UNIVERZITET U TRAVNIKU

PRAVNI FAKULTET

ODSJEK/SMJER: Opće pravo

KARAKTERISTIKE UGOVORA O OSTAVI

seminarski rad iz predmeta Obligaciono pravo - posebni dio

Kandidat: Mentor:

Kiseljak, mart 2015.

SADRŽAJ

UVOD..................................................................................................................................3

1. POJAM............................................................................................................................4

2. KARAKTERISTIKE UGOVORA O OSTAVI..............................................................7

ZAKLJUČAK....................................................................................................................12

LITERATURA..................................................................................................................13

UVOD

Cilj ovog seminarskog rada je da pokaže značaj ugovora o ostavi kao izvora obligacija,

kao i sve karakteristike koje pobliže opisuju ovaj obligacioni ugovor. Na početku rada je

definiran ugovora o ostavi, njegovo pojmovno određenje, zakonsko stajalište u pogledu

ovog imenovano ugovora, te historijski prijelaz od realnog kontrakta, kakav je bio u

rimskom pravu ka karakteru konsenzualnog, kako ga danas opisuje većina zakona.

U drugom dijelu pažnja je usmjerena ka karakteristikama ovog ugovora, počevši od

konsenzualnosti, potrebi da se volje stranaka usaglase, neformalnosti, slobodi da stranke

same ugovore formu ugovora (iako je najčešće pismen), trajnosti, činjenici da se stvar

čuva uvijek na duži vremenski period, te dualizmu koji je prisutan u slučaju teretnog i

dobročinog, jednostrano i dvostrano obaveznog, te ličnog i neličnog ugovora. Na kraju je

dato pojašnjenje da se ovim ugovorom ne stiče pravo vlasništva niti pravo da se stvar

koja je predata na čuvanje koristi jer u tom slučaju radi se o ugovoru o posluzi.

2.

1. POJAM

Ugovor o ostavi je samostalni ugovor koji nastaje po svojim standardnim ugovornim

oblicima, proizvodi dejstvo i prestaje nezavisno od drugog ugovora. I staro rimsko pravo

bilo je upoznato sa institutom ostave i označavalo ga je terminom „depositium“, odakle

potiče potiče i drugi naziv za ostavu depozit. Strane u depozitu su oznace pojmovima

depozitar za ostavorpimaoca i deponent za ostavodavaoca. Ovaj institut depositium bio je

poznat i Zakoniku XII ploča za koji je predviđao penalnu tužbu (actio civilis ex causa

depositi) protiv depozitara, a radi naknade dvostrukog iznos vrijednosti stvari. Odbiti

vratiti predati predmet predstavljao je djelo utaje1. Danas je ugovor o ostavi označen kao

konsenzualan za razliku od rimskog prava gdje je bio realan kontrakt i besplatan pravni

posao. Ostava bi bila realan ugovor ukoliko bi jedan ugovarač predao drugom stvar na

čuvanje na određeno vrijeme uz obavezu na eventualno davanje nagrade, a ovaj drugi se

obavezao da će stvar čuvati i po isteku predviđenog roka je vratiti, uz eventualni prijem

nagrade. Dosljedno ovom, ugovor o ostavi ne bi bio zaključen dok se stvar ne bi predala

na čuvanje. Detaljnom analizom došli bi do zaključka da prihvatanje obaveze na čuvanje

stvari bi predstavljao predugovor za zaključenje ugovora o ostavi. Zbog svega navedeno,

danas je bitno samo da je između ugovarača postignut odnosni sporazum , jer se predaja

stvari pojavljuje kao izvršenje jedne od ugovorenih obaveza. I Zakon o obligacionim

odnosima napustio je klasičnu koncepciju ugovora o ostavi kao realnog ugovora i

prihvata ostavu kao konsenzualni ugovor. ZOO ovaj ugovor pojmovno određuje: “

Ugovorom o ostavi obavezuje se ostavoprimac da primi stvar od ostavodavca, da je čuva

i da je vrati kad je ovaj bude zatražio“2. Na prvi pogled sama definicija zakona izgleda

nekompletna jer je nejasno zašto zakonska odredba ne određuje da se ugovorom o ostavi

ostavodavac obavezuje predati ostavoprimcu „pokretnu stvar“3 na čuvanje, čuvati je i na

njegov zahtjev je vratiti. Logično rješenje zakonske nejasnoće bi bilo da ostavoprimčeva

1 Bikić Abedin, „Obligaciono pravo – Opći dio“, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2007,

str. 1412 Član 712, st. 1. ZOO-a FBIH (“Sl.novine Federacije BiH” 42/11) .3 Po Zakonu o obligacionim odnosima , predmet ostave mogu biti samo pokretne stvari.

