TEMPUS PROJECT JEP 19027_2004

BALKAN AGRI SECTOR INITIATIVE

FOR CAPACITY BUILDING

MODUL

SAVJETODAVSTVO I KOMUNIKACIJA(EXTENSION AND COMMUNICATION)

skripta

PROF. DR.SC. VOLKER HOFFMANN, DR.SC. MARIA GERSTER BENTAYA,

Institut za društvene znanosti u poljoprivredi

Odsjek za poljoprivredno savjetodavstvo i komunikacije, Univerzitet u Hohenheimu

Koordinator modula Njemačka

Mr.sc. DEJAN JANKOVIĆ,

Departman za ekonomiku poljoprivrede i sociologiju sela

Poljoprivredni fakultet Novi Sad, Srbija

Koordinator modula Srbija

SADRŽAJ:

1) Poljoprivredno savjetodavstvo kroz povijest

2) Što je to savjetodavni rad?

3) Osnovne orijentacije u savjetodavstvu

4) Osnovni koncepti za savjetodavni rad

5) Indirektni način vođenja razgovora i pet imperativa Karla Rodžersa

6) Osnovni principi teorije difuzije inovacija

7) Sistem(i) znanja i informacija u poljoprivredi

8) Privatiziranje poljoprivrednog savjetodavstva: caveat emptor

1) Poljoprivredno savjetodavstvo kroz povijest

Uvod

Profesionalne konzultantske usluge su pratilac modernizacije. U jeku specijalizacije i podjele rada, industrijalizacija je stvorila društva koja su „gladna savjeta”. Ovaj tip društva omogućio je da se savjetodavni-konzultantski sektor uveća. U zapadnim demokracijama, konzultantski rad se razumije s jedne strane kao sredstvo da se pomogne nekome da se uspješno adaptira na ekonomske i socijalne promjene. To također dozvoljava građanima da ostvare što više svojih prava. A druge strane, savjetodavstvo se može sagledati kao sredstvo za pripremu i podršku dugoročnim ciljevima modernizacije i ekonomskog rasta, kao i općeg prosperiteta.U zemljama u razvoju, savjetodavstvo po top down principima, koje je služilo interesima kolonijalnih sila i nacionalne države, i dalje dominira. Pristupi koji su više participativne prirode i koji su doprinose isključivo blagostanju klijenta, još uvijek se ne primjenjuju. Nadamo se da će Training and Visit sistem, koji je bio promoviran od Svjetske banke, otići u povijest kao jedna od posljednjih velikih grešaka i kao posljednje poglavlje u pokušajima vlada da manipuliraju farmerima koristeći neadekvatna sredstva, koja nisu u skladu sa njihovim interesima.

Savjetodavstvo u Evropi

Počecima poljoprivrednog savjetodavstva smatra se sredina 18. stoljeća kada je britanska kolonijalna sila, sistematski promovirala proizvodnju krumpira radi borbe protiv gladi u Irskoj. Jedno stoljeće kasnije, u Njemačkoj, ljudi poznati kao “putujući učitelji” sakupljali su znanja i iskustva od farmera i širili ih po selima. U tim prvim danima, cilj nije bio toliko da se stvore nova znanja,već da se postojeća znanja učine dostupnim ostalima.

Otprilike u isto vrijeme, u Velikoj Britaniji pojavila se shema “sveučilišnog savjetodavstva”, u kojoj se držala predavanja skupinama farmera pod patronatom Sveučilišta. U SAD početkom 20 stoljeća, Smith Lever aktom uvedeno je poljoprivredno savjetodavstvo. Svaka država dobila je zemlju od federalne vlade i na toj zemlji izgrađeni su istraživački centri, trening centri i poljoprivredni koledži, a troškovi su bili dijeljeni između dvaju vlada. Tada se i razvio model Kooperativne Savjetodavne Službe, sa Sveučilištem odgovornim za istraživanja, trening i savjetodavstvo. Dugo vremena, ovaj model se pokušavao prenijeti i u druga područja gdje je SAD imala utjecaja, ali bez većeg uspjeha. Uspjeha je bilo samo u par slučajeva, npr. u Indiji gdje je USAID osnovao takav program.

Jedan od najboljih savjetodavnih sistema postoji u Danskoj, gdje farmeri kontroliraju zapravo sve organizacije u poljoprivredi. Sistem se prvi put pojavio prije oko 200 godina s liberalizacijom seljačke poljoprivrede i pokreta za obrazovanje. Koja zemlja bi mogla da se takmiči sa ovim pravcem političkog i socijalnog razvoja? Nažalost, danski model je jedinstven i ne može biti nacrt za druge.

Savjetodavstvo u zemljama “Trećeg sveta”: top down transfer znanja

Danas je teško naći zemlju u svijetu koja nema barem formalnu organizaciju savjetodavne službe u poljoprivredi. U zemljama u razvoju, skoro polovina postojeći službi uspostavljena je sedamdesetih i osamdesetih. Uglavnom su sve te nacionalne službe državnog tipa. Tijekom vremena, pridruživale su im se nevladine organizacije, koje su u poljoprivrednom savjetodavstvu vidjele priliku i iskoristile je. Privatne i komercijalne savjetodavne službe su veoma rijetke. Češće se one organiziraju u okviru trgovačkih asocijacija ili privatnih kompanija,

nekada i s učešćem države, koje vrše promociju određenih proizvoda, odnosno prodaju određene inpute u poljoprivredi (sjemena, kemiju, mehanizaciju itd.).

Savjetodavna nastojanja kolonijalnih sila su generalno modeli post-nezavisnih aktivnosti, s naglaskom na transfer novih ili postojećih znanja na farmere, a u korist Države. U svom primarnom značenju, engleski termin “extension” i francuski ekvivalenti “vulgarisation” i“encadrement” , predstavljaju klasični “top down” pristup.

Njemački termin “Beraten” (savjetovati) vjerojatno je počeo da se upotrebljava kao neprelazni glagol, značenja savjetovati se (zajedno sa nekim), diskutirati nešto. Njegova prijelazna/tranzitivna primjena, “savjetodavati nekoga”, savjetodavsto čini jednostranim procesom, koji nosi prijetnju oduzimanja moći klijentu (stavljanje klijenta u drugi plan).

Od “savjetodavstva” i “promocije” do “na partnera usmjerene” (partnercentred) konzultantske usluge

Konvencionalna istraživanja u svezi usvajanja i širenja proizlaze iz ovog pogrešnogshvaćanja. Ako je cilj savjetodavstva širiti inovacije, onda je stopa usvajanja novih metoda najbolji način mjerenja efikasnosti savjetodavstva. Uspješne kampanje su indikatori pravca u kome u budućnosti treba primijeniti nove metode. Nažalost, sve generalizacije i predviđanja koja se baziraju na ovome su bila pogrešna.

Praktično iskustvo s ovim pristupom pokazuje da je potreban mnogo složeniji model da bi se objasnilo ponašanje i promjena ponašanja. Iskustvo koje postoji iz znanosti kao npr. Iz sociologije i psihologije vodilo je do razvoja situacijsko-funkcionalnog pristupa, koji je i danas validan za usvajanje nove prakse. Ponašanje se razumije kao rezultat analize koje sprovodi osoba i subjektivno percipirane situacije (ALBRECHT 1994).

U praktičnom smislu, to za savjetodavstvo znači da se specifična situacija, kao subjektivno- osobno iskušena od strane klijenta, mora razumjeti prije nego što se ponudi bilo kakva smislena i uspješna savjetodavna podrška. Savjetodavne mjere moraju biti podudarne sa specifičnom situacijom. Sve savjetodavne aktivnosti moraju započeti sa osnovnim principom koji glasi da se situacija mora sagledavati iz perspektive klijenta i u skladu s društvenim kontekstom u kome se nešto dešava.

Situacijsko-funkcionalni pristup i povezani psihološki modeli za objašnjavanja su osnova za konzultantski rad koji je usmjeren na klijenta, a koji je objašnjen u detalje u publikacijama kao što je priručnik za savjetodavstvo od strane BMZ/CTA/GTZ (Albrecht et al. 1987, 1988) i savjetodavnog centra LINDAU u Švicarskoj (Bolliger et al., 1990). Fokus je smješten na potencijale i ograničenja ciljne grupe i mogućnosti njihovog djelanja.

Danas, međutim, ima malo prostora za praktičnu implementaciju ovih koncepata, barem u oficijelnim savjetodavnim službama zemalja u razvoju. Državno nastojanje za dominaciju,zajedno sa akcijama Svjetske banke za financiranje Trening and Visit sistema, uspostavila je loše uvjete posljednjih decenija, u kojima je bilo malo manevarskog prostora za kohabitaciju sa savjetodavnom praksom koja je usmjerena na klijenta.

Teorije dolaze i prolaze

Tri pristupa se izdvajaju u periodu prve dvije decenije razvojnih kooperacija: robni pristup(commodity approach), razvoj zajednica (community development) i animation rurale.

Naravno, postojali su brojni drugi pokušaji da se uspostave uspješni savjetodavni sistemi, gdje su skoro svi imali specifična imena, ali nisu ostavili značajniji trag u povijesti i ovdje se o njima neće raspravljati.

Robni pristup (commodity approach) sastoji se u promociji određenih usjeva, najčešće za izvoz, kao što su kava, kakao i pamuk. On se i dalje primjenjuje u nekim javnim i poludržavnim kompanijama. To znači da kompanija kontrolira ne samo transfer znanja u vezi proizvodne tehnologije, već i opskrbe proizvodnim inputima, uključujući kredite za nabavku inputa i, prije svega, marketing proizvoda.

Metode razvijene u okviru razvoja zajednice (community development) i animation rurale postavljale su drugačije ciljeve. Oni su se usmjerili na stimuliranje motivacije za razvojem u selima i lokalnim zajednicama i pomoći u postizanju napretka u svim oblastima života, prije nego na povećanje proizvodnje u nekim kulturama. Ljudi su prepoznati kao osnova za svekoliki razvoj; eksterna pomoć je kreirana da se podrži samopomoć, ne da je zamjeni.Razvoj zajednice je promoviran u Indiji, a animation rurale u Africi (dijelovima koji koriste francuski jezik kao službeni). U početku – barem na razini principa – žene su uključivane u razvojne procese i ovi pristupi su postali model za kasnije integrativne programe kao što su „integralni ruralni razvoj” i „regionalni ruralni razvoj”.

Savjetodavne službe su veoma brzo bile preopterećene opsegom zadataka koji su im dodijeljeni u okviru ovih integralnih i holističkih programa. Iako je bilo uspješnih primjera u početnom periodu, jednom kada su ove inicijative „nacionalizirane” visoki standardi su generalno promijenjeni. Ovakve strategije mobilizacije (lokalnog stanovništva) često su žrtvovane radi nacionalnih političkih interesa. Autokratske vlade (i dan danas) nisu imale interesa za podršku dobro organiziranim grupama i zajednicama koje aktivno brane svoje interese za razvojem: to bi ohrabrivalo političke nemire i netoleranciju za administrativnu neefikasnost i korupciju.

Uspon i pad T &V sistema

U nekim slučajevima, “Zelena revolucija” dovela je do značajnog povećanja prinosa u Aziji prilikom uvođenja visoko prinosnih sorti pšenice i riže u navodnjavanoj poljoprivredi. Ovi uspjesi počivali su na inovacijama od kojih su svi farmeri imali koristi, uniformnim uvjetima za uzgoj, striktnim menadžmentom savjetodavnih službi i dostupnosti potrebnih inputa: kombinacija koja je u početku uspješno korištena u Turskoj, projektima Svjetske banke za proizvodnju pamuka u nizinaama Seyhana itd. Izraelski konzultant Daniel Benor razvio je Trening and Visit sistem na osnovu toga i povezao ga sa Indijom i sa Zelenom revolucijom i novim visoko prinosnim sortama koje su omogućile povećanje proizvodnje u adekvatnim uvjetima.

U financiranju i promociji savjetodavnog rada, Svjetska banka vidjela je novo polje za akciju otvarajući prostor za dostizanje javno proklamiranih ciljeva ubrzanja ekonomskog rasta i smanjenja apsolutnog siromaštva. Robert McNamara, ondašnji predsjednik Svjetske banke, u predgovoru prvog izdanja u vezi T&V sistema rekao je da su troškovi ovog sistema relativno mali, rezultati se već vide a farmeri stječu samopouzdanje i zadovoljstvo u svom radu. Sistem također doprinosi investiranju u poljoprivredu uviđajući njene potencijale ((Benor & Harrison,1977).

T&V sistem je ozbiljno utjecao na savjetodavnu praksu i internacionalnu debatu u svezi poljoprivrednog savjetodavstva. Ovaj sistem je prvobitno razvijan za navodnjavane površine što znači uglavnom uniformne proizvodne sisteme u kojima je zemlja obrađivana tokom cijele godine. Visoko prinosni usjevi su uzgajani u povoljnim uvjetima, uz pomoć relativno razvijene infrastrukture (marketing kanala, komunikacije, transporta itd). Ovo su, međutim, uvjeti koji ni danas ne postoje u Africi ili u velikoj mjeri u Aziji i Latinskoj Americi. Transfer T&V sistema na

nenavodnjavana područja gdje dominiraju fundamentalno drugačiji proizvodni sistemi i , još važnije, gdje lokalni uvjeti ekstremno variraju, rezultirao je velikim komplikacijama i neuspjesima. Ovaj T&V sistem je uveden u velikoj mjeri širom svijeta najvišezbog činjenice da je potpuno financiran od onoga što se vidjelo kao “lako dobiven novac” od Svjetske banke i koji je dugo godina bio dobrodošao vladama i službenicima koji su ga dobivali; on je stvorio i osigurao radna mjesta i mogućnosti za promociju i napredovanje,osigurao je motore, automobile, gorivo. Tko bi ovome odolio, čak i da projekti nisu donosili rezultate? Ono što doprinosi uspjehu je nešto što se uglavnom interno može odrediti. Pisani izvještaji se lako mogu srediti da prikazuju dobre strane projekata i uspješno savjetodavstvo se uvijek može simulirati čak i za vrijeme posjete evaluatora. Ali tako se nije moglo dovijeka.Programi strukturnog prilagođavanja odzvonili su eri T&V sistema. Ozbiljno kresanjeproračuna rezultiralo je u nemobilnosti savjetodavaca, zanemarivanju infrastrukture i čak i nezaposlenosti i vodilo je kompletnom slomu mnogih savjetodavnih sistema širom sveta. Ali čak i danas, duh T&V sistema i dalje progoni farmere kao i način razmišljanja mnogih savjetodavaca i rad pod novim paradigmama i principima će uvijek biti obilježen prethodnim iskustvima iz T&V sistema.

Osnovni pristup Training & Visit sistema bio je transfer tehnologije („TOT“), pri čemu je „lanac komandiranja“ bio klasični top-down pristup, od menadžmenta savjetodavne službe, koji su određivali koje će se tehnologije, u kojoj oblasti poljoprivredne proizvodnje, na koji način, putom kojih „poruka“, kojim tempom dalje širiti na ostale u nižim slojevima ove hijerarhije, sve do seljaka/farmera. Osnovne premise ovakvog sistema bile su da seljake/farmere treba neko naučiti kako primijeniti nove tehnologije, pri čemu je taj zadatak bio namijenjen terenskim, seoskim savjetodavcima/ - kontakt farmerima koji su trebali biti sistematski obučavani - (u)trenirani za te zadatke. Transfer nove tehnologije bio je od istraživačkih instituta, preko specijalista u određenim oblastima poljoprivrede („SMS Subject Matter Specialists“), koji su potom obučavali „kontakt farmere“ na što jednostavniji način, u cilju lakšeg prihvaćanja inovacija od strane ostalih seljaka/farmera. U dogovorenim terminima,SMS savjetodavci bi ih posjećivali i prenosili im nova znanja i nove zadatke. Kontakt farmeri - seoski savjetodavci bili su odabrani seljaci/farmeri od kojih se očekivalo da prenesu nova znanja i informacije na svoje susjede (koji su imali slične probleme u poljoprivrednoj proizvodnji). U osnovi, ovaj sistem se gradio na difuzionističkim idejama da pojedini „odabrani“ seljaci/farmeri („zvijezde“) svoje novo znanje dalje (horizontalno) „difuzioniraju“ na ostale seljake/farmere. Metode koje su se koristile, bile su grupni sastanci i diskusije s kontakt farmerima, kao i seminari za njih i za ostale farmere. Nakon toga, provodile su se demonstracije na farmama i „dani polja“, koji su privlačili i ostale seljake/farmere.

Korisnost i efekti T&V modela su kontraverzno diskutirani. Kao pozitivni efekti,navode se povećanje prinosa i povećanje interesiranja seljaka/farmera za savjetodavnom uslugom. Kritike su međutim, prevladavale:

T&V sistem se primjenjivao u veoma različitim agroekološkim uvjetima. Standardizirana tehnička rješenja nisu bila adekvatna za rješavanje mnoštva različitih

problema i nisu odgovarala potrebama seljaka/farmera. Iako je javno proklamirana potreba da se izvrše adaptacije tehnologija na lokalne agroekološke (i druge) uvjete, u već formiranom nefleksibilnom sistemu, to naprosto nije bilo moguće.

širenje novih tehnologija bilo je top-down karaktera, kao uostalom i postavka čitavog sistema koji je potpuno zanemario značaj lokalno specifičnog, tradicionalnog znanja („indigenous knowledge“). Stoga je veza između poljoprivrednih istraživača, savjetodavaca i seljaka/farmera, bila klasična top-down, odozgo na dole. Istraživači su„stvarali“ nove tehnologije, one su se širile preko savjetodavaca, a farmeri su morali prihvatiti i koristiti te tehnologije. Ova pretpostavka je bila pogrešna s mnogo aspekata.

Evaluacija Svjetske Banke (1999.god.) je pokazala da je postojala „nepodudarnost između onoga što su seljaci/farmeri željeli dobiti (savjet ili demonstraciju, praktični prikaz) i onoga što su, ustvari, dobivali (najjednostavnije agronomske poruke/uputstva),

kao i u metodologiji koju su seljaci/farmeri željeli (demonstracije), a savjetodavci prakticirali (kućne posjete). Participacija seljaka/farmera bila je onemogućena i njihova uloga se svela samo na pasivne primatelje informacija“(World Bank 1999.)

T&V sistem je podrazumijevao velike financijske troškove i nije bio financijski održiv na duži period. Direktni troškovi su bili veliki, pogotovo tamo gdje je trebalo obučiti veliki broj savjetodavaca. Ali i u drugim slučajevima, troškovi T&V su bili veći, nego kod drugih modela organizacije savjetodavstva pa je kod većine zemalja financiranje ovog sistema bilo naprosto nemoguće nakon ukidanja donatorskih sredstava.

koncept „terenskih/kontakt farmera“ - koji je podrazumijevao dvostupanjski tok informacija, od savjetodavca do kontakt farmera/terenskog savjetodavca, i od kontakt farmera do ostalih farmera - je najčešće bio neuspješan. „Savjetodavci su okrivljavani da su izabrali „pogrešne“ kontakt farmere, ali korijen problema je ustvari bio u čisto tehničkoj filozofiji T&V sistema. Svi drugi aspekti poput komunikacionih vještina, sposobnosti za rukovođenje i organizacione sposobnosti, bile su zanemarene. U praksi, T&V je bio top-down pristup... sa malo mjesta za participaciju, inicijativu, kritički „feedback“ i (samo)evaluaciju. Karakteristika lokalne prakse bila je rigidnost, prije nego fleksibilnost. Isto tako, standardizirane poruke su često bile irelevantne za lokalne usjeve... ostavljajući iza sebe nezainteresirane farmere i demotivirane savjetodavce.“1

Novi trend: participacija ciljnih grupa i privatizacija

Logičan zaključak koji se iz ovog mora izvući jeste da se moramo potruditi da promatramo situaciju očima onoga tko traži savjet. To je također lekcija koja je naučena od uspješnih savjetodavnih službi – službi koje, ukoliko je potrebno, mogu svoju uslugu prodati klijentima na principu nadoknade troškova. Dijalog, participacija, orijentacija na klijenta, “farmeri prvi i posljednji” i vrednovanje lokalnog, tradicionalnog znanja, postali su novi ključni koncepti.

Čak i tamo gdje se sadržaj savjetodavnih programa činio adekvatnim, iskustvo je često pokazalo da su oni rijetko usvajani. U slučajevima gdje oni jesu usvojeni, to nije bilo od strane onih koji su predstavljali ciljnu grupu. Dugo vremena, nedovoljan efekt pripisivan je neznanju farmera-ciljnih grupa, kulturnom otporu,odbijanju razvoja, fatalizmu itd.

Ukoliko želimo da se nova praksa uvede ili da se neka rješenja primjene, moramo prilagoditi sadržaje savjetodavnih programa (a to uključuje inovacije) na situaciju u kojoj se nalaze farmeri kojih se to tiče. To znači osigurati da ona rješavaju njihove probleme, idu u susret njihovim potrebama i ne nadilaze postojeće resurse. Najbolji način da se to postigne jeste da se nova praksa i nova rješenja razvijaju zajedno sa korisnicima – farmerima.Participativni tehnološki razvoj i dijalog između istraživača i farmera je novo ime ove igre.

Potreba za dvosmjernom komunikacijom postala je već uobičajena stvar u današnjimdebatama koje dominiraju razvojnom politikom. Ipak, praktično savjetodavstvo na terenu ostaje u velikoj mjeri neadekvatno po ovom pitanju, jer osluškivanje potreba, adaptacija na pogled na svijet partnera s kojim radimo i vođenje istinskog dijaloga, zahtijeva rad i energiju.

Uskoro ćete otkriti da ne postoje dva susjeda koji su u istoj poziciji. Individualnisavjetodavni rad može biti zamijenjen grupnim ili čak masovnim informiranjem samo ako možemo okupiti ljude sa sposobnim problemima, resursima i potencijalima. Ovo postaje još kompliciranije ako uzmemo u obzir potrebu da se aktivnosti usmjeravaju ka borbi protiv siromaštva i osiguravanju sigurnosti ishrane. Ipak, orijentacija na ciljnu grupu, diferencijacija ciljnih grupa i participacija ciljnih grupa ostaju suštinske za razvojne procese, ukoliko želimo da osiguramo da mjere koje uvodimo budu uspješne i održive.

1 Nagel, U. J., „Alternative approaches to organizing extension“, u Swanson, B.; Bentz, R.; Sofranko, A.

(urednici), „Improving Agricultural Extension-A Reference Manual“, FAO, Rome, 1998, chapter 2.Privatizacija postaje sve važnija, ali pitanje financiranja često ostaje nejasno. Nažalost, privatizacija savjetodavnih službi često je obilježena ad hoc odlukama, često donesenim od strane donatora koji ostavljaju državu bez jasne uloge u procesu pružanja ovakvih usluga.

Perspektiva sa stanovišta sistema znanja

Znanje ciljnih grupa, njihov način razmišljanja i komunikacije i način na koji oni prenose znanja s generacije na generaciju postaje najvažniji faktor u procesu razvoja. Farmeri su također istraživači, učitelji i konzultanti. Mi možemo i moramo učiti od njih prije nego što krenemo da njih učimo i savjetujemo.

Perspektiva sa stanovišta sistema znanja uči nas da znanje nije prijenosna roba. Iako su “ baze znanja” i “ transfer znanja” česti koncepti, oni sugeriraju da se znanje može tretirati kao roba koja se prenosi: čuva (u bazama podataka, npr.), uzima, transportira i postaje svuda dostupno. Ali znanje može da usmjerava djelovanje čovjeka samo ako je ono prihvaćeno i integrirano u nečiju sliku svijeta. Ne postoji način da zaobiđemo činjenicu da je percepcija selektivna i da informaciji – kao što je slučaj –možemo ili ne možemo dati značenje. Značaj i moguća funkcija informacije može se odrediti samo od strane osobe koja je prima; ipak, ništa nije jednostavno primljeno i proslijeđeno dalje. Znanje je ono što imamo, takoreći, “između ušiju”, i ono se samo ne materijalizira; svako od nas ga mora steći učenjem, iskustvom, diskusijom i pokusom.

Samo se informacija može prenijeti, ali da li će ona smanjiti nesigurnost – što znači da li će ona biti od koristi primatelju informacije – to ovisi od njene konverzije u znanje. Što se više informacija ponudi, više od njih je nekorisno, kao plast sijena koji krije iglu. Internet i super načini za informiranje sve više postaju problem, a manje rješenje.

Tradicionalno znanje, zajedno sa onim što se može naučiti od istraživanja i savjetodavstva,mora biti ključ za savjetodavnu službu koja se zasniva na analizi situacije. To se također mora primijeniti na razmjenu znanja u okviru ciljne grupe, pošto „većina farmera dobiva većinu informacija od drugih farmera” (Jiggins et al., 1997). Štoviše, da bi savjetodavstvo bilo uspješno, svi akteri i institucije u razvojnom procesu moraju se promatrati kao cjelina i kao sistem. Pristup sa stanovišta sistema znanja je, prema tome, zasnovan na principu da potencijal za budući rast i razvoj, naročito u poljoprivredi, leži u boljem korištenju lokalnog znanja, prvenstveno koristeći sinergije, sa uspješnijom koordinacijom i komunikacijom među svim grupama koje su uključene preko mreža i dijaloga.

Znanje je moć, pa prema tome, sistemi znanja se ne mogu prenositi na uobičajen način; umjesto toga, svako gleda tamo gdje se osobni benifiti (koristi) mogu prizvati. Komunikacija je strateški proces, kako nas upozoravaju istraživanja sociologa poljoprivrede i razvoja (npr.. Bierschenk, 1988). Ali Matthias CLAUDIUS mora da je to već znao kada je napisao da “ne treba da kažemo sve što znamo. Ali moramo da znamo sve što kažemo”. Završit ćemo sa ovim savjetom.LiteraturaALBRECHT, H. ET AL. 1964: Probleme der Beratung. Abhandlung aus dem Institut fürlandwirtschaftliche Beratung, Vol. 26., Eugen Ulmer, Stuttgart.ALBRECHT, H. ET AL. 1987/88: Landwirtschaftliche Beratung, Vols. l and 2. TZ-Verlag, Rossdorf.ALBRECHT, H., 1990: Einsichten und Erfahrungen mit dem "Training and Visit''-Ansatz derWeltbank. In: Berichte über Landwirtschaft., 68. pp. 382-392.BAUER, E., 1995: Beratung in der Entwicklungszusammenarbeit. Empirische Analyseerfolgversprechender Vorgehensweisen und wiederkehrender Probleme zur Begründung vonVerbesserungsvorschlägen. Margraf, Weikersheirn.

BENOR, D., J.Q. HARRISON, 1977: Agricultural Extension. The Training and Visit System. WorldBank, Washington D.C.

BIERSCHENK, T., 1988: Entwicklungshilfeprojekte als Verhandlungsfelder strategischer Gruppen.Berlin

BOLLIGER, E. et al. 1990: Landwirtschaftliche Beratung. Ein Leitfaden für Beraterinnen undBerater im ländlichen Raum. Landwirtschaftliche Beratungszentrale, Lindau, Switzerland.

FEIL, P., 1994: Endogene Neuerungsverbreitung als Teil des sozio-kulturellen Wandels. EineAnalyse der kleinbäuerlichen Lebenswelt in zwei Dörfern im Südbenin. Margraf, Weikersheim.

HOFFMANN, V. (ed.), 1992: Beratung als Lebenshilfe. Humane Konzepte für eine ländlicheEntwicklung. Margraf, Weikersheim.

JIGGINS, J. et al. 1997: Inaugural Lecture: Science, Society and Survival. Uppsala.

LEEUWIS, C., 2003: Communication for Rural Innovations. Rethinking Agricultural Extension.Third Edition. Blackwell. FGB: 5304.

MORSS, E. et al. 1985: Implementing Rural Development Projects. Lessons from AID and WorldBank Experiences. Westview Press, Boulder, Colorado.

NAGEL, U. J., „Alternative approaches to organizing extension“, u Swanson, B.; Bentz, R.;Sofranko, A. (urednici), „Improving Agricultural Extension-A Reference Manual“, FAO, Rome,1998, chapter 2.

RIVERA,W., D. GUSTAFSON, 1991: Agriculture Extension: World-wide Institutional Evolution andForces for Change. Eisevier, Amsterdam, London, New York, Tokyo.

RÖLING, N., 1988: Extension Science. Information Systems in Agricultural Development.Cambridge University Press, Cambridge, UK.

VON DER LÜHE, N., 1996: Landwirtschaftliche Beratung oder Tauschhandel? Zur Funktionsweisedes T&V-Beratungssystems in den CARDER Atlantique und Borgou, Republik Benin. MargrafVerlag, Weikersheim.

World Bank Operations Evaluation Department, “Agricultural Extension - The Kenya Experience”,u Précis, World Bank OED, No. 198, 1999

2)Što je savjetodavni rad?

Osvrt na neke od važnijih aspekata savjetodavnog rada

Savjetodavni rad je duhovna-mentalna pomoć pri rješavanju problema...

Uvid u strukturu i povezanost problema usmjerava njihovo djelovanje i pruža im orijentaciju U partnerskim odnosima savjetodavac radi isključivo u skladu s interesima i blagostanjem svog klijenta. Klijent ima potpunu odgovornost i slobodu da sam odlučuje i on sam snosi odgovornost za posljedice svog djelovanja.

Što je savjetodavni rad? proces u kojem savjetodavac pokušava motivirati i osposobiti svog partnera na takvo djelovanje, koje je odgovarajuće da se riješe njihovi akutni problemi.

Što je problem? Uvid! Ne savjet!Kvaliteta savjetodavnog rada

Osnovne greške u savjetodavnom radu

Cilj: klijenti koji su sposobni i motivirani da sami rješavaju svoje probleme.Elementi:Svijest Farmeri/klijenti su svjesni situacije u kojoj se nalazeUvid Farmeri/klijenti znaju uzroke problema i odnose

uzrok-posljedicaZnanje Tehničko znanje i potrebne vještine. vještine menadžmenta

(gdje dobiti dodatne informacije? Gdje nabaviti potrebna sredstva?Strategija da se izbjegnu problemi u budućnosti)

Motivacija klijenti su spremni da se mijenjajuSmjer+ Orijentacija Klijenti znaju, gdje da počnu, kako da nastave i gdje žele biti

Savjetodavni rad nije isto što i ... propaganda, reklama, odnosi sa javnošću, odnosi sa klijentima podizanje svijesti, savjet dan putom masovne komunikacije obrazovanje (odraslih), trening političko lobiranje istraživanje, promocija i pomoć u razvoju direktno servisiranje terapija

Međutim, razgraničenja nisu tako oštra i u svijetu savjetodavstva može se naći da:

„savjetodavci“skoro uvijek rade mnogo više od čisto savjetodavnog posla Informiranje i edukacija je skoro uvijek dio profesionalnih aktivnosti Odnosi sa javnošću i kampanje za podizanje svijesti sve više dobivaju na značaju Direktno servisiranje sve više dobiva na značaju u privatnim savjetodavnim službama

To ne predstavlja problem, sve dok se klijenti sa time slažu i dok to služi njima i njima i njihovom dobru

Izbor spomenute definicije uslijedio je iz dva osnovna razloga:

1. Uvida, da uspješan savjetodavni rad na duge staze može biti uspješan samo na ovaj način

2. Vrijednosno stanovište: ljudsko etičko stanovište

Što je problem?

PROBLEM = proturječnost između jeste i treba biti, kojane može biti razriješena na rutinski (šablonski) način.

Kada se pojavljuju problemi?

