1

1. Retorika Interdiskurzni hibridni status retorike

- Dananji svijet je nezamisliv bez retorike (uenja i prakse uinkovitog govora).

- Retorika je oduvijek ovisila o razliitim disciplinama poput politike, religije, filozofije vie od dviju tisue godina.

- Retorika je prekoraujua disciplina.

- R. C. Salisbury: U nae vrijeme ima mo onaj tko zna govoriti.

- Retorika je vanost zadobila jo u antici jer je bila temeljem obrazovanja. U antici se zvala kraljicom umijea, tj. krunom tzv. trivijuma koji se sastojao od gramatike, dijalektike i retorike.

- Ocem retorike kao znanosti smatra se Empedoklo sa Sicilije iz 5. st. pr. Kr., ali na razvoj retorike kao discipline utjecali su mnogi mislioci kao npr. Koraks, Tizija, Protagora, Platon, Aristotel i drugi.

- Retorika se razvijala i u junoj Italiji, osobiti znaaj imala je u sudstvu, u dokazivanju prava o vlasnikim posjedima. Gorgija Leontinski sa Sicilije retoriko umijee koje tei to ljepem kazivanju nazvao je eupeia (pjesnitvo, ljeporjeje, blagogovorenje, ljeporijeivost).

- Protagora iz Male Azije tvorac je naela pravogovora (ispravnog govora, bez obzira na ljeporjeje).

- Retorika se u antici drala umijeem uvjeravanja.

- Antika je retorika utvrdila 5 stupnjeva u nastajanju govora ime je postavila temelje za sva vremena:

1. INVENTIO Izmisliti to e rei odnosi se na nadahnue, odabir teme i prikupljanje grae za govor;

2. DISPOSITIO Izmiljeno rasporediti odnosi se na sreivanje i analizu prikupljene grae

3. ELOCUTIO Ukrasiti rijeima odnosi se na jezino oblikovanje govora i bruenje stila

4. MEMORIA Pohraniti u pamenju odnosi se na pamenje govora;

5. PRONUNTIATIO/ACTIO Vjerovati i izgovarati odnosi se na izricanje govora, tj. prenoenje govora sluateljima.

- Srednjovjekovna retorika je uglavnom crkvena (propovijedi), ali i dvorska. Retorika se ubrajala u sedam slobodnih umijea i predavala se u sveenikim kolama.

2

- U doba renesanse, u 14. i 15. st. retorika se pouavala na akademijama i tad zadobiva okvire sveobuhvatne ivotne znanosti. Otkriem tiska retorika se umijea prenose pisanim putem i postaju masovnom pojavom.

- U prosvjetiteljstvu i graanskom drutvu retorika je povezana s parlamentom i sveanim javnim prigodama.

- 1849. godine, dakle u 19 st., govornitvo poinje prodirati u parlamente europskih zemalja.

- Retorika je u 20. st. zasigurno kao disciplina postala najrazvedenijom i najdominantnijom. Kad je rije o suvremenoj kulturnoj teoriji, retorika u sredite njezina zanimanja dolazi u drugoj polovini 60-ih godina prolog stoljea, osobito u fokus francuskih strukturalista.

Definicije pojma

- Pojam je izveden iz gr. rhtorik (tkhn): govornika (vjetina) rhtr: govornik. a) teorija i pravila govornitva

b) vjetina dojmljivog, slikovitog pismenog ili usmenog izraavanja

(Hrvatski jezini portal, Ani, Rjenik hrvatskog jezika 2. pejor. zvune, ali besadrajne rijei, kitnjasto ili patetino izlaganje; praznorjeje (deliberativna retorika, juridika retorika, demonstrativna retorika)

- sposobnost uoavanja bitnoga i primarnoga svojstva kojim se moe uvjeriti, a koje u sebi krije svaki predmet ili pojava (Aristotel)

- umijee govorenja prilagoeno uvjeravanju (Ciceron)

- opi plan jezika zajedniki svim diskursima (Barthes)

- prouavanje specifinih struktura svakog od literarnih oblika (G. Genette)

- Josef Kopperschmidt govorenje iz suprotnog poloaja: superiornog, u ime mone institucije, uz prijetnju, nedoraslim sluateljima, unaprijed nepovjerljivim i unaprijed odlunim da to im rekli nee izmijeniti svoje ponaanje sve to i samo jedno od toga dovoljan je razlog za nastanak govornike utnje.

3

Strukturalistiko poznanstvenjivanje retorike:

- Ono emu se posebno pouava uenike nisu vie tehnike knjievnosti nego razvoj knjievnosti.

- Uenik ne treba vie znati oponaati, ve komentirati knjievne uzore.

- Antika retorika bila je usredotoena na inventio, tj. na pronalaenje prikladnih misli, primjera i argumenata, a klasina retorika na elocutio, tj. na primjerenu stilsku i jezinu formulaciju, suvremena je retorika sva okrenuta dispositio, tj. kompozicijskom rasporeivanju grae.

- Strukturalisti jezik analize osloboditi ikakve obvezanosti knjievnim jezikom. Samo tako retoriki mehanizmi jezika mogu podlei neutralnu znanstvenom opisu.

- Retorika se iz nadlenosti povijesti knjievnosti definitivno preselila u nadlenost poetike.

- Zbog toga je strukturalistika retorika potpuno koncentrirana na tekstni mehanizam, a iskljuuje iz svojeg interesnog podruja okolnosti knjievne komunikacije kojima se toliko zaokupljala tradicionalna retorika.

- brak strukturalizma i retorike osporava 70-ih god. amerika dekonstrukcija, za koju se retorika smjeta ne u granicama teksta nego u neodluivu prostoru interakcije izmeu teksta i itatelja odnosno teksta i kritiara.

- Dekonstrukcijsko se shvaanje izravno nadovezuje na Nietzscheovo nastojanje da s pomou retorike potkopa tradicionalnu filozofiju.

- De Man apsolutizira knjievnost. Metafore (i samim tim jezik) po njemu upuuju na odsutnost znaenja. (Retorika prethodi filozofiji)

- Za Derridaa pak prijeklo jezika je uvijek dvojno Retorika ne moe prethoditi filozofiji. Kljuni pojmovi (knjievnost, jezik, oznaitelj) retorike su filozofemi.

- Derrida metaforu smatra vanim oruem filozofije.

- Derrida rije je uvijek i ime i metafora odbija povui jasnu razliku izmeu filozofije (znanosti) i retorike (knjievnosti).

- Metafiziki problem odnosa izmeu filozofije i retorike premjeta se na nov i nita manje metafiziki teren koncepcije povijesti (80-ih god. postupno seli na teorijski ve bogato nastanjeno podruje recepcijskih mehanizama prijenosa)

- H. White - povijesni se dokumenti mogu itati na neogranien broj naina jer nijedan od tih naina ne moe dokazati svoju ispravnost spram njihovoj neukrotivoj retorinosti.

4

- Tu se White utjee jednom shvaanju diskurza karakteristinom za ranoga Barthesa i kasnoga Foucaulta, a po kojemu diskurz moe izmanipulirati svojega naslovljenika navodei ga da njegovo oznaeno prihvati kao referent.

- LaCapra se slae s Whiteom da sami dokumenti ne mogu nikako ovjeriti ispravnost vlastitog itanja, on ipak upozorava da tu legitimacijsku ulogu preuzima znanstvena zajednica koja konfigurira spoznajni horizont povjesniara.

- Prema miljenju Petera Heselmanna u Retorikim naelima (1992), retorika danas moe posluiti kao osnovica ideologijsko-kritikog diskurza.

- O retorici je dakle mogue govoriti jedino u tim prijenosnim, prekoraujuim terminima: ona podrazumijeva permanentan rad teksta, umnogostruivanje okvira (Derrida).

- Retoriki odnos povezuje govornika i sluateljstvo putem jezika, to im omoguuje komuniciranje.

- Govorniku dimenziju Aristotel naziva etosom koji podrazumijeva uvjerljivost i zavodljivost odnosno moralnu snagu, karakter i autoritet koji bi govornik trebao iskazati.

- Sluateljsku dimenziju Aristotel odreuje patosom jer onaj tko slua govornika trpi osjeaje koji ga za vrijeme govorenja obuzimaju.

Michel Meyer, Manuel Maria Carrilho, Benoit Timmermans

- Jezinu dimenziju Aristotel naziva logosom a nju istodobno odreuju stil i razum, figure i argumenti ili pojednostavljeno govorei figurativnost i doslovnost.

- Na toj podjeli etos-patos-logos poivaju prouavanja retorike

- Podijeljenost retorike prisutna od samog njezina roenja

- Ve Aristotel nudi podijeljenu retoriku izmeu argumentacije i stilistike. Bez stilskog uinka ne bi se sluateljstvo moglo hipnotizirati.(logos)

- Etos, patos i logos - ta bi se tri elementa, rema Meyeru trebala dovesti u ravnopravan poloaj da bi dala smisao retorici.

- Klju povijesti retorike ne lei ni u njezinu ograniavanju na stilske figure i knjievni jezik ni u argumentacijskoj racionalnosti, jer ona je istodobno sve to i nita ne iskljuuje.

5

2. Retorika u staroj Grkoj

- Retorika je u staroj Grkoj imala vanu ulogu u polju pravosua. - Kad je rije o metodologiji retorike, nju dugujemo prije svega Koraksu, Empedoklovu

ueniku, i Tiziju iz 5. st. pr. Kr. Koraks i Tizija odredili su metode i pravila uprilienja javnih rasprava.

- Koraksu dakle dugujemo prvu definiciju retorike kao umijea uvjeravanja, a Tiziji razradu govornikog umijea koja se koristi u raspravama i sporovima. To znai da su Koraks i Tizija najprije uoili predmet svojstven retorici uvjeravanje, a zatim na vidjelo iznijeli njezin osnovni instrument vjerojatnost.

Smjerovi u sofistici

- Gorgija (5/4. st pr. Kr). je zagovarao upotrebu antiteze stavljajui naglasak na prilagodbu govora sluateljstvu. Ravnamo se prema onima kojima se obraamo.

- S Protagorom se mijenja status retorike. Govorniko umijee za njega nije cilj po sebi, nego je uvijek sredstvo koje moe voditi do pobjede u sudskoj i politikoj raspravi. Na bilo koju temu mogue je razraditi dva oprena govora gdje se opreni argumenti suprotstavljaju a da se pritom pitanje o kojem se raspravlja ne rjeava pozivanjem na kriterij istine.

- Periklo se usredotoava na praktina pitanja

PLATON I SOFISTI: VANOST ISTINE ILI NJEZINO RELATIVIZIRANJE

- Retorika je izum sofista: njima duguje prve nacrte gramatike, raspored govora, ali i ideal ukraene i uene proze. Njima duguje misao da je istina uvijek tek dogovor izmeu sugovornika, konani dogovor koji proizlazi iz rasprave, ali i poetni dogovor bez kojega rasprava ne bi bila ni mogua.

Platon (427-347) ili dijabolizacija retorike

- S Platonom dolazi do novog poimanja retorike.

- Platon bavei se specifinostima retorikog uvjeravanja retoriku omalovaava, smatrajui je isto formalnim znanjem koje ne omoguuje spoznaju nego samo potvruje mo neznanja.

- Uz Platona najpoznatiji retor iz njegova vremena je najvei grki pedagog 4. st. Izokrat. On je nastojao izbrisati platonovski dualizam i otru podijeljenost retorike od filozofije

6

(dijalektike), poistovjeujui retoriku, koju shvaa kao sintezu uvjeravanja i ivljenja u zajednici, s filozofijom.

- Izokrat je bio sjajan uitelj elokvencije, osnovao je jednu od najvanijih kola u grkoj antici i bavio se obrazovanjm graana i dravnika. (za razliku od Platona posistovjetio retoriku s filozofijom)

Aristotel (384-322)

- Aristotel odgovara na Platonovo marginaliziranje retorike koju je podredio filozofiji

- Prema Ciceronovim rijeima napisao je ak povijest retorike koja nije sauvana.

- Aristotelova Retorika sastoji se od 3 knjige koje se u glavnim crtama bave retorikim silogizmom, osjeajima i stilom.

- Prvi dio se bavi javnim i politikim govornitvom, drugi se tie sudskog govornitva, ali se neoekivano uglavnm bavi ulogom osjeaja, a trei se najvie bavi stilom, ali i govornom izvedbom

- Prema Aristotelu dakle temeljna zadaa retorike nije samo uvjeravanje nego i iznalaenje uvjerljivog.

