CIP Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica Zagreb UDK 821.1112 163.42 SHAKESPEARE, William Komedije William Shakespeare; preveli s engleskog Milan Bogdanović i Antun Šoljan. Zagreb : Globus media, 2004. Biblioteka Jutarnjeg lista Najveća djela; 14 Sadržaj s nasi, str.: Ukroćena goropadnica The taming of the shrew; Mnogo vike ni za što Much ado about nothing; Na Tri kralja ili Kako hoćete Twelfth night or What you will; Sve je dobro što se dobro svrši All“s well that ends well. ISBN953716070X 441207023

Kazalo Ukroćena goropadnica..................2 Mnogo vike ni za što......................236 Na Tri kralja ili Kako hoćete........246 Sve je dobro što se dobro svrši.....364.

UKROĆENA GOROPADNICA

Preveo Milan Bogdanović

LikLikLikLikovi:ovi:ovi:ovi: a U PROLOGU: LORD KRSTA LI SAC, kotlokrp PAŽ PRVI GLUMAC DRUGI GLUMAC PRVI LOVAC DRUGI LOVAC PRVI SLUGA DRUGI SLUGA TREĆI SLUGA ČETVRTI SLUGA KRČMARICA PLEMIĆI, LOVCI, SLUGE b U KOMEDIJI: BAPTISTA, plemić u Padovi VINCENZIO, trgovac iz Pise PETRUCCIO, plemić iz Verone LUCENZIO, Vincenzijev sin GREMIO, Biankin prosac HORTENSIO, Biankin prosac TRAN IO, Lucenzijev sluga BIONDELLO, Lucenzijev sluga GRUMIO, Petrucciov sluga CURTIS, Petrucciov sluga NATANIEL, Petrucciov sluga FILIP, Petrucciov sluga JOSIP, Petrucciov sluga NIKOLA, Petrucciov sluga PETAR, Petrucciov sluga ŠKOLNIK KROJAČ TORBIČAR2 BAPTISTIN SLUGA KATARINA, Baptistina kćer BIANCA, Baptistina kćer UDOVICA SLUGE, STRAŽAR. Dogaña se koje u Padovi, a koje u Petrucciovoj kući na selu 1. U originalu Christopher Sly. Sly znači lukavac.

2. Torbičar je "kućarac" Hausierer.Prolog Prvi prizor Pred nekom pivarom u pustari Uñu krčmarica i Lisac LISAC: Zapaprit ću ja vama, vjere mi. KRČMARICA: Hoćete li u klade1, ništarijo? LISAC: Vi ste bezobraznik! Lisci nisu ništarije. Zagledajte u kroniku mi smo ovamo došli s Rikardom usvojiteljem2. Zato paucas pa labris3, neka teče voda, kud je tekla išl KRČMARICA: Dakle, vi nećete da platite čaše, što ste ih razbili?

LISAC: Neću ni pare! Hajde, Jerko poñi u svoj hladni krevet, pa se zgrij. KRČMARICA: Znam ja, što mi je raditi. Treba da idem po desetara. Ode 1. Klade, sramotna kazna u starije doba vidi i Kralj Lear, II, 2. 2. Naziv "Osvojitelj" pripada samo engleskom kraju Vilimu I. 1066.1087. Rikarda "usvojitelja" nema. 3. To je pokvareno od "pocas palabras", što u španjolskom jeziku znači: malo riječi. I Edgar u Kralju Learu III, 4 veli: "Poñi u hladni krevet pa se zagrij". Te su riječi možda iz neke stare pjesme. U originalu thirdborough, što znači pandur. Third znači treći. Zato odgovara Lisac podrugljivo: Third trećega, or fourth četvrtoga, or fifth petoga borough... Desetar je glava desetorice ljudi desetnik, kaplar.LISAC: Po desetara, jedanaestara ili dvanaestara, ja ću mu odgovoriti po zakonu. Ne popuštam ni mrve. Neka doñe, ali u miru i ljubavi: Legne na zemlju i zaspi Rogovi zatrube. Doñe Lord iz lova s lovcima i slugama LORD: Nareñujem ti, lovce, pazi dobro

Na pse. Veseljka1 s lanca ne puštaj, Jer ubogo se pseto zapjenilo A Sarka1 svezi s ovim glasnim kerom. A jesi 1“, momče, Bijelka1 vidio, Gdje junački se držao na uglu Živice, a na posve hladnu tragu? Za dvaest funti ne bih toga psa Izgubit htio. PRVI LOVAC: PaiKudroje Baš tako dobar, gospodaru. Čim bi Izgubio svoj slijed, već zaštekto je I dvaput danas najskrovitiji je Iznašao trag. Za boljeg psa da držim. LORD: Ti ludo! Da je Jeko tako hitar Od dvanaest takvih bio bi mi draži. Nahrani ih i sve ih dobro čuvaj, Jer sutra mislim opet loviti. PRVI LOVAC: Da, gospodaru.

LORD: Što je to? Je 1“ mrtvac II pijanica? Gledaj, diše li? DRUGI LOVAC: Da, gospodaru, diše. Al da nije Od piva vruć, ta postelja bi bila Za tvrdi san mu nešto prehladna. 1. Ova i druga imena pasa, pa imena mjesta i ljudi, što se spominju u Prologu, prevedena su tako da, koliko je moguće, što više odgovaraju originalu.LORD: Zivinče gadno! Leži kao svinja. 0 mrska smrti, kako li je ružna

1 gnusna tvoja slika. Gospodo, Poigrati se hoću s tim pijancem. Sto mislite da položimo njega U krevet, pokrit platnom mekanim, I prstenjem mu stavimo na prste I večeru mu slasnu spremimo Uz postelju, a odabrane sluge Da budu uza nj, kad se probudi. Zar ne bi onda prosjak taj sam sebe Zaboravio? PRVI LOVAC: Mislim, gospodaru, Da bi, zacijelo. DRUGI LOVAC: Bilo bi mu čudno, Kad probudi se. LORD: To bi njemu bilo Ko blažen san, ko pusto priviñenje. Pa dignite ga i valjano šalu Udesite. U najljepšu mi sobu Odnesite ga oprezno po sobi Sve raskošne mi slike povješajte, Operite mu glavu ružičnom I toplom vodom drvo mirisno Zapalite, da sva mu odaja Zamiriše naručite mi glazbu, Da slañano, božanski mu zazveči, Kad probudi se. Ako prozbori, Budite spremni pa ga zapitajte S poniznošću i smjernim poštovanjem: "Sto želi nam naložit vaša milost?" I nek mu jedan pruži srebrn sud, Sav cvijećem posut, s vodom ružičnom, A drugi vrč mu preda, treći ručnik

I pitajte ga: "Hoće 1“ vaša milostOhladiti ruke?" Jedan budi spreman S odijelom sjajnim, pa nek pita njega U kakvo da ga ruho odjene, A drugi nek mu govore o psima I konjima i da se gospa mu Žalosti stoga, što je bolestan. Da lud je bio, uvjerite njega, A kada reče tko je, kažite mu, Da sanja, jer je ugledan gospodin. To, braćo draga, kako valja, sve Uradite i bit će zabava nadasve sjajna, samo valja mudro Udesiti je. PRVI LOVAC: Jamčim, gospodaru, Da tako ćemo glumit uloge I tako ćemo istinski bit revni, Te on će držat, da je uprav ono, Sto reknemo. LORD: Pa dignite ga dakle I oprezno ponesite u krevet, A kad se prene, svaki na svoj posao. Lisca odnesu. Trublja zatrubi Ej, momče, idi, gledaj, kakva trublja To trubi?

Prvi sluga ode Možda ugledan gospodin, Sto putuje pa želi počinuti. Prvi sluga se vrati Ej, tko je?PRVI SLUGA: Ako vašoj milosti je pravo, To glumci su, što službu nuñaju. Gospodstvu vašem. LORD: Neka doñu amo! Uñu glumci Ej, zdravko, braćo! GLUMCI: Vašoj milosti Naš smjerni poklon. LORD: Mislite li ovdje Večeras ostat? DRUGI GLUMAC: Ako našu službu Gospodstvo vaše prihvaća. LORD: Svim srcem. Ovog se momka sjećam, kad je jednom Najstarijeg sina glumio. Seljakova. To bješe, kad ste vi Onako lijepo djevu prosili. Ne spominjem se vašeg imena, Al ulogu ste svoju zaista Valjano shvatili i prirodno Odglumili. PRVI GLUMAC: To bješe Soto, držim, Sto misli vaša milost. LORD: Zaista. Baš izvrstan si bio u tome. U dobri čas mi doñoste napose Jer spreman neku šalu sat, u kojoj Vještina vaša mnogo može vrijedit. Gospodin tu je neki, koji ćeVečeras vašu igru gledati Al bojim se, da nećete se moći Nadvladat, videć vladanje mu čudno Jer nikada nije milost njegova Još glumu vidjela i da ćete se Nasmijati i time ga uvrijediti, Jer znajte, ako tek nasmiješite se, Razljutit će se on. PRVI GLUMAC: O, ne bojte se, Nadvladati se znamo, gospodaru, Pa da je čudak najveći na svijetu. LORD: U izbu ih odvedite i sve Ugostite mi prijazno te ništa Ne štedite, što moja kuća pruža. Ode prvi sluga i glumci Drugom slugi Vi poñite mom pažu Bartolu Pa nek se sav u ženske haljine Preodjene. U sobu ga pijancu Odvedite i zovite ga gospom, I činite mu poštu. Ako hoće Da steče moju ljubav recite mu. Nek vlada se i kreće pristojno, Onako, kako vidio je gospe Gdje ugledne se vladaju spram svojih Muževa. Tako blag i tih nek bude I ponizan i smjerno nek se klanja I neka pita: "Sto zapovijeda Gospodstvo vaše, pa da vaša gospa I pokorna vam žena uzmogne Pokazat svoju odanost i ljubav." A onda ga nek nježno zagrli I zamamno ga cjeliva i suze Nek prolijeva s goleme radosti,Jer plemeniti muž joj ozdravio, Sto sam je sebe sedam ljeta držo Za jadna tek i gladna prosjaka. Pa ako ne zna momčić taj ko žena Da roni kišu suza hinjenih, Poslužit će mu za tu svrhu luk, Sto potajno u rupcu će sakriven I preko volje vodu na oči Da natjera. Izvršit gledaj sve to, Sto brže možeš, onda ću ti dati Još uputa. Drugi sluga ode Znam, da će dječak taj Prisvojit dobro glas, milinu, hod I kretnje ženske. Čeznem, da ga čujem, Gdje pijanica mužem će nazivat I kao će se moji ljudi jedva Od smijeha uzdržavat, čineć poštu Prostaku tome. Svjetovati ih idem A možda će i moja nazočnost Zauzdati im preobijesnu radost, Sto inače bi premašila mjeru. Odu

Drugi prizor Spavaća soba u Lordovoj kući. Lisac, preodjeven u sjajnu noćnu haljinu; sluge, od kojih jedni drže odijelo, drugi zdjelu i vrč i ostalo, što treba Ude Lord, odjeven kao sluga

LISAC: Pehar žitkog piva, ako Boga znate!PRVI SLUGA: Zar ne bi možda čašu sekta vaše Gospodstvo?

DRUGI SLUGA: Neće 1“ vaša milost kušat Konzervirano voće? TREĆI SLUGA: Kakvo će Odijelo danas vaša milost uzet? LISAC: Ja sam Krsta Lisac ne zovite me ni milošću ni gospodstvom. Sekta nisam pio, otkako me je mati rodila, a ako mi hoćete dati konzerva, dajte mi konzerve od govedine. Ne pitajte me, kakvo odijelo hoću da nosim, jer u mene nema više zobuna nego leña ni više čarapa nego nogu ni više cipela nego stopala dapače kadikad nemam ni toliko cipela koliko stopala ili su mi cipele takve, da mi nožni prsti kroz naplate izviruju. LORD: O, Bog nek vašu milost oprosti Te puste tlapnje! Tako moćan čovjek I takva roda, tako bogat, slavljen, Od tako gadnog ñavola da strada! LISAC: Što, zar mi hoćete uzeti pamet? Zar ja nisam Krsta Lisac, sin starog Lisca s pustare Motovila rodom torbičar, odgojem gargačar1, koji se poslije provrgao u medovoñu, a sad sam po zanatu kotlokrp? Pitajte Maru Sikiricu, debelu krčmaricu u Vinskoj Bari, da li me poznaje. Ako ona reče, da me nema na rovašu za pivo sa četrnaest groša, rovašite me kao najvećeg lazova u kršćanskom svijetu. Sto? Valja nisam šenuo? Ovo je... PRVI SLUGA: O, od tog vaša gospa tuguje! DRUGI SLUGA: O, od toga vam sluge klonuše! LORD: I zato rod vaš kuće vam se kloni, 1. Gargačar je čovjek koji gradi gargače, tj. sprave za garganje ogrebanje, Krempeln vune.Ko da ga vaša čudna mahnitost Odavle goni. Dični gospodaru, Spomeni svog se roda iz progonstva Dozo vi natrag stare misli svoje I prognaj ružne, proste snove te! O, gledaj, kako sve ti sluge služe I svaki čeka mig tvoj u svom poslu. Želiš li glazbu? Čuj! Apolon1 svira Glazba I dvadeset slavuja pjevaju U kavezu. II hoćeš spavati? U postelju da tebe legnemo, Sto mekša je no krevet razbludni, Urešen baš za Semiramidu2 II šetat hoćeš? Zemlju ćemo cvijećem Da pospemo. II hoćeš jahati? Uresit ćemo konje, hamove im Ukrasit pucetima od zlata I bisera. II puštati sokole? Sokoli tvoji više će poludjet No ševa u zoru. II možda hoćeš Da loviš? Lavež tvojih pasa će Zaječat do neba i gromku jeku Izazvati iz šuplje zemlje. PRVI SLUGA: Reci, Da hoćeš hajkat tvoji psi su žustri Ko jeleni i brži su od srne. DRUGI SLUGA: II voliš slike? Smjesta ćemo donijet Adonisa3, što slikan je kraj hitrog 1 Apolon je u grčkoj mitologiji bio pored ostaloga i bog glazbe. 2. Semiramida Semiramis je legendarna asirska kraljica, poznata po svojoj velikoj raskoši. S.Adonis, u grčkoj mitologiji mladić divne ljepote.Potočića, i Veneru, skrivenu U šašu, koji kao da se miče I s njenim dahom sigra, ko što šaš se Lelija i poigrava s vjetrom. LORD: Ionu1 ćemo djevicom ti još Pokazat, gdje iznenañena bješe I prevarena. Tako živa je Ta slika, ko što zaista se zbilo. TREĆI SLUGA: II Dafnu2, gdjeno meñu trnjem luta I noge grebe, te bi prisegao, Da krv joj teče. Gledajući to Apolon plače tako su majstorski I krv i suze naslikane. LORD: Ti si Gospodin pravi. Imaš gospu, što je Još krasnija od sviju lijepih žena U oskudnome ovom vremenu. PRVI SLUGA: I dok joj suze, što ih za te proli, Ko zlobne rijeke nježne obraze Ne zališe, najdivnije je bila Stvorenje na tom svijetu al joj Ni sada nema ravne. LISAC: Ja gospodin? I ja da imam takvu gospoñu? II snivam il sam dosad snivao? Ne, ne spavam, jer vidim, čujem, zborim I vonjam slatke mirise i ćutim, 1. Iona lo, u grčkoj mitologiji lijepa djevojka, koju je božica Hera zbog ljubavnih veza sa Zeusom pretvorila u kravu. Zato su slikari Ionu često slikari s rogovima na glavi. Znamenita je Correggiova 1494.1534. slika "Jupiter i Iona", koja se nalazi u muzeju u Berlinu. 2. Dafna Daphne, kći božice Zemlje Ge. Nju je salijetao svojom ljubavlju bog Apolon, a mati ju je nato pretvorila u

lovoriku.

Što mekano je. Jest, života mi. Gospodin ja sam zaista, a nisam Kotlokrp niti Krsta Lisac. Dobro. Dovedite nam gospu na oči I pehar amo najžiñega piva!

DRUGI SLUGA: A neće 1“ vaša uzvišenost ruke Da umije? Sluge mu pruže vrč, zdjelu i ručnik O, kako nam je drago, Što razum vam je ozdravio! Samo Da jednom još razaberete, što ste! Jer petnaest punih spavali ste ljeta, A kad ste bdjeli, spavali ste bdeći. LISAC: Što? Punih petnaest ljeta? Vjere mi, dobrano sam zadrijemao. Zar nisam Govorio baš ništa sve to vrijeme? PRVI SLUGA: O, da, al vrlo glupe riječi. Premda U lijepoj sobi ovdje ležite, Govorili ste, gospodaru, da vas Na vrata bacaju i grdili ste Krčmaricu i rekli, da ćete je Potegnut na sud, što je kamene Donosila vam vrče namjesto Obaždarenih litri. Katkad ste Dozivali i Julku Sikiricu. LISAC: Krčmaričina to je djevojka. TREĆI SLUGA: Ma, gospodaru, vi ne poznajete Ni krčme niti takve djevojke Ni onih ljudi, što ih spominjaste Ko Stipu Lisca i Čohaša Peru Iz Mekinjara, starog MartinaLISAC: SVI: LISAC: PAŽ: LISAC: PAŽ: LISAC: PAŽ: LISAC: LORD: LISAC: LORD: Busenicu i Matu Crnpuru I dvadesetak takvih još imena I ljudi, kojih nikad nije bilo I nikada ih nitko ne vidje. E hvala Bogu, što sam ozdravio! O amen! Hvala nećeš požaliti. Uñe paz kao gospoña, sa slugama Kako je mome dičnom gospodaru? Bora mi, dobro jela ima dosta. A gdje je moja žena? Ovdje, dični! Moj gospodaru. Sto želite od nje? Vi ste mi žena, pa me nećete Nazivat mužem? Gospodarom neka Nazivaju me sluge vaš sam muž. 0 gospodaru moj i mužu, mužu

1 gospodaru, smjerna sam vam žena. Znam dobro. Kako da je zovem? Gospo.

Da 1“ gospo Lizo ili gospo Ivka? Ne, samo gospo, tako gospoñe Gospoda zovu. LISAC: Gospo ženo, vele,Da snivao sam, da sam spavao Do petnaest ljeta ili više. PAŽ: Da, A meni bješe kao trideset, Jer sve to vrijeme bijah rastavljena od vaše postelje. LISAC: O, to je mnogo! Ej, nasamo nas ostavite, sluge. Sad skinite se, pa da poñemo U postelju. PAŽ: O triput plemeniti Moj gospodaru, prostite mi, molim Još dvijetri noći ili bar dok sunce Ne zapane, jer vaši liječnici Naložili su izrijekom, da moram Jer inače bi mogli iznova Da panete u bolest preñašnju. Ta isprika, ja mislim, tvrdo stoji. LISAC: Da, tako tvrdo stoji, da bi mi teško bilo dugo čekati. Ali nemam volje, da opet pane na me ovko tvrd san, pa ću čekati i protiv svoga mesa i krvi. Četvrti sluga uñe ČETVRTI SLUGA: Tu su i glumci Vaše milosti, Sto dočuše za vaše ozdravljenje, Te doñoše da glume komediju. I liječnicima vašim to se sviña, Jer vidjeli su, da se vaša krv od golemoga jada stinula A sjeta vam je dojka mahnitosti Te pomisliše, bit će vrlo dobro, Da neku glumu slušate i dušu Za radost i veselje ugodite,Što tisuć jada razgoni i život Produžuje. LISAC: Bora mi, hoću neka igraju. Nije li to neka komedija, neka božićna lakrdija ili neka pelivanska igra? PAŽ: Ne, gospodaru, duhovitija je To stvar. LISAC: Zar u njoj dusi dolaze?

PAŽ: Ne, to je kao neka historija. LISAC: Pa dobro, da je vidimo, Ej, amo, Kraj mene, gospo ženo, sjedite. Nek teče voda, kuda je i tekla, Jer mladi nikad biti nećemo.

SjednuPrvi čin Prvi prizor Padova, trg. Uñu Lucenzio i Tranio LUCENZIO: Od žive želje, Tranio, da vidim Padovu krasnu, gojilju vještina, U plodnu stigoh sad Lombardiju, U divnu bašću velje Italije Te s dopuštenjem ljubljenoga oca I s blagoslovom i u tvojoj pratnji, Moj vjerni slugo, svojski okušan U svemu ovdje ćemo boraviti I sretno poći putem nauke I umnog znanja1 Pisa, što je s vrlih Na glasu ljudi, dala mi je život A prije toga oca, trgovca, Sto s.cijelim svijetom mnogo trguje, Vincenzija, od roda Bentivogli Lucenzio, sin mu, kojeg odgoji Firenza, mora ispuniti nade I blago svoje vrlim djelima Ukrasit. Zato ja ću, Tranio, Za vrijeme svojih nauka se predat Vrlinama i onoj mudrosti, Sto govori o sreći, koja se Vrlinom tek polučuje. Al reci, 1. Padova ima jedno od najstarijih sveučilišta, osnovano god. 1222. Sveučilišna zgrada, koja još i danas stoji, podignuta je u prvoj polovici 16. stoljeća.Što misliš ti jer pošo sam iz Pise I došao u Padovu ko onaj, Što plitku baru ostavlja, jer hoće U duboku da vodu uroni Te gleda žed zagasit pijući Bez oduška. TRANIO: Mi perdonate1, mili Moj gospodaru ja vam osjećam U svemu kao i vi. Radujem se, Što tako vam je tvrda namjera, Da slabost slatke filozofije Tu sišete tek, dobri gospodaru, Dok mi se toj vrlini divimo I uputama moralnim, ja molim, Da ne budemo stoici ni stoj ci2 Ni oštrom zaptu Aristotelovu3 Toliko odani, da zaziremo Od Ovidija ko od neke kuge. Okanite se logike u društvu Sa znancima, u običnom govoru Retorikom se služite i glazbom I poezijom bavite se, to će Rezvedrit vas. Na matematiku pak I metafiziku se dajte onda, Kad bude vam se račilo. Jer ondje, Gdje nema volje, nema koristi II ukratko: tek ono učite, Gospodine, što najvolite. 1. To je talijanski, a znači: oprostite mi! 2. U originalu: Let“s be no stoics nor no stocks. Stock je klada ili stup dakle stvar bez osjećaja. Stojak je motka za koju je privezan cijep za mlaćenje žita Dreschfegel. 3. Aristotel, najznamenitiji grčki filozof 384.322. pr. Kr.. Rimski pjesnik Publije Ovidije Nazon 43. pr. Kr. 17. p. Kr.. Ovdje se jamačno misli na njegova pjesnička djela o ljubavi: "Amores" ljubavne elegije: "Ars amatoria" ljubavna vještina i "Remedia amoris" ljubavni lijekovi itd.LUCENZIO: Hvala, Moj Tranio, ti dobro svjetuješ Al da je tu Biondello, mogli bismo Prirediti se zajedno i uzet Stan, prikladan za primanje drugova, Sto vrijeme će ih meni pribaviti U Padovi Al kakvi to su ljudi? TRANIO: To povorka je neka, gospodaru, Sto tu u gradu pozdravit nas hoće. Uñu Baptista, Katarina, Bianca, Gremio i Hortensio, Lucenzio i Tranio stanu podalje BAPTISTA: Ne gnjavite me više, gospodo, Ta znate, što sam stalno namislio To jest, da neću udat mlade kćeri, Za stariju dok muža ne nañem, Pa ako koji ljubi Katarinu Jer znam vas dobro i jer ste mi dragi Nek slobodno je prosi, kadgod hoće. GERMIO: Prosjačit volim nego prosit nju. Ej, ej, Hortensio, hoćete se zenit? KATARINA Baptisti: Zar mislite me, oče, molim vas, Na podsmijeh stavit ovim blunama? HORTENSIO: Mi blune! Djevo, što to mislite? Ej, nema za vas muža, dok vam se ne ublaži i ne umekša ćud. KATARINA: O, ne bojte se vi, gospodine, Jer bome niste još ni na po puta Do njena srca, ali da i jeste, To ne sumnjajte, pobrinula bi se, Da očešlja vam glavu tronogom, Da naliči vam obraze i s vamaKo s ludom postupa. HORTENSIO: O Gospode, Zaštiti me od takvih ñavola! GREMIO: I mene, Gospode! TRANIO tiho Lucenziju: Pst, gospodaru, Tu ko da neka zabava se sprema. Ta ženska il je luda ili čudno Goropadna. LUCENZIO tiho Traniju: U šutnji one druge Ja vidim čednost, blagost djevičansku Mir, Tranio! TRANIO tiho Lucenziju: Da, pravo velite Mir, gospodaru, pa se nagledajte.

BAPTISTA: Da odmah svršim, gospodo, što rekoh. Uñite, Bianca nemoj, draga Bianca, Žalostit se, jer neću, kćerce moja, Zbog toga tebe manje ljubiti. KATARINA: Djetence slatko! Najbolje će biti Da stavi prstić na oko1 Tek da je znat joj, zašto to. BIANCA: Budite, sestro, zadovoljni u mom Nezadovoljstvu. Oče, vašoj volji Pokoravam se. Moje knjige će I glazba biti društvo. Citat ću I vježbati se sama. 1. Kao dijete, kad plače.LUCENZIO tiho Traniju: Tranio, Čuj! Ko da slušaš, gdje Minerva1 zbori. HORTENSIO: Sinjor Baptista, čudno postupate. Žalostim se, što naša ljubav Bianki Bol uzrokuje. GREMIO: Što, sinjor Baptista Zar nju ćete zatvoriti u kavez Zbog ovog ñavla paklenog i njoj Za njegov jezik kaznu nametnuti? BAPTISTA: Umirite se, gospodo, jer ja Odlučih. Uñi, Bianca. Bianca ode Kako znam, Da najviše se glazba mili njoj I sviranje i poezija, to ću U svome domu učitelje držat, Da mlañahnu je obučavaju. Pa ako vi, sinjor Hortensio, II vi, moj Gremio, nekog takva znate, Uputite ga amo. Tko je učen, Spram njega bit ću vrlo prijazan, A prema svojoj djeci podašan U dobru odgoju. A sada zbogom... Vi, Katarina, možete još ostat, Jer Bianki imam kazati koješta. Ode ■ Božica Minerva, zaštitnica svih umjetnosti i vještina.KATARINA: E, i ja, mislim, mogu ići, je li? Zar meni će se odreñivat vrijeme? Baš ko da ne znam sama, što da radim. Odu GREMIO: Idite vi do ñavola i do njegove matere! U vas su tako krasna svojstva, da vas nitko neće ovdje zaustavljati. Naša ljubav nije tako velika, Hortensio, da ne bismo mogli zajedno u nokte puhati i do kraja postiti. Naš je kolač s obje strane prijesan. Zbogom ali ja ljubim svoju milu Bianku, pa ako se gdjegod namjerim na zgodna čovjeka, koji će je obučavati u onome, što ona voli, poslat ću ga njezinu ocu. HORTENSIO: To ću i ja, sinjor Gremio ali još jednu riječ, molim vas. Naša je rasprava doduše takva, te se dosad nismo mogli složiti, ali sad sam se, znajte, nečemu domislio, što se tiče nas dvojice. Da uzmognemo opet dolaziti našoj lijepoj djevi i da budemo sretni suparnici u Biankinoj ljubavi treba da osobito nastojimo oko jedne stvari i da je izvršimo. GREMIO: Sto je to, molim vas? HORTENSIO: Pa, gospodine, da nañemo muža njenoj sestri. GREMIO: Muža? ðavla! HORTENSIO: Ja velim, muža. GREMIO: A ja velim, ñavla. Njezin je otac doduše vrlo bogat, ali zar ti misliš, Hortensio, da je itko tako lud, te bi se htio oženiti paklom. HORTENSIO: Koješta! Dakako u vas, Gremio, i u mene nema dosta strpljivosti, da podnesemo njezinu kriku i viku, ali vam ima, čovječe, na svijetu takvih dobričina, koji će je uzeti sa svim njezinim manama, ako ima dosta

novaca. Samo da nam se je namjeriti na takva čovjeka.1. U starije su doba na trgovima obično stajali veliki križevi. 2. Prsten je bio jedna od nagrada dobitnicima u trčanju ili hrvanju. 3. Didona Dido, isprva isto što i fenička božica Astarta, sagradila je prema staroj priči grad Kartagu u Africi i bila tamo kraljica. Ana je bila njena Pouzdanica. GERMIO: Ne znam, ali ja bih isto tako htio uzeti njezin miraz s pogodbom, da me svako jutro bičuju pod velikim križem na trgu1?. HORTENSIO: Vjere mi, pravo rekoste slab je izbor meñu trulim jabukama. Ali hajdmo. Kad nas ta zapreka čini prijateljima, postupat ćemo dotle u prijateljstvu, dok ne pomognemo Baptisti, da uda stariju kćer, pa će tako i mlada postati slobodna za udaju a onda iznova na posao. Slatka Bianca! Blago onome, koga dopadne. Tko bude najbrže jurio, dobit će prsten2. Sto velite, sinjor Gremio? GREMIO: Slažem se i htio bih, da sam već dao najboljega konja u Padovi za prosidbu onome, tko bi je ozbiljno htio zaprostiti i isprositi i svojoj kući voditi, a ovu od nje osloboditi! Hajdmo. Odu Gremio i Hortensio TRANIO: O, recite mi, da li može ljubav, Gospodine, ovako iznenada Obuzet čovjeka? LUCENZIO: O Tranio, Dok sam se nisam o tome uvjerio, Ne držah nikad, da bi mogao biti I ne vjerovah ali dok sam eto Tu stajao i dokon gledao, Svu ljubavnu sam osjetio moć U dokolici, pa ti iskreno Sad priznajem što tako si mi vjeran I drag ko Ana što je bila krajici Didoni3 Tranio, ja gorim, ginem, O Tranio, i umrijet ću ti, akoTu mladu, čistu djevu ne dobijem. Svetuj me, Tranio, jer znam, da možeš, Pomozi, Tranio, jer znam, da hoćeš. TRANIO: Sad nije vrijeme grdnji, gospodaru, I grdnjama se ljubav ne može Izagnat iz srca, pa ako vam je Zaokupila, nema druge nego Redime te captum quom ques minimo2. LUCENZIO: Pa hvala , momče naprijed, dosta je I sad nas čeka samo radost, jer je Tvoj savjet valjan. TRANIO: Gospodaru, vi ste S toliko čežnjom djevu gledali, Te možda niste opazili ono, Sto jezgra jeste svemu. LUCENZIO: Vidio sam

U licu joj ljepotu divnu, kakva U kćeri bješe Agenorove3, Sto Jupitera je veljeg svojom rukom Pokorila, kad koljenom je kretski Žal dotakao. TRANIO: Pa zar to je sve, Sto vidjeste? Zar niste opazili, Gdje sestra joj je stala ružiti I takvu buru dizat, da je teško Podnijeti smrtnom uhu takvu buku. 1. To je citat iz komedije "Eunuchus" rimskog pjesnika Publija Terencija Afera 185.159. pr. Kr, a znači: Otkupi se iz ropstva, što jeftinije možeš. 2. Agenor je bio u grčkoj mitologoji fenički kralj. Njegovu kćer Europu ugledao je na morskoj obali bog Zeus Jupiter pa joj je približio u prilici bika i odnio je na leñima na otok Kretu, gdje se opet pretvorio u lijepog mladića. S njim je rodila junake Mina, Radamanta i Sarpedona.LUCENZIO: Ja vidjeh, Tranio, gdje se miču njene koraljne, usne, a od daha joj je Zrak zamiriso. Sveto bješe sve I slatko, što sam u nje vidio. TRANIO: Ej, već je vrijeme, da ga probudim Iz zanosa. Ta prenite se, molim, Gospodine, pa ako ljubite Tu djevu, um i misli upravite, Da stečete je. Evo, kao je: Goropadna je starija joj sestra I bijesna tako, gospodaru, te je Djevovat vašem zlatu kod kuće, Dok starije se kćeri otac im Ne oprosti i zato ju je sad U čvrsti kavez metnuo, jer neće Da prosci njemu dodijavaju. LUCENZIO: Ah, okrutnog li oca, Tranio! Ali Zar nisi čuo, on se pobrinuo, Da nañe vrsne učitelje njoj. TRANIO: Dabome, jesam, gospodaru. Već je I osnova mi gotova. LUCENZIO: Ja znam. Sto treba, Tranio. TRANIO: Okladio bih se, Da domisli se naše sudaraju, Gospodine, i slažu. LUCENZIO: Reci prvi Ti svoju. TRANIO: Vi ćete biti učitelj I djevu učit. To je naum vaš.LUCENZIO: Jest. Može li se to učiniit? TRANIO: Ne, ne može jer tko će glumiti u Padovi tad vašu ulogu I biti sin Vincenzijev i živjet U obilju i baviti se knjigom I prijatelje dočekivati, Pohañati i gostiti zemljake? LUCENZIO: Mir, basta1, sve ja to imadem već. Još nismo bili ni u jednoj kući I nitko nas po licu ne može Razlučit, koji sluga je, a koji Gospodar zato nek ovako bude: Ti, Tranio, ćeš mjesto mene biti Gospodar, živjet gospodarski, u sjaju, I sluge imat kao i ja sam A ja ću biti netko drugi, neki Firenčanin il Napuljac il čovjek Iz Pise prost. Izleglo se i tako Nek bude. Sad se brzo svući, Tranio, Moj plašt i šešir uzmi šareni, A kad Biondello doñe, neka te Poslužuje al ušutkat ga moram, Da drži jezik svoj za zubima. Promijene haljine TRANIO: Ej, toga vam je trebalo! Al kad je To vaša volja, gospodaru moj, A ja sam dužan slušat jer mi je Na polasku naložio vaš otac: "Mom sinu", reče, "budi poslušan" Al reko bih, u nekom drugom smislu To ja ću rado biti Lucenzio, Jer vrlo ljubim ja Lucenzija. 1. basta talijanski znači: dosta.LUCENZIO: Da, tako, Tranio, jer Lucenzio ljub I sluga bit ću ja, da stečem djevu, Sto nenadanim svojim pogledom Zarobila je ranjeno mi oko Al evo, gdje ugursuz dolazi. Uñe Biondello Ej, gdje ste bili? BIONDELLO: Gdje sam bio ja? Ne, gdje ste vi? Zar drug moj Tranio je Odijelo vaše ukro, gospodaru, II njegovo ste vi zar ukrali? II jedan drugom? Sto se zbilo? LUCENZIO: Amo De, momče. Sada nije vrijeme šali. Udesi zato prema vremenu Svoj postupak. Vaš drug je, Tranio, Da meni život spasi, uzeo Odijelo moje, moje držanje, A ja vam opet uzeh njegovo, Da izbavim se. Tek što stigoh amo, U nekoj kavgi ubih čovjeka1. Te bojim se, da već me otkriše. Poslužujte ga, kako valja, to vam Zapovijedam, a ja ću dotle strugnut,

Da spasim život. Jeste 1“ shvatili? BIONDELLO: Da, gospodaru Za se Ama baš ni slova. 1 To, dakako, nije istina.LUCENZIO: O Traniju ni pisnuli da niste, Jer Tranio se u Lucenzija Sad prometnuo. BIONDELLO: Blago njemu1. Da sam Bar i ja.

