Upload
nina-juric
View
118
Download
2
Embed Size (px)
Citation preview
U dalmatinskoj povijesti umjetnosti već više desetljeća prisutno je nekoliko
reljefnih skulptura složenoga ikonografskoga sadržaja koje otvaraju različita
pitanja, pa tako i ona o mogućem dvovjerju u kojemu, iza naizgled jasnih
kršćanskih tema, proviruju i ostaci starijih mitologija i poganskih vjerovanja (1).
Jedan od takvih spomenika, na kojemu je prikaz konjanika u sceni lova, danas
stoji ugrađen na crkvi Sv. Marije u Žrnovnici (2). Publiciran je prije 80-ak godina,
a M. Abramić, koji ga je prvi proučavao, iznio je mišljenje da predstavlja sv. Jurja
ili sv. Mihovila, te da pripada kasnijim stoljećima srednjega vijeka. Obrazlažući taj
svoj stav tumačio je da očituje likovnost koja bi mogla biti svojstvena tadašnjoj
seoskoj zajednici koja je njegovala tradiciju pleternoga izraza i u vrijeme nakon
što je usahnula dotadašnja predromanička umjetnost. Pretpostavlja, naime, da
reljef potječe iz stilskoga razdoblja koje već osjeća jake utjecaje romanike. O
istome spomeniku, izražavajući sumnju u njegov ikonografski sadržaj, slično se
odredio i K. Prijatelj kada je prije 60-ak godina analizirao dalmatinske primjere
figuralnih skulptura ranoga srednjega vijeka. Mi smo, pak, mišljenja da bi taj
spomenik i kronološki i ikonografski trebalo drugačije oderditi, a evo zašto.
Središnji reljefni, naizgled narativni, prikaz s triju strana obrubljuje široki
ukrasni pojas. U donjem dijelu gdje bi također trebalo očekivati isti okvir, veća je
obrađena ali neukrašena ploha. Takva trostrana shema uokvirivanja srednjega
polja uobičajena je i česta na različitim spomenicima ranoga srednjega vijeka (3).
Sličnoga su karaktera i stilskih osobina i mali medaljoni u gornjim uglovima u
kojima su isklesani istokraki križevi. Ta pojava na ploči i ranije je uočena, a
usporediva je s većim brojem tako urešenih starokršćanskih i ranosrednjo-
vjekovnih spomenika na kojima se križ nalazi na istome mjestu.
Za raspravu o ploči iz Žrnovnice zanimljiv je i detalj na lijevome okviru gdje
je naočigled, dotada ujednačeni preplet, odjednom ”ispreturan” (4). I taj element
je u spomenutim ranijim raspravama pripisivan nevještini klesara i bio je još
jedan od razloga za datiranje cijeloga reljefa u vrijeme kada je predromanička
pleterna umjetnost izgubila na važnosti. Drugi primjeri pretpostavljaju da to ne
mora uvijek biti tako, jer se ponekad i na vrlo kvalitetnim klesarskim proizvodima
ranoga srednjega vijeka nailazi na takve detalje, a ti, kao da očituju namjernu
pogrješku da bi se takvim nepravilnostima još više naglasila isprepletenost
1
ukrasa. Nije, dakle, nužno da je nepravilni ornament na lijevom okvirnom polju na
našoj ploči produkt naivnoga likovnog izraza, nego on naprosto može odražavati
i umjetnički duh vremena u kojemu je nastao.
Mrežasti prepleteni ukras kakav je izveden na spomenutom okviru vrlo je
čest i u različitim inačicama izvodi se na svim područijima koja su bila
obuhvaćena predromaničkom umjetnošću (5). Simptomatično je da je u našem
primjeru riječ o dvoprutoj pletenici karakterističnoga presjeka što nije nevažano
jer je općenito poznato da su predromaničke skulpture s takvim ukrasima u
pravilu starije i uočljivo su malobrojnije u odnosu na one koji imaju trake s tri
pruta. I ta spoznaja, dakle, može imati utjecaj za datiranje žrnovske ploče.