3.

obaveza može da slijedi tek poslije predaje stvari na čuvanje, odnosno teko poslije

ostavodavčeve obaveze na predaju stvari.

Mozemo reći da ugovor o ostavi nastaje onda kad se jedan od ugovarača obaveže da će

primiti određenu stvar na čuvanje na vremenski period koji ima karakter roka uz

eventualnu naknadu, a drugi ugovarač se obaveže da ce stvar predati i platiti eventualno

nakanadu ako je tako dogovoreno. Na osnovu ovakvog ugovora, ostavoprimac stiče samo

državinu stvari, za razliku od ugovora o prodaji, poklonu i razmjeni koji su osnov za

sticanje prava vlasništva. Kada ostavodavac preda ostavoprimcu predmet ostave na

čuvanje, nije mu time prenio i pravo vlasništva na tom predmetu. Ostavoprimcu je

predmet ostave predat samo u detenciju na određeno vrijeme. On nema nikakva prava

nad predatim predmetom, osim obaveze da isti čuva i vrati kad ga na to pozove

ostavodavaoc. Također, ostavoprimac nema pravo da stvar upotrebljava, bez obzira da li

je sa naknadom ili bez naknade. Ostava će postojati samo onda kad je čuvanje predatog

predmeta osnovna obaveza onog koji ga je primio, a ne sporedna npr. kao kod zakupa.

Ako bi se desilo da se ostavoprimcu da i pravo upotrebe stvari onda se ne bi radilo o

ostavi vec o sasvim drugoj vrsti ugovora, posluzi ili zakupu zavisno od toga da li se daje

naknada ili ne. U slučaju da se zaključi ugovor o ostavi , a onda naknadno, nakon

određenog vremena dogovori da se ostavoprimac moze koristiti sa stvari, tog trenutka bi

prestao ugovor o ostavi ( u momentu novog dogovora), a zamjenio bi ga ili ugovor o

zakupu ili ugovor o posluzi. Mnogi autori ovaj slučaj nazivaju posebnom vrstom ostave,

„nepravilna ostava“ (depositium irregulare) jer ostaje cuvanje stvari kao osnovna

obaveza, a upotreba stvari se omogućava, do nje ne mora doći, pa je sporedna obaveza.

„Ugovarač koji se obavezuje da primi na čuvanje određenu stvar, za odredeno vrijeme, uz

eventualnu nagradu, naziva se ostavoprimac (depozitar), a ugovarač koji se obavezuje

stvar predati drugome na čuvanje, naziva se ostavodavac (ostavilac, deponent). Stvar koja

se predaje na čuvanje, obično se naziva predmet ostave“4.

4 Loza Bogdan, „ Obligaciono pravo II – posebni dio“, „Dom štampe" Zenica, Sarajevo, 1983, str. 179

4.

Ostavoprimac ne može bez pristanka ostavodavca ili bez nužde predati povjerenu mu

stvar drugome na čuvanje, inače odgovara i za njezinu slučajnu propast i

oštećenje.Ugovor o ostavi može valjano sklopiti u svoje ime i osoba koja nije vlasnik

stvari, i ostavoprimac je dužan vratiti joj stvar, osim ako bi doznao da je stvar ukradena.