Ukoliko osoba. Pokušava dostići nekoliko ciljeva istovremeno,koji nisu kompatibilni jer isključuju jedan

drugoga, Ne zna kako dostići određeni cilj Nema uvid u sve mogućnosti i njihove potencijalne posljedice

nedostatak (ne imati) uvida kao jedno od ključnih pitanja

„Davanje savjeta je nezgodna stvar, reče Goethe, i ako ste nekada vidjeli kako najinteligentnije stvari ne uspijevaju i najapsurdnije često vode ka uspjehu (happy end-u), onda čovjek prestane željeti davati nekome savjete. U suštini to predstavlja ograničenost onoga tko traži savjet i aroganciju onoga tko savjet daje“.(Eckermann, Razgovori sa Goethe-om,13. 2. 1831)

Onaj tko je stekao potpuni uvid, nema potrebe za savjetom!Onaj tko pita za savjet, pokazuje da se i dalje osjeća nesigurno!

Onaj tko je stekao potpuni uvid, nema potrebe za savjetom....…,a da bi se stekao potpuni uvid u neku („problematičnu”) situaciju potrebno je da i savjetodavac i farmer raspolažu svim relevantnim podacima u svezi sa određenom situacijom -problemom na obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu“prikupljanje podataka je praktično osnova svakog savjetodavnog rada. Savjetodavac, ali i klijent trebaju prikupljati i analizirati potrebne podatke, da bi definirali ciljeve i da bi mogli odrediti uzroke nekog problema”

(Gordon and Ronald Lippitt(1995). Savjetodavstvo kao proces: što savjetodavci i njihovi klijenti trebaju znati. Rosenberger Fachverlagerlag.

Struktura nepostojanja/ne imanja uvidaŠto je problem?Uvid! Ne savjet!

Tko sam ja?Što ja želim?

U kakvoj se situaciji nalazim?

Što je problem?Uvid! Ne savjet!

Koji bi se faktori mogli promijeniti?Koje djelovanje će me voditi do cilja?

Kakav je input i utjecaj različitih opcija?Rizik?

Što je problem?Uvid! Ne savjet!

Čemu vrijedi težiti?Što se može realizirati?

Konflikti među ciljevima?Kako izgledaju različite opcije i njihove posljedice?

Jeste? Djelovanje Treba biti

Jeste? ???????? Treba biti

Jeste? ????????

Struktura nepostojanja/ne imanja uvidaŠto je problem?Uvid! Ne savjet!

Ukoliko dostignem cilj:Tko/što ću ja biti/postati?

-Što ću tada željeti?-Što će biti moj sljedeći cilj?

Zato....... Strukture jednostavnog problema imaju samo jedan znak pitanja,...

ali....... Najčešće iz iskustva znamo da su problemi mnogo složeniji i uvid nam generalno nedostaje!

Što je problem?Uvid! Ne savjet! ?? ?? ??

Faze za sistematsko rješavanje problema (Hoffman, V. Odsjek za komunikacije isavjetodavstvo. Univerzitet u Hohenheimu. Njemačka)

Uvidu problem pomoću faza za sistematsko rješavanje problema: SHEMA

Percepcija problema Naprijed, ukoliko je moguće; ukoliko nije, onda povratak na prethodnu fazu Ukoliko je evaluacija rezultata negativna, početi iznova Analiza uzroka iDefiniranje problema. Traganje za rješenjima Izbor između alternativa IdentifikacijaRezultata Evaluacija rezultata Opis početne situacije Evaluacija Situacijska analiza PlaniranjePrograma Implementacija Preispitivanje percepcije Određivanje cilja Implementacija rješenja

Jeste? Djelovanje

Jeste Djelovanje Treba biti

?????????

?????????

Kvaliteta savjetodavnog rada:

=kvaliteta tehničke informacije x kvaliteta metodološkoga pristupa

Kvaliteta savjetodavnog rada:

Dobar savjetodavac posjeduje.....1. Osnovne sklonosti + stav 2. Kompetentnost po pitanju metoda3. Stručna kompetentnost4. Organizaciona kompetentnost5. Refleksija & Trening

Osnova:

Adekvatno razumijevanje savjetodavstvaTo je proces pri kome savjetodavac pokušava da motivira i osposobi svoga partnera na takvo djelovanje, koje je odgovarajuće da bi se riješili njegovi akutni problemi.

..„zrela osoba“i. Dovoljno zrela ličnost kao preduvjet za adekvatno ponašanje i pružanje

savjetodavne pomoći•ii. Empatija usprkos različitim ulogama, kao i fleksibilnost ulogaiii. Visoka tolerantnost po pitanju različitosti ljudi (karaktera),problema,

specifičnih uvjeta u kojima se odvija savjetodavni rad

„specifični“stavovi

1. stup:stručna kompetentnost

Zahtjevi:„vjerodostojan i pouzdan u stručnim pitanjima“

Savjetodavac mora: Poznavati struku, ali i biti sposoban da problem koji postoji poveže i sagleda u

cjelokupnom kontekstu gospodarstva,domaćinstva, općih uvjeta privređivanja itd. Prepoznati problem Zna koja su prava i adekvatna rješenja za različite problem Poznaje prednosti i mane, kao i moguće rizike koji su povezani s različitim

alternativama Zna kako primijeniti rješenje Odgovoran je za tehničku pouzdanost informacija koje daje– Odgovoran je za pouzdanost i održivost razvijenih rješenja (tehnički, ekonomski,

socijalno i ekološki)

2. stup:kompetentnost po pitanju metoda

Komunikacija

Odgovarajuće forme komunikacije za Prikupljanje, obradu i tumačenje informacija; Prezentaciju i transfer informacija Savjetodavne razgovore Rad sa grupama farmera

Odabir i korištenje odgovarajućih medija i sredstava za komunikaciju sa klijentima, kolegama i pretpostavljenima•

Strukturirane sistematične, postupanje procedure koje su adekvatne situaciji u kojoj se klijent nalazi, njegovim osjećanjima i razumijevanju;

posjedovanje osnovnih stavova: akceptiranja, empatije i vjerodostojnosti Ospobljenost za opažanje i dijagnozu Vladanje odgovarajućim strategijama i metodama komunikacije

3. stup: organizaciona kompetentnost

Preduvjeti:

Savjetodavac je oslobođen osobnih i tuđih interesa u savjetodavnom radu Ne zadržava hijerarhijsku poziciju u odnosu na farmera-klijenta

Zahtjevi: Planiranje savjetodavnog rada i aktivnosti• Prikupljanje relevantnih podataka u vezi gospodarstva/farmera -klijenta Optimiziranje samo-organizacije(osobni plan rada, način njegovog ispunjavanja/ured

menadžment, bilježenje i prikupljanje podataka potrebnih za savjetodavni rad, izvještavanje ...)

4. Krov:Refleksija+ osobni razvoj

Refleksija..... Samostalno s farmerima-klijentima Sa kolegama

NadzorTrening

U vezi stručnih pitanja U vezi metoda savjetodavnog rada

Zahtjevi za savjetodavce

Metodološki zahtjevi u osobnoj komunikaciji Metodološki zahtjevi u procesu rješavanja problema i promjene ponašanja Metodološki zahtjevi u toku cjelokupnog savjetodavnog procesa

Zahtjevi u svezi s kvalitetom savjetodavnog rada, a naročito one metodološke i osobne prirode, sve više dobivaju na značaju, ukoliko je rad više savjetodavne prirode, a manje informiranje farmera-klijenta.

VAŽNO: Nitko se ne rađa sa svim potrebnim kvalifikacijama. One se moraju naučiti i u praksi uvježbavati.

Metodološki zahtjevi u osobnoj komunikaciji

Indirektno (na klijenta orijentirano) savjetovanjeAktivno slušanje, potvrđivanje,verbalizacija emocija, postavljanje dobrih pitanja, davanje povratnih informacija bez osobnih vrijednosnih ra(o)suđivanja.Sistemsko razumijevanje i intervencije. Promatrati i razumjeti klijenta u njegovom socijalnom okruženju i mreži odnosa, razmatrati međuutjecaje i razvijati tome adekvatne intervencije.

Metodološki zahtjevi u procesu rješavanja problema i promjene ponašanja

Rad na promociji uvida farmera-klijenta da razumije percepciju problema da zajedno razrade rješenja problema da se predstave/razjasne posljedice određenih rješenja (potrebna promjena

ponašanja) jačanje ne samo poticajnih faktora za promjenu određenog ponašanja kod farmera,

veći utjecaj na slabljenje ograničavajućih faktora – faktora koji predstavljaju prepreku za promjenu određene loše prakse u radu i ponašanju farmera

“ispratiti”implementaciju rješenja i podržati farmera u konfliktima koji mogu nastupiti nakon odlučivanja

Metodološki zahtjevi u toku cjelokupnog savjetodavnog procesa

Reflektirati vlastitu ulogu i evaluirati savjetodavni proces

Evaluacija ex-ante(očekivani utjecaj u vremenu) Priprema sastanaka Pravljenje bilježaka tokom sastanka Razmjena iskustava u među savjetodavcima, diskutiranje različitih slučajeva i kontrola

Što dobar savjetodavac izbjegava?

Primjenu bilo kakve vrste manipulacije , kao npr.o „Skrivena igra“, o skrivena agenda/plano Sugestivnosto Retorika, o deklamiranjeo Paradiranje i impresivne tehnikeo Fraze

Moralno vrednovanje o Procjenjivanje,o pohvale,o prigovaranjeo Preuzimanje tuđih ulogao Opominjanje,o ukor

Pitanje ponosa: o Sofizam,o pametovanje (ja, kao savjetodavac, sve znam ?????????)o Preuranjeno i brzo zaključivanjeo Uvjeravanjeo Konačni savjeti

Umjesto zaključka... U kontekstu prethodno rečenog, za uspješan savjetodavni rad, između ostalog,

potrebno je:o Adekvatno razumijevanje toga što savjetodavstvo zaista jeste i na čemu

se ono zasnivao Refleksija vlastite pozicije u savjetodavnom procesuo Razumijevanje pozicije farmera, njegovih potreba i toga kako on percipira

problem s kojim se suočava (da li on ima potpuni uvid.....a...da li mi (savjetodavci) imamo potpuni uvid???)

o Razumijevanje konteksta u kome se savjetodavni rad odvija i spremnost na težak, požrtvovan i veoma zahtjevan rad koju nosi uloga savjetodavca

o ... a ponekad i nezahvalan zadatak da nekoga savjetujemo

3)Osnovne orijentacije u savjetodavstvu

Već preko 50 godina, Odsjek savjetodavstvo i komunikaciju Univerziteta u Hohenheimu, Njemačka, bavi se različitim aspektima savjetodavstva u svijetu. Razumijevanje savjetodavstva u različitim dijelovima svijeta mijenjalo se tijekom vremena. Ovdje ćemo predstaviti naše razumijevanje savjetodavstva, koje se zasniva na procjeni individue (osobe) i percepciji problema koja je ovisna od same situacije i potencijala individue. Vjerujemo da savjetodavstvo daje značajan doprinos naporima ruralne populacije u unaprjeđenju svog života i rada na selu, kako individualno tako i u kolektivnom djelovanju i u dostizanju napretka u njihovim životima.

3.1 Savjetodavstvo u ruralnom razvoju

Povećanje proizvodnje hrane, stimulacija ekonomskog rasta, povećanje blagostanja farmera i njihovih obitelji kao i ruralne populacije, smanjenje siromaštva i društvenih nejednakosti, održivo korištenje prirodnih resursa i participativni razvoj, sumirani u Milenijskim razvojnim ciljevima, su svi državni ciljevi kojima agrarna politika i politika u savjetodavstvu može dati značajan doprinos. Tako se savjetodavstvo i njegova uloga i funkcija moraju promatrati u svezi sa socio-ekonomskom situacijom u određenom društvu, pozicijom različitih grupa stanovništva i državnom politikom koju je određeno društvo usvojila za (ruralni) razvoj i naročito za agrarni razvoj.

Slijedeći Mosher-ovu klasifikaciju iz 1966., koja nas upućuje na dodatne i osnovne elemente za agrarni razvoj, mi možemo ovu listu uvećati i formulirati elemente koji pospješuju Ruralni razvoj (vidi sliku 1.). Ovi osnovni elementi moraju postojati. Ako neki od njih nedostaje ili nije adekvatan, cijeli razvojni proces se može zaustaviti ili može biti onemogućen.

Dodatni (pospješujući) elementi (accelerators) su dodatni faktori koji pomažu i unaprjeđuju razvojne procese da anticipiraju i izbjegavaju probleme ili da minimiziraju negativne efekte razvoja određenih kategorija aktera u ruralnom razvoju.

Savjetodavstvo je klasificirano kao dodatni element (akcelerator) za ruralni razvoj. Sigurnost ishrane u zemljama u razvoju je čest problem za ruralni razvoj jer veliki udio stanovništva ovisi od poljoprivrede da bi preživio. Sigurnost prehrane u gradovima i sudbina prirodnih resursa ovisi od njihovog rada. Tako, pomažući da se unaprijedi poljoprivreda i prinosi, poljoprivredno savjetodavsto može biti moćan instrument za osobni razvoj i organizaciju života na razini lokalne zajednice.

Ono što razvojni ciljevi posebno naglašavaju je da savjetodavstvo mora biti dostupno i korisno za najsiromašnije i također mora služiti svim farmerima, uključujući i žene i mlade na selu. Dodatne promjene, kao što je decentralizacija, globalizacija i liberalizacija tržišta, sigurnost ishrane stanovništva i menadžment u lancu prehrane, održivost eko sistema i upravljanje prirodnim resursima, menadžment znanjem, privatizacija i demokratizacija – sve su to izazovi za ruralnu populaciju kao i za organizacije koje pružaju pomoć u razvoju.

Slika 1: Elementi ruralnog razvoja: osnovni („essentials“) i dodatni/koji pospješuju(„accelerators“)

Osnovni elementi za ruralni razvoj -„essentials“

Dodatni elementi koji pospješuju ruralnirazvoj - „accelerators“

.. jasna politika ruralnog razvoja .. osnovno obrazovanje .. „demokracija „i mir .. zdravstvene službe .. pravna sigurnost .. mogućnosti kreditiranja .. razvoj poljoprivrede koji uključuje: .. ruralno tržište za poljoprivredne

proizvode(koje uključuje postojanje potražnje za proizvodima sa farmi na lokalnom,nacionalnom, regionalnom i međunarodnom tržištu; marketing sistem; povjerenje farmera u marketing sistem

nove tehnologije zarad povećanja proizvodnje

.. mogućnost nabavke inputa i opreme na lokalnom razini

savjetodavne službe edukacija i trening promocija koncepta „samo-pomoći“ .rad na razvoju lokalne zajednice

(„community development work“) razvoj poljoprivrede koji uključuje: .. postojanje subvencija .. očuvanje, poboljšavanje i širenje poljoprivrednog zemljišta .. farmerska udruženja (zadruge,

asocijacije, grupe farmera)

3.2. Savjetodavna filozofija

Ako uzmemo u obzir izazove, resurse i probleme u ruralnom razvoju i ulogu kojusavjetodavne službe mogu imati, mora postojati konstruktivna i pozitivna osnova na kojoj bi se savjetodavne službe mogle uspostavljati. Naredno poglavlje opisuje filozofiju jednog ohrabrujućeg pristupa da se pomogne ljudima u njihovim razvojnim ambicijama, različitim akterima koji su uključeni u savjetodavni rad, njihove uloge i odgovornosti.

3.3. Definicija savjetodavstva

Pojam savjetodavstva je poznat skoro svima, prihvaćen od mnogih ljudi, ali isto tako veoma često odbacivan iz različitih razloga: nerazumijevanje njegovog značenja, loša iskustva sa savjetodavnom službom i savjetodavcima, neadekvatan sadržaj savjetodavstva i prema tome nedostatak učinaka organizatorima i donatorima itd.

Generalno promatrajući, savjetodavstvo je u svezi s dostavljanjem informacija ljudima i pomoći da procjene veliku količinu informacija koje su im dostupne u cilju pronalaženja rješenja. Prema tome, savjetodavstvo pokušava razviti ljudske resurse. Ono stavlja osobu – čovjeka u centar svojih aktivnosti. Mi definiramo savjetodavstvo kao:

„ Savjetodavstvo je proces u kome savjetodavac pokušava da kroz duhovnu pomoć motivira i osposobi svoga partnera (klijenta) za određeno ponašanje koje je odgovarajuće da bi se riješili njegovi akutni problemi. Klijenti tada dobivaju bolji uvid u međusobnu povezanost problema i prepoznaju raspoloživa alternativna rješenja. Kroz to oni su stimulirani i upućeni na ponašanje koje vodi ka rješavanju problema. Na taj se način (kroz savjetodavni rad) ljudski resursi „oslobađaju“ i bolje iskorištavaju. Pri tome je važno da veza između savjetodavca i njegovog partnera (kojega savjetuje) bude ravnopravna i da savjetodavac bude posvećen radu u korist klijenta/partnera. Pri tome,

jako je važno da se očuva sloboda odlučivanja i osobna odgovornost klijenta/partnera, jer on mora snositi krajnju odgovornost za posljedice svog djelovanja.“

ALBRECHT 1989, 33-34.

Sumirano, savjetodavstvo se može promatrati kao proces kroz koji savjetodavac želi motivirati i osposobiti klijenta da riješi svoje urgentne probleme. (slika 2).

Slika 2: Definicija savjetodavstva

Cilj savjetodavstva: motivirati i osposobiti klijenta da riješi svoje urgentne problemeSredstva: Nematerijalna ili obrazovna pomoć:

-motivirati-slušati-diskutirati-strukturirati i restrukturirati-informiratiU tom smislu, savjetodatvstvo ne mora implementirati rješenja, već prije podržati klijenta u traženju rješenja.

Odnosi: Što je moguće više ravnopravni.Savjetodavac je posvećen raditi u korist svog klijenta. Klijent donosi odluke sam jer on mora da živi sa njihovim posljedicama.Savjetodavac je odgovoran za kvalitetu svojih savjeta i adekvatnost metoda koje koristi.

Iz ove definicije možemo vidjeti da je savjetodavstvo široko polje i da savjetodavci moraju imati brojne vještine i znanja: pored dobrog znanja u vezi tehničkih (stručnih) aspekata onoga što klijenta interesira, oni moraju znati i biti osposobljeni u metodologiji savjetodavnog rada. Ali konačna odluka u kojoj mjeri je savjetodavni sadržaj koristan, leži na klijentima. Čini nam se da je ključni smisao imati pozitivan stav prema klijentima: međusobno poštovanje, promatrati klijenta kao ravnopravnog partnera i , generalno govoreći, biti iskren.

Slika 3: Karakteristike savjetodavnog pristupa usmjerenog na samopomoć

1. Ciljevi trebaju biti jasni, transparentni i kompatibilni s definicijom savjetodavstva. Savjetodavac ne smije imati dvostruke uloge. Savjetodavstvo i monitoring (kontrola) predstavljaju dva odvojena procesa koja zahtijevaju veoma različite pristupe.

2. Savjetodavni pristup fokusira se na klijenta. Ovo znači da se oni uključuju u planiranje, monitoring i evaluaciju savjetodavnih aktivnosti.

3. Osnovni cilj je usvajanje pristupa koji naglašava proces, sa svakim korakom u tom procesu koji je ispraćen adekvatnim monitoringom podataka (određenih pokazatelja). U praksi to znači da savjetodavna organizacija mora surađivati s ciljnom grupom fokusirajući se na njihove probleme i zajedno s njima tražiti alternativna rješenja za te probleme. Alternative mogu biti prevedene u savjetodavni sadržaj.

4. Izbor odgovarajućih metoda i instrumenata treba biti u skladu s prirodom organizacije, sposobnostima osoblja i dostupnosti lokalnih resursa.

5. Homogenost ciljne grupe u vezi njihovih problema i situacije, osigurava potencijal za grupni savjetodavni rad.

6. U radu bi se trebala naglasiti politika i legalni okviri.7. Bez tehnologije koja bi se ponudila, male su šanse da savjetodavni programi imaju

utjecaja na proizvodnju.Izvor: prilagođeno iz LAMERS ET AL. 1999, 1.

Poljoprivredno savjetodavstvo razmatra situaciju i potrebe klijenata prije definiranja cilja savjetodavnog procesa. Skoro sve zemlje imaju povijest zajedničkih aktivnosti na razini lokalne zajednice i bliske obiteljske veze i veze između članova lokalne zajednice. To opravdava savjetodavni pristup koji je baziran na participativnim savjetodavnim konceptima i metodama; principima samopomoći i korištenja lokalnih raspoloživih resursa. Ovaj savjetodavni pristup ima brojne karakteristike (vidi sliku 3).

Ključni koncept u ovoj definiciji je “participacija”. Participaciju u savjetodavnom radurazumijevamo kao zajedničko donošenje odluka i djelovanje, od strane klijenata i savjetodavaca iz poljoprivrednih savjetodavnih službi.

3.4.Tko su različiti akteri u poljoprivrednom savjetodavstvu?

Generalno, možemo razlikovati dvije kategorije: s jedne strane, one koji “tražesavjetodavnu uslugu” i, s druge strane, one koji savjetodavnu uslugu pružaju.

a) Klijenti/”oni koji traže savjetodavnu uslugu”

U posljednjih četrdeset godina, ljudi koji su bili podržani od savjetodavne službe nazivali su se “ciljnim grupama” (pošto su bili odabrani za određene intervencije koje su planirane od strane ljudi “sa strane”), „korisnicima” (kao ljudi koji su trebali imati koristi od određenih akcija i mjera) ili jednostavno „siromašnima” (kao razvojni cilj ili prioritet prema kojima su donatori usmjeravali određena sredstva da bi se smanjilo siromaštvo).

Ovi izrazi uglavnom ukazuju na paternalistički stav i pogled na ruralno siromaštvo kao nekoga tko je ovisan od eksternih struktura, bespomoćan i nejak, netko tko nije sposoban uzeti sudbinu u svoje ruke. Mi ovdje pokušavamo izbjeći termine „korisnika”, „ciljnih grupa” itd. Umjesto toga, mi surađujemo s proizvođačima, klijentima, sponzorima i akterima u smislu da prihvaćamo njihove drugačije ciljeve. Ova promjena u terminologiji znači također i promjenu u paradigmi, a koja je u svezi s pitanjem znanja i odgovornosti u savjetodavnom procesu. U tom svjetlu slijedimo definiciju savjetodavstva koja je gore navedena i kojapodrazumijeva: „... oni (klijenti) snose krajnje posljedice svog djelovanja (ponašanja, akcija). Zato je važno da promatramo način života (preživljavanja, stjecanja sredstava za život) različitih grupa i njihov stupanj ranjivosti i prema tome razlikujemo više različitih grupa klijenata.

Ranjivost ljudi i načine stjecanja sredstava za život/preživljavanja (livelihood)

Koncept održivog stjecanja sredstava za život postavlja ljude, naročito siromašne ljude na selu, u centar mreže povezanih utjecaja koji utječu na to kako ti ljudi stvaraju uvjete za stjecanje sredstava za život (preživljavanje) i njihova domaćinstva. Najbliže ovim ljudima koje smo stavili u centar interesiranja, su resursi i sredstva koja oni koriste i kojima oni imaju pristupa. Ovo može uključivati prirodne resurse, tehnologiju, njihove vještine, znanje i kapacitete, njihovo zdravlje, dostupnost obrazovanja, izvorima kredita ili njihove socijalne mreže koje im mogu pružiti podršku. Stupanj u kome oni imaju pristupa ovim resursima pod snažnim je utjecajem konteksta njihove ranjivosti, koji zavisi od trendova (npr. ekonomskih, političkih, tehnoloških), “šokova” (npr. epidemije, prirodne katastrofe, društveni sukobi) i sezonosti (npr. cijene, proizvodnja, mogućnosti za zapošljavanje).Pristup ovim resursima također je pod utjecajem dominantnog društvenog, institucionalnog i političkog okruženja, koje utječe na načine u kojima ljudi kombiniraju i koriste njihova sredstva/resurse da bi postigli određene ciljeve. To su njihove strategije preživljavanja/stjecanja sredstava za život”” (IFAD2).

Ljudi – osobe i domaćinstva – razvijaju različite strategije preživljavanja uzimajući uobzir kontekst njihove ranjivosti. Ove strategije utječu značajno na njihov stav premasavjetodavstvu i naročito prema novim tehnologijama. Ako farmeri ne prihvate novetehnologije, to je zato što oni na određen način promatraju svoje resurse, potencijalne benifite (koristi) i rizike itd. – a ne zato što su oni glupi, neobrazovani ili nevoljni za tako nešto.

http://www.ifad.org/sla/about/index.htm, visited 30/9/2005

Tipovi klijenata u savjetodavstvu

U realnom životu, klijenti obično nisu homogena masa, već se sastoje od različitih vrsta različitih grupa. Klijenti nisu samo farmeri. U poljoprivrednom savjetodavstvu mi imamo posla sa sitnim farmerima, tržno orijentiranim farmerima, profesionalnim grupama (uzgajivačima, asocijacijama za proizvodnju sjemena, proizvođačima povrća), kao i s društvenim grupama (udruženja žena, mikro kreditne grupe-asocijacije), trgovcima, ali i sa zaposlenima u vladinim i nevladinim organizacijama, itd.

Klijenti se mogu podijeliti u skladu sa geografskim ili etničkim osobinama, spolu, starosti, društvenim statusom, proizvodnom orijentacijom, itd. U svakoj analizi, ovo se mora imati na umu (vidi SCHMIDT et al. 1998,9).

b) Oni koji pružaju savjetodavnu uslugu /izvođači savjetodavnog rada

Kada se govori o zajedničkom donošenju odluka i djelovanju u savjetodavstvu, klijentima treba partner. Već decenijama, nacionalne savjetodavne službe su bile skoro jedine organizacije koje su pružale savjetodavne usluge. Tokom posljednjih 10 do 15 godina, nevladine organizacije su postale sve više angažirane u savjetodavnom poslu, ali njihov radijus akcije je bio ograničen na određenu oblast intervencije. U toku posljednjih godina, farmerske asocijacije postaju sve važnije u savjetodavnom poslu. Privatne savjetodavne službe su u svom radu ograničene na one koji ih angažiraju (i plaćaju) i plaćene su po projektima. Međutim, one ne daju savjete direktno ruralnoj populaciji

U mnogo slučajeva, nacionalne službe su morale slijediti donatorski pristup u savjetodavstvu (npr. T&V sistem) da bi imale garanciju za pokrivanje troškova čitave savjetodavne službe i da bi financirale cjelokupan državni aparat. Iskustva su pokazala da državne savjetodavne službe postaju neefikasne i neisplative (zbog mnogo razloga koje ovdje sada nećemo navoditi 3).

Demokratizacija, pluralizam, privatizacija, liberalizacija i decentralizacija, postale su ključne riječi, ali i privlačne, varljive riječi u proteklih nekoliko godina i izazvale su vlade da iznova promisle svoje političke strategije – što je imalo utjecaja na ostale sektore politike (poljoprivreda, zaštita životne sredine itd.) i vodilo k reorijentaciji u savjetodavnim službama.

Danas, postoje četiri tipa aktera u savjetodavnim službama: javne agencije, privatnesavjetodavne službe, organizacije proizvođača i nevladine organizacije.

Osnovni javni akteri su nacionalne savjetodavne službe. Ali i druge savjetodavne službe mogu imati svoju ulogu u tome: javni poljoprivredni istraživački sistemi, obrazovni sistemi (od osnovnih škola do stalnih trening centara), državni mediji itd.

Progresivne promjene imale su za posljedicu preusmjeravanje vlada na rukovođenje, podršku i superviziju (nadzor).

Postoje četiri tipa privatnih aktera u poljoprivrednom sektoru:

1. opskrbljivači inputima (sjemenima, gnojivima, zaštitnim sredstvima za biljke i životinje –lijekovi- , opreme i mehanizacije za farme …), a oni moraju da savjetuju i obuče s ciljem da prodaju svoje proizvode

2. Prodavači poljoprivrednih proizvoda moraju savjetovati, trenirati i primijeniti tehnike kako bi osigurali odgovarajuću kvalitetu i kvantitetu svojih proizvoda

3. Sada postoje i privatni treneri-savjetodavci koji moraju da zadovolje potražnju od strane javnih agencija i profesionalnih organizacija

4. Privatni mediji u poljoprivredi (radio i tv programi, ruralni tisak i farmerskičasopisi) koji se sve više razvijaju

KIDD, LAMERS & HOFFMANN 1998: Towards pluralism in agricultural extension – A growing challenge tothe public and private sectors In: Agriculture + rural development, p. 7-10. And BAUER, HOFFMANN & KELLER1998: Agricultural extension down the ages, in: Agriculture + rural development, p. 3-6.

Kao profesionalni akteri, farmerske organizacije (sindikati, asocijacije, kooperative i druge forme udruživanja) mogu ponuditi čitav niz usluga:

Marketing inputima i proizvodima Kredite Trening, informacije, podršku i savjetodavnu službu

Nevladine organizacije su veoma velika grupa, koja ispunjava različite ključne uloge, ne samo kroz pilot projekte i kao posrednici.

One rade u sferi aktivnosti i regijama u kojima ni država, ni privatne službe, niti farmerske organizacije ne mogu pružiti odgovarajuće usluge. Nezavisnost i inicijative NVO mogu doprinijeti i drugim izvođačima usluga tako što se moraju potruditi da uspostave blisku suradnju.

Uloge ovih četiri grupa aktera (javni, privatni, profesionalni i NVO) su raspodijeljene u skladu sa specifičnim nacionalnim kontekstom,

3.5. Principi participativnog savjetodavstva

Savjetodavni rad može biti uspješan samo ako je poštovan čitav niz principa. Objasnit ćemo samo neke:

1. Orijentiranost na klijenta i specifične grupe (npr. žene, mladi)2. Adekvatnost specifičnoj situaciji (kontekstu)3. Klima povjerenja4. Dovoljna tehnička (stručna), ali i metodološka kompetentnost5. Odgovornost savjetodavaca prema klijentima6. Zajednička analiza situacije i planiranje7. Zajedničko odlučivanje o financijskim resursima8. Spremnost za pokuse9. Podrška samo-organizacionim kapacitetima10. Povezivanje u mreže međusobnih odnosa

1. Orijentiranost na klijenta i specifične grupe (npr. žene, mladi)

Savjetodavac mora uvijek staviti interes klijenta u centar svog rada. Klijent je taj tko jeizložen problemu (ima problem), on živi i svakodnevno proživljava lošu situaciju. Njegova percepcija situacije je najvažnija. Pošto su individue različite, problemi se percipiraju na različite načine; i savjetodavac uvijek mora krenuti od toga kako klijent vidi svoj problem. U svijetlu dodatnih informacija i objašnjenja i percepcije klijenta, zaključivanje o uzrocima i posljedicama određenog problema mogu se mijenjati. Rješenja problema moraju biti održiva (u smislu tehničkog rješenja, profitabilnosti, vremena itd.) i naročito kulturno prihvatljiva klijentima.

Farmeri, seljaci... su ljudi sa iskustvom, znanjem i vještinama. Oni preuzimaju svoje uloge i odgovornosti u okvirima svojih obitelji i lokalnih zajednica (sela). Savjetodavci moraju ovo prepoznati i pristupiti klijentu s poštovanjem. Pozitivan stav prema osobama s kojima rade je prema tome nezamjenjiv u uspostavljanju klime povjerenja.

Kao što smo spomenuli, ne postoji klijent u “općem smislu riječi”. U okvirima lokalnihzajednica postoje različite kategorije aktera koji su sa određenim problemom povezani na specifičan i različit način. U svakoj analizi moramo otkriti na koji način se problemtiče različitih aktera, koje su moguće posljedice (i pozitivne i negativne) različitih rješenja problema i kako se negativne posljedice mogu umanjiti-ublažiti. Savjetodavstvo treba pokušati izbjeći rješenja koja imaju loše implikacije za bilo koju drugu grupu.