Primjetno je također, da su mrežasti ukrasi na spomenicima koje ovdje donosimo
kao usporedbu nezgrapno i nespretno izvedeni pa su i po tome vrlo slični onima
na ploči iz Žrnovnice. Uza sve to, vrlo sličan takav ornament na ambonu iz
Švicarske i kompozicijski je izveden na potpuno isti način jer s triju strana
uokviruje središnje polje s velikim križem.
Glavni motiv na žrnovskoj ploči veliki je reljef konjanika (6) koji na konju
sjedi postrance, s tijelom i licem okrenutim prema gledatelju. Zbog takvoga
neprirodnog položaja jahača u odnosu prema konju, Abramić i Prijatelj također su
vidjeli rezultat naivnoga likovnoga izraza te su i taj podatak uzeli kao razlog zbog
kojega bi ploču iz Žrnovnice trebalo smjestiti u mlađa stoljeća srednjega vijeka.
Ni s time se, međutim, nije nužno bezuvjetno složiti jer je takav način prikazivanja
upravo svojstven duhu umjetnosti ranoga srednjega vijeka. Upućujemo stoga na
jedan mramorni reljef koji se danas nalazi pod trijemom crkve San Saba u Rimu
koji je iz 8. stoljeća. Na njemu je, s nešto više detalja isklesan sokolar na konju u
vrlo sličnom položaju, tijelo mu je postavljeno en face, a lice u profilu. Suviše, na
glavi ima kalotastu kapu (ili šljem), naglašeni nos i izduženu trokutastu bradu, što
su sve i jasne osobine jahača iz Žrnovnice. I dalmatinska predromanička
umjetnost poznaje jedan mramorni reljef koji je u zanimljivim okolnostima
pronađen u zadarskoj katedrali (7). Na njemu je u složenijem ornamentalnom
okruženju i također u naivnom likovnom izrazu isklesan konjanički motiv. Očituje
ga nesrazmjerni međusobni odnos veličine figura konja i jahača, a jednako tako
neproporcionalni su i pojedini djelovi tijela konjanika. Naivnost izraza vidljiva je i
2
iz činjenice da su mu noge prikazane u profilu, a tijelo i glava, kao i na reljefu iz
Žrnovnice, okrenuti su frontalno. Gornji dio tijela jahača je bez odjeće kao i u
našem slučaju. Pretpostavlja se da je iz polovine 8. stoljeća.
Karakteristika našega reljefa je i oblik koplja kojega jahač drži u ruci, a
koje je dugačko i s masivnim vrhom koji sa strana ima krilca (8). Zbog toga
detalja moguće je tvrditi da je ovdje predstavljen franački oblik koplja kakvo je
bilo u upotrebi u drugoj polovini 8. i tijekom 9. stoljeća. Nekoliko sličnih
primjeraka koji ga dobro potvrđuju pronađeno je i u našim krajevima, a oblik i
funkciju jasno mu pokazuju i drugi reljefi iz onodobne Europe. Ilustrativne su i
takve sitnoslikarske izvedbe u crkvenim knjigama iz karolinškog doba. Već je
davno uočeno da je isto koplje prikazano i uz ratnika pod arkadom na ulomku iz
Pridrage kod Novigrada. Taj lokalitet u sjevernoj Dalmaciji dodatno je zanimljiv
jer je tijekom dosadašnjih istraživanja iznjedrio još nekoliko ranosrednjovjekovnih
skulptura na kojima su također prikazi konjanika (9). Na jednoj od danas
izgubljenih skulptura iz te crkve u Ravnim Kotarima, sličan je konjanički prizor
koji je u stilskom izrazu i u ikonografskom sadržaju vrlo blizak našemu iz
Žrnovnice. U sceni na tome reljefu, koju se uobičajeno tumači kao lov na jelena,
uistinu je prikaz jelena u bijegu i konjanika s kopljem u desnici koje je usmjereno
prema zmiji (ili zmaju) koja je pod nogama propetoga konja i koja ima podignutu
glavu spremna da ugrize. Jahaču je dakle, zadaća ubiti neman (tj. Zlo) da bi
spasio jelena (tj. Dobro).