TRANIO: To bih i ja htio, momče, Zaželo bih onda, a Lucenzio Uistinu i steče mladu kćer Baptistinu. Al sada pazite Ne porad mene, već zbog gospodara Da vladate se. Kad smo nasamo, E onda ja sam Tranio, inače pak Na svakom mjestu vaš gospodar sam Lucenzio. LUCENZIO: Hajdmo, Tranio. Sad treba Još jedno, što ćeš ti izvršiti: Da budeš i ti jedan od prosaca A zapitaš li zašto, dosta je, Da valjan je i važan razlog moj. Odu PRVI SLUGA: Vi gospodaru, glavom klimate I nećete da pazite na glumu. LISAC: Pazim, tako mi svete Ane. Dobra stvar, zaista. Ima li još nešto? PAŽ: Pa, gospodaru, tek se počelo. LISAC: Sjajan je to komad, gospo. Htio bih da je već gotovo.1 Mjesto: inzultirao. 2. U originalu je ta igra riječima zgodnija, jer me znači i meni i mene ali i me. 3. Iz skale: utremifasolla.

Drugi prizor Padova. Ispred Hortenzijeve kuće. Uñu Petruccio i Grumio PETRUCCIO: Na neko vrijeme opraštam se s tobom, Verona, pa ću svoje prijatelje U Padovi da vidim, a pred svima Najmilijega i najvjernijeg, Hortenzija. Zacijelo njegova je Ta kuća. Amo, lupaj, Grumio! GRUMIO: Da lupam, gospodaru? Koga da lupam? Za je ovdje tkogod vašu milost konzultirao1? PETRUCCIO: Oštro mi2 lupaj, huljo čuješ li? GRUMIO: Koga da lupam? Vas, gospodine? Kako, gospodine, što sam ja, gospodine, da bih vas lupao, gospodine? PETRUCCIO: Odadri mi na vratima svom silom II zveknut ću te, ako nećeš milom. GRUMIO: On traži kavgu. Da vas lupim sada, Znam, da bi nekom bilo trista jada. PETRUCCIO: Ti dakle nećeš? E onda bome tresnut ću te ja, Da vidim, znaš li pjevati solfa3! Guši Grumija. On padne GRUMIO: U pomoć, ljudi, u pomoć! Moj je gospodar lud.PETRUCCIO: Lupaj, kad ti veljm, ništarijo! Uñe Hortensio HORTENSIO: Ej, što je to? Moj stari prijatelj Grumio i moj dobri prijan Petruccio. Kako vama svima u Veroni? PETRUCCIO: Sinjor Hortensio, vas ja uprav želim. Con tutto U ćore ben trovalo1, velim. HORTENSIO: Alla nostra časa ben venuto, molto onorato signor mio Petruccio1.2 Poravnat ćemo kavgu... Grumio, ustajte! GRUMIO ustajući: Ne, ništa to ne vrijedi, gospodine, što on latinski zbori. Ako to nije opravdan razlog, da ostavim njegovu službu molim vas, gospodine rekao mi je, neka ga lupim i svom silom odadrem, gospodine. Recite, priliči li sluzi, da tako postupa sa svojim gospodarom, kojega je, kako mi se čini, Vinko Lozić malo u glavu udario. Ej, da sam prvi lupio ga tako, Sad ne bi za me bilo trista jada! PETRUCCIO: Ti glupa huljo! Dragi moj Hortensio, Nitkovu rekoh, neka udara U vaša vrata, al ga ni za što Na svijetu nisam na to mogo nagnat. GRUMIO: Da udaram u vrata! O Bože! Zar niste jasno govorili ove riječi: "Ej, lupaj me, odadri me, lupaj me oštro, lupaj me svom silom"? A sada govorite o nekom lupanju u vrata! 1. To je talijanski, a znači: Od svega srca se radujem, što vas u dobri čas nadoh. 2. Opet talijanski. Znači: U našoj kući dobro došli, vrlo poštovani moj gospodine Petruccio. Te se rečenice nalaze u prvim izdanjima Shakespeareovih djela Folio i Quarto u pogrešnom obliku, tako prva: contutti le core bene trobatto a druga: alla nostra casa bene venuto multo honorata signior Petruchio.PETRUCCIO: A nosi se il šuti, velim ti! HORTENSIO: Umirite se moram se zauzet Za Grumija. Baš ljudski ste se eto Vi ščepali sa svojim starim, vjernim I dragim slugom Grumijem. Al sada, Moj prijatelju mili, kazujte, Koji to bješe vjetrić povoljan, Sto donese vas iz Verone stare U Padovu? ETRUCCIO: To bješe takav vjetar, Sto mlade ljude raznosi po svijetu, Da traže sreću dalje od svog doma, Gdje malo mogu vidjet. Ukratko, Sinjor Hortensio, evo, kao je: Antonio, moj otac, umrije; pa sam U taj labirint zašo, ne bih li se Oženio i dobru sreću našo. U kesi imam novaca, a doma Imanja, pa sam tako došao U strani kraj, da nagledam se svijeta. HORTENSIO: Da doñem dakle ravno do tebe Petruccio moj, i da preporučim ti Goropadnu i ružnu ženu? Ti bi Na savjetu mi slabo hvalio Al još ti blago, velje blago s njom Obećavam no odveć si mi drag, Pa neću ti je preporučiti.

PETRUCCIO: Sinjor Hortensio, meñu druzima, Ko mi što jesmo, malo treba riječi Pa zato, ako znate djevojku, Sto dovoljno je bogata, da bude Petrucciju ženom jer na prosidbi će Petrucciovoj se plesati uz zlataZvek neka bude ružna kao ljuba Florencijeva1, stara ko Sibila2 II pakosna ko Sokratova žena Ksantipa3 il još gora ne smeta me II barem žar mog čuvstva ne mijenja Pa da je bijesna kao nabujalo Jadransko more. Ja sam došao, Da bogato se ovdje oženim U Padovi, pa ako bude tako, U sretan čas u Padovu sam stigo. GRUMIO: Evo gledajte, gospodine, on vam iskreno kazuje, što misli. Pa dajte mu dosta novaca i oženite ga kakvom bebom ili lutkom ili kakvom babuskarom, koja nema više odjednoga zuba i neka ima toliko bolesti, koliko pedest i dvije kobile4 ništa mu neće biti krivo, samo da ima dosta novaca. HORTENSIO: Petruccio, kad smo dotle došli veći, Da nastavim, što započeo sam U šali. Ja ti mogu pribaviti, Petruccio, ženu s dosta blaga, mladu I lijepu, dobro odgojenu, kao I dolikuje kćeri gospodskoj, Tek jednu ima pogrešku a ta je I dosta znatna da je nesnosno Goropadna i uporna i bijesna Nad svaku mjestu, te je ne bih htio Da uzmem ni za zlatan rudnik, da je Moj položaj i gori nego jest. 1. Florencije Florentius je vitez u djelu "Confessio amantis" engleskog pjesnika Johna Gowera živio oko god. 1400.. Florencije se obvezao da će uzeti za ženu gadnu vješticu, ako ga nauči kako će odgonetnuti zagonetku o kojoj je ovisio njegov život. 2. Sibile su bile u staro doba proročice. 3. Ksantipa, žena plemenitog grčkog mudraca Sokrata, bila je oduvijek prototip nadžakbabe. 4. Shakespeare često govori o konjskim bolestima. Vidi napose 2. prizor III. čina u ovoj komediji.PETRUCCIO: Miruj, Hortensio, ti ne poznaješ Moć zlata. Reci ime njena oca, Jer to je dosta, da je zaprosim, Pa da i bjesni glasno kao grom, Kad u jesen zatutnje oblaci! HORTENSIO: Njen otac je Baptista Minola, Ljubežljiv baš i prijazan gospodin. A njoj je ime Katarina te je Sa svoga oštrog jezika na glasu U Padovi. ETRUCCIO: Nju ne znam, al joj oca Znam. On je dobro pokojnog mi oca Poznavao. Ja neću spavati, Hortensio, dok nju ne ugledam, Pa zato mi dopustite, da budem Toliko drzak prema vama, da vas Već ostavim kod prvog susreta, Van ako tamo hoćete me pratit. GRUMIO: Molim vas, gospodine, ostavite ga, neka ide, dokle hoće. Duše mi, da ona njega poznaje, kao što ga ja poznajem, znala bi, da ga se psovke slabo primaju. Može da ga izgrdi na pasja kola što je to njemu! Ali kad on jednom zaintači, bit će bome jao i pomagaj! Čujte, gospodine, što ću vam reći. Ako se ona njemu samo malo opre, takvim će joj grdnjama nagrditi obraze, te će moći samo sitno žmiriti kao mačka. Ne poznajte vi njega, gospodine. HORTENSIO: Stoj, stoj, Petruccio, i ja moram s tobom, Jer u Baptiste je i moje zlato. On čuva blago svega mog života, Prekrasnu Biancu, svoju mlañu kćer, I ne da je ni meni, a ni drugima, Sto prose nju i moji su takmaci, Jer drži, da je sasvim nemoguće Zbog mana, što ih prije napomenuh Da ikad itko prosio bi Katu.Pa zato je odredio Baptista, Da Bianki nitko prići ne smije, Dok divlja Kata ne dobije muža. GRUMIO: Ha1, divlja Kata! Koju zovu tako, Baš ne može se tim podičit jako. HORTENSIO: Al sada treba da mi prijatelj Petruccio ljubav učini i da me U skromno ruho preobučena Preporuči Baptisti starome Za učitelja, vješta muzici, Da učim Bianku. Ta je varka zgodna, Da slobodno joj ljubav izjavim I da je neznan samu osvojim. GRUMIO za se: Tu nema nitkovluka! Gle, kao mladost skuplja glave, da zavara starost! Uñu Gremio i Lucenzio, preodjeveni, s knjigama pod pazuhom GRUMIO: Gospodaru, gospodaru, obazrite se. Tko to dolazi? HORTENSIO: Mir, Grumio, to suparnik je moj U ljubavi, Petruccio, skloni se Na časak. GRUMIO: Momak lijep i zaljubljen. Povuku se GREMIO: Proučio sam popis. Vrlo dobro, Gospodine, al čujte, hoću, da su I uvezane lijepo, ljubavne Sve same knjige to mi gledajte I nemojte joj ništa drugo čitat. Razumijete osim lijepe plaće Sinjor Baptiste ja ću obilno vas 3S

Nadariti. I svoje spise uzmite, Poškropite ih lijepo mirisima, Jer ona, kojoj idu, slaña je Od mirisa. A što ćete joj čitat? LUCENZIO: Štogod joj budem čito, za vas ću Govorit ko za svoga zaštitnika To vjerujte i tako pouzdano, Ko da ste sami sveñer nazočni, I snažnijim još možda riječima No vi, van ako neki ste učenjak. GREMIO: O nauko, baš divan posao si! GRUMIO: O tikvane, baš silan osao si! PETRUCCIO: Mir! HORTENSIO: Tiho, Grumio! Doñe naprijed Ej, pomoz Bog, Gospodin Gremio.

GREMIO: I vama dobri

Bog pomogo, sinjor Hortensio. A znate 1“, kud ću? Minoli Baptisti Obećah mu potražit učitelja Za lijepu Bianku. Dobre sreće bijah Te namjerih se na mladića ovog, Što prikladan je za nju vladanjem I znanjem. Vješt je on u poeziji I drugim knjigama al jamčim U dobrim. HORTENSIO: Dobro je. I ja sam sreo Gospodina i on je obećaoGRUMIO za se: I njegova će kesa Dokazat to. HORTENSIO: Sad nije vrijeme, Germio, Da zborimo o svojoj ljubavi Već slušajte, pa ako vam je stalo Do dobrih riječi, kazat ću vam novost, Što za nas oba prilično je dobra. S gospodinom se ovim slučajno Tu sastadoh, pa ako mu se svidi, Što mi uglavismo, on spreman je Da prosi divlju Katarinu jest! I uzme, ako po volji mu bude Njen miraz. GREMIO: To vam valja! Smišljeno I učinjeno. Jeste li mu rekli, Hortensio, sve njene mane? PETRUCCIO: Znam, Da nesnosna je svadljivica to I nadžakbaba. Ako to je sve, Tad ne bojte se ništa, gospodo. GREMIO: Što, prijatelju, ništa? Otkle ste? PETRUCCIO: Veronac rodom, starog Antonija Sin. Otac umrije, al mi osta blago I dugo živjet bilo bi mi drago. Pomoći mi da nañem nekog drugog, Sto glazbenik je sjajan, da nam djevu Obučava te neću ja ni mrve Zaostati u svojoj dužnosti Spram lijepe Bianke, koju svojski ljubim. GERMIO: I ja je ljubim to će moja djela Dokazati.GRUMIO za se: Da, il će on je prosit il ću ja Da objesim je. PETRUCCIO: Čemu doñoh amo No zarad toga? Mislit li vi Da mala buka može moje uho Prestraviti? Zar nisam za života Još nikad slušo riku lavora? Zar nisam čuo more, nabujalo Od vjetra, bijesno kao divlji vepar, Od znoja vruć? Zar nisam slušao Na bojnom polju silne topove I gromorne još božje prangije, Gdje nebom grme? Il zar nisam čuo U ljutoj bitki bojni urnebes, Trubalja zvek i konjsko rzanje? A vi mi ženski jezik spominjete, Sto ni toliko uši ne dira Ko kesten, kad na vatri seljačkoj Puckara. Glupost! Djecu plašite Vukodlacima. GRUMIO za se: On ih se ne boji. GREMIO: Hortensio, čujte ovaj je gospodin U dobri čas nam došo. Moja duša Na dobro sluti njemu, a i nama. HORTENSIO: Obećah njemu, da ćemo ga svojski GREMIO: Gospodine, uz takvu bi vam ženu Strahovit bio život ali ako Baš hoćete, u ime božje naprijed! U svemu ću vam ja pomagati. Zar dakle vi u prosce hoćete Toj divljoj mački? PETRUCCIO: Hoću li da živim?Poduprijeti i nosit troškove Te prosidbe, pa bilo što mu drago. GREMIO: I hoćemo, tek da je dobije. GRUMIO za se: Za dobar ručak da sam tako stalan. Uñe Tranio, gospodski odjeven, i Biondello

TPvANIO: Ej, dobar dan vam, gospodo. Da 1“ smijem Drzovit biti i zapitati vas, Kud najbrže ću stići do kuće Sinjor Baptiste Minole? GREMIO: Zar onog. U kojeg dvije su lijepe kćeri? Njega Zar mislite? TRANIO: Baš njega. Ej, Biondello GREMIO: Gospodine, vi ne mislite onu TRANIO: Pa možda nju, gospodine, i njega A što se tiče vas ? PETRUCCIO: Gospodine, Al svadljivicu ne to ja vas molim. TRANIO: Gospodine, od svañe mir ja volim. Biondello, hajdmo. LUCENZIO tiho: Tranio, dobar je Početak HORTENSIO: Riječ još, prije nego odete, Gospodine. Zar prosit mislite Djevojčicu, o kojoj zborite? Da ili ne?TRANIO: Pa da i mislim, zar je To neki grijeh, gospodine? GREMIO: Ne, ako Ušutite i otud odete. TRANIO: Gospodine, zar nisu ulice I za me ko i za vas slobodne? GREMIO: Al nije ona. TRANIO: Zašto, molim vas? GREMIO: Pa zato, jer je odabrana ljubav Sinjora Gremia ako hoćete Da znate. HORTENSIO: Jer je odabranica Sinjor Hortensia. TRANIO: Lakše, gospodo! Pa ako li ste neki kavaliri, Tad budite spram mene pravedni I strpljivo me sada saslušajte. Baptista je gospodin plemenit I otac moj mu nije sasvim neznan, Pa da je kćerka njegova i ljepša No jest, još više može imati Prosaca, pa i mene. Lijepa je Kći Lede1 tisuć dragih imala, Pa zašto da i lijepa Bianka nema Još jednoga? Da, taj jedan neka bude Lucenzio i sam da Pariš1 doñe, U borbi toj će vrlo zlo da proñe. 1 Leda je bila žena spartanskoga kralja Tindareja, kojoj se približio Zeus u slici labuda te je ona nakon toga rodila dva jajeta. Iz jednoga je izašla Helena, a iz drugoga Kastor i Poluks. Helena poznata pod imenom "lijepa H." udala se kasnije za kralja Menelaja

u Sparti, ali ju je oteo Pariš, sin kralja Priama iz Troje. Zbog toga je nastao znameniti trojanski rat.GPvEMIO: Što, taj gospodin hoće da nas sve Nadgovori. LUCENZIO: Ah, ostav“te ga samo, Jer znadem, da će obrukat se on. PETRUCCIO: Hortensio, a čemu sve te riječi?

HORTENSIO: Gospodine, dopustite, da budem Drzovit i da zapitam vas, jeste 1“ Već kadgod vili kćer Baptistinu? TRANIO: Ne, nisam, ali čuh, gospodine, Da ima dvije i jedna je toliko Na glasu s oštra jezika, ko druga S božanske blagosti. PETRUCCIO: Gospodine, Gospodine, za mene je prva, Okanite se nje. GREMIO: Da, ostavite Taj poso veljem Heraklu pa neka Još teži bude nego onih dvanaest Alkejevićevih1. PETRUCCIO: Gospodine, Po istini me čujte. Mlañu kćer, Za kojom težite, njen otac čuva, Da nikakav joj prosac ne priñe I nikome obećati je neće, Dok starija se sestra joj ne uda. Tek onda bit će mlaña slobodna, Al prije neće. 1. Herakle Herkul, grčki narodni junak, sin boga Zeusa i Alkmene, žene tebanskoga kralja Amfitriona. Alkejevićem se zove po Amfitriomovu ocu Alkeju. Herakle je, u službi mikenskoga kralja Enristeja, izvršio dvanaest teških junačkih djela.TRANIO: Ako li je tako, Te vi ste čovjek, koji će nam svima Da pomogne, a meñu ostalima I meni ako probijete led Te završite djelo junačko I dobijete stariju, a mi Da onda mlañoj prići smijemo, E onaj, koga sreća zapadne, Te mlañu steče, neće biti nitkov I nezahvalnik. HORTENSIO: Pravo velite, Gospodine, i dobro mislite A jer ste rekli, da ste i vi prosac, To morate ko i mi častit ovog Gospodina, što sve nas eto hoće Da zaduži. TRANIO: Gospodine, ja neću Zaostajati, pa vas zato molim, Da gradimo popodne osnove I gospoñici ljudski u zdravlje Da pijemo i kao protivnici Na sudu da se svojski inatimo, Al jedemo i pijemo ko druži. GRUMIO i BIONDELLO: Baš sjajan prijedlog! Hajdmo, prijatelji! HORTENSIO: Da, tako budi dobar prijedlog baš! Petruccio, ja sam ben venuto1 vaš. Odu 1 To je opet talijanski, a znači: dobro došao. U najstarijim originalnim izdanjima stoji: bien venuto, been venuto i bica

vonuto.Drugi čin Padova. Soba u Baptistinoj kući Udu Katarina i Bianca, kojoj su ruke svezane BIANCA: O sestro draga, ne pogrñujte me I sebe samu ne pogrñujte, Cineć od mene robinju i sužnja, Jer to me mrzi. Te tričarije Razvežite mi ruke sama ću Odbaciti ih i odijelo sve Do donje suknje štogod naložite, Učinit ću, jer dobro znadem ja, Sto starijim dugujem. KATARINA: Pa reci, Zapovijedam ti, koga najvoliš Od svih prosaca ali nemoj se Pretvarati. BIANCA: O sestro, vjerujte mi, Da nikad nisam ugledala još Na svijetu ono lice posebno, Sto više bih ga mogla voljeti Od drugih. KATARINA: Lažeš, dušo. Nije li Hortensio? BIANCA: Ako vi ga volite, To kunem vam se, sestro, sama ću Govoriti za vas, pa će biti vaš.KATARINA: Zacijelo onda blago volite. I htjeli biste Gremija zbog sjajnog Života. BIANCA: Zar se zarad njega vi Toliko na me gnjevite? O ne, Vi šalite se. Sada vidim jasno, Da cijelo ste se vrijeme šalili. Molim te, sestro, ruke mi razveži. KATARINA: Na ako to je šala, onda je I drugo bilo. Udara ju Ude Baptista BAPTISTA: v Hej, hej! Što je, curo? Sto znači ova drskost? Biankice, Udalji se. Gle, plače jadno dijete! Otiñi, pa se svoje igle primi I ne miješaj se s

njom. O, stidi se, Ti gadni vraže! Zašto vrijeñaš onu, Što nikada uvrijedila te nije? Je 1“ ikada te gorkim riječima Razljutila? KATARINA: Al njena šutnja me Pogrñuje osvetiti se hoću. Potrči za Biankom BAPTISTA zadrži je: Što? Zar još i pred mojim očima? Otiñi, Bianca. Bianca ode KATARINA: Zar ćete me priječit?Sad vidim, da je ona vaše blago I ona mora muža dobiti A ja na njenoj svadbi neka plešem Bosonoga i neka ostanem Usidjelica zato što je vi Toliko ljubite! Okan“te me se, Jer ja ću sada sjest i plakati, Za osvetu dok zgodu ne nañem.

Ode BAPTISTA: Je 1“ igda tkogod tako bijedan bio Ko evo ja? Al tko to dolazi? Uñu Gremio s Lucenzijem u odijelu prosta čovjeka, Petruccio s Hortenzijem kao glazbenikom i Tranio s Biondellom, koji nosi lutnju i knjige GREMIO: Dobro jutro, susjede Baptista! BAPTISTA: Dobro jutro, susjede Gremio! Da ste zdravo, gospodo! PETRUCCIO: Dobro jutro vam, dragi gospodaru! Zar nije u vas kćerka Katarina, Sto lijepa je i kreposna? BAPTISTA: Da, imam Ja kćerku, što se zove Katarina, Gospodine. GREMIO: Ma to je nezgrapno Valjanje započnite. PETRUCCIO: Sinjor, Vi vrijeñate me ostavite me. Ja sam vam plemić iz Verone te sam Za njezinu ljepotu dočuo,Za njezin um i njenu ljubezriost, Za stidnu skromnost, njena divna svojstva I vladanje joj čedno, pa se zato Usuñujem u vašu kuću stupit Ko smion gost, jer hoću vidjeti Na svoje oči, što sam prečesto O njojzi slušo. A da budem tu Sto ljepše primljen, ovog čovjeka vam Pokazuje Hortenzija Prikazujem, u matematici I glazbi vještog, da je potpuno U znanju tome uputi, jer znam, Da nije sasvim nepoznato njoj. Preuzmite ga ili ćete mene Uvrijedit. On se zove Ličio, A rodom je iz Mantove. BAPTISTA: I vas, Gospodine, ja primam od srca I njega vama za volju. Al znam, Da nije za vas kći mi Katarina, I to je veća moja žalost. PETRUCCIO: Vidim, Da ne mislite rastati se s njom li moje vam se društvo ne mili. BAPTISTA: Ne, nemojte me loše shvaćati, Jer govorim, što mislim. Odakle ste I kojim da vas imenom nazovem? PETRUCCIO: Petruccio ja sam, sin Antonijev, Sto poznat je po cijeloj Italiji. BAPTISTA: O znam ga dobro njemu za volju Baš dobro došli.GREMIO: Vašoj riječi čast Petruccio, ali dopustite, da i mi Progovorimo, jadni molitelji, Ej, lakše vi ste vraški smioni! PETRUCCIO: Oprostite, jer žurno radit želim. GREMIO: Al stoga ćete kajati se, velim. Susjede, to je vrlo ugodan dar, o tom nema sumnje. Ali vi ste me svojom ljubavlju zadužili više nego ikoga, pa zato hoću da vam pokažem jednaku ljubav. Slobodan sam vam prikazati ovog mladog učenjaka pokazuje Lucenzija, koji je dugo učio u Rheimsu te je jednako vješt u grčkom, latinskom i u drugim jezicima, kao onaj drugi u glazbi i matematici. Ime mu je Cambio. Molim vas primite ga u službu. BAPTISTA: Hvala vam po sto puta sinjor Gremio. Zdravo da ste, dragi Cambio. Traniju. Ali, dragi gospodine, vi kao da ste neki stranac. Smijem li biti drzak te vas zapitati za razlog vašem dolasku? TRANIO: Gospodine, oprostite mi drskost, Sto kao stranac u tom gradu doñoh, Da prosim vašu kćerku, kreposnu I lijepu Bianku. Posve dobro znam Za onu vašu tvrdu odluku 0 većem pravu sestre starije

1 jedino ja zahtijevam, da smijem Kad doznate za rod moj slobodno Pristupiti uz prosce ostale, Da budem primljen s istom ljubeznošću Ko svaki. A za odgoj vaših kćeri Ja dajem ovo prosto glazbalo I ovaj mali svežnjić latinskih I grčkih knjiga. Ako primite ih, Tad velika je vrijednost njihova. BAPTISTA: Lucenzio je vaše ime? Molim,A otkle ste? TPA.NIO: Iz Pise, gospodaru, A sin sam ja Vincenzijev. BAPTISTA: E, on je U Pisi čovjek vrlo ugledan, Po imenu ga dobro poznajem. Gospodine baš dobro ste mi došli. Hortenziju Vi ovu lutnju uzmite, Lucenziju A vi Tu hrpu knjiga. Odmah ćete poći Do učenica svojih. Hej! Sluga uñe

Odvedi Gospodu ovu mojim kćerima I reci, da su to im učitelji, Pa neka budu njima poslušne. Ode sluga s Hortenzijem, Lucenzijem i Biondellom A mi ćemo prošetati se malo Po vrtu pa na ručak. Svi ste mi, Svi dobro došli. Molim, da se po tom I vladate. PETRUCCIO: Moj posao je hitan. Sinjor Baptista svaki dan ne mogu Da dolazim u prosce. Oca mog ste Vi dobro znali, a i mene u njem“,Jer jedini sam baštinik zemalja I blaga njegova, što prije ga Umnožih nego smanjih. Ako mogu Da stečem ljubav vaše kćeri, kakav S tom ženidbom ću miraz dobiti? To molim, rec“te. BAPTISTA: Poslije moje smrti Polovicu zemalja mi, a dvaest Tisuća kruna s mjesta na ruke. PETRUCCIO: Za miraz taj ću, ako me nadživi, Zapisat njoj sve prihode i zemlje, Sto ja ih imam. Nacrtajmo dakle Sve potankosti, da se obje strane Valjano mogu držat pogodbe. BAPTISTA: Da, kada glavnu postignete stvar Njezinu ljubav do tog stoji sve! PETRUCCIO: To nije ništa, oče. Znajte, da sam Ja bezobziran, koliko je ona Tvrdokorna a gdje se sukobe Dvije bijesne vatre, uništit će tvar, Sto hrani njihov bijes. Jer manju vatru Doduše zna raspirit malen vjetrić, Al moćan vihor ugasi svu vatru. Baš tako ja ću prkosit njoj, A ona meni, jer sam tvrd i ne znam Da prosim ko djetence. BAPTISTA: Prosi dakle I sretno ti za rukom pošlo! Ali Oružaj se za riječi nemile. PETRUCCIO: Da vidimo! Baš kao bregovi Za bure, što bez prestanka ih biju, A oni stoje sveñ nepomični.Vrati se Hortensio razbijene glave BAPTISTA: Ej, prijatelju, što si tako blijed? jlORTENSIO: Od straha to je, ako blijed sam, znajte. HORTENSIO: Ja mislim, da je prije za vojnika, Jer željezo se ne lomi ko lutnja. BAPTISTA: Zar neće znati udarat u lutnju? HORTENSIO: Ne, ali lutnjom svojski udara! Ja rekoh, da su zahvati joj loši I htjedoh je naučit, kako valja Da udara, te ruku savih njoj, Kad ona bijesna kao ñavo viknu: "Zar zahvatima vi to zovete? E, onda ja ću vas da zahvatim!" To rekavši, po glavi udari me, Te lubanja mi put otvorila Kroz lutnju. Ja sam nato neko vrijeme Sav zbunjen stajo ko na sramotištu I gledao kroz lutnju, dok je ona Nazivala me kukavnim gudačem I zvrkom i još dvaest takvih prostih Imena mi je nadjenula ko da Naučila je, kako će me grdit. PETRUCCIO: Života mi, vragometne li cure! Volim je stoput nego ikad prije, O, kako žudim, da čavrljam s njom. BAPTISTA: Ma ne budite tako pokunjeni, Već hajte sa mnom pa da nastavite Sa mlañom mojom kćeri obuku Jer ona vam je voljna učiti I zahvalna na dobroj nauci, Sinjor Petruccio, hoćete li s namaII da vam pošljem kćerku Katicu? PETRUCCIO: Pošaljite je molim čekat ću. Odu Baptista, Gremio, Tranio i Hortensio A kada doñe, prosit ću je živo, Pa ako stane grdit, reći ću joj, Da pjeva slatko ko slavujak. Kada se Namrgodi, da vedra je ko ruža, Kad jutarnja je rosa okupa A ako bude nijema, pa ni usta Ne otvori, pohvaliti ću njenu Govorljivost i reći joj, da divnom Baš rječitošću zbori. Ako reče, Da tornjam se, zahvalit ću joj, kao Da moli me, nek u nje ostanem Još osam dana. Ako ne htjede Udavati se, onda ću je pitat, U koji dan da ištem najveštaj I kad ćemo se vjenčati. Al evo Gdje dolazi. Petruccio, zbori sad. Ude Katarina Ej, Katice, dobro jutro jer čujem Da tako vam je ime. KATARINA: Dobro čuste, Al nagluhi ste nešto. Oni, koji 0 meni zbore, Katarinom me Nazivaju. PETRUCCIO: E bome lažete, Jer zovete se prosto Katica

1 vesela ste Katica kadikad I divlja Kata ali Katica I ponajljepša od svih KaticaU kršćanskome svijetu Katice Sa Katingrada, slatka Katice, O mila Kato, moje čisto zlato, Čuj, Katice, čuj, moja utjeho! Kad slušah, gdjeno slave tvoju blagost U svakom gradu i gdje govore O krepostima tvojim i o tvojoj Ljepoti ali ne onako glasno, Kako bi tebi priličilo to me Pokrenulo, da prosim te za ženu. KATARINA: Pokrenulo vas? Sjajno! Sto vas amo Pokrenulo, nek odavle vas krene! Ja vidjeh odmah, da ste pokretni. PETRUCCIO: Pa što je pokretno? KATARINA: Na primjer stolac. PETRUCCIO: Pogodila si doñi, sjedni na me. KATARINA: Da, magarci su stvoreni, da nose. Pa tako i vi. PETRUCCIO: Žene stvorene su, Da nose tako i vi. KATARINA: Ako mene Vi mislite, ja nisam takvo kljuse, Da nosim vas. PETRUCCIO: Aj, draga Katice, Ja neću tebe da opteretim,

Jer znadem, da si mlada još i hitra. KATARINA: I prehitra sam, da me ulovi Ovako šuša1, kao što ste vi. 1 Stiša je u prvom značenju koza bez rogova zato govori Petruccio poslije o r°gu, a onda plašljivo čeljade.1. Onaj koji je trebao postati vitez morao je pored ostalih ceremonija kleknuti, pa je bio mačem pljoštimice udaren po vratu i po plećima ili samo po vratu. Zato ovdje Katarina udari Petruccija. PETRUCCIO: Ja šuša? Ne znaš ti još, kakav rog je U mene. KATARINA: Baš ste nesnosni ko osa. PETRUCCIO: A ti ko pčela milo zujiš. KATARINA: Ali I pčela ima žalac čuvajte se! PETRUCCIO: Iščupat znam ga. KATARINA: Kad bi ludov znao, Gdje stoji žalac. PETRUCCIO: Tko da ne zna, gdje Imade pčela žalac svoj! U zatku. KATARINA: U jeziku. PETRUCCIO: U čijem jeziku? KATARINA: U vašem kad o zatku govorite. A sada zbogom. PETRUCCIO: Što zar s jezikom. U zatku? Kato draga, vratite se. Jer ja sam vitez. Zaustavlja je KATARINA: Ej, da vidimo!

