Sekcija mladih psihijatara i specijalizanata …...2 PsihijARTrija, broj 1, godina 1 Ožujak 2020. PsihijARTrija Časopis sekcije mladih psihijatara i specijalizanata psihijatrije

Sekcija mladih psihijatara i specijalizanata psihijatrije Hrvatske

Hrvatsko psihijatrijsko društvo

Ožujak 2020. Broj 1.

2 PsihijARTrija, broj 1, godina 1

Ožujak 2020.

PsihijARTrija

Časopis sekcije mladih psihijatara i specijalizanata psihijatrije Hrvatske Hrvatskog psihijatrijskog

društva

Ožujak 2020., Zagreb

Broj 1, godina 1 (polugodišnje izdanje)

Sadržaj:

Riječ glavne urednice………………………………………………………………………………………………………………………….3

Pismo Odbora Sekcije…………………………………………………………………………………………………….……………………4

Pismo predsjednice Hrvatskog psihijatrijskog društva…………………………………………………………………………5

ZNANOST

Kreativnost i psihopatologija……………………………………………….………………………………………………………………7

PROJEKT PsihijARTrija, razgovori s osobama koje žive dva poziva, psihijatriju i umjetnost…………..……..17

IZ SEKCIJE

EFPT Exchange Programme – program razmjene specijalizanata psihijatrije i dječje i adolescentne

psihijatrije…………………………………………………………………………………………………………………………………………23

VELIKI INTERVJU

Razgovor sa doc. dr. sc. Martinom Rojnić Kuzman i doc. dr. sc. Nikolinom Jovanović: Mladi mijenjaju

hrvatski zdravstveni sustav i psihijatriju nabolje……………………………………………………………………………….25

AKTUALNO

Hrvatskom zdravstvenom sustavu potrebna je snažna promjena kako bi bio učinkovit i održiv………….31

EDUKACIJA

Open Medical Institute Salzburg seminari – tjedan dana odlične psihijatrijske edukacije…….……………..35

Tečaj profesionalnih vještina……………………………………….……………………………………………………………………37

UDRUGE

SUMEZ - Hrvatski savez udruga za mentalno zdravlje: dvije godine djelovanja………………………..………….39

KOLAŽ

Psihijatrijski „važni dani u godini“………………………..…………………………………………………………………………….41

Izabrani domaći i međunarodni psihijatrijski kongresi u 2020. godini……………….………………………………..43

Upute za slanje radova u časopis Sekcije…………………………………………..……………………………………………….44

Podržite rad Sekcije!..............................................................................................................................44

Impresum………………………………………..……………………………………………………………………………………………….45


Ožujak 2020.

Poštovane kolegice, poštovani kolege, specijalizanti, mladi psihijatri i oni sa višegodišnjim

iskustvom,

iznimna nam je čast predstaviti Vam prvi broj časopisa Sekcije mladih psihijatara i specijalizanata

psihijatrije Hrvatske Hrvatskog psihijatrijskog društva!

Sekcija mladih psihijatara i specijalizanata psihijatrije Hrvatske osnovana je 2005. godine u

sklopu Hrvatskog psihijatrijskog društva i otada je aktivno uključena u svjetsku mrežu stručne i

znanstvene suradnje, kao i aktivnosti od interesa za specijalizante psihijatrije i mlade psihijatre u

Hrvatskoj, uključujući dakako i dječju i adolescentnu psihijatriju.

Glavna područja djelovanja Sekcije su poboljšanje edukacije tijekom specijalizacije i rane

specijalističke karijere, stručno-znanstvene aktivnosti, podrška specijalizantima i mladim specijalistima

u specifičnim pitanjima i pitanjima od općeg interesa, povezivanje i umrežavanje u zemlji i svijetu,

informiranje, zaštita digniteta osoba s duševnim smetnjama, prosvjećivanje javnosti na području

mentalnog zdravlja i dr.

Naša mreža trenutno broji preko 300 članova, a koordinirana je putem predstavnika 15

izbornih jedinica (psihijatrijski centri). Ukoliko još niste – pozivamo Vas da se učlanite, a ukoliko jeste -

voljeli bismo da se aktivno priključite našim aktivnostima. Većina aktivnih članova s pravom će reći da

im je upravo Sekcija otvorila mnoga vrata u psihijatriji. Iako prema službenim propozicijama članovi

mogu biti liječnici specijalizanti psihijatrije i psihijatri starosti do 40 godina ili do 7 godina

specijalističkog staža, Sekcija stoji na raspolaganju svim zainteresiranim stranama koje rade na

području zaštite i unaprjeđenja mentalnog zdravlja.

Važno je istaknuti kako Sekcija funkcionira prvenstveno zbog nesebičnog angažmana,

entuzijazma, predanosti, vizije i suradnje članova, što joj daje poseban sjaj. Upravo je na leđima

kolegijalnosti, zahvaljujući dobroj volji autora članaka koje ćete ovdje pronaći, nastao i ovaj prvi broj

časopisa, za čije je stvaranje bilo potrebno nevjerojatnih godinu i pol dana. Zato su neki tekstovi stariji,

ali nadamo se da ćete se složiti da nijednom nije prošao „rok trajanja“.

Naša je želja da ovaj časopis postane relevantan izvor informiranja i znanja, propitkivanja,

debatiranja, prozor u svijet struke i mogućnosti koje se na tom području pružaju. Početna frekvencija

izlaženja bit će dva puta godišnje, u ožujku i rujnu. S veseljem očekujemo Vaše radove. Predstavite svoj

tim i novitete kojima se bavite, najavite neko događanje ili napišite izvješće s istog, potaknite raspravu

na neku temu, napišite stručan ili znanstveni tekst ili nešto drugo…

Uz posebnu zahvalu svima koji su pridonijeli stvaranju našeg malog, ali istovremeno velikog

prvog broja časopisa, te u nadi da će zajedničkim djelovanjem s vremenom postajati sve bolji i bolji,

šaljemo Vam srdačan pozdrav! Hvala na dosadašnjoj suradnji i potpori!

Irena Rojnić Palavra, glavna urednica broja


Ožujak 2020.

Ova je stranica bila rezervirana za uvodnu riječ dugogodišnjeg predsjednika Hrvatskog psihijatrijskog

društva, profesora Vlade Jukića. Na našu zamolbu da napiše tekst odgovorio je bez zadrške potvrdno,

uz riječi ohrabrenja i čestitke, nazivajući hrvatske mlade psihijatre avangardom. Nažalost, zbog tužnih

okolnosti, tekst nikada nije završen.

Kao što smo već imali prilike reći, profesor Jukić za Sekciju mladih psihijatara i specijalizanata

psihijatrije Hrvatske Hrvatskog psihijatrijskog društva bio je i učiteljska, i očinska, i prijateljska figura.

Bio nam je podrška, izvor znanja i mudrosti. Neumorno nas je i bezrezervno podržavao u svim našim

zamislima i aktivnostima. Ostavivši neizbrisiv trag u životima specijalizanata i mladih specijalista, njegov

će lik i djelo živjeti dalje kroz ove i generacije koje dolaze.

Upravo radi toga, Odbor Sekcije je, uz odobrenje profesorove obitelji, jednoglasno donio odluku da

svoje dosadašnje godišnje nagrade za najbolji znanstveni CC rad te doktorsku disertaciju nazove po

njemu: Nagrada Doktor Vlado Jukić za najbolji znanstveni CC rad te nagrada Doktor Vlado Jukić za

doktorsku disertaciju.

Hvala profesore na svemu!

Odbor Sekcije


Ožujak 2020.

Poštovane i drage kolegice i kolege!

Osobita mi je čast i zadovoljstvo da Vam se danas obraćam kao Predsjednica našeg najvažnijeg stručnog

društva. Hrvatsko psihijatrijsko društvo (HPD) u nadolazećem mandatnom razdoblju navršit će 3

desetljeća postojanja. Društvo je utemeljeno 1992. godine, a predsjednici od utemeljenja do danas bili

su: prof. dr. sc. Vasko Muačević (1992.-1994.), prof. dr. sc. Ljubomir Hotujac (1994.-2010.), te prof. dr.

sc. Vlado Jukić (2010.- 2018.). Mandat koji ste mi Vi svojim glasovanjem povjerili je prvi mandat jedne

Predsjednice, što me čini još ponosnijom, ali što traži veliku obvezu i još veću odgovornost. Na izbornoj

skupštini nisam imala prilike, zbog kratkoće vremena iznijeti svoje planove i razmišljanja. Zato mi

dozvolite da Vam u ovom kratkom obraćanju predočim svoj rad i svoju viziju razvoja i rada Društva u

sljedećem četverogodišnjem razdoblju.

Moj posebni znanstveni interes je područje biologijske psihijatrije, psihofarmakologije i

psihofarmakoterapije. Objavila sam preko 200 radova. Više od polovice mojih radova su u indeksiranim

časopisima. Imam oko 1000 nezavisnih citata. Među objavljenim radovima brojni su nastavni tekstovi,

knjige i 9 knjiga-priručnika. Sudjelovala sam i vodila nekoliko znanstvenih projekata. Od kada sam

Predstojnica Klinike, na Kliniku su dovedena četiri međunarodna projekta: 2 COST – projekta, potom

Edukacija i jačanje kapaciteta suradnika, koji rade s hrvatskim braniteljima i Recover E projekt. Projekti

su rezultat predanog rada njihovih voditelja i suradnika, ali i pozitivnog ozračja koje stvaram za njih.

Osnovala sam i vodim Referalni centar Ministarstva zdravstva za afektivne poremećaje. Nabavila sam

TMS uređaj iz sredstava EU fondova. Zato je Klinika za psihijatriju KBC Zagreb, jedina Klinika u Republici

Hrvatskoj koja na jednom mjestu objedinjuje sve dostupne biološke metode liječenja u modernoj

psihijatriji. S ovih nekoliko navoda željela sam Vam predočiti što za mene znači predani stručni rad i

trajno usavršavanje. Iz mog radnog opusa možete iščitati da ću se trajno zalagati za sljedeće:

- Rad na stalnom stručnom i znanstvenom usavršavanju članstva


Ožujak 2020.

- Aktivnu suradnju sa zdravstvenim, stručnim, znanstvenim, nastavnim i drugim organizacijama

(vladinim i nevladinim), medijima te svim drugim zainteresiranim organizacijama i pojedincima

u svrhu unaprjeđenja psihijatrijske skrbi

- Organiziranje kongresnih aktivnosti

- Osiguravanje odgovarajućih uvjeta rada, te primjerenu organizaciju psihijatrijske skrbi u

Republici Hrvatskoj

- Izdavanje Biltena Društva, časopisa i drugih publikacija, u skladu s postojećim propisima

- Međunarodnu suradnju

- Unapređenje rada sekcije mladih psihijatara

- Rad na destigmatizaciji osoba s psihičkim smetnjama, članova njihovih obitelji, odnosno

psihičke bolesti općenito

- Kontinuirano praćenje stanja duševnog zdravlja populacije

Rad s mladima, koji žele znanstveno napredovati, stalni je predmet moga stručnog angažmana. Želim

ustanoviti načine za dodjelu pomoći oko pripreme doktorata ili upućivanje na neke od internacionalnih

kongresa i studijskih boravka izvan RH. Otvoriti razmjenu u RH, ali i onu međunarodnu (gostovanje

predavača, edukatora).

Pored navedenih ciljeva, želim posebno unaprijediti edukaciju i usavršavanje u psihoterapiji. Današnji

trendovi u psihijatrijskom liječenju, jasno nas upućuju u smjeru integracije svih oblika liječenja kako bi

se postigla radna i socijalna funkcionalnost naših pacijenata. Međutim edukacija iz psihoterapije

tijekom specijalizacije je vrlo neujednačena i nije uvijek dostupna u onom obimu koji je propisan.

Premda u našoj sredini ima edukatora, ipak nisu svi spremni edukaciju za specijalizante obavljati bez

naknade. To je razumljivo, jer su sami morali ulagati u svoje obrazovanje. Moj će zadatak biti ujednačiti

edukaciju iz psihoterapije i pokušati se okrenuti svjetskim, a primarno europskim kretanjima u edukaciji

iz psihoterapije u okviru specijalizacije, kako bi naša specijalizacija bila jednakovrijedna s drugima u

Europskoj uniji. Također ćemo se nastojati izboriti za naknade edukatorima kako iz psihoterapije, tako

i edukatorima iz kliničke psihijatrije. Pred nama je težak i dugotrajan proces, koji ću uz Vašu svesrdnu

pomoć nadam se uspješno provoditi. Očekujem Vaše prijedloge i sugestije.

Osim stručnog usavršavanja mladih, ne treba zaboraviti trajnu edukaciju starijih članova, te i jedne i

druge nagraditi za njihova najznačajnija dostignuća. Društvo želim organizirati demokratski,

transparentno, štedljivo, planirajući nove moguće prihode (donacije, reklame). Odluku o većim

iznosima donositi u dogovoru s članovima upravnog odbora Društva.


Ožujak 2020.

