SELJAČKI USTANCI U FRANCUSKOJ 1358. I

ENGLESKOJ 1381.Autor: Luka Pejić, Filozofski fakultet Osijek

1. UVOD

Ratovi, ustanci, epidemija kuge i ekonomska depresija obilježili su četrnaesto stoljeće, te

u vrlo težak položaj stavili cjelokupni europski Zapad, a prije svega Englesku i Francusku.

Vrlo kruta podjela srednjovjekovnog društva, na one koji rade, mole se i idu u ratove dala je

poticaj socijalnim nemirima koji postali su sve izraženiji na europskom kontinetu. Tako se u

14. stoljeću javljaju prve organizirane narodne pobune izrabljivanih slojeva društva protiv

plemstva i vlasti. Većina tih ustanaka bila je motivirana željom seljaka za boljim životom i

često im se pridruživalo i građanstvo. Iako je većina ustanaka bila ugušena u krvi, svaka

pobuna protiv vlasti postala je poticaj daljnjim borbama za jednakost ljudi.

Dva najznačajnija i najbolje dokumentirana seljačka ustanka srednjovjekovne povijesti,

bila su ustanak žakerija i pariških građana 1358. godine, te pobuna seljaka u Engleskoj, gdje

je zbog pomanjkanja radne snage parlament seljacima zabranio napuštanje zemlje, a

posjednici povećali naturalna davanja. Ovaj seminar analizirati će uzroke navedenih pobuna,

2

pojasniti njihov tijek te navesti posljedice. Kako bismo što bolje opisali kontekst tih događaja,

osvrnut ćemo se i na situaciju u kasnosrednjovjekovnoj Europi.

2. DRUŠTVENI ODNOSI U KASNOSREDNJOVJEKOVNOJ EUROPI

Opadanje moći Crkve krajem srednjeg vijeka stvorilo je brojne poteškoće svim

strukturama europskih društava. Vladari, plemstvo i građanstvo nisu bili u stanju preuzeti

moralno vodstvo kojeg su lišili Crkvu, a njihov neuspjeh vodio je u razdoblje nesigurnosti i

konfuzije. Stoga su mnogi, gotovo u očaju, i dalje pokušavali obnoviti ideju o papinskoj

premoći koju je vrijeme već ostavilo iza sebe. Tako su ekstremni zahtjevi za realizacijom te

zamisli oblikovani u 14. stoljeću kada je politička moć papinstva nepovratno oslabila.

Posljedica toga bio je raspad srednjovjekovne moralnosti i sustava vrijednosti, koji su bili

dostignuća 12. i 13. stoljeća. Sve do druge polovice 15. stoljeća vladari nisu uspjeli obnoviti

određenu razinu reda i sigurnosti te ponovo preuzeti u ruke zadatak stvaranja snažnih,

centraliziranih država.

Raskorak ideala i prakse bio je najvidljiviji na području gospodarstva. I dalje se

vjerovalo da su nečiji prihod i životni standard preodređeni društvenim položajem po rođenju.

U stvarnosti, kasnosrednjovjekovna Europa je uglavnom već prešla na robnonovčano

gospodarstvo u kojem su pojedinčev prihod i standard bili određeni sposobnošću stjecanja

novca ili dolaženju do zajmova. Većina ljudi je bila izrazito uznemirena ovakvim

promjenama, jer su one prijetile društvenoj sigurnosti. Htjelo se koristiti pogodnosti oba

društvena modela, a izbjeći negativnosti, što, naravno, nije bilo moguće. Vladari, gradovi,

gilde i cehovi pokušavali su ograničiti društvenu nestabilnost ponavljanjem zakona i propisa,

ali njihovi napori nisu bili osobito uspješni. Srednjovjekovne vlasti nisu posjedovale potrebno

znanje i moć da bi uspješno regulirale gospodarske djelatnosti, a na pomoć podanika nisu

mogle računati. Mnoge pobune i ratovi u kasnom srednjem vijeku bili su uzrokovani upravo

nezadovoljstvom gospodarskom politikom vlasti. Plemstvo, i dalje gotovo potpuno ovisno o

dohotku sa zemlje, većinom je imalo velikih teškoća u stjecanju novčane zarade sa svojih

posjeda. Promjenjivost cijena poljoprivrednih proizvoda i česta potreba za iznajmljivanjem

radne snage za obradu zemlje mnoge su plemiće odvele u teške gubitke ili iscrpljivanje

vlastitih resursa.

Srednji društveni sloj je bio podjednako nezadovoljan. Bogati trgovci i bankari,

kontrolori tržišta i vlasnici sirovina, vršili su vremenom sve jači pritisak na obrtničke cehove i

3

gilde. U velikim, izvozno usmjerenim djelatnostima poput tekstilne proizvodnje, članovi gildi

i cehova izgubili su neovisnost i postali su zaposlenici bogatih privatnika.

