Kristalno Sunce Ponovno otkriće izgubljene tehnologije

drevnoga doba

Robert Temple (www. robert-temple. com)

Uvod

Sir Arthur C. Clarke

Isus reče: "Kada vam kažu: Odakle dolazite? - kažite im: Došli smo iz svjetlosti..."

Evanđelje po Tomi

Digitalizacija Knjige : Equilibrium°

Sadržaj

Zahvale 4

Uvod_sir_Arthura_C._Clarkea 6

I DIO MATERIJALNI DOKAZI

1_Izlazak_Na_Svjetlost 8

II DIO PISANI DOKAZI

2_U_Orahovoj_Ljusci 49 3_Prometejeva_Vatra 84 4_Slučaj_Nestalog_Teleskopa 111 5_Potraga_Za_Smrtonosnom_Zrakom 177

III DIO DREVNO ZNANJE

6_Privid 213 7_Kristalno_Sunce 233 8_Kamenje_Gromova 249

IV DIO IZVORI

9_Horusovo_Oko 297

Zahvale

Želio bih zahvaliti svom starom prijatelju Arthuru C. Clarkeu, jer me potaknuo na istraživanje na temelju kojeg je nastala ova knjiga i jer je zaokružio temu napisavši uvodnu riječ.

Kao i obično, moje je rukopise dotjerala Olivia, moja supruga, koja uvijek prva pročita sve što napišem a zatim to popravi. Ona je za ovaj projekt, koji je u mnogome rezultat zajedničkih nastojanja, prevela oko 80 000 nejas­nih tehničkih naziva, od kojih su mnogi bili na francuskom jeziku 18. stoljeća. Dugi mi je niz godina pomagala da dosegnem cilj koji se često činio nedostižnim. Bez njezine potpore to jednostavno ne bi bilo moguće. Ona je također zaslužna za likovno rješenje naslovnice a organizirala je i predstavl­janje knjige, uključujući i moja pojavljivanja u javnosti te brojne recenzije.

Neizmjerno sam zahvalan svom veoma posebnom uredniku, Marku Boothu iz Century Books, Kate Parkin, Liz Rowlinson i Hannah Black iz Centuryja, Rodericku Brownu i mojim briljantnim agentima Billu Hamil-tonu i Sari Fisher iz A. M. Heath.

Moja prijateljica Zhenni ("Jenny") Zhu neizmjerno mi je pomagala tije­kom mnogih godina, posjećujući sa mnom različite muzeje u kojima sam proučavao leće, fotografirajući izloške i prevodeći s kineskog. Svojom je potporom omogućila da se moje istraživanje u Britanskoj knjižnici znatno skrati. Zahvalan sam joj na vedrini i predanosti kojom je pratila moj rad.

Sedam prijatelja koji više nisu među živima zaslužuju moju posebnu zahvalnost. To je ponajprije draga prijateljica, gospođica Mary Brenda Hotham Francklyn, koja je umrla i čini nam se da se to dogodilo jučer, a istodobno kao da je od tada prošla čitava vječnost; profesor Derek de Solla Price, koji nije poživio dovoljno dugo da ga bolje upoznam; Walter Gasson, iznimno predan, velikodušan i srdačan čovjek bezgranična entuzijazma, koji je na moj zahtjev izmjerio i proučio britanske leće, kao dio zajedničkog pro­jekta, no, umro je prije nego što ga je uspio sa mnom dovršiti; Colin Hardie, neobično ljubazan i predan znanstvenik, pun ushita, koji je preveo relevantne latinske tekstove i spremno udovoljavao mojim brojnim zamolbama; profe­sor D. E. Eicholz, velikodušan čovjek i znanstvenik širokih obzora, koji je ponovno preveo relevantne odlomke iz Plinijevih tekstova i oduševljeno me poticao u radu te me ovlasti da objavim te prijevode pod njegovim imenom - bio je jedan od rijetkih učenjaka koji se nije bojao novih ideja, nego je spremno prihvaćao priliku da preispita i sagleda tematiku iz drugog kuta.

obostranog interesa i pribavio mi bilješke i preslike članaka o Arhimedovu zrcalu. Preminuli Michael Weitzman pomogao mi je pri proučavanju he­brejske građe. Donald Easton i Richard Sorabji velikodušno su mi pomogli da dobijem uvid u trojanske leće u Rusiji. Evie Wolff je onih zlokobnih godina za mene provela istraživanja u Istočnom Berlinu. Tony Anderson uputio me u kavkaske legende o Prometeju. Buddy Rogers dao mi je podatke o dragom kamenju. Martin Isler, Gunter Dreyer, Richard Lobban, Hugo Verheyen i John L. Heilbron ljubazno su mi dopustili da objavim njihove ilu-stracije. Bob Lomas i Buddy Rogers pomogli su mi da proniknem u tajnu vikinškog "sunčevog kamena". Peter D. Leigh, tajnik Londonskog koledža optometričara (London College of Optometrics) pružio mi je pomoć i potporu. U Francuskoj mi je Jenny Kidd pomogla optičkim savjetima i dobrom hranom. Zahvaljujem Robertu Bauvalu, koji me upoznao s Billom Hamiltonom i Mohammedom Nazmyjem. Konačno, zahvaljujem osoblju Britanske knjižnice na nadljudskim naporima i vedrini kojom su mi po­magali u teškim okolnostima; oni su nevidljivi junaci.

Robert Temple

Uvod

sir Arthura C. Clarkea

Od svih ljudskih izuma teleskop je onaj koji je uz najmanje troškova iznjedrio najveličanstvenije rezultate. Danas ga uzimamo zdravo za gotovo, no, je li itko ikada mogao zamisliti da će dva komadića stakla nekim čudom jednom izbrisati prostor i približiti nam udaljene predmete. Bez teleskopa, bili bismo i dalje posve nesvjesni svoga mjesta u svemiru.

Iako se Galileu s pravom pripisuje zasluga za uvođenje teleskopa u širu uporabu 1609. godine, on ga u svakom slučaju nije izumio. Kao što Robet Temple iznosi u ovoj knjizi, koja je rezultat iznimno podrobnih istraživanja, izvanredne leće od kvarca bile su poznate prije nekoliko tisuća godina, stoga je teško povjerovati da Arhimedu - ili nekom kineskom ili egipatskom izumi­telju davno prije njega - nije nikada palo na pamet da poduzme jednostavan opit i pogleda istodobno kroz dvije leće.

Neki povjesničari tvrde da je cejlonski buntovnik, kralj Kasyapa, koji je u 5. st. po Kr. sagradio kamenu utvrdu Sigiriyu (koju sam uvrstio među "sedam svjetskih čuda", u istoimenoj BBC-jevoj emisiji i u kojoj je smješten jedan od glavnih rajskih izvora), rabio teleskop kako bi nadzirao svoj harem. Nažalost, nisam mogao pronaći niti jedan dokaz koji bi potvrdio tu zanim­ljivu priču.

Nadam se da će ova knjiga ohrabriti kustose da preispitaju dio svoga blaga; možda će otkriti kako je jedan od najvećih izuma čovječanstva mnogo stariji - i mnogo značajniji za ljudsku povijest - nego što se do sada sma­tralo.

Arthur C. Clarke Colombo, Šri Lanka, svibanj, 1999.

I. DIO

MATERIJALNI DOKAZI

I. POGLAVLJE

IZLAZAK NA SVJETLOST

Više niste ono što sunce obasjava / u svojim dubinama vi ste gorući život sunčeve duše. Vi ste u suncu...

Angelos Sikelianos

Zamislite svijet u kojemu ne postoje brodovi i u kojemu nije moguće putovati vodom. U drevno doba u takvom svijetu jedini mogući put bio je kopneni. Pa ipak, arheolozi i povjesničari sučeljeni su s problemom. Naime, postoje dokazi da su ljudi putovali u udaljene krajeve i međusobno trgovali. Ovo bi bilo lako objasniti da su imali brodove, a budući da nisu, stvorene su zamršene teorije o kopnenim putovima, koje su imale objasniti osebujne kulturne veze među narodima.

Zamislite zatim da su pronađeni različiti dokazi koji upućuju na to da su brodovi ipak postojali. Međutim, sve su te dokaze stručnjaci odbacili. Sli­kanje na starim posudama koje prikazuju brodove, samo su primjeri poetičke fantazije ili opisi mitoloških događaja. Olupine pronađene na obalama mora zapravo su "stijene neobična oblika", a stari brodovi zapravo nisu brodovi nego "žrtve bogovima". Drevni zapisi o plovidbama, poput putovanja Sredo­zemnim morem, samo su priče o izmišljenim događajima.

Kakvu bismo iskrivljenu viziju povijesti imali da smo u to povjerovali! Sva drevna putovanja pripisala bi se mitologiji, baš kao i let na Olimp, a mi bismo živjeli u uvjerenju da u davnim vremenima ljudi nisu plovili morima. Nedvojbeno bi se razvila teorija koja bi dokaze za tu postavku pronašla u drevnim religijama: božica zemlje štovala se zato što su se, putujući kopnom, ljudi mogli međusobno posjećivati. Učeni profesori svoje bi studente ne­umorno uvjeravali da je doista bilo tako, a nitko se ne bi usudio izazvati standardno ili ortodoksno gledište. Oni koji bi se drznuli pretpostaviti da su drevni narodi ipak imali brodove, bili bi prozvani luđacima, a sav pošten i ugledan svijet držao bi se podalje od njih. Jer, svi znaju da u drevno doba nije

bilo brodova. Nažalost, suviše je mnogo ljudi sklono takvom ponašanju, a ništa nije teže nego suprotstaviti se "konvencionalnom mišljenju" stručnjaka. Pitate li bilo koga od njih jesu li u drevno doba postojala povećala, najvjero­jatnije će odgovoriti: "Naravno da nisu. Za to ne postoje nikakvi dokazi. Takvo što nisam nikada vidio. O tome nije poznato ništa. Ne postoje zapisi o tome."

Pa ipak, u ovoj ćemo knjizi pokazati da je naše viđenje povijesti iskriv­ljeno na način sličan gore navedenom primjeru. No, umjesto da smo povje­rovali kako u drevno doba ljudi nisu poznavali brodove, povjerovali smo da nisu poznavali optičku tehnologiju. Zbog nedostatka osnovnih informa­cija, kao i zbog našeg čvrstog uvjerenja da takva tehnologija nije postojala, pogrešno smo protumačili brojne činjenice iz ljudske prošlosti. Povijest, tehnologija, arhitektura, religija, mitologija, pismenost, filozofija, teologija, obrtništvo, manufaktura - sve je to bilo pod utjecajem iskrivljenoga gledišta, izobličeno kao što to čine zrcala u zabavnim parkovima pa izgledamo ne­razmjerno visoki ili zdepasti.

Vrijeme je da se takve pogreške isprave i da se razotkrije istina, uz predočenje čvrstih dokaza. Saznat ćemo da su drevni narodi poznavali više od 450 optičkih naprava, što je ipak nešto više od "nijedne", kako vjeruje većina ljudi. Postoje brojni drevni zapisi koji nas posve eksplicitno i ne­dvosmisleno izvješćuju kako je optička tehnologija bila u uporabi u davnim vremenima. To čini dokazna građa. Slijede tumačenja koja, potkrijepljena dokazima o postojanju optičke tehnologije, daju novo značenje nekim pozna­tim motivima. Primjerice, je li moguće da jednooki Kiklop iz Odiseje posje­duje stanovitu optičku konotaciju, ili je to čudovište samo plod pjesničke mašte? Takvih je mogućnosti doista mnogo i njima ćemo se pozabaviti dalje u knjizi.

Podaci s kojima ćemo se susretati i nova tumačenja koja oni omogućavaju, otvorit će nam posve nov pogled na drevni svijet. Malo po­vijesnih aspekata ostat će nedirnuto tim novim pristupom. Pronaći ćemo odgovore na razna pitanja i riješiti mnoge nejasnoće. S druge strane, ono što nam se činilo jasnim i nedvojbenim smatrat ćemo nepotpunim i var­ljivim. Izvrnuto je tkanje povijesti i pojavili su se novi uzorci, usuđujem se reći, još ljepši nego dosadašnji. Nikada ne smijemo pomisliti da nas naši preci nemaju čime iznenaditi. Jer, oni su ovdje, u trećem tisućljeću, i nose naočale.

Pokazat ćemo, također, kako su se neke učene glave zavaravale vjerujući da mogu prepraviti povijest redigiranjem drevnih tekstova. Većinu će ljudi ta činjenica zaprepastiti. No, mnogi su krivci već odavno mrtvi, pa ne moraju

strahovati za svoje sinekure. Među onima koji su još živi, neki su priznali svoje pogreške i prihvatili novo gledište: profesor Eichholz, koji je prevodio Plinijeva djela, oduševljeno me izvijestio o nekim odlomcima koji se bave optikom. Da je profesor (s kojim sam razgovarao u staračkom domu) znao da su u Plinijevo doba postojale leće te da o tome svjedoče i arheološka otkrića, zasigurno ne bi niti pokušavao, "u skladu s njihovim nepostojanjem", mi­jenjati značenje teksta.

Priča koja slijedi vrlo je neobična. Budući da je djelomice i osobna, najprije ću ispričati kako je sve za mene počelo. U toj sam se zbrci našao posve slučajno, te sam, poput bilo koga drugoga, dugo vremena bio slijep za očite činjenice. Naime, priča o drevnoj optičkoj tehnologiji toliko je zadivljujuća, da bi svatko isprva pomislio kako je nemoguća! Inače, to ne bi bila nikakva novost!

KAKO SAM DOZNAO ZA LAYARDOVU LEĆU

Sve je počelo u nizu neformalnih razgovora o svemiru, vođenih u ležernom, pomalo podrugljivom tonu. Kad bolje razmislim, ako su se bogovi samo dobro našalili, tada je takav ton bio posve primjeren. U proljeće 1966. godine, tijekom moga dvotjednog posjeta Engleskoj, počeo sam pratiti snimanje filma 2001 Odiseja u svemiru, u studijima MGM-a u blizini Lon­dona.

Tada sam upoznao Arthura C. Clarkea, i sprijateljio sam se s tim briljantnim vizionarom koji je napisao scenarij za film utemeljen na njegovoj kratkoj priči Stražar (The Sentinel). Arthura nisam često viđao jer je živio u Šri Lanki (tadašnjem Cejlonu), te je samo povremeno dolazio u Englesku.

Arthur i ja zbližili smo se krajem 1966. i početkom 1967. U to su se vri­jeme Arthur i skupina zanesenjaka znanstvenom fantastikom sastajali u pubu zvanom Globe u Hatton Gardensu. Svoje je prijatelje Arthur upoznao mnogo prije, u White Hartu, prema kojemu je nazvao zbirku svojih znanstveno-fantastičnih priča, Priče iz White Harta (Tales from the White Hart). No, kada sam upoznao Arthura, njihov se kružok već bio premjestio u Globe.

Sastanci su se održavali svaki tjedan, i to su doista bile prilike da se svi pisci znanstvene-fantastike okupe na jednome mjestu. Budući da je bio najpoznatiji britanski pisac znanstvene fantastike, Arthur je često vodio glavnu riječ. Tamo je ponekad navraćao i njegov brat Fred, s kojim smo se također sprijateljili. Povremeno bi dolazio i Isaac Asimov, koga su braća Clarke dočekivali s oduševljenjem. Česti su posjetitelji bili i pisci Brian Aldiss i John Brunner, te je nazočnost tolikih zvijezda na jednome mjestu

bila prava poslastica za znatiželjnike. Sjećam se da je jedan od najčešćih pos-jetitelja bio još prilično nepoznat Michael Moorocock, koji se prije doimao kao obožavatelj nego kao pisac, unatoč činjenici da je već tada napisao izn­imno mnogo djela.

Prije nego što ga je Odiseja proslavila i stvorila od njega gurua svjet­skoga glasa, Arthur je izgledao i govorio poput staromodnog bankovnog službenika. Sviđao mi se njegov dubok i smiren glas, posebice kada je naj-smjelije i najnevjerojatnije izjave o svemiru iznosio kao da stranku u malom provincijskom gradu izvještava o porastu kamatne stope za 0,4%.

Postao sam de facto članom Arthurove pratnje. Pozivao me na ručkove sa svojim zanimljivim prijateljima iz akademskih krugova, pri čemu mi je u prilog išla diploma iz sanskrta. Arthur je volio odlaziti u klub Arts Theatre, nedaleko od trga Leicester, a katkada i u mali talijanski restoran u blizini, u kojemu se posluživala izvrsna tjestenina. Tako sam upoznao Dereka de Solla Pricea, profesora povijesti znanosti pri sveučilištu Yale. U proljeće 1967., prigodom jednog od naših zajedničkih objeda, Arthur, Derek i ja čavrljali smo o neobičnim drevnim predmetima. Upravo je taj razgovor doveo do na­stanka ove knjige, napisane mnogo godina poslije.

Derek je spomenuo neobičan kristalni predmet koji se čuva u Britan-skome muzeju u Londonu. Bila je to kristalna leća, babilonska ili asirska, no nitko nije mogao sa sigurnošću reći o kakvoj se vrsti predmeta radi. Predmet je zaista bio oblikovan poput leće, iako prema općeprihvaćenom mišljenju u to doba nije bilo leća. Derek je kanio posvetiti joj se kada bude imao više vre­mena. Bio sam zapanjen. Arthur, kojemu je Derek već pričao o tome, mudro je kimao glavom. Rekao je: "Znaš, takvih neobičnih drevnih predmeta ima zaista mnogo, i još uvijek predstavljaju zagonetku. Alan Mackay je otkrio da je u Kini iskopana kopča za pojas koja sadrži aluminij koji nije mogao biti poznat u drevno doba. U Iraku je otkrivena drevna električna baterija. I sam sam vidio neke neobične predmete u Indiji i Cejlonu. Konačno, Derekovo otkriće Antikythera mehanizma klasičan je slučaj dokazane drevne tehno­logije, jer je posrijedi drevna naprava za računanje. Želio bih se u budućnosti pozabaviti tim stvarima. Zašto ne napišeš nešto o tim zagonetkama?"

Dogovorili smo se da ćemo nastaviti naše zanimljive razgovore. Sljedeći put, rekao je Arthur, upoznat ću još jednoga istraživača drevnih predmeta. Derek je obećao da će sa mnom ostati u vezi. Doista, poslao mi je svoj rad naslovljen "Babilonska matematika u Novoj Gvineji".

Naše planove da nastavimo s druženjem osujetio je časopis Life. Nakon 2001 Odiseje u svemiru Arthur je postao suviše slavan, i privukao je po­zornost svih svjetskih medija.

Prije nego što započnemo opširno govoriti o optici i lećama, a započet ćemo s Layardovom lećom, želio bih najprije ukratko opisati različite vrste leća, kako bi se čitatelj mogao lakše orijentirati. U osnovi postoje dva tipa leća: konveksne i konkavne. Konveksne su ispupčene, dok su konkavne udu­bljene. Kada je jedna od sfernih ploha leće zakrivljena, a druga je ravnina, takva se leća naziva plankonveksnom ili plankonkavnom. Vidjet ćemo da je Layardova leća, čiji opis ubrzo slijedi, jedna od takvih leća. Prije oštećenja njezino je tjeme bilo posve plosnato, stoga Layardovu leću možemo opisati kao plankonveksnu.

Radi boljeg razumijevanja, podastirem ovdje crtež iz popularno-znan-stvene knjige iz viktorijanskog doba, koji prikazuje sve vrste leća. Čitatelj se može povremeno vraćati na ovaj crtež i podsjetiti se vrsta leća o kojima će se raspravljati u sljedećim poglavljima. Ispod crteža su kratka objašnjenja pojedinih vrsta leća.

SLIKA 1: Pet vrsta leća. a: plankonveksna leća, plosnata s jedne, a ispupčena s druge strane; b: plankonkavna leća, plosnata s jedne, a udubljena s druge strane; c: bi-konveksna leća, ispupčena s obje strane; d: bikonkavna leća, udubljena s obje strane (takve se leće ne spominju u ovoj knjizi); e: konkavkonveksna leća, udubljena s jedne, a ispupčena s druge strane (poput kristalnoga oka s ritona u obliku bikove glave, koji potječe iz minojske Krete. Riton je antička posuda koja oblikom podsjeća na rog, a njezin je donji dio obično načinjen u obliku životinjske glave, op. prev.). Jednostavno rečeno, konveksne leće povećavaju, a konkavne smanjuju veličinu slike. Izuzevši brojne konkavne kristalne leće (b) otkrivene u Grčkoj, na područjima oko Egejskog mora i u Maloj Aziji, sve do sada otkrivene drevne leće pripadale su vrstama a, c, i (rjeđe, kao umetnute oči na životinjskim ili ljudskim glavama) vrsti e. Linija f-g predstavlja liniju žarišta. Layardova je leća nešto složenija, jer pripada vrsti plankonveksnih leća, te je namjerno iskrivljena, odnosno toroidalno izbrušena (torus je geometrijski lik u obliku prstena, op. prev.), i prilagođena je jednom obliku astigmatizma.

Također bih želio istaknuti kako se općenito smatra da su naočale i tele­skopi razmjerno mladi izumi. Prihvaćeno je mišljenje da je teleskop izum­ljen u doba Galilea, te da je početkom 17. stoljeća ušao u uporabu. Što se naočala tiče, upitno je jesu li domišljati izumitelji bili Kinezi ili Talijani, iako su se prvi put pojavile u 13. stoljeću u Italiji. Takvo je barem prevladavajuće mišljenje. S druge strane, prava će se istina razotkriti svakome tko pročita ovu knjigu. Krenimo od početka, pričom o kristalnoj leći iz Britanskog muzeja, zbog koje je ova knjiga i nastala.

PRIČA O LAYARDOVOJ LEĆI

Namjera mi je ovdje opširnije govoriti o Layardovoj leći, jer je to prva s kojom sam se susreo, kao i zbog njezine povijesti koja u mnogome odražava pogreške i zablude što okružuju sve drevne leće. Tu sam dugu priču pokušao skratiti, a svatko koga zanima nešto više, može potražiti dodatne informacije u bilješkama na kraju poglavlja.

Layardova se leća čuva na Odjelu za zapadnoazijske starine pri Britan­skom muzeju, gdje je označena brojem 12091. Poznato je da je tu leću 1849. godine pronašao Austen Henry Layard (1817.- 1894.). (Često se navodi da je leću otkrio 1853., no to je godina kada je odlučio objaviti svoje otkriće). Leća je bila poznata pod različitim nazivima; kao leća iz Ninive, leća iz Nim-roda, asirska leća ili Sargonova leća, no čini se da je najzgodnije zvati je Layardovom lećom, što su prihvatili i neki noviji pisci, a mi ćemo nastaviti njihovu praksu.

Layard je leću pronašao u jednoj od prostorija (označenoj kao soba AB) sjeverozapadne palače u drevnoj asirskoj prijestolnici Kalhuu, poznatoj još i kao Nimrud, iako se u Layardovo doba smatralo kako je riječ o Ninivi. Bilo je to tijekom njegove druge arheološke ekspedicije u Iraku, koju je organi­zirao Britanski muzej. Layard se nije nimalo ustručavao predmet nazvati pravom pravcatom lećom. Evo što je napisao u izvješću iz 1853. godine:

U toj su sobi pronađene i dvije neoštećene staklene posude, kao i fragmenti drugih posuda... Vjerojatno potječu iz istoga razdoblja kao i mala boca, pronađena u ruševinama sjeverozapadne palače tijekom prethodnih iskopavanja, a koja se sada nalazi u Britanskome muzeju. Na tom vrlo zanimljivom predmetu klinastim je pismom ispisano ime Sargona, kralja Asirije, te je naslikan i lik lava. Stoga možemo ustvrditi kako potječe iz druge polovice 7. stoljeća pr. Kr., te da je prema tome najstariji poznati primjerak prozirnoga stakla... Uz

bocu su pronađene... dvije poveće vaze od alabastera, na kojima je ispisano ime istoga kralja. Uz staklene posude pronađena je i kristalna leća, čija je jedna ploha konveksna a druga plosnata. Nje­zina su svojstva zasigurno bila poznata Asircima, a sama leća je najstariji primjerak povećala i stakla za paljenje. [Ovdje Layard stav­lja bilješku koju ću ubrzo navesti.] Bila je skrivena ispod krhotina prekrasnog plavog neprozirnog stakla, kojim je očito bio obložen neki predmet od bjelokosti ili drveta, no koji nije pronađen.

U lijevom kutu prostorije nalazilo se kraljevsko prijestolje.

Tko je bio Sargon, asiriski kralj? Zapravo, njegovo je ime glasilo Sargon II., a vladao je sedamnaest godina, od 722. do 705. god. pr. Kr. Nije poznato je li Sargon bio mlađi brat prethodnoga kralja (koji je vladao samo četiri godine) ili uzurpator. Do posljednje godine svoga kraljevanja Sargon je živio u svojoj prijestolnici, Kalhuu (Nimrod), koja je zapravo bila vojno središte. Najveći dio svoje vladavine Sargon je vodio osvajačke ratove, te se vjeruje da je poginuo u borbi protiv Cimerijanaca i zajednice Tubala u gorju Taurusu. Neki asirolozi smatraju kako je moguće da je Sargon tada bio ubijen. Po svemu sudeći, Sargon je bio sklon megalomaniji (poput svoga suvremenog nasljednika Sadama Huseina), te je u pustoši sagradio novu prijestolnicu Dur-Sharrukin (danas se ondje nalazi selo Khorsabad), u kojoj je proživio posljednju godinu svoga života. Njegov je sin novoizgrađeni grad koristio kao utvrdu, a svoju je prijestolnicu premjestio u Ninivu. Tako je Sar-gonov grad iz snova, koji su deset godina gradili ratni zarobljenici, bio samo kratak san. No, nastavljajući s opisom Layardove leće, morat ćemo imati na umu da je Sargon u svojoj novoj prijestolnici živio samo godinu dana. Odaja palače u Kalhuu, u kojoj je do tada bilo njegovo prijestolje, bila je prena-mijenjena u spremište dragocjenosti. Kao što smo se imali prilike uvjeriti, u toj se odaji doista čuvalo nekoliko predmeta koji su pripadali Sargonu osobno.

Layardova ekspedicija u Iraku, te njegova iznimno vrijedna otkrića (zahvaljujući kojima se Britanski muzej može pohvaliti najveličanstvenijim primjerima babilonskog i asirskog kiparstva), opisani su u nizu bogato ilus­triranih knjiga. O prvoj ekspediciji govore dvije kjnjige naslovljene Niniva i njezini ostaci (Nineveh and its Remains), a druga se ekspedicija opisuje u Otkrićima u ruševinama Ninive i Babilona (Discoveries in the Ruins of Ni­neveh and Babylori). U Layardovoj bilješki koja se odnosi na otkriće leće piše sljedeće (razlomke sam pretvorio u decimalne brojeve):

Zahvaljujem sir Davidu Brewsteru, koji je ispitao leću, na sljedećoj opaski: "Ova je leća plankonveksna, pomalo ovalnoga oblika, duljine 4,06 cm, širine 3,55 cm i debljine 2,28 cm. Jedna je njezina strana nešto deblja od druge. Ravna joj je površina prilično ujednačena, iako nedovoljno glatka i oštećena. Konveksna površina leće nije brušena ili polirana na sferičnom konkavnom disku, nego je izrađena na kamenom kotaču, ili je oblikovana nekom drugom, jednako grubom metodom. Konveksna je površina prilično glatka, a unatoč načinu na koji je bila brušena žarišna udaljenost iznosi 11,43 cm od plosnate strane. Na leći postoji otprilike dvanaest pukotina koje su nastale brušenjem. Te su pukotine, nedvojbeno, bile ispunjene naftom ili tekućinom koja je otkrivena u topazu, kvarcu i drugim mineralima. Budući da leća ne prikazuje polarizirane zrake pri velikoj zakrivlje­nosti, njezina je ravna površina, po svemu sudeći, bila prislonjena uz os heksagonalne prizme kvarca odakle je najvjerojatnije i uzeta. Prema obliku i gruboj izradi leće možemo sa sigurnošću zaključiti da nije bila namijenjena za ukras, nego je služila kao leća, bilo za povećavanje ili koncentriranje sunčevih zraka, što doista i čini, iako ne baš učinkovito."

Sir David Brewster (1781.-1868.) bio je ugledan škotski znanstvenik i stručnjak za optiku. Nažalost, u njegovu se komentaru potkrala tipografska pogreška, odnosno podatak da debljina leće iznosi 2,28 cm, što jednostavno nije točno! (Njezina je najveća debljina 6,2 mm.) Zbog pogrešnog navoda splasnulo je svako oduševljenje, jer je komadić tako debelog kristala bio dvojbene optičke vrijednosti, s obzirom na ostale dimenzije i činjenicu da kristal nije bikonveksan nego plankonveksan. Konveksnost gornje površine mogla se, stoga, zanemariti.

Svoj je članak o Layardovoj leći Brewster objavio 1853., iste godine kada se pojavila i Layardova knjiga. Pod naslovom "On a Rock-Crystal Lens and Decomposed Glass Found at Nineveh" ("O leći od kvarca i razbijenom staklu pronađenom u Ninivi"), članak je bio objavljen u časopisu American Journal of Science, a iznosio je iste podatke koje je naveo i Layard, ali je sadržavao i istu tipografsku pogrešku koja se odnosila na debljinu leće. Pogreška se, dakle, potkrala u Brewsterovu rukopisu, te za nju ne možemo kriviti Layardove izdavače.

Prva ilustracija leće objavljena je u listopadu 1883. U odjeljku naslov­ljenom "Summary of Current Researches Relating to Zoology, Botany, Microscopy, etc." ("Sažetak najnovijih istraživanja s područja zoologije, botanike, mikroskopije, itd.") časopisa Journal of the Royal Microscopical

Society, pojavio se kratak članak pod naslovom "Assyrian Lens" ("Asirska leća"). U članku se iznosi sljedeće: "Sir Henry Layard, u svome djelu Niniva i Babilon (Nineveh and Babyloni) opisuje leću koju je otkrio tijekom svojih iskopavanja, a koja se sada nalazi u Britanskome muzeju. Uz ljubazno dopuštenje dr. Bircha, kustosa Orijentalnih starina, objavljujemo ovdje ilus­traciju leće . . . [Vidi sliku 2.]

"Sir A. H. Layard spominje leću..." Slijedi navod koji započinje riječima: "Osim staklenih posuda otkrivena je i kristalna leća...", a zatim bilješka o Brewsteru."

SLIKA 2: Prve ilustracije Layardove leće, objavljene u časopisu Royal Micro-scopical Society, London, listopad 1883. Na prikazima prstenastoga ruba, kao i gornje površine, jasno su uočljiva oštećenja (od konveksne površine nadolje), očito posljedice vađenja leće iz metalnog okvira, vjerojatno zlatnog. (Da je okvir bio izrađen od neplemenitog metala, ne bi bilo svrhe odstraniti ga.) Crtež također točno reproducira plosnatost tjemena leće, čemu ostali promatrači nisu pridali dovoljno pozornosti. No, pukotine u kristalu suviše su naglašene.

Dvije ilustracije prikazuju neka oštećenja na leći, no pukotine u kristalu suviše su naglašene, pa je uz ilustracije bila objavljena i sljedeća opaska: "Osjenčane površine na ilustraciji 131, koje predstavljaju unutarnje pukotine previše su naglašene, što pokazuje manji stupanj prozirnosti nego u stvar­nosti."

U Journalovu je izvješću ispravljen pogrešan podatak o debljini leće. Layardova bilješka o rezultatima Brewsterova mjerenja sada je navodila debljinu od 6,3 mm, uz objašnjenje da je prije ispravke u tekstu stajalo 2,28 cm. Međutim, bilo je potrebno 30 godina da se objavi ispravak toga ključnog mjerenja. Teško da je brojno čitateljstvo Layardovih knjiga koje opisuju uzbudljiva otkrića na Srednjem istoku ujedno bilo pretplaćeno na Journal of Royal Microscopical Society, časopis koji čak ni znanstvenici nisu smatrali lakim štivom. Stoga je ispravak rezultata Brewsterovih mje­renja mogao doprijeti samo do uskog kruga ljudi zainteresiranih za leću, ako je takvih uopće bilo. U svakom slučaju, nijedan se mikroskopičar nije više nikada osvrnuo na tu temu.

Francuzi su prvi uvidjeli značenje Layardova otkrića. Ugledan znan­stvenik Francois Arago saznao je za predavanje o leći koje je Brewster održao 1852. godine, i čiji su sažetak prepričavali članovi Francuske akade­mije znanosti u Parizu. Taj je sažetak bio objavljen u časopisu L 'Athenaeum Frangais. Francuski se prijevod zapravo pojavio godinu dana prije engle­skog članka. Arago je spomenuo Layardovu leću u svojoj knjizi Astronomie populaire (Popularna astronomija), objavljenoj u Parizu u četiri sveska, između 1854. i 1857., te u Engleskoj, gdje se pojavila 1855. u dva sveska naslovljena Popular Astronomy. Navodim ovdje njegovu opasku iz engle­skog izdanja: "Na sastanku Britanske udruge, održanom 1852. u Belfastu, sir David Brewster pokazao je komadić kvarca obrađenog kao leća, koji je nedavno otkriven u ruševinama Ninive. Sir David Brewster, stručnjak za takva pitanja, drži da je svrha te leće bila optička, te da nikada nije služila kao ukras." Aragova se opaska pojavljuje u raspravi o rimskim lećama, o kojima su saznanja počela dolaziti iz Italije te iz relevantnih latinskih tek­stova.

Layardova se leća zatim spominje 1871., kada je klasičar Thomas Henri Martin objavio opširno i skeptično djelo Sur des Instruments d'optique faussement attribues aux ancients par quelques savants modernesi (O optičkim napravama koje neki moderni učenjaci pogrešno pripisuju drevnim narodima). Knjiga je bila objavljena u Italiji, a ne u Francuskoj, vjerojatno zato što je Martin imao loše mišljenje o mnogim priznatim francuskim znanstvenicima. Izgleda da Martin nije govorio engleski, te je o Brewste-

rovu govoru bio upoznat samo preko francuskoga prijevoda iz L 'Athenaeum Frangaisea. (Martin nije znao za Aragovu raspravu, iako je znao za njegovu knjigu, s kojom se očito nije slagao i na koju se nije želio osvrtati.)

Martin potpuno odbacuje Brewsterove zaključke:

Sir David Brewster misli da je taj mali komad kvarca prava optička leća, a ne jednostavan ukras. Hipoteza engleskoga učenjaka čini nam se nevjerojatnom. Kristal je nedvojbeno bio ukras, poput brončanih i drugih dragocjenih predmeta među kojima je pronađen taj asirski kamen, i poput raznolikog rimskog kamenja o kojemu ćemo još govoriti. Međutim, nije nemoguće da se kristal rabio kao staklo za paljenje.

Nije teško uočiti da u ovom kratkom odlomku Martin protuslovi samome sebi. S jedne strane, on ustraje na tome da je Layardova leća "ne­dvojbeno bila ukras", da bi zatim priznao kako je moguće da se rabila kao staklo za paljenje; u tom je slučaju riječ "nedvojbeno" posve neprimjerena. Cjelokupna Martinova monografija bila je posvećena osporavanju svake mogućnosti postojanja drevne optičke tehnologije, stoga se i ne može uzeti u obzir kao nepristrano djelo. Martin je bio ugledan klasičar i upućen u mnoge opskurne grčke tekstove, poput Aristotelovih rasprava. Velika je šteta što je tako cijenjen znanstvenik bio spreman utrošiti goleme napore u nešto što bismo mogli nazvati sramotnom i sustavnom emotivnom tiradom. Valja također istaknuti da Martin nikada nije proučio nijednu drevnu leću.

Godine 1884. Georges Perrot i Charles Chipiez objavili su II. dio svoga golemog djela Histoire de l 'art dans l 'antiquite (Povijest drevne umjetnosti). Baveći se umjetnošću Kaldeje i Asirije, oni usput spominju i Layardovu leću. Opisujući Layardova iskopavanja (koja ispravno smještaju u Nimrud, a ne u Ninivu), navode sljedeće: "To je kristalna leća (od kvarca) čija je konveksna površina, izgleda, vrlo grubo obrađena, po svemu sudeći na kamenom kotaču; unatoč nesavršenoj izradi, mogla je služiti kao povećalo, ili, pri jakom suncu, kao staklo za paljenje."

Godine 1901. Pierre Pansier je u Parizu objavio knjigu pod naslovom Histoire des lunettes (Povijest naočala). Britanska knjižnica ne posjeduje ni jedan primjerak toga djela, a u Britaniji postoji samo jedan primjerak i to u knjižnici Britanske optičke udruge (British Optical Association) u Londonu. Pansier piše:

Drevni su narodi poznavali konveksna stakla - to je nedvojbeno. U ruševinama Ninive otkrivena je leća od kvarca. Ona je ovalnoga

oblika, duljine 16 mm, a širine 12 mm. Leća je plankonveksna, nje­zina je površina gruba i zamagljena. Izgleda da je konveksna površina izbrušena na kotaču. Prilično je glatka iako ponešto oštećena. Unatoč tim nedostacima, moguće je izmjeriti žarišnu daljinu, koja iznosi oko 15 cm.

Godine 1903. Layardova se leća ponovno pojavljuje, ovaj put u Aus­triji. Emil Bock je spominje u monografiji od 62 stranice, naslovljenoj Die Brille und Ihre Geschichte (Naočale i njihova povijest). Bock govori o nekoliko drevnih, do tada pronađenih leća, od kojih samo jednu ne smatra pravom lećom. "Moramo pretpostaviti", piše Bock, "da su se te konveksne leće rabile kao povećala i stakla za paljenje." Layardovu je leću prokomen­tirao sljedećim riječima: "...konačno, plankonveksna leća iz Ninive, promjera 3 cm i refrakcijske vrijednosti od 10 dioptrija. Valja istaknuti kako su sve nabrojane leće konveksne."

Bock navodi "promjer" leće od 3 cm, što upućuje na kružni oblik, iako je u stvarnosti leća ovalna, pri čemu joj je veća os 4,2 cm, a manja 3,43 cm. Kao što možemo vidjeti, većina rasprava o Layardovoj leći nije bila pot­krijepljena rezultatima izravnog promatranja. Međutim, čini se da je Pansier osobno proučio leću.

Godine 1922. pojavio se British Museum Guide (Vodič kroz Britanski muzej). U njemu je Layardova leća bila navedena kao predmet broj 222, i opisana kao:

Ovalni i plankonveksni komadić kvarca s pukotinama i oštećenjima. Rub joj je izbrušen i okomit, vjerojatno kako bi se leća uložila u vrstu okvira. Kada je oko 1850. ovaj predmet bio donesen iz Nimruda, neki su ga smatrali lećom koja je bila dio nekog optičkog instru­menta. No, to nije točno; komadić kristala je vjerojatno bio nečiji osobni ukras.

Dalje piše da duljina leće iznosi 1 5/8 inča, širina 1 3/8 inča, a maksi­malna debljina 3/16 inča. Bilo je to prvi put da se Layardova leća spominje u kontekstu nekog optičkog instrumenta. Vjerojatno je to neslužbeno mišljenje jednog člana Muzeja, budući da nisam naišao ni na jedan pismeni izraz takvoga gledišta prije 1930.

Godine 1924. o leći je površno pisao njemački asirolog Meissner. U II. svesku svoje knjige Babylonien und Assyrien (Babilon i Asirija) on piše:

... Moguće je da su drevni Babilonci i Asirci rabili izbrušene leće za korekciju kratkovidnosti i dalekovidnosti [miopije i prezbiopije]. Zapravo, u ruševinama Kalaha pronađena je plankonveksna leća od kvarca, čija gruba izrada pokazuje to da nije bio ukrasni predmet, nego povećalo ili staklo za paljenje.

Meissner je zatim citirao bilješku iz Vodiča kroz Britanski muzej, stoga su njegove opaske bile javni izazov upućen anonimnom članu Muzeja koji je leću opisao kao ukrasni predmet. Činjenica da je taj navod objavljen već nakon dvije godine, pokazuje da je bilo onih koji su smatrali kako je spo­menuti dužnosnik prekoračio granice znanstvene nepristranosti, zauzevši dogmatsko stajalište koje protuslovi Brewsterovim, Layardovim i Pansi-erovim izjavama, a ne pojašnjava ga nikakvim dokazima. Zloporabio je svoj položaj krijući se iza anonimnosti, i podastro je službeni opis (zahvaljujući pristupu uredništvu Vodiča), koji arogantno odbacuje oprečna mišljenja, bez ikakva objašnjenja. Meissner je najblaže rečeno izrazio svoje ogorčenje, javno se izjasnivši o tom pitanju.

Konačno, godine 1927. jedan je britanski učenjak još jednom skrenuo pozornost na Layardovu leću. Izuzmemo li opasku iz Vodiča kroz Britanski muzej, prošle su 44 godine od prvog objavljivanja ilustracija leća u časopisu Kraljevskog mikroskopskog društva 1883. Ovaj put pisac je bio H. C. Beck, koji je 1. prosinca 1927. održao predavanje pod naslovom "Drevna povećala" ("Early Magnifying Glasses"), u londonskom Društvu antikvara. Njegovo je predavanje 1928. objavio The Antiquaries Journal. Beck je oduševljeno ustrajao na tvrdnji da su drevni narodi poznavali povećala, navodeći kao primjere egipatske, kartaške i minojske leće. No, o Layardovoj je leći go­vorio oprezno, kao o "tzv. Sargonovu povećalu":

Do sada nismo imali priliku vidjeti nijedno povećalo iz Mezopota­mije. Takozvano Sargonovo povećalo pogrešno se naziva povećalom jer je njegova površina, iako glatka, posve nepravilna i ne povećava. Staklo iz starijih slojeva, otkriveno na tom području, a posebice čisto staklo, općenito je u vrlo lošem stanju.

Godine 1930. W. B. Barker, ugledan optičar i predsjednik organizacije koja se danas naziva Koledž optometričara (College of Optometrics) u Londonu, napisao je članak "Leća iz Ninive", koji je ujedno bio prva opširnija studija o leći nakon Brewsterovih ispitivanja 1852. Iako je i Barker pogrešno naveo da je leća bila otkrivena 1852. godine (tada je zapravo Layard objavio svoje otkriće), dao je do tada najpodrobniji opis leće. Prema njegovim mjerenjima,

"duljina leće iznosi 4,06 cm, širina 3,55 cm, a debljina otprilike 0,635 cm". Barker je primijetivši da Brewsterovo izvješće sadrži pogrešku, izjavio kako "neke dimenzije koje navodi Brewster nisu točne, te je vjerojatno riječ o tipografskim pogreškama."

Upravo je Barker prvi zamijetio da je gornja, konveksna površina, bila "nepravilni toroid, s prosječnom zakrivljenošću od +5.00 dioptrija, maksi­malnom zakrivljenošću od +8.00, te minimalnom zakrivljenošću od +4.00 dioptrije". Oftalmolog Walter Gasson ponovno će potaknuti to pitanje od pre­sudnog značenja za razumijevanje prave svrhe leće. Izraz "toroidalni" dolazi od riječi "torus", koja označava geometrijski lik u obliku prstena. Očito je toroidalni oblik vrlo različit od sferičnog. Ako je konveksna površina leće brušena toroidalno, a ne sferično, rezultat neće biti "pravilan" oblik u uobičajenom smislu riječi i pri površnom promatranju, ali bit će "pravilan" uzmemo li u obzir da je leća namjerno brušena na taj način. Naime, takve se leće rabe za korekciju astigmatizma. Dovoljno je to imati na umu, stoga ovdje nećemo objašnjavati pojedinosti postupka brušenja.

Barker, koji nije bio dovoljno obavješten o starim lećama (on je bio stručnjak za staklo), pogrešno je protumačio "oštećenja u unutarnjoj struk­turi" kristala, izjavivši kako je očito riječ o "pukotinama u komadu minerala koji je služio kao sirovina". No, pošto je proučio najmanje 150 starih kristal­nih leća, mogao je zaključiti kako spomenute "pukotine", koje su prethodni pisci nazivali "strijama", nisu postojale na leći u trenutku njezine izrade, nego su posljedice dugotrajne izloženosti udarcima, teretu i sl. Imamo li to na umu, izbjeći ćemo pogrešne zaključke o pravoj svrsi leće.

Barkerova je moć zapažanja inače bila vrlo dojmljiva. Uočio je da je u izradu leće bilo uloženo suviše mnogo truda da bi služila tek kao ukras. Brušenje i poliranje kristala mukotrpan je posao, te nije imalo smisla posvećivati toliku pozornost sićušnom ukrasnom predmetu, posebice uzmemo li u obzir da je kristal izvorno bio posve čist i toliko proziran da bi, ako se nosio kao ukras na odjeći, bio gotovo nevidljiv! (Neki su arheo­lozi tumačili grčke leće kao dijelove ženskog nakita, zanemarujući pri tome važnu činjenicu da žene nisu pretjerano sklone nositi nevidljiv nakit!)

Barker piše:

Nekoliko je stručnjaka izjavilo kako su ova i druge slične leće najvjerojatnije služile kao ukrasi ili, pak, kao stakla za paljenje. Osobno smatram kako nijedno tumačenje nije ispravno. Kao prvo, složena izrada leće upućuje na svrhu koja nije bila ukrasna, a takav zaključak ne podupiru ni njezine dimenzije ni oblik. Nadalje, budući da leća vrlo nesavršeno skuplja zrake sunca, pogrešno je pretpostaviti

da je služila kao staklo za paljenje; toj bi svrsi bolje poslužila veća leća veće dioptrije... Povijest ove leće vjerojatno je mnogo romantičnija; njezin oblik i veličina pokazuju da je bila namije­njena nošenju u orbitalnoj aperturi [odnosno, u "očnoj jabučici"], a sudeći prema njezinu žarištu, može se zaključiti da je bila namjerno obrađena kako bi povećavala predmete prilikom rada koji zahtijeva preciznost... Razumno je pretpostaviti da... remek-djela [drevne umjetnosti poput Portlandove vaze] odražavaju vrhunsku vještinu, te da je umjetnik s vremenom postao dalekovidan [dalekovidni ljudi danas nose naočale]. Leća poput ove, koja se držala ili postavljala ispred predmeta koji se obrađuje, omogućila bi umjetniku precizniju izradu. Pretpostavimo li da su umjetnicima doista stajale na raspo­laganju takve leće, možemo objasniti finoću izrade mnogih drevnih dragulja.

Barker se zatim pozabavio mogućim posljedicama koje bi otkriće Layar-dove leće moglo imati na naše shvaćanje drevne astronomije. Tako od Bar-kera doznajemo mnogo više nego što bismo mogli izvući iz škrtih podataka navedenih u Vodiču kroz Britanski muzej iz 1922.

Starost leće još uvijek nije precizno utvrđena, no ona je vjerojatno napravljena u 7. st. pr. Kr., što bi moglo potaknuti daljnje rasprave o njezinoj mogućoj namjeni. Gospodin A. C. [sic, radi se zapravo o R. Campbellu] Thompson, nekadašnji asistent na Asirskom odjelu pri Britanskome muzeju, objavio je niz radova o astronomima iz Ninive i Babilona, o kojima govore ploče iz doba Assur-barri-pala [odnosno, Asurbanipala], koji je vladao između 668. i 625. god. pr. Kr. Te ploče sadrže izvješća o promatranjima planeta Dilbata, ne­vidljiva golim okom, ali vidljiva pomoću debelog stakla. Ta činjenica upućuje ha zaključak, a isto je mišljenje izrazio i jedan asiriolog, da su leće poput one iz Ninive rabili drevni astronomi, koji su se služili nekim optičkim instrumentom za povećavanje. Međutim, prva je teorija u svakom slučaju vrlo privlačna, te je opravdano pretpostaviti da se ova leća prije 2 500 godina rabila kao pomagalo u djelatno­stima koje zahtijevaju preciznost, te kao takva zaslužuje pozornost suvremenih optičara.

Zahvaljujući suradnji i ljubaznosti direktora Britanskog muzeja, omogućeno nam je objavljivati fotografije leće.

Kako smo mogli vidjeti, Barker je bio taj koji je krajem 1929. godine pribavio poznate rane fotografije Layardove leće i prvi koji je objavio te fotografije.

Astronomske tekstove o kojima govori Barker objavio je 1900. godine R. Campbell Thompson. Planet zvan Dilbat danas se smatra Venerom, koja je svakako vidljiva i bez teleskopa. No, još uvijek nije odgovoreno na pitanje jesu li drevnim astronomima doista bili poznati "vanjski" planeti, Galilejevi Jupiterovi mjeseci i Saturnovi prstenovi, kao što je upitna i sama mogućnost da su stari narodi rabili primitivne teleskope. Drevne grčke i kineske predaje upućuju na te dvije planetarne pojave u našem Sunčevom sustavu, a koje nije moguće uočiti okom. Poznaje ih i pleme Dogona iz Malija u zapadnoj Africi, što ne bi bilo moguće bez uporabe teleskopa. Međutim, drevni teleskopi nikako ne mogu objasniti kako Dogoni znaju za bijelu patuljastu zvijezdu Sirijus B, s obzirom na njezin položaj u blizini zvi­jezde Sirijus A, kao i zbog nemogućnosti rješavanja paralakse, da ne spo­minjemo jednako nerješiv problem svjetline. Ni sama Layardova leća nema potrebna svojstva koja su mogla biti od koristi u teleskopu (zbog njezina toroidalnog oblika), stoga ne treba o njoj raspravljati u tom kontekstu.

Godine 1957. glasoviti povjesničar znanosti R. J. Forbes obratio je pozornost na Layardovu leću u 5. svesku svoga djela Studies of Ancient Technology (Studije o drevnoj tehnologiji). Unatoč činjenici da se u mnogim svojim knjigama bavio tehnološkim dostignućima starih naroda, Forbes je pitanju drevnih leća posvetio tek dvije stranice! Iako je slovio za iznimno temeljitog i obavještenog znanstvenika, o drevnim je lećama znao koliko i većina ljudi. Prihvaćao je da su različite leće koje je spomenuo bile povećala "pogodna za rezbarenje". Sve što je mogao reći o Layardovoj leći bilo je: 'Dijametar "plankonveksne leće iz Ninive", takozvanog Sargonova stakla, iznosi otprilike 3 cm, a da je njezina glatka površina pravilna, bila bi to leća od otprilike 10 dioptrija. S obzirom na stanje u kojemu se sada nalazi, može se ustvrditi kako ne povećava.' Ta je izjava očito netočna (vidi raspravu dalje u tekstu).

Sljedeće godine, 1958., ugledni povjesničar astronomije i optike Henry C. King napisao je članak pod naslovom "Leće iz starine" ("Lenses in Antiquity"), koji odražava njegovo nepoznavanje relevantnih izvora, no u kojemu se ipak spominju brojne drevne leće. Opširnije se pozabavivši Layardovom lećom, King piše:

Asirski su obrtnici izradili manju količinu staklenog posuđa kako bi udovoljili potrebama ograničenog domaćeg tržišta. Iz Asirije potječe

i najstariji poznati primjer vještine brušenja leća. Godine 1853., tije­kom iskopavanja u ruševinama drevnoga grada Nimruda, sir Henry Layard otkrio je primitivnu leću... Ona potječe iz 700. god. pr. Kr. ... Napravljena od prozirnog kvarca, leća je ovalnog oblika, duljine 4,06 cm, širine 1,4 cm i debljine 2,28 cm. Jedna je površina gotovo potpuno plosnata, dok je druga konveksna, iako prilično nepravilna. Konveksna površina nalikuje nepravilnom toroidu, što znači da, promatrano iz različitih smjerova, ima različite optičke vrijednosti. Stoga je žarišna daljina različita za svaki smjer ili meridijan, pri čemu maksimalna žarišna daljina iznosi otprilike 43,18 cm, a minimalna 20,32 cm. Izgleda da je konveksna površina brušena na kamenom kotaču, što bi moglo objasniti brojne ravnine koje uzrokuju nepra­vilnosti u zakrivljenosti površine. Unatoč tome, površina je prilično glatka. Leća je izvorno mogla služiti samo kao ukras, manje vjero­jatno kao staklo za paljenje, a posve sigurno ne kao povećalo, odnosno kao sredstvo za poboljšanje vida. Iako je kvarc sada teško oštećen, nedvojbeno da je izvorno bio čist; da je njegova površina bila sferična, mogao je poslužiti kao povećalo pri radu koji zahtijeva preciznost, poput obrade dragog kamenja ili čitanja sitnog teksta ispisanog klinastim pismom.

Leća iz Nimruda ni u kojemu slučaju nije jedini poznati primjer prozirnoga kamena u obliku leće.

Dr. King je prvi jasno izjavio da je kristal od kojega je izrađena Layardova leća nekoć bio čist. Nije ponavljao budalaste teorije o napuklinama ili nafti, ustvrdivši kako razlog svih nepravilnosti na leći treba tražiti u oštećenjima. Kada sam 1980. stupio u vezu s Henryjem Kingom, kako bih od njega zatražio bilješke o različitim drevnim lećama koje je proučavao, King, tada pred mirovinom, poslao mi je pismo koje me rastužilo (21. svibnja, 1980.):

Članci o kojima govorite, a posebice moji, nemaju akademsku vri­jednost - u svome sam se radu oslanjao na sekundarne izvore, pa ga se i ne može nazvati istraživanjem. Istina, ocrtao sam područje za­nimanja i omogućio podrobnije studije, no, općenito uzevši, mom radu nedostaje ozbiljnost. Što se mene tiče, prepustio bih ga zabo­ravu! To se i dogodilo. Moj optički materijal, kao i mnogo drugih stvari, gotovo je potpuno uništen... U svakom slučaju, želim vam mnogo uspjeha u vašim istraživanjima i podupirem vaš pokušaj da uđete u trag lećama iz Woodwardove zbirke.

Kingove neobjavljene informacije bile su, tako, nepovratno izgubljene. On je zapravo proučio mnoge stare leće, a to je više nego što su učinili mnogi njegovi preteče, stoga mislim da je u tom pitanju prestrog prema sebi.

Godine 1962. veliki povjesničar kineske znanosti Joseph Needham, s kojim sam se poslije sprijateljio i otputovao u Kinu, objavio je knjigu koja se bavi fizikom, jednu u nizu knjiga naslovljenih Science and Civilization in China (Kineska znanost i civilizacija). U odjeljku o optici, on spominje različite drevne leće Zapada: "Na Zapadu je već u drevno doba bio poznat kvare; glasoviti primjer obrađenog kvarca babilonskog [sic: treba stajati asir-skog] podrijetla (iz 9. st. pr. Kr.) opisao je Layard."

Godine 1965. optometričar James R. Gregg objavio je knjigu The His-tory of Optometry (Povijest optometrije). Drugo njezino poglavlje nosi naslov "Early Knowledge of Glass and Lenses" ("Staro znanje o staklu i lećama"), u kojemu Gregg iznosi:

U ruševinama Ninive [sic], koje potječu otprilike iz 700. god. pr. Kr., otkrivena je najglasovitija od svih drevnih leća. Leća, koja se danas nalazi u Britanskome muzeju, plosnata je s jedne, a konveksna s druge strane, te je očito bila uglađena kako bi Kaldejcima poslužila za određenu svrhu. Pa ipak, još nema dokaza koji bi upućivali na njezinu pravu namjenu. Možemo, stoga, samo pretpostavljati o njezi­noj optičkoj namjeni, iako bi bila idealna za paljenje.