Udari ga“ D: Odadrijet ću vas, kunem vam se, Jedanput još me udarite. KATARINA: Onda Nek otpanu vam ruke, pa će vitez Bez ruku biti strašilo za vrapce. Vi da ste vitez! Kakav vam je grb? Zar kokotova kresta? PETRUCCIO: Pijetao Bez kreste. Moja koka bit će Kata. KATARINA: Ne, niste kokot, jer kukuriječete Ko kopun. PETRUCCIO: Nude, nude, Katice, Ma ne gledajte tako kiselo! KATARINA: Kadgoder vidim divlju jabuku, Ovako gledam. PETRUCCIO: Divlju jabuku? Tu nema divlje jabuke. KATARINA: O, ima. PETRUCCIO: Pokažite je. KATARINA: O pokazala bih, Ogledalo da imam. PETRUCCIO: Moje lice Zar mislite? KATARINA: Gle, tako mlañahni, Pa tako mudri! PETRUCCIO: Svetoga mi ðurña, I premlad za vas još.KATARINA: Pa ipak ste Uveli već. PETRUCCIO: Od briga vam je to. KATARINA: A što me briga! PETRUCCIO: Nipošto, jer držim, Da preljubezni vi ste. Rekoše mi, Da tvrdi ste i opori i mrki, A sada vidim, da je laža glas taj, Jer šaljiva si, vedra, preuljudna, Tek malo zboriš, ali slañano Ko majsko cvijeće. Ljutiti se ne znaš, Ni poprijeko da gledaš niti usne Da griskaš, ko što ljute žene rade, I ne voliš govorit prkosno. Već blago spram prosaca postupaš I ljubezno razgovaraš se, milo I prijazno. A zašto tvrdi svijet, Da Kata hramlje? Klevetnički svijete! Ko ljeskova je grana uspravna I vitka Kata, smeñe boje lica Ko lješnjaci, a slaña još od jezgre. Da vidim, kako hodaš! Ne hramlješ

Dabome. KATARINA: Idi ludo, slugama Zapovijedaj! PETRUCCIO: O, je li ikada Diana1 gaj ovako resila, Ko Kata sobu hodom kneževskim? O budi ti Diana, ona pak Nek bude Kata. Kata budi čista, A raskošna Diana. 1. Diana, u grčkoj mitologiji božica prirode, bregova, šuma gajeva, vrela, potoka, lova itd.KATARINA: Gdje li ste Naučili te krasne rieči? pETRUCCIO: Nisam ih Naučio. Od majke prirode je ta Duhovitost. KATARINA: Duhovite li majke! Al sin joj nema duha. PETRUCCIO: Pa zar nisam Ja pametan? KATARINA: Da zgrijati se znate. PETRUCCIO: I hoću bome, slatka Katarina, U tvojoj postelji, pa zato se Otresimo sveg toga brbljanja I čujte jasnu riječ: Vaš otac je Već pristao, da budete mi ženom, I miraz vaš je uglavljen te ja ću Za ženu uzet vas, pa htjeli vi II ne htjeli. Ej, Kato, ja sam vam Onakav muž baš, kakav vama treba Jer tako meni ovog vidjela, Ljepotu vašu kojim promatram, Ljepotu, koja ljubav moju budi, Vi ne smijete ni za koga poći Do za me, jer sam ja se rodio, Da krotim Katu i da učinim Od divlje mačke krotku mačkicu, Ko druge što su kućne mačkice. Al evo oca vam. Ne odbijte me, Ja hoću, moram dobit Katarinu Za ženu. Vrate se Baptista, Gremio i TranioBAPTISTA: Ej, Petruccio, kako vas je Poslužila kod moje kćerke sreća? PETRUCCIO: Pa kako nego dobro? Ne bih ja Ni mogao da budem loše sreće. BAPTISTA: Ej, kćerko Kato, što ste pokunjeni? KATARINA: Vi zovete me kćerkom? Sjajno mi Pokazujete ljubav očinu I brigu, kada želite, da poñem Za sulodoga ovog čovjeka, Za tog divljaka, prostog napržicu I klipana, što misli, da će sve Uredit drskim kletvama. PETRUCCIO: Da, oče, I vi i sav svijet govoreći o njoj Govorili ste nepravo, jer ako I jeste divlja, s mudrosti je takva, Jer nije oštra nego čedna kao Golubica i nije vatrena, Već blaga kao zora. Vidjet ćete, Da strpljivošću druga je Grizelda1, Čistoćom pak Lukrecija je rimska.2 Da završim utvrdili smo, da će U nedjelju nam biti svatovi. KATARINA: O prije ću te vidjet obješenog U nedjelju. 1. Grizelda u originalu: Grissel, junakinja u jednoj pripovijesti engleskog pjesnika Geoffreva Chaucera 1340.1400., poznata kao uzor strpljivosti. 2. Lukrecija, kreposna žena Rimljanina Tarkvinija Kolatina, koju je obešćastio Seksto Tarkvinije, sin kralja Tarkvinija Ohologa, zbog čega se sama od sramote ubila. To je pospješilo pad silovitoga kralja i osnivanje rimske republike.3REMIO: Petruccio, čujder, veli, Da prije ćete vidjet obješenog. TRANIO: Zar to je vaša sreća? Onda ode Naš ugovor. PETRUCCIO: Pritrpite se ja je Za sebe biram. Ako ti je njoj I meni pravo, što se vas to tiče? Uglavili smo mi izmeñu sebe, Dok bjesmo sami, da će uvijek biti U društvu bijesna. Znajte, nitko ne bi Ni vjerovao, koliko me ljubi. 0 ponaj slaña Kato! Oko vrata Obujmila me pa me cjelovima Sveg obasula klela mi se još

1 zaklinjala te u jedan tren Svu moju ljubav zadobila. Vi ste Novajlije! Milota vam je gledat, Gdje kukavica ponajjadnija Ukrotit može najzubatiju Goropadnicu, kada nasamo Muškarac je sa ženom. Daj mi ruku, O Katice u Veneciju idem, Za vjenčan dan da kupim haljine. Spremajte slavu, oče, goste mi Sazovite, a ja ću nastojati, Da lijepa bude moja Katica. BAPTISTA: Ja ne znam, što da reknem. Ruke amo I Bog vas blagoslovio! Petruccio, Sad združeni ste. GREMIO I TRANIO: Amen, velimo, I bit ćemo svjedoci. PETRUCCIO: Oče, ž zenoI gospodo, sad zbogom. Odlazim U Veneciju nedjelja je blizu, A treba zlata i dijamanata I sjajnog ruha. Kato, cjelov daj, U nedjelju smo muž i žena, znaj. Odu Petruccio i Katarina na razne strane GREMIO: O, je li ikad tako iznenada Uglavila se ženidba? BAPTISTA: Sad ja sam Ko neka prava trgovačka duša, Sto drskim poslom svoju sreću kuša. TRANIO: Al ta je roba kod vas trunula, A sada će vam donijeti dobitak II na moru će propast.

BAPTISTA: Jedini Dobitak od te ženidbe je mir. GREMIO: Da, njemu mir će donijet ovaj pir. Al sad, Baptista, vašoj mlañoj kćeri. Taj dan smo dugo mi izgledali Ja susjed sam i prvi bijah prosac. TRANIO: A ja vam ljubim Bianku više nego Iskazat može riječ il vaša miso Naslutiti. GREMIO: Golobrače, ti ne znaš Ko ja da ljubiš slatko kao med. TRANIO: Sjedoglavče sva ljubav ti je led. GREMIO: A tvoja groza. Ti vjetrogonjo, Odstupi. Starost hrani slañano.fRANlO: Al žene traže srce mlañano. gAPTISTA: Umirite se, gospodo i ja ću Utišat svañu. Djelo treba cijenu Da steče. Kakvo djelo, takva plaća I koji je od vas dvojice je kadar Da mojoj kćeri bolje osigura Udovištvo, taj Biankinu će ljubav Zadobiti. Govor“te Gremio, Sto možete joj jamčiti? GREMIO: Prvo, znate, Sred grada imam kuću, krcatu Svu srebra, zlata vrčeva i zdjela, Da nježne svoje ruke umiva, Tapete su mi sve od tirskog1 tkiva, A kovčege od kosti slonove Natrpah kruna čempresove škrinje Pokrivala, skupocjenoga ruha I tananoga platna, čadorja I baldakina, turskih jastuka, Sto mletačkim izvezene su zlatom I kositra i mjedi, raznog suña, Sto kućanstvu i kući pripada. Imadem do sto krava muzara U svome selu, a u stajama Sto i pedeset tovnih volova I sve, što broju tom odgovara. Da vremešan sam, moram priznati, Pa ako sutra umrem, sve će to Biti njeno, ako hoće, dokle živim, Da bude samo moja. TRANIO: Ovo "samo" Spomenuli ste dobro. Čujte mene U gradu Tiru Tyros u Fenikiji evala je prije turskog gospodstva industrija, naPose tkalačka.Gospodine. Jedinac sam vam ja I baštinik svog oca. Ako li Za ženu vašu kćerku dobijem, Zapisat ću joj tri il četir kuće U zidovima Pise bogate, Jednako vrijedne kao ikoja Od onih, što ih stari Gremio Imade tu u Padovi i k tome Još svakog ljeta tisuć dukata Od plodne zemlje. Sve je to za njeno Udovištvo. Ej, jesam li, sinjor, Prignječio vas? GREMIO: Tisuć dukata Od zemlje svakog ljeta? Moja zemlja Toliko nosi svega. To joj dajem I osim toga lañu tovarnu, Sto leži sad u luci marsejskoj1. A jesam li vas lañom zdrobio? TRANIO: Svi znadu, Gremio, da moj otac ima Tri ovelike lañe tovarne I osim toga dvije lañurine I dvanaest dobrih brodića na vesla Sve to joj jamčim pa i dvaput više No što si ti joj kadar ponuditi. GREMIO: Ne, nemam više sve sam ponudio, A ona više dobit ne može No sve, što imam. Ako sam vam drag, I mene će i moje dobiti. TRANIO: E kad je tako, djevojka je moja I ničija po vašoj tvrdoj riječi, A Gremio je nadbit. 1. Marseille, znameniti trgovački grad u južnom francuskom primorju.BAPTISTA: Moram priznat, Povoljnija je vaša ponuda Al otac vaš joj neka dade jamstvo Jer inače, oprostite mi, ako Vi prije njega preminete, tko će Udovištvo joj osigurati? TRANIO: Taj prigovor je ništav. On je star, A ja sam mlad. GREMIO: Zar mladi ne mogu Da umru ko i stari? BAPTISTA: Gospodo, Pa dobro čujte, što sam smislio, Vi znate, da u ovu nedjelju Kćer Katarinu svoju udajem, A u drugu će nedjeljicu Bianca Da bude vaša nevjesta, al treba Da date jamstvo inače je ona Sinjora Gremija. A sada zbogom, Obojici vam hvala. Ej, sad te se ne bojim, Ti šaljivčino mladi. Luda bi Tvoj otac bio, da ti dade sve I pod starost da kupi mrvice Pod tvojim stolom. To je nesmisao I stari lisac nije u kruške pao. GREMIO Zbogom, dragi Moj susjede. Baptista ode Ode TRANIO: O, raznio ti davo matoruLisičju kožu! Drsku igru sam Baš zametnuo al već smislih, kako Da gospodaru dobro učinim. Sad nema druge, već Lucenzio lažni Nek rodi sebi oca, zvanog lažni

Vincenzio i to je čudesno, Jer uvijek oci djecu rañaju, I tu će dijete oca sebi rodit, A moje će ga lukavstvo oplodit.

OdeTreći cm Prvi prizor Padova. Soba u Baptistinoj kući Udu Lucenzio, Hortensio i Bianca UCENZIO: Guslaču, stan“te postajete odveć Siloviti, gospodine. Zar već Zaboraviste, kako lijep ste doček U Katarine, njene sestre, našli? ORTENSIO: Vi naprašiti školniče ta ovo Božanskoga je sklada zaštitnica. Dopustite mi veće pravo, pa kad U glazbi jedan sat provedemo, Toliko će i vama ostati Za čitanje. LUCENZIO: O glupo magare, Ti nisi nikad ništa čitao I ne znaš, zašto stvorena je glazba. Zar nije zato da razvedrava Čovječju dušu poslije nauke I dnevnih napora? Dopusti zato, Da ja joj čitam filozofiju, A kada svršim, onda uživaj Božanski sklad. HORTENSIO: Ja neću trpjeti, Da razmećeš se tako. BlANCA: Gospodo,Vi vrijeñate me sada dvostruko, Gdje svañate se zarad nečega, U čemu ja imadem birati. Ja nisam ñače, što se može šibati I neću da se vezujem za sate I odreñeno vrijeme, već ću učit, Kad budem htjela, svoje zadaće. A da se svaña svrši, sjednimo Vi prihvatite svoje glazbalo Pa igrajte, a on će čitati I svršit prije nego li ga vi I ugodite.

HORTENSIO Bianki: Hoćete 1“ se onda Okanit knjige, kad ga ugodim? Povuče se LUCENZIO: Ne tako ti ugodit nećemo. BIANCA: A gdje smo stali? LUCENZIO: Ovdje, gospoñice. Čita Hac ibat Simois, hic est Sigeia tellus, Hic steterat Priami regia celsa senis.1 BIANCA: Prevediteto. LUCENZIO: Hac ibat: kako vam već prije rekoh Simois: ja 1. To su stihovi iz Ovidijevih Heroxd.es ljubavna pisma junakinja udaljenim draganima. I, 33 i 34, a znače u prevodu: Ovud je Simois tekao, sigejska ovo je zemlja, Kraljevski stajaše tu staroga Prijema grad. Sigejski je isto što i trojanski, a Simois je u Homera rječica blizu Troje.sam Lucenzio hic est: sin Vincenzijev iz Pise Sigeia tellus: preodjeven tako, da stečem vašu ljubav hic steterat: a onaj Lucenzio, Što dolazi, da vas prosi Priami: moj je sluga Tranio regia: on glumi moju ulogu ceha senis: da uzmognemo prevariti starog Pantalona. HORTENSIO doñe naprijed: Ugodio sam glazbalo. BIANCA: Da čujem. Hortensio udara Pi! Neskladni su tanki glasovi. LUCENZIO: Ta pljunite, moj brajko, u šake I ugañajte još. BIANCA: Da vidimo, znam li ja prevoditi. Hac ibat Simois: ne poznajem vas hic est Sigeia tellus: ne vjerujem vam hic steterat Priami: pazite, da nas ne čuje regia: ne uzdajte se odviše celsa senis: ne očajavajte. HORTENSIO: Al sad je, gospo, udešeno. LUCENZIO: Nisu Još krupni glasi. HORTENSIO za se: Još bih krupnije ti Zagudit mogo. Vatren je i smion Taj uče naš. Života mi, taj nitkov Umiljava se zlatu mom. O, sad ću Na tebe bolje pazit, nadriknjigo. "IANCA: Po vremenu ću možda vjerovati, Al sad još sumnjam. LUCENZIO: Sumnjat nemojte Zacijelo Ajant bješe Ajaković,Komedije

Po svome tako nazvan pradjedu1. BIANCA: Svom učitelju moram vjerovati Jer inače bih jošte morala Raspredat svoju sumnju. Dosta o tom. A sada vaš je red, moj Ličio. Ne zamjerite draga gospodo, Sto tako sam se s vama našalila. HORTENSIO Lucenziju: Možete ići ostavite me Na časak. Moja glazba nije trio. LUCENZIO za se: Gospodine cjepidlako pa dobro. Ja moram čekat, ali ću i pazit, Jer ako li me oko ne vara, Naš muzikus je malko zaljubljen. HORTENSIO: Al prije, gospo, nego taknete U glazbalo, da naučite redom, Sve zahvate, započet moram ja Elemente od umjetnosti, da vas Na kraći način skalu naučim, Ugodniji, uspješniji i življi Na što je ikad učio ga itko Od mog zanata. Evo tu vam je Sve na papiru lijepo napisano. BIANCA: Pa ja sam skalu već i prije znala. HORTENSIO: Al ovo je Hortenzijeva skala. BIANCA čita: Skala ja sam, temelj sklada svega: 1. Ta dva stiha govori Lucenzio glasno, da bi Hortensio mislio kako on s Biankom samo učene stvari govori. U trojanskom su ratu bila dva grčka junaka imenom Ajant Aias, Ajaks, ali nijedan nije bio Ajaković potomak eginskoga kralja Ajaka. Ajakovići su

bili veliki junak Ahil Achilleus i njegov sin Pir Pyrrhos, Neoptolemos, koji je ubio kralja Prijema.Are zborim za Hortenzija; B mi Bianca, poñi ti za njega, C faut jer te jubi od srca. D sol re jedan glas, a znaka dva, E la mi smiluj se il mrijet ću ja. Zar to je skala? Nije mi po ćudi I stari mi je način miliji. Ja nisam takva izbiračica, Da zamijenim valjana pravila Tom vašom čudnom novotarijom. Uñe Baptistin sluga 3APTISTIN SLUGA: Vaš otac, gospo, moli vas, da knjige Sad ostavite i da pomognete Uresit sobu sestrinu, jer znate, Da vjenčani je dan joj sutra. JIANCA: Zbogom Ja moram ići, draga gospodo. Odu Bianca i sluga JCENZIO: Ja, gospoñice, bome nemam zašto Da ostanem. Ode IORTENSIO. Al ja imadem zašto Da pomno motrim toga školnika Jer čini mi se, da je zaljubljen. Al ako, Bianca, tako jadno sudiš, Te bacaš svoje oko nestašno Na svakog mamca, onda nek te uzme Tko hoće. Ako budeš nestalna, Hortensio će zbogom tebi reći I drugdje tražit stazu k svojoj sreći.

OdeDrugi prizor Padova. Pred Baptistinom kućom Udu Baptista, Tranio, Katarina, Bianca, Lucenzio i drugi, sa slugama BAPTISTA Traniju: Sinjor Lucenzio, evo doñe rok, Gdje Katarina ima da se vjenča S Petrucciom, a još niti glasa nema Od našeg zeta. Sto će reći svijet? I kakav rug će bit, kad ne bude Mladoženje, a svećenici budu Već posve spremni, obred ženidbeni Da izvrše. Sto velite Lucenzio, O toj sramoti našoj? KATARINA: Ničija Sramota nije to do moja samo, Jer ja sam eto silom nagnana Da dadem ruku protiv srca svog Neotesancu, ludom, punom hira, Sto prosio je žurno, al se misli Lagano vjenčat. Rekla sam vam, da je To mahnit ludov, koji pokriva Svoj gorki rug neuglañenošću. Za veseljaka da ga smatramo, On prosi tisuće, uglavljuje Dan vjenčani, navješćuje se, gozbu Prireñuje i prijatelje skuplja A nije mu ni nakraj pameti, Da uzme onu, koju prosio je. Sav svijet će bijednu Katarinu prstom Sad pokazivat i govorit: "Gledaj, Petruccia ludog tko je žena, ako On htjede doći pa je uzeti!" TRANIO: Mir, Katarina draga i Baptista. Života mi, Petruccio misli dobro,Al neka kob mu ne da riječ održat. Neuglañen je, al nada sve mudar, I šaljivčina, ali pošten čovjek. KATARINA: O, da ga nisam nikad vidjela! Ode plačući, za njom Bianca i drugi 3APTISTA: Ne mogu, dijete, da ti zamjerim, Sto plačeš, jer bi takav rug i sveca Razgnjevio, a kamo V upornicu, Sto ćudi je nestrpljive ko ti. Ude Biondello BIONDELLO: Gospodaru, gospodaru! Novosti i to tako stare lovosti, kakvih niste nikad čuli. 3APTISTA: Zar novo i staro zajedno? Kako to može da bude? 3IONDELLO: Pa zar nije novost čuti, da Petruccio dolazi? BAPTISTA: Zar je došao? JIONDELLO: Nije, gospodaru. BAPTISTA: Nego? SIONDELLO: Dolazi. BAPTISTA: Kad će stići? BIONDELLO: Kad bude stajao, gdje ja stojim, i vas tamo gledao. TRANIO: No reci, koje su to tvoje stare novosti? BIONDELLO: Pa Petruccio je došao u novu šeširu i u starom Putu, ima stare hlače, triput izvraćene, cipele, što su bile kutije za 1. Bangav je konj koji hramlje.

2. Sakagljiv je konj koji ima bolest sakagiju. 3. Nuzla je bolest kad boli meso oko zuba. 4. Zaušnjaci su otok ispod čeljusti. 5. poprug ono, čim se samar Saumsattel veže za konja. 6. podrepak kuskun je na sedlu onaj remen, što stoji konju ispod repa. U originalu The Humour of Forty Fancies. To je bila ili zbirka kratkih pjesmica ili kitica trakova.

35523� svijeće, jedna ima kopče, a druga se veže, nekakav stari mač, što ga je izvukao iz gradske oružnice, sa slomljenim balčakom i bez okovice, s pokidanim remenjem; na bangavoj1 mu je kljusini neko staro sedlo, što su ga svega moljci izjeli, a stremenovi su mu sasvim nedjednaki; osim toga je sakagljiva2 i kao da joj se suši hrptenjača, muči je nuzla popala ju je šuga, otekli su joj zglavci, ubija je kostobolja, gnjavi je žutica, ima neizlječive zaušnjake4, hvata je vrtoglavica, crijeva joj rastaču crvi, leña su joj uleknuta, pleća iščašena, prednje joj se noge jedna o drugu taru, gubica joj se nakrivila; oglavnik joj je od ovčje kože i uvijek je napet, da ne bi kljuse posrnulo, pa je već često pukao i zato je pun čvorova; poprug5 je skrpljen od šest komada, a podrepak6 je ženski od kadife i na njemu su dva slova od sitnih dugmešaca, koja naznačuju njeno ime, a na više je mjesta sašiven debelim koncem. BAPTISTA: Tko dolazi s njim? BIONDELLO: O gospodaru, njegov lakej i sasvim je opremljen kao i kljuse. Na jednoj mu je nozi platnena čarapa, a na drugoj dokoljenica od proste vunene tkanine, za podvezicu mu služe dva platnena okrajka, jedan crven, drugi modar, a za stari je svoj šešir mjesto pera zatakao "Četrdeset ljubavnih pjesmica". Nakaza, prava nakaza u odijelu, a ne kršćanski sluga ili gospodski lakej. TRANIO: Na to ga tjera neki čudan hir, Al često nosi prostu odjeću. BAPTISTA: Radujem se, što dolazi pa došao makar kakav. BIONDELLO: To on ne dolazi, gospodine. BAPTISTA: Zar nisi rekao, da dolazi?BIONDELLO: Tko? Petruccio da dolazi? BAPTISTA: Da, Petruccio da dolazi. BIONDELLO: Ne, gospodine, rekao sam, da dolazi njegova kobila, a na njenim leñima on. BAPTISTA: Pa to je isto. BIONDELLO: Nije, tako mi svetog Jakova, Kladim se za groš, Da konj je i čovjek Više nego jedan I ostat će dovijek. Jñu Petruccio i Grumio, obojica prosto i fantastično odjeveni TRUCCIO: Ej, gizdelini, gdje ste? Nikog Zar nema? TISTA: Lijepo je, što doñoste, Gospodine. PETRUCCIO: Al nisam lijepo došo. BAPTISTA: Pa ne hramljete. TRANIO: Niste odjeveni Onako lijepo, kako trebalo bi. ETRUCCIO: Bolje bi bilo, da ovako hrupim! Al gdje je moja mila nevjesta? Gdje Katica? Sto radi otac moj? Al nekako ste mrki, gospodo. Sto zuri ovo milo društvo kao Da gleda neki divan spomenik II zvijezdu repatu il neko čudno I kobno priviñenje?BAPTISTA: Pa vi znate, Gospodine, da vjenčani je dan Vaš danas. Prije bjesmo žalosni, Jer bojasmo se, da vas neće biti, A sad smo još žalosniji, gdje tako Neuredni ste došli. Skinite Odijelo to, što stalež vam sramoti I zazorno je na taj slavni dan! TRANIO: I recite nam, koji važan razlog Sprečavao vas, te po svoju ženu Ne doñoste, a sad vas doveo Ovako samom sebi nesličnog? PETRUCCIO: Mučno bi bilo o tome govorit I mrsko slušat. Dosta je, što doñoh, Da riječ održim premda ponešto Zastranit moram, što ću vam razložit, Kad bude zgoda, pa ćete se sasvim Umiriti. Al gdje je Katica? Ne mogu čekat, jutro odmiče I vrijeme je, da u crkvu se ide. TRANIO: O ne idite u ovom nečasnom Odijelu svojoj nesvjesti, već ajte U moju sobu i odijelo moje Obucite. PETRUCCIO: O ne, ovako ću je Pohoditi. BAPTISTA: Al nećete se valjda Ovako s njome vjenčat? PETRUCCIO: Vjere mi, Baš tako. Zato više ni riječi Jer ona za me polazi, a ne

Za moje ruho i da mogu tako Obnovit ono, što će ona meni Pokvarit, ko što jadno ruho mijenjam, Za Katicu bi bila slast, a za me Još veća. Ali kakav ludov sam, Te brbljam s vama, gdje bi trebalo Dobro jutro da svojoj nevjesti Nazovem i da žarkim cjelovom Zapečatim taj pozdrav! Odu Petruccio i Grumio TRANIO: S ludim tim Odijelom nešto on namjerava Al možda još nagovorimo njega Da, prije nego pode u crkvu, Obuče bolje ruho. BAPTISTA: Idem za njim, Da vidim, što će biti od toga. Ode Al potrebno je njenoj ljubavi I odobrenje očevo još dodat, Pa zato kako vašoj milosti Već prije rekoh nekoga ću naći, Pa bio tko mu drago, ne marim U našu stvar uputit ćemo njega I on će biti Vincenzio iz Pise I jamčiti će tu u Padovi Za više blaga nego što ga ja Obećah. Tako živjet ćete mirno U nadanju i s privoljenjem uzet Preslatku Bianku. LuCENZIO: Kada ne bi samo Kolega školnik tako pomnjivo Na svaki Biankin korak pazio.TRANIO: O tom ćemo Razmišljat malo pomalo i pazit Na svoju korist. Nasamarit ćemo Sjedoglavoga toga Gremija I opreznoga oca Minolu I glazbenika slatkog, zaljubljenog Tog Ličija, a sve to za volju Lucenziju, mom dragom gospodaru. Uñe Gremio Zar dolazite iz crkve, sinjor? GREMIO: Jednako rado, kao nekada Iz škole što sam išo. TRANIO: Zar se već Mladoženja i mlada vraćaju? GREMIO: Mladoženja? O ne! Haramija! Da, ja vam velim, jao djevojci! TRANIO: Zar bješnji od nje? To je nemoguće! GREMIO: Ta on je ñavo, ñavo, pravi vrag! TRANIO: ðavo je ona mati ñavlova! GREMIO: Da janješce, golubica spram njega. Sinjor Lucenzio, da vam ispričam: Kad svećenik je njega pitao, Za ženu da li hoće Katarinu Bilo bi dobro vjenčati se krišom Pa kada to se jednom izvrši, Nek sav se onda svijet usprotivi, Jer ja ću zlato svoje da zadržim Za inat svemu svijetu.Dabogme, hoće rekao je on I tako glasno psovo, da je popu Od silnog čuda knjiga ispala, Pa kad se sago, da je podigne, Mladoženja je suludasti tako Opalio ga pešću, da je pao I pop i knjiga, knjiga pa i pop A on je reko: "Sada nek ih digne, Tko hoće". TRANIO: Sto je rekla djevojka, Kad ustao je opet? GREMIO: Tresla se I drhtala, jer on je lupo nogom I grdio, baš kao da je župnik Narugati se njemu mislio. A kad se čitav obred svršio, Povikao je: "Vina"! U zdravlje!" Ko mornar poslije bure na lañi Kad drugovima svojim napija I ljudski je potegnuo, a onda Sav posvećeni hljebac bacio U lice starom crkvenjaku, koji Baš ništa nije skrivio mu, osim Sto brada mu je mršava i rijetka Te kao da je hljeba prosila, Dok on je pio. Onda vam je mladu Obuhvatio oko vrata pa joj S tolikom bukom usne cmokao, Da sva je crkva jekom ječala Na povratku a ja, kad vidjeh to, Sav postiñen sam amo došao, A za mnom ide povorka. E nikad Još nije bilo tako lude svadbe. Al čujte, čujte! Čuju se svirači.

Glazba. Vrate se Petruccio, Katarina, Bianca, Baptista, Grumio s Hortenzijom i pratnjomPETRUCCIO: E, gospodo i druži, hvala vam Na trudu. Znam, da danas mislite Tu sa mnom ručat da ste obilnu Priredili mi gozbu svadbenu, Al neka hitnja zove me odavde, Te ovdje s vama mislim se oprostit. BAPTISTA: O, može 1“ biti, da nam odete Večeras. PETRUCCIO: Moram danas otići Još prije mraka. Nemojte se čudit Da znate, kakav moj je posao, I sami biste molili me prije, Da odem, nego tu da ostanem. I hvala cijelom društvu čestitom, Sto gledali ste, gdje se predah ovoj Preblagoj, slatkoj, vrloj ženici Pa s mojim tastom ručajte i pijte U moje zdravlje, jer je meni poći. Sad zbogom svi! TRANIO: Ta ostanite bar Do iza ručka, molimo vas. PETRUCCIO: Ne, To ne može da bude. GREMIO: Molimo vas. PETRUCCIO: Ne, ne može da bude. KATARINA: Ja vas molim. PETRUCCIO: To mi je drago. KATARINA: Dakle ostajete?pETRUCCIO: Ne drago mi je, što me molite Da ostanem, al neću ostati, Pa molili me, koliko vam drago. KATARINA: Ta ostanite, ako ljubite me. PETRUCCIO: Grumio, konje! GRUMIO: Spremni su i zob je Već, gospodaru, konje pojela. KATARINA: Pa čini, što ti drago danas neću Da idem, a ni sutra, dok mi se Ne prohtije. A vama tu je put, Gospodine, na otvorena vrata, Pa kasajte, dok cijele su vam čizme. A ja ću ići, kad me bude volja. Vi ko da ćete biti i veseljak I mrkonja, pa odmah u početku Već otvoreno tako glumite. PETRUCCIO: Umiri mi se, Kato, molim te, Ne ljuti se. KATARINA: O hoću da se ljutim, Pa što mi možeš? Oče, budi miran, Jer on će ostati meni za volju. GREMIO: Gospodine, sad na će početi. KATARINA: Sad naprijed svi na ručak svadbeni! Ja vidim, da bi žena luda bila, Kad ne bi se usudila oduprijet. PETRUCCIO: Da, naprijed svi, na tvoju zapovijed! Pokorite se mladoj, koji ste U njenoj službi, poñite na gozbu

Veselite se, zabavljajte, pijte5999999999� Za djevičanstvo njeno, ludujte I radujte se il se objesite, Al moja vedra Kata mora sa mnom! O, nemojte me gledat ljutito Ni lupat nogom i ne buljite, Ne gnjevite se onom, što je moje, Ja hoću bit gospodar. Ona je Imanje moje, pokretno mi dobro I moja kuća, moje pokućstvo I moje polje, hambar, konj i vol I magare, sve moje. Tu je ona Tko smije, nek je dotakne, jer ja ću Da branim svoje pravo protiv svakog, Tko zakrči mi put u Padovi, Pa bio baš i najsmioniji. Povuci mač, moj Grumio, jer evo Opkoliše nas ljuti razbojnici, Pa silom svoju gospu oslobodi, Ako si junakl Ne boj mi se, dijete, Od milijuna ja ću te obranit! Odu Petruccio, Katarina i Grumio BAPTISTA: Nek idu ovo dvoje blagih ljudi! GREMIO: Da ostadoše, umro bih od smijeha. TRANIO: Još nije bilo tako lude veze. LUCENZIO: Sto mislite o svojoj sestri, gospo? BIANCA: Da luda je i udala se ludo. GREMIO: Petruccija čeka jošte veće čudo. BAPTISTA: Ej, susjedi i druži, premda nema Mladoženje i mlade, da za stolom Zauzmu mjesto, ipak neće gozbaBez poslastica biti. Vi, Lucenzio, Zapremite mladoženjino mjesto, A sestrino će mjesto Bianca nam Zauzet. TRANIO: Zar se mila Bianca mora

Da vježba, kako nevjestu će glumit? BAPTISTA: Da, moj Lucenzio. Hajdmo, gospodo!

OduČetvrti čin Prvi prizor Trijem u Petrucciovoj kući na selu Uñe Grumio GRUMIO: Do vraga sve trudne kljusine, svi luckasti gospodari i svi gadni putovi. Je li ikada tkogod bio tako isprebijan? Je li igda tkogod bio tako izmučen? Poslaše me naprijed, da naložim vatru, a oni dolaze za mnom, da se ugriju. E, da ja nisam takav mali lončić, koji brzo zakipi, bile bi mi se usnice primrzle za zube, jezik za nepce, a srce za trbuh, prije nego bih bio došao do vatre, da se odmrznem jer sad je takvo vrijeme, da bi se nahladila i veća ljudina nego što sam ja. Ej, Curtis, ej! Uñe Curtis CURTIS: Tko zove tako hladno? GRUMIO: Komad leda. Ako sumjaš o tome, možeš mi se tako okliznuti s pleća pa do peta, kao da nije dalje nego od glave do vrata. Vatre, dragi Curtis! CURTIS: A dolazi li gospodar sa svojom ženom, Grumio? GRUMIO: O da, Curtis, da. Pa za to vatre! Ne lijevaj vode na nju. CURTIS: Je li ona zaista tako žestoka goropadnica, kako se govori? GRUMIO: Bila je, dragi Curtis, prije ove studeni ali ti znaš, da zima kroti ljude, žene i životinje jer je ukrotila moga starog gospodara, moju novu gospodaricu i mene, druže Curtis. 84 Grumilo je vrlo malen. To je valjda "rog" što mu ga je žena svojom nevjerom nasadila. Sita Binse, Juncus močvarna biljka. CURTIS: Odlazi, ti ludo od tri palca! Ja nisam živina. GRIJMIO: Zar ja imam samo tri palca1? Ej, tvoj je rog2 stoput dugačak, a ja sam bar toliko visok. No hoćeš li naložiti vatru ili ću da te tužim našoj gospodarici, pa ćeš ubrzo osjetiti njezinu ruku ako joj budeš pri ruci i to će ti biti hladna radost, zato što si bio polagan u svom vrućem poslu. CURTIS: Molim te, dragi Grumio, reci mi, što je i kako je? GRUMIO: Pa hladno, Curtis, u svakom poslu, do u tvom pa zato vatre! Učini, što si dužan, pa će se i tebi dug naplatiti, jer gospodar i gospodarica umalo nisu umrli od studeni. CURTIS: Evo vatre a sada kazuj, Grumio, što je novo? GRUMIO: Pa "Janko, čuj! O Janko, čuj!" i toliko novosti, koliko ti je po volji. CURTIS: Ta nemojte, vi ste pravi vjetrogonja. GRUMIO: Zato se i jesam sav nahladio. Vatre amo! Gdje je kuhar? Je li večera spremljena, kuća počišćena, sita3 nasuta, paučina pometena, momci u novim zobunima bijelim čarapama, svi službenici u svadbenim haljinama? Jesu li skladni vrčevi i čaše? Jesu li sagovi položeni? Je li sve, kako treba? CURTIS: Sve je spremno pa zato molim te, što je novo? GRUMIO: Prvo, znaj, moj je konj umoran, a gospodar i gospa ležahu jedno na drugom. CURTIS: Kako?GRUMIO: Pali su sa sedala u blato i o tom bi se moglo štošta pripovijedati. CURTIS: Kazuj, dragi Grumio, kazuj! GRUMIO: Uho amo! CURTIS: Evo! GRUMIO: Na! Dade mu zaušnicu CURTIS: Ta se pripovijest ne čuje, nego boli. GRUMIO: I zato se zove bolna pripovijest a ovom je zaušnicom samo pokucala na vaše uho i zamolila ga, da sluša. A sada da počnem. Imprimis1 silazili smo nekom gadnom nizbrdicom. Gospodar je jahao iza gospe. CURTIS: Oboje na jednom konju? GRUMIO: Što to ti misliš? CURTIS: Pakonja. GRUMIO: Pripovijedaj ti! Ali da me nisi prekinuo, bio bi čuo, kako je konj pao, a ona pod konja bio bi čuo, na kakvu gadnu mjestu, kako je bila uprljana, kako je on ostavio konja na njoj, kako me je tukao, što je njezin konj posrnuo, kako je gazila po blatu, da ga otkine od mene, kako je on psovao, kako je ona molila koja dotle nikad nije molila kako sam ja vikao, kako su konji odjurili, kako su njene uzde popucale, kako sam ja izgubio podrepinu2 i još koješta, što bi bilo vrijedno spomenuti, ali će pasti u zaborav i ti ćeš se vratiti u svoj grob, ne doznavši, što je to bilo. 1. To je latinski, a znači: prvo. 2. Podrepina isto što i podrepak kuskun vidi III. 2

424998�1

�08�08�0024172Ukroćena goropadnica CURTIS: Ako to promislimo, on je goropadniji od nje. GRUMIO: Da, i to ćeš osjetiti i ti i najsmioniji od vas sviju, kad se on kući vrati. Ali šta je to govorim! Dozovi Natanijela, Josipa, Nikolu, Filipa, Waltera, Šećerka i sve ostale. Neka glatko očešljaju glave, modre svoje kapute neka iskefaju, a podvezice neka im ne budu ni sjajne ni proste, neka grebu lijevom nogom i neka se ne usude taknuti gospodarev konjski rep, dok ne poljube svoje ruke. Jesu li svi spremni? CURTIS: Jesu.

