www.pravokutnik.net

Autor: dr.Mitch, Rimsko obvezno pravo, odgovori na pitanja s kartica,46 str (po Horvatu), pisano: 2006.

117. PRAVNE ČINJENICEPravne činjenice su takve činjenice uz koje je vezan neki pravni učinak, tj. postanak prestanak ili promjena prava, odnosno pravnih odnosa.

a) Pravni događaji – to su prirodni događaji uz koje se vežu neki pravni učinci (npr. porod, smrt, protek vremena, pojava otoka u rijeci)

b) Pravna djelanja – to su ljudska djelanja, dakle, manifestacije ljudske volje uz koje su vezani pravni učinci. Uz propuštanja, to su a) pravni poslovi, i b) protupravna djelanja ili delikti.

Pravne činjenice dovode, dakle do pravnog učinka, tj. do postanka ili stjecanja, prestanka ili gubitka ili promjene prava.O stjecanju prava govorimo ako se neko pravo spoji s nekim subjektom, a gubitkom ako se ono odvoji od nekog subjekta. Pravo se može izgubiti u korist drugoga (npr. prijenos vlasništva) ili nikoga (npr. derelikcije.) – tada je s gubitkom spojen i prestanak prava. Pravo se može steći i da ga netko nije prije izgubio – postanak prava (npr. okupacija)

Stiče li netko pravo od dosadašnjeg subjekta prava, to je derivativno stjecanje prava. Ono se temelji, izvodi se iz prava prethodnika. Tu vrijedi regula :

"NEMO PLUS IURIS AD ALIUM TRANSFERE POTEST, QUAM IPSO HABERET"

Derivativno stjecanje može biti dvojako:a) Translativno stjecanje, tj. stjecanje prijenosom dosadašnjeg prava s auctor-

a na novi subjekt. successor-a u punom dosadašnjem sadržaju.b) Konstitutivno stjecanje, subjekt prava ne prenosi svoje čitavo pravo, nego

temeljm svog prava zasniva za stečnika novo pravo užeg sadržaja.

Originarno ili neposredno stjecanje vlasništva predleži ako stečnik ne temelji i ne izvodi svoje pravo iz prava prethodnika. (npr. okupacijom ničije stvari res nullius)

118. PRAVNI POSLOVIPravni posao se definira kao očitovanje privatne volje s kojim pravni poredak spaja određene pravne učinke koje stranke baš namjeravaju postići.Delkt – manifestacija privatne volje s kojom pravni poredak spaja određenepravne posljedice koje počinitelj delikta ne želi i one nastupaju nezavisno od njegove volje.

Jednostrani pravni poslovi (negotia unilateralia) – nastaju očitovanjem volje samo jedne stranke. Npr. oporuka, okupacija, derelikcija, manumisijaDostrani pravni poslovi (negotia bilateralia) – nastaju suglasnim očitovanjem volja dviju stranaka, koje stoje jedna nasuprot drugoj. Dvostrani pravni poslovi zovu se ugovori.

Najvažniju skupinu ugovora sačinjavaju obvezni (obligatorni) ugovori. Njihov je sadržaj, pored sve raznolikosti takvih ugovora, u tome što se jedna stranka prema drugoj na nešto obvezuje. Njime se dakle, osnivaju obveze.

Postoje jednostrano obvezni ugovori ( unilateralni) i dvostrano obvezni ugovori (bilateralni).

Unilateralni obvezni ugovori su oni kod kojih je samo jedna stranka obvezna na činidbu, odnosno na ispunjenje, dakle, samo jedna stranka je dužnik, a druga je samo vjerovnik (npr. kod stipulacije i zajma)Bilateralni obvezni ugovori ili dvostranoobvezujući ugovori su oni kod kojih su na činidbu (ispunjenje) obvezane obje stranke, obje stranke su ujedno i

1

www.pravokutnik.net

vjerovnik i dužnik, oni se nazivaju i sinalagmatički ili potpuno dvostranu obvezni ugovori (contractus bilaterales aeguales) Npr. kupoprodaja, najam, societas. Nepotpuno dvostrano obvezni ugovori (contractus bilaterales inaequales) su oni gdje je jedna stranka obvezana nužno od početka na ispunjenje činidbe, a druga može pod određenim uvijetima postati također obvezna na neku protučinidbu, ali to nemora biti u svakom slučaju. ( depositum, mandatum )

Postoje još: negotia inter vivos i negotia mortis causa, negotia onerosa i negotia lucrativa (naplatni i besplatni), kauzalni i apstraktni pravni poslovi (da li je vidljiva causa il nije), formalni i neformalni.

119. OBLICI PRAVNIH POSLOVAPravni poredak može za očitovanje volje kod pravnog posla propisati određeni oblik – formalni pravni poslovi.Ako pravni poredak ne propisuje formu za očitovanje volje – neformalni pravni poslovi.Staro civilno pravo poznavao je mali proj pravnih poslova i svi su oni bili redom strogo formalistički

a) Gesta per aes et libram kad nije bilo još novca plaćanje se vršilo vaganjem bakra pred svjedocima. Tu spadaju mancipacija, nexum ( osnivanje obveze formalističkim davanjem zajma), solutio per aes et libram ( formalističko razrješenje obveza). Te vrste poslova služile su za osnivanje muževa manusa (coemptio), kod adopcije i emancipacije, za sačinjenje oporuke (testamentum per aes et libram)

b) In iure cessio koja se odvijala u obliku prividne parnice služila je za : prenošenje vlasništva i služnosti, za ustupanje nasljedstva (in iure cessio hereditatis), oslobađanje robova ( manumissio vindicta) i stjcanje očinske vlasti (kod adopcije)

c) Stipulatio je isključivo pravni posao obveznog prava, i to obvezni ugovor (contractus) civilnog prava koji se sklapao usmenim pitanjem budućeg vjerovnika i sukladnim odgovorom budućeg dušnika ( Sponsio – spondesne? spondeo!)

120. OČITOVANJE VOLJE I TUMAČENJE PRAVNIH POSLOVAUkoliko se ne radi o formalističkim pravnim poslovima kod kojih je za očitovanje volje propisana određena forma , mogla se volja očitovati na različite načine, bilo izrijekom, bilo mučke.Izrijekom se mogla pisano ili usmeno ili samo znacima (kimanjem glave)Prešutno očitovanje predleži ako se ono može ustanoviti iz takvog ponašanja osobe, koja se ne očituje izravno nego nekim ponašanjem, koje se moglo protumačiti kao očitovanje volje. Npr. ako vjerovnik dužniku vrati zadužnicu (faktički on samo prenosi posjed zadužnice, ali se moglo to moglo tumačiti kao prešutno očitovanje volje o oprostu duga.Takvo prešutno i neizravno očitovanje volje danas nazivamo konkludentnim činima.Šutnja na neku ponudu ili pitanje ne može uvijek značiti pristanak. Glosatori i kankonsko pravo postavili su regulu : "Qui tacet consentire videtur" (tko šuti smatra se da pristaje), ali šutnja se ima tumačiti kao i svaki drugi konkludentni čin prema okolnostima slučaja i situaciji. Tako će ona imati pravne učinke i smatrat će se pristankom ako je u konkretnom slučaju predležala dužnost izjasniti se ili protiviti se.

Zbog raznih razloga može doći do nesklada očitovanja i stvarne volje. POstoje tri teorije o tome treba li dati prednost očitovanju ili volji.

a) Teorija volje → bila je vladajuća u teoriji općeg (pandektnog prava) – ako dođe do nesklada mjerodavna j volja. Očitovanje nema učinka ako ne odgovara volji. Ona štiti onoga koji daje očitovanje.

2

www.pravokutnik.net

b) Teorija očitovanja → mjrodavno je očitovanje. Zaštita onog kojem je očitovanje dano

c) Posredovna teorija (teorija povjerenja) – težište je načelno na volji, ali se zbog sigurnosti pravnih poslova, pogotovo inter vivos, modificira kako bi se zaštitili i oni kojima je volja očitovana.

Rimsko je pravo u staro doba, gdje su pravladavali formalistički poslovi iuris civilis, stajalo na teoriji očitovanja. Usporedno s nestajanjem formalizma, prelazi rimsko pravo od teorije očitovanja na teoriju volje, koja već dominira u kasnijem rimskom pravu i u Justinijanovoj kodifikaciji.

121. i 122. SADRŽAJ PRAVNOG POSLA (essentialia, naturalia i accidentalia negotii)Postoje različit tipovi pravnih poslova sa određenim sadržajem (učinkom) i tehničkim nazivom. Oni mogu uzrokovati i više pravnih učinaka nego stranke žele ili pak ne dovoljno pa pravni poredak daje u određenoj mjeri strankama mogućnost da neke sastojke pravnog posla isključe ili da ih nadopune određenim sastojcima. Prema mjeri u kojoj je to dopučtemo, moderna nauka razlikuje:

a) Essentialia negotii, tj. bitni sastojci pravnog posla, koji su nužni da uopće mogao nastati određeni tip pravnog posla. To je onaj osnovni minimalni sadržaj koji mora postojati kod određenog tipa pravnog posla. (Npr. sporazum o cijeni i predmetu kod kupoprodaje ili imenovanje nasljednika kod oporuke)

b) Naturalia negotii ili naravni (prirodni) sastojci pravnog posla obuhvaćaju daljnji sadržaj preko onog bitnog i minimalnog. Oni su po samoj naravi uključeni u taj pravni posao, no stranke ih mogu i izrijekom isključiti ili izmijeniti. Ako o njima stranke ništa ne odredo vrijedit će glede njih dispozitivne pravne norme (npr. kod kupoprodaje odgovornost prodavaoca za evikciju i skrivene mane i nedostatke stvari, one se mogu isključiti, ali ako se o tome ništa ne odredi prodavaoc odgovara po zakonu)

c) Accidentalia negotii ili slučajni (samovoljni) sastojci pravnog posla su takvi sastojci koji vrijede samo ako su u pravnom poslu naročito dodani voljom stranaka, ukoliko nisu zabranjeni zakonom. Njima stranke mijenjeju ili dopunjuju naturalia negotii (isključenje odgovornosti za evikciju, lex cmmissoria). Među uzgrednim uglavcima (accidentalia negotii) tipičnog su značaja uvjet (condicio), rok (dies) i nalog ili namet (modus).

123. UVJETI (pojam i vrste)UVJET (condicio) je uzgredna odredba kojom stranke učinak pravnog posla čine zavisnim od neke neizvjesne i buduće okolnosti. Ako nema jednog od ta dva obilježje neće predstojati uvijet. To su nepravi uvijeti.

a) Suspenzivni (odgodni) i rezolutivni (raskidni) uvijeti. Suspenzivnim uvijetom se odgađa učinak pravnog posla. Učinak nastaje samo ako se uvijet ispuni. Npr. otac ostavlja sinu imovinu pod uvijetom ako se oženi. Rezolutivni uvjet je takav kod kojeg učinak pravnog posla počinje odmah, ali je trajanje pravnog posla zavisno od ispunjenja uvijeta. Npr. Udovici se ostavlja udovička renta ako se ne uda. Rimski pravnici su razvili teoriju samo suspenzivnuh uvijeta. Rezolutivne uvijete su konstruirali sao suspenzivno uvjetovana očitovanja o ukadanju pravnog posla.

b) Afirmativni i negativni uvijet. Afirmativni je uvjet ispunjen (condicio existit) ako je dogodi uvjetovana okolnost. Negativni je uvijet ispunjen kada je sigurno da ne može doći do promjene koja je uvjetovana.

c) Potestativni, kauzalni i mikstni uvijet. Kod potestativnog uvjeta ispunjenje uvjeta zavisi od volje onoga koji je iz tog posla ovlašten. Ispunjenje uvjeta se sastoji njegovom djelanju. Kauzalni je uvijet onaj čije ispunjenje leži van njegove voljne sfere. Mikstni je uvjet onaj čije ispunjenje zavisi i od ovlaštenikove volje i od kakva događaja ili djelanja treće osobe.

3

www.pravokutnik.net

124. NEPRAVI UVJETIa) Nužni uvjet – ujetovana okolnost je buduća, ali je sigurno da se mora

ispuniti. (npr. "Ako pas umre"). Takav posao je bezuvjetan, ali valjan. Vezanje posla na okolnost koja se mora dogoti imat će učinak roka.

b) Nepravi uvjet – ako se uvjetovana okolnost već dogodila mada to strankama i nije bilo poznato. Takav je poso bezuvjetan. Potrebna je dakle objektivna neizvjesnost.

c) Nemogući uvjet – koji se ne mogu fizički ili pravno ostvariti (npr. ako dotakneš nebo). Ništavnost takvih poslova provedena je dosljedno samo među živima. Kod razredaba posljednje volje rimski su pravnici usvojili načelo da se nemogući uvjeti smatraju kao da nisu dodani (pro non scripto), te se takav pravni posao mortis causa smatra bezuvjetnim i valjanim.

d) Nemoralni (turpis, contra bonos moris) i nedopušteni (contra legem) prosuđivali su se isto kao i nemogući uvjeti.

e) Condicio iuris – tj. okolnosti od kojih zavisi učinak pravnog posla već po samim propisima. Uvjet mora ishoditi iz volje stranaka. (npr. Marko je moj nasljednik ako me nadživi). Taj uvjet je suvišan jer je činjenica nadžiljavanja uvjet samog pravnog posla pozakonu.

125. UČINAK UVJETAŠto se tiče učinka uvjeta treba razlikovati vrijeme prije ispunjenja uvjeta (condicio pendent), vrijeme po ispunjenu uvjeta (condicio existit), odnosno po njegovu izjalovljenju (condicio deficit)

Kod suspenzivnih uvjeta:a) condicione pendente, dakle prije ispunjenja uvjeta, pravni posao ne proizvodi učinke i ne zna se hoće li ih proizvesti. Tko se obvezao pod uvjetom nije do ispunjenja uvjeta dužnik; ako ipak plati dug može ga tražiti natrag kondikcijom indebiti kao da se radi o plaćanju neduga (indebitum). Tko je prenio vlasništvo ostaje vlasnikom.Ipak, ne smije djelovati tako da dođe do bude ugrožrno ili osujećeno pravo mogućeg budućeg ovlaštenika. Pod suspenzivnim uvjetom stečene imovinske koristi su nasljedive i s pasivne i s aktivne strane ako ovlaštenik umre prije ispunjenja uvjeta.(To nije vrijedilo za legate pod suspenzivnim uvjetom).Najvažnije – uvjet se smatra ispunjenim iako nije ispunjen ako uvjetno opterećeni onemogući ispunjenje.Ako je nekom ostavljen legat pod suspenzivnim potestativnim negativnim uvjetom (npr. legat mužu pod uvjeto da se poanovo ne oženi) tada se primjenjuje cautio Muciana:legataru bi se zapis izručio odmah ukoliko stipulacijom pruži osiguranje da će legat vratiti ako izvrši akt koji mu je po oporučitelju u uvjetu zabranjen.Cautio Muciana je od legata proširena i na postavljanje legata pod tim uvjetom. Na taj se način suspenzivni potestativni negativni uvjet pretvara u rezolutivni potestativni afirmativni.

b) condicio existit – tj. ako se uvjet ispuni, nastaju učinci pravnog posla sami od sebe (automatski)

c) condicio deficit – tj. ako se uvjet izjalovi, učinci više ne mogu nastati, kao da pravni posao nije ni bio učinjen

4

www.pravokutnik.net

Ako se uvjet ispuni, u klasičnom pravi pravi posao počeo je vrijediti ex nunc, tj. od časa ispunjenja uvjeta, a za Justinijana ex tunc, tj. retroaktivno od časa sklapanja posla.

Kod rezolutivnih poslova:Condicione pendente učinci pravnog posla nastaju odmah i u potpunosti, ali imaju prestati ako se uvjet ne ispuni. (Kod negotia bona fidei – npr. lex commissoria, in diem adictio, pactum displicentiae)

126. ROK (dies)ROK (dies) je uzgredna odredba pravnog posla kojom je učinak pravnog posla vremenom ograničen; učinak ili nastaje tek od određenog vremena – dakle, početni rok, dius a quo; ili traje do određenog vremena – dakle, završni rok, dies a quem.Počentni rokovi analogni su suspenzivnim uvjetima, a završni rezolutivnim, ali se razlikuju od uvjeta po tome što tu nema nikakve ne izvjesnosti, nego se samo posao ili odgađa do točno određenog vremena ili završava u točno određeno vrijeme.Svaki je rok certus an, a uvjet incertus an.

Dakle, pravo pod odgodnim rokom postoji već od časa sklapanja posla, a moći će se ostvariti tek po nastupom roka. Ako dužnik plati dug prije roka ne može tražiti povrat plaćenog kondukcijom indebiti.

Rok može biti točno određen (dius certus an, certus quando). Rok može biti i unaprijed neodređen, ali mora biti izvjestan ( dies certus an, incertus quando). To su prosti rokovi.

Padektna nauka je sve hipoteze neizvjsnosti klasificirala u 4 skupine:

a) dies certus an, certus quando = prosti rok (npr. do ili od 26. lipnja)

b) dies certus an, incertus quando = prosti rok (npr. od ili do dana smrti neke

osobe)

c) dies incertus an, incertus quando = uvjet (npr. ako se brod vrati iz Azije)

d) dies incertus an, certus quando = uvjet (npr. ako Marko navrši 50 godina)

Ni rokovi se nisu mogli dodavati actus legitimi pod prijetnjom ništavnosti, niti uz postavljanje nasljednika – smatra se kao da rok nije ni dodan.Završni rokovi ni rezolutivni rokovi nisu se mogli dodavati pravnim poslovim o osnivanju i prenošenju apsolutnih prava, koja su se smatrala trajnim (vlasništvo, sloboda, očinska vlast). Justinijan dopušta postavnjanje završnih rokova kod prenošenja vlasništva kod darovanja, legata i fideikomisa.

127. NALOG ILI NAMET (modus)Modus (namet, nalog) je uzgredna odredba, dodana besplatnom pravnom poslu kojom se stečniku nemeće neka dužnost. Modus se može dodati besplatnim poslovima inter vivos (darovanje, manumisija), a naročito poslovima mortis causa (nasljedstvo, legat).Primaocu dara, nasljedstva ili legata može se npr. naložiti da nešto učini (npr. podigne ostavitelju spomenik) ili da da dio ili svu imovinu nekom trećem ili da je na odeđen način upotrijebi.Modus se razlikuje od uvjeta (suspenzivnog potestativnog) time što učinak posla nastupa ovdje primanjem dara, odnosnao, nasljedstva ili legata, a za primaoca nastaje dužnost da izvrši nalog.Uvjet odgađa, ali ne sili – nalog sili, ali ne odgađa.

Tek se u kasnije carsko doba sili na izvršenje naloga u ekstraordinarnoj kogniciji.

5

www.pravokutnik.net

U postklasičnom i Justinijanovom pravu daje se interesiranima actio praescriptis verbis na izvršenje naloga, odnosno, ako je izvršenje nemoguće, može se tražiti povratak darovanja kondikcijom causa data causa non secuta.

128. PRETPOSTAVKE VALJANOSTI PRAVNIH POSLOVAZa valjani pravni posao zahtijevaju se stanovite pretpostavke, od kojih se bitne odnose :

a) na spodobnost osoba (naročito djelatnu)b) na volju i njeno očitovanjec) na mogućnost i dopustivost sadržajad) kod rimskog prava često puta bilo je bitno i održavanje određene forme kod

pravnih poslovaNedostaje li koja od propisanih pretpostavki dolazi do nevaljanosti pravnog posla. No pod tim širim pojmam nevaljanosti razlikuju se u pandektnoj nauci (u oslonu na rimske izvore) ništavnost i pobojnost pravnog posla.

129. RAZLOZI NEVALJANOSTI PRAVNIH POSLOVA

a) Ništav je pravni posao, ako stranke nemaju pravne ili djelatne sposobnosti. Osobe pod vlasti mogle su sklapati prvne poslove kojima stječu za svog gospodara iako on nije možda imao djelatne sposobnosti, te iako oni nisu imali prav mora ine sposobnosti

b) Ako se ne održi oblik koji je propisan za valjanost nekog određenog posla bit će taj posao ništav (npr. svečane riječi kojima se po klasičnom pravu mora imenovati nasljednik u oporuci.

c) Ako se pravni posao odnosio na nemoguću činidbu, bilo fizički bilo pravno nemoguću, posao je bio ništav.

d) Ako je posao bio zakonom zabranjen nije uvijek bio ništav: LEGES PERFECTAE – zakoni koji su zabranjen posao proglašavali

ništavnim LEGES MINUS QUAM PERFECTAE – nisu predviđali ništavnost

zabranjenog posla, već samo kazne ili druge štetne posljedice za prekršitelja

LEGES IMPERFECTAE – zakoni koji su pravni posao zabranjivali, ali nisu sadržavale nikakvih sankcija

Tek Teodozije II. i Valentijan III. odredili su 439. godine da je svaki zakonom zabranjen poso ništav.

e) Ništavni su bili i pravni poslovi koji se protive moralu.f) Važni razlozi ništavnosti ili pobojnosti pravnih poslova sastojali su se i u

manama volje.