Tijekom 14. stoljeća, niži slojevi građanstva su, stoga, u čitavoj Europi nastojali

slomiti moć gradskog patricijata stvaranjem pučkih političkih stranaka ili organizacija. Kada

do ostvarenja ciljeva nisu mogli doći miroljubivim sredstvima, pučani su se nerijetko okretali

nasilju protiv povlaštenih grupa, ali su njihovi uspjesi bili uvijek samo privremeni. Mnogi su

europski gradovi u kasnom srednjem vijeku prošli kroz dugo razdoblje unutarnjih borbi

između bogatijih i siromašnijih slojeva, a to je bilo praćeno i sukobima unutar samih

obrtničkih organizacija – između kvalificiranih majstora i naučnika. Bankari i krupni

trgovci bili su jedini društveni sloj koji je bio u potpunosti spreman prihvatiti sve izazove

robnonovčanoga gospodarstva te je zarađivao na onome što je bio uzrok teškoća ostalih

grupa. On je kontrolirao krupnu trgovinu i većinu izvozno orijentiranih djelatnosti; posuđivao

je novac papama i vladarima, prelatima i velikašima, imao je i velik politički utjecaj. No takav

uspjeh i moć donijeli su bankarima i krupnim trgovcima mnoge neprijatelje te ih učinili

nepopularnim. Javnost bi ih redovito okrivljavala kao uzročnike u slučaju krize, a političari

svih stranaka ubrzo su shvatili da je protjerivanje bankara u takvim situacijama brz i lagan put

do popularnosti među širim slojevima. U takvim okolnostima ne iznenađuje da su gotovo sve

velike bankarske kuće 14. stoljeća prije ili kasnije bankrotirale.

Seljaci su također vrlo nezadovoljni, iako je u njihovom načinu života u odnosu na

ranije bilo najmanje promjena. U kasnom srednjem vijeku velike su im štete nanosili brojni

ratovi i sukobi, a većinom su bili opterećeni i teškim poreznim davanjima. U nekim regijama

plemstvo je težilo obnovi kmetstva i klasičnih feudalnih odnosa. Gradovi nisu seljaštvu

predstavljali sigurno utočište kao prije. Kako nisu imali nikakav politički utjecaj, kao jedini

način iskazivanja nezadovoljstva preostalo im je nasilje.

a. UZROCI SELJAČKIH USTANAKA

Možemo izdvojiti nekoliko ključnih uzroka seljačkih ustanaka. To su jaz između bogatih i

siromašnih, inflacija, manjak prihoda, nametanje visokih poreza, ratovi, glad, bolesti i

nezadovoljstvo crkvenim vodstvom.

Velike razlike između siromašnog stanovništva i plemstva jedan je od najvažnijih

uzroka mnogih srednjovjekovnih pobuna. Razlike su se, osim u posjedovanju kapitala,

očitovale u načinu ponašanja, oblačenju, govoru i zabavi. Društvo je bilo izrazito podijeljeno,

a navedene grupacije nisu bile u prijateljskim odnosima. Inflacija, koja je krajem 13. stoljeća

4

izmakla kontroli, dodatno je pogoršala situaciju jer su cijene dobara i usluga vrtoglavo rasle.

Jedan od uzroka inflacije bio je taj što su kraljevi kako bi financirali ratove, smanjili udio

srebra i zlata u kovanicama koje su zamijenili nevrijednim metalima. Vrijednost novca je

opala, a porezi su postali veći. Plemstvo se kako bi zadovoljilo svoje potrebe, koristilo

nasiljem, varanjem i krađama. Također, Kuga, glad i ratovi još više su proširili društveno

nezadovoljstvo i naglasili potrebu za promjenama. Tako je primjerice u Njemačkoj, u

razdoblju između 1336. i 1525. zabilježeno gotovo 60 seljačkih pobuna ili barem pokušaja

njihovog ostvarivanja.

Četiri jahača apokalipse – Glad, Rat, Smrt i Bolest

b. EPIDEMIJA KUGE I NJEZINE POSLJEDICE

Nered i nesigurnost zbog gospodarskih razloga znatno su pogoršani najtežom epidemijom

kuge u povijesti, takozvanom Crnom smrti, koja je opustošila Europu 1347. godine. Zaraza

je prenesena s istoka, vjerovatno od Tatara na Krimu preko talijanksih pomoraca i trgovaca

najprije na jug Italije, a ubrzo se proširila po čitavom kontinentu.

