UNIVERZITET U SARAJEVUEkonomski fakultet

REOSIGURANJE, SAOSIGURANJE I RETROCESIJA

(SEMINARSKI RAD)

PROFESOR: Prof. dr. Željko Šain STUDENTI: Aliu Suada 66203ASISTENT: Jasmina Selimović Begić Ismira 65903

Sarajevo, mart 2009. godine1. REOSIGURANJE

1.0. Pojam reosiguranja

U mnogim slučajevima osiguravatelj mora preuzeti rizike koji po veličini odnosno po visini svote osiguranja ili maksimalno vjerovatnoj šteti (PML) prelaze njegov finansijski kapacitet. Dio obaveza iz ugovora koji prelazi kapacitet osiguravatelja može se pokriti reosiguranjem ili saosiguranjem. Saosiguranje nastaje kada se rizik dijeli između više osiguravatelja, a reosiguranje kada se višak rizika prenosi na jednog ili više reosiguravatelja.1

Reosiguranje je ponovno osiguranje preuzetih rizika od izravnog osiguravatelja te stoga kažemo da je reosiguranje ustvari, osiguranje osiguravatelja.2 "Reosiguranik" je društvo za osiguranje čiji su rizici osiguranja reosigurani u cjelosti ili jednim dijelom. "Reosiguravač" je društvo koje vrši djelatnost reosiguranja.3

Reosiguranje je od nezamjenjive važnosti za sigurnost poslovanja osiguravatelja jer on putem reosiguranja povećava kapacitet preuzimanja rizika u osiguranju, štiti vlastitu sigurnost i sigurnost svojih osiguranika. Ovome ide u prilog i česta uzrečica:“dobro osiguranje započinje reosiguranjem“.4 Reosiguranju nije cilj zaštita osiguravatelja u slučaju niže ostvarenog prihoda iz ulaganja sredstava od planiranog ili od nečekivanog povećanja troškova, nego pokriće rizika iz sklopljenog ugovora. Međutim, ne postoji reosiguranje koje bi osiguravatelja zaštitilo od svih mogućih odstupanja u veličini šteta u njegovu portfoliju, jer svaki oblik reosiguranja daje optimalnu zaštitu samo kod pojedinih vrsta rizika.

Reosiguranje predstavlja vertikalnu podjelu rizika, gdje se ne mijenja odnos osiguranik – osiguravatelj. Reosiguranjem, osiguravatelj (cedent) prenosi višak rizika iznad svog pridržaja na reosiguravatelja (cesionara), a osiguranik niti zna niti mora znati da postoji reosiguranje, jer svoja prava izravno ostvaruje od svog osiguravatelja. Samopridržaj je dio osigurane svote ili dio štete koju osiguravatelj zadržava kod pojedinog osiguranja i ne pokriva ga dodatnim reosiguravateljnim pokrićem.5 Visinu samopridržaja određuje sam osiguravatelj , a obično se određuje u postotku od osigurane sume i do određenog limita, ali se može ugovoriti i u apslolutnom iznosu.

1 Ivo Andrijanić – Ksenija Klasić, „Tehnike osiguranja i reosiguranja“, Zagreb, 2002. str.139.2 Ivo Andrijanić – Ksenija Klasić, „Tehnike osiguranja i reosiguranja“, Zagreb, 2002. str.1393 www.komorars.ba/bbm_azzuro/dokument.php?id=6454 Sanja Andrijašević – Vladimir Petranović, „Ekonomika osiguranja“, Zagreb, 1999. str.305.5 V. Leko – N. Mates, „Riječnik bankarstva i finansija“, str. 453.

1

1.1. Način određivanja samopridržaja

Rizik koji prihvata jedna kompanija nziva se bruto rizik, a dio koji zadržava za sebe (poslije reosiguranja) naziva se neto osiguranje tj. samopridržaj.6

Samopridržaj je dio osigurane svote ili svote pod rizikom kod svakog pojedinog rizika, koji osiguravatelj ne predaje u reosiguranje. Smopridržaj se može definisati i kao ograničenje obaveze osiguravatelja u odnosu na visinu štete u ugovorenom postotku, zbog čega se samopridržajnekad naziva i „proprorcionalno franšizom“.7 Pod samopridržajem se u suštini podrazumjeva vlastita mogučnost osiguravatelja na snošenje štete. Ovim se reosiguravatelju dokazuje ekonomski interes osiguravatelja u tom poslu. Maksimum obaveza8 utvrđuje se prema prirodi osiguranja, vrsti rizika, brojnosti osiguranih predmeta (veličini portfolija), veličini i strukturi prmije, visini pričuva sigurnosti idr.

Elementi potrebni za utvrđivanje visine samopridržaja specifični su za različite vrste osiguranja, ali zajednička im je svrha određivanja maksimalnog kapaciteta za pokriće rizika vlastitim raspoloživim sredstvima osiguravatelja. Ovdje se postavlja pitanje: koji je to dio osiguranog rizika kojeg osguravajuća kompanija može zadržati za sebe? Ovu odluku donosi svaka osiguravajuća kompanija za sebe prema pravilima struke i metodama aktuarske matematike te sastavlja tablice maksimalnog pokrića.

1.1.1. Faktori koji određuju samopridržaj

Odlučujući faktori koji određuju visinu rizika koji osiguravajuća kompanija može zadržati za sebe su:

finansijski kapacitet tehnički kapacitet9

Finansijski kapacitet osiguravatelja su ustvari rezerve koma on raspolaže. Tehnički kapacitet određen je veličinom i strukturom (homogenošću) zajednice rizika koja predstavlja portfelj osiguranja osiguravajuće kompanije. Oba ova faktora su u direktnoj srazmjeri sa visinom samopridržaja. Ako se rezerve i portfelj povećavaju, srazmjerno se povećava i visina samopridržaja.

Kada se utvrđuje visina samopridržaja polazi se od osnovnih faktora koji se primjenjuju a to su10:

stavovi top menadžmenta, finansijska snaga osiguravajuće kompanije, disperzija portfolija osiguravajuće komapanije,

6 Dr. Jelena Kovačević – dr. Predrag Šuletić, „Osiguranje“, Beograd, 2006.7 Ivo Andrijanić – Ksenija Klasić, „Tehnike osiguranja i reosiguranja“, Zagreb, 2002. str. 140.8 Sanja Andrijašević – Vladimir Petranović, „Ekonomika osiguranja“, Zagreb, 1999. str. 307.9 Dr. Jelena Kovačević – dr. Predrag Šuletić, „Osiguranje“, Beograd, 2006.10 Dr. Jelena Kovačević – dr. Predrag Šuletić, „Osiguranje“, Beograd, 2006.

2

profitabilnost osiguravjuće kompanije, strategija osguvarujuće kompnije, (ne)izbalnsiranost rizika, cijena i alternativne forme reosiguranja.