2. Adekvatnost specifičnoj situaciji (problemu)

Svaka situacija je različita za različite ljude u različitom vremenu zbog različite percepcije, ali i zbog promjenjivih faktora kao što su socijalno, ekonomsko i prirodno okruženje (kontekst preživljavanja i ranjivosti). Problemi ovise od konteksta i uklopljeni su u čitav niz društvenih odnosa. Oni mogu biti riješeni samo ako se uzima u obzir okružujuća mreža odnosa i ako promatra i procjenjuje utjecaj na faktore sa kojima su povezani.

3. Klima povjerenja

Važan stup savjetodavnog rada je stupanj u kome postoji povjerenje u odnosu u kome se dešava savjetodavni proces i ovo se razvilo u jednu od ključnih postavki u diskusiji o participaciji u savjetodavstvu. Naglašavanje „povjerenja” nije ništa revolucionarno i mnogi ljudi bi smatrali povjerenje kao samo jedan dio osnovnog stava dobrog savjetodavca. Povjerenje se mora izgrađivati i za to je potrebno vrijeme. Ono mora biti dobro uspostavljeno u odnosu između:

Savjetodavca i klijenta Savjetodavca i njegovog pretpostavljenog Projekta ili savjetodavne službe i organizacija i institucija sa kojima ova služba

surađuje

Osnovni elementi koji doprinose povjerenju između savjetodavca i klijenata su opisani u sljedećim tačkama.

Konkretan i opipljiv-vidljiv uspjeh na terenu, npr. povećanje prinosa Savjetodavac mora biti dostupan za svog klijenta u svako vrijeme. To ne znači da

savjetodavac mora uvijek biti pored svog klijenta, ali klijenti moraju znati gdje ga mogu naći ukoliko im je savjetodavac potreban i on/ona bi trebali biti dostupni i spremni pomoći

Klima povjerenja je suštinski zasnovana na znanjima i vještinama s kojima savjetodavac raspolaže. Savjetodavac mora biti kvalificiran ne samo u tehničkim aspektima, nego iu metodološkim. Ovo u mnogo slučajeva znači da savjetodavci moraju proći dodatne treninge da bi stekli potrebna metodološka znanja za podršku u radu

Komunikacija između savjetodavca i klijenata mora biti dijalog između jednakih partnera

Međusobno povjerenje zasnovano je na pozitivnom stavu, na stavu da se klijent prihvaća kao netko tko ima znanja, kao vrijedna osoba i u stavu da rad koji savjetodavac obavlja jeste rad koji je od pomoći i važan je za klijenta. Ovakvo ponašanje može se postići, u izvjesnoj mjeri, samo treningom.

Ono što doprinosi povjerenju između savjetodavca i njegovog pretpostavljenog jeste:

Zajednički dogovor o zadacima – opisu posla Transparentna odgovornost i zadaci svakoga u organizaciji (njegovo mjesto,

uloga,funkcije, očekivanja, odgovornost itd.) Trening (osposobljenost) pretpostavljenih u oblasti menadžmenta savjetodavnom

službom

Klima međusobnog povjerenja u savjetodavnoj organizaciji je preduvjet za odnose povjerenja između savjetodavca i njegovih klijenata.

4 Prihvaćeno i prošireno prema SCHMIDT ET AL. 1998, p. 47-51,

Odnosi povjerenja između savjetodavne službe i institucionalnog okuženja mogu biti bolji sa:

Dogovorima ili ugovorima između asocijacija/države i relevantnih istraživačkih institucija i/ili

Ugovori sa relevantnim savjetodavnim službama

4. “Profesionalac”: Dovoljna tehnička i metodološka kompetentnost 5

Klima povjerenja između klijenta i savjetodavca razvija se iz korisnosti i pouzdanosti savjeta koji savjetodavac pruža. Savjetodavac mora biti siguran u svoju tehničku kompetentnost. U osnovi postoje dva načina da se ovo dostigne:

1. savjetodavac je tehnički kompetentan, što često znači da postoje veliki zahtjevi za njegovim radom

2. savjetodavac zna gdje može dobiti tehničko znanje ili informaciju (međutim,neophodno je da dobar savjetodavac posjeduje barem određeni kvantum znanja u struci)

Pored toga, on/ona mora poznavati i načine na koje će dati savjete ili trening. Savjetodavac mora raspolagati s čitavim nizom metoda, raditi komunikacije s klijentima, raditi analize i da u dogovoru s klijentom korektno planira monitoring i evaluciju.

5. Odgovornost savjetodavca prema svojim klijentima

Odgovornosti, koja često znači sredstvo koje direktno povezuje zadovoljstvo klijenta i plaću (nadoknadu) savjetodavca, jeste preduvjet za fino usuglašavanje usluga koje savjetodavac pruža i potreba klijenata. To se može dostići ukoliko farmeri imaju utjecaja na proces odabira savjetodavca (ili ga sami biraju npr. udruženja mogu sama angažirati i platiti nekog savjetodavca da savjetuje članove udruženja, asocijacije).

6. Zajednička situaciona analiza i planiranje

Participativni savjetodavni rad ima svoje korijene u zajedničkoj situacijskoj analizi(savjetodavac i klijent zajedno), koja zatim vodi do zajedničkog planiranja.

Zajednička situaciona analiza predstavlja formu, ne samo za identifikaciju i davanje prioriteta određenim problemima, već i za otkrivanje, prepoznavanje i iskazivanje ideja koje dolaze od strane klijenta ili s neke druge strane.

Posljednjih godina, razvio se čitav niz participativnih metoda koje služe u svrhu situacijskih analiza.

7. Zajedničko odlučivanje u vezi financijskih resursa

Istinska participacija dostignuta je onda ako moć u svezi financijskih resursa također leži u rukama klijenata. Prema tome, ovdje se radi o zajedničkom odlučivanju od strane klijenata u svezi korištenja financijskih sredstava uopće i naročito u svezi projektnih fondova. Jedan način da se ovo dostigne je treniranje klijenata za vještine koji su im potrebne da bi uspješno upravljali svojim fondovima (Međutim, ovo je veoma neobično za obje strane, i klijente i savjetodavnu službu).

Iskustva u alokaciji određenog budžeta (obično limitiranog) su pokazala da je najbolji aktivni financijski doprinos od strane klijenata bio u formi rada ili novca. S osobnim financijskim doprinosom, klijenti ne samo da su djelomično „vlasnici” određenog programa, već isto tako imaju pravo i sudjelovati u odlučivanju. Moć da se odluke donose može ležati, npr. U farmerskim asocijacijama, udruženjima, regionalnim komitetima itd. na bazi okvira kriterija koje je postavio davatelj (većine) sredstava.

8. Duh eksperimentiranja

Participativni savjetodavni rad olakšava duh eksperimentiranja među klijentima. Ovoomogućava pronalaženja novih stvari i/ili novih načina (inovacija u najširem smislu riječi) koje funkcioniraju. Ili, kazano sofisticiranije: Potiče se participativni tehnološki razvoj.

9. Podrška kapacitetima za samo-organizaciju

Participativne savjetodavne pristupe karakteriziraju aktivnosti kreirane da unapređuju samo- organizacione kapacitete klijenata. Razvoju vještina koje osposobljavaju klijente da se samoorganiziraju mora se dati prioritet, ukoliko farmeri smatraju da je to vrijedno truda, a nasuprot aktivnom kreiranju farmerskih grupa. Ovaj pristup je u skladu sa ulogom podrške i teži izbjegavanju kreiranja pasivnih (neaktivnih) grupa (npr. udruženja, asocijacija).

10. Povezivanje u mreže (networking)

Participativni savjetodavni rad osigurava česte horizontalne kontakte između aktera na svim razinama. Ovo se može dostići kroz organizaciju foruma za razmjenu iskustava među savjetodavcima i farmerima u redovnim intervalima.

Dodatna i specifična osobina povezivanja u mreže (networking) jeste to da se ono može izvesti i na razini političkih mjera sa ciljem da se utječe na politiku radi ostvarivanja interesa (koristi) klijenata. Konstantno povezivanje u mreže, zajedničko angažiranje s istomišljenicima i lobiranje može inducirati značajne promjene čak u velikim nacionalnim savjetodavnim organizacijama.

3.6. Funkcije, uloge i odgovornosti u savjetodavstvu

Bazirano na iskustvima širom svijeta, uloge i funkcije savjetodavca i savjetodavne organizacijemogu se podijeliti u tri grupe (Vidi Sliku 4). Funkcije koje se realno rade (također nazvane mora), može (također nazvane ekstra ili možda funkcije: samo onda kada nitko drugi ne može obavljati ove aktivnosti) i ne funkcije (kada je savjetodavac, obavljajući ove funkcije, percipiran od strane farmera i klijenata kao „policajac” ili administrator i kada se savjetodavac time nalazi u konfliktu uloga koje obavlja. Prema tome, ove ne funkcije bi trebale biti obavljane od strane nekog drugog)

Animacija u smislu ohrabrivanja lokalne populacije da radi u na osnovu vlastitihinicijativa i da surađuje u novim organizacionim formama, je možda najvažnija funkcijasavjetodavca u zemljama u razvoju, odmah do organizacije toka informacija i edukacije odraslih osoba.

Slika 4: DA i NE funkcije savjetodavaca i savjetodavnih organizacijaDA (++) NE (--) MOŽDA (+/-)

Ključno u okviru savjetodavstva je:• Animacija (podizanje svesti,ohrabrivanje);

Kontrolne dužnosti za neke drugestrukture (ovdje može postojati

Nabavka proizvodnihinputa kao npr. sjeme,kemikalije, oprema(proizvodna sredstva

• Trening odraslih (organizacija treninga da bi se podigla sveti ipodučavanje u vezi tehničkih iekonomskih pitanja• Prijenos informacija (sakupljanje,obrada i širenje informacija)• Pomoć pri rješavanju problema(pomoć farmerima da prepoznaju i analiziraju svoje probleme i danađu načina da ih riješe).

čitav niz zahtjeva). moraju biti dostupnaciljnoj grupi. Ako nemaorganizacije nitiprivatnih trgovaca ovomože postatiPRIVREMENI zadatakza savjetodavnu službu.

Ohrabrivanje individualnih inicijativa,razvoj i podrška novimorganizacionim formama u suradnjisa klijentima

Nametanje formiranja grupa;

Zauzimanje ključnih pozicija uudruženjima, asocijacijama

Olakšavanje i podrškagrupnim sastancima;naročito na početkuformiranja grupe/asocijacije

Razvijanje savjetodavnih tema imetoda (razrada aplikativnihsavjetodavnih tema. U bliskojpovezanosti sa istraživanjima)

Davanje kredita i naročitoprikupljanje dugova. Neko drugi to treba raditi. S druge strane, pomoć farmerima da dobijuprikupe potrebnu dokumentaciju zadobivanje kredita je pomoć pri rješavanju problema

Pomoć saskladištenjem imarketingom (ali uvijek usmislu podrške samo-pomoći.)

• Planiranje savjetodavnog rada (odluke o savjetodavnim ciljevimadonose se zajedno sa farmerima.Ovo uključuje postavljanjeplanova rada i načina kako će se savjetodavne aktivnosti organizirati)

• Monitoring i evaluacija (redovno provjeravati savjetodavni rad i svremena na vrijeme gaprocjenjivati)

Prikupljanje statističkih podatakana popisima, tržištu itd. za službe upoljoprivredi i ministarstva.Savjetodavac i savjetodavnaorganizacija trebaju da prikupljajuinformacije koje su od suštinskogznačaja za njihov savjetodavni rad.

Kontrola terenskih pokusa, istraživanju idemonstracijama(savjetodavna službamože kontroliratipokuse i pokuseinteresantne za klijentekojima žele dapomognu)

• Menadžment u savjetodavstvu(dobra organizacija kancelarijskograda, optimalna dokumentacija ipodaci o klijentima)

Osiguravanjeinfrastrukture (npr. zatrening)

• Trening savjetodavnog osoblja

• Redovna razmjena iskustavameđu savjetodavcima

Izvor: Prilagođeno i prošireno od BOLLIGER ET AL., 1994, and LAMERS ET AL. 1999.

Literatura

ALBRECHT, Hartmut. et al. (1989/1990): Agricultural Extension. Volume 1 (1989): Basic Methodsand Concepts. Volume 2 (1990): Examples and Background Materials. Rural DevelopmentSeries BMZ/GTZ (eds). FGB: Hdb 362,1.1; Hdb 362,1.2 (German version: FGB 3661, 3662).

BOLLIGER, E, REINHARD, P., and ZELLWEGER, T., 1992 Agricultural extension : guidelines forextension workers in rural areas. Produced by LBL, Agricultural Advisory Center, Lindau, CH,St. Gallen : SKAT English Version: FGB: Hdb 612); German Version: FGB Hdb 351.1),

MOSHER Arthur 1966: Getting agriculture moving : essentials for development and modernisation.New York: Praeger. FGB: 1702.

LAMERS, John et al. 1999:Guidelines for Extensionists. An aid for extension servicescollaborating with gardeners in Azerbaijan. Unpublished.

SCHMIDT et al. 1998: Participatory Extension. Insights from three agricultural developmentprojects in Africa. Skat, St. Gallen. FGB: Fol. 1277

4) Osnovni koncepti savjetodavnoga rada

Objašnjenje za odabir i korištenje koncepta

Savjetodavni rad je definiran kao koristan u rješavanju problema. Fokus je stoga na ljudima, jer samo ljudi mogu imati probleme, a ne farme ili regije. Ono što se smatra problemom je uvijek bazirano na osobnoj procjeni. Ipak, pokušaj da se nađu rješenja uvijek uvodi objektivne elemente, tako da stručni savjet uvijek zahtjeva simultano upravljanje i sadržajem i metodama.

Budući da sadržaj savjetodavnog rada može biti različit kao i oblasti ljudskog znanja, i stoga je okružen od strane drugih znanosti i priručnika, ova prezentacija osnova savjetodavnog rada koncentrira se na metodologiju, na ljudski pristup.

Rješavanje problema koji su prije bili nerješivi uglavnom zahtjeva promjenu ponašanja.

Svatko tko želi podržati i pomoći mora imati precizne ideje o odrednicama ljudskog ponašanja i njegove promjene. Budući da je savjetodavac imao stručnu obuku, on mora također steći orijentaciju i mentalni alat iz društvenih znanosti, tako da može upotrijebiti ispravne metode da bi primijenio svoju tehničku ekspertizu.

Stoga nastaje problem odgovarajućih izbora, iskompliciran činjenicom da društvene znanosti danas predstavljaju širok niz teorija, modela i nalaza najkontradiktornije prirode, kroz koje čak i stručnjaci mogu jedva pronaći put. Neophodno je, stoga, dati razloge i objasniti izbor načinjen ovdje.

Nasuprot ostatku prirode, čovjek je obdaren u određenoj razini slobodom da donosi odluke.Rezultat je ono što psiholozi zovu plastičnost ponašanja, drugim riječima mogućnost da seista osoba u potpuno istoj situaciji ponaša drugačije. Stoga u društvenim znanostima postojesamo iskazi o mogućnostima, a ne sasvim sigurna predviđanja.

Ljudsko ponašanje nastaje iz interakcije čovjeka i njegovoga okruženja u specifičnimsituacijama dinamičnim, neponovljivim procesom. Stoga moramo biti vrlo pažljivi s upotrebom formula u radu s drugim ljudima i početi umjesto toga s uopćenijim konceptima ljudskog ponašanja, a zatim ih primijeniti prema različitim grupama situacija. Koncepti ove vrste stoga nisu iskazi o konkretnoj realnosti već pojednostavljeni opisi, uopćena mišljenja i ideje, apstrakcije za prijelaz na uopćeno iskustvo, pomoćna sredstva za unaprjeđivanje boljeg razumijevanja novih situacija, smjernice za unaprijeđeno opažanje i razumijevanje.

Shematska prezentacija formiranja koncepta prezentirana je na Slici 1.

Slika 1: Iskustva i građenje koncepata

(A‘, B‘= Iskustvo, Model, Koncept)

Koncepti utječu na nasu percepciju, mišljenje i djelovanje

Interpretacija Konkretizacija DiferencijacijaInterpretacijaApstrakcija Redukcija

Sve ono što mi zovemo iskustvom je konačno čitav skup takvih koncepata. Oni koriste naše trenutne akcije i reakcije, daju nam orijentaciju i sigurnost. Stoga izbor koncepata ima odlučujući utjecaj na naše opažanje, razmišljanje i akcije. Ako napravimo pogrešan izbor, i ako koncept ne odgovara kontekstu situacije i problema, to nas sprječava da poduzmemo ispravne akcije, čini nas slijepim za realnost, i rezultat naše akcije će biti drugačiji od onoga što nam je bila namjera.

Stoga bi smo trebali:

ostati kritični prema našim vlastitim konceptima i otvoreni za druge koncepte; ne pretvoriti neuspjehe u smetnje u komunikaciji s drugim ljudima, već ih

interpretirati kao podsjetnike da naše čitanje situacije možda nije bilo precizno ili dabi smo trebali ispraviti pogrešne ideje i neprimjenjive koncepte.

Situacija B

A`

Situacija A

B`

Sljedeći izbor osnovnih koncepata za savjetodavnu praksu je baziran na činjenici da su oni korisni za savjetodavni rad i razumljivi od strane ne-društvenih znanstvenika. Oni su dokazali svoju vrijednost u obuci savjetodavaca i oni su, po našem mišljenju, jasni, realni i dovoljno objašnjivi. Najveći dio njih su heuristični koncepti što znači da oni pomažu u;

traganju za i identifikaciji relevantnih elemenata i povezanosti boljem promatranju procesa boljem razumijevanju dešavanja

Selekcija korisnih koncepata (modela, teorija, instrukcija)• ovisi od aktualne i specifične situacije

• ovisi od cilja i konteksta njihove primjene

Ali oni ne trebaju biti kopija realnosti.

Iskustvo pokazuje da nema koristi ako su ovi koncepti poznati samo u teoriji. Ono što se zahtjeva je praksa u ispravnoj primjeni ovih koncepata u određenim situacijama, štopodrazumijeva davanje teorijskom modelu ispravnu praktičnu formu u stvarnom životu a zatim izvlačenje preciznih apstraktnih ideja iz situacija iz stvarnog života. Mogućnost da se ide gore i dole po skali apstrakcije na ovaj način dolazi samo iz dugog iskustva u primjeni ovih koncepata na terenu. Dijalog je koristan, pogotovo s kolegama savjetodavnog rada u različitim specijalističkim odjeljenjima, kao što je korisna i dodatna obuka s akcentom na praksi i primjeni, i obuka "na poslu

Koncepti kao što su predstavljeni trebaju dati činjenični sadržaj bilo kom sistemu, npr.da razjasne što im pripada (elementi), njihove unutrašnje relacije (strukturu), što elementiznače za funkcioniranje i održavanje cjeline (funkcija) i slijed događaja (proces). Koncepti suizabrani tako da odgovaraju međusobno; drugim riječima oni se međusobno nadopunjuju beznedosljednosti.

Ako savjetodavac savlada koncept, trebalo bi da može sam da odgovori na sljedećih pet pitanja o konkretnim savjetodavnim situacijama uz pomoć konceptom usmjerene i sa ciljem povezane analize situacije:

Selekcija korisnih koncepata (modela, teorija, instrukcija)

• Zavisi od aktualne i specifične situacije• Zavisi od cilja i konteksta njihove primjene

(1) Zašto se akteri ponašaju na način na koji se ponašaju trenutno?(2) Da li postoje drugi mogući načini ponašanja?(3) Koje su pokretačke, a koje ograničavajuće sile koje mogu odrediti promjenu

ponašanja?(4) Na koji način se može dovesti do promjene ponašanja?(5) Koje posljedice će promjene u ponašanju vjerojatno imati?

Okvirni model organizirane podrške

Da bi smo stekli bolji uvid u to što se zapravo događa između savjetodavca i pojedinaca kojitraže savjet ili cijelih ciljnih grupa, korisno je prvo kreirati uopćeni okvir koji daje pregled prijenego što se uđe u detalje.

Okvirni model organiziranog savjetodavnog rada prikazan u Slika 2 je opća ilustracijainterakcije između savjetodavnog servisa i ciljnih grupa

Slika 2: Okvirni model organizirane podrške

Komunikacija Interakcija Klijent Sistem Promotivni Sistem Socijalni i kulturni milje Ljudi u svojim poljima odnosa Socijalna struktura klijenata Struktura organizacije za podršku. Područje djelovanja službe

Svrha modela je pokazati prije svega kako je ponašanje pojedinaca, tj. savjetodavca i savjetodavnog partnera uvijek bilo ukorijenjeno i značajno pod utjecajem šireg društvenog konteksta. Ponašanje je stoga ugrađeno u:

kompleksnost osobnih odnosa. U slučaju da pojedinac traži savjet, ovo obuhvaća, npr. njegovu obitelj, njegov krug prijatelja i seosku zajednicu. Isto važi i za savjetodavca, ali i on ima neformalne kontakte sa drugim članovima savjetodavnog servisa.

društvenu strukturu (u slučaju ciljne grupe) i dodatno u organizacionu strukturu u slučaju savjetodavca. Nasuprot osobnim odnosima savjetodavnog radnika unutar njegove organizacije, akcent u slučaju savjetodavaca prema organizaciji je na formalnom odnosu i dogovorima.

kulturni milje. U ciljnim grupama orijentacija je uglavnom tradicionalna i ruralna; u savjetodavnom servisu ona teži biti moderna i urbana.

kulturni i društveni sistem. Normalno ovo je isto i za savjetodavni servis i za ciljne grupe. S razvojem međusobne suradnje ipak postoje prilično često interkulturalni kontakti unutar sistema za pomoć u razvoju i između njega i ciljne populacije.

U modelu razvojni pomoćni sistem i ciljna populacija su prikazani jedan pored drugog kao potpuno zasebni društveni sistemi, ali suštinski je važno za uspjeh savjetodavnog rada da se ova dva sistema prepliću što je više moguće (kao u slučaju kada, na primjer, terenski savjetodavac dolazi iz istog sela kao i njegov klijent i pripada njegovom krugu poznanika).Stupanj do koga je preplitanje dva sistema moguće ovisi od savjetodavnog pristupa i strukture savjetodavne organizacije.

Osim što pokazuje kako je ponašanje učesnika savjetodavnog rada ukorijenjeno u zajednici, model ima za cilj da ispuni sljedeće tri funkcije:

1. On daje orijentaciju za lokalne probleme kao i za integrirane podmodele. Također služi kao sistem za pronalaženje grešaka.

2. Interpretirajući savjetodavni rad tako sveobuhvatno, prihvaćamo da se uzroci neuspjeha u principu mogu pojaviti u bilo kom dijelu kompletne strukture. Ovo je u

suprotnosti s tendencijom pripisivanja grešaka farmerima. Greške se moraju tražiti sistematski i u sistemu za pomoć u razvoju i u ciljnoj populaciji i konačno i u oblasti interakcije, što znači i u samim metodama savjetodavnog rada.

3. Uz pomoć modela, probleme je mnogo lakše primijetiti u odnosu na faktore koji do njih dovode. Isto se odnosi i na specifičnije modele ljudskog ponašanja čiji je cilj objasniti pojavu problema u savjetodavnom radu. Stoga sljedeći modeli aspekata ponašanja i praktičnog iskustva mogu biti integrirani u cjelokupni model u pojedinačnim točkama.

Teme o kojima sljedeći koncepti daju informacije su:

– odrednice akcija i uvjeti za promjenu ponašanja;– uvjeti uspješne komunikacije i produktivnog učenja;– principi uspješnog menadžmenta i organizacije.

Ponašanje i promjena ponašanja

Ne postoji samo jedan uzrok ljudskog ponašanja; ono rezultira među igrom različitih faktora koji stvaraju grupu situacija u dinamičnoj interakciji čovjeka i njegovoga okruženja. Prema teoriji polja u psihologiji, interakcija situacijskih faktora u opaženom okruženju može biti opisana kao polje sila, sistem u naponu ili, ukratko, psihološko polje.

Ovo može biti izraženo u formuli koja slijedi:

b = f (P, E subj.) ‹________ p (ponašanje) = f (opaženo okruženje subjektivno)

Ponašanje je funkcija interakcije pojedinca i njegovog opaženog okruženja. Cjelokupniskup faktora u njegovom okruženju nije ono što utječe na njegovo ponašanje već samo oni faktori koje je pojedinac opazio. Kao što objašnjavamo detaljnije ispod, ljudsko opažanje je u velikoj mjeri individualni i subjektivni proces koji se razlikuje od osobe do osobe. Od fizičkog okruženja, samo onaj dio koji formira psihičko okruženje utječe na ponašanje.

Ne samo trenutne informacije već i znanja iz prošlosti, drugim riječima iskustvo, i iščekivanje budućih događaja, drugim riječima očekivanja, doprinose subjektivnom opažanju situacije.

Pozivajući se na › Sliku 3, ponašanje može bitiopisano na sljedeći način. Osoba u svomokruženju (subjektivno opaženom okruženju)osjeća da je nešto vrijedno težnje k tome (cilj,poželjno stanje poslovanja, objekt koji se želina pozitivan način), i ona mobilizira osobnu snagu da bi postigla cilj koji je u pitanju. Kada se nešto negativno ili nepoželjno dogodi, onaaktivira osobnu snagu na isti način da bi izbjegla negativnu situaciju. Načini za postizanje ciljeva i izbjegavanje negativnih situacija mogu biti blokirani ili spriječeni barijerama ili ograničavajućim faktorima (nedostatak znanja, nesigurnost u svezi posljedica, nedostatak sredstava, društvenih sankcija, itd.).

Slika 4: Model promjene ponašanja

Faza 1. Faza 2. Faza 3.

Ograničavajući faktori

Poticajni faktori

Poreećaj prethodne ravnoteže

Pomak ka novoj ravnoteži

StabilizacijaModificiranog ponašanja

Percepcija problema Faze iplementacije

Rješenje problema ili povratak u prethodno stanje

Faktori koji doprinose pozitivnim ciljevima su opisani kao poticajni, a oni koji doprinosenegativnim situacijama kao ograničavajući (inhibitorni). Ponašanje se stoga vidi kaorezultat psihološkog polja sila u kojima postoje poticajne sile i ograničavajuće sile u stanju ravnoteže s različitim stupnjem napona među njima.

Proces promjene ponašanja može biti direktno objašnjen kroz gledište teorije polja naponašanje, kao što je određeno ograničavajućim i poticajnim silama. Ovo je ilustriranona Slici 4.

Promjena ponašanja se vidi kao proces iz tri faze:

(1) premećaj prethodne ravnoteže;

(2) pomak k novoj razini ravnoteže;

(3) stabilizacija modificiranog ponašanja.

Savjetodavni rad ima važnu funkciju u svakoj od tri faze ,ako ima za cilj da unaprijedi ipotpomogne proces promjene ponašanja.

Postojeće stanje ravnoteže moguće je promjeniti:

– uvođenjem poticajnih faktora;– uklanjanjem ograničavajućih faktora;– kombinacijom ova dva procesa.

Ako u slučaju jakih ograničavajućih faktora bude pojačana samo podsticajna sila, unutrašnji napon je povećan i ovaj visoki razina napona u novonastalom stanju ravnoteže povećava opasnost od pada na stari razina ponašanja. Unutrašnji napon i opasnost od pada na staru

razinu su smanjeni kada, pored uvođenja novih pozitivnih sila promjena, postojeće negativne sile također budu uklonjene.

Često se previđa da savjetodavni rad ima posebno važnu ulogu u trećoj fazi. Ubrzo nakon što se postigne promjena ponašanja, novonastalo stanje ravnoteže još uvijek nije dovoljno stabilno.

"Konflikti nakon odluka" se stalno javljaju - svatko tko je kupio cipele koje mu neodgovaraju u potpunosti, vjerojatno zna na što se misli - kao i, također, neočekivani problemi u izvršenju alternative kao mogućnosti za povećanjem opasnosti od pada na staro stanje. U ovom slučaju savjetodavac bi trebalo biti na licu mjesta da pomogne da se prevladaju poteškoće i da pojača povjerenje partnera savjetodavnog rada u ispravnost odluka sve dok on sam ne shvati i ne uvidi prednost svog promijenjenog ponašanja.

Drugi razlog za nemijenjanje ponašanja je što značaj nekih faktora još nije dovoljno jasan i što oni stoga ne mogu imati efekta na isti način kao neodređene sile pozitivne ili negativne promjene.

Zbunjenost osobe koja traži savjet može biti uzrokovana njenim nejasnim prepoznavanjem i nepravilnom procjenom svoje pozicije i uloge u vezi sa svojim ciljevima i potrebama. Osoba ne može " distancirati se od problema", npr. vidjeti svoj problem dovoljno objektivno. U takvim slučajevima, posao savjetodavca je stoga pomoći svom klijentu da stekne uvid u strukturu i kontekst svog problema kao i uvid u svoje ciljeve i procjenu svojih potreba. On tada može steći mnogo objektivniji pogled na svoje probleme, sa rezultatom da će ih on sam prepoznati i definirati. On je onda u poziciji da vidi odgovarajuće rješenje. Tako savjetodavac stavlja u pokret mentalni proces restrukturiranja i reorganizacije psihološkog polja svog savjetodavnog partnera. Stanje neodređenog, ne direktnog napona je tada pretvoreno u stanje jasne neravnoteže koje potpomaže promjenu ponašanja i ciljne akcije.

Ako sile-faktori u psihološkom polju određuju ponašanje, postavlja se pitanje odakle ove sile potiču i kako se javljaju. To nas dovodi do pitanja opažanja, koje smo već dotakli kada smo rekli da cjelokupno okruženje ne određuje ponašanje već samo subjektivno opaženo okruženje.

Psihološke sile razvijaju se kroz proces opažanja-percepcije, pri čemu informacije ulaze u našu savjest ili jednostavno kroz naše registriranje trenutnog iskustva ili kroz iskustvo iz prošlosti ili očekivanja iz budućnosti. U isto vrijeme mi povezujemo ova iskustva i očekivanja s našim ciljevima, željama i potrebama - ukratko ona se procjenjuju, i kroz ovaj proces procjene sadržaj opažanja postaje stimulans za određenu vrstu ponašanja. Ona se razvijaju u aktivne sile u psihološkom polju.

5. OPAŽANJE-PERCEPCIJA

Razumijevanje procesa ljudskog opažanja je ključno za razumijevanje ponašanja. Glavna stvar u opažanju nije samo tehničko bilježenje događaja; naše oči ne rade kao filmska kamera, a naš sluh nije kao magnetofonska traka. Mi ne opažamo baš sve što se dešava oko nas. Naš izbor ovisi od fokusa naše pažnje, i pojedinosti koje izaberemo poredane su s naše strane i izmijenjene aktom opažanja. Na neki način stvara se jasna razlika između fizičkog i subjektivnog okruženja, npr. našeg opaženog okruženja, koje se također može nazvati psihološkim okruženjem. Ovaj proces je ilustiran u › Slika 5.

Slika 5: Proces ljudskog opažanja-percepcije

Psiholoska situacijapromatracaSkladistenje umemorijiRegistrovanjeputem culaOBRADAselektivna,pridavanje znacenjarangiranje,projekcijaFizicki faktoriOsobaFunkcionalni faktoriStimulatori

Važni utjecaji o tome kako mi obrađujemo i čuvamo stimulanse opažanja su sa jedne strane fizički faktori, koji ovise od strukture i efikasnosti naših čulnih organa, a s druge strane funkcionalni faktori, koji potječu iz psihološke situacije promatrača.

Funkcionalni faktori, npr. raspoloženja, potrebe i iskustva, daju oblik registriranju iobradi stimulansa opažanja i u stalnoj su interakciji sa našim pamćenjem i našim osobnim unutrašnjim svijetom. U funkcionalne faktore spadaju i iskustva, vrijednosti, očekivanja, potrebe, stavovi i prihvaćene socio-kulturne norme.