130. MANE VOLJE KAO RAZLOG NEVALJANOSTI PRAVNIH POSLOVABudući da je svaki pravni posao očitovanje volje, gdje unutarnja volja treba odgovarati očitovanju koje je prema vani učinjeno, mogu mane volje utjecati na valjanost pravnog posla te uzrokovati njegovu ništavost ili pobojnost.Taj se problem javlja tek pojavom neformalnih poslova iuris gentium.

O manama volje može se govoriti u 2 osnovna slučaja:a) ako postoji nesklad volje i očitovanjab) ako nesklad ne postoji, ali je volja stvorena na pogrešan način

NESKLAD VOLJE I OČITOVANJANesklad volje i očitovanje može biti svjestan i nesvjestan.

SVJESTAN NESKLAD volje i očitovanja, stranka namjerno očituje nešto što nije u skladu s njenom voljom; predleži:

6

www.pravokutnik.net

a) Kod očitovanja učinjenih u šali, u svrhu školskog primjera, na pozornici – tu ne postoji stvarna volja za stvaranje pravnog posla pa do pravnog posla ne dolazi iako su bile upotrijebljene riječi koje inače služe za sklapanje pravnog posla

b) Mentalna rezervacija (reservatio mentalis) netko očituje nekome nešto što je uistinu protivno njegove volje. U tom slučaju vrijedi očitovanje, a ne volja. Dakle, nastaje pravni učinak koji odgovara očitovanju, a nesklad volje i očitovanje ne uzima se u obzir. Ovdje se ide u prilog zavedenoj osobi.

c) Simulacija predstoji kada stranke sklapaju pravni posao samo prividno jer kod trećih žele stvoriti privid da je takav posao sklopljen ili jednostavno žele postići neku drugu svrhu. Apsolutna simulacija – stranke sklapaju prividno neki pravni posao, a uistinu ne misle sklopiti nikakav posao. Relativna simulacija – stranke prividno sklapaju neki simulirani posao, a uistinu time žele sklopiti neki drugi posao (npr. žele sklopiti darovanje, a kod trećih postići dojam da se radi o kupnji). Kod apsolutne simulacije prividni posao je ništav. Kod relativne takođe, ali je stvarni posao valjan ako za to postoje sve ostale pretpostavke

NESVJESTAN NESKLAD volje i očitovanja predleži u slučaju bludnje (error), tj. neispravne predodžbe o nekom predmetu ili činjenici. Jednake posljedice kao i bludnja ima neznanje (ignorantia) gdje ne postoji nikakva predodžba.

Stranka koja daje poslovno očitovanje nalazi se u bludnji i zbog toga se njeno očitovanje ne slaže s njezinom voljom, a ona toga nije svjesna. Zbog toga je posao nevaljan: ne vrijedi ono što je stranka htjela jer to nije očitovala, a ne vrijedi no ono što je kazala jer to nije htjela. Bludnja o kojoj je ovdje riječ zove se poslovna bludnja, za razliko od bludnje u motivu.Ni bludnja se nije uvažavala u starijem rimskom pravu, nego tek prodranjem slobodijeg tumačenja pravnih poslova počela se u obzir uzimati i bludnja.

Neće pravni posao biti nevaljan zbog svake bludnje. Bludnja mora biti ispričiva, bitna i neskrivljena.

a) Ispričiva i neispričiva bludnja. Neispričiva bludnja je bludnja o pravnim propisima, nepoznavanje pravnih propisa (error iuris), jer ignoratia iuris nocet. Ispričiva može biti samo bludnja u činjenicama ( error facti). Primjer: A sklapa pravni posao s B kojem su 24 godine, ali A misli da je B već prekoračio 25 godina i da je prema tome punoljetan. (Iznimke za error iuris su za malodobnike, žene, vojnike, seljake)

b) Bitna bludnja : Error in negotio – bludnja o naravi (vrsti) pravnog posla (npr. zamjena

zajma i darovanja) Error in corpore – tj. predmet o predmetu pravnog posla (npr. neko

želi kupiti zemljište A, a kupio je zemljište B, ali falsa demonstratio non nocet (npr. ako su obje stranke imale u vidu istog roba, samo ovaj se zove Slavko, a kupac misli da je kupio Mirka, to nije bitno)

Error in persona – bludnja koja se odnosi na osobu s kojom se pravni posao sklapa, odnosno na koju se on odnosi, ali bitna je samo u slučaju ako je individualitet osobe bitan za pravni posao (npr. brak), a ne npr. kod kupoprodaje jer je tamo bitna cijena i stvar

Error in substantia – bludnja o tvari (materiji) iz koje je neka stvar sastavljena nije nije se dugo vremena smatrala za bitnu bludnju (npr. neko misli da kupuje zlatni prste, a on je bakren)

c) Bitna bludnja utjecat će na valjanost pravnog posla samo ako je nesakrivljena (error probabilis), tj. ako do bludnje nije došlo zbog

7

www.pravokutnik.net

nemarnosti same stranke. Bila je neispričiva bludnja ako se ona mogla izbjeći kraj obične pažnje.

Vladajuće je mišljenje da pravni posao zbog ispričive, bitne i nesakrivljene bludnje uopće ne nastaje, dakle, radi se o ništavosti, a ne pobojnosti.

DISSENSUS – očitovanja obje stranke odgovaraju njihovoj volji, ali se ona ne podudaraju. (jedan kaže da nešto košta 10, ovaj čuje 5 i prihvati) – Ako je disenz o bitnim stvarima ugovora, ne nastaje valjani ugovor. (npr. kod kupoprodaje o predmetu i cijeni)PRIKRIVENI DISSENZ – oitovanja se podudaraju sa voljama i međusobno, ali im stranke pridaju drugačija značenja (jedan misli 6 ujutro, drugi 6 naveče)

BLUDNJA U MOTIVU, PRIJEVARA (dolus) i SILA (vis ac metus)U ovim slučajevima se volja slaže s očitovanjem, ali je volja stvorena na pogrešan način zbog nekih utjecaja izvana koji su omeli pravilno stvaranje volje. Volja je stvorena zbog nekih motiva bez kojih inače ne bi bila stvorena: bludnje u motivu, prijevare (dolus) i sile (vis ac metus).

Bludnja u motivuNije, kao kod poslovne bludnje, nesklad volje i očitovanja nego očitovanje vlastite volje, ali zbog krivih predodžaba, motiva. Npr.Neko kupuje knjigu zato jer je mislio da će u njoj naći neke podatke koje ona uopće ne sadrži. Motivi po pravilu nemaju uopće utjecaj na valjanost pravnog posla, ne može u načelu ni bludnja u motivu biti razlogom nevaljanosti pravnog posla.Iznimka : u carskom zakonodavstvu u Rimu; Ako neko navede nekog za nasljednika jer misli da su mu svi ostali bliži rođaci mrtvi, moći će se takva oporuka u korist pogođene stranke poništiti. Iznimke se dopuštaju ukoliko se dokaže da bez tog motiva, koji je bio zbog bludnje pogrešan, ne bi uopće došlo do pravnog posla.

Kod dolus-a, tj. prijevare i vis ac metus, tj. sile i straha, također ovdje nema nesklada volje i očitovanja, nego je volja stvorena na pogrešan način, tj. pod utjecajem prijevare ili sile i straha. Dovodi do pobojnosti, ali tek u pretorskom pravu.

Dolus (dolus malus)To je himbeno i prijevarno zavođenje u bludnju ili održavanje u bludnji da bi se na taj način oštećenjem zavedenog izvukla protupravna korist. Prevareni očituje onošto hoće, ali to nebi htio da nije bio zaveden.Po civilnom pravu su takvi poslovi bili valjani. Potkraj republiko pretorsko pravo daje prevarenom:Actio doli – penalna (deliktna) tužba na naknadu onog što je prevareni izgubio na imovini; to je actio famosa, osuđenog stiže infamija. Mogo je izbjeći osudu ako je prije izricanja osude uspostavio priješnje stanje.Exeptio doli – ak je prevareni tužen na izvršenje obveze koju je preuzeo na sebe dobio je prigovor kojim se mogao obranitiRestitutio in integrum - povratak u prijašnje stanje

SILASila koja može dovesti do nevaljanosti pravnog posla može biti:

a) vis absoluta – fizička silab) via compulsiva – psihička, moralna sila

Fizička – npr vođenje ruke pri potpisu isprave, volja uopće ne postoji, a ni očitovanje. Takav posao je bio bez učinka već iure civili.

Psihička sila (vis ac metus) je prinuda koja je izvršena protuprvanom prijetnjom. Pod prijetnjom nekog zla (vis) i pod utjecajem time opravdanog straha učinjeno je neko

8

www.pravokutnik.net

očitovanje koje inače ne bi bilo učinjeno. Ovdje se očitovanje slaže s voljom, ali je volja stvorena zbog pogrešnog motiva, tj. sile i straha, takoU starom civilnom pravu bili su takvi poslovi valjani.Tek je pretorsko pravo pružilo zaštitna sredstva: akciju i ekscepciju quot metus causa, te restituciju in integrum, analogno dolusu.

131. NEVALJANOST PRAVNIH POSLOVANadovezati se na 128. pitanje.

a) Ništavost pravnog posla → uzima se da pravni posao ne postoji i da nikada nije ni postojao. Ništavi posao (negotium nullum) ne proizvodi učinke koje su stranke njime željele postići. Na ništavost se mogu pozivati ne samo stranke koje su taj ugovor sklopile nego i svaki treći koji ima na tom interes. Ako sud uvidi ništavost, a stranke ne on je dužan po službenoj dužnosti uvažiti ništavost. Ništavost slijedi ako fali neka bitna pretpostavka valjanosti pravnog posla (npr. oporuku napisao lud). Ništavost može biti potpuna ili samo djelomična. Ako je posao djelomično ništav, dio posla koji nije zahvaćen razlozima ništavosti je valjan. REGULA : "UTILE PE INUTILE NON VITIATUR" – korisno se ne može nekorisnim izopačiti. Ništavost može biti početna i naknadna. Početno valjan posao postaje ništav ako nije imao pravne učinke proizvesti odmah, a razlog ništavosti nastupi prije no što je došlo do učinaka posla

b) Pobojnost (oborivost) → manji stupanje nevaljanosti pravnog posla od ništavosti. Pobojni pravni posao ima sve učinke dokle ga određena osoba ne pobije tužbom ili drugim pravnim poslom (po pravilu ex tunc) postine sudsko poništenje posla. No sve dok to ovlaštena osoba ne učini posao je valjan. Pobijanje se mogle tražiti stranke koje su sklopile posao ili treći koji su njime izravno pogođeni. Sudac ovdje ne može postupiti po službenoj dužnosti. Primjer: ako oporučitelj ne ostavi bližim rođacima (descedentima ili ascedentima) nužni dio u oporuci ovi mogu podići tužbu querella inofficiosi testamenti protiv nasljednika i postići potpuno ili djelomično poništenje oporuke.

c) Relativna ništavost → neki razlikuju i ovu vrstu nevaljanosti pravnih poslova uz ništavst i pobojnost, te je razlikuju od gore opisane ništavosti koju zaovu apsolutom. Na relativnu ništavost mogla bi se pozivati samo interesirana stranka koja je sudionik pravnog posla, a učini li to smatrat će se da je posao nevaljan od početka.

132. KONVALIDACIJA I KONVERZIJA

KONVALIDACIJA → Da li će ništavi pravni posao postati valjan ako naknadno otpadne razlog njegove ništavost. Načelno – NE, ili NEIN,Tako određje već regula Cantoniana iz doba republike da ništav legat neće konvalidirati ako naknadno otpadnu zapreke nevaljanosti. Regula Cantoniana je kasnije generalizirana u pravilu "QUOD INITIUM VITIOSUM EST, NON POTEST TRACTU TEMPORIS CONVALESCERE". (Što je od početka nevaljano, ne može protekom vremena konvalidirati.). Ako stranke žele takav posao ostvariti moraju ga, kad otpadne zapreka ponovo sklopiti.Postoji par iznimaka, npr. ništavna darovanja među među bračnim drugovima konvalidiraju ako darovatelj umre prije obdarenika, a da nije do smrti opozvao darovanje. Ako neko proda ili založi tuđu stvar pa neknadno postane njenim vlasnikom.

9

www.pravokutnik.net

KONVERZIJA → Ako je pravni posao, kako je bio po strankama zamišljen ništav, ali on ipak udovoljava barem potrpštinama nekog drugog posla sa stvarno isto takvim učincima, može pravi poredak, a naročito pretor, odrediti da se prvotni posao prosuđuje kao taj drugi posao.

Primjer: ako vjerovnik želi oprostiti dužniku dug akceptilacijom, a ona je zbog neke manjkavoati forme po ius civile nevaljana, održat će se otpust duga na snazi kao neformalni pactum de non petendo, koji je bio priznat po pretorskom pravu.

133. ZASTUPANJE KOD PRAVNIH POSLOVANa primitivnom stupnju razvoja vrijedi općenito pravilo da se svi pravni poslovi sklapaju osobno (danas npr. oporuka), a u razvijenijim odnosima vrijedi načelo da se pravni odnosi ne moraju sklapati osobno i izravno, nego i preko trećih osoba ukoliko to narav posla dopušta.

GLASNIK (nuntius) – je samo sredstvo za prenošenje vijesti, nema vlastite volje, kao živo pismo i zato nemora imati djelatnu sposobnost.ZASTUPNIK → sam, svojim očitovajem volje poduzima pravni posao za drugoga (zaszupanoga, gospodara posla). Razlikuje se posredno i neposredno zastupstvo

Neposredno zastupstvo → je zastupstvo u pravom (tehničkom) smislu gdjezastupnik sklaopa posao vlastitim očitovanjem volje u ima i za račun zastupanog. Pravni posao sklopljen neposrednom zastupniku smatra se kao da je sklopljen po samom zastupanome.

Posredno zastupstvo → zastupnik sklapa pravni posao za za račun zastupanog, ali ga sklapa za vlastito ime, a ne u ime zastupanoga. Očitovanjem zastupnikove volje nastaje pravni posao koji se smatra njegovim poslom te proizvodi pravne učinke za njegovu osobu. On stječeprema trećima sukontarahentima prava i dužnosti, a tek na temelju drugog, internog, pravnog odnosa između zastupnika i gospodara posla, koji se trećih ne tiče (npr. na temelju mandata, poslovodstva bez naloga, tutorstva itd.), morat će zastupnik prenijeti na gospodara posla uspjehe iz posla što ga je sklopio za gospodarev račun, tj. morat će na gospodara prenijeti ekonomske koristi iz posla (npr. vlasništvo, tražbine itd.), a gospodar poslaće ga morati rasteretiti od pretrpljnih gubitaka i obveza.

Rimsko civilno pravo nije dopuštalo neposredno zastupanje. Tu je vrijedilo načelo da posao ima učinke samo za stranke koje ga sklapaju.

Pretorsko pravo je indirektnim sredstvima postizalo sličan učinak kakav ima današnje neposredno zastpanje. Kućna djeca (fili familias) i robovi, mogli su po civilnom pravu za imaoca vlasti samo stjecati. Nisu ga mogli svojim pravnim poslovima obvezivati. No pretor je iz određenih poslova osoba pod vlašću davao "dodatne" tužbe proti imaoca vlasti (actiones adiecticiae qualitatis) tako da je imalac vlasti bio na taj naćin obvezan prema trećima iz poslova osoba pod vlašću ako je (izrijekom ili konkludentnim činima) dao svoje ovlaštenje za takve poslove, ili ako je od njih imao koristi. (actio quod iussu, actio exercitoria, institoria, de peculio, tributoria, de in rem verso)

Postoji iznimaka i u civilnom pravu. Osobe pod patriam potestatem mogle su za imaoca vlasti stjecati posjed, tj. vlasništvo posjeda uzukapijom. To je išlo u interes robovlasnika.

Justinijanovo pravo načelno ne dopušta neposredno zastupanje, ali proširuje zastupanje pri stjecanju posjeda na svakog mandatara.

10

www.pravokutnik.net

Zastupstvo može još biti nužno (zakonsko) ili dobrovoljno. U prvom slučaju pravni poredak, odnosno magistrat, daju nekome pravo i dužnost da zastipa druge osobe (npr. tutorstvo, skrbništvo. U drugom slučaju se zastupnikove ovlasti temelje na primljenom i prihvaćenom nalogu (mandatum) da će izvršiti neki posao za račun nalogodavca ili na poslovodstvu bez naloga (negotiorum gestio) gdje netko obavlja poslove u korist drugog bez primljenog naloga i ovlaštenja.

S nalogom je danas u pravilu spojena punomoć.

134. VRIJEME I NJEGOVO RAČUNJANJEVrijeme u pravu može biti od značaja kao faktor stjecanja ili gubitka prava Protek vremena može dovesti do dosjelosti, do zastare tužbe (i drugih pravnih sredstava), ili čak i do zastare samog prava.Rimljani su za računanje vremena uveli kalendar koji se također sastojao od 365 dana i svake 4. godine dodavali su jedan dan iz 24. veljače.

Vrijeme se može računati po kalendaru, točno određenim datumima, ali u pravu se češće koriste tzv. pomični rokovi, npr. 6 mjeseci od punoljetnosti, 2 godine od danas; pri čemu se uzima da godina ima 365 dana, a mjesec da ima 30 dana. Tako da ako je netko imao ostvariti svoje pravo tijekom 6 mjeseci, mogao je to unutar 180 dana, a ne 182 ili 181 dan.

Kod računanja rokova načelno je po rimskom pravu dan uzimak kao cjelina. Prvi dan je dan u kojem se dogodila okolnost od koje se računa. Pa makar se dogodila i u kasnim večernjim satima.Rok svršava posljednjim danom. Ima li se protekom roka steći neko pravo, svršava rok načelno već početkom posljednjeg dana. Radi li se o gubitku prava (npr. zastara vlasničke tužbe) nastupa taj učinak načelno tek svršetkom posljednjeg dana. Takvo računjanje gdje se dan uzima kao cjelina, zove se u pandektnoj nauci computatio civilis.Computatio naturalis ili a momento ad momentum – rok se počinje računati od onog trenutka kad se neka činjenica dogodila i svršava u isti trenutak posljednjeg dana roka. To bi recimo, bilo prirodnije. →Pretor je samo kao iznimku primijenio takvo računanje vremena za osobe ispod 25 godina u slučaju traženja restitucije in integrum: takva osoba postala je punoljetna početkom svog 25. rođendana, a restituciju in integrum mogla je tražiti prije sata u koji se bila narodila

Tempus continuum → rok se računa neprekidno od početka do krajaTempus utile → u pretorskom pravu, računaju se samo dani u kojima je stranci bilo moguće izvršiti odnosnu pravnu radnju

Tempus utile ratione initii → rok ne počinje teći dok postoji za stranku nemogućnost izvršenja pravne radnje (npr. odsutnost stranke), a kad zapreka otpadne i rok počne teći dalje teće kao tempus continuum.Tempus utile ratione cursus → računaju se i nakon početka roka, dakle kroz sve vrijeme dok rok teče, samo oni dani u koje je stranka mogla doista izvršavati svoje pravo.

135. OBVEZA (pojam, razlozi postanka obveza)OBVEZA je pravni odnos između dviju osoba po kojem je jedna osoba (creditor, vjerovnik) ovlaštena zahtijevati od druge (debitor, dužnik) neku činidbu, koju je ta druga osoba dužna izvršiti.Vjerovnik ima dakle pravo na tražbinu (creditum, nomen), dok sa dužnikova stajališta govorimo o dugu (debitum).

11

www.pravokutnik.net

Činidba koja je predmet obveze može biti pozitivna ili negativna, tj. može se sastojti u davanju, odnosno radnji (dare, facere) ili u propuštanju (non facere) odnosno trpljenju (pati). Budući da je po rimskom klasičnom procesu svaka osuda glasila na novčanu svotu, morala je činidba biti procjenjiva u novcu. Danas je dovoljno da odgovara nekom opradanom interesu. Ako dužnik dobrovoljno ne ispuni svoju dužnost, može se obveza prisilnim putem ostvariti, te će vjerovnik sudskim putem (akcijom) dobiti iz dužnikove imovine ekvivalent neispunjene dužne činidbe.Stvarna prava zaštićena su akcijom in rem, a obvezna akcijom in personam. Prva sjeluje nasuprot svima, te tužitelj u intenciji formule tvrdi samo da mu neka stvar pripada ili stvarno pravo, a ne označuje uopće ime tuženog protiv kojeg uprvlja tužbu. Actio in personam upravlja se samo protiv određene osobe koja je u intenciji formule imenovana i za koju se tvrdi da je obvezana na neku činidbu.Vrlo je raširena teza da je obveza nastala spajanjem njenih dvaju, prvotno razdvojenih elemenata, a to su : debitum i obligatio, tj. dug i odgovornost.Tužbene formule akcija obveza nastalih u pretorskom pravu nisu upućivale na "oportere", tj. na civilnopravnu dužnost. "Oportere" je kroz čitavo klasično doba ostao obilježje tužbenih formula koje su služil zaštiti civilnih obveza, taksativno određenih po civilnom pravu. Samo su takve formule bile in ius conceptae, dok se a nove pretorske obveze davala tzv. formula in factum conceptae koje nisu sadržavale riječ "oportere".