Krajem šezdesetih, mnogi su ljudi, zainteresirani za neobične pojave, saznali za Layardovu leću, te se o njoj počelo naširoko raspravljati i izvan znanstvenih krugova. U to je vrijeme Derek Price počeo o tome pričati lju­dima poput mene i Arthura Clarkea. Kako sam već rekao, Derek je tada bio profesor povijesti znanosti na sveučilištu Yale, te su njegovi komentari imali težinu. Otkrio je mehanizam Antikythera, složeni grčki mehanizam za računanje, pronađen u olupini broda, te je u to vrijeme radio na svojoj stu­diji, konačno objavljenoj 1974. Derek je izrazio želju da podrobno prouči Layardovu leću. Nažalost, umro je mlad i prije negoli je uspio ostvariti svoju nakanu. U tome bi nedvojbeno uspio, međutim, leća je još mnogo godina bila nedostupna, zbog čega bi barem neko vrijeme morao odustati od toga pothvata.

Kao rezultat glasina koje su se šezdesetih godina proširile o neobičnoj pojavi - bile su to plodne godine za takve teme - novosti o Layardovoj leći počele su kružiti među učenjacima s rubnih područja znanosti, kao i među potpunim neznalicama koji su samo tragali za senzacijama. Razni "lucka-

sti" tipovi opsjedali su Britanski muzej raspitujući se o Layardovoj leći. Naravno, Muzej su posjećivali i oni koji uopće nisu bili "luckasti". Kako bilo, među osobljem Muzeja zavladali su panika i prijezir - ta kako je bilo moguće odmah procijeniti tko je "luckast" a tko nije? Situacija je dosegnula vrhunac kada je 1969. kontroverzni pisac Erich von Däniken spomenuo Layardovu leću u svojoj knjizi Chariots of the Gods? (Božje kočije?), svjet­ski bestseler prodan u nekoliko desetaka milijuna primjeraka koji je, prema nekim procjenama, u prodaji nadmašio čak i Bibliju. Von Däniken je bio uvjeren da je "Bog bio astronaut", te da mnoštvo neobičnih artefakata diljem svijeta zapravo potječe iz svemira i da su ih za sobom ostavili izvanzemaljci. O drevnim je lećama iznio sljedeću neodređenu i zbunjujuću tvrdnju:

U Egiptu i Iraku otkrivene su kristalne leće koje se danas mogu iz­raditi samo primjenom cezijeva oksida, drugim riječima, oksida koji se može proizvesti samo u elektrokemijskom procesu.

Von Däniken nije ponudio nikakvo objašnjenje za svoju neobičnu tvrdnju, stoga moram priznati kako ne razumijem o čemu govori, osim da je za izradu Layardove leće (koju ne spominje poimence) bio potreban elektricitet! Ispod fotografije Layardove leće koja se nalazi u Dänikenovoj knjizi piše: "Asir-ska kristalna leća iz 7. st. pr. Kr. Za brušenje takve leće potrebna je složena matematička formula. Odakle su Asirci mogli steći takvo znanje?" Očito ne postoji veza između teksta u knjizi i onoga ispod fotografije. Pa ipak, fotografija je privukla najviše pozornosti, te je Layardovu leću vidjelo nekoliko desetaka milijuna ljudi. Pokraj leće stajala je pločica s jasno uočljivim natpisom "Britanski muzej", te su u Muzej ubrzo počele hrliti gomile znatiželjnika, raspitujući se o neobičnom predmetu. Sjećam se da je početkom sedamdesetih kristalna leća bila glavna tema razgovora u svim pri­likama i na svakome mjestu. Layardova je leća tako postala dijelom popu­larnog folklora, iako nitko nije znao njezino ime niti kakve druge pojedino­sti. Ljudi su ispredali priče o misteriju kristalne leće skrivene u Britanskome muzeju - leće koju su ljubomorno čuvali paranoični arheolozi, čiju su si­gurnost mogle ozbiljno ugroziti tisuće znatiželjnika, da su imali dovoljno snage i volje to učiniti. Ali, naravno, misterij je privlačan upravo stoga što ni po koju cijenu ne smije biti razotkriven; takvo što samo bi mu oduzelo čarobnost. Godinama ne dopuštajući pristup Layardovoj leći, Britanski je muzej nehotice pridonio sveopćem ludilu.

Još jedan ozbiljni i mnogo značajniji istraživač bio je Walter Gasson, oftalmolog, optičar i vodeći povjesničar na svome području. Svoje je po-

vijesne studije nastavio šezdesetih godina (prvo njegovo djelo takve vrste bilo je objavljeno 1939.) i dovršio je velik dio značajnih radova. No, nije mu bio omogućen pristup Layardovoj leći, za koju mu je rečeno da se "vadi iz okvira". To je "vađenje" trajalo mnogo godina!

Godine 1972. Britanski muzej konačno je popustio pod pritiscima i ponovno izložio Layardovu leću. Te ju je godine Gasson imao priliku vi­djeti u Babilonskoj galeriji kao izložak broj 6, kojemu se datum nastanka smještao otprilike između 900. god. pr. Kr. i otprilike 700. god. pr. Kr. Kustos Zapadnoazijskih starina dopustio je Gassonu da prouči leću i izmjeri je, pa su objavljeni prvi detaljni podaci o leći nakon 120 godina u Brewsterovu ispiti­vanju. Rezultate je Gasson iznio u svom ključnom članku "The Oldest Lens in the World: A Critical Study of the Layard Lens" ("Najstarija leća na svi­jetu: kritička studija Layardove leće"), godine 1972. u časopisu The Ophtal-mic Optician. Nažalost, naslov članka ne govori istinu, jer Layardova leća nikako nije najstarija leća na svijetu.

Gasson je opisao poteškoće na koje je nailazio pokušavajući dobiti pris­tup Layardovoj leći (opširnije o tome doznao sam iz razgovora s njim), da bi nakon podužeg uvoda i citiranja Brewsterova izvješća, konačno objavio rezultate svoje analize:

Kao što smo rekli prije, ta ponešto zamagljena kristalna leća nije bila uložena na način na koji upućuje ilustracija (1930.), nego je postavljena na plastičan držak, kao što pokazuju dijagrami (slika 1). .

Rezultati mjerenja u skladu su s Barkerovim. [Moja novija mje­renja nešto su preciznija, iako su gotovo jednaka njegovim, uz odstupanje od otprilike 2 mm.] Pomnim proučavanjem pod lupom se može uočiti da je rub leće lagano uzdignut, što znači da je leća bila uložena u vrstu okvira koji je davno nestao. Autoru je, ne bez oklijevanja, bilo dopušteno da izmjeri površine leće pomoću sfero-metra [instrumenta sastavljenog od tri iglice, koji omogućava pre­cizno mjerenje zakrivljenosti površine, pri čemu se dobivene vrije­dnosti izražavaju u dioptrijama]. Kao što je naveo Brewster, jedna je strana leće prilično glatka, a površina joj je plosnata. Druga, pomalo izgrebana konveksna sferična površina toroidalno je zakrivljena i varira od +4.0 i 8.0 D [D=dioptrija], što opet govori u prilog Bar­kerovim izvješćima iz 1930. Kut zakrivljenosti pri +4.0 D iznosi otprilike 165° u odnosu na kraću os leće. Dva dioptrijska meridijana nalaze se otprilike pod pravim kutom.

Okrenemo li leću pod kutom od 90° u smjeru koji se odnosi na leće kakve se koriste za naočale, možemo smatrati da je njezina jakost +4D sf / +4D cil os 75°. Zbog indeksa loma, koji kod kvarca iznosi 1,523, i prema kojemu je kalibriran sferometar, nastaje razlika u jakosti [izraženoj u dioptrijama; on podastire formulu i ispravlja vrijednosti na 4,25D i 8,5D, što je od malog značenja]... Začuđuje, međutim, da tako ugledan znanstvenik kao što je bio sir David Brewster nije reagirao na tiskarsku pogrešku prema kojoj debljina leće iznosi 2,28 cm, iako u stvarnosti ona iznosi 0,635 cm. U svakom slučaju, ta velika pogreška postaje uočljiva već prilikom površnog promatranja leće, čak i sa znatne udaljenosti... Gotovo savršen ovalni oblik leće potiče na daljnja zanimljiva nagađanja. Mnogo bi lakše bilo kamenom izbrusiti leću kružnog oblika. Sferičnu je zakrivlje­nost također lakše postići nego toroidalnu, posebice uzmemo li u obzir da je ovaj drevni obrtnik uspio postići gotovo posve plosnatu donju površinu. Svakom su amateru te činjenice poznate iz iskustva... Autor smatra da su jakosti leće i njezin oblik rezultati unaprijed smišljenoga plana. Gotovo savršen ovalni oblik i dimenzije 41x35 mm odgovaraju veličini očne šupljine. Valja razmotriti mogućnost da je leću rabio neki pisar koji je radio u knjižnici palače i možda bio dalekovidan... Dimenzije 41x35 mm u skladu su sa starom "000" veličinom oka, standardom postavljenim prije 1930. godine. Stariji naraštaji optičara zasigurno još pamti okvire za astigmatičare i pince-nez naočale bez okvira veličina 0, 00 i 000. Taj ovalni oblik i dimen­zije 41x35 mm gotovo posve odgovaraju standardima koje je 1927. postavio Odbor za optičke standarde, uz osnu razliku od otprilike 6 mm.

Gasson zatim navodi bilješku iz udžbenika o oftalmološkim lećama, koji je objavljen 1935. i koji sam i sam koristio. Bilješka sadrži crteže leća, od kojih jedna oblikom odgovara Layardovoj leći. Taj zapanjujući vizualni dokaz dojmljiviji je čak od Gassonovih izjava. Naime, sličnost je odmah uočljiva.

Gasson napominje da leća ne bi bila pogodna kao staklo za paljenje:

Naime, leća prilično visoke astigmatične konfiguracije ne bi mogla uspješno skupiti zrake sunca, jer joj jedno meridijalno žarište iznosi otprilike 24 cm a drugo 12 cm, stoga srednja vrijednost (sph+cyl/ 2=4+4/2=6.0D=f) iznosi otprilike 16 cm.

Leća ne može skupiti zrake sunca toliko uspješno da bi mogla služiti kao kondenzirajuće staklo za paljenje. S druge strane, minoj-

SLIKA 3: Četiri tipa leća veličine "000", prema standardima prije Drugog svjetskog rata. Ilustracije su načinili Emsley i Swaine i uključili ih u svoj udžbenik Ophtal-mic Lenses (Oftalmološke leće, 1935./1940.). "Pravilni ovalni oblik" (gore desno) gotovo je jednak obliku Layardove leće, što je prvi uočio Walter Gasson. I suvre­mena i drevna leća imaju pravilan ovalni oblik; veća i manja os suvremene leće iznose 2,95 cm i 3,85 cm, dok veća os Layardove leće iznosi 3,43 cm, a manja 4,2 cm. Stoga je razlika u odnosu na kraću os manja od 5 mm, a u odnosu na dužu os 3,5 mm. Malo je vjerojatno da bi se moglo postići veće "poklapanje" za oftalmološku leću.

ska leća, koju je 1927. na Kreti otkrio Forsdyke, bila je kružnoga oblika, promjera otprilike 2,5 cm, žarišne daljine otprilike 2,54 cm i dioptrije +40,0D... Općenito, drevna stakla za paljenje imaju kraću žarišnu daljinu [od Layardove leće], što je pridonosi boljoj koncen­traciji sunčevih zraka.

Gasson također ističe:

Prema mišljenju muzejskih stručnjaka, a to su mišljenje dijelili i neki raniji pisci, leća je služila kao ukras, možda kao medaljon ili oznaka položaja ili čak kao talisman koji je vlasnika štitio od zlih utjecaja. Međutim, za takve pretpostavke još uvijek nema nikakvih dokaza.

Gasson je ispravno nedostatke na leći objasnio kao posljedice oštećenja:

Neka su oštećenja vidljiva pod povećalom na stražnjoj strani plo­snate površine. Nedvojbeno su ona posljedice vanjskih pritisaka i propadanja površine, budući da je od izrade leće do njezina otkrića proteklo mnogo stoljeća.

Gasson ističe da je leća pronađena na području nekadašnjega Nimruda, a ne Ninive, što je vjerovao Layard, te da bi najbolje bilo leću nazvati Layar-dovom, "prema njezinu glasovitom viktorijanskom pronalazaču".

Sedamdesetih je godina među zainteresiranima za neobičnosti bio po­pularan američki pisac William R. Corliss, koji je u svojim Sourcebooks (Knjige podrijetla), u kojima je prikupio brojne neobične činjenice o ljudskoj prirodi. Godine 1976. Corliss je objavio pamflet pod naslovom Strange Arti­facts: A Sourcebook on Ancient Man (Neobični predmeti: Knjiga podrijetla o drevnom čovjeku) Bio je to zapravo njegov drugi pamflet o neobičnim predmetima iz davnine. Corliss je naišao na Brewsterovo izvješće o Layar-dovoj leći iz 1853. u časopisu American Journal of Science, i objavio njegov sažetak ne dodavši ništa novo. No, ubrzo je velik broj ljudi izvan znanstvenih krugova prvi put čuo za leću, a oni koji su vidjeli fotografiju u Dänikenovoj knjizi, mogli su saznati nekoliko stvarnih činjenica o tajanstvenom pred­metu.

Godine 1978. Layardova je leća bila katalogizirana kao: "Nimrud. SZ palača, odaja AB. Ovalna leća od brušenog kvarca s jednom plosnatom i jednom konveksnom površinom. Vjerojatno dio nekog ukrasa. Dijam.: 4,06 cm x 3,55 cm; debljina: 0,635 cm." Sigurnost kojom se 1922. tvrdilo da je leća bila dio nekog ukrasa (kako je isticao Vodič) sada je ublažena na vjerojatnost, što je zvučalo mnogo "znanstvenije"! Dogmatizam je očito napušten kao suviše sramotan i arogantan. Te sam godine (1978.) naručio nove fotografije Layardove leće koje je prikazuju prislonjenu uz oko, što vizualno potvrđuje Gassonovo stajalište, te kako povećava slova jednog novinskog isječka. Te fotografije do sada nisu bile objavljene jer su moje vlasništvo. Objavljujem ih ovdje kao fotografije 35, 36 i 37.

Godine 1980. na pločici pokraj Layardove leće izložene u odjeljku Muzeja pod nazivom Asirski podrum, vitrina 4, broj 13, pojavio se novi tekst:

Iz sjeverozapadne palače, Kalhu (Nimrud). Komadić kvarca s jednom plosnatom i jednom konveksnom površinom. Posjeduje određena

optička svojstva te se možda radi o leći. Druga je mogućnost da mu je svrha bila ukrasna.

Osoblje Britanskog muzeja konačno je sastavilo opis predmeta koji nije bio tendenciozan, nego posve neutralan s obzirom na njegovu svrhu.

Godine 1981. Leonard Gorelick i A. John Gwinnett objavili su dva članka u američkom arheološkom časopisu Expedition, u kojima su se poza­bavili problemom izrade minijaturnih predmeta u davnini. Opovrgnuli su zamisao o uporabi leća kao pomoćnih sredstava pri takvom radu, zaključivši da su drevni graveri bili kratkovidni! Taj nevjerojatan zaključak donesen je zbog nedostatka podataka o postojanju drevnih leća, izuzevši Layardovu, te su autori izjavili kako će ih u postojanje drevnih leća povjerovati samo "ako vide barem jedan primjer [takve leće]". Nije poznato jesu li objavili još koji rad o toj temi, stoga se može zaključiti da nikada nisu saznali kako se u muzejima diljem svijeta čuva na stotine drevnih leća. Gorelick i Gwinett su potražili pomoć od "stručnjaka za kamen, gospodina Martina Waltera, koji je imao u kvarcu izraditi kopiju leće", na temelju nekih neodređenih rezul­tata mjerenja provedenih na Layardovoj leći. Refrakciju je zatim proveo optičar koji je izvijestio da leća ima "jakost od 2 dioptrije, iako u znatnoj mjeri iskrivljuje sliku". Autori ne spominju kojim su se rezultatima pri tome koristili, ne navode izvore niti bilješke; jesu li možda slijedili Brewsterovo izvješće koje iznosi pogrešan podatak o debljini leće (2,28 cm)? To ne znamo. Izrada replike zaista je dobra zamisao, no cjelokupno izvješće ostaje i dalje anegdotalno i nekalibrirano, jer nisu iznesene nikakve pojedinosti! Pa ipak, autori članaka smatraju kako je njihov postupak valjan, a njihovi zaključci konačni. Međutim, valjanost njihovih postupaka jednako je dvoj­bena kao i ona Ericha von Dänikena; i on je izrađivao replike i na temelju njih stvarao zaključke ne iznoseći pojedinosti.

Godine 1996. Peter James i Nick Thorpe objavili su knjigu Ancient Inventions (Drevni izumi), o kojoj sam napisao povoljnu recenziju u časopisu Nature. U njoj su objavili fotografiju Layardove leće i popratni komentar. Zaključili su da je leća:

...najvjerojatnije služila za povećavanje. Razlog zbog kojeg su Asirci rabili optička sredstva bio je jednostavan. Njihovi su obrtnici sli­jedili staru mezopotamsku tradiciju izrade precizno izrezbarenih pečata... Prilikom proučavanja tih prikaza, arheolozi se obično služe povećanim fotografijama ili povećalima - jednostavno zato što se pojedinosti na mnogim pečatima ne mogu jasno razabrati tek okom.

Razumno je pretpostaviti da su se i sami obrtnici služili nekim optičkim sredstvima koja su im pomagala pri radu... leća koju je pronašao Layard slaba je, iako dovoljno jaka da "može povećavati". (Predmete povećava 0,5X) [To nije točno; neki njezini dijelovi povećavaju i do dva puta. James i Thorpe očito nisu sami izmjerili povećanje.] Pa ipak, i to je bilo dovoljno da izazove kontroverzije koje traju već više od stoljeća.

James i Thorpe oštro su kritizirali Gorelicka i Gwinetta (1981.), ističući zapanjujuće nedosljednosti u njihovoj logici.

* * *

Ovime završava pregled dokumentarnih izvora koji se odnose na Layar-dovu leću, počevši od 1852. do danas. Sada je vrijeme da obratimo pozornost na fizički opis predmeta koji je mnogo opširniji od svih dosadašnjih opisa. Čitatelji koje zanima samo sažetak mogu preskočiti ove stranice. Slijedi moj opis predmeta, nakon kojeg će nam biti jasnije što on zapravo predstavlja.

IZVJEŠĆE O LAYARDOVOJ LEĆI, 1998.

Lokacija: Department of Western Asiatic Antiquities, British Museum, London (Odjel za zapadnoazijske starine, Britanski muzej, London)

Broj predmeta: 12091

KVARC. PLANKONVEKSNA, OVALNA

Maksimalna debljina: 6,2 mm Minimalna debljina: 4,1 mm Duža os: 4,2 cm Kraća os: 3,43 cm Presječnice dviju osi tvore križ sv. Andrije i iznose 4,17 cm, što upućuje na

pravilan elipsast oblik.

Opis: Leća je nejednake debljine, a rub je zanimljiv jer se njime protežu duboke, ali jednolike paralelne strije, urezane pod kutem od 20° u odnosu na horizontalu. One su nedvojbeno namjerno urezane, pomno i metodično. Namjera je vjerojatno bila stvoriti rub grube, ali pravilne teksture koja bi vrlo čvrsto "sjela" u okvir. Taj je postupak neuobičajen kod kristalnih leća, te se

može pretpostaviti da je obrtnik uložio iznimne napore kako leća ne bi ispala iz svoga okvira jer se bojao bijesa vlasnika koji je možda bio neki moćnik.

Stanje: Na gornjem rubu, a posebice pri kraju kraće osi, vidljiva su oštećenja. Na njima nema nečistoće niti znakova izlizanosti, te se čini da su nastale nedavno, najranije nakon iskopavanja. Bilo bi točnije nazvati ih udub-ljenjima. Najveće udubljenje, koje se proteže od gornje površine nadolje, načinjeno je malim oštrim oruđem, no čini se da je ograničeno na dio koji je bio dostupan dok je leća ležala u okviru, budući da se ne proteže do dna. Po svemu sudeći, netko je izvadio leću iz vrlo čvrstoga okvira. Prema smjeru udubljenja može se pretpostaviti da je rub bio zaštićen, te da je ležao u vrlo čvrstom okviru u trenutku oštećenja. Iako je u Layardovim iskopava­njima sudjelovalo mnogo ljudi, a teško je zamisliti da ga je prevario jedan od njegovih pomoćnika, valja uzeti u obzir mogućnost da je dragocjeni okvir od plemenitog metala bio odstranjen i ukraden prije nego što je Layard pro­našao leću. Takav se slučaj zbio i prije. Godine 1834. zlatni okvir s plankon-veksne Noline leće, iskopane iz grčkoga groba u južnoj Italiji, odstranio je jedan od radnika i prodao ga trgovcu koji ga je dao rastopiti. Leća je tada predana arheologu kao da nikada nije ležala u okviru. Ovaj je poslije saznao za prijevaru i izvijestio kako je "rub leće zbog toga oštećen", što se, vidjeli smo, može reći i za Layardovu leću. (Okvir od plemenitog metala može se rastopiti i prodati, nakon čega više nije moguće ući u trag njegovu podrijetlu, stoga je mnogo jednostavnije odstraniti okvir nego ukrasti čitav predmet.) Layardova leća ima tako debeo rub da je njezin okvir od plemenita metala morao biti debeo barem 5 mm. Siromašni bi se radnik time znatno okoristio, budući da vrijednost takva okvira odgovara otprilike vrijednosti šest zlatnih prstenova.

Pri vrhu i na dnu ruba uočljivi su nizovi veoma malih "ogrebotina". No, pomnim ispitivanjem uočit ćemo kako uopće nije riječ o "ogreboti­nama", nego o urezanim rubnim crtama. U njima ima malo nečistoće, unatoč činjenici da je nakon iskopavanja leća očito bila nekoliko puta čišćena. Nečistoća je odstranjena s ruba tako temeljito da je postupak pranja i čišćenja leće zasigurno bio dugotrajan i mukotrpan.

Duž baze ruba protežu se maleni izvorni urezi, koji su veći od gore spomenutih rubnih crta, ali mnogo manji od udubljenja za koja pretpostav­ljamo da su nastala pri vađenju leće iz okvira. Vjerojatno su izvorni urezi nastali dok se leća stavljala u okvir.

Na gornjoj i baznoj površini leće uočljivi su znakovi istrošenosti. Obje su površine izbrazdane crtama koje se međusobno presijecaju, što upućuje na pretjerano grubo pranje leće nakon iskopavanja, ribanje i "poliranje".

Čini se da je svojedobno korištena i prilično gruba četkica (vjerojatno u 19. stoljeću), pa su nastale mnoge ogrebotine. Leća, a posebice njezina bazna površina, prepuna je sićušnih rupica, vjerojatno posljedica dugotraj­nog boravka pod zemljom (otprilike dva i pol tisućljeća), tijekom kojeg su površine kvarca pretrpjele manja oštećenja. Te mikroskopske rupice sadrže prljavštinu do koje se nije moglo doprijeti makroskopskim čišćenjem. Zbog te prljavštine nakupljene u sićušnim, gotovo nevidljivim rupicama, leća je lagano zatamnjena, iako samo površinski, a uzmemo li u obzir i gore spomenute ogrebotine, leća se danas ne doima posve čistom. Uz to, postoje i jasno uočljive pukotine i strije, koje još više zamagljuju leću. Brojne rupice na baznoj površini pokazuju da okvir leće u trenutku kada se našla pod zem­ljom nije imao donju površinu; da je to točno, ogrebotine nastale vađenjem leće iz prstena protezale bi se čitavom visinom ruba. Valja također istaknuti da je u izvornom obliku kvarc bio posve proziran, a da je njegov okvir imao donju površinu, leća bi bila posve nevidljiva, stoga bi vidljiva bila samo donja površina okvira, a ne i sam kvarc.

Nadalje, na leći su uočljive dvije velike pukotine i nekoliko manjih, koje izvorno nisu postojale. Pukotinu koja se proteže više-manje longitudinalno (iako pod prilično velikim kutom od 30° u odnosu na dužu 03), možemo naz­vati lateralnom pukotinom; ona je dugačka 3,2 cm i zajedno s transverzal­nom pukotinom koja je također dugačka 3,2 cm tvori oblik slova T. Ta je transverzalna pukotina mnogo opasnija od lateralne, jer je doprla do bazne površine pa je na njoj također nastala pukotina. S desne strane T-formacije nadolje, proteže se niz manjih strija.

U blizini središta gornje površine nalazi se 2,5 mm dugačko, račvasto udubljenje (sada je očišćeno od prljavštine). Budući da je to udubljenje smješteno odmah iznad lateralne pukotine, čini se da je posljedica udarca teškim i nejednakim predmetom, vjerojatno metalnim. Međutim, predmet nije bio tup i plosnat, što je bio najčešći slučaj kod drugih kristalnih leća koje sam imao prilike ispitati, nego, sudeći prema račvastim formacijama, rebrast ili zakrivljen. Račvaste formacije upućuju na nekoliko uzastopnih udaraca malim, tvrdim metalnim predmetom, možda zakrivljenim krajem dugačkog metalnog štapa koji je snažno pao na čvrstu površinu kristala, tako da je nekoliko puta odskočio. U blizini se može uočiti i urez u obliku luka koji može ali ne mora biti povezan s tim nizom udaraca.

Konačno, na gornjoj površini, gledano prema dolje, iznad desne polo­vice transverzalne T-pukotine, nalazi se još jedno oštećeno područje. Od njega (prema središtu) protežu se paralelne ogrebotine, vjerojatno novijeg datuma. Vjerojatno je na površinu pala teška četka od čelične žice, koja je zatim povučena prema središtu; otprilike osmi paralelni "zubac" udario je na

ovome mjestu površinu leće. Može se pretpostaviti da su u 19. stoljeću takvi predmeti bili grubo čišćeni neposredno nakon iskopavanja.

Konfiguracija: Testovi provedeni pomoću sferometra dokazuju da je bazna površina savršeno plosnata u svim smjerovima i u svim točkama, osim na oštećenom dijelu koji je oštećen: ako se tri igle sferometra postave duž trans­verzalne T-pukotine, pokazat će se odstupanje od samo +0,25 D, zbog velike pukotine koja je prodrla do bazne površine.

Duž duže osi, gornja površina ima +4.25 dioptrije. Duž kraće osi ima +6,25 dioptrija. Slijedeći liniju pukotine, možemo izmjeriti dioptriju od +4,00. Ortogonalno u odnosu na pukotinu, dioptrija iznosi +7,25. Iz mjerenja provedenih na formaciji u obliku križa sv. Andrije, koji dijeli duža os, dobi­vamo +4,45 D s T-pukotinom na lijevoj strani za smjer SZ-SI, te +5,75 D za smjer JZ-SI.

Kao što je uočio Walter Gasson, s kojim sam prije njegove smrti imao priliku jedno vrijeme surađivati i s kojim sam opširno raspravljao o Layar-dovoj leći, njezina gornja površina bila je "toroidalno izbrušena". Leća se danas toroidalno brusi kako bi se proizvele površine nejednake konvek-snosti, koje su pogodne za korekciju astigmatizma. Gornja se površina spušta nadolje, u blizini lijeve strane T-formacije sve do ruba, da bi se zatim uzdigla na području pri lijevom kraju spomenute formacije i lateralne pukotine. Ta neravnomjerna površina nije nastala slučajno, nego je posljedica namjernog toroidalnog brušenja. Vidi Komentare na sljedećoj stranici.

Povećanje: Ako se leća dovoljno podigne, postiže se povećanje od 1.25X, te od 1,5X uz određeno iskrivljenje, ako je duža os horizontalna. Ako je kraća os horizontalna, na desnoj se polovici (pri čemu je T-formacija gore) postiže povećanje od 1,25X, a na lijevoj 1,5X, koja, ako se leća još podigne, postiže povećanje od 2X, bez značajnijeg iskrivljenja. No, ta se činjenica može vrlo lako previdjeti, zbog zamagljenja nastalog oštećenjem površine (takvih poteškoća izvorno nije bilo).

Izvorno stanje: Ova je leća prije oštećenja bila posve prozirna, čista i glatka. Bio je to vrhunski obrađen komadić kvarca.

Komentari: Pri izradi ovoga predmeta uloženi su veliki napori i strpljenje:

1 Pronađen je savršen komadić kvarca, bez nedostataka vidljivih nakon početnog rezanja. (Važno je istaknuti kako nesavršenosti kvarca postaju

vidljive tek kada postupak rezanja uznapreduje; tako tvrdi jedan stručnjak za brušenje leća iz 18. stoljeća.)

2 Izrađena je savršeno plosnata baza. To je vrlo neuobičajeno. Većina drevnih "plankonveksnih" leća, bilo kristalnih bilo staklenih, imaju lagano kon­veksne baze. Izrada posve plosnate baze bez devijacija, što potvrđuju usavršeni suvremeni instrumenti za mjerenje leća, zahtijeva vrhunsku vještinu i tehnologiju, te goleme napore.

3 Iznimni su napori uloženi i u izradu neobična ruba. Za urezivanje para­lelnih crta bilo je također potrebno mnogo vremena i truda. Teško je objas­niti zašto je obrtnik smatrao da je takvo što bilo potrebno, osim ako ga na to nije naveo strah, možda strah od bijesa nekog moćnika.

O ČEMU JE ZAPRAVO RIJEČ?

Moguće je izvući nekoliko zaključaka, od kojih su neki definitivni a neki vjerojatni. Definitivni bi zaključci morali zaustaviti jalove rasprave, ostavljajući otvorenima samo neke aspekte koje će uzeti u obzir budući ispitivači. Evo nekih definitivnih zaključaka koje možemo bezrezervno pri­hvatiti:

1 Otkriće i izvješća o leći: Leća je otkrivena 1849. godine. O tome je prvi put javno progovorio Brewster 1852. Prvo je izvješće objavljeno 1852. na francuskom jeziku, a 1853. Brewster i Layard objavili su svoja izvješća na engleskom jeziku. Prva ilustracija leće pojavila se 1883. Godine 1930. objavljena je i njezina prva fotografija.

2 Ozbiljne studije o leći: Tijekom 146 godina nakon njezina otkrića, samo su četiri osobe provele temeljita fizička ispitivanja leće: sir David Brews­ter, W. B. Barker, Walter Gasson i ja. Brewsterovo je izvješće sadržavalo brojne tipografske pogreške, koje su ispravljene tek nakon nekoliko desetljeća.

3 Vrijeme nastanka leće: Ne poslije 7. st. pr. Kr.

4 Izvorno stanje leće nakon izrade: Savršeno čista i prozirna, bez nedosta­taka. Izrađena je od komadića kvarca vrhunske kakvoće. Nakon rezanja, koje je pokazalo da kvarc nema nikakvih nedostataka, leća je bila polirana.

(O kakvoći kvarca moguće je suditi tek nakon rezanja, stoga je konačan izbor učinjen nakon rezanja, a prije poliranja.)

5 Je li leća ležala u okviru? Nedvojbeno jest. To je moguće zaključiti iz broj­nih ureza i znakova izlizanosti. Kada je bila pronađena, leća je ležala u okviru od plemenita metala. On je bio odstranjen, a Layardu je predana leća bez okvira. Velika je pozornost bila posvećena izradi ruba leće, kako bi se osiguralo što čvršće prianjanje uz okvir i kako bi se leća zaštitila od oštećenja.

6 Je li bazna površina leće bila posve plosnata? Jest. U sadašnjem stanju na baznoj površini leće postoji stanovita devijacija zbog pukotine koja dopire do nje. Savršena plosnatost baze upućuje na vrlo pomnu izradu i visok stupanj stručnosti. Ispitao sam mnoge kristalne leće koje bi se mogle nazvati plankonveksnima, iako su zapravo bikonveksne, jer su im baze lagano ispupčene. Savršeno plosnate baze posjeduju mikenske leće koje sam ispitao tijekom boravka u Grčkoj. Njihovi su majstori bili jednako vješti kao i oni koji su izradili Layardovu leću.

7 Je li leća ikada služila kao staklo za paljenje? Ne. Za to nema potrebna svojstva.

8 Odgovara li veličina leće veličini orbitalne aperture (očne šupljine)? Da. Njezina veličina odgovara službenim britanskim standardima postavlje­nima 1927. godine. To pokazuje i fotografija koja ne ostavlja mjesta dvoj­bama.

9 Povećava li? Da. Unatoč činjenici da su mnogi tvrdili kako leća uopće ne povećava, ili kako je njezina sposobnost povećavanja zanemariva, doka­zano je da leća zaista povećava, i to do stupnja koji uopće nije zanemariv. Svaki dio leće postiže povećanje od 1,25X, što bi svakoj blago dalekovid­noj osobi omogućilo čitati bez naočala. Ako se dovoljno visoko podigne i ispravno postavi, postiže se povećanje od 2X, bez značajnijeg iskriv­ljenja. Zbog zamagljenosti leće, kao posljedice brojnih oštećenja, to je teško ustanoviti, stoga je potrebno iskustvo u ispitivanju starih kristalnih leća i poznavanje njihovih svojstava. U izvornom obliku leća je mogla postići takvo povećanje, jer je bila posve prozirna, te je kao takva mogla poslužiti dalekovidnoj osobi, iako bi joj možda smetale nepravilnosti u povećanju na gornjoj površini leće, zbog njezina toroidalnog oblika. O svrsi toroidalnog brušenja i dalje se može nagađati, no činjenica jest

da leća povećava u razmjeru od 1,25X do 2X, bez značajnijih sferičnih aberacija (iskrivljenja).

Nakon što smo ustanovili ove činjenice, možemo se pozabaviti vjerojat­nostima koje dopuštaju različita mišljenja i tumačenja.

1 Je li gornja površina leće namjerno "toroidalno " brušena, ili obrtnik nije bio dovoljno vješt? Unatoč uvjerenju koje je izrazilo nekoliko pisaca, uključujući Brewstera, da je gornja površina leće bila brušena grubom metodom, svi su se složili da je ona iznimno glatka; međutim, ovdje leži protuslovlje, jer se postavlja pitanje zašto bi netko tako izvanredno izgladio grubo izbrušenu leću? Zašto je ne bi još izbrusio? Očito je izvorno stanje gornje površine leće obrtnik smatrao posve prihvatljivim. Osim toga, zašto bi netko nakon izrade savršeno plosnate baze ostavio gornju konveksnu površinu neravnomjernom, kada se takva nepravilnost mogla lako popraviti? I konačno, čemu golemi napori oko izrade bes­prijekornoga ruba kako ta "gruba" leća ne bi ispala iz svoga ležišta? Sve činjenice pokazuju da gornja površina leće izvorno nije bila "gruba", te da je namjerno toroidalno izbrušena. Rekao bih da je razlog zbog kojeg su toroidalno brušenu gornju površinu neki pisci smatrali "grubom" u nje­zinoj nepravilnosti. Taj se zaključak prirodno nameće, osim ako promatrač nije obaviješten o optičkoj svrsi toroidalnih leća. U tom slučaju, "gru­bost" gornje površine objašnjava se veoma posebnom namjerom. Stoga sam slobodan zaključiti - a mnogi neće dijeliti moje mišljenje - da je gornja površina te pomno obrađene leće bila namjerno brušena na taj način. Međutim, to vodi do zapanjujućeg zaključka:

2 Koja je bila stvarna svrha Layardove leće? Po mom mišljenju, sve upućuje na namjerno proizvedenu toroidalnu leću. A toroidalne leće imaju samo jednu svrhu: ispravljaju astigmatizam. Postao sam svjestan koliko značenje ima ta činjenica tijekom dugih razgovora koje sam 1980. vodio s Walterom Gassonom. Tada sam se, naime, s njime sprijateljio, iako ga nisam poznavao 1972., dok je radio na svojoj studiji o Layardovoj leći. Nakon objavljivanja studije 1972. godine, Gasson je i dalje špekulirao o Layardovoj leći, no nije mu se pružila prilika da objavi sljedeće radove o toj tematici. Povjerio mi je da je, nakon dugog razmišljanja, bio spre­man uzeti u obzir mogućnost da je Layardova leća namjerno toroidalno izbrušena i kao takva namijenjena astigmatičnoj osobi. Pitao se zašto bi, izuzevši "grubu" toroidalnu površinu, u svakom drugom pogledu leća bila besprijekorno obrađena. Zaključio je da se nitko nije usudio razmišljati

o pravoj namjeni leće zbog njezine velike starosti. Godine 1980. Walter je bio posve uvjeren da bi mogao vrlo brzo pronaći astigmatičnu osobu čija bi se anomalija učinkovito ispravila Layardovom lećom. Problem je u tome što su se toroidalno brušene leće namijenjene korigiranju astigma-tizma u Europi počele proizvoditi tek sredinom 19. stoljeća, da bi u širu uporabu ušle tek početkom 20. stoljeća. Međutim, Layardova leća potječe iz 7. st. pr. Kr.! Bila je to dvojba koja je doista tjerala na mozganje. Walter i ja nastavili smo analizirati taj problem i konačno smo zaključili kako Asirci (ili možda neki strani obrtnik koji je za njih proizveo leću) nisu mogli posjedovati dovoljno razvijenu optičku teoriju koja bi im omogućila da dizajniraju i proizvedu toroidalno brušenu leću na temelju proračuna.

Nešto konzervativnije, a u svakom slučaju sigurnije gledište, s obzi­rom na nedostatak dokaza, bila je pretpostavka da je leća proizvedena me­todom pokušaja i pogrešaka, odnosno, na temelju iskustva, a ne teorije. No, čak se ni u tom slučaju ne smije podcijeniti tehnološko dostignuće koje predstavlja toroidalna leća prilagođena određenom obliku astigma-tizma. Osoba kojoj je bio namijenjen taj izvanredan predmet vjerojatno je bila vrlo značajna. Za postizanje takvoga rezultata metodom pokušaja i pogrešaka bilo je potrebno izraditi velik broj leća sve dok se ne bi pronašla ona koja savršeno "odgovara" budućem vlasniku. Preostale su se leće možda konveksno izbrusile i pretvorile u povećala.

Činjenica da je Layardova leća otkrivena u odaji s kraljevskim prijes­toljem mogla bi značiti da je izvorno služila kao "monokl" nekog moćnika, možda i samoga Sargona, budući da je njegovo ime pronađeno na nekim obližnjim predmetima. Možda je čak i kraljev pisar bio dovoljno značajan da ga se "opremi" takvim specijaliziranim monoklom. Na asirskim loka­litetima nije pronađen tako velik broj kristalnih leća kao, na primjer, u Troji (Schliemann ih je pronašao 49), Efezu (oko 30 ili 40) i Knososu (ondje je pronađen velik broj leća, kao i ostaci drugih kristalnih pred­meta, stoga ukupan broj kristalnih leća ovisi o tome uključujemo li u njega i određene vrste kristala). Tri spomenuta grada bila su u različitim razdobljima središta proizvodnje kristalnih leća (Knosos je bio najstarije središte, jer potječe iz minojskog doba).

Nije nemoguće da su u proizvodnji leća za ispravljanje astigmatizma sva tri grada primjenjivala metodu pokušaja i pogrešaka. Naravno, izrada takvih leća, koja zahtijeva goleme napore i mnogo vremena, dolazila je u obzir samo za potrebe kralja ili kakavog drugog moćnika. Može se pret­postaviti da je u asirskoj prijestolnici djelovao strani obrtnik koji je nakon niza neuspjelih pokušaja konačno uspio proizvesti leću koja je savršeno odgovarala oku asirskoga kralja ili nekog moćnika koji je žarko želio

ispraviti svoj nedostatak. Kada je konačno izbrušena odgovarajuća gornja površina, trebalo ju je ispolirati. Nakon toga je pomno izrezbaren rub leće kako bi ona što bolje "sjela" u okvir od plemenita metala - vjerojatno zlata - iz kojega ni u kojemu slučaju nije smjela biti izvađena i čija je svrha bila štititi je od bilo kakvih oštećenja (posebice ako je leća bila kraljev monokl, jer je gospodar bio sklon iskazati bijes).

No, je li Layardova leća doista bila Sargonov monokl? Pozabavimo se malo ovim pitanjem. Činjenica da je Sargon preselio svoju prijestolnicu u drugi grad i ostavio leću za sobom pokazuje da leća nije pripadala njemu. Nadalje, on je poginuo na Taurusu, a tamo je očito otišao bez monokla. Uvjeren sam, stoga, da je Sargon monokl naslijedio ili pak oduzeo nekom drugom moćniku. Možda je pripadao njegovu bratu, ako je prethodni vladar doista bio Sargonov brat, ili možda njegovu ocu. Jedan mi je asirolog (čije ime neću spominjati i tako kompromitirati njegov položaj) napomenuo da je izraelski kralj Jošija, kojeg je Sargon porazio, možda posjedovao monokl, koji je tako postao dijelom kraljevskoga pli­jena. Smatram da je takav scenarij vjerojatan. Mnoge zemlje, koje su, za razliku od Asirije, bile u blizini središta proizvodnje kristalnih leća (u to ćemo se imati priliku uvjeriti dalje u knjizi), slale su Sargonu svoje darove i plaćale mu namete, a to je činio i frigijski kraj Mida. Mnogo je vjerojat­nije da je leća potekla iz neke zapadnije zemlje ili kraljevstva smještenog sjeverozapadno od Asirije, gdje je već postojala stoljećima stara tradicija izrade kristalnih leća. Primjerice, Efez i Troja bili su glasovita središta takve industrije; tijekom iskopavanja u Troji otkriveno je 49 primjeraka kristalnih leća, dok je u Efezu iskopano više od 30 primjeraka. Moguće je da je monokl pripadao nekom umrlom ugledniku, stoga se optička vri­jednost toga izvanrednog komadića kristala smatrala beznačajnom s obzi­rom na to da je njegov vlasnik bio mrtav, iako je taj vlasnik možda bio i sam kralj. Leća je mogla biti dar opisivan kao "predmet koji je na svome oku nosio taj-i-taj kralj", dragocjeni kuriozitet koji je još uvijek nekome mogao poslužiti kao povećalo.

Vjerujem, dakle, da je Layardova leća bila pomno obrađen monokl na­mijenjen astigmatičnoj osobi, možda i samom kralju. Njezina veličina odgo­vara veličini očne šupljine, ležala je u okviru, te je možda bila vrsta lor-njona. Iako je za izradu leće bilo potrebno mnogo vremena i ustrajnosti, ona je izvanredno tehnološko dostignuće, čak i u nedostatku teorijske podloge razvijene optičke znanosti. Stoga je možemo nazvati jednim od najdojmljivi-jih proizvoda drevne tehnologije.

Toliko o prvom optičkom predmetu kojim se bavi ova knjiga. Sretan sam što sam bio u mogućnosti dati ovo izvješće, više od trideset godina nakon što sam doznao o postojanju Layardove leće.

U ovoj ćemo knjizi upoznati zapanjujuće mnogo drevnih leća. Njih je, naime, toliko da ne možemo ne upitati se kako su mogle proći nezapaženo!

LEĆE, POSVUDA LEĆE

U muzejima diljem svijeta čuvaju se mnoge drevne leće. Zapravo, i sam posjedujem jednu koja potječe iz Grčke . Već i sama količina tih drevnih predmeta opovrgava mišljenje kako "ne postoji nijedna drevna leća". Naime, one su posvuda. Zašto ih, onda, nitko ne vidi?

Situacija doista zbunjuje. Upravitelj muzeja u jednoj sredozemnoj zemlji, objavio je članak u kojemu ističe kako su drevni narodi poznavali leće, zaboravljajući pritom spomenuti da su upravo u njegovu muzeju izloženi primjerci kristalnih leća iz davnine! Možda ih nije vidio! Kako bilo, jednostavno ih je zanemario.

Djelatnici Britanskog muzeja još uvijek nisu svjesni činjenice da se, osim Layardove leće, u različitim odjelima Muzeja čuva još nekoliko drevnih leća. Optički predmeti koje posjeduje Britanski muzej raspodijeljeni su na četiri ili pet odjela, koji međusobno vrlo malo komuniciraju. Zapravo, grčki kristali, za koje se svaki posjetitelj može uvjeriti da povećavaju predmete u svojoj blizini, izloženi su upravo u tom muzeju, a nije mi poznato da je itko objavio kakav komentar o njihovim optičkim svojstvima.

Navest ću ovdje nekoliko poznatijih drevnih leća, koje sam kasnije nazvao "imenovanim lećama", kako bi nam postalo jasnije koje je razmjere poprimila ta neobična masovna sljepoća.

U Dodatku se opisuju mnogi neobični drevni predmeti, uključujući "čudesnu" leću iz Mainza, otkrivenu u Njemačkoj 1875. godine; leću kralja Napulja kojoj se do danas nije uspjelo ući u trag, a koja se prvi put spominje u 18. stoljeću; Cumingovu leću, iskopanu u londonskom Cityju; leće koje je u Egiptu otkrio sir Flinders Petrie; i izvanrednu leću u mome vlasništvu, koju nazivam Prometejevom lećom. Odlučio sam te fascinantne predmete ostaviti za kraj knjige, kako ne bi splasnula čitateljeva želja da sazna nešto više o toj tematici.

No, svatko tko je ozbiljno zainteresiran za materijalne dokaze o drevnoj optici ne bi trebao preskočiti Dodatak II, u kojemu sam također naveo strane

znanstvene izvore uz opširne bilješke, stoga se znatan dio podataka vezanih za tu tematiku nalazi upravo u Dodatku II.

Nakon svega rečenog, slijedi kratko izvješće o raznolikosti drevnih leća i sudbini koja ih je snašla. Ovdje ću ukratko opisati samo dvije drevne leće: leću iz Nole i leću iz Kaira.

LEĆA IZ NOLE

Godine 1834. u grčkom grobu u Noli u južnoj Italiji otkrivena je plankonveksna leća. Njezin promjer iznosi 4,5 cm, a ležala je u zlatnom okviru. Međutim, "okvir je poslije odstranio radnik koji je pronašao leću i prodao ga nekom trgovcu, stoga je leća ponešto oštećena", izjavio je profe­sor A. Kisa i dodao: "Predmeti pronađeni u Noli i Mainzu nedvojbeno su bila povećala." No, leća iz Nole netragom je nestala. Kisa, njemački profesor koji je umro prije nekoliko desetljeća, zaboravio je spomenuti gdje se ona nalazi. U neznanju su nas ostavili i Mach i von Sacken, koji su također zaboravili spomenuti gdje je leća iz Mainza, unatoč činjenici da su je do danas samo oni imali priliku vidjeti. (u Dodatku II opisat ću kako sam ušao u trag leći iz Mainza, koja se danas čuva u Beču.)

Prvo izvješće o leći iz Nole sastavio je barun Heinrich von Minutoli. On je živio u Napulju, u blizini Nole, stoga je bio u prilici proučiti leću na samom nalazištu. Taj ga se predmet toliko dojmio da je barun bio uvjeren kako su "drevni narodi poznavali vještinu brušenja stakla". Međutim, kako je von Minutoli pisao isključivo na njemačkom, znanje o leći iz Nole bilo je ograničeno samo na njemačko govorno područje, kao što je bio slučaj i s lećom iz Mainza. Zapravo, Nijemci su bili zainteresirani za same leće, dok su Francuzi bili skloniji drevnim tekstovima o kojima su beskrajno dugo razgo­varali. O drevnim će tekstovima biti riječi u jednom od sljedećih poglavlja, te ćemo imati više nego dovoljno prilika navoditi francuske učenjake.

Godine 1936. leću iz Nole usput je spomenuo Donald B. Harden u svojoj knjizi o rimskom staklu. Držao je da konveksne leće potječu iz minoj-skog doba, a da su u rimsko doba "ušle u široku uporabu..." Spomenuo je i brojne druge drevne leće iz rimskoga doba. Godine 1961., nadasve sumnjičav Emil-Heinz Schmitz kratko se osvrnuo na leću iz Nole i nekoliko drugih leća, ne pridavši im nikakvo značenje, osim "ukrasnog". Ne treba ni reći da Schmitz nikada nije proučio taj "ukras iz Nole".

Nažalost, još nije poznato gdje se nalazi leća iz Nole. Čini se da ju je posljednji vidio Kisa, koji je 1908. godine o tome objavio izvješće, zaboravivši pritom spomenuti gdje ju je vidio. Je li moguće da je Kisa

zapravo nikada nije vidio, nego je preuzeo podatke iz Minutolijeva izvješća. To bi značilo da nakon 1834. ili 1835. leća iz Nole više nikada nije bila pod­vrgnuta ispitivanju! Možda još leži u ladici u podrumu nekog talijanskog muzeja, zaboravljena i zanemarena. U Dodatku II vidjet ćemo kako njezin slučaj nije usamljen.

LEĆA IZ KAIRA

Tu leću, jednu od četiri otkrivene kod Karanisa u Egiptu između 1924. i 1929. godine , imao sam zgodnu priliku osobno proučiti i fotografirati 1998. godine u Egipatskome muzeju, na trgu Tahrir u Kairu, koji se nekada zvao Kairski muzej . (Moguće je da će leća biti premještena u novi muzej koji se gradi u Kairu.) Djelatnici Egipatskog muzeja bili su najsusretljiviji, najljubazniji i najučinkovitiji od svih muzejskih djelatnika koje sam susretao na svojim putovanjima. Rečeno mi je da je leća izložena na premiere etage (prvom katu); Egipćani se još uvijek naširoko služe francuskim jezikom. Tako sam, deset minuta nakon ulaska u Muzej, pronašao leću. Nalazila se u vitrini B, u sobi 49, u 2. odjeljku. Sljedeći dan pridružio mi se dr. Mahmoud el Helgwagy, kustos 2. odjeljka. Oko vitrine su postavljene klupe kako nam se posjetitelji ne bi približavali; ubrzo su doneseni stol i stolac, a konačno je otvorena i vitrina, koju je trebalo najprije otključati, a zatim prerezati žičani pečat. Leća mi je zatim predana na proučavanje.

U katalogu Kairskog muzeja nalaze se dvije bilješke o leći: "Predmet koji nalikuje plankonveksnoj leći - blijedozeleno staklo. Promjer: 0,05 [cm]." te: "Predmet koji nalikuje leći - blijedozelena boja. Staklo. 3. st. po Kr." (Arheolozi iz Michigana smatrali su da je proizvedena oko 100. god. po Kr.)

Kada sam ugledao leću, prilično sam se iznenadio. Naime, nisam opazio da je staklo zelenkaste boje, unatoč činjenici da su Donald B. Harden, u svojoj knjizi Roman Glass from Karanis (Rimsko staklo iz Karanisa, 1936.) i autori kataloga Kairskog muzeja tvrdili kako je staklo doista zelenkasto. Pomislio sam da možda postajem slijep za boje. No, sve što mogu učiniti jest opisati ono što sam vidio, bilo to u skladu s onim što sam morao vidjeti ili ne! Harden je također izjavio kako su na leći uočljive mrlje duginih boja, te brojni ružičasti mjehurići i crne mrlje. No, nisam vidio nikakve mjehuriće, kao ni dugine boje ili crne mrlje, iako sam vidio mnogo prljavštine na površini leće o kojoj on ne govori ništa. Ustanovio sam kako maksimalna debljina leće iznosi 7,2 mm, dok Harden tvrdi da ona iznosi 7,5 mm. Izmjerio

sam i promjer leće te zaključio da on varira između 4,93cm i 5,03 cm, jer leća nije posve okrugla. Prema rezultatima Hardenova mjerenja promjer leće iznosi točno 5 cm. Debljina ruba varira između 0,6 mm i 1 mm. Harden izjavljuje da su rubovi leće oštri i debljine manje od 1 mm.

Baza leće je posve plosnata, a na njezinoj su površini uočljivi kružni tragovi brušenja, što jasno pokazuje da je leća bila podvrgnuta rotacijskom brušenju. U tim se tragovima zadržalo dosta nečistoće. Leća je inače posve očuvana, te na njoj nema nikakvih oštećenja. Čini se da nikada nije ležala u okviru. Površine su joj savršeno glatke. Najzanimljivije obilježje te izvan­redne rimsko-egipatske leće jest njezina potpuna prozirnost, koju ometa samo nakupljena nečistoća. Stoga je bilo lako izmjeriti povećanje, što nije uvijek moguće za drevne staklene leće. Kada leća počiva na svojoj bazi, ono iznosi 0, no podignemo li je, postiže se povećanje od 1,5X. Mogla je, stoga, savršeno poslužiti dalekovidnim osobama kao pomagalo pri čitanju. Kakvoća te leće je prvorazredna a staklo je vrhunski obrađeno, što upućuje na iznimno visok stupanj stručnosti obrtnika iz drevnog Karanisa.

OSTALE, NEIMENOVANE LEĆE

Čitatelju će se možda činiti da sam u Dodatku II analizirao mnogo leća, no "imenovane leće" samo su kap u moru. Postoji više od 450 drevnih optičkih predmeta, te sam ih davno prestao brojati. Kamo god bih pošao, pojavljivalo ih se sve više. Svojedobno sam mislio da ih mogu sve nabrojati, ali nakon mnogo godina istraživanja bio sam prisiljen priznati poraz. Nitko ih ne može nabrojati - taj je zadatak nemoguć. Tim sam se problemom bavio više od 30 godina i sve što mogu reći jest da ih je bilo sve više, i više, i više.

Postoji nekoliko velikih zbirki leća: kartaške, mikenske, minojske, leće s Rodosa i leće iz Efeza, koje su konkavne i slike smanjuju 75%, zbog čega su pogodne za kratkovidne ljude. U Skandinaviji postoji više od stotinu kristalnih leća, od kojih sam nekoliko osobno proučio i izmjerio. Bio sam u tri skandinavske zemlje, gdje sam mjesec dana proučavao kristalne leće. Neke od njih opisane su u Dodatku X. Postoji i mnogo drevnih britanskih leća (vidi Dodatak XI). Konačno, tu su i rimski stakleni predmeti koji su se rabili za povećavanje. Velik broj tih predmeta pronađen je u Njemačkoj. Za samo kratak opis svih leća bilo bi potrebno barem deset knjiga. Čak i za one koje sam sam pronašao ne bi bio dovoljan običan katalog.

U ovoj knjizi nema mjesta za izvješća o većim zbirkama leća na koje sam naišao tijekom svojih istraživanja. Primjerice, Schliemann je u Troji pronašao 49 konveksnih kristalnih leća, od kojih se neke mogu vidjeti na

fotografiji 40, uključujući izvanrednu perforiranu leću, kroz čije je središte graver mogao provući svoje oruđe, dok je leća povećavala njegovu radnu površinu. Dvadeset sam godina tragao za trojanskim lećama i dva puta poslao prijatelja u zlokobno ozračje Istočnog Berlina, ne bi li od nesusretljivih mu­zejskih djelatnika doznao barem nešto o njihovoj sudbini. Međutim, doznali smo samo laži o tome kako su leće uništene u Drugom svjetskom ratu, kada su savezničke snage bombardirale grad. Poslije su Rusi priznali kako posjeduju glasovito trojansko zlato koje je otkrio Schliemann, a sredinom devedesetih ustanovilo se kako su među tim zlatom bile i leće. Fotografije u boji i rezultati površnih mjerenja objavljeni su u knjizi The Gold of Troy (Tro­jansko zlato). No, sve leće navedene u toj knjizi označene su navodnicima, jer pisci jednostavno nisu mogli povjerovati vlastitim očima i priznati kako se doista radi o lećama! Nevjerojatno je kako ljudi "ne vide" 49 leća koje leže pred njima! Nije vjerojatno da će te "nevidljive" leće ikada napustiti Rusiju, jer je njihova sudbina čvrsto vezana za trojansko zlato, a ruske vlasti očito nisu spremne vratiti ga Nijemcima.