ARISTOTELOVE VRSTE ARGUMENTACIJE U LJUDSKOJ KOMUNIKACIJI

1. znanstvenu argumentaciju, u kojoj je silogizam (logiki zakljuak koji se izvodi iz dviju ili vie pretpostavki) demonstrativan jer polazi od premisa koje su postavljene kao istinite i apsolutno prvotne,

2. dijalektiku argumentaciju u kojoj je silogizam dijalektian jer zakljuuje iz moguih premisa, 3. eristiku (ili sofistiku) argumentaciju, koja ili moguima prikazuje premise koje to nisu ili simulira zakljuke koji, strogo gledano, iz njih ne proizlaze;

4. retoriku argumentaciju koja poiva na dvama specifinim postupcima, entimemu i primjeru. ARISTOTEL RASVJETLJUJE ODNOS RETORIKE I DIJALEKTIKE

- Prema Aristotelu retorika je sposobnost teorijskog iznalaenja uvjerljivog u svakom danom sluaju.

7

- Najvea novost Aristotelove Retorike lei u sustavnosti kojom ukljuuje sva tri temeljna govornika elementa: Tko govori? Koji se argument iznosi? Kome se obraa? Drugim rijeima, etos, logos i patos. Ta sustavnost vodi diferencijaciji triju govornikih vrsta:

1. politike (savjetodavne) - savjetuje ili odvraa onoga koji odluuje djelovati u ovome ili onome smjeru, u manje-vie bliskoj budunosti (sukladno kategorijama korisnosti ili opasnosti)

2. sudske - cilja na suca i odnosi se na prole dogaaje (sukladno kategorijama pravde i nepravde)

3. epideiktike (koje kudi ili hvali koga ili to) - odnosi se na sud (u smislu ljepote ili runoe) to ga promatra donosi vezano za pohvalu ili cenzuru u odreenom trenutku.

ARISTOTELOV ZNANSTVENI SILOGIZAM I ENTIMEM

- znanstveni silogizam sadri dvije premise i apodiktiki zakljuak, tj. onaj koji se nuno namee. Svi su ljudi smrtni. Ciceron je ovjek. Dakle Ciceron je smrtan.

- Entimem ne polazi od sigurnih nego samo od vjerojatnih premisa. Naprimjer ako je Ciceronu zaepljen nos i zakljuimo li iz toga da ima gripu, onda tu nije rije o nunom zakljuku, jer mu nos moe biti zaepljen iz niza drugih razloga. U ovome je silogizmu na djelu samo jedna premisa. Ciceronu je zaepljen nos, dakle ima gripu. Ona podrazumijeva neizreenu premisu: Ljudi koji imaju zaepljen nos imaju gripu. Entimem je jedinstven po svojoj sposobnosti da uvjeri sluateljstvo. (Zato mu pribjegava sudski govor)

- PRIMJER (POLITIKI GOVOR) I AMPLIFIKACIJA (EPIDEIKTIKI GOVOR) primjer ili retorika indukcija od entimema se razlikuje po polazitu, u entimemu se polazi od openite, ali implicitne premise, dok se u primjeru bilo povijesnom ili izmiljenom, polazi od pojedinane injenice koja se nastoji poopiti.

- amplifikacija (proirenje, opirnije izlaganje), koja neko obiljeje nastoji proiriti na ukupnost izreenoga.

POSEBNOSTI 2. DIJELA ARISTOTELOVE RETORIKE O SUDSKOM GOVORNITVU

- Aristotelova druga knjiga odnosi se na sudsko govornitvo, ali se neoekivano uglavnm bavi ulogom osjeaja. S jedne strane imamo govornikove argumente, iji se izbor temelji na njegovu karakteru, etosu. S druge strane valja voditi rauna o patosu, dakle o sluateljstvu. Govornik bez sumnje procjenjuje obrazovanje i inteligenciju sluateljstva. Presudno je prema Aristotelu da povjerenje bude uinkom govora. Iako Aristotel retoriku rasporeuje prema trojnoj osi etosa, patosa i logosa, ipak je ona prije svega usmjerena na logos.

8

- Osjeaje pobuuje logos, ali i osjeaji utjeu na logos. Modeli na koji se obrauju osjeaji jedna je od posebnosti Aristotelove Retorike. U djelu ih je nabrojeno 14 (ljutnja, blagost, ljubav, mrnja, strah, stid, bestidnost, dobroinstvo, saaljenje, pravedna ljutnja zavist i plemenito nadmetanje). Sluatelji su osjeajna bia koja procjenjuju karakter govornika sadraj i nain njegova govora. To je taj dvosmjerni odnos ogledanja u kojem govornik oslukuje publiku i obrnuto publika njega.

DIO RETORIKE: STIL I GOVORNA IZVEDBA

- Invencija (iznalaenje/izmiljanje teme) mora voditi rauna o trima govornikim vrstama politikoj, sudskoj, epideiktikoj. Odabir jedne od njih prvi je korak svakog govornika s obzirom na temu kojom se namjerava baviti, sluateljstvo kojem e se obratiti i cilj koji eli postii. Zatim se ukljuuju etos i patos, koji odreuju nain na koji e se upotrijebiti entimem, primjer ili amplifikacija, a to utjee i na odabir toposa koji su najprikladniji za pojedini sluaj, trenutak ili situaciju.

- Dispozicija (rasporeivanje) nain je na koji se trebaju razmjestiti razliiti dijelovi govora. Aristotel podsjea da sudski govor mora poeti uvodom, potom se prelazi na iznoenje, koje govor mora uiniti uvjerljivim i jasnim, naposljetku na predoavanje dokaza i argumenata. Nikada ne treba zaboraviti da se sluateljstvo mijenja dok govor tee ako je govor uinkovit. Teina argumenata, kao i njihovo tumaenje, ovisit e o tome je li sluateljstvo upoznato s pojedinim injenicama ili nije. Budui da je cilj govora uvjeriti sluateljstvo, redoslijed argumenata prilagodit e se tom cilju. Svaki argument mora doi u trenutku kada postie najvei uinak. No ono to moe uvjeriti jedno sluateljstvo ne mora nuno uvjeriti i drugo, pa taj postupak prilagodbe treba uvijek zapoinjati iznova (uvod, izlaganje, zakljuak).

NAINI IZNOENJA ARGUMENATA I GOVORNA IZVEDBA

- Elokucija (oblikovanje, sastavljanje) takoer je nuno, jer nije dovoljno samo raspolagati argumentima koje treba izloiti, ve je potrebno i da ih iskaemo kako valja. Ta knjievna dimenzija govora i sama zadobiva razliite oblike prema posebnosti svake teme, odnosu sa sluateljstvom i govornikovoj snazi. Tu se sada nameu i stilske figure, osobito metafora, koju Aristotel poima kao poveznicu izmeu retorike i pjesnitva. Metafora je figura koja uspostavlja odnose slinosti i time najvie pridonosi ne samo jasnoi govora, nego i razumijevanju onoga to je zagonetno, zaudno. Tijekom govora i neki drugi imbenici imaju vanu ulogu, npr. govornikov glas, njegova jaina, ton ili ritam.

- Demosten (384-322. pr. Kr.) sam Filip Makedonski protiv kojega su govori bili usmjereni, itajui ih rekao: Srea da nisam bio prisutan, inae bih, ini mi se, sam protiv sebe navalio.

- Govor je nastup, nastup i nastup.

- Hermagora iz Temna iz 2. st. pr. Kr. Hermagora stasis definira kao ono to je u nekoj debati predmet rasprave razliitih strana, a dijeli se na vie razina i trenutaka. Tema se izlae tako da

9

se utvrdi pravi predmet debate. Zatim se strane poinju slagati u pogledu onoga to se dogodilo, naina na koji se taj dogaaj moe odrediti, njegove kvalifikacije i naravi.

RIMSKO RAZDOBLJE ANTIKE RETORIKE

- Antika se retorika dijeli na 2 razdoblja: grko i rimsko

- Razdoblje grke civilizacije gradova-drava zavreno je pobjedom Filipa Makedonskog nad grkom vojskom u bitci kod Heroneje.

- Filipov sin Aleksandar Veliki silno je proirio utjecaj grkoga jezika i kulture. Iako je Atena i dalje snana zahvaljujui Platonovoj Akademiji i Aristotelovoj peripatetikoj koli, Aleksandrovi e nasljednici trgovakim i kulturnim sreditima tadanjeg svijeta uiniti Aleksandriju u Egiptu i Pergamum u Maloj Aziji. Dvosmjerno kretanje kulturnih utjecaja (grko-azijsko i azijsko-grko) utjecalo je i na retoriku: azijatski nain izraavanja (pompozan i patetian) sve je vie potiskivao tzv. atiki (grki) stil (saet, jasan, profinjen).

CICERON: IZMEU RETORIKE I FILOZOFIJE

- u Ciceronovo doba retorika je bila sastavnim dijelom kolskog programa koji poinje osnovnim usmenim i pismenim vjebama, a nastavlja se uenjem sustavnog korpusa retorikih pravila

- ciljevi govornikog umijea delectare (zabaviti), movere (ganuti) i docere (pouiti) te obrazlae njegove segmente (iznalaenje teme, rasporeivanje, oblikovanje, pamenje govora i izvedba) kao i dijelove govora (uvod, izlaganje, dokazivanje, zakljuak)

- Ideje iznosi u 3 poznatim djelima: O govorniku, Brut, Govornik

- Obje instancije i filozofija i retorika vane su za uspjeh i vrijednost svakog govora

- Ciceron je ponudio prvu definiciju pojma argumenta kao racionalnog sredstva za poklanjanje povjerenja neemu sumnjivom (Topika)

- Prevaga etosa (uinci govora potpuno ovise o uvjerenju kojim zrai govornik u trenutku teatralizacije istine)

- Preispisao Demostenovu postavku, prema njemu za govor je najvaniji pristup, pristup, pristup.

- Kvintilijan sistematizira retoriku tradiciju u svojem djelu podijeljenom na 12 knjiga Obrazovanje govornika

- Prednost daje moralnim i drutvenim implikacijama retorike u odgoju valjana ovjeka

10

- Kvintilijan retoriku definira kao nauku o dobrom izraavanju.

- U 1 st. pr. Kr. razvila se rasprava iji je povod anonimno djelo O uzvienom izmeu aticista i azijanista. Aticisti zagovaraju suzdranu, temeljnu retoriku, dok su azijanisti za tijesnu vezu retorike s moima patosa. (cilj retorike vie nije uinkovitost nego iznimnost (patos nadmoan).

- Druga sofistika razdoblje od 2 do 4. st. u Rimu ponovno oivljava duh antikog helenizma Retorika u tom razdoblju a ne filozofija ili pjesnitvo zastupnica je starogrke duhovne batine. Obrazovani ljudi piu grkim kojeg smatraju svjetskim jezikom, a grko obrazovanje svjetskim obrazovanjem.

- U vrijeme druge sofistike kulturna vanost kranstva je u daljnjem porastu.

POVRATAK PLATONA U KRANSKI KONTEKST - SUPERPLATONIZAM (BARILLI)

- Osuda retorike prakse i njezino podreivanje nadmonijoj instanciji dijalektici

- Sv. Augustin stvara portret kranskog govornika koji prema njemu nastaje u potpunom sjedinjenju logosa i patosa, s tim da prevagu preuzima patos, a sjedinjenje osigurava pristup Istini. Srednjovjekovna retorika je legitimna kada joj je cilj kranska istina, a nelegitimna kada zbog pogreke ili gluposti ignorira taj cilj. (djela: Pouavanje neupuenih, De doctrina christiana)

- Boecije (480.-524.) je uglavnom preispisivao Aristotela. U djelu Topica Boetti osobito rasprostranjenom u srednjem vijeku retoriku suprotstavlja dijalektici, a i po metodi je razlikuje od nje. Retorika je i u njega podreena dijalektici.

SREDNJOVJEKOVNA RETORIKA

- Podreena dijalektici

- Zadrala je vanu ulogu u obrazovnom sustavu, u strogom okviru trivija

- Retorika se u okviru obrazovanja usredotouje na pitanja stila i govornikog umijea

- Od 9 st. u samostanskim kolama i katedralama

- Od 12 st. na prvim sveuilitima u Bologni, salamanci, Parizu, Oxfordu

- U okviru slobodnih umijea odnosi retorike i filozofije sve su labaviji, a odnosi izmeu retorike i teologije sve su vri

- U srednjem vijeku r. zakorauje u gramatiku i dijalektiku

11

3. Renesansa i retorika izmeu patosa i etosa - Pria Marcijana Kapele Vjenanje Merkura i Filologije, rimskog retoriara iz 5 st. promijenila

je status setorike; simbolizira njezino sjedinjenje sa znanou (u srednjem vijeku retorika se pouavala unutar relativno strogog okvira trivija)

- Humanizam i renesansa promatraju se kao rijetka sretna vremena kad je slobodno misliti to hoe i govoriti to hoe.