Na kraju želim istaći da ću se truditi da HPD i dalje ostane krovno psihijatrijsko društvo. Vodeće geslo

moga mandata bit će borba za bolji status naše struke u modernoj medicini, edukacija mladih od

studentskih dana, demokratizacija i transparentnost upravljanja društvom. Savjesno i predano

promicat ću stručnost, znanstvenost, etičnost i humanost u psihijatrijskoj praksi.

Unaprijed hvala na Vašoj pomoći!!!

Vaša Predsjednica

Prof. dr. sc. Alma Mihaljević-Peleš, redovni profesor u trajnom zvanju

*****

ZNANOST

Kreativnost i psihopatologija

Prof. prim. dr. sc. Dunja Degmečić, dr. med., specijalist psihijatrije, Klinički bolnički centar Osijek,

Medicinski fakultet Osijek

Kontakt: [email protected]

Riječ „kreativnost“ skovana je u kasnom 19. stoljeću. Izraz potječe iz engleske riječi „create“ koja

ima korijen u indoeuropskom ker, kere (rasti) i latinskom creatio ili creatus (stvarati ili rasti). Kreativnost

se smatra multidimenzionalnim i heterogenim konceptom (1). Postoji generalni konsenzus o

definiranju dvije glavne oznake kreativnosti – rad se smatra kreativnim ukoliko je nov (originalan ili

neočekivan), i prikladan (u smislu korisnosti). Smisao korisnosti ili prikladnosti nam pomaže razlikovati

kreativno od apsurdnog. Drugi aspekt kreativnosti je divergencija ideja ili obim do kojeg se generirane

opcije za određenu situaciju razlikuju među sobom. Nadalje opisano je da kreativnost proizlazi iz

međuigre različitih stupnjeva uključujući osobne talente, stanja i sposobnosti te socijalni stupanj na

kojem su ideje ili proizvodi predstavljeni ili procijenjeni. Kreativnost je ključna za svaki kontekst u kojem

se zahtijeva nova kognicija kao što su inovativna ponašanja u znanosti i umjetnosti ili pak u

psihoterapijskom okruženju (2).

Kako definiramo kreativnost?


Ožujak 2020.

Kreativnost se smatra multidimenzionalnim entitetom koji je u odnosu i sa kognicijom i emocijom,

dva glavna mentalna procesa koji su u interakciji i oblikuju psihološke fenomene. Odnos između

kreativnosti i kognicije je od velikog interesa brojnim istraživačima unatrag više godina. Wallace je

proučavao kognitivne procese kreativnosti te identificirao četiri segmenta kreativnog procesa - 1.

preparacija (u kojoj je kreativni cilj identificiran), 2. inkubacija (tijekom kojeg se ne rade svjesni

pokušaji o kreativnom postupku), 3. iluminacija (trenutak prosvjetljenja kada se ideja pojavi u svjesnom

dijelu ponekad nazvano „Aha trenutak“) i 4. verifikacija (u kojoj se nova ideja primjenjuje) (3).

Inkubacija se događa na nesvjesnom planu kada se stvaraju jedinstvene povezanosti bez primjene

logike (4). Ideja o povezanosti emocija i kreativnosti je proizašla iz činjenice da osobe sa afektivnim

poremećajima često prolaze faze iznimne i neobične razine kreativnosti u različitim sferama života, kao

što je opisano u brojnim histriometrijskim studijama. U stvarnosti su emocije povezane na svim

razinama, ali način na koji su povezane još uvijek nije u potpunosti objašnjen niti razumljiv (5).

Definicije kreativnosti u različitim društvenim uređenjima

S obzirom na društveno uređenje u kojem se javlja, kreativnost se opisuje na dva načina kao

individualistički i sociokulturalni pristup. Individualistički pristup proučava jednu osobu uključenu u

kreativnu misao ili ponašanje, a kreativnošću se smatra nova mentalna kombinacija koja se izražava

u svijetu (4, 6, 7). Dok sociokulturalni pristup proučava kreativne ljude koji rade zajedno u socijalnim i

kulturalnim sustavima. Kreativnost je generacija produkata koji su procijenjeni novinom (novitetom)

te su prikladni, korisni ili procijenjeni vrijednima u prepoznatljivoj društvenoj skupini. Zapadni

kulturalni model naglašava inventivnost, novost, odbijanje tradicije, samoostvarenje i slavljenje

osobnih dostignuća. No, to su nepoznati obrasci u primjerice Kineskim idealima poštovanja prošlosti i

održavanja harmonije sa prirodom. U kineskom jeziku ne postoji riječ kreativnost. U kineskoj filozofiji

se na kreativnost gleda kao na inspiraciju imitacije prirode, slično konceptu genija renesansne Europe.

Pojedinci nisu odgovorni za izum jer su samo pratili prirodu i otkrivali istinu. Kao i u europskoj

umjetnosti prije renesanse, većina kineskih klasičnih djela nisu potpisana, kao rezultat zajedničkog

rada. Čak kad je i bilo moguće otkriti pojedinačnog kreatora, to se izbjegavalo jer je vodilo u poniženje

i sažaljenje.

U kolektivističkim kulturama tradicija nije u suprotnosti s kreativnošću, smatra se da kreativnost

zauzima mjesto u mreži običaja, vjerovanja i društvenih struktura. Kineski istraživači i učitelji povezuju

kreativnost s etičkim i moralnim standardima te se ne može povući paralela sa zapadnjačkom

koncepcijom kreativnosti.


Ožujak 2020.

S druge strane, Zapadnjačka društva više vrijednosti pridaju intrinzičkoj motivaciji, a azijska više

ekstrinzičkoj motivaciji. Zapadni kulturalni model kreativnosti je duboko povezan s individualizmom.

Očekuje se da kreativni rad bude originalan.

No, znanstvene su studije pokazale kako su oba ova pogleda djelomično pogrješna, jer bez obzira u

kojem društvu živite vaše kulturalne koncepcije kreativnosti djeluju na to kako vidite i kako doživljavate

kreativni rad. Carl Rogers navodi kako je primarna motivacija za kreativnost „ljudska potreba da se

realizira, da ostvari svoje potencijale“ (6).

Priroda odnosa psihopatoloških fenomena i kreativnosti

Odnos između kreativnosti i mentalne bolesti je stoljećima predmet znanstvenih istraživanja i

histiometrijskih studija. Moguća povezanost između ludila i kreativnosti je izrazito kontroverzna tema.

To nije začuđujuće jer zadire u osnovnu ljudsku prirodu, teme koje dotiču osobe i izvan znanstvene

arene. Postavlja se pitanje treba li tu povezanost uopće istraživati, da li je ta tema znanstveno korisna

za sve nas? Prema Eysencku Aristotel je tvrdio: „Nijedan veliki genij nije do sada postojao bez malo

ludila“. Također, Aristotel navodi: „Oni koji su postali poznati u filozofiji, politici, poeziji i umjetnosti svi

su imali tendenciju prema melankoliji“ (8).

Prvi pregled genija kao čisto medicinskog problema pripisuje se Lelutu, francuskom psihijatru koji je

1863. godine skandalizirao svijet pismom koje je sadržavalo prvu kliničku povijesti genija, a u kojoj je

Lelut tvrdio da je Sokrat „dobivao inspiraciju iz svoje svijesti kao glas svojeg nadnaravnog agenta (svog

demona)“ te je to bio dokaz o „nepobitnom postojanju ludila“ (9). Brojni psihijatri sa svojim pogledima

i opisima nadarenih osoba nastavno su pratili ovaj primjer tako da je unutar sljedećega stoljeća broj

takovih radova dosegao brojnost od nekoliko stotina. U periodu od 1836. do 1950. godine pregled

literature o procjeni genijalnih osoba kao patoloških pokazuje da je to bila dominantna tema, tema

koja je dobila podršku medicinske i razvijajuće psihijatrijske profesije. U tim su se radovima prepoznale

identifikacije različitih dijagnostičkih kategorija, no uglavnom su spominjane psiho-fizički diekvilibrij,

monomanija, neurastenija i neuroza (10). Kasne osamdesete godine prošlog stoljeća su ponovno

doživjele procvat u tematskim debatama o kreativnosti i psihopatologiji. Tri su se vrste studija našle u

fokusu: histriometrijska istraživanja koja su analizirala biografske materijale umrlih kreativnih osoba te

analizirala prisustvo simptoma mentalnih bolesti (11, 12), uz dva tipa kliničkih studija s fokusom na

živuću populaciju kreativnih osoba. Psihijatrijski pristup, pojavnost i prisustvo kliničkih dijagnoza i

terapijsko liječenje u kreativnih i nekreativnih osoba (13, 14) i psihometrijski pristup koji se bazira na

provođenju standardnih instrumenata procjene u skupini kreativnih osoba, kontrolnoj grupi i grupi

nekreativnih osoba (8, 15). Termin histriometrija je 1909. godine skovao Fredrick A. Woods, genetičar


Ožujak 2020.

s Masacusetskog Instituta Tehnologije (MIT), a definira histriometriju kao znanost koja se bavi

činjenicama iz povijesti osobne prirode koje su podvrgnute statističkoj analizi više ili manje

objektivnom metodom (4).

Teorije o povezanosti između kreativnosti i psihoze

Prihvaćanje sve dimenzionalnog pogleda na psihozu čini mogućim razumjeti povezanost između

kreativnosti i mentalnih poremećaja. Logično, ne radi se o ekstremnim varijantama psihoticizma (ili

shizotipije i afektivnog temperamenta), ali je moguće da stanja osobnosti koja prethode psihozi dijele

neke genetičke, biološke, emocionalne, motivacijske i kognitivne faktore s kreativnošću (16, 17, 18).

Također, to nam olakšava razumijevanje činjenice da kreativnost nije u odnosu s jednim psihološkim

profilom, nego kako smo ranije spomenuli, riječ je o dimenzionalnosti koja postoji unutar patološkog

spektra, a koje je prenaglašeno sa shizofrenijom i bipolarnim spektrom (16, 17).

Jedan model tvrdi da psihopatologija uzrokuje kreativnost, bilo izravno bilo neizravno. Izravan odnos

bi npr. bile čudne misli i bizarni perceptualni procesi koji mogu biti vitalni za kreativne procese (19).

Primjerice, takozvano preinkluzivno (prenametajuće) mišljenje (20), definirano je gubitkom

sposobnosti ograničavanja asocijativnih procesa. Smatra se da pridonosi kreativnim uvidima kada ne

dosežu teške forme koje dovode do inkoherentnosti. Neizravan odnos bi bio kada patologija dovodi do

katartičkog pisanja koje povećava kreativnu kvalitetu rada. Drugi model zauzima stav da kreativnost

uzrokuje psihopatologiju. Izravan odnos je vidljiv posebno u umjetnosti, kada kreativnost djeluje

stvarajući visok stupanj psihičke tenzije, dovodeći do psiholoških nestabilnosti. Rothenberg je opisao

da kreativni proces mišljenja koje koriste eminentni kreativni pojedinci i geniji može iscrpiti mentalne

kapacitete do svojih granica te dovesti do emocionalnog i mentalnog naprezanja koje može rezultirati

iskustvima psihoze (21). Brojni pisci su opisali takav osjećaj obuzimajuće kreativne aktivnosti te

povezanost s početkom psihotičnih procesa (Virginia Wolf, Sylvia Plath), no istovremeno opisuju i da

ih je kreativnost (kreativni rad) spasila od „ludila“. Nadalje, neizravna povezanost može biti kada

konflikti nastali kreativnošću mogu rezultirati maladaptivnim strategijama suočavanja poput npr.

zlouporaba droga. Naravno, sve ove mogućnosti su međusobno ovisne i pridonose različitim

stupnjevima povezanosti između specifičnih tipova kreativnosti i određenih psihopatoloških stanja (22,

23).

Pregled iskustvenih studija


Ožujak 2020.

Empirijske studije o povezanosti kreativnosti i mentalnog poremećaja imaju određene

metodološke nedostatke, poput malog uzorka, nestabilnosti dijagnostičkih metoda, proučavanja

različitih aspekata kreativnosti, nespecifičnih metoda i sl. (4).

Empirijska istraživanja o povezanosti između kreativnosti i mentalnih bolesti su provođena i prije više

od stotinu godina koristeći psihobiografske metode. Taj se pristup sastoji od sustavne analize

pojedinačnih biografija eminentnih kreativnih osoba, autobiografija i dostupnih kliničkih zabilješki sa

svrhom utvrđivanja postojanja psihopatologije. U histriometrijskim istraživanjima povijesni podaci su

izvučeni iz biografskih materijala te su podvrgnuti subjektivnoj i objektivnoj analizi. Dakako, brojna su

ograničenja ovakvih vrsta studija, no ova istraživanja nam predstavljaju važan izvor informacija za

razvoj daljnjih teorijskih postavki o ovoj povezanosti. Druga vrijednost su studije psihopatologije u

suvremenih eminentnih kreatora u kojih su primijenjene standardizirane dijagnostičke mjere i kriteriji

(21).