Kognitivna-saznajna filozofija drži da ljudi nikada ne mogu prepoznati “pravi svijet” kao takav, ali da smo uvijek ovisni od stvaranja naše vlastite slike svijeta. Psihologija opažanja nam govori s kojim sredstvima mi stvaramo našu sliku svijeta. Opažanje se događa selektivno, projektirano i nameće redoslijed, značenje i oblik.

Selekcija je proces izdvajanja iz beskonačnog obilja mogućih stimulansa čula onihstimulansa koji nas interesiraju, gdje je iznad svega trenutna potreba i naše stanje svijesti ono što fokusira našu pažnju.

Projektiranje označava način na koji mi prenosimo nešto o nama, našim osjećanjima,željama i nemirima, u opažanje ili na primjer u izjavu. Čineći to, uglavnom neprimjetno,vanjski i unutrašnji svijet se međusobno razmjenjuju. U odnosu sa ljudima „ja“ i „ti“ smo zbunjeni. Postoji li netko tko ne prepoznaje situaciju u kojoj na odgovor na izjavu “Ali samo prije nekog trenutka ste htjeli …” dolazi ljutit odgovor, “Kako to mislite? Ne ja! Tko je htio? To ste bili vi!” Zato želja nije jednostavno otac mišljenja već je također i majka opažanja.

Redosljed, značenje i oblik, su onda principi koji proističu iz naše potrebe za orijentacijom i koje moramo nametnuti novim opažanjima da bi smo bili u mogućnosti da ih sačuvamo u pamćenju. Bez redosljeda, značenja i oblika, impresija (utisak) ne može biti kategorizirana i stoga ne može biti ni sačuvana ni naknadno pozvana. Kategorizacija impresija je tako važna zbog našeg mišljenja i zato je u velikoj mjeri i naše opažanje, fundamentalno oblikovano od strane i pod utjecajem jezika.

Čak i ako dijelovi slike nedostaju, ako je obrazac nekompletan, to ne isključuje unaprijed proces opažanja. Um i dalje stvara odnose između individualnih stimulansa i oni su sačuvani u pamćenju kao kompletna jedinica značenja. Mi pravimo veze između zasebnih dijelova na osnovu kriterija jednostavnosti, približnosti, jedinstva i poznatosti. Ove “cjeline” su više nego jednake sumi svojih dijelova. One imaju kvalitativno novi značaj.

Kao posljedica opisanog procesa, možemo reći da, po pravilu, mi više volimo opažatitakav sadržaj na osnovu subjektivnog značaja, koji će odgovarati našim potrebama, povećati našu sigurnost, izgledati adekvatno za postizanje naših ciljeva, ispuniti naša očekivanja i potvrditi naše iskustvo

6. OBRAMBENI MEHANIZMI

Promjena našeg ponašanja nije ugodna. Često je lakše promjeniti naše opažanje i naše prosuđivanje nego naše ponašanje. Ako pretpostavimo da svi ljudi imaju potrebu za

sigurnošću i osjećajem za pravac, i imajući u vidu principe opažanja opisane iznad, može se očekivati da informacije koje stvaraju previše nesigurnosti neće proći kroz proces opažanja bez nekog prilagođavanja. Iako je stanje unutrašnjeg napona potrebno za akciju, samo je izvjesni stupanj napona prihvatljiv ili podnošljiv. Smijanje, plakanje, bijes, su poznati svima nama kao akt pražnjenja napona. U isto vrijeme postoje, ipak, drugi psihološki procesi koji služe smanjenju napona, stvore psihološkiodušak, i koji se ponekad javljaju tako automatski i podsvjesno da smo ih manje svjesni. Oni su istraživani u psihologiji i identificirani su pod terminom “kognitivna disonanca.”

Podsjetimo se prve faze u modelu promjene ponašanja gdje se neravnoteža javlja kroz uvođenje pokretačkih sila ili uklanjanje inhibirajućih sila. Pretpostavili smo da je prevladavanje poticajnih sila rezultiralo promjenom ponašanja. Sada moramo priznati da je takva predstava suviše jednostavna, jer je promjena ponašanja samo jedna od mogućih reakcija na debalans sila.

Kognitivna disonanca („neslaganje u saznavanju“) opisuje situaciju kada su elementi našeg mišljenja i opažanja u konfliktu i stvaraju stanje nesklada. Prije nego što ovo stanje ostvari utjecaj na naše akcije, postoji mogućnost ispravljanja nesklada na razini na kome je ono prvi put primjećeno. S velikom količinom informacija koje su u neskladu ovo se dešava tokom opažanja, bez da je promatrač toga i svjestan.

Tako konfliktne informacije mogu biti ignorirane čak i tokom opažanja (previđenjem onoga što je viđeno, odbacivanjem onoga što se čulo). One mogu biti oslabljene ili čak izvrnute da znače suprotno tokom procesa opažanja. Ako ono uđe u našu svijest, i dalje postoji mogućnost da ga mi aktivno zaboravimo. Ako informacije dođu od ljudi ili organizacija, postoji uvijek mogućnost sumnje u njihov kredibilitet. Suprotno, naravno, već sumnjivi kredibilitet pojedinaca oslikava ono što oni predstavljaju (savjetodavna organizacija s lošim imidžom ili loš politički imidž učitelja - odbio je ostale od inovacija koju je on prakticirao).

Mi možemo aktivno izbjeći situacije i informacije koje dovode do nesklada ili ih možemo namjerno potražiti, njegujući kontakt s onim ljudima koji ojačavaju naš vlastiti položaj. Konačno postoje različite strategije za opovrgavanje realnosti, uključujući sanjarenje, povremenu upotrebu droga i opijata, obmana, opsesija, bježanje od stvarnosti, i mnoge oblike mentalnih bolesti. Očekivano je da je promjena ponašanja neugodna za većinu ljudi i da se debalansu psihičkih sila prvo suprotstavlja proces smanjivanja neslaganja prije nego što on počne djelovati kao poticaj za promjenu ponašanja. Vidljivi znaci kod partnera u savjetodavnom radu, koji traži psihološki odušak, daju savjetodavcu indikaciju o prirodi i obimu unutarnjeg otpora promjeni ponašanja i omogućavaju mu imati u vidu bitne faktore u svom savjetodavnom radu.

7. RJEŠAVANJE PROBLEMA I DONOŠENJE ODLUKA

Savjetodavni rad kao psihološka pomoć može biti postignut mnogo efikasnije kadasavjetodavac zna logične korake koji mogu dovesti do dobrog rješenja i kada zna s kojim poteškoćama koje se ponavljaju farmeri se moraju boriti. Ali ako davanje pomoći u rješavanju problema postane problem za samog savjetodavca i njemu samome se može pomoći “fazama sistematskog rešavanja problema (Slika 6).

Slika 6: Faze sistematskog rešavanja problema

Naprijed, ukoliko je moguce; ukoliko nije,onda povratak na prethodnu fazu Ukoliko je evaluacija rezultata negativna, početi iznova

Koraci uključeni u sistematsko rješavanje problema se fundamentalno ne razlikuju od faza sistematski planiranog savjetodavnog rada i pripadaju osnovnim funkcijama menadžmenta. Procedura uvijek počinje analizom dane situacije i završava se procjenom rezultata. Iz praktičnih razloga samo su središnji koraci dani u malo izmijenjenoj formi. Neki od koraka koji su prikazani su očigledni, ali ključne veze su opisane detaljnije. Neslaganje između postojećeg stanja i skupa okolnosti za koje se u principu smatra da su dostižne i poželjne, subjektivno se doživljava kao problem. Ova vrsta opažanja problema može u osnovi nastati na dva načina: iskustvom o pogoršavanju situacije ili svijesti o razumljivim mogućnostima za napredak.

Vidjevši do koje je mjere opažanje subjektivno, u savjetodavnom radu je suštinski da se početna situacija opiše u potpunosti. Ovo obuhvaća preciziranje ljudi kojih se tiče, bilo kojega

Opis početne situacije

Percepcijaproblema

Evaluacijarezultata

Identificiranje

rezultata

Implementacija rješenjaIzbor

između alernativa

Traganje za rješenjima

Analiza uzroka i

definiranje problema

Odeđivanje cilja

Preispitivanje

percepcije

Funkcije savjetodavnog Rada Podrskaputem“duhovne”pomoci struktuiranju i restruktuiranju putem informiranja, motivacijei osposobljavanja

drugoga aspekta situacije i pretpostavljenih veza, tako da u drugoj fazi ovo opažanje situacije može biti provjereno. Ovo je neophodno da bi se spriječilo da savjetodavac i njegov partner ne počnu svoj odnos podrazumijevajući prilično različite interpretacije okolnosti. Savjetodavac također ima prvu šansu identificirati i prodiskutirati o iskrivljenosti opažanja i donošenju pogrešnog suda od strane savjetodavnog partnera.

Dok opis početne situacije sigurno sadrži objektivno jezgro, i u toj mjeri ne samo da poziva, nego ustvari i zahtijeva učešće savjetodavca, određivanje cilja i definiranje problema su konačno subjektivni postupci uvjetovani uglavnom potrebama i vrijednostima. Savjetodavac se stoga treba suzdržavati. Njegova uloga potpore ogleda se u obje stvari: u definiranju pozitivnog traženja ciljeva i problema, razvijenih kao alternative i realistično formuliranih.

Ovi ciljevi se mogu razviti samo iz analize klijentovih potreba i onda bi trebali bitiformulirani imajući u vidu pravac i i stupanj dostižnosti cilja. Često se konačno fiksiranje ciljeva ne može poduzeti bez konkretnih alternativnih rješenja koja su dostupna za razmatranje.

Ova faza definicije problema u svezi s razmatranjem uzroka i posljedica problema se često propušta, ali ona je ustvari najvažnija točka u svim inicijativama za rješavanje problema. Način na koji je problem preciziran automatski usmjerava pažnju na izvjestan način rješavanja problema, drugim riječima, zbog toga što je pola rješenja sadržano u definiranju problema, oprez je posebno potreban u ovom trenutku. Savjetodavac se stoga prvo treba uvjeriti da je problem definiran na više načina, iz kojih konačna definicija može biti uokvirena na način traženja rješenja i način donošenja odluka. Definicija problema može se smatrati kao uvodni korak ka razvijanju ideja kako problem riješiti. Kao i pri brainstorimingu, sve ideje sudobrodošle. Što ih je više, to bolje. Njihova analiza će uslijediti kasnije.

Ukoliko potraga za rješenjem nije uspješna, to je indikacija da cilj ili definicija problematrebaju biti promijenjeni. Ciljevi se uglavnom ne mogu unaprijed izložiti već su oni ovisni od potreba i razina zahtjeva. Ako se ispostavi da su zahtjevi u vezi klijentovih vlastitih mogućnosti ili u svezi rada drugih suviše visoki, jedino rješenje je da se smanji razina zahtjeva. Kada se moguća rješenja izraze, mi moramo ispitati da li njih zapravo i treba isprobati. Ako postoji više mogućnosti, mi moramo birati između alternativa, a izbor treba voditi usporedbi prednosti u slučaju uspjeha s manama u slučaju neuspjeha. U vaganju ovih faktora, dvije stvari se razmatraju, konkretno očekivane prednosti i mogućnosti ostvarivanja ovih prednosti, drugim riječima rizik – sigurnost ili nesigurnost – dostizanja cilja. Ovo je ilustrirano na › Slika 7

Slika 7: Kompomente u izboru između alternativa

Očekivana vrijednost alternative = (očekivana dobit x vjerojatnoća uspjeha) – (očekivani nepovoljni učinci X vjerojatnoća neuspjeha)Normalno je da je izabrana ona alternativa koja, u usporedbi s drugima, obećava veću vjerojatnoću uspjeha. Rezultat ovakvog gledanja na alternative je da veoma pozitivno

procjenjene alternative s relativno visokom vjerojatnoćom uspjeha se ipak ne realiziraju ukoliko su negativni efekti koji se u slučaju neuspjeha očekuju ozbiljni (npr. odustajanje od svaštarske proizvodnje koje je potrebna za preživljavanje radi proizvodnje voća za tržište uključuje rizik od gladovanja ukoliko prodaja proizvoda nije sto posto garantirana).

Zrela odluka nije rezultat samo racionalne kalkulacije. Mora se osjećati da je ona ispravna i prava odluka iz ugla unutarnjih kulturnih vrijednosti. U razjašnjavanju problema i ispitivanju mogućih rješenja, “razjašnjavanje vaših vlastitih misli” i “društvena prilagodljivost rješenja”, su suštinski.

Izvršavanje i evaluacija izabranog rješenja će otkriti, čak i ako ranije faze nisu, da li je

situacija bazirana na zdravom rezoniranju (a ne samo na lancu racionaliziranih argumenata) čije otkrivanje će biti društveno prihvaćeno. Jezikom modela promjene ponašanja rekli bismo: nedostatak jasne osobne misli i društvene prihvatljivosti povećava tenzije i opasnost od pada na starie razine. Odluke koje nisu promišljene, koje su kasnije opravdane racionalizoiranjem, otuđuju i služe samo da pogoršaju problem.Savjetodavac treba odigrati važnu ulogu u ovom izboru alternativa. Njegovospecijalističko znanje i ekspertiza se traže kada se procjenjuje koliko daleko alternative mogu doprinijeti ostvarenju cilja, mogućim financijskim ulaganjima i s time povezanim rizicima i mogućim neželjenim posljedicama.

Iz ugla ovog pristupa, on mora pokušati osigurati da je pozitivan proces samorazjašnjavanja i društvene prihvatljivosti ostvaren, a kroz koji je kanalizirano objektivno razmatranje dobrog efekta. Realizacija ovih faza sistematskog rješavanja nije završena. Tek nakon što se rezultati etabliraju i evaluiraju vidjet će se da li je problem zaista riješen na zadovoljavajući način ili da li se o njemu mora ponovo razmisliti i poduzeti nešto iznova. U procjenjivanju rezultata često je teško pripisati uzroke, drugim riječima ,odlučiti koji razlozi i uzroci leže u osnovi određenogrezultata.

Lakše je odrediti rezultate ako je cilj formuliran pod određenim uvjetima, npr. ako jeprecizno kvantificiran. Samo ako efekti i rezultati mogu biti precizno utvrđeni moguće je napraviti konačnu procjenu. Ako se vidi da je ona pozitivna, opasnost od pada na staru razinu je konačno eliminirana. Posebna funkcija savjetodavca sastoji se u motiviranju njegovog savjetodavnog partnera i njegovom osposobljavanju da on sam riješi svoje probleme. Najvažniji način da se ovo uradi je pružanjem potpore u procesu strukturiranja i restrukturiranja njegovih ideja. Prije svega, dobar savjetodavac sluša klijenta, i - naročito putem pitanja – pazi da se ne propusti niti jedna od važnih stvari. On će svoje znanje upotrijebiti u stručnom smislu tamo gdje je ono potrebno. U suprotnom, on će se suzdržati i neće dati svoje mišljenje i osobni sud niti će datisavjet, jer to samo pokazuje da klijent (partner) još nije stekao potpuni uvid u situaciju koja je problematična.

Nasuprot tome, on će voditi klijenta sistematskim koracima i zajedno s njim će naći slabe točke koje ograničavaju donošenje jasne i dobro zasnovane odluke i rješenja problema. Kada je on ozbiljno pogođen problemom, psihološka tenzija klijenta sužava njegov pogled na stvari i ograničava njegovo opažanje; on pati od povećane osetljivosti, ustezanja da deluje i smanjene kreativnosti. Ako ste duboko u problemu, rijetko se možete osloboditi; ako ste se zaglavili, ne možete se sami izvući tako što će te se povući za vlastiti pramen kose kao Baron Minhauzen. U ovom pogledu na problema – što se problema tiče pomoći drugima da riješe problem – mi nalazimo konačno opravdanje za uspješnu savjetodavnu pomoć.

Grupe i grupni procesi

Individualno savjetovanje je naporno i oduzima dosta vremena. Rad sa grupama, ako je adekvatno shvaćen, znači da poruka dopire do mnogo više ljudi i stvara rezultat koji duže traje. Mi zato ovde opisujemo neke vidove dinamike grupe koji su važni za savjetodavni rad.

Društveni odnosi su važan dio života. Oni su dijelovi čovjekovog uspona; oni prenose osjećanje sigurnosti i naklonosti. Kroz njih mi doživljavamo priznavanje i samopotvrđeivanje, ali također i moć i utjecaj nad drugima. Grupa je centralna karika između individualnih i organiziranih struktura društva. S jedne strane ona ima „formirajući“ efekat, pruža stavove, vrijednosti i orijentaciju; s druge strane, ona također zadovoljava osnovne potrebe, daje ljudima koji pripadaju grupi osjećanje korisnosti, sigurnosti i bolje šanse za samoostvarenjem.

Slika 8 daje pregled elemenata i utjecajnih faktora unutar grupe.

Slika 8: Grupe i faktori koji na njih utječu

O grupi govorimo kada se određeni broj ljudi udružuje i želi ostvariti iste ciljeve.Pripadnost grupi nameće određena ograničenja pojedincu i stavlja ga pod posebne pritiske, ali s druge strane također mu daje šansu da međusobno podijeli posebne prednosti grupe kao i priliku za osobom satisfakcijom i društvenim aktivnostima.

Osnovni pritisci grupe su usmjereni k usklađivanju, razvoju osjećaja udruženosti(korporativnog duha) i stvaranju pogleda na svijet izvan grupe. Svi članovi grupe moraju se uskladiti. Ako je netko uporan u ekstremnom individualizmu, on se mora povući iz grupe. Na ovaj način grupa ima tendenciju na nameće izvjesnu uniformnost svojim članovima. Lideri unutar grupe su čak više podvrgnuti ovom pritisku jer posebno oni utjelovljavaju grupne ideale i grupne norme. Ovo znači, obrnuto, da je ponašanje koje je suviše devijantno, rizičnije za njih nego za ostale članove grupe, jer to može značiti gubitak njihove pozicije kao lidera.

Svako tko se dovoljno prilagodi, ipak će se snažno identificirati s grupom i, kroz zajedničku afirmaciju članova grupe, razvit će se standardi po kojima ljudi mjere sebe i druge. Način na koji članovi grupe vide sebe izražen je u zajedničkim dostignućima i zajedničkom jeziku grupe.

Kroz osjećaj udruženosti grupe, članovi se približavaju jedni drugima, a udaljavaju odvanjskog svijeta. Oni onda moraju jasno dati do znanja vanjskom svijetu, koji su određeni ciljevi i dostignuća grupe. Grupa pokušava ostvariti društveno prepoznavanje, ali kao i prepoznavanje ona doživljava takmičenje, kritiku i neprijateljstvo. Oba elementa su neophodna da bi se održao udruženi osjećaj i pritisak na članove grupe za usklađivanjem.

Ono što je već uvedeno kao princip opažanja, konkretno to da je cjelina više nego suma svojih dijelova, može biti preneseno na sposobnosti grupe, što pod povoljnim uvjetima može biti veće nego suma pojedinačnih dostignuća njenih članova. Takve posebne prednosti mogu proisteći iz principa udruživanja snaga, kompenzacije individualnih grešaka i kapaciteta, stimuliranja rivalstva, uobičajenog obveznog plana djelovanja, lakše adaptacije i identifikacije grupe. Ovi principi će sad biti ukratko objašnjeni.

Udruživanje snaga stvara jasnu prednost kada zadatak nadilazi kapacitet pojedinca i kada može biti ostvaren samo zajedniškim trudom. Ovo ima raspon od jednostavnog podizanja teškog tereta do efikasnog predstavljanja interesa. Kompenzacija individualnih grešaka i kapaciteta znači da se slabosti i prednosti članovameđusobno pozitivno nadopunjuju i da greške pojedinaca mogu biti ublažene ili ispravljene od strane drugih članova grupe.

Pod povoljnim uvjetima, korisno rivalstvo se može razviti u radnoj grupi. Pojedinac je tada potaknut raditi napornije za zajednički cilj nego kada bi radio samo za sebe.Da bi ostvarila svoje ciljeve, grupa razvija zajednički dogovorene norme i plan djelovanja da bi ispunila zadatke s kojima članovi grupe onda osjećaju da su povezani. Posvećenost planu djelovanja onda provjerava ostatak grupe, i svatko tko odstupa od plana rizikuje da se suoči sa sankcijama. Ako norme doprinose zajedničkim ciljevima, i ako je plan djelovanja dovoljno promišljen i izvodljiv, vjerojatnoća ostvarivanja cilja je prosječno veća za grupu nego za pojedinca. Odluka grupe da napravi neke promjene uspjeva mnogo lakše kao pravilo, nego kao individualna odluka, a grupa pruža odgovarajuću potporu da se bori s problemima u fazi prilagođavanja kada primjenjuje odluku. Konflikti nakon odluka imaju uglavnom manje ozbiljne posljedice, jer su one suočene s normama grupe. Zato će teže promjene ponašanja manje vjerojatno dovesti do pada na staru razinu kod grupa nego kod pojedinaca. Ovo objašnjava zašto grupe mogu mnogo lakše preuzeti rizik nego pojedinci.

Grupe s dovoljnom zrelošću, npr. one koje su bile u sposobne prevladati svoje početne probleme formiranja grupe i raspodjele uloga, mogu svojim članovima osigurati osjećaj

sigurnosti; pripadnost grupi je viđena kao pozitivna i vrijedna težnje k njoj. Postojeća dostignuća grupe daju važan doprinos u ovom smislu. Pojedinci izvlače dodatnu snagu iz osjećaja identifikacije koja onda može proisteći u veće napore da se ostvare ciljevi grupe.

Mi ipak nikako ne smijemo pretpostaviti da su takve posebne prednosti automatski prisutne u svim grupama, da one padaju u krilo svim članovima grupe. Da li će se ove prednosti akumulirati ovisi od toga na koji način su poslovi raspoređeni; u slučaju kompliciranih poslova gdje postoji mogućnost raspodjele uloženog napora, ove prednosti će vjerojatnije biti ostvarene. To također ovisi od sastava grupe i funkcioniranja dinamike grupe. Svatko je pretpostavljamo imao iskustvo kada grupa nije pronašla svoj put do zajedničkih normi i plana djelovanja zbog razilaženja pa su se raspali uz nesuglasice o tome kako su sva obećanja o uspjehu pala sa strane.

U savjetodavnim inicijativama ima smisla raditi sa grupama. Savjetodavac mora uzeti u obzir posebne osobine grupe i dinamiku grupe ako želi uopće imati mogućnost da efikasno radi u/sa grupama. On se treba, iznad svega, čuvati manipulacije i zauzimanja autoritarnog položaja. Koncentriranje samo na utjecajne lidere uglavnom također ne donosi mnogo uspjeha. Bolje je, uz njihovu suglasnost, podijeliti sadržaj savjetodavnog rada sa cijelom grupom. U radu s grupama, korisna je upotreba tehnika moderiranja grupama i vizualnih tehnika

Komunikacija

Proces komunikacije je fundamentalan za savjetodavni rad, obuku i prijenos informacija. Zato procesi učenja, širenje inovacija i društvena promjena ne mogu biti objašnjeni bez osvrta na komunikaciju. Počet ćemo s modelom direktne osobne komunikacije, a onda ćemo obratiti pažnju na ne-osobnu komunikaciju, koju karakterizira upotreba tehničkih pomagala. Kao zaključak, pokazat ćemo neophodnost formiranja komunikacionih mreža.

DIREKTNA OSOBNA KOMUNIKACIJA

Počevši od jednostavne činjenice da dvoje ljudi imaju jedno drugome nešto kazatu, ›Slika 9 pokazuje nam koliko je to komplicirano u praksi. Slika pokazuje da u principu sve poruke sadrže četiri simultana aspekta koja pošiljatelj prenosi primatelju poruke. Jedina varijacija od slučaja do slučaja je značenje i jasnoća sadržaja ove četiri komponente u poruci. Prvo ćemo objasniti ove četiri komponente:

Slika 9: Model direktne osobnne komunikacije

(1) Sadržaj

Činjenica da poruka treba da prenese sadržaj izgleda očigledno. Ipak, u industrijskimdruštvima centralne Europe podrazumijevano se pretpostavlja da je to glavna i jedinalegitimna funkcija komunikacije. Naše objašnjenje ostale tri komponente bi trebalo darazjasni da je ova pretpostavka jedva dovoljno ispravna u situacijama u pravomživotu.

(2) Samootkrivanje

Sve poruke sadrže informacije ne samo o sadržaju, već i o karakteru pošiljaoca.Koncept samootkrivanja obuhvaća oboje i namerno oslikavanje sebe, kao i nenamernuekspoziciju sebe. Ova komponenta, kao i sljedeća, ima snažne psihološke implikacije.

(3) Odnos

Poruka sadrži informacije o međusobnom odnosu pošiljaoca i primaoca. Ovo je čestoizraženo kroz način na koji je poruka formulisana, u intonaciji ili ne govornojkomunikaciji. Kao primaoci mi imamo posebno osetljivo uho za ovaj aspekt poruke.Kroz njega osećamo poštovanje i laskanje ili vređanje i loše tretiranje. Komunikacijatako predstavlja izraz posebne vrste odnosa sa osobom sa kojom se komunicira.

(4) Obraćanje/Apel

Može izgledati da mi nešto kažemo „samo onako“, ali poruke uglavnom imaju za ciljda ispune određenu svrhu, na primer da utiču na ljude ili da ih pokrenu na akciju.Ovaj apel se često odražava povratno na međusobni odnos, jer on može biti saopćenna takav način da se primalac može osetiti poštovano ili omalovaženo.

Međuosobna komunikacija je zato karakterisana osnovnim problemom dvosmislenosti, a zatimi težinom interpretacije. Pošto je potrebno najmanje dvoje ljudi za komunikaciju, ovajproblem se javlja dvaput. Pošiljalac poruke ima težak posao da formuliše poruku i prezentujeje pomoću gestova, izraza lica i intonacije kako bi je primaoc ispravno razumeo, npr.odgovarajući na namere pošiljaoca. Kodiranje pošiljaoca je praćeno dekodiranjemprimaoca, gdje primaoc mora pokušati da opazi i interpretira, adekvatno namerama pošiljaoca,svaki aspekt poruke (tekst, intonaciju, gestove, izraz lica) u odnosu na sadržaj,samootkrivanje, odnos i obraćanje/apel.

Pošto se odgovor osobe kojoj smo se obratili, najčešće normalno odnosi na prethodno poslatuporuku, on sadrži indikaciju da li pošiljalac može da pretpostavi da je poruka shvaćena. Kadase informacije prenose nazad na ovaj način, to se zove povratna veza. Pošto komunikacijapodleže svim greškama ljudske percepcije koje su već opisane, može se samo naglasiti da jepotrebno da se napravi intenzivnija i sistematska upotreba moguće povratne veze. Dodatnapitanja su važna da se osigura razumevanje: takva pitanja kao što su “Kako to mislite? Da lihoćete da kažete … ? Da li sam dobro pretpostavio …? itd.” To su pitanja, a isto vrijeme inačin provere da je poruka shvaćena. Ostale mogućnosti da se potvrdi razumevanje sudelimična ponavljanja primljene izjave, tako da pošiljaoc ima mehanizam da proveri da li jenjegova poruka primljena. Na ovaj način on može probati da ispravi nesporazum na licumesta.

Nažalost, četiri aspekta koja leže u osnovi lične komunikacije su nedovoljno uzeta u obzir i iznjih se malo naučilo u svakodnevnoj komunikaciji. Da ovo nije tako, bilo bi mnogouobičajenije za sva četiri aspekta poruke biti individualno formulisani posebno u onim

nezgodnim situacijama gdje je važno da se bude shvaćen bez oklevanja. Umesto togauobičajeno je za glavni dio samootkrivanja, odnosa i obraćanja/apela biti prenesenisamo putem neverbalnih načina, zajedno sa činjeničnim informacijama. Jasan nedostatakpoštovanja značaja ne činjenične komunikacije je izražen u standardnom zahtevu učesnicimadiskusije: „Molimo držite se činjenica“. Iza ove opomene očigledno stoji ne izriječen osećaj dasamo činjenične izjave mogu doprineti produktivnoj komunikaciji i da se diskutuje očinjeničnim stvarima i da upadica koje stalno primećujemo iz sfere samootkrivanja, odnosa iobraćanja/apela mogu biti jednostavno eliminisani jačim pokušajma da se oni izbace izdiskusije. U stvari ovi podsvesni faktori nastavljaju da se otkrivaju i sve su efektivniji zato štonisu očigledno ispoljeni.

Ako radimo sa ljudima iz drugih kultura, moramo da prihvatimo da komunikacija ne samošto je napornija već i da samootkrivanje i apel, a posebno komunikacija odnosa, igraju mnogoveću ulogu. Jedan od ciljeva obuke koji treba da poboljša ličnu komunikaciju je sticanje metakomunikacije, npr. lingvistički načini da se diskutuje o aktu komunikacije. Pitanja o tome dali smo ispravno shvaćeni ili povratna veza o tome kako osećamo da smo tretirani od osobe sakojom razgovaramo spadaju pod meta komunikaciju. Potreban je sposoban i pažljivpromatrač da bi primetio lomove u procesu komunikacije i da bi preduzeo potrebne akcije zaispravljanje problema.

Zaključci koje izvlačimo iz teoretskog modela za unapređivanje lične komunikacije su ti dabi smo trebali:

– svesno slati nedvosmislene poruke (na sva četiri razinaa);– pažljivo dekodirati (na sva četiri razinaa);– sistematski primeniti povratnu vezu da bi se razjasnile bilo koje preostale greške.

Komunikacija putem tehničkih medija

Ukoliko je direktni osobni konekt veza) zamijenjen komunikacijom putem tehničkih medija, situacija je značajno drugačija. Direktna povratna informacija i korekcije nisu moguće.

Ipak, utjecaj je mnogo širi; postoji mnogo bolja šansa da će se doprijeti do mnogo veće publikes porukom. Ali greške na sve četiri razine je mnogo teže prepoznati i one mogu imati mnogoozbiljnije posljedice.

Slika 10 nam pokazuje sveobuhvatni model koji obuhvaća mogućnost upotrebe tehničkihmedija. U skladu sa terminima korišćenim u masovnim komunikacijama, pošiljalac porukepostaje “komunikator” a onaj koji prima “primalac”. Pošto razina komunikacije može bitiobostran, oba partnera su komunikatori i primaoci u isto vrijeme. Oblik poruke je pod utjecajmkako namera komunikatora i očekivanjima primaoca, tako i pod utjecajem specijalnihograničenja medija, koji ograničavaju raznovrsnost prezentacije u čisto tehničkom smislu.

Tokom akta komunikacije primalac gradi odnos sa komunikatorom koji nije lično prisutan.On stvara sliku njega, procenjuje poruku i ljude za koje smatra da se nalaze iza medija, iprema tome kategorizuje bilo koje izjave. Izjave su često razmotrene ili odbačene jer sukomunikatori poštovani ili prezirani. Kredibilitet komunikatora uglavnom nije ustanovljenačinjenica spolja - imidž njegove organizacije ne predstavlja obavezno njega u pravom svetlu -već je on dat u konačnoj formi tokom samog akta komunikacije. Čak i kada savjetodavnaorganizacija ima loš imidž, pojedinačni savjetodavac ipak može ostaviti dobar utisak na svog

savjetodavnog partnera ako oni uvide da je on uključen, da primijenjuju svoju ekspertizu unjihovu korist i da zaista želi da pomogne

Slika 10: Faktori koji utiču na komunikacioni proces

Komunikacione mreže

Dobra strategija komunikacije koristi prednosti i lične komunikacije i ne ličnekomunikacije putem medija. Ovo može da se postigne izgradnjom, promocijom i upotrebomkomunikacionih mreža.

