DRUŠTVENA ODGOVORNOST I ODRŽIVI

RAZVOJ

SEMINARSKI RAD

Fran Pocrnić

Zagreb, 2015

1

1. Uvod........................................................................................................3

2. O konceptu održivog razvoja................................................................4

3. Društvene odgovornosti……………………………………………….8

4. Održivi razvoj i globalizacija...............................................................11

5. Održivi razvoj i obrazovanje……………………………………….13

6. Primjena održivog razvoja u Hrvatskoj…………………………………………...14

7. Društveno odgovorno poslovanje u Hrvatskoj………………………………….16

8. Zaključak…………………………………………………………………………………………..18

2

1. Uvod

Korporacije diljem svijeta bore se s novom ulogom, zadovoljavanje potreba sadašnje

generacije bez ugrožavanja mogućnosti narednih generacija da zadovolje vlastite

potrebe. U socijalnoj sferi, ulaganje u edukaciju, radne uvjete te usvajanje dobrih

odnosa sa zaposlenicima također može doprinijeti produktivnosti. S druge strane, u

zemljama u kojima uopće ne postoje propisi, takva praksa može dovesti do usvajanja

zakonskog okvira za socijalno odgovornu praksu.Organizacije su pozvane da preuzmu

odgovornost na način na koji njihovo poslovanje utječe na društvo i prirodni okoliš.

Od poduzeća se također traži da primjenjuju načela održivosti na model svog

poslovanja. Održivost se odnosi na aktivnosti jedne organizacije, obično se smatra

dobrovoljnom, a pokazuje uključivanje socijalnih i ekoloških pitanja u poslovanje s

dionicima. U Europi i širom svijeta raste broj kompanija koje promoviraju svoju

strategiju društvene odgovornosti, kao odgovor na različite ekonomske i društvene

pritiske te one koje se tiču zaštite okoliša. Te kompanije žele poslati poruku različitim

dionicima, s kojima imaju doticaj: zaposlenici, dioničari, investitori, potrošači, javni

sektor te organizacije civilnog društva. Na taj način kompanije investiraju u svoju

budućnost. Pri tome smatraju da njihov dobrovoljni angažman i opredjeljenost mogu

pomoći u povećanju dobiti. Prema samoj definiciji, društveno odgovorno poslovanje je

koncept u kojem kompanije donose brigu o društvu i okolišu u svoje poslovanje te u

odnose sa svojim dionicima i to na dobrovoljnoj osnovi. Biti društveno odgovoran ne

3

znači samo ispunjavati zakonske obaveze, već i preko toga, investirati u ljudski

kapital, okoliš i odnose sa dionicima. Investiranje u tehnologije koje nisu opasne po

okoliš može doprinijeti kompetitivnosti poduzeća.

2. O konceptu održivog razvoja

Održivi razvoj je multidisciplinarne prirode, koncept koji uključuje

ekonomiju, ekologiju, etiku, sociologiju, pravo i politiku i povezuje

blagostanje sadašnjih i budućih generacija sa kapacitetima i

ograničenjima bio sfere, na način da život učini održivim. Čovjek je

samo dio prirode i nema prava je uništavati, smanjivati bogatstvo

resursa i narušavati raznovrsnost živog svijeta. Koncept održivog

razvoja nastaje približno istovremeno kad i koncept neoliberalnog

kapitalizma, dakle 80-tih godina 20. st. U literaturi se često navodi

da je prvi put službeno promoviran 1987. godine u studiji „Naša

zajednička budućnost“, koja je rezultat rada Komisije Ujedinjenih

naroda za okoliš i razvoj.

O zabrinutosti za okoliš govori se još početkom 60-tih godina 20. st.

Veliki val svjetski raširene zabrinutosti u vezi s okolišem, što je počeo

1960-tih godina, sada je ne samo kulminirao novom nacionalnom

sviješću o kvaliteti okoliša nego je, potpomognut ubrzanim težnjama

da se poboljša kvaliteta života koje karakteriziraju ekonomski

razvijene države, također pomogao u napretku spriječavanju

zagađivanja ostvari u Japanu, Sjevernoj Americi i sjeveroistočnoj

Europi.