Moja će otkrića morati ostati rezervirana za skandinavske arheološke časopise u kojima ću objaviti tri članka. U Dodatku X objavljujem engleski prijevod jednog od njih, budući da će isti biti objavljen samo na švedskom, u časopisu Gotlänski Arkiv. Nisam siguran kada ću ponovno imati priliku opisati kako su se Vikinzi orijentirali na moru za oblačnog vremena. Naime, služili su se "sunčevim kamenom", odnosno kvarcom, kako bi "vidjeli" sunce kroz oblake. O tome ću vjerojatno pisati za švedski časopis. Vikinzi su se služili polarizacijom sunčeve svjetlosti kako bi odredili položaj sunca kada je ono bilo skriveno iza oblaka.

Zapravo, ono što se naziva "sunčevim kamenom" bio je iolit kordierit, poznat i kao "vodeni safir" kojeg ima u Skandinaviji. Kamen je bipolaran, ili dihroičan (dihroizam, grč. di + chroma - boja; "dvobojnost", tj. svojstvo nekih kristala da pokazuju dvije ili više boja kada ih se promatra iz različitih smjerova, op. prev.), a njegov tanki djelić polarizira svjetlost koja dopire kroz oblake, tako da se položaj sunca može brzo odrediti, "odstranjujući" oblake kao prepreku u pomorskoj navigaciji. O uporabi "sunčeva kamena" govori jedna islandska saga koja nije prevedena na engleski, no relevantnije odlomak preveo moj švedski prijatelj iz Gotlanda . Nadam se da ću imati priliku o tome opširnije pisati. Bila je to tajna tehnologija koja je Vikinzima omogućila da stignu do Amerike.

Kao što sam već spomenuo, u Dodatku II nalaze se izvješća o nekim lećama koje su iz ovog ili onog razloga dobile imena. No, kao što se u masi ljudi može pronaći vrlo malo originalnih i zanimljivih pojedinaca, tako

i "imenovane leće" predstavljaju samo malen uzorak u mnoštvu do sada poznatih drevnih leća. Naravno, one o čijem se postojanju ništa ne zna, vjero­jatno su jednako brojne. Kada kupite određen tip automobila, takav auto počinjete viđati posvuda. Tako je i s drevnim lećama. Pronađete li jednu, razotkrit će vam se mnoštvo. U ovoj ćemo knjizi saznati više o raznim lećama o kojima se još nije govorilo.

STAKLENI GLOBUSI

Osim drevnih leća, postoji i mnogo staklenih globusa iz rimskoga doba za koje do sada gotovo nitko nije čuo. Pa ipak, ustanovio sam kako se u muzejima čuva najmanje 200 takvih globusa, razbijenih ili čitavih, a tada sam prestao brojati. Međutim, njihova prava svrha nije prepoznata. Općenito ih se smatra "globusima za šminku", jer su u mnogima od njih pronađeni ostaci ružičastoga praha. Osobno držim da se taj prah stavljao u vodu kako bi je obojio ili zaštitio od bakterijskog djelovanja. Zapravo, mogu dokazati da stakleni globusi nikada nisu sadržavali sredstva za uljepšavanje, a dokaz je u takvim pitanjima vrlo rijetka pojava! U čemu se sastoji moj dokaz? Ispričat ću vam što se zbilo u Bonnu, jer se upravo ondje tajna razotkrila.

Putovao sam Njemačkom i posjećivao muzeje - među kojima bih želio izdvojiti one u Kolnu i Trieru - te proučavao staklene predmete. Jednog sam dana otišao u mali muzej u uspavanom gradu Bonnu, poznatijem po politici nego po starinama. U tom ljupkom muzeju osjećao sam se mnogo ugodnije nego u velikim muzejima s njihovim krutim osobljem i birokratskim zavr­zlamama. S djelatnicom muzeja upustio sam se u razgovor o staklenim globusima i izjavio kako mogu dokazati da oni nikada nisu sadržavali sred­stva za uljepšavanje. Bila je vrlo zainteresirana. Nadalje, predložio sam da joj pokažem kako je globus funkcionirao u optičkom smislu. Nije mogla odoljeti mojoj ponudi, stoga sam postavio uvjet: kako bih to učinio, morao sam napuniti vodom mali stakleni globus koji sam držao u ruci. Pristala je, i ja sam otišao do malog umivaonika i napunio globus vodom. Zatim sam joj pokazao kako globus povećava i privlači zrake svjetlosti koje su dolazile iz smjera stolne svjetiljke ; nažalost, nije mi dopustila da ga iznesem van, na svjetlost sunca i spalim nešto.

Moja je sugovornica bila zapanjena, no željela je znati kako mogu doka­zati da u globusu nikada nije bilo sredstvo za uljepšavanje. Okrenuo sam globus naopačke i snažno ga protresao. Ustuknula je, očekujući da će je zapljusnuti voda. No, voda nije potekla. To ju je zaista iznenadilo, jer bez obzira na to koliko smo ga tresli, iz malene rupe nije iscurila niti jedna kap.

Tada sam joj objasnio pojave površinske napetosti. Naime, rupa je bila toliko malena da ju je voda jednostavno "zanemarila", a površinska napetost čitava globusa držala je vodu unutar njega. Da je globus doista sadržavao neki prah za uljepšavanje, bio bi posve beskoristan, jer prah ne bi mogao izaći van!

Objasnio sam da se takav mali globus može staviti u džep i nositi po­svuda bez bojazni da će iz njega iscuriti voda. Zapravo, oni su se proizvodili u golemim količinama (i to u tvornicama stakla u Njemačkoj) i bili su vrlo jeftini.

Vrijeme je proletjelo, te sam shvatio da ću, ako ne požurim, propustiti posljednji vlak za sljedeći grad sa mojeg popisa. Muzej se ionako ubrzo trebao zatvoriti, pa sam zgrabio svoje stvari i rekao "zbogom". Kada sam izlazio, zabrinuto me upitala: "Kako ću izbaciti vodu iz globusa? Što ću reći direktoru ako ne uspijem?"

Rekao sam joj da kroz rupicu jednostavno provuče iglu niz koju će poteći voda. No, bio sam u suviše velikoj žurbi da bih joj u tome pomogao. Ostavio sam je u strahu da će izgubiti posao jer mi je dopustila da se poigra­vam dragocjenim predmetom. Da je postojala ikakva mogućnost da otkažem rezervaciju, vrlo rado bih joj pomogao. Ovako, stigao sam na vlak sekundu prije polaska. Još sam se dugo brinuo o njoj. Nadam se da će me pustiti u muzej ako ikada ponovno dođem.

Stakleni globusi nisu jedini stakleni predmeti koji su služili za povećavanje i paljenje. Postojale su i vaze na postoljima, koja su služila kao povećala. Upravo sam u Njemačkoj imao priliku proučavati jednu vazu unutar koje se nalazila savršeno obrađena konveksna leća; taj je predmet stoga mogao služiti za povećavanje ili paljenje dok je stajao na površini, te se nije trebao držati ili pridržavati. Rimljani su bili vrlo domišljati u izradi takvih predmeta u mnogim oblicima, o čijoj svrsi arheolozi i dalje nagađaju. S vremena na vrijeme neki bi arheolog nazvao te predmete "neobičnima"; jedan primjerak vaze-povećala načinjen u obliku ptice, tako da je možete primiti za rep, još uvijek ima "nepoznatu namjenu". Neka su povećala bila načinjena od obojanog ili oslikanog stakla, no to nije utjecalo na njihova optička svojstva.

Vratimo se pisanim dokazima koji se odnose na drevne leće i druge aspekte drevne optike.

II. DIO

PISANI DOKAZI

II. POGLAVLJE

U ORAHOVOJ LJUSCI

"Ciceron izvješćuje kako je jedan primjerak Homerove Ilijade bio zapisan na komadiću pergamenta, a zatim pohranjen u orahovoj ljusci."

Izvorno Ciceronovo djelo (1. st. pr. Kr.), u kojemu se spominje ta činjenica izgubljeno je, no, na nju podsjeća Plinije (1. st. po Kr.) u svojoj Prirodnoj povijesti. Po svemu sudeći, podrijetlo izraza "u orahovoj ljusci" treba tražiti upravo u Plinijevu djelu. Naime, Shakespeare, koji je bio dobar poznavatelj klasične književnosti, upotrijebio je taj izraz u svome Hamletu. U 2. sceni II. čina Hamlet se obraća Rosencrantzu i Guildensternu riječima:

O, Bože, da mi nije zlokobnih snova, mogao bih živjeti zatvoren u orahovoj ljusci i smatrati se kraljem svijeta.

Ideja o životu u orahovoj ljusci nedvojbeno proizlazi iz izvješća o Home­rovoj Ilijadi zapisanoj na komadiću pergamenta, koji je bio toliko sićušan da je mogao stati u orahovu ljusku.

Činjenica da je u staro doba bio načinjen tako sićušan primjerak Ilijade u svakom je slučaju bizarna. Da ne posjedujemo dokaze o drevnim minija­turnim rukotvorinama i lećama, mogli bismo taj podatak smatrati pukom izmišljotinom. Međutim, postoji mnoštvo minijaturnih predmeta i zapisa iz drevnog doba. A sada znamo i da su postojale leće koje su omogućavale nji­hovu izradu.

Čitatelju će možda biti teško zamisliti nešto tako sićušno da može stati u orahovu ljusku. Stoga sam se potrudio pronaći jedan suvremeni primjer takvoga predmeta i fotografirati ga uz pomoć posebne leće .. Radi se o malenom kipu žene koja stoji u polovici orahove ljuske. Taj sam predmet pronašao u Kini, gdje sam upoznao umjetnicu koja ga je izradila. Zapravo, vidio sam još jedno njezino djelo - šesnaest ljudskih figura koje stoje u orahovoj ljusci. Tako je Hamlet mogao boraviti u orahovoj ljusci zajedno s petnaestoricom svojih prijatelja. "Umjetnost ljuski" već je

tisućljećima prisutna u Kini, te ima mnogo sličnosti s onime što je u Rimu opisivao Plinije.

U istom djelu Plinije navodi još neke primjere minijaturne umjetnosti:

Kalikrat je od bjelokosti obično izrađivao sićušne modele mrava i drugih stvorenja čiji su dijelovi tijela ostalim ljudima bili nevidljivi. Stanoviti je Mirmecije stekao slavu na istom području, izrađujući četveroprege od istoga materijala, a prekrivene krilima muhe, te bro­dove koje je sićušna pčela mogla sakriti svojim krilima.

Plinije se dalje u tekstu ponovno osvrnuo na ta neobična djela:

Slavu su stekli oni koji su od mramora izrađivali minijaturne pred­mete, posebno Mirmecije, čiji je četveropreg s vozačem bio prekriven krilima muhe, te Kalikrat, čiji su mravi imali noge i druge dijelove tijela toliko sićušne da su drugim ljudima bili posve nezamjetni. Toliko o kiparima i ostalim umjetnicima koji su postigli najveću slavu.

Pisac Elijan (2. i 3. st. po Kr.) u djelu Povijesne svaštice bilježi dodatne poje­dinosti o tim predmetima, navodeći još neke primjere:

Mirmecije iz Mileta [Plinije ne navodi da je Mirmecije iz Mileta] i Kalikrat Lakademonjanin [Plinije ne spominje ni Kalikratovu domovinu], stekli su veliku slavu izradivši minijaturne predmete poput: četveroprega prekrivenog krilima muhe i dva stiha jedne ele-gije ispisana zlatnim slovima na sezamovu zrnu. Držim da nijedno od ovih djela ne zaslužuje pozornost ozbiljnoga čovjeka. Ona ne predstavljaju ništa drugo do gubitak vremena.

Elijan, koji je živio poslije Plinija, informacije očito nije crpio iz Plinijeva djela, jer navodi pojedinosti koje Plinije nije spomenuo. Možemo zaključiti kako su obojica svoje znanje stjecali iz nekog zajedničkog im i nepoznatog izvora koji potječe iz 1. st. pr. Kr.

Elijan ne pridaje nikakvo značenje umjetnicima koji su izrađivali minija­turna remek-djela, izjavivši kako je riječ o "gubljenju vremena" i stvarima nedostojnima pozornosti ozbiljnoga čovjeka. Budući da su Plinije i Elijan djelovali u razmaku od 250 godina, činjenica da su obojica pripovijedali o istim glasovitim minijaturama pokazuje da su te priče stoljećima kružile među ljudima.

Elijanov je prevoditelj prepoznao u tim pričama nešto neobično i dodao bilješku u kojoj iznosi:

Ta se dva umjetnika obično zajedno spominju. Ne može se pouzdano reći kada su djelovali. [Marko] Var [1. st. pr. Kr.], u De lingua latina, 7.1., pripovijeda na način iz kojeg bi se moglo zaključiti da je osobno vidio neka Mirmecijeva djela, iako ne govori gdje ih je vidio. U iskušenju smo pretpostaviti da su obojica bili stručnjaci u rezbarenju kamena, te da su čak rabili leće.

O minijaturama govori i Gaj Julije Solinus (oko 200. god. po Kr.) u djelu Collectanea Rerum Memorabilium, čiji suvremeni prijevod ne postoji. Međutim, u 5. poglavlju ljupkog prijevoda Arthura Goldinga, objavljenog 1587., pronaći ćemo sljedeće:

Ciceron izvještava o Homerovoj Ilijadi napisanoj na koži tako vješto da je mogla stati u orahovu ljusku. Kalikrat je izvanrednim umijećem od bjelokosti izrezbario mrave, te ih se nije moglo razlikovati od drugih mrava.

Klasični su učenjaci običavali pogrdno govoriti o Solinusu, tvrdeći kako je on baš sve preuzeo od Plinija, te da je u biti plagijator. No, u Solinusovu sam djelu pronašao mnoge zanimljivosti koje nikako ne bih mogao podcije­niti, te držim da je upravo sramotno što ne postoji niti jedan moderan pri­jevod njegova djela. U svakom slučaju, jedna je gore navedena pojedinost vrlo značajna, a nju ne bilježe ni Plinije ni Elijan. Naime, Kalikratovi minija­turni mravi nisu se mogli razlikovati od pravih. To bi značilo da su se Solinus i Elijan pozivali na neki zajednički izvor, a ne samo na Plinijevo izvješće.

Francuski astronom Francois Arago upoznao se s Plinijevim i Elijanovim odlomcima (iako ne i Solinusovim) sredinom 19. stoljeća. Arago dodaje. "U odaji odličja nalazi se pečat za koji se smatra da je pripadao Michelangelu, a priča se da je bio izrađen u drevno doba. Na pečatu je izrezbareno 15 likova, poredanih u krug na površini promjera 14 mm. Ti likovi nisu vidljivi okom." Arago je podatak preuzeo iz drugog izdanja (1776.) knjige Louisa Dutensa Origine des decouvertes attribuees aux modernes (Podrijetlo otkrića koja se pripisuju današnjim ljudima). U Britanskoj knjižnici ne postoji nijedan primjerak toga izdanja, a ja sam vjerojatno vlasnik jedinog primjerka u zemlji. (Britanska knjižnica posjeduje samo prvo i treće izdanje, a sva tri razlikuju se u raspravama o optici. . . Dragulj o kojemu je riječ nekoć je pripadao kralju Napulja.) Arago komentira Ilijadu u

orahovoj ljusci, spominje Mirmecijeve rezbarije i zaključuje: "...te činjenice pokazuju da su leće za povećavanje bile poznate Grcima i Rimljanima prije gotovo 2000 godina."

Prvi "moderan" pisac koji je 1739. povezao minijaturnu umjetnost s lećama za povećavanje, bio je Talijan Francesco Vettori. On je bio dobar poznavatelj drevnih dragulja, te je tvrdio da je vidio drago kamenje veličine "polovice zrna leće", koje je unatoč tome bilo izrezbareno, što je bilo nemoguće učiniti bez povećala. Vettori se ohrabrio i zauzeo takvo stajalište pročitavši knjigu koju je godinu dana prije objavio Domenico Manni, koji je analizirao brojne drevne tekstove i citirao Seneku, Plinija i Plauta kao dokaz za postojanje leća u doba Rima.

Petnaest godina poslije francuski stručnjak za drevne dragulje Laurent Natter izrazio je isto mišljenje kao i Vettori. U svojoj knjizi o drevnoj metodi rezbarenja dragulja, objavljenoj 1754. istodobno na francuskom i engleskom jeziku, Natter iznosi:

Vještina graviranja dragulja suviše je zahtjevna, te mlad čovjek ne bi mogao proizvesti besprijekoran komad; a kada dosegne dob u kojoj njegova vještina postaje savršenijom, njegov vid počinje sla­biti. Stoga je vrlo vjerojatno da su drevni umjetnici rabili stakla ili mikroskope kojima su nadomještali svoj nedostatak.

Svi su povjesničari umjetnosti čuli za Johanna Winckelmanna, koji je živio u drugoj polovici 18. stoljeća, jer se on općenito smatra utemeljiteljem moderne povijesti umjetnosti. Godine 1776. on je izrazio uvjerenje da su drevni umjetnici rabili povećala kako bi rezbarili svoje dragulje. Poslije više od jednog stoljeća, još jedan ugledan povjesničar umjetnosti objavio je slično mišljenje. Godine 1895. Karl Sittl je napisao:

U vezi s time [rezbarenjem dragulja u starini] postavlja se zanimljivo pitanje, naime, jesu li se drevni graveri služili optičkim pomaga­lima; međutim, za to ne postoje nikakvi dokazi. Unatoč tome, postoji kamenje nevjerojatno malih dimenzija, poput portreta Plotine [Plo-tina Pompeja, rimska carica i supruga cara Trajana, umrla je 122. god. po Kr.], čiji promjer iznosi samo 6 cm.

Sittl očito nije znao za Plinijeva i Elijanova izvješća, kao ni za specifične pisane dokaze o drevnim povećalima i za samo postojanje drevnih leća. Poput Winckelmanna prije njega, i Sittl je samo primijetio kako drevna mini­jaturna umjetnička djela nisu mogla nastati bez povećala.

Iz svega rečenog vidljivo je kako se već dva i pol stoljeća javljaju mišljenja da su se u starini, pri izradi minijaturnih djela, rabila optička pomagala. Muzeji diljem svijeta čuvaju brojna minijaturna djela drevnih i nešto novijih umjetnika. U Povijesnome muzeju u Stockholmu, gdje sam dva tjedna proučavao golemu zbirku vikinških kristalnih leća, dobio sam na uvid vikinšku rezbariju od zlata iz 8. stoljeća, a koja posve očito nije mogla biti izrađena bez uporabe leća. U Skandinaviji sam pronašao oko stotinu kristalnih leća, od kojih sam gotovo svaku pojedinačno proučio i izmjerio. U Sigtuni, ranoj vikinškoj naseobini u Švedskoj, pronašao sam čak i kotač za brušenje. No, možda je najvažnije od svega što sam tamo pronašao dokaz o postojanju izvorne minijaturne optičke industrije. Naime, riječ je o nekoliko glatkih kristalnih leća veličine kapljice vode, koje trostruko povećavaju (3X). Švedski su arheolozi vjerojatno najtemeljitiji na svijetu. Teško je zamisliti da bi drugdje u svijetu arheolozi zamijetili predmete veličine kapljice vode i uvrstili ih u muzejsku zbirku. No, i ne znajući koje je pravo značenje tih predmeta, Šveđani su to učinili zbog urođene im temeljitosti i perfekcio-nizma. .

U Šangajskom sam muzeju imao priliku vidjeti brončane predmete iz razdoblja dinastije Han (posljednja dva stoljeća pr. Kr. i prva dva stoljeća po Kr.), s tako sićušnim detaljima da mi je odmah bilo jasno kako nisu mogli biti izrađeni bez pomoći predmeta koji povećava. Ti su predmeti nastali u doba, to je poznato, kada su postojale kristalne leće, a proizvod su kulture koja ih je također poznavala. Naime, mnogi zapisi opisuju optičke predmete, poput teksta Lun Heng iz razdoblja Han, o kojemu ću poslije reći nešto više. Nažalost, godine 1998. uzalud sam pokušavao vidjeti neke od šest kristalnih leća iskopanih u grobovima u Kini. Jedina leća koju sam mogao pouzdano locirati nalazila se u pokrajinskome muzeju u Hubeiju, a tome je gradu tada prijetila opasnost od izlijevanja rijeke Jangce i najveće poplave u posljednjih pedeset godina, stoga posjet toj pokrajini nije bio moguć. No, nema dvojbe da su u istom razdoblju kada su nastali brončani predmeti, u Kini postojale leće koje su olakšavale rezbarenje bronce.

Glasoviti Henry Schliemann, koji je iskopao ruševine Troje, u svojoj knjizi Troja 1884. napisao je: "Ta vještina kalemljenja zlata na zlato, bez uporabe srebra ili boraksa kao veziva, bila je dobro poznata trojanskim zla­tarima. Jer, svi su trojanski dragulji posve čisti, te se ni uz uporabu najjačih leća na njima ne mogu uočiti nikakve tamne mrlje. Doista, trojanske fili­granske radove možemo promatrati samo s najvećim divljenjem (na primjer, ... [on navodi brojne primjere iz svoje knjige Mos]), imajući na umu da su u drevno doba zlatari, bez uporabe leća, mogli kalemiti (metal, op. prev.) na takvo, gotovo mikroskopski sitno biserje, umješnošću koja zapanjuje i

najvještije među najvještijima. Ta je vještina izgubljena, te je dvojbeno hoće li ikada biti ponovno otkrivena." Zanimljivo je da Schliemann, koji je osobno iskopao ni manje ni više nego 48 kristalnih leća, nije povezao ta otkrića; no, možda su te opaske dane prije nego što je otkrio same leće. Na­ravno, čak ako se dopusti uporaba leća, još ostaje neriješeno koja se tehnika kalemljenja primjenjivala pri izradi takvih minijaturnih predmeta; u navede­nom se odlomku Schliemann bavio tim problemom. No, izgleda da se nikada nije pozabavio pitanjem trojanskih leća, barem ne javno. Vjerojatno je bio posve zbunjen otkrićem.

Mogli bismo šetati iz kulture u kulturu i pronalaziti primjere minija-trune umjetnosti, a mogli bismo također pronaći leće koje su omogućavale izradu takvih predmeta. Najveći broj primjera potječe iz Grčke i Rima. Povjesničarima umjetnosti i arheolozima mnogi će primjeri biti poznati ili će ih se barem prisjetiti budemo li dovoljno agresivni u postavljanju pitanja. Popisivanje svih primjera takve umjetnosti mukotrpan je zadatak koji se nisam trudio obaviti, jer sam dovoljno brzo shvatio da mu nema kraja. U početnim fazama svoga istraživanja mislio sam da su takvi predmeti rijetki i uložio dosta truda da ih pronađem i proučim. Proveo sam čitav dan u jednoj kölnskoj knjižnici, proučavajući minijaturni kodeks, koji je očito bio napisan pomoću povećala. No, tada sam otkrio da postoji mnoštvo mikroskopski sitnih tekstova ispisanih klinastim pismom na glinenim pločicama i cilindričnim pečatima iz Babilona i Asirije, te drevnih grčkih novčića s tajnim napisima nevidljivima golim okom, koji su se mogli pročitati samo uz pomoć leće. Konačno, bilo je i mnogo izrezbarenih pečata i dragulja iz Grčke i Rima, koji su u nekim slučajevima i sami bili sićušni; poput Plotinina portreta, ili su pak sadržavali neko umjetničko djelo mikroskopske veličine. Naposljetku sam shvatio da nema smisla pokušavati pronaći sve takve rukotvorine. Umjesto toga, krenuo sam u potragu za lećama. No, nakon četiri stotine pedesete, shvatio sam da je i taj posao uza­ludan.

Budući da sam bio prisiljen priznati nemoć pred čvrstim dokazima, jedno se pitanje nametnulo samo po sebi: Zašto nitko do sada nije priznao nemoć pred lavinom dokaza?

Lakše je opravdavati one koji nisu bili svjesni da se u muzejima čuvaju drevne leće (konačno, većina muzejskih upravitelja nije bila svjesna te činjenice, pa zašto bismo onda od drugih očekivali da to znaju?) nego učenjake koji su propustili uočiti vrlo jasne odlomke u drevnoj književnosti, koji opisuju optička pomagala.

O tome je 1599. prvi put progovorio pisac Guidone (ili Guido) Pancirollo I također Pancirollus, Pancirolo, Panciroli itd.) u izvanrednoj knjizi Rerum Memorabilium iam olim deperditarum & contra recens atque ingeniose inventarum: Libri duo {Povijest izgubljenih stvari vrijednih spomena koje su rabili drevni narodi: i izvješće o mnogim otkrivenim izvanrednim stvarima, prirodnim i umjetnim, koje ljudi danas koriste). Knjiga je objavljena u tmurnom gradiću Ambergu u istočnoj Njemačkoj, u godini Pancirollove smrti, a koju je posthumno uredio njegov prijatelj Heinrich (Henricus) Sal­muth. Pancirollo i Salmuth bili su pravnici i iznimno učeni. Pancirollo je možda bio najpoznatiji po svome izvrsnom djelu koje se bavi poviješću Kon-stantinopola. Salmuthovo je područje zanimanja bilo nešto uže, te je objavio nekoliko značajnih djela o ratnom pravu.

Pancirollovo je djelo danas uvelike zaboravljeno, no tijekom 128 godina od izvornog objavljivanja na latinskom, od 1599. do 1727., neprestano je objavljivano i prevođeno na razne jezike. Proučio sam mnoga izdanja, no ne mogu tvrditi da sam ih vidio sva - ne vjerujem da se pouzdano zna koliko ih je zapravo bilo. (Dva primjerka iz Britanske knjižnice uništena su tije­kom bombardiranja u Drugom svjetskom ratu, a ta činjenica nije nimalo olakšavala uspoređivanje brojnih izdanja.)

Kada proučavamo Pancirollovo djelo moramo razlikovati izvoran tekst cd njegove mnogo opsežnije redakcije, koju je objavio njegov prijatelj Salmuth (on je navodno iskoristio bilješke koje je Pancirollo, zbog svoje iznenadne smrti, ostavio nerazrađenima). Mnoga izdanja sadrže ponešto od oba teksta. Kada se 1617. pojavio jedini francuski prijevod Pancirollova djela, francusko je čitateljstvo dobilo nepotpun uvid, jer je u tom izdanju izostavljen čitav Salmuthov tekst, a francuski čitatelji koji nisu proučili latinski izvornik nisu mogli znati da on postoji.

Također valja imati na umu kako, osim Salmuthove redakcije, postoji još jedna zbirka opsežnih komentara, ne samo na Pancirollov, nego i na Sal­muthov tekst. Te je komentare 1663. objavio Michael Watson, o kojemu, nažalost, ne znam ništa, osim da je očito bio Englez ili Škot, iako je vjero­jatno živio u inozemstvu, jer je njegova knjiga objavljena u Njemačkoj. Watsonovi opsežni komentari objavljeni su samo na latinskom, te nikada nisu bili prevedeni.

Slobodan sam, dakle, zaključiti da je prvi "moderan" pisac, koji je naveo klasičan tekst kao dokaz da su u starini postojala optička pomagala, bio Pancirollo. On je napisao sljedeće (koristim engleski prijevod iz 1715.):

Mnogi dvoje jesu li drevni narodi poznavali naočale ili ne, jer Plinije, najtemeljitiji od svih pisaca, o tome ne kazuje ništa. Međutim, naći

ćete da ih spominje Plaut, kada kaže Vitram cedo, necesse est con-s-picilio uti, što ne podrazumijeva ništa drugo do onu vrstu stakala koja se nazivaju naočalama.

Ti se komentari nalaze u poglavlju naslovljenom De conspiciliis (O naočalama)., Plaut je bio rimski komediograf i živio je između 254. i 184. god. pr. Kr., a sačuvano je 21 njegovo djelo. Pancirollova je opaska izaz­vala brojne rasprave u znanstvenim krugovima, jer se gornji citat nije mogao pronaći ni u jednom poznatom Plautovu djelu. Plautovi tekstovi sadrže druge relevantne odlomke, ali taj se nigdje ne pojavljuje. Pancirollo ne navodi svoj izvor, no čini se da je odlomak preuzeo iz starijeg djela francuskoga učenjaka Roberta Estiennea, koji je zasigurno bio u krivu, čega Pancirollo nije bio svjestan kada je preuzimao citat. Nažalost, Britanska knjižnica ne posjeduje nijedno Estienneovo djelo.

Među prvim Pancirollovim kritičarima bio je William Molyneux. Godine 1692., u djelu Dioptrica Nova, s prijezirom je govorio o onima koji su vje­rovali da su u drevno doba postojala optička pomagala. (Očito nije znao za Senekine zapise u kojima se posve nedvosmisleno opisuju takva pomagala, o čemu ćemo poslije opširnije govoriti.) Molyneux smatra da se riječ con-spicilio pogrešno pripisuje Plautu, te da sa radi o krivotvorini koju je izba­cio opat Michele Giustiani, a koju nalazimo i u Christiana Beckmanna. Međutim, Molyneux ne navodi o kojem se Giustianijevu ili Beckmannovu djelu radi, a jedini Beckmannov rad (objavljen na latinskom 1612.) koji pos­toji u Britanskoj knjižnici i koji sam temeljito proučio, ne sadrži ništa o tome. Što se Giustianija tiče, Britanska knjižnica posjeduje samo njegova Pisma, objavljena 1683., u kojima se također ne spominje ništa o optičkim poma­galima. Molyneux nam, stoga, ovdje nije od prevelike pomoći, iako nagađa kako se možda radilo o Beckmannovu djelu Oratio de Barbarie & Super-stitione Superiorum Temporum, no priznaje da se nije potrudio provjeriti tu informaciju. (Nisam pronašao ni jedan primjerak toga djela.)

U svome komentaru o Pancirollovu djelu, Salmuth je napisao:

Conspicilia: neki kažu, "čitaj conspicillum; kao baculus, bacillus, furcula, furcilla; tako i speculum, specillum." Riječ conspicillum koju ovdje rabi naš pisac, obično označava mjesto s kojeg možemo vid­jeti, ili mjesto s kojega se pruža pogled na nešto, kao u Plauta, njegov Liječnik. In conspicilio adservabam pallium; ovdje označava instru­ment koji povećava predmete. U tom smislu Plauta treba razumjeti (Vitrum cedo, & c). Naime, "odatle njihova drevna uporaba, što pokazuje i Ptolemejevo staklo...

Ptolemejevo staklo je zasebna tema kojom ćemo se pozabaviti poslije; prvi ga put spominje della Porta 1558. godine, no, kao što rekoh, ostavimo ga za sada na miru.

Neobične napomene o Plautu nisu nimalo pomogle pojasniti to pitanje, a pogreška koja se potkrala u Estienneovu djelu ili u neispravljenim Pan-cirollovim bilješkama (Pancirollo je umro dok je pisao knjigu) izazvala je nepotrebnu zbrku. Zbunjenost postoji i danas. Držim da je odlomak koji se pripisuje Plautu preuzet od nekog drugog, možda latinskog pisca. Pancirollo lo jednostavno nije mogao izmisliti, uostalom kao ni Estienne; vjerojatno je izvoran podatak netočan. Možda Estienne navodi točne podatke, no nije pronađeno ni jedno relevantno Estienneovo djelo.

Možda ne bismo trebali dalje razrađivati ovaj problem, jer zapravo nije od bitnog značenja za našu temu. Je li Plaut spominjao optička pomagala ili ne, i pojavljuje li se odlomak koji mu se pripisuje u djelu nekog drugog autora ili ne, zanemarivo je kao povijesni dokaz o postojanju drevnih leća. Naime, dostupni su nam drugi, posve neupitni tekstovi, poput odlomka iz Senekina znanstvenog djela Prirodna pitanja (1. st. po Kr.), u kojemu se izričito spominju drevna optička pomagala. Ne bi me nimalo iznenadilo da se u sačuvanim Senekinim djelima na latinskom jeziku otkrije "Plautov" odlomak.

U svojim Prirodnim pitanjima Seneka iznosi (I, 3, 9):

Plodovi su mnogo veći ako ih se promatra kroz staklo.

Nešto dalje u tekstu (I, 6, 5) Seneka je određeniji:

Dodajem da su sve stvari mnogo veće ako ih se promatra kroz vodu. Slova, ma koliko sitna i nejasna, bit će veća i jasnija promatramo li ih kroz staklenu kuglu ispunjenu vodom. Plodovi se doimaju ljepšima nego što doista jesu ako plutaju u takvoj kugli. Zvijezde se čine većima promatramo li ih kroz oblak, jer vlaga zamagljuje pogled, stoga ne možemo vidjeti točnu sliku. Ispunimo, na primjer, čašu vodom i stavimo u nju prsten. Iako prsten leži na dnu čaše, njegova se slika odražava na površini vode. Sve što promatramo kroz tekućinu izgleda nam veće nego što doista jest. Sunce se doima većim kada ga promatramo kroz vlažni oblak, i to iz dvaju razloga. U oblaku je nešto poput stakla, što prenosi svjetlost; u oblaku je također nešto poput vode.

SLIKA 4. Ovaj drvorez iz 17. stoljeća koji je objavio velečasni Athanasius Kircher u svome veličanstveno ilustriranom djelu Ars Magna Lucis et Umbrae (Velika umjet­nost svjetla i sjene) prikazuje lom zraka svjetlosti u vodi. Predmeti su "savinuti" kada ih promatramo kroz vodu, jer zrake iz točke B ne dolaze do kruga N-M, nego se lome u vodenom mediju u točki P i dolaze do kruga L-I. (Preuzeto iz drugog, proširenog izdanja, objavljenog 1671. u Amsterdamu, str. 539.; u izdanju iz 1646. ovaj se drvorez pojavljuje na str. 662.) Rasprave o "savijenim veslima" i drugim optičkim pojavama koje su posljedice loma svjetlosti u vodi, mogu se pronaći u dje­lima grčkih filozofa. O tome piše i Aristotel.

Navedeni odlomak sadrži opis staklenih kugli ispunjenih vodom, koje su Rimljani rabili kao pomagala za čitanje. Zapravo, te su kugle bile uobičajene, a sam sam imao priliku u muzejima vidjeti njih dvjestotinjak, neoštećenih ili oštećenih. Proizvodile su se u golemim količinama te su bile veoma je­ftine. Jer, upravo je u rimsko doba razvijena staklarska industrija omogućila masovnu uporabu optičkih pomagala, pa se više nisu morali pribavljati skupocjeni brušeni i polirani kristali.

Seneka nije bio jedini rimski pisac koji je izričito govorio o staklenim kuglama ispunjenima vodom, koje su služile kao povećala. Makrobije (početak 5. st. po Kr.) u djelu Saturnalia (VII, 14,1) napisao je sljedeće:

Upravo smo govorili o vodi, i pitam vas zašto se predmeti uronjeni u vodu čine većima nego što doista jesu. Primjerice, većina poslastica koje vidimo u krčmama izgledaju veće nego u stvarnosti - što znači da, u malim staklenim posudama ispunjenim vodom jaja izgledaju mnogo veća, mala jetra imaju deblja vlakna, a ljuske luka izgledaju

nam goleme. Doista, na kojim načelima počiva naše osjetilo vida?... Voda je, kaže Disarms, gušća od zraka (zrak je razrijeđen medij) pa kroz nju pogled sporije prolazi; zraka svjetlosti, kada dopre do površine vode, odbija se o nju, rasprši se i vraća. Kada se vrati, tako raspršena, ona predmet ne pogađa jednim udarcem, nego sa svih strana, zbog čega nam predmet izgleda veći nego što doista jest. Tako nam se i sunce ujutro čini većim, jer je zrak između njega i nas još uvijek vlažan, te povećava sliku sunca, kao da ga promatramo [kroz] vodu.

Pisac Aulus Gellius (2. st. po Kr.) također govori o vodi i njezinu svojstvu povećavanja u svojoj knjizi Atičke noći (XVI, 18).

Dio geometrije koji se bavi vidom zove se optike ili "optika"... Ta znanost objašnjava razloge optičkih iluzija, primjerice povećavanje predmeta u vodi i smanjivanje udaljenih predmeta.

Grci i Rimljani bili su svjesni koliko su slični kristalni ili stakleni globus ispunjeni vodom i vodom ispunjeno ljudsko oko. U 6. st. po Kr. Priscijan iz Lidije napisao je u svome komentaru o Teofrastovu djelu koje se bavi osjeti­lima (Teofrast je bio Aristotelov nasljednik) sljedeće:

Zašto je, dakle, oko ispunjeno vodom?

U ovoj ćemo se knjizi pozabaviti mnogim zadivljujućim pojavama drevne egipatske optike. No, promotrimo potaknuti Priscijanovim komentarem neke od "Tekstova iz piramide", koji su najstariji egipatski religiozni zapisi iz druge polovice 3. tisućljeća pr. Kr. Tekstovi se nazivaju "Zazivi", a obilježeni su prema tome kako su raspoređeni u piramidama, gdje su uklesani na kamene zidove unutrašnjih odaja piramide iz doba 5. dinastije. Proveo sam šest sati u Unasovoj piramidi u Sakari, koja se izvana doima ruševnom, ali čija je unutrašnjost zapanjujuće dobro očuvana. Bilo je to neobično iskustvo - satima sam sjedio pod stropom s izrezbarenim zvijezdama, okružen tajan­stvenim "Zazivima". Evo Zaziva 144:

O, Ozirisu, kralju, uzmi oko Horusovo, iz kojeg je on iscijedio vodu...

Zaziv 68 govori:

O, Ozirisu, kralju, uzmi vodu koja je u Horusovu oku...

No, Zazivi 62 i 62A zaista potiču na razmišljanje:

O, Ozirisu, kralju, uzmi vodu koja je u Horusovu oku, ne ispuštaj je. O, Ozirisu, kralju, uzmi oko Horusovo u kojemu je Thoth vidio vodu...

Egipatski se tekstovi možda odnose na prozirne globuse ispunjene vodom, koji su imali svojstvo povećavanja. Zašto bi inače bog Thoth vidio pomoću vode u oku? Ne moramo odmah pretpostaviti da su Egipćani tako rano svla­dali vještinu izrade staklenih globusa - iako je i to moguće - budući da su ih mogli izraditi od kristala. Postoje uvjerljivi arheološki dokazi da su u doba I. dinastije Egipćani poznavali vještinu izrađivanja finih posuda od kristala. Te sam jasne dokaze i sam vidio 1998. prilikom posjeta Egipatskome muzeju u Kairu (nekadašnjem Kairskome muzeju). U sobi 43, u vitrini 13 nalazi se predmet označen brojem 37 - mala čaša od kvarca, prekrasne izrade, otkrivena u grobnici Hemake u Sakari. Visoka je otprilike 5 cm, baza joj je uska, a čaša se ljevkasto širi. Unutrašnjost joj je savršeno izdubljena i glatka. Ne bismo željeli pretpostaviti da su takvi izvanredni predmeti bili uobičajeni, no neosporna je činjenica da taj predmet, koji datira s početka dinastičkog razdoblja Egipta - otprilike 3000 god. pr. Kr. - upućuje na iznimno raz­vijenu vještinu brušenja i poliranja kristala, kao i na sposobnost uspješnog brušenja komada kristala i jednako dobrog poliranja unutrašnjosti. Danas bi bilo teško pronaći majstora čija bi se vještina brušenja kristala mogla mjeriti s tehničkim umijećem tvorca Hemakine čaše. Stoga nema nikakve dvojbe da su Egipćani, da su to željeli, mogli proizvesti kristalne globuse.

Vidio sam mnoge egipatske konveksne kristalne leće iz razdoblja Starog i Srednjeg kraljevstva, no o njima ćemo opširnije govoriti dalje u knjizi. U međuvremenu, vratimo se grčkim i latinskim izvorima.

Pogrešno je misliti da se u grčkoj književnosti ne spominju naočale. Naprotiv! One se očito spominju u epigramu koji nalazimo u opsežnoj zbirci drevnoga grčkog pjesništva, općenito poznatoj kao Grčka antologija, koja sadrži djela mnogih pjesnika iz razdoblja između 7. i 3. st. pr. Kr. U izdanju Loeb Classical Library obuhvaća čak pet svezaka. U Knjizi VI nalazi se nekoliko epigrama gramatičara Fanija, koji je živio u 3. st. pr. Kr. (toga Fanija ne smijemo brkati s Fanijem iz Eresosa na Lezbu, koji je bratićem Teofrasta, Aristotelova učenika iz 4. st. pr. Kr., ili s Fanijem koji je u 1. st. po Kr. pisao o medicini). Ti su epigrami pomalo šaljivi. U jednome, posvećenom starom učitelju Kalonu, Fanije spominje "tanki štap koji mu

je uvijek bio nadohvat ruke, kako bi njime udarao dječake po glavi", kao i njegovu "izlizanu papuču". No, epigram koji nas zanima odnosi se na pisara znanog Askond, koji je ostavio dotadašnji zanat kako bi se posvetio mnogo unosnijoj porezničkoj službi. Slijedi Patonov prijevod epigrama:

Kada je Askond odlučio zagristi u slatki poreznički kruh [skupljanje poreza bio je iznimno unosan posao], ostavio je Muzama [u hramu Muza, kojima je ovaj tobože prinio žrtvu] uzroke svoga [dotadašnjeg] siromaštva: nožić za pero, spužvu kojom je brisao svoja knidijska pera, ravnalo za označavanje rubova, uteg za papir kojim je označavao mjesto (?), rog s tintom, šestar za crtanje krugova [za geometriju], kamen [kiserin - lagani porozni komadić lave] za omekšavanje [površine papira koja je time postajala pogodnijom za pisanje], i svoje plave naočale (?) koje daju slatku svjetlost.

Uočili smo da je Paton upotrijebio riječ "naočale", ali je iza nje stavio upitnik, iznenađen njezinim pojavljivanjem i nesiguran u pravo značenje grčke riječi. Koja je to grčka riječ mogla navesti Patona da je prevede kao '"naočale"? I zašto su te "naočale" plave? Zapravo, riječ kallainan trebalo bi umjesto kao "plavo" prevesti kao "zeleno", jer redigirano izdanje Lidd-ellova i Scottova Leksikona iz 1996. mijenja značenje riječi koja se u epi­gramu pojavljuje u obliku kallainopoioi. U starijim izdanjima Leksikona prevodila se kao "koje daju plavu boju", no sada je prevedena kao "koje daju zelenu boju". Naime, radi se o varijanti riječi kalainos ili kallainos, koja znači "prelaziti iz plave u zelenu" i "plavozelena", a Plinije ju je primijenio za tirkiz (37, 151). Stoga Patonov prijevod - "plavo" - nije posve točan. Trebalo bi zapravo stajati "zeleno" ili "plavozeleno".

Grčke riječi koje Paton prevodi kao "i njegove plave naočale (?) koje iaju slatku svjetlost" izvorno glase kai tan hadyphae plinthida kallainan. Riječ plinthida Paton prevodi kao "naočale". Oblik je to riječi plinthis, pri čemu je osnovna riječ plinthos, što znači "cigla". No, riječi plinthis pridodaju se brojna druga značenja, koja počivaju na temeljnoj koncepciji kvadrata ili pravokutne cigle, poput "kvadrat", "pravokutnik", "pravokutna kutija" ili čak "prednji okvir torzionog motora". Plintheion je, pak, bio "prozorski okvir". Paton je smatrao da se riječ plinthida odnosi na zelenkaste kvadrate, pravokutnike ili na uokviren predmet kroz koji se moglo gledati. U Lidd-ellovu i Scottovu Leksikonu nagađa se da riječ koja se pojavljuje u tom epi­gramu možda znači "uteg za papir (?)" (značenje 4 pod plinthis). No, budući da je uteg za papir već spomenut, Paton je odbacio tu mogućnost.

Da je posrijedi bila jedina napomena o zelenkastim lećama u čitavoj grčkoj književnosti, mogli bismo je odbaciti kao pogrešan prijevod, pogrešno tumačenje ili tome slično. Međutim, mnogi se zapisi odnose na blagotvorno djelovanje zelenoga stakla na ljudske oči, kao i na korektivne leće zelenkaste boje. U svakom slučaju, proučio sam brojne rimske leće od zelenoga stakla. Stoga mogu zaključiti da je Fanijev zapis vjerojatno točno preveden, iako je nazivlje pomalo nejasno.

Latinska riječ kojom se označavao materijal od kojeg su bile izrađene zelenkaste leće jest smaragdus, a potječe od grčke riječi smaragdos. Općenito govoreći, ta riječ znači "smaragd", iako u širem smislu označava i druge zelene minerale, pa čak i zeleno staklo. Riječ izvorno potječe od egipatske shma ("smaragd" koji potječe od riječi za "jug", budući da je smaragd bio "kamen juga") - rages ("raznobojni kamen"). Riječ rages vjerojatno se nije odnosila samo na raznobojno, nego, općenito, na obojano kamenje. Grčka riječ smaragdos potječe, dakle, od egipatske shmarages ("raznobojni (ili obojani) kamen juga"). Dakle, podrijetlo riječi "smaragd" nije dvojbeno. Ta je teorija još prihvatljivija zbog činjenice da je egipatska riječ rages očito jedini primjer staroegipatske riječi koja sadrži iznimno rijedak suglasnik "g" iza sloga ra, što u čitavoj zbrci i složenosti egipatskog jezika predstavlja zaista jedinstvenu iznimku. Ta neobična činjenica možda upućuje na strano podrijetlo egipatske riječi!

Riječ smaragdos prvi se put u grčkom jeziku spominje u Herodotovu djelu Povijest (5. st. pr. Kr.), u kojemu se pojavljuje dva puta (II, 44 i III, 41). To ima smisla jer je Herodot neko vrijeme živio u Egiptu i naširoko pisao o toj zemlji. Stoga je vrlo vjerojatno da je upravo on uveo taj izraz u grčki jezik.

Paul Jablonski, učenjak koji je živio u prvoj polovici 19. stoljeća, vjero­vao je da grčka riječ za "kvarc" i "staklo" - hyalos - potječe iz egipatskog jezika, te da je i nju u grčki uveo Herodot (III, 24). Ako je to točno, grčki nazivi za tri materijala koja su se rabila u optici, bilo za povećavanje ili paljenje - staklo, kristal i "smaragd" - potječu iz starije i profinjenije egipat­ske kulture, koja je barem 3300 godina prije Krista poznavala vještinu izrade leća.

Plinije (1. st. po Kr.) navodi mnogo zanimljivih pojedinosti o svojstvima smaragda. On bilježi:

Treće mjesto među dragim kamenjem pripada smaragdu, i to iz neko­liko razloga. Kao prvo, nijedna boja nije oku ugodnija od njegove. Iako sa zadovoljstvom promatramo mlade biljke i lišće, smaragde promatramo s još većim zadovoljstvom, jer u usporedbi s njima,

ništa nije tako zeleno. Dapače, za razliku od ostalog dragog kamenja, možemo ih dugo promatrati i ne umoriti oči. Doista, čak ako umo­rimo oči promatrajući neki drugi predmet, vraćajući pogled na sma­ragd one ozdravljaju; draguljari drže da su smaragdi za to najpogod­niji: zelena boja kamena tako blagotvorno djeluje na njihove umorne oči. Osim toga svojstva, smaragdi se doimaju većima kada ih se promatra iz daljine, jer se njihova boja odražava u zraku koji ih okružuje [doslovno: "jer je obojan zrak koji se o njih odbija"; odraz je to stare teorije o zraku koji je uključen u optičke pojave]. Oni su uvijek isti, na suncu, u sjeni ili pri svjetlosti svjetiljke, nježno sjajeći i dopuštajući pogledu da prodre duboko u njihovu unutrašnjost, zahvaljujući lakoći kojom svjetlost kroz njih prolazi. Svojstvo je to koje također posjeduje voda. Smaragdi su općenito konkavnog oblika, pa usmjeravaju pogled.

Moj prijatelj Buddy Rogers u svojoj zbirci posjeduje nekoliko sma­ragda, te sam imao priliku gledati kroz njih. Vjerujem da nema mnogo ljudi koji su imali tu mogućnost. Buddy posjeduje plankonveksni 52-karatni sma­ragd. Da se radi o kvarcu ili da je smaragd proziran, bila bi to leća s velikim povećanjem. Nažalost, taj smaragd nije proziran, ali svakako propušta svjet­lost. Držao sam ga u blizini oka i gledao kroza nj prema izvoru svjetlosti. Teško je opisati to izvanredno iskustvo. Boja kamena je upravo neopisivo lijepa i toliko umirujuća da se s njome ne može usporediti nijedna druga boja. Doista, kako Plinije kaže, "nijedna boja nije oku ugodnija od boje sma­ragda." Bilo je to poput kupanja u optičkoj kupci koja prožima čitav prostor.

Buddy također posjeduje 24.32-karatni smaragd s izbrušenim fasetama. Taj je smaragd proziran. Kada ga se postavi iznad teksta, može poslužiti kao povećalo. Smaragdi svakako mogu biti izvrsne leće.

Prije nego li počnem pripovijedati o svome susretu s profesorom Eich-holzom, prevoditeljem gore navedenog Plinijeva odlomka, i o važnim izmjenama koje je poslije naših razgovora želio učiniti na svome prijevodu, citirat ću njegovu bilješku (1971.) koja se odnosi na posljednju rečenicu iz Plinijeva odlomka.

Želi li Plinije reći da se konkavni kamen mogao upotrijebiti kao leća? To je malo vjerojatno, jer zeleni dragulj ne bi mogao poslužiti takvoj svrsi. Dapače, iako su u starini bila poznata zrcala za povećavanje, nema uvjerljiva dokaza da su bile poznate i leće za povećavanje, iako

su takve leće kratkog žarišta možda rabili graveri. Plinije vjerojatno teoretizira o djelotvornosti smaragda na ljudske oči.

Krajem sedamdesetih upoznao sam umirovljenog Eichholza, koji je nekada predavao na Klasičnom odjelu Sveučilišta u Bristolu (Engleska). Pronašao sam ga u staračkom domu u Cliftonu (Bristol), gdje je živio priko­van za invalidska kolica. Dočekao me s oduševljenjem, posebice zato što sam želio razgovarati o njegovoj najvećoj strasti, Pliniju. U patetično skrom­nim uvjetima u kojima žive stanovnici staračkih domova, Eichholzova je soba mogla smjestiti samo nekoliko knjiga. Usamljenom je čovjeku društvo pravilo nekoliko svezaka Loebove knjižnice, i žao mi je što ga nisam mogao češće posjećivati. Naime, vidjeli smo se samo dva puta. Eichholz je tada bio vodeći živi stručnjak za Plinija, no bilo je očito kako ga dugo nitko nije pitao o toj temi, a vrlo je rijetko imao posjetitelje. Mislim da ga je povremeno posjećivala njegova rođakinja, i tako nije bio posve sam na svijetu.

Za razliku od nekih uobraženih znanstvenika koji ne žele da se sumnja u njihovu stručnost, Eichholz je bio posve otvorena uma. Bio je oduševljen kada sam mu priopćio da sam pronašao nekoliko drevnih leća, i izrazio je žaljenje što o njihovu postojanju nije znao ništa dok je prevodio Plinija, jer u tom slučaju ne bi mijenjao značenje mnogih optičkih izraza, a posve si­gurno dodao bi i drukčije bilješke. Rekao je kako se od Loebovih prevoditelja uvijek zahtijevalo da prijevodi budu "što pitkiji" i ne baš doslovni, te da je godinama osjećao grižnju savjesti jer nije učinio ono što je smatrao ispravnim u prijevodima Plinijevih odlomaka o optici. Pronašli smo rele­vantne Plinijeve tekstove i zajedno ih proučili. Sa sobom sam donio bilješke, pa je posao bio brzo završen. Pomno ih je proučio, riječ po riječ, i iznio nove prijevode odabranih odlomaka, izrazivši želju da ih jednoga dana objavim pod njegovim imenom, kako bi ljudi znali da je ispravio nepravdu koju je nanio Plinijevu djelu. Te sam prijevode zapisao, te će se oni pojavljivati dalje u ovoj knjizi. Mnogi od njih uvršteni su u Dodatak III, zajedno s pri­jevodima Lessingovih rasprava o optici. Bio sam duboko dirnut Eichhol-zovom skromnošću i žarom koji su tako rijetki u njegovoj profesiji. Želio bih da je još živ, kako bih mu mogao dati primjerak ove knjige - on bi bio njezin najradoznaliji čitatelj. Koristim ovu prigodu kako bih mu zahvalio na trudu i divljenja vrijednoj otvorenosti uma prema novim saznanjima. Nažalost, iz­nimni ljudi poput njega rijetko se uzdižu visoko u akademskim krugovima, jer su u biti skromni i više ih zanima sam znanstveni rad i poučavanje nego osobni probitak.

Izostavio sam odlomak koji sadrži rečenicu o smaragdima koji su konkavni i koji skupljaju zrake svjetlosti. Eichholz ju je ponovno proučio i iznio novi prijevod:

Isto kamenje [smaragdi] općenito je konkavno [tj. konkavnog oblika], stoga skuplja (ili usmjerava) pogled.

Rečenica upućuje na to da kamen ne samo "koncentrira" pogled, nego ga i "skuplja" ili "usmjerava" u smislu fokusiranja zraka svjetlosti. To je ključan podatak koji se ne iznosi u Eichholzovoj objavljenoj verziji.

Pitanje drevnih konkavnih leća godinama me mučilo. Mnogi učenjaci, osobito njemački, koji su se bavili drevnim lećama, ustrajali su u tvrdnji kako ni unatoč prihvaćanju da je moguće postojanje konveksnih leća, nema nikakvih dokaza koji bi potvrdili postojanje konkavnih leća. Stoga Plinijevo svjedočanstvo očito nitko nije shvatio ozbiljno.

Tek sam 1997. konačno saznao kako je otkriven popriličan broj drevnih konkavnih leća, te sam ih uspio pronaći u mnogim muzejima. Vidi sliku 5 i fotografiju 45. Većina ih je iskopana na lokalitetima u Efezu u Turskoj. Vjerojatno ih ima oko četrdeset. Još uvijek tragam za nekim manje poznatim i neobjavljenim primjercima, poput leće otkrivene kod Braurona u blizini Atene. Sve su izrađene od kvarca i posve su prozirne.

Zapravo, vještina brušenja konkavnih leća bila je poznata još u minoj-sko doba, oko 1500. god. pr. Kr., budući da je kristalno oko ritona s glavom bika "konveksno-konkavna" leća, što znači da joj je gornja površina konvek­sna, a donja konkavna.

Budući da su konkavne leće na sredini tanje, lakše se lome. Možda je to razlog da, koliko je meni poznato, nije pronađena ni jedna neoštećena stak­lena leća, a svi sačuvani primjerci izrađeni su od mnogo čvršćeg kvarca.

Konkavne leće ispravljaju miopiju (kratkovidnost), a konveksne prezbi-opiju (dalekovidnost) koja se kod ljudi javlja oko 45. godine. Dalekovidnost nastaje uslijed stvrdnjavanja leće oka. Ljudi dobra vida s vremenom postaju svjesni kako više ne mogu čitati bez naočala, jer je sve što se nalazi u blizini njihovih očiju nejasno. Taj je defekt u drevno doba zacijelo bio fatalan -upravo u trenutku kada bi draguljari i ostali obrtnici dosezali vrhunac svoje vještine, njihove bi oči oslabjele i oni više ne bi mogli gravirati niti čitati. To objašnjava golem broj drevnih konveksnih leća.