Pod terminom mreže mi podrazumevamo kompleks komunikacionih kanala koji obezbeđujuda svi pripadnici ciljne grupe prime poruku više puta, i to iz različitih osobnih kontakata iputem tehničkih medija. Ovo znači da je potrebno koristiti postojeće odnose u komunikaciji,širenje informacija putem multiplikatora i utjecajnih pojedinaca i upotrebu niza medijakoji su adekvatni za tu odgovarajuću vrstu informacija i za dopiranje do ciljne grupe.

Sve medijske informacije bi trebale imati konačni cilj da omoguće stimulans za diskusijom.Sadržaj poruke bi trebao postati predmet diskusije, obezbeđujući povratnu vezu tako dasavjetodavac ustanovi šta je riječeno, kako je to procenjeno i preneseno dalje, a to takođerubrzava i širenje informacija. Karakteristika strategije komunikacionih mreža je da se uprocesu komunikacije javljaju nova pitanja i problemi i time ohrabruju zahtevi zainformacijama i provera informacija. Ako su poznate važne lokacije i okolnosti za ličnukomunikaciju (kafane, pijace, mesta okupljanja na ulici), suštinski je za svaku informacionukampanju da se obezbedi da su partneri za diskusiju prisutni da odgovore na upite i da pružedodatne informacije.

Međutim, samo širenje informacija po pravilu znači samo prenošenje činjenica o nekojinovaciji; to ne znači da će ona automatski biti prihvaćena i proširena. Da bi se ovaj ciljpostigao, potrebno je uvesti dodatne mere, kao što su demonstracije, praktične instrukcije iosobni savjet - onda kada je konačni cilj komunikacije da dovede do promjene ponašanja ipotpomogne usvajanje inovacija.

Sljedeća serija tvrdnji dobro ilustruje ovaj problem:

Ako ste nešto rekli ne znači da vas je sagovornik čuo;

Ako vas je sagovornik čuo ne znači da vas je razumeo;

Ako vas je razumeo ne znači da se on s time slaže;

Ako se s time i slaže ne znači da će to i primeniti;

Ako to i primeni jednom ne znači da će to primeniti svaki put;

Ako to primjenuje ne znači da je zadovoljan time.

› Slika 11 ilustruje ideju komunikacione mreže u kontekstu savjetodavog rada.

Ova vrsta kolebljive i međusobno povezane strategije se može, na primer, sastojati u tome daradio servis privlači pažnju na kampanju u općim uvjetima, gdje se detaljne informacije dajuna savjetodavnim grupama, publikujući rezultate iz jednog sela koristeći info štand nanedeljnoj pijaci u drugom selu i sa farmerima prisutnim da odgovore na pitanja. Da bi seobezbedilo da ostali dobro informisani i utjecajni ljudi koji mogu preneti informacijepodržavaju projekat, trgovci, saradnici, firme, itd., oni su savjetovani zasebno i obezbeđena suim pomoćna savjetodavna sredstva u obliku pisanog materijala, slika i članaka.

Suprotno tome, koncentrisanje isključivo na samo jedan kanal informacija ili jedan medij kaošto je kampanja plakatima uglavnom dovode do neuspjeha. Uzak pristup ne stimulišediskusiju, ne stvara efekat multiplikacije i ne dolazi do vraćanja informacija povratnomvezom. Mnogo je bolje upoznati se sa mrežama komunikacije određenih grupa, saznati gdje sesastaju žene, gdje muškarci sede zajedno i gdje se mogu naći mesta okupljanja mladih, i ondaciljano upotrebiti ove grupe i mesta okupljanja u posebnom savjetodavnom radu.

Dobro promišljen, komunikativan pristup može delimično kompenzovati često veliknedostatak savjetodavaca pod uvjetom da su oni u poziciji da prenesu poruku narazličite načine, da procene povratnu vezu i da onda prema tome preduzmu akciju.

Slika 11: Mreža komunikacionih procesa u i oko savjetodavne službe

References

ALBRECHT, Hartmut. et al. (1989/1990): Agricultural Extension. Volume 1 (1989): Basic Methods andConcepts. Volume 2 (1990): Examples and Background Materials. Rural Development Series BMZ/GTZ(eds). FGB: Hdb 362,1.1; Hdb 362,1.2 (German version: FGB 3661, 3662).

BRACKEN, Uta (2003): Wie die Leute so reden. Eine Untersuchung von dörflicher Kommunikation undgesellschaftlichem Wandel bei den Lobi in Burkina Faso. Margraf, Weikersheim. FGB: 4398,52

HOFSTEDE Geert (1980): Culture’s Consequences. Internatinoal Differences in Work-Related Values. Sage,London, New York. FGB: Fol. 1495

HOFSTEDE Geert (1993): Interkulturelle Kommunikation. Kulturen – Organisationen – Managemten. Gabler,Wiesbaden. FGB: 424

5) Indirektni način vođenja razgovora i pet imperativa Karla Rodžersa

Indirektni način vođenja razgovora koristi se u situacijama u kojima je potrebno pažljivo isistematski voditi razgovor s klijentom, obično o teškim, emocionalnim i životnimproblemima, kao i onim problemima u kojima klijent svoju situaciju očito doživljava vrloemocionalno i u direktnom razgovoru ne otkriva prave uzroke svog ponašanja.

Direktni način vođenja razgovora podrazumijeva da se pitanja o određenom problemu jasnoformuliraju i postavljaju direktno, očekujući direktne odgovore na jasno postavljena pitanja.Indirektni način vođenja razgovora zahtijeva vrlo pozitivan i otvoren stav savjetodavca, stavkojim on stječe povjerenje klijenta i postupanjo ga „otvara” za razgovor i diskusiju o problemukoji ga tišti i o pravim uzrocima određenog ponašanja. To zahtijeva čitav niz tehnika kojepomažu da se sugovornik i njegova percepcija situacije razumiju i da se na sistematičan itolerantan način vodi dijalog koji treba poslužiti “otvaranju” klijenta i analizi suštinskihuzroka i mogućih rješenja za određeni problem.

Biti usmjeren na klijenta znači pokazati jedan stav koji se prepoznaje na osnovu sljedećihimperativa:

1. PRIHVAĆANJE KLIJENTA, A NE INICIJATIVE

Ovo znači da se radi o jednom ponašanju primanja, prihvatanja, onako kako čovijek primagosta i nudi mu da uđe u kuću, pomaže mu da skine kaput, dalje ga uvodi u kuću i nalazi mu inudi mu mesto da sedne. Ovo stoji u potpunosti u suprotnosti sa ponašanjem i držanjeminicijative, koje prisiljava klijenta da reaguje i odgovara na pitanja.

2. FOKUSIRANJE NA NJEGOV (PRO)DOŽIVLJAJ, A NE NA VANJSKEČINJENICE

Ovde se misli na usmeravanje pažnje na načine, kako on doživljava stvari, ljude i događaje.Ne misli se na događaje i objektivne činioce same po sebi.

3. FOKUSIRANJE NA OSOBNOST KLIJENTA, A NE NA NJEGOV PROBLEM

Treba odustati od objektivnog promatranja problema jer je suštinsko pitanje kako je nešto odstrane drugoga proživljeno i kakavo značenje-značaj ono za nekoga ima. Savjetodavac morapokušati da ne promatra problem kao takav, nego da ga promatra onako kako ga klijent vidi idoživljava.

4. RESPEKTIRANJE OSOBNOSTI KLIJENTA I ISKRENO UVAŽAVANJE,NASUPROT DEMONSTRACIJE NAŠE OŠTROUMNOSTI I NAŠE

NADMOĆI

To znači, izražavati se na takav način, da klijent zaista stekne sigurnost (povjerenje); dasavjetodavac respektira njegov pogled na stvari, na život i da ga razumije: da mi u njegovomslučaju ne koristimo dobru priliku da demonstriramo određene oštroumne psihološke finese.

5. TEŽITI KA BOLJEM RAZUMIJEVANJU, A NE KA POJAŠNJAVANJU

Ovdje se ne radi o tome (i to je u najvećoj suprotnosti s psihoanalizom) da klijentaslušamo s takvom namjerom, da pokušavamo njegove iskaze poredati u većpripremljene sheme za interpretaciju, niti o tome da čekamo pravi momenat za razjašnjavanje,u kome mi pretpostavljamo da je nešto pravi sadržaj njegovog nesvjesnog.

Ovdje se mnogo više radi o tome da se on podrži i da se poboljša njegova sposobnost zakomunikaciju i ispravno formuliranje njegovog problema. U ovom petom imperativu KarlRodžers se distancira od psihoanalize, uobičajenih terapeutskih metoda, prije nego što će kaoalternativu, razviti svoju “terapiju razgovorom.”

Ovih pet imperativa ne bi se trebali ostvarivati samo u namjerama savjetodavca, njegovomdržanju i stupnju pažljivosti prema klijentu, već bi oni trebali također voditi ka jednojodređenoj formi njegovog izražavanja; što znači da odrede i jednu sitaksu-konstrukcijunjegovog izražavanja. Tako bi npr. iskaz: “Ako se slažete, razmotrit ćemo Vaš problem najprijes najteže strane.“.. protivriječio bi skoro svim gore navedenim impreativima, a naročitoimperativu 1,3 i 4. Iskaz tipa: “ Po mom mišljenju, što se Vaše trenutne situacije tiče,činjenice upućuju na sljedeći zaključak.“...u suprotnosti je sa svim imperativima, a naročito 2 i 5. Nasuprot tome, nakon početnog „istraživanja“ klijenta, odgovor tipa: „Vaš osobni osjećaj-utisak je znači da.....“ pokazuje sposobnost savjetodavca da dobro sasluša klijenta i dobro vodi razgovor.

Ostvarivanje ovih pet imperativa uspjet će, ukoliko savjetodavci raspolažu sa tri osnovna stava- osobine:

Poštovanje, akceptiranje (prihvatanje drugoga i njegovih stavova) Emotivno razumevanje, empatija Iskrenost, istinitost, autentičnost

o Dijagonostičke osobineo Tehike vođenja razgovora

Pri tome potrebno je da se ovi osnovni stavovi, dijagnostika i tehnike poklapaju i da nisu ukontradiktornosti s klijentom. Potrebno je: ponašanje u skladu sa konkretnim problemom iklijentom, poštovanje, fleksibilnost, svijest o problemu, bez predrasuda, bez moralnogosuđivanja, tolerancija, partnerski odnos, transparentnost čitavog procesa, spontanost ioslobođenost pritisaka i očekivanja itd.

Slučaj Gospođe M.

Tri razgovora – dvije socijalne radnice

Predgovor

Gospođa M., žena od 32 godine, udana je za muškarca od 45 godina, živi s njima i njihovimtrogodišnjim sinom. Istovremeno, ona ima jednog dječaka od devet godina, koji se nalazi udomu za djecu sa specijalnim potrebama. Pošto je dom obavijestio socijalnu službu, da dijete već godinama majka ne posjećuje, niti od nje dobiva pisma, gospođu M. je u njenom stanu posjetila socijalna radnica. Socijalnoj radnici je poznato da gospođa M. u početku bila zbrinuta

s djetetom u domu za majku i dijete, ali da je dijete napustila i tamo ostavila kada je ono imalo 4 mjeseca. Nakon što se udala, morala je, tada već četvorogodišnjeg dječaka, da preuzme; ona je to učinila bez mnogo volje i dokazala socijalnoj radnici za kratko vrijeme, da ona dijete ne može zadržati zbog problema sa stambenim prostorom. Par puta ona je posjetila dijete kod ljudi koji su dijete njegovali, sve dok sa sedam godina dijete nije vraćeno u dom za djecu sa takvim problemima. Otada su posjete potpuno prestale. Povodom šestomjesečne posjete, koja ima za cilj da se donese zaključak o tome da li je potrebno dalje držati dijete u domu, klijentica se ponašala prilično odbojno.

Jedanput je došlo do sljedećeg razgovora:

Iako je Gospođa M. poznavala socijalnu radnicu iz prethodnih posjeta, ovaj put ju je priličnotmurno pozdravila i nije joj čak ni ponudila stolicu da sjedne. Trenutno je 11 sati prijepodne.Gospođa M., pomalo zapušteno odjevena, stoji pored šporeta i miješa nešto u loncu. Skoro da i ne trepće. Pored nje stoji dječija stolica, u kojoj sjedi trogodišnje dijete i igra se. Ni odjeća djeteta nije naročito čista, ali dijete je dobro uhranjeno, djeluje zadovoljno i sretno.

Socijalna radnica (nakon jedne napete pauze): Kao što znate, moram se ponovo maloraspitati kod vas, kako ste, kako živite.

Gospođa M: To znači, želite da me pitate, da li ćemo uzeti Ervina. Koliko puta treba da Vamkažem, da mi to ne možemo. Moj muž nije njegov otac, on nije ni na što obvezan i, osimtoga, imamo mali stan. I za troje je malo mjesta. Treba li Ervinov krevet možda da okačimona štrik? (pokazala je na deku i nasmijala se zločesto)

Socijalna radnica: Isto ste mi rekli i prošli put. Znači ništa se nije promijjenilo?

Gospođa M.: Ne, džaba se dolazili. Ili ste možda željeli još nešto?

Socijalna radnica (prilično smireno): Da, željela sam da vas pitam, zašto ne posjećujete dijeteu domu.

Gospođa M.: A ja želim da znam, koga se to tiče. Na to me ne može nitko prisiliti.

Izvor: BANG, RUTH (1971): Das gezielte Gespräch. 2. Aufl. Ernst Reinhard Verlag,München, S.84-89.2 Slučaj nam je ustupljen na korišćenje zahvaljujući ljubaznosti gospođe Rose Dworschak.

Socijalna radnica (ubjeđujućim tonom): Ali, Vi ste ipak njegova majka. Svako dijete jerazočarano ako ne vidi svoju majku.

Gospođa M.: Prestanite s time, jer je to glupo. Pa on ništa ne razumije.

Socijalna radnica: Kako jedna majka može tako nešto da kaže, zar Vam nije drago da gaimate?

Gospođa M.: Sad mislite da sam ja loša majka? Da, a mislite li na to, da li ja želim dauništim svoj brak? Ja sam sretna, ako Ervina ne vidim i ako o njemu ništa ne čujem. Pa zbogtoga i postoje ti domovi, da se brinu o takvoj djeci, zar ne?

Socijalna radnica (kruto): Na to mogu da Vam odgovorim, ali ne želim. Možete li mu barempisati, npr. za rođendan ili imendan?

Gospođa M.: Mislite da on zna čitati? Pa to uopće nema smisla. (Malo smirenije): Pa tko

sam ja za to dijete? Kada je onda bio kod mene, on se nije mogao naviknuti. U kao što sam već rekla, ne mogu da rizikujem, da me moj muž optužuje. Molim Vas, ostavite me konačno na miru, moram da kuham (meša ljutito); kad mi se muž vrati kući, hoće da jede.

Socijalna radnica vidi da kod gospođe M. ništa ne može ispraviti i odlazi. Ona je ljuta zbogponašanja gospođe M., nezadovoljna samom sobom i napisat će negativan dopis u svezi oveposjete.

Prvi razgovor sa drugom socijalnom radnicom

Jedna druga socijalna radnica je preuzela taj okrug i posjećuje Gospođu M. po prvi put.Gospođa M. otvara vrata i upitno gleda socijalnu radnicu. Ova se predstavlja i saopćavaodakle dolazi.

Gospođa M.: Ne treba mi ništa od socijalne službe. Vi dolazite sigurno zbog Ervina. Mogusamo da Vam kažem isto što i Vašoj prethodnici. Ne možemo Ervina preuzti, stan nam je mali.

Socijalna radnica stoji u kuhinji i viri kroz otvorena vrata u sobu s jednim prozorom, u kojojjedva imati mjesta za dva kreveta i j krevetac.

Socijalna radnica: Da, vidim i ja to. Stan Vam je zaista jako mali.

Gospođa M.: Pa da, to je mogao svako već vidjeti. Zašto ste onda došli?

Socijalna radnica: Odnedavno sam preuzela okrug i želim se sada obiteljama baremjednom osobno predstaviti i upoznati ih (Okreće se ka djetetu, koje ima radostan izraz lica i drži igračku i zaključuje da je ono voljeno.

Socijalna radnica: Dijete vam je baš lepo...

Gospođa M.: Ovdje mu ništa ne nedostaje.Ovo dijete ima dobrog oca.

Socijalna radnica: Ervinov otac vas je sigurno razočarao?

Gospođa M: Moglo bi se tako reći. Ali zašto o tome pričati, kad nema svrhe.

Socijalna radnica: Nekada čovjeku bude lakše...

Duža pauza. Gospođa M. šuti, socijalna radnica se igra s djetetom.

Gospođa M.: Pa, kako Ervin izgleda?

Socijalna radnica: Ne znam, nažalost ga nisam vidjela. Mi, socijalne radnice, ne možemo baštako lako do doma, posebno zato što je izvan grada.

Gospođa M.: Da, to je baš glupo. Domovi nisu u gradu i onda se nekome prebacuje, što neposjećuje dijete.

Socijalna radnica (veoma učtivo): Sigurno imate i neke druge razloge...

Gospođa M (ponovo prilično ljutito) : Da, imam ih, ali to se nikoga ne tiče.

Socijalna radnica: Mogu samo da zamislim, da Vam uopće nije lako. A vidim na malome,da ste dobra majka.

Gospođa M.: Odakle to znate? To mi niti jedna socijalna radnica još nije rekla.

Socijalna radnica (sa smješkom): Pogledajte ga samo, tako mirna i sretna su samo djecakoja imaju dobre majke (ponovo se igra sa djetetom).

Socijalna radnica (nakon male pauze): Mora da je teško za jednu majku da ne zna kako jenjenom djetetu. Uskoro ću zbog jednog drugog djeteta ići u dom i vidjet ću Ervina. Hoćete li daonda dođem do Vas i da Vam ispričam kako je?

Gospođa M.: Ne znam. I nakon jedne pauze: A, da li ćete mi reći istinu npr. da loše izgledaili da je zaista glup/zaostao?

Socijalna radnica: Naravno da bi to uradila. Ali pošto ide u školu, sigurno nije tolikozaostao, kao što pretpostavljate.

Gospođa M.: On ide u školu?

Socijalna radnica: Da, ali naravno u specijalnu školu koja je pri domu; ali mnogo djece, kojaimaju problema s učenjem, kasnije u životu se dobro snađu.

Gospođa M. (zamišljeno): Da, vjerujem Vam. Jedna žena u komšiluku također ima dječaka,koji ide u takvu školu, ali po njemu, to nitko ne bi rekao.

Socijalna radnica: Pa da, vidite, nekada stvarnost nije toliko loša, koliko se mi bojimo dajeste. Dakle, da dođem da Vas ispričam kako je?

Gospođa M. (opet zamišljeno): Razgovarat ću s mužem, on je dobar. Možda sami odemojednom tamo. Ali to nije obećanje, možda to i ne uradimo.

Socijalna radnica: Ja od Vas i nisam tražila obećanje. Ako ponovo dođem ovdje, mogu li dasvratim?

Gospođa M.(pomalo nesigurno): Da, ako hoćete gospođice. Ja nisam uvijek takva „daujedam“.

Rukuju se i socijalna radnica odlazi.

Pogovor

Kada je socijalna radnica tri nedjelje kasnije došla u dom, otkrila je da je Ervin imao posjetuprošle nedjelje. Majka i očuh su ga posjetili i doveli malu sestricu sa sobom. Majka se takođerraspitivala, da li je moguće da za Božićne praznike odvede Ervina kod sebe kući.

Drugi razgovor sa (novom) socijalnom radnicom

Prije Božićnih praznika, gospođa M. i socijalna radnica ponovo su porazgovarale, nakon što su se prethodno srdačno pozdravile. Gospođa M. je ipak sačekala da čuje šta će socijalna radnica reći, prije nego što je ona išta rekla.

Socijalna radnica (sa smješkom): O Vašem sinu Ervinu nemam što novo da Vam kažem, osim

onoga što sami već ne znate, zar ne?

Gospođa M.: Tako, znate već da smo tamo bili. Meni se čini da socijalna služba sve sazna.

Socijalna radnica: Prije nekog vremena sam bila u domu, kao što sam Vam prošli put i rekla.Odgajateljica mi je odmah rekla, kako se Ervin radovao vašoj posjeti. Čak je sljedeći dan opetsamo o tome pričao. Vaš muž mora da s njim bio jako pažljiv.

Gospođa M.: Da, on je dobar čovijek. On je također razmišljao da bi možda mogli uzeti Ervinatokom Božićnih praznika. Par dana možemo da se „malo stisnemo” zbog spavanja. Ali nisamsigurna da li to zaista treba da uradimo.

Socijalna radnica pitala je gospođu M., ali bez ikakve riječi, smo ju je znatiželjno gledala.

Gospođa M.: Nije to toliko zbog stana. Ne znam, da li bi mogla da izdržim, da Ervin budeovdje (pauza). Mom mužu je lakše (Socijalna radnica šuti, jer još ne zna i ne razumije, štogospođu M. zaista pritiska)

Gospođa M.: Teško mi je da o tome pričam...

Socijalna radnica: Imate li osećaj, da bi bilo dobro o tome popričati?

Gospođa M.: Nisam to još nikome rekla. Onda dok je dijete bilo ovdje i dok je satima vrištalo,nije me poznavalo, nego me je uvijek nekako zloćudno gledalo i nikome se nije dalo da jeuzme, znala sam da je to moja kazna.

Socijalna radnica: A, zbog čega biste trebali biti kažnjeni?

Gospođa M.: (nakon jedne pauze, jako uzbuđeno): Jer sam ja kriva, da je on takav postao.Onda ga nisam željela i pila sam različite lijekove, da on ne dođe na svijet. I to što je on sadmentalno zaostao, to je moja krivica. Nisam ga želela više gledati.

Socijalna radnica: Da li Vam je bilo teško, kad ste ga sad posjetili?

Gospođa M. (prilično rasterećeno): Ne, mislim..., on ipak izgleda lošije od djece ovdje izkomšiluka. (nakon jedne pauze). Ako ga zaista uzmemo preko Božićnih praznika – naravno,samo na par dana – da li biste nas onda posjetili?

Socijalna radnica (razmišlja sažaljivo o svojim planovima za Božić): O da, ukoliko budemoguće, rado bih vas posjetila. Želite da mi ga pokažete? Ja sam ga onda već jednom vidjela i svidio mi se.

Gospođa M. (pomalo oklijevajući): To znam, ali želela bih (kad bih znala kada biste došli),pozvati i drugu djecu iz doma. Djeca bi se onda mogla malo igrati i Vi ... (zastade na trenutak)

Socijalna radnica: I ja bih onda mogla vidjeti, da li je Ervin bolje razvijen od ostale djece. –Da, Gospođo M., doći ću rado. Između Božića i Nove godine sigurno sam ovdje i malo prijepraznika svratit ću da se točnije dogovorimo. Ervin će imati lijep Božić ovdje kod Vas i baš seradujem zbog toga (rukuju se). Doviđenja!

Gospođa M.: Dakle, doviđenja! (Zatvara vrata, i onda ih ponovo otvara i kaže: Puno Vamhvala i , molim Vas, sigurno navratite pre praznika

6) Osnovni principi teorije difuzije inovacija

• I OSNOVNI PRINCIPI TEORIJE DIFUZIJE INOVACIJA

1. Razvoj teorijske misli i istraživanja difuzije inovacija

2. Difuzija inovacija i njeni osnovni elementi;

3. Proces usvajanja inovacije

4. Inovativnost i kategorije usvojitelj

5. Inovacija i njene karakteristike;

1. RAZVOJ TEORIJSKE MISLI I ISTRAŽIVANJA DIFUZIJE INOVACIJA

Istraživanja difuzije inovacija (lat. diffusio - razlijevanje, širenje) najviše su bilazastupljena u američkoj ruralnoj sociologiji (od 50-tih pa nadalje). Kasnije utjecaj i naeuropske prostore, ali i na zemalje Latinske Amjerike, Afrike i Azije.

Povijest i teorijske preteče ovih istraživanja nalaze u brojnim radovima istraživačatzv. difuzionističkog pravca, koji ima više različitih škola i tumačenja (antropolozi odsredine 19. vijeka). Ova istraživanja nastojala su da objasne širenje kulture, pretežnoistražujući primitivna-nerazvijena društva

Difuzija je “transfer kulturnih elemenata iz jednog u drugo društvo...proces u kome sejedan pronalazak koji je prihvaćen u jednom društvu prenosi u druga društva ikulture, sve dok ga tokom vijekova ne usvoji celo čovečanstvo pa se difuzija ispoljava i kao proces kojim je čovečanstvo sjedinjavalo svoje inventivne sposobnosti” RALPH LINTON

Istraživanja procesa difuzije inovacija danas broje nešto više od 5200 publikacija-empirijskih istraživanja (Rogers 2003.)

U okviru istraživanja difuzije inovacija došlo se sličnih rezultata u svezi:

osnovnih elemenata procesa difuzije, faza procesa usvajanja inovacije kategorija usvojitelja karakteristika inovacija

Najveći utjecaj na sva kasnija istraživanja: istraživanje dvojice sociologa Ryan-a i Gross-a(iz 1943. godine) koji su proučavali difuziju hibridnog kukuruza među sjeverno-američkim farmerima (država Iowa)

Rezultati istraživanja su pokazali da se suština procesa difuzije sastojala u mrežimeđuljudskih odnosa i utjecaju onih farmera koji su prethodno usvojili hibridno sjeme, naostale koji su ih u tome slijedili. Difuzija je znači „fundamentalno društveni proces“ koji se odvija tokom vremena, zaključuju autori studije.

Tablica

U periodu od 1928. do 1941. godine, 257 farmera je usvojilo inovaciju (hibridnosjeme), a, promatrano kumulativno na godišnjoj razini, stopa usvajanja tokom vremenaformirala je S-krivulju. Nakon prvih pet godina, 1933. samo 10% farmera je usvojilo novosjeme, tada krivulja raste do 40% 1936. godine, sve do skoro potpunog usvajanja. 1935.godina je vrijeme stvaranja „kritične mase“, nakon čega je stopa usvajanja značajnoporasla. Farmeri su podijeljeni po kategorijama usvajanja na „bazne inovatore“, „ranijuvećinu“, „kasniju većinu“ i „oklijevatelji“. U usporedbi s kasnijim usvojiteljima, ranijiusvojitelji - inovatori - imali su veće posjede i prihode, viši stupanj obrazovanja, bili su višekozmopolitski orijentirani što je mjereno brojem odlazaka u najveći grad u državi Iowi.Prosječnom farmeru iz uzorka je nakon prve sjetve hibrida trebalo tri do četiri godine doodluke da se cjelokupna površina zasijava hibridom, pri čemu je bilo vidljivo da se novihibrid prvo isprobava na manjoj površini, prije odluke o potpunom usvajanju. Iako su zahibrid prvi put čuli od prodavača sjemena, Ryan i Gross zaključuju da su u procesuusvajanja inovacije najznačajniju ulogu imali susjedi, odnosno, farmeri koji su većusvojili inovaciju i sa kojima tokom kontakata dolazi do širenja informacija o inovaciji , apotom i do širenja i usvajanja inovacije od strane drugih farmera.

Iz Tablice se može vidjeti da su prije 1934. godine 24 farmera koristili hibridno sjeme i tona (prosječnoj) površini od oko 38%, a da su 1934. godine novih 16 novih farmera počelida koriste hibridno sjeme zasijavajući prve godine oko 20% površine pod kukuruzom.Jasno je uočljivo da što je kasnije usvajanje inovacije (hibridnog sjemena), to je kraćevrijeme koje je potrebno da se cijela raspoloživa površina (100%) zasije hibridom

Slika 1: Broj novih usvojitelja na godišnjem razini i kumulativni broj usvojitelja hibridnog sjemena u dvije Iowa općine,

IZVOR: Rogers (2003.)

Na osnovama ovog istraživanja, kao i svih prethodnih i kasnijih empirijskih istraživanjaprocesa difuzije, grade se teorijska objašnjenja ovog procesa

Najpoznatiji svjetski teoretičar u ovoj oblasti je američki sociolog Everet Rogers. Onkonstruira svoju teoriju difuzije inovacija na osnovu sinteze velikog broja empirijskihistraživanja. Njegovo djelo “DIFUZIJA INOVACIJA” doživljava čak 5 izdanja, od 1962 do2003. godine

2. DIFUZIJA INOVACIJA I NJENI OSNOVNI ELEMENTI

Rogers proces difuzije inovacija, uvjetno rečeno, „razdvaja“ od procesa usvajanja inovacija.Po njemu, proces difuzije je u suštini je grupni proces, dok je proces usvajanja inovacijeindividualnog karaktera.

„Difuzija je proces u kome je 1) inovacija 2) komunicirana („communicated“) putomodređenih kanala komunikacije 3) kroz vrijeme 4) među članovima društvenog sistema.“

Komunikacija se u procesu difuzije inovacija odvija na različite načine: od masovnih medijado osobnih kontakata.

Značajan faktor u tom procesu je i „difuziona mreža“ u kojoj se odvija „komunikacija“ međupojedincima i grupama koji su više ili manje slični po nekim osobnim i socio-kulturnimkarakteristikama, uvjerenjima, vjerovanjima, međusobnom razumijevanju (obrazovanje, starost, veličina farme, kontakti s ljudima izvan sela, savjetodavnom službom itd....)

3. PROCES USVAJANJA INOVACIJE

Inovacija je kod Rogers-a shvaćena kao ideja, praksa ili stvar koja je shvaćena/percipiranakao nova od strane osobe ili neke druge jedinice usvajanja

Rodžersovo shvaćanje inovacije i čitavog procesa difuzije isključivo je vezano za pojamvremena, u okviru kojega se dešava cjelokupan proces unutar društvenog komuniciranja kojise, kod njega, ogleda u nekoliko faza difuzije.

Inovacija nije samo materijalna, tehnička inovacija, već i nova ideja ili praksa

„Proces odlučivanja o inovaciji je proces kroz koji pojedinac ili grupa prolazi od prvogznanja o inovaciji, formiranja stava prema inovaciji, odluke da usvoji ili odbaci inovaciju, do implementacije i korištenja nove ideje i potvrđivanja ove odluke.“

Postoji znači nekoliko faza usvajanja inovacije:

1. ZNANJE („knowledge“),

2. UVJERAVANJE („persuasion“),

3. ODLUČIVANJE („decision“),

4. IMPLEMENTACIJA („implementation“),

5. POTVRĐIVANJE („confirmation“).

Šezdesetih godina Rodžers govori o procesu usvajanja inovacije i o: 1) fazi svijesti 2) fazizainteresiranosti, 3) fazi ocjenjivanja, 4) fazi iskušavanja i 5) fazi usvajanja

1. ZNANJE

Rodžers: “što dolazi prije, potreba ili svijest o inovaciji“ (npr. pojedinac često nema svijest opostojanju problema i zato nema potrebu za inovacijom; odnosno, inovacije mogu dovesti do

nastajanja potrebe i obratno)

Karakteristična tri pitanja koje farmer (sebi ili drugima) postavlja:

1. „što je to / kakva je to inovacija?“,

2. „kako ona funkcionira?“

3. „čemu ona služi?“

Pitanje br.1: informacija da inovacija postoji. Ova faza može motivirati pojedinca da tražiodgovore na pitanje br.2 i br.3 - kako funkcionira i pitanje principa - čemu služi.

Ovo „traženje“ informacija je najčešće skoncentrirano na ovu fazu u procesu odlučivanja(fazu „znanja“), ali može uslijediti i u ostalim fazama. Kada adekvatan odgovor nije dostupanprije isprobavanja inovacije i njenog usvajanja, odbacivanje inovacije je često prisutno.