Nadalje, o pojmu održivosti i konceptu održivog razvoja

govori se još 1972. godine u Izvještaju istraživačke skupine

Massachusetts Institute of Technology za nacrt Rimskog kluba o

dilemama čovječanstva. U svom prvom izvještaju upoznali su svijet

sa zaključcima svog istraživanja i prvi put koristili pojam „održivost“:

4

1) Ako se sadašnji pravci rasta u svjetskom pučanstvu,

industrijalizaciji, proizvodnji

hrane i iscrpljivanju prirodnih izvora nastave bez ikakvih promjena,

granice rasta

na ovoj planeti bile bi dosegnute negdje u slijedećih stotinu godina.

Najvjerojatniji rezultat bio bi vrlo naglo i nezaustavljivo opadanje i

svjetskoga pučanstva I industrijskih mogućnosti.

2) Moguće je mijenjati ove pravce rasta i uspostaviti uvjete ekološke

i ekonomske stabilnosti, koja bi bila održiva i u dalekoj budućnosti.

Moguće je odrediti stanje globalne ravnoteže tako da osnovne

materijalne potrebe svake osobe na Zemlji mogu biti podmirene i da

svaka osoba ima jednake mogućnosti za ostvarenje svojih

individualnih ljudskih potencijala.

3) Ako čovječanstvo usmjeri svoje napore prema ovom drugom,

umjesto prema prvom rezultatu, tada, što prije otpočne raditi na

tome da ga postigne, imat će veće izglede na uspjeh.

Bio je to početak pripreme za prijelaz iz doba rasta u doba globalne

ravnoteže, koja nidanas nije postignuta. Naprotiv, konflikt je sve

dublji.

„Održivi je razvoj takav razvoj, koji omogućuje zadovoljavanje potreba u

sadašnjosti bez ugrožavanja mogućnosti budućih generacija da i one

zadovoljavaju svoje potrebe.„1

Svjetska komisija za okoliš i razvoj donosi 1987. godine strateške preporuke i oblikuje

sljedeću definiciju :

Postoje tri stupa održivog razvoja:

1. Društvo (socijalna komponenta): sloboda, sigurnost, stabilnost, zdravlje, razvoj

osobnosti, jednakopravnost, solidarnost, održanje kulturne različitosti.

1 Agencija za odgoj i obrazovanje (2011) “Obrazovanje za održivi razvoj”, Zagreb

5

2. Gospodarstvo (ekonomska komponenta): učinkovitija upotreba resursa, nove

proizvodne tehnologije, kvaliteta dobara i usluga, strukture vlasti, pravedna

podjela materijalnih dobara, mogućnost zaposlenja.

Prirodni okoliš (ekološka komponenta): očuvanje prirodnih resursa, biodiverzitet,

kružni tok tvari, emisije štetnih tvari, održivo iskorištavanje zemljišta, pravodobno i

djelotvorno rješavanja problema, estetska vrijednost prirode.

Dokument, koji se često citira i nakon kojeg je sintagma održivi razvoj ušla u široku

upotrebu AGENDA 21 – Program promjena za 21. stoljeće, prihvaćen na svjetskom

skupu državnika održanom 1992. godine u Rio de Janeiru. Nama je taj skup posebno

važan jer je tom prilikom Republika Hrvatska prvi put sudjelovala na nekoj

međunarodnoj državničkoj konferenciji kao samostalna država. Ocjena stanja od prije

dvadesetak godina, djeluje posve aktualno, štoviše navedeni problemi nisu riješeni već

se zaoštravaju, a goruće je pitanje mogućih posljedica klimatskih promjena.

Tehnološki je razvoj nemoguće zaustaviti, a prati ga proizvodnja otpada i onečišćenja i

neprekidna potraga za sirovinama te njihovo prekomjerno iskorištavanje. Potrošnja

energije u posljednjih sto godina vrtoglavo raste jer se energija koristi za crpljenje

sirovina, transport, tehnološku obradu i proizvodnju roba, prijenos roba do korisnika te

za samo korištenje proizvoda, a potom i za obradu otpada koji od njih nastaje. Tomu

treba pribrojiti energiju koja se troši u kućanstvima za zagrijavanje i/ ili rashlađivanje

te energiju za proizvodnju svjetlosti. Dio te cjelokupne proizvedene energije pretvara