- Zanimanje za retoriku u 14. st. pokazuju prvi humanisti pretee renesanse, Dante, Petrarca i Boccaccio. Humanizam raa ideju da Boja rije nije jedino mjesto stvaralake moi i da ljudski jezik moda posjeduje istu takvu tvoraku mo.

Novi status retorike

- U renesansi ovjek zaposjeda vlast nad razumom, logosom.

- Svi se veliki renesansni umovi zanimaju za jezik

- Stvari treba odraavati vjerno birajui to bolje rijei, izraziti se treba oponaanjem antikih mislilaca.

- Uz rehabilitaciju logosa etos i patos poinju odmjeravati snagu: Treba li izrei stvari kakve uistinu jesu ili ganuti drugoga svim sredstvima?

- Ta je dvojba obiljeila cijelu renesansu.

- Cilj povijesti retorike prema Benoitu Timmermansu upravo i jest uoavanje neoekivanih novih razlika meu oprekama to su ih ve utvrdile druge povijesti kulturalne, politike, vjerske ili filozofske.

- Retorika se bavi tim razlikama, a generalizacije su nepoeljne. Niti svi katolici zagovaraju uinkovit i moan govor, niti svi protestanti moral i istinitost jezinog izraza.

- U 15. st. ponovno oivljava interes za tekstovima velikih antikih retoriara.

- Poggio Bracciolini je u opatiji Sankt Galen pronaao cjelovit rukopis Kvintilijanova Obrazovanja govornika.

12

Prvi renesansni pogled na retoriku

- Kvintilijan e postati jednom od ponajveih referencija u doba renesanse. S njim e se pojaviti i novo zanimanje za moralnu dimenziju retorike kao naina da se odgoji ispravan i krepostan ovjek.

- Novi duh koji karakterizira renesansni humanizam odredio je dva osnovna pogleda na retoriku.

- Struja koja prednost daje etikom aspektu govornitva najvie e se sluiti Kvintilijanovim Obrazovanjem govornika, ali i Ciceronovim tekstovima: Brut, Govornik, O govorniku.

- Retorika se prikazuje kao sredstvo javnog angamana u dravnim poslovima.

Drugi renesansni pogled na retoriku

- Zahtjev za graanskom odgovornou koji se raa u doba renesanse jednako karakterizira drugi retoriki pogled koji privilegira patos ili barem drutvenost ili osjetljivost.

- Ciceronovi i Tacitovi tekstovi posluit e kao obrasci i toj struji, iako e politiki angaman koji iz nje proizlazi biti razraeniji i agilniji.

- Za oba renesansna pogleda u 15. st. vaan je jo jedan autor, Seneka. Iako iza tog imena stoje dvije osobe: otac, retor (oko 60. pr. Kr.-39 posl. Kr.) i sin, filozof (4. pr. Kr.-65).

- Deklamacije Seneke Retora i Pisma Luciliju Seneke Filozofa objavljeni su pod imenom jednog jedinog autora 1475. g. Tek e se u izdanju iz 1587. jasno razluiti retor i filozof. Ovaj in je takoer simbolian jer su se retorika i filozofija jo jednom pomijeale do neprepoznavanja.

- Za drugi renesansni pogled znakovito je ponovno otkrie Aristotelove poetike krajem 15. st. koja filozofski utemeljuje legitimnost govora koji istinitim prikazuju ono to nije.

- Aristotelova Poetika istinski e zainteresirati humaniste tek u drugoj polovini 16. st.

- Jedan od najistaknutijih retoriara 15. st. je Juraj iz Trapezunta (1396-1486).

- Juraju iz Trapezunta dospijeva u ruke Hermogenova rasprava O idejama ili O svojstvima stila. Ne objavljuje je nego ispisuje nekoliko komentara i 1434. objavljuje prvi veliki pregledni ogled iz renesansne retorike pod nazivom Retorika u pet knjiga.

- Djelo e uvelike utjecati na retoriare 16. i 17. st. jer uspijeva pruiti sustavan pregled osjetilnih, uvstvenih i afektivnih svojstava govora. Patos pritom stjee pravo glasa zahvaljujui logosu, dok je etos sveden na jedno od stilistikih svojstava.

13

- Peta je knjiga za ono doba revolucionarna. U njoj opisuje Hermogenovu teoriju o sedam ideja ili stilskih oblika, odnosno kako kombiniranjem razliitih stilskih svojstava postii lijepo oblikovani govor.

- Tih sedam velikih svojstava prema Juraju jesu jasnoa, velianstvenost, elegancija, ivost, etos, iskrenost i spretnost. Svako govorniko umijee poiva na njihovoj skladnoj kombinaciji, ravnotei, mijeanju i uzajamnom odravanju. Juraj nudi osobno gledite prema kojem je retorika sredstvo, teorijsko i praktino, uoavanja i unoenja afektivnosti u govore.

- Od konca 15. st. retorike rasprave okreu se problemima vjere

- Povijest retorike minira vrsto ukorijenjene raskole poput onog protestanata i katolika

- Raskol izmeu etosa i patosa premreuje se s rascjepom izmeu katolika i protestanata a njihova je rasprava meu ljudima od pera potrajala cijelo 15 st. Ta je rasprava podijelila one koji su se u ono doba nazivali ciceronovcima s tzv. anticiceronovcima.

Ciceronovci i anticiciceronovci

- Ciceronovci se mogu donekle poistovijetiti sa zagovornicima patosa, jer prije svega zagovaraju uinkovitost retorikog umijea, njezine moi da pokrene ljude.

- Anticiceronovci pak zastupaju etiku upotrebu retorike, potovanje istine, iskrenosti i govornikove prirodnosti.

- I jedni i drugi referiraju na Cicerona, ali ga preispisuju. (Ciceron nimalo ne podcjenjuje moralnu ulogu govornika u korist puke uinkovitosti govora)

Nizozemski humanist iz 16 st. Erazmo

- Jedan od najvanijih retoriara 16. st. je i nizozemski humanist Erazmo koji je u Levenu otkrio rukopis Lorenca Valla u kojemu se komentira Novi zavjet.

- Stav prema retorici postaje vjersko i politiko pitanje.

- Erazmo 1528. objavljuje pamflet Ciceronovac ili o najboljoj elokvenciji

- Erazmo dakle kritizira ciceronovce jer su prema njemu iznevjerili samog Cicerona jer su zapostavili etiku dimenziju, graanski i moralni ideal retorike.

- Erazmo, kao i svi anticiceronovci zagovara retoriku usreditenu u dobroti i istini, a ne u ljepotiZa kransku kulturu Erazmo prieljkuje retoriku koja e balansirati izmeu retorike ciceronovaca jer u odnosu na nju treba biti prirodna i nadahnuta, a prilagodljiva i slobodna spram retorike protestanata.

14

- U svojoj raspravi osobito vanoj za propovjednitvo, Ecclesiastes (1535) Erazmo je izmeu ostalog ustvrdio da je za obrazovanje naroda potrebno ovladati umijeem privida i ponekad ne prikazivati stvari onakvima kakve jesu, nego onakvima kakvima se ine.

Protestantska retorika

- ne osporava vanost etike dimenzije govornitva, manje je vana izvedba a vie tumaenje.

- nastoji biti snana i gorljiva samo zato to svojom ivou osjetilima mora pribliiti temeljnu i izvornu namjeru svete rijei.

- ustraje na vanosti patosa, iako i dalje ovjeku priznaje mogunost otkrivanja istina putem jezika

Katolika retorika

- Rije nastoji biti snana i uvjerljiva, ali ne zato da protumai ili priblii neku istinu koja ionako ostaje na razini nedostupna otajstva, nego zato da zajami integritet i legitimitet tumaa koji je izrie (sveenik) i koji e se stoga najee uvati nedoline ivosti i neumjesna zanosa.

- Katolik pribjegava filolokoj i gramatikoj kritici Svetog pisma, a protestant nastoji proniknuti u temeljnu namjeru Svetoga pisma i iskomunicirati je.

- tijesno povezuje etos i patos

Smjerovi ciceronske struje

- postupno se stvara nova katolika retorika: retorika protureformacije.

- U doba vjerskih ratova i u trenutku osamostaljenja protestanata evoluira katolika retorika koja se razvijala u raskoi Rima.

- Reprezentativni predstavnici Pietro Bemba (1470-1547), Baldesar Castiglione (1478-1529), Julius Caesar Scaliger (1484-1558), Mario Nizzoli (1498-1566) i Etienne Dolet (1509-1546).

- Bembo zagovara oponaanje koje nije prepreka umjetnikom stvaralatvu, nego jamstvo da se umjetnik/govornik nee gubiti po slijepim ulicama i da e zadrati mjeru, suzdrljivost i prikladnost.

- Drugi predstavnik ciceronske struje Baldesar Castiglione afirmira odreenu vrstu politike retorike koja se vezuje za modernu dravu. Govornik vie ne donosi odluke, nego savjetuje.

15

- Castiglione je autor rasprave o savrenu Dvoraninu u kojoj izlae ponaanje i nain govora koji moe priskrbiti naklonost vladara. Glavne vrline dvoranina poivaju na ovladavanju prividima i na sposobnosti pobuivanja osjeaja.

- Predstavnik filoloke strane ciceronske tradicije Julije Cezar Scaliger

- Potuje formu i propise

- Mario Nizzoli polazi od pretpostavke da je jezik svojevrstan kamen mudraca. To znai da se sredinom 16. st. jezik naprosto pokazuje kao univerzalni posrednik svih senzibilnosti, ali i svih racionalnosti. Nizzoli iz retorike preuzima ideju filozofske metode zasnovane na leksiku i gramatikim pravilima.

- Ciceronska struja iri polje retorike. Retorika se ne svodi na umijee manipuliranja osjeajima, ve iskorauje i u dvorsku politiku, filoloku gramatiku i filozofsku analizu.

- U Padovi se, nakon pustoenja Rima, razvilo jo jedno sredite ciceronske struje. Jedan od najistaknutijih predstavnika je Etienne Dolet.

- Prema miljenju E. Doleta povjerenje koje govornik ulijeva je vano, ali retorika ba kao ni bilo koja disciplina nema povezanosti s nevinou i potenou govornika. Retorika je na tom tragu plod neumornog rada i uporne vjebe.

Protureformacijska retorika u drugoj pol. 16. st.

- U katolikim zemljama Koncil u Trentu 1545. poetak je velikog pokreta obnove uzorna vladanja, discipline i crkvenog autoriteta. Ljudski jezik, ba kao i um, ne mogu sve rasvijetliti, objasniti, ni svime vladati. Pa iako se i ovjekova sloboda reafirmira ne bi li se bolje naglasio odmak od protestantske vjere koja privilegira Boju milost, ta reafirmacija prije svega podrazumijeva nunost boljega pouavanja i voenja vjernika.

- Protureformacija posvuda daje pravo glasa retorici kao militantnom sredstvu okupljanja stada, ponovnog osvajanja izgubljenih dua.

Isusovaka retorika

- isusovaka se retorika smjeta u okvire ciceronovskih kretanja.

- Cilj Drube Isusove koju je 1540. utemeljio Ignacije Loyola je zastupanje papinskih interesa. Taj je pristup okrenut ovjeku i oznaava povratak humanistikim studijima nautrb znanosti, povratak poetici i retorici nautrb logike i filozofije upotrebljava se na brojnim isusovakim koledima u Europi, ali i na drugim kontinentima.

16

- Glavno je nastojanje Drube, ponavljamo, ouvati interese pape i monarhija koje Drubu podravaju.

- Krajem 16. st. isusovaki retoriki obrazac doivljava otpor unutar same protureformacije.

- A javljaju se retorike u kojima prevladavaju pedagoki i liturgijski aspekti. One se obino nazivaju retorikama nadahnua jer za razliku od isusovakog nauka tvrde da se umijee uvjeravanja ne stjee vjebom, nego iskrenou i zanosom pobone due.

- praktina uinkovitost uzima maha u katolikoj retorici, dok u protestantskoj napreduje kognitivni aspekt

- Dogaaj koji je definitivno obiljeio povijest renesansne retorike je preobraanje Petrusa Ramusa (1515-1572), profesora na Kraljevskom koledu u Parizu, na protestantizam.

- U djelu Dialecticae institutiones iz 1543. Ramus naime predlae da se se iz retorike u dijalektiku prebace 3 njezina najvanija dijela: invento, dispositio i memoria.