Značajno za npr. savjetodavca, jeste da se mora koncentrirati na odgovore na pitanja o tomekako inovacija funkcioniše i čemu ona služi.

To je važno jer, po mišljenju Rodžersa, faza svijesti (na koju se često stavlja naglasak) možeda se dostigne i putem drugih kanala komunikacija npr. masovnih medija. Međutim, kadanedostaju informacije o funkcioniranju i osnovnim obilježjima inovacije, zadatak savjetodavcaje mnogo teži .

2. FAZA UVJERAVANJA

formira se pozitivan ili negativan, povoljan ili nepovoljan stav prema inovaciji. Dok je prethodna faza više “racionalnog karaktera”, ovu fazu karakteriziraju

emocionalna ili afektivna svojstva. Traži se informacja koja bi pomogla pri odlučivanju, koja bi smanjila “nesigurnost”; “koje su prednosti, a koje su mane u odnosu na moju situaciju”

Iako je ova informacija u principu dostupna i od znanstvenika, prodavača, savjetodavaca itd. ova vrsta evaluacije najčešće se traži od drugih koji se nalaze u sličnoj situaciji. (susjedi, rodbina, drugi farmeri koji su u sličnoj situaciji, „lokalni uglednici“ itd.

Uveravanje nije shvaćeno usko, kao utjecaj - manipuliranje, već kao formiranjestavova u vezi sa inovacijom (pozitivnih ili negativnih)

„U ovoj fazi pojedinac postaje više psihološki povezan sa inovacijom, tražiinformaciju o novoj ideji, odlučuje koje poruke može smatrati vjerodostojnim i odlučuje kako će interpretirati informaciju koju je primio/la. Prema tome, selektivna percepcija jevažna u determinaciji ponašanja pojedinca u fazi uvjeravanja.“

3. FAZA ODLUČIVANJA je faza kada se farmer angažira u aktivnostima koji vode doizbora o odbacivanju ili usvajanju inovacije. Karakteristično za ovu fazu je ISPROBAVANJE inovacije i to najčešće na djelomičnoj bazi (npr. farmer sije novo sjeme samo na jednom dijelu zemlje i time vrši evaluaciju inovacije).U ovoj fazi to je i važna karakteristika inovacije jer ukoliko ona ne može na neki način da seisproba, onda je proces usvajanja teži i duži

4. FAZA IMPLEMENTACIJE slijedi kada farmer počinje koristiti inovaciju. Sve do ove faze, smatra Rodžers, proces odlučivanja je bio čisto mentalnog karaktera, mišljenje i odlučivanje. (osim možda faze odlučivanja, gdje se inovacija djelomično isprobava).

„Jedna stvar je odlučiti da se usvoji inovacija, a druga, da se inovacija koristi... mnogestudije o difuziji inovacija završavaju se odlukom o prihvaćanju ili implementaciji novihideja. Međutim, mnoge inovacije su važne samo onda kada se one nastave koristiti”

„Reći ne znači čuti, čuti ne znači razumijeti, razumijeti ne znači prihvatiti, prihvatiti neznači uraditi, uraditi jedanput ne znači činiti uvijek“

5. FAZA POTVRĐIVANJA

To je faza u kojoj farmer traži neku vrstu potvrde za već donijetu odluku i u ovoj fazitakođer može doći do izmjene odluke o usvajanju, ukoliko se dobiju uvjerenja koja su ukonfliktu sa usvojenom inovacijom.

Istraživani farmeri tražili su informacije nakon što su odlučili da usvoje inovaciju, istokao što su to činili i prije odluke o usvajanju.

VAŽNO !!!

„ proces odlučivanja o inovaciji, može dovesti ili do USVAJANJA ... ili do ODBACIVANJA inovacije Takva odluka može se dogoditi i kasnije.

Proces odlučivanja o inovaciji odnosi se na vrijeme u smislu da se ovih pet faza OBIČNOdešavaju u vremenski određenom slijedu... Ustvari, svaka faza u procesu odlučivanja oinovaciji je potencijalna točka odbacivanja inovacije

„Istraživači difuzije inovacija su već odavno prepoznali da odluka pojedinca u svezi inovacije nije momentalni/trenutni čin. To je prije PROCES koji se dešava tokom vremena i sastoji se od serija različitih djelovanja“

Rodžers:“ove faze mogu biti korisne kao sredstvo pojednostavljivanja složene realnosti, nataj način da osiguraju bazu za razumijevanje promjena u ljudskom ponašanju i za uvođenjeinovacija.

Možda bismo trebali da razmišljamo o ovim fazama kao socijalnoj konstrukciji,mentalnom okviru. Prilično je drugačija situacija pribaviti empirijske dokaze sa specifične serije ovih faza postoje...ne postoje oštre razlike između svake od ovih faza”

4. INOVATIVNOST I KATEGORIJE USVOJITELJA

Inovativnost je kod Rodžersa shvaćena kao stupanj u kome osoba (ili druga jedinicausvajanja) relativno prije usvaja novu ideju, nego drugi članovi sistema. Ove ideje Rodžers razvija još 60-tih pod utjecajem studije Ryan-a i Gross-a. U toj studiji empirijski je dokazano da se može izvršiti kategorizacija usvojitelja i da prikazano kumulativno, krivulja poprima (čuveni) S - oblik, dok u pregledu frekvencija usvajanja ona ima oblik zvona.Kategorije usvojitelja treba shvaćati idealne tipove, što i sam Rodžers eksplicitno napominje.

Slika 2: Kategorije (distribucija) usvojilaca inovacija prema njihovoj inovativnosti

INOVATORI:

sklonost ka rizikovanju, avanturistički duh, njihovi interesi za nove ideje izvode ih iz„zatvorenosti“ lokalne zajednice i osnovnog kruga prijatelja u kozmopolitske društvene odnose;

među njima je česta intenzivna komunikacija, čak i kada su prostorno udaljeni; posjeduju sposobnost razumijevanja i primjene složenih tehničkih znanja; moraju biti spremni na izvjestan stupanj rizika i neizvjesnosti u svezi inovacija. ne moraju uživati poštovanje od strane drugih članova lokalne zajednice, ali oni imaju

važnu ulogu u procesu difuzije, a to je lansiranje nove ideje u sistem »dovodeći«inovaciju izvana u granice sistema

RANI USVOJITELJI:

više su integriRani u lokalni društveni sistem nego inovatori Uvažavani su, više nego bilo koja druga kategorija i predstavljaju “lokalne

uglednike”

zbog svojih osobina da ne rizikuju, već promišljaju, imaju ulogu „lokalnih misionara“ u širenju i ubrzavanju procesa difuzije;

potencijalni usvojitelji traže od njih savjet, informaciju i potvrdu u svezi inovacije; kada oni usvoje inovaciju često postaju „okidač“ za kritičnu masu usvojitelja;

kod potencijalnih usvojitelja oni svojim usvajanjem smanjuju nesigurnost u vezi inovacije i šire svoju subjektivnu evaluaciju o inovaciji putem mreže međuljudskih odnosa u sistemu;

usvajajući inovaciju oni praktično stavljaju „svoj pečat odobravanja“ na nju

RANA - PRETHODNA VEĆINA:

ova kategorija usvaja nove ideje prije nego li prosječan član određenog sistema; njihove interakcije sa ostalim članovima sistema su česte, ali oni retko imaju ugledne

pozicije važan su dio i veza procesa difuzije jer usvajaju inovaciju neposredno iza ranih

usvojitelja i prije kasne većine; njihov način razmišljanja svjesno ih vodi u usvajanje inovacija, ali im treba vremena da

usvoje, jer ne vole niti da prednjače, niti biti posljednji u usvajanju inovacija.

KASNA VEĆINA:

usvajaju inovaciju nakon prosječnog člana sistema; njihovo usvajanje može biti kako ekonomske prirode, tako i rezultat pritisaka društvene

sredine i kolega; skeptični su i oprezni i ne usvajaju inovaciju sve dok većina u okviru jednog društvenog

sistema ne usvoji; značajan poticaj za usvajanje je i favoriziranje inovacije kroz sistem društvenih normi.

OKLIJEVATELJII:

oni su posljednji u određenom društvenom sistemu koji usvajaju inovaciju; oni su lokalistički i tradicionalistički vrijednosno orijentirani, mnogi su čak socijalno

izolirani; sumnjičavi su prema inovacijama i inicijatorima promjene; tradicionalizam; njihov proces odlučivanja o inovaciji je relativno dugačak,

SHEMA

INOVATORIRANI USVOJIOCIRANA VEĆINAKASNA VEĆINAOKLEVAOCI-otvorenost-avanturistički duh-sklonost ka riziku-ne rizikuju,većpromišljaju-lokalne vođe-”okidač”za ostale-treba im vrijemenaza usvajanje-ne vole da prednjače, ali niDa kasne za drugima-česte interakcije sa drugimČlanovima sistema-ne usvajaju sve dokvećina ne usvoji-posljednji usvajaju-tradicionalisti-sumnjičavi-često socijalnoizolovaniIDEALNI TIPOVIUSVOJILACA

Generalizacije u vezi difuzije inovacija koje u nastale na osnovu empirijskih istraživanja (oko stotinjak generalizacija koje su često kritizirane kao tautološke i nedovoljno empirijski provjerene):

Npr. raniji usvojitelji su:

obrazovaniji, više kontaktiraju sa savjetodavnom službom; skloniji promjenama; imaju veću socijalnu participaciju u lokalnoj zajednici; komercijalno orijentirani u proizvodnji; specijalizirani; više su izloženi interpersonalnim kanalima komuniciranja; zahtjevaju više informacija itd

4. INOVACIJA I NJENE KARAKTERISTIKE;

RELATIVNA PREDNOST je stupanj u kojem je inovacija percipirana kao bolja od nekeideje (stvari, prakse...) koju zamenjuje.

Ona je često izražena kao ekonomska korist od uvođenja inovacije ili kao “društvena korist” – za dobivanje višeg socijalnog statusa/prestiža i tome sl.

U tom smislu, priroda same inovacije karakteriše njenu relativnu prednost, mada i osobine usvojitelja utječu na to koje specifične dimenzije relativne prednosti inovacije su - ili mogu biti - važne.

Relativna prednost : odnos očekivane koristi i troškova usvajanja inovacije i u tom smislu je veoma važan dio informacije o inovaciji.

KOMPATIBILNOST inovacije je stupanj u kome se ona vidi u skladu sa postojećimvrijednostima, prošlim iskustvima i potrebama potencijalnih usvojitelja. Kao takva, inovacija može biti u protivriječnosti / u slaganju sa

1) sociokulturnim vrijednostima i vjerovanjima,2) prethodnim inovacijama - idejama, i (ili)3) potrebama usvojitelja.

Što je inovacija kompatibilnija, to je i stopa usvajanja veća. Da bi se osigurala veća kompatibilnost inovacije potrebno je obratiti pažnju na

prethodna iskustva usvojitelja i njihovo već postojeće znanje stvarano generacijama (i „prenošeno s koljena na koljeno“),

Isto tako, da bi se osigurala veća stopa usvajanja, često se nastoje uvesti čitavi „paketi inovacija“, koje su funkcionalno povezane i koje, po usvajanju, mijenjaju čitav jedan sektor ljudske prakse npr. traktor, priključn strojevi, novi načini obrade zemljišta itd.

SLOŽENOST je stupanj u kome se inovacija doživljava kao teška za razumijevanje ikorištenje.

Ukoliko je inovacija složenija za razumijevanje i korištenje, ona se sporije-teže usvaja Ova osobina nije tako važna kao npr. relativna prednost ili kompatibilnost, ali može

nekada biti ograničavajući faktor u usvajanju inovacije.

ISPROBLJIVOST inovacije predstavlja stupanj u kome se inovacija može isprobati (sa njomse može pokusirati) u ograničenoj količini. Inovacije koje prethodno mogu biti naneki način isprobane, imaju veću šansu biti usvojene. Npr. novo sjeme

UOČLJIVOST je stupanj u kome su rezultati inovacije vidljivi usvojitelju inovacije pri čemuse on neposredno uvjerava u korisnost i njene učinke.

ISPROBLJIVOST RELATIVNA PREDNOST KOMPATIBILNOST SLOŽENOST UOČLJIVOST-sta se gubi, a sta dobiva sa inovacijom-zašto je ona bolja oddosadašnjeg načina rada da li je u protivriječnosti sa -vrijednosnim sistemom-prethodnim inovacijama-potrebama-što jednostavnije, to bolje-da li se može isprobati, pokusirati sa inovacijom-vidljivi efekti inovacije

14. Difuzija inovacija

Inovacije u smislu kako koristimo ovaj termin mogu označavati nove proizvode i opremu, alitakođer i nove metode i ideje. Za potrebe savjetodavnog rada, nas inovacije interesiraju u vezi sa rješavanjem problema na što uspješniji način. Ustvari, termin “promjene” može biti precizniji, ali ova riječ se uglavnom ne koristi u ovom kontekstu. Mi zato smatramo da inovacija nije ni u kom slučaju uvijek nešto novo i ne mora obvezno biti poboljšanje trenutnih ideja i prakse.

Iako je “biološko” i “organsko” uzgajanje odjednom ponovo postalo tema, i predstavljaradikalnu inovaciju za mnoge farmere, treba se sjetiti da je ova metoda sve do nedavno bilajedina metoda uzgoja u povijesti poljoprivrede i da seže više od pet tisuća godina u prošlost.Također ne bi smo odmah trebali da izjednačavamo novo sa dobrim, kao i staro sa lošim.Kada savjetodavni rad promovira inovacije, ne možemo to izjednačiti sa slijepom vjerom uprogres. Inovacije treba razumijeti samo kao promjene statusa quo, za koje se procjenom u tom trenutku, subjektivno, smatra da predstavljaju bolja rješenja problema.

Kao što je već gore spomenuto, prva osoba koja primjeni inovaciju u društvenom sistemunaziva se inovatorom. Izvršavanje njegove odluke, drugim riječima, promjena njegovogponašanja kako bi se postigla promjena, naziva se usvajanjem inovacije. Ako više članovadruštvenog sistema usvoji istu inovaciju na sličan način, dolazi do širenja inovacija, što senaziva procesom širenja. Istraživanja procesa širenja (istraživanje procesa širenja iliusvajanja) počela su sredinom 1920-tih godina kao poduhvat Američke PoljoprivredneSavjetodavne Službe kako bi se dobila povratna informacija o efikasnosti njihovih usluga.Pošto je bilo teško izmjeriti uspjeh glavnih ciljeva savjetodavne službe, a to je da dođe dotransfera znanja, stavova i sposobnosti radi unaprjeđenja uvjeta života, izvjesni broj farmerakoji je usvojio preporučenu inovaciju poslužio je kao dobar indikator efikasnostisavjetodavnog rada.

Iako je uvođenje inovacija u sve sfere društva važna aktivnost, sociolozi sela i poljoprivrede(u isto vrijeme praćeni i geografima) još uvijek se nalaze na čelu ovog istraživanja. Danas sudostupne tisuće istraživanja u cijelom svetu koje koriste različite pristupe u borbi saproblemom i koje daju, kao što je i za očekivanje, ponekad vrlo različite i kontradiktornerezultate. Nakon mnogo rasprava, metoda koja izgleda polako stječe mjjesto posljednjih godina je “pristup u ovisnosti od situacije“. Mi također usvajamo ovaj pogled, jer on prirodno nastaje iz ustaljene primjene osnovnih koncepata opisanih iznad.

Koje faktore koji se ponavljaju mi možemo promatrati?

Postoji tipičan oblik krive difuzije kada se inovacije ustanovljavaju u društvenom sistemu.Na početku je stopa usvajanja niska; onda ona postupano raste i ponovo opada prema kraju.Ako to predstavimo grafički kao krivulj u % (› Slika 3), ona uglavnom ima oblik slova S. Ali ponekad je na početku usvajanje posebno usmjereno ka gore i ubrzava pojačanosamo u finalnoj fazi; to krivulji daje oblik slova J.

Slika 3: Dvije različite krivulje usvajanja

Ali ako stopu usvajanja pogledamo kao apsolutan broj onih koji usvajaju inovacije po jedinicivremena umjesto u postotku, rezultat je krivulja u obliku zvona ili vala, kao na › Slici 4.

Pored toga, mi iznova i iznova vidimo da je inovator uglavnom u veoma različitimpozicijama. Pored toga što nosi teret rizika zbog svoje inovacije, može se desiti bitiizbegavan u svom društvenom sistemu. Ipak s vrijemenom dolazi do promjene mišljenja i,nakon što dođe do oklevajućeg usvajanja inovacije od strane nekoliko pojedinaca u ranoj fazi,širenje se nastavlja i kreće se samo od sebe bez daljeg savjetovanja ili promocije krozdruštveni sistem.

100%50%0S-shaped curvetimeTotal percentage adoption100%50%0J-sharped curvetimeTotal percentage adoption

Slika 4: Faze u procesu difuzije

Iz ovih zapažanja možemo podeliti proces difuzije inovacija u četiri faze, kao u › Slici 4.Objašnjenje dešavanja može biti zasnovano na ovim fazama.

INOVATOR KAO REMETILAČKI FAKTOR

Širenje inovacija ne dešava se jednostavno kao reakcija na nove informacije. Neko prvo morada iskusi problem za koji bi smo mi želeli da nađemo rješenje. Ako se nove alternative javekao posledica njegove potrage za rješenjem, potencijalni inovator je onda suočen sa dilemomjer inovacija koju on razmatra nije isprobana u njegovoj blizini. Njegova procena neophodnihulaganja nije sigurna i on ne može znati da li i u kojoj mjeri će postići željene rezultate.Ukratko, inovator je pod specifičnim rizikom i ekonomskim (nešto uloženo, ništa obaveznodobijeno) i društvenim (uvreda dodata povredi).

Uglavnom financijski i društveno sigurni ljudi su oni koji preuzimaju ovakve rizike - oni nejure slepo u moguću propast, već pokušavaju da ograniče rizik što je više moguće, vrlopažljivo skupljajući maksimum informacija i pokušavajući da prošire svoje znanje i sigurnostpomoću oprezne i, ako je ikako moguće, primene inovacije u fazama. Ovo je razlog štoinovatori imaju dužu probnu fazu u poređenju sa onima koji usvajaju inovaciju u kasnijojfazi. U mjeri u kojoj susedi mogu da promatraju šta se događa, za njih inovator ima funkcijulokalne osobe koja se bavi pokusima.

Aktivnosti inovatora imaju efekat koji remeti i na druge stvaraju psihološki pritisak za kojise mora pronaći odušak. Ponašanje inovatora koje odstupa od redovnog je tiha kritika drugihu smislu da su njihovi metodi zastareli, nazadni i konačno pogrešni. Jednostavno odbacivanjeinovacije na neko vrijeme – istovrijemeno na taj način odbacujući i inovaciju i inovatora, za njihje trošenje vrijemena na procenjivanje inovacija i mnogo teži način smanjivanja pomenutogpritiska.

Brojusvojilacauvrijemenuvrijeme12341. Inovatorkaoelemenatkojiremeti2. Kriticna faza (kraj ili prekretnica)3. Prelaz ka samoodrživom procesu4. Završna faza talasa

1. 2. 3. 4.

Inovatori često osećaju ovo odbacivanje prvo od strane svog okruženja, ali povratka nema.Odustajanje bi bilo upravo ona sramota koju drugi priželjkuju da im se dogodi i to ne bipomoglo rešavanju problema koji inovacija treba da reši. Zato inovator traži kontakte vansvog lokalnog okruženja i ojačava kontakte sa ljudima koji mu mogu omogućiti društvenuafirmaciju i šansu da objasni inovaciju na dobro informisanom razini. U susednomdruštvenom sistemu možda već postoje inovatori koji su ranije počeli i imaju šire iskustvo uvezi inovacije.

KRITIČNA FAZA

Ne reaguju svi susedi jednako negativno. Neki vide sebe u sličnoj situaciji u kojoj je iinovator ili zato što i oni sami moraju da se bore sa sosobnim problemima ili zato što smatrajuda oni imaju isti status i da zato imaju pravo da preuzmu vodeću ulogu u bilo kom novomrazvoju.

Što se više pojedinci identifikuju sa inovatorom, veći je njihov interes za njegovo ponašanje iza mogući uspjeh inovacije. Sasvim je mnoguće da oni ne traže direktan kontakt sainovatorom, zato što bi ti značilo da oni priznaju svoje vlastito neznanje, ali oni počinju dapromatraju, da se raspituju kroz neobavezan razgovor ili namerno traže informacije oddrugih farmera ili savjetodavne službe.

Ako se inovacija pokaže uspješnom i ispuni očekivanja inovatora, smanjuje se rizik odneuspjeha za druge, tako da neki od njih počinju također da je isprobavaju. Ako nekolikofarmera usvoji inovaciju, ostalim članovima društvenog sistema postaje lakše da traže (idobiju) informacije. Drugi farmeri su onda spremniji da se uporede sa onima koji su ranijeusvojili inovaciju, nego sa samim inovatorom. Pored toga, među ovim ranim usvojiocimauglavnom postoje ključni ljudi koji imaju utjecaj nad raznim grupama ili drugima koji suvoljni da ih imitiraju.

Početna reakcija - odbacivanje inovatora i inovacije – sada jedva da mogu pokrenutiadekvatno smanjenje pritiska kod drugih farmera, jer do tada inovacija neosporno postajeatraktivna i ima mnogo manje rizika koji bi ih mogao odvratiti. Zato se slobodoumnost iinteres za inovaciju mogu razviti u širim razmerama.

Ova faza se zove kritična faza, jer ona konačno odlučuje da li će se inovacija dalje širiti iline. Malo podataka koji su dostupni o ovom problemu pokazuju da se proces širenjazaustavlja, bez potrebe biti dalje podržavan od strane savjetodavne službe ili merarazvoja, onda kada oko 10% do 20% potencijalnih usvojilaca prihvati inovaciju.

PRELAZ KA SAMOODRŽIVOM PROCESU

Dok uspješno usvajanje od strane prvih nekoliko farmera potvrđuje atraktivnost inovacije ismanjuje njihov rizik, usvajanje od strane utjecajnih ljudi unosi novu dinamiku u proces: tadase može prihvatiti da ono što je trenutno novo, u budućnosti će postati norma. Ono što jepre smatrano kao ponašanje koje odstupa, remeti (od strane inovatora), sada se shvata kaonovi pristup koji predstavlja ispravan put za razvoj. Prepoznatljiv trend povećava tendencijudrugih da pristupe takvom pokretu. Proces širenja sada razvija svoj vlastiti zamah da senastavi, i sledi ga talas usvajanja. Pritisak koji podstiče promjenu ponašanja sastoji se sada uizbegavanju negativnih sila koje bi se pojavile kada se oni ne bi priključili zajedničkomtrendu.

Ali ovo uključuje opasnost od preteranog usvajanja inovacija bez potpunog shvatanjapreduvjeta i posledica. Može se desiti da farmeri više ne proveravaju adekvatno da li jeinovacija zaista korisna u njihovoj specifičnoj situaciji. Zato se povećava rizik od pogrešnousmerenog usvajanja inovacija, sa čestom posledicom da dolazi do intenziviranjaekonomskih razlika: oni farmeri koji su već ekonomski slabi su navedeni u loše plasiraneinvesticije i ne mogu više da zadrže svoju poziciju u sistemu lokalne konkurencije.

ZAVRŠNA FAZA VALA

Ako je inovacija postala norma, očekivali bi smo da kriva pokaže da širenje ponovo raste i dadolazi do strmog kraja kada je svi članovi društvenog sistema usvoje. Zašto onda stopausvajanja tone polako i postupanjo nakon dostizanja vrhunca?

Ovo može biti objašnjeno samo ako pretpostavimo da inovacija nije podjednakoodgovarajuća i da donosi podjednaku prednost svim zainteresovanim. Baš kao što je inovatorna početku bio psihološki najbliži inovaciji i logično je bio prvi koji ju je usvojio, sadapostoje ljudi za koje su ograničavajući faktori mnogo jači od pokretačkih. Zato možemopretpostaviti da svi potencijalni usvajači, ako ćemo ih klasifikovati pre početka procesaširenja prema šablonu psiholoških sila/faktora u vezi sa odlukom o usvajanju, formirajuotprilike normalnan raspored koji je izražen u krivoj širenja u obliku zvona.

Do vrha krive širenja, sam proces širenja stvara nove pokretačke sile/faktore. Ove novepokretačke sile izazvale su onda promjenu balansa sila kod sljedećih usvojilaca. Pošto se sadaviše pokretačkih sila ne stvara iz samog procesa, ravnanje krive se može objasniti samonestajanjem ograničavajućih sila kod usvajača - što je rezultat povoljne promjene njihovihokolnosti tokom vrijemena.

Možemo zamisliti ovo kako se događa, na primer, kada je u jednom trenutku kapital zausvajanje inovacije konačno sačuvan ili kada je stara pozajmica isplaćena i sada se možeuzeti veći kredit ili kada je farma nasleđena zajedno sa slobodom da se donese odluka u koristinovacije .

PRISTUP OVISNO OD SITUACIJE

Nakon ovog objašnjenja koja se oslanja na teoriju ponašanja i “pristup u zavisnosti odsituacije“, moramo istaći da se ovo može smatrati samo kao primer mogućih tokovadogađaja. U realnosti širenje inovacija kroz ceo društveni sistem je samo izuzetak. Verovatnoje uobičajenije za inovacije da ih usvoje pojedinci i da se onda one ne šire. Često se inovaciješire samo u delovima društvenog sistema ili u raznim podgrupama u zasebnim procesimaširenja koji teku svojim posebnim tokom. Kriva širenja se može također iznenadaprekinuti, ako se na primer pojave nepoznate štetočine ili ako jasno bolji metodi postanudostupni i pre nego što su se prethodni metodi u potpunosti i proširili, itd.

Širenje je posebno spriječeno ako sa njime počne pogrešni farmer ili ako je inovacija usuprotnosti sa postojećim normama.

Priroda i brzina širenja inovacija zavise konačno od kombinovanog efekta velikog brojafaktora koji se ponavljaju. On uključuje osobine inovacije, karakteristike usvajača i njihovesituacije, vrstu izvora informacija koji su u igri, strukturu komunikacionih odnosa, tok prethodnih faza procesa i rezultate novih sila na psihološkom polju potencijalnih usvajačainovacija.

Uprkos mnogim zajedničkim karakteristikama u različitim procesima, moramo biti pažljivida ne prenesemo iskustvo iz nekoliko pojedinačnih slučaja na buduće savjetodavne projekte.Širenje inovacija zavisi od posebnih uvjeta određenih situacija. Jedan isti faktor može imatipotpuno drugačiji značaj i verovatno potpuno drugačiji efekat. Zato se savjetodavcimapreporučuje da analiziraju svaku situaciju posebno - sa velikom pažnjom - kako biotkrili koji faktori može uticati da ciljna grupa promjeni svoje ponašanje. Ovo je ustvari to štose podrazumeva pod terminom “pristup u zavisnosti od situacije“. U nekim slučajevimainovacije nisu bile uspješne jer:

• nije bilo socijalnog kontakta između savjetodavaca i ciljne grupe • jer je „pogrešni inovator“ počeo sa inovacijom • nije bilo podrške od strane socijalnog sistema • pozitivni rezultati nisu bili očigledni već na početku

Ovi primjeri su jasni indikatori kako treba pristupiti savjetodavnom radu. Pre nego što se krenesa uvođenjem inovacija moramo se pozabaviti sa važnim pojavama koje mogu da utiču napravac i brzinu difuzije, kao i određenim preprekama za razvojne mere (vidi Tabele 1 i 2)

Tabela 1: Česti problemi u difuziji inovacija

Kontakt

Kako je uspostavljen kontakt sa inovatorom? Da li je moguće da inovatorbude odbačen?

Vidljivost

Do koje mere mogu mogu biti vidljivi prvi rezultati postojećeg procesa?npr. mikropski procesi ili događaji u privatnom životu. Zbog selektivnepercepcije moguće je da se one ne primete.

Usporedivost motivacije

Mogu li se potencijalni usvojioci, koji se nalaze u različitim situacijama isa različitim potrebama uporediti sa svojom situacijom i razumetiprincipe inovacije i prići joj kao korisnoj ili nekorisnoj za njihovu ličnusituaciju?

Usporedivost načina mišljenja

Da li je inovacija konkretna i vidljiva stvar, koja se može povezati saiskustvima i situacijom mogućeg inovatora ili je to apstraktni konceptkoji klijenti ne mogu dovesti u vezu sa svojom situacijom?

Iskustvo o riziku

Da li klijent ima nekakve rezerve sa strane? U slučaju neuspjeha, može lise poslužiti njima da kompenzira rizik koji postoji? Da li postoji nekagarancija u smislu pokrivanja gubitaka, kakva je solidarnost unutargrupe?

Usporedivost

Može li se inovacija i sposobnosti koje su potrebne za njenu primjenupovezati sa sosobnim iskustvima ili situacijama?

Usporedivost normi

Da li je inovacija u skladu ili protivriječi sa npr. pozitivnim pravom ilidruštvenim normama, kao što su svojina, običaji, moral, tabui? Ili jeneutralna?

Nenamjerni efekti

Da li se dešavaju neke nepredviđene promjene npr. pogrešna ili nekritičkousvajanje inovacija, promjene u društvenoj strukturi, zagađenje okolineitd.?

Izvor: adaptirano iz ALBRECHT ET AL. 1989, 96.

Tabela 2: Značajne osobine inovacije koje mogu da utiču na tok i brzinu difuzije

Razumljivost

Da li klijenti razumeju zašto ponudjena inovacija predstavlja bolje rješenje?Znaju li nešto o njenim efektima? Koliko informacija i znanja bi bilopotrebno za njenu varijaciju (da se ona bolje adaptira na njihovu situaciju)Šta bi se moglo adaptira i u kom obimu, a da to ne ugrozi uspjeh sameinovacije u rješenju problema?

Kompleksnost

Koliko vaza inovacija uključuje? Koliko su promjene značajne s obzirom natrentutnu situaciju, da li su jasne posljedice uvođenja inovacija?

Djeljivost

Da li se može isprobati u manjem obimu, proširiti u fazama, usvojitidelimično?

Rizik

Kakva je sigurnost prinosa? Mogu li se inputi izračunati? Kakva su posljediceu slučaju neuspjeha?

Vidljivost, uočljivost

Da li je moguće promatrati rezultate koje proizvodi inovacija u toku procesanjene implementacije? Npr. svih /ili samo nekih faza i rezultate kolega, napilot farmama ili demo ogledima?

Usporedivost motivacije

Da li potencijalni usvajač ima iste motive kao i inovator, da li objektivneprednosti inovacije odgovaraju subjektivnim potrebama? (da li je inovacijazaista rješenje ili ona prouzrokuje dodatne probleme )

Kompatibilnost s normama

Može li se usvajanje inovacija uskladiti sa postojećim pravilima, sadruštvenim normama? Da li se inovacija uklapa sa postojiećom kulutrnompraksom i normama?

Radni inputi

Kakve implikacije ima inovacija na radne inpute? U kojoj mjeri su to fizičkeimplikacije npr. težak rad ili nemanje prakse ili također psihološkeimplikacije npr. kada se menjaju ustaljene navike

Troškovi

S kakvim je to troškvoma povezano, diretknim, indirektnim,kratkotkoročnim ili dugoročnim, sa problemima raspodjele ili zahtevima zalikvidnošću

Dobitak

npr. u kakav je benefint od inovacije npr. smislu novca ili drugih koristi,kako kvantifikovati benefite koji nisu izraženi u novcu

Vidljivost uspjeha

Kako i kada se prvi uspesi mogu videti? Koliko je potrebno da prođevrijemena između faze ulaganja i mogućeg iskustva uspjeha.

