FILIOZOFSKI FAKULTET U TUZLI

ODSJEK: HISTORIJA

Rumunija od 1945. do 1989.

( referat )

Mentor: mr.sc. Salkan Užićanin Radio: Faruk Hasanhodžić

Rumunija od 1945 do 1965.

Nakon drugog svjetskog rata Rumunjska se, prema dogovoru moćnika u Jalti, našla bila u

interesnoj sferi SSSR-a. U oktobru 1944. Neposredno nakon osvajanja Rumunjske, komunisti

i socijaldemokrati su se bili organizirali u Nacionalnu demokratsku frontu započevši s

kampanjom protiv vlade generala Constantina Sanatescua, tražeći da se u javne službe primi

više komunista. Snatescu je, shavtajući dubinu krize, odstupio a nakon njega je bila formirana

vlada generala Nicolae Radascua( 1944. do 45.) u kojoj je mjesto ministra unutarnjih poslova

dobio bio komunist Teohari Georgeusca. On je bio u policiju i snage sigurnoosti dovodio sve

više konunista, pripremanih i poučavanih u Moskvi što je bio uobičajen postupak u zemljama

sovjetskog političkog interesa.

U veljači 1945., prema već utvrđenom planu, komunisti organiziraju i uspijevaju isprovocirati

velike nemire u Bukureštu ( u koje je bio umiješan SSSR), tražeći od kralja da smjeni

Radescua i na njegovo mjesto postavi njihovog čovjeka, Petrua Groza. Sovjetski ministar

vanjskih poslova je kralju bio ponudio priznanje SSSR-a Rumunjskoj suverenosti nad

Transilvanijom za uzvrat. U pomoć rumunjskim trupama bili su pristigli i ruski tenkovi. Bez

pomoći zapada, nemoćni je kralj bio Mihajlo I bio pritvoren, dok je Radescu bio morao

pobjeći u britansko veleposlanstvo.

Nakon državnog udara, vlast je bio preuzeo Petru Groza 8( 1945. Do 1952., predsjednik

vlade, a od 1952. Do 1958. Predsjednik republike). To je naravno, izazvalo prosvjede Zapada,

jer je bilodogovoreno da se izbori prvo održe pa onda formira vlast. Na kraju je SSSR bio

pristao na to, a na izborima 1946. preko 90% glasova bili su osvojili komunisti. Još 1945. Bio

je sklopljen Gospodarski sporazum sa SSSR-om kojim je dogovoreno stvaranje savromosa,

zajedničkih sovjetsko – rumunjskih preduzeća, preko kojih je SSSR kontrolisao najveći dio

rumunjskog gospodarstva ( naftu i uran)

U februaru 1947. Saveznici su u Parizu bili s Rumunjskom potpisali konačni tekst Mirovnog

sporazuma. Transilvanija je bila pripalaRumunjskoj, ali su Besarabija i Sjeverna Bukovina

pripale SSSR-u, dok je Bugarska bila zadržala Južnu Dobrudžu. Kao posljedica promjene SSSR-

a politike u Rumunjskoj su bile zabranjene Liberalna i Zel+mljoradnička stranka, a njihovi su

vođe zatvoreni. Komunisti i lijevo krili Socijaldemokratske stranke su se bili 1948. Udružili u

Rumunjsku radničku partiju. Nakon izbora 1948. Narodna Skupština je proglasila Narodnu

Republiku Rumunjsku i usvojili ustav jednak sovjetskom. Privreda je bila nacionalizirana i

planski vođena, a Rumunjska je bila pristupila SEV-u.

Nakon raskola Staljina I Tita, 1948. Je sjedište bilo Kominforma preseljeno iz Beograd u

Bukurešt. George Georgehei – Dej bio je preuzeo 1952. Vođenja države i partije 8 1952. Do

1956., a od 1961 do 1966. Predsjednik republike). Donesen je novi ustav opet po uzoru na

svojetski. Nakon Staljinove smrti bio je krenuo u reforme i politiku novog kursa u rumunjskoj

ekonomiji.

Rumunjska je, istina, bila 1955. Pristupila Varšavskom paktu, ali već od 1960 tih nije bila

dopuštala stranim zemljama vojne vježbe. Rumunija se bila počela približavati Kini, zbog

sličnog načina oko viđenja socijalizma. Kad je bilo došlo do revolucije u Mađarskoj 1956. I u

Rumuniji je bilo došlo do nemira studenata i radnika za slobodu..Nakon neuspjeha

protusovjetskog ustanka, a rumunjska vlada je usko bila surađivala s novom mađarskom

vladom, a od 1963. I s jugoslavenskom ( projekat hidroelektrane Đerdap). Šezdesetih godina

Rumunjska se bila sve više udaljavala od SSR-a. Travanjska deklaracija je bila donošena 1964.

u kojoj se odbacuje hegemonija SSSR-a, i proglašava rumunjska autonomija. Sljedećih godina

žustro je bila sprovođena desovjetalizacija i romanizacija koja je bila posebno pogoršavala

status mađarske manjine u Transilvaniji.