Lombroso je 1895. prvi koji je napravio studiju o psihopatologiji eminentnih kreativnih osoba te je

proučavao njihove biografije i opisao da bi ti ljudi danas imali dijagnoze afektivnih i shizofrenih psihoza,

psihopatije i alkoholizma (22). Lange-Eichbaum su se fokusirali na proučavanje temporalnog odnosa

između kreativnosti i psihoze, opisujući kako kreativni rad nije napravljen tijekom akutnih psihotičnih

epizoda, nego u periodima remisije te navode da psihotične epizode prate intenzivno kreativne faze

(23). Andreasen je usporedila 30 poznatih američkih pisaca koji su pohađali prestižnu radionicu u Iowi

s 30 osoba koje su bile kontrolna skupina. Postojala je sveukupno povećana pojavnost afektivnih

poremećaja u pisaca, posebice bipolarnog poremećaja kao i alkoholizma. Bipolarni tip 2 (koji je

karakteriziran izmjenjujućim depresivnim i hipomanim epizodama) bio je češći od bipolarnog

poremećaja tipa 1 (karakteriziran izmjenjujućim epizodama manije i depresije) (24). Jamison je također

opisala značajno veći postotak psihopatologije, posebno afektivnih poremećaja u 47 suvremenih

britanskih umjetnika i pisaca u usporedbi s populacijom procjene. Više od jedne trećine su i liječeni kod

psihijatra zbog afektivnih poremećaja. No, samo pjesnici su imali terapiju za hipomanične ili manične

epizode, dok su drugi pisci uglavnom liječeni zbog depresivnih simptoma (13). Također, u drugoj studiji

Jamison je opisala zapanjujuće visoku pojavnost afektivnih poremećaja, suicidalnosti i

institucionalizacije u analizi najznačajnijih britanskih i irskih pjesnika 18. stoljeća (11).

Neke su studije proučavale moguće razlike u psihopatologiji na osnovi različitih domena kreativnog

rada. Većina literature sugerira veću povezanost između psihopatologije i umjetničke kreativnosti,

posebice kreativnog pisanja, a slabiju povezanost sa znanstvenim područjima. No, ovo je još uvijek jako

diskutabilno jer je nedovoljno studija koje su proučavale multiple domene kreativnosti istovremeno

te su se uglavnom fokusirale na pisce.

Post je izabrao 291 eminentnog i priznatog kreativnog individualca (likovni umjetnici, filozofi,

znanstvenici, političari, kompozitori, pisci) te je pronašao kako ih je 54 % imalo stanja poremećaja


Ožujak 2020.

osobnosti i 69 % s barem jednim mentalnim poremećajem (24). Znanstvenici su bili najmanje

zahvaćena grupa, rezultat koji je u skladu s rezultatima studije koju je radio Simonton (25). Značajan

broj pisaca je imalo floridnu povijest obiteljske psihopatologije, problematična obiteljska okruženja u

djetinjstvu, depresivne epizode, korištenje droga, bračne probleme. Umjetnici i intelektualci su imali

značajne psihoseksualne poteškoće i veću pojavnost alkoholizma. U nastavnoj studiji Post je opisao da

je shizofrenija manje pojavnosti nego u općoj populaciji, dok su afektivni poremećaji i alkoholizam bili

visoki u pisaca. Pjesnici su imali posebno visoku pojavnost bipolarnog poremećaja (26).

Ludwigova studija je proučavala 1005 biografija koje su napisane između 1960. i 1990. te je indicirao

pozitivnu korelaciju između postojanja teške psihopatologije i ostvarenih kreativnih dostignuća (27).

Također, studija je pokazala višu incidenciju mentalnih poremećaja u umjetničkim u usporedbi s

neumjetničkim profesijama (npr. političari, poslovni ljudi). Također, pjesnici su imali najvišu pojavnost

mentalnih poremećaja (87 %), uključujući više suicida i psihoza dok su znanstvenici imali manje takvih

problema.

Povećana pojavnost psihopatologije u pjesnika opisana je i u drugim studijama. Kaufman je u

histriometrijskoj studiji na 1629 pisaca (uključujući pjesnike, romanopisce, pisce scenarija i pisce

nefikcijske proze) obratio pozornost i na spolne razlike te je opisao kako žene pjesnici češće pate od

mentalnih poremećaja (depresija, pokušaji suicida, hospitalizacije) u usporedbi s drugim piscima oba

spola (28). U drugoj studiji na uzorku od 520 eminentnih žena (pjesnikinje, autorice fikcije i nefikcije,

vidne umjetnice, političarke i glumice), pjesnikinje su ponovno imale najviše mentalnih poremećaja.

Kaufman je proučavao 826 istočno-europskih pisaca (pjesnika, pisaca fikcije i nefikcije, pisaca scenarija)

kroz zadnja 4 stoljeća do danas te je također opisao povećanu pojavnost mentalnih poremećaja u

pjesnika u usporedi s drugim piscima (29). Kaufman i suradnici su opisali takve osobe kao visoko

introspektivne, osjetljive i sklone depresiji i crnim mislima, a što se više veže uz poeziju nego druge

oblike pisanja (30, 31). No, također su ukazivali i na moguće terapijske učinke pisanja u smislu da je

stvaranje narativnog teksta instrument za korisnost u terapijskom smislu. Studije u drugim umjetničkim

područjima su malobrojne. Schildkraut je sa suradnicima analizirao 15 apstraktnih ekspresionističkih

slikara u školi u New Yorku (npr. Pollock, Rothko), skupinu koja je koristila tehnike psihičkog

automatizma (temeljenog na slobodnim asocijacijama) u smislu razotkrivanja nesvjesnog materijala.

Afektivni poremećaji su bili deset puta češći, a suicidalno ponašanje je bilo tri puta češće nego u općoj

populaciji (32). Što se tiče glazbenika, Willis je koristio kriterije DSM-IV (APA, 1994.) koje je primijenio

na biografske materijale 40 eminentnih američkih modernih jazz muzičara i pronašao povećanu

pojavnost psihopatologije u usporedbi s drugim kreativnim grupama (33).

Kyga i suradnici proveli su case-control studiju na 300.000 ispitanika koji su bolnički liječeni od

shizofrenije, bipolarnog poremećaja ili depresivnog poremećaja te njihove rođake, a na osnovi švedskih

registara (34). Bolesnici oboljeli od bipolarnog poremećaja, čak i njihovi rođaci (kao i rođaci oboljelih


Ožujak 2020.

od shizofrenije) bili su više prisutni u kreativnim zanimanjima (znanstvenim ili umjetničkim). Shizofreni

bolesnici su češće imali umjetnička zanimanja. Rođaci oboljelih od shizofrenije bili su pojačano prisutni

u umjetničkim zanimanjima, dok su rođaci oboljelih od bipolarnog poremećaja bili više prisutni u

znanstvenim zanimanjima. Bolesnici oboljeli od unipolarne depresije i njihovi rođaci nisu se razlikovali

od kontrolne skupine. Analizirajući rođake, vjerojatnost da se bave kreativnim zanimanjima bila je

najviša u rođaka prvog koljena, te se postupno smanjivala kako se rodbinska linija udaljavala. Studija

koju su 2013. Kyaga i suradnici radili na velikom uzorku od 1.173.763 osoba proučavajući širok spektar

dijagnoza, pokazala je da osobe sa kreativnijim zanimanjima nisu pokazale veći stupanj pojave

psihopatologije, nego kontrolne, osim u slučaju pisaca, a što je bilo specifično povezano s višim

stupnjem pojavnosti shizofrenije, bipolarnog poremećaja, unipolarne depresije, anksioznih

poremećaja, bolesti ovisnosti i suicida (35). Ponovno, rođaci u prvom koljenu bolesnika sa

shizofrenijom, bipolarnim poremećajem ili anoreksijom nervozom i rođaci bolesnika s autizmom, imali

su kreativnija zanimanja. Također, osobe oboljele od bipolarnog poremećaja bile su disproporcionalno

više koncentrirane u najkreativnijim zanimanjima, prema podacima iz intervjua u velikoj

epidemiološkoj studiji na uzorku populacije SAD-a.

MacCabe i suradnici su proveli prospektivnu kohortnu studiju na cijeloj populaciji osoba iz švedskog

nacionalnog školskog registra (n=713.876). Rezultati su pokazali kako su oni s izuzetnim školskim

uspjehom (posebno u društvenim znanostima) imali gotovo četiri puta veći rizik za bolničko liječenje

od bipolarnog poremećaja u usporedbi s učenicima prosječnog uspjeha (povezanost je bila viša u

muškog spola, no formalni test interakcije između školskog uspjeha i spola nije bio statistički značajan).

Ove povezanosti nisu bile u odnosu sa socioekonomskim čimbenicima ili razlikom u edukaciji roditelja

(36).

MacCabe i suradnici također su opisali kako su loše ocjene povezane s bolničkim liječenjem za

shizofreniju i shizoafektivni poremećaj u uzorku (36, 37).

Obiteljske i adoptivne studije

Rađene su i brojne obiteljske studije. Zabilješka da i kreativnost i mentalni poremećaji imaju

nasljednu komponentu, te kako ta komponenta može biti i zajednička, potaknula je istraživanja u

obiteljskim stablima kreativnih pojedinaca.

Andreasen je u svojoj studiji pronašla kako rođaci u prvom koljenu pisaca, u usporedbi s kontrolnom

skupinom, imaju veću pojavnost afektivnih poremećaja te se također bave kreativnijim profesijama

(24). Slično, Jameson je opisao porast afektivne patologije u obiteljskim stablima genijalnih pojedinaca

koje je proučavao (npr. Shuman, Wolf, van Gogh, Hemingway, James) (11). Ludwig je opisao prisutnost

visokih razina psihopatologije i kreativnosti u obiteljskih članova žena pisaca. Također je zabilježio da


Ožujak 2020.

su i osobna i majčina psihopatologija bile značajni prediktor kreativne izvedbe. Nadalje, izloženost

seksualnom ili tjelesnom nasilju tijekom djetinjstva također je bio značajan prediktor kreativnosti,

sugerirajući kompleksnu interakciju između nasljednih i okolišnih faktora (12).

Richards i suradnici opisali su kako su nepogođeni rođaci u prvom koljenu oboljelih od bipolarnog

poremećaja zadržali najviše skorove na skali indeksa svakodnevne kreativnosti u usporedbi s

kontrolnim sudionicima, i bipolarnim I poremećajem i ciklotimičnim bolesnicima. Razlike nisu

objašnjene učincima edukacije ili inteligencije (38). Heston je pokazao kako se polovica djece

shizofrenih majki koja su rano odvojena od njih i usvojena u druge obitelji, izvrsno prilagodila i pokazala

izuzetan talent u različitim kreativnim poljima, ali kao što se i očekivalo, viši rizik za razvoj shizofrenije

(39).

Richards i suradnici su opisali kako postoji viša životna kreativnost u nepogođenih rođaka oboljelih od

bipolarnog poremećaja, te kako su su ciklotimični pacijenti postigli viši skor od bipolarnih tipa I koji se

nisu razlikovali od kontrola (38). Također, Akiskal i Akiskal su pronašli da su umjetnička zanimanja bila

prisutna u 8 % oboljelih od „blagog“ bipolarnog poremećaja, u usporedbi s manje od 1 % onih sa

dijagnozom bipolarnog poremećaja tipa I, unipolarne depresije ili shizofrenije (40). Studije koje su se

fokusirale na teško bolesne uglavnom su bile negativne.

Zaključne napomene

Zaključno još jednom napominjem da je moguća povezanost između psihopatologije i kreativnosti

izrazito kontroverzna tema, a što nije začuđujuće jer zadire u osnovnu, ljudsku prirodu. Kreativnost i

ludilo imaju zajedničke elemente, uključuju ponašanja koja se razlikuju od uobičajenih normi. Nažalost

također dijele i dvosmislenu i zbunjujuću prirodu. Ideja da su mentalna bolest i kreativnost povezane

dosegla je razinu kulturalnog mita, što je vidljivo i u brojnim filmovima koji prikazuju mentalno bolesne

kao neobično kreativne, npr. Beautiful Mind (2001), Rain Man (1988) i Shine (1996).

Povezanost između kreativnosti, shizofrenije, manije i depresije je intrigantna, no kad se uzmu u obzir

sva istraživanja, ne postoje dovoljno uvjerljivi dokazi o povezanosti između mentalne bolesti i

kreativnosti. Osnovno pitanje o odnosu kreativnosti i mentalne bolesti ipak nadalje ostaje otvoreno

od onih istraživača i studija koji govore da je ta ovisnost jaka preko onih koji smatraju kako te

povezanosti nema.

Smatram važnim napomenuti da zapadnjački kulturalni model kreativnosti uključuje i njeguje pristupe

koji podržavaju primjenu različitih oblika umjetnosti i glazbe u terapijske svrhe, dakle primjene

kreativnih oblika izražavanja kao oblik pomoći pri olakšavanju nošenja sa psihičkim tegobama.


Ožujak 2020.

Reference:

1. Batey M & Furnham A (2006). Creativity, intelligence and personality: A critical review of the

catered literatue. Genetic, Social and General Psychology Monographs, 132(4),355-429.

2. Weisberg RW (2006). Creativity: Understanding innovation in problem solving, science,

invention and the arts, Hoboken, NJ: Wiley.