RAZLOZI POSTANKA OBVEZANajvažnija sistematska dioba obveza bio je od klasičnog prava način njihova postanka. Obvezni odnosi nastaju uglavnom iz činjenica koje zavise od ljudske volje, dakle pravnih djelanja, koje mogu biti pravni poslovi ili protupravna djela, delikti. Među pravnim poslovima smjeraju na osnivanje obveza redovito dvostrani pravni psžoslovi, tj. obvezni ugovori (pogodbe i kontrakti).Dakle, zato već rimski klasični pravnici kažu da obveze nastaju ili iz kontrakta ili iz delikta.Ipak zapazilo se da nastaju obveze i iz nekih odnosa koji ne spadaju ni u kontrakte ni u delikte. Gaj u svom djelu "Aurea" naziva takve obveze ex variis causarum figuris. Jedne uspoređuje s obvezama iz kontrakarta, a druge s obvezama iz delikata.Justinijanovo pravo razlikuje po tome sve 4 skupine obveza : kontraktne, kvazikontraktne, deliktne i kvazideliktne.

136. OBVEZE IZ KONTRAKTAMeđu pravnim poslovima iz kojih nastaju obveze najvažniji su obvezni ugovori, tj. dvostrani pravni poslovi upravljeni na osnivanje obveze.Danas se konsenz i volja uglavnom pokrivaju jer obveze nastaju pukim sporazumom volja ugovornih stranaka, no u rimskom pravu nije isprva bilo tako.Tražilo se da ugovor bude zaodjenut u stanovitu, po civilnom pravu određenu formu. Samo ugovor koji je bio zaodjenut o objektivni elemenat forme proizvodio je po civilnom pravu utuživu obvezu i samo takav se smatrao kontraktom. Contractus je, dakle obvezni ugovor civilnog prava.To se mijenjalo protekom vremena u korist subjektivnog elementa suglasja volja (conventio, consensus) te se kontraktima počinju smatrati neki neformalni poslovi koji su bili samo neutuživa pacta. Npr. četiri konsenzualna kontrakta.Dakle kod kontrakata nije bio dovoljan samo subjektivni sporazum volja, nego i objektivni elemenat forme, tzv. causa civilis (osim kod 4 konsenzualna).

RAzlikuju se u klasičnom pravu četiri vrste kontrakata po tome od u čemu su se sastojali razlozi zasnivanja obveza : u izgovaranju određenih riječi (verbis), upotrebi određene pisane forme (litterae), predaji stvari (re) ili neformalnom sporazumu volja (consensus).

a) Verbalni kontrakti – stipulatio, dotis dictio, insiurandum liberti

12

www.pravokutnik.net

b) Literalni kontrakti – nomen transscripticium (expencilatio), chirographa, synographae

c) Realni kontrakti – zajam (mutuum), ostavna pogodba (depositum), posudba (commodatum) i ručno založn pogodba (pignus) + fiducija

d) Konsenzualni kontrakti – kupnja (emptio-venditio), najam (locatio-conductio), nalog (mandatum), i društvena pogodba (societas)

U postklasično doba razvila se i skupina inominatnih kontrakata koja se po svom načinu postanka približava realnim kontraktima (i zato i komentatori zovu "inominatnim realnim kontraktima")

U doba ZXIIP nalazimo tek nekoliko strogo formalistički obveznih ugovora, a to su u prvom redu nexum, sponsio i fiducia.Svi ostali neformalni ugovori, osima navedenih 4 konsenzualna kontrakta, bili su po civilnom pravu ne utuživi i zivu se pacta, pacta nuda.137. OBVEZE I DELIKATADELIKTI ili protupravna nedoputena djelanja su takva djelanja koja su protivna pravu, dakle protupravne povrede tuđih pravnih dobara iz kojih već po samom pravnom poretku proizlazi za počinitelja neka obvezna dužnost. Obveza iz delikta nastaje i protiv dužnikove volje.

Delicta publica (crimina) → su protupravna djelanja koja progoni i kažnjava sama država javnom kaznom (poena publica) po posebnom javnom kaznenom postupku, bez obzira na prijedlog ili zahtjev oštećenog pojedinca (u starije doba npr. veleizdaja, umorstvo).

Delicta privata (delicta u užem smislu ili maleficia) → sačinjavaju većinu; onaj koji je povrijeđen takvim deliktom imao je protiv počinitelja delikta obvezni zahtjev na platež novčane globe (poena), a za ostvarivanje toga zahtjeva pripadala mu je odgovarajuća deliktna akcija (actio poenalis). TAj zahtjev ostvarivao se u redovitom civilnom procesu kao i svaki drugi privatnopravni zahtjev.

Samo PRIVATNI DELIKTI dolaze u obzir kao razlog postanka obveze. Deliktom oštećeni postaje vjerovnik, a počinitelj delikta dužnik.

U Justinijanovom pravu razlikujemo deliktne akcije koje idu samo za kaznom (actiones poenales) ili samo za naknadom štete (actiones rei persecutoriae) ili za kaznom i naknadom štete (actiones mixtae).

Civilno pravo je u starije doba razlikovalo samo 4 delikta : furtum, iniuria, damnum iniuria datum i rapina. I tehnički se samo na njih odnosio nauiv delicta.Druga je djelanja tek pretor počeo smatrati protupravnima i davao za njih pretorske deliktne akcije. Najvažniji su dolus, metus i alienatio in fraudem creditorem.

138. NATURALNE OBVEZE (naturalne, obligationes naturales ) OBVEZA je pravni odnos između dviju osoba po kojem je jedna osoba (creditor, vjerovnik) ovlaštena zahtijevati od druge (debitor, dužnik) neku činidbu, koju je ta druga osoba dužna izvršiti.Vjerovnik ima dakle pravo na tražbinu (creditum, nomen), dok sa dužnikova stajališta govorimo o dugu (debitum).

Već je klasično pravo poznavalo neke slučajeve neutuživih obveza, te ih je pod nazivom obligationes naturales (naravne obveze) stavljalo u opreku prema utuživim obvezama (obligationes civilis).

Bitni učinak naturalne obveze je u tome što je plativa, ali nije utuživa.

13

www.pravokutnik.net

Ona se ne može prisilno, procesualnim sredstvima ostvariti, ali dobrovoljno smatra se kao platež duga, a ne kao darovanje.ZAto se plaćeno ne može tražiti natrag kao nedug (indebitum) pomoću kondikcije indebiti, ni ako je dug ispunjen u zabludi da je to utuživa obveza.Vjerovniku pripada soluti retentio (pridržavanje vraćenog)

Klasični pravnici razvili su pojam naturalnih obveza prije svega iz pogodaba robova.Isti učinak naturalne obveze imale su i pogodbe alieni iuris. Obveza koju je poduzeo impububes infantia maior bez tutorova odbrenja, obveze iz novčanog zajma što ga je uzeo sin unatoč zabrani senatus consulti Macedoniani...

139. SADRŽAJ OBVEZNE ČINIDBE (vrste)Predmetom obveze ne može biti svaka činidba:

a) Činidba mora biti objektivno moguća u času sklapanja ugovora. Ako je činidba fizički ili pravno nemoguća ugovor je ništav.

b) Činidba mora biti pravno dopuštena i ne smije se protiviti dobrim običajima.

c) Činidba mora bit procjenjiva u novcu. To je pravilo u svezi s klasičnim procesom u kojem je svaka presuda glasila na novac.

d) Činidba mora biti dovoljno određena. Nevaljana je obveza u kojoj je dato dužniku na volju da dade što hoće. Obligati certa - točno određena, a može biti i obligatio incerta – barem odrediva, ako se naknadno može odrediti objektivnim činjenicama bez sklapanja novog ugovora.

Među obveze s neodređenim, ali pak odredivim činidbama pripadaju alternativne i generičke obveze.

ALTERNATIVNE OBVEZERadi se o dvije činidbe od koje je dužnik dužan učiniti samo jednu. Ispunjenjem jedne činidbe dužnik se oslobađa obveze. Npr. Daš mi roba Mirka ili Slavka? Dam..Izbor načelno pripada dužniku ako se drugačije ne odredi. Dužnik u tom slučaju može izvršit koju hoće činidbu, ima ius variandi.Ako vjerovnik koji ima pravo izbora utuži samo jednu stva, gubi parnicu zbog plus peticije. Mogao je tužiti samo alternativno.Ako ima izbor, vrši ga utuživanjem jedne stvari (litikontestacijom).

Od alternativnih obveza treba razlikovati facultas alternativa. RAdi se o jednostavnoj obvezi s jednom dužnom činidbom, te samo nju može vjerovnik tužbom potraživati, ali je dužnik ovlašten zakonom ili ugovorom da se može oslobodizi glavne činidbe nekom drugom. Npr. pozakonu: noksalna odgovornost oca: po zakonu mora platit novčanu kaznu za delikt počinjen od osobe pod njegovom vlasti, ali može to izbjeći davanjem počinitelja oštećenom (noxae deditio). Po ugovoru. kod laesio enormis : po zakonu mora stvar kupljnu ispod polovice cijene vratiti, ali ima facultas alternetiva nadoplatiti i zadržati stvar.

Ako dužni predmetobveze propadne, u prvom slučaju ima se izvršiti preostala činidba, a u drugom obveza utrnjuje.

GENERIČNE OBVEZE

14

www.pravokutnik.net

Predmet činidbe određen je samo obilježjima vrste (genus), a dužnik se oslobađa obveze davanjem neke konkretne stvari dotične vrste. Primjer: Dati jednog konja, dati jednog roba.Pravo izbora pripada dužniku, ak nije drugačije određeno. Također ima ius variandi dok ne dođe do ispunjeja činidbe ili do tužbe. Dužnik mogao dati stvari najslabije kvalitete, a kod Justinijana stvar srednje kvalitete.REGULA : "GENUS PERIRE NON CENSETUR, GENUS NON PERIT" (vrsta ne propada)Ako slučajem propadu stvari koje si je dužnik odredio za ispunjenje generične obveze, on neće biti oslobođen obveze, jer te stvari ima od drugud nabaviti

DJELJIVE I NEDJELJIVE – ako se ispunjenje činidbe može rastaviti na dijelove, a da se time ne promijeni bit i ne umanji vrijednost činidbe govori se o djeljivoj obvezi. Ako to nije moguće onda o nedjeljivoj. Važno je to kod djelominog ispunjanja, cesije ili utrnuća obveze i kad se na pasivnoj strani nalazi više obveza.

140, POGODBE STRICTI IURIS I BONAE FIDEISActiones in personam, koje su služile ostvarivanju kontraktnih i kvazikontraktnih obveza, dakle, obveza priznatih civilnim pravom, bile su in ius conceptae te se civilnopravna dužnost dužnikova u formuli označivala s "dare" (kod zahtjeva na certum) ili "dare facere" (kod zahtjeva na incertum).Takve civilnopravne akcije in personam dijele se na : iudicia stricta i iudicia bona fidei, a prema vrsti tužbe i pravni poslovi koji se njima zaštićuju negotia stricti iuris i negotia bonae fidei.

IUDICIA STRICTASudac je bio ograničen samo na utvrđivanje opstojnosti tražbine kako je ona bila opisana u formuli. Kod utvrđivanja stranačkih prava i dužnosti nije imao slobodne rasudbe te nije smio uvažavati prigovore, ni neformale uzgredne uzglavke, ni okolnosti koje petor nije uvrstio u formulu.

a) Sučeva djelatnost posebno je ograničena u zahtjevu na certum, tj. ako je tužitelj tražio određenu svotu novca (certa pecunia) ili neku određenu stvar. (certa rei.) U tom slučaju sudac odlučuje samo da li tuženi po postojećem civilnom pravu duguje ili ne. Takve tužbe na certum nisu spominjale prevni razlog obveza te su se zvale kondikcije – one su koncipirane apstraktno, navodi se samo predmet duga, ane i pravni razlog iz kojeg je došlo do obveze. One su služile za zahtjeve samo iz stipulacije, literalnog kontrakta, iz zajma i bezrazložnog bogaćenja.

b) Veću slobodu rasuđivanja imao je sudac kad činidba u tuženi nije strogo određena, zahtjev na incertum. Ovdje sudac dlučuje nakon pitanja da li tuženi duguje ili ne i o pitanju što tuženi duguje.

IUDICIA BONAE FIDEIUpravljene su na incertum ali je sučeva sloboda rasuđivanja još proširena zato što je sudac bio posebnim dodatkom u formuli upućen da radi "ex fide bona", dakle, po načelima poštenja i povjerenja u prometu, uzimajući u obzir sve prilike konkretnog slučaja. (Prešutno predviđene ili ugovorene okolnosti, prava volja stranaka, neformalne uzgredne uglavke (pacta adiecta), dolus iako nema ekscepcije doli jer je dolus firektna prepreka bona fidi, prosuđivanje potrebne pažnje i stim u vezi naknada štete.)

141. RAZDIJELJENE I SOLIDARNE OBVEZERAZDJELJENE OBVEZE

Razdjeljena obveza predleži ako u nekom obveznom odnošaju na koordinirani način sudjeluje na jednoj strani više vjerovnika ili dužnika tako da svaki vjerovnik ima pravo tražiti, odnosno svaki dužnik ispuniti samo jedan dio cjelokupne činidbe (pars virilis).

15

www.pravokutnik.net

Razdjeljena obveza može nastati samo kod djeljivih činidaba, te ona nastaje ukoliko nije izrijekom ugovorena solidarnost. Nastaje toliko pojedinačnih obveza kolikoima vjerovnika ili dužnika. Ja i Mof dužni nekom sto kuna, svako mora vrnut 50.

SOLIDARNE OBVEZEAko se na vjerovničkoj ili dužničkoj strani nađe više osoba, a činidba je nedjeljiva dolazi po pravilu do solidarne obveze. Kod djeljivih stvari se ona izrijekom ugovara.Aktivna solidarna obveza – više je subjekata na vjerovničkoj strani, svaki od dužnika može zahtijevati cijelu činidbu, a dužnik je mora samo jednom, prem jednom od njih, ispuniti.Pasivna solidarna obveza – dužan je svaki od dužnika isplatiti cijelu činidbu, ali njihov zajednički vjerovnik može je tražiti i primiti samo jedamput.

Naziva se solidarna obveza još i korealnost jer je najvažniji slučaj sačinjavala korealna stipulacija. Kod nje bi si više vjerovnika dalo obećati istu činidbu ili bi se više dužnika obvezalo na istu činidbu.

Iz korealnih obveza proizlaze sljedeći učinci:a) Ako je činidba izvršena prema jednome od više korealnih vjerovnika, ili ako

ju je kod pasivne korealnosti izvršio jedan od više sudužnika, utrnjuje čitava obveza za sve sudužnike. Ipso iure utrnuća obveza djeluju prema svima, a ope exeptionis utrnuća samo među korealnim subjektima na koje se odnose (npr. capitis deminutio)

b) Po klasičnom pravu je već i litikontestacija izvršena temeljem tužbe samo jednog od više vjerovnika, odnosno temeljem tužbe protiv samo jednog dužnika, oslobađala sve ostale suvjerovnike, odnosno sudužnike. Po Justinijanovom pravu, kod pasivne korealne osobe, vjerovnik je nakon što je utužio jednog dužnika, mogao utuživati i ostale sve do namirenja svoje tražbine.

c) Ako je jedan od vjerovnika primio ispunjenje, nije morao primljeno dijeliti s ostalima, niti je dužnik koji je sve plati mogao tražiti naknadu srazmjernih djelova (regres). Po klasičnom pravu, pravo diobe ili regrese moralo se zasnivati na nekom internom odnošaju. Kasnije je dužnik mogao od ostalih zahtijevati da mu plate svoje dijelove.

d) Novela 99., Justinijan, vjerovnik sada može od jednog dužnika tražiti samo njegov dio (dakle dužniku je podijeljen beneficium divisionis)

Elektivna solidarnost (gore opisana) – obveza za sve učesnike utrnjuje već jednokratnim ispunjenjem (u Justinijanovom pravu), odnosno jednokratnom litikontestacijom (u klasičnom pravu)Kumulativna solidarnost – kod deliktnih obveza, svaki od više supočinitelja nekog delikta bio je obvezan na platež cijele novčane kazne za odnosni delikt. Kod justinijana već elektivno.

142. UGOVORNA (konvencionalna) KAZNA ( Stipulatio poenae ) Uz neku obvezu mogle su stranke stipulacijom ugovoriti određenu novčanu svotu (stipulatio poenae) koju se dužnik obvezuje isplatiti vjerovniku, ako ne ispuni ili na vrijeme ne ispuni svoji prvotnu obvezu. Na taj bi način umjesto dvojbene naknade štete, koju bi tek mora dokazivati, dobio već unaprijed određenu novčanu svotu (konvencionalnu kaznu)

Neprava ugovorna kazna – stipulira se samo novčana svota, i samo je ona u obvezi, ali se dužnik može osloboditi njenog plateža time da izvrši neku drugu činidbu koju stranke zapravo i hoće i koja se ukazuje kao facultas alternativa.

16

www.pravokutnik.net

Funkcija: da se zajamči ispunjenje činidbe o kojoj se nije mogla sklapati valjana stipulacija (npr. za neutužive obveze)

Stipulatio poenae ima narav uvjetne obveze te se ima platiti vjerovniku čim dužnik ne ispuni ono što je bio dužan prema sadržaju glavne obveze, odnosno činidbe. Ne pita se da li je on kriv ili nije za neizvršenje.

143. KAMATE (usurae)KAMATE u užem smislu su naplata koju dužnik neke glavnice koja se sastoji iz novca ili drugih zamjenjivih stvari daje vjerovniku u stvarima iste vrste za korištenje dužne glavnice.Kao prihod, spadale su pod širi pojam plodova (juristički plodovi, fructus civiles) .Određuju se u postocima glavnice za određeno razdoblje (npr. 12% godišnje od 100000kn).Kamatna obveza je akcesorna – može postojati samo uz neku glavnu obvezu, i zavisna je od nje. Zato utrnućem glavnog duga prestaju teći kamate za nju

Kamatna obveza nastaje temeljem ugovora ili neposredno temeljem zakona. U klasičnom pravu, ako je ugovor stricti iuris samo stipulacijom i utuživale su se posebnom tužbom, ao je iudicio bana fidei onda su mogle i neformalnim paktom (pacta adieca) i utuživale su se zajedno sa ugovorom. Mogao ih je i sudac dosuditi ako su u koris tužitelja, npr. zatezne kamate, ako je dužnik u zakašnjenju.

Ako stranke nisu ugovorile visinu kamata, ili ako ih je određivao sudac, mjerilo se bile mjesne običajne kamate.Sloboda ugovaranja kamata bila je ograničena:ZXIIP – najviši dizvoljeni kamatnjak faenus uniciarium – 1/12 mjesečno ili 100% godišnje.Plebiscit de faenore semuncinario iz 347. god. – 50%Potkraj republike i u carsko doba – centesima usura – 12 % godišnjeJustinijan – 6% s nekim izuzecima s obzirom na osobe zajmodavca, odnosno zamjoprimca.Zabranjeno je uzimati kamate na kamete, dakle ukamaćivati dospjele, a neplaćene kamate. Od 3. st zabranjeno je dalje isplaćivati kamate ćim bi zaostale kamate dosegle visinu glavnice. Justinijan je to protegnuo i na isplaćene kamate.

144. SREDSTVA OSIGURANJA OBVEZA, REALNA I PERSONALNAIzvršenje obveze može se osiguravati osobnim jamstvom samoga dužnika ili uzgrednih dužnika (personalni kredit), ili pak stvarnim jamstvom gdje se vjerovnik u slučaju neispunjenja ne drži osobe nego neke stvari koja pripada bilo dužniku, bilo kome trećemu (realni kredit).

Stvarna jamstva pripadaju založnom pravu. Založno je pravo stvarno pravo koje pripada vjerovniku na tuđoj stvari radi osiguranja neke tražbine te mu daje pravo na posjed te stvari i namirenje njegove tražbine iz te stvari.Postoje tri ustanove: fiducia, pignus i hypotheca.Fiducia se sastojala u tome da bi dužnik prenosio na vjerovnika putem mancipacije ili in iure cesije vlasništvo stvari s fiducijarnim uglavkom (pactum fiduciae) da će mu ovaj vlasništvo vratiti kada mu bude isplaćen dug. Takav prijenos vlasništva služio je u ovom slučaju vjerovnikovom osiguranju, pa se zato govorilo o fiducia cum creditore contracta. Kod pignusa bi dužnik zadržao vlasništvo stvari te bi stvar koja je imala služiti za osiguranje vjerovnikove tražbine neformalno predao vjerovniku da je ovaj drži dok mu bude namiren dug, a tada da je vrati.Hypotheca je ugovorni zalog bez posjeda založene stvari. Vjerovnik i založni dužnik ugovaraju da određene stvar ima služiti osiguranju i namirenju vjerovnikove tražbine, no stvar ostaje i dalje u posjedu dužnika dokle god tražbina ne dospije na platež.