Reljef iz Žrnovnice žanrovski još je usporediv i sa dvama plutejima koji
imaju srodne prikaze narativnog sadržaja, a koji su pronađeni u ruševinama
crkava kojima se datacija još raspravlja (10). Gotovo svi koji su ih proučavali
govore da one pripadaju ili starokršćanskome ili ranoromaničkome dobu, a naše
je mišljenje da ih treba datirati u rani srednji vijek, i to prvenstveno s osloncem na
usporedbe s onovremenim klesarskim proizvodima langobardske umjetnosti u
Italiji. Riječ je o plutejima iz Zenice u Bosni i osobito iz Dikovače kod Imotskoga
na kojima su također plošno tretirani konjanički motivi, ali i različiti drugi narativni
prikazi. Tomu u prilog govori i konturno ocrtavanje figura na tim reljefima i isto
takvo naglašavanje pojedinih anatomskih djelova na prikazanim životinjama, za
što je dobre potvrde moguće iznaći među proizvodima koji su nastali u krugu tzv.
3
barbarske umjetnosti ranoga srednjega vjeka i to prvenstveno u srednjoj i
sjevernoj Europi.
Prema svemu što je iznijeto, dakle, vrlo je vjerojatna pretpostavka da je
reljef s konjanikom iz Žrnovnice spomenik iz 8. stoljeća, a ne, kako se prije
pretpostavljalo, da pripada ranoromaničkome dobu. Cijelina kompozicije,
ikonografski sadržaj i posebno primijenjeni dekorativni elementi potpuno se
uklapaju u shemu i stil predromaničke umjetnosti, a upućuju i na mogućnost da je
nastao pod znatnijim utjecajem barbarske umjetnosti toga doba koju su, najprije
u Italiji, a potom i u širem okruženju, producirali Langobardi.
U vrijeme kada je žrnovski reljef prvi puta publiciran navodi se mjesna
predaja prema kojoj je na crkvi stajao još od početka 19. stoljeća. Ne zna se
mjesto na kojemu je nađen, a mi smo nedavno iznijeli pretpostavku da je iskopan
negdje na Gračiću (11) na kojemu je staro naselje i utvrda koja stoji na prijevoju
između Poljica i Žrnovnice. Na lokalitetu je danas vidljiva samo ranogotička
crkvica Sv. Mihovila, a sve što se nakada na njemu nalazilo i što mu je pripadalo,
pokriveno je zemljom ili je pod brojnim krčevinama. Na ovom položaju predlaže
se i ubikacija naselja Unione (id est Musaro, tj. Mosor), koje je poznato iz
”Kozmografije” Anonima Ravenatskog. Od raznovrsnih i raznovremenih
dosadašnjih nalaza s toga položaja, u ovoj prigodi važno je upozoriti na one koji
pripadaju kasnoantičkom dobu, seobi naroda i srednjem vijeku, jer ti onda u
svoje krilo mogu primiti i spomenuti konjanički reljef. Tako, na ranogotičkoj crkvici
Sv. Mihovila još uvijek stoje uzidani i spomenici iz starijega doba. Riječ je o
ulomku starokršćanske ploče oltarne ograde i o nadvratniku za kojega se misli da
je istovremen crkvi, tj. da je ranogotički (12). On je, međutim, duži od širine
svjetlosnog otvora postojećih vratiju, a i stilske karakteristike plošno tretiranih
reljefnih mu ukrasa jasno ukazuju da pripada nekoj starijoj građevini. Uočljiva
nepravilnost međusobno odvojenih arkada i neuobičajeni oblik križeva, dopuštaju
njegovu dataciju u 7. ili 8. stoljeće, a za njegovo kulturno i stilsko određenje
indikativna su i četiri jednaka stožasta ukrasa s volutama na vrhu (13). U
ikonografskom smislu taj motiv predstavlja brežuljak s rajskim rijekama kako je to
bilo predočeno i na starokršćenskoj luneti iz justinijanskog doba u obližnjim
Gatima. Dvostruke spiralne volute na vrhu kao simboli dvaju izvora i suvišno
4
multipliciranje toga motiva, cijelinu kompozicije, stoga, više približavaju
umjetnosti ranoga srednjeg vijeka, nego li strože kanoniziranom kasnoantičkome
ili ranogotičkome dobu. Primjerice, iz istoga takvoga motiva na pluteju iz
Cividalea, koji je iz 8. stoljeća, izlazi usadni križ (14). S Gračića potječe i dio
kamene ploče koja je ukrašena rozetama (15). U vrijeme kada je objavljena
iznosi se decidirano mišljenje da je iz 6. stoljeća uprkos činjenici da joj u
Dalmaciji toga doba uopće nema analogija. I njoj su međutim brojne usporedbe u
umjetnosti ranoga srednjeg vijeka, a regionalno najbliže i najsličnije su one na
ulomcima iz crkve u Zenici u Bosni za koju pretpostavljamo da pripada 8.