Visina samopridržaja donosi se od strane vrha tj, topmenadžmenta na osnovu čega se vidi i njihov stav prema riziku. Ovdje se može zaključiti da li se radi o konzervativnom administrativnom menadžmentu čija je spremnost na rizik manja ili smjlijom čija je sklonost ka riziku veća.

Finansijska snaga kompanije predstavlja obim finansijski sredstva kojima osiguravajuća kompanija raspolaže i koji direktno utiče na visinu obaveza koje osiguravatelj može da apsorbuje. Obim fiansijski sredstava može se mjerit premijskim volumenom.

Profitabilnost osiguravajuće kompanije je u pozitivnoj korelaciji sa visinom rizika kojeg osiguravajuća kompanija može zadržati za sebe. Ako osiguravatelj ostvaruje pozitivan fiansijski rezultat odnosno ako mu se profit iz godine u godinu povećava, onda je on u mogučnosti da povećava i visinu samopridržaja.

Za izračun samopridržaja služe matematičko statističke metode obrade potrebnih podataka u određenom razdoblju. U tu svrhu potrebno je utvrditi ukupnu godišnju riziko premiju, stopu doplatka za sigurnost, pričuve sigurnosti, ukupni iznos očekivanih šteta u portfoliju te iznos šteta koji se mogu poklriti raspoloživim sredstvima.11

Prema K. Burrau samopridržaj se može izračunati na sljedeći način12:

M = 2K2 P

M – maksimalni samopridržaj pri kojem neče doći do pogoršanja finansijske situacije osiguravajuće kompanije,K – koeficijent finansijske stabilnosti ili koeficijent hazarda koji izražava koeficijent rentabilnosti osiguranja, P – ukupne vrste premija za sve preuzet vrste osiguranja.

Koeficijent finansijske stabilnosti izračunava se kao:

- srednja kvadratna odstupanja svih preuztih rizika po gurpama,- prosjećna neto premija za pojedine grupe rizika.

Koeficijent K može se izračunati i preko sljedeće formule:13

11 Sanja Andrijašević – Vladimir Petranović, „Ekonomika osiguranja“, Zagreb, 1999. str. 308. 12 Dr. Jelena Kovačević – dr. Predrag Šuletić, „Osiguranje“, Beograd, 2006. 13 Dr. Jelena Kovačević – dr. Predrag Šuletić, „Osiguranje“, Beograd, 2006.

3

q – nerentabilnost, tj. mogučnost gubitaka osigurane sume,n – broj osiguranih objekata.

U jednom portfoliju određenoj visini smopridržaja odgovara određeni stepen izravnanja rizika unutar tog portfolija. Ako se portfelj povećava novim osiguranjima, po kojim obaveze osiguravatelja ne prelaze visinu samopridržaja, izravnanje rizika u portfolju se poboljšava. Uz određene rezerve, samopridržaj može biti veći ukoliko je izravnanje rizika portfelja veće.

1.2. Razlozi zaključivanja reosiguranja

Razlozi zbog kojih se osiguravajuće kompanije odlučuju na reosiguranje čime prenose dio rizika na reosiguravatelja, ali mu ustupaju i dio premije su:

Stabiliziranje obaveza za isplatu šteta, jer fluktuacije šteta negativno se odražavaju na profitabilnost i solventnost osiguravatelja. Fluktuacija šteta obično je izazvana nekim od sljedećih faktora:

visokim individualnim štetama, akumulacijom šteta po jednom događaju, akumulacijom šteta u jednoj godini.

Fleksibilnost u preuzimanju rizika i povećanje kapaciteta sklapanja osiguranja. Ovo znaći da osiguravatelj može preuzeti rizik koji inače ne bi mogao preuzeti, jer prelazi njegov kapacitet, i to čini zbog toga jer mu je neki klijent ili broker važan. Ovim, osiguravatelj stvara povjerenje osiguranika, povečava svoju konkurentsku sposobnost te opseg poslovanja.

Finansijski razlozi. Mnoga se reosiguranja zaključuju radi povečanja osiguraveteljevog obima poslovanja. Uz određenu minimalnu granicu solventnosti, koju određuje državni organ, osiguravatelj može reosiguranjem povečati svoj kapacitet što bez takvog pokrića ne bi mogao.

Tehnička i druga pomoć koju pružaju reosiguravatelji. Velike rosiguravjuće kompanije pružaju tehničku pomoć svojim klijentima pri sklapanju osiguranja za velike i neuobičajne rizike kao i pri likvidaciji velikih šteta. Također školuje kadrove u osiguranju, organiziraju računovodstvenu obradu i dr.

1.3 Ugovor o reosiguranju

4

Ugovor o reosiguranju je pisani dokument kojim se dvije strane, sa jedne strane osiguravatelj (cedent) obavezuje da će reosiguravatelju ustupati određeni dio premije, a sa druge strane reosiguravatelj (cesionar) se obavezuje da će preuzeti onaj dio rizika koji predstavlja višak u odnosu na visinu samopridržaja te da će u slučaju nastanka osiguranog događaja (slučaja) u razdoblju trajanja reosiguranja, pokriti štetu osiguravatelju do visine ugovorene naknade. Ovim ugovorom se uređuju prava i obaveze dviju strana (osiguravatelja i reosiguravatelja).

Osnovna načela na kojima se temelji ugovor o reosiguranju su sljedeća14:

Načelo maksimalne dobre volje. Ovo znači da reosiguravatelj mora vjerovati osiguravatelju da mu je dao tačne i potpune podatke o rizicima koji se preuzimaju u reosiguranju. Ovdje se primjenjuje klauzula o zabuni, kojom se predviđa da nenamjerne pogreške ili propusti osiguravatelja ne ukidaju reosiguravateljno pokriće. Osiguravatelj je dužan da čim uoći svoj propust o tome obavijesti reosiguravatelja, a reosiguravatelj ipak pokriva štetu do visine naknade koja je ugovorena ugovorom o resiguranju.

Načelo obeštećenja se primjenjuje kada direktni osiguravatelj može tražiti naknadu samo ako je pretrpio štetu po nekom riziku koji je osiguran, ali ta naknada ne može biti veća od one koju je on platio osiguraniku. Ovo znači ako je osiguravatelj uspio regresnim postupkom ostvariti naknadu od osoba odgovornih za štetu, dužan je odgovarajući dio ustupiti reosiguravatelju.

Načelo istovjetnosti sudbine je načelo koje podrazumjeva da reosiguravatelj slijedi sudbinu osiguravatelja, kako kod preuzimanja rizika tako i kod obračunavanja primije ili likvidacije štete. Ovo načelo proizilazi iz pojedinih odredbi ugovora o reosiguranju, pa primjenju ovog načela dijelimo na:

široku primjenu, kod koje reosiguravatelj vjeruje osiguravatelju da će svoj posao obaviti stručno i savjesno,

usku primjenu, kod koje reosiguravatelj ima pravo kontrolirati likvidaciju štete, a u slučaju velike štete može odbiti sudjelvanje u šteti, ukolko je likvidirana suprotno uvjetima osiguranja.