17

www.pravokutnik.net

U osobno jamstvo spadaju: adstipulatio, poručanstvo, intercesija i drugo.

ADSTIPULATIOUz glavnog vjerovnika može kod stipulacije postojati i uzgredni vjerovnik odnosno adstipulator koji si po nalogu stipulatora, nakon izvršene glavne stipulacije, daje od dužnika obećati istu ili manju činidbu. Ako se ta druga stipulacija ne bi odnosila na istu činidbu, nastale bi dvije samostalne stipulacije.Adstipulatorova tražbina je akcesorna i, prema tome, u svemu ovisna od opstanka glavne tražbine. Ona ne prelazi adstipulatorove nasljednike, jer je adstipulatorova funkcije zamišljena samo u korist glavnog vjerovnika da bi adstipulator mogao, na primjer, u vjerovnikovoj odsutnosti ili poslije vjerovnikove smrti utjerati dug.Dužnik je morao činidbu izvršiti samo jedanput, bilo glavnom vjerovniku, bilo adstipulatoru.Ako bi adstipulator na štetu glavnog vjerovnika otpustio dug akceptilacijom, bio je odgovoran glavnom vjerovniku penalnom akcijom na naknadu štete (po lex Aquilia de damno). Adstipulatio je mogla služiti svrhama zastupanja glavnog vjerovnika, no u Gajevo doba upotrebljavala se još gotovo jedino kod stipulacije post mortem dari, koja je po klasičnom pravu bila nevaljna, ali adstipulatoru se moglo platiti i post mortem stipulatoris. U Justinijanovom pravu je adstipulacije nestalo.

145. PORUČANSTVOKod poručanstva odnosno jamstva obvezuju se treće osobe uz glavnog dužnika, radi vjerovnikove sigurnosti, na istu činidbu.Međusobni odnos takvih dužnika nije koordiniran kao kod pasivne solidarnosti, nego u prvom redu stoji obveza glavnog dužnika (obligatio principalis), a porukova obveza je samo neka nadopuna (accessio) glavne obveze.Sekundarni značaj porukove obveze očituje se u njenoj akcesornosti odnosno porukova obveza u svemu ovisi o opstanku glavne obveze, i supsidijarnosti, drugim riječima poruk odgovara tek onda ako se vjerovnik bezuspješno pokušao namiriti od glavnog dužnika. No to vrijedi načelno tek za poručanstvenu obvezu Justinijanovog prava.U klasičnom rimskom pravu ta se sekundarnost porukove obveze tek pomalo i različito ispoljavala kod različitih vrsta i oblika poručanstva. U starije doba su i kod poruka prevladavali oni isti principi koji su vrijedili za solidarne obveze, a postoji i hipoteza da u najstarija vremena poruk nije odgovarao uz glavnog dužnika nego umjesto njega.Rimska poručanstvena obveza nastajala je u pravilu usmenim ugovorom (stipulacijom).

Tokom povijesnog razvoja nastala su tri oblika takve usmene poručanstvene veze: sponsio, fideipromissio i fideiussio. Sve zajedno obuhvaćamo nazivom adpromissio, a poručanstvenog dužnika nazivom adpromissor. Iz svake adpromisije nastaje obveza stricti iuris.

Najstariji oblik poručanstva bio je sponsio. On je kao pravni posao civilnog prava bio pristupačna samo rimskim građanima. Zato se već rano javlja i drugi oblik, fideipromissio, koji je bio pristupačan i peregrinima.Inače su i sponsio i fideipromissio bili podvrgnuti uglavnom jednakim načelima, te su služile samo osiguranju takve glavne obveza koja je bila sklopljena u obliku stipulacije. Nakon stipulacije glavnog dužnika obvezuje se poruk, i to u obliku poručanstvene stipulacije, koja nastaje vjerovnikovim pitanjem i porukovim odgovorom: idem quod Maevius promisit spondes? – spondeo. Obveza sponzora i fideipromisora nije prelazila na nasljednike, a u Italiji je prestajala nakon dvije godine.

Da bi se mogla osigurati ne samo verbalne nego i različite druge obveza, uveden je kasnije i treći oblik poručanstva, fideiussio. Njime su se mogli služiti i Rimljani i

18

www.pravokutnik.net

peregrini, a formula njene stipulacije je glasila: quod Maevis debet, id fide tua esse iubes? – fideiubeo. Fidejursova obveza prelazila je i na njegove nasljednike te nije bila vremenski ograničena. U Justinijanovo je pravo prešla samo na fideiussio. Zbog toga su često puta izjave klasika koje su se odnosile samo na sponziju i fidepromisiju putem interpolacija primjenjene na fideiusiju.

Po klasičnom pravu nije još za porukovu obvezu vrijedilo načelo supsidijarnosti. Vjerovnik je kod svih vrsta poručanstva mogao zahtijevati ispunjenje činidbe ili od glavnog dužnika, ili od bilo kojeg poruka po svom izboru.No kod Justinijana je vjerovnik zadržao tužbu i protiv glavnog dužnika i protiv poruka, sve dok ne bude namiren. Ujedno je Justinijan uveo i princip supsidijarnosti porukove obveze, jer je ovlastio poruka da uskrati vjerovniku platež dok on ne zatraži parbenim putem namirenje od glavnog dužnika. Tek ako se vjerovnik nije mogao namiriti od glavnog dužnika, mogao se držati poruka.I za međusobni odnos između više poruka vrijedila su izvorno načela solidariteta: svaki pojedini mogao je biti pritegnut na platež čitave tražbine, a ostali bi time bili oslobođeni. No pravac razvoja je postepeno išao onamo da bi svaki poruk odgovarao samo za razmjerni dio.Najprije je načelo solidariteta bilo već u doba republike probijeno kod obveze sponzora i fidepromisora.Tako je lex Appuleia davala onome od njih koji bi plati više nego što iznosi dio što bi na njega otpadalo, akciju protiv ostalih na povratak razlike.

Nešto kasnije je lex Furia de sponsu određivala da se obveza više sponzora i fidepromisora mora podijeliti na toliko dijelova koliko ima poruka u šasu dospjelosti obveze, te vjerovnik može od pojedinca utjerivati samo virilni dio. Ako bi koji poruk platio više, mogao je od vjerovnika tražiti povratak viška legisakcijom per manus iniecttionem pro iudicato, odnosno odmah ovrhom bez prethodne presude.

Najdulje su se načela solidariteta održala kod fideiusije, jer za nju nisu vrijedili gornji zakoni. No klasično doba je za sve vrste poručanstva nekom epistulom cara Hadrijana uveden beneficium divisionis, te je odsad svaki poruk odgovarao samo za onaj dio koji na njega otpada, no s tim ograničenjem da se tražbina dijelila samo među one suporuke koji su bili solventni u času litiskontestacije.

Ako bi poruk platio dug umjesto glavnog dužnika, bilo bi opravdano da mu ovaj naknadi plaćenu svotu. No takvo pravo regresa pripadalo je po lex Publilia samo sponzoru. Sponzor je po tom zakonu mogao penalom akcijom depensi tražiti dvostruki iznos ako mu glavni dužnik ne bi unutar šest mjeseci nadoknadio ono što je sponzor za njega platio. I taj je postupak započinjao odmah ovrhom. Izvan toga slučaja nije poruk iz samog poručanstva imao još nikakvo pravo regresa protiv glavnog dužnika. To se pravo u klasično doba izvodilo samo iz onog inertnog kauzalnog pravnog odnosa koji je služio koa povod poručanstvu.No Justinijan je poruku koji je platio dug dao pravo da zahtijeva od vjerovnika ustup vjerovnikove tražbine i akcije protiv glavnog dužnika. Budući da je po Justinijanovu pravu bila porukova obveza već supsidijarna, dolazilo je to do primjene samo u slučajevima gdje je poruk iznimno bio dužan platiti prije glavnog dužnika.

Uz upisane vrste formalističkog poručanstva u obliku stipulacije bilo je i nekoliko neformalnih pravnih poslova kojima se praksa poslužila za osiguravanje tuđe obveze. Zato su u kasnijem pravu pojedina načela koja su vrijedila za poručanstvo, pravo regresa bila primjenjivana i na pojedine od tih poslova. Ovamo pripadaju: mandatum pecuniae credendae (tzv. mandatum qualificatum), constitutum debiti alieni i receptum argentarii.

19

www.pravokutnik.net

a) Mandatum pecuniae credendae (mandatum qualificatum) → je vrsta mandata gdje nalogodavac (mandant) daje nalogoprimcu (mandatar) nalog da trećemu pozajmi novac. Ako taj treći ne bi povratio zajam, mandant je odgovarao mandantaru iz mandantnog ugovora za pozajmljenu svotu, te je utoliko imao položaj poruka. Po Justinijanovom pravu tuženi se mandant mogao poslužiti i prigovorima trećeg (glavnog) dužnika, a dobio bi, vjerojatno, i beneficium excussionis. Ako je bilo više takvih mandanata, odnosio se na njih i beneficium divisionis.

b) Constitutum debiti alieni → je bilo neformalno obećanje da će se u određeno vrijeme platiti nečiji tuđi dug. To je obećanje bilo utuživo pretorskom akcijom de pecunia constituta. Vjerovnik je mogao po volji postupati protiv prvotnog dužnika ili protivkonstituenta, no ako je bilo više konstituenata, Justinijan im je podijelio beneficium divisionis

c) Receptum argentarii → je bilo neformalno obećanje kojim se novčar obvezao da će na određeni dan platiti neki dug svoga klijenta. I takav pactum je bio zaštićen pretorskom tužbom (actio recepticia). Justinjian je receptum argentarii izjednačio s constitutum debiti alieni.

INTERCESIJAIntercesija je svako obvezivanje u korist trećega, a ne samo preuzimanje akcesornih obveza. Za razvoj pojma intercesije je u rimskom pravu bio važan senatus consultum Vellaeanum iz 46. godine nakon Krista. Tada je ženama bilo zabranjeno preuzimanje poručanstva i uzimanje zajma za treće osobe (intercedere). Prethodili su mu stariji edikti cara Augusta i Klaudija kojima je ženama bila zabranjena samo intercesija za muža. Senatus consultum obrazlaže zabranu intercesije žena time što je posao pridržan muškarcima, a pravnici su to obrazlagali i neiskustvom žena, odnosno ženskom slabošću. Ženama je bilo zabranjeno obvezivati se za trećega, a nije im bilo zabranjeno neposredno platiti tuđi dug.

Po tumačenju jurisprudencije i carskog zakonodavstva bila je primjenjena proširena senatska odredba, te se pod zabranjenom intercesijom žena razumijevala kumulativna, privativna i tiha intercesija.

a) Kumulativnom intercesijom žena se obvezuje uz trećeg dužnika, na primjer poručanstvom, ili kao solidarni sudužnik, ili davanjem zaloga za trećega.

b) Privativnom intercesijom žena kao jedini dužnik preuzima dug umjesto dosadačnjeg dužnika, na primjer u obliku ekspromisije ili litiskontestacije.

c) Kod tihe intercesije (intercessio tacita) intercedent se obvezuje sam umjesto nekog trećeg kojeg se obveza materijalno tiče, ali taj treći se uopće ne obvezuje, na primjer, žena uzme zajam, potreban nekome trećem koji ne uživa kredit, ili neće da uzme zajam na svoje ime.

Obveza žene iz zabranjene intercesije bila bi pravno valjana, ali bi tužitelj bivao odbijen ekscepcijom senatus consulti Vellaeani koju bi pretor mogao po službenoj dužnosti uvrstiti u formulu, te se žena nije mogla odreći blagodati odredbe.Justinijan je odredio da će intercesija žena valjati samo u slučaju ako je pravni posao sačinjen u javnoj, po tri svjedoka potpisanoj ispravi. Intercesija žene za muža bila je po jednom kasnijem Justinijanovom zakonu u svakom slučaju ništava.

KAPARA

20

www.pravokutnik.net

Uz adstipulatio, poručanstvo i intercesiju mogao je i sam dužnik dati vjerovniku različita osiguranja kojim će ga vjerovnik lakše prisiliti na izvršenje obveze. Takvoj je svrsi služila arrha (kapara), koja je preuzeta iz grčkog prava.

a) U rimskom klasičnom pravu arrha je bila samo vanjski vidljivi znak da je sklopljen valjani ugovor (arrha confirmatoria). Zato se nakon ispunjenja ugovora mogao tržiti njen povratak, a stranka se nije mogla žrtvovanjem kapare osloboditi dužnosti da ispuni ugovor.

b) Ovo je shvaćanje počelo u rimsko pravo prodirati u postklasičnom dobu. Ozakonio ga je Justinijan. Otad su stranke mogle ugovoriti kaparu sa značajem odustanine (arrha poenitentialis), odnosno prepuštanjem predane kapare ili povratkom primljene kapare u dvostrukom ili višestrukom iznosu stranka je mogla odustati od ugovora.

c) Uz to je u Justinijanovom pravu kapara mogla imati i značaj ugovorne kazne (arrha poenalis) kojom se osigurava izvršenje već sklopljenog ugovora (arrha pacto perfecto data), tako da stranka koja pogodbu ne izvrši i koja za to po općim načelima odgovara, gubi predanu odnosno vraća dvostruko primljenu kaparu kao naknadu štete. Pored toga je i u Juastinijanovom pravu zadržana arrha confirmatoria.

Dužnik je mogao olakšati vjerovnikov položaj i time da svoju obvezu iz neformalnog kauzalnog pravnog posla zaodjene u oblik stipulacije. Kod stipulacije kao apstraktnog ugovora ne pita se naime više za razlog postanka obveze i za sve one okolnosti koje su stim u vezi i koje bi kupac bio mogao prigovarati kod tužbe iz kupnje koja je bila actio bona fidei.

Učvršćenju obveze mogla je služiti i prisega (cautio iuratoria). U ranije doba postoji samo slučaj maloljetnik prisegom utvrđuje neku sklopljenu obvezu. U takvom slučaju neće moći tražiti restituciju in integrum, mada je posao što ga je sklopio bez sudjelovanja kuratora išao na njegovu štetu. U kasnije carsko doba tuženi bi prisegom obećao svoj dolazak pred sud i raspravljanje pred sudom. To je ponajprije bilo uvedeno kao privilegij za personae illustres, a za Justinijana vrijedi općenito.

146. PRIJENOS TRAŽBINE – CESIJA, USTUPUSTUP (cesija) je ugovor kojim vjerovnik – CEDENT – svoju otuđivu tražbinu prenosi na drugoga – CESIONARA.Po načelu pravo se moglo prenijeti samo univezalnom sukcesijom (nasljedstvom, brakom cum manu žene sui iuris, adrogacijom...) No pronašli su se načini da faktički dođe do cesije, a da se ne odstupi od nečela neprenosivosti tražbina.

a) AKTIVNA DELEGACIJA – vjerovnik bi pozvao svog dužnika (delegirao) da se drugome obveže na istu činidbu koju je do sada dugovao njemu. Prva obveza bi utrnula, a nastala bi nova obveza sa svim svojim akcesorijama. Tu formalno ne dolazi do prijenosa tražbina, nego do novacije obveze promjenom osobe vjerovnika – aktivnom delegacijom. Faktički ima učinak prijenosa tražbine.

b) PROCESUALNO ZASTUPANJE – Ovaj na kojeg se tražbina imala prenijeti utužio bi tražbinu kao vjerovnikov zastupnik u procesu (cognitor ili procurator) te bi pomoću pretorske formule s prjemještanjem subjekta ishodio presudu u svoje ime.U intenciji ime vjerovnika, u kondemnaciji na zastupnikovo ime. Zastupnik ne bi morao pologati računao utjeranoj tražbini, on je procurator in rem suam. Radi se o samo cesiji akcije.

Denuncijacija → ustanova uvedena radi zaštite cesionara, da ga cedent ne bi mogao izigrati – ukoliko je cesionar izvjestio cedenta o nastaloj cesiji, nije više dužnik mogao valjano platiti dug cedentu niti je ovaj to od njega mogao potraživati.

21

www.pravokutnik.net

Cesija je apstraktni konsenzualni posao. Djeluje već samim sporazumom o prijenosu tražbine, bez obzira na prvi poso i svrhu (causa) cesije.Za dužnika mjerodavan je samo akt cesije i činjenca da je on o cesiji obavješten.

Kod darovanja cedent odgovara samo za dolus, a kod kupnje samo za varitet, a ne i za bonitet tražbine. (mora postojati, ali ne odgovara za njenu utjerivost.)

Ko cesije također vrijedi pravilo: "nemo plus iuris ad alium transfere potest, quam ipse habet. Zato će debitor cessus imati protiv cesionara sve prigovore koje je imao i protiv cedenta (osim strogo osobnih)

Lex Anastasiana – cesionar koji je stekao tražbinu kupnjom mogao je od dužnika zahtijevati samo onoliko koliko je sam za tražbinu platio. Iznimka u kojoj causa cesije djeluje i prema dužniku.

PRIJENOS DUGOVAPrema prenošenju dugova bez vjerovnikova pristanka imalo je rimsko pravo još negativniji stav nego prema prijenosu tražbine.

a) EXPROMISSIO – novacionom stipulacijom se treći obvezao vjerovniku ispuniti dug dosadašnjeg dužnika. Obično bi kod toga dužnik uputio trećeg da se veže vjerovniku (pasivna delegacija).Nije singularna sukcesija duga nego stara obveza utrnjuje, a nastaje nova sa svim akcesorijama.

b) PROCESUALNO ZASTUPANJE – dužnik bi ovlastio preuzimatelja duga da se kao njegov zastupnik (cognitor ili procurator) in rem suam upusti u parnicu s vjerovnikom. Nakon litikontestacije preuzimatelj bi postao dužnikom procesualne obveze. Također formula s premještanem subjekta

147. ZAKAŠNJENJE DUŽNIKA ILI VJEROVNIKA (mora)ZAKAŠNJENJE DUŽNIKA

Dužnik dospijeva u zakašnjenje (mora debitors), ako u vrijeme dospjelosti svojom krivnjom ne ispuni svoju obvezu. Dakle, ne uzrokuju nemogućnost ispunjenja obveze kao kod naknade štete, nego je ispunjenje moguće u času dospjelosti, ali dužnik nije obvezu ispunio na vrijeme.

Pretpostavke:a) Opstojnost pravovaljane i utužive tražbine. Zato nema zakašnjenja kod

naturalnih obligacijab) Dospjelost tražbine (dies veniens). Vrijeme izvršenja može su ugovoriti ili

može biti određeno naravi posla. Ako nije nikako određeno, ispunjenje se može zahtijevati odmah po nastanku obveze.

c) Dužnikova odgovornost za zakašnjenje. Dužnika će stići posljedica zakašnjenja samo ako je svojom krivnjom dospio u zakašnjenje. (neće odgovarati onaj koji je recimo zarobljen, ili odsutan zbog državnih razloga)

d) DA li je bio opomenut ili ne. Klasično pravo ne postavlja tu stalnih pravila, a kod Justinijana je morao biti prvo opomenut

Posljedice:Pooštrenje dužnikov odgovornosti i naknada štete koju trpi vjerovnik zbog zakašnjenja.Sada dužnik odgovara i za slučajnu propast predmeta, i ako je taj predmet species neće biti oslobođen obveze. Njegova obveza sada postaje trajna – perpetuatio obligationis. Kod plodova ga stiže naknada štete za ubrane plodove poslije zakašnjenja, a kod novčanog duga zatezne kamate.

ZAKAŠNJENJE VJEROVNIKAVjerovnik dolazi u zakašnjenje (mora creditors) ako bez opravdanog razloga odbije primitak činidbe koju mu je dužnik ponudio. Dužnik mora ponuditi stvarnu, već

22

www.pravokutnik.net

gotovu i pripravljenu činidbu (tzv. realna obligacija). Verbalna oblacija, tj. izjava pripravnosti na izvršenje, dostajat će samo u slulčaju ako je prema naravi i sadržaju duga opravdana.

Dakle, odbijanje primitka mora uslijediti bez opravdana razloga, sine iusta causa.

Vjerovnik je u zakašnjenju čim odbije valjano i uredno mu ponuđenu činidbu, a ne traži se još i njegova subjektivna odgovornost, odnosno krivnja. Zato nastupaju posljedice vjerovnikva zakašnjenja i ako je on npr. bio bolešću spriječen primiti činidbu.

Posljedice:Smanjuje se dužnikova odgovornost. Dužnik koji je prije odgovara za svaku krivnju i kustodiju odgovara sada recimo samo za dolus.

Vjerovnikovo zakašnjenje prestaje ako se vjerovnik naknadno izjavi spremnim prihvatiti činidbu koju je prije odbio

148. PRETPOSTAVKE ODGOVORNOSTI ZA ŠTETUŠteta može biti drugome protupravno nanesena na dva načina : A) povredom neke već postojeće obveze; B) deliktom. Razlikujeme kontraktnu i deliktnu odgovornost za štetu.