GRUMIO: Dozovi ih amo! CURTIS: Ej čujete li! Morate poći u susret gospodaru, da učinite poklon gospodarici! GRUMIO: Kakav poklon da joj učine? CURTIS: Pa da joj se poklone. RUMIO: Sami sebe da joj poklone? Šta će njoj takvi klipani? RTIS: Ma ne da joj se poklone ovako Udu Nataniel, Filip, Josip, Nikola i druge sluge iTANIEL: Zdravo, Grumio. FILIP: Kako, Grumio? JOSIP: Ej, Grumio! NIKOLA: Brate, Grumio! NATANIEL: Kako stari druže? GRUMIO: Zdravo vi? Kako vi? Ej vi! Braćo vi! To su mi poli Ej, čestiti druži, je li sve spremno, je li sve u redu?NATANIEL: Sve je spremno. Kako je daleko naš gospodar? GRUMIO: Nedaleko bit će da je već sjahao, pa zato nemojte Trista mu muka, mir! Čujem, gospodara! Uñu Petruccio i Katarina PETRUCCIO: A gdje su ti nitkovi? Nikog nema Na vratima, da stremen mi podrži I preuzme mi konja! Gdje je taj Nataniel i Grgur, Filip? SVI SLUGE: Tu, Tu, gospodaru, tu smo gospodaru! PETRUCCIO: Tu gospodaru, tu smo, gospodaru! Neotesanci vi i bukvani! Je 1“ to vam pažnja? Obzir? Poštovanje? A gdje je glupan, što ga naprijed poslah? GRUMIO: Tu, gospodaru ko i prije glup. PETRUCCIO: Seljačino! Ti kljuse slugansko! Ne rekoh li ti, da me dočekaš U parku i da sa sobom dovedeš Te gadne hulje? GRUMIO: Nije bio gotov Natanielov kaput, gospodaru, A VValterove cipele su bile Bez rupica i nije bilo baklje, Da pocrni se Gabrijelov šešir, A Petrov bodež nije korica Još imao i nitko nije bio Još ureñen do Adam, Ralf i Grgur, Jer drugi svi su bili otrcani I traljavi ko pravi prosjaci. Al bili kakvi bili, evo ih Gdje stoje, da vas dočekaju.PETRUCCIO: Hulje! Donesite mi smjesta večeru. Odu neke sluge. Pjeva Gdje je moj život negdašnji I gdje su oni Kato, sjedite I dobro došli! Uh! Uh! Uh! Uh! Uh!1 Vrate se sluge s večerom Ej, hoćete li? Mila Katice, Veselite se. Skinite mi čizme! Ugursuzi i hulje hoćete li? Pjeva Bijeli fratar jednom bio I putovat on je htio Do vraga, huljo iščašit ćeš nogu! Udari ga Na, evo, pa mi drugu bolje svući. Veselite se, Katice. Ej, vode! A gdje je pas moj Troilo? Odlazi I reci mome bratiću Fernandu2, Da doñe amo. Sluga ode Morate se s njim Upoznat, Kato, i poljubit ga. To su uzvici nestrpljivosti. ■ Taj se bratić samo ovdje spominje i ne dolazi na pozornicu.A gdje su moje papuče? zar neću Ni vode dobit? Uñe sluga sa zdjelom i vrčem Amo, Katice. I umijte se. Ja vas pozdravljam. Od svega srca. Sluga ispusti vrč Pasji skote! Sto si Ispustio ga? KATARINA: Nemojte ga, molim, Ta nehotice on je zgriješio. PETRUCCIO: Ti blesane i skote klempavi! Al sjednite mi, Kato. Znadem, da ste Ogladnjeli. A hoćete li vi Da izmolite molitvu il ja? Al što je ovo? Janjetina? PRVI SLUGA: Da. PETRUCCIO: A tko je donio ju?

PRVI SLUGA1: Ja. PETRUCCIO: Pa to je Zagorjelo i sva su jela takva. Ej, kakve su mi psine to! A gdje je Taj nitkov kuhar? Kako smijete Ovako, hulje, posluživati me 1. To može biti Curtis ili koji drugi od Petrucciovih slugu, što se po im spominju.I nositi mi ono, što ne trpim? Na, nosi to, tanjure, čaše, sve. Baca na njih jelo i drugo Vi klipani i lijeni tikvani! Sto mrmljate? Zasolit ću vam smjesta! Sluge odu KATARINA: Molim vas, mužu, ne budite tako Nestrpljivi. Ta jelo bješe dobro I mogli ste zadovoljit se njime. PETRUCCIO: Zagorjelo je bilo, velim ti, I presušeno, Katice, a to je Zabranio mi liječnik izrijekom Jer budi gnjev i jarost potiče I bolje ti je za nas oboje, Da postimo jer mi smo jedljivi Od prirode no tako prepečeno Da jedemo pečenje. Strpi se, Jer sutra bit će bolje, a večeras U društvu ćemo postit. Hajde, da te Povedem sad u bračnu ložnicu. Odu

Drugi prizor Druga soba u istoj kući Udu s raznih strana Nataniel, Petar i Grumio NATANIEL: O, jesi 17, Petre, ikad vidio Ovako nešto? PETAR: Ubija je njenom enU Vlastitom ćudi.Uñe Curtis GRUMIO: Gdje je? CURTIS: Kod nje, pa joj Propovijeda uzdržljivost i grdi I kune, psuje, te već jadnica I ne zna, kuda da se djene, kuda Da gleda, što da govori, pa sjedi, Baš kao da se prenula iza sna. Al bjež“mo, bjež“mo! eno dolazi! Odu Uñe Petruccio PETRUCCIO: Baš vrlo mudro počeh svoju vladu I nadam se dovršiti je sretno. Sokolića je moja ljuta sad I mrtva gladna al se najest neće. Dok ne bude mi pokorna, jer ne bi Inače za moj doziv marila. Al ima jedan način još, da divlja Sokolića se ukroti, da spozna Cuvarev glas i da se odazove A taj je, da joj ne dam spavati, Onako ko što spavat ne damo Ni kopcima, što biju krilima I ne slušaju1 Danas nije jela I neće noćas nije spavala I neće niti danas. Kao što Kod jela, tako i u postelji ću Da nañem neku manu tobožnju, Te ovamo ću bacit uzglavak, A tamo jastuk, amo ponjavu, A onamo pokrivalo, i u toj 1. Shakeaspeare vrlo voli pjesničke slike iz lova, napose iz sokolarstva.Gunguli tvrcJ.it ću, da činim sve Tek s nježne brige za nju. Zatim će Svu noć da bdi, pa ako slučajno I zadrijema, galamit ću i grdit I vikom sveñ je držat u budnoći. Na takav način možeš ljubavlju I ubit ženu. Tako mislim ja Obuzdat bijesnu, upornu joj ćud. Tko bolje zna ukrotit ženskog zmaja, Nek reče, pa će dopast božjeg raja! Ode

Treći prizor Padova. Pred Baptistinom kućom Uñu Tranio i Hortensio TRANIO: Da“ 1 može biti, druže Ličio, Da djeva Bianca voli ikog do li Lucenzija? E, onda me baš vješto Zaluñuje. HORTENSIO: A da vas uvjerim, Gospodine, o onome, što rekoh, Tu stanite i pripazite, kao Obučava je. Stanu podalje Uñu Bianca i Lucenzio LUCENZIO: Da li, gospoñice Razumijete to, što činite? filANCA: Razložite mi prije, majstore, Sto učite me?LUCENZIO: Ono ja vas učim, Sto zanat mi je: Ljubavnu vještinu1. BIANCA: Ej, da vam je, gospodine, dokazat, Da tom vještinom umijete vladat. LUCENZIO: Vi morate mi najprije pokazat, Da mojim srcem umijete vladat. Povuku se HORTENSIO: E ovi bome brzo napreduju! A što ćete sad vi, što kleli ste se, Da gospoñica Bianca vaša nikog Na svijetu ne bi ljubit mogla, do li Lucenzija. TRANIO: O mrska ljubavi! Nepostojani ženski rode! Znajte, Da to je čudno, Ličio. HORTENSIO: Ne mogu Da varam vas. Ja nisam Ličio Ni glazbenik, što tek sam naoko, Već netko, koga mrzi živjeti U preoblaci ovoj, a za onu, Sto kavalira odbija pa onda Obožava ovakog ništavca. Hortensio je, znajte, moje ime, Gospodine. TRANIO: Gospodine Hortensio, O vašoj čistoj ljubavi spram Bianke Već mnogo slušah ali kako sad Na svoje oči njenu obijest vidjeh, 1. To će biti aluzija na Ovidijevo djelo "Ars amatoria" vidi I, 1.To s vama ću se ako vam je s voljom Odreći nje i njene ljubavi Za sva vremena.

HORTENSIO: Evo kako se Cjelivaju i umiljavaju! Gospodine Lucenzio, evo ruke I zadajem vam tvrdu vjeru, da je Već neću prosit. Odričem se nje, Jer nevrijedna je moje preñašnje Naklonosti i ludog laskanja. TRANIO: I ja se evo zaklinjem poštenjem, Da nikad neću uzet je za ženu, Pa da me moli. Pi! Gle, kako mu se Životinjski umiljava. HORTENSIO: Da hoće Sav svijet zamrzit na nju osim njega! A ja, da stalno zakletvu održim Još prije nego mine treći dan, Oženit ću se nekom bogatom Udovicom, što ljubila je mene Sve vrijeme to, dok ja sam ljubio Tu oholu i gordu jogunicu. Sad zbogom, moj sinjor Lucenzio A mene će dobrota samo ženska Osvojiti, a neće lijepe oči. Ja odlazim i stalno sam u onom, Za što se zakleh. Ode Hortensio. Lucenzio i Bianca se približe Gospoñice Bianca, Sva ona sreća nek vam pane s neba, Sto zaljubljenom srdašcu je treba! S Hortenzijem vas, dijete, tu zatekoh I zajedno se s njime vas odrekoh. TRANIO:TRANIO: Ima, gospoñice. Petruccio tu je učitelj i on vam Sijaset raznih zna vještina, kako Ukrotit ćeš goropadnicu znati I kako da se brbljav jezik skrati. Uñe Biondello BIONDELLO: O gospodaru, tako dugo vrebah, Te trudan sam ko pas. Al napokon Zamotrih nekog starog anñela, Gdje nizbrdo se spušta, a onakav Baš kakav treba. BIANCA: Vi šalite se, Tranio. Zar ste me se Odrekli oba? TRANIO: Jesmo, gospoñice. LUCENZIO: E onda smo se Ličija otresli. TRANIO: On uzimlje sad neku veselu Udovicu i čim je isprosi, U isti dan će vjenčati se s njom. BIANCA: Pa bilo sretno! TRANIO: I ukrotit će je. BIANCA: To on tek veli, Tranio. TRANIO: Pošoje U krotilačku bome školu. BIANCA: Što? U krotilačku školu? Par zar ima I takvo mjesto?f RANIO: Što je on, Biondello? BIONDELLO: Pa krmar ili školnik, gospodaru Ja ne znam, što, al pomno je odjeven, A drži se i hoda kao otac. LUCENZIO: Pa šta će taj nam, Tranio? TRANIO: Ako bude Lakovjeran te povjeruje mojoj Pripovijetki, učinit ću, te on će Vincenzija s veseljem glumiti I jamstvo dat Baptisti Minoli, Baš kao da Vincenzio je glavom. Odved“te svoje zlato treba sam Da budem. ŠKOLNIK: Pomoz“ Bog, gospodine. TRANIO: Bog pomogo i dobro ste nam došli! Je 1“ dalek put vam il je tu vam cilj? SKOLNIK: Gospodine, za dvijetri nedjelje Moj cilj je tu, a onda sve do Rima I Tripolisa, ako li me Bog Pozivi. Odu Lucenzio i Bianca Uñe školnik TRANIO: Molim, otkle ste? Š KOLNIK: Iz Mantove. TRANIO: Iz Mantove, gospodine? O, da nas Bog sačuva! Pa dolazite amo U Padovu, u torbi noseć glavu!Komedije

ŠKOLNIK: U torbi glavu! Što? Ta to je strašno! TRANIO: Smrt prijeti svakom Mantovljaninu, U Padovu što doñe. Ne znate Za razlog jošte? Vaše lañe su Zaustavljene sve u Veneciji I dužd je to zbog neke lične svañe Izmeñu vašeg vojvode i njega1 Objavio već i proglasio, I čudo je al vi ste došli tek, Jer inače bi bili čuli, gdje se Proglašuje svud naokolo. ŠKOLNIK: Jao, Gospodine, i kuku lele meni, Jer imam iz Firenze mjenice I tu ih moram predati. TRANIO: Pa ja ću,

Gospodine, učiniti vam ljubav, Pomoći vam i svjetovati vas. Al recite mi prvo, jeste 1“ ikad U Pisi bili? ŠKOLNIK: Jesam. Često bijah, Gospodine, u Pisi. Znademo, da je Taj grad na glasu s vrlih grañana. TRANIO: A znate li meñu njima i nekog Vincenzija? ŠKOLNIK: Ne poznajem ga lično, Al slušao sam, da je trgovac I bogat, da mu nema ravnoga.

1. U Mantovi su doista od god. 1530. vladali vojvode, a Padova je već god. 1406. potpala pod Veneciju. Po tom se vidi da su Shakespeareu bile poznate i političke prilike sjeverne Italije.TRANIO: Moj otac on je da vam pravo kažem I spoljašnjošću malo na vas nalik. BIONDELLO za se: Baš kao jabuka na ostrigu ili na štogod mu drago. TRANIO: Da spasim život vaš u nevolji, Učinit ću vam njemu za volju Tu ljubeznost pa zato ne mislite, Da to je vaše blago najmanje, Sto slični ste sinjor Vincenziju. Prisvojit ćete ime njegovo I položaj, a ja ću prijateljski Ugostit vas u domu svom al treba Da ulogu valjano glumite, Gospodine. Razumijete li me? I tako ćete tu u gradu ostat Dok ne svršite svoje poslove. Za dušu, molim, ovo primite, Gospodine. ŠKOLNIK: O hoću uvijek ću vas Života svoga i slobode svoje Braničem smatrat. TRANIO: Dakle poñimo, Pa da se odmah prihvatimo posla. A mimogred vam i to velim još, Da moga oca ovdje svaki tren Očekuju, da jamči svojim blagom, Jer ja ću jednu kćer Baptistinu Za ženu uzet. Al, gospodine, U svemu treba da vas uputim I hajte sa mnom, da vas odjenem Onako, kako to vam priliči. Odu

99Četvrti prizor Soba u Petrucciovoj kući Uñu Katarina i Crumio GRUMIO: Ne, ne smijem ma ni za živu glavu! KATARINA: Sto više patim, to me više muči! Sto, zar me uze, da me glañu mori? Kad prosjak doñe u kuću mom ocu, Čim zaište, već primi milostinju II makar drugdje nañe smilovanja A ja, što nikad molit nisam znala I nikad nije trebalo mi molit, Ja gladujem i glava mi se vrti Od nesna jer me kletvom drži budnu, A svañom hrani. Ali što me više Još boli nego sva ta nestašica, Jest to, što on sve čini tobože Iz savršene neke ljubavi. Baš ko da hoće reći, kad bih jela II spavala, oboljela bih smrtno II umrla bih smjesta. Molim te, Otiñi pa mi makar što donesi, Da jedem tek da zdravo je za hranu. GRUMIO: Sto velite o papku goveñem? KATARINA: O, vrlo dobro molim te, donesi. GRUMIO: E bojim se, to jelo odveć draži. A ne biste li mastan opornjak1 I dobro pržen. 1. Opornjak, dar Gekrose.TATARINA: O, to vrlo volim. Donesi mi ga, dragi Grumio. GRUMIO: Ne bojim se, da to razdražuje. II možda biste komad govedine S gorušicom? KATARINA: To jedem vrlo rado. GRUMIO: Gorušica je nešto preljuta. KATARINA: Pa govedinu bez gorušice. GRUMIO: Ne, ne, gorušicu il nećete Od Grumija ni govedine dobit. KATARINA: Pa oboje il jedno što ti drago. GRUMIO: Gorušicu bez govedine dakle. KATARINA: O, nosi se, ti podli slugane. Tuče ga Podrugljivče, što tek imenima me Od jela hraniš. Izjela te kuga I svu tu bagru, koja slavi slavlje Nad mojim jadom! Idi, tornjaj se! Uñe Petruccio sa zdjelom, u kojoj je jelo, i Hortensio PETRUCCIO: Ej, kako, moja Kato? Što je dušo? Sva pokunjena? HORTENSIO: Kako, gospo KATARINA: Zlo I naopako Bogu plakati je!PETRUCCIO: Razvedri se i pogledaj me ljupko, Da vidiš, ljubo, kako brižan sam, Te jelo ti pripremih i donesoh. Stavi zdjelu na stol A takva ljubav, slatka Katice. Zaslužila je hvalu. Sto? Ti šutiš? E, dakle nije po volji ti to I sav moj trud je bio zaman. Evo Odnes“te zdjelu. KATARINA: Stan“te, molim vas. PETRUCCIO: Najjadnija se služba hvalom plaća, Pa mora se i moja il se nećeš Dodirnut ovog jela.

KATARINA: Hvala vam. Gospodine. HORTENSIO: Sinjor Petruccio, pil Ta to je ružno! Gospo Katice, Ja hoću da vas zabavljam. PETRUCCIO tiho Hortenziju: Al sve, Sve moraš izjest, ako sam ti drag. Katarini U slast ti bilo, dušo Katice, Al brzo jedi. Sad ćemo se mi Povratit ocu tvome, slañana, I gostiti se ljudski, kneževski. I bit će svile, zlatnog prstenja I kapica i gipkih čipaka I tkanica, lepeza, narukvica I bisera i drugih još sitnica.Ej, jesi“l sita? Krojač već je tu, Da svojim blagom uresi te svu. Uñe krojač Ej, krojaču, da razgledamo nakit. Rasprostite nam ovu haljinu. Uñe torbičar A što je u vas novo, prijane? ORBICAR: Donesoh kapu, što je vaša milost Naručila. PETRUCCIO: Pa to je skalupljeno Na nekoj korpi! Zdjela od kadife! Pi! To je prosto, gadno! To je školjka II orahova ljuska, igračka II kapljica za djecu! Nos“te to, Pa nešto veće nam pokažite. KATARINA: Ja neću veće sad je takva moda I fine gospe nose takve kape. PETRUCCIO: Kad budeš fina, nosit ćeš je i ti, Al prije ne. HORTENSIO za se: To neće biti skoro! KATARINA: Ja mislim, da je meni slobodno Govoriti, gospodine, i hoću Da govorim. Ja nisam derište I bolji od vas morali su snosit, Da govorim, što mislim. Ako vi To ne možete, zatisnite uši! Moj jezik će izreći srca jade, Jer srce bi mi puklo, da ih krijem. A da se to ne dogodi, ja hoću,Da slobodno mi bude reći sve, Sto goder želim bilo što mu drago. PETRUCCIO: Da, pravo veliš, to je gadna kapa, Ko igračka il torta, svilena Pašteta. Baš te volim, što ti se To ne sviña. KATARINA: Pa voljeli me ili Ne voljeli, ta kapa mi se sviña Te hoću nju il neću nikakve. PETRUCCIO: A haljina? Pada Ej, krojaču. Da vidimo je. Smiluj nam se. Bože, Pa to je neka maskerada! Sto je To? Rukav? To je kao teški top. A tu je sva izrovašena uzduž I poprijeko ko kolač jabukov. Sve izreskano, gle, i nareskano Ko kadila u brijačnici. Kako Ti, krojaču, to zoveš do vraga? HORTENSIO za se: Ni kape ko da neće dobiti Ni haljine. KROJAČ: Pa sami ste mi rekli Načiniti po modi današnjoj Valjano sve i lijepo. PETRUCCIO: Pa dobome, Al nisam reko, ako sjećate se, Po modi je pokvarit. Idite I brže bolje kupite se otud, Jer ništa neću od vas kupiti Baš ništa neću do tog. Činite Od toga, što vas volja. KATARINA Ne vidjehJoš nikad bolje krojenoga ruha, Prikladnijeg i nezazornijeg, A vi bi htjeli lutku od mene Učinit. PETRUCCIO: Da, on hoće bome lutku Učinit od tebe. KROJAČ: Ona veli, Da vaša milost hoće od nje lutku Učinit. PETRUCCIO: Kolike drskosti! Ti lažeš konce, napršnjače ti, Ti rife, tri četvrtine od rifa, Ti pola rifa, ti četvrtino, Ti palce! Buho, gnjido, cvrčku ti! To klupko konca meni prkosi U vlasitoj mi kući! Otale Ti prnju, mrvo, ogrizino ti, II tako ću te rifom izmjeriti, Te zasav vijek će brbljanje ti prisjest. Da, ja ti velim, ja, da haljinu si Iskvario joj. KROJAČ: Varate se bome, Gospodine. Jer haljinu načinih Baš kako je naredio mi majstor, A Grumio je nalog predao. GRUMIO: Nisam mu predao nalog, predao sam mu tkaninu. KROJAČ: Al što ste htjeli kako da se radi? GRUMIO: Pa iglom i koncem, gospodine. KROJAČ: Zar niste rekli: koso prorezano?GRUMIO: Ti si već koješta prišio KROJAČ: Jesam. GRUMIO: Ali meni nemoj ništa prišivati. Mnogima si već koješta skrojio, ali meni nećeš ni šivati ni krojiti. Rekao sam ti, da kažeš svome majstoru, neka skroji haljinu, ali nisi mu rekao, neka je raskroji na komadiće. Ergo1 ti lažeš.

KROJAČ: A, tu su bilješke o kroju one neka posvjedoče. PETRUCCIO: Čitaj! GRUMIO: Bilješke mu lažu u grlo, ako veli, da sam to rekao. KROJAČ čita: "Imprimis haljina treba da bude pro strana ". GRUMIO: Gospodaru, ako sam ikad rekao "prostrana haljina", ušijte me u njene rubove i usmrtite me klupkom smeñega konca. Rekao sam: "haljina". PETRUCCIO: Nastavi. KROJAČ čita: S malom okruglom ogrlicom ". GRUMIO: Ogrlicu priznajem. KROJAČ čita: "Sa širokim rukavom ". GRUMIO: Priznajem dva rukava. KROJAČ čita: Rukavi fino prorezani" . PETRUCCIO: A tu je taj nitkovluk! 1. Latinski dakle.GRUMIO: Bilješka se vara, gospodaru, bilješka se vara. Ja sam naredio, da se rukavi imadu izrezati i opet sašiti i to ću na tebi dokazati, premda ti je mali prst napršnjakom oružan. KROJAČ: Istina je, što ja velim. Da si mi gdjegod drugdje, naučio bih te. GRUMIO: Evo me odmah uzmi ti tu bilježnicu, a meni daj svoj rif, pa udri bez obzira. HORTENSIO: Zaboga, Grumio! To bi bila nejednaka borba. PETRUCCIO: Ej, gospodine, ukratko haljina nije za me. GRUMIO: Pravo velite, gospodaru, ona je za gospodaricu. PETRUCCIO: Nek čini majstor od nje, što ga volja. GRUMIO: Ne, nitkove ni za živu glavu, nego od haljine neka čini, što ga volja. PETRUCCIO: Što ti to misliš, brajko? RUMIO: Gospodaru, Ta misao je dublja nego vi I mislite. Od gospodarice Da čini što ga volja? Pi! Pil Pi! ETRUCCIO tiho Hortenziju: Hortensio, reci, da ćeš latiti krojača. Krojaču Nosi! Idi! Ni riječi! HORTENSIO: Ja ću ti sutra ruho platiti. Ne zamjeri zbog nesmotrenih riječi Pa idi pozdrav majstoru ponesi. Odu krojač i torbičarPETRUCCIO: A sada ćemo, Kato, vašem ocu Da poñemo u ovom čestitom I skromnom ruhu. Ubogo nek bude Odijelo nam, a kesa ponosna Jer duša čini tijelo bogatim I kao što kroz ponajtamnije Oblake sunce prodre, tako se I čast nam vidi kroz najprostije Odijelo. Zar je kreja1 vrednija Od ševe, što je ljepše perje joj? II riñovka od jegulje je bolja, Sto oku godi šarena joj koža? Ne, draga Kato, nisi gora ti U ovom ruhu jadnome i prostom Odijelu. Ako misliš, da je to Sramota, ja je na se uzimljem Pa zato budi vesela, jer odmah Odavle ćemo, da se gostimo I zabavljamo u kući tvog oca. Sazovi ljude odmah ćemo k njemu, A konje nakraj Duge ulice Odvedi. Donde pješke ćemo ići, A dalje jahat. Ej, da vidimo Ja mislim, da je oko sedam sati I baš na ručak tamo ćemo prispjet. KATARINA: Usuñujem se reći, da su skoro Dva sata. Bit će vrijeme večeri, Još prije nego tamo stignemo. PETRUCCIO: Još prije nego konja uzjašem, Nek bude sedam. Pazite, što velim II radim ili mislim radit. Vi se Odupirete sveñer. Ostav“te nas, Ja ne idem danas. Prije nego poñem, Treba da bude onoliko sati, Koliko velim ja, da jesti

1. Kreja kreštelica, Garrulus glandarius.

HORTENSIO: Aj, gle! I suncu bi taj delija nalago!

Odu

Peti prizor Padova. Ispred Baptistine kuće Udu Tranio i Skolnik, obučen kao Vincenzio TRANIO: Tu kuća je, gospodine. Da zovnem? ŠKOLNIK: Dabome. Ako ja se ne varam, Sinjor Baptista sjećat će se mene, Jer prije neko dvaest godina U Genovi smo skupa stanovali Kod "Pegaza". TRANIO: Da, da al ipak treba Da ulogu odglumite s onakvom Ozbiljnošću, što ocu priliči. ŠKOLNIK: Nemajte brige. Ali evo, gdje Vaš momak ide. Dobro bi ga bilo Uputiti, gospodine. Ude Biondello TRANIO: O za nj vas Nek nije strah. Biondello, sad treba Da svoju dužnost svojski izvršiš. Čuj! Zamisli, da ovo ti je pravi Vincenzio. BIONDELLO: He, ne bojte se za me! TpANlO: A jesi li Baptisti javio?BIONDELLO: Da, reko sam mu, da je otac vaš U Mlecima i da ga danas tu U Padovi očekujete. TRANIO: Tisi Valjano momče. Evo, napij se. Al eto, gdje Baptista dolazi. Sad ozbiljno, gospodine, i mirno! Uñu Baptista i Lucenzio Sinjor Baptista, sreli smo vas baš U dobri čas. Skolniku Moj oče, evo vam Gospodina, o kojem govorah. Sad budite mi, molim dobar otac, U baštinu da Bianku dobijem. ŠKOLNIK: Ej, lakše, sinko moj. Dopustite, Gospodine u Padovu sam došo, Da istjeram tu neke dugove, A moj je sin mi pripovijedao, Da ozbiljne ga veze ljubavne Sa vašom kćerkom vežu. Kako ja 0 vama dobre glase čuh i kako On ljubi vašu kćer, a ona njega, To ja ga neću zadržavati, Već pristajem ko brižan otac, da se On oženi, pa ako isto je, Gospodine, i vama po volji. Sto pogodbe se tiče, to sam ja

1 pripravan i voljan potpuno, Da složimo se i da udarno je. Jer o vama ne mogu sumnjati, Sinjor, o kome samo dobro čujem.gAPTISTA: Gospodine, oprostite mi, što ću Da kažem sad. Baš vrlo mi se mili Kratkoća vaša ta i iskrenost. Da, istina je živa, da vaš sin Lucenzio ljubi moju kćer, a ona Da ljubi njega ili oboje Veoma hine svoje osjećaje, Pa zato, ako vi ste pripravni Da kao otac postupate s njim, A mojoj kćeri rentu dovoljnu Da date onda brak je uglavljen I svršeno je sve, te vaš će sin Sa privoljenjem dobit moju kćer. TRANIO: Zahvaljujem, gospodine. Gdje dakle Držite, da će najbolje se moći Utvrditi nam takva pogodba, Da obje strane zadovoljne budu? TISTA: U mojoj kući ne, Lucenzio, Jer zidovi imadu uši, znate, I mnogo imam slugu. Osim toga Još sveñer vreba stari Gremio, Te lako bi nas tkogod mogo smesti. RANIO: Kod mene dakle, ako vam je pravo. Moj otac tamo stanuje večeras Još ondje ćemo posve u tišini Uglavit lijepo taj svoj posao. Po svoju kćerku ovog slugu svog Pošaljite, a moj će momak smjesta Po bilježnika poći. Najgore je, Sto nismo to na vrijeme doznali, Te slab će bit i mršav doček naš. BAPTISTA: A, ništa zato. Pohitajte, Cambio, Pa rec“te Bianki, nek se smjesta spremi, I kažite joj, ako hoćete,Sve, što se zbilo da iz Padove je Lucenzijev nam otac došao I da će ona biti jamačno Lucenzijeva žena. LUCENZIO: Dali bozi, Da ispuni se to. TRANIO: Ne spominji Zaludu božjeg imena, već idi! Lucenzio se povuče Sinjor Baptista, hoćemo li poći? Dobro mi došli! Jamačno vas čeka Tek jedna zdjela ali ipak hajdmo, Gospodine u Pisi ćemo mi To popraviti. BAPTISTA: Dakle poñimo. Odu Tranio, Školnik i Baptista BIONDELLO: Cambio LUCENZIO: Što je, Biondello? BIONDELLO: Jeste li vidjeli, kako vam je moj gospodar namigivao i kako vam se smijao? LUCENZIO: Pa što to znači, Biondello? BIONDELLO: Pa ništa ali me je ovdje ostavio, da razložim značenje i skroviti smisao njegovih znakova i kretanja. LORENZIO: Molim te, otkrij mi taj skroviti smisao. BIONDELLO: To vam je ovako: Baptista nije više opasan, jer se dogovara s varalicom ocem varavoga sina.jJjCENZIO: A zašto ga spominješ? glONDELLO: Vi treba da odvedete njegovu kćer na večeru. LUCENZIO: Pa onda? glONDELLO: Stari svećenik u hramu svetog Luke čeka svaki čas vašu zapovijed. LUCENZIO: Pa što će mi sve to? BIONDELLO: Ne znam nego dok su oni zabavljeni oko tobožnje pogodbe, da se vi s njom pogodite cum privilegio od imprimendum solum1 da poñete u crkvu, da uzmete svećenika, crkvenjaka i nekoliko čestitih svjedoka. Ako nije to, što vi želite, E onda ja vam nemam više ništa reći, Al vi se Bianke zavijek morate odreći.

LUCENZIO: Poñe Cuj, Biondello! BIONDELLO: Nemam kada. Poznajem neku curu, koja se jednom popodne udala, kad je bila pošla u vrt po peršun, da nadjene kunića. Tako možete i vi, gospodine. A sada zbogom, gospodine. Moj mi je gospodar naložio, da poñem do svetog Luke i da kažem svećeniku, neka bude spreman, kad doñete vi sa svojim privjeskom. Ode LUCENZIO: Mogu i hoću, ako njoj je pravo, I bit će joj pa čemu sumnjati. Ma bilo što ne želim druge sreće, Al jao, ako Cambia ona neće. Ode

I I I I To je latinski, a znači: s neograničenim pravom štampanja.

113Šesti prizor Cesta Uñu Petruccio, Katarina i Hortensio PETRUCCIO: U ime božje naprijed našem ocu! O, kako sjajno, mili bože moj, I milo svijetli mjesec! KATARINA: Kakav mjesec? Pa sada nije mjesečina! Sunce! PETRUCCIO: Ja velim, mjesec svijetli tako sjajno! KATARINA: Ja znam, da sunce svijetli tako sjajno! PETRUCCIO: Ej, tako meni sina moje majke, A taj sam ja to treba da je mjesec II zvijezda, kako želim ja il neću Da idem vašem ocu. Idite I naše konje natrag vratite. Ta vi se sveñer samo suprotite I ništa drugo nego suprotite! HORTENSIO: Potvrdite mu il se nećemo Odavde maći. KATARINA: Naprijed, molim vas. Kad stigosmo već dovle. Neka bude Mjesec ili sunce ako hoćete, Nazovite ga svijećom lojanom I za me bit će, kunem vam se, tako. PETRUCCIO: Mjesec je, velim. KATARINA: Znadem, da je mjesec. PETRUCCIO: Vi lažete, jer to je sunce blago.jTARINA: Da, blagi bože, to je sunce blago. Al nije sunce, ako reknete, Da nije. Tako mijenja se i mjesec Po vašoj volji. Kakogod ga vi Nazovete, on jest i uvijek će Za Katarinu takav ostati. HORTENSIO tiho Petrucciju: Petruccio, naprijed! Dobio si bitku! iTRUCCIO: Pa dobro, naprijed! Tako treba kugla Da leti ravno, a ne izvan pravca. Al tiho! Kakvi ono ljudi idu? Uñe Vincenzio Vincenziju

Dobro jutro vam, gospo mila! Kuda? O, reci draga Katice al reci Po istini mi jesi 1“ ikada Ovako jedru gospu vidjela? Bjelina, gle, i rumen biju boj Na obrazima njenim. Koja zvijezda Ljepotom takvom blista na nebu Ko ta dva oka, štono rese ovo Božansko lice? Krasna, mila djevo, Još jednom dobar dan. O Katice, De zagrli je, kad je tako lijepa! HORTENSIO za se: Zaludit će čovjeka, praveći ženu od njega. KATARINA: O djevičanski pupoljče i krasan I mlad i mio kuda? Gdje je dom tvoj? O, blago ocu, blago majci, što Imadu tako lijepo dijete, ali Još većma blago mužu onom, kome Namijeniše te milostive zvijezde Za družicu u postelji mu dragu?PETRUCIO: Ne luduj, Katice, ta to je čovjek, Star, narozan i uveo i blijed, A nije djeva, kako veliš ti. KATARINA: Oprosti mome oku varavom, Ti stari oče, jer je sunce tako Zaslijepilo ga, te, škogoder gledam, Sve kao da je mlado. Sada vidim, Da častan otac si. Oprosti, molim, Toj mojoj ludoj zabuni. PETRUCCIO: Da, dragi Moj stari djedo, pa nam reci još, Kud putuješ jer ako s nama ideš, Veselit ćemo tvom se društvu. VINCENZIO: Dragi Gospodine i gospo vesela, Sto čudnim ste me svojim vladanjem Zabunili po imenu se zovem Vincenzio i stanujem u Pisi, A pošao sam sad u Padovu, Da tamo svoga sina pohodim, Jer dugo već ga nisam vidio. PETRUCCIO: A ime njegovo? VINCENZIO: Lucenzio, dragi Gospodine. PETRUCCIO: U dobri čas te sretoh I blago tome sinu. Sad te smijem Nazivat svojim ocem ljubljenim, Jer moja svast i sestra ove gospe Za tvog se sina udala. O, nemoj Ni čudit se ni žalit ona je Na dobru glasu i poštena roda I miraz joj je obilan, a ustoJoš tako

vrijedna, te bi lako mogla Da bude žena svakom plemenitom Gospodinu. Al zagrli me, stari Vincenzio a sada poñimo,

VINCENZIO: Ma je 1“ to istina II šalite se, ko što putnici Vragometasti šalu zbijaju Od ljudi, koje sretnu. HORTENSIO: Vjeruj, oče, Baš tako ti je. PETRUCCIO: Poñi s nama, sad. Da uvjeriš se. Naša prva šala Učinila te nepovjerljivim. Odu Petraccio, Katarina i Vincenzio HORTENSIO: Petruccio, to me baš ohrabilo! Da vidimo tvog sina čestitoga, Sto vrlo će se obradovati Tvom dolasku.