se u otpadnu toplinu pa se područja intenzivnih ljudskih aktivnosti i gusto naseljena

urbana središta, u odnosu na prirodni okoliš, pretvaraju u toplinske otoke. Veliki dio

svjetske energije još se uvijek proizvodi iz fosilnih goriva. Posljedica toga je porast

udjela ugljikovog dioksida u atmosferi, što uz proizvedenu otpadnu toplinu može

značajno pridonijeti pojačavanju efekta staklenika i zagrijavanju Zemlje. Premda

izvješća Svjetske meteorološke organizacije u posljednjih nekoliko godina svjedoče o

klimatskim ekstremima i porastu prosječne globalne temperature, znanstvenici se još

uvijek spore oko pitanja je li za uočene klimatske nestabilnosti presudan utjecaj

čovjeka ili se radi o Sunčevim ili geološkim ciklusima promjena. Ako bismo i

6

zanemarili zbivanja u atmosferi, iluzorno bi bilo očekivati da utjecaj ljudske

civilizacije na naš planet neće imati dalekosežne negativne posljedice, zbog kojih će

trpjeti buduće generacije. Onečišćenja ili čak kontaminacije nekih dijelova Zemlje,

ugroženost kvalitete pitke vode i nestanak vode iz pojedinih područja, širenje pustinja,

mijenjanje krajolika i nestanak šuma, propadanje tala, uništavanje staništa i nestanak

pojedinih bioloških vrsta – ono je što ostavljamo u nasljeđe. Stoga se još sredinom

prošlog stoljeća digao glas ekologa i zelenih pokreta o potrebi promjene ljudskog

odnosa prema okolišu. Glavna je značajka neobnovljivih izvora da su njihove količine

od prirode date i stalne pa za njih nije primjenjiva koncepcija održive uporabe resursa

kao za obnovljive resurse, već je važna uloga nestajanja i ukupna količina resursa.

Izračunavanje i predviđanje sadašnje i buduće dostupnosti i oskudice ovih resursa je

vrlo složeno i u kritičnom stanju.

U jednostavnim ekonomskim razmatranjima rijetkost resursa se odražava u

troškovima i cijenama. Za izračunavanje i predviđanje sadašnje i buduće dostupnosti i

oskudice resursa potrebno je kombinirano koristiti metode prirodnih i društvenih

znanosti.

Usklađivanje potencijalnih zaliha neobnovljivih resursa s budućom stopom uporabe tih

resursa (što je povezano s rastom pučanstva, tehničkim napretkom, društvenim i

gospodarskim očekivanjima)

Također postoje i obnovljivi izvori

Glavna je značajka obnovljivih izvora što njihove zalihe nisu stalne i mogu se povećati

i smanjivati. Resursi će se povećavati ako im se dopusti „regeneracija“, ali ona ne

može ići u nedogled jer je ograničena potrabama ekosustava.

Povećanje zaliha obnovljivih resursa za čovječanstvo je vrlo važno jer se oni mogu

trajno iskorištavati uz neke uvjete. Neracionalna uporaba resursa može dovesti do

trajnog nestanka,ukoliko je stopa iskorištavanja veća od prirodnog prirasta dotičnog

resursa. Količina resursa se može smanjiti ispod mogućnosti obnove i zbog nekih

drugih razloga (npr. onečišćenja) što treba uzimati u obzir prilikom upravljanja

resursima. Povećani čovjekov utjecaj na okoliš i čovjekovo ograničeno znanje o

prirodi i o njezinim organizacijskim i samoregulacijskim oblicima, te pomanjkanje

spoznaje o mogućim posljedicama čovjekova utjecaja na okoliš, nalaže takve politike

7

zaštite okoliša kojom će se omogućiti uspostavu prirodnog sklada okoliša. Svijest o

ograničenosti resursa nastala je kao praktično iskustvo ljudi vezano s početnim

ekološkim problemima.