stoljeću. Osim što oba ova ulomka imaju gotovo identičan oblik rozete, jednaka
im je i klesarska obrada koja podsječa na duborez. Na ulomku iz Zenice zanimljiv
je još jedan dekorativni detalj, a odnosi se na motiv jelove grančice ili dvostrukog
tordiranog užeta koji uokviruje polja s rozetama (16). Na starokršćanskim
spomenicima takvi ornamenti su potpuno nepoznati, a učestalo se nalaze na
većem broju artefakata u zapadnoeuropskoj umjetnosti koji su nedvosmisleno iz
druge polovine 7. ili 8. stoljeća. Mislimo da je na ove detalje važno upozoravati
jer se time podupire kulturno određenje i datacija skulptura iz zaleđa
istočnojadranske obale u ranosrednjovjekovno doba, ali i zbog budućih
istraživanja jer je očito da ove stilske i klesarske analogije dobro povezuju
današnje prostore zapadnoga Balkana, sjeverne Italije i zapadne Europe u to
doba.
U takvome, dakle, pretpostavljenome okruženju i uređenju nalazili su se i
lokaliteti na području današnje zagorske Dalmacije na kojima su pronađene vrlo
slične skulpture, pa taj detalj još jednom potvrđuje naša razmišljanja da su sve to
mogući proizvodi umjetnosti ranoga srednjeg vijeka. Primjerak iz Zenice, uz to,
dopušta i pretpostavku o vremenu nastanka pluteja s Gračića kojega bi stoga
također trebalo datirati u 8. stoljeće. Reljef s konjanikom koji danas stoji uzidan
na fasadi crkve u Žrnovnici, a kojemu predlažemo sličnu dataciju, bio bi dakle, s
njim istovremen, a možda su oba nekada bili i dio opreme istoga prostora.
Preostaje nam nadalje još ponešto reči i o ikonografiji žrnovskoga reljefa
(17). U dosadašnjim pokušajima riješenja ovoga pitanja uglavnom se polazilo od
njegovoga kršćanskoga sadržaja, pa se po inerciji, s obzirom da je glavni motiv
5
na njemu konjanik koji ubija nekakvu životinju, govorilo da je riječ o skulpturi koja
prikazuje ili sv. Jurja ili sv. Mihovila. K. Prijatelj je već prije 60 godina upozorio da
ni jedna od tih atribucija ne može stajati jer scena u cijelini ne udovoljava takvim
kanoniziranim prikazima. Glavni razlog koji se tome protivi jest činjenica da jahač
na konju nije mladolik, nije odjeven kao ratnik, a niti je životinja koju ubija
nekakva neprirodna zvijer ili zmaj.
I uistinu, u središnjem dijelu žrnovske ploče, u pravokutnom okviru, veliki
je reljef konjanika koji dugačkim kopljem u razjapljena usta pogađa nekakvu
životinju. Pretpostavljamo da je riječ o medvjedu jer ima okruglu glavu s malenim
ušima, naglašene šape i kratki rep. Konjanik ima dugačku šiljatu bradu i velike
razvučene brkove, gol je do pojasa s naglašenom muskulaturom, na glavi ima
kalotasti šljem, a na konju sjedi postrance, s tijelom i licem okrenutim prema
gledatelju. Lijevicom pridržava i zateže uzde konja, a u desnici mu je dugačko
masivno koplje. Donji dio tijela prekriva mu haljetak kojemu je draperija prikazana
linerarno, na način kako je to bio uobičajeno u predromaničkoj umjetnosti. Na
konju je s većom pozornošću prikazana kratka podšišana griva i strune na
velikom repu. Oči su i na životinjama i na jahaču prikazane jednako. Bademastog
su oblika, a u sredini ispupčene s uklesanom zjenicom. Od detalja na reljefu valja
još primjetiti da pogođena životinja stoji čvrsto na zemlji, da joj je u razjapljenim
ustima vrh koplja kojemu suprotni kraj doslovno izlazi iz nekakvoga amorfnoga
oblika koji se može protumačiti kao oblak, tj. Nebo. U kršćanskom ikonografskom
smislu, dakle, ako ne predstavlja jednoga od spomenutih svetaca-ratnika, reljef
može simbolično predstavljati i borbu Dobra i Zla, pri čemu je konjanik posrednik
koji za račun nebeskoga Dobra pobjeđuje zemaljsko Zlo.