Udovici! Pa ako bude zla, Od tebe pravi lijek naučih ja.

Ode

Peti čin Prvi prizor Padova. Ispred Lucenzijeve kuće Udu s jedne strane Bionello, Lucenzio i Bianca. Gremio hoda na drugoj strani amotamo. BIONDELLO: Tiho i hitro, gospodine, jer svećenik je spreman. LUCENZIO: Letim, Biondello ali možda će tebe kod kuće trebati. Zato nas ostavi. BIONDELLO: Ne, vjere mi, hoću da vidim, gdje su se iza vas zatvorila crkvena vrata, a onda ću se na vrat na nos vratiti svom gospodaru. Odu Lucenzio, Bianca i Biondello GREMIO: Čudo, što Cambio još ne dolazi. Udu Petruccio, Katarina, Vincenzio, Grumio i pratnja PETRUCCIO: Tu su vam vrata ovo vam je kuća Lucenzijeva. Kuća moga tasta Spram trga više leži. Moram tamo Te ostavljam vas tu, gospodine. LUCENZIO: Ne, prije ćete sa mnom piti. Mislim Da tu vas mogu ja ugostit. Bit će I kakvo jelo valjda spremljeno.Kuca 3REMIO: Unutra imadu posla. Bit će dobro, da jače pokucate. Skolnik se pojavi gore na prozoru ŠKOLNIK: Tko lupa tako kao da hoće razvaliti vrata? VINCENZIO: Gospodine, je li kod kuće sinjor Lucenzio? ŠKOLNIK: Kod kuće je, gospodine, ali se ne može s njim govoriti. VINCENZIO: Zar ni onda, ako mu tkogod donese dvijetri stotine funti, da ga obraduje? ŠKOLNIK: Zadržite za se te dvije stotine funti njemu ih ne treba, dok ja živim. PETRUCCIO: Eto nisam li vam rekao, da vašeg sina vrlo vole u Padovi? Čujte, gospodine! Okanimo se pustog ševrdanja. Molim vas, recite sinjor Lucenziju, da mu je došao otac iz Pise te stoji ovdje na vratima, da s njime govori. ŠKOLNIK: Ti lažeš njegov je otac došao iz Pise, ali gleda evo kroz prozor. VINCENZIO: Zar si ti njegov otac? SKOLNIK: Jesam, gospodine. To veli njegova mati, ako joj smijem vjerovati. PETRUCCIO Vincenziju: Ej, gospodine, boga mi, to je pra nitkovluk, što vi tuñe ime na se uzimljete. SKOLNIK: Pograbite toga nitkova jamačno misli nekoga ovdje u §radu prevariti pod mojim imenom. Vrati se BiondelloBIONDELLO: Vidio sam ih zajedno u crkvi. Dao im Bog povoljan vjetar. Ali tko je ovo? Moj stari gospodin Vincenzio! Sad sm0 propali, bez traga propali! VINCENZIO opazi Biondella: Ej, amo, obješenjakoviću! BIONDELLO: Mislim da mogu, kud mi se hoće, gospodine. VINCENZIO: Amo, nitkove! što, zar si me zaboravio? BIONDELLO: Vas da sam zaboravio? Ne, gospodine, nisam vas mogao zaboraviti, jer vas nikad još ni vidio nisam. VINCENZIO: Što, ti vraški nitkove! Zar nisi nikad vidio Vincenzija, oca svog gospodara? BIONDELLO: Što, svoga poštenog starog gospodara? Dabome, gospodine, eno ga, gdje gleda kroz prozor.

VINCENZIO: Zar zaista? Tuče Biondella BIONDELLO: U pomoć! U pomoć! U pomoć! Nekakva me luda hoće umoriti! Odu ŠKOLNIK: U pomoć, sinko! U pomoć, sinjor Baptista! Ode s prozora PETRUCCIO: Molim te, Katice, stanimo podalje, da vidimo, kako će se ta prepirka svršiti. Povuku se Uñu Školnik, na prozoru, Baptista, Tranio i slugefRANIO: Gospodine, tko ste vi, te se usuñujete tući mog slugu? yiNCENZIO: Tko sam ja, gospodine? Ne, tko ste vi, gospodine? Q besmrtni bogovi1. O nagizdana huljo! Prsluk od svile, hlače od kadife, kaput od grimiza i šiljat šešir. O propao sam! Propao sam! pok ja kod kuće radim kao valjan domaćin, moj sin i moj sluga potratiše sve na sveučilištu. TRANIO: Ej, što je vama? BAPTISTA: Zar je taj čovjek lud? TRANIO: Gospodine, po odijelu kao da ste ozbiljan stari gospodin, ali vaše riječi odaju, da ste luda. Sto se vas, gospodine, tiče, ako ja nosim biser i zlato? Hvala mom dobrom ocu, što mi to može biti. VINCENZIO: Tvom ocu? O nitkove! On gradi jedra u Bergamu. BAPTISTA: Varate se, gospodine, varate se. Molim vas, što mislite, kako mu je ime? VINCENZIO: Kako mu je ime? Kao da ne znam, kako mu je ime! Bile su mu tri godine, kad sam ga uzeo na othranu. Ime mu je Tranio. SKOLNIK: Otale, otale, ludo magare! Ime mu je Lucenzio i moj je jedini sin i baštinik svih mojih imanja, mojih sinjor Vincenzija. VINCENZIO: Lucenzio! O, on je umorio svoga gospodara! Pograbite ga, velim vam, u ime duždevo. O sinko, sinko! Reci mi huljo, gdje je moj sin Lucenzio? TRANIO: Zovnite stražara! Sluga dovede stražara Odvedite ovog ludova u zatvor. Oče Baptista, molim Vas, gledajte, da ovaj doñe na sud.VINCENZIO: Mene da odvede u zatvor? GREMIO: Stanite, stražaru on neće ići u zatvor. BAPTISTA: Ne miješajte se, sinjor Gremio, ja velim, da će on u zatvor. GREMIO: Pazite, sinjor Baptista, da i vas ne zalude. Smio bih se zakleti, da je ovo pravi Vincenzio. ŠKOLNIK: Zakuni se, ako smiješ. GREMIO: Ne, zakleti se ne smijem. TRANIO: Onda ćeš valjda reći, da ja nisam Lucenzio. GREMIO: Da, ti si, znam, sinjor Lucenzio. BAPTISTA: Odvedite u zatvor tog ludova! VINCENZIO: Zar tako strance varaju i gnjave? Nitkovluka li strašnog! Vrati se Biondello s Lucenzijem i Biankom BIONDELLO: O, propali smo! Eno ga ne priznajte ga, zakunite se, da ga ne poznajete, inače propadosmo! LUCENZIO klekne: Oprosti, mili oče! VINCENZIO: Sin moj živi? Biondello, Tranio i Skolnik pobjegnu BIANCA kleknu: Oprosti, oče! BAPTISTA: Što si zgriješila? Gdje je Lorenzio?TjCENZIO: Ovdje je Lucenzio Vincenziju je pravom pravi sin, Sto ženidbom je oteo ti čedo, Dok ti si samo pustu varku gledo.

vi: P.EMIO: Grdne li zavjere! Sve nas prevariše! NCENZIO: A gdje je kleta hulja Tranio, Sto tako mi je drsko prkosio? BAPTISTA: Aj, recite, zar nije to moj Cambio? BIANCA: Lucenzijem se Cambio prometnuo. JCENZIO: Čudesa ta učinila je ljubav. Iz ljubavi spram Bianke s Tranijem Promijenih ja svoj položaj i on je U ovom gradu mene glumio, Te napokon sam sretno stigao U žuden pristan svoga blaženstva. A Tranio je po mom nalogu Sve radio i zato, dragi oče, Oprostite mu meni za volju. VINCENZIO: Odrezat ću nos tome lupežu, što me je htio otpratiti u zatvor. BAPTISTA Lucenziju:Mi čujte, gospodine, zar ste se vi vjenčali s mojom kćerkom, i ne pitajući za moje privoljenje. VINCENZIO: Ne bojte se, Baptista, umirit ćemo vas, ali ja idem unutra, da se osvetim za tu lupeštinu. BAPTISTA: Ode A ja da istražim dubljinu tog nitkovluka.LUCENZIO: Ne budi blijeda, Bianca, tvoj će se otac ublažiti Odu Lucenzio i Bianca

GREMIO: Nagraisah al za njima ću poći, Bez nade, al ću najest bar se moći. Ode Petruccio i Katarina dodu naprijed KATARINA: Poñimo za njima, mužu, da vidimo, kako će svršiti taj darmar. PETRUCCIO: Najprije me poljubi, Katice, a onda ćemo poći. KATARINA: Što, zar nasred ulice? PETRUCCIO: Pa zar te je mene stid? KATARINA: Ne, sačuvaj Bože, ali me je stid cjelivati. PETRUCCIO: Pa hajdmo kući amo, momče moji KATARINA: Na, evo cjelov, mili mužu stoj! Poljubi ga PETRUCCIO: Zar nije dobro? Uvijek to je krasno I kadgod doñe nikad nije kasno! Odu

Drugi prizor Soba u Lucenzijevoj kući Gozba se sprema. Udu Baptista, Vincenzio, Gremio, Školnik, Lucenzio, Bianca, Petruccio, Katarina, Hortensio, Udovica, Tranio, Biondello, Grumio i drugi sluge 124TJCENZIO: Doduše kasno, ali ipak skladno Sad zveče pjesme, dosad neskladne I vrijeme je, kad bijesni boj se svrši, Da smiješimo se, što opasnost minu I što smo žive glave iznijeli. Pokloni mom se ocu, mila Bianca, A isto tako prijazno ću ja Pokloniti se tvom. Petruccio brate I Katarina sestro i Hortensio S udovicom ti dragom gostite se Po miloj volji. Evo poslastica, Da poslije naše obilne se gozbe Još nasladimo. Molim, sjednite, Da jedemo i da čavrljamo. Sjednu za stol PETRUCCIO: Sjedi i sjedi, jedi tek i jedi. BAPTISTA: Tu ljubeznost vam pruža Padova, Petruccio sine. PETRUCCIO: Ona pruža samu. Ljubežljivost. HORTENSIO: Ej, za nas oba bi Baš dobro bilo, da je istina. PETRUCCIO: Života mi, udovice je strah Hortenzija.1 UDOVICA: O, ako ga se bojim, Za lažljivicu smatrajte me. pETRUCCIO: Vi ste U originalu je ovdje zgodnija igra riječima. Petruccio govori tako, da se . °že uzeti, i kao da se udovica boji Hortenzija i kao da se on boji nje. Takva Mjesta uopće vrlo teško sasvim valjano prevoditi.Duhoviti, al ne shvaćate duha Tih mojih riječi. Vas se, velim, boji Hortensio. UDOVICA: Tko ima omamicu, Taj misli, da se sav svijet okreće. PETRUCCIO: To okretan je dogovor. KATARINA: Što znače Te riječi, gospo? UDOVICA: On me zaveo. PETRUCCIO: Ja zaveo vas? Sto će na to reći Hortensio? HORTENSIO: Udovica je moja Htjela da kaže, da ste je naveli Na njene riječi. PETRUCCIO: Vješto popravljeno! Poljubite ga lijepo za to, draga Udovice. KATARINA: "Tko ima omamicu, Taj misli, da se sav svijet okreće." Sto mislili ste time, recite? UDOVICA: Vaš muž, jer žena divlje mu je ćudi, 0 mužu mom po svome jadu sudi

1 to vam velim sasvim prosto. KATARINA: Da, Baš vrlo prosto. UDOVICA: Spram vas, prostite. KATARINA: Oprostite vam neću tu prostotu.p£TRTJCCIO: Ej, udri, Kato! QJTENSIO: Udari, udovice! pgTRUCCIO: Sto maraka, da moja Katica će Povaliti je. ilORTENSIO: To je moja služba. pETRUCCIO: Ko sluga zboriš. Brajko, u zdravlje! Napija mu BAPTISTA: Gospodin Gremio, kako vam se mile Dosjetljivi ti ljudi. GREMIO: Bome se, Gospodine, baš ljudski bodu. BIANCA: Bodu! Domišljan kakav složio bi šalu 0 rozima na glavi.

VINCENZIO: Zar je to Probudilo vas, mlada gospo? BIANCA: Da, al me nije zaplašilo, pa ću

1 opet usnut. PETRUCCIO: Ne, to nećete, Kad počeli ste, morate podnesti Dvije do tri oštre strijele. BIANCA: Jesam li Ja vaša ptica? Prhnut ću iz grma, A vi mi onda zapinjite luk I ganjajte me svima vama stojim Na bilježi. Odu Bianca, Katarina i udovica 127PETRUCCIO: Umakla mi je. Tranio, Na ovu pticu vi ste nišanili, Al niste je pogodili pa zato U zdravlje svima, što su odapeli I promašili. TRANIO: Ej, Lucenzio me Napustio, gospodine, ko hrta, Sto trči sam, a lovi za svog gazdu. PETRUCCIO: Baš spretna poredba, ali nešto pseća. TRANIO: Vi, gospodaru, lovili ste sami, Al oprla se lovina vam vaša1. BAPTISTA: Aj, aj, Petruccio, Tranio vas zgaña. LUCENZIO: Hvala ti, Tranio, na tom udarcu. HORTENSIO: Pogodio vas je li? Priznajte! PETRUCCIO: E, priznat ću, da okrznu me malko, Al šala se od mene odbila I kladim se, da vas je dvojicu Baš u srce pogodila. BAPTISTA: Petruccio, Ja mislim, sinko, sasvim ozbiljno, Da najveću goropadnicu imaš Od sviju ti. PETRUCCIO: Ne! Da se uvjerite, Nek svaki od nas zovne svoju ženu, Pa čija bude najpokornija, 1. Kad zvijer vidi, da neće nikako moći lovcu umaći, stane, okrene se upotrebi svu snagu, da mu se opre.Te doñe prva, kada po nju posije, Taj okladu će dobit, koju ćemo Odrediti. tjORTENSIO: Pa dobro o što ćemo? HJCENZIO: O dvaest kruna. pETRUCCIO: Dvaest kruna zar? Toliko ću na svog sokola stavit II psa, a dvaest puta više još Na svoju ženu. LUCENZIO: Dakle stotina. HORTENSIO: Nek bude. PETRUCCIO: Vrijedi! Uglavljeno. HORTENSIO: Tko će Da počne? LUCENZIO: Ja ću. Idite, Biondello, I rec“te gospi, neka doñe k meni. BIONDELLO: Da. Ode BAPTISTA: Sinko, pola oklade ću vaše Na sebe uzet, da će Bianca doći. LUCENZIO: Ne, neću ja polovice, već sam ću Sve snosit. Vrati se Biondello Što je?BIONDELLO: Moja gospa javlja, Da ne može vam doći, gospodaru, Jer ima posla. PETRUCCIO: Što? Da ima posla? I ne može da doñe... Kakav je To odgovor! GREMIO: Još dosta ljubezan I molit se Bogu, da vam gori Još vaša žena ne posije. PETRUCCIO: One. Jer boljemu se nadam. HORTENSIO: Idite, Biondello, i umolite mi ženu Da odmah k meni doñe. Biondello ode PETRUCCIO: Molite je! E onda će zacijelo doći. HORTENSIO: Strah me, Gospodine, učinili ma štogod, Da vaša neće ni za molbe marit. Vrati se Biondello E, gdje je moja žena? BIONDELLO: Rekla je, Da neku vajnu šalu spremate, Pa neće doći, već poručuje, Da treba k njoj da doñete. PETRUCCIO: Sve gore I gore! Neće doći! O rugobe!To ne može se trpjet ni podnosit! Otiñi svojoj gospi, Grumio, I reci, da joj nalažem, da doñe.

Grumio ode HORTENSIO: Znam njezin odgovor. pETRUCCIO: Što? HORTENSIO: Neće doći. PETRUCCIO: To gore po me pa je svršeno. BAPTISTA: Ej, duše mi, gle, ide Katarina. Vrati se Katarina PETRUCCIO: A gdje je vaša sestra? Gdje je žena Hortenzijeva? Što želite, da po me šaljete. KATARINA: Sjede u sobi, Čavrljajuć kod vatre. PETRUCCIO: Zovni ih, Pa ako neće doći, uzmi bič I dotjeraj ih muževima njinim. Otiñi, velim, smjesta ih dovedi. Katarina ode LUCENZIO: HORTENSIO: P£TRUCCIO: To znači mir i život spokojan Ta to je čudo ako čuda ima! I jeste čudo ali što to znači?I ljubav i poštivanje gospodstva I pravu vlast i ukratko da kažem Sve ono, što je slañano i sretno. BAPTISTA: Ej, blago tebi, moj Petruccio dragi, Jer dobio si evo okladu, A njihovim gubicima ću ja Da dodam jošte dvanaest tisuć“ kruna Ko drugi miraz drugoj kćeri, jer se Preobrazila i promijenila. PETRUCCIO: Još bolje hoću dobit okladu I više još pokazati znakova Pokornosti i novoizgrañene Vrline njene. Evo dolazi I vodi vaše žene prkosne Ko sužnjice svog ženskog nagovora. Vrati se Katarina s Biancom i Udovicom Ej, Katarina, ta vam kapica Ne stoji dobro skin“te krpež taj I bacite ga pod noge. Katarina skine kapu i baci je na tlo UDOVICA: O Bože! Ne snašli mene jadi nikakvi, Dok ne panem u tako glupu smetnju! BIANCA: Pi, kakva ludost! To vi zovete Poslušnošću? LUCENZIO: O, da je tako luda Poslušnost vaša! Vaše shvaćanje Poslušnosti me stajalo sto kruna Večeras, lijepa Bianca!IANCA: TO ste ludi, Sto kladite se na poslušnost moju. ETRUCCIO: Uputi ove žene uporne, 0 Katarina, kakvu duguju Poslušnost svojim gospodarima 1 muževima. DOVICA: Vi se šalite I ne treba nam upućivanja. ETRUCCIO: Ded, velim, počni s ovom. DOVICA: Ne treba. ETRUCCIO: O, treba, velim počni s njome. TARINA: Pi! Razvedri gnjevno, namršteno čelo I nemoj strijeljat tako prezirno Iz očiju, da gospodara svog, Vladara svog i kralja ranjavaš. Ljepotu tvoju to nagrñuje, Ko ljuti mraz što pali livade, I dobri glas ti razara, ko vihor Sto stresa nježne pupuljke. Ni lijepo Ni ljubezno to nije. Gnjevna žena je Ko zamućeno vrelo, blatno, ružno I mutno, nelijepo i dok je takvo, Ma kako žedan bio, nitko neće Ni kap iz njega srknuti ni taknut. Tvoj muž je tvoj gospodar, život tvoj, Tvoj čuvar, glavar tvoj i vladalac, Za tvoje on se izdržavanje I za te brine, kini svoje tijelo U napornome radu na kopnu I na moru, te noću bdi u buri, A danju u studeni dokle tiU miru toplo ležiš kod kuće I bez brige i on ne zahtijeva Od tvoje strane druge naplate Do ljubav, lijepe poglede i vjernu Poslušnost. Ta je plaća premala Za tolik dug. I kakvu je pokornost Vladaru svome dužan podanik, Baš takvu žena mužu duguje. I kad je ona njemu prkosna Hirovita i svadljiva i mrka I neposlušna čestitoj mu volji, Sto drugo je no gadan odmetnik I buntovnik i zlopak izdajnik Svog dobroga vladara. Stid me je,

Sto žena glupo rat zapodijeva, Gdje morala bi klečeć moliti Za mir te ište moć, gospodstvo, vlast, Gdje ljubit, služit, slušat joj je čast. Ta zašto nam je tijelo nježno, meko I nejako, te nije sposobno Da muči se i pati po tom svijetu No zato, da se blaga naša ćud Sa spoljašnjošću lijepo slaže svud. 0 prkosni i nejaki vi crvi! 1 moja ćud je bila naduta Ko vaša, moje srce oholo, A duh još više možda. Riječju htjedoh Suzbija riječ, a prkos prkosom, Al sada vidim, da su koplja naša tek slamke, naša snaga nemoćna, A slabost nam neisporediva, Te kad se čini, da je naša vlada, Baš onda vrijednost najviše nam pada. Pa zato obijest gledajte obuzdat I u nju više nemojte se uzdat, Već pohitajte svojim muževima I pod noge polož“te ruke njima I ja sam spremna, čim on samo veli, Ugoditi mu, kako goder želi.l

V gTRUCCIO: Ej, to je žena! Kato, cjelov daj! jjjCENZIO: I dobit ćeš ga presretan si, znaj! VINCENZIO: Milota je, kad dijete lijepo sluša. ,TjCENZIO: Strahota je, kad žena vladat kuša. pETRUCCIO: A sada, Kato, hajdmo leći mi. Lucenziju Ja nisam eto proso zlo ko vi, Jer dobih oklad, što ste vi ga htjeli, I dobitnik vam laku noć sad želi! Odu Petruccio i Katarina HORTENSIO: Goropadnicu svladao si zlu. LUCENZIO: Baš čudo, što ukrotio je nju.

OduMNOGO VIKE NI ZA ŠTO

Preveo Milan Bogdanović

LLLLikovi:ikovi:ikovi:ikovi: DON PEDRO, knez aragonski LEONATO, namjesnik u Messini, DON JUAN, Don Pedrov brat po ocu, CLAUDIO, mlad plemić iz Firence, BENEDETTO, mlad plemić iz Padove, ANTONIO, Leonatov brat, BORACCIO, Don Juanov pouzdanik, CORRADO, Boracciov prijatelj BALTAZAR, Don Pedrov sluga, MUŠMULA i PRESLICA, budalasti redari, O. FRANCESCO, redovnik, PISAR, PAŽ, PRVI i DRUGI GLASNIK, SLUGA, PRVI i DRUGI STRAŽAR, HERA, Leonatova kći, BEATRICE, Leonatova sinovica, MARGHERITA i ORSOLA, Herine dvorkinje Pratnja. MJESTO RADNJE: MessinaMnogo vike ni za što

Prvi čin Prvi prizor Leonatov vrt. Uñu Leonato, Hera, Beatrice i Glasnik1 LEONATO: Ovo mi pismo kazuje da Don Pedro Aragonski večeras dolazi u Messinu. GLASNIK: Već je posve blizu grada. Nije bio ni tri milje odavle kad sam ga ostavio. LEONATO: Koliko ste ljudi plemenita roda izgubili u tom okršaju? GLASNIK: Svega tek nekoliko, ali ni jedoga od imena. LEONATO: Pobjeda je dvostruka kad se dobitnik vrati kući s potpunim brojem. Čitam ovdje daje Don Pedro osobito odlikovao nekog mladog Firenčanina, po imenu Claudija. GLASNIK: Da i on je to obilno zaslužio, a Don Pedro mu je isto tako obilno priznao zasluge. Uradio je mnogo više nego su obećavala njegova ljeta, jer se u liku janjeta borio hrabro poput lava. Jednim je mahom tako nadmašio sve nade, te se ne možete nadati da bih vam ja to mogao valjano ispričati.

LEONATO: On ima ovdje u Messini strica, koji će se tome lo radovati. k dijaloga se vidi da taj glasnik neće biti posve običan čovjek, nego je valjda eki oficir.Komedije

GLASNIK: Već sam mu predao pismo i kao da ga je obuzela velika radost tolika radost, te ju je morao začiniti s nešto gorčine, da joj dade neki čedniji vid. LEONATO: Zar su mu suze potekle? GLASNIK: I te kakve suze! LEONATO: Od prirode se prevelika ljubav prelijeva i nema iskrenijeg lica od onoga koje se tako nakvasi. Mnogo je bolje plakati od radosti nego radovati se tuñem plaču. BEATRICE: A je li se, molim vas sinjor Nasrtalo vratio iz rata ili nije? GLASNIK: Ne poznajem, gospo, nikoga, tko bi se tako zvao. U vojsci ga nije bilo ni meñu velikima ni meñu malima. LEONATO: Za koga ti to pitaš, sinovice? t

HERA: Moja bratučeda misli na gospodina Benedetta iz Padove. GLASNIK: O on se vratio i nikad nije bio vedriji ni veseliji. BEATRICE: Ovdje je u Messini pribio oglas1 kojim je Kupida izavao na mejdan lakim strjelicama. Kad je lakrdijaš mog strica pročitao taj izazov, potpisao ga je mjesto Kupida i pozvao Benedetta, da se s njime pobije tupim ptičjim strijelama. Molim vas, koliko je ljudi poubijao i pojeo u tom ratu ili bolje, koliko ih je poubijao, jer ja sam mu, duše mi, obećala, da ću ih sama sve izjesti koliko ih god on pobije. LEONATO: Preoštro, bome, lupaš po njemu, sinovice, ali on će ti to, vjeruj mi, svojski naplatiti. 1. Hrvači koji su se htjeli javno pokazivati i boriti pribili bi na više mjesta u gradu oglas bills.GLASNIK: Mnogo vike ni za što U ovom se ratu, gospo, vrlo dobro držao. BEATRICE: Hrana vam se upljesnivila, pa je pomogao da se pojede. On je grdna izjelica i dobar je u njega želudac. GLASNIK: Svojim je junaštvom zadivio sve, gospoñice. BEATRICE: Da, da natrpao se koječega. E, što ćemo svi smo tek smrtni stvorovi. LEONATO: Ne smijete, gospodine, loše shvatiti moju sinovicu. Izmeñu sinjora Benedetta i nje vlada neki veseo rat. Nikad se ne sastanu, da ne bi zametnuli neko čarkanje u domišljatosti. BEATRICE: Da, ali on nije nikada dobitnik. Od njegovih pet duševnih sila četiri su iz našeg posljednjeg sukoba izašle hramljući. Tako je čitav pao na jednu jedinu, pa ako ima dosta duha da se umije zgrijati1, neka mu ona bude za razliku izmeñu njega i njegova konja jer to mu je još jedino blago po kojemu ga poznajemo kao razumno stvorenje. Tko mu je sada drug? Jer on ima svaki mjesec drugog pobratima. I RF LASNIK: Može li to biti? Mo i BEATRICE: Vrlo lako. Vjernost je njemu isto što i oblik šešira. Kad se promijeni kalup, mijenja se i vjernost.

I GLASNIK: Kako vidim, gospoñice, taj kavalir nije zapisan u knjizi vaše milosti. BEATRICE: Nije a da i jest, spalila bih svoju knjižnicu. Ali, molim vas, tko mu je drug? Zar se ne bi mogao naći kakav mlad kavgadžija da mu pokaže put do ñavola. LASNIK: Najviše se druži s plemenitim Claudijem. To je obična fraza, koja se u Shakespearea često ponavlja, npr. u Ukroćenoj 0ropadnici. Govori se i danas u Irskoj.GLASIK:

Htio bih vam biti prijatelj, gospoñice.

BEATRICE: Budite, dragi prijatelju. LEONATO: Ti nećeš nikada šenuti pameću, sinovice BEATRICE: Neću, dok ne bude vrućine u siječnju. GLASNIK: Evo Don Pedra. Ode Uñu Don Pedro, Don Juan, Claudio, Benedetto i Baltazar DON PEDRO: Dragi sinjor Leonato, vi idete ususret neugodnosti. Običaj je u svijetu da se uklanjamo troškovima, a vi ih baš tražite. LEONATO: Nikad mi nije neugodnost unišla u kuću u liku Vaše Milosti jer kad neugodnost ode, ostaje zadovoljstvo, a kad vi od mene odete, ostaje žalost, a sreća veli: zbogom! DON PEDRO: Vi uzmljete odviše spremno na se svoj teret. Nije li vam ovo kći?

LEONATO: Njena mi je majka to više puta rekla. BENEDETTO: Zar ste o tom sumnjali, kad ste je pitali? LEONATO: Nisam, sinjor Benedetto, jer onda ste vi još bili dijete. DON PEDRO: Sad ste dobili što ste tražili. Benedetto. Po tome možemo suditi, kakvi ste sada, gdje ste odrastao čovjek. Gospoñica zaista ne može zatajiti svoga oca. Da ste mi zdravo, gospoñice, jer ste nalik na čestita oca. BEATRICE: O, Gospode, navući će se na njega kao kakva bolest. Njega je lakše uhvatiti nego kugu i koga on napadne, taj odmah šene pameću. Smilovao se Bog plemenitom Claudiju, jer ako je uhvatio Benedetta, potrošit će i tisuću funti prije nego ozdravi.gENEDETTO: I ako joj je sinjor Leonato otac, ipak ne bi ni za Čitavu Messinu htjela nosti njegovu glavu na ramenima, koliko je god na njega nalik. BEATRICE: Čudim se što neprestano govorite, a nitko se i ne osvrće na vas. BENEDETTO: Aj draga gospo Rugol Zar ste još živi? BEATRICE: Zar može Ruga umrijeti kad se hrani tako dobrom hranom kakva je sinjor Benedetto? I sama se udvornost mora prometnuti u rug kad se vi pred njom pojavite. BENEDETTO: Onda udvornost okreće kabanicu prema vjetru. Ali lene, znajte, vole sve dame osim vas jedine, a ja bih od srca htio utvrditi da mi srce nije tako tvrdo kao što jest jer ja ne ljubim nijednu. BEATRICE: Presretnih li žena, jer bi im inače dodijavao opasan prosac. Hvala Bogu i mojoj hladnoj krvi, ja sam u tom jedne idi s vama. Voljela bih slušati gdje mi pseto laje na vranu nego je mi se muškarac kune da me ljubi. BENEDETTO: Uzdržao Bog Vaše Gospodstvo uvijek u toj ćudi! Tako će gdjekojeg kavalira minuti udes izgrebenoga lica. BEATRICE: Grebanje ga ne bi moglo nakaziti kad bi bilo kao vaše. BENEDETTO: Ej, vi ste sjajna učiteljica papiga. BEATRICE: Ptica koja govori mojim jezikom vrijedi više od zivinčeta koje govori vašiml BENEDETTO: Htio bih da mi konj ima brzinu vašeg jezika i da je tako neumoran. Ali idite, u ime Božje, jer ja sam svršio. BEATRICE: Vi svršite uvijek nekom hromom konjskom dosjetkom. Poznajem vas odavno.DON PEDRO: To vam je eto sve, Leonato1. Sinjor Claudio i sinjor Benedetto, moj dragi prijatelj Leonato pozvao nas je sve. Ja mu velim da ćemo ovdje ostati najmanje mjesec dana, a on se od srca Bogu moli da se nešto desi što bi nas još dulje zadržalo. Mogu se zakleti da se ne pretvara i da se doista od srca moli. LEONATO: Ako se zakunete, gospodaru, nećete se krivo zakleti. Don Juanu Dobro mi došli, gospodine1. Pošto ste se pomirili s knezom, svojim bratom, dugujem vam potpunu pokornost. DON JUAN: Hvala vam. Ja ne obilujem riječima, ali vam hvalim. LEONATO: Ne bismo li pošli, gospodaru? DON PEDRO: Ruku amo, Leonato poñimo zajedno. Odu svi osim Benedetta i Claudija CLAUDIO: Zar se takav dragi kamen može kupiti? BENEDETTO: Pa da i kutija za nj2. Ali govoriš li ti to ozbiljno? Ili glumiš podrugljivca te hoćeš reći da Kupido dobro njuši zečeve u lovu i da je Vulkan vrstan tesar3? Reci mi, molim te, koji ključ4 bih uzeo da pogodim tvoju pjesmu? CLAUDIO: U mojim je očima ona najljepša djevojka što sam je ikad vidio. BENEDETTO: Ja vidim bez naočala, pa ne vidim ništa takvo. Ovdje je njena bratučeda i ona ju samo da nije bjesomučna to 1. Don Pedro nastavlja glasno što je dosad tiho govorio. 2. Zato što je Hera malena. 3. To znači: hoćeš govoriti sve drukčije nego što jest jer Kupido lovi srca, a ne zečeve, a bog Vulkan nije tesar, nego kovač. 4. To je glazbeni ključ.liko nadvisuje ljepotom koliko prvi dan svibnja posljednji dan proca. Ali ja se nadam da nisi naumio postati mužem? CLAUDIO: Da sam se za protivno zakleo, ne bih mogao sam sebe jamčiti kad bi mi Hera htjela biti ženom. ggNEDETTO: Tako zar? Zar na svijetu doista nema čovjeka koji bi htio nositi kapu bez sumnje1 ?Zar nikad neću vidjeti momka od šezdeset godina? Samo naprijed ako baš hoćeš uvući vrat u jaram, nosi njegov teret i provodi u uzdisanju dane Gospodnje. Gle, on Pedro se vraća i traži te. Do Vrali se Don Pedro DON PEDRO: Koja vas je tajna ovdje zadržala, da niste pošli za nama u Leonatov dom? BENEDETTO: Htio bih da me Vaša Milost natjera to reći.

BE

z koga ON PEDRO: Nalažem ti, tako ti tvoje podaničke vjernosti.