5

Karta širenja kuge po Europi

Onovremena medicina bila je pred tom pošasti nemoćna, zbog nesposobnosti

utvrđivanja pravog izvora i uzroka zaraze te određivanja primjerenih protumjera. Procjene o

ukupnom postotku europskog stanovništva koje je podleglo zarazi različite su i kreću se,

ovisno o regijama, od četvrtine pa čak do iznad polovice ukupnoga stanovništva.

Pošto je kuga uništila svakodnevni život i nadu, društvene su se spone počele

raspadati. Neki su se ljudi udružili u stroge, povučene skupine, drugi su se odali općoj

raskalašenosti. Zdravi su bježali od bolesnih, roditelji su napuštali djecu. Polja su ostajala

nepožeta, a o stoci se nitko nije brinuo. Na desetke tisuća sela bilo je napušteno kada su ljudi

bježali pred haranjem kuge. Diljem kontinenta vjerovatno je umrlo 20 do 25 milijuna ljudi,

a od toga čak 4,5 milijuna u Engleskoj. U Francuskoj su franjevci zabilježili gubitak od

125.000 redovnika.

Suočeni s neizlječivom i neobjašnjivom bolešću, mnogi su se ljudi okrenuli Crkvi, u

očajničkoj nadi da bi mogli pronaći spas u molitvi. K tomu, tisuće je bogatih žrtava kuge

ostavilo svoja imanja Crkvi, i time joj povećali bogatstvo. Ali nisu se svi okrenuli kršćanstvu

za pomoć. Neki su skeptici vidjeli da se Crkva činila bespomoćnom pred kugom, te da su

svećenici umirali jednako često kao i svi ostali, ili čak i više, jer su dobri svećenici smatrali

svojom dužnošću liječiti žrtve. Čak ni ta žrtva nije spriječila mnoge ljude da Crkvu smatraju

potkupljivom i bezosjećajnom, te preispitaju njezine običaje i vrijednosti. To je

6

nezadovoljstvo bilo dodatni čimbenik u pokretu za svjetovnijim idealima koja je jačao u

stoljećima nakon epidemije kuge.

Jedan on najbizarnijih načina borbe protiv Crne smrti došao je iz pokreta nazvanoga

flagelanti (samobičevalci), osnovanog 1270. u Perugii. Njegovi su članovi prisegnuli da će se

bičevati tri puta na dan 33 dana, po jedan dan za svaku godinu Kristova života. U procesijama

do 1000 ljudi, crno bi odjevene osobe pjevajući stigle u grad, skinule se do pasa i dopuštale

svojemu vođi da ih bičuje. Zatim su se svi počeli bičevati, pjevajući crkvene pjesme uz

zvukove bičeva. Budući da se nisu smjeli prati, mnogi su umrli od rana. Red flagelanata je

postao društveno i politički utjecajan te se ubrzo okomio na Židove, optuživši ih da su

uzročnici izbijanja kuge, što je na mnogim mjestima bio poticaj i povod za progone.

Flagelanti

Najteže su bili pogođeni u pravilu gusto naseljeni gradovi; u seoskim područjima kuga

nije uzela toliko života. Unatoč svemu, radilo se o najvećoj i do tada nezabilježenoj zarazi

koja je prema svemu sudeći, najteže pogodila upravo radno, mlađe i poduzetnije stanovništvo.

Europa je izgubila velik broj mladih i sredovječnih ljudi, a ponovljene zaraze u drugoj

polovici 14. stoljeća dokrajčile su velik broj onih koji su bili pošteđeni u prvom valu

epidemije.

Kako je Europa i dalje pretežito bila poljoprivredni kontinent, nestašica radne snage

ostavila je mnogo neobrađene zemlje. Pripadnici radničke skupine koji su preživjeli otkrili su

da su traženi te da bi mogli zahtijevati veće nadnice od očajnih zemljoposjednika i manje

najamnine. Ako jedan zemljoposjednik nije mogao ili nije bio voljan platiti, njegov bi susjed

7

to učinio. Orač koji je radio na veleposjedu u Oxfordshireu, a koji je početkom 40-ih godina

14. stoljeća primao dva šilinga za svoj rad, početkom 50-ih je primao deset šilinga i šest

penija. Ta je promjena u ravnoteži moći ubrzala raspad feudalizma, sustava u kojem su

zemljoposjednik i onaj koji obrađuje zemlju bili povezani sponama službe i odgovornosti.

Vladari su nastojali zaustaviti plimu promjena pa tako bilježimo mnoge pobune i ustanke

seljaka, među kojima su i one u Francuskoj i Engleskoj.