Vidljivost neuspjeha

Kako i kada? Koji razlozi postoje za uspjeh i neuspjeh i kako su oni povezanisa inovacijom?

Izvor: adaptirano iz ALBRECHT ET AL. 1989, 96.

ZAKLJUČCI O METODOLOGIJI SAVJETODAVNOG RADA

Konačno, nakon razmatranja osnovnih koncepata koji leže u suštini savjetodavnog rada iširenja inovacija, napravimo preliminarni pregled i izvucimo neke zaključke o metodu kojitreba primeniti u savjetodavnom radu.

Opći princip za sav savjetodavni rad je stoga: razmišljati sa tačke gledišta klijenta i uzeti uobzir ceo njegov društveni kontekst.

Da bi smo to uradili, moramo ustanoviti ograničavajuće i pokretačke faktore/sile u poljudelovanja klijenta; moramo da razumemo poseban način gledanja na problem iz njegovesubjektivne perspektive i načina mišljenja. Samo ovakvim pristupom možemo zaključiti kakva vrsta pomoći, argumenata i ubeđivanja će stvarno odgovarati situaciji problemasavjetodavnog partnera. Ali pošto je savjetodavni rad samo jedan faktor u društvenomokruženju, moguća reakcija i utjecaj osobe za kontakt i grupa sa kojima je klijent u vezi imajuvažnu ulogu u postizanju i primeni rješenja na problem.

Kada postoje inovacije koje mogu poboljšati situaciju velikih ciljnih grupa, savjetodavni radima mogućnost širokog utjecaja ako uspe da pretvori u samoodržavajući proces širenjainovacija. Da bi ovo uspelo, treba pronaći inovatore kojima sa jedne strane rješenje problemaposebno pomaže i u poziciji su da preduzmu neophodne akcije i, sa druge strane, one kojiimaju što je više moguće zajedničkih dodirnih tačaka sa ostalim članovima ciljne grupe.Njima onda treba pružiti tehničku podršku koja će im omogućiti da postignu dobar demonstrativan rezultat sa inovacijom. Ako prvi ljudi koji usvajaju inovaciju iskuse odbacivanje u društvenom sistemu, potrebno im je pružiti podršku društvene vrste. Ova podrška treba doći od savjetodavca, koji im treba pomoći da ostvare kontakt sa inovatorima u blizini koji imaju iste ili slične probleme.

Nabolja početna situacija je uspostavljen kontakt sa grupom, koja pokazuje interes zaodređeno rješenje problema i gdje je inovator prepoznat i podržan od strane grupe da inovaciju isproba. Odbacivanje od strane društvene zajednice je tada lakše podneti i kritična faza će biti kraća i lakše podnošljiva.

Bilo koji dobri rezultati moraju se efikasno obelodaniti svim ostalim članovima društvenogsistema. Preterano naglašavanje na rane usvojioce treba izbegavati, jer to može stvoriti noveodbrambene reakcije.

Ako se samoodržavajući proces širenja pokrene, to savjetodavnoj službi predstavlja novizadatak. Loše razmotreno ili pogrešno usvajanje inovacija treba spriječiti, jer iskustvopokazuje da kasniji usvajači manje oprezno ispituju inovacije. Ono što je bolje od samoizjavljivanja da je inovacija neprimerena je pokazivanje drugog, adekvatnijeg rješenja za teljude. Preporučljivo je imati ovaj problem na umu od početka, kako bi savjetodavac imaoproverene i dokazane alternative kada do te situacije dođe.

Nema svrhe koristiti pritisak ili financijske garancije kako bi se ohrabrilo uvođenje inovacijaosim ako se može postići da ciljna grupa oseti i prihvati vrednosti inovacije nakon usvajanja,tako da je zadrže kao vlastitu vrednost kada prestane financijska pomoć ili kada pritisakbude uklonjen. Zato je bolje umesto direktnih materijalnih podsticaja na inovatore, koristitisamo obećanje da će se pokriti rizik od neuspjeha.

Literatura

ALBRECHT, Hartmut. et al. (1989/1990): Agricultural Extension. Volume 1 (1989): Basic Methods and Concepts. Volume 2 (1990): Examples and Background Materials. Rural Development Series BMZ/GTZ (eds). FGB: Hdb 362,1.1; Hdb 362,1.2 (German version: FGB 3661, 3662).

BRACKEN, Uta (2003): Wie die Leute so reden. Eine Untersuchung von dörflicher Kommunikation und gesellschaftlichem Wandel bei den Lobi in Burkina Faso. Margraf, Weikersheim. FGB: 4398,52

HOFSTEDE Geert (1980): Culture’s Consequences. Internatinoal Differences in Work-Related Values. Sage, London, New York. FGB: Fol. 1495

HOFSTEDE Geert (1993): Interkulturelle Kommunikation. Kulturen – Organisationen – Managemten. Gabler, Wiesbaden. FGB: 424

ROGERS, E. M. (2003): Diffusion of Innovations. Free Press. Fifth Edition.

7) Sistem(i) znanja i informacija u poljoprivredi

TRADICIONALNA POLJOPRIVREDA:

• znanja i umeća koja su se širila „sa kollena na kolleno“• proizvodnje poradi vlastite potrošnje i obiteljskih potreba.• znanje je bilo često „lokalnog karaktera“ i dio svakodnevnog života i rada,• stvarano na principu „pokušaja i pogreške“.• Razvoj znanja u poljoprivredi u predindustrijskim društvima bio je stoga, iako kontinuiran,veoma spor i promjene su se dešavale u jednom dugom vremenskom periodu• Doprinos tome bile su i trajne karakteristike seljačkih kolektiviteta

“SUVREMENA” POLJOPRIVREDA

• industrijska društva robno-novčane privrede• porast svjetskog stanovništva (potrebom za kvanititetom)• potreba za većim kvalitetom prehrambenih proizvoda.• Takva poljoprivreda razvija vlastitu „znanstvenu bazu“

„simboli takve poljoprivrede ne izražavaju se samo ekonomskim pojmovima poputproduktivnosti, efikasnosti, organizacije rada, profita, cijena inputa i outputa itd., nego ičitavim nizom novih pojmova kao što su genetika, selekcija, pasmine stoke, hibridi i sorte bilja,mineralna ishrana, kemijska zaštita, mašinizacija rada, tehnologija proizvodnje itd”

TRADICIONALNA POLJOPRIVREDA:vijekovna neplanirana i „slučajna“otkrića/inovacije (pokušaj-pogreška)

Prepušta mJesto

SUVREMENOJ POLJOPRIVREDI,Koja SISTEMATSKI IORGANIZIRANO RADI NAKREIRANJU INOVACIJA.

Kvalitativni skok predstavlja znanstvena „proizvodnja“ znanja u poljoprivredi i razvojpoljoprivrednih znanosti (19.vijek), koji se odvija na sveučilištima/ poljoprivrednimfakultetima.

Napredak je u sistematskom i organiziranom razvoju poljoprivrednih znanosti (znanja) nafakultetima, institutima, istraživačkim centrima, da bi se ono kasnije primijenilo upoljoprivrednoj praksi.

Međutim, već polovicom 19-tog vijeka u razvijenim zemljama uočava se potreba za„posrednikom“ u tom procesu širenja znanja/transfera tehnologije. To je vodilo ka razvojuSAVJETODAVNIH SLUŽBI U POLJOPRIVREDI koje su činile vezu između znanstvenih centara i primjene novih znanja u praksi.

Ovakav koncept širenja znanja predstavlja osnovu SISTEMA ZNANJA U POLJOPRIVREDI koji čine tri osnovna podsistema:

1) istraživački podsistem, prije svega zadužen za razvoj poljoprivrednog znanja i znanosti (fundamentalnog i primijenjenog znanja)

2) podsistem zadužen za širenje znanja/inovacija, odnosno iniciranje promjena na bazi znanstvenih saznanja koje se onda prenose u praksu

3) “korisnički” podsistem, koji stavlja znanje/inovacije „na probu“ tj. provjerava korisnost znanja/inovacije i njenu praktičnu primjenjivost u konkretnim uvjetima na farmi/OPG-u

Teorijska koncepcija „Sistema znanja i informacija u poljoprivredi –“AGRICULTURAL KNOWLEDGE AND INFORMATION SYSTEM (AKIS) – nastaje osamdesetih godina prošlog vijeka i njome se nastoji objasniti i naglasiti značajprocesa organiziranog i sistematskog stvaranja, širenja i primjene znanstvenih saznanja, kao inužnost povezivanja i uključivanja svih relevantnih aktera ovog procesa u jedan jedinstvenisistem.

Ideja Sistema znanja i informacija u poljoprivredi (AKIS-a) naglašava specifičnostunovativnog znanja u poljoprivredi koje treba nastati u interakciji svih relevantnih akteratog procesa i ima svoju neposrednu primjenu u praksi.

Ovako „stvoreno“ znanje smatra se kvalitativno boljim i korisnijim od onoga koje se stvarasamo u znanstvenim centrima i čiji su glavni i gotovo jednini „kreatori“ znanstvenici

Sistem znanja i informacija u poljoprivredi (AKIS) je veoma korisnički usmeren i naglašavajednaki doprinos svih aktera u određenom poljoprivrednom sistemu.

Za suvremenu poljoprivredu od izuzetnog je značaja brza razmjena znanja i informacija. Ali,

• Odakle potiču ta znanja i informacije? • Gdje su izvori tehnološkog napretka? • Kada se poljoprivreda promatra kao jedan sistem, postavlja se pitanje ko sve ima

ulogu u tom sistemu? Svi akteri imaju značajnu ulogu u kreiranju i širenju novih znanja i informacija. To su:

farmeri, farmerske organizacije, savjetodavstvo, istraživači, fakulteti i dr. obrazovne institucije u oblasti poljoprivrede, masovni mediji, (prerađivačka) industrija i sektor usluge, kreatori agrarne i ruralne politike, donatori, nevladine organizacije ... itd.)

Osnovne hipoteze od kojih AKIS polazi, možda je najlakše sažeti u sljedećem:

1) rezultati istraživanja, ako se ne primijenjuju od strane poljoprivrednih proizvođača, često (p)ostaju beskorisni,

2) savjetodavne službe koje nemaju adekvatne (u odnosu na korisnike) metode rada, sadržaje svojih preporuka, pristupe ... nisu od velike koristi,

3) inovacije koje ne rešavaju aktualne i ključne probleme farmera/seljaka, imaju male šanse biti usvojene

AKIS je sistem – shvaćen kao logički okvir, a ono što povezuje sve aktere u tom sistemu jesteznanje ili informacija. Ono što je problem jesu sistemske veze.

An Agriculture Knowledge and Information System links people and institutions to promotemutual learning and generate, share and utilize agriculture related technology, knowledgeand information. (FAO and World Bank, 2000).

Tok informacija i znanja je kružni; to je jedan proces u kome se informacije i znanje stvaraju,šire i primjenjuju

• Holandski teoretičar Niels Rölling definiše AKIS kao

„skup poljoprivrednih organizacija i(ili) osoba, kao i veza i interakcija među njima,koji su angažirani u procesu stvaranja, transformacije, prijenosa, čuvanja, obnove,integracije, difuzije i primjene informacija s ciljem da se sinergetski podrži odlučivanje,rješavanje problema i inovacija u poljoprivredi ili nekom području određene zemlje.“

„a set of agricultural organizations and/or persons, and the links and interactionsbetween them, engaged in such processes as the generation, transformation, transmission,storage, retrieval, integration, diffusion and utilization of knowledge and information, with the purpose of working synergically to support decision making, problem solving and innovation in a given country's agriculture of a domain thereof«

Po njegovom mišljenju:

AKIS čini zajedničko djelovanje (sinergija) njegovih elemenata Naglašavaju se institucije, njihova povezanost i dobra komunikacija naglašavaju se saznajni procesi koji se dešavaju „u glavama aktera AKIS-a“, Opasnost od različite percepcije realnosti/problema od strane aktera sistema, npr.

farmer-istraživač-savjetodavac. potreba za „razumevanjem“ i „ujednačavanjem“ tih različitosti kao prvi korak ka

efikasnijem djelovanju svih aktera. svi akteri u AKIS-u imaju različite (ali komplementarne) uloge i, prema tome, (treba da)

deluju „sinergijski“.

Njemački teoretičar Uwe Jens Nagel svoju analizu zasniva na razlaganju šest osnovnihfunkcija u okviru AKIS-a:

Identifikacija (saznajnih) potreba Stvaranje/kreiranje inovativnog znanja Operacionalizacija znanja Širenje znanja Primjena znanja Evaluacija iskustava

Uporišna točka ovako shvaćenih funkcija jesu potrebe poljoprivrede-farmera, odnosno, smatra se da poljoprivredne znanosti, kao primjenjene znanosti, moraju kreirati znanstvenasaznanja koja će biti od praktične koristi krajnjim korisnicima – poljoprivrednim proizvođačima (problemski / korisnički orijentirano znanje).

To znanje mora se sistematski i organizirano širiti, pri čemu legitimizaciju čitavog procesa čini upravo korištenje/korisnost inovatinog znanja, u tom smislu, da ono mora predstavljati konkretno rješenje za probleme (farmerske/seljačke) poljoprivrede. Na ovaj način se implicitno kritizira česta znanstvena praksa u kojoj znanstvena saznanja:

ostaju zatvorena u krugovima uže stručne javnosti, ostaju neupotrebljena (»završe na prašnjavim policama knjiga«),

ne primijenjuju se iz razloga njihove neupotrebljivosti/ neadekvatnosti za rješavanje konkretnih problema farmerske poljoprivrede (nedovoljno dobra rješenja; suviše apstraktno izražena i, prema tome, nedovoljno operacionalizirana),

ne primijenjuju se iz razloga nedovoljno dobre organizacije sistema koji bi osigurao daljnju operacionalizaciju, širenje i primjenu znanstvenih saznanja u praksi.

1. Identifikacija (saznajnih) potreba

Iako svaki od aktera u sistemu znanja u poljoprivredi ima svoje specifične interese, osnovnaje pretpostavka da su upravo potrebe farmera te koje direktno ili indirektno (treba da) utječuna istraživačke i razvojne procese u poljoprivredi

Identifikacija potreba – problema znači:

Identificiranje aktualnih potreba farmera, neposredno ili kroz institucionalni sistem

Orijentiranost politike znanstvenih istraživanja u poljoprivredi i agrarne politike u smjeru ciljevanacionalne strategije razvoja, ALI i potreba farmera i ostalih aktera u poljoprivredi

proces identifikacije potreba ide od (za razvijene zemlje) uobičajenih istraživačkihpoduhvata, do organizacije takvog institucionalnog sistema u kome farmeri - njihovipredstavnici participiraju u odlučivanju

Jasno da je ovaj koncept u velikoj mjeri u koliziji sa birokratskim načinima razmišljanja umnogim društvenim institucijama relevantnim za poljoprivredu, kao i u političkim, znanstveno-istraživačkim, uvozničko-izvozničkim i drugim lobijima, koji često ne žele i nisu „sazreli“da prihvate participativnu filozofiju i ovakvo determiniranje nekih tokova AKIS-a.

Stoga je realno tvrditi da je bilo kakvo (makar početno i simboličko) uključivanjeseljaka/farmera (poljoprivrednih proizvođača) u ove procese, značajan korak unaprijed

Pitanje stalne otvorenosti kanala komunikacije “odozdo na gore”

2. Stvaranje/kreiranje inovativnog znanja

Suvremena poljoprivreda u najvećoj mjeri ovisi od inputa novih znanstvenih saznanja kojaomogućavaju njen daljnji razvoj i usmjeravaju je prema planiranim tokovima. U tom smislu,poljoprivredne znanosti u svojim istraživačkim centrima i na fakultetima imaju zadatakproizvodnje novih znanstvenih saznanja i inovacija koje će biti primjenjene u praksi. Opća podjela znanosti prema njihovom osnovnom saznajnom cilju jeste na:

osnovne i primenjene. 1) Osnovne ili fundamentalne znanosti (istraživanja), koje su po svojoj prirodi

općeg i apstraktnog karaktera, imaju za cilj otkrivanje fundamentalnih znanstvenih zakona i teorija i nemaju za cilj stvaranje tehničkog i direktno primjenjivog znanja.

2) S druge strane, primjenjene znanosti prilagođavaju i konkretiziraju ova opća saznanja radi njihove primjene u posebnim uvjetima i u skladu sa praktičnim potrebama.

Stoga, uspostavljanje veza sa institucijama unutar, ali i izvan AKIS-a (znanstvenog sistema) jednog društva, predstavlja veoma važan zadatak. To se posebno odnosi na siromašnije zemlje koje (i pored želje) realno nisu u stanju financirati razvoj fundamentalnih istraživanja.

Zato je izuzetno važno (u okvirima znanstveno-istraživačke delatnosti) ostvarivanje tijesnih veza sa međunarodnim istraživačkim centrima (fakultetima, znanstveno-istraživačkim institutima), kako bi se u okviru svog sistema znanstvenici i istraživači mogli baviti primijenjenim znanstvenim istraživanjima (u ovom slučaju, u oblasti poljoprivrede). Ovo je realnost koja se (često) teško prihvaća, ali predstavlja neminovnost

Problem je međutim, što često postoje problemi loše suradnje i u okviru svog-domaćegsistema (AKIS-a)

3. Operacionalizacija znanja

Podrazumijeva aktivnosti potrebne da bi se rezultati znanstvenih istraživanja i nova znanstvena saznanja, stvorena u istraživačkim centrima i na fakultetima, „prevela“ u formu koja omogućuje neposredno služenje praktičnim potrebama u seljačko/farmerskojpoljoprivredi. To podrazumijeva modifikaciju i prilagođavanje znanstvenih saznanja, testiranje u farmskim- lokalnim uvjetima, osobne pokuse savjetodavaca u istraživačkim stanicama, ali ifarmera na svojim njivama.

Ova faza ima dva osnovna aspekta:

1) prvo, transformacija inovacija u skup preporuka/savjeta koji se preko savjetodavaca mogu „difuzionirati“ u seljačku/farmersku poljoprivredu (konkretna uputstva prilagođena seljaku/farmeru; značaj obilježja inovacije.) inovacije moraju postati „alatke u rukama farmera/seljaka“ koje će oni moći (biti sposobni) koristiti.

2) Drugi aspekt operacionalizacije znanja odnosi se na potrebu da se inovacija adaptira na specifične agro-klimatske, socio-ekonomske i kulturne uvjete područja u koja se uvodi, odnosno, na uvjete koji su prisutni na poljoprivrednim gazdinstvima. Ova faza operacionalizacije praktično predstavlja prvi realni test inovacije u farmskim uvjetima.

Pokusi na seljačkim imanjima, u specifičnim lokalnim uvjetima (tzv. „on-farm research“) su, prema tome, ključna aktivnost u fazi adaptacije inovacije. Ukoliko inovacija/tehnologija ne odgovara konkretnim potrebama farmera/seljaka, ona mora biti modificirana ili će:

njena upotreba biti ograničena na samo jednu određenu kategoriju farmera (npr. Bogatiji farmeri, sa više zemlje i specijaliziranom proizvodnjom), odnosno,

postat će intelektualno dobro i puka referenca u znanstveno-istraživačkom radu, bez praktičnog značaja za poljoprivredu.

Ovu je fazu nephodno sprovoditi uz čvrstu suradnju istraživača, savjetodavaca i farmera.Jedino tako moguće je izvršiti pravo testiranje inovacije i pripremiti je za sljedeću fazu, a to ješirenje inovacije

4. Širenje znanja

ima za cilj povezivanje istraživačkog podsistema i korisničkog podsistema, odnosno, proces“premoštavanja” funkcije kreiranja i operacionalizacije inovacije i njene primjene na raziniseljačkog gazdinstva/farme. Ovaj proces podrazumijeva transfer inovacije u njenoj operacionaliziranoj formi na savjetodavne službe, a zatim difuzija inovacija putom savjetodavnih službi na farmere/seljake

Pritom treba maksimalno uvažavati već postojeća znanja o: osobinama procesa difuzije,fazama procesa, kategorijama usvojitelja i tome sl.

S druge strane, jasno je da će strategije savjetodavnih službi, zadaci, metode rada, ciljnegrupe, modeli savjetodavnog rada i tako dalje, u najvećoj mjeri ovisiti od prethodnodefiniranih ciljeva savjetodavstva koji se moraju odrediti u skladu s ciljevima agrarnepolitike, odnosno, potrebama seljaka/farmera (kakav tip savjetodavstva, za koje kategorijeseljaka/farmera, sa kojim krajnjim ciljem/svrhom).

Savjetodavstvo, prema tome, ima funkciju upravljanj procesima širenja znanja(„knowledge management“), da, na određen način, bude moderator tog procesa. Pri tome jeuvijek aktualno pitanje: tko ima pristup savjetodavstvu savjetodavnim uslugama i na kojinačin se spektar djelovanja savjetodavstva može proširivati.

5. Primjena znanja

Osnovna hipoteza ove funkcije i čitavog ovog sistema jeste da je:

znanstveno znanje (iz oblasti poljoprivrede) je beskorisno ukoliko se na direktan ili indirektan način ne primjeni u poljoprivrednoj praksi.

Primena znanja znači integraciju novog znanja/inovacije u neposrednu poljoprivrednu proizvodnju i već postojeće znanje, odnosno, primjenu inovacije od strane krajnjih korisnika.

Pri tome je, sa stanovišta teorije difuzije inovacija, stopa usvajanja najznačajniji pokazatelj efikasnosti čitavog sistema, odnosno predhodnih faza.

» ... faza primjene znanja je zapravo ključni test da li cijeli sistem adekvatno funkcionira iline. Pri tome, „adekvatno funkcioniranje“ ne treba izjednačiti s „rješavanjem svihproblema“. Istraživanja u poljoprivrednim znanostima, naročito u zemljama u razvoju, nisuu stanju dati odgovore na sva pitanja koja im se nameću. Uz to, često je malo agenatapromjene da bi se proširilo čak i ono relevantno znanje koje već postoji«

AKIS i njegove funkcije predstavljaju proces, kružni tok u kome svi akteri poradi ostvarivanja postavljenog cilja - primjene novih znanja u praksi.

Etape/funkcije nisu zasebne i odvojene, već naprotiv one se nekada međusobnoisprepliću, neke faze se obnavljaju i ne postoji nikakav automatizam u ovom procesu.

Tok procesa bi se mogao objasniti putom kružne spirale koja se nikada ne završava, većkrajnje tačke predstavljaju početne pozicije. U tom smislu, da bi se kružni tok »zatvorio«potrebna je evaluacija.

Evaluacija je ovdje shvaćena u širem smislu i odnosi se na „formiranje zaključaka ofunkcioniranju informacionih inputa (znanja) na razini primjene (korisnički podsistem).Makro sistem osigurava konstantnu re-evaluaciju na svim razinama, čak i prije nego štoznanje dopre do farmera. Ali samo se na razini farme mogu donositi konačni zaključci oprimjenjivosti inovacije.“

Krajnja točka - evaluacija postignutog - predstavlja usporedbu postavljenih ciljeva -prethodno identificiranih potreba - i stupnja u kome su ti ciljevi ostvareni - zadovoljavanjepotreba tj. kreiranje takvog inovativnog znanstvenog saznanja koje je prihvaćeno u praksi i rješava konkretne probleme seljaka/farmera. To znači da je evaluacija praktično nova „situaciona analiza“

Idealni tok procesa u okviru Sistema znanja u poljoprivredi (AKIS) – shema

Evaluacija određene inovacije će, u tom smislu, otkriti njene prednosti i mane, a sve u ciljunjenog kontinuiranog usavršavanja. Ovakav koncept dovodi do jednog drugačijeg pristupa u definiranju same inovacije, naime sa stanovišta njene primjenjivosti: „inovacija može biti „novi način obavljanja neke djelatnosti“ ili „činjenje novih stvari“, ali ona može biti smatrana inovacijom, ustvari, samo ako funkcionira u svakodnevnoj praksi” (Cees Leuwis, Poljoprivredni univerzitet Wageningen, Holandija)

Akteri AKIS-a

Osnovni akteri ovakvog procesa su: istraživači, savjetodavci i seljaci/farmeri.

Odnosi među njima su odnosi dvosmjerne /ravnopravne komunikacije koja se smatraneophodnom poradi funkcioniranja cijeloga sistema, Pri tome naglasak se stavlja na participaciji farmera i uvažavanju njihovih interesa i korištenju inovativnog znanja koje farmeri i sami posjeduju.

Osnovni akteri sistema znanja i informacija u poljoprivredi - shema

Značaj funkcionalne institucionalne organizacije istraživačkog podsistema:

fundamentalna istraživanja, koja iziskuju značajna financijska sredstva i dugoročno financiranje, po pravilu, trebaju se odvijati na univerzitetima. “... ona nisu više isključivo u domenu nacionalnih aktivnosti«.

S druge strane, primjenjena istraživanja (u oblasti poljoprivrede) nalaze se u domenu rada istraživačkih instituta,

pokusna istraživanja trebalo izvoditi u okviru regionalnih ili lokalnih poljoprivrednih stanica koje su u sastavu savjetodavnih službi, a koje su rukovođene istraživačima.

»Povezivanje istraživača i savjetodavnog osoblja, je ustvari najznačajniji elemenat ovakve formalne organizacije.«

AKIS kao koncept suprotan je klasičnoj ideji “top down” transfera tehnologije prema farmerima. S takvih je pozicija razvijana čitava istraživačka tradicija difuzije inovacija, koja je imala za cilj da odgovori na pitanje „kako proširiti inovaciju?“, odnosno, „zašto farmeri ne usvajaju inovaciju koju smo mi za njih stvorili?“

Nakon određenog perioda dolazi do »otriježnjenja« i postupnog uviđanja da je mnoštvoponuđenih „inovacija“ ustvari bilo neadekvatno za farmere sa stanovišta njihovih potreba.Ovo je često uzrokovalo neuspješne procese difuzije.

Težište na odnosu savjetodavaca i farmera zamagljivalo je činjenicu da drugi akteri - npr.univerzitetsko osoblje, istraživači, političari i drugi kreatori agrarne i ruralne politike, prerađivačka industrija i td., također imaju ključne uloge i utječu na to koje će se tehnologijerazvijati i šta će biti predmet „transfera tehnologije“ prema seljacima/farmerima.

U AKIS-u je pravac komunikacije dvosmjeran, a cijeli sistem ima obilježja procesa, u kojemusu akteri u komunikaciji ravnopravni.

Holandski teoretičar AKIS-a Rölling smatra:

Farmeri su aktivni i inteligentni menadžeri svojih resursa i pri tome koriste veliki dio tradicionalnog, autohtonog i lokalno specifičnog znanja

Farmeri se u velikoj mjeri razlikuju u onome što im je potrebno da bi bili uspješni/efikasni

Svaka intervencija poradi razvoja poljoprivrede mora biti zasnovana na informaciji o farmerima i njihovoj poljoprivrednoj proizvodnji

Farmeri moraju imati kontra-težu/kontrolu nad takvim intervencijama, jer bi inače savjetodavci i ostali mogli da zloupotrijebe svoju intervencionu moć. Neki to nazivaju „kontrola od strane klijenata“. Bez takve kontrole, ne može se očekivati da savjetodavna služba radi u korist farmera.

LITERATURA:

CEES LEUWIS, A. W. VAN DEN BAN (2004). Communication for rural inovation: Rethinkingagricultural extension. Blackwell Publishing.Oxford. UK.

FAO and World Bank (2000). Agricultural knowledge and information systems for rural development(AKIS/RD). ftp://ftp.fao.org/SD/SDR/SDRE/AKIS.pdf - December 2004

NAGEL, U. J. (1980). Institutionalization of Knowledge Flows: an Analysis of the Extension Role of TwoAgricultural Universities in India. DLG – Verlag.. Frankfurt (Main).

NAGEL, U. J. (1979). Knowledge Flows in Agriculture: Linking Research, Extension and the Farmer.Zeitschrift für Ausländische Landwirtschaft. DLG – Verlag. Frankfurt (Main), Jahrgang 18, Heft 2.

NAGEL, U. J. (2003-2004) LECTURES “Landwirtschaftlichewissenssysteme”, Humboldt Universitaet zuBerlin, Landwirtschaftlich-gärtnerische Fakultät.

RÖLLING, N. (1990). The Agricultural Research-Technology Transfer Interface: A Knowledge SystemsPerspective. In Kaimowitz, D (ed.). Making the Link; Agricultural Research and Technology Transfer inDeveloping Countries“. ISNAR - Westwiev Press. London.

RÖLLING, N. (1991). Knowledge Systems in their Political Context. In Proceedings of the InternationalWorkshop, „Agricultural Knowledge Systems and the Role of Extension“. Institut für Agrarsoziologie,landwirtschaftliche Beratung und angewandte Psychologie. Hohenheim.

VAN DEN BAN, A.W.; HAWKINS, H. S,(1996) .Agricultural Extension. Blackwell Science.

Documentary: ENGEL, P., “Ein Tag auf dem Lande”, Agricultural University of Wageningen, PeterLinde Produktion, 1990.

8. Privatiziranje poljoprivrednog savjetodavstva: caveat emptor

Unaprjeđenje poljoprivrednih sistema zahtijeva dobru informaciju i jasne savjete. Ovo je čestobio slučaj sa farmerima i javnim savjetodavnim službama. U ovom dijelu, radi se o nekimsnagama koje zahtevaju redukovanu ulogu javnog sektora u savjetodavstvu i veće oslanjanjena privatni sektor. Radi se i o nekim iskustvima privatizacije i komercijalizacijesavjetodavstva, kao i rizika koji su s time povezani. Tamo gdje su forme privatizacije korisne,to zahteva proverene strategije koje su adekvatne situaciji, multidimenzionalne, postupanje ifleksibilne, ukoliko se želi pomoći siromašnijim farmerima.

1. Uvod

Poljoprivredno savjetodavstvo se naveliko smatra važnim faktorom u unapređenjupoljoprivrednih sistema širom sveta i njeno izvođenje i organizovanje se dugo godinasmatralo odgovornošću države. Smatralo se da velike javne administracije, hijerarhijskistrukturirane, sa trajno zaposlenim osobljem koje ispunjava različite uloge i funkcije može daima široki utjecaj i da uspostavi jednakost među klijentima, a također i da obezbedi dobruregulaciju sistema. Međutim, opće je mišljenje da su takve administracije nedovoljnofleksibilne i da ne mogu adekvatno da odgovore na potrebe farmera, a da pri tome postojeveliki troškovi koji ne donose dovoljan benifit.(GARY, 1993; BEYNON, 1996; HOFFMANN,1995; JOCHIMSEN, 1994).

Ovo generalno nezadovoljstvo prouzrokovano je, između ostalog, i nerazumevanjem štapoljoprivredno savjetodavstvo ustvari predstavlja. Savjetodavsto se povezivalo sa „transferomtehnologija“ ili „top-down“ projektima centralizovane države. Umesto da se smatraotvorenijim za pomoć ljudima kroz sistematsko korišćenje komunikacije da bi se rešilinjihovi problemi u partnerskom odnosu, što bi doprinelo njihovom znanju i sposobnostima(ALBRECHT, 1995), ono je kooptirano u restriktivna stanovišta i značenja birokratskeorganizacije (RÖLING, 1988).

Jedan od odgovora na ovu krizu identiteta savjetodavstva, zajedno sa mnogim drugimsektorima, je priča o smanjivanju uloge države kao značajnom mehanizmu za unapređenjeusluga u mnogim zemljama širom sveta, bez obzira da li se radi o bogatijim ili siromašnijimzemljama. Još od ranih osamdesetih, značajne promjene su se dešavale i u bogatijim(severnijim) i siromašnijim (južnijim) zemljama u smislu učešća javnog i privatnog sektora ufinansiranju i izvođenju savjetodavstva. Osnovna ideja je da farmerima treba dati šansu dainformacije koje im trebaju mogu da dobiju od onih koji su najsposobniji i najvoljniji da im jepruže. Smatralo se da će sa redukovanjem javnog učešća, privatni profesionalci popunitinedostatak davanja informacija dok bi ih konkurencija ohrabrila da to čine po najnižimcenama (MAALOUF et al., 1991; RIVERA and GUSTAFSON, 1991).