3. Wallas G (1926). The art of thought. New York: Harcourt Brace.

4. Degmečić Dunja: Kreativni um, Medicinska naklada, Zagreb, 2017.

5. Lehrer J (2012). Imagine: How Creativity Works. New York: Houghton Mifflin.

6. Rogers CR (1954). Toward a theory of creativity. ETC: A Review of General Semantics,

11(4),249-260.

7. Kaufman JC (2009). Creativity 101. New York: Springer.

8. Eysenck HJ (1995). Genius. The natural history of creativity. New York: Cambridge.

9. Lelut LF (1836). Du demon de Socrate (The demon of Socrates). Paris: Trinquart.

10. Becker G (1978). The mad genius controversy: A study in the sociology of deviance. Beverly

Hills, CA: Sage.

11. Jamison KR (1993). Touched with fire: Manic-depressive illness and the artistic temperament.

New York: Free Press.

12. Ludwig AM (1994). Mental illness and creative activity in female writers. American Journal of

Psychiatry, 151,1650-1656.

13. Jamison KR (1989). Mood disorders and patterns of creativity in British writers and artists.

Psychiatry, 52(2),125-134.

14. Andreasen NC (1987). Creativity and mental illness: Prevalence rates in writers and their first-

degree relatives. American Journal of Psychiatry, 144(10),1288-1292.

15. Carson SH, Peterson JB & Higgins DM (2005). Reliability, validity and factor structure of the

creative achievement questionnaire. Creativity Research Journal, 17(1),37-50.

16. Claridge G (1998). Creativity and madness: Clues from modern psychiatric diagnosis. In A.

Steptoe, ed., Genius and the mind: Studies of creativity and temperament (226-251). New

York: Oxford University Press.

17. Claridge G and Blakey S (2009). Schizotypy and affective temperament: Relationships with

divergent thinking and creativity styles. Personality and Individual Differences, 46(8),820-826.

18. Abraham A, Windmann S, Daum I, Gunturkun O (2005). Conceptual expansion and creative

imagery as a function of psychoticism. Consciousness and Cognition, 14,520-534.

19. Cohen JR, Ferrati JR (2010). Take some time to think this over: The relation between

rumination, indecision and creativity. Creativity Research Journal, 22,68-73.


Ožujak 2020.

20. Cameron N (1938). Reasoning, regression and communication in schizophrenics. Psychological

Monographs, 50,1-34.

21. Rothenberg A (1990). Creativity and madeness: New findings and old stereotypes. Baltimore,

MD: Johns Hopkins Press.

22. Lombroso C (1984/1891). The man of genius. New York: Garland Publishing (originally

published in Italian L'uomo di genio, 1891).

23. Lange-Eichbaum W (1927/1935). Genie: Irrsin und ruhm (Genius: Madness and fame). Munich,

Germany: Reinharst.

24. Post F (1994). Creativity and psychopathology: A study of 291 world-famous men. British

Journal of Psychiatry, 165,22-34.

25. Post F (1996). Verbal creativity, depression and alcoholism: An investigation of 100 American

and British writers. British Journal of Psychiatry, 168,545-555.

26. Simonton DK (2004). Creativity in science: Chance, logic, genius and zeitgeist. New York:

Cambridge University Press.

27. Ludwig AM (1994). Mental illness and creative activity in female writers. American Journal of

Psychiatry, 151,1650-1656.

28. Kaufman JC & Baer J, eds. (2005). Creativity across domains. Faces of the muse. Mahwah, NJ:

Lawrence Erlbaum Associates.

29. Kaufman JC and Baer J (2002). I bask in dreams of suicide: Mental ilness and poetry. Reviews

of General Psychology, 6(3),271-286.

30. Kaufman JC (2005). The door that leads into madness: Eastern European poets and mental

illness. Creativity Research Journal, 17,99-103.

31. Schildkraut JJ, Hirshfeld AJ and Murphy JM (1994). Mind and mood in modern art, II:

Depressive disorders, spirituality, and early deaths in the abstract expressionists artists of the

New York School. American Journal of Psychiatry, 151(4),482-488.

32. Willis GI (2003). A personality of musicians working in the popular field. Personality and

Individual Differences, 5,359-360.

33. Kyaga S, Lichtenstein P, Boman M, Hultman C, Langstrom N and Landen M (2011). Creativity

and mental disorder: Family study of 300.000 people with severe mental disorder. British

Journal of Psychiatry, 199(5),373-379.

34. Kyaga S, Landen M, Boman M, Hultman CM, Langstrom N, i Lichternstein P (2013). Mental

illnes, suicide and creativity: 40 year prospective total population study. Journal of Psychiatric

Research, 47,83-90.


Ožujak 2020.

35. MacMabe JH, Lambe MP, Cnattingius S, Sham PC, David AS, Reichenberg A et al (2010).

Excellent school performance at age 16 and risk of adult bipolar disorder: national cohort

study. British Journal of Psychiatry, 196,109-115.

36. MacCabe JH, Lambe MP, Cnattingius S et al (2008). Scholastic achievement at age 16 and the

risk of schizophrenia and other psychoses: A national cohort study. Psychological Medicine,

38(8),1133-1140.

37. Richards R, Kinney DK (1990). Mood swings and creativity. Creativity Research Journal,

3(3),202-217.

38. Heston LL (1966). Psychiatric disorders in foster home reared children of schizophrenic

mothers. Briitish Journal of Psychiatry, 112, 819-825.

39. Akiskal HS and Akiskal K (1988). Reassessing the prevalence of bipolar disorders: Clinical

significance and artistic creativity. Psychiatry and Psychobiology, 3,29-36.

*****

PROJEKT PsihijARTrija, razgovori s osobama koje žive dva poziva, psihijatriju i

umjetnost

Irena Rojnić Palavra, dr. med., univ mag. admin. sanit., specijalist psihijatrije, Psihijatrijska bolnica Sveti

Ivan


Bernarda Ravnić rođena je u Rijeci 29. 10. 1985. godine, kao dvadeset minuta mlađa sestra blizanka.

Osnovnu školu pohađala je u Kastvu, a potom opći smjer Gimnazije Andrije Mohorovičića u Rijeci.

Godine 2004. upisala je studij medicine na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, a diplomirala

2010. godine. Školovanje joj je bilo obilježeno brojnim nagradama: proglašena je učenicom generacije

u osnovnoj školi, dodijeljeno joj je niz Dekanovih nagrada za najbolju studenticu od 1. do 6. godine

studija, a na završetku studija dodijeljena joj je Rektorova nagrada za najbolju studenticu Medicinskog

fakulteta Sveučilišta u Rijeci akademske godine 2009./2010. te nagrada za najbolju diplomiranu

doktoricu medicine po kriteriju prosječne ocjene kliničkih predmeta od strane Kliničkog bolničkog

centra Rijeka. Kao student sudjelovala je na nizu kongresa, znanstveno-istraživačkih radova, djelovala

kao demonstrator i voditelj demonstratora na Katedri za biologiju i medicinsku genetiku (2005. - 2007.

godine). Od studentskih dana članica je Hrvatskog znanstvenog društva za povijest zdravstvene kulture,

od 2006. godine aktivna je članica i jedna od osnivača neformalne skupine medicinara-glazbenika

mailto:[email protected]


Ožujak 2020.

„Asklepiju i Orfeju u čast“ s kojom je gostovala u nizu europskih i hrvatskih gradova te bila jedna od

začetnika prvog Hrvatskog koncerta studenata medicine u humanitarne svrhe, koji je danas već postao

tradicionalan. Po završenom pripravničkom stažu, u siječnju 2012. godine položila je stručni ispit, a već

nekoliko tjedana nakon toga zaposlila se u Psihijatrijskoj bolnici Rab na radnom mjestu odjelne

liječnice. U ožujku 2013. godine započela je sa specijalističkim stažem iz psihijatrije, a iste godine i s

edukacijom u Školi kibernetike i sistemske terapije u Rijeci. Pohađala je Uvod u logoterapiju te završila

pripremnu izobrazbu iz grupne analize. Od 2015. godine je u zvanju naslovnog asistenta pri

Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci.

Draga Bernarda, veliko mi je zadovoljstvo pokrenuti projekt PsihijARTrija, upravo s tobom, mladom

nadom hrvatske psihijatrije i svestranom umjetnicom. Možeš li se ukratko predstaviti kolegama i

čitateljima koji te ne znaju?

Volim se predstaviti kao osoba sa dva poziva, dva izvora energije koja me pokreću i ispunjavaju, a to su

ars medica i ars musica. Specijalizantica sam (danas specijalist psihijatrije, op. ur.) psihijatrije

Psihijatrijske bolnice Rab, a za koji mjesec nadam se i specijalistica, što me posebno veseli! Završila sam

edukaciju u Školi kibernetike i sistemske terapije u Rijeci, pa se nadam i skorom zvanju psihoterapeuta.

Aktivna sam članica neformalne skupine medicinara glazbenika „Asklepiju i Orfeju u čast“ koju smo, uz

poticaj i podršku našeg dragog profesora povijesti medicine dr. sc. Ante Škrobonje, dr. med., osnovali

još u vrijeme studija, 2006. godine, i nastavili s aktivnostima do danas. Uz navedeno, od 2014. godine

aktivna sam članica benda Gustafi kao vokal i menadžer.

Kada i kako se javila ljubav prema glazbi? A prema psihijatriji? Je li to bio prvi izbor u medicini, ili su

na izbor specijalizacije utjecale neke druge okolnosti?

Ljubav prema glazbi prisutna je od malih nogu, sjećam se kada smo još kao predškolke moja seka

blizanka Barbara i ja pripremale nastupe za obitelj i prijatelje! Predanost glazbi nastavila se u osnovnoj

školi kroz tečaj gitare i solfeggia, potom i privatne sate gitare, članstvo u instrumentalnom sastavu

osnovne škole u Kastvu te u pjevačkom zboru. Što se tiče psihijatrije, rekla bih da mi se „pojavila na

životnom putu“ i ja sam je objeručke obgrlila, nešto kao sudbinski susret prilikom kojeg se pojavi onaj

„aha trenutak“ i shvatiš da je to ono što si ustvari oduvijek htio. Veliku ulogu u rasplamsavanju ljubavi

prema psihijatriji imalo je to što sam dolaskom u Psihijatrijsku bolnicu Rab imala podršku i vodstvo

izuzetnih mentora koji su mi dali dovoljno slobode, ali i dovoljno granica za profesionalni rast te

omogućili da se osobna kreativnost na najbolji način iskoristi za dobrobit pacijenata. Pod tim mislim i

na istraživanje glazbe kao medija za povezivanje i stvaranje odnosa s pacijentom, sa ciljem uspješnijeg

oporavka, osnaživanja i resocijalizacije.

Vjerujem da je divno, ali istovremeno zahtjevno biti osoba koja nema jedan, već dva poziva. Kako

izgleda kombiniranje i usklađivanje ova dva svijeta u svakodnevnom životu?


Ožujak 2020.

Svakodnevni život je definitivno ispunjen do zadnje sekunde! (smijeh) U svakom slučaju najvažnije je

pravodobno planiranje i obilje dobre volje! Vodi me uvjerenje da se sve može kad se hoće. Misao je

akcija, zato su misli ono što njegujem i usmjeravam u proaktivnost.

U kakvom su odnosu za tebe psihijatrija i umjetnost? Je li i psihijatrija umjetnost sama po sebi?

Psihijatriju definitivno smatram umjetnošću, vjerojatno i najviše od svih grana medicine! Vidim tu

neograničen prostor za kreativnost, od stvaranja osobnog stila rada, slobodu u načinu pristupa

pacijentu, uspostavi terapijskog odnosa, zajedničkom kreiranju novog razumijevanja samih simptoma,

do poticanja slobode i individualnosti svakog pacijenta kao unikatne jedinke, savršene upravo onakve

kakva jest. Prvenstveno mi je na umu psihoterapijski rad koji je moje područje interesa, ali naravno tu

možemo istaknuti i kreativnu psihofarmakoterapiju. Poznavanje psihe za mene je relativna fraza jer

svaki novi terapijski odnos, pa i sama seansa sa pacijentom unosi novost, potiče na daljnje traganje i

istraživanje, imaginaciju i propitivanje, a upravo u tome vidim umjetnost, čija je priroda da je određuju

ideje slobode, imaginacije, individualnosti. Zato me psihijatrija čini umjetnikom, a ja psihijatriju činim

umjetnošću. Nije li to najljepši ples?

Odakle crpiš inspiraciju za svoj rad? Imaš li nekog uzora u svijetu glazbe? A koga bi istaknula u

psihijatriji?

Teško mi je izdvojiti pojedine uzore jer su na mene utjecali brojni ljudi, bilo autori knjiga, bilo ljudi s

kojima sam u dijalogu... od pacijenata, medicinskog osoblja i kolega do glazbenika i publike. Velika

inspiracija mi je sama priroda čija savršena usklađenost i dinamika, od subatomskog do kozmičkog,

uvijek daje neku novu ideju u radu s pacijentima, kao i u glazbenom izražavanju.