3. DRUŠTVENI ODNOSI U FRANCUSKOJ I ENGLESKOJ PRIJE SELJAČKIH

USTANAKA

Raspadanje srednjovjekovnoga društva stvorilo je teške probleme vladarima svih

europskih država. Stanje je bilo posebno teško u nekim područjima Srednje i Istočne Europe,

ali i u snažnim monarhijama na Zapadu je ponekad zamalo dolazilo do kolapsa. Moć kraljeva

Engleske i Francuske u 14. stoljeća znatno je oslabila, dok je istovremeno plemstvo obnovilo

velik dio nekadašnje moći. Većina središnjih institucija iz 14. stoljeća uspjela je, ipak,

preživjeti i najteža iskušenja, te su uspjele spriječiti ili ublažiti najopasnije iskaze bezvlašća.

Sukobi različitih društvenih slojeva i grupa u francuskim i engleskim gradovima nikada nisu

dobili oblik i intenzitet kakav su imali u Italiji, a velikaši-pljačkaši predstavljali su znatno

manji problem zapadno od Rajne nego u njemačkim zemljama.

U Engleskoj i Francuskoj je naizgled nezaustavljiv proces centralizacije te stvaranja više

razine državnog i političkog jedinstva bitno usporen nakon vladavina Filipa IV. Lijepog i

Edvarda I. Od tada do kraja srednjeg vijeka engleski i francuski kraljevi često su se morali

boriti za puko preživljavanje. Osim općeeuropskih teškoća, ova su dva kraljevstva imala i

vlastitih, posebnih problema. Beskrupulozne metode, kojima su se obojica spomenutih

vladara služili, omrznuli su središnju vlast i monarhiju mnogim pojedincima i skupinama.

Politički feudalizam bio je značajno oslabljen u obje zemlje, ali su velikaši i plemstvo

općenito još uvijek imali moć i utjecaj. Držali su i dalje većinu zemljišnih posjeda, osnovicu

društvene moći srednjem vijeku, bili su još uvijek nezaobilazni u ratu i vojskama te su i

nadalje općenito prihvaćeni kao prirodni savjetnici i pomoćnici kraljeva. Nasilan odgovor

plemstva na Filipove i Edvardove mjere neki snažniji i sposobniji nasljednici možda su i

mogli spriječiti, ali na oba je prijestolja zaredao niz slabih i nesposobnih vladara, s

kratkotrajnim izuzecima. Kao vrhunac svega, dvije su zemlje 1337.-1453. vodile težak,

mučan i iscprljujući tzv. Stogodišnji rat.

8

4. KRIZA FRANCUSKE DRŽAVE

Politička kriza u Francuskoj započinje smrću Filipa Lijepog 1314. godine. U manje od

četrnaest godina umiru sva tri sina Filipa IV., a kruna prelazi u ruke njihova bratića, glave

pobočne loze Valois. Ustoličenjem Filipa IV. došlo je do sukoba s engleskim kraljem, koji je

smatrao da po majci ima pravo na francusku krunu. Kako bi naveo flandrijske gradove da

priznaju njegovu vlast, Edvard III. je zabranio izvoz engleske vune u Flandriju. Sukob oko

flandrijskih gradova gurnuo je Englesku i Francusku u dugotrajan i za obje strane iscrpljujući

Stogodišnji rat.

Osim rata, Francuskoj je velike nevolje zadavala i stravična epidemija kuge koja je s

trgovačkim karavanama svile i na talijanskim galijama preko Sredozemnog mora potkraj

1347., stigla u Marseille. U dvije godine obišla je cijelo kraljevstvo, a gotovo trećina

stanovništva tada je pomrla. Treći jahač apokalipse, glad, javila se na osobit način između

1315. i 1317., uzrokovana katastrofalnim klimatskim uvjetima. Ipak, pravi uzrok gladi leži

prije svega u teškom prilagođavanju seoske ekonomije demografskom padu stanovništva.

Stalna je inflacija novca također potresala same temelje seoskog vlastelinstva. Veliki

zemljoposjednici koji izvlače sve manje prihode sa zemlje, i oni koji ubiru poreze od sve

malobrojnijih ljudi bili su prvi pogođeni. Ali i seljaci, premda sada raspolažu s više zemlje a

obveze prema gospodaru su im manje, također trpe zbog pada cijena poljoprivrednih

proizvoda i zbog sve većih kraljevskih poreza. Crkva, kojoj su uskraćeni i prihodi i ljudi,

zaglibila je u unutrašnje sukobe. Pape premještaju svoje sjedište u Avignon (1309. – 1377.) i

dolazi do velikog crkvenog raskola (1378. – 1417.); istodobno se biraju dva pape, jedan u