ENEDETTO: Čuješ li Claudio? Ja umijem biti šutljiv, kao da am nijem i htio bih, da mi to vjeruješ ali moja podanička vjereto vidiš moja podanička vjernosti On je zaljubljen! U oga? Hoće znati Vaša Milost. Pazite kako je kratak njegov odgoor u Heru, kratku Leonatovu kćer. UJDIO: Da je tako, bilo bi sada izrečeno. vor CLAl BENEDETTO: Kao u staroj priči, gospodaru, "nije tako, niti je bilo tako, i ne daj Bože da bude tako1."2 CLAUDIO: Ako se moja žarka ljubav ubrzo ne promijeni, ne dao Bog da bude drugačije. n Sala je u tome što je muževima kojima su žene nasadile rogove bilo slobodno stavljati kapu na glavi. Ako, dakle, netko nije htio skinuti kapu, sumnjalo se da pod njom ima rogove. To je refren iz neke stare priče.DON PEDRO: Amen, ako je ljubit, jer gospoñica je toga zaista vrijedna. CLAUDIO: Vi govorite, gospodaru, da me uhvatite! DON PEDRO: Duše mi, govorim, što mislim. CLAUDIO: Vjere mi, gospodaru, i ja. BENEDETTO: Dvaput mi i duše i vjere, i ja. CLAUDIO: Osjećam da je ljubim. DON PEDRO: Znam da je toga vrijedna. BENEDETTO: A ja niti osjećam kako čovjek može nju ljubiti, niti znam kako bi ona toga bila vrijedna i to je moje uvjerenje tako tvrdo da ga nikakva vatra ne može rastopiti. Umrijet ću za nj na lomači. DON PEDRO: Ti si uvijek bio tvrdoglav krivovjerac u preziranju Ljepote. CLAUDIO: I nikad nije mogao inače opravdati svoje krivovjerje nego tvrdokornošću1. BENEDETTO: Sto me je žena rodila, hvala joj, što me je odgojila, i na tome joj budi najponiznija hvala ali da mi na čelu trube rogovi ili da svoj rog nosim negdje na nevidljivom remenu2, toga neće nijedna žena od mene doživjeti. Neću im učiniti krivo sumnjajući o jednoj, pa zato sebi prisvajam pravo da ne vjerujem nijednoj ili da kažem jezgru svega toga a ta je jezgra najslaña, ja hoću ostati momak! 1. Krivovjerci su se dijelili na dvije kategorije: jedni su bili uvjereni u istinitost svog krivog vjerovanja i umjeli su ga ralozima opravdati, a druge je vodila samo tvrdoglavost i prkos. 2. "Da mi na čelu trube rogovi" znači da je ženina nevjera očita i poznata, a da "svoj rog nosim negdje na nevidljivom remenu" znači da je još tajna.■ To je aluzija na neku staru nečovječnu igru. U drvenu bocu koja je imala P°mično dno stavili bi mačku i nešto čañe i onda bocu objesili na konopac. §rači bi zatim trčali ispod boce i u nju udarali, a dobitnik je bio onaj koji je ako vješto izbio dno boce da se njen sadržaj nije na nj prosuo. ■ To je Adam Bell, u ono doba znamenit strijelac. Venecija je u ono doba bila na glasu zbog svojih galantnih pustolovina. pON PEDRO: Vidjet ću te još, prije nego umrem, blijeda od ljubavi gENEDETTO: Od srdžbe, od bolesti ili od gladi, gospodaru, ali nikad od ljubavi. Ako mi ikad dokažete, da sam od ljubavi izgubio više krvi nego što mogu pićem naknaditi, izbodite mi oči perom kakvog stihotvorca, pa me objesite na vrata javne kuće da prikazujem slijepog Kupida. DON PEDRO: E ako igda otpadneš od te vjere, bit će od tebe sjajna šala i zabava. BENEDETTO: Ako to učinim, objesite me u boci kao mačku i strijeljate na me,1 a onoga, koji me pogodi, udarite po ramenu i nazovite ga Adamom2. DON PEDRO: Ej, doći će dan kad će divlji bik u jaram ući. BENEDETTO: Možda divlji bik, ali ako ikad u njega ude mudri Benedetto, skinite biku rogove i stavite ih meni na čelo, a onda neka me kakav mazalo naslika i kao što pišu velikim slovima: "Ovdje se posuñuju dobri konji" neka napisu ispod moje slike: "Ovdje se može vidjeti Benedetto, oženjen čovjek!" CLAUDIO: Ako se to igda dogodi, bit ću glup kao bik! DON PEDRO: Ako Kupido nije čitav svoj tobolac u Veneciji3 ispraznio, ubrzo ćeš za to drhtati. BENEDETTO: Za to bi trebalo da još i potres doñe. DON PEDRO: E ide vrijeme, nosi breme. Za sada, dragi sinjor1. Sličnom frazom svršavala su se u ono doba pisma. 2. To pita Claudio zato da navede kneza na razgovor o Heri, a ne kako su neki mislili da čuje hoće li ona morati baštinu dijeliti s nekim bratom. Benedetto, poñite Leonatu, pozdravite ga i recite da ću mu doći na večeru, jer je zaista mnogo pripravio. BENEDETTO: Valjda ću biti kadar izvršiti to teško poslanstvo. Bog bio s vama CLAUDIO: " i čuvao Vas nas svakom Vašem putu.1 Dano u mojoj kući" kad bih je imao DON PEDRO:" dne šestog srpnja. Vaš odani prijatelj Benedetto." BENEDETTO: Ne rugajte se, ne rugajte se! Vaš je govor kadikad načičkan krpama, a te su krpe još i slabo prišivene. Prije nego još jednom stanete zbijati takve šale, ispitajte sami svoju savjest. A sada vas ostavljam. Ode CLAUDIO: Sad može meni, kneže, Vaša Visost pomoći. DON PEDRO: Moja ćete ljubav Poučit, al pouči mi je, kako, I vidjet ćeš da kadra je naučit I najteži zadatak ako je Za tvoje dobro.

CLAUDUIO: Ima 1“, kneže, sina Naš Leonato?2 DON PEDRO: Nema, Hera je Jedinica i sve će blago mu Naslijet. Zar je ljubiš, Claudio?CLAUDIO: O gospodaru, kad ste polazili Na ovaj pothvat, što je svršen sad, Tek vojničkim sam gledao je okom I ona mu se svidjela no tada Na tvrde sam se djelo spremao, Te nisam smio tome sviñanju Da dadem ime ljubavi. Al sada Gdje vratih se, a misli ratničke Gdje ostaviše svoje stanove, Te slañane i nježne željice Na njihova sad mjesta naviru,

0 Herinoj ljepoti šapćući 1 veleći da ljubio sam nju Još prije nego krenuo sam u boj N PEDRO: Ko ljubavnik ćeš biti zamalo, Sto kišom riječi osipa slušača. Al ako ljubiš lijepu Heru, gaji Taj osjećaj, a ja ću njoj ga otkrit I njenom ocu, pa će biti tvoja. Zar nisi zato tako potanko Raspričao se? LAUDIO: Kako prijazno I kako blago susrećete ljubav, Te jede sve joj s lica čitate! Al da se ne bi odveć nenadana Učinila vam ljubav moja, htjedoh Uljepšati je dužom besjedom. ON PEDRO: Ta čemu da je širi most od rijeke? Sto potrebno je, najljepši je dar, A zgodno je, što najbolje nam služi. Ti ljubiš nju i to je dosta ja ću Da priskrbim ti lijek. Večeras Bez sumnje bit će ovdje zabava I ja ću tvoju uzet ulogu Preodjenut i reći lijepoj HeriDa Claudio sam, pa ću svoje srce Otvoriti na njenim grudima I snažnim ću i silnim jurišem Svog ljubavnoga pričanja joj sluh Zarobiti, a onda njenom ocu Sve otkrit i na kraju bit će tvoja. A sad se odmah prihvatimo posla. Odu

Drugi prizor Na istome mjestu. Udu Leonato i Antonio LEONATO: Ej, brate, gdje je moj sinovac, tvoj sin? Je li sastavio glazbu?1 ANTONIO: Vrlo se živo toga prihvatio. Ali, brate, ja ti imam reći neku novost, o kojoj nisi ni snivao. LEONATO: Je li dobra? ANTONIO: Posljedak će je obilježiti, ali ljuska joj je dobra, izvanjsko joj je obličje lijepo. Knez i grof Claudio šetali su u gusto zaraslom drvoredu moga vrta i onde ih je slušao jedan od mojih ljudi2. Knez je otkrio Claudiju da ljubi moju sinovicu, tvoju kćer, i rekao je da će joj to večers na plesu prizanti, pa ako i njoj bude po volji, da će zgodu za perčin uhvatiti i odmah s tobom o tome govoriti. LEONATO: Je li ti to neki pametan čovjek pripovijedao? ANTONIO: Valjan i bistar momak. Poslat ću ti ga, pa ga sam ispitaj. 1. O tom je sinovcu i sinu samo ovdje govor, a inače ne znamo ništa o njemu. 2. Taj je čovjek sasvim pogrešno shvatio knežev i Claudijev razgovor. nastane kasnije mali nesporazum.Za Saturn se držalo da je zloban planet, a oni koji su se pod njim rodili da nakazni i mrzovoljasti. ONATO: Ne, ne. Držat ćemo da je san dok ne izañe na djelo. Ali ja ću to reći svojoj kćeri, da bude bolje spremna govoriti ako je možda istina. Idi ti i reci joj. Neka lica uñu Roñaci, vi znate, što vam je raditi. Oprostite, prijatelaju, poñite mnom, jer mi je potrebna vaša vještina. Dragi roñaci, prihvae se živo, jer večeras ima mnogo posla. du

Treći prizor Pred Leonatovom kućom. Uñu Don Juan i Corrado ORRADO: Bora vam, gospodaru, zašto ste tako preko mjere tni? ON JUAN: U onome što raña moju sjetu nema mjere, pa je i ona bezgranična.

i CORRADO: Trebali biste slušati razum. DON JUAN: A, kad ga slušam, koja mi korist od toga? CORRADO: Ako vam odmah i ne donese lijek, moći ćete barem strpljivo podnositi. N JUAN: Čudim se, što ti koji si, kako kažeš, roñen pod turnom1 preporučuješ moralne ljekarije za smrtnu nevolju. Ja mogu kriti što sam. Moram biti sjetan, kad imam zašto, i ne ogu se smijati tuñim šalama. Moram jesti kad sam gladan i nemogu čekati dok se drugima svidi. Moram spavati kad mi se drijema i ne mogu se osvrtati na tuñe poslove. Moram se smijati kad sam veseo i ne mogu ugañati tuñim mušicama. CORRADO: Da, ali ne morate otkrivati svoju ćud dok to ne uzmognete činiti bez zapreke. Još nedavno bili ste u omrazi sa svojim bratom, a sada vas je nanovo primio u svoju milost, ali u njoj nećete nikako moći uhvatiti korijenje ako sami sebi ne načinite povoljno vrijeme. Trebate se svakako sami pobrinuti za lijepo vrijeme, jer inače nećete žeti. DON JUAN: Ja volim biti šipak u grmu nego ruža u njegovoj milosti, i mojoj ćudi bolje priliči da me svi preziru nego da se pretvaram i da ma kome kradem ljubav. Nitko mi, dakle, ne može reći da sam himben poštenjak, ali mi isto tako ne smije nitko reći da sam čestit nitkov. Vjeruju mi samo dok nosim brnjicu i puštaju me na slobodu samo s pasjim klipom1, pa sam zato namislio da neću pjevati u svom kavezu. Da mi je gubica slobodna, grizao bih, da se mogu bez smetnje kretati, živio bih po svojoj volji a dotle me ostavljaj kakav jesam i ne idi za tim da me promijeniš. CORRADO: Zar se ne možete nikako poslužiti svojim nezadovoljstvom? DON JUAN: Poslužit ću se njime kolikogod mogu jer ono mi jedino služi. Tko dolazi? Što je novo, Boraccio? Uñe Boraccio

BORACCIO: Dolazim, evo, sa sjajne večere. Leonato je kraljevski ugostio kneza, vašeg brata, a ja vam nosim vijesti o ženidbi koja je na vidiku. DON JUAN: Hoće li to biti podloga na kojoj bih mogao sagraditi kakvo zlo? Kakav se to glupan vjeri sa svojom nevoljom? 1. To je drveni klip što se vješa psu oko vrata da ne pobjegne kroz plot.gORRACIO: Bome desna ruka vašeg brata. pON JUAN: Što vrli Claudio? BORACCTO: Baš on. pON JUAN: Ubavo momče. A koja, koja ? Na koju je bacio oko? BORA.CCIO: Bome na Heru, Leonatovu kćer i baštinicu. DON JUAN: Na ono golušavo pilence? A kako si to doznao? BORA.CCIO: Moj je posao da kadim sobe mirisima i tako sam radio u nekoj vlažnoj sobi, kad eto ti knez i Claudija ispod ruke u ozbiljnom razgovoru. Ja šmugnem za zastor i tako sam čuo gdje su uglavili da će knez Heru prositi za sebe, a kad je dobije, dat će je grofu Claudiju. DON JUAN: Hajdmo, hajdmo onamo. To bi mogla biti hrana za moju mržnju. Taj novajlija bere svu slavu moga poraza. Ako mu uzmognem kakogod pomrsiti osnove, držat ću da sam sretan. Vi ste obojica pouzdani hoćete li mi pomagati? CORRADO: Do smrti gospodaru. DON JUAN: Hajdmo na tu sjaju večeru. Njihova je radost to veća što sam ja više uništen. Htio bih, da kuhar misli kao ja.1 Hoćemo li poći da vidimo što se može učiniti? BORACCIO: Mi slušamo zapovijedi vašega gospodstva. Odu

Onda bi, naime, otrovao jelo.Drugi čin Prvi prizor Trijem u Leonatovu dvoru. Udu Leonato, Antonio, Hera i Beatrice LEONATO: Zar nije Don Juan bio ovdje na večeri? ANTONIO: Ja ga nisam vidio. BEATRICE: Nekako je kiseo taj čovjek. Kad ga god vidim, čitav me sat poslije toga drži žgaravica. HERA: Vrlo je sjetne ćudi. BEATRICE: Sjajna li čovjeka koji bi bio načinjen upravo na sredini izmeñu njega i Benedetta. Jedan je odviše nalik na sliku i ne govori ništa, a drugi je odviše kao neko razmaženo derište, koje neprestano blebeće. LEONATO: Dakle, polovica jezika sinjora Benedetta u ustima Don Juanovim i polovica Don Juanove sjete na licu sinjora Benedetta. BEATRICE: I još lijepa noga i lijepo stopalo, striče, i dosta novca u kesi. Takav bi čovjek osvojio svaku ženu na svijetu, ako bi mogao steći njenu prijazan. LEONATO: Vjere mi, sinovice, ti nećeš nikada dobiti muža ako budeš tao oštra na jeziku.2“ L° je stara engleska poslovica. Zene koje ne žele rañati djecu moraju poslije smrti majmune na uzici jediti. Medovoñe su obično sa sobom vodili jednoga ili više majmuna. Od Kv°g medovoñe misli i Beatrice uzeti majmune. jsjTONIO: Zaista odviše je goropadna. gEATRICE: Odviše goropadna je više nego goropadna. Ako je tako, onda će me minuti jedan od božjih darova jer Bog, vele, daje goropadnoj kravi kratke rogove1, a odveć goropadnoj ih i ne daje. LEONATO: Tebi, dakle, Bog neće darovati rogove jer si odveć goropadna. BEATRICE: Da, ako mi ne daruje muža, a za taj ću blagoslov svakog jutra i svake večeri pred njim klečati. Gospode, ja ne bih mogla podnijeti muža s bradom na licu. Voljela bih spavati meñu vunenim pokrivalima. LEONATO: Lako ćeš naći muža koji nema brade. BEATRICE: Pa što će mi takav? Zar da ga obučem u svoje haljine i da ga učinim svojom sobaricom? Onaj koji ima bradu, više je od mladića, a koji nema brade, manje je od čovjeka. Onaj koji je više od mladića, nije za me, a za onoga koji je manje od čovjeka, nisam ja. Zato ću uzeti šest groša kapare od medovoñe pa ću njegove majmune odvesti u pakao.2 LEONATO: E pa dobro idi u pakao. BEATRICE: Ne samo do vrata, a tamo će preda me izaći davao u liku staroga rogonje s rogovima na glavi pa će mi reći: "Idi ti u nebo, Beatrice, idi u nebo, ovdje nije mjesto vama djevicama". Ja ću mu na to predati svoje majmune pa hajde u nebo do svetog Petra. On će mi pokazati gdje sjede neženjeni momci i tamo ćemo se zabavljati i veseliti od jutra do mraka.ANTONIO Heri: Ja se nadam, sinovice, da ćeš ti u svemu slušati svoga oca. BEATRICE: Dakako mojoj je bratučedi dužnost da klecne i da rekne: "Kako je tebi po volji, oče". Ali ti ćeš, bratučedo, ipak gledati da bude lijep čovjek, jer ćeš inače opet klecnuti i reći: "Oče, kako je meni po volji". LEONATO: Ej, sinovice, ja se ipak nadam, da ću te jednog dana ugledati udatu. BEATRICE: Nećeš, dokle god ne bude Bog gradio ljude od neke druge grañe, a ne od zemlje. Zar ne mora boljeti ženu da nad njom gospoduje hrpa proste prašine? Da mora polagati račun o svom životu grudi opore ilovače? Ne, striče, ja neću nijedoga, Adamovi su sinovi moja braća, a ja zaista držim da je grijeh udavati se u rod. LEONATO: Ne zaboravi, kćeri, što sam ti rekao. Ako te knez bude onako prosio, znaš kako trebaš odgovoriti.

BEATRICE: Glazba će biti kriva ako ne budeš prošena u prvom taktu. Ako knez bude odveć silovit, reci mu da u svakoj stvari treba držati neki takt, pa ćeš tako proplesati odgovor. Jer čuj me, Hero, prosidba, svadba i kajanje to su ti kao neki plesovi. Prosidba je vatren i buran ples, a i ponešto luckast, svadba je pristojan i čedan ples, pun starinskog dostojanstva, a onda dolazi kajanje, kad umorne noge sve mirnije i mirnije plešu, dok se napokon ne smire u grobu. LEONATO: Tvoje je mišljenje strašno naopako, sinovice. BEATRICE: U mene je dobro oko, striče ja vidim crkvu i za bijela dana. LEONATO: Eno dolaze veseli gosti. Dajmo im mjesta, brate. Uñu Don Pedro, Claudio, Benedetto, Baltazar, Don Juan, Boraccio, Margherita, Orsola i drugi, maskiraniflERA: Ako budete polagano šetali i prijazno gledali i ako ne budete ništa govorili, rado ću s vama šetati, osobito kad se odšećem ON PEDRO: Sa mnom u društvu? HERA: Možda ću to reći, kad mi bude po volji. ON PEDRO: A kada će vam biti po volji to reći? ERA: Kad mi se bude vaše lice sviñalo, jer ne dao Bog da je lutnja kakva je kutija1. ON PEDRO: Moja je krinka Filemenov krov, u kući stanuje Jujiter2. IERA: E, onda bi vam krinka morala biti od slame. Odlaze ON PEDRO: Govorite tiho kad govorite o ljubavi. Odu Uñu Margherita i Baltazar BALTAZAR: Da, htio bih da me volite. MARGHERITA: Ja to ne bih htjela vama za volju, jer u ■ene je mnogo ružnih svojstava. Kutija za muzički instrument je ovdje krinka, a lutnja je lice.

Kad je bog Zeus Jupiter sišao s brda Olimpa da proñe po Frigiji, nije ga jj“tko htio primiti pod svoj krov osim Filemona i Baukide, dvoje starih ljudi °Ji su bili poznati zbog svoje vjerne ljubavi, a stanovali su u bijednoj slamom Pokrivenoj kolibici. pON PEDRO: Ne biste li se, gospoñice, prošetali sa svojim prijaeljem?BALTAZAR: Na primjer? MARGHERITA: Molim se glasno. BALTAZAR: To ste mi draži, jer onaj koji vas sluša može reći: Amenl MARGHERITA: Daj mi, Bože, dobrog plesača! BALTAZAR: Amen! MARGHERITA: I ukloni mi ga, Bože, s očiju, kad se svrši ples. Odgovarajte, crkvenjače! BALTAZAR: Dosta je crkvenjak je dobio odgovor. Odu Uñu Orsola i Antonio, maskirani ORSOLA: Poznajem vas vi ste sinjor Antonio. ANTONIO: Vjere mi, nisam. ORSOLA: Poznajem vas po tom što glavom klimate. ANTONIO: Da vam pravo kažem, ja ga imitiram. ORSOLA: Nikad ga ne biste mogli tako strašno dobro glumiti ako niste on glavom. Ovo je njegova posve suha ruka. Vi ste to, vi ste to. ANTONIO: Vjere mi, nisam. ORSOLA: Koješta mislite li da vas ne poznajem po vašoj sjajnoj dosjetljivosti? Zar se vrlina može sakriti? Ta nemojte, vi ste to Božji darovi izlaze silom na sunce i svršena stvar. Odu Udu Benedetto i Beatrice 158BEATPJCE: Nećete li mi reći tko vam je to kazao? BENEDETTO: Ne oprostite. BEATRICE: I nećete mi reći, tko ste? BENEDETTO: Sada ne. BEATRICE: Da sam puna oholosti i da svoje najbolje dosjetke vadim iz "Stotinu veselih priča"1 da, to mi je rekao sinjor Benedetto. BENEDETTO: Tko je to? BEATRICE: Zacijelo ga vrlo dobro poznajete. BENEDETTO: Ne vjerujte mi. BEATRICE: Zar vas nije nikad nasmijao? BENEDETTO: Molim vas, tko je on? BEATRICE: On je knežev šaljivac, vrlo budalast lakrdijaš. Jedini mu je dar što umije izmišljati nezgrapne klevete. Nikome nije u volji nego razuzdanim ljudima, a i njima se ne mili njegova domišljatost, nego njegova zloća, jer on se i sviña ljudima i ljuti ih, pa mu se zato smiju, ali ga i tuku. Pouzdano znam da je negdje u ovoj eskadri i htjela bih da nam se lañe sukobe. BENEDETTO: Kad se upoznam s tim gospodinom, reći ću mu Sto o njemu velite. BEATRICE: Dajte, dajte. On će se onda na me oboriti s dvijetr“ zlobne poredbe, ali ako to možda nitko ne zamijeti ili ako se n“tko na to ne nasmije, past će u sjetu i onda će ostati netaknuto Ta se knjiga često spominje u staroj literaturi. Jamačno je bila vrlo Pularna. p0Pularna

jedno jarebičino krilo, jer taj ludov neće onog dana večerati. Moramo poći za vodičima. BENEDETTO: U svemu što je dobro. BEATRICE: Da, jer ako nas vode u zlo, ostavit ću ih na prvom uglu. Odu Unutra glazba. Uñu Don Juan, Boraccio i Claudio DON JUAN: Nema sumnje, moj je brat zaljubljen u Heru, pa je sa sobom poveo njena oca, da mu to otkrije. Dame idu za njom i samo je jedna maska ostala. BORACCIO: A tu je Claudio poznajem ga po držanju. DON JUAN: Niste li vi sinjor Benedetto? CLAUDIO: Prepoznali ste me da, ja sam. DON JUAN: Vi ste, sinjor, vrlo u volji mom bratu. On je zaljubljen u Heru. Molim vas, odvratite ga od nje, jer mu nije rodom ravna. Ako to učinite, postupat ćete kao pošten čovjek. CLAUDIO: Odakle znate vi da je on ljubi? DON JUAN: Čuo sam kako joj se zaklinje da je ljubi. BORACCIO: I ja. Kleo joj se da će se s njome vjenčati, i to još večeras. DON JUAN: Hajdmo na gozbu. Don Juan i Boraccio odu CLAUDIO: Odgovaram mu mjesto Benedetta, Al Claudijevim slušam ušima Zle glase te. Da prijateljstvo je U svemu stalno, samo ne u službiI poslovima ljubavi pa zato Nek svako srce svojim jezikom U ljubavi se služi, svako oko Nek samo vrši svoje poslove, A posredniku neka ne vjeruje, Ljepota jer je kao vještica I vjernost se na njenim čarima Rastapa u krv. To se dogaña Svak dan, pa ipak nisam sumnjao. Sad zbogom, Hero! Uñe Benedetto BENEDETTO: Grof Claudio? CLAUDIO: Da, ja sam. BENEDETTO: Hoćete li sa mnom? CLAUDIO: Kuda? BENEDETTO: Pa do prve vrbe1 zbog vaše stvari, grofe. Na koji način hoćete nositi vijenac? Oko vrata, kao lihvarski lanac2? Ili preko ramena, kao oficirsku tkanicu? Nekako ga morate nositi, jer knez vam je oteo Heru. CLAUDIO: Bilo mu sretno! BENEDETTO: Govorite kao pošten marvinski trgovac. Tako se Prodaju volovi. A jeste li se nadali da će vas knez tako nasamariti? CLAUDIO: Molim vas, ostavite me! BENEDETTO: O, sada udarate kao onaj slijepac. Dječak vam je ukrao jelo, a vi lupate po stupu. f Vrba se smatrala amblemom nesretnih zaljubljenika.

Li ono doba nosili su bogatiji ljudi oko vrata skupocjene lance.CLAUDIO: Ako nećete, ostavit ću ja vas. Ode BENEDETTO: Jao, uboga ranjena pticol Sad će se zavući u šaš. Ali da mene gospoñica Beatrice poznaje, a ipak ne poznaje 1 Knežev lakrdijaš! Hm! Možda mi zato daju taj nadimak, što sam veseo. Da ali ja, gle, sam sebi činim krivo. Svijet ne misli tako o meni, nego je to Beatricina zlobna i pakosna ćud što samu sebe drži za svijet pa me tako ozloglašuje. Dobro, dobro osvetit ću se ja kako budem znao. Ude Don Pedro DON PEDRO: Ej, sinjor, gdje je grof? Niste li ga vidjeli? BENEDETTO: Bome, gospodaru, ja sam glumio ulogu gospe Fame. Našao sam ga ovdje sjetna kao kolibicu u oboru1. Rekao sam mu i držim da sam mu pravo rekao da je Vaša Milost zadobila prijazan mlade gospoñice, pa sam ga pozvao neka poñe sa mnom do neke vrbe da mu ili savijemo vijenac, što je tako ostavljen, ili da mu spletemo šibu, jer je zaslužio biti išiban. DON PEDRO: Da bude išiban? Pa što je skrivio? BENEDETTO: Zgriješio je glupo kao kakvo ñače koje se raduje i veseli što je našlo ptičje gnijezdo, pa pokaže to gnijezdo svom drugu, a on mu ga onda ukrade. DON PEDRO: Pa zar ti hoćeš reći da je povjerenje grijeh? Zgriješio je kradljivac. BENEDETTO: Onda ipak ne bi bilo loše da smo spleli šibu, a i vijenac jer vijenac bi bio mogao on sam nositi, a šibu biste vi bili dobili jer ste mu, kako mi se čini, ukrali ptičje gnijezdo. DON PEDRO: Hoću samo naučiti ptičice pjevati, a onda ću ih vratiti vlasniku. 1. Osamljena je kolibica kao neki simbol sjete.BENEDETTO: Ako se njihovo pjevanje bude slagalo s vašim riječima, onda, vjere mi, govorite pošteno. pON PEDRO: Gospoñica se Beatrice žali na vas. Onaj gospodin, što s njom je plesao, rekao je da ste je ljuto uvrijedili. BENEDETTO: O, ona je mene pogrdila da to ne bi ni panj mogao podnijeti. Hrast s jednim jedinim zelenim listom bio bi joj odgovorio. Čak i moja krinka počela je primati život i svañati se s njom. Nije ni slutila da govori sa mnom, pa mi je rekla da sam knežev lakrdijaš i da sam nesnosniji od teške jugovine1. Bacala je porugu za porugom s tolikom čudnom vještinom, te mi je bilo kao da stojim na bilježi, gdje čitava vojska na me strijelja. Iz

usta joj lete noževi i svaka joj riječ bode. Da joj je dah tako strašan kao riječi, ništa ne bi moglo pokraj nje živjeti okužila bi i sjevernu zvijezdu2. Ne bih je uzeo za ženu, pa da dobije u miraz sve što je imao Adam prije nego je sagriješio. Ona bi bila i Herkula natjerala da joj okreće ražanj da, i on bi bio morao pocijepati svoju toljagu da načini vatru. Ne govorimo o njoj uvjerit ćete se da je to paklena Ata3 u lijepim haljinama. Dao Bog da se nañe kakav učen čovjek koji bi je zakleo, jer zaista, dok je ovdje, živi se u paklu isto tako mirno kao i u svetištu, a ljudi griješe navlas jer hoće silom doći onamo. Tako ona doista nosi sa sobom nemir, stravu i zabunu. DON PEDRO: Eno je, gdje dolazi. BENEDETTO: Nema li Vaša Milost za me kakav posao, da me pošalje do nakraj svijeta? I za najsitniju stvarcu, koju biste mogli izmisliti da me po nju pošaljete, poći ću čak do Antipoda. Donijet ću vam čačkalicu s krajnjega ruba Azije, poći ću da izmjerim dužinu noge popa Ivana, donijet ću vam dlaku iz brade velikoga ■ I u drugim Shakespeareovim djelima ima aluzija na škodljivost južnih Petrova. 2. Sjeverna polarna zvijezda nalazi se vrlo daleko od naše zemlje. 1 Ata Ate je u grčkoj mitologiji personifikacija zlobe. t drugim riječima: život je uz nju mnogo gori od pakla. 4 Antipodi su ljudi na suprotnoj strani zemaljske kugle. Pop Ivan Priest John bio je u priči kralj neke nepristupačne zemlje na alekom istoku. "Priest John" je možda iskvareno od "Prestigian". Tako se airne zvao neki abesinski kralj u 16. vijeku.1. Pigmejci su bili u priči patuljasto pleme u Africi. 2. Harapije su u grčkoj mitologiji krilata čas lijepa, čas ružna bića, koja ljudima čine život nesnomim. 3. To se nije dogodilo na pozornici. Kana, otići ću zbog čega god kao poslanik do Pigmejaca1 sve t0 volim nego i tri riječi progovoriti s tom Harpijom2. Zar nemate za me nikakva posla? DON PEDRO: Nemam želim jedino vaše ugodno društvo. BENEDETTO: O, Bože, gospodaru, evo jela koje mi je mrsko. Ne mogu podnijeti gospu Jezičinu. Ode Udu Claudio, Leonato, Beatrice i Hera DON PEDRO: Nuto, nuto, gospoñice izgubili ste srce sinjora Benedetta. BEATRICE: Da, da, gospodaru, posudio mi ga je načas, a ja sam mu za to dala kamate, dvolično srce za prosto. Jednom mi ga je, dakako, oduzeo lažnim kockama, pa zato Vaša Milost možda pravo veli da sam ga izgubila. DON PEDRO: Povalili ste ga, gospoñice, povalili ste ga. BEATRICE: Ne bih htjela da on to meni učini, jer bih onda rañala budale. Dovela sam vam grofa Claudija, jer ste me po njega poslali.3 DON PEDRO: Ej, kako, grofe? Zašto ste žalosni? CLAUDIO: Nisam žalostan, gospodaru. DON PEDRO: Pa što vam je onda? Jeste li bolesni? CLAUDIO: Ni to, gospodaru.Rc ATRICE: Grof nije ni žalostan ni bolestan, ni veseo ni zdra neg° Je nakiseo kao naranča i ponešto ljubomornošeu obojen. pQjvj PEDRO: Doista, gospoñice držim da je vaše tumačenje ■ tinito, premda ću se zakleti, ako je tako, da je njegova sumnja varava. Ja sam, Claudio, znaj, prosio u tvoje ime i lijepa je Hera oSvojena. Govorio sam i s njenim ocem, i on je rado pristao. Odredi dan vjenčanja i Bog te blagoslovio. LEONATO: Uzmite, grofe, moju kćer i s njome moje blago. Njegova je milost udesila ženidbu, a Božja milost neka na to reče: Amenl BEATRICE: Govorite, grofe, na vama je red. CLAUDIO: Šutnja je najbolji glasnik radosti. Malo bih bio sretan kad bih mogao reći koliko sam. Kao što ste vi moji, gospoñice, tako sam i ja vaš. Dajem samog sebe za vas i lud sam od te zamjene. BEATRICE: Govori, bratučedo ili, ako ne možeš, zatisni mu usta cjelovom i ne daj mu više govoriti. DON PEDRO: U vas je doista veselo srce, gospoñice. BEATRICE: Da, gospodaru, hvala mu na tom. Ono se, jadno, uvijek drži u zavjetrini od brige. Moja mu bratučeda veli u uho da joj je u srcu. CLAUDIO: Da, tako je, rodice. BEATRICE: Gospode Bože, evo novog roda! Tako se sve na svijetu udomuje, samo mene žeže sunce1. Ja mogu sjediti gdje god u kutu i vikati: "Oojojoj!" ne bi li mi došao muž. °ON PEDRO: Ja ću vam ga naći, gospoñice Beatrice. Tko nema doma, toga sunce pali.BEATRICE: Voljela bih da mi ga je vaš otac pribavio. Zar Va§a Milost nije nikad imala brata koji bi bio na vas nalik? Vaš je ota rodio divne muževe, samo kad bi ih uboga djevojka mogla dobiti DON PEDRO: Hoćete li mene, gospoñice? BEATRICE: Neću, gospodaru, osim ako bih mogla dobiti drugoga za radne dane, jer Vaša je Milost odveć skupocjena da se nosi svaki dan. Ali oprostite mi, Vaša Milosti, ja sam roñena da govorim same budalaštine, a ništa ozbiljno. DON PEDRO: Vaša mi je šutnja najmrža i najbolje vam stoji ka ste veseli, jer nema sumnje vi ste se rodili u veseo čas. BEATRICE: Nipošto, gospodaru. Moja je majka plakala, ali onda je jedna zvijezda zaigrala i pod njom sam se ja rodila. Bog vam dao sreću, bratučedo i roñače. LEONATO: Hoćeš li se pobrinuti za ono što sam ti govorio, sinovice?

BEATRICE: Oprostite, striče. S dopuštenjem Vaše Milosti. Ode DON PEDRO: Vrlo vesela i živa djevojka. LEONATO: Malo je u nje melankolije, gospodaru. Nikad nije ozbiljna, osim kad spava, a i onda nije uvijek, jer moja mi je kći pripovijedala da često sanja o vragolijama, pa onda i nju svojim smijehom iz sna budi. DON PEDRO: Ne trpi da joj se govori o mužu. LEONATO: Ne, nipošto sve prosce tjera prugama od sebe. DON PEDRO: Bila bi sjajna žena za Benedetta.:ONATO: O Bože, gospodaru, da su njih dvoje samo tjedan ia vjenčani natjerali bi jedno drugo brbljanjem u ludilo. N PEDRO: Kada mislite poći pred oltar, grofe Claudio? CLAUDIO: Sutra, gospodaru. Vrijeme hoda na štakama dok ne izvrše svi obredi što ih ljubav ište. LEONATO: Ne prije ponedjeljka, dragi sinko. To je upravo za jedan dana, a i to je još prerano da se pripravi sve što treba. DON PEDRO: Ej, ti kimaš glavom na tako dugo odgañanje, ali ja ti jamčim, Claudio, da ti kod nas neće biti dosadno. Ja ću se za to vrijeme prihvatiti jednoga od Herkulovih posala1. Nagnat ću, naime, sinjora Benedetta i gospoñicu Beatrice da polude jedno za drugim od ljubavi. Htio bih da se njih dvoje uzmu i ne sumnjam da će mi to za rukom poći ako mi vas troje onako pomognete kako budem upućivao.