KONTRAKTNA ODGOVORNOST ZA ŠTETU - dolazi ako dužnik dužnu činidbu iz ugovora ili ugovoru sličnih obveznih odnosa uopće ne ispuni ili je ne ispuni kako treba. Dva slučaja:

a) ispunjenje je postalo nemogućeb) ispunjenje je moguće, ali dužnik ne želi ispuniti dužnost

(zakošnjenje, mora)Za naknadu štete bitno je ovo pod a).Kod toga dužnik po pravilu neće biti oslobođen svoje obveze, nego će, osimu slučaju casus-a, doći na mjesto izostale prve činidbe sekundarna činidba na naknadu štete. Dakle, sadržaj prvotne obveze se zbog neispunjenja pretvara u dužnost naknade štete.

DELIKTNA ODGOVORNOST ZA ŠTETU – ne nastaje iz već među strankama postojećeg obveznog odnosa, nego izravno iz zakona među oštetiteljem i oštećenikom nastaje novi, samostalni, obvezni odnos, upravljen na naknadu štete. Po klasičnom, a djelomice i Justinijanovom pravu nije iz delikta izvirala naknada štete nego obveza na platež novčane kazne. Ona nadomješta nekadašnju osobnu osvetu i daje određenu zadovoljštinu oštećenom.

Za odštetni zahtjev traže se načelno četiri pretpostavke:o Šteta → može se odnositi na imovinu, bilo na idealna pravna dobra; o naknadi

štete može se po rimskom pravu govoriti samo kod imovinske štete – damnum (imovinska šteta koju je pretrpio oštećeni, a ne materijalo oštećenje neke svari) . Damnum emergens – umanjenje imovine koju je neko već imao, lucrum cessans – izmakla dobit. Svrha naknade štete da je da se oštećemi stavi u takvo imovinsko stanje u kojem bi se nalazi da do štete nije ni došlo (naturalna restitucija). U rimskom klasičnom procesu je svaka presuda glasila na novac pa je naknada štete davanje ekvivalenta u novcu. Šteta na imaterijalnim pravnim dobrima (iniuria, contumelia) povlači privatnu novčanu kaznu (poena) kao zadovoljštinu za osobnu povredu, jer se to ne može novcem naknaditi.

23

www.pravokutnik.net

o Naknađuje se samo protupravno nanesena šteta, zato ne odgovara za štetu onaj koji nastupa u granicama svog prava ("QUI IURE SUO UTITUR NEMINEM LEDIT") za štetu počinjenu kod nužne obrane od protupravnog napada, ni za štetu počinjenu u stanju nužde.

o Kauzalni neksus → ako se dužnikovo djelanje može smatrati uzrokom nastale štete. Može biti izravan i neizravan. U starom rimskom pravu uzročna veza morala je biti neposredna (lex Aquilia traži da bude damnum corpore corpori datum) i morala se sastojati u pozitivnom djelovanju činioca. U klasičnom pravu počinje se uvažavati i posredna uzročna veza i šteta uzrokovana sakrivljenim propuštanjem.

o Objektivna (kauzalna) + subjektivna odgovornost (kulpozna). → sa principa objektivne odgovornosti se od starog preko klasičnog pa do Justnijanovog praa postepeno sve više uzima subjektivni elemenat krivnje gdje je već jasno izražena trodioba dolus, culpa, casus.

149. STUPNJEVI KRIVNJEU Justinijanovom pravu već potpuno prevladava princip krivnje, tj. princip subjektivne odgovornosti za štetu. Načelno se odgovara samo za skrivljenu štet (dolus i culpa), a ne odgovara se za slučajno uzrokovanu štetu (casus).

o DOLUS→ obuhvaća namjerno i svjesno postupanje kojim se nekom nanosi šteta. Kod kontraktne odgovornosti predleži dolus ako dužnik nanese vjerovniku štetu time što je namjerno i svjesno onemogućio ispunjenje obveze. U postupku bonae fidei dolus se smatrao svaki postupak protivan fidei bonae, tj. protivan poštenju i povjerenju u prometu. Za dolozno počinjenu štetu odgovara se uvijek (dolus semper praestatur)

o CULPA → nemarnost, tj. propust dužne pažnje. Počinilac nije predvidio štetne posljedice svoga djelovanja, a morao bi ih predvidjeti da je upotrijebio dužnu pažnju.

a) Culpa lata – je gruba nemarnost, propust one pažnje koju bi primjenio svaki prosječan čovjek.Culpa lata izjednačena je s dolusom.

b) Culpa levis in abstracto – je laka nemarnost. Mjerilo te pažnje je objektivno i apstraktno: pita se kako bi se u konkretnom sluaju morao bio ponašati tipični, uredni pater familias.

c) Culpa levis in concreto – još blaži stupanj krivnje. Ovdje se kao mjerilo uzima ona pažnja koju obvezanik o koje se radi redovito primjenjuje u svojim stvarima. On će odgovarati vjerovniku tada ako je vjerovniku prouzročio štetu zato što se pri ispunjenju obveze nije upotrijebio ni toliko pažnje koliko upotrebljava pri vlastitim stvarima.

d) Culpa in eligendo – nemarnost pri izboru namještenika i pomoćnika. Osobama koje se pri ispunjenju obveze služe namještenicima i pomoćnicima odgovornost je pooštena: odgovaraju i za štetu koju prouzroče takve osobe zbog svoje nesposobnosti.

o Casus → slučaj, ako obveznike ne tereti ni jedan od dosad navedenih stupnjeva krivnje pripisuje se šteta slučaju, pa makar ju je i sam obveznik objektivno prouzročio. Casum sentit dominus.

o Kustodija – za svaku slučajnu štetu (casus), ali ne i za višu silu, odgovaraju po Justinijanovom pravu brodari, gostioničari i vlasnici staja s obzirom na stvari koje su unijeli gosti.

150. UTILITETNI PRINCIOP

24

www.pravokutnik.net

Utilitetni princip → Stranka koja ima iz ugovora, odnosno iz obveze, koristi odgovara strože, tj. odgovara za svaku krivnju (dolus, culpa lata i culpa levis), a stranka koja iz ugovora, odnosno obveze, nema koristi odgovara blaže, tj. odgovara načelno samo za dolus s kojim je u Justinijanovom pravu izjednačena culpa lata.Za svaku krivnju odgovaraju: komodatar, kupac i prodavalac, najmodavac i najamnik, deponent i založni vjerovnik – jer svi imaju koristi iz ugovora.Samo za dolus (i culpa lata) : depozitar (koji besplatno čuva tuđu stvar), darodavac i komodant (koji besplatno posuđuju stvar), jer samo druga stranka ima koristi iz posla i zato odgovara za svaku krivnju.Iznimke: mandatar (besplatni nalogoprimac) i negotiorum gestor (besplatni poslovođa bez naloga) odgovaraju za svaku krivnju mada nemaju koristi iz posla.

151. UGOVORI U KORIST I NA TERET TREĆIH OSOBA

UGOVORI U KORIST TREĆIH OSOBA (pacta in favorem tertii)Ovo se pitanje najviše razmatralo na primjeru stipulacije i načelno iz stipulacije za trećeg : "Tito centum dare spondes? Spondeo!", ne mogu nastati obveze ni za vjerovnika ni za trećeg korisnika. Jednaka načela vrijede za sve ugovore u korist trećega. Ali tijekom vremena nastale su neke iznimke:

a) Stipulator je mogao za sebe ugovoriti platež ugovorne kazne (stipulatio poena) uz stipulaciju za korist trećeg.U carsko doba prodire shvaćanje da su stipulacije u korist trećeg valjane za samog stipulator ako on ima vlastiti interes na izvršenju ugovora. Npr. stipulacija u korist svoga zastupnika, jer mandant ima interes da zastupniku nabavi sredstva za izvršenje naloga)...Za stipulatora je valjana stipulacija: Mihi aut Titio dare spondes? jer Titius je u tom slučaju samo latežno mjesto. Promissor može Titiusu valjano isplatiti dug is stipulacije. Uloga vjerovnika i tužba na izvršenje plateža pripada stipulatoru

b) Iznimake u korist trećeg korisnika pripadaju uglavnom Justinijanovom pravu:

152. ACTIONES ADICTICIAE QUALITATIS- pretorske tužbe protiv imaoca vlasti- podiže ih VJEROVNIK protiv IMAOCA VLASTI u vezi obveza koje je poduzela OSOBA U

VLASTI (rob ili sin)Sin alieni iuris se mogao obvezivati i biti tužen, ali nije imao imovine iz koje bi e vjerovnik mogao namiriti, robovi se nisu mogli ni obvezivat, osim naturalno, a nisu ni mogli biti tuženi. Ali privredno su poslovali za gospodara.

1. Actio qud issu – ako ovlasti trećeg da sklopi s njegovim sinom ili robom posao, ili ako uz znanje trećeg naloži sinu ili robu da snjim sklope posao, on iz tog posla odgovara u potpunoszi (in solidum), a tužbe koja se protiv njega diže je actio qoud issu

2. Actio institoria i exercitoria – ako postavi sina ili roba za voditelja nekog svog obrta, ili kao vlasnik broda za kapetana broda oni imaju ovlaštenje za sklapanje pravnih poslova koji spadaju poslovanju tog obrta. Stoga je pater familias i ovdje potpuno odgovarao

3. Actio de peculio – ako je otac obitelji sinu ili robu dao peculium, odgovarao je za njihove obveze nastale u vezi s upravom pekulija akcijom de peculio, ali samo do visine pekulija u času izricanja presude. I to cijelom svojom imovinom. Prvo se namiruju očeva potraživanja koja ima s obzirom na pekulije, a anda ostali vjerovnici koji se javljaju dok se ne iscrpi vrijednost pekulija.

4. Actio tributoria – ako je pekulij sa znanjem oca upotrijebljen u cijelosti ili djelomično za vođenje nekok trgovačkog ili obrtnog posla, svi vjerovnici nastali iz tog posla imali su pravo na srazmjerno namirenje. Otac nije imao pravo prvenstvenog namirenja. Srazmjerno namirenje tražili su vjerovnici akcijom tributoria.

25

www.pravokutnik.net

5. Actio de rem in verso – ovom tužbom je odgovaro imaoc vlasti ako se obogatio nekim poslom roba ili sina. Odgovaro je trećem do visine obogaćenja.

153. PRESTANAK OBVEZA (općenito)Načine prestanka obveza s obzirom na njihov učinak dijelimo na one koji djeluju ipso iure i one koji djeluju ope exceptionis.

IPSO IURE - Obveza, odnosno vjerovnikova tražbina utrnjuje po civilnom pravu; civilnopravna tražbina (dare facere oportere) više ne postoji. Ako bi je vjerovnik ipak utužio, sudac će ga već po postojećem pravu (ipso iure) odbiti. Utrnuće ipso iure , dakle, uništava sam osnov i opstanak obveze, i to trajno i zauvijek i djeluje protiv svih.OPE EXCEPTIONIS – pretor omogućuje tuženiku da uvrštenjem ekscepcije u formulu odbije tužiteljev zahtjev premda obveza po civilnom pravu nije utrnula. Zbog uvrštenja ekscepcije neće se sudac ograničiti samo na to da ispituje valjanost samo tužiteljeva civilnopravnog zahtjeva (dare facere oportere), nego će morati ispitivati i istinitost čoinjenica iznesenih u ekscepciji. Ako se dokaže istinitost ekscepcije, sudac će tužitelja odbiti mada bi mu tuženi po civilnom pravu još uvijek bio obligatus. Utrnuće ope exeptiones ne dira u opstanak obveze po civilnom pravu, nego samo onemogućuje njenu procesualnu realizaciju, a ni to ne mora biti zauvijek i prema svima.

Razlozi prestanka obveza ipso iure imaju svoj osnov u civilnom pravu, a razlozi prestanka obveza ope exceptiones u honorarnom pravu.U doba formularnog postupka znači ova formula da se prestanak ope exceptiones mora iznijeti i uvrstiti u formulu već pred magistratom (pretorom) u postupku in iure, dok se na prestanak ipso iure može tuženi pozivati u svakom stadiju parnice te ga može iznijeti i poslije litikontestacije tek u postupku pred izabranim uucem, apud iudicem.

U prestanak obveza ipso iure spadaju: U prestanak obveza ope exceptines:

a) Solutio per aes et libram a) Pactum de non petendob) Acceptilatio b) Compensatio (Prijeboj)c) Ispunjenje obvezed) Novatio, obnova obveze (novacija)e) Confusio (sjedinjenje)f) Concursus causarumg) Nemogućnost ispunjenjah) Smrti) Capitis deminutio

154. SOLUTIO PER AES ET LIBRAM, ACCEPTILATIO Obveze su se u najstarijem rimskom pravu sklapale na formalističke načine, i zato je bio za njihovo raskidanje redovito potreban neki formalistički akt kojim će se dužnik osloboditi.Za utrnuće obveze nije u to doba bilo dovoljno samo neformalno ispunjenje činidbe. Osim toga, akt ukidanja obveze nečelno je po svom obliku morao odgovarati aktu kojim je obveza nastala (contrarius actus): zato su se obveze sklopljene per aes et libram raskidale solucijom per aes et libram; obveze nastale stipulacijom ukidale bi se verbalnom akceptilacijom.

SOLUTIO PER AES ET LIBRAMSlužila je za raskidaje obveza iz nexum-a, tj. libralnog zajma, a i za druge novčane dugove staroga prava (legatum per damnationem i dug iz presude, damnatio).

26

www.pravokutnik.net

Kao što je kod davanja libralnog zajma, nexum, vjerovnik u prisutnosti libripensa i petorice svjedoka odvagnuo zajmoprimcu potrebnu svotu uz izgovanje propisane formule, tako je kod povratka zajma dužnik odvagnuo vjerovniku potrebnu svotu izgovarajući kodtoga formulu kojom se oslobađa obveze.Uvođenjem kovanog novca postla je ta ustanova samo imaginario solutio, plaćao se samo numero uno, a plaćanje duga izvodilo se neformalno i nije bilo bitno za utrnuće duga.U klasično doba postaje suvišna kad je već svako neformalo plaćanje duga priznato kao razlog utrnuća obveze, a koristila se još samo kao imaginaria solutio za otpust dugova iz nexum-a, legata per damnationem i osude.U Justinijana se sve gesta per aes et libram uopće isčezle.

ACCEPTILATIOSlužila je ukidanju verbalnih kontrakata, naročito stipulacije. Ona se kao contrarius actus sastojala iz pitanja i sukladnog odgovora. (Quod ego tibi promisi, habesne acceptum? Habeo!)Dužnik pita, vjerovnik odgovara.U starije doba je acceptilacio, vjerovatno bila jedini način ukidanja obveze iz stipulacije.Kasnije se ukida obveza iz stipulacije samim neformalnim platežom duga, a ako je uz to izvršena i akceptilacija bio je dužnik oslobođen obveze i svakog daljnjeg dokazivajna da je svoj dug podmirio.Akceptilaciija dokida obvezu ak ako do realnog plateža nije ni došlo pa se ona u kasnijem pravu koristila kao imaginaria solutio za otpust duga.Sipulatio Aquiliana → Ako se akceptilacijom htjela ukinuti neka obveza koja nije nastala iz stipulacije, morala se ta obveza prvo novacijom pretvoriti u stipulaciju (novaciona stipulacija). C. Aquilius Gallus napravio je formular (stipulatio Aquiliana) kojim su se različite protutražbine istog vjerovnika i dužnika mogle pretvoriti u stipulaciju i naknadno ukinuti akceptilacijom

155. ISPUNJENJE OBVEZEU republikansko doba vrijedni načelo da obveza otrnjuje svakim neformalnim ispunjenjem dužne činidbe. Time riječ solutio dobiva značenje naše riječi platež, odnosno ispunjenje, te je bila normalni redoviti način prestanka svih obveza ipso iure.Obveza će utrnuti ako je dužna obveza izvršena u svrhu ispunjenja (solutionis causa), jer ako neko npr. pokloni vjerovniku svoju dužnu činidbu na dar nije ispunio obvezu.

Obvezu može za dužnika izvršiti i netko treći ukoliko činidba ne zavisi od strogo osobnih dužnikovih sposobnosti. Treći mora imati namjera da time izvršuje dužnikovu obvezu.Platiti se mora vjerovniku ili njegovom zastupniku. (prokuratoru, tutoru mandataru – mandat se može uvijek opozvati)Solutionis causa adiectus – uglavak u ugovoru da se dužnik može osloboditi duga ako plati određenoj trećoj osobi, taj se uglavak ne može jednostrano poništiti.

Vjerovnik nije bio dužan primiti djelomično ispunjenje, ako protivno nije bilo utvrđeno ugovorom ili zakonu.U justinijanovom pravu pretor ga je mogao prisiliti i da se parnica vodio o ostatku.

Ako iz različitih pravnih poslova ima vjerovnik više istovrsnih tražbina, a dužnik plaćasvotu koja nije bila dovoljna za namirenje svih tražbina, dužnik može odrediti koje tražbine plaća. Ako dužnik ne odredi, onda to može vjerovnik, ali samo u dužnikovu interesu, dakle, mora zamislita d je on dužnik, kako bi on to platio.Ako ni dužnik ni vjerovnik nisu odredili onda ovako:

a) kamate se podmiruju prije glavnice, a dospjele tražbine prije nedospjelihb) ako su sve jednako dospjele, prvo one koje su za dužnika tegotnije

27

www.pravokutnik.net

c) ako su sve jednako tegotne, podmiruju se prije dugovi iz starijih obvezad) ako se ne može primjeniti ni jedno pravilo, podmiruju se sve tražbine

srazmjerno njihovoj visini

Kao dokaz isplate služili su svjedoci, zakletva, a u carsko doba sve češće pismena namira koju bi vjerovnik izdao dužniku po ispunjenju duga.

Datio in solutum – Vjerovnik nije dužan primiti drugo no što mu se duguje. No ako bi on pristao da umjesto ispunjenja dužne činidbe primi neku drugu činidbu, njegova bi tražbina utrnula. To je datio in solutum (davanje u ime plateža)Datio in solutum necessaria – postoji u Justinijanovom pravu samo u jednom slučaju: ako dužnik nema novca, a posjeduje zemljišta koja ne može unovčiti, može se vjerovnik prisiliti da primi zemljišta prema pravednoj procjeni.

Ako se činidba ne može ispuniti jer se ne zna tko je pravi vjerovnik, ili je vjerovnik u zakašnjenju ili je odsutan ili nema poslovne sposobnosti, a nema zastupnika ili postoje neke druge zapreke u vjerovnikovoj osobi, mogao se dužni osloboditi obveze položenjem duga u vjerovnikovu korist (depositio).Potpuno se mogao osloboditi obveze samo u kasnijem pravu i to polaganjem duga na neko javno mjesto.

156. OBNOVA OBVEZE (NOVACIJA)OBNOVA (novatio) je ugovor između vjerovnika i dužnika kojim se neka dosadašnja obveza dokida time što na njezino mjesto dolazi nova obveza.Sadržaj dosadašnje obveze prenosi se u novu obvezu, a stara obveza utrnjuje ipso iure zajedno sa svojim akcesornim pravima (porucima, zalozima, kamatama).Novirati se mogu sve svrte obveza (kontraktne, deliktne, utužive i naturalne), a nova je obveza uvijek imala oblik stipulacije – novaciona stipulacija.

Bitno je za ovaciju da nova obveza, pored dosadašnjeg predmeta obveze (idem debitum) sadrži neku novotu. (aliquid novi)

NOVATIO INTER NOVAS PERSONASNovacija promjenom osobe vjerovnika zbiva se aktivnom delegacijom. Na temelju vjerovnikove upute dužnik obećaje činidbu iz dosadašnje obveze novom vjerovniku. Dosadašnji vjerovnik je delegant, upućeni dužnik je delegat, a novi vjerovnik je delegatar.

Ako se novacijom mijenja dužnik , dat će si vjerovnik od novog dužnika obećati dužnu činidbu, tako da dosadašnji dužnik ispada iz obveze. Takav slučaj privatne intercesije zove se expromissio. Dosadašnji dužnik ne mora u tome sudjelovati, ali najčešće je slučaj da dosadašnjidužnik uputi nekog drugog da se stipulacijom obveže vjerovniku na istu činidbu – pasivna delegacija. Dosadašnji dužnik je delegant, novi dužnik delegat, a vjerovnik delegatar.

NOVATIO INTER EASDEM PERSONASSubjekti obveza i predmet činidbe ostat će ista, a aliquid novi sastojat će se u promjeni prvnog temelja obveze: npr. obveza plaćanja kupovnine iz kupoprodaje

28

www.pravokutnik.net

može se novirati u obvezu iz stipulacije. Time se kauzalna neformalna obveza bonae fidei pretvara u apstraktnu formalnu obvezu stricti iuris.Time se mogla i eventualno aktivno i pasivno nenasljediva deliktna obveza pretvoriti u nasljedivu obvezu iz stipulacije.