Vladavina Nicolae Ceausescua ( 1965 do 1989)

Gheorghe Gheorghiu – Dej umro je 1965. A naslijedio ga je bio mlađi Nicolae Ceausescu, koji

je bio s još većim entuzijazmom nastavio Dejinu politiku nacionalnog komunizma, pojačavši

procese rumunjizacije. S Dejom nestaju, jedan po jedan, njegovi najbliži suradnici: Chivo

Stoiko, Alexandru Dragiqi i Georgiju Apostolu. U takvoj je političkoj situaciji i Rumunija

službeno bila proglašena socijalističkom republikom. Pod vodstvom Ceausecua Rumunija ja

kao država bila , a i njezina komunistička partija, napravila bila oštar zaokret, udaljivši se od

službene politike SSSR-a. To se odmah bilo osjetilo i u vanjskopolitičkim odnosima, jer je bila

priznala SR Njemačku. Rumunija je bila jedina socijalistička zemlja koja je bila prekinula

odnose s Izraelom. Rumunija nije bila čak ni priznala aneksiju Beserabije od SSSR-a.nakon

Drugog svjetskog rata.

Nakon intervencije u Čehoslovačkoj, neposlušni Ceausescu se bio nekoliko puta sastao s

Titom radi dogovora o zajedničkoj odbrani od moguće sovjestsko – bugarske invazije. Bilo je

to razdoblje njegovog ozbiljneg vezivanja uz Jugoslaviju. U unutarnjoj politici se bio pokušao

prikazati kao reformator, ali isto to i političkoj javosti Europe, pri tome je bio izgrađivao kult

ličnosti. Rumunjska je kulturna politika bila dosta nake cionalistička. On je bio nakon

općeprihvaćene njegove politike bio počeo vladati kao Staljin. Ipak je bio pozvao političke

protivnike da se vrate u zemlju, što su oni doista bili i učinili. Takva dobronamjerna politika je

bila donijela dobre rezultete. Rumujska je bila već 1972. prva zemlja iza željezne zavjese koja

je bila članica MMF-a. Na osnovu toga bio je uspio koncentrirati svu vlast u svojim rukama.

On je bio izabran za predsjenika 1974. I nakon tog perioda počeo je bio djeliti istaknute

položaje članovima svoje obitelji tzv. socijalistička dinastija.

Causescu je bio vodio ambicioznu ali nerealnu gospodarsku politiku. Početkom 80 tih

Rumunija je bila ušla kao i ostale zemlje u gospodarsku krizu. Izlasku iz krize nije bio

pomogao ni strogi reržim štednje ( struja, voda), dok su se bili s druge strane resursi trošili na

veličanje kulta ličnosti. Državne statistika nije bila realna. Pored slabih odnosa sa SSSR-om, ni

sa Zapadom bio je sve slabiji. Tajne i državne službe su bile jedne od naboljih na svijetu. Ipak

potkraj 80 tih u Rumuniji se bilo moralo nešto promijeniti, a jedino to nije bio shvaćao sami

diktator.

Kraj komunizma

Ceausescu sredinom i potkraj 80 tih godina odbija bilo kakve reforme gospodarstva i društva.

Ruminija je bila postala u to vrijeme pravom policoijskom državom. S takvom diktaturom on

je bio izgubio podršku zapada. Pred kraj svoje diktatorske vladavine bio je htio smanjiti broj

rumunskih sela sa 15 000 na 10 000, u kojem bi procesu bilo nestalo oko 1 500. mađarskih

sela. Narod to nije bio mogao više trpiti. U decembru 1989. Causescu se bio odlučio posjetiti

Iran. U Temišvaru su 16. decembra organizirani bili protesti, a kada se on bio vratio iz Irana

odlučio je organizirati veliki miting. Međutim dočekali su ga zvižduci, te naredio da vojska

puca u narod. Ali se vojska bila pridružila ustanicima. Causescu je bio otišao helikopterom.

Jedino je bio vjerovao Državnoj službi. Već 22. bila proglašena višestranačka demokracija i

srušena diktatura. Causescu je bio uhvaćen i osuđen na smrt te streljan 25. decembra.

Na čelo države bio došao bivši kritičar Causescua Ion Iliescu. Osnovana je bila i Nacionalna

Fronta kao skup stranaka na čijem je čelu bio Iliescu. Nakon toga bilo je došlo do obnavljanja

stranačkog života: obnovljene su bile Nacionalona Liberalna stranka, Seljačka stranka i

Socijaldemokratska stranka. Iliescu bio je izabran za novog predsjednika. U Translivaniji su

bili Mađari s nestrpljenjem dočekali promjene i dobili su bili pravo otvaranja sveučilišta

Bolyia. Rumuni su bili priznali Mađarima etničko ali ne i nacionalno pravo. Sve u svemu

Ruminja bila je ušla u period tranzicije.

Literatrura

Dukovski Darko, Povijest Srednje i Jugoistočne Evrope 19. i 20. stoljeća, Zagreb, 2005.

Lakerer Volter, Historija Evrope od 1945. do 1992., Beograd, 2003.

Džon Luis Gledis, Hladni rat, Beograd, 2003.