No, kao što je svakome poznato, neki se ljudi rađaju kratkovidni, ili takvima postaju u djetinjstvu. Bez konkavnih leća u naočalama, oni se čak ne mogu niti kretati, te ne prepoznaju lica u daljini. Iz jednog zapisa o rimskom

SLIKA 5. Crtež četiriju konkavnih kristalnih leća, koje je u Efezu iskopao Anton Bamner. Vidi njegov članak "Die Entwicklung des Offerkultes am Altar der Arthemis von Ephesus" ("Tijek žrtvenog obreda u Artemidinu svetištu u Efezu"), u Istanbuler Mitteilungen, Njemačkog arheološkog instituta u Istambulu, sv. 23/24, 1973.1191 A., str. 53.-62.; ovi crteži nalaze se na str. 60. 0 lećama Bramner kaže (pri­jevod s njemačkog): "Sve leće imaju oblik univalvularnog hiperboloida... Njihove su gornje površine konkavne, a baze su im pomalo konveksne... Jedna kristalna leća je zamagljena, dok su ostale posve prozirne... Optička su im svojstva dobra... Radi se o divergentnim lećama. Možda su ih rabili kratkovidni draguljari kao pomagala pri radu. Oči tih obrtnika sigurno bi brzo oslabjele zbog iznimno preciznog rezbarenja kamena, bjelokosti itd. Razlike u jakosti kristalnih leća pokazuju da su bile namije­njene obrtnicima toga doba. Perforirane leće pronađene u hramu zasigurno su bile probušene iz optičkih razloga."

caru Neronu (15. - 68. god. po Kr.) jasno je da je bio kratkovidan. Plinije bilježi (XI, 54) sljedeće bizarne podatke o očima careva:

Neki ljudi vide na daljinu, no drugi mogu vidjeti samo stvari koje im se približe [dakle, kratkovidni su]. Kod mnogih vid ovisi o jako­sti sunca, te ne mogu jasno vidjeti za oblačnog vremena ili nakon sutona; drugi slabo vide danju, ali im je vid iznimno dobar noću... Sivoplave oči vide bolje u mraku... Govori se da je od svih ljudi samo car Tiberije bio sposoban svoje oči prilagoditi tami i vidjeti noću jed­nako dobro kao na svjetlosti dana, iako bi mu nakon nekog vremena ponovno sve postalo mračno. Pokojni i neprežaljeni August [Cezar] imao je sive oči poput konjskih, a bjeloočnice su mu bile veće nego u ostalih ljudi, te ga je znao obuzeti bijes ako bi ga pojedinci predugo gledali u oči; Klaudijeve su oči često bile krvave i mesnatih krajeva; car Gaj imao je izbuljene oči; Neronov je vid bio slab, te je morao prilagođavati oči kako bi mogao vidjeti predmete u svojoj blizini.

Neron je, dakle, bio kratkovidan, a ta je činjenica, kako ćemo ubrzo vidjeti, bila presudna. Da je Neron bio dalekovidan, ne bi mogao fokusirati "pred­mete u svojoj blizini". A da je želio ispraviti svoj vid, trebale bi mu konkavne, a ne konveksne leće. To nas vodi natrag do odlomka o sma­ragdima i podsjeća na glasovitu kontroverziju o dotičnom caru. Nastavljamo citirati Plinijev odlomak o smaragdima (XXXVII, 64):

Zbog tih svojstava [sposobnosti skupljanja zraka], svi se ljudi slažu, smaragdi se moraju čuvati u svom prirodnom stanju i ne smije ih se rezbariti. U svakom slučaju, skitski i egipatski smaragdi toliko su čvrsti da se uspješno odupiru udarcima. [To su jedini pravi sma­ragdi. Kao što Eichholz iznosi u svojoj bilješki: "Rijetko je koji dragi kamen čvršći od smaragda."] Smaragdi pločasta oblika odražavaju predmete poput zrcala. Car Neron običavao je promatrati borbe gla­dijatora u takvom smaragdu.

Posljednja se rečenica u latinskim tekstovima pojavljuje u dvije verzije. Prema jednoj, Neron gleda u smaragdu, a prema drugoj on gleda smaragd. Očito smisao rečenica nije isti, te o nama ovisi koju ćemo verziju prihvatiti. richholz je podastro sljedeću bilješku:

Izraz u smaragdu uz [rukopisna predaja] B. Iz konteksta se da zaključiti da je Plinije mislio na reflektirajući kamen. Neron je vjero-

jatno samo gledao u kamen kako bi odmorio oči od blještavila arene. Izraz smaragd [u drugoj rukopisnoj predaji] upućuje na to da je Neron rabio zeleni kamen kao pomagalo za vid.

Tijekom naših razgovora Eichholz mi je priznao kako je koncepciju reflek­sije uveo zbog pojašnjavanja teksta. Evo njegova novog prijevoda:

Međutim [vero; ne "doista", što bi glasilo vere], kamenje čije je tijelo ispruženo, kada (leži) na leđima [supini], jednako kao i zrcala, odražava slike stvari. Car Neron običavao je u smaragdu promatrati borbe gladijatora.

Ovo se tumačenje bitno razlikuje od starog Eichholzova prijevoda. Smaragd, dakle, nije služio poput zrcala. Neron nije morao okretati leđa gladijatorima (zašto bi, uostalom, jedan car i učinio) kako bi njihove borbe mogao promat­rati kao odraze u malom kamenu. On je gladijatore promatrao kroz kamen. Nema mjesta ni teoriji o "sunčanim naočalama", prema kojoj je car odma­rao oči u zelenoj boji kamena. Već nam je iz drugih izvora poznato da je Neron bio kratkovidan, te bez konkavne leće uopće ne bi mogao promatrati borbe gladijatora; vidio bi samo njihove nejasne obrise. Upravo smo saznali da su smaragdi bili brušeni kao konkavne leće. Dapače, postoji oko četrdeset drevnih konkavnih leća od prozirnog kamena, koje potječu iz vremena prije Neronove vladavine, pa sa sigurnošću možemo tvrditi kako su takve leće postojale i u njegovo doba. Slobodni smo, dakle, zaključiti kako je Neron rabio proziran zeleni kamen - ili možda neko prozirno zeleno staklo -konkavno izbrušen kako bi ispravljao njegovu kratkovidnost i omogućavao mu da doista vidi gladijatore, a ne da o njihovim pothvatima nagađa samo prema zvukovima iz arene. Kao rimski car, i to vrlo zahtjevan, posve je si­gurno mogao narediti da ga se opskrbi jednostavnim optičkim pomagalom -zapravo, teško je zamisliti da to nije učinio.

O Neronovu smaragdu počelo se u javnosti raspravljati 1896. godine, kada je Henryk Sienkiewicz objavio svoj glasoviti roman Quo Vadis: Pripo­vijest o Neronovu dobu. Iako se u izvornom poljskom izdanju pojavio 1896., senzacija je ubrzo dosegnula svjetske razmjere, te je iste godine bio objav­ljen na engleskom jeziku, u nakladi Jeremiaha Curtina iz Londona. Taj glaso­viti povijesni roman donio je 1905. godine Sienkiewiczu (1846. - 1916.) Nobelovu nagradu za književnost. Između 1896. i 1905. roman se samo u Americi pojavio, ni manje ni više nego u 27 izdanja. Masovna histerija, obožavanje i divljenje spram autora i njegova djela dosegnuli su takve raz­mjere da se ubrzo počelo govoriti o fenomenu popularno nazvanom epidemia

SLIKA 6. Rimski car Neron (54. - 68. god. po. Kr.), gravura biste iz doba njegove vladavine. Bio je poznat po svome vratu, jakom kao u bika. Plinije iznosi podatke o njegovim očima, iz kojih se da zaključiti da je bio kratkovidan. Zeleni konkavni lornjon ispravljao je njegovu kratkovidnost, a nosio ga je u javnosti kada je promat­rao borbe gladijatora u rimskom Koloseumu.

Sienkiewicziana ("Sienkiewiczeva epidemija"). Njegov je roman preveden na sve veće svjetske jezike i doživio je bezbrojna izdanja prodana u tko zna koliko milijuna primjeraka. Bio je čitan i još uvijek iznimno popularan pede­setih godina prošlog stoljeća, kada je prema njegovu djelu snimljen film u hollywoodskoj produkciji, s Peterom Ustinovim u ulozi Nerona.

Sienkiewicz je bio izvanredan znanstvenik i iznimno dobar poznavatelj rimskih starina, a njegov roman iznosi točne podatke o Neronovu dobu, pri čemu se sam Neron s vremena na vrijeme pojavljuje kao sporedan lik. Sienk­iewicz je očito dobro proučio Plinijeve i Suetonijeve zapise i njihove opise Neronovih očiju, a posebno Plinijev opis carevih smaragda. Evo jednog odlomka iz njegova romana:

No u taj čas javi se Akte, koja je ležala s druge strane Ligiji: "Cezar vas gleda."

Vinicija uhvati jaka srdžba... Cezar se prignuo nad stol i zažmirivši jednim okom držao je pred

drugim okrugao smaragd, kojim se neprestano posluživao i gledao ih. Njegov pogled sastane se načas s Ligijinim očima, a djevojci se srce stegne od prestravljenosti u grudima. Kad je još djetetom boravila na seoskom imanju Aulovu na Siciliji, pričala bi joj stara Misirka, robinja, o zmajevima, koji prebivaju u pećinama u planini, i sad joj se učini da je iznenada pogledalo oko takvoga zmaja... Car začas ostavi smaragd i prestade je gledati. Tada zagleda Ligija njegove ispale, modre oči, koje su treptale od jarkoga staklena svjetla, bez misli, nalik mrtvačkim očima.

Nakon što je taj popularni roman privukao pozornost na Neronov sma­ragd, znanstvenici koji su proučavali postojanje optičkog znanja u starini osjetili su potrebu pozabaviti se carevim kamenom, ne bi li se tako prikazali kultiviranima i načitanima i u koraku s vremenom. Bilo je to sve što je javnost znala o drevnoj optici i jedino pitanje koje je postavljala. A neki od tih znanstvenika zaista su pisali gluposti! Ovdje nema mjesta navođenju svih rasprava o tom pitanju - bilo ih je veoma mnogo. Međutim, pouzdani podaci o Neronovu smaragdu objavljeni su devet godina prije Sienkiewicz-eva romana, u djelu koje se bavi tehnikom, njemačkog pisca Jakoba Stillinga. Zaista je šteta što je to djelo gotovo nepoznato, posebice piscima engleskoga govornog područja. Djelo je na engleskom objavljeno pod naslovom Inqui­ries into the Origin of Short-Sightedness (Pitanja o podrijetlu kratkovid­nosti), a pisac je bio stručnjak, profesor oftalmologije i mjerodavan klasični učenjak i povjesničar znanosti.

Preveo sam neke bitne zaključke koje je iznio Stilling, smatrajući kako oni dobro zaokružuju tu tematiku:

Deseto poglavlje O povijesti konkavnih naočala

Mnogo se raspravljalo o tome jesu li Rimljani rabili konkavno izbrušene smaragde za ispravljanje kratkovidnosti, a na to se pitanje najčešće odgovaralo niječno. Vjerujem, međutim, da se može doka­zati kako taj odgovor nije točan.

Plinije o smaragdima kaže sljedeće: Iidem plerumque concavi ut visum solligant. Držim kako se na taj izraz do sada nije obraćalo dovoljno pozornosti, jer filolozi uopće nisu upoznati s drevnom

medicinom. Prema tekstovima kasnijih pisaca možemo pretpostaviti da je Plinije izrazio mišljenje suprotno onom koje je poslije prihva­tio Galen [glasoviti liječnik koji je djelovao u 2. st. po Kr., stotinu godina poslije Plinija], a prije njega peripatetici [Aristotelovi sljed­benici]. Kasniji pisci u pravilu su riječi visium colligere tumačili kao spiritus colligere. Riječi [visium colligere, op. prev.] nedvojbeno se mogu protumačiti kao "proširivati vidno polje". Tako [Hierony-mus] Mercurialis [koji je krajem 16. i početkom 17. stoljeća napisao mnogo knjiga o medicini] objašnjava djelovanje konkavnih naočala riječima quare perspicilla [naočale] faciunt pro istis, ut cingregentur illi spiritus seu radii pauci et subtiles, ita ut congregati et uniti lon-gius ferantur. - nalazim da ovaj odlomak nije ispravno protumačen. [Gothold Ephraim] Lessing [1769.] tumači ga kao radios colligere, znači ne u Mercurialisovu, nego u modernom optičkom smislu, želeći dokazati kako je Neron bio dalekovidan, te da je smaragd kroz koji je promatrao borbe gladijatora bio konveksni lornjon. Röttger ne ponavlja tu pogrešku, iako se previše bavi Plinijevom opaskom... On je, stoga, zaključio kako se izraz visium colligere može protumačiti kao "odmarati pogled", te da je Neronov smaragd zapravo bio malo zrcalo, što nema nikakvog smisla. Horner [1887., švicarski oftal­molog koji je vjerovao da su u starini postojale konveksne leće, iako je dvojio o postojanju konkavnih] drži kako je riječ o zaštitnom staklu. Nijedan od spomenutih pisaca nije bio upoznat s medicinskim značenjem izraza visium colligere.

Rimljani su znali da se kratkovidnost može ispraviti konkavno izbrušenim prozirnim kamenjem. U suprotnom Plinijev odlomak ne bi imao nikakvog smisla [naime, da su smaragdi ostavljani u pri­rodnom stanju]. Bilo je zabranjeno rezbariti smaragde, jer su služili kao pomagala za vid, zbog čega su se samo brusili. Taj odlomak upućuje na široku uporabu smaragda kao konkavnih lornjona. Da su služili samo za zaštitu od jake svjetlosti ili za odmaranje očiju, ne bi imalo smisla brusiti ih i zabranjivati njihovo rezbarenje... Pitanje je li Neron bio kratkovidan, te je li njegov smaragd bio konkavni lor­njon čini mi se... nebitnim [u odnosu na pitanje jesu li drevni narodi posjedovali znanje o lomu svjetlosti itd.], a rasprave koje je to pitanje potaknulo pokazuju nerazumijevanje pravog značenja izraza visium colligere. Na to se pitanje može odgovoriti potvrdno. Prema Sueto-niju [Neronov život, 51], Neron je bio oculis caesiis et hebetioribus ["njegove su oči bile sive i tupe"], a iz toga ne možemo baš ništa zaključiti... [No, iz Plinijevih izvješća znamo da su] Neronove oči

bile slabe, osim kada je promatrao predmete žmirkajući i iz blizine... Doista, možemo reći kako je konkavno brušen smaragd bio najstariji oblik konkavnih naočala.

Drevna grčka konkavna leća od kvarca iskopana u Efezu može se vidjeti na 'fotografiji 45. Ona predmete smanjuje 75%.

Godine 1899. njemački oftalmolog Vincenz Fukala objavio je rad Drevna znanost o lomu svjetlosti (Die Refraktionsiehre im Althertum), u kojem je zaključio:

Plinijevo izvješće o Neronovu konkavnom smaragdu svima je dobro znano, te dokazuje da su takva stakla bila poznata u drevno doba... postoji dovoljno dokaza na temelju kojih se može zaključiti da su davno prije Krista drevni narodi poznavali konveksne i konkavne leće, možda ček i pričvršćene za okvire, koje su se rabile za povećavanje preciznih radova ili za poboljšavanje vida.

Fukala čak navodi i dva odlomka iz Plautova djela (240. god. pr. Kr.), koje smo već spomenuli, ali ne i onaj "tajanstveni" odlomak, za koji se vjeruje da se odnosi na naočale. Prvi je odlomak iz djela Cistellaria (Priča o kovčežiću, 1,1), gdje djevojka Silenija spominje riječ conspicillum, za koju Fukala drži da se odnosi na naočale ili poput leće oblikovan predmet kroz koji se moglo gledati. Drugi je odlomak iz izgubljenog Plautova djela Medicus (Liječnik); iako su sačuvane samo tri rečenice toga djela, u jednoj se od njih spominje conspicillum, a toj riječi Fukala daje značenje optičke leće.

Godine 1901. Pierre Pansier je analizirao Fukalina stajališta i nije se složio s njegovim tumačenjem spomenutih Plautovih odlomaka. Odlomak iz Cistellariae može se prevesti kao: "Kada sam se vratila u kuću, pratio me pogledom kroz svoj conspicillum, sve dok nisam stigla do vrata." Odlomak iz Medicusa može se prevesti kao : "Promatrao sam kroz svoj conspicillum, bdio sam." Pansier drži kako se prvi navod može protumačiti kao "on me pratio iz daljine", a drugi kao "promatrao sam iz daljine". To, međutim, nije uvjerljivo, te se doima kao očajan pokušaj kojim se nastoji izbjeći priznanje činjenice da Plaut zapravo govori o optičkom pomagalu. S druge strane, neki vjeruju da je conspicillum vrsta promatračnice ili vidikovca - tumačenje jednako neuvjerljivo, jer zašto bi netko promatrao djevojku s takvog mjesta? Zašto ne s balkona ili prozora?

Godine 1900. Jakob Stilling objavio je u oftalmološkom časopisu još jednu studiju o Neronovu smaragdu pod naslovom "Nero's Augenglas"

("Neronov monokl"), u kojoj je još opširnije analizirao klasične dokaze i moderna stajališta. Složio se s Fukalom da Neronov smaragd nikako nije mogao biti reflektirajuće zrcalo, te da je pretpostavka prema kojoj je Neron okretao leđa gladijatorima kako bi ih mogao promatrati u takvom zrcalu, upravo smiješna! On zaključuje:

Pitanje o tome je li Neron rabio konkavno staklo zapravo je nebitno, unatoč njegovu filološkom značenju. Glavno je pitanje sljedeće: Jesu li Rimljani znali za miopiju i svojstva konkavnog stakla? Odgovor na prvi dio pitanja je potvrdan i o tome nema nikakve dvojbe. Nadalje, iz Plinijeva opisa i medicinskog značenja izraza visium colligere, možemo reći kako je najblaže rečeno vrlo vjerojatno da su Rimljani bili obaviješteni o svojstvima konkavnog stakla.

Neki autori koji su se bavili drevnom optikom pitali su se zašto se leće, ako su doista postojale u starini, ne spominju u Euklidovoj Optici (oko 300. god. pr. Kr.). Za to je moguće ponuditi nekoliko objašnjenja. Kao prvo, Optika je nepotpuna, a ono što iz nje doznajemo ograničeno je na usko znanstveno područje. Euklid je napisao djelo O zrcalima, koje je izgubljeno međutim, smatra se kako on zapravo nije autor toga djela). Čini se da je

Euklid napisao o optici mnogo više nego što je nama poznato. Optika, koja nam je dostupna, veoma je neobično djelo i bavi se pitanjima perspektive i ednostavnih optičkih varki, a pritom se ne raspravlja o optici kao o cjelini.

Kao što se moglo i očekivati od toga glasovita geometra, djelo obilježava geometrija i zapanjujuće mnoštvo dijagrama, a bavi se pitanjima poput "kako znati koliko je uzdignuće kada sunce sije", ili "ako stožac, čija je baza krug a vrh mu se nalazi pod pravim kutom u odnosu na bazu, promatramo jednim okom, vidjet ćemo manje od polovice stošca." To su prilično ezoterična pitanja, a Euklid ih nimalo ne olakšava onima koji ne znaju geometriju. No, pred kraj djela pojavljuju se neke zanimljive opaske poput ove: "Predmeti koji se povećavaju doimat će se bližima oku". Ispod Euklidova uobičajenog geometrijskoga dijagrama stoji sljedeći komentar:

No, stvari za koje se misli da su veće izgleda kao da se povećavaju, a stvari bliže oku izgledaju veće. Predmeti koji se povećavaju, doimat će se, stoga, bližima oku.

Što je Euklid želio reći posljednjom rečenicom? Teško je zamisliti što se to moglo povećavati dok je stajalo na mjestu, osim ako Euklid nije mislio na povećavanje slike pomoću leće. Kao što nam je poznato, takve se povećane

slike doista čine "bližima oku". Vjerujem kako je ovdje riječ o usputnoj opasci o povećanim slikama u Euklidovu uobičajenom grubom stilu.

Prije nego završimo analizu drevnih tekstova koji se bave optičkim pomagalima za povećavanje i ispravljanje vida, razmotrimo ukratko još nekoliko izvješća. Ranokršćanski otac Klement Aleksandrijski (2. st. po Kr.) u djelu Stromata (Svaštice, I. knjiga) govori o "slikama koje se vide kroz vodu i stvarima koje se vide kroz čista i prozirna tijela". Spominje se to unutar teološke rasprave o Prvoj poslanici Korinćanima, 13, 12: "Božanski apostol [Pavao] upućuje nam sljedeću poruku: "Sad vidimo u ogledalu"; poznajući sebe same po odrazu..." [On misli na refrakciju (lom svjetlosti, op. prev.), budući da se refleksija (odbijanje svjetlosti od površine, op. prev.) ne zbiva kada gledamo kroz staklo.]

Čini se da je Klement mnogo znao o staklenim i kristalnim lećama i globusima ispunjenima vodom koji su služili kao povećala, te čak predlaže nov prijevod glasovita odlomka iz Prve poslanice Korinćanima, koji ističe drukčiji aspekt gledanja kroz staklo; umjesto "gledamo kroz staklo, nejasno" (u Bibliji, Kršćanska sadašnjost, 1994., stoji: "Sad vidimo u ogledalu, nejasno...", op. prev.), čime se naglašava zamagljenost poluprozirnog medija, Klement, čini se, drži da je Pavao mislio na potpuno prozirnu leću koja više neće biti potrebna poslije susreta licem u lice s Bogom. Možda je Pavao bio dalekovidan, te se služio lornjonom kojeg se nadao riješiti kada dospije na nebo!

Taj nas biblijski citat vodi do posljednjih pisanih dokaza o postojanju optičkih pomagala u drevno doba, koje ćemo razmotriti. Oni se nalaze u Starom zavjetu i rabinskim tekstovima.

Židovski su tekstovi prilično nerazumljivi, a budući da ne znam hebrej­ski bio bih posve nesposoban išta učiniti da mi u pomoć nije pritekao dr. Michael Weitzman sa Sveučilišta u Londonu. Bio sam šokiran kada sam nekoliko mjeseci poslije, 16. travnja 1998. u Timesu pročitao obavijest o njegovoj smrti. Weitzman je u Britaniji slovio za jednog od najvećih stručnjaka za hebrejski jezik, no umro je od tromboze u 51. godini. Iako post-humno, želio bih mu najiskrenije zahvaliti, i njegovoj obitelji uputiti izraze najdublje sućuti.

Pronašao sam neobične opaske u nerazumljivu njemačkom članku objavljenom 1859. u Memoarima Carske akademije znanosti u Petrogradu. Židovski je autor svoje prezime pisao na tri načina, što mi je zadavalo dodatne poteškoće, jer je u kazalu imena naveden pod dva različita slova.

Autor članka se zvao Daniel Avramovič Chwolson/Chwolsohn/ Khvol'son - odaberite bilo koje od ponuđenih prezimena! (Drugi oblik prezi-

mena je germaniziran. Izabrao sam Chwolson zbog jednostavnosti.) Članak nosi naslov (prevedeno) O fragmentima drevne babilonske književnosti u arapskom prijevodu. Iznimno učen, Chwolson je bio hebrejski znanstvenik i arabist, poput profesora S. D. Goiteina, kod kojega sam nekada studirao povijest islama. Židov Goitein je o islamu znao više od Arapa i neprestano je isticao nužnost pomirbe tih dvaju naroda, koji se, po njegovu mišljenju, svađaju poput pakosnih rođaka.

Evo prvog odlomka iz Chwolsonova članka koji sam preveo s njemačkog:

U knjizi Zer-ha-Mor Abrahama Sab'aa, židovskoga pisca koji je živio u Španjolskoj krajem 15. stoljeća (usporedi Wolf, Bibl. Hebraea, I, str. 93., broj 127 i III, str. 57., broj 127), nalazimo tri zanimljiva fragmenta te egipatske knjige [o njoj će poslije biti riječi] na koje me ljubazno uputio gospodin doktor Steinschneider i o kojima ću ovdje govoriti, jer ih smatram iznimno značajnima. [Izostavio sam prvi i treći fragment, smatrajući ih irelevantnima.]... I drugi odlomak (fol. 72, 4. stupac) autor smatra značajnim zbog pojašnjavanja riječi [ovdje on navodi hebrejsku riječ koja, transliterirana, glasi totafot] (Izlazak, 13, 16) a glasi:

[On navodi četiri retka na hebrejskom, uz popratni prijevod.] Općenito je prihvaćeno mišljenje da su naočale izumljene u 13.

stoljeću, no iz ovog je [odlomka] razvidno da su bile poznate u mnogo daljoj prošlosti.

To je bilo najdalje do kuda sam mogao doći sam. Obratio sam se Michaelu Weitzmanu, poslavši mu svoje prijepise hebrejskog teksta koje sam načinio u

Nacionalnoj knjižnici u Parizu. Tekst nije bilo moguće fotokopirati niti ske-nirati, jer se knjiga raspadala. Međutim, Weitzman nije mogao pročitati moj hebrejski rukopis - moram priznati da su mi sva hebrejska slova slična! U svome pismu Weitzman me izvijestio:

Unatoč mojim najboljim nastojanjima, nisam mogao razumjeti tekst. To i ne čudi: slova se vrlo lako brkaju, a točke ili crtice koje su od presudnog značenja za smisao lako se mogu previdjeti ako niste stručnjak za srednjovjekovni hebrejski, posebice uzmemo li u obzir čestu uporabu skraćenih oblika riječi. U nekim sam se trenutcima znao upitati ne nedostaje li kakva neobična riječ.

Kako ljubazno od Weitzmana! No, barem je mogao pročitati jednu riječ iz Izlaska, izvijestivši:

Koliko mogu ustanoviti, komentar se odnosi na predmet ... [ovdje navodi hebrejsku riječ] ... (Izlazak, 13, 16) koja se spominje u bib­lijskom tekstu. U Bibliji piše kako se taj predmet stavljao "posred čela". Židovska ga predaja prepoznaje kao filakterij koji su muškarci nosili na čelu prilikom molitve. Međutim, neki su očito smatrali kako ta riječ ima značenje optičkog pomagala koje bi se - budući da se [poput cvikera] nosilo između očiju (naime, u engleskoj ver­ziji Biblije stoji umjesto "posred čela" "između očiju", odnosno, "between the eyes", op. prev.) - moglo izjednačiti s naočalama. Takvo tumačenje proizlazi iz sličnosti hebrejske riječi (koja se može transliterirati kao totafot) s arapskom rječju tuataf. Potonja je plu­ralni oblik imenice; no, nažalost, riječ je rijetka u arapskom jeziku; budući da nemam vremena tragati za njom u specijaliziranim arap­skim rječnicima, nisam siguran u njeno značenje, te stoga ne mogu sa sigurnošću reći kako se ona povezala s naočalama.

Konačno, Chwolson i Steinschneider bili su iznimno učeni, i vjero­jatno je da su njihova djela dobro utemeljena. No, zaista ne mogu rekonstruirati njihova gledišta iz teksta kojim raspolažem.

Tri dana poslije uspio sam pronaći petrogradski časopis u Britanskoj knjižnici, gdje je bio neobično katalogiziran (prije ga nisam uspio pronaći, pa sam bio prisiljen otići u Pariz). Pribavio sam presliku hebrejskog teksta koja je bila čitljiva, i poslao je Weitzmanu 29. svibnja 1997. Iste godine 24. rujna, završivši knjigu i ispravivši gomilu ispita, Weitzman mi je poslao svoju analizu hebrejskog teksta. Napisao mi je sljedeće:

Tekst koji ste mi poslali bavi se s tri fragmenta srednjovjekovnog hebrejskog djela zvanog Knjiga egipatskog rada (tj. zemljoradnje). Tri fragmenta te knjige navode se u djelu rabina Abrahama Sabe (Abraham Saba'), koji je 1492. s ostalim Židovima bio izgnan iz Španjolske. (Znak ' označava guturalni zvuk koji se naziva ayin.) Drugi se citat bavi hebrejskom riječju ... [izostavljam je] ... totafot, koja prema Ponovljenom zakonu 6,8, označava predmet koji se stav­ljao između očiju. Etimologija i značenje te riječi još uvijek pred­stavljaju zagonetku.

Tradicionalno se riječ totafot tumačila kao filakterij, koji se nosio visoko na čelu, ne doslovno između očiju; mislim da sam to već

spomenuo. U svakom slučaju, odlomak koji navodi rabin Abraham Saba' sadrži naznaku da riječ zapravo znači "naočale":

Neki drže kako je ta riječ egipatska. Naći ćete je u Knjizi egipat­skog rada, u desetom dijelu gdje se opisuje drevno doba; (naime) naočale koje ljudi stavljaju među oči kako bi bolje vidjeli ondje se nazivaju tuatafi (u množini) i tafaf (u jednini), te također totafot; korijen triju riječi je isti. [To je Weitzmanov prijevod hebrejskog teksta.]

Jezik kojim se navodno govorilo u Egiptu očito je bio arapski, jer je poseban odnos između jednine i množine - tafaf se pretvara u tuataf- tipičan za arapski jezik. Nije mi poznato postoji li u arapskom jeziku ta riječ. Kako bilo, razlog za citiranje arapske riječi treba tražiti u davno ustanovljenoj činjenici da su hebrejski i arapski srodni jezici, te da imaju zajedničko podrijetlo, a pri tumačenju neke nejasne hebrejske riječi ponekad pomaže slična arapska riječ, jer je arapski jezik mnogo bolje dokumentiran. Na temelju toga pisac zaključuje kako arapska riječ tafafltuataf ima značenje jednako hebrejskoj riječi totafot.

Spomenuo bih još da postoje dva oblika glasa t u hebrejskom i arapskom jeziku; za razliku od običnog t, t zvuči hrapavo. To su dva posve različita glasa, koja su predstavljena dvama različitim slovima.

Riječ prevedena kao "naočale" jest... [hebrejsku riječ izostav­ljam] ... mar'ot, pluralni oblik riječi mar'eh, koja izvorno znači "vid", ali ovdje ima značenje pomagala za vid. Prijevod "naočale" odgovara tom rasponu značenja.

Iako je rabin Abraham Saba' živio u 15. stoljeću, ima temelja za pretpostavku da je Knjiga egipatskog rada nastala u 13. stoljeću. [Chwolson] vjerojatno o tome govori na jednoj od stranica koje nedostaju.

Nadam se da sam ovime odgovorio na vaše upite, i želim vam mnogo uspjeha u daljnjim istraživanjima.

Bio sam ushićen novim podacima, te sam sljedećeg dana poslao još jedno pismo sa sljedećim pitanjima:

... učenost rabina Abrahama Saba'e doista me zapanjila, a posebice njegov zaključak kako je nazivlje egipatsko... Ustanovio sam egi-

patsko podrijetlo tih izraza. Kao prvo, riječ mar'eh znači "vid", no, kao što vi kažete, ovdje ima značenje "pomagala za vid". Čini se da je odnosna riječ potekla iz egipatske mar ili maar, koja znači "vidjeti". Mar-ti znači "dva oka", u smislu dvostrukog oka. Mau-her znači "stvar pomoću koje se vidi lice, tj. zrcalo". Ili, u širem smislu, "pomagalo za vid". (Nisam siguran je li Wallis Budge dodao "tj. zrcalo" kao vlastitu pretpostavku.)

Što se tiče riječi totafot, tafaf i tuataf, koje znače "naočale", u egipatskom jeziku nalazimo riječ teti, koja znači "vidjeti", i tet, tut i thut, koje znače "slika". [Bilješka: U jednom od sljedećih poglav­lja bavit ću se rječju tet, kao mogućim nazivom koji je u drevnom Egiptu označavao napravu za promatranje iz daljine.] Izraz tut ma znači "skupljati oči", odnosno pomno promatrati, usredotočiti pogled na nešto". Ne treba posebno isticati kako leće "skupljaju" (colligere) pogled [Bilješka: vidi gore naveden Plinijev odlomak u kojemu se spominje ta riječ.], što je odraz starih koncepcija o svjetlosti. Budući da su u starim leće najčešće rabili draguljari, zanimljivo je istaknuti kako egipatska riječ teftefa znači "obrađivati dragulje, rez-bariti dragulje, umetati dragulje". Lingvistički gledano, čini mi se da je riječ teftefa srodna riječi tuataf. Bio bih vam zahvalan kada biste me uputili u hebrejski izraz za obradu dragog kamenja, kako bih saznao je li i ta riječ srodna navedenima.

Nažalost, Michael Weitzman nije pronašao vremena za daljnja istraživanja, pa nisam dobio odgovor. Umro je pet mjeseci poslije. Ozbiljnost kojom je pristupio analizi mojih upita upućuje na izvanredan odnos prema zna­nosti. No, ta je velikodušnost zasigurno ponekad nadilazila njegove snage i mogućnosti. Žao mi je što više nije s nama kako bih mu mogao izraziti svoju najdublju zahvalnost.

Ovdje bismo morali završiti. Vjerujem da su izrazi koji se odnose na optička pomagala egipatskog podrijetla, te je očito da su preživjeli i u današnjem egipatskom, arapskom i hebrejskom jeziku. U svakom slučaju, ta tema ostavlja mnogo prostora za daljnja opširnija istraživanja koja bi prven­stveno morali poduzeti hebrejski i arapski znanstvenici. Ja nisam dovoljno stručan.

Po svemu sudeći, naočale se spominju u Izlasku i Ponovljenom zakonu, knjigama koje kršćani poznaju kao starozavjetne knjige Biblije, a Židovi kao Toru.

SLIKA 7. Vjeruje se kako je ovo najraniji opis naočala koji je objavljen u nekom djelu, iako postoje i stariji, slikovni opisi. Speusippus, Platonov rođak, izgleda ovdje poput čiloga Nijemca koji je upravo pojeo dobru kobasicu. Ilustracija se pojavljuje u knjizi Liber Chronicarum (Nürnberške kronike) Hartmanna Schedela, objavljenoj u Nürnbergu 1493. godine. Knjiga se bavi poviješću svijeta, od njegova stvaranja do 1492. god.

Ne smijemo, međutim, pretpostaviti da su drevne naočale izgledale poput današnjih. Nema dokaza koji bi upućivao na to da su se u drevno doba rabili okviri koji su se pričvršćivali iza ušiju. Drevne naočale, za koje vjeru­jem da nisu bile uobičajene, vjerojatno su imale oblik cvikera koji je stajao na nosu, ili su izgledale poput lornjona, koji se držao pred okom/očima. Drevni lornjoni možda su bili monokli, s jednom lećom, kao što je možda i Layardova leća bila vrsta monokla. Proučio sam mnoge drevne leće koje su počivale u okvirima ili, pak, sadrže nedvojbene znakove da su nekoć bile uokvirene. Ali, moderni okviri? Nikada! Međutim, postoje jasni dokazi da su se u starini doista rabile leće u parovima. Šesnaest leća iskopano je u Kartagi vidi fotografiju 3), a među njima i par leća čija je veličina odgovarala onoj očnih šupljina. Te su leće pronađene zajedno u pokrovu mumije zakopane u nekropoli (vidi fotografiju 2), a vlasniku su očito služile kao "naočale". Nažalost, francuski nam arheolozi nisu ostavili nikakve podatke o vrsti nji­hovih okvira, te je moguće da su prije izuma okvira koji se pričvršćuju iza ušiju stajale u okvirima od raspadljivog materijala, poput kože ili platna.

Vjerujem da se velika većina drevnih kristalnih i staklenih konveksnih leća, koje su služile za ispravljanje prezbiopije (dalekovidnosti), zapravo nije nosila na licu. Prilikom čitanja, na primjer, takve su se leće držale u ruci i postavljale iznad teksta. Znanstvenik Roger Bacon (oko 1214.-1292.) jasno

je i temeljito opisao tradicionalnu metodu uporabe takve leće za čitanje, koja je, kako vjerujem, u Baconovo doba bila prisutna već 3000 godina:

Ta naprava [leća za povećavanje] pogoduje starim ljudima koji su slaboga vida... Ako slova ili male predmete promatramo kroz kristal, staklo ili kakvo drugo prozirno tijelo kružnoga oblika čija je kon­veksna strana okrenuta prema oku, slova će se doimati jasnijima i većima...

Upravo su to činili naši preci, a ta je metoda još uvijek djelotvorna. U to sam se uvjerio proučavajući mnoge drevne leće, budući da sam i sam daleko­vidan. Čak i leća jakosti 1.25X dovoljna je za čitanje. Većina drevnih leća ima povećanje od 1,25X ili 2X. U starini, ljudi nisu čitali na svakome mjestu i nisu sa sobom nosili džepne knjige. Rukopise su čitali za stolom, služeći se uokvirenim ili neuokvirenim lećama, koje su držali iznad teksta. No, za potrebe draguljara i ostalih obrtnika razvijena su domišljatija optička pomagala, uključujući staklene globuse ispunjene vodom koji su se vješali iznad radne površine. Ponekad se u leći bušila rupica kroz koju se provlačio graverski alat (takva je npr. izvanredna kristalna leća iskopana u Troji i pri­kazana na fotografiji 40), što nimalo nije utjecalo na njezina optička svoj­stva, ili se, poput nekih drevnih britanskih leća, na nju postavljao stalak, što je omogućavalo provlačenje alata ispod leće. No, o tome ćemo nešto više reći poslije. (Vidi također Dodatak XI.)

Iz pregleda drevnih zapisa možemo zaključiti kako oni potvrđuju naše tvrdnje o postojećim materijalnim dokazima. Naravno, ti dokazi zauzvrat potvrđuju podatke koje se iznose u drevnim zapisima. Iako su ti zapisi neprestano bili u optjecaju, malo je ljudi povjerovalo u njihovu istinitost, držeći kako ne postoje materijalni dokazi koji bi ih potvrđivali. Tekstovima je tako mijenjan smisao ili su se u njima izneseni podaci pripisivali pisar­skim pogreškama, pretjerivanjima ili bujnoj mašti. No, pokazalo se da su upravo moderni znanstvenici ti koji su se prepuštali maštanjima, nastojeći svim silama poreći povijesnu stvarnost kako bi se bolje osjećali. Na taj su bezobziran način tromi i uobraženi intelektualci umirivali svoju savjest, a žrtva toga nastojanja bila je istina.

Samo nekoliko dana prije nego li je ova knjiga otišla u tisak, umetnuo sam izvješće o senzacionalnom otkriću vezanom za drevnu optičku tehnologiju. Naime, u studenom 1999. posjetio sam jedan arheološki lokalitet u Egiptu. Arheologinja Barbara Adams provodila je iskopavanja u drevnoj južnoj

prijestolnici Hiearkonpolisu u blizini Edfua, izgrađenoj u preddinastičkom razdoblju. Lokalitet je zatvoren i rijetko se posjećuje. (Moja supruga Olivia i ja bili smo dva od ukupno tri posjetitelja 1999. godine.) Hiearkonpolis se prostire na 140 km2, a lokalitet se uglavnom sastoji od gomila razbijene grnčarije u bezbrojnim grobovima i jarcima, što podsjeća na bojišnicu iz Prvog svjetskog rata, samo bez blata, pretvorenu u suhu i beživotnu pustinju. Ove su godine ondje pronađeni ostaci slona, kojeg su vjerojatno zakopali drevni pljačkaši, i ostaci krave, koja je ležala na pokrovu od palmina lišća a bila je prekrivena cvijećem. Ostaci slona i krave potječu iz prve polovice 4. tisućljeća pr. Kr.

Dok sam s dr. Adams razgovarao o drevnoj optici, spomenula mi je otkriće koje me zapanjilo toliko da sam po povratku u Luksor smjesta tele­fonski dogovorio sastanak s direktorom Njemačkog instituta u Kairu, dr. Günterom Dreyerom. Taj ljubazan i nasmiješen čovjek sklon je u prirodi pronalaziti analogije koje objašnjavaju drevni simbolizam: "Drevni tekstovi Anubisa smještaju na 'njegov brijeg' zato što su ostali šakali lunjali po brežuljcima", i tome slično.

Tijekom iskopavanja na preddinastičkom groblju kod Abidosa u Gor­njem Egiptu, danas poznatom kao Omn el Qabb ("majka posuđa") jer je to područje doslovno prekriveno milijunima komadića najrazličitijih posuda, Dreyer je u grobu nepoznata kralja iz razdoblja poznatog kao Naqada II. otkrio dršku za nož od bjelokosti. Bila je načinjena od slonove kosti, a ne od kosti vodenkonja, a potječe iz circa 3300 god. pr. Kr.

Posebnost te drške (naime, tijekom dvadeset godina svoga boravka u Egiptu Dreyer je otkrio mnogo takvih predmeta) bila je u mikroskopski sićušnim rezbarijama! Da, rekao sam mikroskopski sićušnim.

Kada mi je Barbara Adams prvi put spomenula to otkriće, rekla je da joj je za posjeta Abidosu Dreyer pokazao dršku, te kako ju je zapanjila činjenica da rezbarije nije mogla vidjeti bez povećala.

Rezbarije su prikazane na slikama 8 i 9, koje mi je ljubazno pribavio Dreyer, te na fotografiji 38a. Prvi crtež (slika 8) prikazuje likove koji hodaju u povorci i čije su glave izvorno široke samo jedan milimetar. Dreyer mi je rekao da je čišćenje drške zahtijevalo mnogo tjedana mukotrpna rada, kako bi se mogli izraditi detalji na rezbarijama s obje strane. U tu se svrhu poslužio vrškom pribadače, jedinim dovoljno malenim i preciznim alatom. S pravom se ponosi rezultatima toga truda.

To izvanredno otkriće pomiče materijalne dokaze o postojanju optičkih pomagala u starini sedam stotina godina dalje u prošlost. Egipatske kristalne leće koje se spominju u posljednjem poglavlju ove knjige, i koje potječu

otprilike iz 2600. god. pr. Kr., navedene su kao najstariji dokazi o drevnoj optičkoj tehnologiji. No, sada su nam poznate i mikroskopski sitne rezbarije iz 3300. god. pr. Kr., koje su mogle nastati samo pomoću nekog optičkog pomagala za povećavanje, budući da su vidljive samo pomoću povećala.

U to je doba u Egiptu bilo dovoljno kvarca. Dr. Dreyer me uvjerava kako su otkriveni razni kristalni predmeti iz toga razdoblja, iako još nije pronađena ni jedna leća (ili ti predmeti nisu prepoznati kao leće). Međutim, pronađene su kristalne čaše, što dokazuje da je vještina obrađivanja kvarca bila na zavidno visokoj razini, stoga drevnim obrtnicima zasigurno ne bi predstavljalo nikakav problem izraditi i leće.

SLIKA 8. Crteži rezbarija na jednoj strani 5300 godina stare drške za nož izrađene od bjelokosti, koju je kod Abidosa otkrio Günter Dreyer. Rezbarije su suviše sićušne da bi se mogle razabrati bez povećala, a zasigurno nisu mogle biti izrađene bez nekog optičkog pomagala. Glave likova široke su otprilike jedan milimetar. Likovi koji prinose darove nisu Egipćani, nego vjerojatno Kanaanci. Jedva je vidljiv pramac broda. Na dnu rezbarije većina likova kleči, te vjerojatno predstavljaju zarobljenike. Drška za nož pronađena je kod Abidosa, u grobu nepoznata preddinastičkog kralja, a potječe otprilike iz 3300. god. pr. Kr., iz razdoblja koje arheolozi nazivaju Naqada II. Činjenica da su optička pomagala bila poznata u tako ranoj povijesti upućuje na zaključak da je optička tehnologija od samog početka bila sastavni dio visoke civilizacije. Dreyerovo dramatično otkriće pomiče granice još 700 godina unatrag, smještajući dokaze o postojanju drevne optičke tehnologije u mnogo dalju prošlost nego što se do sada mislilo.

SLIKA 9. Crteži koji prikazuju mikroskopski sitne rezbarije na drugoj strani drške noža od bjelokosti iz Abidosa. Vide se nizovi likova lavova i drugih životinja. Jesu li i one došle iskazati poštovanje kralju ili su to samo ukrasi?

Imao sam sreću što je Dreyerovo otkriće bilo objavljeno, pa sam o njemu mogao izvijestiti. Dr. Dreyer je 1999. kratko izvijestio (na njemačkom) o svom otkriću u jednom članku o preddinastičkim drškama noževa.

Doista, otkriće iz Abidosa veoma je značajno. Međutim, tek nakon moga posjeta dr. Dreyer je postao svjestan prave vrijednosti toga zapanjujućeg predmeta, koja se razotkriva tek u kontekstu drevne minijaturne umjetnosti i optičke tehnologije. Zahvalan sam sudbini koja me dovela do te spoznaje, kako moji čitatelji ne bi ostali uskraćeni za ključan dokaz o optičkim poma­galima koja su se rabila u Egiptu prije 5300 godina!

III. POGLAVLJE

PROMETEJEVA VATRA

Osim za povećavanje, leće su u starini služile i za paljenje. U tom su smislu imale dvije funkcije: prije pojave antiseptika služile su za paljenje (dezinfekciju) rana te za paljenje svetih vatri. No, najstariji grčki tekst koji spominje leće za paljenje zapravo je komedija Oblaci, atenskog komedio­grafa Aristofana, koja je prvi put izvedena u Ateni 423. god. pr. Kr. To je možda najglasovitija Aristofanova komedija, jer sadrži parodiju na filozofa Sokrata.

Leća za paljenje spominje se u recima 765-772, 1. scene 2. čina, u šaljivom razgovoru između Sokrata i lika zvanog Strepsijad. Strepsijad se žali da je do grla u dugovima, no, domislio se načinu da izbjegne plaćanje, koristeći se činjenicom da su pločice na kojima su utjerivači dugova zapi­sivali svoje bilješke napravljene od voska. Sokrat ga nagovara neka mu se povjeri:

SOKRAT Reci, dakle, što je?

STREPSIJAD Jesi li kod ljekarnika ikada vidio lijep, proziran kamen kojim možeš zapaliti vatru?

SOKRAT Misliš li na kristalnu leću [hyalon]?

STREPSIJAD Da.

SOKRAT Dakle, što je?

STREPSIJAD Da stanem s tim kamenom na sunce, daleko od činovnika dok ovaj piše presudu, mogao bih učiniti da se sav vosak na kojemu ju je ispisao rastopi.

SOKRAT Tako mi Gracija, dobro si to smislio!

STREPSIJAD Ah, drago mi je da sam poništio odluku koja me mogla stajati pet talenata.

U posljednjem se poglavlju objašnjava da je riječ hyalos koja je označavala "kvarc", u grčku književnost uveo povjesničar Herodot (5. st. pr. Kr.) te da je njezino podrijetlo egipatsko. Riječ hyalos poslije se rabila za "staklo", no u Aristofanovo su doba leće bile kristalne.

Spomenuti se odlomak mnogo puta citirao u djelima o drevnoj optici, te kao takav jasno dokazuje postojanje leća u 5. st. pr. Kr. U novije doba prvi ga put u vezi s poviješću optike navodi francuski učenjak Gabriel-Philippe de la Hire 1708. godine. Citirao ga je na sastanku Francuske kraljevske akademije znanosti, o čemu je sljedeće godine bilo objavljeno izvješće. De la Hire je o Aristofanovu djelu također konzultirao Sholijasta (anonimnog drevnog grčkog komentatora), te je izjavio:

Sholijast kaže da Aristofan u ovom odlomku opisuje okruglo i debelo staklo, upravo za tu svrhu izrađeno...

No, trideset godina poslije, 1738., Robert Smith u svome djelu A Com-pleat System of Opticks iznosi vrlo razuman komentar:

Glasoviti M. de la Hire nastojao je leće ili stakla za paljenje nalik lećama smjestiti u vrlo daleku prošlost, zamišljajući kako je dokaze za to pronašao u Aristofanovim Oblacima (2. čin, 1. scena)... Sho­lijast kaže da je bila od okruglog (trochoeides, "okrugla poput kotača"), debelog stakla, izrađenog upravo za tu svrhu... Sholijast je držao da je staklo bilo konveksno, što pokazuje da se u njegovo doba, iako poslije Aristofana, takvo staklo rabilo za paljenje vatre. Iz riječi apotherö stas ("stajati na udaljenosti"), He [de la Hire] zaključuje kako je staklo bilo obrađeno kao leća a ne kao sfera, budući da sferično staklo može zapaliti neki predmet samo iz blizine.

Kristal je svakako morao biti obrađen kao leća. Naime, iz velike udaljenosti ne bi bilo moguće pomoću sferičnog stakla rastopiti voštanu pločicu.

Prantl, njemački urednik Aristofanova teksta, također je ispravno upo­zorio na činjenicu da su "Aristofanovoj publici očito bila poznata svojstva takve naprave..."

Slobodni smo, stoga, zaključiti kako su u Ateni u 5. st. pr. Kr. kristalne leće za paljenje bile dostupne svima. Naravno, leća koja može paliti može i povećavati.

Preostala dva teksta o lećama za paljenje nalazimo u Plinija (1. st. po Kr.). Riječ je, o kuglama ili globusima za paljenje. U Plinijevo doba, pet stotina godina poslije Aristofana, umjesto kvarca rabilo se staklo, jer je bilo mnogo jeftinije. Eichholz je objavio sljedeće prijevode dvaju odlomaka:

(1) Međutim, najdragocjenije staklo je bezbojno i prozirno, po izgledu najsličnije kvarcu. Iako se posude za piće sve više izrađuju od stakla, umjesto od metala, poput zlata ili srebra, ono ne podnosi vrućinu, osim ako u njega najprije ne ulijemo hladnu tekućinu; pa ipak, stakleni globusi ispunjeni vodom toliko se zagriju na suncu da mogu zapaliti tkaninu. (XXXVI, 67, 199.)

(2) Učeni ljudi drže kako nema boljeg načina za paljenje određenih dijelova tijela od kristalne kugle postavljene nasuprot suncu. (XXXVII, 10, 28.-29.)

Eichholzov izmijenjen prijevod istih odlomaka glasi:

(1) Eichholz me je upozorio da je odlomak napisan u obliku para­doksa, a točan prijevod posljednjeg dijela ima glasiti ovako:] "... ono [staklo] ne može podnijeti vrućinu osim ako najprije ne dođe hladna tekućina, iako se dodavanjem vode staklena kugla okrenuta prema suncu [ili "nasuprot suncu"] toliko zažari [condescant] da može zapaliti tkaninu.

(2) Učeni ljudi drže da za paljenje [dezinfekciju] određenih dijelova tijela nema boljeg sredstva od kristalne kugle postavljene nasuprot suncu.

Možda bi valjalo reći nekoliko riječi o Plinijevoj Prirodnoj povijesti, koju sam već citirao nekoliko puta, uz redigirane prijevode odnosnih odlo­maka koje sam pribavio od profesora Eichholza. To je divovsko djelo sas­tavljeno od 37 knjiga, koje popunjavaju čak deset knjiga Loebove knjižnice

(Harvard University Press, djela klasičnih pisaca), i istodobno je najveće i najobuhvatnije djelo o drevnoj znanosti Zapada. Povjesničar znanosti George Sarton izjavio je kako je ta veličanstvena knjiga "možda najznačajniji izvor o povijesti drevne civilizacije." Čitanje Plinijeva djela pruža neizmjeran užitak, no, njegova uporaba u znanstvene svrhe prava je noćna mora. Moderno izdanje i prijevod jednog dijela Loebove knjižnice prvi je put objavljeno 1938., a tek 33 godine poslije, 1971., pojavili su se konačni prijevodi tek­stova (Eichholzov svezak). No, XI. svezak bi trebao sadržavati Kazalo, te još uvijek čekamo njegovo objavljivanje, 62 godine nakon što je tiskan prvi dio! U takvom je golemom djelu, stoga, vrlo teško bilo što pronaći!

Možete zamisliti s čime se upuštate u borbu. Želite li saznati što Plinije kaže o lećama ili kristalnim kuglama, "prepušteni ste sami sebi" i morate pročitati svih deset svezaka da biste stekli neki uvid. Upravo se iz toga razloga ljudi malo koriste Plinijevim djelom, naime, nitko nema vremena sjediti i proučavati deset golemih knjiga, te bilježiti zanimljive podatke o svim zamislivim temama. Moje su knjige prepune papirića s bilješkama poput:

Predviđanje događaja prema ponašanju miševa Bikova je krv "loša za piće" jer se stvrdnjava i gusta je Zemlja je podijeljena na paralele -jedna prolazi kroz Delos Kipovi Sibile u Rimu Načelo zrcala Slikar koji je naslikao portret Aristotelove majke Obelisk koji predstavlja sunčeve zrake Spaljeno lišće u Delfskom zaljevu Sunce je duša ili um svijeta Kako su drevni ljudi upoznali svojstva biljaka Pompej je imao dvojicu dvojnika, koji su mu likom gotovo posve nalikovali

Složit ćete se da su Plinijevi interesi bili vrlo široki, zbog čega čitanje njegova djela predstavlja pravi užitak.

Takve su metode bilježenja nužne jer nije moguće snaći se u gomili podataka raštrkanih u 37 knjiga. Situacija s optikom je još gora, zbog činjenice da je na Plinija palo prokletstvo koje je pisce koji su se na njega pozivali činilo mentalno zaostalima. Pisci koji su se bavili optikom i citirali Plinijeve tekstove pravili su bezbroj pogrešaka i zato nije moguće locirati odnosne odlomke. Čini se da je tu nesretnu praksu uveo njemački pisac Emil Wilde, koji je u svojoj Geschichte der Optik (Povijest optike), objavljenoj u

Berlinu 1838., u bilješci na 68. stranici iznio netočan navod o Pliniju. Tada je sve krenulo nizbrdo. (Upozoravam sve pisce da budu vrlo pažljivi na 68. stranici svojih djela. Na njoj se zaista može svašta dogoditi.)

Međutim, prave nevolje počinju tek kada unatoč svim preprekama uspi­jemo pronaći odlomke koje tražimo. Naime, izgleda da je gotovo svaki rele­vantan odlomak bio na različite načine prevođen i tumačen, izazivajući ponekad oštre sukobe i rasprave među znanstvenicima. Čak ni Loebovi pri­jevodi nisu doslovni ni posve točni, jer su, prema Eichholzovim riječima, tekstovi morali biti laki za čitanje, makar se time mijenjalo njihovo značenje. Možda se tako može raditi s književnošću, no kada je u pitanju znanstveno djelo poput Plinijeve Prirodne povijesti, takva politika povjesničarima zna­nosti otežava ozbiljne studije.

Budući da je od presudnog značenja pronalaženje podataka o obradi stakla, koje je time moglo poslužiti kao leća za paljenje ili povećavanje, zamolio sam profesora Eichholza neka mi objasni tekst koji je u Loebovoj antologiji preveden kao: "Staklo se obrađuje puhanjem, na nakovnju ili se rezbari poput srebra. Sidon je nekoć bio slavan po svom staklu, jer su, osim drugih postignuća, ondje izumljena staklena zrcala." Riječ koja je prevedena kao "obrađivalo" izvorno glasi teritur, što znači "izbrušen (ili poliran)" (XXXVI, 66, 193). Eichholzov doslovan prijevod, stoga, glasi:

Staklo se brusi na kolu ili se poslije rezbari poput srebra.

Riječju teritur Plaut označava mljevenje brašna u kamenom žrvnju, proiz­vodnju nečega u mužaru i paljenje vatre trljanjem komadića drveta. Riječ tornus prevedena u Eichholzovoj objavljenoj verziji kao "nakovanj" također znači "kolo". Tekst, stoga, svjedoči o tehnikama izrade brušenih i poliranih leća.

U starim tekstovima postoje i brojne druge izričite referencije na glo­buse ili kugle za paljenje, no one su skrivene u prilično opskurnim izvorima. Primjerice, crkveni otac Laktancije napisao je 314. god. po Kr. teološku raspravu O gnjevu Božjem. Vjerujem kako ona danas baš i nije glavna tema razgovora. Laktancije kaže: "Ako staklenu kuglu ispunjenu vodom držimo nasuprot suncu, ona će zapaliti vatru čak i kada je najhladnije". U ranijem Laktancijevu djelu, O Božjim djelima, koje je napisao 304. god. po Kr., pojavljuje se još jedna opaska o optici.