U Klasično doba, moglo je doći do dvojbe nastaje li stipulacijom nova obveza usporedno s starom ili nastupa novacija. Oni su to riješavali objektivnim kriterijima. Tražio se aliquid novi za novaciju.U Justinijana se to riješavalo subjektivnim kriterijima, te se tražila animus novandi individualna volja stranaka koja je morala bitit izričito izražena. Dakle, moglo je doći do novacije ako se promijenio i sam predmet (objekt) činidbe.

Novatio necessaria – Prvotni zahtjev na dare, odnosno na dare facere oportere ukidao se po litikontestaciji i pretvarao u procesionalnu obvezu na condemnari oportere, a presudom utrnjuje opet i ova, te se pretvara na obvezu na iudicatum facere oportere.

157. SJEDINJENJE ( confusio), CONCURSUS CAUSARUM, NEMOGUĆNOST ISPUNJENJA, SMRT i CAPITIS DEMINUTIO

SJEDINJENJE (confusio)Ako se tražbina i dug nađu u istoj osobi obveza utrnjuje ipso iure. Do sjedinjenja dolazi u pravilu univerzalnom sukcesijom – nasljeđivanjem, adrogacijom, brakom cum manu.

Kod solidarnih obveza – ako dođe do sjedinjenja samo u osobi jednog od više vjerovnika ili jednog od više dužnika, nije po rimskom pravo to diralo u odnošaj drugih.

Kod sjedinjenja vjerovnika i poruka ostaje glavni dug netaknut,a kod sjedinjenja vjerovnika i glavnog dužnika utrnjuju i glavni dug i poručanstva.

CONCURSUS CAUSARUMAko vjerovnik individualno određenu dužnu stvar (species) stekne na temelju valjanog pravnog razloga od nekog trećeg, a ne od dužnika (npr. nakon sklopljene kupoprodajne pogodbe s nevlasnikom, stekne kupac istu stvar kupnjem ili darovanjem od vlasnika).Ispunjenje prve pogodbe postaje nemoguće jer mu sad ovaj ne može više nabavit tu stvar. U starijem pravu je obveza u takvom slučaju uvjek utrnula.Justinijan – obveza utrnjuje samo u slučaju ako je prva obveza imala pribaviti stvar vjerovniku besplatno, te ako je i pravni razlog drugog stečenja također besplatan. (concursus causarum lucrativarum)

I confusio i concursus causarum spadaju među slučajeve gdje obveze prestaje zbog naknadno nastupile nemogućnosti ispunjenja. (Pogledat kod naknade štete)Justinijan – obveze na species načelno utrnjuju ako dužna stvar propadne slučajem (casus), a ako se radi o dužnikovoj krivnji ili zakašnjenju, dolazi načelno do naknade štete.Ako kod dvostrano obveznih ugovora utrne obveza jedne stranke zbog nemogućnosti, utrnut će načelno (izuzetak kod kupnje!) i obveza druge stranke na davanje protučinidbe.

SMRTKontraktne obveze, načelno po rimskom pravu, ne utrnjuju smrću, nego prelaze na nasljednike.

29

www.pravokutnik.net

Smću utrnjuje tražbine adistipulatora, zatim dugovi kod starijih vrsta poručanstva (sponsio i fideipromissio), obveze iz mandata i društvene pogodbe, te u starije doba stipulationes faciendi odnosno non faciendi.

Deliktne obveze, načelno, utrnjuju smrću, jer su one surogat za nekadašnju osobnu osvetu. No po klasičnom pravi već su i penalni zahtjevi, barem na aktivnoj strani prelazili na nsljednike

CAPITIS DEMINUTIOKontraktne obveze bi ipso iure prestajale zbog capitis deminucije, koja se izvorno smatralajurističkom smrću. No to se različitim pretorskim sredstvima (restitutio in integrum, fikticijske actiones utiles) nastojalo ublažiti.Deliktni zahtjevi ne utrnjuju capitis deminutione.

158. PACTUM DE NON PETENDOPactum de non petendo je u klasičnom pravu neformalni otpust duga koji nema učinka po civilnom pravu jer nije contrarius actus.No, unatoč opstojnosti obveze po civilnom pravu, dobiva dužnik od pretora prigovor protiv vjerovničke tužbe (exceptio pacti conventi).Samu uz negotiim bonae fidei dokida već i neformalni pactum o otpustu duga obvezu po civilnom pravu, dakle, ipso iure.

Pactum de non petendo inperpetuum → ako se vjerovnik odriče svojeg prava trajno i zauvijek, tek je onda pactum de non petendo razlog prestaka obveze.Pactum de non petendo in tempus → ako se dužnik odrekne ostvarivanja svog prava samo za neko vrijeme, ne predleži otpust duga, nego samo priček, samo u to vrijeme će dužnik moći koristiti exceptio pacti conventi.

Kod Justinijana:Pactum de non petendo in rem → ide u prilog svim osobama koje sudjeluju u odnošaju (npr. solidarni dužnici, poruci i nasljednici)Pactum de non petendo in personam → ide u prilog samo neposrednom ugovaraču paktuma

159. PRIJEBOJ (compensatio)PRIJEBOJ (compensatio) je ukidanje obveze obračunavanjem protutražbine koju duđnik ima prema vjerovniku.

U najstarije doba, za vrijeme legisakcionog postupka, nisu rimljani poznavali prisilni sudski prijeboj. U parnici se moglo riješavati samo prijeporno pitanje. Do prijeboja je u to doba moglo doći samo dobrovoljnim ugvorom stranaka.

U vrijeme formularnog postupka ima tek nekoliko slučaja sudskog prisilnog prijeboja:a) Rimski bankar (argentarius) koji je tužio svoga klijenta morao je "agare

cum compensatione", tj. morao je po civilnom pravu uzeti u obzir čitavi poslovni odnos s klijentom i morao je već u tužbi odbiti klijentove eventualne protutražbine i utužiti smo razliku (saldo). Ako to ne bi učinio, ili ako je tražio više, izgubio bi parnicu zbog plus peticije. Dakle, prijeboj se ovdje vrši u samoj intenciji formule u kojoj se sadržan reducirani zahtjev. Mogla su se prebiti samo dospjela i istovrsna potraživanja (npr. ulje, uljem; vino vinom), ali ta potraživanja nisu trebala biti iz istog pravnog posla.

b) Bonorum emptor, kupac prezaduženikove stečajne mase, ako bi išao utjerivati tražbine koje pripadaju masi, morao je dozvoliti da tuženi odbiju od tražbine njihove eventualne protutražbine prema stečajnom dužniku. Bonorum

30

www.pravokutnik.net

emptor nije morao ili mogao znati kolika su ta protupotraživanja pa ih nije ni sam određivao u intenciji, nego je to utvrđivao sudac na temelju ovlaštenja iz kondemnacije, tako da bonorum emptor nije bio izložen odbijanju tužbe zbog plus peticje. Mogle su se kompenzirati i nedospjele trežbine i neistovrsne.

c) Uz iudica bonae fidei se po civilnom pravu uvažavao prijeboj. Sudac je mogao prebiti tražbine i iz istog pravnog posla (ex eadem causa) mada i nisu bileistovrsne (ex eadem specie). Budući da tuženi (kao i argentarij) nije za ostvarivanje prijeboja trebao tražiti uvrštenje ekscepcije u formulu, compensatio djeluje ipso iure.

Kod iudicia sricti iuris osim pod a) i b) navedenih iznimaka nije postojala mogućnost prijeboja.U Justinijanovim Institucijama se kaže da je kod iudicaa stricti iuris prijeboj uveden nekim reskriptom Marka Aurelija pomoću ekcepcije doli, koje je, dakle, iz početka imala samo posredan učinak prijeboja zbog straha od odbijanja cijele tužbe.Mogle su se prebijati istovrsne tražbine koje potječu i različitih poslova

JUSTINIJAN – postoji samo jedna vrsta prijeboja:a) tražbine moraju biti istovrsne, ali mogu biti iz različitih poslovab) prijeboj je dopušten sada kod svih akcija, obveznih i stvarnopravnihc) dužnikova tražbina mora biti likvidna – sudac je može lako utvrditid) morala je biti dospjela, no mogla je potjecati i iz naturalne obvezee) tražbine moraju redovito biti međusobne ili zamjenite; - iznomke: poruk

može prebiti protutražbinama glavnog dužnika (valjda kao da je on glavni dužnika), korealni sudužnih protutražbine svojih sudužnika ako mu pripada pravo regresa, a debitor cessus može staviti u prijeboj ne samo tražbine koje ima protiv cesionara, nego i on koje je imao protiv cedenta.

160. VRASTE KONTRAKATAGaj je uveo četverodiobu kontrakata prema obliku i načinu postanka, a i Justinijan je zadržao tu podjelu.RAzlikuju se u klasičnom pravu četiri vrste kontrakata po tome od u čemu su se sastojali razlozi zasnivanja obveza : u izgovaranju određenih riječi (verbis), upotrebi određene pisane forme (litterae), predaji stvari (re) ili neformalnom sporazumu volja (consensus).

e) Verbalni kontrakti – stipulatio, dotis dictio, insiurandum libertif) Literalni kontrakti – nomen transscripticium (expencilatio), chirographa,

synographaeg) Realni kontrakti – zajam (mutuum), ostavna pogodba (depositum), posudba

(commodatum) i ručno založn pogodba (pignus) + fiducijah) Konsenzualni kontrakti – kupnja (emptio-venditio), najam (locatio-

conductio), nalog (mandatum), i društvena pogodba (societas)

U postklasično doba razvila se i skupina inominatnih kontrakata koja se po svom načinu postanka približava realnim kontraktima (i zato i komentatori zovu "inominatnim realnim kontraktima")

U doba ZXIIP nalazimo tek nekoliko strogo formalistički obveznih ugovora, a to su u prvom redu nexum, sponsio i fiducia.

31

www.pravokutnik.net

Svi ostali neformalni ugovori, osima navedenih 4 konsenzualna kontrakta, bili su po civilnom pravu ne utuživi i zivu se pacta, pacta nuda.

VERBALNI KONTRAKTITo su kontrakti kod kojih su razlozi zasnivanja obveza u određenoj formi, tj. u izgovaranju nekih točno određenih riječi. Oni zajedno sa skupinom literalnik kontrakata čine grupu formalističkih kontrakata jer su, poput ostalih poslova starog civilnog prava, vezani uz održavanje strogih i često svečanih formi.U klasičnom pravu to su stipulacija, dotis dikcija i jusjurandum liberti, ali i u staro pravu postojale su obveze koje su nastajle verbis:

a) Nexum → kontrakt (ugovor) o zajmu, koji nastaje u oblike gesta per aes et libram. On je imao ovršnu snagu, tako da ako dužnik ne bi mogao vratiti dug u određeno vrijeme, poptpao bi pod vjerovnikovu vlast putem manus injekcije, tj. osobne ovrhe. Ali mnogi se slažu s Mitteisom koji kaže da je to neka vrsta automancipacije di dužnik koji nema para da vrati dug, sam daje sebe u manus vjerovnika da svojim radom otplati dug.

b) Vadiatura → vjerojatno najstariji formalistički verbalni kontrakt o jamstvu. Sigurno se zna o toj ustanovi da je vas jamac za činidbu nekog drugoga. U najstarijim jamčevnim ugovorima, jamac ne nastupa kao akcesorni dužnik, nego jamac obećaje da će treći to učiniti, i on jedini odgovara, jer je on jedini obligatus. Primjena: ako bi rasprava in iure pred magistratom morala biti odgođena, jamčili su vades da će tuženi pristupiti na nastavak rasprave. U klasično doba vadimonium je obećanje samog tuženika da će doći (sad je to stipulacija uz jamce)

c) Praediatura → i praedes su jamci za tuđu činidbu. Susrećemo ih kao jamce u sudbenom postupku legis akcije sacramento. Izvan procesa nalazimo ih kod ugovora s državom, kada država daje u zakup ubiranje tributa i izvođenje javni radova

LITERALNI KONTRAKTIOna vrsta kontrakata kod kojih obveza nastaje litteris. To su nomen transtripticiom (expensilatio), Chirographa i syngraphe

REALNI KONTRAKTITo su uz konsenzualne neformalni kontrakti koji su bili načelno kauzalni.Rimski realni kontrakti su : zajam (mutuum), pohrana (ostava, depositum), posudba (commodatum) i ručno-založna pogodba (pignus).Zajednio im je obilježje da obveza kod njih nastaja neformalnim izručenjem neke stvari u imovinu obveznika. Aktom takvog prijenosa stvari nastaje obveza na povratak, bilo te iste, ili istovrsnih stvari. Zbog ovog istog obilježja možemo uz realne kontrakte smjestiti i fiduciju.

KONSENZUALNI KONTRAKTIKonsenzualni kontrakti su iznimka od rimskog pravila da iz neformalnih sporazuma ne nastaje po civilnom pravu valjana obveza (kontrakt). Toj skupini pripadaju četiri kontrakta kupnja (emptio venditio), najam (locatio conductio) , društvena pogodba (societas) i nalog (mandatum). Samo u ta 4 slučajeva su iz konsenza izvirale obveze. Za sklapanje tih kontrakata nije potreban nikakva forma, ni predaja stvari, odnosno izvršenje neke činidbe (kao kod realnih konrakata), nego obveza nastaje za obje stranke već samim sporazumom consensus.

INOMINATNI KONTRAKTI

32

www.pravokutnik.net

Kod inominatnih kontrakata svaki dvostrani (sinalagmatični) sporazum o činidbi i protučinidbi (koji nije pravom nedopušten) postaje obvezatan i utuživ, dakle postaje kontraktom onim časom kad jedna stranka svoju obećanu činidbu ispuni.Od konsenzualnih kontrakata razlikuju se oni po tome što obveze stranaka ne nastaju već sporazumom o činidbi i protučinidbi, nego time što je jedna stranka svoju činidbu tek i izvršila.U tome su slični s realnim kontraktima – obvezni odnos nastaje tek time što je jedna stranka izvršila svoju činidbu da bi dobila obećanu protučinidbu – samo što se kod inominantnik kontrakata činidba se može sastojati i u nekom drugom djelovanju ili propuštanju, a kod realnih kontrakata se vraća ta ista stvar ili kod zajma istovrsna stvar.

161. VERBALNI KONTRAKTITo su kontrakti kod kojih su razlozi zasnivanja obveza u određenoj formi, tj. u izgovaranju nekih točno određenih riječi. Oni zajedno sa skupinom literalnik kontrakata čine grupu formalističkih kontrakata jer su, poput ostalih poslova starog civilnog prava, vezani uz održavanje strogih i često svečanih formi.U klasičnom pravu to su stipulacija, dotis dikcija i jusjurandum liberti, ali i u staro pravu postojale su obveze koje su nastajle verbis:

d) Nexum → kontrakt (ugovor) o zajmu, koji nastaje u oblike gesta per aes et libram. On je imao ovršnu snagu, tako da ako dužnik ne bi mogao vratiti dug u određeno vrijeme, poptpao bi pod vjerovnikovu vlast putem manus injekcije, tj. osobne ovrhe. Ali mnogi se slažu s Mitteisom koji kaže da je to neka vrsta automancipacije di dužnik koji nema para da vrati dug, sam daje sebe u manus vjerovnika da svojim radom otplati dug.

e) Vadiatura → vjerojatno najstariji formalistički verbalni kontrakt o jamstvu. Sigurno se zna o toj ustanovi da je vas jamac za činidbu nekog drugoga. U najstarijim jamčevnim ugovorima, jamac ne nastupa kao akcesorni dužnik, nego jamac obećaje da će treći to učiniti, i on jedini odgovara, jer je on jedini obligatus. Primjena: ako bi rasprava in iure pred magistratom morala biti odgođena, jamčili su vades da će tuženi pristupiti na nastavak rasprave. U klasično doba vadimonium je obećanje samog tuženika da će doći (sad je to stipulacija uz jamce)

f) Praediatura → i praedes su jamci za tuđu činidbu. Susrećemo ih kao jamce u sudbenom postupku legis akcije sacramento. Izvan procesa nalazimo ih kod ugovora s državom, kada država daje u zakup ubiranje tributa i izvođenje javni radova

162. STIPULATIOSTIPULACIJA je strogi i formalistički velbalni kontrakt koji nastaje svečanim pitanjem budućeg vjerovnika i neposednim, sukladnim odgovorom budućeg dužnika. (Spondesne mihi centum dare? Spondeo) Obje u stranke morale dakle biti prisutne, a stipulacijom se nisu mogli služiti gluhonijemi.

Sponsio izvorni oblik i vrsta stipulacije koja je kasnije ostala pristupačna samo rimskim građanima kao institut iuris civilis.Kasnije su se uz sponsiju počeli upotrebljavati i drugi oblici (npr. promittis? promitto, facias? faciam...), koji su kao institut iuris gentium, bili pristupačni i peregrinima.Svi oblici obuhvaćeni su nazivom stipulacija.Vjerovnik – stipulator, Dužnik – promissor.

Strogoća i formalizam pa čak i usmenost stipulacije je polako popuštao.Pod utjecajem helenističe civilizacije mogla se ona sklapati i na grčkom, od Severa i na različitim jezicima, ili uz pomoč tumača, glavno da se stranke razumiju, a od 472. car Leon konstitucijom kaže da stranke mogu izraziti svoj sporazum bilo kakvim riječima.

33

www.pravokutnik.net

Bio je običaj uz stipulaciju sastavljati dokaznu ispravu, koja je u carsko doba postala neoboriv dokaz o stipulaciji i tako praktički i zamijenila usmeni oblik stipulacije. Takva se isprava zvala cautio.Ona se iz dokazne listine kod Justinijana pretvara u dispozitivnu listinu. Bila je oboriva samo ako se stranka nije cijeli dan nalazila u mjestu sastavljanja stipulacione isprave. Dakle, za stipulacije se više nije zahtjevala ni prisutnost stranaka, nego samo da čitav dan borave u mjestu gdje je sastavljena stipulaciona isprava.

Stipuacija je jednostrano obvezujući kontrakt stricti iuris, ona je apstraktna obveza u kojoj se ne navodi pravni razlog obvezivanja. No i tu je došlo do modifikacija.

a) Stipulacija je formalistički čin stricti iuris i tu se primjenjuje teorija očitovanja. Ako su predviđene riječi točno izgovorene nastaje utuživa obveza i npr. prevareni ne uživa nikakve zaštite. Potkraj republike – actio i exceptio doli. No i priije toga se mogla uz stipulaciju ugovoriti posebnom stipulacijom i clausula doli kojom bi obvezanik preuzeo odgovornost za dolus.

b) Pošto je bila apstraktna obveza nije se morala, ali se mogla navoditi kauza. Tako se mogao dogoditi i sljedeći slučaj : dužnik očekuje tek od vjerovnika davanje zajma pa mu su unaprijed, prije no što uopće dobije zajam, obveže stipulacijom na davanje duga. U tom slučaju pomogao bi pretor dužniku s exceptio doli zbog koje bi bio oslobođen duga ako dokaže da kauza uopće ne postoji Querella non numeratae pecuniae – davala se u kasnije doba dužniku za isti slučaj → dužnik bi pred svjedocima ili pismom na vjerovnika ili pred magistratom izjavio da mu novac koji se obvezao platiti nikad nije isplaćen. Time bi isprava o stipulaciji bila lišena svoje moći. Bila je ograničena na 1, pa na 5, a po Justinijanu na 2 godine. Poslije toga dužnik je više ne može koristiti. Ako ju je koristio, a dokažese da je novac ipak isplaćen, mora vratiti dvostruko. Exceptio non numeratae pecuniae – davala bi se dužniku ako bi već bio tužen ispunjenje stipulacije. Kod ekscepcije doli dužnik dokazuje da kauza ne postoji, a kog querelle non numeratae pecuniae vjerovnik dokazuje da kauza postoji.

U Justinijanovom pravu, stipulacija postaje kauzalni pravni posao, te je u pomanjkanju ili kod nedozvoljene kauze bila ništava.

Stipulatio certa – kojom se obvezuje na točno određenu svotu novaca (dare certam pecuniam) ili točno određenu stvar (dare certam rem) . Sve ostale stipulacije bile su stipulatio incerta.

Actio certa creditae pecuniae – vjerovniku za utuženje tražbine iz stipulatio carta ako se radio o paramaCondictio carta rei – ako se radi o stvari

Actio incerti ex stipulatu – pripada vjerovnika ako je stipulatio incerta.

163. LITERALNI KONTRAKTIOna vrsta kontrakata kod kojih obveza nastaje litteris. To su nomen transtripticiom (expensilatio), Chirographa i syngraphe

NOMEN TRANSTRIPTICIUM (expensilatio)To je bio literalni (jedini) kontrakt rimskog cvilnog prava.