Ako treća osoba tužbom zahtijeva stvar od ostavoprimca kao vlasnik, ostavoprimac je

dužan priopćiti sudu od koje osobe je stvar primio, a istodobno obavijestiti ostavodavca o

podignutoj tužbi.Ostavoprimac je dužan čuvati stvar kao svoju vlastitu, a ako je ostava uz

naknadu, kao dobar gospodarstvenik, odnosno dobar domaćin. Ostavoprimac je dužan

vratiti stvar čim je ostavodavac zatraži, i to sa svim plodovima i drugim koristima od

stvari. Ako je određen rok za vraćanje stvari, ostavodavac može tražiti da mu se stvar

vrati i prije isteka roka, osim kad rok nije ugovoren isključivo u interesu ostavodavca5.

Iz temeljnog ugovora o ostavi razvili su se neki specifični oblici koji su posebno uređeni,

ali još uvijek kao ugovor o ostavi, iako na neki način čine odstupanja od temeljnog

ugovora (ugostiteljska ostava, bankovni depozit, neprava ostava i sl.), ali se iz ostave

razvio i novi ugovor iz oblasti trgovačkog prava a to je ugovor o uskladištenju.

5 POSLOVNI FORUM.HR – društvo s ograničenom odgovornošću za informatiku i poslovne usluge

(Online) , „http://www.poslovniforum.hr/primjeri-ugovora/ugovori20.asp“, (Datum preuzimanja:

24.03.2015.)

5.

2. KARAKTERISTIKE UGOVORA O OSTAVI

Ugovor o ostavi je kako je ranije spomenuto bio u jednoj fazi i realan kontrakt, bar ga je

tako rimsko pravo definisalo, no danas ga zakoni o obligacionim odnosima kao i brojni

autori obilježavaju kao konsenzualan ugovor gdje je saglasnost volja stranaka ključna i

dovoljna za postojanje ovog ugovora, tj. ugovor o ostavi se smatra zaključenim kad se

dvije strane dogovore i usaglase oko bitnih elemenata samog ugovora. Po samoj definiciji

rimskog prava, konsenzualni ugovor je ugovor koji nastaje prostom saglasnošću volja, za

koju nije potrebno izgovaranje svečanih riječi, niti pisana forma, već samo činjenica da je

došlo do saglasnosti. Sve ono što slijedi poslije postizanja ovog sporazuma, odnosno

saglasnosti , pa i predaja stvari na čuvanje, smatra se izvršenjem preuzetih obaveza. Na

koji način i u kojoj formi će sporazum biti postignut, to je ostavljeno ugovaračima na

volju , pa se može reći da je ugovor o ostavi neformalan ugovor. Činjenica je da se ovaj

ugovor često zaključuje u pisanoj formi, naročito kad je jedna od strana društveno pravno

lice, odnosno kad se kao ostavoprimalac pojavljuje lice koje se profesionalno bavi

čuvanjem tuđih stvari uz naknadu.

Mnogi autori zastupaju stajalište da je ostava konsenzualna samo u slučaju kad se pojavi

kao ugovor sa naknadom, dok je ugovor o ostavi bez naknade u suštini realan ugovor

kako se nekad i tretirao. No samo obavezivanje na davanje naknade odnosno

obavezivanje na čuvanje stvari bez naknade , ne može uticati na pitanje momenta

nastanka ugovora6. Ovo može samo poslužiti kod razjašnjenja, da li je ugovor o ostavi

teretan ili dobričin ugovor. Svaki Ugovor o ostavi, sto se može vidjeti u „Prilogu 1“ i

„Prilogu 2“ počinje sa riječim da su se stranke dogovorile ili usaglasile oko sljedećeg.

Primjer 1: „Zaključen dana 01. 06. 2008 godine u Novom Sadu između ugovornih

strana:_______________ iz Rume, Ulica _____________, broj___10 (u daljem tekstu

ostavodavac) i _______________ iz Novog Sada, Ulica________________, broj___ (u

daljem tekstu ostavoprimac).

Ugovorne strane su se dogovorile o sledećem:“

6 Loza Bogdan, „ Obligaciono pravo II – posebni dio“, „Dom štampe" Zenica, Sarajevo, 1983, str. 180

6.

Druga karakteristika ugovora o ostavi da je imenovan ugovor, a odredbe o njemu se

nalaze u Zakonu o obligacionim odnosima (čl. 712 – 729).