Najstariji sačuvani znanstveni opis paljenja vatre pomoću stakala i zrcala pojavljuje se u raspravi O vatri, koju je sastavio Teofrast, Aristotelov prijatelj i sljedbenik (4. st. pr. Kr.). Njegov komentar je pokušaj da se objasni

zašto je takav način paljenja vatre jednostavniji i pouzdaniji od drugih kon­vencionalnih metoda:

73. Razlog zbog kojeg se tvari zapaljuju refleksijom sunca na glatkoj površini, a ne zbog same vatre, leži u činjenici da su sunčeve zrake sastavljene od finih čestica koje, kada se odražavaju, proizvode pravilniju vatru, za razliku od uobičajene vatre koja nema takva svoj­stva jer su joj čestice nepravilne. Tako prve čestice, zbog svoje finoće, prodiru u tvar i zapale je, dok potonje to ne mogu jer ne posje­duju ta svojstva. Vatra se može zapaliti pomoću kvarca [odnosno, leća, koje lome svjetlost], te (pomoću) bakra i srebra [zrcala, putem refleksije], obrađenih na poseban način, a ne zato što, kako Gorgija [stariji filozof] kaže a i neki drugi vjeruju, vatra prolazi kroz njihove pore.

Crkveni otac Klement iz Aleksandnje (rođen oko 150. god. po Kr.) u svome je izvanrednom i rječitom djelu Stromata (Svaštice) napisao (Broj VI):

Izgleda da grčki filozofi koji govore o Bogu zapravo Boga ne poznaju. Prema Empedoklu, njihova filozofska promišljanja, "koja se rado citiraju, izlaze iz usta onih koji ne posjeduju znanje o cjelini" [fragment iz Empedoklova djela koje poznajemo samo iz ovoga izvora]. Naime, kao što vještina pretvara svjetlost sunca u vatru, prolazeći kroz staklenu posudu ispunjenu vodom, tako je i filozofija, primivši iskru iz božanskog Pisma, vidljiva samo u malobrojnima.

Grgur Nazijanski (crkveni otac iz 4. st., mlađi brat sv. Bazilija) u svome "Govoru protiv Eunomija" spominje vatru koja se pali pomoću vode usmjerene prema suncu. O tome pripovijeda i crkveni otac Cezarije (kojeg Francuzi poznaju kao St Cesaire), brat sv. Grgura Nazijanskog (4. st.), u svome "Prvom razgovoru".

Opskurni biskup Tit iz Bostre u Arabiji (nisam saznao kada je živio) napisao je knjigu Protiv manihejaca. U njoj govori o paljenju rana, očito pomoću globusa ili kugli (II, 13):

Liječnik se ne brine kada mora vidati ranu spaljujući je...

U svom mističnom djelu Život Apolonija iz Tijane Filostrat (rođen oko 170. god. po Kr.) podastire dva izvješća o indijskim brahmanima, koji su rabili leće za paljenje svetih vatri:

... a na tom (brdu) obožavali su vatru izvodeći tajanstvene obrede, privlačeći, kako rekoše, sunčeve zrake; svakoga su dana u podne pjevali himnu suncu. (III, 14.)

Dapače, vatru nisu palili na žrtveniku niti su vatru dobivenu iz sunčevih zraka čuvali u pećima, iako je ona tvarna; poput zraka sunčeve svjetlosti koje se odražavaju na vodi, i ta se vatra diže u zrak i pleše u eteru... noću na njih ne pada tama jer je zraka svjetlosti i dalje s njima u obliku u kojemu su je privukli dolje... kad god požele uživaju u sunčevoj svjetlosti. (III, 15.)

Ti su odlomci tipičan primjer fantastičnih izvješća kojih je knjiga prepuna, pripovijesti o magiji i izmišljenim pustolovinama. Međutim, uporaba leća za "privlačenje" svete vatre sunca zvuči prilično uvjerljivo, budući da su tu praksu poznavali mnogi drevni narodi, od Britanije do Kine. Zapravo, Filo-stratovo pomalo bizarno djelo možda sadrži objašnjenje jedne od zagonetki britanske arheologije. Naime, uz mnoge kristalne kugle koje su otkrivene u grobovima žena u Britaniji često su se nalazila i sita. Sljedeći odlomak možda daje naslutiti rješenje zagonetke:

... neke stare žene hodaju naokolo sa sitima u rukama i dolaze pastirima, ponekad i njihovim kravama, praveći se da vračanjem liječe bolesnu stoku, a za sebe tvrde da su mudre, mudrije od onih koji se predstavljaju kao proroci. (VI, 11.)

Ovaj element drevnoga folklora može se pronaći gotovo u svim dijelovima Europe. Što se tiče svrhe sita i načina na koji su žene pomoću njega vračale, moguće je da su usijano olovo bacale u hladnu vodu i tako dobivale neobične oblike - metoda vraćanja koja se i danas primjenjuje u nekim dijelovima Austrije, a kojoj me prije mnogo godina podučila moja prijateljica Mia Agee, također Austrijanka - a sita su se rabila za vađenje usijanih komadića olova. No, to je samo pretpostavka. Možda su se sita rabila samo za vađenje bjelanjaka ili žumanjaka iz vode, nakon što se proučavalo ponašanje razbije­nog jajeta.

U drevnom folkloru postoji još jedna zanimljivost povezana sa ženama i lećama za paljenje. O tome govori fascinantno djelo Kultovi grčkih država, Lewisa Farnella. U III. svesku Farnell iznosi:

Prije negoli završimo pregled antičkih obreda [u drevnoj Ateni], pro­motrimo na trenutak zapise o tezmoforijama [tezmoforije su bile godišnja ženska svetkovina] iz drugih dijelova Grčke, koji mogu

biti značajni za našu studiju. Već smo spomenuli da muškarci nisu smjeli sudjelovati [u tim obredima]. U eretrijskom obredu [Eretrija u Grčkoj] jedna je pojedinost s antropološkoga gledišta vrlo zanim­ljiva; prilikom kuhanja mesa [kao obrednog objeda, op. prev.] žene nisu rabile vatru, nego sunčevu toplinu... sunčeva je vatra bila čišća od one iz ognjišta.

Farnell nije dobro shvatio o čemu se radi. Pretpostavio je da su žene sušile meso na suncu. No, iz gore citiranog dijela očito je da se meso kuhalo - Far-

SLIKA 10. Dva bakroreza iz 17. stoljeća izrađena prema rimskim prikazima prinošenja žrtve. Gornji bakrorez bavi se temom koja je bila česta u drevnoj umjet­nosti; žrtva se izlijeva na žrtveni plamen iz male posude koju drži lik zdesna. Har­fist svira svetu glazbu, a iza njega frulaš svira frulu. Slijeva se vide vol i čovjek sa sjekirom, koji će ga ubiti. U pozadini je idealizirani hram. Međutim, donja scena žrtvovanja (1. st. po Kr.) malo je drugačija. Tu su također prikazani mali žrtvenik s plamenom i frulaš s dvostrukom frulom. (Možda on potpiruje vatru?) Članovi rimske patricijske obitelji stoje oko toga malog žrtvenika, dječak drži kutiju, vjero­jatno s tamjanom koji će se prinijeti kao žrtva, a matrona... što ona zapravo čini? Na prvi pogled čini se kao da prinosi ljevanicu iz male posude. No, pogledamo li bolje, počinjemo se pitati. Kružni predmet s malim krugom u središtu jednak je onome koji matrona drži u ruci, a pojavljuje se u središtu vatre. Iz onoga što nam je poznato o lećama kojima su se palile žrtvene vatre, matrona možda usmjerava zrake sunca, a mali krug unutar većeg možda je žarište koje izaziva plamen.

nell je rekao kuhalo, što isključuje sušenje - na vatri dobivenoj pomoću leće za paljenje, zapravo na "čistoj", nebeskoj vatri. Famell ne navodi izvor iz kojeg je doznao podatak o eretrijskim tezmoforijama. Konzultirao sam Pau-zanija, no ni tamo ga nisam mogao pronaći.

U V. svesku Farnell izričito spominje leće za paljenje:

... Plutarh kaže da su u Grčkoj primjenjivali metodu paljenja vatre [svete vatre] pomoću stakla. Budući da je obred vrlo konzervativan, ta se metoda možda rabila u njegovim počecima. No, ljudi koji su poznavali stakla za paljenje nisu imali potrebu održavati vatru iz čisto utilitarističkih razloga. Stoga možemo pretpostaviti kako je ona izravan odraz nekog religioznog osjećaja.

Osvrnimo se na ono što tom pitanju iznosi Plutarh (1. st. po Kr.). Relevantni odlomak nalazimo u 9. poglavlju njegova djela Numin život. Numa je bio drugi kralj Rima, koji je, prema prihvaćenom mišljenju, vladao između 715. i 673. god. pr. Kr. Njegovo je ime etrušćanskog podrijetla. Neke predaje o njemu više su legendarne nego povijesne. Plutarhov se tekst zapravo odnosi na zrcala, a ne na leće za paljenje:

Bio je također nadzornik svetih djevica, tzv. vestalki; jer, Numi se pripisuje posvećivanje Vestinih djevica, kao uopće obožavanje i skrb da se održava povjerena im vječna vatra. Ili je Numa držao da je priroda vatre čista i neiskvarena, te ju je povjerio krjeposnim i neoskvrnutim osobama, ili je smatrao da je vatra jalova i prazna, te ju je izjednačio s djevičanstvom. Gdjegod se u Grčkoj održava sveta vatra, npr. u Delfima ili Ateni, ona se povjerava skrbi, ne djevica, nego udovica koje su prošle dob za udaju. Ako bi se vatra kojim slučajem ugasila, što se zbilo za Aristionove tiranije [88.-86. god. pr. Kr.] te u Delfima kada je Medes [iz Perzije] spalio hram ili tijekom Mitridatovih i rimskih građanskih ratova, kada je svetište bilo srušeno a vatra ugašena, tada se vatra ne smije ponovno paliti pomoću druge vatre, nego treba zapaliti novu, pomoću čistih i neo­kaljanih sunčevih zraka. To se obično postiže pomoću metalnih zrcala, čija udubljenja imaju oblik pravokutnog trokuta s dvije jed­nake stranice, a koja konvergiraju u jednu točku u središtu. One se postave nasuprot suncu, tako da se njegove zrake, padajući na njih sa svih strana, skupljaju i koncentriraju u središtu gdje zrak postaje rjeđi, a vrlo lagane i suhe tvari ubrzo zahvati plamen. Tako sunčeve zrake poprimaju tvar i snagu vatre. (Numa, IX, 5-8.)

SLIKA 11. Usmjerena sunčeva zraka pali granje na žrtveniku božice Veste. Prikaz umjetnika iz 17. stoljeća. Na granju se očito nalazi leća za paljenje, iako je tu ilus­traciju nadahnuo Plutarhov opis zrcala za paljenje Vestinih djevica, načinjen od spo­jenih reflektirajućih metalnih trokuta. Prikaz se nalazi uz članak "O Vesti" Justusa Lipsiusa, koji se pojavio u zbirci Graevius Thesaurus Antiquitatem Romanorum, sv. 5., 1696., str. 639.-640.

Za paljenje svetih vatri rabili su se naizmjence zrcala, leće i kugle (vidi 1. poglavlje i opis kugle za paljenje). Iz odlomka je jasno da je Plutarh opisivao metodu paljenja vatre pomoću konkavnog zrcala, kojoj je bio svjedokom. Nije bilo jako važno koje se sredstvo pritom rabilo - važno je bilo zapaliti svetu vatru pomoću sunčevih zraka.

Zanimljivo je da Plutarh spominje pravokutni trokut dviju jednakih stranica. Pred kraj ove knjige, na mjestu gdje opisujem optičke pojave drev­nog Egipta, vidjet ćemo kako se jedno od mojih otkrića odnosi na optičke efekte koji se postižu pomoću trokuta. Na zimski solsticij, pri zalasku sunca, Kefrenova piramida baca sjenu na južnu stranu Velike piramide, koja dodiruje vrh trokuta južne strane oblikujući zlatni trokut. (Vidi fotografiju 30.) Ta pojava ima višestruko značenje, o čemu ćemo raspravljati poslije, a rezultat je pomnog planiranja graditelja piramida.

SLIKA 12. Ovaj crtež Roberta Lawlora harmonične odnose u glazbi opisuje pomoću trokuta koji presijecaju dijagonale. Lawlor je najprije povukao vodoravnu crtu koja povezuje 0 s X. Zatim je povukao okomitu crtu od X do Z (i još jednu koja spaja X sa Y); one mogu biti bilo koje duljine, jer je time stvoren samo okvir u obliku trokuta. Odredio je središte dužine 0-X, označeno sitnim slovom A, i odatle je povu­kao okomitu crtu koja siječe dužinu 0-Z. Tu je točku zatim spojio s točkom Y i dobio dijagonalu koja siječe dužinu 0-Z; točka u kojoj je siječe jest glazbeni razmjer. Na taj način on predstavlja razmjer od 2 do 3, koji je glazbena kvinta. Ostale dijago­nale daju osnovnu trećinu i ostale temeljne glazbene intervale. Lawlor drži da su se drevni Egipćani služili tehnikom "prerezanih trokuta" pri izradi temeljnoga plana hrama u Luksoru. To ima smisla, a prerezani trokuti koje sam za zimskog solsticija otkrio na južnoj strani Velike piramide dio su takve tradicije, budući da tvore "zlatni rokut". Za širu raspravu o Velikoj piramidi vidi 9. poglavlje.

Pojava trokuta u optici možda je element kulta čije je podrijetlo egi­patsko. Moj prijatelj Robert Lawlor izradio je podrobnu studiju o drevnim egipatskim hramovima, te je u jednom članku objavio crteže hrama u Luk-soru, koji pokazuju jednostavnu geometrijsku metodu stvaranja nizova har­monijskih progresija sustavnim dodirivanjem vrhova trokuta (vidi sliku 12). On kaže: "Iz te posve geometrijske metode ponavljanja dijagonalnih sjecišta unutar trokuta možemo razumjeti sve harmonijske odnose u glazbi, ne rabeći pritom matematiku ili algebru."

Upravo to čini sjena na južnoj strani Velike piramide, svakog se dana pomičući tijekom zime. Možda su se jedanput na godinu palile posebne srete vatre, upravo za zimskog solsticija, najkraćeg dana u godini i "najniže točke" sunca, kako bi se na taj način pokazala snaga njegova ponovnog rođenja. Ako je doista bilo tako, vatra se palila na "dan zlatnog trokuta". Ne

možemo isključiti mogućnost da nam je Plutarh, koji je u svojim zapisima često djelomice otkrivao svete tajne, koje se nisu smjele potpuno razotkriti, dao naslutiti nešto od velikog značenja. Isto je tako moguće da Plutarhu nisu bile poznate daljnje implikacije obreda o kojemu je izvijestio.

Međutim, egipatski sveti trokuti i piramide tema su jednog od sljedećih poglavlja.

Još jedno izvješće o ključnoj optičkoj pojavi za astronomiju nalazimo u ezoteričnom djelu filozofa Makrobija (5. st. po Kr.), naslovljenom Komen­tar Scipionova sna; Scipionov san sadržan je u dijelu Ciceronova rukopisa O republici, koji se bavi kozmologijom. Zapravo, san poznajemo samo iz Makrobijeva djela. Ciceronova Republika nije sačuvana kao rukopis, a pronađena je u 19. stoljeću u Vatikanskoj knjižnici, zapisana ispod nekog drugog teksta. No, ono što je pronađeno nije uključivalo i Scipionov san. Već sam objavio izvješće o tom djelu, u kojemu sam opisao mnoge zanimljive pojedinosti, pa se time neću ponovno baviti. U XII. poglavlju Makrobije piše:

Ovdje ćemo raspravljati o načinu na koji duša silazi s neba i ulazi u paklene predjele života [kako bi bila ponovno rođena]. Mliječni put okružuje zodijak, njegov veliki krug, presijecajući ga u [točkama na kojima su smještena, op. prev.] dva tropska znaka, Jarac i Rak. Prirodni filozofi nazvali su ih "vratima sunca", jer solsticiji, svaki s jedne strane, nadziru dušu i njezin napredak na putu, pazeći da nikada ne prijeđe granice pojasa. Vjeruje se da duše prolaze kroz ta vrata na svome putu od neba prema zemlji i na povratku sa zemlje na nebo. Stoga se jedna Vrata nazivaju Vratima ljudi, a druga vra­tima bogova: Rak se naziva Vratima ljudi, jer kroz njih se prolazi na silasku u paklene predjele [odnosno, u život na zemlji]; Jarac se naziva Vratima bogova, jer duše kroz njih prolaze vraćajući se svojoj besmrtnosti... Duša, silazeći s mjesta na kojemu se sijeku zodijak i Mliječni put, umjesto kružnog, jedinog božanskog oblika, poprima oblik stošca... (XII.l-5.)

U izvornom obliku, tekst opisuje dušu koja silazi in conum - tu je ideju potaknula pojava fokusirane sunčeve svjetlosti koja se, zahvaljujući refra-kcijskom svojstvu kristalne kugle, transformira. Kako bi istaknuo optičku narav svojih koncepcija, Makrobije piše:

Doista, kada zraka svjetlosti dopre do nas sa svoje polazišne točke, sunce donosi sa sobom bit vatre iz koje potječe... Tako je i sa zrcalom [speculum]: kada ono odražava svjetlost plamena u daljini, slika pla­mena koja se vraća ne sadrži toplinu. (XIX. 13.)

Predodžba o duši koja, kao svjetlosni stožac koji emitira "kristalna kugla" ili čak "minijaturno kristalno sunce", silazi iz svoga prirodnog stanja u kraljevstvo materije, odražavao predaju kojoj je izvor u duboko metafizičkoj egipatskoj teologiji svjetlosti, sačuvanoj u grčkim školama misterija i dje­lima neoplatonovskih filozofa poput Makrobija i Numenija iz Apameje (2. st. po Kr., odgovornog za uključivanje pitagorejskih načela u neoplato-nizam).

O pitagorejcima koji su vjerovali da je Sunce divovska kristalna kugla neizmjerno veća od Zemlje, raspravljat ćemo poslije. Svaka je duša smatrana malim kristalnim suncem, koje u svom procesu reinkarnacije isijava vlastitu božansku svjetlost i vatru, koje se stožasto spuštaju na tvar.

Tom se koncepcijom bavi Herman de Ley u djelu Makrobije i Nume-nije:

U svom blagoslovljenom stanju duša je okrugla... Grci su smatrali da je krug "najsavršeniji od svih oblika", a o njegovoj vezi s božanskom supstancijom raspravlja Ksenofan [6. st. pr. Kr.; Ley u bilješki dodaje: "Ideja vjerojatno potječe od pitagorejaca..."; zatim citira filo­zofa Prokla (5. st. po Kr.)... "Tamo gdje je nous [um/duh], tamo je i kružno... sve što je razumno ili razumljivo mora biti kružno..." [Com­mentary on the Timaeus of Plato (Komentar Platonovu Timeju), II, str. 77.7-18.]

Herman de Ley uzaludno pokušava objasniti kako kugla emitira stožac, navodeći mnoge učenjake čija su nastojanja da to objasne bila jednako jalova. De Ley navodi riječi profesora Leemansa: "Nije jasno... kako iz glo-busa, protezanjem, može nastati stožac". Očajan, de Ley kaže:

Elefrink ne želi raspravljati o filozofskom značenju... te jedinstvene koncepcije o duši kao o stošcu, odbacujući je kao "još uvijek neobjašnjivu"... Ali, zašto stožac? Koliko je meni poznato, ideja o povezanosti toga tijela s rađanjem duše nije prisutna ni u jednom drugom drevnom tekstu...

Ono što ti učenjaci moraju znati jest nekoliko optičkih činjenica.

U jednom od sljedećih poglavlja bavit ćemo se pravim značenjem grčkih mitova o Prometeju. No, ovdje bih u svezi s njim želio istaknuti dvije stvari: kao prvo, Prometej je donio vatru s nebesa i kao drugo, često su ga nazivali stvoriteljem ljudi. Iz onoga što nam je poznato, donošenje vatre s nebesa ima posebno značenje - u kontekstu leće ili globusa za paljenje. A metafizička teologija svjetlosti bavi se ponovnim rađanjem ljudi kao svjetlosnih stožaca koji silaze s nebesa. Postoji nekoliko optičkih aspekata Prometejeva lika, koji do sada nisu uzeti u obzir. Njima ćemo se pozabaviti u poglavlju u kojemu se razmatra mogućnost postojanja teleskopa u davnini. No, valja uvijek imati na umu kako u pozadini čak i najbanalnijih verzija drevnih mitova stoji ezoterijsko značenje. U pradavno doba svećenici su odlučili sakriti istinu u tim zagonetnim pričama i sačuvati je od mnoštva.

Prije negoli završimo analizu Makrobijeva teksta, pozabavimo se još malo činjenicom da je on jedini drevni autor koji je u svom djelu sačuvao predaju o inkarniranoj duši, koja u tvarni svijet silazi kao svjetlosni stožac. Tko je, zapravo, bio Makrobije? Poznato nam je da, iako je pisao na latin­skom, nije bio iz Italije, nego, kako se smatra, iz sjeverne Afrike. Unatoč činjenici da je živio u 5. st. po Kr., bio je posve slobodan od kršćanskih kon­cepcija na koje se nije niti osvrnuo. U biti bio je "poganin", i nastojao je sačuvati pretkršćanske predaje kojima je u njegovo doba prijetilo iskorje­njivanje. Među ostalim ezoterijskim predajama o kojima Makrobije piše, sačuvana je koncepcija "svetog razlomka", 256/243, brojeva koji podijeljeni daju vrijednost Pitagorina zareza, univerzalne konstante u teoriji harmonije, svetog broja koji Makrobije pripisuje "drevnim" ljudima. (O tome ćemo šire raspravljati u posljednjem poglavlju.) Makrobije je, tako, bio čuvar ezo-terijskoga znanja, za koje je smatrao da ga je nužno barem djelomice razot­kriti, bojeći se da će inače biti zauvijek izgubljeno.

Još jedna mistična predaja o lećama koje s nebesa privlače duhovne esencije u obliku fokusirane svjetlosti potječe iz Irske. Charles Vallancey, antikvar iz 18. stoljeća, proučio je i sačuvao veličanstvenu gravuru (vidi sliku 12a) na drevnom keltskom svetom kamenu, zvanom Liath Meisicith. Vallancey izvještava ljude poput mene, koji ne poznaju irski jezik, da irska riječ za "kristal" glasi criost-al, što znači "sveti kamen". Nisam shvatio filozofsko značenje te neočekivane i poznate riječi, koja je očito srodna starogrčkoj riječi krystallos. Jesu li je Irci posudili od Grka? Je li riječ stari­jeg indoeuropskog podrijetla? Sklon sam vjerovati da je riječ preuzeta iz

SLIKA 12a. Liath Meisicith, ili irski Magični kamen razmišljanja. Doslovan pri-jevod toga imena glasio bi "Druidski proročki kamen". Ilustracija je preuzeta iz Co-

llectanea de Rebus Hibernicus, Charlesa Vallanceya, sv. XIII., 3. dio, Dublin, 1784., slika II nasuprot str. 20. Ovo je prikaz poklopca metalne škrinje duboke otprilike 5 cm. Nekada je kroz poklopac provirivao golemi kristal, no u doba kada je Wallancey proučavao škrinju (krajem 18. stoljeća), donji dio kristala bio je skriven u njezinoj unutrašnjosti. Godine 1784 taj je izvanredan predmet pripadao g. T. Kavenaghu iz Ballyborrisa, o kojemu mi ništa nije poznato. Ako itko zna gdje se predmet danas nalazi, neka mi se javi! Središnji je kristal debeo 3cm, dugačak 13 cm, a širok oko 5 cm. Vjerovalo se da privlači logh, ili nebesku vatru, djelujući poput leće za paljenje. No, mogao je poslužiti i kao dobro povećalo.

engleskog jezika u kršćansko doba. No, o tome bi mjerodavnije mogao suditi stručnjak za irski jezik.

Vallancey kaže da su druidi rabili kristale kao leće za paljenje, "kako bi privukli logh, bit duhovne vatre", potrebnu za religiozne obrede. Opisuje Liath Meisicith ili "magijski kamen kontemplacije", veliku drevnu irsku kristalnu leću za paljenje, koja se tada (1784.) nalazila u posjedu T. Kave-nagha iz Ballyborrisa. Vallancey objašnjava da liath znači "kamen" (riječ je srodna grčkoj lithos, "kamen"). Meisi, pak, znači "druidizam" a cith "viđenje". Doslovan prijevod naziva kamena glasio bi, stoga, "druidski

kamen viđenja". Nije mi poznato gdje se kamen nalazi danas, nakon dva stoljeća. Pretpostavljam da se, s obzirom na njegovo značenje, čuva u nekom irskome muzeju.

Vallancey također navodi dva neobična biblijska odlomka o Mojsiju, koji Izraelcima zabranjuje da u religioznim obredima rabe kamen na hebrej­skom zvan mashcith, u Septuaginti lithos skopos, a na samaritanskom mith-naggedah. Izgleda da ni jedna engleska verzija Staroga zavjeta nije ponudila točan prijevod toga naziva. Nažalost, ne mogu se obratiti Michaelu Weitz-manu. Također žalim što je moje znanje o irskim predajama nedovoljno da bih mogao reći nešto više o loghu - duhovnoj vatri koja se privlačila pomoću leća. No, to pitanje u svakom slučaju ostavlja prostor za daljnja istraživanja.

Nisam siguran ima li riječ logh neke veze s grčkom riječju logos. U Starom zavjetu, u Knjizi Postanka (9,6) opisuje se stvaranje čovjeka na sliku Božju. Filon, židovski filozof iz Aleksandrije (rođen oko 20. god. pr. Kr.), tumači taj odlomak na vrlo zanimljiv način. U svojoj knjizi Pitanja i odgo­vori o Postanku Filon kaže:

Ništa smrtno ne može biti slično najuzvišenijem Jednom, Ocu svemira, nego (samo) drugome Bogu, koji je njegov Logos. Jer, nor­malno je da razumni (dio) ljudske duše bude oblikovan na sliku božanskog Logosa, budući da je Bog prije Logosa nadređen svakoj razumnoj prirodi.

Kao što su ljudske duše slike Logosa utisnute u tvar, tako je i silazak Logosa sličan privlačenju logha. Možda su navedene predaje utemeljene na optičkim pojavama i povezane s Makrobijevim svjetlosnim stošcima.

Pomisli li netko da sam otišao predaleko i da Filonove ideje nisu imale nikakve veze s teologijom svjetlosti, navest ću odlomak iz Filonovih Pitanja i odgovora o Izlasku, u kojima filozof izričito tvrdi da je sam vidio duše, kako ih opisuje teologija svjetlosti:

... svjetlost sjajnih zvijezda potječe od nebeske sfere. Kako duša natapa [adetai - točniji prijevod glasio bi "navodnjava"] sve što je u očima sjajno, jer duše su najsjajnije, tako i svjetlost zvijezda dobiva svoj sjaj od najčišćeg etera.

Filon je očito vjerovao da sjaj u očima proizlazi iz svjetlosti duše, te da duša ulazi u svijet tvari kao slika božanskoga Logosa, koji je, stoga, i sam sjajan. Razmislimo li bolje, Filonova su gledišta slična Makrobijevim.

Neke pojave u vezi sa skupljanjem sunčeve svjetlosti kroz stakleni globus ispunjen vodom, smatrane su zapanjujućima u tolikoj mjeri da su pojedini filozofi zaista od buhe vidjeli slona. Primjer za to je Aleksandar iz Afrodizije, općenito poznat kao najglasovitiji komentator Aristotelovih djela, koji je živio krajem 2. i početkom 3. stoljeća. Baveći se prirodom tvari, Aleksandar u svom Komentaru Aristotelovoj meteorologiji (I, 3) "želeći dokazati da se tijelu može prenijeti svojstvo koje u svom izvornom stanju ne posjeduje, kaže da se predmeti mogu zapaliti pomoću sunčeve topline koja prolazi kroz [prozirno staklo] posudu ispunjenu hladnom vodom, a da se pritom voda u posudi ne zagrije, ili barem ne zagrije dovoljno da bi se moglo objasniti zapaljenje."

Optičkom metodom paljenja vatre pomoću zrcala pozabavili su se na zaista uzbudljiv način Arhimed, Antemije i Proklo (ovdje se ne misli na filo­zofa Prokla kojeg smo maloprije spomenuli). No, o tome ćemo govoriti u 5. poglavlju.

Grčki orfici pridavali su veliko teološko značenje globusima i kuglama za paljenje. Orfizam je bio religiozni pokret koji se nije oslanjao na stan­dardne poganske državne kultove, te nije štovao olimpske bogove. Pokret je dobio ime prema legendarnom liku Orfeju, a sačuvan je dio njihova pjesničkog stvaralaštva. Klasična Atena nije bila pretjerano sklona orficima. Poput nekih pristaša pokreta "new-age" današnjice, i orfici su običavali dijeliti letke koji su promicali kult spasenja. Obilazili su domove, poput Jehovinih svjedoka, nastojeći proširiti svoje evanđelje. Držali su do obredne čistoće i naginjali vegetarijanstvu. Mnogi su orfici bili neobrazovani, čak i skitnice. No, među njima je bilo i iznimno nadarenih umova, posebice u grčkim gradovima južne Italije.

Najznačajnije obilježje orfičkog kulta jest koncepcija svemirskog jajeta koje isijava svjetlošću i vatrom. Jaje je očito kristalna kugla ili stakleni globus ispunjen vodom. Neke od sačuvanih orfičkih himni opisuju kako bog-stvoritelj Protogon ("Prvorođeni") izbija iz svemirskog jajeta zvanog Phanes (oblik riječi phanaios, koja znači "davati svjetlost"). Ponekad se spominje i koža Phanesa ili chros, međutim, to nije grčka riječ za kožu, nego je njezino značenje "površina (bilo kojeg tijela)". Glagol koji označava izbi­

janje Protogona iz Phanesa glasi apestrapten, ili "izbijati van". (Tu je rijetku riječ rabio Ivan Tzetzes, bizantski pisac, kako bi označio svjetlost.)

Sačuvane fragmente orfičke književnosti skupio je 1832. izvanredan čovjek, Isaac Preston Cory, i objavio ih na grčkom s popratnim engleskim prijevodom. Coryjeva zadivljujuća zbirka Drevni fragmenti, kao pokušaj kompilacije najznačajnijih izgubljenih povijesnih i mitoloških djela, prema

citatima iz djela klasičnih pisaca, prvi je put objavljena 1828. godine, a imala je samo 129 stranica. No, Cory nije bio zadovoljan, te je 1832. objavio prošireno izdanje, ovaj put na 362 stranice. Upravo su u to izdanje bili uključeni sačuvani orfički fragmenti, koji zauzimaju 12 stranica knjige (str. 289.-300.). Godine 1876., Coryjevu je knjigu, nakon njegove smrti, objavio prilično arogantan urednik E. Richmond Hodges, koji je iz nje izba­cio mnoge dijelove s kojima se nije slagao, pa tako i orfičke fragmente, što je prokomentirao s podsmjehom:

Reći ću još samo to da sam izbacio čitav Coryjev predgovor... kao i neoplatonističke krivotvorine o kojima Cory govori na kraju knjige, kao što su Zaratustrina proročanstva, hermetičko vjerovanje, te orfički, pitagorejski i drugi fragmenti čija je autentičnost dvojbena, te nemaju posebno veliko značenje... Stoga sam u ovome izdanju izostavio taj niz metafizičko-filozofskih besmislica...

Na naslovnici Hodgesova izdanja pisalo je "novo i prošireno izdanje", no iako je ono doista sadržavalo neke nove podatke, imalo je 148 stranica manje nego prethodno, stoga se nije moglo nazvati "proširenim", a "novo" je bilo samo po tome što ga je Hodges "očistio" od svih opasnih sadržaja. Srećom, posjedujem primjerke svih izdanja, i mogu ih međusobno usporediti. Onima koji su pročitali samo jednu verziju može se oprostiti što su stekli pogrešan dojam.

Vratimo se, dakle, drugom izdanju koje sadrži orfičke fragmente. Dio jedne himne glasi:

Nitko nije svojim očima vidio Protogona Osim same svete Noći: svi su se čudili Kada su iznenada u Eteru ugledali Svjetlost Poput one koju isijava površina besmrtnoga Phanesa.

Druga orfička himna kaže:

Prizivam Protogona... rođenog iz Jajeta, koji se raduje na svojim zlat­nim krilima... Obnovljenu Svjetlost... neopisivog, okultnog,... naj­sjajnijeg... Koji donosiš čistu i jasnu svjetlost, zbog čega te prizivam kao Phanesa,... i veličanstveni izvor blještavila./ Dođi, blagoslov­ljeno biće, prepuno mudrosti i života, dođi u radosti svojim svetima, tajno koja se neprestano mijenjaš. Budi prisutan među svećenicima tvojih Orgija.

To je jasna referencija na zraku svjetlosti, koja je dio orfičkog religioznog obreda. No, sljedeći fragment objašnjava prethodni kao oponašanje čina stvaranja:

Orfej je rekao... ovo: ... "Zemlja bijaše nevidljiva zbog tame: no, Svjetlost se probila kroz Eter i osvijetlila Zemlju i svu tvar:" a ova Svjetlost, koja se probila kroz Eter... bila je biće koje je iznad svih stvari: "a njegovo ime," koje se Orfeju razotkrilo u proročanstvu, "jest Metis, Phanes, Ericapaeus," što se može prevesti kao volja (ili savjet), svjetlost, davatelj svjetlosti...

U raspravi naslovljenoj Homilije Klementu, koja, kako se smatra, potječe iz 1. st. po Kr., a autor je vjerojatno Apion iz Aleksandrije, nalazimo sljedeći opis onoga što je prvo izašlo iz vrtloga Stvaranja:

Kao što u vodi nastaju mjehurići, tako se sa svih strana skuplja i zbija kružni, šuplji oblik... iz unutrašnjosti toga kruga izranja slika muško-ženskog Živog Bića... koje Orfej naziva Onim koji se Objav­ljuje {Phanes; zapravo, Onaj koji se manifestira, op. prev.), jer, kada je vidljiv {phaneis; odnosno, manifestiran, op. prev.), iz njega isi­java svemir, kroz sjaj Vatre, najveličanstvenije od svih elemenata, usavršene u Vlažnom [elementu].

To nije nemoguće, jer npr. u slučaju svjetlećih crva Priroda nam omogućava da vidimo "vlažnu svjetlost".

Iz rečenog možemo vidjeti kako su mitovi o stvaranju nekih drevnih ezo-:erijskih ljudi uključivali koncepcije utemeljene na tajanstvenoj pojavi foku-siranih zraka svjetlosti koje izbijaju iz kristalnih kugli ili staklenih globusa ispunjenih vodom, te da se dio "misterija" sastojao u činjenici da vatra dolazi iz vode - ideji koja je u sebi proturječna. Vatra i voda oduvijek su smatrane odvojenim elementima, a činjenica da voda može skupiti sunčevu svjetlost i tako proizvesti vatru, bila je neizreciv Misterij povezan s božanskim Stva­ranjem.

Te su tajanstvene ideje prihvatile "heretičke" gnostičke sljedbe ranoga kršćanstva. Jedna od njih bila je i setijanska sljedba, poznata kao setijanska hereza, iako je dvojbeno je li uopće bila kršćanska, jer u njezinu učenju Isus nije imao nikakvu ulogu. U 3. stoljeću u djelu Protiv svih hereza kršćanski pisac Hipolit iz Rima opisuje setijanski nauk. Zaronimo li ispod zamršene mreže alegorija, razabrat ćemo opis globusa za paljenje. Hipolit piše da seti-inci poznaju načelo "Tame" i da "Svjetlost silazi u Tamu koja se nalazi

ispod (nje)." No, Tama ovdje nema uobičajeno značenje; ona je naziv, kaže Hipolit, "za strašne vode koje privlače svjetlost i preobražavaju je." Tama "zarobljava iskru Svjetlosti..." Dalje u tekstu spominje se sićušna iskra... poput zrake..." A svjetlo koje je ušlo u "nečistu maternicu" i njezinu vodu, postaje "zmijom".

Euzebije je sačuvao fragmente iz djela feničkog pisca imena Sanhonia-ton. Među ostalim, on govori o orfičkom Protogonu koji rađa troje djece: Vatru, Svjetlost i Plamen. Te su personifikacije "upoznale ljude s vatrom i poučili ih njezinoj primjeni", što podsjeća na mitove o Prometeju. Protogon se opisuje kako "proteže svoje ruke do nebesa, prema Suncu..." U frag­mentu Sanhoniatonova djela O zmiji piše kako je zmija "vatrene naravi i nevjerojatno brza, te se, za razliku od drugih životinja, pokreće duhom, bez pomoći ruku, nogu ili bilo kojeg vanjskog organa. Napreduje tako spiralnom putanjom i određuje brzinu kretanja kako joj je volja... A kada proživi svoj vijek, sama sebe uništava...

Svatko tko je pomoću povećala ili staklene kugle pokušao zapaliti vatru, zna da svjetlost izvodi spiralni ples. To je uočljivije kod viseće kugle ili glo­busa nego kada u ruci čvrsto držimo leću. Budući da se gore naveden tekst vjerojatno odnosi na viseće globuse za paljenje, možemo pretpostaviti da je "vatrena zmija", koja se brzo pokreće opisujući spirale, zapravo fokusirana svjetlost. Pokušavajući najprije pronaći žarište, svjetlost poprima brojne oblike, što se može zaključiti iz teksta. Konačno, kada "proživi svoj vijek", ona se pretvori u plamen - "sama sebe uništava".

Za drevne je narode ta pojava zasigurno bila iznimno značajna. Možda su se pitali: "Kako je moguće da vatra nastane iz vode?" Dapače, voda je mogla biti i vrlo hladna! Što je još značajnije, pojava globusa za paljenje povezuje svjetlost sa sva četiri "elementa": svjetlost dolazi iz zraka, ulazi u vodu, proizvodi vatru koja žrtvu pretvara u prah kao oblik zemlje.

Razmotrimo li tu pojavu sa stajališta drevnoga čovjeka, shvatit ćemo kako se svemu što je bilo povezano s globusima, kuglama ili lećama za paljenje, neizbježno pridavalo sakrosanktno značenje. Stoga je prirodno da su takve pojave postale potkama religioznih alegorija koje nalazimo u drevnim tekstovima.

Zapravo, možemo špekulirati i o glasovitoj rečenici iz Knjige Postanka:

... i Duh Božji lebdio je nad vodama. I reče Bog: "Neka bude svjet­lost!" I bi svjetlost.

Jesu li "vode" bile u šupljem globusu koji ih je okruživao? Već smo, analizirajući Plinijeve i druge latinske tekstove koji se bave lećama, vidjeli

kako je visum zamijenio spiritus, tako da se u žarištu nije nalazio "pogled" nego "duh". Mogli bismo, stoga, odlomak iz Postanka razmatrati u optičkom kontekstu - svjetlost koja emanira iz Boga stigla je na površinu (grč. chros, kao i u opisima Phanesa) globusa ispunjenog vodama, te je svjetlost pronašla žarište. Ne bih dublje razrađivao tu teoriju, samo bih istaknuo da se svjet­losne pojave i teologija svjetlosti pojavljuju u mnogim drugim izvorima, a ne samo u Makrobijevu djelu. Možda je duša, kao silazeći svjetlosni stožac, bila značajan motiv u većini religija, međutim, to nismo znali jer nismo pri­davali dovoljno pozornosti optičkim pojavama koje su toliko očaravale naše pretke. Silazak svjetlosti u tvar, koji većina religija tumači kao čin Stvaranja (bilo života ili individualne inkarnirane duše kao svjetlosnog stošca), sim­boliziraju optičke pojave koje su izazivale strahopoštovanje.

O predodžbi zmije kao bića svjetlosti i vatre raspravljat ćemo poslije, u dijelu o religiji drevnih Egipćana čiji je ureus, čini se, simbolizirao svjetlost koja izbija iz čela. Možda je i to upućivalo na ples svjetlosti koji podsjeća na kretanje zmije, na oblike koji proizlaze iz viseće kristalne kugle. Tajanstveno ime Phanes možda potječe od egipatske riječi fennu, koja znači "zmija". No, o svjetlosnim ćemo zmijama opširnije govoriti poslije.

Mistična "teologija svjetlosti" koja je prožimala židovske, protokršćanske i ranokršćanske predaje, ocijenjena je kao "hereza", i od rabinskog judaizma i od Katoličke crkve, te je smatrana opasnošću koju treba otkloniti, jer je ugrožavala opstojnost službenih religioznih sustava. "Teologija svjetlosti" uvijek je značila prijetnju onima koji su žudjeli za vlašću i uspostavljali "pomoćne" sustave mišljenja poznate kao crkve ili religiozne ustanove, koje ne dopuštaju različita gledišta (npr. Inkvizicija je prije samo 400 godina spalila na lomači Giordana Bruna [1600.; Giordano Bruno pripadao je platonističkoj struji, te je proganjan zbog svojih mističnih nazora i heliocentričnih koncepcija, op. prev.]). Svrha "pomoćnih" sustava mišljenja jest da nemilosrdna elita uspostavi nadzor nad masama.

Iako je današnji judaizam tek blijed odraz farizejskog rabinizma izuzevši hasidizam, koji se nastavlja na mističnu kabalističku predaju),

rani judaizam bio je osebujan sustav zanimljivih filozofskih i teoloških ideja. Mnoge od tih ideja, koje je judaizam odbacio prije 2000 godina, stoljećima su tvorile tkivo kršćanskih hereza. One su se općenito označavale "gnostičkim", a sadržavale su koncepcije o svjetlosti, koje korijene imaju u drevnoj egipatskoj predaji.

Taj golemi korpus nije moguće obuhvatiti u čitavoj njegovoj složenosti, te svaka ozbiljna studija zahtijeva poznavanje drevnih jezika, primjerice, aamejskog, koptskog, sirijskog, hebrejskog, pa čak i etiopskog. Budući da

sam otvorio mogućnost postojanja optičke tehnologije u starini, nadam se da će znanstvenici ponovno zaroniti u to veličanstveno područje i možda ponuditi nova tumačenja drevnih predaja, u skladu s onime što nam je sada poznato o utjecaju optičkih pojava na teologiju. Navest ću, nekoliko kratkih primjera.

Jedna od zagonetki ranog judaizma jest lik koji se u židovskim preda­jama naziva Melkisedek. F. Legge nas izvješćuje kako njegovo puno ime glasi Zorocothora Melkisedek, što znači "skupljati svjetlost". Može li se njegovo ime protumačiti u optičkom kontekstu, budući da leće imaju svoj­stvo "skupljanja svjetlosti"? Ranocrkveni otac Hipolit iz Rima (3. st. po Kr.) tvrdio je da postoji heretička kršćanska sljedba čiji su članovi slijedili stano­vitog Teodota, koji je štovao "najmoćnijeg Melkisideka, većega i od samoga Krista".

Sve te predaje i njihovi pisani izvori temelje se na koncepciji svjetlosti. Na primjer, knjiga Pistis Sophia, sačuvana u koptskom rukopisu iz 7. stoljeća, odražava nekoliko stoljeća stariji gnostički oblik ranokršćanskog nauka. U četvrtom dijelu toga mističnog ostvarenja nalazimo sljedeće:

Kada je Spasitelj završio svoje obraćanje učenicima, Marija reče Isusu: "Gospodine, čula sam te kako govoriš: 'Oni kojima se razot­kriju tajne Neizrecivoga ili kojima se razotkrije tajna Prvog Miste­rija, postat će plamenovi zraka svjetlosti i struje svjetlosti, te će pro­drijeti u sva područja dok ne dosegnu prostore svoga nasljeđa.'"

Spasitelj reče Mariji: "Prime li tajnu još za života i izađu iz tijela, postat će zrake svjet­

losti i struje svjetlosti, te će prodrijeti u sva područja dok ne dosegnu prostore svoga nasljeđa.

"No, ako su grješnici, te izađu iz tijela ne pokajavši se, i budu li im tada otkrivene tajne Neizrecivoga kako bi ih se očistilo od svake nečistoće i vratilo u pravedna tijela koja su dobra i pripada im kraljevstvo svjetlosti, tada neće moći prodrijeti u sva područja, jer sami ne mogu razotkriti misterij. Melkisedekovi odabranici neka ih slijede i odvedu pred Djevicu Svjetlosti..."

Isusu se, dakle, pripisuje ta posve jasna izjava da se duše umrlih pretvaraju u zrake svjetlosti. Taj je proces preobrazbe kad Makrobija obrnut - duše se inkarniraju kao zrake svjetlosti. Očito je, međutim, da koncepcije o mističnoj prirodi svjetlosti prožimaju sve predaje, kako grčke i rimske, tako i pogan­ske, židovske i kršćanske.

Konačno, želio bih skrenuti pozornost na židovski tekst poznat kao Knjiga Henokova, koji je sastavljen oko 200. god. pr. Kr. Ta bizarna knjiga sadrži mnoge zanimljive odlomke, od kojih se neki bave svjetlošću u optičkom kontekstu. Knjiga je zapravo zbirka različitih tekstova, a najstari­jima se smatraju upravo oni koji sadrže moguće optičke implikacije. Henok je bio sveti pisar kojemu je Bog dao zadatak da kazni pale anđele, tako­zvane "čuvare" ili "čuvare nebesa". Ideja o palim anđelima povezanima s donošenjem svjetlosti, sačuvana je u imenu Lucifer, što na latinskom znači "svjetlonoša" - ime koje bi posve odgovaralo i Prometeju. (Venera, ili "jutar­nja zvijezda", također se zvala Lucifer.)

Henok je zabilježio niz svojih viđenja, a sačuvani tekst podastire nam ta neobična i zbunjujuća izvješća u još nerazumljivijem obliku. Naime, da izvorni tekst (napisan na aramejskom ili hebrejskom), dva tisućljeća poslije njegova nastanka, još uvijek nije pronađen. Moramo se, stoga, osloniti na etiopski prijevod i grčke fragmente, te vjerojatno nikada nećemo saznati izvorni tekst. U svom prvom viđenju Henok izvještava kako je "stigao do zida izgrađenog od kristala i okruženog plamenim jezicima... vrata su bila od vatre... nebesa od vode... bio je vruć poput vatre i hladan poput leda..."

Već smo podsjetili na tekstove crkvenih otaca i neoplatonista koji su se bavili zagonetkom staklenog globusa ispunjenog vodom koji proizvodi top­linu i vatru, dok voda u njemu ostaje hladna.

U svom drugom viđenju, Henok opisuje kuću u kojoj se nalazi prijestolje "od kristala". Na svojim vizionarskim putovanjima vidio je različito drago kamenje i "rasplamsanu vatru". Konačno, stiže do Šeola, tj. do podzemnog svijeta. Ondje je ugledao "šupljine, prostrane i vrlo glatke". Jedna od njih bila je svijetla i ispunjena vodom. Arhanđeo Rafael objasnio mu je kako su "šupljine stvorene upravo zato da bi se u njima skupljali duhovi mrtvih..." Henok ga je upitao zašto su različite, a Rafael je odgovorio kako je šupljina koja sadrži "blještav izvor vode" namijenjena duhovima pravednih. Henok je zatim vidio "vatru koja je gorjela bez prestanka".

Svatko tko je upoznat s drevnim tekstovima koji se bave optikom, steći će dojam da i navedeni odlomci iz Knjige Henokove opisuju optičke pojave. "Šupljine" ispunjene vodom koje "skupljaju duhove" podsjećaju na ''skupljanje spiritusa" kao na optičko svojstvo globusa ispunjena vodom. Mnoge opaske o kristalima i vatrenim strujama također se mogu objasniti s optičkoga gledišta. Izgleda da su se raniji sveti tekstovi i predaje koji su se bavili optikom oslanjali na Knjigu Henokovu, Apokalipsu koju je napisao pisac nedovoljno obaviješten o odnosnim pojavama ili nesklon razotkrivanju njihova pravog značenja.

Kinezi također poznaju predaje o mističnoj prirodi svjetlosti i njezinu silasku koje simbolizira paljenje vatre pomoću zrcala, na način koji je opisao Plutarh. Te su predaje, kao i rimske, stare otprilike 2200 godina. Jedna od najzanimljivijih drevnih kineskih knjiga jest Huai-Nan Tzu. Iako su neki njezini dijelovi prilično nejasni i nerazumljivi, knjiga se bavi znanstvenim, kozmološkim i mističnim idejama od najvećeg značenja. Djelo je napisano u 2. st. pr. Kr., u ranom Han razdoblju.

Izvješće o toj drevnoj filozofskoj knjizi prvi se put na engleskom jeziku pojavilo 1867. godine, kada sustav transliteracije (kineskog na engleski) još nije bio standardiziran, te je knjiga nazvana Hwae nan tsze. Za to je bio zaslužan A. Wylie, koji je te godine objavio svoju opsežnu zbirku kineske književnosti, te su bijeli vragovi (tako nas u šali zovu Kinezi) konačno mogli saznati nešto o toj temi.

Slijede Wylievi komentari, s moderniziranom transliteracijom (prema Wade-Gilesovu, a ne Pinyinovu sustavu):

Potomak prvoga Han cara, koji se zvao Liu An, zauzima istaknuto mjesto među piscima ovog ["svaštarskog"] razreda. Njegovo djelo nosi naslov Huai-Nan Tzu, te je sastavljeno od 21 knjige, a on sam je princ Huai-Nana. Općenito govoreći, djelo proučava doktrinu zvanu tao, koji se može izjednačiti s grčkim logosom, te s njegovom ulogom u stvaranju i održavanju materijalnog svemira. Drugi dio djela nije sačuvan. Najstariji i najznačajniji komentar o toj raspravi dao je Kuan Yu.

Ne postoji engleski prijevod čitavog Huai-Nan Tzua, ali objavljena su dva djelomična prijevoda; odlomci koje su preveli Derek Bodde i Joseph Need-ham (prvi je moj bivši profesor, a potonji moj kolega). Boddeov se prijevod nalazi u njegovu izdanju Povijesti kineske filozofije Fu Yu-Lana. Osim same knjige, Bodde je preveo i mnoge u njoj sadržane citate, što je jedan od najvećih prevoditeljskih pothvata našega vremena. Oduševljen Huai-Nan Tzuom, Fung je napisao:

Knjigu zvanu Huai-Nan Tzu ... napisao je, u ranom razdoblju Han, Liu An... princ Huai-nana, koji je 122. god. pr. Kr., nakon što je sud­jelovao u uroti protiv prijestolja, počinio samoubojstvo. Ta knjiga ... je zbirka svih učenja i nedostaje joj dosljednost. Unatoč tome, sadrži odlomke koji objašnjavaju podrijetlo svemira mnogo jasnije od bilo kojeg novijeg filozofskog djela.

Fung Yu-Lan zatim navodi neke iznimno zanimljive odlomke iz Drugog poglavlja, koji se ontologijom bave na način koji bi posramio čak i Martina Heideggera (i koncepcijama poput: "Još ne bijaše početak ne-bića"). Opis procesa stvaranja sadrži neke optičke aluzije:

(5) Stanje nebića zvalo se tako jer se, gledajući ga, nije mogao vidjeti nikakav oblik; uši su slušale, ali nije bilo zvuka ... Bijaše to beskra­jan prostor, duboka i golema praznina, neizmjerna svjetlost... (7) U razdoblju "ne bijaše još početak ne bijaše još početka nebića", nebo i zemlja još nisu bili razdvojeni, yin se nije razlikovao od yanga, četiri godišnja doba nisu postojala i nebrojeno mnogo stvari nije bilo rođeno. Bijaše to poput svjetlosti usred nebića koja se povlači i postaje nevidljivom..."

Fung zatim citira odlomke iz Trećeg poglavlja:

"Kada nebo i zemlja nisu imali ovaj oblik, bijaše stanje bezobličnosti. Ono se naziva velikim početkom . Taj veliki početak iznjedrio je praznu protežnost, a prazna protežnost stvorila je svemir. Svemir je iznjedrio prvotnu tekućinu koja ima gra­nice. Ono što bijaše čisto i lako, ujedinilo se i oblikovalo nebo. Ono što bijaše teško i tromo, zbilo se i oblikovalo zemlju. Spajanje čistog i lakog ostvarivalo se bez poteškoća, dok je zbijanje teškog i tromog teklo sporo, pa je nebo stvoreno prije zemlje ...Vruća sila yang, koja se dugo skupljala, proizvela je vatru, a bit vatre oblikovala je sunce. Hladna sila yin, koja se dugo skupljala, proizvela je vodu, a bit vode oblikovala je mjesec ... Put neba imao je biti kružni, dok je put zemlje imao biti četverokutan. Četverokut dominira tamom, a krug svjetlošću. Svjetlost je izbačena iz tekućine, pa vatra svijetli izvana. Tama je ono što upija tekućinu, pa voda svijetli iznutra. Ono što iz­bacuje tekućinu, daje. Ono što upija tekućinu, preobražava ... Sunce je gospodar yanga ... Kada se, dakle, yang sui (vrsta zrcala) izloži suncu, ono postaje vruće i stvara vatru."

Podatak o konkavnom zrcalu za paljenje pojavljuje se ovdje u kontekstu duboke rasprave o kozmologiji i stvaranju. Charles le Blanc, u svom pri­jevodu istog odlomka, zrcalo za paljenje ne zove yang sui, :

Fu-sui (zrcalo za paljenje) skuplja vatru sa sunca...

Tu promjenu le Blanc objašnjava u svojoj bilješki:

U modernim izdanjima stoji fu yang sui . Slažem se s Wang Nien-sunom ... da yang valja izbaciti, jer u izvornom tekstu stoji jednostavno fu-sui . Yang su dodali kasniji učenjaci koji su pogrešno protumačili fu kao početnu rječcu (izgovara se drukčije), koja znači "sada", "tada" ili "ovo" ... Na te je učenjake, kaže Wang, utjecao sličan odlomak iz Huai-nan Tzua 3/2b, gdje je izraz napisan u obliku yan-sui. Wang iznosi [da komentar drevne knjige Chou Li] ... tumači fu-sui i yang-sui kao dva naziva za isti predmet... U komen­taru Huai-nan Tzua 3/2b nalazi se sljedeći opis yang-sui-ja: "Yang-sui je napravljen od metala. Uzmemo li zaobljen komad metala (konkavno zrcalo), te ga dobro izgladimo i uperimo prema pod­nevnom suncu, a ispred njega stavimo suho granje, ono će se zapa­liti." Huai-nan Tzu 17/19a-b potvrđuje kako se ovdje radi o pos­tizanju topline pomoću fokusirane svjetlosti: "Novačenje ljudi [za državne službe] može se usporediti s dobivanjem vatre pomoću yang-sui-ja; ako se postavi predaleko [od suhoga granja], neće proiz­vesti vatru; ako se postavi preblizu, neće uspjeti pogoditi središte [žarišnu točku]; mora se postaviti točno između "predaleko" i "pre­blizu"." Osim u izrazima fu-sui i yang-sui, znak sui u drevnoj je Kini označavao i zrcala za paljenje; sui se ponekad pisao ... ili Navedena dva odlomka iz Huai-nan Tzua preveo je Needham. Izmi­jenio sam njegov prijevod.

Arheolozi su "propustili" uočiti još jednu optičku pojavu. Naime, radi se o drevnom kretskom religioznom simbolu dvostruke sjekire (labrys) koji, prema mom mišljenju, imitira uzorak stvoren prodiranjem svjetlosti kroz leću za paljenje. Vidi fotografiju 6 snimljenu u mom vrtu, koja prikazuje taj svjetlosni uzorak dobiven pomoću leće. On je vrlo sličan motivu minojske dvostruke sjekire (vidi fotografiju 6), koji potječe iz predminojskog doba.