Rimu, drugi u Avignonu. Koncilom u Konstanzu (1414. – 1418.) postignuto je ponovno

jedinstvo Crkve, ali papinska vlast izlazi iz tog sukoba vrlo oslabljena. Francuska crkva,

opterećena velikim problemima i spremna prihvatiti tutorstvo kralja, nije u stanju odgovoriti

na potrebe stanovništva izloženog brojnim patnjama. Takve napetosti u društvu dovode do

nemira i ustanaka.

a. USTANAK ŽAKERIJA 1358. GODINE

Nakon poraza kod Poitiersa seljaci iz bogate pokrajine Ile-de-France pobunili su se protiv

lagodnog života plemića i zloporaba koje nad njima vrše ratnici i kraljevi porezni službenici.

Njihova pobuna, trajala je samo dvanaest dana (29. svibnja – 10. lipnja 1358.), ali je ostavila

traga u svim seljačkim bunama u novom vijeku.

9

Naziv ''žakerija'' dolazi od francuskog ''Jacques''. To se ime, Jakov, upotrebljavalo u

srednjem vijeku, najčešće u obliku ''Jacques Bonhomee'' (dobričina Žak ili glupavi Žak) – kao

naziv francuskog seljaka-kmeta, s namjerom da se izrazi prezir prema njemu. U vezi s tim

nastalo je i ime ''Žakerija'' za ustanak francuskih seljaka u 14. stoljeću i s vremenom postalo

sinonim za svako buntovništvo nižih društvenih slojeva.

Ustanak žakerija prikazan u Froissartovim kronikama

Francuski je kralj Ivan II. Dobri zarobljen tijekom bitke sa Englezima kod Poitiersa

(otkup za kralja nikada nije plaćen te je on umro u zarobljeništvu 1364.), a vlast u državi

dodijeljena je generalima koji zbog međusobnih sukoba nisu mogli uspostaviti vlast. Plemstvo

je iskoristilo kaos u zemlji te si je pokušalo osigurati još više moći i bogatstva. Tako su

plemići, prisilili seljake da im plaćaju više poreze, te o svom trošku poprave ratom uništenja

imanja, bez naknade. To je dodatno produbilo jaz između ova dva društvena sloja, zato jer su

seljaci već krivili plemstvo za potkupljivost i poraze u ratu sa Englezima.

Situaciju su dodatno otežavale provale engleskih, njemačkih i španjolskih bandi na teritorij

Francuske, pred kojima su se generali našli nemoćni. Mnogi su seljaci tada počeli sumnjati u

vlast zato jer su uvidjeli da ih ne može obraniti od napadača.

Prvo je izbio ustanak pariških trgovaca koje je predvodio Etienne Marcel. Marcel je

tražio da financijski činovnici prestanu s neodgovornošću prema poreznim obveznicima i

inzistirao je na međusobnoj suradnji državnih staleža. Baš u to vrijeme, u svibnju 1358.

godine, došlo je i do pobune seljaka, žakerija, u sjevernoj Francuskoj. Pod vodstvom

Guillaumea Calea, o čijem se životu ne zna gotovo ništa, i uz pomoć pariških pobunjenika,

seljaci su pljačkali i uništavali dvorce. Povjesničari onog doba opisuju ih kao neorganiziranu

10

masu vođenu željom za nasiljem i mišlju o iskorijenjivanju aristokracije. Kada su bili upitani

zašto se bune protiv vlasti, većina je odgovorila da samo čine ono što su vidjeli da ostali rade.

Povjesničar Froissart tvrdi kako su seljaci uništili preko 150 plemićkih kuća i dvoraca, pritom

ubijajući obitelji na najstravičnije moguće načine. ''Crni, maleni i loše organizirani prostaci

ubijali su djecu, silovali žene i palili kuće'', zapisao je Froissart. Toljagama su širili strah a

početni uspjesi dodatno su ih ohrabrili. Pobuna se javila u Rouenu i Rheimu, a gradove Senlis

i Montdidier je uništila seljačka vojska. Uskoro su svi seljaci ustali na noge.

Nakon što je pušten iz zatvora, protivnik kralja Ivana II. Dobrog, Karlo Opaki,

zajedno sa plemstvom je u krvi ugušio pobune. Neki povjesničari tvrde da je seljačka vojska

tada brojila čak 20.000 ljudi. Ipak, realno je da se u konačnoj bitci kod grada Mello,

sukobilo oko 5.000 seljaka (od kojih je 400 poslao Etienne Marcel iz Pariza) i 2.500 velikaša.