- U tome su mnogi proitali svojevrstan raspad retorike koja se sad svodi na preostala 2 dijela: elocutio i actio. S jedne strane, preraspodjela uloga koju predlae Ramus, tj. suavanje retorike rijei naelocutio i actio, nigdje se nee trajnije nametnuti. ak i u protestantskim zemljama u kojime e Ramus biti najutjecajniji relativno e brzo doi do povratka retorikama koje se sastoje od 5 tradicionalnih dijelova.

- Veza izmeu retorike i dijalektike, umijea uvjeravanja i umijea zakljuivanja postupno se uvrivala, ali nije pridonijela suenju retorike, nego njezinu obogaivanju u dodiru s drugim disciplinama.

- Dok su se retorika i dijakektika zbliavale, preobraavale su se ispitujui sadraj argumenata, a ne njihovu strukturu. Taj odmak od formalizma oarao je renesansne umove. Nije se dogodilo suavanje retorike nego retorizacija dijalektike i svih metoda usvajanja znanja.

Hrvatska renesansna retorika

- posmrtni govor Nikole Modrukog iz 1474. u ast kardinala Riarija koja je zapravo prva prozna inkunabula nekog hrvatskog autora (knjiga objavljana prije 1500.)

- istup Ivana Guetia u ime Dubrovake Republike 1493. pred hrvatsko-ugarskim kraljem Vladislavom II.

- djelo Vinka Pribojevia O podrijetlu i povijesti Slavena zamiljeno je kao govor i najvjerojatnije je odran na Hvaru 1525. godine a tek naknadno je tiskan.

- Frano Petri u svojim Dijalozima o retorici iz 1562. retoriku kritizira i kao govorniko umijee i kao znanstvenu disciplinu te njezin vladajui poloaj to ga je u kulturi imala od

17

grkih sofista i rimskih govornika, preko srednjovjekovnih kompilatora i pisaca retorikih udbenika do humanistiko-renesansnog vremena.

- Dubrovanin Nikola Vitov Gueti oko 1600. napisao je komentare na prvu knjigu Aristotelove retorike. U tom djelu istie povezanost retorike i logike (naglaava povezanost govora, miljenja i zakljuivanja).

- I u Hrvatskoj se slijedi retorika tradicija utrta u Europi u humanizmu a do punog izraaja dola je u renesansi. Isusovako govornitvo pak u Hrvatskoj se javlja neto zakanjelo u odnosu na Europu, tako da snaniji procvat doivljava tek u baroku.

18

4. Opa povijest retorike u nehomogenom 17. stoljeu

17 stoljee: Izmeu patosa i logosa

- Nehomogeno razdoblje: na poetku 17. st. razliite se retorike struje, isusovci, ramisti i sljedbenici Augustinove misli bore za prevlast.

- Uzroci premjetanja na relaciju patosa i logosa

- Politiko-vjerski jer protureformacija i monarhije u procvatu prednost daju uinkovitosti logosa

- Filozofski jer e napetost izmeu razuma i iskustva dominirati milju velikana 17. st.

- Prvi simptomi slabljenja etosa i raanja novih problema u okviru retorike zabiljeeni su u Engleskoj gdje e se razviti logiko-empiristiki smjer razmiljanja o jeziku, a zatim u Francuskoj gdje javni slubenici ukazuju na iskvarenost retorike i uope moralnih vrijednosti.

Razvoj retorike u engleskoj kulturi

- U 17. stoljeu dolazi do ponovnog ispremreavanja retorike s poezijom

- pjesnik George Puttenham (o. 1530-1600) koji je ivio na dvoru kraljice Elizabete uvodi novu trojnu podjelu figura umjesto postojee dvojne na figure rijei, utemeljene na zvunosti govora (rimi, inverziji, ponavljanju) i figure misli, zasnovane na odnosu govora i govornika ili zbilje (ironija, alegorija, primjer)uvodi sljedeu trojnu:

- 1. figure uha koje se odnose samo na sluh, 2. sentencijske figure koje su zbog svojih knjievnih svojstava dopadljive i uhu i umu te 3. figure smisla koje se prije svega obraaju umu

- Stil koji je izrastao za Elizabetne vladavine na takvoj baroknoj retorici tropa i figura u Engleskoj naziva se jufjuizam.

- Slabljenjem kraljevske vlasti i utjecajem ramistikih teorija koje su zbog svoje metodinosti i jezine istoe po ukusu puritanskih parlamentaraca zagovara se povratak jednostavnom stilu, promie se uena poezija iji je pretea John Donne, a glavni predstavnik John Milton.

- U prvoj pol. 17. st. dolazi do promjene: ovjek se vie ne slui jezikom da zadivi svijet nego da svijet prikae, ukljuujui i njegove osjetilne aspekte. Retoriari i pjesnici trebaju se baviti velikim temama, jezinom istoom podravati reim koji su nametnuli puritanci, obrazovati mase, senzibilizirajui ih na istinu (usko povezati patos i logos, svodei na najmanju mjeru etos, odnosno osobnost).

19

Razvoj retorike u francuskoj kulturi

- Smjer retorike odreuje protureformacija

- Otpor isusovakoj retorici u francuskoj kulturi prua knjievna retorika, ali ne samo struja koja predstavlja protuteu kraljevskom ili papinskom apsolutizmu nego magistrati, srodni dananjim gradskim vijenicama, koji su njegovale razuman i dobro argumentiran govor sa stilistikim osobinima (jasnost i istina). Politiko se poslanje retorike u njihovom takozvanom parlamentarnom stilu ne osporava, ali se poziva na mjeru kao i na obrazovnu funkciju koju retorika po njima mora imati.

- Magistrat Guillaume Du Vair u Raspravi o francuskoj elokvenciji i razlozima zbog kojih je ostala niska razotkriva iskvarenost retorike, koja je plod iskvarene vlasti kojoj nije cilj ope dobro nego se preputa dravnim ciljevima.

- Du Vair priznaje vanost osjeaja, ali ustraje na logikim i etikim vrijednostima jednostavnosti, jasnoe i iskrenosti. On dakle nastoji spojiti retoriku i filozofiju, obnavljajui pritom graansku dimenziju retorike rasprave.

Retorika u Nizozemskoj: Gerardus Johannis Vossius

- Projekt revitalizacije etikih i graanskih dimenzija retorike otvoreno se zagovara i u Nizozemskoj

- glavna protestantska referencija 17. st. je Gerardus Johannis Vossius. Retoriku nije svodio samo na podruje manipulacije (boanske) ili propagande (ljudske).

- Razlikuje heuristiki i ekspresivni aspekt elokvencije.

- heuristikom podruju dodaje peto pitanje etirima tradicionalno razmatranima.

- Vossius predlae peto statu quantitatis kvantifikaciju injenice, tj. nanesene tete ili krenja zakona.

- Na podruju izraza Vossius slijedi ramistiku tradiciju, smatrajui da postoje samo etiri tropa: metafora, metonimija, sinegdoha i ironija (brojni izrazi i naini na koje se izraavamo pokoravaju se logici, sustavu to ga ljudski um moe obuhvatiti svojim opim naelima, osnovnim klasama, temeljnim podrujima).

20

Isusovaka retorika

- Isusovci se usavravaju u epideiktikoj ili demonstrativnoj elokvenciji.

- pozivaju govornika da ue u intimni ivot predmeta svojeg govora, da stvar prikae onakvom kakva mu se neposredno nadaje, prirodno i spontano.

- Pojam uzvienog, ba kao i pojmovi ingeniuma ili imitatia, oko kojih su se u 16. st. sporili ciceronovci i anticiceronovci, pobornici govornike uinkovitosti i pristae iskrenosti postaju toke susreta i sinteze

- Uzvien govor sadri udio prirodnosti i udio umjetnosti koji ne treba dovoditi u suparniki odnos, iako se oni trebaju meusobno nadopunjavati.

- Isto je i s ingeniumom, ije znaenje isusovci mijenjaju, dajui mu smisao koji on ima danas. Ingenioznost postaje odlika vjeta, spretna, lukava duha koji prti idejama, ali i izrazima te citatima koje brino pohranjuje, poseui za njima u pravi as.

- irenje osjetilnog poslanja retorike i generalizacija patetizma sa sobom nose i bitno mijenjaju etiku problematiku. Moralno pitanje vie ne glasi: Kako biti estit ovjek? Nego kakav ovjek treba biti da bi se dopao dvoru, a istodobno ostao estit? Pohvale dvoru bile su pravilo bez kojeg se ne moe.

- Upravo se tim pitanjem bavi isusovac Nikola Kuzanski (1583-1651) u spisu Sveti dvor vjeruje u mogunost prilagodbe Loyoline metode vjebi vrlo specifinoj dvorskoj sredini.

- Djelo De eloquentia sacra et humana (1619) smatra se jednim od kapitalnih djela barokne retorike. Kuzanski u svih ljudi uoava neku vrst zajednike senzibilnosti, kranske, ali i senzibilnosti prema jeziku i njegovim uincima koji olakavaju komunikaciju meu ljudima.

- Svijeu o jeziku kao univerzalnom sredstvu komuniciranja, pobuivanja i prenoenja osjeta, ali i integriranja u drutveni poredak jer jezikom dvoranin pokazuje svoju civiliziranost, uljudnost, potovanje vlasti razvija se dvorska retorika u Francuskoj.

- Monarhijski apsolutizam koji se postupno uspostavlja stvorit e vlastiti estetiki okvir: klasicizam. Ipak barokna estetika jo nije istisnuta.

- estitost i uglaenost u Francuskoj postupno postaju ozbiljnim predmetom rasprava uenih ljudi, vanim umijeem kojim valja savreno ovladati jer se upravo njime sada postie ne moralno, nego drutveno priznanje

- Paralelno sa smjerom promiljanja estitosti raa se jo jedan smjer povezan s baroknom milju. Rije je o eruditskome libertinstvu. Ba kao ni estiti dvorani ni libertinci ne prokazuju apsolutistiku vlast. Oni, naprotiv, u njoj vide saveznika u borbi protiv neznanja puka, vjerske nazadnosti i plemike neuljudnosti (Gabriel Naude i Francois La Mothe le Vayer)

21

- U baroku supostoje sasvim oprene struje. Isusovaka kola svoju sklonost prema prividu i uinku stavlja u slubu papinskih interesa, druge struje slue fr. monarhiji, a ima i onih subverzivnih.

- Subverzivna je knjievno-retorika struja konceptizam. U Italiji krajem 16 st. uvode je nepoznati autori Camillo Peregrin i Girolamo Garimberto a razvija se uglavnom na panjolskom dvoru u prvoj polovini 17. st. Pojavljuje se nova retorika politikog usmjerenja koja obino prokazuje sustav.

- Najreprezentativniji predstavnik je Baltasar Gracian y Morales .

Od baroka prema klasicizmu

- U svojoj knjizi Otroumlje i umijee dovitljivosti etici dvoranina usredotoenog na skupinu ili drutvo on suprotstavlja moral osobnog otroumlja koje ne eli stei naklonost ili stei milost po svaku cijenu, nego shvatiti mehanizme nekog drutveno politikog sustava i kriom ih prokazivati.

- Zadatak klasicistike retorike vie nije nagovarati, uvjeravati, nego isticati francusku uljudnost i prikazivati dolinost i monarhijski autoritet.

- Konformizam postaje pravilo a dvorska retorika u klasicizmu postaje umijeem valjana govorenja i pisanja.

- Oko kardinala Pierrea de Berullea okupila se francuska kola duhovnosti, reforma kr. duha u smislu vie unutarnjeg ivota, poniznosti, iskrenosti, a manje licemjerja.

- Glavne su referencije pritom sveti Augustin i Pseudo Longin kojeg e Boileau prevesti 1674. Njegovo Pjesniko umijee jasno se svrstava uz spiritualistiku grupaciju.

- U Francuskoj za apsolutizma, persuazivna funkcija retorike prelazi u drugi plan, dok se reprezentativna funkcija jezika sve vie afirmira. S druge strane rasprava se u to doba vie ne vodi izmeu pobornika uinkovitosti i pobornika estitosti, izmeu zagovornika persuazije po svaku cijenu i pristaau mjerenog uvjeravanja.

Filozofska poimanja retorike

- U 17. st. nema filozofa koji ne postavlja pitanje mjesta i moi logosa. Jezik dakako, mora rei ili odraavati stvari, ali on se ne moe zadovoljiti ulogom objektivnoga prikazivanja. Empiristi i racionalisti donose nov pogled na retoriku, pogled koji retoriku ne smatra neprijateljem kojeg treba unititi, nego naelom pomirenja razuma i iskustva.