Nadalje, uloga farmera i njihovih organizacija, je također sve više naglašavanja tako dakorisnici savjetodavnih usluga mogu imatiju veću odgovornost za savjetodavstvo (SAITO ANDSPURLING, 1992; WILSON-GRAU, 1994; GUBBELS, 1994; UPHOFF, 1995; CAMEY, 1996). Ipak,iako je promocija privatnog sektora (profitnog ili neprofitnog) veoma popularna i temporeformi se povećavao, čini se da je bilo nedovoljno kritičkih refleksija u vezi principa kojitreba da vode ovaj proces.

7 Autori: KIDD, A.; LAMERS, J., FICARELLI, P.; HOFFMANN, V. 2000, In: Journal of Rural Studies 16, 95-102.

Koju god paradigmu eksterne pomoći promjenama poljoprivrednih sistema neko drži zavažeću, bilo to transfer tehnologija ili farmeri na prvom mestu, ove promjene koje se dešavajuod velike su važnosti.

2 Motivacija za promjenu

Postoji nekoliko pokretačkih snaga koje stoje iza toga da se poveća razina učešća privatnogsektora u poljoprivrednom savjetodavstvu (RIVERA and GUSTAFSON, 1991; FARRINGTON,1994; RIVERA, 1996,1997). Možda jedan od najvažnijih predstavlja smanjenje javnog-budžetskog učešća i u zemljama Severa i zemljama Juga. U nekim zemljama fiskalnadisciplina se zahteva strukturalnim prilagođavanjima i poljoprivredno savjetodavstvo stogapredstavlja metu. Sistemi koji angažuju mnogo zaposlenih, kao npr. T & V sistem, koji jeimplementiran u mnogim zemljama zajmovima Svjetske banke, suočava se sa krizom visokograzinaa jer se najveći dio budžeta troši za zaposleno osoblje. Fondovi za različite projektečesto su dostupni samo u okvirima određenih programa i projekata. U ovakvoj situacijivećina javnih savjetodavnih sistema je financijski neodrživa, čak i bez obzira na retoriku ovisokoj stopi povraćaja investicija koje su dale određene studije. (e.g. BINDLISH andEVENSON, 1993).

Jačanje javnih-državnih savjetodavnih sistema, viđeno iz ugla Svjetske banke i njene podrškeT & V sistemima u mnogim Afričkim zemljama, nije moglo da reši dugoročne problemefarmera, poljoprivrednog sektora ili nacionalnog ekonomskog razvoja. Ironično je da jeposljednji bastion T & V sistema Sub Saharska Afrika, mesto gdje je ovaj sistem najmanjeefikasan zbog, između ostalog, preopterećenosti javnih financija i agroekološkediverzifikovanosti (HULME, 1991). Čak i ukoliko bi javna savjetodavna služba demonstriralapovraćaj investicija, ovo verovatno ne bi moglo ubediti one koji upravljaju budžetom i svemanjim resursima.

Kao dio “nove agende” među mnogim donatorima i međunarodnim institucijama, dešava sefundamentalna kritička analiza uloge države u državama Severa (GARY, 1993) i Juga(RIVERA, 1997). Ovaj diskurs promoviše stav da vlada treba biti manjeintervencionistički orijentisana dok uspostavlja i omogućava okruženje koje treba podržatikulturu preduzetništva. U okvirima agrarnog sektora na jugu ovo zahteva primjenu adekvatnelegislative, korišćenje zemljišta i financijske mere. Država mora razmišljati o korektivnimmehanizmima i programima koji bi ublažili socijalne i ekološke posljedice tržišne ekonomije.Ekonomska teorija i koncepti javnih i privatnih dobara su često korišćeni da se odluči kojausluga iziskuje i opravdava javno finansiranje (BEYNON, 1996; UMALI and SCHWARTZ, 1994).Pitanja poput dobrog upravljanja također predstavljaju još veći pritisak za decentralizaciju iredukovane uloge za javne službe.

Pomodni trendovi promovišu povećanje pariticpacije korisnika u svim aspektima života. Toje učinilo decetralizaciju i kreiranje civilnog društva ključnim komponenetama “novepolitičke agende”. U slučaju savjetodavstva, čini se da su predlozi za povećanje učešćafarmera često pre anegdotske prirode, naročito tamo gdje se oni tiču brige za reformu javnogsetora pružanja savjetodavnih usluga. Iskustva u reorijentacji postojećih savjetodavnihparadigmi i metoda prema više korisnički orijentisanim pristupima su također bilarazočaravajuća i njihova raširena inistitucionalizacija u javnom sektoru u okvirima postojećihinstitucionalnih dogovora čini se malo verovatnim. Jačanje menadžmenta u savjetodavstvu iprofesionalizacija savjetodavstva u kroz T & V sisteme promoviranih od strane Svjetske bankekritikovano je u tom smislu da je učinilo savjetodavne organizacije još više top-down(ANTHOLT, 1991; HULME, 1991). Javne savjetodavne službe su, prema tome, često kritikovanezbog nedostatka adekvatnih koncepata, loše organizacije i nedostatka kvalifikovanog i

motivisanog osoblja, financija i savjetodavnih sadržaja (materijala) (BIRKHAEUSER et al.1991). Pored toga, zadaci koje zahteva participativni pristup retko se uklapaju u organizacione nadležnosti i spremnost javnog sektora ili pak invidivualne stragerija aktera ujavnom servisu.

Drugi razlozi koji se koriste za napad na javno savjetodavstvo je pretpostavka da je privatnisektor generalno slobodniji od administrativnih i političkih prepreka povezanih sa javnombirokratijom i da je sposobniji za efikasniju alokaiciju resursa. Uz to, često postojinezadovoljstvto sa utjecajem državnih poljoprivrednih savjetodavnih službi, naročito na Jugu.Ovo je delimično zbog verovanja da je državno savjetodavstvo malo doprinelo unapređenjusektora kao celine. Promjene u poljoprivrednim sistemima često su zavisile više odstrukturalnih reformi, koje su izašle u susret farmerima i obezbedile inicijative za proizvodnjui invisticije, podržane od strane neformalnih infomracionih mreža i mehanizama razmene.Prema tome, javne savjetodavne službe na Jugu, promatraju se uglavnom kao irelevantne popitanju zadovoljavanja potreba farmera i sektora u celini. One se optužuju da nisu dobropostavile šira pitanja socijalne pravde i ekološkog utjecaja primenjenih tehnologija.

3 Od javnog ka privatnom

Iskustva govore o brzoj evoluciju u institucionalnim aranžmanima u vezi sa upravljanjemsavjetodavstvom u mnogim delovima sveta, sa sve većim učešćem privatnog sektora (RIVERAand GUSTAFSON, 1991; AMEUR, 1994: RIVERA, 1997). Slučajevi značajno variraju u obimu imehanizmima koje vlade koriste da se oslobode tereta finansiranja i izvođenja savjetodavnihusluga. Trenutna iskustva u privatizaciji variraju: od kompletnog povlačenja državneintervencije, do komercijalizacije i pristupa nadoknade troškova (preko poreza-doprinosa,naplate troškova korisnicima ili ugovaranjem sa sektorom javne službe), pa do povećanogučešća javnih sulžbi u aktivnostima koje vode povećanju prihoda, koja uključuje i prodajusemena, viška zemlje i proizvoda, kao i prodaju publikacija i ostalih materijala. Različitiprimjeri predstavljaju različit stupanj interakcije između javnog i privatnog sektora idemontstriraju da su ekstremi tipa potpunog finansiranja i izvođenja bilo od strane javnog iliprivatnog sektora, samo dve od mnogo opcija (Slika 1).

Slika 1: Mješovite strategije za finansiranje i izvođenje savjetodavstva(prilagođeno iz Upton 1992)

Izvođenje savjetodavstva (pružanje savjetodavnih usluga)

Javno

Privatno

Finansiranje

savjetodavstva

Javnofinansiranje

Besplatna javna savjetodavnaslužba

Subvencije privantnomsavjetodavstvu, savjetodavniugovori, vaučer šeme

Privatnofinansiranje

Nadoknada troškova

Privatne kompanije

Potpuno komercijalizovano ili privatizovano savjetodavstvo pokazalo je da je vrlo efikasnomeđu većim komercijalnim farmerima i za visoko prinosne kulture i stoku. Sistem nadoknadetroškova uveden je u mnogim javnim savjetodavnim službama za takva preduzeća. Ovajsistem može imati nekoliko ciljeva uključujući olakšavanje javnog finansiranja i davanjestimulansa za razvlj privatnog sektora za izvođenje savjetodavstva. Mnoge severne zemljemorale su da se uhvate u koštac sa povećanjem viškova u poljoprivrednoj proizvodnji i ovo jeopravdavalo rezove u finansiranju javnih troškova za pružanje savjetodavnih usluga. Međutim,dokle god je proizvodnja hrane u mnogim Južnim zemljama nedovoljna i neadekvatna,ovakva opravdanja imaju manje smisla i mogu biti čak i kontraproduktivna.

Prema tome, strategije za kretanje između kvadrata u Slici 1, npr. putem većekomercijalizacije, moraju biti razvijena adekvatno situaciji i kontekstu. Spremnost farmera daplate za savjetodavnu uslugu je ključna u determinisanju strategije za nadoknadu troškova,pošto tražnja za ovim uslugama pokazuje veliku elastičnost po pitanju cena. Spremnostfarmera da plate je uobičajen argument na Severu, jer se troškovi za dobijanje savjeta iinformacija mogu nadoknaditi sa povećanjem profita. Nasuprot tome, farmeri sa Juga čestonisu u stanju imatiju koristi od savjeta koji nisu nužno profitablini u kraćem roku. Prematoma, mali famjeri na Jugu često nemaju koristi od komercijalnog savjetodavstva, bilo da gaizvodi javni ili privatni sektor. Pojednostavljene metode određivanja cena mogusavjetodavstvo učine čak i socijalno ekskluzivnim.

Iako je promocija komercijalnog savjetodavstva često opravdana u kontekstu toga da je višeorijentisana na korisnika, rentabilnija i vođena potrebama, određivanje cene za savjetodavnuuslugu je prilično teško (DINAR, 1996). Povećanje razinaa komercijalizacije savjetodavstva,honorari (i subvencije) mogu uticati na meru u kojoj savjet ili usluga ima karakteristike javnogili privatnog dobra, da li ono ima značajnu eksternu vrednost (usluga data jednom farmeruima efekat prelivanja-difuzije, pozitivne ili negativne, na druge farmere) ili se ona možesmatrati javnim dobrom (viđenim u smislu da je korisna za društvo, ali ne nužno i zaindividuu).

Implementacija strategija za definisanje strukture cene savjeta može biti decentralizovana takoda bi se uzele u obzir varijacije u ekonomskim uvjetima famera i spremnosti da plate zauslugu. U prebacivanju dela troškova famjerima, veliki broj farmera na Jugu može se naći usituaciji da nisu u mogućnosti da si priušte savjet koji bi inače smatrali korisnim. Ovo jenaročito slučaj tom gdje se plaćanje ne može odložiti do realizacije npr. proizvodnje, kao štoje bilo slučajeva. Štaviše iskustva pokazuju da čak ni Njemački farmeri često ne mogu da si

priušte potpuno privatizovan savjetodavni servis. Na ovaj ili onaj način, akteri u okviru svihprivatizacionih modela implementiranih u Njemačkoj dobijaju određen procenat subvencija,iako su one obično obezbeđene kao nadoknada troškova za usluge koje su plaćenesavjetodavcima (JOCHIMSEN, 1994).

Upređivanje industrijskih i nerazvijenih zemalja otkriva da farmeri u industrijskim zemljamageneralno imaju bolje agroekološke uvjete, bolju plodnost zemlje i bolju mehanizaciju, boljipristup inputima i solidniju komercijalnu strkturu za svoje sisteme proizvodnje, negofarmerska populacija u nerazvijenim zemljama (LAMERS ET AL., 1996). Kao posledica ovihuvjeta, farmeri na severu, za razliku od ovih na Jugu, imaju više inicijative za plaćanjesavjetodavnih usluga. Uz to, ruralna populacija koja je uključena u poljoprivredu na Jugu jedo 80% od ukupne populacije. Ovih 80% treba financijsku podršku od strane ostalih 20%onih koji nisu farmeri. Na severu ovaj odnos je najmanje obrnut i vladina pomoć običnopokriva samo manji dio investicije u javni sektor (GARY, 1993). Visok razina ruralnepopulacije koji zahteva podršku znači da obezbeđivanje subvencija i tehničke pomoći koštamnogo. Ovo je verovatno dodatni razlog zašto na Jugu mnoge agencije promovišu ideje“samopomoći”. U određenom smislu, ovo može biti strategija za transfer veće udelatroškova na leđa farmera i siromašnih ruralnih zajednica.

Naravno, moralo bi se zapamtiti da je postalo veoma moderno pričati o privatizaciji ismanjivanju uloge države u mnogim drugim sektorima. Svi privatizacioni napori imajuzajedničku nameru; od korisnika se očekuje da plati barem dio troškova. Neophodno je da serazmotre efekti sosobnih privatizacija ili komercijalizacija (npr. zdravstvo, obrazovanje) nafarmersku alokaciju, obično, malih financijskih sredstava i prema tome, njihovu spremnost daplate za savjetodavne i druge poljoprivredne usluge. Ovo je naročito slučaj tamo gdje malifarmeri na Jugu često nemaju dovoljno resursa i, shodno tome, savjetodavstvo im je na nižemstupanju prioriteta nego dobijanje kredita, inputa, tržišta, puteva i tome sl. Pritom su potrebneznačajne investicije za podršku poljoprivrednoj proizvodnji u ovim regionima.

Ekonomski i društveni razlozi mogu opravdati i javno (ko)finansiranje savjetodavstva, čak i urazvijenim zemljama, naročito po pitanjima ekološke prirode ili pitanjima savjetovanja farmiu krizi itd

4 Kanaliziranje financija za savjetodavstvo

Kao što je pomenuto, posljedice smanjivanja uloge države je da se državno opterećenje zafinansiranje izvođenja savjetodavstva sve više prebacuje sa države na korisnike. Mehanizmi zakanalisanje financijskih sredstava za savjetodavstvo su različiti i mogu bidi široko podijeljenina one koji su zavisni od ispunjavanja određenog savjetodavnog zadatka ili onih koji su odzadataka nezavisni (Slika 2). Iskustva govore da povezivanje finansiranja sa određenimsavjetodavnim zadacima pomaže da se izvođač savjetodavnog rada učini odgovornijim premakorisniku i, ukoliko finansiranje dolazi iz drugih izvora, prema tim izvorima finansiranja.Ovo može pomoći da se osigura veća kontrola kvaliteta.

Slika 2: Mogućnosti za kanalisanja financija za savjetodavstvo

Javno

Privatno

Nezavisno odzadataka

Budžet

Levies, contributions

Zavisno odzadataka

Programi, projekti, ugovori, vaučeri

Fixed fees, variable charges,shared added value

Kada se javne-budžetske finasije koriste za finansiranje savjetodavnih aktivnosti, one mogu dabudu kanalisane direktno savjetodavnoj službi ili indirektno preko korisnika. Ovo drugo značiviše kontrole u rukama farmera i također može da znači sredstvo da se ciljaju oni farmeri kojina neki drugi način ne bi imali pristupa komercijalnom savjetodavstvu. Ipak, iskustva sugerišuda ovo zahteva farmere koji znaju svoja prava, koji su dovoljno dobro organizovani i znajukako da svoja prava da brane. Na Jugu ovo često nije slučaju za mnoge sitne farmere i jačanje(samo) upravljanja u njihovim organizacijama jeste jedan od budućih ključnih izazova(CARNCY, 1996).

Ugovori sa privatnim savjetodavcima radi obezbeđenja savjetodavnih usluga je način da sedozvoli javnom sektoru da cilja određene grupe korisnika ili pod sektore. To se često radi saintencijom redukovanja troškova i povećanja efikasnosti. Također se pretpostavlja da privatnikonzultanti svoj posao mogu da rade fleksibilnije i odgovornije. Postoji čitav niz mogućnostiza organizovanje savjetodavnog tzv. “out-sourcing-a”. Uvjeti, uključujući i sadržajsavjetodavstva i metode koje će se koristiti, mogu se definisati od strane države, od stranefarmera (na osnovu njihovih potreba) ili se mogu pregovarati između države i farmera ilinjihovih predstavnika. Iznos učešća u troškovima koji su farmeri spremni da podnesu ćedelimično zavisiti od razinaa njihovog učešća u definisanju uvjeta i sadržaja i metoda putemkojih će se savjetodavstvo organizovati i realizovati. Iako ovi mehanizmi mogu biti dio općestrategije, politički, administrativni, socio-ekonomski i ljudski resursi koji su prisutni umnogim zemljama na Jugu, predstavljaju prepreku i veća-obimnija organizacija ovakvog tipanije realna.

5 Razvijanje pluralizma

Razvoj organizacionih kapaciteta korisnika savjetodavstva i većeg broja izvođačasavjetodavnog rada jedna je od važnih komponenti balansiranog, pluralističkoginstitucionalnog okvira. Organizacije korisnika savjetodavstva mogu imati različite forme iuključivati grupe koje su strateške, ali i prolazne, povrijemene, sa farmerima koji se okupljajusamo da bi npr. rešili neki problem (e.g. SAITO and SPURLING, 1992). Kada se pronađe rješenje ili se nešto drugo dogovori, grupa se raspada i restruktuira. Naravno, asocijacijefarmera dugoročnog tipa koje nastaju i hvataju se u koštac sa brojnim problemima su naročitovažne za razvoj agarnog sektora i vredne su investiranja (CARNCY, 1996).

Pošto se razvoj ljudskih resursa često promatra kao korisna investicija za javni sektor, jačanjefarmerskih grupacija, udruženja ili drugih lokalnih organizacija, može dobiti podrškudržave. Pitanje je samo kako država, posebno ona sa javnim savjetodavnim sistemom, nanajbolji način može da razvija takve organizacije, a da ne postoji konflikt interesa. Ipak, bezulaganja u organizacioni razvoj, drugi mehanizmi koji omogućavaju farmerima veću ulogu udonošenju odluka i alokaciji resursa (npr. Vaučeri, particiapativni savjetodavni rad) neće bitimnogo efikasni i otvoriće prostor za manipulaciju savjetodavaca i jačih (moćnijih) farmera.

Izgradnja/razvoj kapaciteta poljoprivrednih savjetodavaca također je važna investicija u javnisektor, naročito u tranzicionom periodu kada se sve više odgovornosti prebacuje na privatnisektor. Ovo uključuje šeme za pomoć privatnim savjetodavcima da se organizju i da zaposledruge. Ovi savjetodavci morali bi imatiju dobre mogućnosti za razvoj biznisa, koji može dauključuje i otvaranje konkurencije kroz komercijalizaciju nekih od javnih savjetodavnihfunksija, out-sourcing javno finansiranog savjetodavstva, kao i različite varijante subvencija ivačuer šema. Ukoliko javni sektor zahteva smanjenje, onda koherentni paket inicijativa možeda dozvoli mnoigma imatiju značajnu ulogu u razvoju sektora. Profesionalne asocijacijesavjetodavaca mogu imati važnu ulogu u ovom smislu riječi. One također mogu da doprienesukontroli kvaliteta dajući stalnu podršku svojim članovima, kao i implementacijomregulacionih okvira.

6 Državni i privatni sektor savjetodavstva - caveat emptor

Povećana uloga privatnog sektora (bilo profitnog ili neprofitnog) u poljoprivrednomsavjetodavstvu nije niti “lek za sve” niti “Pandorina kutija” kako bi mnogi tvrdili. Zaista,i ekonomski i socijalni razlozi opravdavaju neka od javnog finansiranja savjetodavstva.Postoje savjetodavne funkcije i teme koje, iako važne, neće biti prihvaćene od straneprivatnog sektora i mnogi farmeri neće biti efikasno opsluženi komercijalnimsavjetodavstvom ukoliko oni to ne mogu sebi da priušte. Ovi i drugi aspekti treninga,savjetovanja i informisanja će uvijek ostati u domenu javne odgovornosti i obuhvaćaće ono štoje GARY (1993) nazvao društvenim determinantama državne podrške. Ipak, edukacija itrening za osnovne kvalifikacije, ekperimenti i pilot programi koji se tiču socijalnih pitanja ikoje se bave pitanjima sa dugoročnim posledicama kao što su konzervacija i stabilizacijaprirodnih resursa, rad sa marginalnim područjima, neatraktivne teme i rad sa većinommarginalnih grupa u društvu, ostaće u javnom domenu (HOFFMANN, 1996). Država takođermože imati ključnu ulogu u razvoju strategija za unapređenje savjetodavnih sistema uzimajućiu obzir solidarnost i sinergiju među sektorima, naročito ukoliko se to radi u sklopu pitanjadecentralizacije (RIVERA, 1996). Država se tada može više koncentrisati na formulisanjepolitike i analize, na kontroli kvaliteta i regulativnim funkcijama. Regulacija-upravljanje ćejoš više dobiti na značaju onda kada privatni sektor preuzima sve više funkcija.

Ključna stvar koja je u pitanju jeste da su farmeri, koji imaju potrebu zasavjetodavstvom, dobro usluženi i da je javni interes osiguran. Zbog toga diskusija oprivatizaciji savjetodavnih službi mora da se fokusira manje na običan izbor izmeđuprivatnog ili državnog savjetodavstva. Postoje mnoge mogućnosti za integracijudržavnog, privatnog (profitnog ili neprofitnog sektora) i sektora farmerskih grupa iudruženja, asocijacija (uključujući polu profesionalnce i one koji rade na razvojulokalnih zajednica).

Promjena je nužna, ali ona mora biti odmerena. Kontekst i specifičnost situacije je najvažnijau definisanju uspješne strategije za izvođenje savjetodavnog rada u budućnosti. Mora se voditi računa o generalizacijama na osnovu bilo kog primera i naročito o (mehaničkom)prenošenju institucionalnih odnosa sa (razvijenog) Severa na (manje razvijeni) Jug.FARRINGTON (1994) je registrovao idealne komponente poljoprivrednog tehnološkoginformacionog sistema iz iskustava sa Severa i jasno je da su oni daleko od onoga što postojiu mnogim zemljama na Jugu.

Specifičnost situacije ne odnosi se samo na zemlje, već također i na niže razinaedecentralizacije, naročito u onim regionima u kojima dominira kompleksna, raznovrsna-drugačija i riziku sklona poljoprivreda. Gdje god je to moguće, svaka predložena promjena uinstitucionalnom okviru savjetodavstva treba biti testirana kroz pilot programe. Tu se morajuuzeti u obzir varijacije u tipovima usluga i savjeta koji su potrebni od strane različitih tipovafarmera i utjecaja lokalne kulture u savjetodavnom odnosu (ALBRECHT et al., 1989; HESS,

1997).

Poseban izazov jeste naći strategiju sa koherentnim miksom mehanizama za finansiranje iizvođenje savjetodavstva koje može pomoći krutim državnim savjetodavnim sistemima dapostupanjo evouliraju u fleksibilnom smislu. Ove teškoće promjena ne bi smele biti potcenjenezbog mnogo različitih interesa koji su tu umešani. Važno je da oni kojih se to tiče u okvirimamultidimenzionalne strategije mogu naći elemente koji će tu promjenu učiniti poželjnom. Kaošto je to UPHOFF (1995), koristeći teoriju igara sugerisao u vezi održivog razvoja, strategijemoraju ciljati na to imatiju pozitivnu sumu dinamike i odnosa i moraju kao takve bitiprepoznate od različitih aktera. Ovo zahteva mnogo taktičnosti i nužno proces konsultacijameđu akterima, pre nego “prinudno ubeđivanje” i sve ono što implicira donatorski rad(COOKE, 1996). Da bi se to postiglo, RIVERA (1996, 1997) ističe prednost postojanja čitavogniza koncepata i mogućih scenarija koji su raspoloživi u oblasti (kreiranja) politike.

Kratkoročno gledano, postoji mnogo toga što se može uraditi u okvirima državne službe,koraci moraju biti preduzeti da bi se unapredilo postavljanje prioriteta, financijskimenadžment i orijentacija na korisnike (u smislu formi organizacije, savjetodavnih metoda isadržaja) i da se izvrši decentralizacija gdje god je to moguće (RIVERA, 1997). Naravno, tamogdje nedostaju politički, ekonomski, legalni i infrastrukturni preduvjeti za razvoj sektorapoljoprivrede, cilj savjetodavnih službi, bez obzira da li su one državne ili privatne, jeograničen i zahteva značajnije reforme.

Literatura

ALBRECHT, H., 1995. Shared meaning: conditions for productive development communication. In:OEPEN. M. (Ed.), Media Support and Development Communication in a World of Change.Horlemann, Bad Honnef, pp. 65-69.

ALBRECHT, H., BERGMANN, H., DIETRICH, G., GROßER, E., HOFFMANN, V., KELLER, P., PAYR, G.,SÜLZER, R., 1989. Agricultural Extension, Vol. I: Basic Concepts and Methods. GTZ,Eschborn.

ANTHOLT, C.H., 1991. Agricultural extension in the 21st century: lessons from South Asia. In:RIVERA. W.M., GUSTAFSON, D.J. (Eds.), Agricultural Extension: Worldwide InstitutionalEvolution and Forces for Change. Elsevier, Amsterdam, pp. 205-218.

ARNEUR. C., 1994. Agricultural extension: a step beyond the next step. World Bank TechnicalPaper No. 247. The World Bank, Washington, DC.

BEBBINGTON. A.J.. SOTOMAYOR, 0., 1995. Demand-led and poverty-oriented — or just sub-contracted and efficient" Learning from (semi)-privatised technology transfer programmes inChile. FSG, Oxford.

BEYNON, J., 1996. Financing of agricultural research and extension for smallholder farmers inSub-Saharan Africa. ODI Natural Resource Perspectives No. 15. November 1996.

BINDLISH, V., EVENSON, R.E., 1993. Evaluation of the performance ol T&V extension in Kenya.World Bank Technical Paper No. 208. The World Bank, Washington, D.C.

BIRKHAEUSER, D., EVENSON, R.E., FEEDER, G., 1991. The economic impact of agriculturalextension: a review. In: Economic Development and Cultural Change 39 (2), 607-650.

CARNCY, D.. 1996. Formal farmers organisations in the agricultural technology system: currentroles and future challenges. ODI Natural Resources Perspectives No. 14, November 1996.

COOKE. B., 1996. Participation, "process" and management: lessons for development in thehistory of organisation development. IDPM Human Resources in Development Group WorkingPaper No 7.

CROWDER, L. VAN, 1991. Extension for profit: agents and sharecropping in the highlandsofecuador. In: Human Organisation 50 (1), 39-42.

DINAR, A.. 1996. Extension commercialisation: how much to charge for extension services. In:Amjerican Journal of Agricultural Economics 78, 1-12.

EARNERS, J.P.A., BECKER, T., VON OPPEN, M.. 1996. Arrangements to finance tree windbreaks forwind erosion control. In: BUERKERT. B.. ALLISON, B.E., VON OPPEN. M. (Eds.), Wind Erosion inWest Africa: The Problem and its Control. Markgraf Verlag, Weikersheim, pp. 227-241.

FARRINGTON, J., 1994. Public sector agricultural extension: Is there life after structuraladjustment? ODI Natural Resources Perspectives No.2. November 1994.

GARY, J.W., 1993. Changing foundations for government support of agricultural extension ineconomically developed countries. In: Sociologica Ruralis 33 (3/4). 336-347.

GREEN, R.H., 1996. Poverty, basic services, survival and development in sub-saharan africa:some issues of public service professionalism, productivity and pay. In: Development 2, 48-53.

GUBBELS, P.. 1994. The role of peasant farmer organisations in transforming agriculturalresearch and extension practices in West Africa. In: Agricultural Extension in Africa,Proceedings of an International Workshop, Yaounde. Cameroon. CTA, Wageningen, pp. 95-120.

HESS, C.G., 1997. Hungry for Hope: On the Cultural and Communicative Dimensions ofDevelopment in Highland Ecuador. IT Publications, London.

HOFFMANN, V., 1995. Landwirtschaftliche Beratung - wohin? (Part I). In: Ausbildung und Beratung12/95. 227-229.

HOFFMANN, V., 1996. Landwirtschaftliche Beratung — wohin? (Part 2). In: Ausbildung undBeratung 19/6, 10-12.

HULME, D., 1991. Agricultural extension services as machines: the impact of the training and visitapproach. In: RIVERA, W.M., GUSTAFSON, D.J. (Eds.), Agricultural Extension: WorldwideInstitutional Evolution and Forces for Change. Eisevier, Amsterdam, pp. 219-230.

JOCHIMSEN, H., 1994. Privatberatung besser als Offizialberatung?. In: Ausbildung und Beratung294.26-27.

LÜHE. N. VON DER, 1991. Transfer of technology or barter trade? The rural extension service inthe Atlantique Province of Bénin as a market for negotiating resources. In: Quarterly Journalof International Agriculture 30 (3), 248-263.

MAALOUF, W.D., CONTADO, T.E., ADHIKARYA, R., 1991. Extension coverage and resourceproblems: the need for public-private co-operation. In: RIVERA, W.M., GUSTAFSON, D.J. (Eds.),Agricultural Extension: World-wide Institutional Evolution and Forces for Change. Eisevier.Amsterdam.

QUARLES VAN UFFORD, P., 1993. Knowledge and ignorance in the practices of developmentpolicy. In: Hobart, M. (Ed.), An Anthropological Critique of Development: The Growth ofIgnorance. Routledge, Eondon.pp. 135-160.

RIVERA, W.M., 1996. Agricultural extension in transition world-wide: structural, financial andmanagerial strategies for improving agricultural extension. In: Public Administration andDevelopment 16, 151-161.

RIVERA, W.M., 1997. Agricultural extension into the next decade. In: European Journal ofAgricultural Education and Extension 4 (1), 29-38.

RIVERA, W.M., GUSTAFSON, D.J. (Eds.). 1991. Agricultural Extension: Worldwide InstitutionalEvolution and Forces for Change. Eisevier, Amsterdam.

RÖLING, N., 1988. Extension science. University Press, Cambridge.

SAITO, K.A., SPURLING, D., 1992. Developing agricultural extension for women farmers. In: WorldBank Discussion Paper No. 156. The World Bank, Washington, D.C.

UMALI, D.E., SCHWARTZ, L., 1994. Public and private agricultural extension: beyond traditionalfrontiers. World Bank Discussion Paper No. 236. The World Bank, Washington, D.C.

UPHOFF, N., 1995. Why NGOs are not a third sector: a sectoral analysis with some thoughts onaccountability, sustainability and evaluation. In: EDWARDS, M., HULME, D. (Eds.), Non-Governmental Organisations -- Performance and Accountability: Beyond the Magic Bullet.Earthscan, Eondon, pp. 17-30.

UPTON, M., 1992. Privatisation of agricultural input delivery systems. In: Food and AgriculturalPolicies under Structural Adjustment, Proceedings of the 29th Seminar of the EuropeanAssociation of Agricultural Economists. Hohenheim University. Stuttgart, pp. 83-95.

WILSON-GRAU, R., 1994. Alternative Sources of Income for Novib Partners. Novib, The Hague.

WUYTS, M., MACKINTOSH. M., HEWITT, T. (Eds.), 1992. Development Policy and Public Action.Oxford University Press, Oxford.