3. Društvena odgovornost

Početak neprijateljstva društva i prirode nazire se od 16. i 17, stoljeća kada je na snazi

paradigma o nepovezanosti prirodnih resursa i ekonomskog rasta pa sve do 70-ih

godina 20. stoljeća kada dolazi do „samopropadanja“ društva uzrokovanog

zapadnjačkim konzumerizmom, opsjednutošću materijalno ekonomskim rastom,

manje kvalitetnom životnim prostorom, bolestima i siromaštvom. U navedenom

razdoblju, prirodne resurse smatralo se neograničenim izvorima koji se mogu

nekontrolirano trošiti bez svijesti o njihovom ugrožavanju. „U 18. stoljeću Adam

Smith razvio je teoriju radnih vrijednosti, prema kojoj je društvena dobrobit na

vrhuncu kada svakome pojedincu bude dozvoljeno ponašati se samo na osnovu

postizanja vlastitih interesa.“2 Možemo reći da je Smithova doktrina postala referentni

okvir ideje o proširenoj društvenoj odgovornosti. Uz Smitha se, kao predstavnika

klasične ekonomske teorije, veže etika profita prema kojoj je jedina zadaća menadžera

i voditelja tvrtki stvoriti što veću financijsku dobit. Ideologija etike profita bila je

ojačana idejama socijalnijih darvinista, prema kojima u društvu opstaju najjači.

Preneseno na poslovni svijet, sposobni menadžeri i jake tvrtke imale su najveću

društvenu moć. Pored interesa o jačanju vlastitih osobnih prava nije bilo mjesta za

društvenu odgovornost. Jedina odgovornost tvrtke bila je ona financijske prirode i to

isključivo prema vlasnicima. Početkom 20. Stoljeća situacija se polako mijenja. Tako

se npr. korporacijama u SAD-u počelo predbacivati da su prevelike, da imaju previše

moći te da se ponašaju antisocijalno i protivno zakonima kompetitivnosti. U isto

2 Cooney, S. “Adam Smith, Milton Friedman and the Social Responsibility of Business” Preuzeto sa: http://www.triplepundit.com/2012/08/adam-smith-milton-friedman-social-responsibility-of-business/

8

vrijeme dolazi do „menadžerske revolucije“- razdvajanja vlasništva i upravljanja

kompanija. Razvoj znanstvenih grana socijologije, antropologije i socijalne psihologije

doveo je do otkrića da ljudski motivi nisu jednostavni niti vođeni načelima

racionalnosti, kako se do sada mislilo. Došlo se do zaključka da je klasična ekonomska

teorija prejednostavna i površna te da je nemoguće prirodne zakone primjeniti u

kontroli nad pojedincem i njegovim socijalnim odnosima. Tvrtke koje su se povodile

isključivo profitom došle su u sukob s javnim mnijenjem i udruženjima civilnog

sektora. U skladu s činjenicom da su dio okoline koju, obzirom na svoju veličinu i

aktivnost, iskorištavaju više od pojedinaca, od tvrtki se počelo zahtijevati društveno

odgovorno ponašanje kao i transparentnost poslovnih procesa. Također, odgovornost

se počela zahtijevati ne samo prema vlasnicima, već i prema dioničarima. Tvrtke su se

počele pribojavati da ukoliko se ne počnu ponašati odgovorno prema društvu, država

će ih prisiliti i time im „natovariti“ pojačanu regulaciju i birokraciju. Može se

zaključiti da su tvrtke postale „socijalizirane“. Okolina u kojoj postoji i djeluje

postavila je na tvrtku određene zahtjeve tj. ispunjenje očekivanih društvenih normi.

Očekivanja stavljena na aktere poslovnog svijeta zasnivala su se na pretpostavci da

tvrtke imaju veliku moć i ulogu u društvu (u kojem su tvrtke građani također) te prema

tome i njihovo ponašanje prema društvu treba biti razmjerno njihovoj moći (naravno,

kroz pozitivan ishod za društvo). Tvrtke su se počele ponašati prema očekivanim

normama u nadi da izbjegnu kaznu. Drugim riječima, društveno odgovorno ponašanje

rezultat je izbjegavanja društvene ili čak državne kazne ili osude. Ono što se prigovara

ovakvoj teoriji o nastanku društvene odgovornosti jest to da je postojeća „etičnost“ u

ponašanju tvrtki izvanjski regulira, a nije rezultat unutarnje intuicije o etičnosti u

djelovanju. Sada se jedino možemo pitati kako bi svijet izgledao da je poslovni sektor

od svojih početaka principe odgovornog ponašanja prema okolišu i ljudskom

potencijalu poštivao u sveukupnom svom djelovanju. Korporativna društvena

odgovornost, ako se ispravno primijenjuje, može uzrokovati brojne poslovne dobiti za

tvrtku. Sudjelovanjem u društveno odgovornim aktivnostima poduzeća mogu ostvariti

velike koristi ne samo za društvo već i za čitavu organizaciju kao cjelinu. Van de Ven