: ONATO: Ja sam vaš, gospodaru, pa makar i deset noći ne spavao. CLAl DON HERA: I ja ću svojim čednim silama poraditi da mi bratučeda dobije valjana muža. MJDIO: I ja, gospodaru. N PEDRO: I vi, mila Hero? DON PEDRO: Ja znam da Benedetto neće biti baš najgori muž. Mirne duše mogu o njemu reći da je plemenite ćudi, prokušane a°rosti i utvrñenog poštenja. Naučit ću vas kako ćete navesti voju bratučedu da se zaljubi u Benedetta, a ja ću s pomoću vas °jice obraditi Benedetta makar je u njega oštar um i izbirački us da se zaljubi u Beatricu. Ako nam to pode za rukom, onda 0 Je aluzija na dvanaest mučnih poslova grčkog mitološkog junaka Herakla rkula.Kupido nije više strijelac, jer ćemo mi pobrati njegovu slavu i onda smo mi jedini bogovi ljubavi. Poñite sa mnom pa ću vam razložiti svoju osnovu. Odu

Drugi prizor Uñu Don Juan i Boraccio DON JUAN: Da, da grof Claudio ima vjenčati se s Leonatovom kćeri. BORACCIO: Da, gospodaru, ali ja to mogu spriječiti. DON JUAN: Svaka prepreka, svaka pregrada, svaka zapreka bit će za me ljekovita. Sav sam bolestan od mrzosti na njega i što god može da prepriječi njegovu sklonost ide usporedo s mojom. A kako možeš spriječiti tu ženidbu? BORACCIO: Poštenjem nikako, gospodaru, ali tako skrovito da nitko neće na meni zapaziti ni trunka nepoštenja. DON JUAN: Kazuj ukratko, kako? BORACCIO: Držim da ima već godinu dana što sam rekao Vašem Gospodstvu koliko sam u volji Herinoj dvorkinjici Margheriti. DON JUAN: Spominjem se. BORACCIO: Nju ja mogu u svako nezgodno doba noći navesti da pogleda kroz prozor gospodičnine sobe. DON JUAN: Pa kako ćeš se time okoristiti da oštetiš tu ženidbu? BORACCIO: Vaš je posao, da smiješate otrov. Poñite knezu, svom bratu, pa mu bez oklijevanja recite, da je povrijedio svojut ženeći plemenitog Claudija čiju vrijednost gledajte osobito uZvisiti prljavom djevojčurom kakva je Hera. pON JUAN: A gdje su mi dokazi za to? gORACCIO: Bit će dosta dokaza, da zaludite kneza, da ojadite Claudija, da uništite Heru i da ubijete Leonata. Vidite li vi kakav drugi izlaz? DON JUAN: Svega ću se latiti samo da im učinim pakost. BORACCIO: Poñite, dakle, i nañite zgodan čas da budete nasamo s knezom i s grofom Claudijem. Recite im kako vam je poznato da Hera mene ljubi, hinite osobito zanimanje za kneza i Claudija jer vam je mnogo stalo do časti vašeg brata, koji je udesio tu ženidbu, i do dobrog glasa njegovog prijatelja, koji ima tako biti prevaren lažnim djevičanstvom, pa ste zato sve to otkrili. Oni će to teško vjerovati bez svjedočanstva zato ćete im dati dokaze, koji će ih potpuno uvjeriti, jer će vidjeti mene na prozoru njene sobe, slušat će me kako Margheritu zovem Herom, čut će kako Margherita mene nazivlje Claudijem.1 Navedite ih da sve to vide navečer uoči zasnovanog vjenčanja, jer

ću ja meñutim stvar tako udesiti da Hera ne bude u svojoj sobi, pa će njena nevjera biti tako očita da će se sumnja nazvati pouzdanošću i da će sve priprave po zlu otići.2 DON JUAN: Makar se odatle rodilo i najveće zlo, ja ću se toga prihvatiti. Izvrši vješto svoj posao, pa ćeš dobiti tisuću dukata nagrade. BORACCIO: Budite samo vi stalni u optužbi, a mene neće moja vJeština osramotiti. N JUAN: Idem odmah doznati kada se misle vjenčati. Odu

Margherita nije smjela doznati o čemu se radi pa ju je zato valjda Boraccio aVeo neka za jau glumj Heru, a on će glumiti Claudija.

Izvršenje te gadne osnove ne vidi se na pozornici.Treći prizor Leonatov vrt. Uñu Benedetto i paž BENEDETTO: Momče! PAZ: Gospodaru? BENEDETTO: U mojoj sobi leži na prozoru neka knjiga. Done mi je ovamo u bašču. PAŽ: Već sam ovdje, gospodaru. BENEDETTO: To vidim, ali bih htio da si ondje pa opet ovdje. Paž ode“ Mnogo se čudim, kako neki ljudi, premda vide, koliko je glup onaj koji na se uzme lik zaljubljenika, i premda se rugaju takvim blesastim budalaštinama u drugih ljudi, postanu ipak i sami predmetom svoje roñene poruge. Takav je čovjek i Claudio. Bilo je vrijeme kad nije mario za drugu glazbu doli za bubanj i za ratnu sviralu, a sad voli slušati tamburin i frulu. Bilo je doba kad bi bio pješice hodao i deset milja da vidi lijepu bojnu opremu, a sada će ležati budan i deset noći da izmudri novu modu prsluka.2 Prije je govorio jednostavno i jasno kao pošten čovjek i vojnik, a sad se sav pretvorio u neka kićena pravila. Njegove su riječi kao neka čudna gozba, sastavljena od mnogo stranih jela. Bih li se ja mogao tako preobraziti dok mogu gledati ovim očima? Ne znam, ali držim da ne bih. Neću priseći da ne bi i mene ljubav mogla pretvoriti u ostrigu, ali ću se zakleti da me neće učiniti takvim ludovom dok ne načini ostrigu od mene. Jedna je žena lijepa neka je, druga je pametna neka je, treća kreposna neka je. Dok se u jednoj ženi ne zadrže sve vr 1. Taj se paž više ne vraća. 2. Kraljica Elizabeta voljela je lijepa odijela, pa su se zato kavaliri natjecali koJ1 će se ljepše odjenuti.Skloni se Uñu Don Pedro, Leonato i Claudio DON PEDRO: Je 1“ po volji vam slušat onu pjesmu? .UDIO: Da, dragi kneže. Kako tih je suton Ko ušutkan da glazbu zasladi. ON PEDRO: Da 1“ vidiš, kud se skrio Benedetto? LAUDIO: Da, gospodaru. Kad se glazba svrši, Podvalit ćemo tome lisičiću. Uñe Baltazar s lutnjom DON PEDRO: Još jednom onu pjesmu, Baltazarel TAZAR: Ne tražite da tako loš glas I opet vrijeña glazbu, kneže. N PEDRO: Znak je. Vrline kad vrsnoći svojoj hoćeš Da dadeš biljeg nevještine. Pjevaj, Da ne moram te više prositi. TAZAR: Kad spominjete prošnju, pjevat ću, Jer mnogi prosac prosi djevojku, A ne cijeni je ništa ali prosi I veli da je ljubi. arne su onda mnogo bojale kosu. To znači "Gospodin Ljubav".

e neću se združiti ni s jednom od njih. Bogata treba biti to je n0 mudra ili neću nijedne, kreposna ili je neću ni pogledati, j.jepa ili se neću ni osvrnuti na nju, blaga ili neka mi ne prilazi, ugledna roda ili joj ne idem ni na ugled, razgovorna, vješta u muzici, kosa neka joj bude boje, kakva se Bogu mili1... Ha, evo idu knez i monsieur Amour.2 Sakrit ću se u sjenicu.DON PEDRO: Zapjevaj I ako misliš još mudrovat, mudruj U kaj dama. BALTAZAR: Mudrovanj e j e moj e Od drugih mudrih glava posuñeno. I ništa nisam sam izmudrio Nit mislim koga nadmudrivati. DON PEDRO: Baš to je mudro, jer nam sada nije Do mudrosti već do tvog pjevanja. Glazba BENEDETTO zase: Božanska glazba! Sad mu je duša sva u zanosu! Nije li čudno, kako su ovčja crijeva kadra izvući dušu iz čovječjeg tijela? Da pravo kažem, rog bi mi bio miliji. BALTAZAR pjeva: Ne uzdišite, djeve vi U muških nema vjere, Prevrtljivi su oni svi, Ne vrijede baš ni zere. Nek mine taj vaš jad i voj, Sto za njima vas mori Gdje bolan ječi uzdisaj, Veselje nek se ori. I ne pjevajte pjesme te, Sto jad i tugu kažu, Jer muške glave sve su zle, Tek varaju i lažu. Nek mine taj... itd.

DON PEDRO: Duše mi, lijepa pjesma! BALTAZAR: Al loš pjevač, gospodaru.Mnogo vike ni za što

gENEDETTO: O ne, nipošto pjevaš dosta dobro, koliko baš treba. gENEDETO za se: Da je pseto tako zavijalo, bili bi ga objesili. Dao Bog da njegov ružni glas ne znači nikakvu nesreću! Isto Di mi tako bio drag i glas noćnog gavrana, pa došla iza toga makar kakva nevolja. DON PEDRO Claudiju: Dakako. Čuj, Baltazare! Molim te, pribavi nam nekoliko vrsnih svirača da nam sutra uvečer sviraju pod prozorom gospoñice Here.1 BALTAZAR: Najbolje što ih budem našao, gospodaru. ON PEDRO: Dobro zbogom! Baltazar odlazi Doñite amo, Leonato. Sto ste mi ono danas rekli da je vaša sinovica Beatrice zaljubljena u sinjora Benedetta? CLAUDIO: Da, da. tiho Naprijed, naprijed, ptičica već sjedi! glasno Nikad ne bih bio pomislio da će gospoñica nekoga ljubiti. LEONATO: Ne, ni ja ali najčudnije je to što se zagledala u sinjora Benedetta, a uvijek se tako vladala kao da joj je mrzak. BENEDETO za se: Može li to biti? Zar odatle vjetar puše? LEONATO: Duše mi, gospodaru, ja ne znam što da mislim o tom, ali misao ne može dokučiti s kolikom ga divljom vatrom ljubi. DON PEDRO: Možda samo hini. CUUDIO: Doista, to bi moglo biti. toj serenadi ne čujemo poslije više ništa.LEONATO: Da hini? Bože! Nikad nije bilo hinjene ljub koja bi bila tako blizu pravoj ljubavi kao njezina. DON PEDRO: Pa na koji način pokazuje svoju ljubav? CLAUDIO tiho: Dobru meku na udicu, jer ribica već grize1 LEONATO: Na koji način, gospodaru? Moja vam je kći rekla kako. CLAUDIO: Da, rekla je. DON PEDRO: Kako, kako, molim vas? Vi me zadivljujete. Držao sam da nikakav ljubavni juriš ne može svladati njeno srce. LEONATO: Na to bih se bio zakleo, gospodaru osobito Benedettov. BENEDETTO za se: Držao bih da je to neka podvala kad ne bi taj sjedoglavac govorio. Nitkovluk se ne može kriti iza tako časnog obličja. CLAUDIO tiho: Zagrizao je nastavite! DON PEDRO: A je li ona otkrila Benedettu svoju ljubav? LEONATO: Nije i kune se da neće nikada. To je njena muka. CLAUDIO: Istina to veli i vaša kćerka. "Ja sam mu se", kaže, "toliko puta narugala, pa kako ću mu sada pisati da ga ljubim?" LEONATO: To veli kad mu počne pisati. Jer noću ustaje po dvadeset puta i sjedi u košulji dok ne ispiše čitav list papira. Moja nam kći sve pripovijeda. CLAUDIO: Kad govorite o pismima, pada mi na um zgodna šala o kojoj nam je vaša kćerka jučer

pripovijedala.EONATO: Da, kad je pismo svršila i savila, opazila je da je njeno ime palo upravo na Benedettovo. CLAUDIO: Da, da i na to se nasmijala i rekla da bi on morao biti odozgo.

LEONATO: Onda je poderala pismo na tisuću komadića i grdila samu sebe što je bila tako nečedna te pisala čovjeku za kojega zna da će joj se narugati. "Ja sudim", reče, "o njemu po svojoj ćudi, jer ja bih mu se narugala kad bi on meni pisao. Da, učinila bih to, premda ga ljubim." CLAUDIO: Onda pad na koljena, plače, jeca, lupa se u prsi, čupa kosu, moli se i kune: "O, mili Benedetto! Bože, daj mi strpljivosti!"

LEONATO: Da zaista čini tako veli moja kći. Uzbuñenje ju je tako prevladalo, te se moja kći kadikad boji da sama sebi ne učini kakvo zlo da, da, uistinu. DON PEDRO: Bilo bi dobro da Benedetto za to dozna od nekoga drugog ako mu ona neće kazati. CLAUDIO: Čemu? On bi od toga samo šalu zbijao i još ljuće mučio bijednu djevojku. DON PEDRO: Da to učini, zaslužio bi da ga objese. Ona je divna 1 mila djevojka, a i kreposna o tom nema sumnje. CLAUDIO: I neobično pametna.

DON PEDRO: U svemu samo nije u tom što ljubi Benedetta.

LEONATO: O gospodaru, kad se krv i razum pobiju u tako NJežnom tijelu, imamo deset primjera prema jednom da će krv nadvladat. Žalim je, a imam i zašto, jer sam joj stric i štitnik.

DON PEDRO: Htio bih da se u mene tako zagleda. Ja bih bio1. Sin kralja Prijama i veliki junak u Trojanskom ratu. odbacio sve druge obzire, pa bih je bio učinio svojom polovicom Molim vas, recite sve to Benedettu, pa da čujemo što će on na to. LEONATO: Mislite li da bi to bilo dobro?

CLAUDIO: Hera misli da bi ona od toga zacijelo umrla, jer veli da će umrijeti ako je on ne bude ljubio, i da će prije umrijet nego da otkrije svoju ljubav, i da voli umrijeti nego da i zericu popusti od svoje običajne upornosti. DON PEDRO: Pravo radi, jer da mu otkrije svoju ljubav, vrlo bi se lako moglo dogoditi da joj se naruga, jer u toga je čovjeka, kake svi znate, podrugljiva ćud. CLAUDIO: On je vrlo pristao čovjek. DON PEDRO: Boga mi a, mislim, i vrlo je mudar. DON PEDRO: Doista su u njega neke iskre duhovitosti. LEONATO: Držim da je junačan.

DON PEDRO: Kao Hektor1, vjerujte mi. A po tom kako se vlada 1 u zadjevicama možete vidjeti da je mudar, jer ili im se vrlo obzirno uklanja, ili ulazi u njih s kršćanskim strahom. LEONATO: Ako se boji Boga, mora svakako čuvati mir. Ako 1 pak prekrši mir, treba zapodjenuti kavgu sa strahom i trepetom. DON PEDRO: Tako i čini, jer taj se čovjek boji Boga, premda pravi tako krupne šale da to nitko ne bi rekao. E, žao mi je vaše sinovice. Hoćemo li potražiti Benedetta da mu kažemo kako ga ljubi? CLAUDIO: Nipošto, gospodaru. Neka ona malo promozga, pa će možda nestati te strasti.jjjONATO: To ne može biti. Prije će nje same nestati sa svijeta. poN poN poN poN PEDRO: Čut ćemo, što će nam vaša kći još o tom pripoviJati, a dotle neka se ta stvar malo ohladi. Ja vrlo volim Benedetta ■ htio bih da on čedno sam sebe ispita, pa će se uvjeriti kako je evrijedan da dobije tako divnu djevojku. kgONATO: Ne bismo li pošli, gospodaru? Večera je gotova. CLAUDIO: Ako nakon toga ne poludi za njom, neću nikad više vjerovati svojim nadama. DON PEDRO: Razapnimo i njoj takvu mrežu, a to neka udesi vaša kći sa svojom dvorkinjicom. Bit će šale kad svatko od njih bude uvjeren o žarkoj ljubavi drugoga, a kad tamo, od svega ništa. Taj bih prizor htio vidjeti bit će prava pantomima. Poslat ćemo je da ga pozove na večeru. Don Pedro, Leonato i Claudio odu BENEDETTO stupi naprijed: To ne može biti podvala. Razgovor im je ozbiljno tekao. Od Here su doznali istinu. Čini se da žale djevojku. Njena se ljubav kanda živo rasplamtjela. Mene da ljubi? E, toj se ljubavi treba odazvati. Čuo sam kako o meni misle. Vele da ću biti ohol kad razberem da me ljubi. Vele još da ona voli umrijeti nego da dade ma kakav znak svoje ljubavi. Nikad se nisam ■mislio ženiti, ali zato ne smiju držati da sam ohol. Blago onima koji CuJU što im se prigovara, pa se mogu popraviti. Vele da je gospoñiCa lijepa istina je, to im mogu i ja potvrditi; i kreposna tako je, ne niogu to poricati; i pametna, osim u tom što mene ljubi duše . to joj ne povećava mudrost, ali nije ni jači dokaz ludosti; jer ja u biti strašno zaljubljen u nju. Možda će me oni peckati glupim 0sJetkama i neslanim šalama što sam se tako dugo rugao ženidbi au zar se ukus ne mijenja? U mladosti voliš neko jelo, a u staror §a i ne podnosiš. Zar da kojekakva zabadanja i neke premudre enice i papirnate mozgovne kuglice zastraše čovjeka i izbace lz kolosijeka njegovih sklonosti? Ne, svijet treba napučiti. Kad rekao da ću neženja umrijeti, nisam mislio da ću živjeti dok1. To znači vrlo malo. se ne oženim. Evo dolazi Beatrice. Sunca mi, lijepa je to djevojk i Nazirem na njoj neke znakove ljubavi. Uñe Beatrice BEATRICE: Protiv moje volje poslaše me da vas pozovem na večeru. BENEDETTO: Hvala vam na trudu, lijepa Beatrice. BEATRICE: Nisam se za tu hvalu više trudila nego što ste se vi trudili zahvaliti mi. Da je bilo trudno, ne bih bila došla. BENEDETTO: Onda vam je draga ta poruka? BEATRICE: Da, upravo toliko koliko možete uzeti na vršku noža da zadavite čavku.1 Zar nemate teka, sinjor? Zbogom. Ode BENEDETTO: Ha "protiv moje volje poslaše me da vas pozovem na večeru".To bi moglo dvoje da znači. "Nisam se za tu hvalu više trudila nego što ste se vi trudili zahvaliti mi". To znači: "Svaki tud što ga za vas podnosim lagan je kao hvala". Ako ne osjećam za nju smilovanje, neka sam nitkov, ako je ne ljubim, neka sam Židov! Idem pribaviti njenu sliku.

OdeTreći čin Prvi prizor Leonatov vrt. Uñu Hera, Margherita i Orsola HERA: Poteci u dvoranu, Margherita, Gdje bratučedu moju Beatricu U razgovoru naći ćeš s knezom I Claudijem. Prišapći joj u uho, Da tu u vrtu šećem s Orsolom I da o njojzi samo govorimo, Što da si krišom čula. Reci joj U gustu nek se sjenicu prikrade, Gdje kozja krv, što primila je snagu Od sunca, sada suncu ulaz brani. I ljubimci baš tako osile Po vladaocu pa se onda dignu Na istu moć što silu im je dala.1 I tamo nek se sakrije, da čuje Naš razgovor. To tvoj je posao Izvrši ga valjano. Ostavi nas. MARGHERITA: O, ne bojte se smjesta ću je poslat. Ode

Neki

Pob misle da su ova posljednja tri stiha kasnije umetnuta i da su aluzija na unu grofa Essexa koja se dogodila godine 1601.HERA: Kad Beatrice doñe, Orsola, Alejom ćemo goredolje šetat I zboriti o Benedettu samo. Kad spomenem ga, budi tvoj zadatak Da hvališ njega više nego je Zaslužio muškarac ikoji, A ja ću tebi reći kako je Sav bolestan već on od ljubavi Spram Beatrice jer od takve grañe Kupido mali gradi strjelice, Sto lukavo u uho gañaju Kroz tuña usta. Sada počnimo, Jer eno već se žuri Beatrice I kao vivak sva se zgurila Do zemlje da nam čuje razgovor. Beatrice se ušulja u sjenicu ORSOLA: Uživanje je pecati kad gledaš Gdje riba reže struju zlaćanim Perajama, da izdajničku meku Proždrljivo proguta. Tako mi Sad Beatricu pecamo, što čuči U skrovištu od kozje krvi. Ja ću Valjano glumit ne bojte se ništa. HERA: Primaknimo se, dakle ne bih htjela, Da njenom uhu išta izmakne Od himbene i slatke meke koju Sad stavljamo, glasno Ja znadem, Orsola, Da odviše je ohola, a duh joj Sav ponosan i opor ko u divlje Sokoliće na hridini. ORSOLA: A znate V Baš pouzdano da je Benedetto U Beatricu tako zaljubljen?HERA To veli knez, a i moj zaručnik Od maločas. ORSOLA: A jesu li vam rekli Da njoj to, gospo, kažete? plERA: Da, da Zamoliše me da joj reknem to, Al ja ih kušah nagovoriti Da Benedettu ako im je drag Preporuče nek vodi borbu protiv Te ljubavi i da ne dopuste, Da Beatrice za to dozna. ORSOLA: Zašto? Zar taj kavalir ne zaslužuje Da stekne punu sreću postelje Na kojoj će počivat Beatrice? HERA: O Bože ljubavi! Ja znam da on Zaslužuje kolikogod se može Muškarcu dati, ali priroda Još nije žensko srce stvorila Od tvrñe grañe nego što je njeno. Iz očiju joj sijeva oholost I preziranje što god zagledaju, Sve preziru, a njezin duh toliko Sam sebe cijeni da se drugo sve Njoj čini jadno. Ona ne može Ni ljubiti niti ljubav hiniti Ni zamisliti tako je u sebe Sva zaljubljena. ORSOLA: Bit će, bit će tako I zato, držim, ne bi bilo dobro Da ona zna za ljubav njegovu, Jer šalu tek bi od nje zbijala.HEPvA: Da, pravo veliš. Nikad nisam znala Za čovjeka, ma kako mudar bio I plemenit, ma kako pristao, Da ne bi ona sve izvrnula. Jer ako je bjelolik, prisizat će Da sestrom bi joj biti morao, A ako crn je, da je priroda Budalu htjela naslikati pa je Tek ružnu mrlju napravila. Ako Suhonjav, koplje je bez šiljka ako Majušan, ahat1 slabo izdjeljan, II ako je govorljv, pijetao Na krovu je u kojeg duvaju Svi vjetrovi, a ako šutljiv, klada, Sto nijedan je ganut ne može. I tako će ti svakoga izvrnut, A kreposti i iskrenosti neće Dopustiti što čednost i vrlina Zaslužuju. ORSOLA: Zacijelo, da, zacijelo Zabadanje se takvo ne može Pohvalit. HERA: Ne, jer tko je tako čudan I nastran kao Beatrice, nije Ni hvale vrijedan. Ali tko joj smije Da kaže to? Da ja joj spomenem, U lice bi se meni nasmijala I smijehom bi me smlavila i šalom Utukla. Zato neka Benedetto Ko zapretana vatra gine sam U sebi i u uzdasima vene Jer to je bolja smrt no umrijeti Od poruge, što jednako je zlo Ko umrijeti od škakljanja. 1. Od kamena ahata pravili su se mali likovi koji su služili za ures.oRSOLA: Al ipak Da kažete joj pa da čujete Sto na to će vam reći? pjERA: Volim poći Do Benedetta pa ga svjetovati Da protiv svoga čuvstva vojuje I neke ću poštene klevete Izmudriti i svoju bratučedu Ocrniti, jer zla je riječ, to znaj, Za ljubavnika otrov najljući. ORSOLA: O nemojte toliku nepravdu Da učinite svojoj bratučedi, Jer ako joj je duh toliko bistar I sjajan kako svi je hvale, onda Ni sud joj neće tako nezdrav biti Da prezre kavalira kakav je Gospodin Benedetto. HERA: Nema njemu U Italiji ravnoga izuzev, Dakako, moga dragog Claudija. ORSOLA: Ne ljutite se, gospo, molim vas, Al htjela bih vam kazati što mislim. Gospodin Benedetto je i likom I vladanjem i junaštvom i umom U Italiji najviše na glasu. ERA: Da, doista mu ime slava resi.

°RSOLA: Zaslužio je to vrlinom svojom I prije nego stekao je slavu. A kad ćete se, gospo, vjenčati? : Kad god der sutra. Hajdmo sad unutra, Jer želim vidjet neke haljineI čut od tebe koja najljepša je. Da za sutra je sebi nabavim. ORSOLA tiho: Ulovismo je, gospo, vjere mi, I gotova je već. HERA: E, onda je U ljubavi tek igra slučaja Kupido jedan strijelom srca zgaña, A drugom zamka zabava je slaña. Odu BEATRICE stupi naprijed: U ušima mi gori! Sto je to? Zar tako im je mrzak ponos moj? Da sama vidim, oholost je zlo, Otresti zato gordi rug ću svoj. Ne, nikad nećeš, Benedetto, žalit Pitomi samo divlje srce moje I žarku ljubav u njem“ ćeš raspalit, Da zauvijek se naše duše spoje. Od drugih čujem da si vrijedan sreće, Al to i sama davno znadem veće. Ode

Drugi prizor Soba u Leonatovoj kući. Udu Don Pedro, Claudio, Benedetto i Leonato DON PEDRO: Ostat ću samo dok se ne svrši vjenčanje, a onda se vraćam natrag u Arragon. CLAUDIO: Ja ću vas onamo pratiti, gospodaru, ako mi dopu“ štite.Mnogo vike ni za što

K PEDRO: Ne to bi tako zamračilo sjaj tvoje ženidbe kao da Vetetti pokažemo nov kaput, a onda mu ga ne damo obući. Zamole ću samo Benedetta da me prati, jer on je od tjemena do tabana am° rad°st a VA TR PUTA PresJekao Je tetivu na Kupidovu luku Pa ma krvmk ne smije više da strijelja na njega. Srce mu je . sn0 kao zvono, a jezik mu je klatno jer što mu srce zamisli, to jezik izrekne. gENEDETTO: Gospodo, ja nisam više koji sam bio. LEONATO: TO velim i ja. Rekao bih da ste ozbiljniji. CLAUDIO: Nadam se da je zaljubljen. DON PEDRO: Koješta taj vjetrogonjal U njemu nema ni kapi prave krvi koju bi ljubav mogla pravo ganuti. Ako se pravi ozbiljan, to je zato što nema novca. BENEDETTO: Zub me boli. DON PEDRO: Izvadi ga. BENEDETTO: Odnio ga ñavo! CLAUDIO: Najprije ga izvadi, a onda neka ga nosi ñavo. DON PEDRO: Što ti uzdišeš zato što te boli zub? LEONATO: A kad tamo, nije drugo nego nazeb ili crv1. BENEDETTO: E svatko može da zatomi bol, samo ne onaj koji je osjeća. CLAUDIO: Ja ipak velim da je zaljubljen. LON PEDRO: Ne vidi se na njemu nikakav znak zaljubljenosti, l.Dr: Jržalo se da je u šupljem zubu crv.1. Želja za što ljepšim odijevanjem vidi II. 3 uvela je tuñinsku modu Francuske, Španjolske, Italije, Njemačke itd. 2. To je miris koji se dobiva od životinje cibetke Viverra zibetha. 3. To znači valjda: umivao mirisnom vodom. osim ako se radi o tom što je zaljubljen u tuñinski način odijeya. nja.1 tako je na primjer danas Holanñanin, a sutra Francuz, ili Se pojavljuje u isti čas u nošnji dviju zemalja na primjer, kao Nije. mac od pasa prema dolje, široke dimlije, a Španjolac od bokova prema gore, bez prsluka. Ako je zaljubljen u tu ludost, a to kanrja jest, onda nije lud od ljubavi, kao što biste vi htjeli da se čini. CLAUDIO: Ako nije zaljubljen u neku ženu, onda se više ne može vjerovati starim znakovima. Svako jutro kefa šešir što to može značiti? DON PEDRO: Je li ga tkogod vidio kod brijača? CLAUDIO: Nije ali brijačeva pomoćnika kod njega i stari ures njegova lica napunio je već loptu za tenis. LEONATO: Zaista je nekako mlañi otkad nema brade. DON PEDRO: A i cibetom2 se tare njušite li ga sada? CLAUDIO: To će reći da je milo momče zaljubljeno. DON PEDRO: Najbolji je tome dokaz njegova melankolija. CLAUDIO: A kada je inače umivo lice?3

DON PEDRO: Da, ili mazao? Čujem da se i to o njemu govori. CLAUDIO: Pa onda njegov duh, pun vedre šale! Sad se uvu 1 kao u žicu neke lutnje, pa se podaje zahvatima prstiju. DON PEDRO: Doista sve to priča o njemu tužnu priču ukratko, on je zaljubljen.“ Ovo su mjesto komentatori kojekako tumačili, ali nijedno tumačenje ne 2adovolj CLAUDIO: Da i ja znam tko njega ljubi. pON PEDRO: To bih i ja htio znati. Bez sumnje žena koja ga ne poznaj e. CLAUDIO: Da ni njegova loša svojstva, ali pored svega toga htjela bi umrijeti za nj. pON PEDRO: Bit će pokopana licem prema gore.1

gENEDETTO: Ali sve to ipak ne može izliječiti moju zubobolju. Stari gospodine, htio bih s vama nasamo razgovarati palo mi je na um desetak pametnih riječi koje bih vam imao reći i koje nisu za te vragolome. Benedetto i Leonato odu DON PEDRO: Života mi, govorit će mu o Beatrici. CLAUDIO: Svakako. Hera i Margherita glumile su meñutim svoje uloge s Beatricom, pa se sada medvjed i medvjedica neće poklati kad se sastanu. Uñe Don Juan DON JUAN: Pomoz“ Bog, gospodaru i brate. DON PEDRO: Dobra večer, brate. DON JUAN: Ako vam nije neprilično, htio bih s vama govoriti. DON PEDRO: Nasamo?

DON JUAN: Ako vam je po volji ali grof Claudio može sluša“ jer njega se tiče što hoću da kažem.I DON PEDRO: O čemu se radi? DON JUAN: Mislite li se sutra vjenčati, gospodine? DON PEDRO: Pa znate da misli. DON JUAN: Ne znam, ako dozna što ja znam. CLAUDIO: Ako ima neka zapreka, molim vas, recite je. DON JUAN: Mislit ćete možda, da vas ne volim, ali to će se kasnije vidjeti. Sudite o meni po onom što vam hoću sada otkriti. Vi ste mom bratu vrlo u volji i on vam je od srca pomagao da se vjenčanje što brže izvrši ali ta je prosidba, vjere mi, promašena i šteta truda i muke. DON PEDRO: Što je, što je? DON JUAN: Došao sam amo da vam kažem i da skratim tu stvar jer se već premnogo o njoj govori gospoñica vam je nevjerna. CLAUDIO: Tko? Hera? DON JUAN: Da, da ona, Leonatova Hera, vaša Hera, svačija Hera! CLAUDIO: Nevjerna? DON JUAN: Ta je riječ preblaga da obilježi njenu zloću. Mogao bih je nazvati i gorom, samo izmislite gori naziv, pa ću vam dokazati da ga zaslužuje. Ne čudite se dok se ne uvjerite poñite noćas sa mnom pa ćete vidjeti gdje se netko penje na njen prozor, upravo uoči vjenčanog joj dana. Ako je onda još budete ljubili, vjenčajte se s njom. Ali će bolje priličiti vašoj časti ako promislite.

CLAUDIO: Može li to biti?Treći prizor Ulica. Uñu Mušmula, Preslica i straža MUŠMULA Jeste li vi dobri i čestiti ljudi?

TESLICA Dakako, jer bi inače zaslužili da pretrpe salvaciju iela i duše. JŠMULA: Ne, to bi bila odveć dobra kazna za njih, ako su lojalni, jer su odabrani biti kneževi stražari. pON PEDRO: Ja to ne mogu vjerovati. pON JUAN: Ako nemate snage vjerovati što vidite, onda ne priznajte ni ono što znate. Ako poñete sa mnom, pokazat ću vam dosta, a kad budete više vidjeli i više čuli, postupajte prema tome. CLAUDIO: Ako noćas ugledam nešto zbog čega je ne bih smio uzeti za ženu, osramotit ću je sutra na mjestu vjenčanja pred čitavim zborom. pON PEDRO: A ja kao što sam je prosio za te da je dobiješ, tako ću se s tobom združiti da je osramotimo. DON JUAN: Neću više da je blatim dok mi ne budete svjedoci. Budite mirni i strpljivi do noći, a onda neka samo djelo izañe na vidjelo. ON PEDRO: O nemili, ružni preokrete! "LAUDIO: O nevoljo, čudno naopaka! N JUAN: O nesrećo, srećom prepriječena! tako ćete reći ad budete vidjeli ono što ima doći. OduPRESLICA: Pa daj im naloge, kume Mušmula. MUŠMULA: Prvo za koga držite da je najviše indigniran bude voda straže? PRVI STRAŽAR: Luka Maslovara i Marko Palikuća, jer umiju čitati i pisati. MUŠMULA: Ovamo, prišo Palikuća. Bog te je usrećio lijepi imenom. Ako imaš lijepu fiziologiju, to je dar sreće, ali čitanje i pisanje dolazi od prirode. DRUGI STRAŽAR: A oboje, gospodine zapovjednice MUŠMULA: imaš ti. Znam, da si mi to htio odgovoriti. Što se tiče tvoje fiziologije, zahvali Bogu i ne diči se njome, a što se tiče čitanja i pisanja, to iznosi na vidjelo kad nekome ne treba takvih budalaština. Za tebe drže da si ovdje najstupidniji i najzgodniji da budeš voña straže zato nosi svjetiljku. Vaša je dužnost da arestirate sve vucibatine i da svakome kažete: Stani u ime kneza! DRUGI STRAŽAR: A ako neće stati? MUŠMULA: E, onda se ne osvrćite na njega, već neka ide milim Bogom, a vi sazovite ostale stražare i zahvalite Bogu što va je lupeža skinuo s vrata. PRESLICA: Ako neće stati kad ga pozovete, onda nije knežev podanik.

MUŠMULA: Tako je, a oni se ne smiju miješati ni s kim drugim nego s kneževim ljudima. Isto tako ne smijete dizati galamu na ulicama, jer da straža brblja i blebeće, to se ne smije trpjeti i mora se najoštrije tolerirati. DRUGI STRAŽAR: Volimo spavati nego brbljati. Znamo mi što straži priliči.UŠMULA: E, govoriš kao senilan i miroljubiv stražar, jer ja ne am zašto bi spavanje moglo biti grijeh. Pazite samo da vam tkogod ne ukrade koplja. Da trebate zaviriti u sve krčme pa pozvati 0ne koji su pijani neka idu spavati. MU TJGI STRAŽAR: Ali ako neće ići? UŠMULA: Onda ih ostavite dok se ne otrijezne. Ako vam ni onda ne dadu bolji odgovor, možete im reći da nisu ljudi za kakve ih držali. UGI STRAŽAR: Dobro, gospodaru. UŠMULA: Ako sretnete tata, možete krepošću svoje vlasti posumnjati da nije čestiti čovjek a što se tiče ljudi takva soja, što se manje miješate i družite s njima to bolje za vašu čast. r UGI STRAŽAR: njega staviti? Ako znamo da je tat, zar ne smijemo ruku UŠMULA: Dakako, po svojoj službi možete, ali ja mislim tko se blata hvata, taj se i oblati. Najmirniji je način, ako uhvatite tata, da ga pustite neka pokaže što je, pa neka se ukrade iz vašeg društva. ŠLICA: Uvijek se, druže, govorilo, da si milosrdan čovjek. ŠMULA: Dabome ja ne bih od svoje volje ni pseto obje, a kamoli čovjeka u kojega je makar samo mrva poštenja. ESLICA: Ako čujete gdje dijete noću plače, morate pozvati dojilju da ga podoji.