Ugovor o reosiguranju mora sadržavati najmanje sljedeće bitne elementa: 15

ugovorene strane, predmet reosiguranja, rizike koji se pokrivaju reosiguranjem, reosiguranu svotu tj, svotu koju će isplatiti reosiguravatelj osiguravatelju, ako nastupi

osigurani slučaj, premiju reosiguranja, početak i trajanje reosiguranja, uvjeti reosiguranja, klauzule o:

14 Ivo Andrijanić – Ksenija Klasić, „Tehnike osiguranja i reosiguranja“, Zagreb, 2002. str. 141.15 Ivo Andrijanić – Ksenija Klasić, „Tehnike osiguranja i reosiguranja“, Zagreb, 2002. str. 144.

5

- dijeljenju sudbine,- zabuni,- načinu obračuna i plaćanja premije,- naćinu utvrđivanja i plaćanja štete,- kontroli dokumentacije iz posla reosiguranja, - produžavanju reosiguranja,- arbitraži u slučaju spora.

1.3.1. Vrste ugovora o reosiguranju

Vrste ugovora o reosiguranju su sljedeće:

1) Dobrovoljni ugovori, kod kojih osiguravatelj svaki rizik daje reosiguravatelju na prihvaćanjeili odbijanje, a on ga može, a i nemora prihvatiti. Ako dio rizika nije prihvaćen od strane reosiguravatelja, osiguravatelj snosi cijeli rizik.

2) Automatski ugovori, kod kojih reosiguravatelj unaprijed prihvaća dio rizika koji zadovoljava načela reosiguranja, a osiguravatelj je dužan da mu dio rizika na koji se ugovor odnosi.

S obzirom na broj predmeta u reosiguranju razlikuju se tri osnovna tipa ugovora:

1) Pojedinačni ugovor o reosiguranju se zaključuje za pokriće određnog rizika u određenom poslu osiguranja, gdje nakon upoznavanja sa svim elementima rizika, reosiguravtelj odlučuje o preuzimanju tog rizika u svoje pokriće. Ponuđeni rizik reosiguravatelj može odbiti. Metoda reosiguranja kod koje se primjenjuje ovaj ugovor je dobrovoljno reosiguranje. Ovi ugovori koriste se u pomorskom i zrakoplovnom kasku, u pokriću velikih industrijskih rizika kao i osiguranju abnormalnih rizika u životnom osiguranju. Ovdje se radi o uvećanim odnosno iznadprosjećnim rizicima, koji se mogu osigurati, ali uz veću prmiju.

2) Opći ugovor o reosiguranju predstavlja takav ugovor kod kojeg osiguravatelj i reosiguravatelj unaprijed ugovaraju da će reosiguravatelj primiti u reosiguranje dio određenog rizika osiguravatelja po utvrđenim uvjetima. Ova vrsta ugovora primjenjuje se kod obaveznog ili ugovorenog reosiguranja. Opći ugovor o reosiguranju sklapa uvijek prije sklapanja ugovora o osiguranju, a pojedinačni ugovor o reosiguranju nakon sklapanja ugovora o osiguranju.

3) Otvorenog pokriće pojedinaćnih rizika predstavlja kombinaciju obaveznog i pojedinačnog reosiguranja. Zaključuje se kad osiguravatelj redovito daje pojedinačne rizike u reosiguranje. Osiguravatelj ima prvo kod ovog ugovora, da o svakom riziku odluči hoće li ga dati u reosiguranje ili ne, a reosiguravatelj je dužan svaki tako prenesen rizik da prihvati.

1.3.2. Specifičnosti u poslu reosiguranja

6

Poslovi reosiguranja specifični su u odnosu na poslove osiguranja primjenje16:

Reciprocitet u reosiguranju je sporazum kojim cednt za ustupljeni rizik dobiva od svog reosiguravatelja u vlastito pokriće adekvatni dio rizika. U slučaju retrocesije uobičajno je ugovaranje reciprociteta. Reciprocitet u reosiguranju rijetko se ugovara klauzulom u ugovoru, već se redovito zaključuju dva ugovora o reosiguranju u kojem je jedna strana cedent u jendom ugovoru, a u drugom reosiguravatelj (cesionar) i obratno. Ovim se rizici rasitnjavaju i prostorno rspršuju. Reciprocitet se redovitu ugovara u postotku od poslova koje cedent ustupa u reosiguranje a to može biti od 50% ili više. Poslovima reciprociteta treba pristupiti oprezno17, posebno kda se radi o međunarodnoj razmjeni rizika. Mogu se pojaviti teškoće zbog kursnih razlika u transferu sredstava, ali i u ocjeni stupnja rizičnosti zbog slabijeg poznavanja tržišta.

Depoziti u reosiguravatelja postoje onda kada se ugovorom o reosiguranju predvidi obaveza reosiguravatelja da kod osiguravatelja drži polog ili depozit, koji se ugovara u postotku(40% – 60%) od premije reosiguranja koju je osiguravatelj dužan platiti reosiguravatlju. Obračunavanje depozita obavlja se krajem poslovne godine, kada osiguravatelj isplaćuje reosiguravatelju njegova potraživanja umanjena za dio njegovih obaveza. Ako su obaveze reosiguravatelja veće od pohranjenog depozita, reosiguravatelj mora cedentu platiti razliku.

1.3.3. Izvršenje ugovora o reosiguranju

Izvršenje ugovora započinje popunjavanjem bordero premije od strane osiguravatelja, koju on poslije dostavlja reosiguravatelju. Bordero premija predstavlja popis svih rizika osiguravatelja, a dostavlja se reosiguravatelju mjesečno ili tromjesečno u smislu ekscedentnog ugovora. Kod kvotnog reosiguranja i reosiguranja šteta u pravilu se reosiguravatelju ništa ne prijavljuje (ne popunjava se bordero premija), tako da reosiguravatelj za takva osiguranja jamči na „slijepo“.18

Prijava isplaćenih šteta reosiguravatelju, osiguravatelj obavlja tromjesečno ili plugodišnje u posebnim obrascem tzv. borderom šteta i to psebno za svaku godinu kad je šteta nastala. Kod većih šteta popunjavaju se podaci i o prijavljnim, a ne naplaćenim štetama, gdje osiguravatelj traži od reosiguravatelja da mu unaprijed doznaći sredstva koja se odnose na njegov dio štete, kako bi poboljšao vlastitu likvidnost koj bi mogla doći u pitanje zbog prevelike isplate šteta.