No, za ikonografsko tumačenje ove scene moguća su i drugačija riješenja,
pa kao prijedlog iznosimo i mišljenje da je na reljefu iz Žrnovnice, u svojevrsnom
pogansko-kršćanskom sinkretizmu ili kao iskaz tadašnjega dvovjerja, moguć i
prikaz staroslavenskoga nebeskoga boga Peruna kojemu koplje kao grom izlazi
iz oblaka i pogađa medvjeda kao personifikaciju Volosa koji je bog podzemlja i
Perunov vječni suparnik. U takvome objašnjenju sadržaja na reljefu dva su važna
ikonografska detalja koji ga mogu tako odrediti, a sadržani su u motivu oblaka i
medvjeda. Istina, i kršćanska ikonografija ih ima u svome korpusu u vrlo
6
sličnome značenju. Oblak se tako uglavnom koristi kao znak za nevidljivoga
Boga, a medvjed kao divlja životinja koja simbolizira okrutnost i zao utjecaj. U
istoj ikonografiji medvjed također simbolizira i kršćanstvo koje obnavlja i oblikuje
poganske narode. Iako je, dakle, za naše prilike riječ o mogućem važnom
znamenju iz okvira kršćanske ikonografije, simbolika oblaka i medvjeda je, barem
koliko je meni poznato, u umjetnosti ranoga srednjega vijeka vrlo rijetko
korištena, a pogotovu u zajedništvu kako je to izvedeno na žrnovskoj ploči.
S druge pak, strane isti ti znakovi sveprisutni su i u staroj slavenskoj
mitologiji, a posebno u onome njenome dijelu koji se odnosi na Peruna koji je
njeno glavno božanstvo. Tako je olujni tusti oblak iz kojega udaraju gromovi, a
čini se da je onaj na žrnovskom reljefu upravo takav, često njegovo obilježje, a
isto tako i kameno nebo kao mitska preoblika visoke gore na kojoj je stolovao.
Stoga i jesu njegova važnija svetišta na visovima, koji su se u pravilu uzdizali
iznad vode. Prema tumačenju znalaca jedno takvo bilo je i u Žrnovnici na brdu
Veliki Perun gdje je danas crkva Sv. Jure, a njegovo moguće uređenje dobro
predočava nacrtana rekonstrukcija koju je napravio češki arheolog Z. Vanja (18) i
to, prema ostacima koji su arheološki iskopani na brdu Perinji kod Novgoroda u
Rusiji. Prema tim podatcima, novgorodsko Perunovo svetište bilo je na uzvisini
nad rijekom gdje je bila iskopana kružna konstrukcija pod vedrim nebom. U
središtu joj je stajao stup što je predstavljao Perunov idol, a oko njega je u krugu
iskopan plitak jarak koji s vanjske strane ima oble izbočine orijentirane prema
stranama svijeta. U svakoj od njih nađeni su tragovi vatrišta što su ostaci
žrtvenika. Reklo bi se da Perunovo svetište u mnogome podsjeća na iskopani
temelj za osmerokonhne crkve, kakve su primjerice u našim krajevima bile
podignute na povišenim mjestima na Ošlju i možda na Bribiru, pa je i to jedan
detalj kojega bi u budućnosti, u skladu s mogućim pogansko-kršćanskim
preklapanjem kultova i dvovjerjem, još trebalo istraživati.