(2008) promatra društvenu odgovornost i utjecaj.Zajednica ljudi bi trebala prikupiti

9

više sredstava za neku dobrotvornu svrhu, da se može snažnije informirati javnost i

podići svijest građana o problemima zajednice unutar koje se nalazi nego što bi se to

moglo bez pomoći organizacije. Uz koristi koje zajednica dobiva od povezivanja

organizacije s društvenim ciljem i sama organizacija profitira jačanjem pozicije

brenda. „Na osnovi istraživanja jedne od vodećih neprofitnih organizacija, Business

for Social Responsibility može se zaključiti da su tvrtke koje posluju prema konceptu

društvene odgovornosti ostvarile niz različitih koristi, kao što su, između ostalih:

Reputacija i upravljanje rizikom

(smanjenje negativne percepcije poslovnog sektora)

Operativna učinkovitost

(smanjenje troškova i unapređenje kvalitete upravljačkih procesa i proizvoda)

Zapošljavanje i zadržavanje kvalitetnih radnika

(kompenzacija za neadekvatnost obrazovnog sustava)

Pristup kapitalu, odnosi s investitorima

(ISO standardi pogoduju izvoznoj orijentaciji)

Konkurentnost i tržišno pozicioniranje

(povećanje prodaje, vrijednosti branda i lojalnosti kupaca i potrošača)

Smanjeni troškovi sudskih i inspekcijskih postupaka

(sindikalne i radničke tužbe, nalazi inspekcijskih nadzora)

Učenje i inovacija

(povećanje konkurentnosti proizvoda i motivacije zaposlenih)

10

4. Održivi razvoj i globalizacija

Pitanje je li globalizacija povećala ili smanjila siromaštvo ovisi o definiciji i jednog i

drugog.

Za mjerenje utjecaja na siromaštvo uglavnom se koristi ekonomska definicija

globalizacije – udio vanjske trgovine u BDP-u, opseg međunarodnih kretanja kapitala i

sl. Siromaštvo se može definirati kao apsolutno i relativno.

Apsolutno siromaštvo – ova definicija siromaštva zasnovana je na ideji da svi ljudi

imaju elementarne potrebe, neovisno o mjestu (društvu) u kojemu žive. Iz tih se

razloga apsolutno siromaštvo definira pomoću apsolutne razine dohotka ispod koje

se pojedinci ubrajaju među siromašne.

Definicija Svjetske banke – siromašni su pojedinci oni koji imaju dohodak od 1 dolara

dnevno ili manje.

Vidljivo je da je definicija apsolutnog siromaštva zasnovana je na ideji da svi ljudi

imaju elementarne potrebe, neovisno o mjestu (društvu) u kojemu žive.

Nedostatak apsolutne definicije siromaštva je da su ljudi u različitim društvima navikli

na različiti standard života. Pojedinac s određenim dohotkom koji se subjektivno

smatra siromašnim u jednom društvu mogao bi se smatrati bogatim u društvu u

kojemu je razina dohotka niža (npr. pojedinac s mjesečnim prihodom od 1 000 dolara

siromašan je u američkom društvu, ali je bogat u nekom od siromašnijih društava).

Stoga se siromaštvo ponekad definira kao relativno siromaštvo

11

Relativno siromaštvo – pojedinac se smatra siromašnim ako zarađuje manje od velike

većine ostalih u nekom društvu

Prema relativnoj definiciji siromaštva pojedinac bi se smatrao siromašnim ako

zarađuje manje od npr. 50% prosječnog dohotka u nekom društvu

Osnovna ideja relativnog siromaštva je da se ljudi uspoređuju s drugim ljudima u

istom društvu i da se smatraju siromašnim ako su u znatno lošijoj situaciji od njih.

Ovakva (relativna) definicija povezana je s idejama relativne deprivacije i nejednakosti

dohotka.