Dokaze za svoje stajalište pronašao sam u Grčkoj. Posjetio sam neobično pretpovijesno naselje u Lerni pokraj Arga na Peloponezu. Ono je prilično dobro istraženo, te je javnosti omogućeno razgledati brojne izloške, ali loka­litet je slabo posjećen, jer je smješten izvan uobičajene turističke rute. Iako se nalazi u unutrašnjosti, u drevno doba ležao je u zaljevu Argi. Iskopavanja su pokazala da je lokalitet bio naseljen još u paleolitiku, prije mnogo tisuća godina. U "pretpovijesno" doba, oko 3000. god. pr. Kr., ondje su živjeli ljudi koji su za sobom ostavili sveti predmet, danas izložen u muzeju Arga. O

predgrčkim stanovnicima Lerne govori knjiga Ljudi iz Lerne, iako je prilično zbunjujuća i suviše stručna.

Što sam otkrio? To se može vidjeti na fotografiji 7. To veliko ognjište ili žrtveni kamen prekrasne izrade u svom središtu ima udubinu u obliku dvostruke sjekire. Oko rubova su izrezbareni mali plamenovi. Svrha obreda u kojemu se rabio taj kamen bilo je štovanje mističnog oblika fokusiranih sunčevih zraka koje isijavaju iz leće. Da se u tom obredu rabila leća dovoljno velika da oblikuje golem svjetlosni uzorak dvostruke sjekire, fokusirane zrake pretvorile bi žrtvu u prah. No, s obzirom na veličinu žrtvenika, motiv dvostruke sjekire bio je vjerojatno samo simboličan. ("Savršeno izgaranje" žrtve moglo se postići i s manjim žrtvenicima istoga oblika, no još nije pronađen ni jedan primjer.)

Držim da je taj neobičan žrtvenik nužno promatrati u optičkom kontek­stu. S obzirom na njegovu starost, mogli bismo ga nazvati drugim najstarijim optičkim predmetom, poslije drške od bjelokosti iz Abidosa. Najstarije leće koje sam pronašao potječu iz Egipta, iz doba IV. i V. dinastije, te su nešto mlađe od žrtvenika iz Krete.

Velik broj minojskih kristalnih leća iskopanih na Kreti također pruža potporu optičkom tumačenju simbola dvostruke sjekire. Naime, ljudima koji su dvostrukoj sjekiri pridavali tako golemo značenje, kristalne leće nisu mogle biti nepoznate.

U sljedećem poglavlju pozabavit ćemo se teleskopima.

IV. POGLAVLJE

SLUČAJ NESTALOG TELESKOPA

Prije nego se počnemo baviti ovom temom valja objasniti što je zapravo teleskop, jer mnogi to ne znaju. Ljudi se neće lako pomiriti s činjenicom da su drevni narodi posjedovali optičke instrumente ako im nije poznato što je potrebno za izradu teleskopa. Stvar je vrlo jednostavna: sve što vam je potrebno da izradite jednostavan teleskop jesu dvije konveksne leće, bilo kristalne ili staklene, od kojih jednu držite blizu oka a drugu dalje od njega, te gledate istodobno kroz obje leće. To je sva mudrost. Naravno, morate ih micati naprijed i natrag dok ne pronađete žarište. Budući da je otkriveno na stotine drevnih leća, je li moguće da se prije Galilea nitko u povijesti nije upitao: Što bi se dogodilo da pogledam istodobno kroz obje leće?

Želio bih istaknuti da teleskop koji sam opisao daje obrnutu sliku - sve je okrenuto naopačke. No, uzmete li treću leću i postavite je u ravnini s prve dvije, slika će se ispraviti. Međutim, proučavate li Mjesec ili zvijezde, nije vam potrebno okretati sliku pomoću treće leće, jer uopće nije važno jesu li stvari okrenute naopačke ili ne. Takav je, vjerojatno, bio slučaj s jednostavnim teleskopima iz drevne Britanije, koji su služili za promatranje Mjeseca, o čemu će poslije biti riječi. No, proučimo nakratko tekstove drevnoga pisca Strabona.

"Strabon" je bio nadimak kojim su Rimljani nazivali razroke osobe, ili one čije su oči na bilo koji način bile deformirane. O piscu Strabonu nije nam poznato mnogo. Živio je u doba ranog Rimskog Carstva; zapravo, rođen je 64. ili 63. god. pr. Kr. na području današnje Turske, a umro je oko 25. god. po. Kr. Bio je vrlo bogat i očito Grk, jer je pisao na grčkom a ne na latinskom. No, nije nam poznato zašto su ga nazvali Strabon. Međutim, slučaj je htio, a to je veoma značajno za našu priču i dokaze koji potkrjepljuju teoriju o drevnoj optici, da je Strabon imao "optičko ime".

Strabon je svoje veliko bogatstvo iskoristio za proučavanje filozofije i brojna putovanja. Vjerojatno je bio jedan od najvećih geografa starine.

Naime, geografima su mogli postati samo oni koji su imali dovoljno novca da putuju svijetom, a Strabon je, osim bogatstva, imao sreće da je rimska mornarica osigurala plovidbu Sredozemljem, pa u to doba nije prijetila opas­nost od gusara.

Strabonovo prvo veliko djelo bila je Povijest u 47 knjiga, od kojih nije sačuvana niti riječ. No, to ne treba čuditi, jer je izgubljeno 98% drevne književnosti Zapada. Međutim, Strabon je bio bolje sreće sa svojim drugim djelom, koje znanstvenici cijene i danas, unatoč činjenici da, osim stručnjaka, gotovo nitko nikada nije čuo ni za djelo ni za pisca.

Strabon ne bi smio i dalje ostati nepoznat široj publici, jer je njegovo djelo Geografija iznimno zanimljivo štivo za sve koji su posjetili mjesta koja je opisao i za one koji bi tamo možda željeli otići. Strabon je naširoko pisao o udaljenim zemljama, poput Maroka i Krima, Britanije i Afrike, potanko opisujući znamenitosti, ljude, mjesta i zbivanja u 1. stoljeću. Knjigu preporučujem svim znatiželjnicima koji vole povijesne tračeve. U izdanju Loeb Libraryja ona zauzima osam svezaka, od kojih je svaki dovoljno malen da stane u džep.

U III. knjizi, u dijelu koji se odnosi na Španjolsku, Strabon opisuje "svetu klisuru" koju danas nazivamo Rt sv. Vincenta:

To je najzapadnija točka, ne samo Europe, nego i čitavog naseljenog svijeta.

Opisujući megalite i dolmene koji se ondje mogu vidjeti, Strabon iznosi kako je zabranjeno noću posjećivati ta mjesta, "jer ona su noćna boravišta bogova." Takve crtice iz narodnih predaja tipične su za Strabona. Sa španjolske je obale promatrao kako sunce tone u dubine Atlantika, podsjetivši najprije na rimskog filozofa Posejdonija, koji je također opisao taj dramatičan prizor. Strabon kaže:

Posejdonije izvještava kako se sunce na zalasku doima većim, te da ispušta zvuk koji nalikuje zvuku vrućega metala u hladnoj vodi, kao da more kipi dok sunce uranja u njegove dubine. Artemidor ([iz Efeza, 1. st. pr. Kr., pisac 11 zemljopisnih knjiga] koji tvrdi kako je i sam bio ondje) netočno iznosi kako noć nastupa odmah po zala­sku sunca: noć ne slijedi odmah po zalasku sunca kao na drugim velikim morima, iako je razmak kratak. Jer, kad zađe iza planina, one još dugo odražavaju njegovu svjetlost te dan duže traje; kad sunce zalazi nad morem, sumrak traje kraće ali noć ne nastupa odmah. Isto se može uočiti i na prostranim ravnicama. Na morima se sunce

na izlasku i zalasku doima većim, jer se tada veća količina isparina [magle] uzdiže iz vlažnog elementa; gledamo li kroz te isparine, vidjet ćemo kako se slike lome i postaju veće, kao kada ih proma­tramo kroz cijevi. Isto se događa kada promatramo zalazak sunca ili mjeseca kroz suh i tanak oblak, ta nebeska tijela tada izgledaju crvenkasta. Posejdonije, koji je, kako kaže, proveo 30 dana u Cadizu [tadašnjem Gadesu] promatrajući zalaske sunca, tvrdi da Artemi-dorovo izvješće nije točno. Potonji nas pisac izvještava kako se sunce prilikom zalaska doima stotinu puta većim, te da noć slijedi neposredno nakon zalaska. Ne možemo vjerovati da je Artemidor osobno promatrao tu pojavu na "svetoj klisuri" [Rtu sv. Vincenta], budući da je izjavio kako je zabranjeno dolaziti noću na to mjesto; stoga je također zabranjeno dolaziti u sumrak poslije kojeg, prema njemu, odmah nastupa noć. Artemidor nije promatrao zalazak sunca ni iz jedne točke na toj obali, jer Cadiz je na moru, a ondje su boravili Posejdonije i mnogi drugi koji mogu posvjedočiti da njegovo izvješće nije točno.

Čitatelj će se možda zapitati što je neobično u tom odlomku. Odgovor glasi: cijevi. Na što je Strabon mislio rekavši "kao kada ih promatramo kroz cijevi"?

U grčkom izvorniku stoji di'aulon. Riječ aulos znači "cijev", te je označavala i vrstu frule, pa se izraz može prevesti kao "kroz cijevi" (imenica je u množini). Problem "cijevi" može se riješiti samo promjenom teksta, što se mnogo puta doista i činilo!

Navedeni je odlomak bio podvrgnut zahvatima koje su toliko puta trpjeli grčki i latinski tekstovi; učenjaci su pročitali nešto u što nisu mogli povje­rovati, zatim su to protumačili u skladu sa svojim uvjerenjima i, konačno, redigiranu verziju teksta podastrli su kao dokaz da ne postoji nešto u što nisu vjerovali. Drugim riječima, stvorili su nedostatak dokaza brišući riječi ili mijenjanjajući njihovo značenje!

Navest ću jednostavan primjer. Recimo da napišem sljedeće:

S ceste sam mogao jasno vidjeti sovu (engl. "owl").

Pretpostavimo, zatim, da za dvjesto godina neki znanstvenik to pročita i, uvjeren kako u moje doba više nije bilo sova, ne povjeruje u moje svjedočanstvo. Riječ "sova" on će pripisati tipografskoj pogreški i "predložiti drugo tumačenje" moje rečenice. Smatrat će da sam vjerojatno napisao nešto vrlo slično, primjerice:

S ceste sam mogao jasno vidjeti lokvu (engl. "pool").

Znanstvenik će, zatim, istaknuti kako su dva slova "o" mogla nekom pisaru nalikovati slovu "w", te da je slovo "p" izgubilo svoj rep i postalo "o". Pri­likom prepisivanja teksta dodano je slovo "n" uz moje "a", te je konačna verzija glasila "an owl" (sova). Znanstvenik će tvrditi kako može dokazati da nisam vidio sovu, nego lokvu, s obzirom na poznatu činjenicu da sam često šetao močvarnim predjelima gdje ima mnogo lokvi, a nema dokaza da sam se zanimao za ornitologiju.

Tako se stvarala povijest.

Prva engleska verzija Strabonova djela pojavila se u Londonu 1887. pod naslovom The Geography of Strabo (Strabonova geografija), a objavili su je George Bell and Sons (poslije je uključena u glasovitu Bonn's Library). Iako su djelo zajedno preveli W. C. Hamilton i W. Falconer, Hamilton je bio odgovoran za prijevod odlomka u kojemu se spominju "cijevi". S prob­lemom "cijevi" Hamilton se pozabavio u svojoj bilješki:

U Humboldtovom djelu ([barun von Humboldt] Cosmos, III. sv., str. 54., Bohnovo izdanje) nalazimo sljedeću opasku koja se odnosi na ovaj odlomak: "Prijevod [odlomka, op. cit.] nedavno je proglašen netočnim (izjavio je to Kramer [G. Kramer, njemački urednik Strabonova djela, Berlin, 1844.-1852.], sv. I., str. 211.), te je umjesto di aulon stavljeno di hyalon ("kroz staklene kugle"; vidi [Johann Gottlob (Schneider, Eclog. Phys. [Eclogiae Physicae Historium, 1801.], sv. IL, str. 273.). Svojstvo povećavanja koje posjeduju stak­lene kugle ispunjene vodom (vidi Seneka [Prirodna pitanja], I, 6) bilo je poznato drevnim narodima, kao i djelovanje stakala i kristala za paljenje (vidi Aristofan, Oblaci, V, 765), poznata je bila i svrha Neronova smaragda (vidi Plinije [Prirodna povijest], XXXVII, 5); no, te kugle nikako nisu mogle služiti kao naprave za astronomska mjerenja. (Usporedi [von Humboldtov] Cosmos, sv. I., str. 619.) Na mjerenja visine sunca, načinjena promatranjem sunca kroz tanke, rijetke oblake ili vulkanska isparavanja, ne utječe lom svjetlosti."

Tvrdnja G. Kramera očito je shvaćena veoma ozbiljno. Naime, G. Kramer ne smatra, nego proglašava da prijevod nije točan. On ne pretpostavlja niti bojažljivo razmatra mogućnost - on proglašava.

Otkako se u 16. stoljeću Strabonovo djelo počelo ozbiljno proučavati, nastojalo se svim silama iz njegovih tekstova izbaciti sve što je moglo

upućivati na postojanje teleskopa u starini. Drevni su teleskopi morali po svaku cijenu nestati, a pokušaji da im se u povijesti izbriše svaki trag ne­rijetko su bili očajnički i smiješni. Kramerovo nastojanje da mijenjanjem grčkih slova dobije izraz "kroz staklene kugle", bio je naročito ironičan, jer je riječ hyalos kojom je želio zamijeniti izvornu (aulos, odnosno, mn. aulon, op. prev.) upravo ona kojom je Aristofan označio leću za paljenje u svojoj komediji Oblaci.

Godine 1756. francuski aristokrat i učenjak te član Kraljevske akade­mije znanosti u Parizu, grof de Caylus, prvi je javno upozorio na optičko značenje Strabonove opaske.

Razmotrimo sada što je de Caylus rekao o Strabonovu odlomku u raspravi o drevnoj optici. Izvješće o njegovu predavanju, koje je 1756. održao u Francuskoj kraljevskoj akademiji natpisa i lijepe književnosti, objavljeno je tek 1761. godine:

Nije se samo grof de Caylus pitao jesu li drevni narodi rabili naočale; zapravo, na taj nas je trag naveo Strabon (III, str. 138.). Zemljopisac je želio objasniti zašto na moru sunčev disk izgleda veći kada izlazi ili zalazi, a to je objasnio parama koje se uzdižu iz vode; taj je fizikalni učinak opisao sljedećim riječima ... [navodi se grčki tekst] ... Problem je u ovom tumačenju: "[vodene] pare imaju isti učinak kao i cijevi - povećavaju predmete." Riječ aulos ima posve jasno i nedvojbeno značenje - "cijev" [to je točno: aulos, prema Liddel-lovu i Scottovu Leksikonu, znači "šuplja cijev"]; stoga se iz odlomka nameće zaključak da su drevni narodi poznavali i rabili tu napravu. Grof de Caylus nije slučajno došao na tu misao; u rukopisu iz 13. stoljeća, oca [Jeana] Mabillona, vidio je ilustraciju koja prikazuje Ptolemeja [Klaudije Ptolemej, 2. st. po Kr.] kako promatra zvijezde kroz teleskop, ili, bolje rečeno, kroz cijev. Taj je rukopis 300 godina stariji od djela Galilea i Jacquesa Metiusa, izumitelja teleskopskih stakala; ilustracija s naslovne stranice Mabillonova rukopisa potječe još iz Ptolemejeva doba.

Ovo je izvješće potaknulo daljnje rasprave o drevnoj optici, iako su znan­stvenici tek trebali početi cijeniti Strabona i njegovo djelo. Zahvaljujući de Caylusovoj amaterskoj znatiželji, ta je tema konačno uključena u znanstvene rasprave, te je poslije stotinu pedeset godina još aktualna.

"Čišćenje" Stabonova teksta od svih nepoželjnih elemenata započeo je u 16. stoljeću Isaac Vossius, prvi urednik grčkog izvornika. On je pokušao iz njega izbaciti teleskope, a tu su praksu prihvatili mnogi drugi europski

urednici. Nažalost, Britanska knjižnica ne posjeduje sve verzije toga djela, stoga ih je potrebno potražiti u francuskim i njemačkim knjižnicama.

H. L. Jones, prevoditelj i urednik u Loeb Library, objavio je verziju teksta u kojoj se umjesto izraza di'aulon pojavljuje izraz di'yalon. Time je iz teksta izbacio cijevi, i još više mu zamaglio značenje. Naime, Hamilton je govorio o "lomu" svjetlosti, što se Jonesu nije sviđalo, te je odnosnu rečenicu preveo kao "vidljive zrake ... se kidaju". Međutim, dodao je bilješku u kojoj je pojasnio: "Trebali bismo to shvatiti kao "lom" zraka svjetlosti."

Jonesov prijevod rečenice koja se odnosi na promatranje sunčevih zraka kroz cijevi glasi: "... vidljive zrake, prolazeći kroz tu paru kao kroz leću...". U svojoj bilješki Jones pojašnjava kako se vjerojatno radilo o "globusu ispunjenom vodom."

Očito je da se Jones, pri prevođenju i uređivanju teksta, oslanjao na izgovor G. Kramera.

Kada su, zapravo, započele rasprave o postojanju teleskopa u drevno doba? Barem pet stoljeća prije nego što je grof de Caylus 1756. godine u Strabonovu djelu otkrio spomenuti odlomak. Najstarije izvješće o drevnim teleskopima prilično je zbunjujuće, a nalazimo ga u zapisima Rogera Bacona, koji je živio u 13. stoljeću. Nimalo ne čudi da se Bacon bavio tom temom, jer je tijekom svojih studija na Oxfordu i sam napravio teleskop. Ta je činjenica izazvala brojnie kontroverzije, s obzirom na to da je Bacon živio prije Gali­lea. Bacon tvrdi da je Julije Cezar imao teleskop pomoću kojeg je s fran­cuske obale mogao promatrati obalu Engleske. Međutim, odakle je saznao za tu priču, kada o tome ne govori ni jedan rimski povjesničar? Možda bi najbolje bilo razmotriti neke rasprave o problemu Baconova i Cezarova tele­skopa koje su, kako sam uspio ustvrditi, započele 1551. Te je godine Robert Recorde (ili Record), izniman engleski učenjak, u svome djelu The Path-way to Knowledge, Containing the First Principles of Geometrie (Put do znanja i prva načela geometrije), [napisanom na starom tudorskom engleskom, stoga sam u zagrade stavio objašnjenja nekih riječi koje suvremeni čitatelji možda ne bi razumjeli] napisao sljedeće:

... Govorit ću također o stvarima koje se ne mogu razumjeti ako se ne poznaju geometrijska načela. Ali, urode li moji napori plodom [odnosno, bude li njegova knjiga dobro primljena], neću samo nabra­jati vrijedne izume, nego ću opisati kako su mnogi od njih stvoreni, kako bi se mogli danas rabiti. Neki će misliti da mnoge stvari nije moguće napraviti, iako one postoje. Neupućeni će zbog nerazu­mijevanja pripisati stvaranje tih stvari nekromantiji [tj. crnoj magiji].

Tako su i fratra Bakona [Rogera Bacona] optuživali za nekroman-tiju, iako nikada nije prakticirao to umijeće, nego je u geometriji i drugim matematičkim znanostima bio toliko vješt da je mogao činiti stvari koje su se ljudima doimale nevjerojatnima. Pričalo se o staklu [glasse, stara engleska riječ za teleskop] koje je izradio u Oxfordu i pomoću kojeg se moglo vidjeti što se zbiva na drugim mjestima [tj. na udaljenim mjestima], te je [Bacon] bio optužen za suradnju sa zlim duhovima. No, ja znam da je [staklo, op. prev.] napravljeno na prirodan način, pomoću geometrije (budući da je perspektiva [stari naziv za geometriju optike] dio geometrije), te da je sve lako objasniti baš kao da gledate svoje lice u običnom staklu [tj. u običnom zrcalu]. No, takve su stvari primjerenije plemićima i njihovim ciljevima, nego običnim ljudima, te se ne bi trebale razotkrivati neupućenima. Istaknut ću, ipak, da su načela geometrije mnogima nepoznata, te da vrijedi barem djelomice razotkriti i objasniti kakve je divne stvari moguće stvoriti pomoću geometrije.

Iako je napisao još nekoliko knjiga i proslavio se kao izumitelj matematičkog znaka jednakosti (=), Robert Recorde nikada nije napisao najavljenu knjigu o "neobičnim izumima", u kojoj je namjeravao otkriti načela rada teleskopa i mnoge druge zanimljivosti. Proživio je tegoban život i umro mlad. Poput mnogih velikih umova, i on je često bio napadan i obeshrabrivan. U knjizi Path-way to Knowledg (Put do znanja), opisao je Arhimedovo zrcalo za paljenje, a to je bila naprava čije je djelovanje namjeravao objasniti "budu li njegovi napori urodili plodom". No, o Arhimedovu zrcalu raspravljat ćemo u sljedećem poglavlju.

Godine 1558. veliki talijanski učenjak Gianbattista (tj. Giovanni Battista) della Porta, u prvom izdanju svoje glasovite knjige Magia Naturalis (Pri­rodna magija) raspravljao je, očito prvi put u "moderno doba", o "Ptole-mejevu teleskopu". Opisao je neobičan predmet koji je nekoć stajao na vrhu svjetionika Farosa pokraj Aleksandrije u Egiptu. Ptolemej o kojemu on govori nije astronom Klaudije Ptolemej, nego egipatski faraon Ptolemej III. Eureget (rođen između 288. i 280. god. pr. Kr., a umro 221. god. pr. Kr.). To valja imati na umu zbog kronološkog slijeda zapisa koje ćemo proučiti. No, Ptolemejev ćemo "teleskop" morati opisati poslije kako bismo nastavili započetu priču o Baconovom i Cezarovom teleskopu.

Navest ću ovdje moderan prijevod odlomka iz Baconova djela Opus Majus, koji opisuje Cezarove optičke naprave. Bacon je pisao na latinskom, a na tom se jeziku nije mogao izraziti toliko precizno kao na grčkom. Riječ koja označava Cezarovu optičku napravu jest specula. Uobičajeno značenje

te riječi je "zrcalo". Međutim, u smislu "stakla" specula ponekad može označavati i leću. Da je Bacon pisao na grčkom i rabio riječ katoptron, dvojbe ne bi bilo, jer ta grčka riječ znači "zrcalo" i samo "zrcalo". Grčki jezik posjedovao je znanstvenu preciznost koja je latinskom jeziku nedosta­jala.

Razmotrimo li kontekst Baconovih komentara - koji su William Camden i Anthony Wood posve zanemarili - vidjet ćemo kako je riječ o zrcalima, a ne o lećama. Bacon najavljuje raspravu o lomu i refleksiji svjetlosti, a Julije Cezar se spominje u raspravi o refleksiji, u 3. poglavlju u dijelu knjige pod naslovom Optička znanost. Izvoran latinski tekst naveden je u bilješki, a Burkeov moderan prijevod glasi:

Kao što je Božja mudrost potrebna za upravljanje svemirom, tako je i ova znanost potrebna za spoznavanje njegove ljepote. Navest ću nekoliko primjera za lom i refleksiju svjetlosti... Na sličan se način mogu i zrcala postaviti na povišen položaj nasuprot neprijateljskim gradovima i vojskama, tako da se može vidjeti sve što neprijatelj čini. To se može promatrati bilo s koje udaljenosti, budući da se, prema knjizi o zrcalima [vjerojatno misli na Catoptrica koja se pripisuje Euklidu; vidi Postavke 13-15], isti predmet može vidjeti pomoću pravilno postavljenih zrcala. Jedno se [zrcalo, op. prev.] može postaviti bliže ili dalje, tako da predmet možemo promatrati bilo s koje udaljenosti. Navodno je Julije Cezar, želeći pokoriti Eng­lesku, dao postaviti golema zrcala kako bi s galske obale mogao pro­matrati engleske gradove i tabore.

Dalje u istom poglavlju, na mjestu na kojem se raspravlja o svjetioniku na Farosu pokraj Aleksandrije, saznajemo kako su na drevnim svjetionicima stajala velika zrcala koja su odražavala svjetlost svjetiljki i noću pokazivala pomorcima put, dok su se danju mogla upotrijebiti za promatranje brodova u daljini. Čini se, stoga, da je jedan od rimskih svjetionika stajao na sjevernoj obali Francuske (vidi sliku 13), da je njegovo veliko zrcalo poslužilo Cezaru _ vojne svrhe, te da se njegova učinkovitost možda poboljšavala kombina­cijom zrcala. To je najvjerojatnije objašnjenje "teleskopa Julija Cezara"; bio je to refleksijski prije negoli refrakcijski teleskop.

Možemo, dakle, zaključiti kako je vrlo vjerojatno Cezar posjedovao tele­skop, bilo prenosiv, koji je rabio za svojih ratnih pohoda, ili dodatni, refrak­cijski teleskop, koji se postavljao na rimske svjetionike, poput kartažanskih teleskopa, koji su se postavljali na obrambene kule, o čemu će ubrzo biti riječi

SLIKA 13. Rimski svjetionik iz 1. st. po Kr. na rezbariji koja se nalazi na glasovi­tom stupu cara Trajana (vladao od 98.-117. god. po Kr.) u Rimu. Upravo je takav svjetionik nekada stajao na obali Normandije u Francuskoj. Prema riječima Rogera Bacona, na tom je svjetioniku stajao teleskop pomoću kojega je Julije Cezar mogao promatrati englesku obalu.

Pedeset pete godine prije Kristova rođenja i još jednom, sljedeće godine, (Julije Cezar) ušao je u Britaniju: sigurno sklonište [za bro­dovlje] pronašli su njegovi uhode, kako svjedoče Suetonije i sam Cezar; nije točno, što izmišlja Roger Bacon, da su mu [Cezaru, op. prev.] u tome pomogla stakla koja je postavio na obali Galije,

Sljedeći pisac koji je spomenuo Rogera Bacona u vezi s teleskopom, osvrnuvši se na Baconovo izvješće o teleskopu Julija Cezara, bio je slavni elizabetinski povjesničar William Camden. Njegovo glasovito povijesno i topografsko djelo Britannia objavljeno je na latinskom, u Londonu 1586. Knjiga se danas naziva "Kamdenovom Britanijom". U poglavlju o "Can-tiumu" (tj. o grofoviji Kent), Camden se osvrnuo na Baconovo izvješće o Juliju Cezaru, koji je pomoću teleskopa promatrao obalu Kenta s plaže u Normandiji. Navodim ovdje moju moderniziranu verziju prijevoda Phile-mona Hollanda, koji je objavljen 1610. uz Camdenov pristanak:

i vještina perspektive [tj. optička znanost] koja pomoću refleksije povećava skrivene oblike.

Camden je odbacio Baconovo izvješće znajući da su u svojim zapisima Cezar i rimski povjesničar Suetonije (1. st. po. Kr.) opisivali kako je Cezar odaslao uhode kako bi na obali Kenta potražili luke i sigurna "skloništa" i tako pripremili teren za napad na Englesku. No, još uvijek ostaje pitanje: odakle je Bacon saznao za tu priču?

To nam nije poznato. Bacon je djelovao 350 godina prije Camdena, kada su samostanske knjižnice i u njima pohranjeni rukopisi bili netaknuti, i prije nego što su te zbirke velikim dijelom uništene u doba dok je kralj Henrik VIII. provodio zapljenu samostanskih dobara. Bacon jednostavno nije mogao izmisliti takvu priču. Vjerojatno ju je pročitao u nekoj staroj kronici koja nije sačuvana. Naravno, to ne mora značiti da je priča istinita. Međutim, ubrzo ćemo vidjeti kako nema razloga smatrati je posve izmišljenom. Rim­ljani su imali nekoliko svjetionika na obali Francuske, a Trajanov stup u Rimu prikazuje rimski svjetionik koji postoji i danas, a nalazi se na posjedu zamka "Dover", na obali Engleske. Može se pretpostaviti da su rimski svje­tionici imali optička pomagala slična onom koje je, za vladavine Ptolemeja III, stajalo na vrhu svjetionika na otoku Farosu pokraj Aleksandrije. Bilo refleksijska (zrcala) ili refrakcijska (leće), ta su se optička pomagala, osim što su noću pomorcima služila kao putokazi, danju mogla koristiti za promat­ranje udaljenih brodova ili obala. Čitatelj će se sprijateljiti s tom idejom kada predočim dokaze o kartaškim vojnim teleskopima i "Arhimedovu teleskopu" koji je do prije nekoliko stoljeća stajao na hrvatskoj obali.

Vratimo se na trenutak grčkim lećama i funkcioniranju jednostavnog teleskopa. Pogledate li drevnu grčku plankon-veksnu kristalnu leću iz 6. st. pr. Kr. (povećanje joj je između 1.5X i 1.75X), koja se srećom nalazi u mom vlasništvu, uočit ćete rezbariju na njezinoj plo­snatoj površini, koja prikazuje lik koji leti i nešto drži u rukama. Klasični bi arheolozi taj lik nazvali "leteći Eros". Međutim, vjerujem da neki od pri­kaza odrasloga letećeg Erosa uopće nisu prikazi Erosa. U ovom sam slučaju sklon misliti da lik zapravo predstavlja Prometeja. Naravno, identitet lika nije važan za našu priču.

Leteći lik u rukama drži dva predmeta - što su ti predmeti? Očito je da su okrugli. Jesu li to diskovi ili kugle? Mogli bi biti i jedno i drugo. Pretpostavljam da su to leće, bilo okrugle ili sferične, za povećavanje i/ili paljenje. Konačno, lik je izrezbaren na leći. (Oštećenje na kristalu nastalo je poslije, pri stavljanju leće u okvir.)

Zašto leteći lik izrezbaren na leći drži u rukama dva okrugla predmeta? Vjerujem da su ti predmeti leće, i da rezbarija objašnjava kako radi jedno­stavan teleskop - istodobnim gledanjem kroz dvije leće. Prometej je donio vatru s neba - pomoću leće. No, tu ima još nešto, a ova nam drevna leća to želi razotkriti.

Odnio sam svoju leću u Odjel za grčke i rimske starine pri Britanskome muzeju, i zatražio stručno mišljenje o datumu nastanka rezbarije, za koju sam držao da potječe iz "arhajskog" doba. Ondje sam upoznao gospođu koja je pogledala leću i opipala je, te zatim rekla: "To je krivotvorina, jer nije kristalna nego staklena. U to se doba nisu proizvodile staklene leće." "U koje doba?" upitao sam. Odgovorila je: "Nema smisla pričati o tome. Leća je staklena. To je samo jeftina moderna replika namijenjena zavaravanju turista. Jeste li je možda kupili prošle godine u Grčkoj?" Rekao sam joj da se leća nalazila u Britaniji barem posljednjih pedeset godina. "Svejedno, bez­vrijedna je. Samo staklo."

Upitao sam je kako može biti sigurna da je leća od stakla, budući da sam sve vrijeme mislio da je od kvarca. "Prepoznajem staklo kada ga vidim," rekla je. Bio sam uporan i postavio hipotetičko pitanje: "No, da je leća kristalna, kolika bi joj bila starost?" Nekoliko je puta odbila odgovoriti, ali je konačno izjavila:

"Da je kristalna - što sasvim sigurno nije - rekla bih da potječe iz 6. ili 7. st. pr. Kr., iz arhajskoga doba, sudeći prema stilu rezbarije, no, najvjerojat­nije iz 6. st. pr. Kr. U svakom slučaju, to je samo staklena krivotvorina, stoga nije vrijedna spomena. Ako nemate ništa protiv, imam mnogo posla..."

Odnio sam svoju leću u Prirodoslovni muzej, na testiranje X-zrakama. Rezultati su pokazali da je leća od kvarca. Užasavam se ljudi koji pognu glavu pred "stručnim" mišljenjem.

Vratimo se sada teleskopu Julija Cezara. Prilično je nespretno držati dvije leće pred sobom na pravilnoj udaljenosti i održavati ih u žarištu. Nara­vno, mnogo je lakše staviti ih u šuplju i dugačku cijev, ili u aulos, kako su tu cijev nazivali Grci. Upravo je to aulos koji je spominjao Strabon i koji je izbačen iz njegovih tekstova jer "takvo što nije moglo postojati". Sjećate li se?

Ubrzo ćemo vidjeti o kakvoj je vrsti cijevi bila riječ. No, zadržimo se na Cezaru. Sada znamo da je Cezar mogao bez teškoća pomoću teleskopa promatrati obalu Kenta, budući da su leće za povećavanje u njegovo doba bile uobičajene. Trebalo je samo pronaći nekoga dovoljno pametnog da stavi dvije leće u cijev i preda ih vojskovođi. U svakom slučaju, razmotrit ćemo dokaze koji potvrđuju da su Kartažani i prije Cezarova doba rabili teleskope

u vojne svrhe. Također ćemo istražiti kakva je vrsta optičkih pomagala sta­jala na vrhu rimskih svjetionika, poput onih na francuskoj obali. Stoga priču o Juliju Cezaru, koji je promatrao obalu Kenta pomoću nekog optičkog pomagala, možemo smatrati vrlo vjerojatnom. Jednako je vjerojatno da je Roger Bacon imao pristup nekom povijesnom izvoru, koji je za nas zauvijek izgubljen.

Razmotrimo sada kakve su se vrste cijevi rabile u optičke svrhe. To je, zaista, neobično zanimljiva i pomalo bizarna tema.

Mitovi nam govore da je Prometej donio vatru na zemlju u posebnoj cijevi zvanoj narthex. Što je, zapravo, narthex? Odgovor na to pitanje je vrlo neobičan. Pokazalo se da je narthex biljka, vrsta mirodije koja je izumrla. Na taj sam podatak naišao posve slučajno. Naime, budući da sam napisao brojne članke o povijesti medicine za dva međunarodna medicinska časopisa, te nekoliko recenzija, bilo mi je predloženo da napišem recenziju za knjigu neobična naslova Contraception and Abortion from the Ancient World to the Renaissance (Kontracepcija i abortus od staroga doba do renesanse) Johna M. Riddlea. Bio sam zapanjen knjigom, budući da nisam znao da je u drevno doba kontracepcija bila tako razvijena znanost.

Najzanimljiviji dio knjige odnosio se na mirodiju koju su drevni Grci nazivali narthex. Iz nje se dobivao lijek poznat kao "sok iz Cirene", te silphion ili silphium (ime potječe od drevnog travara Dioskorida). Riddle kaže:

... sok iz Cirene je vrsta ferulae, koju su Dioskorid i drugi nazivali silphion ili silphium, a danas je izumrla. Nekoć je biljka rasla u blizini grčkoga grada-države Cirene, u sjevernoj Africi. Zapravo, Cirena je bila glasovita upravo po silphiumu. Herodot je govorio o berbi divlje biljke, a drugi grčki izvori govore da su svi pokušaji njezina uzgoja propali. Godine 424. pr. Kr. Aristofan je spominjao njezinu visoku cijenu, a u 1. st. po Kr. Plinije je izjavio kako je biljku teško pronaći. Biljka je stoljećima bila simbol grada i njezin se prikaz nalazio na kovanicama. Ako se pitate zašto je biljka učinila grad glasovitim, Soranus nudi odgovor: bila je kontracepcijsko sred­stvo - jedno od najdjelotvornijih u staro doba. Međutim, zbog ma­sovnog iskorištavanja, biljka je iskorijenjena, vjerojatno ubrzo nakon Soranusova doba.

Nema smisla više raspravljati o drevnim kontracepcijskim sredstvima, budući da smo sada shvatili kakvo je značenje imala mirodija i zašto je nestala.

Biljka je očito bila golema, poput Heracleum giganteum, koji može izrasti do pet metara i čiji su cvjetovi veoma slični narthexu. Vidi fotografiju 12.

Povjesničar David Rohl u knjizi Legend: The Genesis of Civilisation (Legenda: Postanak civilizacije) svoju je tezu o kavkaskom podrijetlu drevnih Egipćana temeljio na činjenici da su sačuvani u kamenu izrezbareni prikazi biljke koju su Grci nazivali silphium, a koji potječu iz doba III. dinas­tije. Rohl zaključuje da se najvjerojatnije radi o biljci Heracleum giganteum koja ne raste u Egiptu, te da su Egipćani došli iz nekog područja na kojemu je ona rasla. Rohl nije svjestan činjenice da je silphium vrsta biljke koja je rasla u Cireni u Libiji, nedaleko od Egipta, te da je stoga bila lako dostupna drevnim Egipćanima.

Izumrla mirodija je, dakle, biljka koja se pojavljuje na rezbarijama iz razdoblja starog kraljevstva i koja je u drevno doba bila glavno kontracep-cijsko sredstvo (zbog čega je nestala), te cijev koju je nosio Prometej.

Zahvaljujem svom prijatelju Tonyju Andersonu, koji je putovao Kavka­zom i dobro poznaje tamošnje predaje, što mi je dao na znanje kako na Kavkazu raste još jedna, iako ne divovska, mirodija, čiji je latinski naziv Peucedanum. Ta aromatična biljka može izrasti do dva metra. Nije nemoguće da je divovski oblik te ili neke druge mirodije imao neke veze s Prometejem. U svakom slučaju, vrijedi poduzeti daljnja botanička istraživanja.

Na Kavkazu se Prometej naziva Amiran ili Amirani. Zanimljivo je da ga predaja povezuje s dvije visoke planine: Elbrus/Elbruz, čiji se vrh nalazi u južnoj Rusiji, te Kasbek/Kazbek/Kasbegi/Kazbeg, itd. u sjevernoj Gruziji, odnosno u autonomnoj Osetinskoj regiji. (Poslije ćemo vidjeti da Filostrat također povezuje Prometeja s dvije planine, stoga se o tom pitanju sačuvana narodna predaja i klasični izvor poklapaju.) Godine 1986. u Parizu je objav­ljena knjiga G. Charachidzea pod naslovom Promethee ou le Caucase (Pro­metej, ili Kavkaz, Flammarion, Pariz, 1986.). No, ovdje nema mjesta za širu raspravu o toj zanimljivoj temi.

Kakva je svojstva mogla imati biljka koja se povezivala s Prometejem? O pitanju Prometejeve cijevi od narthexa raspravljalo se i prije. Veliki znan­stvenik sir James Frazer, autor glasovite Zlatne grane, u svojoj je knjizi Myths of the Origin of Fire (Mitovi o podrijetlu vatre) napisao:

Biljka (narthex) u kojoj je Prometej nosio ukradenu vatru [s neba na zemlju], obično se identificira s divovskom mirodijom (Ferula com­munis)...

Frazer pogrešno izjednačava drevnu divovsku biljku s onom koja postoji i danas, a raste posvuda u Grčkoj. Frazer, kao ni Rohl, nije znao za postojanje

mnogo veće biljke koja je davno iskorijenjena. Međutim, u Frazerovu opisu današnje biljke, koja se rabi za nošenje vatre, nalazimo odjek predaje o Pro-meteju:

Francuski putopisac Tournefort pronašao je tu biljku u Skinosi, drevnoj Schinussi, na malom i pustom otoku smještenom južno od Naxosa. Njezina je stabljika visoka metar i pol [što iznosi 1/3 visine izvorne divovske biljke] a debela oko 7 cm, a grane i cvjetovi razmaknuti su jedni od drugih oko 20 cm. Stabljika ima prilično tvrdu koru. "Ta je stabljika ispunjena bijelom spužvastom tvari, koja, budući da je veoma suha, gori poput žiška; ta bijela tvar postupno izgara ne oštećujući koru, stoga ljudi koriste ovu biljku za prenošenje vatre s jednog mjesta na drugo; naši su se mornari njome opskrbili. Taj običaj potječe iz drevnog doba, te možda objašnjava odlomak iz Heziodova djela, u kojemu, govoreći o vatri koju je Prometej ukrao s neba, opisuje kako ju je ovaj nosio u stabljici biljke." U Naxosu je engleski putnik J. T. Bent vidio narančine vrtove podije­ljene redovima visokih trski, i izvjestio: "Na Lezbu se ova trska još uvijek naziva nartheka (narthex), što je stari naziv za trsku pomoću koje je Prometej donio vatru s neba. Tamošnji seljaci i danas koriste te trske kao baklje." Očito je gospodin Brent zamijenio drevnu divovsku biljku za trsku.

To je iznimno značajan podatak koji dodaje nove elemente u priču o cijevi pomoću koje je Prometej donio vatru s neba. No, držim da je još značajnija indikacija koju sadrži taj podatak, naime, da je stabljika divovske biljke bila korištena kao teleskopska cijev. Te su stabljike te biljke mogle poslužiti istim svrhama kao i bambusove stabljike u Kini. Iako nisu bile tako čvrste kao bambus te zasigurno nisu mogle poslužiti za izgradnju skela (još se i danas u Kini grade skele od bambusa), stabljike divovske biljke bile su prilično izdržljive i ravne, te su se lako mogle izdubiti, a bile su i dovoljno dugačke da se u njih stave dvije leće i napravi jednostavan teleskop.

Rezbarija na predmetu iz doba IV. dinastije prikazanom na fotografiji 13, možda opisuje kako je izgledala ta stabljika. Na jednoj slici, koja prikazuje Grka iz 5. ili 4. st. pr. Kr. koji gleda kroz cijev, i upitate li se kakva je to cijev, odgovorit ću vam da je to ednostavan teleskop načinjen od gornjeg dijela stabljike izumrle divovske

biljke. Taj fragment grčke posude izložen je u vitrini 6, u sobi 5 u Muzeju Akropole u Ateni, a otkriven je između 1955. i 1960. Taj predmet, katalo-

giziran kao NA.55.Aa.4, fragment je crno-crveno obojane posude koji je, prema službenom opisu:

Jedan od novootkrivenih predmeta iz Nimfina svetišta na južnoj padini Akropole. Iskopan je tijekom radova na Bulevaru Areopo-gitou, južno od kazališta Heroda Atičkog. Godine 81. Nimfino je svetište razorio rimski vojskovođa Sula. Bilo je posvećeno ženskom htoničkom božanstvu nepoznata imena, zvanom samo "Nimfa", sudeći prema natpisima na graničnom kamenu i na nekoliko fragme­nata vaza. Nimfi su se prinosile žrtve, a povezivala se s brakom i plodnošću.

Nevjerojatno da je fragment posude koji prikazuje osobu koja gleda kroz teleskop tako dugo bio javno izložen u Muzeju Akropole, koji svake godine posjećuju milijuni ljudi, a da ga nitko do sada nije "primijetio".

No, osim fragmenta posude koji prikazuje osobu s teleskopom, u Ateni je još jedan predmet ostao "nezamijećen". U atenskom Arheološkom muzeju javno je izloženo nekoliko kristalnih leća. One se nalaze u jednom od najposjećenijih prostora Muzeja - mikenskoj sobi (soba 4), no unatoč tome, nitko ih nije "primijetio". . . U mikenskoj sobi nalaze se sljedeći zanimljivi predmeti:

Vitrina 1, predmet broj 4910. Dvije leće; veću sam nazvao A, a manju B. Obje su okrugle i plankonveksne. Leća A je izrađena od savršeno čistog kristala, a B ima pukotinu na sredini gornje površine, te bi leću trebalo očistiti. Povećanje leće A iznosi 2.5X, a povećanje leće B 2X.

Vitirna 5, predmet broj 8652. Komad kristala oblikovan prema očnoj šupljini. Plankonveksan. Možda je stajao kao monokl na nekom kipu. Povećanje mu iznosi 1.5X.

Vitrina 8, predmet broj 5662. Lagano ovalan, plankonveksan kristal s jednom neobičnom karakteristikom: njegov rub je pravilna sinusoida. Povećanje mu je 2X, na horizontalnoj manjoj osi, i 1.5X na horizontalnoj većoj osi. Prilikom pokušaja stavljanja leće u okvir korišteno je ljepilo koje je loše utjecalo na njezinu prozirnost. Gornja površina leće teško je oštećena, te se u brazdama nakupila nečistoća. Nekoć je bila posve prozirna.

Vitrina 1, predmet 3192. Probušeni sferoidni komad kristala, koji još uvijek povećava 2X, unatoč kasnije nastaloj rupi i nečistoći.

Vitrina 23, predmet broj 104. Još jedan probušen sferoidni komad kristala koji povećava 2X kada je položen, a 2.5X kada se podigne. Unatoč kasnijim nespretnim pokušajima bušenja, drevni je obrtnik iznimno vješto izbrusio i izgladio kristal.

Vitrina 14, predmet broj T51/6571-2. Dva sferoidna komada kristala. Čišći sam nazvao A, a onaj zamagljen B. Prvi povećava 2X na dijelu na kojemu se povećanje može ustanoviti, budući da je kristal teško oštećen zbog pritiska; potonji, koji je također pretrpio oštećenja, još je uvijek djelomice proziran i povećava 2X kada je položen (povećanje se ne može ustanoviti kada je kristal podignut).

Predmeti potječu iz razdoblja između 16. i 13. st. pr. Kr.

Grčka nije jedina zemlja u kojoj su javno izložene "nevidljive leće". U sobi 69, u vitrini broj 9, odmah uz vrata koja vode u Odjel za grčke i rimske starine Britanskog muzeja, čiji djelatnici ne vjeruju da su u drevno doba pos­tojale leće, nalazi se nekoliko "nevidljivih" leća od kvarca. One su, sudeći prema kasnije nastalim rezbarijama, služile kao igraće pločice. Predmet GR 1923-4.4-1.47 (okrugla, bikonveksna leća), povećava 3X. Predmet GR 1923. 4-1.22 (okrugla, bikonveksna leća) povećava 2X. Teško oštećena (okrugla, bikonveksna) leća katalogizirana kao predmet GR 1890. 9-21.16, povećava 2X. Okrugla, bikonveksna leća BM GEM CAT. 3990=1923.4-1.57, savršeno je čista, lijepo izbrušena i izglađena, te povećava 2X. Blago ovalna, bikon­veksna leća BR GEM CAT. 3991=1923.4-1.238, povećava 2X. Postoji još pet kristalnih leća u tom odjelu, koje povećavaju između 3X i 1.5X. (Neke od gore spomenutih leća nisu javno izložene, nego se čuvaju u skladištu.) No, sve do sada, te su leće iz Britanskog muzeja bile "nevidljive", kao i brojne druge drevne leće, osim Layardove, koje se nalaze u različitim odjelima Muzeja, uključujući egipatski. Ljudi vjerojatno vide samo ono što očekuju da će vidjeti, a slijepi su za ono u čije postojanje ne vjeruju. To nazivam "sporazumnom sljepoćom".

Obećao sam da ću objasniti kako su Kartažani koristili teleskope u vojne svrhe. Do toga sam podatka došao posve neočekivano. Njemački oftalmolog koji je pisao o drevnoj optici, spomenuo je Grka Andreasa Anagnostakisa i njegovo djelo čiji naslov u prijevodu glasi Studije o drevnoj optici. U Brita­niji ne postoji ni jedan primjerak te knjige (ja posjedujem presliku), te sam je poslije dugotrajne potrage uspio pronaći u Nacionalnoj knjižnici u Parizu. Ta iznimno rijetka knjiga ima samo 28 stranica. Dugo sam čekao da mi se dostavi mikrofilm, a kada sam konačno pribavio ispis, ustanovio sam kako ga ne mogu pročitati. Tekst nisu mogli pročitati ni moji grčki prijatelji, jer nije bio na demotskom grčkom, koji je danas u uporabi, nego na grčkom koji se govorio u 19. stoljeću i koji danas razumije malo ljudi. Knjigu je 1878. godine objavio rektor Sveučilišta u Ateni. Nakon mnogo muka uspio sam u knjizi pronaći bilješku na francuskom, koja se odnosila na djelo stanovitog

Dauxa, za kojega do tada nisam čuo. Moj prijatelj, profesor Joannis Liritzis, koji govori službeni, moderni grčki jezik, preveo je dvije Anagnostakisove rečenice koje se odnose na Dauxa:

Hipoteza gospodina Dauxa je nevjerojatna; drevni narodi nisu pozna­vali jednostavne teleskope, jer se, prema Polienu i Polibiju, na koje se g. Daux poziva, prakticirala telegrafija pomoću baklji. Posve si­gurno nisu rabili složene dioptrae.

Nekoliko je znanstvenika smatralo da je grčka riječ dioptra označavala tele­skop. U tom ju je smislu rabio Polibije (2. st. pr. Kr.) te mnogi drugi grčki pisci, što ćemo ubrzo vidjeti.

Tko je, dakle, bio g. Daux? Poznat je samo kao "A. Daux", a bio je francuski arheolog, koji je 1869. objavio izvanrednu knjigu o ruševinama Kartage i, što je osobito zanimljivo, opisivala je kako su drevni Kartažani rabili teleskope u vojne svrhe. Daux je taj neobičan podatak pronašao u knjizi Stratageme, grčkoga povjesničara Poliena, koji je živio u 2. st. po Kr. Malo je klasičara koji su za njega čuli. Njegova su djela gotovo posve nepo­znata, jer su rijetki zainteresirani za proučavanje drevne vojne tehnologije. Daljnje potvrde Polienova izvješća nalaze se u Polibijevim povijesnim dje­lima (2. st. pr. Kr.) i drugim izvorima, poput Elijana (2./3. st. po Kr.), koji Dauxu nije bio poznat.

Ono što je navelo Dauxa da objavi svoje otkriće bila je njegova ljubav prema arheologiji, a posebice zanimanje za povijest drevne Kartage. U potrazi za rješenjima, proučio je gotovo čitavu klasičnu književnost. Opisujući neobičnu kartašku obrambenu kulu, Daux je napisao:"... zbog njezina osobita oblika, rekao bih da je služila kao signalna postaja."

Zatim dodaje:

Čini se da je jedna od tih kula služila kao signalna postaja. Podignuta oko 4. ili 5. st. pr. Kr., bila je smještena na obali, te je Feničanima na Siciliji i u Africi vjerojatno služila za telegrafsko prenošenje poruka. Budući da govorimo o dalekoj prošlosti, točnije o razdoblju prije otprilike 2300 godina [Daux je to pisao 1867.], izraz "telegrafsko prenošenje poruka" na prvi se pogled doima neprikladnim. Međutim, bio bih oprezan u iznošenju takvih pretpostavki da nisam naišao na dokaz u djelu jednog drevnog pisca. O toj se izvanrednoj metodi komunikacije na velike udaljenosti veoma malo zna. A ako se može vjerovati [drevnom] piscu, ona je rječit primjer domišljatosti naroda čiji su trag Rimljani gotovo posve izbrisali. Navodim ovdje čitav

odlomak iz Polienova djela [Polien, grčki pisac iz 2. st. po Kr., koji je pisao o umijeću ratovanja i povijesti. Djelo: Stratageme].

Početkom 4. st. pr. Kr. Kartažani, tada na vrhuncu moći, željeli su osvojiti čitavu Siciliju, od čijeg su područja nadzirali samo 4/5. Sirakuza se najduže odupirala, a njezin gospodar Denis teškom je mukom odbijao napade Kartažana. Taj dugotrajan rat, pun iznenađenja i prevrata, iscrpio je Kartažane, jer je Afrika bila daleko, te je pomoć sporo stizala. U Kartagu nisu redovito stizala izvješća o napredovanju vojske i njezinim potrebama. Kako bi riješili pro­bleme, te brzo i uspješno završili rat, Feničani su učinili sljedeće:

"Dok su ratovali u Siciliji," piše Polien (Knjiga IV., 16. poglavlje), "Kartažani su, kako bi im pomoć iz Libije što prije stigla, načinili dvije jednake vodene ure, od koje je svaka okomito bila podijeljena na nekoliko krugova. Na jednom su [krugu] napisali: "Trebaju nam brodovi", na drugima: "Treba nam zlato" ... "opsadni strojevi" ... "hrana" ... "teretne životinje" ..."pješaštvo" ... "konjica"... itd. Jednu od tih vodenih ura držali su na Siciliji, a drugu su slali u Kartagu s naputkom da osoba koja pali [signalnu] vatru provjeri gdje će se na uri voda zaustaviti kada se zapali druga [signalna] vatra. Na taj su način u Kartagi mogli odmah znati što je potrebno vojsci na Siciliji, i smjesta odaslati pomoć. Tako su Feničani dobivali pomoć koja im je omogućavala da održavaju rat."

Tako je pisao Polien. Ti podaci, koji daju nove podatke o drevnim metodama prenošenja poruka, upućuju na nekoliko zanimljivih zaključaka. Od najistaknutije točke Promontoriuma Hermaeuma (vrh rta Bon) do točke na Siciliji udaljenost iznosi 134 km. Otok Pantelle-ria nalazi se gotovo na pola puta između tih dviju točaka; uzdiže se visoko iznad morske razine te je, sudeći prema izvješću, mogao služiti kao mjesto posredovanja. Za vedrih su se noći vjerojatno mogli vidjeti znakovi s obaju strana. Tako su se vijesti mogle brzo prenositi čak i do Kartage. Kula koju sam spomenuo, smještena pokraj Utice na morskoj obali, možda je služila toj svrsi. Vjerojatno su Feničani posjedovali i druge precizne instrumente, što se može zaključiti prema sunčanom satu u gradu zvanom Catanea, i još stari­jem sunčanom satu koji su načinili za judejskoga kralja Ahaza.

Ovdje završava Dauxov odlomak. Međutim, u Bilješkama (str. 281.-289.) Daux navodi dodatne podatke koje je iznio Polibije (2. st. pr. Kr.):

Tu metodu telegrafskog prenošenja poruka poznavali su i drugi narodi. Grci su izumili i usavršili druge metode. Polibije navodi nekoliko metoda koje su bile u uporabi 250 godina prije feničkog izuma. Danas, kada je telegrafija gotovo posve usavršena, zanim­ljivo je čitati o tim drevnim metodama, koje su upravo u Polibijevo doba donosile najbolje rezultate. No, neka povjesničar govori za sebe [Knjiga 10., fragmenti xlv i xlvi]:

"Posljednji sustav [prenošenja poruka, op. prev.] izumili su Kleo-ksen i Demoklit ["Cleoxene i Democlite" - nepoznata imena!]; no, mi Rimljani smo ga usavršili. Metoda je pouzdana i postoje određena pravila, a pomoću nje se mogu odaslati vijesti o svemu što se zbiva. Sve što je potrebno jesu budnost i pozornost. Evo o čemu se radi: slova alfabeta podijele se u pet skupina, pri čemu svaka skupina sadrži pet slova; jedna skupina sadrži samo četiri slova, i to nije nimalo važno za zadani cilj. Oni koji su dužni odašiljati i primati zna­kove zapisuju na pet pločica tih pet skupina slova, a zatim se među sobom dogovore da će onaj koji šalje poruku najprije upaliti dvije signalne svjetiljke i držati ih u zraku sve dok čovjek na drugoj strani također ne podigne dvije signalne svjetiljke. Tako jedan drugome pokazuju da su spremni. Signalne se svjetiljke zatim spuštaju, a osoba koja šalje poruku podiže svjetiljku u lijevoj ruci, kako bi onaj drugi znao koju pločicu treba gledati; ako treba gledati prvu, on podiže samo jednu, ako treba gledati drugu, on podiže dvije pločice, itd. Isto čini desnom rukom, kako bi se osobi koja prima poruku pokazalo koje slovo na pločici treba zapisati. Osim tih pravila, nužno je da oba čovjeka zadužena za signalizaciju imaju teleskope [diop-tran] opremljene dvjema cijevima [duo aulischous], kako bi čovjek koji šalje signal kroz njih vidio s lijeva i desna čovjeka koji mu mora odgovoriti. Pokraj teleskopa moraju biti uspravno postavljene pločice o kojima ćemo sada govoriti, a slijeva i zdesna mora se po­dignuti palisada dugačka 3 metra i visine čovjeka, tako da signal podignutih svjetiljaka bude što jasniji - no, kada se svjetiljke spuste, ništa se neće vidjeti. Oba čovjeka moraju iznimno pozorno pratiti čitav postupak. Primjerice, želi li jedan od njih izvijestiti da je stotinu vojnika prešlo na neprijateljsku stranu, morat će izabrati riječi koje o tome izvještavaju s najmanjim mogućim brojem slova, poput: "Po­bjeglo 100 Krećana". Zapisat će to na pločici i izvijestiti na sljedeći način: prvo slovo je "K" [grč. Kretes; Krećani], a nalazi se u drugoj skupini slova i na drugoj pločici. Zatim će u lijevoj ruci podignuti dvije svjetiljke kako bi čovjeku koji prima poruku dao na znanje da

mora gledati drugu pločicu; u desnoj će ruci podići pet svjetiljaka, označavajući tako slovo "K", koje je peto slovo u drugoj skupini i koje primatelj poruke mora zapisati na pločici. Četiri će svjetiljke podignuti lijevom rukom, kako bi opisao slovo "R", koje se nalazi u četvrtoj skupini, a primatelj poruke zapisat će ga na pločici itd. Na taj način poruka se prenosi točno i učinkovito. Ako se rabe različite svjetiljke, to znači da se određeno slovo mora dva puta zapisati, no, ako se poduzmu nužne mjere opreza, sve će teći glatko. Međutim, za prenošenje takvih poruka potrebno je iskustvo, kako bi se izbjegle pogreške i nedostatci u komunikaciji."