Obračuni se rade periodično, uglavnom tromjesečno. U obračun se uključuju i provizije koje duguje reosiguravatelj i dio ugovorene dobiti. Ako je riječ o inostranom reosiguravatelju, onda se obračun obavlja u dogovorenoj valuti, odnosno valuti u kojoj se plaća premija reosiguranja, ali i isplata šteta.

16 Sanja Andrijašević – Vladimir Petranović; „Ekonomika osiguranja“, Zagreb, 1999. str. 309.17 Ivo Andrijanić – Ksenija Klasić; „Tehnike osiguranja i reosiguranja“, Zagreb, 2002. str. 145.18 Pfeiffer C.; „Reosiguranje“, prijevod i obrada A. Črepinko, Zagreb, 1966., str.55.

7

Osiguravatelj mora redovno i tačno izvještavati reosiguravatelja o svim svojim obavezama u smislu, prijavljnih šteta koje se odnose na rizike predate u reosiguranje. Na kraju poslovne godine osim bilansa uspjeha, osiguravatelj mora obračunati dio šteta koje za račun reosiguravatelja stavlja u rezervu za naredno razdoblje kao i iznos reosiguravateljnog dijela pričuva za njih..

Na temelju svih navedenih dokumenata kao i drugih pokazatelja, reosiguravatelj vodi vlastitu statistiku kojom kontrolira rad osiguravatelja, te pprati promjene koje mogu uticati na uvjete reosiguravateljnog pokrića.

1.3.4. Prekid (istek) ugovora o reosiguranju

Obavezni ugovori o reosiguranju uglavnom su dugoročni i veoma često, uz odgovarajuće prilagodbe, mogu trajati destljećima. Ugovori koji se odnose na na reosiguranje šteta sklapaju se, uglavnom, na godinu dana i samo ponekad dugoročni i to u pravilu, onda kad reosiguravatelj pomaže osiguravatelju lakše snošenje porasta rizika pri uvođenju novog osiguravateljnog proizvoda na tržište. Ako dođe do stećaja, likvidacije odnosno gubitka više od 50% kapitala ili do fuzije, primjenjuje se klauzula o izvanrednom otkazu ugovra19. Ugovor o reosiguranju automatski se prekida u slučaju prekida poštanske veze između zemalja u kojima stranke imaju sjedišta, akojima je uzrok rat.

Ugovorom o reosiguranju, posbnim se klauzlama uređuje kada obaveze ugovorenih strana prestaju. Najčešće se ugovara da reosiguravatelj ne pokriva one štete kje nastanu od dana završetka ugovora, a prijenosna premija vraća se osiguravatelju. Kod reosiguranja životnih osiguranja, reosiguravatelj snosi rizik sve dok reosigurane police ne isteknu.

Ponekad se otkup zaloga za štete, kod onih vrsta osiguranja kod kojih riješavanje šteta dugo traje, može obaviti i nakon isteka ugovora o reosiguranju.

1.4. Metode reosiguranja

19 Ivo Andrijanić – Ksenija Klasić; „Tehnike osiguranja i reosiguranja“, Zagreb, 2002. str. 155.

8

Reosiguranje se obavl,ja narazličite načine: pojedinačno za svaki ugovor o osiguranju, ugovoreno za sve rizike u toku određenog vremenskog perioda ili kao njihova kombinacija. Tako postoje sljedeće metode reosiguranja:

1. Fakultativno reosiguranje je ujedno i najstariji oblik reosiguranja gdje se svaki rizik pojediančno ugovara u reosiguranje, a reosiguravatelj slobodno odlučuje hoće li preuzeti rizik i u kojem obimu. Ovako reosiguravatelj može pratiti visinu svojih obaveza po svakom riziku pojedinačno ili skupini rizika. Ovo reosiguranje prilično je nesigurno za cedenta, ali ipak se zadržalo u nkim slučajevima. Naprimjer:

- kod velikih rizika- kada se rizik nalazi izvan geografskog područja kojeg pokriva postojeći ugovor

o reosiguranju,- ako osigurana vrijednost prelazi limit ugovora- ako je rizik takav da ga reosiguravatelj ne želi preuzeti.

Nedostatak fakultativnog reosiguranja je u:- povećanim administrativnim troškovima- duljoj proceduri sklapanja ugovora jer za svaki rizik treba naći reosiguravtelja,

zbog ćega dolazi do kaš'njenja u plasmanu rizika,Budući da kod ovog reosiguranja osiguravatelj nije dužan predati sva osiguranja u reosiguranje, već samo teže rizike, reosiguravatelj odobrava neže provizije.

2. Ugovoreno, obligatorno ili obavezno reosiguranje je obligatorno na temelju ugovora o reosiguranju. Sastoji se u sporazumu između cedirajuće kompanije i jednog ili više reosiguravatelja kojima osiguravatelj cedira, a reosiguravatelj automatski prihvaća svako reosiguranje koje zadovoljava uvjete iz ugovora. Takvi ugovori obično sadrže:

- datum početka reosiguranja za cedirane individualne rizike- oblik reosiguranja i ograničenja iz ugovora- vrste osiguranja koja pokriva - izuzeća- informacije o rizicima koji se cediraju- postupak kod prijave i plaćanja šteta- rok trajanja takvog ugovora- klauzula o arbitraži.

Zbog velikog rizika za reosiguravatelj u ovoj metodi reosiguranja, on prije sklapanja ovog ugovora prikuplja informacije o osiguravatelju, o njegovoj politici sklapanja osiguranja i njegovim poslovnim rezultatima.

3. Fakultativno – ugovorno reosiguranje je kombinirani ugovor u kojem cedent može neki rizik cedirati, a reosiguravatelj je obavezan prihvatiti tako cedirani rizik. Ovaj oblik reosiguranja nije tako atraktivan za reosiguravatelja.

4. Pulovi za reosiguranje su udruženja osiguravatelj u kojima se po unaprijed utvrđenom ključu raspodjeljuju rizici na svakog člana pula. Ukoliko bi preuzeti rizik premašio mogučnsti pokrića pula, pul zaključuje reosiguranje na bazi viška šteta, u visini razlike nepokrivenog rizika. Pulovi se mogu organizirati tako da pokrivaju osiguranja samo u

9

određenoj zemlji ili mogu imati međunarodni karakter kao npr. Arapski regionalni pul za reosiguranje za sve zemlje te regije.20

Pul za reosiguranje može poslovati na dva načina. Prvi je da pul djeluje ka poseban reosiguravatelj i da kao takav prima u pokriće udjele od svojih članova. U vođenju ovog pula sudjeluju svi članovi ili predstavnici država na područjima na kojima pul djeluje.Drugi način poslovanja je da se individualne kompanije jednostavno udružuju i dijele u određnoj proporciji svoje pslove, dok jedna od njih obavlja administrativnu i funkciju upravljanja.