Ako se prihvati apsolutna definicija siromaštva, tada se može reći da je globalizacija

smanjila siromaštvo u svijetu. Naime, udio ljudi u svijetu koji žive ispod granice

apsolutnog (ekstremnog) siromaštva danas je manji nego prije 20-30 godina.

S druge strane, nejednakost dohotka unutar pojedinih društava se s globalizacijom

povećava, pa se može reći i da se povećava relativno siromaštvo.

Postoje dva općenita razloga zašto globalizacija dovodi do povećavanja nejednakosti

dohotka unutar pojedinih zemalja:

a. širenje globalnog tržišta

b. smanjenje socijalne zaštite koju nudi država.

Globalno tržište dovodi do povećanja nejednakosti zbog toga što proizvodi globalne

pobjednike i globalne gubitnike. Naime, oni koji imaju znanje ili kapital više profitiraju

od globalnog tržišta. Tako su npr. manje kvalificirani radnici u zapadnim zemljama

izloženi konkurenciji radnika iz nerazvijenih zemalja, pa stoga zarađuju manje nego

ranije.

Smanjenje socijalnih prava koje štiti država rezultat je potrebe smanjenja poreza zbog

privlačenja međunarodnih investitora. Nekada je država štitila siromašnije

redistribucijom dohotka, a danas to čini u znatno manjem opsegu.

12

Povećanje nejednakosti može imati značajne posljedice za socijalni sklad. Npr. društva

s većim stupnjem ekonomskih nejednakosti obično imaju veću stopu kriminala, velike

razlike u zdravstvenom statusu između građana, a stupanj povjerenja i društvenog

angažmana (socijalni kapital) također je u prosjeku manji

Dakle, pitanje procjene utjecaja globalizacije na društvene nejednakosti ovisi o

prihvaćanju definicije siromaštva i nejednakosti. Ako je važna količina apsolutnog

siromaštva u svijetu, tada je globalizacija vjerojatno djelovala na pozitivan način tj.

smanjila tu količinu siromaštva. Ako je važno relativno siromaštvo i nejednakost

dohotka, tada globalizacija ima negativne učinke budući da povećava nejednakost.

5. Održivi razvoj i obrazovanje

Desetljeće obrazovanja za održivi razvoj projekt je UN-a za razdoblje od 2005. do

2014. godine. Projekt je to pokrenut s ciljem da se svima omogući pristup obrazovanju

i mogućnostima za učenjem vrijednosti, ponašanja te stilova života, prijeko potrebnih

za održivu budućnost i pozitivnu društvenu preobrazbu. Od samih početaka pa do

danas, projekt je postigao dobre rezultate, no još puno toga se može i treba napraviti, s

obzirom na opseg problema s kojima se susrećemo na planetarnoj razini (Rodić, 2010).

Pitanje tema održivog razvoja tj. učenja i odgoja za održivi razvoj, svakako sa sobom

povlači i pitanja kojima se preispituje korisnost mnogih školskih sadržaja za život

učenika.Obrazovanje za održivi razvoj danas je moderna tema.U današnjim školama,

najveća se gužva i borba vodi oko tradicionalnih nastavnih predmeta i količine njihova

sadržaja, koje svatko maksimalno želi ugurati u već odavna pretrpani nastavni

program... Već od samog polazišta, dakle vrijednosnog sustava cilja i zadataka odgoja

i obrazovanja, malo tko se osvrće na didaktičko pitanje: Učimo li za školu, ili za život?

Smatram da je obrazovanje više nego ijedno drugo vezano za učenje za život, a

ne samo za školu jer održivi razvoj osigurava život sam po sebi, uključujući brigu

za životom idućih generacija.

U odgoju i obrazovanju za održivi razvoj treba svakako voditi računa da se ono ne

odvija samo za sadašnjost, već i za budućnost, ponajprije jer ono uključuje znanja i

vještina za suživot i snalaženje u današnjem svijetu promjena. Postoji više dimenzija

održivosti na koje treba misliti prilikom obrazovanja i prenošenja znanja učenicima.