Kao osobno veliki fan grupe Gustafi, zanima me kako si postala dio tima i jesu li Gustafi tako luckasti

i iza pozornice? Mora da su vaše turneje urnebesne... Koliko je uopće važna autentičnost u bilo kojem

poslu?

Gustafi su mi ustvari pokusni kunići, grupa na kojoj radim svoje istraživanje i treniram se kao terapeut!

(smijeh) Dio tima sam ustvari postala spletom okolnosti, dugo godina sam bila fan grupe, odlazila na

koncerte, a poznanstvo s Edijem Maružinom i trenutak kada je bend ostao bez pratećeg vokala su se

poklopili na najbolji način. Tako da sam 2014. godine dobila priliku biti dio ove krasne grupe ljudi, uvijek

raspoložene za šalu i zafrkanciju, ali i odgovorne u poslu koji radi. Smatram se privilegiranom i

počašćenom da mogu svoju ljubav prema glazbi i dalje njegovati u ovim, za mene uistinu posebnim i

novim vodama gdje su otvoreni novi kanali i mogućnosti komunikacije s ljudima, na jedan ipak drugačiji

način nego što je to u medicini. Prema pozitivnom feedbacku mojih pacijenata rekla bih da je jako

važno biti autentičan, pokazati sva svoja lica, unijeti raznolikost, jer to za njih ima jednu uistinu duboku

poruku.

U javnosti se često može čuti da su i psihijatri i umjetnici (čak i velikani poput Beethovena, Muncha,

van Gogha...) pomalo drugačiji od drugih. Je li to zaista tako ili je posrijedi nešto drugo?


Ožujak 2020.

Sigurno ima nešto u tome, kao što i u svakoj šali ima istine! Malo je teško izaći iz sebe i razmišljati kao

ne-psihijatar i ne-umjetnik da bih mogla imati jasniju ideju što to uopće nekome znači kada kaže za

drugoga da je „drugačiji od drugih“... Možda se radi o tome da psihijatri/umjetnici imaju privilegiju biti

slobodniji u izražavanju kada imaju spoznaju o tome da ih se ionako promatra kao „drugačije od

drugih“?

Živi li se u Hrvatskoj bolje kao umjetnik ili kao psihijatar?

Za mene je to teško promatrati odvojeno, no sigurno je da u jednom i drugom slučaju uspjeh ovisi o

sposobnostima pojedinca. Ima boljih i lošijih psihijatara, kao što ima boljih i lošijih umjetnika.

I za kraj... Kako je imati sestru (jednojajčanu) blizanku? Koliko ste povezane? Dijelite li zajedničke

afinitete i na ovim područjima?

Moje pitanje glasi: a kako je to nemati jednojajčanu blizanku?! (smijeh) Radi se o posebnoj povezanosti

i neopisivoj sreći. Ne mora postojati fizička blizina, čak ni česti telefonski kontakt, no osjećaj je da

nikada nisi sam i da uvijek imaš sestru uz sebe. Bezuvjetno. Dijelimo ljubav prema glazbi i medicini!

Barbara je specijalistica fizikalne medicine i rehabilitacije također u Psihijatrijskoj bolnici Rab, a kroz

cijelo školovanje zajedno smo svirale, pjevale i nastupale, sve do nedavno kada su nas posao i

specijalizacije ipak malo razdvojile. No sigurna sam da nas u budućnosti čeka još glazbene suradnje!

Draga Bernarda, puno hvala na izdvojenom vremenu. Želim ti sve najbolje, kako u glazbenoj, tako i

u psihijatrijskoj karijeri. Sekcija mladih psihijatara i specijalizanata psihijatrije Hrvatske je neizmjerno

ponosna na tebe. Prenesi naše pozdrave kolegama na Rabu i svim članovima sastava Gustafi! Sretno!

"Za ljubav se ne moli", Gustafi

Autor glazbe i teksta: Edi Maružin

Za ljubav se ne moli,

Za ljubav se ne plače,

Za ljubav se samo voli, voli jače, samo jače!

Za ljubav nema nade,

Ki more da je spasi,

Aš ljubav poput ognja kad sve spali,

More samo da se ugasi.

Ma ljubit se mora, ljubav je sve,

Kad jedna prođe druga rađa se!

Ma ljubit se mora, ljubav je sve,

Kad jedna prođe druga rađa se…


Ožujak 2020.

Neformalna skupina medicinara glazbenika „Asklepiju i Orfeju u čast“, nastup na godišnjoj skupštini

HZDPZK-a, prosinac 2017. godine

*od desne prema lijevoj strani: Neven Franjić, Barbara Ravnić, Bernarda Ravnić, prof. Ante Škrobonja,

Bernarda Mrak, Maja Mrak, Tin Nadarević

Priredba u Psihijatrijskoj bolnici Rab, svibanj 2013. godine


Ožujak 2020.

Gustafi, manifestacija „Gastro stol“, Biograd, lipanj 2017. godine

*od desne prema lijevoj strani: Petar Matošević, Bernarda Ravnić, Edi Maružin, Alen Peruško

*****


Ožujak 2020.

IZ SEKCIJE

EFPT Exchange Programme – program razmjene specijalizanata psihijatrije i

dječje i adolescentne psihijatrije

Ivana Picek, dr. med., specijalizantica psihijatrije, Opća bolnica Bjelovar


EFPT (European Federation of Psychiatric Trainees) od 2011. godine organizira razmjenu

specijalizanata psihijatrije i dječje i adolescentne psihijatrije na razini Europe, a u planu je uključivanje

i nekih izvaneuropskih zemalja. Dosad je u programu razmjene sudjelovalo oko 200 specijalizanata. U

ponudi je 63 programa u 17 europskih zemalja (Danskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Grčkoj, Irskoj, Italiji,

Malti, Nizozemskoj, Portugalu, Rusiji, Rumunjskoj, Sloveniji, Španjolskoj, Švedskoj, Turskoj,

Ujedinjenom Kraljevstvu i Hrvatskoj) koji pokrivaju skoro sva polja psihijatrije. Posljednji natječaj (za

17. fazu razmjene) bio je otvoren u studenom 2019. godine. Na godišnjoj razini postoje dva takva

natječaja - jedan u proljeće i jedan najesen (u trajanju od mjesec dana), a prijaviti se mogu svi

specijalizanti psihijatrije i dječje i adolescentne psihijatrije. Postupak prijave je jednostavan,

u online formular koji se treba ispuniti, a koji je dostupan na http://efpt.eu/ stranici, prilaže se pismo

motivacije, pismo preporuke te životopis i ponekad potreban dokument o poznavanju jezika zemlje za


http://efpt.eu/


Ožujak 2020.

koju se prijavljuje. Postoje brojni programi - od programa psihoterapije do specijaliziranih programa za

liječenje specifičnih poremećaja, a u nekim programima postoji i fleksibilnost te se mogu posložiti po

željama specijalizanta u dogovoru s nacionalnim koordinatorima (koji i razmatraju prijave te donose

odluke o tome koga će primiti na razmjenu). Razmjena je zamišljena kao opservacijski program s ciljem

stjecanja kliničkog, znanstvenog i akademskog iskustva u drugim zemljama i kulturama. Samom

razmjenom dobiva se uvid u programe specijalizacija i načine provođenja istih u drugim zemljama, uvid

u drugačije sustave brige i zaštite mentalnog zdravlja pojedinca i zajednice, učenje o transkulturalnim

specifičnostima psihijatrije te zadnje, no ne i najmanje bitno, stjecanje poznanstava i profesionalnih

veza sa kolegama specijalizantima i specijalistima iz drugih zemalja.

Hrvatska je aktivni član EFPT-a, te je dosad ugostila 40-ak stranih specijalizanata. Programi koje nudimo

su Sleep and circadian neurophysiology Programme (KP Vrapče), Emergency psychiatry and intensive

care Programme (KP Vrapče), Psychiatric rehabilitation Programme (KP Vrapče), Alcoholism and other

addictions Programme (KP Vrapče), Sexual (psycho-)therapy Programme (KP Vrapče),

Psychotherapeutic treatment of affective, anxiety and dissociative disorders and personality disorders

(PB Sv. Ivan), Psychotherapeutic and sociotherapeutic treatment of psychotic disorders and borderline

conditions and early intervention with daily hospital for treatment of psychotic and borderline

disorders (PB Sv. Ivan), Integrative psychiatry Programme (PB Sv. Ivan), Psychiatric crisis center

Programme (KBC Rijeka) te Child and adolescent psychiatry Programme (KBC Rijeka), a u planu je

otvaranje i nekih novih atraktivnih programa. Na isti način i naši specijalizanti imaju opciju odlaska na

neke od najprestižnijih psihijatrijskih klinika u Europi te se uključiti u rad s europskim kolegama, što je

dosad uradilo oko desetak naših specijalizanata. Sama razmjena u pravilu traje od 2 do 6 tjedana,

ovisno o programu koji se prijavljuje, a po završenom programu razmjene specijalizanti su dužni

napisati izvješće o svom iskustvu te ispuniti online formular kako bi mogli dobiti certifikat o

sudjelovanju na razmjeni. Više o samom programu i procesu prijave možete pročitati

na: http://efpt.eu/exchange/ ili se obratiti kolegici Ivani Picek, koordinatorici Exchange programa za

Hrvatsku, na [email protected].

*****

http://efpt.eu/exchange/



Ožujak 2020.

VELIKI INTERVJU

Razgovor sa doc. dr. sc. Martinom Rojnić Kuzman i doc. dr. sc. Nikolinom

Jovanović: Mladi mijenjaju hrvatski zdravstveni sustav i psihijatriju nabolje

Andrej Prošev, dr. med., specijalizant psihijatrije, Županijska bolnica Čakovec


Martina i Nikolina prije više od jednog desetljeća bile su suosnivačice Sekcije mladih psihijatara i

specijalizanata psihijatrije Hrvatske Hrvatskog psihijatrijskog društva, čime su u Hrvatskoj stvorile

temelje za bolju edukaciju generacija mladih psihijatara. Danas su jedne od ponajboljih stručnjaka u

svome području. Dok dr. Martina radi na Medicinskom fakultetu i Kliničkom bolničkom centru Zagreb,

dr. Nikolina se otisnula u englesku avanturu i radi na Queen Mary University of London. S nama su

podijele svoje uspomene na osnivanje Sekcije mladih psihijatara, svoje mišljenje o stanju u psihijatriji

u Hrvatskoj i inozemstvu, kao i kako vide njezin razvoj te koju ulogu u tome mogu imati hrvatski mladi

stručnjaci i znanstvenici.

Ispunjene i slučajne i dugogodišnje želje upisom specijalizacije iz psihijatrije

Rođena Puljanka sa zagrebačkom adresom, Martina se odlučila za studij na Medicinskom fakultetu

Sveučilišta u Zagrebu, a kako u šali kaže, studij daleko od doma bio joj je vrlo primamljiv. U tom je

periodu često govorila kako bi željela postati psihoterapeutkinja, no tijekom daljnjeg studiranja ta joj

misao više nije dolazila na um. No pri samom koncu studija sve se promijenilo.

„Tada se pojavila inicijativa tadašnjeg dekana našeg fakulteta, prof. dr. sc. Borisa Labara, da se

najboljim studentima generacije omogući specijalističko usavršavanje koje plaća Medicinski fakultet.

To se odnosilo na generaciju koja je završila fakultet prije mene, moju generaciju i jednu nakon mene,

tako da se može reći da sam imala dosta sretnih okolnosti. Među ponuđenim granama medicine

odabrala sam psihijatriju“, prisjeća se Martina.

Njezina kolegica Nikolina, rodom Riječanka, pak je još od srednjoškolskih dana znala da se vidi isključivo

u tom polju.

„Psihijatrija je bila moj prvi izbor, ljubav se rodila još u srednjoškolskim danima, a učvrstila na studiju

tijekom turnusa iz psihijatrije u Vrapču. Sve mi je bilo zanimljivo, „gutala“ sam knjige i filmove koji su

imali veze s psihijatrijom. Osim toga, dvoje meni dragih ljudi je tijekom života patilo od depresije

odnosno shizofrenije, vidjela sam do koje mjere te bolesti mogu biti razorne za pojedinca i obitelj i

mislila sam da sigurno možemo stvoriti učinkovitiji način liječenja, možda čak i prevenirati bolest... To


Ožujak 2020.

su bile neke ideje kod kretanja na specijalizaciju“, govori nam Nikolina koja ističe i veliku ulogu i

podršku svojih mentorica, profesorice Vesne Medved i doktorice primarijus Vlaste Štalekar, kao i

usavršavanja u Engleskoj, Italiji i Americi.

Međutim, i Martina i Nikolina primijetile su velike nedostatke tijekom svog specijalističkog

usavršavanja.

„Iz toga vremena sjećam se dosta zamjerki. Primjerice, nije mi se svidjelo što nemamo više

samostalnosti u radu s bolesnicima, što se edukacija iz psihoterapije ne provodi, što nemamo pacijente

u superviziji, što mi se činilo da nemamo utjecaja na provedbu programa iz specijalizacije, što se svako

propitkivanje tretira kao otpor i slično“, govori nam Martina, koja ističe kako je bila svjesna toga da

pojedinac ne može ništa promijeniti, nego da je potrebna skupina.