Pulovi se mogu osnovati za velike rizike, nuklearne, naftne i slične, ali to nisu pulovi u pravom smislu te riječi jer svaki član ograničuje visinu svog udjela, a pul ne pokriva u potpunosti eventualno nastalu štetu.

1.5. Vrste reosiguranja

Osnovne vrste rosiguranja su prosporcionalno i neproporcionalno reosiguranje. Kod proporcionalnih reosiguranja, rosiguravatelj prihvaća fksnu proporciju udjela u mogućoj obavezi osiguravatelj iz ugovora o osiguranju za proporcionalni dio premije. Kod neproporcionalnih reosiguranja obaveza reosiguravatelja dolazi do izražja smo u slučaju ako šteta cedenta prijeđe unaprijed ugovoreni iznos.

Proporcionalnmo reosiguranje može se ugovoriti kao:a) kvotno reosiguranje, b) reosiguranje viška svote ili svotno – eskcedentno reosiguranje.

Neproporcionalno reosiguranje može se ugovoriti kao:a) reosiguranje viška šteta,b) reosiguranje tehinčkog rezultata.

1.5.1. Proporcionalni ugovori o reosiguranju

20 Sanja Andrijašević – Vladimir Petranović; „Ekonomika osiguranja“, Zagreb, 1999. str. 311.

10

1.5.1.1. Kvotno reosiguranje

Kvotno reosiguranje je najjednostavniji oblik proporcionalnog reosiguranja kojim cedent reosigurava određenu proporciju svakog preuzetog rizika, bez obzira na osiguranu svotu. Tako se u jednakoj proporciji dijeli premija i isplačuje šteta. Ako je npr. Kvota p = 15%, to znači da reosiguravatelj sudjeluje u svakoj šteti u određenom portfoliju s 15%, a reosiguravatelj s 85%.

Ugovrom se predviđa na koji način se cediranje obavlja, koje vrste osiguranja se reosiguravaju ko i geografski limiti i skljućenja. Kvotno reosiguranje redovno zaključuju:

novi osiguravatelj, osiguravatelji koji uvode neku novu vrstu osiguranja za koju nemaju iskustva.

Kvotno reosiguranje štiti one portfolije ili njihove dijlove u kojim je udio djlomićnih šteta velik. Ono ne dovodi do homgeniziranja portfolija, a niti do izjednačavanja šteta. Kod kvotnog reosiguranja redovno se iskljućuje iz pokriće dio portfolija koji je reosiguran putem ugovora o ekscendentnom reosiguranju.

Osnovna prednost ovog oblika reosiguranja jest jednostavnost njegove primjene u praksi. Kada je jednom ugovor zaključen, za njegovu primjenu nije velika administracija i stručna obrada. Cedent je tako u mogućnosti preuzeti rizik, jer zna da aće reosiguravatelj automatski participirati u okviru preuzetog udjela u eventualnim štetama. Tako zajednička prticipacija pomiruje interese cedenta i cesionara, jer sudbinu osiguravatelja snosi i reosiguravatelj.

Glavni nedostatak ovog reosiguranja je što reosiguranik ne može rizik koji predaje u reosiguranje (mora predati i „dobre“ i „loše“ rizike), pa stoga u reosiguranje odlaze i oni rizici koje bi cedent mogao zdržati u samopridržaju. Tako dolaz do odliva sredstava iz osiguranja.

1.5.1.2. Reosiguranje viška svote (svotno – ekscendentno reosiguranje)

Ekscendentno reosiguranje pokriva dio rizika koji prelazi samopridržaj osiguravatelja izražen u apsolutnom iznosu i stavljen u odnos prema svoti osiguranja. Sve rizike kojima je svota osiguranja niža od smopridržaja pokriva osiguravatelj. Limit ugovora određuje se kao umnožak smopridržaja koji se označavaju kao maksimum ili maksime (linije).

Kod ove vrste rizika moraju se izrađivati bordeo premija i šteta, u kojima je prikazana raspolidjela za svaki pojedini rizik. U savremenim uslovima razvoja tehnologija i komunikacija nki osiguravatelji više ne pounjavju bordero šteta i premija ručno već samo šalju podatke rosiguravatelju putem e-maila iz njihova informacijskog sustava.

Ugovorom o reosiguranju ugovara se maksimalna visina viška svote (ekscendenta) do koje reosiguravatelj preuzima pokriće a određuje se određenim dogovornim brojem samopridržaja

11

odnosno maksimuma.21 Reosiguravatelj želi znati kolko iznosi samopridržaj osiguravatelja za neki rizik i dogovara npr. 4, 5, 6 ili više iznosa limita osiguravatelja kao maksimum reosiguravateljnog pokrića. Ako je rizik koji osiguravatelj uzimau osiguranje veći od maksimalnog pokrića eskcendentnog osiguranja, osiguravatelj mora razliku pokriti na neki drugi način (npr. saosiguranjem).

Raspodjela rizika utvrđuje se natemelju svote osiguranja ili najveće vjerovatne štete (PMl- probable maksimum loss). Za rizike kod kojih može doći do totalne štete kao npr. u riječnim, pomorskim, i zrakoplovnim kasko osiguranjema, raspodjla rizika utvrđuje se na osnovu svote osiguranja, a za rizike kod kojih ne postoji mogučnost totalne štete raspodjela se obavlja na temelju PML-a.

Utvrđivanje PML-a je složen posao koji treba biti rezultat timskog rad stručnjaka kao što su građevinarski, strojarski, elektrotehnički ili ekonmski i dr. stručnaci po potrebi. PML izražava se kao postotak od svote osiguranja ili limita pokrića ili u apslutnom iznosu.Postupak procjene PML-a obuhvaća sljedeće:

izbor rizika zak oji se treba obaviti procjena PML-a i to onih kod kojih je svota osiguranja veća od smopridržaja,

utvrđivanje opasnosti kojaje pokrivena ugovorom o osiguranju, a koja može dovesti do najveće štete,

simulirati ostvarenje te opasnosti u najnepovoljnijem slučaju pa izračunati PML za određeni rizik.

Ovisno o tome kakvu homogenizaciju rizika osiguravatelj želi ostvariti, osiguravatelj određuje samopridržaj na jedan od sljedećih načina:

na temelju svih rizika koje u reosiguranje u jednoj svoti, u određenoj svoti za pojedinu vrsu osiguranja i u različitim iznosima u okviru određene vrste osiguranja.

Najpovoljnije je ono riješenje kojem se samopridržaj utvrđuje po vrstama i skupinama osiguranja kako bi se homgenizirao portfolio osiguranja u pojedinoj vrsti ili skupini osiguranja. Kod niže osiguranih svota samopridržaj je veći, jer se manji dio premije prenosi u reosiguranje i obratno.