Imenovani ugovori su ugovori koji su zakonom pojedinačno i poimenično uređeni, kao

na primjer: ugovor o prodaji, ugovor o posredovanju, ugovor o grđenju i slično. To su

ugovori koji se odnose na tradicionalne privredno pravne odnose, trgovačke poslove čije

je zakonodavno uređenje okončano. Pošto su imenovani ugovori detaljno uređeni

zakonom, ugovorenim stranama ostaje samo da bliže urede pojedina pitanja svog

ugovorenog odnosa. Kao što vidimo, i ugovor o ostavi je jasno preciziran u Zakonu o

obligacionim odnosima , te je sam zakon nalaže elemente bez koji se ugovor ne može

smatrati ugovorom o ostavi7.

Imenovani ugovori nastaju postizanjem saglasnosti o bitnim sastojcima ugovora, na

ostale odnose koje nisu uređeni primjenjuju se dopunsko-dispozitivne odredbe zakona

koje regulišu pojedini tip ugovora. Primjer ugovora koji nije imenovan je ugovor o

poklonu, koji nije regulisan Zakonom o obligacionim odnosima.

Ugovor o ostavi je interesantan iz razloga što može biti jednostrano, ali i dvostrano

obavezan. Ranije u tekstu je rečeno da Zakon o obligacionim odnosima kod definisanja

ovog ugovora ne spominje obaveze na ostavodavčevoj strani, tj. obavezu da

ostavoprimcu preda pokretnu stvar. ZOO čl. 712. stav 1. :“ Ugovorom o ostavi obavezuje

se ostavoprimac da primi stvar od ostavodavca, da je čuva i da je vrati kad je ovaj bude

zatražio“. Ugovor o ostavi je jednostrano obavezan u slučajevim kad se radi o besplatnoj

ostavi, dok se kod ostave sa naknadom radi o dvostrano obaveznom i teretnom ugovoru8.

Slično stajalište zastupa Bogdan Loza u svojoj knjizi „Obligaciono pravo II – posebni

dio“ gdje kaže da je ugovor o ostavi dvostrani pravni posao jer se smatra konsenzualnim.

Zaključenjem samog ugovora nastaju obaveze i na ostavoprimčevoj strani, ali i na

ostavodavčevoj iako ih zakon u samoj definiciji ne spominje. Ostavodavac je obavezan

predati predmet ostave, te eventualno platiti nagradu za čuvanje, dok je ostavoprimac

7 PRAVOPEDIA – internetska pravna enciklopedija (Online) , „http://www.pravopedia.rs/index.php?

title=Imenovani_ugovori“, (Datum preuzimanja: 24.03.2015.) 8 Bikić Abedin, „Obligaciono pravo – Opći dio“, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2007,

str. 142

7.

dužan čuvati stvar i na zahtjev ostavodavca vratiti je bez oštećenja u stanju u kojem mu je

povjerena.

Ukoliko bi ostava bila realan ugovor i ukoliko ostavodavac ne bi bio obavezan

ostavoprimcu dati naknadu za čuvanje radilo bi se o jednostrano obaveznom ugovoru9.

Primjer 2:

„Član 1.

Ostavodavac na dan potpisa ovog ugovora predaje ostavoprimcu do svog povratka iz

inozemstva na čuvanje: umjetničku sliku autora Matka Trebotića, skulpturu Alkar Joze

Vrdoljaka .

Član 2.

Ostavoprimac se obvezuje primljene stvari iz članka 1. ovog ugovora čuvati u svom stanu

kao dobar domaćin, na način da se do završetka čuvanja održe u istom stanju u kojem su

predane na čuvanje.“

Iz primjera se vidi da je ugovor o ostavi dvostrano obavezan ugovor.

Ugovor o ostavi je uvijek trajan ugovor, jer od momenta predaje stvari na čuvanje do

momenta vraćanja te iste stvari ostavodavcu u posjed protekne određeni vremenski

period. Sama obaveza na čuvanje stvari uslovljava protek određenog vremenskog

perioda. Već je rečeno da je najčešće u samim ugovorima jasno određen vremenski

period u kojem će stvar (predmet) biti čuvana, a ako takva klauzula ne postoji onda se

radi o čuvanju na neodređeno vrijeme.