Kako je nastala Sekcija mladih psihijatara i specijalizanata psihijatrije Hrvatske

U to vrijeme, 2005. godine, imala je priliku sudjelovati na kongresu World Psychiatric Association u

Kairu, gdje je po prvi put upoznala koncept mladih psihijatara u svijetu. Kada se vratila u Zagreb, svoje

dojmove i ideje podijelila je s kolegicom Nikolinom te su donijele odluku o osnivanju Sekcije mladih

psihijatara i specijalizanata psihijatrije.

„Otišle smo kod profesora Hotujca, izložile ideju i zamolile ga da je prenese ravnateljima svih bolnica

koji su trebali na naš sastanak poslati mlade predstavnike. Iznenadio nas je vrlo veliki odaziv. Sve je

prošlo iznad očekivanja te smo na čelu s prof. dr. sc. Igorom Filipčićem, koji je tada bio mladi psihijatar,

započeli naš rad“, ističe Martina.

Obje psihijatrice ističu veliku podršku profesora Ljubomira Hotujca, profesora Vlade Jukića, a pogotovo

profesora Normana Sartoriusa koji ih je povezao s kolegama pri Europskoj psihijatrijskoj asocijaciji.

Sekciju su spremno podržali i drugi centri diljem Hrvatske. Na inicijativu profesorice Tanje Frančišković

iz Rijeke cijeli jedan broj Socijalne psihijatrije je bio posvećen mladim psihijatrima i specijalizantima.

Prvi rezultati Sekcije brzo su bili vidljivi

Entuzijastične specijalizantice krenule su sa svojim radom.

„Počele smo s malim istraživanjem među specijalizantima. Zamolile smo ih da ocijene dijelove

specijalizacije te smo objavili rezultate. Ako se ne varam, obilazak iz forenzike u Vrapču je dobio najvišu

ocjenu, a psihoterapija na Rebru najnižu. Ti rezultati su snažno odjeknuli među kolegama“, govori nam

Nikolina.

Naime, nakon objave njihovih rezultata u Dubrovniku 2006. godine, u Klinici za psihološku medicinu

uvedeno je mentoriranje specijalizanata te je svatko od njih dobio jednog do dva pacijenata u redovitoj,

tjednoj superviziji. Iako je to bilo kratkog vijeka, Sekcija mladih psihijatara nastavila je nizati uspjehe.


Ožujak 2020.

„U sklopu Sekcije povezali smo specijalizante unutar Hrvatske, osnovali nagrade Hrvatskog

psihijatrijskog društva za doktorante (PeHaDe) i objavljene radove (CeCe), formirali ili ojačali veze s

kolegama i udruženjima u Europi i svijetu... Kasnije sam sudjelovala u izradi programa

poslijediplomskog studija u Zagrebu i u radu povjerenstva za novu, petogodišnju specijalizaciju u kojoj

smo nastojali jasno definirati znanja i vještine koje specijalizant mora dobiti da bi mogao/mogla pružiti

vrhunsku skrb u 21. stoljeću“, govori nam Nikolina.

Hrvatska i engleska medicinska pustolovina

Nakon stjecanja zvanja specijalistica psihijatrije za Medicinski fakultet u Zagrebu, svaka je od ovih

iznimnih liječnica krenula svojim putem. Martina je ostala u Zagrebu, gdje danas radi u Dnevnoj bolnici

za prve psihoze, dijelu Odjela za shizofreniju i druge psihotične poremećaje, te završava edukaciju iz

sistemske psihoterapije. Kako je i član Katedre za psihijatriju i psihološku medicinu na Medicinskom

fakultetu, u njezinu svakodnevnicu ulazi edukacija studenata, dodiplomskih i postdiplomskih, rad sa

studentima na razini diplomskih radova i radova za nagrade, te znanstveni rad.

S druge strane, Nikolina je, nakon višegodišnjeg rada na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, sada u

Londonu gdje radi na The Barts and London School of Medicine and Dentistry pri Queen Mary

University of London. Odnedavno je i vanjska suradnica na Katedri za psihijatriju i psihološku medicinu

Medicinskog fakulteta u Rijeci.

No zaokretanje života i selidba u London nije došla bez izazova.

„Tamo se znanosti pristupa mnogo ozbiljnije. Osim toga, psihijatrijski posao je vrlo specifičan - dolaze

nam pacijenti iz cijelog svijeta, a mnogi od njih ne govore engleski, simptomi su uvjetovani

sociokulturološkim čimbenicima koji su često psihijatrima nepoznati, mnogi pacijenti žive sami, bez

podrške obitelji ili pak imaju problema sa zakonom. „Proplivati“ u tom sustavu čini mi se kao veliki

osobni uspjeh“, napominje Nikolina kojoj, kao i svakom drugom liječniku, nisu nepoznanica ni radni

vikendi ni duge radne večeri u kojima spaja klinički posao na psihoterapijskoj klinici s akademskim

dijelom odnosno znanstvenim istraživanjima te držanjem dodiplomske i postdiplomske nastave.

Ipak, ono što joj u Londonu savršeno odgovara je dinamičnost te otvorenost ljudi i sustava. Napominje

kako uz dobre ideje i dobru radnu etiku, tamo ne postoje granice.

„To je osvježavajuće u odnosu na naš sustav koji primarno održava status quo. U kliničkom poslu ima

više administracije nego kod nas, psihijatrima dolaze isključivo najteži slučajevi, puno je prisilnih

hospitalizacija - sve to djeluje demotivirajuće i neki kolege su otišli iz struke ili o tome razmišljaju. No,

pozitivno je što je na razini opće populacije jako razvijena svijest o važnosti mentalnog zdravlja, jako je

razvijena izvanbolnička skrb, njeguje se partnerski odnos s pacijentima, udruge pacijenata su aktivne i

snažne, pacijentima se na uputnicu nude brojne psihosocijalne intervencije kao npr. psihoterapija, art


Ožujak 2020.

terapije, potpomognuto zaposlenje, tjelovježba i slično, napominje Nikolina koja primjećuje i velika

ulaganja u znanstvene projekte.

Na jednom takvom radi i sama. Naime, nedavno joj je Europska unija odobrila znanstveni projekt u

vrijednosti od 2.4 milijuna eura. U narednom razdoblju njezin će tim raditi na osmišljavanju i

implementaciji psihosocijalnih intervencija za pacijente oboljele od psihotičnih poremećaja.

Odlazak u inozemstvo i sudjelovanje na ovakvim velikim projektima svakako predstavljaju izlazak iz

komforne zone, a s time se, na ponešto drugačiji, ali jednako uspješan način srela i Martina.

„Prekretnica u karijeri, a možda i prekretnica u dotadašnjem načinu razmišljanja bila je odluka da se

kandidiram za predsjednika Europske federacije specijalizanata psihijatrije (EFPT). Sjećam se sastanka,

to je bio naš drugi sastanak (organizira se godišnje) i potencijalno moj zadnji. Kolege iz EFPT-a su mi

sugerirale da se kandidiram, ali to uopće nije bilo u mom spektru razmišljanja, jer sam mislila da je

nemoguće da uopće netko iz Hrvatske bude predsjednik nečeg na europskoj razini“, prisjeća se Martina

kojoj je, kako sama kaže, testiranje vlastite hrabrosti, promijenilo daljnji tijek karijere.

Dok je doktorat, objavu znanstvenih radova i prijave na projekte smatrala jednostavno sastavnim

dijelom svog posla, još jedna kandidatura, ovaj put za članicu Odbora Europske psihijatrijske asocijacije,

bila je način da samoj sebi dokaže da nema toga što ne može.

Gdje je bolje ili lošije?

I dok se na prvi pogled čini da se rad liječnika i znanstvenika drastično razlikuje u Engleskoj i Hrvatskoj,

Martina i Nikolina pokazuju nam da i jedan i drugi ima svoje prednosti i nedostatke. U hrvatskom

sustavu najveći je problem preopterećenost obavezama i papirologijom.

„Naš sustav u kojemu su članovi Katedre zaduženi za edukaciju studenata i znanstveni rad i dalje

zahtjeva da liječimo bolesnike u istom opsegu kao i drugi zaposleni liječnici. To nije održivo kroz dulje

vrijeme, jer jednostavno previše crpi osobu što se u konačnici odražava na kvalitetu usluge, prema

bolesnicima, ali i na kvalitetu nastave. Barem bismo mi psihijatri trebali iskoristiti našu struku za osobni

razvoj, na privatnoj i poslovnoj razini“, kaže nam Martina.

Promjene kreću od čovjeka, ne od sustava

I ona i Nikolina nadaju se da u tome može pripomoći upravo Sekcija mladih psihijatara i specijalizanata

psihijatrije.

„Ciljevi su sigurno nešto što se može mijenjati, ovisno o vremenu u kojem se djeluje, ali uvijek ostaje

općeniti cilj da je Sekcija zadužena za borbu za kvalitetnu edukaciju specijalizanata i mladih psihijatara

u Hrvatskoj i izvan nje. Način na koji se to postiže može biti sličan koji smo dosad razvijali, a može se i

mijenjati: dakle, raditi istraživanja među specijalizantima, prezentirati rezultate strukturama koje su

odgovorne za unošenje željenih promjena, uključivanje u rad izvan granica Hrvatske, te utjecanje na


Ožujak 2020.

promjene iznutra i izvan Hrvatske. Koliko je meni poznato, trenutno imate Odbor koji je aktivan i

motiviran i mislim da bi se trebali upustiti u sve aktivnosti koje smatrate važnima za vašu skupinu bez

straha, ističe Martina.

S time se slaže i Nikolina koja dodaje:

„Sljedeći korak je osigurati implementaciju specijalističkog programa, tj. da ono što je napisano na

papiru bude provedeno u praksi. Implementacija je velik problem u medicini jer traži da ljudi promjene

svoje ponašanje i ustaljene obrasce. Nije nemoguće, ali je teško. Tu bi Sekcija mogla imati važnu ulogu

– npr. da redovito pita specijalizante da ocijene obilaske i objavi rezultate. Loše rangirani obilasci bi

trebali imati mogućnost popravka svoje ponude, inače gube akreditaciju i specijalizante.“

Upravo će tako, vjeruju obje, doći do pozitivnih promjena i u hrvatskom zdravstvenom sustavu, ali i u

grani psihijatrije.

„Sadašnji zdravstveni sustav ima dosta problema, ali problema je uvijek bilo, samo su bili drugih

karakteristika. U psihijatriji, na razini struke, općenito postoji niz problema. Primjerice, pitanje

psihoterapije unutar psihijatrije, pitanje kumulativnog radnog odnosa, pitanje suradnje s HZZO u vezi

restrikcija na neke lijekove, usluge, pitanje organizacije zdravstvene skrbi od bolničkog prema liječenju

u zajednici... Posljednjih godinu dana ipak vidim pozitivne promjene pa sam nekako optimistična“,

govori nam Martina.

Da je budućnost psihijatrije svjetla, uz adekvatnu edukaciju i zalaganje psihijatra, slaže se i Nikolina.

„U mnogim zemljama psihijatrija je ograničena na akutna stanja i farmakoterapiju, a psihoterapiju

provode psiholozi, socijalni radnici i drugi jer nema dovoljno psihijatara ili su preskupi. Nužno je vratiti

psihoterapiju u psihijatriju, nužno je da se psihijatri educiraju iz psihoterapije. Bez toga ovaj posao nije

moguće kvalitetno raditi. Ako pogledate postojeća istraživanja iz psihoterapije, unatoč metodološkim

problemima, jasno se vidi da presudan za učinkovitost terapije nije psihoterapijski pravac, nego

psihoterapeut i odnos između psihoterapeuta i pacijenta. Zato je važno da pravi ljudi uđu u struku te

da ih se tu i zadrži. I zato je važan rad sa studentima medicine i specijalizantima. Nadam se da će u

budućnosti više interesa i ulaganja ići u rano prepoznavanje psihičkih smetnji i u prevenciju

psihijatrijskih oboljenja“, zaključuje Nikolina.


Ožujak 2020.

Martina Rojnić Kuzman tijekom Kongresa Sekcije socijalne psihijatrije i epidemiologije EPA-e u

Dubrovniku 2008. godine.

Nikolina Jovanović tijekom Kongresa Sekcije socijalne psihijatrije i epidemiologije EPA-e u Dubrovniku

2008. godine

*****


Ožujak 2020.

AKTUALNO

Hrvatskom zdravstvenom sustavu potrebna je snažna promjena kako bi bio

učinkovit i održiv



Dr. Linda Rossini Gajšak rođena je 8. srpnja 1972. godine u Šibeniku. Diplomirala je na Medicinskom

fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nakon završenog pripravničkog staža radila je kao liječnica u timu hitne

medicinske pomoći na humanitarnom razminiranju, od 2005. godine bila je zaposlena u Marketingu

lijekova Belupa na poslovima stručnog suradnika i Sales Managera. Specijalizaciju iz psihijatrije dobiva

2012. godine u Neuropsihijatrijskoj bolnici "Dr. Ivan Barbot" (Popovača). U ožujku 2018. godine polaže

specijalistički ispit i otad radi na Odjelu biologijske psihijatrije. Od prosinca 2017. godine postaje članica

Glavnog odbora i tajnica Hrvatskog liječničkog sindikata.