Kod ovog osiguranja osiguravatelj određuje

ukupnu godišnju tehničku premiju, stopu doplatka za sigurnost koja se izračunava u postotku od tehničke riziko prmije, visinu raspoloživih rezervi sigurnosti za pokriće mogućih negativnih tehničkih razlika

(vremensko izravnanje rizka), ukupni iznos očekivanih šteta u portfelju, iznos šteta koje se mogu pokriti raspoloživim ili predvidivim sredstvima i ostale dostupne statističke podatke.

21 Ivo Andrijanić – Ksenija Klasić; „Tehnike osiguranja i reosiguranja“, Zagreb, 2002. str. 147.

12

Nedostatak ovog reosiguranja22 je u neuravnoteženom cediranom portfoliju, pa reosiguravatelj ima veoma male mogućnosti za disperziju posla. Ako bude više šteta, to će se odraziti na ekonomsku snagu reosiguravatelja, ali ne i cedenta. Troškovi administracije također rastu, jer je neophodno pratiti iznose preuzetih rizika od samog zaključenja ugovora. Ovdje često reosigurvatelj, radi vlastite sigurnosti utvrđuje limit do kojeg preuzma rizike u pokriće, a za svaki višak osigurane svote rizika koji prelazi utvrđeni limit pokrića osiguravatelj može provesti fakultativno reosiguranje od slučaja do slučaja.

Primjenjuje se u onim vrstam osiguranja kod kojih postoje velike razlike u osiguranim svotama npr. osiguranja od požara osiguranju građevinarstva, montaže, nezgode, transporta i dr.

Primjer za reosiguranje viška rizika23:

PolicaOsigurana

svota SamopridržajReosigurani

iznos Postotak

reosiguranja OstatakA 20.000 20.000 0 0 0B 31.250 25.000 6.250 20,00 0C 75.000 25.000 50.000 66,67 0D 1.250.000 25.000 100.000 80,00 0E 150.000 25.000 125.000 83,33 0F 160.000 25.000 125.000 78,13 10.000

Prema ovom obliku rosiguranja, reosiguravtelj se obavezuje sudjelovati u svakoj šteti čija osigurana svota prelazi samopridržaj M proporcionalno sa viškom svote nad samopridržajem.

Ako je Z svota osiguranja ili PML, z – nastala šteta, a M maksimalni samopridržaj osiguravatelja koji se određuje na bazi svote osiguranja ili PML-a, tada osiguravatelj u nastaloj šteti sudjeluje sa

, a reosiguravatelčj sa , uz uvjet da je Z > M. U obrnutom slučaju štetu u

potpunosti snosi osiguravatelj.

1.5.2. Neproporcionalni ugovori o reosiguranju

22 Sanja Andrijašević – Vladimir Petranović; „Ekonomika osiguranja“, Zagreb, 1999. str. 315.23 Sanja Andrijašević – Vladimir Petranović; „Ekonomika osiguranja“, Zagreb, 1999. str. 316.

13

Neproporcionalni ugovori o reosiguranju su ugovori o reosiguranju viška štete i reosiguranje tehničkog rezultata.

1.5.2.1. Reosiguranje viška štete

Reosiguranjem viška šteta pokrivaju se sve štete koje prelaze visinu smopridržaja osiguravtalja po jednom događaju, bez obzira da li se odnose na jednu ili nekoliko polica osiguranja. To znači da reosiguravatlj nadoknađuje svu štetu koja je iznad ugovorenog iznosa (M - prioritet), pri čemu osigurana svota nema ništa sa visinom obaveza reosiguravatelja.

Svoj prioritet (M) osiguravatelj utvrđuje u odgovarajućem iznosu na razini iznad koje želi da mu višak štete nadoknadi reosiguravatelj. U tom slučaju, svaku štetu manj od prioriteta plaća osiguravatelj, a onu iznad osiguravatelj i reosiguravatelj.

Ovakav ugovor štiti osiguravatelja od velikih šteta na pojedinom riziku, a sa druge strane i reosiguravatelja koji ograničava svoju obavezu na određeni iznos po jednom štetnom događaju, a najćešće i na ukupan iznos naknade. Po iscrpljenju ukupnog iznosa nknade, ugovr o reosiguranju se gasi.

Svaku štetu u reosiguranom portfoliju iznosa z M u cjelosti isplaćuje osiguravatelj, dok štetu iznosa z > M snose osiguravatelj i reosiguravatelj. Osiguravatelj isplaćuje M, a reosiguravatelj z – M.

Reosiguranje viška štete moše se ugovoriti na dva načinai to: na riziko osnovi gdje je rosiguravatelj ima obavezu da za svaku štetu koja prelazi

samopridržaj osiguravatelja, ali najviše do ugovorenog maksimalnog iznosa. Npr. ako je ako je šteta KM 160.000 a obaveza osiguravatelja KM 50.000 (smopridržaj) te obaveza reosiguravatlja KM 100.000. Ostatak od KM 10.000predstavlja štetu koja prelazi kapacitet ugovora o reosiguranju i koju snosi osiguravatelj ukoliko nije sklopio dodatno pokriće tzv. layer.24

Obično se ugovori o reosiguranju sklapaju za velike pojedinačne rizike, npr. za velike zgrade brodive i dr. Prednost ovog osiguranja je to što cedent može u svom pridržaju zadržati srednji sloj učestalih šteta. Također, nije potrebno da se klasificira svaki rizik da se utvrdio samopridržaj, pa su tako i troškovi znatno niži.

Jedini problem kod ovog reosiguranja je utvrditi pravilnu premiju reosiguranja jer treba ukalkulisati mnoge dokumente koji su odlućujući za rizik pokrića.

na osnovi događaja (engl. catastrophe excess of loss cover per event - CatXL) reosiguravatelj nadoknađuje sve štete po jednom događaju po policama koje su na

24 Sanja Andrijašević – Vladimir Petranović; „Ekonomika osiguranja“, Zagreb, 1999. str. 318.

14

snazi, bez obzira sa kojim datumom su započele. Primjenjuju se tamo gdje dolazi više šteta os jednog događaja, npr. osguranje od automobilske odgovornosti, zatim u osiguranju katastrofalnih rizika u kojima više ljudi može biti štećenno od istog uzroka: prometna nezgoda, loš proizvod, uragan i dr.

Kod ovog reosiguranja reosiguravatelj navodi rizike koje pokriva i utvrđuje što se prema ugovoru smatra jednim događajem. Reosiguravatelj plaća štetu iznad određenog iznosa smopridržaja osiguravatelja do definiranog maksimuma. Ovaj oblik reosiguranja voma je često zastupljen u svijetu o čemu svjedoće i podaci o učešću premije reosiguranja od katastrofalnih šteta u ukupnoj premiji reosiguranja, tko je 1995. taj udio po zemljam iznosio u SAD-u čak 37%, Japanu 15% idr.