Primjer 3: „Ostavoprimac je dužan primiti od ostavodavca dana 06. 06. 2008 godine, u

popodnevnim satima, ispred magacina ostavoprimca, navedenu količinu i vrstu šljive, i

isti dan ga smjestiti u pripremljene kontejnere, specijalizovane za čuvanje voća.

Ugovorne strane su saglasne da obaveza čuvanja ostavoprimca traje do 10. 06. 2008

godine. Ostavoprimac je dužan preduzimati potrebne mjere kako ne bi došlo do

eventualnog kvara ili propasti predmeta ugovora.“

Zbog činjenice da se radi o trajnom ugovoru, naknadno može doći do izvijesnih izmjena

u obimu prava i obaveza ugovorača, bilo njihovom saglasnošću ili njihovim ponašanjem,

bilo usljed dejstva drugih činjenica.

9 Loza Bogdan, „ Obligaciono pravo II – posebni dio“, „Dom štampe" Zenica, Sarajevo, 1983, str. 181

8.

Za razliku od ugovora o prodaji i razmjeni koji su uvijek teretni, ugovor o ostavi može

biti i teretan kao i dobročini ugovor. Teretni i dobročini pravni poslovi se označavaju i

kao poslovi sa naknadom i bez naknade.

Ako iz ugovora ne proizlazi da je ostavodavac dužan da ostavoprimcu da izvjesnu

naknadu za čuvanje predmeta ostave, a ova obaveza za ostavodavca ne proizlazi ni iz

prirode stvari, odnosno iz prirode zanimanja ostavoprimca, ni iz zakona ili nekog drugog

propisa, onda imamo tzv. dobročinu ostavu. Sobzirom da se naknada za čuvanje stvari ne

pretpostavlja, ostavoprimac će istu dobiti smao ako je tako dogovoreno odnosno stavljeno

u ugovoru. Ako nije uglavljeno u ugovoru da je obavezan ostavodavca da plati određenu

naknadu, ostavoprimac je ne može zahtjevati po isteku ugvora o ostavi. U ovom slučaju

radi se o besplatnoj ili dobročinoj ostavi.

Medutim, ako je u ugovoru navedeno da je ostavodavac dužan dati ostavoprimcu

naknadu za čuvanje predmeta ostave, ili to proizlazi iz prirode stvari, ili iz prirode

zanimanja ostavoprimca, ili je tako po zakonu ili nekom drugom propisu, onda imamo

tzv. teretnu ostavu. U današnjem pravnom prometu, najčešći ugovori o ostavi su u vidu

skladištenja robe pa su po sebi teretni.

Primjer 4:

„Član 7.

Ostavodavac se obvezuje platiti ostavoprimcu naknadu u iznosu _______ KM (slovima :

________ konvertibilnih maraka ).“

Usko vezani sa karakterom teretnog i dobročinog ugovora jesu i ličan odnosno neličan

ugovor. Ugovor o ostavi se javlja u oba slučaja. Dobročini poslovi se po pravilu

zaključuju s obzirom na lična svojstva najmanje jedne ugovorne strane, kod njih nema

odgovornosti za materijalne i pravne nedostatke, jer nema uzajamnosti davanja.

Kod teretni poslova se ne voditi računa o ličnim osobinama ugovarača, oni

podrazumjevaju odgovornost stranaka za materijalne i pravne nedostatke.

Već je rečeno da se kod ugovora o ostavi ne mjenja vlasnik kao što je to slučaju kod

razmjene i kupoprodaje. Vlasnik ostaje isi iako je stvar sad u posjedu ostavoprimaoca.

9.

Ostavoprimaoc je lišen mogućnosti da se koristi sa stvari koja mu je predata jer ako je u

ugovoru dogovoreno pravo upotrebe ili je naknadno dogovoreno, dolazi do prestanka

ugovora o ostavi i nastaje novi ugovor, ugovor o zajmu ili o posudbi.