Draga Linda, ukratko se predstavi našim čitateljima (znači osnovne biografske podatke o sebi, mjesto

iz kojeg dolaziš, godine, na kojem odjelu trenutno radiš...)

Rođena sam u Šibeniku, živim u Samoboru, a od 2012. godine radim u Popovači, u Neuropsihijatrijskoj

bolnici „Dr. Ivan Barbot“, do ožujka 2018. godine kao specijalizant psihijatrije, a nastavno kao specijalist

psihijatar na Odjelu biologijske psihijatrije. U svibnju 2019. godine započela sam uže, subspecijalističko

usavršavanje iz biologijske psihijatrije. Aktivno sam angažirana u radu liječničkih udruga, a od prosinca

2017. godine članica sam Glavnog odbora i tajnica Hrvatskog liječničkog sindikata.

Vratit ćemo se malo u nedavnu prošlost i počecima tvog specijalističkog usavršavanja. Kako si se

odlučila za specijalizaciju iz psihijatrije? Je li psihijatrija oduvijek bila tvoj prvi izbor? Je li

specijalističko usavršavanje ispunilo tvoja očekivanja?

Specijalizacija iz psihijatrije je oduvijek bila moj prvi izbor, no u godinama nakon položenog državnog

ispita nisam bila u prilici dobiti željenu specijalizaciju. U to vrijeme je bila dijametralno suprotna

situacija u odnosu na trenutnu, u kontekstu znatno većeg broja apliciranja za specijalizacije nego je bilo

raspisanih natječaja. Javljala sam se kao i mnoge kolege i na specijalizacije koje mi nisu bile prvi izbor,

čak i u udaljene gradove s planom istinskog preseljenja u iste, no iz mnogih bolnica u to vrijeme se čak

nisu niti udostojili poslati odgovor, a kamoli poziv na razgovor i testiranje. Kada se ukazala prilika za

specijalizacijom iz psihijatrije za NPB „Dr. Ivan Barbot" nisam niti u jednom času oklijevala, a niti požalila

za izborom. Specijalističko usavršavanje je ispunilo moja očekivanja, a uložila sam i dodatne napore da


Ožujak 2020.

premostim vremenski jaz u usporedbi s mlađim kolegicama i kolegama na specijalizaciji, te iskoristila

svaku priliku za dodatnim edukacijama kako iz psihofarmakologije, tako i iz psihoterapije i socijalne

psihijatrije. Uvođenje obaveznog poslijediplomskog specijalističkog studija iz psihijatrije tijekom

specijalizacije osnažilo nas je u znanjima i kompetencijama i olakšalo pripremu za polaganje

specijalističkog ispita. Ovim putem htjela bih se zahvaliti svim mentorima na obilascima u kliničkim

zavodima i odjelima jer su uz svoje svakodnevne obaveze uvijek bili na raspolaganju za savjetovanje i

podršku.

Kakvo je po tvojem mišljenju stanje u hrvatskom zdravstvu i koji su najveći problemi?

Problema u hrvatskom zdravstvu ima mnogo, od financijskih do kadrovskih, u kontekstu kvalitetnog

upravljanja ljudskim resursima, a svi zajedno rezultiraju kumuliranjem nezadovoljstva svih dionika u

sustavu, i zaposlenika i bolesnika, jer unatoč po meni kvalitetnoj razini zdravstvene zaštite koju

pružamo našim bolesnicima ista često nije jednako dostupna u raznim dijelovima Hrvatske. Hrvatskom

zdravstvenom sustavu treba snažna promjena kako bi bio učinkovit i održiv. U hrvatskim bolnicama

prema nekim pokazateljima nedostaje gotovo 4.000 liječnika, pa ne čudi što postojeći rade

prekovremene sate koji se godinama ne isplaćuju adekvatno. Trenutno naš zdravstveni sustav opstaje

na požrtvovnosti zdravstvenih radnika koji ga održavaju. Presuda Vrhovnog suda iz prosinca 2019.

godine potvrdila je kako se prekovremeni sati liječnicima nisu isplaćivali adekvatno pa je za očekivati

da će se u dogledno vrijeme prekovremeni sati isplaćivati sukladno tome, a svi dugovi prema liječnicima

podmiriti.

Kako ocjenjuješ položaj liječnika u hrvatskome zdravstvenom sustavu, ali i hrvatskom društvu?

Sama činjenica da liječnici kao nositelji djelatnosti nismo zastupljeni u kolektivnom pregovaranju jer je

Hrvatskom liječničkom sindikatu uskraćena takva mogućnost sukladno Zakonu o reprezentativnosti

govori u prilog da ne možemo biti zadovoljni našim položajem u hrvatskom zdravstvenom sustavu, a

time ni u društvu. Aktualni Zakon o reprezentativnosti „nasljeđe“ je vlade u kojoj je tadašnji ministar

rada i mirovinskog sustava, prof. dr. sc. Mirando Mrsić, bio operativno zadužen da se donese u mjeri u

kojoj je i danas na snazi, a nepovoljan po liječnike.

Kako komentiraš činjenicu da liječnici direktno ne pregovaraju o svojim pravima?

Radi se o jedinstvenom presedanu kakav u Europskoj uniji postoji svega u nekoliko zemalja članica, dok

u većini ostalih zemalja liječnici imaju strukovni kolektivni ugovor, u nekoliko zemalja ispregovarano

ne može biti usvojeno bez suglasnosti liječnika, a u dijelu zemalja članica EU postoji Zakon o plaćama

liječnika. Dobar primjer imamo u susjedstvu, u Sloveniji, gdje je na snazi Strukovni kolektivni ugovor od

1994. godine. Godinama smo apelirali kako se neravnopravni položaj liječnika mora riješiti jednim od


Ožujak 2020.

modela, bilo strukovnim kolektivnim ugovorom, Zakonom o plaćama liječnika po uzoru na sudačke

plaće ili izmjenom Zakona o reprezentativnosti. Hrvatski liječnički sindikat, Hrvatska liječnička komora

i Hrvatski liječnički zbor potpisali su u rujnu 2019. Rujansku izjavu o hrvatskom liječništvu i sustavu

zdravstva, i uputili apel premijeru da se oformi radna skupina i iznađe jedan od modela. Novi ministar

zdravstva, Vili Beroš, u svojim je prvim medijskim izjavama kao jedan od prioriteta stavio donošenje

Zakona o plaći i radnom vremenu liječnika. Jedan od načina koji će pomoći liječnicima da svoje potrebe

i zahtjeve pravovremeno artikuliraju je i učlanjenje u Hrvatski liječnički sindikat te pozivam kolege

liječnike da nam se pridruže. Informacije kako se učlaniti i koje su prednosti biti članom sindikata mogu

saznati od sindikalnih povjerenika u svojim ustanovama kao i na web stranici HLS-a (www.hls.hr).

Kako komentiraš sve učestalije napade na zdravstveno osoblje? Što se po tom pitanju može poduzeti

da se takvi napadi spriječe/preveniraju?

Osuđujem napade na zdravstveno osoblje jer se svakim novim napadom, bilo fizičkim bilo verbalnim,

povećava nesigurnost zaposlenika koje se time direktno onemogućava u kvalitetnom obavljanju

zahtjevnog posla. Najsnažnija mjera je prijava i kaznena penalizacija svakog verbalnog i fizičkog nasilja.

Kako komentiraš velik broj odlazaka u inozemstvo? Koliki je to problem za zemlju kao što je

Hrvatska? Koje bi mjere trebalo poduzeti da se val odlazaka zaustavi?

Prema zadnjim podatcima 1.840 liječnika je tražilo potrebne dokumente od Hrvatske liječničke

komore, a više stotina napustilo Hrvatsku od ulaska u Europsku uniju. Određene strane agencije već

stipendiraju studente medicinskih fakulteta i tako ih motiviraju da već prva zaposlenja potraže van

Hrvatske, što je dodatni alarmantni podatak. Manje sredine već sad osjećaju posljedice nedostatka

liječnika, a naravno da je to problem za cijelu zemlju i trebao bi se neodgodivo rješavati isključivo

poticajnim mjerama umjesto višegodišnje prakse represivnih mjera primjer koje su i specijalizantski

ugovori. I zemlje u našem okruženju poput Mađarske, Poljske i Rumunjske povećale su plaće liječnicima

suočene s problemom odlaska pa ne vidim što je sporno da se u situaciji kad smo deficitarna struka

isto ne primijeni i kod nas.

Ovdje bi te zamolio da prokomentiraš specijalizantske ugovore. U kojoj je to fazi, kakvi su pomaci

postignuti, hoće li i kada biti donesen zakon gdje bi svi specijalizanti trebali biti izjednačeni u svojim

„odštetama“?

Novi Zakon o zdravstvenoj zaštiti definirao je ugovorne obveze specijalizanata na razini zadnjeg

Pravilnika o specijalističkom usavršavanju kojeg je srušio Ustavni sud, no prema mojim saznanjima te

se odredbe ne primjenjuju retroaktivno na kolege koji su potpisali ugovore s obvezama u vrijednosti

iznosa bruto plaća za vrijeme trajanja specijalizacije, što je velika nepravda koja se ne smije ignorirati.


Ožujak 2020.

Koji su tvoji profesionalni planovi za budućnost?

Svaki novi radni dan za mene je profesionalni izazov. Zadovoljna sam svojim poticajnim i strukturiranim

radnim okruženjem na Odjelu biologijske psihijatrije na čelu s voditeljicom Odjela dr. Vesnom

Ermakorom. Moji profesionalni planovi dugoročno uključuju kontinuirano usavršavanje, a kratkoročno

završetak doktorskog istraživanja iz prvih psihotičnih epizoda uz mentorstvo doc. dr. sc. Martine Rojnić

Kuzman.

Za kraj, izvan posla, na koji način se opuštaš, imaš li kakve hobije?

Putovanja s obitelji na udaljene destinacije, druženja s prijateljima, šetnje s 9-mjesečnim Cavalier King

Charles španijelom Messijem i pravljenje torti moji su omiljeni načini opuštanja.

Linda Rossini Gajšak, osim kliničkog rada, aktivna u borbi za bolji položaj liječnika i liječničke struke

*****


Ožujak 2020.

EDUKACIJA

Open Medical Institute Salzburg seminari – tjedan dana odlične psihijatrijske

edukacije

Igor Salopek, dr. med., specijalizant psihijatrije, Opća bolnica Karlovac


Od 1993. godine u Salzburgu se u organizaciji Open Medical Institute (OMI) održavaju Salzburg

medicinski seminari namijenjeni mladim specijalistima i specijalizantima svih medicinskih grana.

Moguće je aplicirati na tri razine edukacije, a prva se odnosi na sjajan sedmodnevni program vrlo

intenzivne edukacije. Seminar iz psihijatrije održava se obično u proljeće, a u trogodišnjim ciklusima

izmjenjuju se teme iz biologijske psihijatrije, psihoterapije te psihijatrije razvojnih stadija. Kompletna

edukacija održava se u Dvorcu Arenberg, a stipendija uključuje sudjelovanje u programu, smještaj i

prehranu. Na seminare se mogu prijaviti liječnici do 45 godina života, a seminar ima oko 30 sudionika,

iz svake države po jedan do dva predstavnika. Prijava je sasvim jednostavna, uz životopis i popis

objavljenih radova, potrebno je pripremiti i kratko motivacijsko pismo.

Od 25. do 31. ožujka 2018. hrvatski predstavnici bili su dr. Zoran Madžarac iz KBC Zagreb, dr. Petar Bilić

iz KP Vrapče i dr. Igor Salopek iz OB Karlovac. Teme seminara odnosile su se na biologijsku psihijatriju

i psihofarmakologiju, a kroz sedam dana interaktivne edukacije izmjenjivalo se šest vrhunskih

predavača s Weill Cornell Medical College iz New Yorka i s Medicinskog sveučilišta Innsbruck, Austrija.

Na seminaru je sudjelovalo 34 kolega iz 26 (uglavnom) europskih država. Bila je to prilika za steći

suvremena znanja i vještine, prezentirati svoje „prikaze slučaja“, umrežiti se s kolegama, dogovoriti

buduću suradnju... Nakon prve razine (seminara), moguće je prijaviti se na stipendirani studijski posjet

nekoj od austrijskih bolnica u trajanju do tri mjeseca, kao i organizirati međunarodne satelitske

simpozije u vlastitoj državi. Sve dodatne informacije i detalji o temama za 2020. mogu se pogledati na:

https://www.aaf-online.org/index.php/dates-topics-2020.html.

https://www.aaf-online.org/index.php/dates-topics-2020.html


Ožujak 2020.

Sudionici Open Medical Institute Salzburg seminara iz psihijatrije 2018. godine

Detalj s edukacije Open Medical Institute Salzburg seminara iz psihijatrije 2018. godine

*****


Ožujak 2020.