1.5.2.2. Reosiguranje tehničkog rezultata (viška godišnje štete)

Reosiguranje tehničkog rezultata je takav oblik reosiguranja u kojem reosiguravatelj preuzima isplatu iznosa šteta koje premašuju unaprijed utvrđen godišnji iznos x. Ova iznos šteta x utvrđuje se redovito u postotku o tehničke premije kao donja granica, s tim da se ograničava reosiguravajuće pokriće i odozgo. Ovaj oblik rosiguranj direktno je vezan uz ukupni iznos godišnjih šteta, jer se njime ograničava ukupna kvota šteta osiguravatelja.25 Npr. ako osiguravatelj želi da kvota šteta koju on pokriva ne prelazi 75% njegove ukupne premije, zaključuje ugovor o reosiguranju kojim se reosiguravatelj obavezuje da će u višku šteta iznad pokrića osiguravatelja učestovati s 90%, a 10% iznad 75% ostaje osiguravatelju da bi se stimulirao za uspješno poslovanje, jer ako šteta raste, raste i obaveza osiguravatelja (udio).

Ovaj oblik reosiguranja vrlo je povoljan za osiguravatelja, jer on unaprijed zna svoje obaveze. Jedini problem za njega može nastati ako šteta pređe limit obaveze reosigurvatelja, pa višak pda njemu na teret. Primjenjuje se kod osiguranja kojima rezultat poslovanja iz godine u godinu može varirati.

2. SAOSIGURANJE

2.0. Pojam saosiguranja

Saosiguranje predstavlja učešće dva ili nekoliko osiguravača neposredno u zaključivanju ugovora o osiguranju tako da svaki osiguravač preuzima pokriće određenog dela rizika26.U ugovoru ili polisi saosiguranja stvara se direktna, lančano povezana obaveza nekoliko saosiguravača prema istom osiguraniku. Dakle, riječ je o neposrednoj horizontalnoj raspodijeli

25 Ivo Andrijanić – Ksenija Klasić; „Tehnike osiguranja i reosiguranja“, Zagreb, 2002. str. 152.26 Marijana Čaruk – Drago Jakovčević; „Osiguranje i rizici“; Zagreb, 2007.

15

jednog rizika između saosiguravača koji individualno preuzimaju svoj dio obaveze (Lojd predstavlja udruženje pojedinih osiguravača udruđeni u sindikate, koji istupaju kao saosiguravači).Osiguravač koji je pokretač obaveze iz osiguranja ili koji vodi naziva se vodeći osiguravač. Ako nastupi osigurani slučaj, saosiguravači obično ovlaste vodećeg osiguravača da izvrši likvidaciju štete i raspodijelu odštete na sve saosiguravače.Ugovor i saosiguranju zbog samostalnosti obaveze svakog od saosiguravača može u određenom momentu biti nepovoljan za osiguranike, ako neki saosiguravač nije u mogučnosti da ispuni svoju obavezu (npr. Nesolventnost, stečaj)Saosiguranje se danas primjenuje samo u izuzetnim slučajevima kada se radi o velikim i teškim rizicima (osiguranje brodova , vazduhoplova, atomskih centrala, elektrana). Naime, postupak u saosiguranje je vrlo složen i zahtijevan relativno mnogo vremena da se takav ugovor zaključi.

Saosiguranje kao oblik preuzimanja i raspodijela rizika može se koristiti:

kod velikih rizika gdje su osiguratelji odlučili rizik preuzeti putem saosiguranja kod svih rizika, bez obzira na veličinu istoga, kad ugovaratelj osiguranja, odnosno

osiguranik zahtijeva da taj rizik preuzmu zajednički dva ili više osiguratelja.

2.1. Podjela saosiguranja

Postoji nekoliko oblika saosiguranja sa kojima se susrećemo u praksi, a mi ćemo vam navesti sljedeću podjelu. Prema obliku ugovaranja saosiguranje bi mogli podijeliti na :

Automatsko ili okvirno saosiguranje predstavlja takav način prihvata udjela u riziku gdje su se osiguratelji na recipročnoj osbovi sporazumjeli da će automatski participirati u određenim rizicima s odgovarajućim udjelama. Kod ovog načina moraju zaključiti ugovor o zajedničkom nošenju i raspodjeli kojim reguliraju sva bitna pitanja:

- predmet saosiguranja- na kojoj osnovi se vrši raspodjela rizika- do kog iznosa su spremni automatski participirani u riziku- kako će se obavljati poslovi saosiguranja- sva ostala pitanja.

Fakultativni oblik saosiguranja je takav oblik ugovaranja gdje se ugovaranje osiguranja i raspodjela rizika vrši na pojedinačnoj osnovi. Za svaki takav rizik se, osim police osiguranja (navesti ili ne navesti udjel svakog osiguratelja na polici), obavezno zaključuje i ugovor o saosiguranju. U tom ugovoru treba riješiti i sve ostalo što je bitno i neophodno za taj ugovorni odnos između osiguratelja koji su rizik preuzeli putem saosiguranja. Kod fakultativnog oblika saosiguranja mogu se pojaviti dva načina ugovaranja:

- da dva ili više osiguratelja zajednički vrše preuzimanje rizika u osiguranje- da osiguratelj kome je ponuđen rizik u osiguranje nudi drugim osigurateljima

odgovarajuće učešće u tom riziku.

16

Kod imovinskih osiguranja participacija se utvrđujr na PML-osnovi s tim da se maksimizira udjel osiguratelja u postotku.Poslovi saosiguranja vode se samo po sistemu lidera. Svaki osiguratelj lider je za rizike koje on samostalno preuzima u osiguranje. U ugovoru se mora regulirati još niz pitanja kao što su: neto premija, rokovi dostave popisa rizika, sadržaj popisa rizika, način promjena udjela u toku trajanja ugovora, rokovi obračuna, plaćanje i rokovi plaćanja međusobnih obaveza, prijava eventualno velikih šteta i drugo.

2.2. Način obavljanja poslova saosiguranja

Poslovi saosiguaranja mogu se obavljati u praksi na dva načina: putem vodećeg osiguratelja ili tzv. Lidera putem svih osiguratelja (zajednički)

Saosiguranje putem vodećeg osiguratelja predstavlja takav način obavljenja poslova kad jedan osiguratelj obavlja sve poslove osiguranja vezane za preuzimanje rizika. Putem vodećog osiguratelja saosiguranje se može provoditi opet na dva načina:

- putem vodećeg osiguratelja po ovlaštenju- putem vodećeg osiguratelja samostalno.

Poslove saosiguranja u cjelini možemo podijeliti na dvije osnovne faze i to:a) na fazu od pregovora do zaključenja ugovora o osiguranju sa raspodjelom rizika na

saosiguranje i zaključenja ugovora o saosguranjub) na fazu realizacije ugovora o osiguranju i saosiguranju.

