalnu razvojnu strategiju regionalni planovi imaju provedbenu funkciju.

OSNOVE REGIONALNOG PLANIRANJA

Regionalno planiranje je instrument regionalne politike kojim se usmjeravaju procesi njene realizacije.Regionalno planiranje ima zadaću izgraditi optimalne odnose između individualnih, granskih, regionalnih i globalnih koncepcija, strategija i ciljeva i na takav način korigirati stihijske djelovanje tržišta na regio-nalnu strukturu i ublažavati disproporcije u regionalnom razvitku.

Sustav regionalnog planiranja ima tri osnovne razine:- regionalni aspekt planiranja širih društveno-ekonomskih jedinica od

definiranih regija,- unutar regionalno planiranje,- Planiranje na razini nositelja regionalnog razvitka (gospodarskih

subjekta, subjekata društvenog sektora i sl.)

ŠIRI ASPEKT REGIONALNOG PLANIRANJA

Širina obuhvata regionalnog planiranja uvjetovana je definicijom regija kao prostora na kojem se odvija društveno-gospodarski razvitak i pro-vodi odgovarajuća razvojna politika.

Ono je uvjetovano i spremnošću i mogućnošću države izravnim i neiz-ravnim poticajima usmjerava razvitak pojedinih regija.

Stoga, regionalno planiranje s ovog aspekta sadrži određena rješenja za regionalni nesklad koji dolazi do izražaja u gospodarskoj strukturi, u oblasti demografskih kretanja, korištenja prostora i zaštite okoliša.

UNUTARREGIONALNO PLANIRA-NJE

Sustav unutar regionalnog planiranje usmjerava razvojne procese unu-tar regije i stvara pretpostavke za razvitak među regionalnih odnosa.

Stupanj kompetentnosti ovog tipa planiranja uvjetovan je stupnjem subjektiviteta regije u kojoj se obavlja funkcija planiranja (je li regija samo društveno-gospodarska cjelina ili je i administrativna jedinica.).

U obuhvatu unutar regionalnog planiranja nalazi se planiranje gospo-darske strukture i prostorno planiranje.

U prvom slučaju usmjerava se razmještaj gospodarskih kapciteta u prostoru regije, a u drugom, usmjeravaju se aktivnosti na uređenju prostora, procesu urbanizacije i zaštiti okoliša.

PLANIRANJE NA RAZINI NOSITE-LJA REGIONALNOG RAZVITKA

S obzirom na autonomnost gospodarskih subjekata u planiranju svojih poslovnih aktivnosti (investiranja i tekućeg poslovanja), motivacija planiranja nije sadržana u obvezi koja slijedi iz norme, već spoznaji da egzistira o danom prostoru i potrebe da zbog toga korespondira sa svo- jim okruženjem.

Planovi gospodarskih subjekta predstavljaju integralni dio sustava regionalnog planiranja u segmentu koji im stvara uvjete za funkcioniranje djelatnosti i u segmentu koji, zbog usklađivanja odnosa u prostoru regije, postavlja određena ograničenja.

INSTRUMENTI REGIONALNE POLITIKE

Proračunska (budžetska) politika,

Politika cijena

Politika kontrole,

Politika poticanja mobilnosti faktora

PRORAČUNSKA POLITIKA

Polazna osnova proračunske politike je uspostava ravnoteže između agregatne potražnje i agregatne ponude na razini regije. U određenim regijama postoji suficit, a u nekim deficit u kapitalnim i tekućim transakcijama. Država će npr. u razvijenijim regijama povećati porezne stope, a u nerazvijenim državne izdatke.

Mogu to biti npr. državne investicije u nerazvijena područja u izgradnju infrastrukture, stvaranje novih razvojnih centara i sl.

U okviru ove politike značajnu ulogu mogu imati i ugovorni i opći preferencijali. U prvom slučaju kada poduzeće iz razvijenije regije ugovara poslove s poduzećem iz nerazvijenog područja od vlade dobiva razne olakšice. U drugom slučaju poduzeća iz nerazvijenih područja imaju određene prednosti kod vladinih narudžbi u odnosu na poduzeće iz razvijenijeg područja.

POLITIKA CIJENA

Politika cijena predstavlja svaku politiku diskriminacije jedne regije u odnosu na drugu pomoću poreza ili supsidija. Može se odnositi na inpute ili proizvodni output.

Politika cijena inputa postoje kod investicijskih poklona ili supsidija države nekoj regiji, nižih poreskih stopa, odobravanje niskokamatnih kredita. Cilj ovih mjera je snižavanje troškova proizvodnje slabije razvijenih regija i poticanje njihove konkurentnosti.

Politika cijena outputa primjenjuju se onda kada država daje slabije razvijenijim regijama povlastice pri izvozu, druge olakšice na proiz-vode i sl.

POLITIKA POTICANJA MOBILNOS-TI FAKTORA

Politika poticanja mobilnosti faktora može se provesti na slijedeće načine:

Uklanjanjem tržišnih nesavršenosti koje uzrokuju relativnu statičnost faktora (npr. ukidanje propisa o minimalnim zaradama),

Dugoročnom politikom promjene kvalitete faktora koji su po prirodi statični, direktnim supsidijama mobilnim faktorima (npr. razvitak sustava obrazovanja, izravna podrška nekim oblicima obrazovanja isl.)

Izravnom podrškom potencijalni migrantima (naknada troškova seobe, supsidije u stanarini za novodoseljene i sl.

NOSITELJI REGIONALNE POLITIKE

Da bi se regionalna politika mogla provesti moraju postojati njeni nosite-

lji, koji se mogu svrstati u slijedeće skupine:

1. Zakonodavna i upravna tijela vlasti (upravna tijela na državnoj i re-gionalnoj razini i razini lokalne samouprave),

2. Političke organizacije i institucije (političke stranke, sindikati, udru-ge građana, interesne skupine, međunarodne organizacije, obrazov-ne i kulturološke ustanove, znanstveno-istraživačke institucije, crk-va i njene institucije)

3. Gospodarski subjekti i nstitucije( trgovačka društva, banke, institu-cionalni investitori, gospodarske komore, udruge poslodavaca i sl.)