22

- Fransis Bacon (1561-1626), engleski filozof upisuje se u Ramusovu tradiciju, smatra da funkcija inventia, koja se dosad uglavnom vezivala uz retoriku, mora napredovati i iriti se na druge znanstvenije metode.

- Engleski filozof Thomas Hobbes svjestan je da se jezik ne moe zaobii i da je strahovito uinkovit. Hobbes na neki nain reproducira dvosmislenost retorike. Ustrajavanjem na prirodnosti suprotstavljanja meu ljudima, on priznaje da je retorika, odnosno la, sastavni dio ivota.

- Descarteov stav prema retorici dvosmislen kao i Hobbesov. U Raspravi o metodi kae da cijeni govornitvo i da je bio zaljubljen u pjesnitvo. as osuuje govornikova umjetna sredstva, as otvoreno priznaje da im i sam pribjegava.

- Descart u svojoj Rapravi o metodi razvija 4 pravila: oitost, rastavljanje, sastavljanje, pobrajanje koja Meyer poistovjeuje s 4 osnovna dijela retorike.

- Inventio omoguuje otkrivanje elemenata koji su za pitanje kojim se namjeravamo baviti neupitni, dispositio omoguuje njihovo organiziranje, elocutio njihovo iznoenje u odgovarajuem redoslijedu, dok memoria osigurava da se prilikom toga ureenog iznoenja nita ne ispustiKoliki je u uvjeravanju udio intuicije i istine, a koliki obmane? To Descartesovo implicitno pitanje Blaise Pascal odluuje postaviti posve otvoreno.

- U fragmentu koji je naknadno nazvan O umijeu uvjeravanja Pascal ustvruje da je to umijee istodobno umijee uvjeravanja s pomou prirodnih istina koje su svima znane i umijee svianja koje pobuuje neke prirodne udnje koje su zajednike svim ljudima.

- Bernard Lamy (1640-1715) u svojoj raspravi Umijee govorenja bavi se uspostavom i poretkom logosa.

- Je li retorika plod razuma i potrebe za predoavanjem ili senzibilnost koja nas tjera na spontano izraavanje?

- Lamyjeva retorika je dvosmislena jer prema njoj ona ne prenosi samo svijet jezikom nego ga i iznevjerava.

Hrvatska retorika 17. st.

- Razvoj retorike usmjerio dubrovaki isusovac Ivan Lukarevi (1621-1709)

- Autor je udbenika retorike koji se koristio 50 godina na Rimskom kolegiju gdje je Lukarevi predavao

- Daljnji retoriki smjer treba traiti u baroknim propovijedima u kojima je bila naglaeno domoljublje (Matija Divkovi, Juraj Habdeli, Filip Lastri) koje su utjecale na puki govorni jezik u usmenoknjievnoj tradiciji

23

5. Stoljee prosvjetiteljstva i retorika Poraz retorike, ali ostavrenje paradigme jezine interakcije subjekta sa

svijetom i drugim

- Obezvrijeivanje retorikog etosa jo iz 17. st. uzrokuje relativno slabljenje retorike koje e do konca 18. st. biti sve naglaenije.

- Barthes uzrok slabljenja ita u promicanju oitosti koja misli da joj ne treba jezik koji joj slui tek kao posrednik, izraz.

- Odvie vezana uz dvorski duh, retorika nee uspjeti, barem ne u francuskom obrazovanju nadivjeti Revoluciju. Bit e izbaena iz kolskih programa sve do 1814. u korist pouavanja knjievnosti.

- gubi ugled i utjecaj, posebno je to neobino jer je retorika uvjet bez kojeg gramatika ne moe. I ak ako retoriku proturjeno ine i red i kaos, kao sto primjeuje Foucault, gramatika teko moe opstati bez retorike.

- osobito drugoj polovini 18. st. kad e retorika takoer, iskoristiti pojavu estetike patosa ili osjeaja, usreditenu u ugodi, odnosno neugodi to ih neki govor izaziva.

- Budui da zanimanje pobuuju govori koji izazivaju uzbuenje, senzibilnost, favorizira se prouavanje knjievnosti. Tako se polje retorike premjeta prema knjievnosti.

Izmeu razuma i osjeaja

- Primjeri iz knjievnosti imaju veu snagu od propisa; utakvu retoriku zastupa u Francuskoj Charles Rollin (klasicistika estetika razuma)

- Suprotstavljaju joj se Du Bos i Diderot veliajui osjeaje

- U Njemakoj klasicistikoj i racionalistikoj retorici Johanna Christopha Gottscheda suprotstavljaju se profesori poetike u Leipzigu Johanna Jakoba Breitingera i Johanna Jacoba Bodmera estetikom imaginacije

- Humeova rasprava iz 1742. posveena retorici smatra da je stara elokvencija tj. uzviena i strastvena elokvencija znatno ispravnija od moderne, racionalne retorike koja se ostvaruje argumentacijom

- pojam uzvienog u drugoj polovini 18. st. zadobiva kljunu vanost.

- Govor nije nuno umirujui, pomirljiv, namijenjen svianju ili laskanju. On moe izazvati i nelagodu, napetost pa ak i strah.

24

- Edmund Burke, estok kritiar prosvjetiteljskog racionalizma, predlae 1757. dublje utemeljenje razlike izmeu uzvienog i lijepog. (lijepo se pripisuje klasinoj estetici a uzvieno spontanosti osjeaja strasti)

- Kant odlino ilustrira dvoznanost stava koji se krajem 18. st. razvija prema retorici.

- S jedne strane preuzimaju se odreene vrijednosti i emocije koje su joj svojstvene.

- S druge se strane ona osuuje zbog cinizma, laskanja, ukratko zbog odsutnosti etosa.

- Kant smatra da po svaku cijenu valja pripaziti da u kotacu s imaginacijom osjetilni prikaz ne nadmudri i ne zaplete razum (dimenziju uzvienog svodi na najmanju mjeru)

Samooivljavanje retorike; Giambattista Vico (1668-1744)

- profesor retorike na Napuljskom sveuilitu

- u ljudskoj prirodi uoava duhovni jezik, zajedniki svim nacijama koji se ne odlikuje posebnom gramatikom ili vokabularom, taj se jezik istie svojom osjetilnom, imaginacijskom i stvaralakom snagom.

- referentni okvir, iitavanje to ga nudi Vico nije vie geometrija sa svojim pasivnim oitostima, nego povijest i simbolike strukture to ih ona iznjedruje.

- Vico razlikuje 4 osnovna tropa: metaforu, metonimiju, sinegdohu i ironiju. Originalnost Vicova pristupa tim etirima vrsta tropa poiva na injenici da on zahvaljujui njima definira novu logiku, logiku povijesti.

- Temeljni zakoni logosa ovdje se prvi put stavljaju u slubu vremena, postajanja, povijesti, a tranziciju osigurava upravo retorika kao znanost nestalnosti i kontingencije.

- Svaki od 4 tropa odgovara jednom od 4 velika razdoblja u ljudskoj povijesti.

- tzv. doba bogova, ovjek izlazi iz bestijalnosti, ivotinjskosti, ali se jo uvijek ne promilja kao ovjek

- tzv. doba junaka, odgovara trenutku kada ovjek utvruje prave sudionike ili uzroke dogaaja. ovjek to vie ne ini zahvaljujui osjeaju, ali jo ne pribjegava ni razumu, nego zamilja odlike junaka ili aristokrata kakve nam, primjerice, prikazuje Homer.(rijetki stjeu ljudski lik)

- tzv. ljudsko doba, poopuje na sve pojedince ono to je dotad bilo namijenjeno samo nekima. Sada razum konstituira ovjeka u njegovoj univerzalnosti.

- tzv. razdoblje obrata: ovjek vie ne stvara nova znaenja, nego osigurava svakodnevno upravljanje vlastitim interesima, tj. ve utvrenim, nataloenim znaenjima, i to esto nautrb vjerskih, aristokratskih ili demokratskih vrijednosti (razdoblje ironije, obrata ili inverzije nekadanjih vrijednosti).

25

- Um istinitim smatra samo ono to sam stvara tijekom neke povijesti, nekog procesa uvjeravanja u koji se ukljuuju i igra strasti, varijabilnost osjeaja, raznolikost oblika i relativnost sadraja. Povijest je ovdje povlatena u odnosu na retoriku.

- Vico nema iluzija, on uvia da je vrijeme retorike prolo i da je na snazi doba egzaktnih znanosti. No kritiari Vica istiu da je i to njegovo konstatiranje kraja retorike utjelovljeno samo u jednoj retorikoj figuri. Tako da se to deklarativno prevladavanje retorike zapravo ini nemogim.

Gramatiar Csar Chesnau Du Marsais

- Du Marsaisova Rasprava o tropima (1730) svojevrstan je amblem velikog pokreta filozofa, gramatiara i ideologa 18. st. koji smatraju da se misao razvija iz jezika.

- Du Marsais u sredite svoje jezine teorije smjeta pojam tropa (pojam u njega dobio originalan, filozofskiji smisao)

- Prva velika podjela figura na figure rijei, figure konstrukcije i figure smisla prisutna u veini vanih klasinih rasprava, smjeta, znai, figure u ve jasno zadane okvire u kojima jezik (koji se poima u svojoj tvarnosti), misao (koja se smatra jezinim sadrajem) i naposljetku, izvanjska zbilja zauzimaju tono odreena mjesta koja se meusobno razlikuju.

- druga velika tradicionalna podjela razlikuje trope i figure gdje su zbilja, jezik i misao puno ue povezani. Figura, za razliku od tropa, prelazi granice svojega podruja i zrcali estetiku, psihologiju itd. Prouavanje tropa je, naprotiv, i dalje bilo preteno tehnike naravi (uglavnom u okviru logike)

- krajem 17. st., zahvaljujui Bernardu Lamyu, uspostavljena jo jedna tradicija; figure su puno openitije i temeljnije od tropa jer se pojavljuju im se izraavamo na prirodan, neposredan nain koji ne determinira naa inteligencija ili volja, nego ono to se dogaa u naem tijelu.

- Du Marsais se radije usredotouje na trope negoli na figure upuuje da se odluuje za logos a ne za patos

- Trop u jednoj rijei ostvaruje prelazak s vlastitog na preneseno znaenje.

- Za neki smisao kaemo da je vlastit kada predstavlja prvo znaenje rijei, tj. kada oznaava ono za to je u poetku odabran. Rije vatra je, primjerice, u poetku odabrana da oznaava ono to gori. Smisao postaje prenesen kada govorimo o vatri nekog pogleda, neke imaginacije itd.

- U Francuskoj su se isprofilirali s jedne strane metafiziari poput Du Marsaisa koji zastupaju tezu o razvoju jezika u skladu s univerzalnim i racionalnim poretkom ljudskog uma.

- s druge strane mehanicistika struja okuplja sve one koji smatraju da se jezik pojavljuje i razvija ovisno o mehanicistikom, nunom ili prirodnom ulanavanju primljenih osjeta.

26

- tienne Bonnot de Condillac predvodnik mehanicistike struje

- Rousseau Ogled o podrijetlu jezika (1781), ljude na razgovor i usavravanje njihove drutvenosti nisu nagnali osjeti, kao to smatraju mehanicisti, a jo manje razum ili logika, kao to misle gramatiari metafiziari; za roenje jezika su, uz osjete, bile potrebne i stanovite strasti, poput ljubavi ili mrnje, kojima se napaja retorika.

- Rousseauov Ogled o podrijetlu jezika dva velika postrukturalista De Man i Derrida proitali su na posve drukiji nain.

- Prema Derridau figurativno znaenje izvedeno je iz prvobitnog znaenja

- Za de Mana metafore (i samim tim jezik) upuuju na odsutnost znaenja. Kao takve, metafore bi potpuno izmaknule metafizici (logocentrizmu) gdje znak nuno dobiva pokrie u prisutnom znaenju, intenciji ili predmetu.

- De Man ispravlja Rousseaua koji u izvorite metafore stavlja strah, ali i Deridda koji odbija prihvatiti Rousseauovu pogreku

- Derrida 1972. u Marginama filozofije proglaava metaforu prominentnim oruem filozofije. Vjerovati da retorika prethodi filozofiji, to po njemu znai zaboraviti da su njezini kljuni pojmovi (knjievnost, jezik, oznaitelj) uvijek ve filozofemi. Stoga je za Derridaa, a prema njegovu sudu i za Rousseaua, podrijetlo jezika uvijek dvojno. Nadajui se istodobno iz potrebe i strasti, rije je uvijek i ime i metafora.