34

www.pravokutnik.net

Po vladajućem mišljenju nastaje obveza iz literalnog kontrakta upisivanjem u vjerovnikovu blagajničku knjigu – codex accepti et expensi.U kasnije republikansko doba obično jke pater familias svoja dnevna poslovanja zapisivao u svo dnevnik (adversaria ili aphermis), a na kraju mjeseca je to upisivao u codex accepti et expensi.To je bila neka vrst blagajničke knjige koja je iskazivala kretanje i stanje gotova novca. Na jednoj stranici ili u jednom stupcu su se bilježili primici, a na drugoj stranici ili u drugom stupcu izdaci. Među izdacima su se upisivala i takva plaćanja kojima se osnivao dug, odnosno tražbina, te dužnikova obveza nastaje upravo upisivanjem u codex.

U gajevo doba postojale su dvije vrste takvih upisa: nomina arcaria, nomina transcripticia.

a) Nomina arcaria → to su upisi o svotama koje su uistinu efektivno isplaćene, npr. u ime zajma. No u takvom slučaju ne nastaje obvez upisivanjem codex, nego nastaje onom isplatom i pravnim poslom koji se na nju nadovezuje. Taj upis služi samo kao dokaz ili pribilješka o obvezi koja izvan toga već postoji.

b) Nomina transcripticia → tvore samostalan razlog postanka obveze po samom upisu. Nije potrebno za postanak obveze nikakav prethodni drugi pravni posao. Upis o izvršenoj isplati fingira isplatu, te obligatio litteris nastaje mada efektivna isplata i nije uslijedila. Gaj razlikuje:

Transscripticio a re in personam – služila je pretvaranju neke već postojuće obveze u obveu litteris. Npr. dug iz kupoprodaje, najma ili društvene pogodbe, dakle iz kauzalne obveze bona fidei, mogao pretvoriti u ekspenzilaciju, apstraktnu literalnu obvezu stricti iuris. (Upiše da mu je ovaj isplatio kupovninu u acceptio i onda da mu daje u zajam (fiktivni) u stupac izdataka.)

Transscripticio a persona in personam – služila je za izmjenu osobe dužnika u nekoj postojećoj obvezi. (Valjda bi upisao pod primitke da mu je dosadašnji dužnik isplatio, a pod izdatke da mu je sad neko drugi tolko dužan). Obveza dosadašnjeg dužnika, koje je mogla počivati ne bilokakvom pravnom razlogu, time bi utrnula, a novi dužnik duguje iz literalnog kontrakta temeljem samog apstraktnog upisa.

Nomina transcripticia u Gajevo doba služe novaciji, bilo da se među istim osobama mijenja samo pravni razlog obveze, ili se i mijenja i pasivni subjekt (pasivna delegacija), dakle, slično kao i kod novacione stipulacije.Ne zna se da li su ranije literalni kontrakti služili i za zasnivanje samostalnih obveza ili su oduvijek bili samo sredstvo novacije.

Iz literalnog kontrakta nastaje jednostrana obveza stricti iuris na platež određene novčane svote, koja se utužuje akcijom cartae creditae pecuniae.

Literalnom kontraktu ne može se dodati uvjet, ali može rok.Nomen transscripticium-om su samo rimski građani mogli postati vjerovnici, a između Prokulaovaca (ne) i Sabinaca (da) postojao je spor da li su na pasivnoj strani mogli biti peregrini.

164. CHIROGRAPHA I SYNGRAPHAELiteralni kontrakti kod peregrina.

U grčkom pravu i helenističkom svijetu bio je u upotrebi pismeni kontrakt u obliku zadužnice, gdje bi dužnik redovito priznavao svoju obvezu iz (fiktivnog) zajma. Dužnik je bio ovbezan već samim aktom izdavanja takve zadužnice u kojoj izjavljuje da nešto duguje ili da će nešto dati Chirograpum i syngrapha imale su u grčkom pravu dispozitivni te su sadržavale apstraktnu obvezu.

35

www.pravokutnik.net

SYNGRAPHAE → listine sastavljene pred svjedocima objektivno (slično današnjim zapisnicima), koncipirane u trećem licu, utvrđuja da je određena osoba dužna stanovitu svotu određenoj drugoj osobi. U egiptu su ih sastavljali notari ili bankari. Na ispravi je pečat njenog sastavljača i svjedoka, a svjedoci pored pečata stavljaju i svoja imena.

CHIROGRAPHA → su subjektivno koncipirane isprave. Pisag govori ovdje u prvom licu, a kako je to redovito sam dužnik, priznaje on tom ispravom dug stanovite novčane svote prema vjerovniku.Roma parla, Orient scrive.

Kada je Karakalina constitutio Antoniniana proširila rimsko građanstvo, a time i rimsko civilno pravo na područje čitavog carstva, izgubile su te helenističke isprave značaj literalnih kontrakata, tj. značaj dispozitivnih isprava jer je i onamo prodrla rimska stipulacija, koja je te isprave postisnula Ali i one su utjecale na stipulaciju jer smo već vidjeli da je ona kod Justinijana pretvorena u literalni kontrakt, koji poslije dvije godine djeluje apstraktno jer se tada više ne može dokazivati da causa ne postoji.

165. REALNI KONTRAKTITo su uz konsenzualne neformalni kontrakti koji su bili načelno kauzalni.Rimski realni kontrakti su : zajam (mutuum), pohrana (ostava, depositum), posudba (commodatum) i ručno-založna pogodba (pignus).Zajednio im je obilježje da obveza kod njih nastaja neformalnim izručenjem neke stvari u imovinu obveznika. Aktom takvog prijenosa stvari nastaje obveza na povratak, bilo te iste, ili istovrsnih stvari. Zbog ovog istog obilježja možemo uz realne kontrakte smjestiti i fiduciju.

Gaj u Institucijama navodi samo zajam kao realni kontrakt, au Justinijanovim Institucijama i Digesta navode uz mutuum i depositum, commodatum i pignus. Oni su bili i pije poznati, ali su isprva bili zaštićeni samo pretorskim formulama in factum, a tijekom vremena su u klasično doba bili preuzeti u civilno pravo i priznati civilnom kontraktina. Zato kod Gaja nalazimo za depositum i commodatu tužbene formule i in ius conceptae i in facum conepta. Oni nisu bili u Gajevo vrijeme uvršteni u realne kontrakte jer se smatralo da obveza nastaje "re" samo kad se prenosi vlasništvo na drugoga koji preuzima obvezu na restituciju. (Zato danas neki ovdje uvrštuju i fiduciju).Kod pohrane i posudbe prelazi samo detencija stvari, a kod ručno založn pogodbe posjed stvari. No na temelju da u svim tim kontraktima osnivanje obveze dolazi time što stvar prelazi iz vjerovnikovih u ruke dužnika, a on se obvezuje na povratak, uvršteni su i ovi ostali u realne kontrakte.166. ZAJAM (mutuum)ZAJAM je ugovor koji nastaje time što jedna stranka (zajmodavac) predaje u vlasništvo drugoj stranci (zajmoprimcu) stanovitu količinu novca ili drugih zamjenjivih stvari s uglavkom da zajmoprimac imade vratiti jednaku količinu stvari iste vrste i kakvoće. Zajamska pogodba postaje perfektna tek momentom prijelaza vlasništva od zajmodavca na zajmoprimca.

Budući da su predmetom zajma samo novac ili druge zamjenjive stvari (npr. ulje, žito), a ove su res nec mancipi, prenosi se njihovo vlasništvo pukom tradicijom.

Zajmoprimac se obvezuje povratiti samo jednako količinu istovrsnih stvari. Ako bi se obvezao vratiti nešto drugo radilo bi se o mjeni (permutatio) , a ako bi se obvezao na povratak istih tih stvari (eadem species) bila bi to ostavna ili posudbena pogodba (depositum ili commodatum).

36

www.pravokutnik.net

Zajam je negotium stricti iuris – jedini od realnih kontrakata – i jednostrano obvezujući (unilateralni) ugovor: zajmoprimac je obvezni dužnik, a zajmodavac je ovlašteni vjerovnik.

Kao ugovor iuris gentium uporabiv je i za peregrine. Strogost i jednostranost tumače mnogi time što je kao neformalni zajam zamijenio stari neksum.

Za ostvarivanje zajamske tražbine pripadala je vjerovniku, zavisno o tome da li je predmat zajma bio novac ili stvar actio (condictio) certae creditae pecuniae i condictio certae rei. (Po Justinijanu nazvana condictio triticaria)Nije mu pripadala neka posebna tužba iz zajma, koja b u formuli označavala zajam kao pravni razlog dugovanja, nego se vjerovnik služio kondikcijama koje su bile formulirane apstraktno, te su se upotrebljavale i u drugim slučajevima civilnih obveza stricti iuris na certum, kao i kod stipulacije certi.Pošto je vjerovnik morao dokazivati da je zajam izručio, dužnik daje u svrhu budućeg dokaza vjerovniku zadužnicu.I tu se primjenjuju querella non numeratae pecuniae i exceptio non numeratae pecuniae. (zanči, ako dužnik izda zadužnicuu očekivanju isplate zajma a do toga ne dođe)

Kamate su se za zajam mogle dogovoriti isključivo posebnim ugovoro, nisu bile moguće uz zajam. Tako da su se ugovarale posebnom stipulacijom (stipulatio usurarum). Vjerovnik jednom akcijom utužuje iz zajma samo glavnicu, a drugom akcijom kamate iz stipulacije. Kod nenovčanih zajmova je u kasnijem carstvu priznata kamatna obveza i nudo pactu.

Sebatus consultum Macedonianum (za Vespaijana) – zabranjuje davanje zajma sinu obitelji bez očeva pristanka. Povratak zajma nije se mogao tražiti ni nakon što sin postane sui iuris. (Htjelo se da se ne računa na to da stari umre). Obveza iz takvog zajma je naturalis obligatio. Neutuživa, ali ako se ispuni i nepovratna.

POMORSKI ZAJAM (faenus nauticum; pecunia traiecticia) – Vjerovnik daje novac koji se ima prevesti brodom prko mora, ili se za taj novac ima kupiti roba koje će biti prevezena brodom preko mora. Zajam će biti vraćen samo u slučaju ako brod, odnosno tovar, stignu sretno na odredište. Takav je zajam imao funkciju pomorskog osiguranja te se premija plaćala u obliku kamata (usurae maritimae). U klasičnom pravu te kamate nisu bile ograničene, a Justinijan ih ograničava na 12%. Za ugovor takvog zajma i kamata bio je dostatan nudum pactum.

167. PIGNUS, FIDUCIJA,HIPOTEKAVidi pod založno pravo

FIDUCIJAUz mancipaciju ili in iure cesiju, koje su služile za prenošenje vlasništva, mogao se ugovoriti posebni fiducijarni uglavak kojim se stjecatelj (fiducijar) obvezuje da će vlasništvo stvari remancipacijom ili in iure cesijom prenijeti natrag na otuđivaoca (fiducijanta) kad se ispuni dogovorena svrha.

Fiducia cum creditore → prenosilo se vlasništvo na vjerovnika radi osiguranja neke njegove tražbine, a nakon isplate tražbine, vjerovnik bi prema fiucijarnom uglavku, imao vlasništvo povratiti dužniku. U tom je svojstvu bila preteča ručnog zaloga i ručnozaložne pogodbe.Fiducia cum amico → prenosilo bi se na drugoga vlasništvo u svrhu pohrane ili porabe, te je ona u tom svojstvu kasnije zamijenjena ostavnom i posudbenom pogodbom (depositum i commodatum) kod kojih se ista svrha postiže i bez prenošenja vlasništva.

37

www.pravokutnik.net

S vemenom je taj uglavak postao samostalan obvezni ugovor koji je postao utuživ samostalnom civilnom obveznom tužbom actio fiduciae.Actio fiduciae directa – fiducijant traži povratak vlasništva stvariActi fiduciae contraria – fiducijar ostvaruje svoje eventualne protuzahtjeve protiv fiducijanta (npr. troškove i izdatke oko stvari).Osuđenika bi stizala i infamija.

Tako je fiducijarni uglavak postao utuživim civilnim kkontraktom, a jerse zbivao prijenos vlasništva, može se uvrstiti među realne kontrakte, premda mu rimski pravnici to svojstvo nisu previše isticali.

168. OSTAVNA POGODBA (depositum ) OSTAVNA ili POHRAMBENA POGODBA (depositum) je realni kontrakt kojim jedna stranka (deponent) predaje drugoj stranci (depozitar) pokretne stvari s uglavkom da ih besplatno čuva i na zahtjev povrati. (Ukoliko bi se na čuvanje davale nekretnine morali su se poslužiti fiducijom cum amico)

Depositum je nepotpuno dvostrano obvezni ugovor (contractuc bilateralis inequalis). Deponent ima tražbinu protiv depozitara na povratak stvari, dok depozitar ima eventualne zahtjeve protiv deponenta.Ostava spada u iudica bona fidei

Dužnosti depozitara:- stvar čuvati i na zahtjev ili po isteku roka povratiti s priraštajem i svim plodovima- u slučaju propasti ili štete na stvari odgovara samo za dolus (i culpa lata)- osuđenog depozitara stizava infamija- zvoje zahtjeve protiv depozitara ostvaruje deponent s actio depositum directa

Dužnosti deponenta:- dužan nadoknaditi eventualne nužne i korisne troškove i izdatke za stvar- dužan je nadoknaditi štetu koju stvar depozitaru eventualno prouzroči- on odgovara za svaku krivnju i nepažnju- depozitar ostvaruje te svoje zahtjeve protiv deponenta s actio depositum contraria

Posebna pravila vrijedila su za tri posebna oblika ostavne pogodbe:a) Depositum miserabile ili necessarium – pretor je predvidio u svom ediktu posebnu

akciju in duplum ako je depozit učinjen prigodom teških javnih ili privatnih nepogoda i nesreća . Ovdje se radi o prilikama gdje ne postoji slobodan izbor povjerljive osobe.

b) Depositum irregulare – ako se u pohranu dao novac ili druge zamjenjive stvari s time da ih depozitar smije potrošiti i vrstiti samo istu količinu i vrstu. Čuvar postaje vlasnik novca. Prvo su se tu primjenjivala sva pravila, dužnosti i tužbe zajma, ali se posćinje shvaćati da to nije toliko kreditini odnošaj, dakle u interesu depozitara nego da se ovdje radi o interesu deponenta pa se počinje taj slučaj gledati kao ostavna pogodba (depositum irregulare). Vjerovniku se davala actio depositi koja je bila iudicium bona fidei, za razliku od prijašnje actio certae creditae pecuniae koja je akcija stricti iuris.

c) Sekvestracija – više osoba predaje stvar trećemu (sekvestru) u pohranu, time da je sekvestar mora izručiti samo pod određeni uvjetima i samo onome koji je tim uvjetima ili svrhom sekvestracije označen. Najčešći je slučaj da se za vrijeme trajanja parnice prijeporna stvar preda ssekvestru time da je on ima izručiti stranci koja pobijedi u

38

www.pravokutnik.net

parnici. Sekvestar uživa posjedovnu zaštitu (uz založnog vjerovnika i prekarista bio je on izvedeni posjednik). On ne mora i nesmije stvar vratiti na svakodobni deponentov zahtjev, nego tek po ispunjenju određenih uvjeta povratka. Protiv njega upotrebljavala se actio depositi sequestraria.

169. POSUDBA ( commodatum ) POSUDBA je realni kontrakt kojim jedna stranka (posudilac, komodant) predaje drugoj stranci (posudovniku, komodataru) određenu stvar na besplatnu upotrebu time da je primalac ima nakon određenog vremena ili nakon dogovorene upotrebe vratiti. Posuđivati se mogu i pokretne i nepokretne stvari.BESPLATNOST je bitna karakteristika posudbe jer ako se daju pare, to je najam, a ako se da neka stvar to je inominatni kontrakt.

Komodatar je samo DETENTOR, kao i depozitor. Zato kodant ne mora biti vlasnik.

Predmetom posudbe mogu biti samo nepotrošne stvari jer se po upotrebi moraju vratiti, iznimno i potrošne samo radi pokazivanja (per pompam vel ostentantionem)

Commodatum je nepotpuno dvostrano obvezni ugovor (contractuc bilateralis inequalis) te pripada među iudicia bonae fidei. tj, stranačke obveze se ravnaju prema načelima poštenja i povjerenja u prometu.

Dužnosti komodatara:- smije stvar upotrebljavati samo kako i do kad je dogovoreno, ako ništa nije

dogovoreno onda onako kaoko je upotrebljava i sam komodant – u protivnom počinja furtum usus

- dužan je snositi primjerene redovite troškove uzdržavanja stvari (npr. hraniti roba)

- povratiti stvar sa savim priraštajima i plodovima nakon ugovorenog vremena, odnosno nakon vremena za kojeg je stvar mogao upotrijebiti makar i nije

- kod propasti i pogoršanja stvari odgovara za svaku krivnju, a po klasičnom pravu i za kustodiju

Komodantu je za ostvarenje njegovih zahtjeva protiv komodatara pripala actio commodati directa

Dužnost komodanta:- naknada izvanrednih troškova oko stvari- naknada šteteZa eventualne protuzahtjeve dobio je komodatar actio commodti contraria.

170. RUČNO-ZALOŽNA POGODBA ( contractus pigneraticus, pignus) RUČNO-ZALOŽNA POGODBA je realni kontrakt koji nastaje time što jedna stranka (založni dužnik) predaje drugome (založnom vjerovniku) neku pokretnu ili nepokretnu stvar u zalog za osiguranje vjerovnikve tražbine time da založni vjerovnik ima stvar povratiti kad prestane založno pravo.

Predajom stvari u ručni zaog stječe vjerovnik na stvari založno pravo (pignus), koje je stvarno pravo i zato djeluje prema svakome. No istodobno dolazi predajom stvari i do realnog kontrakta između dužnika i vjerovnika, dakle, do obveznog odnosa koji djeluje samo između njih dvojce

Založnom vjerovniku pripada na stvari posjed, zaštićen posesornim interdiktima mada nema volje posjedovati stvar kao vlasnik. (izvedeni posjed)

39

www.pravokutnik.net

Contractus pigneraticus je nepotpuno dvostrano obvezni ugovor, a stranačke se obveze prosuđuju prema načelima bonae fidei.

Založni vjerovnik:- dužan je povratiti stvar čim prestane založno pravo, tj. čim utrne osigurana

tražbina- ako je prodao zalog eventualni višak (suprfluum, hyperocha) pripada založnom

dužniku- dužan je stvar čuvati kao diligens pater familias- odgovara za za svaku krivnju sve do culpae levisZaložni dužnik ima protiv založnog vjerovnika actio pigneratica directa za ostvarenje svog zahtjeva.

Založni dužnik:- naknada štete i naknada izdataka za stvar- svaka krivnja do culpa levis jer je i on bio na ugovoru interesiranZaložni vjerovnik ima protiv založnog dužnika actio pigneratica contraria.

Pignus irregulare – analogno s depositum irregulare.171. KONSENZUALNI KONTRAKTIKonsenzualni kontrakti su iznimka od rimskog pravila da iz neformalnih sporazuma ne nastaje po civilnom pravu valjana obveza (kontrakt). Toj skupini pripadaju četiri kontrakta kupnja (emptio venditio), najam (locatio conductio) , društvena pogodba (societas) i nalog (mandatum). Samo u ta 4 slučajeva su iz konsenza izvirale obveze.Za sklapanje tih kontrakata nije potreban nikakva forma, ni predaja stvari, odnosno izvršenje neke činidbe (kao kod realnih konrakata), nego obveza nastaje za obje stranke već samim sporazumom consensus.

Konsenzualni kontrakti su dvostruko obvezni ugovori. Kupnja, najam i društvena pogodba su nužno dvostrani ugovori, tj. sinalagmatični ugovori. Sve su stranke međusobno vezane na neku činidbu, svaka strana je ujedno i vjerovnk i dužnik.Mandat je contractus bilateralis inequalis.Nužna dvostranost kupnje i najma očituje se već i u njuhovom dvorječnom nazivu: emptio venditio, locatio conductio, a osim toga i u posebnim nazivima tužbi koje pripadaju svakoj stranci (actio empti za kupca, actio venditi za prodavaoca; actio locati za najmodavca, actio conducti za najmoprimca.Zbog dvostranog značaj sinalagmatičnih ugovora ne može ni jedna stranka tražiti od druge ispunjenje ako nije i sama spremna svoju činidbu ispuniti. U protivnom slučaju bit će tužba odbijena zbog prigovora protustranke – exeptio non adimpleti contractus.

Kako se sklapaju nudo consensu, mogu se dokidati i neformalnim sporazumom, contrarius consensus, mutuus dissensus, ako još ni jedna stranka nije ispunila svoju činidbu.172. KUPOPRODAJNA POGODBA ( emptio venditio) KUPOPRODAJNA POGODBA je konsenzualni ugovor koji nastaje time što jedna stranka (prodavalac, venditor) obećaje drugoj stranci (kupac, emptor) prepustiti neku stvar, a druga stranka obećaje prodavaocu za stvar platiti određenu svotu novca kao kupovninu.

Ona proizvodi samo obligatorne učinke. Ne prenosi se samom pogodbom vlasništvo ili posjed prodane stvari, a niti na prodavaoca kupovnina. Dakle sama pogodba nema stvarnopranog učinka.