Tečaj profesionalnih vještina



Nikola Žaja, dr. med., specijalizant psihijatrije, Klinika za psihijatriju Vrapče


Od 15. do 18. prosinca 2018. godine u Zagrebu, u Klinici za psihijatriju Vrapče održavao se Tečaj

profesionalnih vještina (Course on Leadership and Professional Skills for Early Career Psychiatrists) pod

vodstvom profesora Normana Sartoriusa. Ovaj svjetski poznati i priznati međunarodni tečaj organiziran

je drugu godinu zaredom, u suradnji Hrvatskog psihijatrijskog društva, Sekcije mladih psihijatra i

specijalizanata psihijatrije Hrvatske, Klinike za psihijatriju Vrapče i AIMHP (Association for the

Improvement of Mental Health Programmes). Uz profesora Sartoriusa, voditelji radionice bili su

pokojni prof. Vlado Jukić i dr. Nikola Žaja iz Klinike za psihijatriju Vrapče.

Šesnaest sudionika iz četrnaest zemalja odabrani su na temelju motivacijskog pisma, životopisa i pisma

preporuke starijeg specijalista. Polaznici tečaja imali su priliku steći nova znanja i vještine koje se rijetko

podučavaju tijekom specijalizantske edukacije, a od specijalizanata se očekuje se da ih imaju. Neke od

obuhvaćenih tema bile su: kako održati prezentaciju, na koji način napraviti poster, kako napisati

zahtjev za financiranje projekta, kako napisati životopis, kako predsjedati sastancima radnih grupa,

kako na najbolji način procijeniti životne prioritete s kojima se susreću mladi psihijatri i dr. To je bila

prilika da specijalizanti psihijatrije i mladi psihijatri steknu neprocjenjivo iskustvo i znanje o vještinama

koje mogu implementirati u svojoj svakodnevnoj praksi. Iako je tečaj bio vrlo sadržajan, intenzivan i

kreativan, večernje su sate polaznici tečaja uspjeli iskoristiti za razgledavanje i upoznavanje Zagreba

koji je posebno lijep u adventsko vrijeme. U neizbrisivom sjećanju sudionika ostala je tradicionalna

hrvatska večera u centru Zagreba gdje su i polaznici i profesori u neformalnom druženju uživali u

hrvatskim specijalitetima. Za vrijeme tečaja, polaznici su imali prilike bolje se upoznati, sklopiti

prijateljstva i na taj način napraviti temelje za potencijalnu buduću suradnju u vidu istraživačkih

projekata i međunarodne razmjene specijalizanata.

Iako je tečaj trajao tri dana, to vrijeme bilo je i više nego dovoljno da sudionicima pruži neprocjenjivo

iskustvo u stjecanju novih profesionalnih vještina koje će moći koristiti u svakodnevnom kliničkom

radu. Ovo je, također, bila sjajna prilika mladim psihijatrima za izgradnju vlastite mreže budućeg

profesionalnog razvoja. Vjerujemo da će se ova neprocjenjiva edukacija nastaviti održavati u godinama

koje dolaze i da će nastaviti povezivati psihijatre širom svijeta. Ovaj je tečaj do sada u Hrvatskoj

organiziran u više navrata (kao tečaj i kroz poslijediplomsko usavršavanje), a na horizontu je i ponovna

mogućnost uključivanja u ovo nezaboravno iskustvo… Vidimo se!




Ožujak 2020.

Sudionici Course on Leadership and Professional Skills for Early Career Psychiatrists tečaja 2018. godine

u Klinici za psihijatriju Vrapče

Detalj s tečaja Course on Leadership and Professional Skills for Early Career Psychiatrists 2018. godine

u Klinici za psihijatriju Vrapče

*****


Ožujak 2020.

UDRUGE

SUMEZ - Hrvatski savez udruga za mentalno zdravlje: dvije godine djelovanja



Prije nešto više od dvije godine u Karlovcu je osnovan Hrvatski savez udruga za mentalno zdravlje –

SUMEZ. Ideja osnivanja Saveza proizašla je iz želje za objedinjavanjem udruga koje se bave mentalnim

zdravljem s ciljem razmjene informacija i dobrih praksi te afirmacijom mentalnog zdravlja i oporavka

osoba sa psihičkim smetnjama, kroz koncept psihijatrije u zajednici. Radi se o zajedničkoj, nacionalnoj

i predstavničkoj platformi sa zagovaračkom pozicijom prema svim relevantnim akterima i čimbenicima

u mentalnom zdravlju naših sugrađana. Ujedno SUMEZ predstavlja kvalitetan okvir za provođenje

nacionalnih antistigma kampanja ili programa za prevenciju psihičkih smetnji, kao i prostor za edukaciju

stručnjaka i razmjenu iskustava. Sjedište SUMEZ-a je u Slavonskom Brodu uz najavu prebacivanja u

Zagreb. Prva predsjednica bila je Marta Kljaić Martić, dok je aktualna predsjednica Vlatka Ročić Petak.

Za sve dodatne informacije slobodno se obratite na e-mail Saveza: [email protected].

Sudionici Osnivačke skupštine SUMEZ-a, 7. prosinca 2017. u Karlovcu


Ožujak 2020.

Ime udruge Adresa

1. BoliMe - podrška mentalnom zdravlju mladih Vodnikova 9, Zagreb

2. Hrvatska udruga koncesionara primarne zdravstvene zaštite Dotorščinska 32, Zagreb

3. Integrativni centar mentalnog zdravlja Izidora Kršnjavog 6b, Karlovac

4. KLA Zaprešić (centar) POU, Trg žrtava fašizma 11,

Zaprešić - prostorije AŠ Zemljak

5. Koalicija za rad sa psihotraumom i mir Marina Držića 12, Vukovar

6. Udruga Ludruga Nova cesta 109, Zagreb

7. Udruga Lukjernica Nikole Božidarevića 10,

Dubrovnik

8. Udruga obitelji osoba s duševnim teškoćama Lica duše Peričoćeva 10, Split

9. Udruga Podrška Josipa Završnika 2/1, Rijeka

10. Udruga za podršku osobama s mentalnim oštećenjem Ježeva

kućica

Vinogradska 54, Kelemen,

Jalžabet

11. Udruga za psihosocijalnu pomoć Susret Stančićeva 1, Zagreb

12. Udruga za unapređenje kvalitete življenja LET Ratarska 7, Zagreb

13. Udruga za unaprjeđenje mentalnog zdravlja Vrapčići Naselje Andrije Hebranga 5/15,

Slavonski Brod

14. Udruga za zaštitu i promicanje mentalnog zdravlja Svitanje Selska cesta 112a, Zagreb

15. Udruga za zaštitu i promociju mentalnog zdravlja u zajednici

GITA

Proce 65, Ogulin

16. Udruga za zaštitu mentalnog zdravlja i pozitivne obiteljske

klime Kvaka

Kolodvorska 11a, Osijek

17. Udruga Putokaz Martićeva 67, Zagreb

18. Udruga Životna linija Ive Serdara 14, Zagreb

Popis aktualnih udruga – članica SUMEZ-a

*****


Ožujak 2020.

KOLAŽ

Psihijatrijski „važni dani u godini“



Svjetski dan bolesnika – 11. veljače

Tjedan mozga - treći tjedan u ožujku

Hrvatski dan bez duhanskog dima – prvi dan korizme

Dan borbe protiv alkoholizma – 1. travnja

Svjetski dan svjesnosti o autizmu – 2. travnja

Svjetski dan zdravlja – 7. travnja

Svjetski dan shizofrenije – 24. svibnja

Svjetski dan nepušenja – 31. svibnja

Dan prava osoba s duševnim smetnjama u Republici Hrvatskoj – 6. lipnja

Međunarodni dan borbe protiv zlouporabe droga i nezakonitog prometa drogama – 26. lipnja

Svjetski dan prevencije samoubojstva – 10. rujna

Svjetski dan Alzheimerove bolesti – 21. rujna

Europski dan borbe protiv depresije – 1. listopada

Svjetski dan mentalnog zdravlja – 10. listopada

Svjetski dan nepušača – 17. studenoga

Mjesec borbe protiv ovisnosti – 15. studenoga do 15. prosinca


Ožujak 2020.

Kampanja „Riječi su važne“ u Karlovcu, povodom Dana prava osoba s duševnim smetnjama u Republici

Hrvatskoj (8. lipnja 2019., u organizaciji Integrativnog centra mentalnog zdravlja)

*****


Ožujak 2020.

Izabrani domaći i međunarodni psihijatrijski kongresi u 2020. godini*



*S obzirom na aktualnu epidemiološku situaciju uzrokovanu pandemijom SARS-CoV-2 koronavirusa i otkazivanje proljetnih skupova donosimo prikaz od lipnja nadalje. Ovisno o tijeku pandemije moguće je da će doći do daljnjih promjena. 3. Hrvatska konferencija o shizofreniji – Shizofrenija 3600 Zagreb, 9. – 10. lipnja 2020. 8th Annual Scientific Conference of the European Association of Psychosomatic Medicine Beč, 24. – 27. lipnja 2020. CINP World Congress Taipei, 25. – 28. lipnja 2020. ECNP School of Neuropsychopharmacology Oxford, 28. lipnja – 2. srpnja 2020. 2nd International Conference on Trauma & Mental Health Jeruzalem, 6. – 8. rujna 2020. 33rd ECNP Congress Beč, 12. – 15. rujna 2020. 12th International Conference on Early Intervention in Mental Health Rio de Janeiro, 20. – 23. rujna 2020. Hrvatski kongres o Alzheimerovoj bolesti Supetar, 14. – 17. listopada 2020. 20th WPA World Congress of Psychiatry Bangkok, 14. – 17. listopada 2020. 2nd Global Conference on Addiction Medicine, Behavioral Health and Psychiatry Orlando, 22. – 24. listopada 2020.

*****


Ožujak 2020.

Upute za slanje radova u časopis Sekcije

- kratka izvješća, najave, predstavljanja i sl. mogu sadržavati najviše dvije kartice teksta

- stručni i znanstveni tekstovi nemaju ograničenja u duljini

- svaki rad mora imati adresu autora za korespondenciju, naslov te imena, prezimena, titule i

ustanove iz kojih dolaze, te prema želji funkcije koje obnašaju

- rad mora biti napisan na hrvatskom ili eventualno na engleskom jeziku

- urednici zadržavaju pravo interveniranja u jezik/gramatiku/pravopis/tehničke

korekcije/korekcije bez izmjene sadržaja bez informiranja, a za izmjene u sadržaju obvezuju se

tražiti autorizaciju

- potrebno je koristiti tip slova Calibri (tijelo), veličina 11, razmak 1.5, uz obostrano poravnanje

teksta

- moguće je priložiti do dvije fotografije u jpg formatu

- stručni i znanstveni tekstovi moraju imati sažetak, ključne riječi te reference citirane

Vancouverskim stilom

- uredništvo zadržava pravo odbijanja članaka koji su nedovoljne kvalitete, nisu u skladu sa

suvremenim stručnim i znanstvenim spoznajama, etički su dvojbeni ili ne zadovoljavaju gore

navedene kriterije

*****

Podržite rad Sekcije!

Većina aktivnosti Sekcije posljedica su velikog truda naših članova koji je volonterskog karaktera. Ipak,

za puno ostvarenje svrhe i ciljeva Sekcije neophodna je određena potpora. Ukoliko se odlučite

poduprijeti naš rad uplate molimo vršite na broj žiro računa Hrvatskog psihijatrijskog društva (OIB:

90537984151): HR8923600001102181638, otvoren kod Zagrebačke banke, uz obaveznu naznaku „Za

Sekciju mladih“, te po mogućnosti informaciju o istom putem službene e-mail adrese

([email protected]).

Unaprijed zahvaljujemo svima koji će ovim putem podržati rad Sekcije, kao i onima koji su dosad to

činili!

*****



Ožujak 2020.

PsihijARTrija

Časopis sekcije mladih psihijatara i specijalizanata psihijatrije Hrvatske Hrvatskog psihijatrijskog

društva

Ožujak 2020., Zagreb

Broj 1, godina 1 (polugodišnje izdanje)

ISSN 2718-2924

Glavna urednica broja: Irena Rojnić Palavra

Urednici: Igor Salopek, Andrej Prošev

Grafička priprema: Nikola Žaja

Logo: Luka Palavra

*****

Hrvatsko psihijatrijsko društvo

Sekcija mladih psihijatara i specijalizanata psihijatrije Hrvatske

Sjedište: Klinički bolnički centar Zagreb

Klinika za psihijatriju i psihološku medicinu

Kišpatićeva 12

10000 Zagreb

E-mail: [email protected]

Internet stranica: http://www.psihijatrija.hr/site/?page_id=204

Facebook: Sekcija mladih psihijatara i specijalizanata psihijatrije


http://mladi.psihijatrija.hr/

Documents

Sekcija mladih psihijatara i specijalizanata …...2 PsihijARTrija, broj 1, godina 1 Ožujak 2020. PsihijARTrija Časopis sekcije mladih psihijatara i specijalizanata psihijatrije