Naposljetku, predstave Peruna u slavenskome svijetu sasvim su iznimna
pojava, dijelom vjerojatno i zbog toga što ih je većina bila izrađena od drveta pa
su vremenom propale. Ipak, u Novgorodu u Rusiji iskopane su dvije metalne
figurice za koje se pretpostavlja da predstavljaju Peruna i ako te usporedimo s
prikazom na našem reljefu ikonografske sličnosti su više nego li očite. U svim
7
slučajevima Perun je predstavljen kao stariji muškarac gol do pojasa (19), s
kalotastim šljemom na glavi (20), u kratkome naboranome haljetku (21), s
dugačkom šiljastom bradom (22) i s naglašenim brkovima (23).
Razmišljajući nadalje o ikonografskom sadržaju žrnovskoga reljefa važno
je još jednom upozoriti da je jahač na konju predstavljen gol do pojasa premda
se nalazi u bojnogom skubu zbog čega bi trebalo očekivati da ima više zaštitne
ratničke opreme. Analizirajući i tu činjenicu, kao moguće riješenje nude se dvije
mogućnosti. Prva je sadržana u reinterpretaciji poznatih povijesnoumjetničkih
spoznaja prema kojima se pripadnici barbarskih naroda, iz rakursa grčkih i
rimskih umjetnika, u pravilu prikazuju upravo na takav način (24), a drugu se
dade izčitati iz pisanih povijesnih podataka. Stari pisci naime, kao zanimljivost
često navode podatak da se barbarski ratnici bore goli jer su se prethodno
predali zaštiti svojih bogova. Za Slavene to izričito navode bizantski izvori, a
posebno Mauricijev Strategikon kao najvažniji vojni priručnik bizantske vojske iz
početka 7. stoljeća. Naposljetku, ikonografski prikaz Peruna kao vrhovnoga
slavenskoga božanstva koji je prikazan gol do pojasa i s kopljem u ruci (25) u
potpunosti je sukladan načinu prikazivanja vrhovnih bogova i u drugim religijama
kako to primjerice svjedoče umjetničke predođbe Zeusa iz grčke i Jupitra iz
rimske mitologije.
Drugi dominantni lik na žrnovskom reljefu je medvjed (26), vjerojatno kao
predstava Volosa ili Velesa koji, također stoji u vrhu staroslavenskoga Panteona i
koji je u stalnoj borbi s Perunom. Brojna ruska srednjovjekovna vrela, literatura i
legende pričaju o tim sukobima iz kojih kao pobjednik u pravilu izlazi Perun. I
doista, na našem reljefu se stiće dojam da se kopljem pogođeni medvjed
zabačene glave povlači pred napadačem, pa se u cjelini zaista doima da
žrnovski reljef predstavlja upravo scenu toga stalnoga božanskoga boja.
Ovakvu našu pretpostavku o ikonografskom sadržaju žrnovske ploče
dobro potkrijepljuje i činjenica da je kult Peruna (ali i drugih slavenskih
božanstava i poganskih vjerovanja) upravo u žrnovskome kraju i danas vrlo
prisutan (27), a posebno se odražava u toponomastičkim prežitcima. U tome
smislu zanimljiva je i spoznaja o magičnom mitskom trokutu staroslavenskoga
poganskoga bogoštovanja koji je u ta davna doba bio uspostavljen i na prostoru
8
Žrnovnice. Naime, prema “mjerničkoj teoriji“ slovenskog arheologa A. Pleterskog
(28) koju je on uočio kod alpskih Slavena moguće je i u Žrnovnici u takav
predloženi sustav povezati tri vjerojatna tamošnja slavenska poganska kultna
mjesta, a koja su nakon pokrštenja u adekvatnom tumačenju preslojile mlađe
crkve (29). Tako je, prema mišljenju prof. Vitomira Belaja, na mjestu Sv. Marije u
Žrnovnici bilo prasvetište božice Mokoš, a ispod crkava dvaju svetaca-ratnika,
Sv. Mihovila na Gračiću i Sv. Jure na brdu Veliki Perun, svetišta Volosa i Peruna.
Takva slika prostornog rasporeda kršćanskim kultovima preslojenih vjerojatnih
poganskih svetišta u Žrnovnici, pretpostavljamo, također odražava i davna
vremena dvovjerja u kojemu se u jednome trenutku, u religijskom suživotu,
službeno kršćanstvo preklapalo s tvrdokornim poganskim prežitcima. To na svoj
način svjedoči i scena na žrnovskoj ploči na kojoj je, u našem tumačenju,
predstavljen vječni boj staroslavenskih bogova uokviren i označen kršćanskim
znamenjem.