Polibijev opis metode prenošenja poruka sadrži zanimljivu pojedi­nost. Naime, iz ovoga odlomka doznajemo da su stari Grci rabili naprave za gledanje na daljinu, dvostruke leće, paralelne ili [malo] divergentne, te da su te naprave stajale na svakoj signalnoj točki. Taj podatak zasigurno pobuđuje najviše radoznalosti. Koliko se god tvrdnja činila nevjerojatnom, valja imati na umu da ju je iznio Poli-bije, povjesničar koji s pravom uživa povjerenje svih modernih znan­stvenika. Reći ću i to da Polibije o tom izumu ne govori kao o nečemu novom, nego, naprotiv, kao o optičkom instrumentu koji je u njegovo doba bio dobro poznat i naširoko korišten.

Daux dalje piše: "Jedan od dvaju stupova," iznosi on [Polien], "podijeljena krugovima od kojih se svaki odnosi na neku stvar koja je potrebna [kartaškoj vojsci, op. prev.], bio je podignut na najistaknutijoj točki Sicilije, a drugi nasuprot njemu, na afričkoj obali." Udaljenost između tih dviju točaka iznosi 134 km (nešto više od 24 morske lige). Bilo je fizički nemoguće tako daleko vidjeti samo okom, a kamoli izbrojiti koliko su se puta upalile i ugasile signalne svjetiljke na dvjema udaljenim točkama. Stoga se mora prihvatiti da su Feničani svoj telegrafski sustav, koji su izumili prije 2268 godina [Daux je svoje izvješće napisao između 1868. i 1869.], temeljili na promat­ranju dviju obala, odnosno dviju signalnih točaka, pomoću teleskopa. Efekt zakrivljenosti vodene površine bio je tako isključen izborom dviju kopnenih postaja smještenih visoko iznad morske razine. Imao sam priliku popeti se na jednu od njih, drevnu Hermesovu hrid (rt Bon), s koje unatoč lijepom vre­menu nisam mogao vidjeti obalu Sicilije. U tome sam uspio samo pomoću snažnog teleskopa koji sam ponio sa sobom. Konačno, izrazi koje je Polibije koristio nedvojbeno su se odnosili na teleskope: ... deesei osoton men diop-tran echein, duo aulischous echousan ... naprava pomoću koje se gleda jest dioptran, a dvije male cijevi (riječ također znači "frula") jesu duo aulischous. Po svemu sudeći, riječ je o dva teleskopa. Ostatak odlomka govori da su bili

paralelni ili [lagano] divergentni, te da su se rabili u paru [tj. bili su dvos­truki].

Valja obratiti pozornost na Polibijev podatak o cijevima od kojih je bila sastavljena naprava dioptra. Drugim riječima, dioptra je optički dio tele­skopa a u cijevima - poput Prometejeve cijevi o kojoj smo maločas govorili - stajale su leće.

Daux nije u cijelosti iznio Polibijevo izvješće. Naveo je samo 45. i 46. odlomak iz 10. knjige, iako rasprava započinje već u 43. odlomku, gdje Poli-bije objašnjava zašto uopće spominje te izume:

Metoda prenošenja poruka vatrom, koja je u ratu veoma korisna, nikada nije bila dovoljno dobro objašnjena; držim da činim dobro dajući izvješće u skladu s njezinim značajem... ništa nije djelotvor­nije od prenošenja poruka pomoću vatre. Naime, na taj se način odmah mogu prenijeti vijesti o nečemu što se zbilo, ili se upravo zbiva, dok bi inače vijesti morale putovati tri, četiri ili više dana... Kada je postojala samo jedna metoda prenošenja poruka vatrom, u mnogim se slučajevima pokazala nepouzdanom...

Polibije zatim opisuje tehnološka dostignuća koja su poboljšala tu metodu, uključujući teleskope. Prvi potpun engleski prijevod Polibijeva djela objavio je Schuckburgh 1889. On prevodi dioptran i cijevi te naprave engleskim izrazom koji, bojim se, ne razumijem. Schuckburgh kaže da pošiljatelj i pri­matelj poruke moraju "kao prvo, imati stenoskope s dva lijevka..."20 Zaista ne znam što je to stenoskop; nedvojbeno je 1889. ta riječ značila nešto što je danas zaboravljeno. Schuckburgh se očito namučio s tim odlomkom, te se nije usudio reći "teleskop s dvije cijevi", jer je držao kako u to doba teleskopi nisu postojali.

Još jedan izvor spominje Kartažane i njihove teleskope - Elijanovo djelo Povijesne svaštice (2. st. po Kr.), koje je veoma zanimljivo:

Kažu da je na Siciliji živio čovjek toliko oštra vida da je mogao vid­jeti od Lilibeuma do Kartage. Njegovu oku ništa nije promaknuto. Kažu da je mogao izvijestiti o točnom broju brodova koji bi isplov-ljavali iz Kartage, te da nikada nije pogriješio.

U 400 godina koliko je proteklo između Polibijeva i Elijanova doba, priča je izgubila svoje tehnološko objašnjenje i preživjela samo kao kuriozitet.

Prijevod Elijanova djela pojavio se tek 1997./1998., a Nigel Wilson, koji je pripremio to izdanje, dodao je bilješku uz gornji citat:

Drugi pisci koji prepričavaju tu priču nazivaju toga čovjeka Strabon i kažu da je živio u vrijeme Punskih ratova. No, oni ostavljaju zago­netku neobjašnjenom: čak i s vrha planine - a u blizini Lilibeuma nema nikakvih uzvišica - slabo se vidi najbliža točka na afričkoj obali, udaljena 140 km, dok Kartaga, udaljena 215 km, uopće nije vidljiva. Strabon 6.2.1 (267) kaže da je čovjek bio na promatračnici, kao da je ona bila dovoljno visoka.

To je veoma oštroumna opaska. I ne znajući za Polienovo, Polibijevo i Daux-ovo izvješće, Wilson daje naslutiti kako u priči nedostaje neki značajan ele­ment. Naveo je odlomak iz Strabonove Geografije (1. st. pr. Kr./l. st. po Kr.), za koji Daux nije znao. Odlomak glasi:

Najkraća udaljenost od Lilibeuma [na Siciliji] do afričke obale u blizini Kartage iznosi 1500 stadija; priča se da je na promatračnici stajao neki čovjek iznimno oštra vida, koji je Kartažane tijekom opsade Lilibeuma izvještavao o broju brodova koji su isplovljavali iz Kartage.

Godine 1887. prvi prevoditelji Strabonova djela dodali su sljedeću bilješku:

Prema Varu, taj se čovjek zvao Strabon.

On nas upućuje na odlomak u kojemu Plinije navodi izgubljeno Varovo djelo. Taj citat nalazi se u Plinijevoj Prirodnoj povijesti (VII, 21):

Ciceron... bilježi slučaj čovjeka koji je mogao vidjeti 123 milje u daljinu. Marko Var [ 1. st. pr. Kr.] iznosi da se taj čovjek zvao Strabon, te da je tijekom Punskih ratova, promatrajući s hridi u Lilibeumu na Siciliji, mogao vidjeti koliko brodova izlazi iz kartaške luke.

Poslije svega rečenog, možemo priču o čovjeku zvanom Strabon shvatiti kao šalu. Kao što sam već rekao, riječ "Strabon" znači "zrikav" ili "razrok". A taj je nadimak nastao kao šaljiv podsjetnik na teleskop s dvije cijevi!

Konačno, o tome pripovijeda i Solin (oko 200. god. po Kr.). Navodim prijevod Arthura Goldinga iz 1587. (naime, novi prijevod ne postoji):

Najoštrijega je vida bio čovjek imena Strabon, za kojega Var tvrdi da je mogao vidjeti stotinu trideset pet milja u daljinu, te da je stoga bio postavljen na promatračnicu u Lilibeumu na Siciliji, kako bi izvještavao o točnom broju brodova punske flote koji napuštaju kartašku luku.

Kao što smo mogli vidjeti, u klasičnim tekstovima postoje brojna izvješća o kartaškim teleskopima, ali samo su Polienova i Polibijeva točna. Ostali tekstovi iznose samo naklapanja koja su izgubila svako tehnološko značenje.

Ispitavši sve dokaze o tome da su Kartažani poznavali i rabili leće, neizbježno se nameće pitanje: "Jesu li Kartažani doista posjedovali leće otkrivene tijekom arheoloških iskopavanja?"

Čitatelj se neće iznenaditi kada sazna da odgovor na to pitanje glasi: " J e s u ! " . U Kartagi j e iskopano šesnaest staklenih i kristalnih plankonveksnih leća, te mnogo okruglih ili ovalnih plankonveksnih i nepoliranih komadića stakla. Od šesnaest leća, dvije su još uvijek prozirne i povećavaju, te mogu poslužiti za paljenje vatre. Leće se čuvaju u Muzeju Kartage (nekadašnjem Muzeju Lavigerie), iako nisu javno izložene, nego se čuvaju u skladištu. Otkrili su ih bijeli fratri, fran­cuski red koji je u doba kada je Tunis (na čijem se području nalaze ruševine drevne Kartage) bio francuska kolonija, obavljao arheološka iskopavanja. Danas u Kartagi nema podataka o tim lećama, a izvješća o iskopavanjima vjerojatno se čuvaju u Parizu.

Koliko je meni poznato, kartaške se leće prvi put spominju 1924., u članku oftalmologa Harryja L. Taylora, koji ih je, kako je izjavio, proučio još u travnju 1914., kada su površine leća još bile čiste. No, godine 1930. ustanovljeno je da je prozirnost leća smanjena zbog izloženosti zraku. (Vidi njegova dva članka iz 1930.) Najzanimljivije od kartaških leća (posebice imamo li na umu kartaške teleskope s dvije cijevi) bile su dvije okrugle konveksne leće iste veličine, koje sam nazvao "par iz sarkofaga". Taylor izvještava da ih je 1902. iskopao velečasni Delattre, pripadnik bijelih fratara, koji ih je pronašao u kamenom sarkofagu iz 4. st. pr. Kr. Polibije je živio u 2. st. pr. Kr. Leće su pronađene u ostacima pokrova koji je štitio tijelo od propadanja. Godine 1928. o kartaškim je lećama pisao i Beck. Taylor im je 1930. posvetio još dva članka, u kojima izjavljuje da su te leće možda najstariji primjeri staklenih leća. Možda su Rimljani naučili vještinu izrade staklenih leća od Kartažana. Taylor navodi daljnje pojedinosti i iznosi kako su otkrivene i tri male, ovalne leće. Dvije leće koje sam nazvao "par iz sarko-

faga" promjera su oko 4 cm i jakosti 5D (dioptrija). (Taylor je proveo mjere­nja pomoću sferometra). Ne iznenađuje stoga da je 1930. godine anonimni autor jednog članka u časopisu Nature pretpostavio da je čovjek u sarkofagu bio dalekovidan, te da je možda želio ispraviti vid pomoću tih naočala čiji su okviri nestali. "Par iz sarkofaga" može se vidjeti na fotografiji , koju je snimio Wiliam Graham, postavivši leće na oči drevnog kipa (uočit ćemo kako njihova veličina posve odgovara veličini očnih šupljina lika).

Posljednji znanstvenik koji se osvrnuo na kartaške leće bio je R. J. Forbes. On je 1957. spomenuo kako je u Kartagi otkriveno sveukupno devet leća, tri od kvarca i šest od stakla, koje su, zahvaljujući povećanju, bile "veoma pogodne za izradu preciznih rezbarija". Forbes nije znao da postoji još sedam kartaških leća.

Dakle, Polienova i Polibijeva izvješća potkrjepljuju brojni arheološki dokazi, koji objašnjavaju legende o "oštrookim" Kartažanima.

Toliko o Kartažanima. Pogledajmo sada tko je još rabio riječ dioptra kako bi njome označio teleskop. Najprije valja spomenuti Jambliha, neoplatonističkog filozofa i učitelja cara Julijana Apostate, koji je živio u 2. st. po Kr., a o teleskopima je pisao u svome djelu Pitagorin život.

Loebova serija ne sadrži ni jedno Jamblihovo djelo, što vjerojatno odražava prezrivo mišljenje o neoplatonističkoj filozofiji. Nije mi poznato da je u novije vrijeme objavljen prijevod nekog Jamblihova djela, pa sam bio prisiljen citirati tekst iz knjige objavljene davne 1598., koji sadrži latinski prijevod i grčki izvornik. Taj se odlomak nalazi u 26. poglavlju, u kojemu se Pitagora slavi kao utemeljitelj znanosti o glazbi i harmoniji. [Pitagora, op. prev.] se pita kakva bi naprava mogla poboljšati sluh na način na koji kompas, ravnalo i teleskop (dioptra) poboljšavaju vid! Postoje dva engleska prijevoda toga odlomka. Navodim, kao prvo, prijevod Kennetha Sylvana Guthriea iz l919.:

Govoreći o mudrosti kojom je Pitagora poučavao svoje učenike, moramo imati na umu da je on utemeljio znanost o harmoniji i razmjerima. No, kako bismo to objasnili, valja nam se vratiti u prošlost. Razmišljajući o glazbi i mogućnosti izrade nekog pomagala za osjetilo sluha koje bi ga usavršilo, kao što kompas, ravnalo i teleskop usavršavaju vid, ili kao što ravnoteža i mjere usavršavaju osjetilo dodira...

Isti je odlomak 1818. Thomas Taylor preveo na sljedeći način:

Budući da govorimo o mudrosti kojom se Pitagora služio poučavajući svoje učenike, bilo bi korisno to povezati s činjenicom da je on izumio znanost o harmoniji i harmonijskim razmjerima. No, zato bismo trebali otići dalje u prošlost. Razmišljajući bi li bilo moguće napra­viti neko pomagalo za sluh, koje bi ga učinilo jasnim i pouzdanim, kao što vidu pomažu kompas i ravnalo, ili, tako mi Jupitera, diop­trijska naprava; ili kao što dodiru pomažu ravnoteža i mjerni instru­menti..."

Taylor nije propustio prevesti izraz ne Dia, koji su Grci tako često rabili, a značio je "tako mi Boga", točnije, "tako mi Zeusa". Ime vrhovnog grčkog boga Taylor je latinizirao u "Jupiter". Guthrie je očito držao da je taj izraz suvišan. Pa ipak, zanimljivo je da ga je Jamblih upotrijebio prije nego što je spomenuo teleskop, nešto o čemu se, očito, moralo šutjeti.

Čini se da je Taylorov prijevod "dioptrijska naprava" prilično točan, iako ne i doslovan. "Dioptrijska naprava" ne znači ništa, te je u prijevodu samo zadržana grčka riječ, uz naznaku da se radi o nekoj napravi. Guthrie je bez ikakve grižnje savjesti preveo dioptra kao "teleskop".

Nemalo sam se iznenadio kada sam u još jednom drevnom tekstu posve slučajno naišao na isti Jamblihov odlomak, i to u vrijeme kada sam uređivao ovu knjigu! Prije nego što sam se bacio na konačno uređivanje ovoga poglav­lja, napravio sam stanku namjeravajući se odmoriti uz knjigu Priručnik o harmoniji Nikomaha iz Gerase (2. st. po Kr.). U 6. poglavlju toga djela pojavljuje se tekst koji je Jamblih očito "ukrao" Nikomahu, svom suvre­meniku. U prijevodu Flore Levin tekst glasi:

Jednoga je dana [Pitagora] zaronio u misli, razmatrajući mogućnost izrade nekog pomagala za uši koje bi ih učinilo jasnima i pouzdanima, kao što vidu pomažu kompas i ravnalo ili dioptra; ili kao što dodiru pomažu ravnoteža i mjere.

U svojoj bilješki Flora Levin dodaje:

To izvješće pojavljuje se u njegovu djelu De vita Pyth. [O životu Pi-tagorinu] 115-120 [Deubner, 66-69], Jamblih je verbatim preuzeo od Nikomaha.

Još jedan grčki pisac koji je, kako se čini, također spominjao teleskop služeći se izrazom dioptra, bio je Gemin (1. st. pr. Kr.), autor Uvoda u astronomiju. Grčki tekst s latinskim prijevodom bio je objavljen 1630. u

zbirci drevnih astronomskih tekstova, koje je uredio i sastavio isusovac Dionizije Petavije. Glasoviti francuski povjesničar astronomije Jean Ayl-vain Bailly raspravljao je o tome 1779., u svojoj Histoire de l'Astronomie Moderne depuis la Fondation de l'Ecole d'Alexandrie (Povijest moderne astronomije od osnutka Aleksandrijske škole). Baillyja je prilično zbunjivao Baconov teleskop, u čije je postojanje isprva sumnjao. No, čini se da je tu činjenicu poslije prihvatio kao istinitu. Iz Baconovih je zapisa doznao za priču o Juliju Cezaru koji je kroz optičku cijev mogao s francuske obale pro­matrati priobalne engleske gradove. Bailly se osvrnuo na Baconovu tvrdnju da površine Sunca i Mjeseca izgledaju bliže ako ih se promatra kroz konvek­sna stakla, te da je za izradu takvih astronomskih naprava nužno znanje o optici. Bailly kaže:

Ti su odlomci veoma neobični, posebice imamo li na umu činjenicu da s vremena na vrijeme u povijesti nailazimo na opise takvih cijevi. O njima su pisali Hiparh [2. st. pr. Kr.] i [Klaudije] Ptolemej [2. st. po Kr.]. Susrećemo ih i u različitim razdobljima u Kini. Povezuju se i s Cezarom. Gerbert [glasovit matematičar i filozor koji je postao papa Silvestar II., a umro je 999.] rabio ih je u 10. stoljeću prilikom izgradnje svoga sata u Magdeburgu. Možda je znanje o tim cijevima bilo sačuvano u Ptolemejevoj Optici, koja je još uvijek postojala u Baconovo doba [13. stoljeće; tada se rukopisu izgubio svaki trag]. I gospodin [grof] de Caylus [kojeg smo već upoznali] držao je da su drevni narodi posjedovali teleskope. Možda se predaja o tome pre­nosila putem Ptolemejeve Optike ili nekog drugog izgubljenog djela, sve do Baconova doba. Znanje o tom izumu stiglo je do Bacona jed­nako kao što bi stiglo do svakoga dovoljno radoznalog i dovoljno otvorenog da progovori o stvarima koje nikada nije vidio.

Bailly nam je ovime dao na znanje da je Bacon opisao teleskope koje sam nikada nije vidio, nego je o njima čitao u Ptolemejevoj Optici. No, kao što smo vidjeli, dokazi pokazuju da je Bacon doista izgradio teleskop, zbog čega su ga optuživali za čarobnjaštvo. Možda su pritom bili uništeni svi primjerci Ptolemejeve Optike kao "djelo Vraga".

U svojim Bilješkama Bailly navodi da je otac Jean Mabillon vidio primjerak rukopisa iz 13. stoljeća, redovnika imenom Conrad, koji je naišao na drevni rukopis s ilustracijama koje prikazuju Klaudija Ptolemeja (2. st. po Kr.) kako promatra zvijezde kroz dugačku cijev. Bailly drži da su Hiparhovi i Ptolemejevi zapisi o zvijezdama nastali na temelju promatranja pojedinih zvijezda kroz takve cijevi. Grčki su astronomi pokušali popisati sve vidljive

zvijezde. Bailly kaže: "Iz iskustva znamo da te cijevi, načinjene od papira, olakšavaju promatranje. (Bailly nije znao da su papir, kineski izum, u 11. stoljeću u Europu donijeli Arapi, te da se u Europi počeo proizvoditi tek u 12. stoljeću.)" On ovdje govori o astronomskim cijevima bez leća. Međutim, dodaje da su neke cijevi doista sadržavale leće, poput cijevi koje je rabio Gerbert u 10. stoljeću:

Ta je cijev bila iznimno zanimljiva. Možemo s priličnom sigurnošću zaključiti da je sadržavala stakla. Ideju o korištenju takvih cijevi potvrđuju i Geminovi zapisi...

Bailly je pokušao pojasniti svoje mišljenje, navodeći kako je u 1. st. pr. Kr. Gemin rabio napravu zvanu dioptra koja je sadržavala leće. Možda je Gemi-nova naprava doista imala leće, no dioptra koju je stoljeće prije njega izumio Hiparh bila je posve drukčija naprava - dugačka cijev, koja je ime dobila prema grčkom izrazu "gledati preko", a služila je za promatranje i brojanje zvijezda te za promatranje pomrčina Mjeseeca. Iako dopušta da je Hiparhova naprava sadržavala leće, Bailly je skloniji misliti da se one nisu rabile. Međutim, uvjeren je kako je Gemin doista rabio leće i posjedovao pravi tele­skop.

Francuski su se učenjaci poslije još nekoliko puta osvrnuli na Baillyjevu opasku o Geminu. Godine 1853. Felix Pouchet je napisao:

Neki su znanstvenici otišli još dalje, pripisujući Rogeru Baconu izum teleskopa i astronomskih leća. Oni ističu kako se u njegovim zapi­sima o tim napravama govori s golemom preciznošću, koja pokazuje da ih je i sam često rabio... Cuvier je uvjeren da je Bacon govorio o refleksijskom teleskopu, te da se njime koristio u svojim astronom­skim promatranjima. Kaže da je Bacon pomoću njega promatrao nebo, što mu je omogućilo da prepozna netočnosti u kalendaru.... Općenito se smatra da su Hiparh i Ptolemej posjedovali naprave pomoću kojih su promatrali zvijezde, no nisu nam poznate poje­dinosti o tim napravama. Otac Mabillon [u svome djelu Voyage d'Allemagne, koje ne postoji u Britanskoj knjižnici] kaže da je u jednom rukopisu iz 13. stoljeća pronašao ilustraciju koja prikazuje Ptolemeja kako promatra zvijezde kroz dugačku cijev. Taj rukopis, djelo redovnika Conrada, koji je vjerojatno prepisao tekst iz starijeg izvornika, naveo je neke znanstvenike da pretpostave kako su tele­skopi bili poznati u mnogo starije doba... Gerbert je u 10. stoljeću rabio sličnu napravu u Magdeburgu, kako bi promatrao zvijezdu

sjevernjaču i uskladio sat koji je izgradio u tom gradu. No, još od Baillyja vlada pogrešno uvjerenje da su te optičke cijevi bile oprem­ljene staklima: prema njemu, one su se sastojale samo od cilindra čija je svrha bila izoštravati sliku... Čini se da je odlomak iz Geminova teksta u kojemu se ta naprava naziva dioptra (grčka riječ koja znači "gledati kroz nešto"), ključan za francusku astronomiju. Iz njega zaključujemo da su drevni narodi zvijezde promatrali kroz dugačke cijevi toga imena.

Pouchet je, tako, stvorio još veću zbrku oko naprave zvane dioptra, ne uviđajući da je Bailly bio uvjeren kako je Geminova naprava doista sadržavala leće. To je pitanje sljedeće godine ponovno pokrenuo Francois Arago:

Gemin, Ciceronov suvremenik, upućuje na napravu zvanu dioptra, okrećući njezinu os paralelnu nebeskom svodu, kako bi dokazao da zvijezde, u svom dnevnom kretanju, opisuju kružnice. Ta izvanredna naprava danas je poznata kao ekvatorijal. Gemin ne navodi da ju je [osobno] koristio.

Arago također spominje rukopis koji je vidio otac Mabillon, no zaključuje "da su drevni učenjaci ponekad promatrali nebeska tijela kroz dugačke cijevi." Zatim se osvrće na neobičan odlomak iz Aristotelova djela Razmnožavanje životinja , koji ćemo sada razmotriti.

Aristotel (umro 322. god. pr. Kr.) je bio najveći filozof starog doba. Posebno su mi draga njegova djela o zoologiji. U opsežnoj raspravi Razmnožavanje životinja Aristotel se bavi plodnošću, koja je za njega očito bila jedna od najvećih tajni života. (Njegova se rasprava O nemogućnosti razmnožavanja dugo smatrala izgubljenom, no, konačno je identificirana kao takozvana Deseta knjiga Povijesti životinja.) U Razmnožavanju životinja Aris­totel ne izostavlja ni najneobičnije pojedinosti o organima za razmnožavanje svih bića, njihovim izlučevinama, sjemenu, jajima i menstruacijskim ci­klusima. Mnogi klasičari još ne shvaćaju koliko je daleko Aristotel otišao u svojoj strastvenoj želji da pronikne u tajne prirode, možda zato što takva pitanja nisu zanimljiva klasičnim učenjacima koji sami nisu znanstvenici. Zaključio sam kako je Aristotel osobno secirao barem 300 životinjskih vrsta, međutim, sačuvano je samo jedno potpuno izvješće o seciranju - kameleona (nalazi se u Jedanaestom poglavlju druge knjige Povijesti životinja). Ostalih

299 izvješća je izgubljeno.

U djelu Razmnožavanje životinja, raspravljajući o novorođenčadi, Aris­totel nadugačko objašnjava svoje teorije o vidu i različitim vrstama očiju, ističući da su "oči tek rođene djece plavkaste, te da poslije mijenjaju boju koja ostaje do kraja života." Aristotel zatim objašnjava različite aspekte vida. Razmatrajući pitanje "oštrine vida", iznosi nekoliko neobičnih opaski o cijevima.

Evo nekih Aristotelovih komentara, u prijevodu A. L. Pecka:

Dva su razloga zbog kojih neke životinje imaju oštriji vid od drugih, jer "oštrina" ovdje ima dva značenja (kao i kod sluha i njuha). Oštar vid odnosi se na sposobnost gledanja na daljinu i na sposobnost raza-biranja pojedinosti na predmetima koji se promatraju. Ljudi ne pos­jeduju uvijek obje sposobnosti. Čovjek koji rukom zakloni oči ili gleda kroz cijev [aulos] neće ni bolje ni lošije razabrati različitosti u bojama, ali će vidjeti dalje; u svakom slučaju, ljudi ponekad mogu vidjeti zvijezde iz jame ili bunara. Stoga, da neka životinja iznad očiju ima kakav zaklon... vidjela bi na daljinu bolje od životinja koje ... iznad očiju nemaju takav zaklon.

Isti je odlomak Arthur Platt preveo na sljedeći način:

Neke životinje imaju oštriji vid od drugih iz dvaju razloga. Naime, riječ "oštar" ima dva značenja (kao i kod sluha i njuha). Kao prvo, imati oštar vid znači moći dobro vidjeti na daljinu, a kao drugo znači razabirati pojedinosti na predmetima koji se promatraju. Ljudi nemaju uvijek obje sposobnosti. Jer, zakloni li čovjek oči rukom ili pogleda kroz cijev [aulos], neće ništa bolje razabrati različitosti u bojama, ali će vidjeti dalje; zapravo, ponekad se iz jame ili bunara mogu vidjeti zvijezde [prevoditelj dodaje bilješku: "naravno, misli 'danju' " ] . Stoga, ako čelo neke životinje strši naprijed, daleko ispred očiju, ... ta životinja ... može vidjeti dalje od one kojoj čelo ne strši.

Aristotel ovdje očito nije govorio o teleskopima. Međutim, bilo bi pogrešno tvrditi da nije znao za teleskope. Naime, kako bi izbjegao svaku zabunu, on je iz svojih rasprava isključivao sve teme koje su pripadale drukčijim kate­gorijama. Razmotrimo sada njegove komentare o cijevima, jer su oni veoma zanimljivi za našu priču. Kao prvo, Aristotel ističe da postoje dvije temeljne teorije o vidu; po jednoj teoriji oko emitira svjetlost, a po drugoj oko prima svjetlost. Dalje u raspravi Aristotel iznosi:

Nije važno koju ćemo od dviju teorija prihvatiti. Složimo li se, stoga, s mišljenjem nekih ljudi [primjerice, Platona] da je gledanje poslje­dica "vida prema naprijed" [od oka do predmeta promatranja], tada se, prema toj teoriji, "vid" nužno raspršuje, te malo od njega stiže do predmeta. Posljedica toga jest da se udaljeni predmeti slabije vide. Kažemo li, međutim, da je gledanje posljedica "kretanja koje proiz­lazi iz vidljivog predmeta" [tj. posljedica svjetlosti koja od predmeta stiže do oka], prema toj teoriji na jasnoću vida nužno će utjecati jasnoća kretanja [tj. emisija svjetlosti s predmeta]: udaljeni će se predmeti najbolje vidjeti ako se od oka prema predmetu promatranja proteže dugačka, ravna cijev [aulos], jer se tada kretanje [emisija svjetlosti] neće raspršiti; što je cijev duža, to je veća mogućnost da će se pojedinosti promatranih predmeta bolje razabrati.

Posljednju je rečenicu Platt preveo na sljedeći način:

Udaljeni će se predmeti, stoga, bolje vidjeti kroz ravnu cijev koja se proteže od oka prema promatranom predmetu, jer se tako kre­tanje koje dolazi od predmeta neće raspršiti; no, ako to nije moguće, pojedinosti najudaljenijih predmeta bit će to vidljivije što je cijev duža.

U svojoj bilješki Platt objašnjava kako je, prilikom prijevoda, smatrao da je značenje grčke riječi apecho nužno izmijeniti. Riječ apecho, koja stoji u grčkom izvorniku, zapravo znači "biti daleko od". Dakle, u izvornom Aris­totelovu rukopisu piše: "što je dalje cijev, to se bolje vide udaljeni predmeti." Platt je, zapravo, promijenio samo jedno slovo i dobio riječ epecho, koju je preveo kao "što je cijev duža". Međutim, epecho znači i "protezati se u pros­toru". Radi se, dakle, o još jednom veoma važnom drevnom tekstu, koji se bavi cijevima kao optičkim pomagalima, a njega je, kao i mnoge druge, redi­girao moderni prevoditelj. Peck je usvojio novi tekst, te je u svojoj bilješki citirao Plattovu opasku. Osim toga, Peck usput iznosi kako postoje brojne varijante istog odlomka. Kao primjer naveo je djelo poznato kao "rukopis Z", koji se čuva u knjižnici Corpus Christi u Oxfordu. Čini se da je pisar izvorno napisao eonapachei, a zatim pleonapachei, da bi posljednji dio glagola moderni urednici promijenili, te prijevod riječi, umjesto izvornog "biti daleko" sada glasi "protezati se". Dvije varijante izvornoga glagola iz­njedrile su, zapravo, četiri različita prijevoda, zbog promijenjenoga glagola: eonapachei i pleonapachei. Četiri glagola su ipak previše! O čemu se radi? Moje se znanje grčkog ovdje suočava s golemom preprekom, iako mi se čini

da se promijenjeni glagol odnosi na "umnožavanje pomoću udaljavanja", što znači da se slika povećava prilikom gledanja kroz leće u cijevi.

Čini se da u prvom dijelu teksta Aristotel obješnjava kako spriječiti raspršivanje svjetlosnih zraka pomoću jednostavne - iako zamišljene i posve hipotetske - metode, naime, pomoću ravne cijevi postavljene između oka i predmeta promatranja. Međutim, sudeći po prijevodu i redakciji drugog dijela teksta, možemo samo pretpostaviti da se Aristotel još uvijek bavi tom idejom. Osobno ne dijelim takvo mišljenje. Vjerujem da je Aristotelova namjera bila uputiti na još jednu, mnogo realističniju mogućnost, koja ni u kojemu slučaju nije bila hipotetska: da će se najudaljeniji predmeti bolje vid­jeti ako ih promatramo kroz cijev koja "umnožava pomoću udaljavanja" -odnosno, kroz teleskop.

Platt i Peck, kojima nije ni palo na pamet da su u starini mogli postojati teleskopi, pokušali su promjenom riječi učiniti tekst smislenim, kako bi se stekao dojam da je Aristotel sve vrijeme govorio o zamišljenoj, dugačkoj cijevi. Vjerujem da je Aristotelova namjera bila posve drukčija, te da je, razmatrajući hipotetsku cijev, čije je postojanje bilo fizički nemoguće, skrenuo pozornost na stvarne cijevi, koje ljudi upotrebljavaju i koje imaju dvije funkcije - spriječiti raspršivanje zraka (funkcija cijevi) i povećati sliku (funkcija leće). Drugim riječima, držim da glagol apecho nije bio pogreška koju je valjalo ispraviti, nego ključna riječ u odlomku; za ispravno tumačenje njegova značenja bilo je iznimno važno u tekstu zadržati koncepciju "biti daleko od".

Druga grčka riječ koju valja razmotriti jest dioptra, za koju se smatra da se odnosila na teleskop. Riječ potječe od glagola diopteuo, koji znači "točno ili pozorno promatrati, izviđati", u kojem smislu ga je rabio Homer u Ilijadi (10.451). Iz toga se glagola razvila imenica diopter, "uhoda ili kurir", koja se također pojavljuje u Ilijadi (10.562). Međutim, s vremenom je ta riječ počela dobivati čitav spektar značenja. U doba Sofokla (441. god. pr. Kr., nekoliko stoljeća poslije Homera), glagol diopteuo dobio je značenje "gledanja u" (Ajaks, 307). Godine 435. pr. Kr. Aristofan je u svojoj komediji Aharnejci imenicu dioptes prvi put spomenuo u značenju prozirnosti, opisujući izlizanu tkaninu "kroz koju se moglo vidjeti" ako bi je se okrenulo prema svjetlu.

Već smo ustvrdili kako je u 2. st. pr. Kr. Polibije rabio riječ dioptra kako bi opisao leće kartaških teleskopa. U 1. st. po Kr. Strabon (54.) se poslužio rječju dioptra kako bi opisao proziran kamen, a Plutarh (2.1093E) je "zna­nost o optici" nazvao dioptrikos. Međutim, riječ dioptron, kojom je Horacije označio "staklo za izviđanje", potječe od grčkog pjesnika Alkeja (7. st. pr.

Kr.; vidi njegov Fragment 53), Sapfova prijatelja. Moguće je da se zbog nestanka golemog broja drevnih grčkih tekstova više ne zna da je, barem tri stoljeća prije Polibija, ta riječ bila tehnički naziv koji se odnosio na teleskop, te da je riječ dioptra novija varijanta riječi dioptron. Srodni glagol diorao znači "vidjeti kroz" (u tom značenju rabio ga je i Platon u 4. st. pr. Kr.).

S obzirom na podrijetlo tih riječi, malo je vjerojatno da je riječ dioptra označavala prazne cijevi za promatranje, kao dijelove astronomskih na­prava, osim možda u kasnijoj fazi primjene, i to u širem smislu. Činjenica da su te riječi označavale prozirno kamenje (jer, u Alkejevo doba "staklo za izviđanje" moralo je biti od kvarca, a ne od stakla), bilo kao optička pomagala ili kao prozorska okna, te budući da ih je Polibije još u 2. st. pr. Kr. rabio kao tehničke nazive, u značenju teleskopskih leća, možemo zaključiti kako su se svi oblici riječi, na ovaj ili onaj način, povezivali s koncepcijom prozirnosti. Polibije je pokušao razlikovati dvije cijevi na kartaškim napra­vama od dioptra, tj. od leća smještenih unutar tih cijevi. Ako su se tijekom vremena prazne cijevi počele nazivati dioptra, taj je naziv u tom značenju novijeg datuma. Prazna se cijev stotinama godina nazivala aulos, a ne dioptra.

Stoga, kad kažu dioptra, Nikomah iz Gerase i Jamblih u svom Pitago-rinu životu, misle na cijevi koje sadrže leće, a ne na prazne cijevi. No, čak i kada se raspravlja samo o aulosu, kao što je slučaj u gore navedenom Aris­totelovu komentaru, postoji mogućnost da je riječ o cijevi modificiranoj tako da može učinkovito poslužiti kao dioptra. Međutim, Aristotelov će odlo­mak ostati "sivo područje" filoloških rasprava, sve dok ne naiđe znanstvenik dovoljno otvorenog uma, koji će za četiri sporna glagola ponuditi posve nepristrana tumačenja. Dok se to ne dogodi, možemo uokviriti Aristotelov odlomak debelim flomasterom, i iznad njega napisati "Pod istragom".

Vrijeme je da skrenemo pozornost na sljedeće dokaze o uporabi tele­skopa u drevno doba. Vratimo se, stoga, mitu o Prometeju, koji se uvijek spominje u optičkom kontekstu, no ovaj put posve neočekivano i u prilično bizarnom izvoru. Postoji nekoliko verzija klasičnoga mita o Prometeju. Veći dio onoga što nam je poznato iz te priče sadržano je u kratkom djelu Pro-metejeva veza, koje se pripisuje Eshilu (6./5. st. pr. Kr.). Kažem "pripisuje" zato što postoje dvojbe o autorstvu toga djela, no, o tome se sada ne moramo brinuti. Osvrnuo sam se na neke aspekte toga mita u bilješkama sadržanim u Ezopovim basnama, koje smo objavili moja supruga i ja, a u kojima se povre­meno pojavljuje Prometej. Predaja koja Prometeja slavi kao stvoritelja čovječanstva prvi se put pojavljuje u 322. Ezopovoj basni "Prometej i ljudi", a poslije je spominje pjesnik Filemon u 4. st. pr. Kr.

Kada sam radio na svojoj knjizi Conversations with Eternity, (Razgo­vori s vječnošću; koju sam 1984. objavio samo u Britaniji, i čije bi se prošireno i izmijenjeno izdanje trebalo pojaviti početkom 2001.), proučavao sam najznačajnije drevne tehnike proricanja, namjeravajući skrenuti pozor­nost na tu ključnu, ali zanemarenu stranu povijesti. Ustanovio sam kako je u gotovo svim kulturama svijeta najznačajnije mjesto zauzimala tehnika prori­canja iz životinjskih unutarnjih organa. Ta tehnika potječe još iz kamenog doba, a poznavale su je gotovo sve kulture. Nisam imao drugog izbora nego duboko zaroniti u to krvavo područje.

Prvi rezultati moga istraživanja bili su objavljeni u ezoterijskom časopisu The Journal of Cuneiform Studies, gdje sam uspio razriješiti stoljetni spor babilonsko/asirskom nazivlju i janjećim iznutricama, koji znanstvenici nisu željeli riješiti u klaonici, kao što sam to učinio ja.

Jedno od mojih najzanimljivijih otkrića zbilo se u klaonici, gdje mi je bilo dopušteno proučiti upravo zaklanu janjad i njihova jetra. Tada sam vidio nešto što nisam očekivao. Naime, želio sam samo izvaditi jetra i proučiti njihove različite oblike. Nemalo sam se iznenadio kada sam na jetrima jasno ugledao svoj lik. Bila su to sjajna crna reflektirajuća zrcala, tek malo zamagljena. Nakon što su 15 ili 20 minuta bila izložena zraku, jetra su se posve zamaglila, te u njima više nije bilo nikakva odraza. Shvatio sam da samo ljudi koji rade u klaonicama imaju pristup jetrima izvađenima iz netom zaklanih životinja, te da stoga znaju za tu pojavu (iako joj ne pridaju previše pozornosti). Bilo je to zaboravljeno znanje koje je nekada imalo tako važnu ulogu u životima ljudi.

U davnini su ljudi prihvaćali prirodne pojave bez ikakvih mistifikacija, za razliku od praznovjerja koje je vladalo na drugim područjima misli i iskustva. Budući da su se životinje u drevno doba klale svakog dana, svi su znali da su jetra izvađena iz netom zaklane životinje zapravo zrcala.

To govorim jer bih želio istaknuti da su se prilike promijenile, te da su nekada - i ne tako davno - svi znali jednostavnu i očitu činjenicu da jetra izvađena iz tek zaklane životinje služe kao reflektirajuća zrcala.

Naoružan tim izvanrednim otkrićem, proučio sam neke drevne grčke tekstove i ustanovio kako se u njima nerijetko spominje ljudska jetra koja, poput zrcala, odražava božanske zrake kojima nas bogovi uvijek obasipaju. Držalo se da životinjska jetra sadrži tragove tih božanskih zraka, a time i odgovore na pitanja o budućnosti; bogovi su, naravno, posjedovali znanje o budućnosti, stoga su njihove zrake mogle ljudima razotkriti barem djelić toga znanja. Odatle potječe vještina proricanja iz jetara, koja je u drevnom Babilonu bila uzdignuta na razinu znanosti. U svojoj knjizi iz 1984. objavio sam fotografiju koja prikazuje model jetara načinjen od gline iz 2000. god.

pr. Kr. Model upućuje na 55 zona na jetrima, na kojima je proricatelj mogao tražiti znakove.

U tom kontekstu navodim zanimljiv odlomak iz djela židovskoga pisca Filona Judejskog iz Aleksandrije (1. st. pr. Kr./l. st. po Kr.):

...jetra su velik i gladak organ, te se zbog te glatkoće, mogu u njima promatrati stvari kao u prozirnom zrcalu; kada um oslobođen od sva­kodnevnih briga (dok je tijelo opušteno tijekom sna, i kada to stanje opuštenosti ne remete nikakvi vanjski osjećaji niti utjecaji) uranja u

SLIKA 14. Rezbarija na pozadini etrušćanskog zrcala (oko 500. god. pr. Kr.) prika­zuje Prometeja (etr. Prumathe) prikovanog za stijenu na Kavkazu. Prometej je bra­dati lik čiji je donji dio tijela odjeven. On gleda u Herakla (Hercle), koji se oslanja na veliku toljagu koju drži u desnoj ruci, dok mu je preko lijevog ramena prebačena lavlja koža. S druge strane stoji Apolon (Aplu), koji se oslanja na lovorove grane. Heraklo je došao Prometeja osloboditi okova. U pomoć će pozvati Apolona i ustrije­liti orla koji izjeda Prometejeva jetra strijelom koja će poslije postati zviježđem Stri­jelca. Prometej je konačno oslobođen, ali je dužan zauvijek nositi prsten načinjen od dijela njegovih metalnih okova, te djelić stijene za koju je bio prikovan -drugim riječima, leću od kvarca poput one na fotografiji 11; Kavkaz je bio glasovit po nalazištima kvarca, stoga bi se upravo taj kristal morao smatrati kavkaskim kamenom. (Iz Eduard Gerhard, Etruskische Spiegel (Etrušćanska zrcala), Berlin, 1863.; Rim, 1966., slika CXXXIX; opis se nalazi u sv. III., str. 133.-134. U vrijeme objavljivanja njegovih knjiga, to je zrcalo pripadalo privatnoj zbirci Eduarda Ger-harda.)

sebe, gledajući u jetra kao u zrcalo, i vidi, vrlo jasno i bez smetnji, svaku pojedinost, odbacujući sve zablude i ne srameći se ničega, sretan i zadovoljan onime što vidi, njemu se u snovima otvara pogled u budućnost.

Taj odlomak dovoljno govori o ulozi jetara u proricanju budućnosti, te nije potrebno ulaziti u daljnje rasprave o toj temi, budući da sam se njome već pozabavio u svojoj prethodnoj knjizi. No, valja imati na umu sljedeće: kao prvo, Prometej je, navodno, imao sposobnost proricanja budućnosti, a na to upućuje i njegovo ime, koje potječe od riječi prometheia, što znači "predviđati, misliti unaprijed"; kao drugo, njegova je jetra bila njegovo najznačajnije obilježje. Nema dvojbe da su se Prometejeva jetra povezivala s proricanjem, pretkazivanjem i božanskim zrakama. Time je Prometeju pri­dodana još jedna optička pojava. Prema predaji, Prometej je bio prikovan za stijenu, što je bila kazna jer je donio božansku vatru ljudima. Svakoga je dana ptica slijetala na njega i izjedala dio njegovih jetara, koja bi se preko noći obnovila. Poslije mnogih stoljeća naišao je Heraklo, koji je razbio Pro-metejeve okove i konačno ga oslobodio patnje. Sve se to zbivalo negdje na Kavkazu, gdje mit o Prometeju i danas živi.

Mit govori da su Prometejeva jetra bila izložena suncu na vrhu planine. To je zrcalo (jetra, op. prev.) reflektiralo svjetlost samo tijekom dana, jer noću refleksija nije moguća. Prometej je donio nebesku vatru na zemlju pomoću leća ili zrcala, smještenih u dugačkoj stabljici davno izumrle biljke, koja je služila kao teleskopska cijev. No, zašto je Prometej bio prikovan za stijenu na vrhu planine?

Odgovor na to pitanje povezan je s geodetskim mjerenjima za koja je potreban teleskop. Nije potrebno navoditi sve dokaze koji upućuju na značenje planinskih vrhunaca u drevnoj religioznoj predaji. U arhajskom i pretpovijesnom razdoblju (tj. davno prije klasičnog doba), najvažnija grčka proročišta, kao što su Dodona, Delfi i Del, bila su smještena na točkama zemljopisne širine, te je jedno od drugog bilo udaljeno točno za jedan stupanj zemljopisne širine. Budući da je do 7. st. pr. Kr. Del izgubio značenje proročkog središta, svaka predaja koja ga u tom smislu spominje očito potječe iz mnogo starijeg razdoblja. Doista, iskopavanja minojskih ruševina pokazala su da su Delfi bili značajno proročko središte barem do 12. st. pr. Kr. Moj prijatelj, profesor Ioannis Liritzis i ja otkrili smo pretpovijesnu građevinu u blizini Delfa. No, to otkriće još nije objavljeno, pa ne mogu iznijeti pojedinosti o rezultatima našeg istraživanja. Kako bilo, čini se da su Delfi bili iznimno važni i davno prije Minojaca. Problemi datiranja, koji se redovito pojavljuju kada se proučava pretpovijesna Grčka, suviše su složeni

da bismo se njima ovdje bavili. Dovoljno je reći da je geodetska shema Dodona/Delfi/Del postavljena još u pretpovijesno doba, prije nego što su Grčku počeli naseljavati stanovnici koje bismo danas mogli prepoznati kao Grke. U pretklasično doba mnogo se pozornosti poklanjalo geodetskim mje­renjima na temelju kojih su se uspostavljale svete točke na zemlji. Vjerujem da je mit o Prometeju na neki način povezan s time.

Razmotrimo sada onaj neobičan izvor koji sam već spomenuo, a u kojemu sam otkrio nove dokaze od presudnog značenja za našu priču. Riječ je o Filostratovu djelu Život Apolonija iz Tijane (Filostrat, 2. st. po Kr.).

Djelo uglavnom sadrži izvješća o neobičnim mjestima koja su posjetili Apolonije i njegov prijatelj Damis. U 3. poglavlju II. knjige, nailazimo na zanimljiv podatak o urođenicima s južnog Kavkaza:

Barbari prepričavaju legende o toj planini [Mikal], a odjeke tih le­gendi nalazimo u djelima grčkih pjesnika. Kažu da je ondje Pro-metej, zbog svoje ljubavi prema ljudima, bio okovan, te da Herkul - naravno, ne misli se na Herkula Tebanca - nije mogao podnijeti da se s njime tako okrutno postupa, pa je ubio pticu koja se hranila Prometejevim iznutricama. Drugi pripovijedaju da je Prometej bio okovan u špilji, koja se i danas može vidjeti na jednom obronku, Damis kaže da njegovi okovi još uvijek vise na stijeni, iako se ne može sa sigurnošću reći od kojeg su materijala bili načinjeni. Neki kažu da je bio okovan na vrhu planine, a planina ima dva vrhunca, te da mu je svaka ruka bila prikovana za jedan vrh, iako ih dijeli čitav stadij (oko 2 km). Toliko je golem bio Prometej. No, stanovnici Kavkaza orlove smatraju neprijateljima, te vatrenim strijelama pale gnijezda koja oni svijaju među stijenama i postavljaju im zamke, izjavljujući kako time osvećuju Prometeja; u tolikoj mjeri njihovom maštom gospodari taj mit.

To je posve neočekivan i neizmjerno dragocjen podatak koji nam pomaže da unesemo smisao u mit o Prometeju. Prometej je, dakle, bio razapet između dva planinska vrhunca. Držim kako taj podatak nedvosmisleno upućuje na optičku napravu koja je služila za ispitivanje područja između dva planin­ska vrha. Prometejeva je cijev predstavljala dio teleskopa koji bismo danas nazvali teodolit - temeljni instrument za geodetska mjerenja. Nemoguće je postići točnost u geodetskom mjerenju bez neke optičke naprave. Njezin teleskopski dio može biti posve jednostavan, te nije nužno da optički dio naprave bude visoko sofisticiran. Drevnim je narodima mogao prilično dobro

poslužiti i jednostavan teleskop. Što se okova tiče, valja imati na umu da su zbog jakih vjetrova koji pušu na vrhovima planina drevni geodeti morali na neki način pričvrstiti svoje instrumente, kako bi osigurali preciznost svojih mjerenja. Stoga je "Prometej" morao biti okovan. Snažan odraz svjetlosti na zrcalu možda se odnosio na svjetlosni znak odaslan pomoću zrcala smještenog na jednom vrhu, koji je kroz teleskopsku cijev promatrala skupina ljudi na drugom vrhu.

Za svako je geodetsko mjerenje nužno pronaći određenu razinu. U tu se svrhu svaki građevinar služi libelom. Mjehurić zraka pluta u tekućini koja ispunjava staklenu cijev, sve dok se ne zaustavi na sredini, što znači da je postignuta prava vodoravna razina. Dvojim da su drevni ljudi poznavali tu zgodnu napravu, iako se nešto slično ponekad, no veoma rijetko, pojav­ljuje u prirodi. U mojoj zbirci nalazi se nekoliko komadića kvarca koji sadrže zarobljene mjehuriće vode. Pomičete li kristal, pomiču se i vodeni mjehurići, iako ne bi mogli poslužiti kao pouzdani pokazatelji vodoravne razine. Unatoč tome, vrijedi napomenuti kako te pojave doista postoje, te ih ne smijemo isključiti iz rasprave o tako složenoj temi. (O mjehurićima u kvarcu bit će govora u poglavlju o "olujnom kamenju"; .)............................

Vjerujem kako se u drevno doba razina utvrđivala pomoću utega i klatna, metode koja je, za razliku od libele, iskorištavala gravitacijsku silu na posve drukčiji način. Jedna fotografija prikazuje rezbariju na zidu nekog hrama u Gornjem Egiptu koja predstavlja ankh (znak života), iz kojega se pružaju dvije ruke. Na svakom je laktu obješen po jedan uteg. Vjerujem da ta rezbarija opisuje metodu kojom su drevni Egipćani određivali razinu. Prije početka izgradnje moraju se provesti i mjerenja temeljne razine, a "razvlačenje užeta" u temeljima svakog hrama i palače, bio je svečan obred koji se prikazuje na mnogim drevnim egipatskim rezbarijama i spominje u brojnim sačuvanim tekstovima. Naravno, ta je metoda bila povezana i s orijen­tacijom zgrade s obzirom na izlazak sunca, zvijezda i sl.

Držim, dakle, da se u drevno doba razina nije postizala pomoću vodenih ili zračnih mjehurića, nego pomoću utega. Naprave koje su se u tu svrhu rabile morale su stoga biti pričvršćene za stijenu, kako bi uteg što preciznije odredio razinu. Vjerujem da je to pravo značenje "Prometeja" prikovanog za stijenu. Njegovo ime koje znači "predviđati" ili "gledati naprijed", upućuje na promatranja i ispitivanja drevnih geodeta.

Prije nego li završimo raspravu o Prometeju, treba spomenuti jednu pojedinost. U svojoj Prirodnoj povijesti (Knjiga 37., 1. poglavlje) Plinije navodi još jednu kavkasku predaju, koja Prometeja opisuje kao prvu osobu koja je nosila prsten s dragim kamenom. Vjerujem kako je to još jedna ezo-

terijska predaja koja se odnosi na kristalne leće za paljenje i povećavanje - u drevno su se doba takve leće ponekad bušile i pričvršćivale na prstene, poput grčke leće koju posjedujem. (U brojnim muzejima, uključujući i Britanski muzej, imao sam priliku proučiti nekoliko izvanrednih kristalnih leća, koje su naknadno bile probušene i pričvršćene na prstene, no nema smisla ovdje ih nabrajati. One se uglavnom čuvaju u većim muzejima koji posjeduju zbirke klasičnih starina.) Proučavajući stotinjak skandinavskih leća, mogao sam nedvojbeno ustanoviti da su neke od njih bile naknadno modificirane kako bi poslužile u druge svrhe, kao npr. komade nakita . . . .

Što se tiče dragulja s grčkih prstena, oni su možda u minojsko ili mi-kensko doba izvorno bili obrađeni kao leće (prilikom arheoloških iskopa­vanja otkriven je velik broj takvih leća), na kojima su se u arhajsko doba pojavile rezbarije (poput moje leće s rezbarijom lika koji leti). Na kraju su te leće probušili - ponekad veoma nespretno ljudi koji, za razliku od izvornih tvoraca leća i dragulja, nisu znali obrađivati kristal - kako bi se mogle pričvrstiti na zlatne prstene. Pokušao sam staviti neke od tih prstena na svoje prste i zaključio kako su se rijetko nosili na taj način. Držim da su se vješali na pojaseve ili čuvali u torbicama, jer ih njihov oblik čini neprikladnim za nošenje na prstima. Uvjeren sam kako većina tih prstenova nikada nije bila namijenjena nošenju na prstima, stoga se i nisu mogli nazvati "prstenima".

Pogrešno je misliti da su ti predmeti bili prsteni samo zato što su kris­tali bili pričvršćeni na zlatnim krugovima. Možda su ti krugovi visjeli na vrpcama ili lancima koji su se nosili oko vrata. No, ako nam se tako sviđa, možemo ih i dalje zvati "prstenima", jer su neki od njih doista bili oblikovani za nošenje na prstima. Imajmo na umu da je onaj tko je bio dovoljno bogat da posjeduje takav prsten, zasigurno držao robove koji su za njega obavljali sve poslove, te su mu ruke služile samo za podizanje pehara punog vina. Kao ni današnjim ljudima, takav mu prsten ne bi stvarao nikakvu smetnju.

Plinije navodi još jedan podatak iz kavkaske predaje, koji je učvrstio moje uvjerenje da je "leteći Eros" iz arhajskog razdoblja grčke povijesti zapravo Prometej. Držim da se na taj način Prometej slavio kao "prva osoba koja je nosila prsten" te, u ezoterijskom smislu, kao donositelj vatre s nebesa.

Uvjeren sam da moj drevni kristal ne prikazuje Erosa, nego Prometeja koji leti, držeći u svakoj ruci po jednu leću.