U blizini grada, seljaci su formirali redove tako da su strijelce postavili prve, pješake iza njih

a kao pomoćne postrojbe na začelju držali su konjicu. Karlo Opaki znao da će njegova vojska

teško pobijediti brojčano nadmoćnije seljake te mu je trebao nekakav plan. Uvidio je važnost

Guillaumea Calea za redove protivničke vojske, te ga je pozvo na pregovore. Sastali su se kod

grada Mello, 10. lipnja 1358.godine. Vjerujući kako se na seljaka ne odnosi kodeks časti i

viteštva, plemići su zarobili Calea i mučki ga pogubili. Na taj su način seljaci ostali bez svog

vođe, što ih je dodatno demoraliziralo. Formacija seljačke vojske se na bojištu raspala u

manje grupice bez plana i strategije.

Vitezovi su, gotovo bez gubitaka, pobili seljake a nakon toga je započeo teror

plemstva u regiji Beauvais. Spaljivana su sela, uništavana polja i ubijane čitave obitelji iz

osvete.

U bitci kod grada Meauxa, gdje je velikaška konjica pobila i rastjerala seljake, a

nakon toga i uništila grad zbog potpore istima, zadan je posljednji udarac pobunjenicima.

Mjesec dana poslije (31. srpnja), u zavjeri je ubijen i vođa pariških trgovaca, te vođa

građanske reformističke stranke, Marcel. Do kraja godine, velikaši su opet uspostavili vlast i

društvene odnose kao do seljačkog ustanka.

Sve do velike revolucije, u Francuskoj više nije došlo do seljačkog ustanka. Ipak,

stoljećima je plemstvo živjelo u strahu od nove pobune žakerija.

11

Bitka kod grada Meaux 1358. godine

Pogubljenje žakerije

12

5. STANJE U ENGLESKOJ DO 1381. GODINE

Rat sa Francuskom je u početku bio prilično popularan u Engleskoj. Pučanstvo se veselilo

velikim pobjedama i bogatom plijenu. Međutim, visoki porezi ubrzo su umanjli borbeni žar

srednjih slojeva, a nakon smrti kralja Edvarda razočaranje i bijes postali su prevladavajuće

raspoloženje u javnosti. Teritorijalne stečevine su nestajale, dok su francuski pirati ozbiljno

štetili trgovini i engleske obalne gradove učinili poprištima sličnih strahota kao u mnogim

francuskim regijama. Engleski vojnici-veterani nakon povratka u domovinu često su se

pretvarali u pljačkaše sela ili plaćenike bezobzirnih feudalaca. Povrh svega, bili su tu strah i

panika od kuge koja je pred kraj Edvardove vladavine u nekoliko navrata poharala Otok. Sve

veće sudjelovanje povlaštenih slojeva u radu središnje državne uprave ništa nije pomoglo u

smanjivanju rastućeg nezadovoljstva. Velikaši, vitezovi i građani nisu bili u stanju osmisliti

nikakvu novu politiku, osim bezizglednih pokušaja očuvanja postojećeg stanja. Jedino su na

političkom planu imali jasne zamisli te su uspjeli postići zamjetne uspjehe u ograničavanju

kraljevske vlasti. Edvardu je nužno trebala što veća potpora iznutra za rat te je davao velika

obećanja, ali bi ih zato redom i kršio. Sve veći pritisak ''odozdo'' postupno ga je prisilio

promijeniti način vladanja. Sada je kraljevsko vijeće, puno velikaša, preuzelo glavnu riječ, a

Parlament je postao gotovo u potpunosti neovisan od kralja. Ovo je višim slojevima,

posebice velikašima, omogućilo znatno veći utjecaj na upravljanje državnim poslovima.

Opadanje moći kraljevskih savjetnika značilo je kraj tajne i autokratske vladavine. Parlament

je sve manje bio važan kao vrhovno sudsko, a sve više kao glavno zakonodavno tijelo zemlje.

Isto tako, kralj se sve više jedino Parlamentu obraćao u vrijeme potrebe raspisivanja poreza.

Velikaši su, osim svega, bili naklonjeni i zahtjevima nižeg plemstva i građanstva te su potonji

zauzvrat najčešće podržavali velikaške zahtjeve kralju. Stoga je kralj gotovo bez iznimke

potvrđivao odluke koje mu je slao Parlament.

Na prvi pogled Engleska je tada postigla velik napredak prema ograničenoj monarhiji i

parlamentarnoj vladavini, ali je on bio bitno ograničen dvjema krupnim slabostima. Velikaši

su, naime, uvijek bili spremni utjecati na vlast i kontrolirati, ali ne i obnašati ju. Umiješali bi

se jedino onda kada bi njihovi vlastiti interesi i ponos bili dotaknuti. Obične, svakodnevne

državne poslove državne uprave prepuštali su drage volje kralju i činovništvu. Posljedična

nesigurnost i nedostatak odgovornosti, nasilne i nagle promjene u politici, obeshrabrili su

mnoge javne službenike. I drugo, velikaši su stalno bili međusobno podijeljeni i sukobljeni,

što je povećavalo dezorijentiranost u državnom aparatu.