Razvijajući dalje ovu temu, svakako je zanimljiva i činjenica da je
vjerojatno nekadašnje slavensko pogansko prasvetište na današnjem brdu Veliki
Perun, preslojila kršćanska crkva Sv. Jurja. Riječ je dakle, o crkvi koja za titulara
ima sveca-ratnika koji je po tradiciji, kao rimski vojni časnik i kao mučenik,
završio u Kapadociji u Maloj Aziji za vrijeme Dioklecijanova progona kršćana
303. godine. Kult mu se isprva štovao u Palestini i u Egiptu, a zatim se širi i dalje
po Bizantu. U 7. stoljeću u Rimu mu se podiže jedna od prvih crkava na Zapadu,
a tijekom srednjega vijeka, posebno u vrijeme križarskih ratova, postaje jedan od
najpopularnijih kršćanskih svetaca u Europi. Brojne su mu crkve i u Hrvatskoj, a
jedna od najstarijih, i to ne samo u našim krajevima, bila je i ona na Putalju u
Kaštelima. Na žalost, pouzdanije ju potvrđuje povijesni podatak iz Trpimirove
darovnice iz polovine 9. stoljeća, nego li prije desetak godina provedena
arheološka istraživanja. Brojne druge crkvice Sv. Jurja duž naše obale iz kasnijih
su stoljeća srednjega vijeka, a nerijetko su podignute na mjestima gdje su prije
stajala starija svetišta. Tako je primjerice bilo na spomenutome Putalju, također i
na punti Marjana u Splitu gdje je crkvica Sv. Jurja sagrađena preko Dijaninog
hrama, a slično je, vidjeli smo bilo i na brdu Veliki Perun gdje se nekada nalazilo
slavensko pogansko svetište. U tim podacima možda treba prepoznati ciljani
9
program tadašnjih kršćanskih graditelja prema kojemu je crkvama posvećenim
Sv. Jurju trebalo u potpunosti dokinuti štovanje starijih kultova jer je jedna od
legendi iz života sv. Jurja povezana upravo s takvim njegovim činom. U jednoj
prilici, naime, neki sudac je s pukom doveo Jurja u Apolonov hram. Juraj je
potom klečeći molitvom zazivao Boga, našto je Bog s neba poslao gromove i
munje, zapalio je hram, u njemu sve idole i poganske svećenike. Nakon toga
zemlja se rascijepila i progutala sve preostale pogane. Program gradnje crkvice
na Velikom Perunu u Žrnovnici, dakle, ikonografski je vrlo sličan programu po
kojemu je isklesan i konjanički reljef.
Naše tumačenje prema kojemu žrnovski ranosrednjovjekovni konjanički
reljef na određen način očituje tadašnje dvovjerje teško je naprečac prihvatiti bez
dodatnih podpitanja, no, ovdje odmah treba podsjetiti i na činjenicu da među
skulpturama srednjega vijeka u Dalmaciji postoje još neki artefakti koji izravnije
ukazuju na moguće onodobno prakticiranje poganskih slavenskih kultova ili
sličnu pogansko-kršćansku sinkretističku sliku. Takav primjer je fragment
spomenika iz Vaćana u Šibenskom zaleđu koji se uobičajeno tumači kao
predstava boga Svantevita (30) za što postoje i ikonografske analogije u drugim
slavenskim zemljama, posebno na Baltiku. No, i ovdje je moguća pretpostavka
da se radi o nekakvome izrazu pogansko-kršćanskoga dvovjerja (31) jer se na
isti način s tri nasuprotno povezane glave u kršćanskoj ikonografiji predstavlja
Sv. Trojstvo. Takvo mišljenje donekle potvrđuju i dva predmeta umjetničkog obrta
koji su otkopani u grobovima ranoga srednjega vijeka na Ždrijacu u Ninu (32).
Jedan je mala križna aplika s četiri nasuprotne glave, a drugi medaljica s trima
uspravnim združenim figurama postavljenim u krug.