13

Biološka i ekološka održivost jest održivost samog života i našeg prirodnog doma, a

ekonomska održivost podrazumijeva sposobnost obnavljanja produkcije usluga i roba,

kako bi se opstalo i stvaralo profit. Socio-kulturna održivost znači sposobnost

zajednice ili nekog društva na određenom teritoriju da svojim djelovanjem i načinom

života obnavlja svoj identitet i prenosi usvojene vrijednosti, dok je politička održivost

sposobnost samodeterminacije nekog društva, da ono samo zna krojiti svoju

sudbinu.Obrazovanje nije jednokratno učenje i konačni rezultat

uspjeha, nego je trajna potreba za angažmanom djece i odraslih u

učenju;

povezano je sa stalnim promjenama te su znanja o održivom

razvoju sklona promjenama;

odgoj i obrazovanje za održivi razvoj tjera nas da budemo ukorak

sa znanstvenim i drugim postignućima na tom polju te da i mi

smjerokazima upravljamo budućnošću tog polja;

ono pokazuje tendenciju obuhvaćanja svih ljudi u svim životnim

dobima.

Tematika održivog razvoja pretpostavlja doticaj s temama ljudskog razvoja, potreba i

društvene odgovornosti. Ujedinjeni narodi su proglasili „Dekadu obrazovanja za

održivi razvoj 2005.–2014.“ , naglašeno je da obrazovanje: mora inspirirati vjerovanje

da svatko od nas ima snagu i odgovornost utjecaja na pozitivne promjene na globalnoj

razini, predstavlja primarnu transformacije prema održivom razvoju i povećanju

kapaciteta kako bi se vizija društva pretvorila u realnost, promiče vrijednosti,

ponašanje i životne stilove potrebne za održivu budućnost te jača kapacitete za

promišljanje okrenuto budućnosti. Obrazovanje za održivi razvoj treba pridonijeti da

ljudi budu svjesni realnosti svijeta, potaknuti ih da daju doprinos postizanju veće

pravednosti, jednakosti i poštivanja ljudskih prava za sve. U sklopu takvog

obrazovanja treba objediniti teme vezane za razvoj, ljudska prava, održivost, mir i

prevenciju konflikata, međukulturalnost i sl. Održivi razvoj treba se promovirati kroz

formalno, neformalno i informalno učenje, a edukatori moraju imati kompetencije za

uključivanje tema održivog razvoja u proces učenja. Pri tome je važno voditi računa o

osiguranju kanala za pravodoban pristup relevantnim informacijama. Pored

ekonomskih i zakonskih instrumenata, obrazovanje i informiranje važni su instrumenti

u nacionalnim strategijama za postizanje održivosti.

6. Primjena održivog razvoja u Hrvatskoj

14

Hrvatska je mala zemlja, kako veličinom teritorija, tako i brojem stanovnika. Zemlje

poput naše pogoduju održivom razvoju i dosezanju održivosti, posebice ukoliko za

tako nešto imamo biološko-ekološke temelje te određene prirodne resurse

(primjerice, pitku vodu, čist zrak, plodno tlo, itd.) Za poboljšanje stanja i kvalitetno

provođenje ideja održivog razvoja, počevši od edukacije najmlađih, treba imati jasne

ideje koje valja tkati i pisati na način da budu jasne i društvu koje su stvarni nositelji

održivog razvoja. Suradnja ministarstva znanosti i obrazovanja s drugim

ministarstvima ključna je u Hrvatskoj. O problematici okoliša i naznakama budućeg

koncepta održivog razvoja i u Republici

Hrvatskoj (RH) se počelo govoriti 70-tih godina 20. st., osobito nakon Prvog i Drugog

izvještaja Rimskog kluba.

Hrvatska, bez obzira što je bila izvan izravnih integracija s EU zbog svoga položaja i

odnosa s gospodarskim prostorom EU uredno je slijedila europske trendove u razvoju

politike

okoliša i općenito u upravljanju okolišem. Slijedom toga ona se i institucionalno

razvijala

veoma slično europskim zemljama.

Nakon konferencije u Stocholmu održane 1972. godine, Hrvatska je među prvim

zemljama u Europi donijela „Rezoluciju o zaštiti čovjekove okoline u Hrvatskoj.

Osnivaju se

nevladine organizacije za zaštitu okoliša, a težište aktivnosti je na poticanju i razvoju,

kako

individualne tako i društvene svijesti, o okolišu. Osnivaju se organi uprave za okoliš.