- na kraju pobjedu odnosi najradikalnija teza, teza gramatiara filozofa o univerzalnosti logosa. Ta je pobjeda odluujui zaokret u povijesti retorike. Retorika mora ustupiti mjesto novoj znanosti o jeziku, opoj i obrazlobenoj gramatici

- racionalno prouavanje gramatikih struktura jezika i traganje za logikom ili sistematizacijom znaenjskih uinaka navode ideologe Francuske revolucije na izbacivanje retorike iz obrazovnih programa

- u Engleskoj i SAD-u praktina ili primijenjena retorika cvjeta. Kolonijalna ekspanzija i liberalna vlada pogoduju drutvenoj mobilnosti (retorike rasprave namjenjuju se pojanjavanju misaonih ili jezinih zakonitosti, nego konkretnom uenju umijea javnog govorenja, ostavljanja dobrog dojma, pa ak i stvaranja karijere.

- U tim se okvirima razvija elokucijska retorika, usreditena u gestikuliranju i izgovoru.

- U 18. su st. glavni predstavnici te elokucijske struje irski glumac i uitelj retorike Thomas Sheridan (Courses of Lectures on Elocution, 1762), jo jedan glumac John Walkers objavljuje dvosveanu knjigu (Elements of Elocution), britanski politiar James Burgh (Essay on the Art of Speaking) te irski uitelj i sveenik Gilbert Austin (Chironomia, (gestikulacija rukama) or a Treatise on Rhetorical Delivery, 1806.

27

- Austin e pak izumiti sustav znakova koji se upisuje uz rub govornikova teksta ne bi li ga uputio na kretnje koja mora initi dok ita govor.

- U 17. st., koliko na empiristikoj strani (Bacon, Hobbes, Locke) toliko i na onoj racionalistikoj (Descartes, Port-Royal, Lamy) isplivava tradicija koja nije isto anglosaksonska. U 18. st. jedan od njezinih glavnih sastavljaa je francuski isusovac Claude Buffier autor Rasprave o elokvenciji.

- Njegov se utjecaj najvie osjea u kotskoj, gdje jaa struja iji e osnovni cilj biti suprotstavljanje radikalnih empirijskih filozofija poput Humeove relativizmu i skepticizmu

- George Campbell u djelu Filozofija retorike (1766) Campbell prua dodatnu potvrdu injenici da, suprotno onome to tvrde Roland Barthes i Chaim Perelman, oitost ne ini retoriku zastarjelom, barem ne u oima (vjerski ili filozofski) angairanih retoriara poput samog Campbella. Oitost je posljednja utvrda, krajnje mjerilo protiv skeptike dekonstrukcije i vano je da govornik ovlada svim njezinim mogunostima, jer upravo osjeaj oitosti pogoduje uvjeravanju

Mjesto susreta 3 velikih retoriara 18. st.

- Du Marsais jasno privilegira logos, gramatike oblike i strukture jezika (da bi razotkrio genezu, oblikovanje smisla).

- Campbell prednost daje patosu, tonije iskustvu. No, poput Du Marsaisa on ne vjeruje u gotova, ve utvrena iskustva: oitost se ne nudi osjetilima ili razumu kao nekakav izvanjski predmet. Govornik joj prilazi, da je utvrdi, i to pristupom povjesniara ili pjesnika, tj. ciljajui na vjerojatnost ili vjerodostojnost svojega govora, na njegovu nunost ili emotivni naboj.

- Vico, napokon smatra da su se patos i logos postupno razvijali ne bi li naposljetku zadobili oblike koje imaju i danas (slue raznorodnim retorikim borbama)

- Jezik, dakle, sada vie ne definira, kao u 17 st., njegova mo prikazivanja, nego mo djelovanja, bilo racionalno (na sam smisao), bilo patetiki (na nau senzibilnost), ili jednostavno zbiljski (kroz povijest).

- Vie ne vrijedi klasicistika poslovica da najbolje moe uvjeriti istina sama.

- Retorika, koju su porazile opa gramatika, filozofije povijesti, empirizam, a uskoro e i romantizam, svejedno namee svoju novu filozofsku i epistemoloku paradigmu, paradigmu (jezine) interakcije subjekta, ali ne samo sa svojim predmetom prouavanja (svijetom) nego i sa sluateljstvom kojemu on to prouavanje i namjenjuje (drugi).

- Poinje novo doba, doba sumnje i hermeneutike, koje e, uostalom, i navesti filozofa u 20 st. da iznova prisvoji podruje retorike.

28

5. Retorika 19. st. Izmeu ideologije i filozofije - Slabljenje retorike nastavlja se i u 19. stoljeu (knjievnost i povijest pomiu retoriku u drugi

plan)

- Usponom romantizma kao niza kulturalnih pokreta u knjievnosti se privilegira imaginacija kao via sposobnost od razuma koja trai utjehu u pomirenju sa svijetom prirode.

- Boansko se pripisuje prirodi, a religijska doktrina zamjenjuje se novom religijom osjeajnosti. Poeziju i svu umjetnost pritom smatraju najveom ljudskom kreacijom koja se buni protiv etabliranih kanona neoklasicistike estetike i protiv aristokratskih i buroaskih drutveno-politikih normi u korist individualnih vrijednosti i unutranjih osjeaja.

- Poetkom 19. st. retorika je dakle osobito u Francuskoj tijesno povezana s ideologijom klasicizma i obrane kranske vjere.

- katoliki retoriari diu se u obranu otmjenosti, uglaenosti, uzvienosti i klasicizma, koji se tradicionalno povezuju s retorikom

- 1777. budui francuski kardinal Jean Siffrein Maury u Raspravi o propovijednoj elokvenciji izjavljuje da moramo iznova postati apostolima elimo li biti govornici.

Francuska

- Propovjedna retorika u Francuskoj gubi mo

- Ponovna reaktualizazija antikih retoriara

- irom Europe prirunici iznose klasina retorika naela. Ta nostalgija za klasinim autorima pridonosi i produbljivanju spoznaja o antikim tekstovima.

- U Francuskoj slika retorike uvelike obiljeena ideologijama i politikom.

- Zahvaljujui Victoru Hugou romantizam e, iako je isprva monarhistiki orijentiran, prijei u tabor liberala i republikanaca i estoko napasti retoriku koja se poima kao umijee dvoranina, to znai da se vezuje uz rojaliste.

- Hugo se pritom ne obruava na retoriku openito, nego na na njezinu ideoloki obiljeenu karikaturu.

- Hugo zapravo afirmira vlastiti politiki stav, tj. suprotstavljanje vrijednostima klasicistikog.

- Povratak republikanske politike bit e za retoriku poguban, jer e je Jules Ferry izbaciti iz obrazovnih programa 1885. godine i na njezino mjesto uvesti Povijest grke, latinske i francuske knjievnosti.

29

- Albert douard Chaignet poduku iz retorike smatra klasinim obrazovnim modelom koji osigurava potovanje normi, smisao za racionalnost i sklonost prema univerzalnom. Taj ideal prema Chaignetu i nije nespojiv s Francuskom revolucijom u mjeri u kojoj je i ona sama utvrda protiv relativizma. Upravo je klasino obrazovanje omoguilo Revoluciju. Neko praktinije obrazovanje koje bi primjerice vie pozornosti usmjeravalo na injenice moglo bi je unititi, dakle uruiti.

Engleska i SAD

- u Engleskoj i Sjedinjenim Dravama retorika se vezuje uz demokratsku politiku raspravu, uzdizanje i promaknue pojedinca u raznim drutvenim krugovima, njegovu obranu ako je optuenik, pa ak i uz izraavanje njegovih najintimnijih osjeaja.

- taj obrat vrijednosti u odnosu na kontinentalnu Europu, objanjava se razlikom izmeu protestantske i katolike retorike.

- retorika u duhu protureformacije udruila s katolikim monarhijskim reimima, dok je anglosaksonska tradicija prednost davala osobnome iskustvu, dakle elokuciji i gestikulaciji koje ne nastoje toliko zadiviti i nametnuti koliko uvjeriti i zapaliti osobe

- Prirunik parlamentarne prakse (1800) Thomas Jefferson objavljuje prije nego to je postao 3. predsjednik SAD-a

- 1825. predsjednikom postaje profesor retorike na Harvardu John Quincy Adams

- Ako i govorimo o svojevrsnom povratku etosa u 19. st. ili tonije, o prevrednovanju retorikih vrijednosti koje su as konzervativne, as progresistike u odreenim sredinama, ipak ne treba smetnuti s uma da na podruju filozofije i ideja u sreditu razmiljanja ostaje sinteza patosa i logosa, savez senzibilnosti i racionalnosti

- Savez senzibilnosti i racionalnosti ide u brojnim smjerovima, ali bismo mogli izdvojiti dva:

- 1. hermeneutiku tradiciju (povezuje receptivnost i racionalnost u svrhu tumaenja) zastupaju autori poput Schleiermachera, Schopenhauera i Nietzschea a moemo joj pribrojiti i Pierrea Fontainera.

- anglosaksonska tradicija empiristike psihologije, koja vjerno nastavlja projekt istraivanja osjetilne geneze ideja.

30

Hermeneutika tradicija

- hermeneutika tradicija Schleiermacher itanje teksta i traganje za njegovim skrivenim smislom dijaloki su postupci u kojima se istine ne nadaju same od sebe, nego se postupno grade sukladno naemu razumijevanju, ili usvajanju, afektivnog odnosa koji autora poruke vezuje uz njezin sadraj i kontekst.

- Schopenhauer prvi primjenjuje taj novi nain itanja, ne samo na svete tekstove nego i na svaki oblik izraavanja i komunikacije. To se itanje sada naziva Eristikom dijalektikom ili Umijeem kako uvijek biti u pravu (1830-1831).

- retor ne smije zanemariti nijednu strategiju koja vodi pobjedi. (primjetimo da je protivnik nadmoan i da neemo biti u pravu, treba prijei na razinu osobnoga, vrijeati, biti grub... da se nekako napadne njegova osobnost...)

- Friedrich Nietzsche: Govor moe izvrtati zbilju, iskrivljavati znaenja, prilagoavati pojmove, obrtati vrijednosti, ali uvijek e moi, nametne li se, svojim autoritetom prikriti sve te promjene.

- Za Nietzschea istine su iluzije za koje se zaboravilo da su to, metafore koje su postale istroene i osjetilno slabe, kovanice koje su izgubile sliku na sebi te sad u obzir dolaze samo kao kovina, a ne vie kao kovanice.

- rasprava Govorne figure (1821-1830) Francuza Pierrea Fontaniera, profesora na sredinjoj koli i izravnog batinika filozofa gramatiara 18. st.

- razvija posve originalnu ideju retorika ili preciznije njezine figure ondje se definiraju svojom hermeneutikom funkcijom, tj. tumaenjem ili otkrivanjem stvari koje su govorom istodobno izreene i skrivene.

- Nije tono, kao to je smatrao Du Marsais, da samo neke rijei ili izrazi istodobno posjeduju vlastito i figurativno znaenje, nego cijeli jezik, moda ak i svaki oblik izraavanja, potie kod govornika ili sluatelja, u istome prostoru ili trenutku, imaginaciju nekoga drugog jezika, ideje, emocije ili jednostavno tiine.

- Upravo zato to je stanoviti pojedinac doivio stanovito iskustvo u stanovitome kontekstu, neki e ga govor lake uvjeriti nego neki drugi. Tu tezu osobito zastupa engleski retoriar, logiar i ekonomist Richard Whately u Elementima retorike

- nova poimanja ljudske prirode to ih uvode evolucionistike teorije Herberta Spencera i Charlesa Darwina najvie e osvjeiti empiristiki pogled na retoriku

- Zakon, to ga svaki govornik mora potovati jest naelo ekonominosti: elimo li pobuditi najveu moguu pozornost i osjetljivost auditorija, moramo se sluiti jednostavnim i lakim jezikom, koji od publike iziskuje minimalan napor za razumijevanje ili usredotoavanje. U Filozofiji smisla (1782) Spencer pie o toj ekonominosti

31

- Prema Darwinu retorika ne poiva na naelu ekonominosti, nego na pradjedovskom naelu potronje ili nagona. Drugim rijeima, zakonitosti komuniciranja nisu logike ili racionalne, nego patetike ili nagonske

Hrvatska retorika 19. st.

- Hrvatski istaknuti retoriar tog doba je akovaki biskup Josip Juraj Strossmayer sa svojih glasovitih 5 govora koje je odrao na Prvom vatikanskom crkvenom saboru u razdoblju od 1869. do 1870. iskazao govorima proetima duhom ekumenizma i tolerancije.