13

a. SELJAČKI USTANAK U ENGLESKOJ 1381.

Kraljevi loši savjetnici okrivljavani su za sve nevolje zemlje, opću korupciju i neučinkovitost

vlasti. Engleska je bila prepuna putujućih propovjednika i agitatora. Nezadovoljstvo se najjače

osjećalo u krugovima nižih gradskih slojeva i seljaštva koji su se smatrali najvećim

gubitnicima, lišenim mogućnosti napredovanja na društvenoj ljestvici te iskorištavanim od

strane bogatog građanstva i plemstva. Posebno su bili ogorčeni takozvanim Radničkim

statutima iz 1351. (Statut of labourers) koji su cijene i plaće zamrznuli na razinu prije

izbijanja Crne smrti te su niže slojeve onemogućili okoristiti se smanjenjem broja radno

osposobljenih i povećanom potražnjom radne snage. Ohrabreno tim uspjehom, plemstvo se

zatim stalo domišljati kako da uspostavi nekadašnja dominijalna prava, da seljake vrati u

kmetstvo vezano uz zemlju.

Radnički statuti (1351.godina)

Kada su kraljevski poreznici 1381. godine, u selima Kent, Brentwood i Essex pokušali

prikupiti dodatne poreze, izbila je pobuna seljaka koji su odbili dati još novca. Stanovitog

John Bamptona i dvojicu naoružanih čuvara seljaci su, predvođeni Thomas Bakerom, prognali

iz sela nakon što je ovaj pokušao uhititi gotovo sto ljudi zbog neposluha. Ubrzo je poslana

vojska na Bakerove ljude no oni su ih odbili a nakon toga su naoružani krenuli prema

Londonu. Grupe seljaka u lipnju su stigle u glavni grad a najglasnija je bila skupina

predvođena Walter ili "Wat" Tylerom iz Kenta. Tamo im se pridružio i odmetnuti svećenik

John Ball, koji je seljake nadahnuo svojim govorom o jednakosti ljudi. Istovremeno, ustanak

seljaka se počeo rasplamsavati i u ostalim pokrajinama. Seljaci su tražili ukidanje tlake i

davanje zemlje u zakup po povoljnim cijenama. Stare povelje i posjedovni spisi su spaljeni.

14

Nekompetentna vlast nije bila u stanju organizirati obranu glavnoga grada. Kraljevski

vijećnici su se u strahu od pobunjenika, zatvorili u Tower. Nekoliko dana, svjetina je vladala

gradom i osvetila se pojedincima koje su krivili za loše vladanje i teške gospodarske prilike.

Spaljivani su dokumenti; trgovci, pravnici i stranci su ubijani. U London su stigle nove grupe

seljaka, među kojima je bila i ona predvođena Jack Strawom iz Essexa. O njegovu životu se

vrlo malo zna. Neki pretpostavljaju da je bio propovjednik, a drugi ga poistovjećuju sa Wat

Tylerom.

Dana 14. lipnja su navodno započeli pregovori seljaka sa kraljem Rikardom II (1377

– 1399). Pritom su pobunjenici iznijeli niz zahtijeva, no ništa se značajnije nije dogodilo. U to

vrijeme je skupina seljaka provalila u Tower, te ubila canterburyskog biskupa, državnog

rizničara i nekolicinu nepopularnih članova kraljevskog vijeća. Međutim, kralja buntovnici

nisu dirali. Oni, naravno, nisu željeli rušenje monarhije, već ispravljanje nepravdi i zloporaba,

ukidanje loših običaja, te otpuštanje loših službenika i savjetnika.

Tower of London

Nakon provale u Tower, dogovoreni su novi pregovori, u sjeverozapadnom dijelu

Londona, Smithfieldu. Kada su se sastali, Tyler je istupio kako bi porazgovarao sa kraljem.

Svjedoci tvrde da se ponašao vrlo neugodno i bez poštovanja prema velikašima i kralju.

15

Zbunio je prisutne pozivom na piće, nakon čega je izvukao mač. Gradonačelnik Londona,

William Walworth, instinktivno je svojim mačem ranio Tylera u vrat, koji je na mjestu umro.

Seljaci su primjetili da se nešto čudno događa, te su počeli vikati i prijetiti napadom. Kako bi

smirio situaciju, kralj Rikard se približio pobunjenicima i rekao da su pregovori prošli dobro i

da će svi njihovi zahtjevi biti ispunjeni. Rekao im je i da je Tyler proglašen vitezom te da će

se s njima susresti na St John's Fieldu. Time je oštrica pobune bila trenutno otupljena.