Deklaracija o zaštiti okoliša u Republici Hrvatskoj utvrđuje da će Republika Hrvatska:

- Racionalno gospodariti tlom, značajnim prirodnim bogatstvom;

- Racionalno gospodariti šumama;

- Provoditi mjere očuvanja kvalitete zraka u svim područjima, posebice gradskim i

industrijskim središtima;

- Zaštititi sva izvorišta pitke vode:

- Provesti neodložne mjere zaštite priobalja i podmorja Jadrana;

15

- Bdjeti nad očuvanjem spomeničke kulturne baštine i temeljnih vrijednosti

prirodnog nacionalnog blaga;

7. Društveno odgovorno poslovanje u RH

Društveno odgovorno poslovanje se u svijetu počinje primjenjivati sredinom 20.

stoljeća, no u Hrvatskoj se društveno odgovorno poslovanje može smatrati nešto

novijom poslovnom praksom. Tranzicijski šok, rat kojim je država bila pogođena,

ekonomska kriza kao i nedostatak poticaja od strane državne vlasti samo su neki od

razloga zbog čega se ova poslovna praksa počinje sporije primjenjivati na našem

tržištu. Unatoč navedenim problemima važno je napomenuti da se situacija posljednjih

nekoliko godina mijenja na bolje. I Hrvatska poduzeća su uočila društveno odgovorno

poslovanje kao učinkovit alat za stjecanje konkurentskih prednosti. Društvena

odgovornost poduzeća u Hrvatskoj nastala je pod utjecajem mnogobrojnih činitelja, od

kojih su neki povijesno utemeljeni i specifični za Hrvatsku, dok su drugi suvremeni i

više međunarodnog značaja. „Etičko poslovanje, proizvođačka kvaliteta te briga za

lokalnu zajednicu, samo su neki od primjera čije tragove možemo pronaći daleko u

prošlosti. Kao rezultat tranzicijskog šoka, došlo je do znatnog snižavanja zarada i

razine zdravlja i blagostanja u tranzicijskim zemljama.“3 U Hrvatskoj, kao i u drugim

prostorima bivše Jugoslavije, na proces tranzicije dodatno su utjecali rat, razaranja,

prisilna preseljenja i porast nacionalizma između etičkih skupina. Tek se od 1995.

godine govori o teritorijalnoj "normalizaciji". Iznad gospodarskih aspekata tranzicije,

kako bi koncept društvene odgovornosti poduzeća mogao funkcionirati i napredovati,

mora postojati poticajno okruženje u državi u smislu zakonodavstva i politike

3 Bagić A. i Škrabalo M. i Narančić L. (2006) ”Pregled društvene odgovornosti poduzeća u Hrvatskoj”

16

8.Zaključak

Krajem 20. stoljeća provođenje koncepta održivog razvoja postao je jedan od

prioriteta svih velikih zemalja širom svijeta.Čovječanstvo se nikada do sada u svojoj

povijesti nije susrelo s takvim intezitetom vezanih za korištenje prirodnih I obnovljivih

izvora energije.Nitko prije nije ni pomislio da bi mogao nastati auto koji bi koristio

solarnu energiju.Kompanije nastoje povećati standarde društvenog razvoja, zaštite

okoliša te poštivanja ljudskih prava. Također na taj način promoviraj održivi razvoj i

održivosti. Na taj način se ostvaruju nova partnerstva i proširuje postojeća suradnja

unutar kompanija . Tako jača ekonomska,sociološka te društvena povezanost na

lokalnoj ili nacionalnoj razini. Na globalnoj razini, na taj se način doprinosi zaštiti

okoliša i poštivanju osnovnih ljudskih prava. Održivi razvoj mora postati trajna briga

svekolikog čovječanstva.

17

Literautra :1. Bagić A. i Škrabalo M. i Narančić L. „Pregled društvene odgovornosti poduzeća u

Hrvatskoj“ (2006)

2. Matešić, M. „Održivi razvoj i društveno odgovorno poslovanje“

3. Bijakšić S. i Jelčić S., „Uloga društvene odgovornosti i zelenog marketinga u

suvremenom gospodarstvu“ (2011)

4. „Društveno odgovorno poslovanje u Hrvatskoj“, DOP nam može pomoći da izađemo

iz krize (2013)

5.internetska stranica http://www.odraz.hr/hr/nase-teme/odrzivi-razvoj

18