- Osobito je peti govor odran 2. lipnja na 63. kongregaciji Prvoga vatikanskog sabora koji se protivio dogmi o nepogrjeivosti pape imao veliki odjek

- Svojih pet govora odrao je na najviem gremiju Rimokatolike crkve, u nazonosti pape Pija IX. i nekoliko stotina kardinala, nadbiskupa i biskupa i upravo zbog toga su mu pribavili svjetsku slavu. O njima je tada pisao najugledniji i najutjecajniji svjetski tisak, to se odrazilo u diplomatskim, politikim i crkvenim krugovima.

- Prva dva govora ticala su se preustroja sredinjih crkvenih institucija, pa i kardinalskog zbora primjerice da i pripadnici drugih naroda budu birani za papu, a ne samo Talijani, kojih je u kardinalskom zboru tada bila ogromna veina.

- Trei njegov govor bavio se analizom nacrta dokumenta o sveenicima, Strossmayer je isticao potrebu naobrazbe sveenstva te u tom smislu i reformu teolokih studija.

- 4 govorom usprotivio se kvalifikaciji protestantizma kao rak-rane i kuge, bezbone nauke i misterija zla, kako je on bio etiketiran u uvodnom dijelu nacrta dokumenta O kranskoj nauci.

- Svojom pomirljivou izazvao je buru nezadovoljstva u redovima saborske veine, a kad je jo izjavio da meu protestantima poznaje istinske sljedbenike Isusa Krista, koji su napisali duhovna djela koje bi on preporuio i svojim sveenicima, bio je zagluen bunim prosvjedima veine (nasilno mu je oduzeta rije i uklonjen je s pozornice)

- njegov 5 govor na Prvome vatikanskom saboru odran 2. lipnja 1870. u kojem se, kako smo ve spomenuli, oitovao protiv dogme o nepogreivosti pape. Iako on nije bio jedini govornik na tom saboru, koji je iznosio prigovore toj dogmi, njegov je govor vjerojatno bio jedan od dojmljivijih.

- O njegovim govorima nije se prialo samo u Saboru ili samo u crkvenim krugovima, nego i u iroj kulturnoj i politikoj javnosti Europe.

- Zabiljeeno je (Andrija uljak) da ga je poslije njegova prvoga govora, u Zavodu sv. Jeronima, gdje je odsjeo, posjetilo vie od dvije stotine biskupa, nadbiskupa i kardinala, estitali mu i zahvaljivali na hrabrosti i odlunosti kojom je branio svoja stajalita.

32

- za razvoj govornitva u Hrvatskoj posebno mjesto pripada Ivanu Kukuljeviu Sakcinskom (1816-1889), politiaru, povjesniaru i knjievniku, koji je na zasjedanju Sabora 2. svibnja 1843. godine prvi odrao govor hrvatskim umjesto latinskim jezikom. 23. listopada 1847. odrao je i govor nakon kojeg je hrvatski jezik postao u Hrvatskoj diplomatikim, tj. slubenim

33

6. Retorika 20. stoljea 1.dio - u 60-ima 20. st. retorika se iri na podruja kao to su pravo, knjievna analiza i psihoanaliza.

- Glavna intelektualna znaajka 20. stoljea uz znanstvene revolucije prevlast je jezika.

- Strukturalizam je jezik postavio u temelje humanistikih znanosti, no i prije njega anglosaksonska je misao, nakon bekih i njemakih filozofa, nastojala proniknuti u znaenja i strukture logikog, ali i svakodnevnog jezika (Ludwig Wittgenstein).

- Ludwig Wittgenstein i njegovi nasljednici od Oxforda do Berkleya misao su prouavali preko jezika.

- Misao nisu svodili na utemeljujui, ali empirijski nedokuiv subjekt, oni su se radije usredotoili na jezik, onaj aspekt misli koji se moe promatrati.

- Marksizam i faizam podijelili su prvu polovinu 20. st.

- U kulturnoj se teoriji s Habermasom, Perelmanom, Ecom i Gadamerom govori i o retorikom obratu po uzoru na lingvistiki obrat koji je zahvaljujui Wittgensteinu obiljeio anglosaksonsku misao s poetka stoljea.

- Tri su velika razdoblja u kojima je retorika doivjela procvat i irenje, i to antika Grka izmeu Homera i Platona, renesansa te 20 st., izvlaei korist iz pojave sloboda kao i iz gaenja starih misaonih obrazaca koji vie nita ne umiju objasniti.

- Najprije je dolo do uruavanja stare mitologije, grkoga mitosa, prema kojemu bogovi upravljaju ljudskim svijetom.

- Sve polazi od ovjeka a pouzdanost nestaje sa skolastikom na izmaku

- Nae vrijeme proivljava znanstvenu revoluciju, silno je pogoeno uruavanjem vlastitih temelja i vrijednosti. Subjekt je mrtav, a nazadan je onaj koji i dalje svim silama nastoji sve izvesti iz svijesti, subjekta, ovjeka kojega neprekidno premauju povijest, nesvjesno i drugi

- Retorika se pripisuje demokratskoj raspravi, u kojoj se raznolika miljenja suoavaju, pomalo nasumce, pri emu im je jedina norma slobodno izraavanje subjektivnosti.

- dominira u politici, kao i u reklami, kojoj slui koliko i prouavanje retorike koje raskrinkava ono to bi neki zacijelo eljeli prikriti radi bolje manipulacije.

- Svoje poimanje retorike Perelman ukorjenjuje u logosu, a retoriku poistovjeuje s argumentacijom kao da meu njima nema bitne razlike.

- Zavoenje u vlastitom pogledu na retoriku smatra devijacijom

- Retorike naeg doba odlikuju se upravo povratkom svih triju dimenzija etosa, patosa i logosa od kojih svaka ima svoje teoretiare

34

- Jedan od ciljeva dvadesetostoljetne retorike postaje sporazum. Otuda proizlazi graanska ili politika funkcija retorike: iznai zajedniko dobro, zajedniku univerzaliju, vrijednosti oko kojih se ljudi unato razlikama mogu sloiti.

- Postoje dva naina da se problemu pristupi: otklanjajui pitanje neim nalik odgovoru ili eksplicitno raspravljanje o tom pitanju.

- U prvome se sluaju pretvaramo da je pitanje rijeeno, to je iluzija, ak i fikcija, ali moe biti uvjerljiva pa i zavodljiva. Odatle proizlazi slika retorike kao umijea privida i manipulacije umovima.

- Npr. posmrtni govor stilske figure okrenute su velianju toga neproblematskog aspekta, jer je problem posmrtnog govora to to se nikakav problem ne spominje.

Izmeu logike i stilistike

- Pojam logosa i sam je retoriki dvosmislen

- Logos pokriva logiku i formalne jezike uope te jezik kojim se svakodnevno sluimo, a on je vieznaan i otvoren za brojna tumaenja.

- Logos je i jezik fikcije po onome to mu je svojstveno: stil i figure.

- Uzroci cijepanja logosa: Izmeu rijei i ideja postoji raskorak; prouavat e se jezik kao takav

- Instistiranjem na logicizmu 30-ih god. 20 st. proturjeno se poinje naglaavati pomanjkanje jednoznanosti svakodnevnog jezika.

- 30-ih god. 20. st. iznova se radilo na teoriji znaenja pod utjecajem Russella i Wittgensteina koji unato poetnom logicizmu naposljetku naglasak stavljaju na prirodni jezik.

Ivor Armstrong Richard: retorika patosa

- Ne postavlja se pitanje je li jezik varav, kao to misle kartezijanci, ili odgovara li ideji, nego ga jednostavno treba prouavati onakvog kakav jest makar i zato da se pokae ta dvostruka mogunost (i iskazuje i iznevjerava ideju).

- Rehabilitacija prirodnog jezika dolazi ponajprije iz anglosaksonskog svijeta, i to 1936. objavljivanjem Filozofije retorike utjecajnog engleskog knjievnog kritiara i retoriara Ivora Armstronga Richardsa

- Richards smatra da je retorika prouavanje nesporazuma i moguih lijekova za njih. Tu je manje rije o teoriji jezika, a vie o recepciji reenica i rijei to ih svatko moe tumaiti na oprean nain.

35

- Richards u retorici vidi mogunost otklanjanja ne vieznanosti nego nesporazuma to ih retorika iznjedruje (okree se ulozi interpretirajueg subjekta).

Cham Perelman: retorika logosa

- Poljak po roenju, dugogodinji profesor na Katedri za retoriku Briselskog sveuilita koji je prvi nakon nekoliko stoljea retorici vratio sav njezin sjaj.

- Perelmanova definicija retorike: Predmet ove teorije jest prouavanje diskurzivnih tehnika zahvaljujui kojima se umovi (jo vie) priklanjaju podastrtim tezama.

- Argumenti su predmet njegove retorike: logos je u sreditu, osobine govornika i patos nisu vani

- Figure smatra oznakama koje naglaavaju snagu pojedinog argumenta.

- argumentacijske figure: poput koncesije (Sloit u se s vama..., ali...) slue ublaavanju suprotstavljanja

- suprotni argument (Zacijelo ete mi rei da..., ali to nije tono jer...).

- Prema Perelmanu figure koje izmiu funkciji pokazivanja ne podlijeu argumentaciji, nego retorici stila koja Perelmana ne zanima.

- Da bi logos pretvorio u opravdan razlog, Perelman izdvaja dvije osnovne vrste povezanosti: udruivanje pojmova i njihovo razdvajanje (razbijanje uvrijeeno uspostavljene identifikacije), odnosno identitet i razliku.

- Perelmanova klasifikacija argumenata: kvazilogiki argumenti, argumenti zasnovani na strukturi zbilje i argumenti koji tu strukturu utemeljuju

1. Kvazilogiki se argumenti pozivaju na formu (proturjenost ili nekompatibilnost, identifikaciju ili definiciju, tranzitivnost ili vjerojatnost itd.), ali se zapravo odnose na bit, sadraj i zahtijevaju njegovo prihvaanje.

Novi je novi. (tautologija koju nitko nee pokuati dovoditi u pitanje). Slogan francuske nacionalne lutrije: Igralo je 100 posto dobitnika (pribjegavanje vjerojatnosti)

kvazilogistiki argumenti idu u prilog izvoenju zakljuka iz odnosa koji je neovisan o sadraju i jest sva razlika

36

2. Argumenti zasnovani na strukturi zbilje podrazumijevaju veze sukcesije i koegzistencije.

Sukcesija (uzronost): Ako vidim da se neka osoba krvavih ruku naginje nad truplo, imat u argument (ali ne i dokaz) za njezino sumnjienje.

Koegzistencija (kvalifikacija, atribucija) - veza djelo-osoba tipina je za koegzistenciju subjekta i njegovih pretpostavljenih ili stvarnih atributa: argument atributaproizlazi iz te vrste povezanosti osobe i rijei koje su vjerodostojne samo zato to im je ta osoba autor.

3. Zbilja je argument po sebi. Za utemeljenje argumenta u prilog nekom openitijem zakljuku moe se posluiti materijalnim primjerima, npr. ilustracijama.

Hermeneutika na vrhuncu: Hans Georg Gadamer i Istina i metoda

- ponajvie se bavi uincima to ih u svakoj epohi ima na nove suvremenike koji taj tekst itaju.

- Retorika prema Gadameru obuhvaa sve oblike komuniciranja utemeljenog u moi diskurza, zbog ega i jest ono to ljude u nekome drutvu dri na okupu.

- cilj retorike je istinito govorenje (logika pitanja i odgovora koja je u retorici esencijalna, jer, kao to kae Aristotel raspravlja se samo o onome to je upitno).

- Univerzalnost hermeneutike poiva u njezinoj upitnoj prirodi. Tekst se moe shvatiti jedino shvatimo li pitanje na koje taj tekst daje odgovor.

- Jaussova kola recepcije inae bliska hermeneutici ipak kritizira Gadamerovu koncepciju jer prema Jaussovu miljenju svaka epoha postavlja drukija pitanja, pa je itatelj odnosno auditorij njihov jedini uvar.

Toulminova retorika logosa ili retorika u sjeni logike

- Toulmin smatra da se dobra argumentacija mora to vie pribliiti logikom silogizmu. Dobar govornik u tu se svrhu moe sluiti svim sredstvima.