Kad ostavoprimac bez pristanka ostavodavca i bez nužde suprotno ugovoru rabi stvar,

mijenja mjesto ili način njezina čuvanja, ili kad stvar preda na čuvanje drugoj osobi, ne

odgovarati za slučajnu propast ili oštećenje stvari do kojih bi došlo i da je postupao u

skladu s ugovorom o ostavi. No, ugovor o ostavi obično sadrži klauzulu koja zabranjuje

ostavoprimaocu da stvar preda drugom ili da je koristi u vlastitu svrhu jer u tom slučaju

će odgovarati za njenu propast ili oštećenje osim ako bi do oštećenja došlo i da se sa

njom nije koristio ili je predao drugom licu.

Možemo na kraju reći da je ugovor o ostavi samostalan ugovor jer nije ovisan niti

uslovljen nekim drugim ugovorom, te može sam stojati i proizvoditi sve pravne učinke i

ostvariti kauzu koju su stranke željele. Za njega nije potreban predugovor niti uz njega

ide drugi ugovor. Rečeno je da u slučaju da stranke naknadno dogovore da se

ostavoprimac može koristiti sa stvari, ugovor o ostavi prestaje. Nije došlo do dodavanja

ugovoru o ostavi novog ugovora, već je prvi prestao, a nastao jedan sasvim novi ,

drugačiji ugovor.

Ugovor o ostavi je jednostavan ugovor, jer ne sadrži element drugih ugovora te

kauzalan jer se jasno iz samog ugovora vidi šta stranke žele postići. Dodavanjem novih

elementa, elemenata drugih ugovora ima za posljedicu prestanak ugovora o ostavi.

Ostavoprimac želi da za čuvanje dobije određenu naknadu (privatna skladišta koja čuvaju

robu odnosno stvari drugih lica), a ostavodavac želi da mu stvar bude sačuvana i na

njegov zahtjev vraćena u onom stanju u kojem je predata.

10.

ZAKLJUČAK

Ugovori o depozitu, pologu, ostavi i sl.su tradicionalni način regulisanja međusobno

pravnih odnosa i radnji između ugovorenih stranaka. Da ostavodavac ne bi ispaštao u

slučajevima kad povjeri određenu stvar drugoj osobi, da ostavoprimac se na povjerenoj

stvari ne bi odnosi kao vlasnik , ugovor o ostavi je jasno regulisao prava i obaveze. Ovaj

ugovor je rješio pravnu prazninu koja bi nastala, kao i pravni haos u slučajevima kada je

vlasnik stvari nepoznat te bi u vremenu sudskog proces stvar mogla propasti ili se dalje

otuđiti.

Kod ugovora o ostavi postoji velika sigurnost da će obje stranke ostvariti kauzu, odnosno

cilj zbog kojih je isti zaključen te da će se obje stranke ponašati u skladu sa pravima i

obavezama koje su im dodijeljen.Ugovor o ostavi pruža mogućnost vlasniku da stvar

sačuva u uslovim koje on trenutno nema, te da je sačuva od eventualnog oštećenja i

propasti kojima bi bila izložena da se nalazi u njegovom posjedu. Kao obligacioni

ugovor, ugovor o ostavi je trajno regulisan u Zakonu o obligacionim odnosima, te kao

imenovan ugovor pruža strankama sve pravne lijekove u slučajevima kada se jedna od

stranaka ponaša nesavjesno.

11.

LITERATURA

Bikić Abedin, „Obligaciono pravo – Opći dio“, Pravni fakultet Univerziteta u

Sarajevu, Sarajevo, 2007

Bikić Abedin, „Modul 6 –Građanska oblast“, VSTV Bosne i Hercegovine,

Sarajevo, 2006

Loza Bogdan, „ Obligaciono pravo II – posebni dio“, „Dom štampe" Zenica,

Sarajevo, 1983

PRAVOPEDIA – internetska pravna enciklopedija (Online) ,

„http://www.pravopedia.rs/index.php?title=Imenovani_ugovori“

POSLOVNI FORUM.HR – društvo s ograničenom odgovornošću za informatiku

i poslovne usluge (Online) ,

„http://www.poslovniforum.hr/primjeri-ugovora/ugovori20.asp“,

Zakon o obligacionim odnosima FBIH (“Sl.novine Federacije BiH” 42/11).

12.