Buntovnici su se počeli razilaziti, a odmah zatim je započela reakcija. Nekoliko tisuća

kraljevskih vojnika zarobili su i pogubili seljake, a među njima i svećenika John Balla. Jack

Straw je po uhićenju odao mnoge suborce i pobunjenike, ali ni to mu nije pomoglo zato jer je

na kraju bio i sam ubijen.

Smrt Wat Tylera

Započelo je hvatanje i ubijanje buntovnika po čitavoj zemlji, u svim grofovijama.

Nitko se više nije obazirao na povelje koje su pod pritiskom pobune izdavane tijekom njezina

trajanja. Sav bijes povlaštenih slojeva obrušio se na seljaštvo koje je, stoga, neko vrijeme

živjelo lošije nego prije pobune. Kmetstvo je tijekom narednih stotinjak godina gotovo u

potpunosti iščezlo u Engleskoj. Prvenstveni razlog bila je činjenica da je ono, zbog krupnih

gospodarskih promjena, postalo beznadni anakronizam.

Spletke radi kontrole nad kraljevskim vijećem, a zatim i vrlo zakašnjeli,

neodgovarajući odgovor na pobunu, kralja su u potpunosti uvjerili u neučinkovitost velikaške

uprave. Kada je postao punoljetan, učinio je sve kako bi umanjio političku moć plemstva te

16

poništio dotadašnje ustupke koji su slabili kraljevsku vlast. Njegovi su pokušaji privremeno

suzbijeni 1388. nasilnom pobunom velikaša, ali je Rikard strpljivo čekao ponovnu priliku da

nastavi gdje je stao. Do 1397. postupno je uspio pogubiti ili protjerati sve glavne protivnike

kraljevske vlasti, postaviti vlastite pristaše na sva ključna mjesta u državnoj upravi, te još

jednom potčiniti Parlament kruni.

Kralj Rikard II. (1377 – 1399)

6. ZAKLJUČAK

Kuga, glad, ratovi i visoki porezi otežali su život seljaka u 14. stoljeću. U želji da se

izbore za veća prava, seljaci su se okretali pobuni protiv vlasti koja nije imala sluha za njihove

probleme. Upravo su ustanci u Francuskoj i Engleskoj najpoznatiji, iako su vrlo kratko trajali,

te se o vođama pobuna gotovo ništa i ne zna. U tek nekoliko dana, žakerije su uspjeli

promijeniti stoljetni, uspavani pogled velikaša na seljake. Njihov je pokušaj revolucije ostavio

traga u svim novovijekovnim pobunama koje su slijedile. S druge pak strane, pobuna seljaka

u Engleskoj stavila je nekoliko istaknutih pojedinaca u prvi plan, a kao posljedica svega

slijedilo je slabljenje velikaša i jačanje kraljevske vlasti. Također, možemo uočiti razliku

između francuske žakerije iz 1358. godine i engleskih pobunjenika iz 1381. Francuski su se

seljaci vodili jedino porivom svoje bijede, dok su engleski pobunjenici uz siromaštvo bili

17

motivirani i osjećajem kako su žrtve crkve i društva, koji su podjednako iskvareni zbog

silnoga bogatstva. Oni nisu u svom vodstvu imali samo nadničare, kao što je bio Wat Tylor,

nego i siromašne svećenike poput John Balla, koji su propovijedima oduševili mnoštvo ljudi

nadom u društvenu jednakost.

7. POPIS LITERATURE

Ivo Goldstein i Borislav Grgin, Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku, izdavač: Novi

liber, Zagreb, 2006.

Kada, gdje, zašto i kako se dogodilo ( naslov originala: When, where, why and hot it

happened), urednik: Michael Worth Davison, izdavač: Mozaik knjiga, Zagreb, 2005.

Jean Carpenter i Francois Lebrun, Povijest Francuske, prevela: Vesna Pavković,

izdavač: Barbat, Zagreb, 1999.

Henri Pirenne, Povijest Europe – od seobe naroda do XVI. Stoljeća, preveo: Miroslav

Brandt, Marjan tisak, Split, 2005.

Internet:

http://en.wikipedia.org/wiki/Popular_revolt_in_late_medieval_Europe

http://en.wikipedia.org/wiki/Jacquerie

http://en.wikipedia.org/wiki/Battle_of_Mello

http://en.wikipedia.org/wiki/English_peasants_revolt_of_1381

http://en.wikipedia.org/wiki/Jack_Straw_(rebel_leader )

18