U knjizi Život Apolonija iz Tijane (Knjiga III., 14. poglavlje) opisuje se kako su u 1. stoljeću indijski brahmani palili žrtvenu vatru pomoću leća ili zrcala. Apolonije je izvijestio:

(Brahmani) kažu da žive u srcu Indije, te da ovaj humak smatraju pupkom brda. Na tome mjestu štuju vatru izvodeći tajanstvene obrede. Kažu da dobivaju vatru iz sunčevih zraka, te svakoga dana u podne pjevaju himnu suncu.

O geodetskim mjerenjima pomoću optičkih naprava raspravljat ćemo u posljednjem poglavlju, nakon što se pozabavimo drevnim Egipćanima.

Vrijeme je da se pozabavimo tekstom iz 17. stoljeća, o sačuvanom tele­skopu, koji je u 3. st. pr. Kr. napravio Arhimed. Je li ta naprava doista bila stara 2000 godina? Je li njezin tvorac doista bio Arhimed? Taj je teleskop nedvojbeno bio vrlo star, no to je sve što sa sigurnošću možemo ustvrditi. Izvor o kojemu je riječ zapravo je pismo koje je 1672. francuskom astronomu Ismaelu Boulliauu poslao Talijan Tito Livio Burattini, koji se bavio izradom leća. Godine 1835. pismo je na francuski preveo i objavio ugledan talijanski znanstvenik Guillaume Libri, koji je živio u Parizu. Guil-laume Libri, čije je pravo ime bilo Guglielmo Bruto Icilio Timoleone, il Conte Libri Carrucci dalla Sommaia napisao je djelo na francuskom čiji naslov (u prijevodu) glasi: Povijest matematičkih znanosti u Italiji, od rene­sanse do kraja 17. stoljeća. Drugo izdanje toga eruditskog djela pojavilo se 1838.

Grof Libri opisuje kako je došao do zanimljivog podatka:

Izvorni dokument koji smo otkrili u korespondenciji [Ismaela] Bouil-liaua upućuje na to da se nekoliko stoljeća prije [Isaaca] Newtona i [Nikolaja] Zucchija znalo za refleksijski teleskop, koji je služio za promatranje brodova u daljini.

Dokument o kojemu je riječ jest neobjavljeno pismo koje je [Tito Livio] Burattini (autor knjige La Mesure Universelle [Univerzalna mjera] i veoma sposoban mehaničar) 1672. poslao Bouillauu. Bura­ttini, kojega je francuski astronom izvijestio o otkriću Newtonova refleksijskog teleskopa, rekao je Bouillauu kako u Ragusi [ne u Ragusi na Siciliji, nego u današnjem Cavtatu na hrvatskoj obali] pos­toji toranj na čijem vrhu stoji naprava iste vrste koja stanovnicima

toga sela služi za promatranje brodova udaljenih 40 do 60 km, te da osoba zadužena za njezino održavanje tvrdi da ju je izgradio Arhimed. Držimo da ta činjenica, koju je Burattiniju i Paulu iz Buona, članu Akademije u Cimentu, posvjedočilo nekoliko ljudi (među ostalima i Gisgoni, prvi liječnik carice Eleonore), nedvoj­beno dokazuje da su drevni ljudi poznavali naprave za promatranje udaljenih predmeta... Evo Burattinijeva pisma, čiji se izvornik čuva u Kraljevoj knjižnici (Correspondance de Bouillau, sv. XVI., Supple­ment Frangais, broj 987), uz koje podastiremo i prijevod.

Vjerujem da se taj rukopis danas čuva u Nacionalnoj knjižnici u Parizu:

Varsavia [Italija], 7. listopada, 1672. Gospodine,

Primio sam nacrt koji ste mi ljubazno poslali, uz objašnjenje katoptričke cijevi koju je izumio signore Newton, i na tomu vam najljepše zahvaljujem. Izum je izvanredan i njegovu tvorcu služi na čast. U Ragusi (drevnom Epidauru, glasovitom ilirskom gradu i domovini Eskulapovoj), još se uvijek čuva - ako nije uništena u posljednjem potresu - naprava iste vrste, pomoću koje se mogu promatrati brodovi na Jadranskom moru, udaljeni 40 do 60 kilo­metara od Italije, kao da su u Ragusi. Dok sam 1656. boravio u Beču, čuo sam da o toj napravi govori netko iz Raguse. U razgovoru je sudjelovao signore Paulo del Buono, kojega pozna­jete. Rečeno je da naprava ima oblik mjerice [misura/boisseau] za mjerenje brašna; no, nisam znao ništa više o tome. Signore Paulo i ja držali smo kako se radi samo o posudi za mjerenje, te više nismo o tome razmišljali. Prije dvije godine, u Varsaviu je došao signore dottore Aurelio Gisgoni, glavni liječnik Njezina Veličanstva, carice Leonore. Taj je liječnik živio u Ragusi osam ili deset godina. Jednoga mi je dana u razgovoru spomenuo kako je to selo snašao strašan potres. Zatim je zabrinuto izjavio: "Od tolikih zanimljivosti koje postoje u Ragusi, najvrjednija je izvan­redna naprava čijim tvorcem predaja smatra Arhimeda i pomoću koje stanovnici mogu vidjeti brodove udaljene 40 do 60 kilome­tara, jednako jasno kao da su u luci. Bog zna da je ne bismo željeli izgubiti." Upitao sam ga kako izgleda ta naprava; odgovorio je da ima oblik bubnja [tamburo/tambour] s jednim dnom: kroz nju se gledalo sa strane, a predaja govori da ju je napravio Arhimed. Sjećam se što su mi rekli 1656. u Beču, jer, razlika između

posude za mjerenje brašna i bubnja s jednim dnom samo je u riječima. Signore Gisgoni je još živ i u službi Njezina Carskog Veličanstva. Najviše me začudilo to što se poslije [Arhimeda, op. prev.] nitko nije domislio takvom izumu, iako su iz Raguse potekli vrli matematičari poput Marina Ghettalda i nekoliko drugih geometara, a od modernih, signore Gio-Batta Hodierna [Burattini griješi; Hodierna je bio iz Raguse na Siciliji a ne iz Raguse u Dalmaciji], koji, koliko mi je poznato, živi i djeluje u Palermu na Siciliji. Nijedan od njih nikada nije spomenuo takvu napravu. Pa ipak, signore Hodierna je pisao o Arhimedu, teleskopima i mikroskopima. Ne spominjem vam sve to kako bih umanjio zas­luge signorea Newtona, nego kako bih izrazio čuđenje činjenicom da je takva divljenja vrijedna naprava tako dugo bila nepoznata. Što se mene tiče, uvjeren sam, a o tome govori i nekoliko pisaca, da je u Ptolemejevo doba ista naprava stajala na svjetioniku u Aleksandriji, a pomoću nje je Ptolemej mogao vidjeti brodove udaljene 80 do 100 kilometara. Možda je ta naprava, nakon pro­pasti Rimskog Carstva, odnesena u gradić Ragusu [južno od Dubrovnika]. Signore Gisgoni mi je rekao da je ondje bila postav­ljena na toranj, te da se o njoj skrbio upravitelj.

Instrument [Newtonov refleksijski teleskop sa zrcalom] koji je napravljen u Engleskoj, bio je manji od onoga u Ragusi, a poznato je da su učinkovitija velika metalna zrcala za paljenje (poput onoga koje je u Lyonsu napravio monsieur Villette, i koje se, koliko mi je poznato, nalazi u posjedu Njezina Kršćanskog Veličanstva). Nadalje, držim da je predmetno zrcalo ["predmetno zrcalo" i "predmetna leća" izrazi su kojima se u optici označavaju zrcalo ili leća najbliži predmetu promatranja] mnogo učinkovitije jer prima više zraka svjetlosti. Tu sam ideju priopćio monsieuru Heveliusu, koji upravo izrađuje takvo zrcalo, te dijeli moje mišljenje. On bi želio napraviti hiperbolična i parabolična zrcala, no osobno mislim da su sferična zrcala mnogo učinkovitija. Mon­sieur Hevelius se čak sprema načiniti sonornu trubu, koja je također engleski izum: nestrpljivo očekujem rezultate, jer dobro znam da će monsieur Hevelius proizvesti nešto izvanredno...

Nije mi poznato da se o toj temi javno raspravljalo, iako su se zasigurno neki talijanski znanstvenici za nju zainteresirali kad je objavljeno Libnjevo djelo. Moram priznati da nisam otišao u Cavtat kako bih se kod tamošnjih antikvara raspitao jesu li ikada čuli za taj teleskop i znaju li što se s njime

dogodilo. Isto tako ne znam gdje su završili Burattinijevi dokumenti koji bi mogli sadržavati neke dodatne podatke.

To je u svakom slučaju posao za hrvatske istraživače. Kako bilo, ono čime raspolažemo jest gore navedeno pismo. Možemo s priličnom sigurnošću zaključiti kako je izvješću o drevnoj napravi prethodio Newtonov izum, te da je izvješće po svoj prilici vjerodostojno. Također je vjerojatno da je teleskop iz Raguse doista bio veoma star, te da je postojao barem od srednjega vijeka. To je konzervativno mišljenje. No, jednako je moguće da je teleskop potjecao iz doba staroga Rima, pa čak i da je njegov tvorac doista bio Arhimed. Međutim, ništa ne možemo sa sigurnošću ustvrditi bez daljnjih dokaza. Možemo se samo nadati da će se jednoga dana ti dokazi pojaviti.

Prvi "moderan" učenjak koji je pisao o napravi iz Farosa bio je rene­sansni genij i Burattinijev sunarodnjak Gianbattista [Giovanni Battista] della Porta, jedan od mnogih lucidnih umova koji su u to doba djelovali u Italiji. Godine 1558. della Porta je u Napulju objavio prvo izdanje svoga glasovita djela Magia Naturalis (Prirodna magija). Danas postoji samo nekoliko primjeraka toga izdanja, koje, nažalost, nisam imao priliku proučiti. Ta ver­zija della Portina djela sadrži samo četiri knjige, koje uključuju i neke tek­stove o optici. Međutim, tek 31 godinu poslije, della Porta je objavio izmije­njeno i prošireno izdanje Prirodne magije, koje se sastojalo od 20 knjiga, a pojavilo se 1589., također u Napulju. Godine 1658. u Londonu je objavljeno prvo englesko izdanje toga djela pod naslovom Natural Magick (Prirodna magija) "Johna Baptiste Porte" ("John Baptista Porta"), koje je na engleski preveo anonimni prevoditelj. Pretisak toga izdanja objavljenje 1957. (Basic Books, New York), uz uvod Dereka de Solle Pricea (Derek de Solla Price), također urednika izdanja. Drugim riječima, opisali smo puni krug i ponovno stigli do Dereka de Solle Pricea, za kojeg sam u 1. poglavlju rekao da se šezdesetih godina zanimao za Layardovu leću i nagovarao me neka se poza­bavim tim problemom. Njegovo se zanimanje za drevnu optiku zasigurno probudilo sredinom pedesetih, kada je uređivao della Portino djelo, iako u razgovoru sa mnom nikada nije spomenuo della Portu. Zapravo, tek sam osamdesetih godina, kada sam kupio primjerak, saznao za njegovu vezu s pretiskom Prirodne magije.

Nije mi poznato je li della Porta o tome govorio u prvom izdanju svoga djela, ali, u 11. poglavlju Knjige 17 proširenog izdanja pod naslovom "O naočalama pomoću kojih se može gledati nezamislivo daleko" spominje se naprava s Farosa (odlomak se nalazi na str. 369.):

Neću propustiti spomenuti stvar divljenja vrijednu i iznimno korisnu, pomoću koje ljudi slaboga vida mogu vidjeti nevjerojatno daleko. Govorim o Ptolemejevu staklu, ili, bolje rečeno, o teleskopu [u pretisku della Portina djela umjesto "teleskop" stoji "naočale"], pomoću kojeg je ovaj mogao pratiti približavanje neprijateljskih bro­dova udaljenih čak 600 milja. Objasnit ću kako je to bilo moguće u daljini prepoznati prijatelja i čitati najsitnija slova s velike udaljenosti. Stvar je to čovjeku nužna, a temelji se na optici.

Mnogo godina prije Galilea, Porta je opisao teleskop i objasnio način njegova rada, iako nigdje nije naveo izvor svojih podataka. Bio je zaljubljen u optiku do te mjere da je poželio napraviti zrcalo koje bi projiciralo pisanu poruku na površinu Mjeseca.

Deset godina poslije Guido Pancirollo i njegov urednik Heinrich Sal-muth, o kojima smo već govorili, osvrnuli su se na Portino izvješće o napravi s Farosa:

... [Latinska] riječ conspicilium... (ponekad) označava instrument koji povećava predmete... stoga je moguće... da su bili poznati u drevno doba... poput Ptolemejeva stakla (koje spominje Baptista Porta) pomoću kojeg je [Ptolemej, op. prev.] mogao vidjeti brodove udaljene 600 milja i pomoću kojeg bismo mogli iz daljine prepoznati prijatelje i s velike udaljenosti čitati i najsitnija slova.

Očito je da su te opaske preuzete izravno iz Portina djela, iako nisu dodani nikakvi daljnji podaci. Otac L. P. Pezenas, francuski prevoditelj knjige A Compleat System of Opticks (Potpuni sustav optike) Roberta Smitha, koja se 1767. pojavila u Francuskoj pod naslovom Cours Complet d'Optique, uzgred spominje teleskop na vrhu svjetionika na Farosu pokraj Aleksandrije, navodeći Portu kao izvor, također bez dodatnih podataka. Četiri godine prije, 1763., Bonaventure Abat je u svojoj knjizi (na francuskom) Filozofske svaštice opširno raspravljao o toj temi. Abat je zaključio kako je naprava bila zrcalo, a ne leća. Evo što je napisao:

Nekoliko autora govori da je Ptolemej Eureget postavio zrcalo na svjetionik u Aleksandriji, pomoću kojeg je mogao vidjeti sve što se zbiva u cijelom Egiptu, i na moru, i na kopnu. Neki kažu da se pomoću toga zrcala moglo vidjeti neprijateljsko brodovlje na udaljenosti od 600 milja: drugi kažu na 500 parasanga, što je više od 100 liga [400 km]. Međutim, svi to smatraju izmišljenom i

nemogućom pričom. Čak i neki glasoviti optičari drže da je ta stvar, ako je doista postojala, bila djelo magije nastalo posredovanjem samoga Vraga. Među ostalima, takvog je mišljenja i otac [Athana-sius] Kircher, koji, govoreći o praznovjerju, smješta tu priču u istu kategoriju ... u svojoj Ars Magna Lucis & Umbrae [Velika umjetnost svjetla i sjene, op. prev.; Kircher je bio isusovac iz 17. stoljeća] ... Iz iskustva znam da su se mnoge stvari, koje su učenjaci smatrali izmišljotinama, poslije podrobnijih istraživanja pokazale istinitima ... Mišljenja sam da se isto može reći i za Ptolemejevo zrcalo ... Smatra se da dokazi o postojanju Ptolemejeva zrcala, koje je stajalo na (aleksandrijskom, op. prev.) svjetioniku, nisu dovoljno uvjerljivi da bi se mogli prihvatiti kao povijesne činjenice. Ti se dokazi mogu pobijati iz dvaju razloga.

Prvi je razlog taj što neki autori pripisuju zrcalo Ptolemeju, a drugi Aleksandru Velikom. Gianbattista della Porta u svojoj Pri­rodnoj magiji, otac [Athanasius] Kircher i otac Gaspar Schott [u Magia Optica (Optička magija, op. prev.), 1657.] među onima su koji smještaju nastanak toga zrcala u Ptolemejevo doba. Monsieur de la Martiniere, u svome Dictionnaire Geographique (Zemljopisnom rječniku, op. prev.), citira Martina Crusiusa, koji pod Turko-Grece [Turko-Grecia, njegova bilješka za Tursku-Grčku, str. 231.] navodi svjedočanstvo iz arapskoga izvora: "Aleksandar Veliki postavio je na svjetionik zrcalo, tako vješto izrađeno da se na udaljenosti od 500 parasanga, tj. 100 liga [400 km], moglo vidjeti neprijateljsko brodov­lje koje se sprema napasti Aleksandriju ili čitav Egipat. Poslije Ale­ksandrove smrti zrcalo je razbio Grk imena Sodore, koji se ušuljao [u svjetionik, op. prev.] i učinio to dok su stražari spavali."

No, podijeljena mišljenja o tvorcu zrcala ne izazivaju sumnju u istinitost same činjenice njegova postojanja. Naime, u povijesti se često događalo da su različiti pisci pripisivali istu stvar različitim ljudima, ne osporavajući pritom istinitost činjenice. Izgradnja svje­tionika koju jedni pripisuju Aleksandru a drugi Ptolemeju, samo je još jedan primjer za to. Čini se da su oni koji su pripovijedali o tom zrcalu smatrali da ga je izgradila ista osoba koja je podigla i veličanstvenu građevinu [sam svjetionik, op. prev.]

Drugi razlog, koji se još snažnije suprotstavlja tvrdnji o posto­janju zrcala, odnosi se na okolnosti i nemoguća svojstva koja su mu povjesničari pripisivali. Paul Arese, biskup iz Tortonnea, u knjizi Imprese Sacre [Svete imprese], Impresa 54, br. 1 i 2, koju navodi monsieur Scarabelli u svom Museo Settaliano, kaže da je "Ptolemej

mogao vidjeti brodove 600 milja udaljene od Aleksandrije; no, nije ih promatrao samo okom, nego pomoću kristala ili stakla." Međutim, dodaje: "Sumnja se u istinitost toga navoda, jer je zemlja okrugla, te takvo što nije bilo moguće."

Unatoč nevjerojatnoj udaljenosti od 600 milja ili 500 parasanga, držim kako se ne mora isključiti mogućnost postojanja zrcala. Naime, ako je ono doista postojalo, zacijelo je bilo jedinstveno, i nigdje se na svijetu nije moglo vidjeti ništa slično. Nigdje nije postojala naprava pomoću koje su se jasno mogli vidjeti tako udaljeni predmeti. Zrcalo se, stoga, smatralo čudom, a oni koji su bili upoznati s njegovim svojstvima izražavali su divljenje i zaprepaštenje... Prirodno je pret­postaviti da se o zrcalu govorilo s pretjerivanjem koje je nerijetko prelazilo granice zdravog razuma. Tako se ponekad govori o stro­jevima i rijetkim i divljenja vrijednim izumima, te im se pripisuju sposobnosti koje u stvarnosti ne posjeduju. Izuzmemo li, dakle, iz izvješća o Ptolemejevu zrcalu sva očita pretjerivanja, koja su poslje­dica neznanja, ostaje nam razmotriti samo pitanje udaljenosti pro­matranih predmeta. Uz uvjet da između predmeta i zrcala nije bilo nikakvih zapreka, predmeti su se na taj način mogli vidjeti jasnije nego golim okom, a osim toga, bilo je moguće vidjeti i predmete koji su zbog svoje udaljenosti oku nevidljivi. Uočavamo, dakle, da izvješće ne sadrži ništa nemoguće i nerazumno ... Što se katoptrike i dioptrike tiče [znanosti o zrcalima i lećama], reći ću samo da je drevno znanje bilo mnogo naprednije nego što se općenito smatra ... (a to) pridonosi vjerodostojnosti priče o Ptolemejevu zrcalu.

Grof Guillaume Libri (kojeg smo maločas citirali u svezi s teleskopom iz Raguse, jer je on objavio Burattinijevo pismo) također je pisao o svje­tioniku na Farosu:

Preostaje nam razmotriti zanimljivost iz povijesti astronomije, kako bismo ustanovili jesu li Istočnjaci znali za napravu koja je omogućavala da se vide udaljeni predmeti. Prema staroj musliman­skoj predaji, na svjetioniku u Aleksandriji stajalo je golemo zrcalo pomoću kojeg su se mogli vidjeti brodovi u grčkim lukama. To zrcalo o kojemu govori Hafez, detaljno su opisali Abd-allatif (Rela­tion de l'Egypte, str. 240.), Masoudi (Notices des Manuscrits de la Bibliotheque du Roi [Podaci o rukopisima iz Kraljevske knjižnice], sv. I., str. 25.-26.), i Benjamin iz Tudele (Itinerarium, str. 121.). Ponovno ga spominje Kazwini u Adjad'b-Alboldan, rukopisu koji

se čuva u Kraljevskoj knjižnici (MSS. Arabes, broj 19., str. 89.). U novije ga doba spominju [Gaspar] Schott (Magia Naturalis, Bam­berg, 1677., quarto, str. 443.) [misli se na drugo, njemačko izdanje, a ne na latinsko izdanje iz 1657.], [Athanasius] Kircher (Ars Magna Lucis et Umbrae, Amsterdam, 1671., str. 790.). Montfaucon ... Buffon ... Herbelot ... Ad'neh-Iskanderi ... Langles ... Reinaud ... zaokupljeni su istom temom ... Govoreći o aleksandrijskom zrcalu, Abulfeda je izvijestio kako je bilo izrađeno od kineskoga metala - vidi njegov Descriptio Aegyptii, Göttingen, 1776., quarto, str. 7. arapskog teksta.

Iz svega rečenog može se zaključiti da je na vrhu svjetionika na Farosu gotovo sigurno stajalo veliko zrcalo ili leća, koji su tijekom dana, kada nisu služili kao putokaz za pomorce, imali funkciju moćnog teleskopa. Godine 1854., o tome je pisao i astronom Francois Arago:

U povijesti je zabilježeno da je Ptolemej Eureget postavio na vrh svjetionika u Aleksandriji napravu za promatranje brodova iz velike udaljenosti. Odbacimo li očita pretjerivanja u vezi s udaljenostima koje se spominju u različitim izvješćima, možemo zaključiti kako je spomenuti instrument mogao biti samo konkavno reflektirajuće zrcalo. Otac [Bonaventure] Abat, kao i mnogi njegovi preteče, ustanovio je da se udaljeni predmeti mogu promatrati golim okom, ako se nalaze u žarištu konkavnog reflektirajućeg zrcala, pri čemu su predmeti veoma svijetli. Prilikom svojih opita, otac Abat rabio je najjednostavniji teleskop, odnosno, nije imao leću. Takav je vjero­jatno bio i aleksandrijski teleskop, ako je istina da se za promatranje udaljenih predmeta u Aleksandriji rabilo zrcalo.

Ne zaboravimo da je svjetionik na Farosu bio jedno od "sedam svjetskih čuda" drevnoga doba. Njegove se ruševine danas istražuju pod vodom, te se nadam da će uskoro biti rekonstruiran barem donji dio građevine. Možda će netko pokušati rekonstruirati i čudesnu optičku napravu koja je nekada stajala na njemu.

Sklon sam misliti da je Faros bilo stakleno zrcalo na srebrnoj pozadini, istovrsno onima za koje znamo da su u to doba postojala, te da je bilo mak­simalne refleksivnosti. Već sam pokazao da je optička tehnologija nužna za njegovu izgradnju tada svakako bila poznata. U sljedećem ću poglavlju go­voriti o izvanrednim drevnim zrcalima za paljenje, počevši s Arhimedovim

SLIKA 15. Karta bitke za Aleksandriju, 1801. Pogled na topografiju Aleksandrije i mjesto gdje je nekada stajao glasoviti svjetionik.

zrcalom iz 3. st. pr. Kr., koji je prethodio Farosu Ptolemeja III. (Veza Alek­sandra Velikog s tom pričom posljedica je brkanja podataka iz različitih predaja; Aleksandar je bio osnivač Aleksandrije, ali ne i graditelj Farosa.) Moj prijatelj Ioannis Sakas proveo je sedamdesetih godina glasovit pokus, kojim je pokazao da su zrcala za paljenje mogla učinkovito zapaliti brodove u vodi za samo nekoliko sekundi .(vidi fotografiju 47 i sljedeće poglavlje). Ti drevni optički opiti mogli su se uspješno i dramatično ponoviti. Možda je vrijeme da preispitamo mogućnost ponovnog podizanja zrcala i Farosa u Egiptu.

Prihvatimo li se razmatranja ostalih izvješća o astronomskim promat­ranjima koja su se u davnini provodila pomoću teleskopa s lećama, suočiti ćemo se s još neobičnijom predajom, koju je zabilježio grčki povjesničar Diodor Sicilski (1. st. pr. Kr.). Svoje je izvješće Diodor temeljio na zapisima putnika i pisca Hekateja iz Mileta (6./7. st. pr. Kr.), koji je kao povjesničar djelovao prije Herodota (5. st. pr. Kr.) i od kojega je Herodot preuzeo mnogo

SLIKA 16. Čelična gravura iz 19. stoljeća prikazuje drevnu Aleksandriju. Toranj koji odmah uočavamo nije svjetionik Faros - on je smješten lijevo na prikazu, gdje je vidljiva manja građevina na drugom kraju poluotoka.

podataka. Nažalost, Hekatejevi su zapisi izgubljeni, a sačuvani su samo brojni fragmenti.

Naime, riječ je o velikom hramu kružnoga oblika koji se nalazio u današnjoj Britaniji, stoga se vjerojatno radilo o Aveburyju, Stonehengeu ili Stanton Drewu, osim ako nije bio od drveta i davno istrunuo. Držim da se ipak radilo o Stonehengeu, zbog njegova astronomskog značenja. Diodor o tome pripovijeda u II. knjizi (47) svoje Povijesne knjižnice.

U novije je doba prvi put o tome progovorio Godfrey Higgins, u svom prekrasno ilustriranom djelu The Celtic Druids (Keltski druidi, London, 1827.). Posjedujem primjerak toga djela, a iz njega su u ovu knjigu uvrštene slike 17, 18, 19, 20 i 21. Higgins kaže:

Mnogi su mislili da su druidi i drugi drevni narodi rabili teleskope. Prema Strabonu [Knjiga 17.], na vrhu hrama sunca u Heliopolisu

stajalo je golemo zrcalo, koje je omogućavalo da unutrašnjost hrama osvijetli veličanstvena svjetlost podnevne zrake. U Aleksandriji je još veće zrcalo stajalo na Farosu, a pomoću njega se moglo pratiti

SLIKA 17. Rekonstrukcija objavljena 1827., drevnog britanskog lokaliteta Avebury (ovdje zvanog "Abiri", na starom lokalnom narječju), u obliku u kojemu se nalazila prije nego što su je uništili tamošnji seljaci. Nije vjerojatno da je to mjesto o kojemu govori Hekatej, budući da, iako kružnoga oblika, predstavlja složenu strukturu koja uključuje koncentrične krugove.

približavanje brodova na velikoj udaljenosti i nevidljivih okom ... Diodor Sicilski kaže da su na otoku zapadno od Kelta druidi Sunce i Mjesec približili Zemlji, a neki drže da su im bili poznati teleskopi.

Drevni su ljudi znali da se Mliječni put sastoji od malih zvijezda [on, zapravo, navodi Demokrita iako ne poimence]; drži se da to nisu mogli znati bez teleskopa.

Jedna od Trijada spominje da se Mjesec doima bližim Zemlji. G. Davies na temelju toga pretpostavlja da su druidi rabili teleskope. Svaka od tih Trijada nastala je prije (modernog, op. prev.) izuma tele­skopa. U jednoj Trijadi je zapisano: Drych ab, Cibdar ili Cilidawr,

zrcalo Sina sveprožimajućeg pogleda, ili tragača za misterijem, kao jedna od tajni britanskog otoka.

Budući da o drevnim britanskim i velškim rukopisima i predaji znam veoma malo, ne mogu temeljitije analizirati Trijade. No, činjenica jest da drevni britanski izvor potvrđuje Diodorovu izjavu (preuzetu od Hekateja) o Mjesecu koji je "približen Zemlji", očito pomoću jednostavnog teleskopa.

Pitanje drevnog britanskog teleskopa ponovno je pokrenuo tajanstveni njemački pisac imena Christian Karl Barth. Godine 1818. on je objavio knjigu pod naslovom Teutschlands Urgeschichte (Njemačka pretpovijest). Ushit koji je nosio ljude poput Bartha u njihovu uzdizanju povijesti njemačkoga Volka, poslije su nacisti iskoristili za zločinačke i političke ciljeve. Barth je bio rani član organizacije koja se pretvorila u pokret divovskih razmjera, koji je obilježavala fanatična gorljivost u propovijedanju nadmoći veličanstvene Njemačke. Međutim, ne možemo kriviti Bartha za ono što se dogodilo stotinu godina poslije.

Godine 1818. , u prvom izdanju svoje knjige, Barth je pripovijedao o čudima drevne zemlje "Hiperborejaca", koju spominju i klasični pisci poput Diodora. "Hiperboreja" znači "iza Boreja", a budući da je Borej bilo grčko ime za sjeverni vjetar, "Hiperboreja" je bila sjeverna zemlja visoke civiliza­cije, koja se opisivala kao otok veći od Sicilije. Većina znanstvenika prihvaća mišljenje da su imenom "Hiperborejci" drevni Grci označavali stanovnike britanskog otočja. Nažalost, u ovoj knjizi nema mjesta za opširniju raspravu o toj temi, iako valja istaknuti da su Hiperborejci od pamtivijeka održavali veze s Grcima, te da su te veze postojale davno prije klasičnoga doba. Redo­vito su slali darove na otok Del, jer su štovali boga Apolona (naravno, pod drugim imenom, vjerojatno kao Brana), koji je, navodno, bio rođen na Delu. To je sve što ovdje možemo reći u vezi s tim pitanjem. Napomenimo samo kako je u 7. st. pr. Kr. Del prestao djelovati kao važno proročko središte, te da su glasoviti "darovi Hiperborejaca" potjecali iz mnogo starijeg razdoblja.

U prvom izdanju svoga djela Barth nije spominjao optičke pojave, no, osvrnuo se na Diodorovo izvješće koje ih opisuje:

Zemlja [Hiperborejaca] bila je plodna i obilno je rađala. Ondje je, navodno, rođena Leta [mati Apolona i Artemide], koja je u obličju vučice rodila boga sunca [Apolona]. Njega su, stoga, zvali Likogen, a kip vuka stajao je u hramu u Delfima. Među svim bogovima, njega su u toj zemlji najviše štovali [Bran je bio vrhovni bog drevnih

Britanaca], posvetivši mu sveti gaj i hram kružnoga oblika urešen darovima ...

Poslije 22 godine, 1840., Barth, sada već kraljevski bavarski kancelar, objavio je prošireno i, prema njegovim riječima "posve izmijenjeno", drugo izdanje Njemačke povijesti, nazivajući sebe jednostavno Karl Barth (možda je izostavio ime Christian jer nije bilo dovoljno "pogansko"). U tom je izdanju rekao nešto više o kružnom hramu Hiperborejaca. Pozivajući se na Diodora Sicilskog (II, 47), Barth je posve otvoreno izjavio da su drevni Hiperborejci promatrali Mjesec pomoću leća, što znači pomoću jednostav­nog teleskopa smještenog u njihovu hramu kružnoga oblika. (Higgins je, kao što smo vidjeli, bio prvi koji je javno izrazio takvo mišljenje.)

Valja imati na umu da većina znanstvenika smatra kako su Hiperborejci najvjerojatnije bili drevni stanovnici britanskog otočja, te da je njihov kružni hram zapravo Stonehenge. Evo Diodorovih komentara u Oldfatherovu pri­jevodu:

... držimo kako je umjesno ovdje spomenuti neke legende o Hiper-borejcima. Hekatej i ostali pisci koji su bilježili drevne mitove kažu da u oceanu iza zemlje Kelta (tj. Galije - današnje Francuske) pos­toji otok veći od Sicilije. Taj je otok, nastavljaju oni, smješten na sjeveru a naseljavaju ga Hiperborejci, koji se tako nazivaju jer im je domovina iza područja vjetra sjevernjaka (Boreja); otok je plodan i zemlja mu obilno rađa, a budući da je ondje klima umjerena [danas znamo da je tako zbog Golfske struje], žanje se dva puta u godini. Legenda dalje kazuje da je na tom otoku rođena Leta [majka Apolona i Artemide] te da se ondje Apolon [kao bog Sunca] štuje više od svih drugih bogova; stanovnici otoka smatraju se Apolonovim svećenicima, jer svakog dana slave boga i pjevaju mu himne. Apolonu je posvećen veličanstven hram sferična oblika [sphairoeide to schemati], urešen bezbrojnim darovima. Nadalje, ondje se nalazi sveti grad Apolonov, a većina njegovih stanovnika svira kitaru [drevno žičano glazbalo]; glazbom i pjesmom oni slave boga, veličajući njegova djela.

Hiperborejci imaju svoj jezik, a najskloniji su Grcima, posebice Atenjanima i Deljanima [stanovnicima otoka Dela, rodnog mjesta Apolona i Artemide], koji su im uzvraćali poštovanje. Mit također kazuje da su neki Grci posjetili Hiperboreju i ostavili ondje drago­cjene žrtvene darove s grčkim natpisima. Navodno je Hiperborejac Abaris u drevno doba posjetio Grčku i učvrstio veze između De-

ljana i svojeg naroda. Govori se također da se Mjesec na tom otoku doima bližim Zemlji, te da se na njemu golim okom mogu vidjeti uzvisine slične onima na Zemlji. Nadalje, priča se da Apolon dolazi na otok svakih 19 godina, kada zvijezde ponovno zauzimaju svoj uobičajen položaj na nebu; stoga razdoblje od 19 godina Grci nazivaju "Metonovom godinom" [Metonski ciklus, uveden 432. god. pr. Kr. u Ateni, kako bi se uskladile lunarne i solarne godine, pri čemu je potonja iznosila 365,2632 dana]. Bog im dolazi svirajući na kitari i neprestano plešući, od proljetnog ekvinocija do pojav­ljivanja Plejada, izražavajući na taj način zadovoljstvo svojim uspje­hom. Kraljevi i upravitelji toga svetog mjesta zovu se Borejci, jer su potomci Borejevi, a te se časne dužnosti prenose isključivo unutar obitelji.

Dakle, Mjesec se na Hiperboreji doimao "bližim Zemlji", a na njemu su se "golim okom mogle vidjeti uzvisine (planine, op. prev.) slične onima na Zemlji". Mjesečeva je površina vidljiva samo teleskopom, a kao što sam spomenuo, Mjesec se može promatrati i pomoću dviju leća, jer je obrnuta slika nebeskoga tijela jednako dobra kao i pravilno okrenuta. (Naravno, Hiperborejci su mogli postaviti i treću leću, no, nećemo se upuštati u razmat­ranje te mogućnosti.)

Oslonimo li se na knjige o britanskoj megalitskoj kulturi koje su nam danas dostupne, nećemo otkrivati mnogo novih pojedinosti o toj zanimljivoj temi. Uzmimo, kao primjer, golemo i dojmljivo djelo Johna Wooda, Sun, Moon and Standing Stones (Sunce, Mjesec i uspravljeno kamenje). Budući da njegova knjiga govori o megalitskoj astronomiji, vjerojatno je da se Wood pozabavio i dokazima o postojanju i uporabi teleskopa u drevnoj Britaniji. Međutim, nije tako. Na samom početku knjige Wood je učinio nešto posve neshvatljivo. Naime, na četvrtoj stranici citirao je jedan Diodorov odlomak, ali je umjesto rečenice o Mjesecu koji se čini bližim Zemlji stavio točkice! Da situacija bude gora, nije naveo o kojem se Diodorovu djelu radi. Budući da u Loebovoj seriji Diodor zauzima čitavih 12 knjiga, Wood nam nije ni od kakve pomoći. Wood također ne navodi ni izvor iz kojeg je preuzeo pri­jevod spomenutog odlomka. Naime, prijevod sadrži dvije pogreške; jedna se odnosi na zviježđe koje se ne navodi u grčkom izvorniku, a druga je netočan prijevod opisa hrama kao "kružnog", dok u grčkom izvorniku stoji "sferičnog". Nadalje, Wood pogrešno smješta Hekateja u 4./3. st. pr. Kr. umjesto u 6./5. st. pr. Kr. te navodi da je bio iz Trakije u Grčkoj, umjesto iz Mileta u Turskoj.

U knjizi Douglasa Heggiea, Megalithic Science (Megalitska znanost) Diodor se spominje samo usput, kao "klasičan pisac, Diodor Sicilski, autor glasovita odlomka o Hiperborejcima". Međutim, Heggie ne navodi u kojem se Diodorovu djelu nalazi taj "glasoviti odlomak". No, barem je naveo da je hram bio "sferična" oblika. Očito se Heggie služio djelima suvremenih pisaca, te nije konzultirao samog Diodora. Čini se da nije znao za pisani dokaz koji upućuje na postojanje teleskopa u drevnoj Britaniji - nešto što bi mu u svakom slučaju moralo biti poznato, s obzirom na to da je megalitskoj znanosti posvetio čitavu knjigu!

Bilo mi je potrebno mnogo godina da shvatim kako je priča o drevnim britanskim lećama toliko opširna da za nju u ovoj knjizi nema mjesta. Kada sam konačno uspio pronaći britanske leće, i to u muzejima koji nemaju nikakve veze s arheologijom, ustanovio sam da su izvanredno dobro obrađene. Stoga je vjerojatno da je Britanija bila središte proizvodnje kristal­nih leća iznimne kakvoće, iako nije otkrivena ni jedna radionica. Isto je tako moguće da su se leće uvozile. Arheolozi su u Britaniji iskopali mnoštvo kristalnih kugli, no, o njima nikada nisu razmišljali u optičkom kontekstu, općenito ih opisujući kao "magijske predmete". No, te kristalne kugle, koje imaju svojstvo povećavanja a mogu učinkovito poslužiti i za paljenje, zbog svoje izvanredne izrade, upućuju na iznimno visok stupanj vještine. Mogli bismo ih, stoga, uvrstiti među izvorne britanske proizvode koji su imali optičku svrhu i proučavati ih kao takve. Na fotografiji 53 može se vidjeti jedna od britanskih leća koju sam osobno proučio.

Čitatelj će se uvjeriti da pisane dokaze o uporabi teleskopa u drevnoj Britaniji dodatno potvrđuju fizički dokazi - kristalne leće otkrivene prilikom arheoloških iskopavanja. Bilo koje dvije leće bile bi dovoljne da posluže u optičke svrhe, na način na koji je to opisao Diodor. Nadalje, britanske su leće bile tehnološki savršenije od svih drevnih leća koje sam proučio. Već smo spomenuli kako jedna od britanskih leća povećava, a uz to i osvjetljava povećani predmet. Poznato nam je također da su neke leće imale stalke, koji su omogućavali da se leće postave iznad radne površine te da se ispod stalka provuče alat. Jedna leća naizgled ima oblik diska, no sferometar je ustanovio posve laganu zakrivljenost, zbog čega je ta leća prikladna za ispravljanje prezbiopije (dalekovidnosti). Međutim, moram istaknuti kako ni za jednu britansku leću (za razliku od kristalnih kugli) ne postoje podaci o datumu iskopavanja. Vjerujem da je potonja koju sam spomenuo novijeg datuma nastanka. Za razliku od ostalih britanskih leća, mogla bi biti stara samo neko­liko stotina godina, pa je ne bih nazvao "drevnom".

Hekatejev odlomak sadrži neke neočekivane i vrlo određene podatke o značenju, koje je za Hiperborejce imao devetnaestogodišnji astronomski

ciklus. Tome u prilog govore i rezultati istraživanja koja su započela šezdesetih godina. Drugim riječima, tisućljeće i pol poslije njegove smrti, Hekatejevo se izvješće pokazalo točnim, stoga bismo ga morali smatrati iz­nimno vrijednim i vjerodostojnim izvorom. (Lako je previdjeti činjenicu da je Hekatej također (točno) izjavio kako su Hiperborejci gradili okrugle hra­move, što je danas posve prihvatljivo i normalno za nas, ali ne i za Grke šestog i petog stoljeća prije Krista.)

Dokaz o značenju Metonova ciklusa u drevnoj Britaniji pojavio se kao rezultat pionirskog rada profesora Alexandera Thoma, koji o tome naširoko raspravlja u svoje dvije knjige, Megalithic Sites in Britain (Megalitski loka­liteti u Britaniji, 1967.) i Megalithic Lunar Observatories (Megalitski lu-narni opservatoriji, 1971 .), kao i u brojnim člancima koje je objavljivao od 1966. godine nadalje. Alexandera Thoma osobno sam poznavao i iznimno cijenio. Taj mršav, gotovo pogrbljen čovjek, s pretjerano grubim smislom za humor, imao je toliko izražen škotski naglasak da je bio upravo egzotičan, a krasilo ga je dostojanstvo i neizmjerno poštenje. Predavao je inženjerstvo na Sveučilištu u Oxfordu, no kada sam ga upoznao, već je bio u mirovini. Thom je istraživao megalitske lokalitete u Britaniji još od tridesetih godina - megaliti su bili njegova strast. No, kada je odlučio objaviti rezultate svojih istraživanja, suočio se s oštrim protivljenjem ortodoksnih arheologa. Naime, arheologu ništa nije teže nego učiti astronomiju, stoga će se zubima i nok­tima boriti da to izbjegne. Oni ne žele niti čuti za dokaze o astronomskom značenju drevnih građevina. Sve što žele jest miran i bezbrižan život.

Thom je bio ismijan i proglašen čudakom. Nekada cijenjen oksfordski profesor, koji je znao pravila ponašanja, iznenada je poludio nakon odlaska u mirovinu. Tada mu je pala na um budalasta ideja da su megalitske građevine bile povezane s astronomskim pojavama. Međutim, profesor Alexander Thom bio je sve, osim lud profesor. Škotski zdrav razum izbijao je iz svake njegove pore. Opisati ga kao luđaka bio je samo očajan pokušaj da se baci ljaga na toga iznimnog čovjeka. No, kada su očajni, ljudi su u stanju učiniti svašta.

Poslije Thomove smrti, njegov sin Archie zamolio me da mu pomognem pohraniti dokumente o istraživanjima koje su njegov otac i on proveli na 600 megalitskih lokaliteta diljem Britanije, jer ih nije imao gdje čuvati. Vjerujem da je mislio kako više nema smisla nastojati, budući da mu se bližio kraj, a njegov sin nije dijelio isto oduševljenje prema megalitima. Svjestan da ti neprocjenjivo vrijedni dokumenti moraju biti smješteni na sigurno, krenuo sam u potragu za institucijom ili knjižnicom koja bi ih mogla pohraniti. Sjećam se da sam jednom prilikom pristupio prilično glupavim članovima Kraljevskog instituta koji su sa skanjivanjem odbili svaku pomisao na to

da "prljaju ruke" megalitima - što oni njima znače? Što se tiče članova ostalih uzvišenih tijela, kojima sam također pristupio, ponašali su se poput djevica zaprepaštenih satiričnim insinuacijama. Istraživanja megalita? Kakva glupost! Zar mislim da su oni članovi nekog kluba čudaka?

Uzalud sam pokušavao uvjeriti te ljude u neprocjenjivu vrijednost britanskog megalitskog nasljeđa, ističući kako neki od lokaliteta koje je istraživao Thom više ne postoje, jer su ih buldožerima uništili seljaci ili su premješteni tijekom izgradnje cesta. Rekao sam im kako je Thom u razdob­lju između 1930. i 1970. istražio više od 600 megalitskih građevina, te je izradio nacrte i zemljovide, što predstavlja iznimno vrijednu i jedinstvenu dokumentaciju o drevnoj britanskoj civilizaciji. Ništa od toga nije na njih ostavilo dojam. Prevladavali su prijezir i umišljenost. Zatim je Archie Thom umro, a ja nikada nisam doznao što se dogodilo s njegovim životnim djelom. Je li završilo na lomači? Nadam se da nije. No, stanje je bilo krajnje depre­sivno.

Što je to učinio Alexander Thom da je uspio u tolikoj mjeri uznemiriti duhove? Pokazao je da nije moguće biti odgovoran britanski arheolog i pritom nemati pojma o astronomiji. Dokazao je da su megalitske građevine imale astronomsku svrhu, te da se mogu razumjeti samo kao takve. Poruka arheolozima bila je sljedeća: "Vratite se u školu i naučite novi predmet ili dajte ostavku!"

Kada se 1967. pojavila knjiga Megalitski lokaliteti u Britaniji, to suho­parno djelo, prepuno tehničkih podataka, brojeva i formula, s oduševljenjem su dočekali samo "čudaci", koji su ionako oduvijek mislili da su megaliti mnogo više od razbacanog kamenja, te da se u njima krije neko dublje značenje. No, između tehničkih pojedinosti, opisanih oporo i izravno, u najboljoj škotskoj maniri, Thom je znao umetnuti i pokoju izjavu poput ovih:

Postoji na tisuće megalitskih lokaliteta razbacanih po čitavoj Brita­niji. Javnosti je poznato samo nekoliko, dok je velika većina smještena u zabačenim i teško pristupačnim područjima i vrištinama. Mnoge je megalite teško prepoznati (kao takve)... za podizanje 5000 do 10000 megalita bila je potrebna iznimna vještina ... Pomislimo samo na nevjerojatan napor koji je bio nužan za prijevoz i podizanje kamenih blokova, od kojih su neki bili teški i do 30 tona. Zbog močvarnog tla, radovi su se morali izvoditi zimi, kada je zemlja bila smrznuta. Osim toga, valjalo je nahraniti stotine ljudi i radove započeti već u zoru, jer su zimi dani kratki. Vrijeme je bilo veoma važno. Zasigurno su postojale razvijene metode računanja vremena

prema položaju zvijezda. Kako bi se vrijeme računalo prema zvi­jezdama, mora biti poznat datum, a on se, kako ćemo pokazati, određivao prema Suncu ... Zapanjujuće je da su 1000 godina prije najstarijih matematičara iz klasične Grčke, stanovnici ovih otoka pos­jedovali praktično znanje o geometriji i bili sposobni graditi složene građevine, od kojih su neke imale elipsaste planove utemeljene na Pitagorinim trokutima. Ne iznenađuje, stoga, činjenica da je njihov kalendar predstavljao visoko razvijen sustav, utemeljen na točno utvrđenoj duljini godine, te da su ustanovili brojne postaje za pro­matranje osamnaestogodišnjeg ciklusa Mjesečevih mijena ... (naz­vanog) linijom mijena. Ta linija ... završava ciklus za 18,6 godina. Rotacija linije mijena utjecala je na položaj punoga Mjeseca na nebu ... Mogli bismo se zapitati na koji su način te promjene Mjesečeve orbite tijekom devetnaestogodišnjeg ciklusa bile vidljive. Za zajed­nicu koja je za dugih zimskih noći uživala samo Mjesečevu svjetlost, najznačajnija vidljiva promjena vjerojatno je bila u položaju Mjeseca iznad obzora, koji je sredinom zime varirao između 57° i 67°... No, mnogo značajnije od tih pojava bile su pomrčine. Za drevnoga su čovjeka pomrčine Sunca i Mjeseca bile veličanstvene pojave u čiju je tajnu želio proniknuti. Odatle opsjednutost megalitskog čovjeka lunarnim pojavama. Budući da se pomrčine događaju samo kada je Mjesec u mijeni, ljudima je ubrzo postalo jasno da se pomrčina neće dogoditi u blizini solsticija, kada se puni Mjesec nalazi na jednoj od svojih krajnjih točaka, nego samo u godinama između takvih pozi-cioniranja.

Kako bismo stekli uvid u pravo značenje tih postaja za promat­ranje Mjeseca, nužno je podrobnije proučiti Mjesečeva kretanja ...

Nešto čime se nijedan arheolog nije želio baviti!

Kao što vidimo, "devetnaestogodišnji ciklus", koji se ponekad naziva "osamnaestogodišnji ciklus", iako zapravo iznosi 18,6 godina - drugim riječima, Metonov ciklus - za koji Diodor tvrdi da je bio iznimno značajan za Hiperborejce, doista je bio ključan za britansku kulturu megalitskog doba, a vjerojatno i za druidsku kulturu, sve do rimske invazije. Taj značajan dokaz koji potvrđuje Diodorovo izvješće upućuje na vjerodostojnost njegova izvora, Hekateja, i učvršćuje nas u uvjerenju da su drevni stanovnici britan­skog otočja poznavali i rabili teleskope. Činjenica da su teleskopi služili za promatranje Mjeseca imala je još više smisla, budući da smo se uvjerili da su drevni Britanci velik dio vremena provodili upravo to čineći.

Međutim, u drevnoj Britaniji teleskopi nisu služili samo za promatranje Mjeseca. Thom ističe izvanrednu točnost astronomskih promatranja i mje­renja. On kaže:

Za nas je sretna okolnost da je megalitski čovjek, iz nekog razloga, svoje građevine gradio višestrukim ponavljanjem osnovne jedinice. Stoga je moguće s najvećom preciznošću utvrditi njezinu veličinu. Vjerojatno ni jednu nama poznatu drevnu jedinicu nije moguće utvrditi s tolikom preciznošću kao megalitski jard [2,72 stope (82,96 cm, op. prev.)] ... [drevni Britanci bili su] civilizacija koja je mogla jedinicu za duljinu [megalitski jard] prenositi s jednog kraja Britanije na drugi, možda čak i dalje, uz odstupanje od samo 0,1% ... [naša] studija pokazuje da je megalitskom čovjeku bio poznat malen ampli-tudni val na Mjesečevoj deklinaciji, zbog čega nam je danas moguće odrediti njegovu veličinu. Nije nam poznata nijedna tehnika pomoću koje se mogla ispitivati ta oscilacija u Mjesečevu položaju, [kurziv R. Templea] ... [Thomova su mjerenja morala biti] ... precizna kao i izvorna, a kako ćemo vidjeti, neki lokaliteti, primjerice Avebury, usklađeni su s tom pojavom uz preciznost od 0,001%. Samo iskusan mjeritelj s dobrom opremom postići će takvu preciznost. Zbog raz­lika u napetosti u mišićima pri mjerenju uobičajenim mjernim vrp­cama duljine će varirati. Do sada nismo bili svjesni nužnosti da se postigne takva preciznost. Ta je činjenica postala očita tek u napred­noj fazi istraživanja.

Iz rečenog se može zaključiti da je Thom 1967. ustanovio kako su drevni Britanci morali poznavati teleskope da bi mjerili male Mjesečeve oscilacije, a koji su također imali funkciju teodolita, jer tako precizna mjerenja nije bilo moguće provesti bez nekog optičkog instrumenta. Thom kaže da zbog razlika u napetosti mišića prilikom držanja mjerne vrpce, rezultati mjerenja mogu varirati. Stoga je moguće ponuditi samo jedno razumno objašnjenje za fanatičnu preciznost drevnih Britanaca: mjerenja su obavljali pomoću teodolita. Drugo objašnjenje za to bila bi, kao i u slučaju egipatskih piramida (vidi 9. poglavlje), samo magija!

Nema potrebe razmatrati novije publikacije drugih znanstvenika koje se bave ulogom Metonova ciklusa u drevnoj Britaniji. No, prije negoli završimo analizu relevantnih izvora, osvrnimo se na jednu pojedinost iz Diodorova izvješća. Na što je mislio kada je rekao "sferičan hram?" Okrugao da, ali sferičan? Diodor govori o:

SLIKA 18. Prikaz Aveburyja na bakrorezu iz 1827. (ovdje je nazvan "Abury", prema lokalnom izgovoru). Ovo je W. Dayeva preslika crteža Philipa Crockera, objavljena šest godina prije, u knjizi The Ancient History of North Wilshire (Drevna povijest sjevernoga Wilshirea) sir Richarda Colta Hoarea (London, 1821.). Aubrey Burl kaže (Prethistoric Avebury, (Pretpovijesni Avebury), Yale University Press, 1979., str. 54.): "Unatoč nepostojanju prijelaza preko jaraka i nepravilna koncentričnog kruga unutar južnoga kruga, Crockerova rekonstrukcija u velikoj mjeri odgovara izvornom lokalitetu." Na ovom su prikazu "umetnuti" kameni blokovi koji nedostaju. Od 650 megalita koji su izvorno tvorili Avebury, do 1815. mještani su odnijeli 317 blokova, razbili ih i upotrijebili kao građevni materijal. (Godine 1828. uništen je posljednji od 317 megalita. Farmer Griffin uništio je dvadeset megalita, farmer John Fowler isko­ristio ih je pet za izgradnju pivovare, farmer Green uništio je jedan čitav megalitski prsten i iskoristio materijal za izgradnju svoje kuće u Beckhamptonu, itd. Unatoč sustavnom uništavanju, na temelju postojećih megalita moguće je stvoriti određene zaključke. Poslije provedenih istraživanja, profesor Alexander Thorn pokazao je da položaj Aveburyja odražava preciznost koja je mogla biti postignuta samo pomoću optičke tehnologije. Avebury, dakle, predstavlja živ dokaz da su se jednostavni tele­skopi, osim u astronomske o kojima izvještava Hekatej, u drevnoj Britaniji rabili i za geodetska mjerenja.

SLIKA 19 - Stonehenge. Pogled sa sjeveroistoka, 1827.Zašto je Stonehenge imao trilite? Triliti nisu bili izvorno obilježje megalitičkog prstena Stonehenge, nego su dodani u kasnijoj fazi. Jesu li imah neku posebnu svrhu ili su bili postavljeni samo iz estetskih razloga?

(a) veličanstvenom Apolonovu svetištu;

(b) hramu urešenom mnogim žrtvenim darovima i sferična oblika;

(c) gradu koji je tom bogu svet, i koji je smješten u blizini rečenog (sferičnog) hrama, J e r njegovi stanovnici u tom hramu sviraju kitare i pjevaju himne.

Držim da je taj "sferičan" hram bio Stonehenge, jer su u njegovoj blizini otkrivene mnoge drevne nastambe koje su možda tvorile "grad" Što se tiče Apolonova svetišta, nije nužno smještati ga u blizinu Stonehengea Ono se moglo nalaziti u Aveburyju, ili Stanton Drewu.

Međutim, jedna zagonetka još nije riješena - što je Diodor mislio pod sferičan?

U pokušaju da odgovorim na to pitanje, želio bih skrenuti pozornost na neobično i jedinstveno obilježje Stonehengea. Naime, to je jedini megalitski

SLIKA 20. Pokušaj rekonstrukcije Stonehengea. Ilustracija je objavljena 1827., prema ideji Williama Cunningtona, trgovca vunom iz Heytesburyja u Wilshireu, koji se u 18. stoljeću bavio zagonetkom Stonehengea. Čini se da je Cunnington bio prva osoba koja je uočila da je Stonehenge bio izgrađen u dvije faze u različitim razdo­bljima, koja su uključivala uporabu različitog kamena. Istaknuo je da su triliti "vrsta kamena zvanog sarsen", kojoj ne pripadaju ostali kameni blokovi iz megalitičkog prstena; na ilustraciji je izostavljeno manje kamenje kako bi se svratila pozornost na veličanstvene trilite u njihovu izvornom obliku. Godine 1803., također prilikom iskopavanja u Stonehengeu, Cummington je pronašao ljudske ostatke, perle i prs-tenove od jantara, perle od jeta, mala kliješta (ili pincete, op. prev.) od bjelokosti, "neobičan kamen za brušenje", te palicu za bubanj.

prsten u Britaniji koji sadrži trilite (pretpovijesni kameni spomenici sastav­ljeni od dvaju okomitih kamenih blokova s jednim vodoravnim kamenom na vrhu, op. prev.). Poznato je da su oni podignuti u novijoj kulturnoj fazi, te da nisu postojali u doba rane kulture Stonehengea. Jesu li triliti bili podignuti samo iz estetskih razloga? Ne vjerujem.

Možda su vodoravni kameni blokovi služili kao baza za kupolu koja je nadsvođivala prsten, izgrađenu od nekog raspadljivog materijala. To bi kružni hram pretvorilo u sferičan. Oko središnjih dijelova vodoravnih blo-