- Auditoriju po mogunosti ne smije dati nikakav manevarski prostor. Odatle proizlazi opi Toulminov obrazac argumentacijskog silogizma. Primjer: Cezar je mrtav, stradavi od noa nekolicine urotnika, meu kojima je i Brut, njegov posinak (Brutov in je zloin iako se moe promatrati kao da nije zloin nego djelovanje u ime Rima i republikanskih institucija)

37

7. Retorika 20. stoljea 2.dio

K. Burke ili retorika u slubi etosa

- K. Burke oblikovao je paradigmu amerike retorike usreditene u etosu (The Rethoric of Motives, 1950)

- retoriku definira kao proces kojim se ljudski initelji slue rijeima ne bi li izgradili svoje stavove ili na djelovanje naveli druga ljudska bia.

- Sredinji je problem retorike analize prema Burkeovu miljenju identifikacija: teze, govornika, govornika s tezom, njezine supstancijalizirane zbilje, identiteta koji je razliit od identiteta skupine ili auditorija i tako dalje.

- Burke u djelu Grammar of Motivs (1945) u velikom broju knjievnih analiza svojih 5 retorikih upitnika upuenih za svaku radnju (1. tko, 2. zato, 3. gdje, 4. kada 5. kako/ime) povezuje s 4 temeljna tropa metaforom, metonimijom, sinegdohom i ironijom. S tim da mu metafora prua perspektivu, metonimija redukciju, sinegdoha reprezentaciju, a ironija dijalektiku.

Habermas: povratak kantovskom etosu (1981)

- Habermasovo djelo Teorija komunikativnog djelovanja enciklopedijsko je djelo zapadnjake racionalnosti

- Temeljnu ideju djela Habermas naziva univerzalnom pragmatikom, a njezini su glavni elementi primjena teorije govornih inova Johna Searla.

- Habermasov univerzalni govornik podreen je Kantovu imperativu da nikada ne govori za sebe, a da se pritom automatski ne obraa i drugima.

Opa retorika (1970) novoretorike grupe - Strukturalizmu Barthesa, Genettea i Todorova grupa daje teorijsku podlogu

- jezik poima tako to vie ne daje prednost referencijalnoj doslovnosti na kakvu smo nailazili u temeljima logosa anglosaksonske tradicije, pa ak i kod Perelmana; doslovnost proizvodi auditorij kad je suoen s vieznanou

- Izmeu prenesenosti i doslovnosti postoji raskorak, razlika koja potie tumaenje, ba kao to mnogostrukou svojih oblika pokriva stilske figure. To je temeljna ideja retorike koju razvija grupa .

- Fikcijska djela isprepleu brojne razine itanja i otvaraju se neiscrpnim znaenjima zahvaljujui svojemu jeziku koji vie nije jednadba, nego je stvaranje (logos tu nije samo retorian, nego i poetian)

38

- smatra da je retorika poznavanje jezinih postupaka svojstvenih knjievnosti (grupa ne privilegira metaforu nego sinegdohu dri temeljnom figurom retorike).

- Retorika grupa neosporno je jedna od vanih retorika 20. st zbog interpretiranja nove, strukturalne vizije jezika u staru problematiku stila i njegovih figura.

- Argumentacija u jeziku Oswalda Ducrota (1983) Meyer, jedan od autora povijesti retorike smatra da je jedinstvo retorike zamislivo uz dva uvjeta: Prvi je da je retorika odnos etos-patos-logos, a drugi da se retorika bavi pitanjima, problematinou, zagonetkom. A drugi uvjet podrazumijeva vraanje na prvi, tj. problematoloku reinterpretaciju etosa, patosa i logosa.

- Imajui to u vidu trojica autora, Meyer, Carrilho i Timmermans, nude svoju definiciju retorike: Retorika je pregovaranje o udaljenosti meu pojedincima u nekome pitanju.

- 20. st. ita se kao sprega razliitih retorikih teorija

- Nepostojanje jednoznane definicije retorike

- Pardoksalno retorika se bavi pitanjima a njezin misaoni obrazac gradi se na potiskivanju pitanja u obliku rjeenja

- Retorika je drukija od prava (prezentira ono to se smatra odgovorima, ali to ne znai da pravo iskljuuje retoriku)

- Tri vrste pitanja konjekturalno, kvalifikacijsko i normativno upuuju na tri vrste odgovora to ih retorika nastoji prenijeti, a argumentacija ih stavlja na stol. Brut ubije Cezara. Da bi se obranio, moe pribjei trima postupcima:

1. Prvo moe zanijekati injenicu da je Cezarov ubojica;

2. da je to uinio netko drugi

3. moe ustvrditi da je Cezar jo iv.

- konjekturalno pitanje: jesu li se dogaaji zbili i jesu li injenice o kojima je rije dobro utvrene.

- pitanje kvalifikacije injenica. Moe li se osporiti atribut ubojice Brutu. Ubijajui tiranina, Brut je branio slobodu Rima. U tom svjetlu in je to legitimne obrane koji zasluuje nagradu a ne kaznu. Zakoni sankcioniraju samo kvalificirane injenice i samo njihova kvalifikacija odreuje visinu kazne.

- moemo se obruiti i na samu normu, zakone, na legitimnost njihove primjene na injenice. Da, Brut je ubio Cezara, ali tko su Marko Antonije i ostali suci da mu to zamjere, ba oni koji su potencijalni tirani, ravnoduni prema pravdi na koju se pozivaju samo kad im je to u interesu?

39

Problematizacija etosa

- Govornik je prije svega netko tko odgovara zbog ega su mu autoritet i kredibilitet esencijalni. Etos se i zove etosom zato to za takav autoritet valja imati potrebne odlike (kompetenciju za odgovaranje). Zahvaljujui etosu vjerujemo govorniku i ne dovodimo njegove odgovore u pitanje.

- (Nisam struan kao vi, ali ili Dobro znate da koji su argumenti ad hominem poput lane skromnosti ili ad rem poput apodiokse kad se mijenja tema ne bi li se izbjeglo pretjerano suprotstavljanje drugom.

Problematizacija patosa

- Sluateljstvo sa svim svojim strastima i problemima

- Vidimo samo ono to elimo vidjeti. Sve je u funkciji problema koji mui pojedinca.

- Zakljuci i premise meusobno zamjenjivi, a njihova ekvivalencija ne dokazuje nita jer je sve ve dokazano od samog poetka. Nita ne moe promijeniti odgovore postulirane na samom poetku igre, i upravo je zbog toga strast zasljepljujua.

Problematizacija logosa

- poiva na razlici pitanje-odgovor koja se jo naziva problematolokom razlikom.

- Predmet logosa je to o emu se pitanje postavlja. U njemu pronalazimo odgovore koji nisu samo privid. Ako nekomu kaem Nemam nita protiv Vas, odgovaram na pitanje o moguem neprijateljstvu, izjavljujui da se ono i ne postavlja. Takav je odgovor proturjean jer odgovara na pitanje ije se postojanje nijee. Samim se time odgovor Nemam nita protiv Vas ponitava, a jedini odgovor koji se namee upravo je suprotan: Imam neto protiv Vas.

- Logos tako omoguuje da ono problematino proe kao odgovor, tj. da se otkloni.

- Ivan je lav. Rije je o identitetu: afirmiramo zamjenjivost heterogenih neprikladnih pojmova jer Ivan je ovjek, a lav nije. Ipak, tvrdimo da je Ivan koji je A (ovjek), istodobno i ne-A. Zamjenjivost se opravdava zajednikim obiljejem: Ivanu i lavu zajednika je hrabrost. Retorika figura dokida ono to ih razlikuje i hini da se pitanje o tome to je Ivan vie i ne postavlja, jer je rijeeno retorikom atribucijom.

40

8. Retorika u Hrvatskoj Suvremeno govornitvo

Teorija i praksa

Teorijsko bavljenje retorikom u 20 st. i nije ba razvedeno u Hrvatskoj.

karieve studije koje se dotiu suvremenog hrvatskog govornitva vrlo su vrijedan doprinos retorici kao znanstvenoj disciplini.

kari kritizira i manjak retorskih kola u Hrvatskoj, no opet kola koju je sam utemljio danas ve ima tradiciju - organizator je kole Odjel za fonetiku Hrvatskoga filolokog drutva, a autor programa jest Ivo kari, koji je bio i ravnatelj sve do smrti (2009.). Nakon toga ravnateljstvo kole pod novim imenom Govornika kola "Ivo kari" preuzela je Gordana Varoanec kari.

Prva govornika kola

Prva govornika kola odrala se 1992. u Malom Loinju i ondje se odravala sve do 1996. Poslije te godine poinje se odravati i na drugim mjestima u Hrvatskoj.

Uvodna predavanja i izborne aktivnosti jesu skupne, a sadraji ortoepije i ortografije (ispravnog govorenja i pisanja) i logopedije (otklanjanje smetnji i poremeaja u govoru) su individualni.

Bez obzira na to to je teorijski segment retorike u Hrvatskoj nerazveden, praksa je vrlo iva i obilna. Novi mediji takoer pred retoriku stavljaju nove izazove.

kari i suvremeno govornitvo

Prema kariu stoga opi pojam retorike pokriva 3 razliita djelovanja: retoriku teoriju, retorsku pedagogiju i retorsku praksu.

Retorska praksa je prilino kaotino polje tako da ne udi da je kriterija za retoriku klasifikaciju puno. Prema kariu one najvanije su 1. tema; 2. funkcija; 3. stil; 4. argumentacija; 5 kompozicija; 6. vrsta auditorija; 7. broj govornika; 8. broj sluaa; 9. audio ili audiovizuelna veza; 10. povratna veza; 11. duljina govora; 12. ambijent govora.

karieve klasifikacije

Prema stilu odjeljuju se 3 vrste govora: visoki, srednji i jednostavan. Visoki stil je pun kienih figura i prikladan za pohvalne govore, srednji je pogodan za politike, a jednostavan za sudske i znanstvene.

41

Suvremena govornika praksa ne iscrpljuje se u govorima kao glavnim oblicima retorikog ponaanja. Prema kariu su etitri temeljne grupe suvremenog govornikog izraavanja:

1. Razgovori

2. kratki monolozi

3. govori

4. posebne govorne vrste

1. Razgovori

Grupu razgovora (dijaloga) ine retorike vrste u kojima sudjeluje nekoliko govornika.

Svaki se govornik obraa sugovornicima potaknut njihovim govorom i u oekivanju njihova neposrednog govornog reagiranja.

Glavne su vrste razgovora prema kariu: 1. slubeni razgovor 2. anketa 3. intervju 4. debata 5. razgovor na temu 6. nabacivanje ideja; Brain Storming vihor mozgova

2.Kratki monolozi

Kratki monolozi su kompozicijski zaokruene krae nedijaloke cjeline, a tematski i

stilski sastavnice su ireg okvira ili povoda. Glavne su vrste kratkih monologa: 1. uvodna rije 2. izjava 3. vijest 4. diskusija 5. komentar 6. izvjetaj

3.Govori

Govori su u naelu dulji monolozi i obrauju temu kompleksnije. Temeljna im je znaajka da su samostalne retorike cjeline (ak i kad su vrlo kratki, kakvi su najee vojniki govori). Svaka vrsta ima i brojne podvrste.

42

4.Posebne govorne vrste

Grupu posebnih govornih vrsta ine govorenja koja su se ili razvila u sklopu suvremenih medija, ili su stara, ali po nekim odlikama nisu u cijelosti retorika, ili su sasvim specifina.

Posebne govorne vrste: 1. voditeljstvo 2. najava-obavijest 3. prevoenje 4. prijenos 5. pripovijedanje 6. reportae u novinarstvu 7. recitiranje

Razgovori:

1.1. Slubeni razgovori

najea su retorika vrsta.

razgovor koji vode dva sugovornika koja su u meusobnom slubenom odnosu npr. stranka i slubenik u raznim upravnim, organizacijskim, privrednim i uslunim djelatnostima.

Pitanja i odgovore oba sugovornika upuuju ravnopravno. Replike su kratke.

zasieni su konvencionalnom obrednom frazeologijom kojom se iskazuje potovanje sugovorniku.

svojevrsni estetski okvir takvom razgovoru; mediji pogodni za slubene razgovore su neposredni kontakt i telefon.

1.2. Ankete kratak razgovor izmeu anketara i anketiranog. Anketar postavlja uvijek ista pitanja

uzastopno mnogima. Cilj je ankete otkriti koja znanja ljudi posjeduju, kako oblikuju svoje vrijednosti i na

koji nain razmiljaju. dijele se na didaktike, retorske, politike i znanstvene. Didaktike slue za provjeru

znanja, retorske (mogu biti i selekcioniranih odgovora) slue kao induktivni dokaz kojim se potkrepljuje govornikova teza. Znanstvena anketa strogim statistikim postupcima nastoji dobiti to preciznije podatke