Obavljanje poslova po ovlaštenju obuhvaća ovlaštenje za poslove faze a), što znači da su se osiguratelji koji su dali ovlaštenje suglasili da će partisipirati u riziku i ovlastiti vodećeg osiguratelja da obavlja sve poslove, od pregovora o osiguranju pa do obračuna premije i šteta za sve saosiguratelje. Poslovi faze b) u pravilu se obavljaju uvijek putem vodećeg osiguratelja i predstavlja samo izvršenje prava i obaveza iz ugovora o osiguranju i ugovora o saosiguranju.Kod obavljanja poslova saosiguranja putem svih osiguratelja (zajednički) poslovi faze a) se obavljaju zajednički, dok se jedan dio ili svi poslovi iz faze b) prepuštaju jedanom osiguratelju kao vodećem.S obzirom na veličinu rizika rizik se može izravnati:

u potpunosti saosiguranjem dijelomično smosiguranjem

Rizik će se u potpunosti izravnati saosiguranjem kada saosiguratelji vlastima kapacitetima mogu pokriti rizik u 100%-tnom iznosu.

17

2.2.1. Podjela poslova saosiguranja

S obzirom na vrstu poslove saosiguranja možemo podijeliti na: aktivne poslove pasivne poslove

Za osiguratelja su aktivni poslovi kad od drugih osiguratelja preuzme udjel u riziku, dok su pasivni poslovi kad plasira višak rizika drugim osigurateljima.

Kod pasivnih poslova premija saosiguranja (na osnovu udjela drugih osiguratelja) predstavlja rashod poslovanja, a udjel u štetama drugih osiguratelja predstavlja prihode poslovanja.Premija saosiguranja prihoduje se u 100%-tnom iznosu, a udjeli drugih osiguratelja se provode kao smanjenje prihoda, dok se štete unose u rashode također sa 100%-tnim iznosom, a udjeli u štetama drugih osiguratelja se provode kao smanjenje rashoda. To vrijedi samo pri obavljanju poslova po sistemu lidera, gdje on fakturira i naplaćuje 100%-tnu premiju i likvidira štete u punom iznosu.

2.3. Propisi koji reguliraju područje saosiguranja

U bivšoj Jugoslaviji područje saosiguranja bilo je regularno u dva zakona i to u Zakonu o osnovama sistema osguranja imovine i osoba i Zakonu o obaveznim odnosima.Osiguranik može zahtjevati potpunu naknadu od bilo kojeg osiguratelja naznačenog na polici osiguranja. Na primjer rizik „x“ su preuzela tri osiguratelja i to:

osiguratelj A-50% osiguratelj B-30% osiguratelj C-20%

Na tom riziku nastala je šteta koja je utvrđena u visini od 1.000.000 kuna. Osiguranik zahtijeva da mu osiguratelj A isplati 1.000.000 kuna, što je on u smislu duđan učiniti. Po isplatu ukupne štete osiguratelj A ostaje pravo da od ostalih osiguratelja koji su participirali u tom riziku regresira iznos štete koji otpada na njih prema njihovim udjelama.

Osiguratelj A partisipira u riziku sa 50%, pa na njega otpada svega 500.000 kuna, a on je isplatio 1.000.000 kuna, pa ima pravo regresirati 5.00.000 kuna, odnosno 300.000 kuna od osiguratlja B i 200.000 kuna od osiguratlja C27.

27 Dr.sc. Mile Bijedić; "Osiguranje i reosiguranje"

18

3. RETROCESIJA

3.0. Pojam retrocesije

Retrocesija predstavlja dijeljenje rizika primljenog u reosiguranje i ustupanje njegovog dijela u pokriće drugom reosiguravatelju. Kao što je reosiguranje „osiguranje osiguravatelja“ tako je retrocesija „osiguranje osiguravatelja“.

Reosiguravatelj koji daje dio primljenog rizika u pokriće drugom reosiguravatelju je retrocedent, a reosiguravatelj koji preuzima dio ponuđenog rizika u pokriće je retrocesionar. Ekonomska načela i principi reosiguranja i retrocesije su identični.

Retrocesija omogučuje vertikalno dijelenje rizika i prenošenje nepokrivenog dijela obaveze drugog retrocesionara, tako da obaveza svakog nosioca rizika ostaje u granicama njegovog kapaciteta i raspoloživih sredstava28.

28 Sanja Andrijašević – Vladimir Petranović, „Ekonomika osiguranja“, Zagreb, 1999. str.306.

19

L I T E R A T U R A

1. Dr.sc. Mile Bijedić; "Osiguranje i reosiguranje"

2. Sanja Andrijašević – Vladimir Petranović, „Ekonomika osiguranja“, Zagreb, 1999.

3. Ivo Andrijanić – Ksenija Klasić; „Tehnike osiguranja i reosiguranja“, Zagreb, 2002

4. Pfeiffer C.; „Reosiguranje“, prijevod i obrada A. Črepinko, Zagreb, 1966.

5. Dr. Jelena Kovačević – dr. Predrag Šuletić, „Osiguranje“, Beograd, 2006.

6. Marijana Čaruk – Drago Jakovčević; „Osiguranje i rizici“; Zagreb, 2007. str. 269-302.

7. INTERNET : www.komorars.ba/bbm_azzuro/dokument.php?id=645

20

S A D R Ž A J

1. REOSIGURANJE1.0. Pojam reosiguranja ...................................................................................11.1. Način određivanja samopridržaja.............................................................2

1.1.1. Faktori koji određuju samopridržaj........................................................21.2. Razlozi zaključivanja reosiguranja...........................................................41.3. Ugovor o reosiguranju..............................................................................5

1.3.1. Vrste ugovora o reosiguranju................................................................61.3.2. Specifičnosti u poslu reosiguranja ........................................................71.3.3. Izvršenje ugovora o reosiguranju ..........................................................71.3.4. Prekid (istek) ugovora o reosiguranju ....................................................8

1.4. Metode reosiguranja ................................................................................9 1.5. Vrste reosiguranja .................................................................................10

1.5.1. Proporcionalni ugovori o reosiguranju.................................................111.5.1.1. Kvotno reosiguranje.............................................................111.5.1.2. Reosiguranje viška svote ......................................................11

1.5.2. Neproporcionalni ugovori o reosiguranju .............................................14 1.5.2.1. Reosiguranje viška štete .......................................................14

1.5.2.1. Reosiguranje tehničkog rezultata (viška godišnje štete) ..............15

2. SAOSIGURANJE2.0. Pojam saosiguranja .................................................................................162.1. Podjela saosiguranja...............................................................................162.2. Način obavljanja poslova saosiguranja .................................................17

2.2.1. Podjela poslova saosiguranja ..............................................................182.3. Propisi koji reguliraju područje saosiguranja.........................................18

3. RETROCESIJA3.0. Pojam retrocesije.....................................................................................19

LITERATURA.........................................................................................20

21

22