U Dalmatinskoj povijesti umjetnosti još je nekoliko spomenika koji u
budućim proučavanjima sadržajno mogu otvoriti slične teme. Jedan od takvih
primjera je iz kasnoantičkoga doba, a pronađen je u Lepurima kod Benkovca
(33). Riječ je o većem, oštećenom kamenom bloku na kojemu su s dvije strane
reljefni prikazi. Na jednoj je figura tugujućega Atisa, a na drugoj fragmentarni
ljudski lik koji drži pliticu na kojoj je kruh s ribama. Premda je djelomično sačuvan
postoje razlozi zbog kojih se može pretpostaviti da je riječ o kamenoj ikoni koja
se u naravi okretala oko svoje osi i time bila prilagođena za dvostruku kultnu
10
upotrebu u istome prostoru. Prije više desetljeća taj spomenik je proučavao J.
Medini, no, svoje rezultate nije objavio. Usmeno nam je priopčio svoje mišljenje
prema kojemu oba reljefa podražavaju kultne slike iz okvira metroačke religije.
Nedavno je i V. Delonga raspravljala ovaj spomenik pretpostavivši da je riječ o
sinkretističkom spomeniku kojemu jedna strana očituje kult Atisa, a druga
kršćanski motiv Euharistije. Naknadno urezani križ (34) s lijeve strane glave Atisa
podržava takvo njeno mišljenje, pa se može pretpostaviti da su oba reljefa
nastala približno u isto vrijeme i u okviru sličnoga jedinstvenoga idejno-likovnoga
ansabla u kojemu je tada još uvijek nepriznato kršćanstvo sebi krčilo put kroz
eshatološki i soteriološki srodne mističke kultove antičkoga svijeta. Iz razdoblja
ranoga srednjega vijeka, pak, zanimljivi su i već spomenuti ulomci pluteja iz
predromaničke faze starokršćanske crkve Sv. Martina u Pridrazi kod Novigrada
među kojima ima i ulomaka s reljefnim prikazima životinja s naglašenim falusima
(35), a što je zahtijevno protumačiti u sklopu nekakvoga kršćanskoga
ikonografskoga programa. Mi u ovome trenutku nismo u mogućnosti prihvatljivo
objasniti ovu činjenicu, no, zanimljive su arheološke okolnosti u kojima su ti
spomenici pronađeni. Oni su naime, bili dio opreme interijera crkve koja je
izvorno starokršćanska građevina i koja je kao takva jedina sakralna zgrada u
pejsažu, podalje od dalmatinskih gradova, koja je u funkciji dočekala
ranosrednjovjekovno doba. Suviše, u njenoj blizini, u okviru drugoga antičkoga
zdanja, u ranome srednjem vijeku podignuta je nova šesterokonhna crkva ili
oratorij u čijim je ruševinama pronađena reljefna skulptura Silvana u jasnoj
ikonografiji koju dopunjuje i natpis u podnožju. Štovanje Silvana, u okviru antičke
mitologije također pripada sferi faličnih kultova, pa se postavlja pitanje, nisu li ovi
spomenici u nekakvoj kontinuiranoj kultnoj vezi i na kraju, ne odražavaju li svi ti
nalazi iz Pridrage još jedan primjer dvovjerja u nešem ranom srednjem vijeku?
No, ovoga puta, ne s preklapanjem slavenskih, nego još starijih, iliro-romanskih
kultova. Slično se, naime, u kasnoj antici dogodilo i na brdu Kozijak iznad Kaštel
Sućurca i u Močićima kod Cavtata, gdje su Silvanova, odnosno Mitrina poganska
prasvetišta kasnije služila kršćanima, doživjevši religijsku transformaciju.
Ruševine rimskoga Augusteuma u Ninu također je preslojila crkva Sv. Mihovila, a
vidjeli smo da se slično dogodilo i na punti Marjana u Splitu i na Putalju u
11
Kaštelima. Svi ti primjeri pokazuju da je takvih slučajava u ranom srednjem vijeku
bilo više, te da spomenuti i za sada iznimni nalaz skulptura iz Pridrage, jednako
kao i naše tumačenje ploče iz Žrnovnice, nisu osamljeni primjeri koji ukazuju na
takve pojave.
12