Sam prijenos stvari i cijene događa se posebnim aktom, tradicijom. Ona ne spada u postanak nego u ispunjnje obveze. Kupoprodajna pogodba je prema tome samo

40

www.pravokutnik.net

pravni razlog (causa) za prijenos stvari, odnosno novčane cijene, dakle pravni razlog za tradiciju

Kupnja isprva nije bila priznata kao obligatorni konsenzualni kontrakt. Većinom se misli da se kod mancipativne kupnje onaj neobavezni prethodni dogovor postepeno odvojio od aktamancipacije te zadobio značaj samostalnog ugovora iz kojeg nastaje obveza.

Kupoprodajna pogodba nastaje čim su se stranke sporazumjele o predetu i o cijeni.

Predmetom kupoprodaje mogu biti sve stvari koje su u prometu i koje su otuđive: tjelesne i netjelesne, pokretne i nepokretne. Pošto se ne prenosi vlasništvo – i tuđe stvari, ali je vlasniku pridržano pravo reivindikacije.Mogu biti i buduće stvari:emptio rei sperate: predleži uvjetna kupnja, stranke će biti obvezane samo utoliko ukoliko stvari doista nastanu i samo u onom opsegu u kojem nastanuemptio rei spei: predleži bezuvjetna kupnja, no rizik postanka stvari snosi kupac jer on kupuje samo nadu na dobitak

173.KARAKTERISTIKE KUPOVNE CIJENEŠto se tiče kupovne cijene (pretium) vrijede sljedeća pravila:

a) Kopovnina se mora sastojati iz novca (NUMERATA PECUNIA). Prevladalo to mišljenje Prokulovaca

b) Kupovnina mora biti određena (PRECIUM CERTUM) ili barem odrediva po nekim objektivnim sigurnim okolnostima, tako da se glede njezine vidsine ne mora sklapati više nova pogodba. U Justinijanovo vrijeme cjena se može prepustiti primjerenoj rasudbi trećeg. Predleži uvjetna kupnja.

c) Kupovnina mora biti PRECIUM VERUM, tj ozbiljno mišljena.d) Po klasičnom pravu ne mora biti precium iustum, tj u nekom srazmjeru s

pravom vrijednosti stvari. U Justinijanovo doba cijena ne smije biti manja od polovice prave vrijednosti predmeta.

LAESIO ENORMIS → Ako kupovnina ne bi dosizali ni polovicu stvarne vrijednosti stvari, mogao je prodavalac tražiti razvrgnuće kupnje., tj. povratak predmeta uz restituciju kupovnine. Kupac je pak mogao izbjeći razvrgnuće time što bi nadoplatio razliku cijene do prave vrijednosti stvari. U toj ovlasti sadržana je za kupca facultas alternativa.

174. ODGOVORNOST STRANAKA IZ KUPOPRODAJEPošto je kupoprodaja sinalagmaični kontrakt, obveza nastaju i za prodavaoca i za kupca.Kupac svoja potraživanja od prodavaoca ostvaruje akcijom empti, a prodavalac svoje protiv kupca akcijom venditi.

Kupac je dužan :- platiti kupovninu- platiti i ofecijelne kamate od dana kad mu je predan kupljeni predmet- preuzeti stvar (prodavalac ga može akcijom venditi siliti da pruzme stvar)

41

www.pravokutnik.net

Prodavaoc je dužan: a) stvar čuvati i odgovarati za nju do časa predajeb) izručiti je kupcu, tj. pribaviti mu mirni posjed stvaric) nakon predaje stvari odgovarati za evikcijud) nakon predaje jamčiti za skrivene mane i nedostatke stvari

- dok stvar ne bude predana kupcu odgovara prodavac za svaku krivnju, a neki misle da je po klasičnom pravu odgovarao i za kustodiju

- U Justinijana je mora čuvati kao diligens patr familias, svaka krivnja, ne kustodija i viša slia

PERICULUM EST EMPTORIS → Ako prodana stvar određena kao species propadne kod prodavaoca, na način za koji on ne odgovara, prodavalac će prema općim načelima biti oslobođen svake obveze. No protivno pricipu sinalagmatičnosti obveza, kupac će ipak morati platiti kupovninu mada nije stvar dobio. To se u Justinijanovom pravu izražava principom "Periculum est emptoris" (Dakle, kupac snosi rizik?)Ograničenja:

a) Ne vrijedi kod generične kupnjeb) Kod mješovito generičnih stvari, i stvari koje se trebaju odvagnuti načelo

djeluje tek kada se izluče odnosno odvagnuc) Kod kupnje sklopljene pod susupenzivnim uvjetom po nastupa uvjetad) Ne vrijedi ako bi stvar propala intervencijom državee) Bilo je dispozitivne naravi, stranke su se mogle drugačiji dogovoritif) Prodavalac je morao kupcu izručiti eventualne koristi koje je imao od tog

načela, npr. sve tužbe protiv trećeg ili ono što je već utužio d trećeg koi je uništio stvar (actio legis Aquiliae, rei vindicatio, actio furti, condictio furti)

Justinijan opravdava to pravilo time što kupac koji snosi rizik ima i koristi (npr. plodovi, priraštaj) od časa sklopljene pogodbe.

Mirni posjed stvari – prodavalac nije bio dužan kupcu pribaviti vlasništvo stvari već samo miran posjed i uživanje stvari tako da mu je nitko ne može redovnim pravnim putem iz posjeda oduzeti, evicirati.Takav prijenos nesmetanog posjeda zovu izvori obično "vacuam possessionem tradere". Dakle, prodavačeva je obveza upravljena na "facere", a ne na "dare".Zato je kupoprodajna pogodba valjana i ako prodavac nije bio vlasnik.

U Justinijanovom pravu vlasništvo prelazi na kupca samo ako je osigurao ili isplatio kupovninu, ili ako mu ju je prodavalac bez osiguranja kreditirao.

175. ODGOVORNOST PRODAVAOCA ZA NEDOSTATKEODGOVORNOST PRODAVAOCA ZA PRAVNE NEDOSTATKE STVARI

Prodavalac nije dužan pribaviti kupcu vlasništvo. Dakle nije odgovoran za pravne nedostatke same po sebi. On ne odgovara ako bi se neko drugi javio da ima vlasništvo ili neko drugo stvarno pravo na stvari, nego tek ako bi treći putem parnice ili interdikta stvar kupcu oduzeo iz posjeda.

Osgovornost za evikciju razvijala se postepeno:Actio auctoritas → najstariji slučaj jamstva za evikciju, vezan uz mancipaciju. Ako bi vlasnik stvari podigao reivindikacionu parnicu protiv mancipatara, mancipant mu je bio dužan pomoći ili preuzeti parnicu na sebe. Ako to nije htio ili ga nije uspio obraniti

42

www.pravokutnik.net

imao je mancipatar actio auctoritas protiv njega na povratak dvostrukog iznosa kupovnine. Ta akcija in duplum imala je deliktni značaj

Mogao se mancipant i stipulacijom (stipulatio duplae, pecuniae) na povratak dvostruke kupovnine u slučaju evikcije.

Kupac je u 1. st dobo pravo akcijom empti prisiliti prodavaoca da se obveže stipulacijom duplae.Konačno je došlo do toga da sama kupoprodajna pogodba sadrži jamstvo ze evikciju. Tako da sada kupac podiže tužbu iz samog ugovora actio empti kojom traži naknadu punog interesa.Pretpostavka odgovornosti prodavaoca za evikciju je da je kupac obavijestio prodavaoca o parnici koju je treći zapodjenuo protiv kupca, kako bi mu prodavaoc u parnici mogao pomoći.

Do prodavaočeve odgovornosti dolazilo e načelno samo u slučaju ako bi stvar kupcu uspješno evincirana. Iznimke:

a) Kupac je mogao akcijom empti tražiti naknadu interesa mada je zadržao posjed stvari, ali ne po kupoprodajnoj pogodbi (npr. ponovom kupnjom od prvog vlasnika)

b) Kupac nije morao čekati da dođe do evikcije, nego je odmah mogao upotrijebiti akciju empti ako mu je prodavaoc dolozno prodao tuđu stvar

c) Kupac je mogao zadržati kupovninu dok je tekla protiv njega parnica o vlasništvu (exceptio evictionis imminentis)

ODGOVORNOST PRODAVAOCA ZA FAKTIČNE NEDOSTATKE STVARI Uz odgovornost za evikciju postoji odgovornost prodavaoca za faktičke nedostatke prodane stvari. Pretpostavke:

a) da se radi o manama zbog kojih se stvar ne može uredno upotrebljavati, ili joj bitno umanjuju vrijednost

b) da su ti nedostaci postojali već u času prodaje

c) da se radi o skrivenim i neupadljivim nedostacima, a ne o tkvim koji se očigledno zapažaju ili se po nekim znacima mogu odmah prepoznati (npr. sljepoća)

d) da kupcu te mane nisu bile poznate, niti ih je mogao kraj običajne mjere pažljivosti prigodom kupnje upoznati

Akcija de modo agri → najraniji slučaj jamstva za faktičke nedostatke vezan je također uz mancipaciju kao realnu kupnju. Ako je prodavalac pri mancipaciji zemljištao naveo netočne podatke o veličini zemljišta odgovarao je po Zakoniku XII ploča akcijom de modo agri za dvostruku vrijednost površine koja nedostaje.

Kod svake kupnje mogao je prodavaoc preuzeti odgovornost za faktičke nedostatke stipulacijom.

Kod konsenzualne kupnje razvila se odgovornost za faktičke nedostatke u kasnije republikansko doba već u samom konsenzualnom ugovoruu. Ako je prodavaoc nastupao dolozno, tj. svjesno kupcu zatajio neke mane ili bi lažno pripisivao neka

43

www.pravokutnik.net

svojstva koja ona nema imao je kupac actio empti kojom je mogo tražiti odštetu za nedostatke.

Kurulski edili su isprva ediktom obznanili da prodavaoc treba javno obznaiti mane svojih životinja i robova, a za eventualne ostale se obvezivao stipulacijom.Postupno uveli da prodavaoc uvijek odgovara za mane, bez obzira da li je on sam znao za njih ili ne. I kupcu su pripadale po izboru dvije edilske tužbe:

Actio redhibitoria → mogao je u roku od šest mjeseci tražiti razvrgnuće kupnjeActio quanti minoris → u roku godinu dana mogao je kupac tražiti srazmjerno sniženje cijene.

U Justinijanovom pravu protegnuto je jamstvo kurulskih edila na kupnje svih stvari, a ne samo robova i životinja. Odgovaro je sada prodavaoc i za sva neformalna obećanja i izjave u pogledu kvalitete stvari.Kupac zadržava ili akciju redhibitoria ili akciju quanti minoris, a ima i akciju empti na naknadu svekolike štete, pozitivnog interesa (tj štete koju trpi jer ugovor nije valjano ispunjen).

176. UZGREDNI UGLAVCI UZ KUPOPRODAJUUz kupnju kao negotium bonae fidei mogli su se ugovoriti različiti uzgredni uglavci (pacta adiecta), koji su se također utuživali tužbom iz kupoprodajnog ugovora. (akcijom epti, venditi)

Lex commissoria → prodavalac si pridržava pravo da odstupi od ugovora ako kupac na vrijeme ne isplati kupovninu. Smatralo se da dolazi do kupoprodajnog ugovora pod rezolutivnim uvjetom.

In diem addictio → prodavalac si pridržava pravo da u određenom roku smije stvar prodati boljem kupcu. Prvotni kupac ima facultas alternativa da ponudi toliko koliko nudi novi kupac. Po nekim rješenjima bio je to negativni suspenzivni uvjet, a po nekima rezolutivni.

Lex commissoria i in diem addictio imaju stvarnopravni učinak jer razvrgnućem kupnje vlasništvo ipso iure prelazi natrag na prodavaoca.

Obligatorni učinak su ostvarivali, i to samo među ugovornim strankama i bili su utuživi akcijom in personam:

Pactum displicentiae → uglavak kojim si kupac pridržava pravo da razvrgne kupnju izjavom da mu se stvar ne sviđa. To je morao učiniti do određenog roka. (tzv. kupnja na ogled, na probu). To se smatralo kao rezolutivni uvijet, uglavnom.

Pactum de retroemendo → prodavalac si pridržava pravo da prodanu stvar unutar određenog vremena natrag kupi; vrijedi prvotna cijena, ako nije drugačije ugovoreno

Pacrum de retrovendento → kupac pridržava pravo da istu stvar natrag proda, vrijedi prvotna cijena, ako nije drugačije dogovoreno

Pactum protimiseos → prodaja s pridržajem prava prvokupa177. NAJAMNA POGODBANAJAM je konsenzualni sinalagmatični ugovor kojim se jedna stranka obvezuje za određenu novčanu naplatu prepustiti drugoj stranci na porabu i korištenje određenu stvar (locatio conductio rei: najam i zakup), ili jod dati na raspolaganje svoju radnu snagu (locatio conductio operarum: ugovor o službi) ili joj izvršti neko djelo (locatio conductio operis: ugovor o djelu), a druga se stranka obvezuje platiti za to određenu svotu novaca (merces)

44

www.pravokutnik.net

Isprva je i najam bio posao za gotovo iz ruke u ruku kao i nekadašnja realna kupnja. Konsenzualnim kontraktom s obligatornim učincima postao je tak u kasnije republikansko doba.Najam je uvjek naplatan (besplatna poraba stvari bila bi posudba). Rimljani su ga smatrali ugovorom koji je vrlo srodan kupoprodaji.Za ostvarivanje međusobnih stranačkih prava i dužnosti pripadala je lokatoru actio locati protiv konduktora, a ovome actio conducti protiv lokatora.Obje su tužbe iudicia bonae fidei, stranke odgovaraju za svaku krivnju (dolus i culpa levis) , a njihove dužnosti prosuđuju se po načelima poštenja i povjerenja uprometu.

178. LOCATIO CONDUCTIO REI Predmetom najma može biti svaka nepotrošna stvar, pokretna i nepokretna, a i neka prava (pravo uživanja (ususfructus), emfiteuza i superficies).

Najamna je pogodba sklopljena čim su se stranke sporazumjele o predmetu pogodbe i najamnini.Najmodavac se obvezuje prepustiti najmoprimcu porabu i korištenje stvari (frui, per frui licere)Locatio conductio rei obuhvaća slučajeve gdje se prepušta samo poraba stvari (današnji najam, npr. najam stana), kao i slučajeve gdje se prepušta poraba i uživanje plodova stvari (današnji zakup, npr. zakup poljoprivrednog zemljišta)

Obveze locatora (najmodavac):- predati stvar i omogućiti njenu porabu i korištenje za ugovoreno vrijeme- on predaje stvar samo u detenciju (najmoprimac ima samo obligatorni zahtjev za

naknadu štete protiv locatora, ništa protiv trećih)- dužan je stvar održavati u uporabljivom stanju pa snosi nužne i korisne troškove i

druge terete na stvari, nužan je nadoknaditi conductoru nužne troškove- jamči za mirnu uporabu u korištenje - odgovara za štetu zbog evikcije- odgovara za štetu zbog skrivenih mana stvariZahtjeve protiv najmodavca ostvaruje conductor s actio conducti

Obveze conductora (najamnik):- dužan je platiti ugovorenu najamninu ili zakupninu (merces), po izmaku najamnog

vremena (ako nije drugačije dogovoreno); najamnina mora bit u novcu- zakupnina je mogla biti određena i u količini ili dijelu priroda- mora stvar čuvati i upotrebljavati po ugovoru- odgovara za svaku krivnju uključivo s culpa levis in abstracto- ne odgovara za pogoršanje stvari redovitom uporabom- ako mu bude onemogućeno korištenje stvari bez njegove krivnje e treba platiti

najamninu za ostalo vrijeme (periculum est locatoris)- stvar se može dati i u podnajam- najmodavci pripada založno pravo na stvarima koje je najamnik unio u stan kao

osiguranje dužne najamnine- zakupodavcu na prirodu zakupljenog zemljištaZahtjeve protiv conductora ostvaruje najmodavac akcijom locati.Najamni odnos prestaje istekom ugovorenog vremenaAko najmodavac ostavi najamniku stvar i dalje ugovor se smatra mučke obnovljen.Justinijan – može najmodavac i ranije jednostrano odstupiti od ugovora ako mu najamnina nije isplaćena 2 godine ili ako najamnik zloupotrebljava stvar.Može i najamnik odustati ako najmodavac ne želi izvršiti dužn popravke, ili ako mu susjed zazida prozore stana.Ako je najmni ugovor na neodređeno vrijeme, svaka stranka može kad hoće ugovor raskinuti.

45

www.pravokutnik.net

179. LOCATIO CONDUCTIO OPERARUM Ovo je oblik NAJMA u koje slobodan čovjek daje svoju radnu snagu za novac.

Predmetom ove pogodbe mogao je biti samo ručni rad niže vrste koji su inače obavljali robovi. Zato se takav rad smatrao nedostojnim slobodna čovjeka. Po shvaćanju robovlasničkog društva je naplatno obavljanje rada ponižavalo slbodne ljude. Rad koji su obavljali pripadnici više klase nije mogao biti predmet najma u novcu. (liječnici, advokati). Takav bi se rad davao formalno besplatno, npr. kao mandatni ugovor, ali su se stvarno primale "počasti" i "uvažavanja". Takvi honorari postali su u carsko doba utuživ u ekstraordinarnoj kogniciji.

Kod locatio conductio operarum predmetom ugovora je rad, tj. radna snaga posloprimca (locator), kojem poslodavac (conductor) disponira.

Locator:- obvezan brižljivo obavljati rad prema ugovoru i uputama poslodavca, kroz

ugovoreno vrijeme- raditi mora, u pravilu, osobno te ugovor prestaje njgovom smrćuPoslodavcu pripada protiv njega actio conducti.

Conductor:- platiti ugovorenu novčanu najamninu (merces) za ugovoreno vrijeme, i ako se nije

mogao zbog zapreka sa svoje strane poslužiti radomSvoje eventualne zahtjeve protiv posloprimca imao je lokator s actio locati.

180. LOCATIO CONDUCTIO OPERIS Locatio conductio operis tiče se izvedbe nekog djela, npr. izrade ili popravka kakve stvari, prijevoza robe, gradnje kuće itd. Predmetom ugovora nije sam rad ili radna snaga, nego rezultat rada (opus). Naručitelj djela je locator, a poduzetnik je conductor.Ako se radilo o izradi neke stvari, davao bi u pravilu naručitelj materijal koji se imao preraditi

Conductor (izvođač radova): - djelo uredno izvršiti i na vrijeme ga predati- može se služiti pomoćnicima, ako nije drugačije ugovoreno, ili ako nije strogo

osobna činidba (npr. slikanje)- odgovara sa svaku krivnju, svoju nesposobnost, i culpa ine eligendo, a

nekad i za kustodijuNAručitelj ostvaruje svoje zahtjeve protiv conductora actio locati

Locator(naručitelj):- platiti merces i pravodobno pruzeti dovršeno djeloConductor ima za te zahtjeve actio conducti.

Za rezliku od l c operarum ne utrnjuje locatio conductio operis poduzetnikovom smrću, nego njegova obveza prlazi na nasljednika osim ako se ne radi o strogo osobnoj činidbi.Lex rodia de iactu → predmet ugovora je prekomorski prijevoz robe, kod diobe eventualne štete robe ili broda za nesreće na moru primjenjivao se zakon otoka Rodosa. Ako kapetan mora žrtvovati dio tovara da spasi lađu i ostali tovar, imali su time nastalu štetu svi zajedno srazmjerno snositi. Vlasnici izgubljene robe imali su zahtjev da im štetu razmjerno naknade vlasnici spašene robe i broda. U tu svrhu pripadala im je protiv kapetana lađe actio locati, a njemu protiv vlasnika spašene robe actio conducti.

181. DRUŠTVENA POGODBA (societas)

46

www.pravokutnik.net

DRUŠTVENA POGODBA je konsenzualni sinalagmatični kontrakt kojim se dvije ili više osoba udružuju da zajedničkim sredstvima postignu neku zajednički, dopuštenu svrhu. U kalsičnom pravu razlikuju se prema sredstvima i svrsi:

a) societas omnium bonorum → zajednica svekolike sadašnje i buduće imovine

b) societas quaestus → zajednica svekolike buduće imovine stečene poslovnom djelatnošću članova

c) societas alicuius negotiationis → zajedničko vođenje određene poslovne grane (npr. društvo bankiara)

d) societas unius rei → zajednica za jedan određeni posao

Članovi zajednice su dužni unostit u zajednicu svoje prinose koji se mogu sastojati iz novca, stvari i prava, ali i iz rada. Razmjer prinosa ne mora biti jednak. Societas nije pravni subjekt, pa imovina ne pripad društvu nego pojedincima koji na njoj steču suvlasništvo.

Pojedini član ima pravo na udio u društvenom dobitku. Tom udjelu obično je odgovarao i udio na gubitku, osim ako se nije drugačije dogovoriloSOCIETAS LEONINA → zabranjeni oblik udruživanja u kojem neko snosi samo gubitak, bez udjela u dobitku.

47