UGI STRAŽAR: A ako dojilja spava i neće nas čuti? MUŠMULA: E, onda otiñite s mirom i ostavite dijete da je pro°i plačem, jer ovca koja neće čuti janje kad bleji, neće se odati ni teletu kad meci.Komedije PRESLICA: Živa istina. MUŠMULA: Još samo ovaj nalog. Ti, voño straže, trebaš prezentirati samoga kneza. Ako u noći sretneš kneza, možeš ga ustaviti. PRESLICA: Ne, Gospe mi, ja mislim da ne može. MUŠMULA: Okladit ću se o pet šilinga prema jednom s kime god tko poznaje legalizaciju da ga može ustaviti. Dabome, ne onda ako knez nema volje, jer straža doista ne bi smjela nikoga vrijeñati, a uvreda je ustavljati nekoga protiv njegove volje. PRESLICA: Gospe mi, ja mislim da je tako. MUŠMULA: Aha, tako je! Laku noć, braćo, pa ako se štogod važno desi, probudite me. Čuvajte tajnu i svoju i svojih drugova pa laku noći Hajdmo, kume. DRUGI STRAŽAR: Eto, braćo, sad smo čuli što nam je dužnost. Sjednimo ovamo na crkvenu klupu dok ne izbiju dva sata, a onda svi u postelju. MUŠMULA: Još jednu riječ, čestiti prijatelji. Molim vas, pripazite na kuću gospodina Leonata, jer sutra je ondje svadba pa će noćas biti huke i buke. Zbogom, pazite mi dobro, molim vas. Mušmula i Preslica odu Uñu Boraccio i Corrado BORACCIO: Hej, Corrado! PRVI STRAZAR: Mir, ne mičimo se s mjesta! BORACCIO: Corrado, gdje si? CORRADO: Evo me, čovječe, gotovo me guraš laktom. BORACCIO: Boga mi, i mene je svrbio lakat pa sam slutio da će me popasti svrab.■ Valjda aluzija na poslovicu: In vino veritas. CORRADO: Na to ću ti ostati dužan odgovor, a sada pričaj što e zbilo. tjORACCIO: Sklonimo se, dakle, pod ovu strehu, jer kiša sipi, pa ću ti sve iskazati, kao prava pijandura.1 RVI STRAZAR: Neka izdaja, braćo, ali budimo mirni. BORACCIO: Znaj, dakle, da sam od Don Juana dobio tisuću dukata. CORRADO: Je li moguće da se nitkovluk tako skupo plaća? ORACCIO: Bolje bi bilo da pitaš je li moguće da je nitkovluk tako bogat. Jer kad bogatim nitkovima trebaju ubogi, onda ubogi mogu po volji postavljati cijenu. ORRADO: Čudim se tome. BORACCIO: To dokazuje da si nevješt. Ti znaš da moda prsluka li šešira ili kabanice čovjeku ništa ne vrijedi. ORRADO: Kako ne ta to je odijelo! ORACCIO: Mislim na modu. ORRADO: Da, moda je moda. BORACCIO: Pi, to je upravo tako kao da rekneš: luda je luda. Ali zar ti ne vidiš kakav je grdan lupež ta moda? RVI STRAŽAR: Poznajem ja tog Grdana. Krao je punih evet godina, a sad hoda po svijetu kao gospodin. Spominjem mu e imena.

ORACCIO: Nisi li nekog čuo?CORRADO: Ne, to je pijetao na krovu. BORACCIO: Zar ti, brajko, ne vidiš, kakav je grdan lupež ta moda, kako vrtoglavo vitla svu vrelu krv od četrnaeste do trideset i pete pa je uobličuje čas kao faraonove vojnike na zadimljenoj slici, čas kao svećenike boga Bala na starom crkvenom prozoru, čas kao obrijanog Herkula na uprljanim i crvljivim tapetama, gdje mu je zalistak debeo kao i toljaga. CORRADO: Sve to vidim i vidim da moda iznosi više odijela nego čovjek. Ali zar nije i tebi moda smutila pamet kad si zaboravio svoje pričanje i stao o modi govoriti? BORACCIO: Nipošto ali znaj da sam večeras imao ljubavni sastanak s Margheritom, dvorkinjicom gospoñice Here, a pod Herinim imenom. Ona se nagnula kroz prozor svoje gospodarice, zaželjela mi tisuću puta laku noć ali ja ti to loše pripovijedam. Morao sam ti najprije reći kako je moj gospodar Don Juan zaludio kneza i Claudija, a onda ih poveo i doveo u bašču, gdje su izdaleka motrili taj ljubavni sastanak. CORRADO: I mislili su da je Margherita Hera? BORACCIO: Jesu dvojica, knez i Claudio, ali moj gospodar, taj ñavo, znao je da je Margherita. Nešto njegove klevete, kojima ih je najprije zaludio, nešto mrkla noć, koja ih je prevarila, a ponajviše moja lupeština, koja je potvrdila sve Don Juanove klevete i Claudio je otišao sav bijesan te se zakleo da će je sutra, kako je utvrñeno, dočekati u crkvi i tamo, pred čitavim zborom, na njenu sramotu, otkriti što je noćas vidio i ona će se bez muža kući vratiti. PRVI STRAZAR: Stanite zapovijedam vam u ime kneza! DRUGI STRAZAR: Pozovite pravog zapovjednika straže otkrili smo ovdje najopasniji slučaj moraliteta što se ikad zbio u ovoj zemlji. U ono se doba kraj uha nosio uvojak duži od ostale kose, koji su osobito njegovali i kovrčali. Zvali su ga "uvojak ljubavi". pRVI STRAZAR: Jedan je od njih Grdan poznajem ga jer n0Si viticu iza uha.1 CORRADO: Gospodo, gospodo DRUGI STRAZAR: Izaći će na vidjelo tko je Grdan nije me strah. CORRADO: Gospodo PRVI STRAZAR: Ni riječi! Zapovijedam vam, da nas poko rite i da s nama poñete. BORACCIO: Nema druge, jer će nas inače još i kopljima poškakljati. CORRADO: Da, da položaj nam je vrlo škakljiv. Hajdmo, pokoravamo se. Odu

Četvrti prizor Soba u Leonatovoj kući. Udu Hera, Magherita i Orsola HERA: Draga Orsola, probudi moju bratučedu Beatricu i zamoli je da ustane. ORSOLA: Hoću, gospoñice. HERA: I reci joj, neka doñe ovamo. ORSOLA: Dobro. OdeMARGHERITA: Ja držim da bi ona druga ogrlica bila bolja. HERA: Ne, draga Marga, ovu ću uzeti. MARGHERITA: Vjere mi, ta vam nije tako lijepa, a vjeruj te mi da će i vaša bratučeda isto reći. HERA: Moja je bratučeda luda, kakva si i ti. Neću nositi drugu do ovu. MARGERITHA: Vaš mi se novi nakit za kosu vrlo sviña, samo da je kosa mrvičak tamnija a haljina vam je doista neobično fino skrojena. Vidjela sam haljinu milanske vojvotkinje, koju toliko hvale. HERA: Vele da nigdje nema takove. MARGHERITA: Da, ali to je, duše mi, samo kućna halji na prema vašoj. Tkanina, zlatom protkana, s izrescima, prošivena srebrnim trakovima, po rukavima biserom posuta, rukavi dugački, a orubljena modrikastim brokatom ali što se tiče lijepog, prikladnog, finog i sjajnog kroja, vrijedi vaša deset puta više od nje. HERA: Dao Bog da je mogu nositi s radošću, jer srce mi je teško i preteško. MARGHERITA: Bit će naskoro još teže pod teretom mu škarca. HERA: Sram te bilo zar se ne stidiš? MARGHERITA: Čega, gospoñice? Zato što govorim pri stojno? Zar nije ženidba pristojna stvar i u prosjaka? Htjeli biste, valjda, da sam rekla: "oprostite muža". Ako loše mišljenje ne izopačuje valjan govor, ja neću nikoga vrijeñati. Zar je neko zlo u tome kad se kaže: "teže pod teretom muža"? Držim da nije, ako su pravi muž i prava žena. Pitajte gospoñicu Beatricu evo je gdje dolazi. Uñe BeatriceERA: Dobro jutro, bratučedo. EATRICE: Dobro jutro, draga Hero. HERA: Sto ti je? Zašto govoriš tako bolnim glasom? BEATRICE: Čini mi se, da nemam više drugoga glasa. ARGHERITA: Kako ćete onda pjevati vesele pjesme? BEATRICE: Neka ih pjevaju budale. ARGHERITA: Ali vesele budale, a ne sjetne.

EATRICE: Odmah će biti pet sati, bratučedo. Vrijeme je da spremiš. Ja sam zaista teško bolesna. ARGHERITA: Da, da teško, teško ste bolesni. EATRICE: Što misli ta luda? RGHERITA: Ništa nego da Bog dade svakome što mu :e želi. HERA: Ove mi je rukavice grof poslao. Sjajno mirišu. EATRICE: Ne mogu da mirišem uhvatila sam hunjavicu. MARGHERITA: Bolje bi bilo da ste muža uhvatili. EATRICE: Bože, Bože otkad si ti tako mudra i dosjetljiva? MARGHERITA: Otkad vi više niste. Zar mi ne stoji dobro "ja dosjetljivost? ATRICE: Nije dosta vidljiva. Trebala bi je nositi na kapi. uše mi, nije mi dobro.MARGHERITA: Uzmite strička zvanog "Carduus benedi ctus"1 i stavite ga na srce. To je jedini lijek kad nam se smuči. HERA: Upravo je bodeš stričkom. BEATRICE: Benedictus? Zašto benedictus? U tom se "benedictusu" nešto krije. MARGHERITA: Krije? Ne, duše mi, nisam ništa skrovito mislila. Mislila sam samo na ljekoviti stričak. Vi možda mislite da ja mislim da ste zaljubljeni? Ne, Gospe mi, nisam tako luda da bih mislila što želim, niti želim misliti što bih mogla. Da i razbijem glavu mislima, ne bih mogla misliti da ste zaljubljeni ili da ćete biti zaljubljeni, ili da možete biti zaljubljeni. Ali i Benedetto je bio takav, a sada je postao pravi čovjek. Kleo se da se neće nikad ženiti, pa sada ipak preko srca jede svoje jelo bez mrmljanja. Ja ne znam kako biste se vi mogli obratiti, ali mi se čini da gledate očima kao i druge žene. BEATRICE: Kuda ti je to jezik zastranio? MARGHERITA: Nije na pravom je putu. Uñe Orsola ORSOLA: Doñite, gospoñice, knez, grof, sinjor Benedetto, Don Juan i svi kavaliri iz grada došli su odvesti vas u crkvu. HERA: Pomozite mi da se obučem, draga bratučedo, draga Marga i draga Orsola. Odu 1. Aluzija na ime Benedetto. Peti prizor

Druga soba u Leonatovu dvoru.

Udu Leonato, Mušmula i Preslica

LEONATO: Što hoćete od mene, čestiti prijatelji? MUŠMULA: E, gospodaru, htio bih vam nešto konferirati, što je vrlo važno za vašu reputaciju. LEONATO: Ukratko, molim vas. Ta vidite da mi se žuri. MUŠMULA: E, to vam je ovako, gospodaru. PRESLICA: Da, upravo tako, gospodaru. LEONATO: Što je tako, dragi prijatelji? MUŠMULA: Prijan Preslica, gospodaru, malo zastranjuje. Star je, gospodaru, i nije onako stupidan kako bih mu ja od Boga želio da bude, ali je, vjerujte mi, pošten i to mu je, moglo bi se reći, na čelu zapisano. PRESLICA: Da, Bogu hvala ja sam isto tako pošten kao ma koji čovjek na svijetu koji je star, a nije pošteniji od mene. MUŠMULA: Komparacije su odorozne, koješta pa ništa, kume Preslica. LEONATO: Vi me molestirate, prijatelji. MUŠMULA: Vaša je Milost vrlo ljubezna, ali mi smo tek ubogi knezovi našeg službenika, pa vas, nažalost, ne možemo onako montirati kako bismo od svega srca željeli. EONATO: Hvala vam lijepa! UŠMULA: Da i ne bismo žalili truda, jer o Vašoj se Milosti govori toliko infamija kao ni o kome u gradu i premda sam ubog čovjek, ipak se tome od srca radujem. PRESLICA: I ja, i ja. LEONATO: Htio bih znati što mi imate reći. PRESLICA: E, noćas je naša straža, s dopuštenjem Vaše Milosti, uhvatila dva arcilupeža, da im u svoj Messini nema ravnih. MUŠMULA: Dobar starac, gospodaru, samo što mnogo brblja, jer, kako se ono veli, teško nogama pod starom glavom. Mili Bože, čuda velikogal Da, da, tako je, kume Preslica. E, Bog je dobar čovjek, a kad dvojica jašu jedno kljuse, mora jedan straga sjediti.1 Poštena duša, gospodaru, vjere mi, nikad nije bolji čovjek jeo hljebac. Bože blagi, na svemu ti hvala, ali svi ljudi ne mogu biti jednaki. E da, dobričina, prava dobričina. LEONATO: Doista, prijatelju, vama nije premac. MUŠMULA: To su Božji darovi. LEONATO: Moram vas ostaviti.

MUŠMULA: Jednu riječ, gospodaru. Naša je straža zaista arestirala dvije ordinirane individue pa bismo htjeli da budu pred Vašom Milosti preslušane. LEONATO: Preslušajte ih sami pa mi onda javite kako je bilo. Vrlo mi se žuri, što valjda i sami vidite. MUŠMULA: Sve će biti upravo maliciozno izvršeno. LEONATO: Popijte čašu vina prije nego odete. Zbogom. Uñe sluga 1. To znači, valjda, da jedan čovjek mora biti pred drugim u položaju.Odu SLUGA: Gospodaru, čekaju vas da odvedete kćerku na vjenčanje. LEONATO: Evo me odmah već sam spreman. Ode sa slugom MUŠMULA: Idi, dragi druže, poñi Marku Palikući i reci mu neka uzme pero i tintarnicu pa neka doñe u zatvor. Hoćemo da preslušamo onu dvojicu. PRESLICA: Trebamo mudro postupiti. MUŠMULA: Ne boj se, mudrosti će biti na pretek. Ovdje pokazuje na čelo ima nešto što će ih natjerati da priznaju svoj corpus delicti. Dozovi samo učenog pisara da stavi na papir našu ekskomunikaciju i doñi k meni u

zatvor.Četvrti čin Prvi prizor Crkva. Uñu knez, Don Juan, Leonato, redovnik, Claudio, Benedetto, Hera, Beatrice i pratnja LEONATO: Dete, oče Francesco, budite kratki samo ono što je potrebno za sam vjenčani obred, a kasnije ih možete uputiti u njihove posebne dužnosti. REDOVNIK: Vi ste došli ovamo, gospodine, vjenčati ovu gospoñicu? CLAUDIO: Ne! LEONATO: Da se s njom vjenča vi ste došli, oče, da ih vjenčate. REDOVNIK: Gospoñice, jeste li došli ovamo, vjenčati se s ovim grofom? HERA: Jesam. REDOVNIK: Ako koje od vas znade za neku skrovitu zapreku, te ne možete biti združeni, pozivljem vas da je kažete, tako vam spasenja vaših duša! CLAUDIO: Znate li vi koju, Hero? HERA: Ne znam, gospodine.REDOVNIK: Znate li vi koju, grofe? LEONATO: Ja smijem mjesto njega odgovoriti ne zna. CLAUDIO: O, što li ljudi ne smiju! Što li ljudi ne mogu! Što li ljudi svaki dan čine, a ne znaju što čine! BENEDETTO: Što je to? Sami uzvici? E, ima i uzvika smijeha, na primjer: Ha, ha! He, he! CLAUDIO: Odstup“te malo, redovnice. Oče, Dopustite mi da li bez sile, Od slobodne mi volje dajete Tu djevu, svoju kćer? LEONATO: Pa slobodno Baš kao što je meni dade Bog. CLAUDIO: A što bih ja za uzdarje vam dao, Te vrijednošću bi ravno bilo tome Skupocjenom i divnom daru? DON PEDRO: Ništa Do samu nju da njemu vratite. CLAUDIO: O dragi kneže, to je plemenita Zahvalnost, kojoj vi me učite Ej, Leonato, uzmite je natrag Ne poklanjajte trulu naranču Svom prijatelju. Ona je tek slika I priviñenje svoje časti. Gle, Crveni se ko neka djevica. O kako sjajnim vidom istine Zaodijeva se često lukav grijeh! Ne navire li krv joj kao svjedok Vrline, da bezazlenu

joj čednost Posvjedoči? I ne biste 1“ se svi, Svi zakleli što tu je gledate,Po vanjštini da je djevica? Al nije to, jer znade već za žar U razbludnome krevetu i njeno Crvenilo je grijeh, a nije čednost. LEONATO: Gospodine, što vi to mislite? CLAUDIO: Da ne mislim se vjenčati ni sreće Privezati uz javnu bludnicu. LEONATO: O, ako li ste sami kušali Savladat otpor njene mladosti I djevičanstvo njeno skršili CLAUDIO: Ja znadem što mi kazat mislite, Vi htjeli biste reći, ako sam Upoznao je, zagrlila me je Ko muža pa je tako ublažen Taj prerani i grešni zagrljaj. Ne, Leonato, nikad nisam ja Salijeto je preslobodnom riječi, Već ljubio je kao sestru brat Sa stidljivošću iskrenom i čistom. HERA: Pa zar sam ja se ikad činila Drugačija? CLAUDIO: O, "činila"! Rugobe! I pisao bih o tom!1 Činiš se Baš ko Diana u svom krugu, čista Ko pupoljak što sad će se rascvjetat Al krvlju si neobuzdanija No Venera il one site zvijeri Što divljaju u bijesnoj putenosti. 1. Claudio valjda hoće reći da je to takva stvar o kojoj bi mogao pisati, koj° bi mogao javno proglasiti.jlERA: Bože, štiti me U ovoj teškoj nevolji! Sto hoće To vaše čudno preslušavanje? CLAUDIO: Da pravo svoje ime nama kažeš. HERA: Zar nije Hera? Tko je kadar na nj Da baci kakav opravdani prikor? CLAUDIO: Tko? Sama Hera! Hera sama U ponor bacit Herinu vrlinu. Tko bješe ono što je s tobom noćas Govorio na tvome prozoru Izmeñu ponoći i jednog sata? Odgovaraj mi ako djevica si! HERA: Ne, ni s kim nisam u to doba ja Govorila.

DON PEDRO: E, onda niste djevica!1 Ja žalim što to čuti morate, Moj Leonato, al poštenja mi Ja i moj brat i ovaj tužni grof U gluho doba noći vidjesmo I slušasmo je gdje na prozoru Od svoje sobe s nekom huljom se Razgovara, a taj je nitkov drski I priznao, da tusuć“ puta2 su U potaji se tako sastajali. Drugim riječima: ako Hera može tvrditi da nije ni s kim razgovarala na Prozoru premda su je knez i Claudio na svoje oči vidjeli, onda je i sva njena fuga zloća dokazana. f Ovo "tisuć puta" rečeno je svakako hiperbolički, kao što i Otelo veli za uesdemonu, "da s Kasijem je tisuću puta tu počinila rugobu", premda je to Prema razvitku radnje nemoguće. Vidi i niže u redovnikovu govoru: "I tisuću puta vidio..."DON JUAN: Pi! Vrlo teško to je spominjati, Gospodine, i o tome govorit. Naš jezik nema dosta čistih riječi, Da izreknemo to bez povrede Tek žalit mogu, lijepa gospoñice, To vaše vrlo ružno vladanje. CLAUDIO: O Hero! Kakva ti bi Hera bila, Da samo polom svojih izvanjskih Milina si zaodjenula misli I težnje srca svog. O zbogom, Ti čisti griješe, grešna ti čistoćo, Jer sva ću sada vrata ljubavi Zaključati i sumnja će mi visjet Pred očima, te sva će se ljepota Pretvorit u opačinu i svu Milinu će izgubit zanavijek. LEONATO: Zar ničiji bodež nema za me rt?1 Hera padne u nesvijest BEATRICE: Ah, bratučedo, zašto padaš? DON JUAN: Hajdmo Na vidjelo je djelo sad izašlo I to je mori! Don Pedro, Don Juan i Claudio odu BENEDETTO: Što je gospoñici? BEATRICE: Zacijelo mrtva. O, pomozi, striče! O Hero, Hero! Sinjor Benedetto, O striče, oče 1. Udara u oči da u ovom prizoru, koji prikazuje važan i svečan obiteljski dogañaj, nema Leonatova brata Antonija.LEONATO: Nemoj, udesu, Odmaći svoju tešku ruku. Smrt je Sramoti njenoj pokrov najljepši Sto može se poželjet. BEATRICE: Kako, Hero? LEONATO: Zar progleda? REDOVNIK: A zašto ne bi? LEONATO: Zašto? Zar ne ruži je svaki stvor zemaljski? Zar može da poreče sramni grijeh Sto svu je krv joj prožeo? O, nemoj Oživjet, Hero, ni otvorit oči, Jer kad bih znao da ti nije duša Na jeziku, i kad bih držao Da snaga ti je jača od sramote, Za prijekorom bih tim još udario Na život tvoj. Zar nisam žalio, Sto imam samo tebe jedinu, I prirodu zar nisam grdio Za njeno škrto stvaranje? Al eto Po tebi je i jedno previše! O, zašto sam i jedno imao? I zašto li je uvijek drago bilo Mom oku? Zašto nisam pokupio Na pragu svome porod prosjački I milosnom ga prigrlio rukom? Jer da je on toliko okaljan I uprljan sramotom, mogao bih Da kažem: nije dio mene samog, Iz nepoznata vam je krila ta Sramota! Ali jao, moja si Da, moja, koju sved sam ljubio, I moja, koju sveñ sam slavio, I moja, kojom sam se dičio Toliko moja, te ni samom sebi Svoj nisam bio, cijeneć se po tebi. O, ona je u baru crnila Utonula i nema dosta kapi U moru silnom da je očiste, Ni dosta soli da se tečnost vrati U natrulo joj meso. BENEDETTO: Strpite se, Gospodine. Od čuda sam se sav Zapanjio, te ne znam što da kažem. BEATRICE: O, tako meni duše, kleveta je Na bratučedu moju bačena. BENEDETTO: Zar niste noćas, gospoñice, vi U postelji joj bili družica? BEATRICE: Ah, nisam, nisam, premda sam joj dvanaest Mjeseci sve do sinoć bila druga U krevetu.1 LEONATO: Ha, to je potvrda! Sto gvozdenim je bilo sponama Već sapeto, još snažnije je to Sad utvrñeno! Sto zar knezovi Da lažu i da laže Claudio Sto tako ju je ljubio te, zboreć O njezinoj rugobi, suzama je Zalijevao ju? Otale! Nek umre! REDOVNIK: O, saslušajte još i mene malo Jer ja sam dosad samo šutio 1. Nije razjašnjeno zašto Beatrice baš one kobne noći nije spavala u istoj sobi s Herom. Ne zna se ni gdje je bila Hera kad je Margherita mogla o ponoći doći na prozor njene sobe. Zar je možda spavala u nekoj drugoj sobi? Ili su možda Margherita i Boraccio razgovarali na prozoru neke sasvim druge prostorije, et knez i Claudio ionako nisu morali znati u kojoj sobi Hera

spava? I nisam tijek sudbine smetao, Već gospoñicu sam promatrao I tisuću sam puta vidio, Gdje rumen se na licu javlja njoj, I tisuć“ puta nevini je stid Anñelskom joj bjelinom rumen tu Odnosio. I vatra plamtjela je U oku joj, da spali potvore, Sto knezovi ih baciše na čistu I djevičansku vjernost njezinu. Nazovite me ludom, ne vjerujte Ni znanju mom ni mom opažanju, Što sadržinu mojih knjiga još Potvrñujete i biljegom iskustva I ne vjerujte mojoj starosti Ni zvanju, časti niti nauci Božanskoj, ako ova mila djeva Ne leži tu pod grdom zabludom.

lONATO: To ne može biti, redovnice! Zar ne vidiš da ostala je njoj Tek jedna milost, da prokletstvu svom Ne doda još i lažnu zakletvu! Ni ona sama vidiš da ne taji, Pa čemu onda gledaš isprikom Zaodjenuti, što stoji pred nama U pravoj svojoj tu golotinji? REDOVNIK: A kakav to je, gospoñice, čovjek Rad kojeg vas tu optužiše? HERA: TO znadu samo oni što me tuže Jer ja ga ne znam. Ako znadem više 0 ikojemu živom čovjeku No djevičanska čednost dopušta, Nek umrem tu bez oproštenja grijeha

1 ako li mi, oče, dokažeš, Da sa mnom je muškarac ikojiGovorio u vrijeme nezgodno II da sam sa stvorenjem ikakvim I rječcu noćas ja izmijenila, Odbaci me, zamrzi tada na me I na muke me stavi samrtne. REDOVNIK: U zabludi su čudnoj knezovi. BENEDETTO: U dvojice je od njih obilje Poštenja ali ako im je um Zaveden, to je djelo Don Juana, Jer njegov duh se bavi snovanjem Opačina. LEONATO: Ja ne znam, ali ako 0 njojzi oni zbore istinu, Razderat ću je ovim rukama No ako su joj čast povrijedili

1 najponosniji će dobro to Upamtiti. Jer jošte nisu ljeta Tolko meni krv isušila Ni starost mi još tako ispila Svu snagu mišljena ni udes mi Toliko moć i blago uništio, Ni zloća moja lišila me tako Svih prijatelja, a da ne bi oni Izazivljuć me tako vidjeli I snagu tijela i jačinu duha. I blaga moć i izbor prijatelja, Te mogu svojski da im naplatim. REDOVNIK: O stan“te malo i dopustite, Da u toj stvari Moj vas vodi savjet. Ko mrtvu vašu kćer su knezovi Tu ostavili. Čuvajte je zato U potaji skrivenu neko vrijeme, Razglasite da zaista je mrtva, I tugujte za njome tobožeI urežite natpis žalosni Na porodičnoj svojoj grobnici I sve što ište obred pogrebni Izvršite. LEONATO: A koja korist od tog? I čemu to? REDOVNIK: E, ako to se sve Valjano svrši, tad će kleveta Pretvorit se u sažaljenje spram nje A i to nešto vrijedi. Ali zato Ne izmišljam taj čudni postupak, Već bolji plod od svojih trudova Očekujem. Jer ako umrla je A to se mora tvrdit onog časa Kad optužena bješe, svatko će, Kad čuje za to, oplakivati je I žaliti i ispričavati, Jer svi smo ljudi te ne umijemo Svojinu svoju prema vrijednosti Da ocijenimo dok je uživamo, Već kad je nema il je izgubimo, E, onda joj i pregonimo vrijednost I vidimo vrline kojih nismo Ni opažali dok je naša bila. Baš tako će i Claudiju, kad čuje Da svojom ju je riječi ubio, U kovačnicu mašte njegove Ušuljati se slatka pomisao Na živu nju i svaki mili dio Života njena njegovu će oku I duševnom se pogledu prikazat U presjajnom odijelu, divniji I puniji života nego onda Dok zaista je ona živjela I ako igda bješe ljubavi U njegovome srcu, tužit ćeI kajat se sa svoje optužbe, Pa makar je i bio uvjeren, Da istina je. Tako neka bude I ne sumnjajte da će posljedak Na kraju dobit još i ljepši lik No što ga mogu ja naslikati. No ako i u drugom promašimo, Već sama misao da je umrla Ugušit će preneraženje s te Sramote njene. Ali ako ni to Ne postignete, možete je sakrit U pobožnu samotinju, daleko Od sviju oči, jezika i sumnja I uvreda. BENEDETTO: Gospodine Leonato, Ne odbijajte redovnikov savjet I premda znate da je moja ljubav I prijateljstvo veliko spram kneza I Claudija, to ipak, tako mi Poštenja, tako ću tajnovito I čestito postupat u tome Ko vaša duša prema vašem tijelu. LEONATO: U moru jada kada tako plovim, I tanki konac može da me vodi. REDOVNIK: Pa hajdmo, dakle. Gospoñice mila Za čudnu bol se čudan ište lijek Priptrpite se, jer je kruta sila Zaustavila samo svadbe tijek.

Redovnik, Hera i Leonato odu BENEDETTO: Gospoñice Beatrice, zar ste vi sve to vrijeme p1 kali?Mnogo vike ni za što R.EATRICE: Jesam i još ću dugo plakati. ggNEDETTO: Ja to ne bih želio. HLAČICE: I ne trebate željeti činim to od svoje volje. BENEDETTO: Ja sam uvjeren da je vašoj bratučedi učinjena krivda. BEATRICE: O, kako bi me zadužio onaj koji bi je opravdao. BENEDETTO: Ima li kakav način da vam se prokaže takvo prijateljstvo? BEATRICE: Ima vrlo dobar način, ali nema takva prijatelja. BENEDETTO: Može li to čovjek izvršiti? BEATRICE: Čovjek može, ali ne možete vi. BENEDETTO: Ja ne ljubim ništa na svijetu koliko vas nije li to čudno? BEATRICE: Da, tako čudno kao ne znam što. Isto bih tako mogla ja reći da ne ljubim ništa koliko vas, ali mi ne vjerujte a ipak ne lažem ne priznajem ništa i ne poričem ništa. Žalim svoju bratučedu. BENEDETTO: Tako mi mača, Beatrice, ti me ljubiš. BEATRICE: Ne kunite se njime, nego ga okušajte. BENEDETTO: Zaklet ću se njime da me ljubite, a okušat ću ga na Svakom tko rekne da ja vas ne ljubim. MATRICE: Nećete li progutati tu svoju njecr ENEDETTO: Nema umoke s kojom bih je mogao progutati. Prida te ljubim.BEATRICE: Onda neka mi Bog oprosti. BENEDETTO: Kakav grijeh, draga Beatrice? BEATRICE: U dobri ste me čas prekinuli jer upravo sa htjela priseći da vas ljubim. BENEDETTO: Učini to od svega srca! BEATRICE: Ljubav prema vama obuzela mi je čitavo srce t nemam čime se zakleti. BENEDETTO: Zapovijedaj što da učinim i sve ću za te uraditi BEATRICE: Ubijte Claudija!1 BENEDETTO: Ha! Ni za čitav svijet! BEATRICE: Kad nećete njega, ubijate mene. Zbogom! BENEDETTO: Čekaj, draga Beatrice BEATRICE: Već sam otišla, premda sam ovdje. U vas nema ljubavi ne, molim vas, pustite me. BENEDETTO: Beatrice BEATRICE: Bez šale hoću otići. BENEDETTO: Najprije ćemo biti prijatelji. BEATRICE: Da, da lakše vam je meni biti prijatelj nego p0“ biti se s mojim neprijateljem. BENEDETO: Pa zar je Claudio tvoj neprijatelj? 1. Neki drže da ovaj zahtjev ne služi na čast Beatrici ali mora se uzeti da to veli u prvom bijesu, a možda i samo zato da iskuša Benedetta.

214BEATpjCE: Zar nije nitkov nad nitkovima kad je oklevetao, n3ružio i osramotio moju roñaku? O, da sam ja muškarac! Sto? Vući je za nos sve do žrtvenika, a onda javnom optužbom, bezobzirnom klevetom, nemilosrdnom zlobom ! O Bože, da sam ja uškarac! Izjela bih mu srce javno na trgu!

I ENEDETTO: Čuj me, Beatrice J3EATRICE: Na prozoru da je govorila s nekim čovjekom! Di vno! BENEDETTO: Ali, Beatrice BEATRICE: Mila Hera, ojañena, oklevetana, upropaštena! BENEDETTO: Beat BEATRICE: Knezovi i grofovi! Zaista dokaz kneževstva! Divan grofić, šećerni i medeni, doista sjajan kavalir! O, da sam ja muškarac, pa da vidi! Ili da imam prijatelja koji bi htio biti muškarac meni za volju! Ali muževnost se rastopila u udvornost, junaštvo u komplimente, a muškarci su se pretvorili u jezike, i to vrlo čestite. Dosta je reći kakvu laž pa se na nju zakleti i već si hrabar kao Herkul. Moja me želja ne može učiniti muškarcem, zato ću umrijeti kao žena u jadu i tuzi. BENEDETTO: Strpi se, draga Beatrice tako mi ove desnice, ja te ljubim. BEATRICE: Poslužite se njome drukčije, meni za ljubav, nego se njome kunete. ENEDETTO: Zar ste u duši uvjereni da je grof Claudio Heri UČ“nio krivdu? MATRICE: Jesam koliko je god u meni duše i uvjerenja. BENEDETTO: Dosta! Vjere mi moje, izazvat ću ga! Ljubim vamruku i ostavljam vas. Tako mi ove ruke, Claudio će mi skupo til Sudite o meni po mojim djelima. Poñite utješiti svoju bratučg du, a ja moram reći, da je mrtva. Sad zbogom! Odu

Drugi prizor Uñu Mušmula, Preslica i pisar, sva trojica u službenoj odjeći, straža, Boraccio i Corrado MUŠMULA: Je li čitava naša konfidencija na okupu? PRESLICA: O, stolac i jastuk za pisara!

PISAR: Koji su to malefaktori? MUŠMULA: E, to sam ja i moj drug. PRESLICA: Dakako mi imamo beneficijum da ih presluša mo. PISAR: Ali, koje to zlikovce treba preslušati? Neka doñu pred go spodina zapovjednika straže. MUŠMULA: Da, da, neka doñu preda me. Kako vam je ime, prijatelju? BORACCIO: Boraccio. MUŠMULA: Molim vas, napišite: Boraccio. A vaše, drugović CORRADO: Ja sam, gospodine, kavalir, i zovem se Corrado MUŠMULA: Zapišite: gospodin kavalir Corrado. Gospo1 bojite li se vi Boga?

BORACCIO i CORRADO: Da, gospodine, nadamo se. TjŠMULA: Pišite: nadaju se da se boje Boga i napišite Boga prijed, jer sačuvaj Bože da ne bi Bog išao ispred takvih nitkova! Gospodo, već je dokazano da ste vi samo malo bolji od podlih ništarija, a kako se čini, pokazat će se ubrzo da ste baš prave ništae. Što velite u svoju obranu? :ORRADO: Velimo, gospodine, da nismo.

:: MUŠMULA: Duše mi, neobično lukav momak! Ali ja ću ga brzo smotati! Ovamo, da vam jednu u uho prišaptim. Vele da ste vi ve ništarije. RACCIO: A ja vam, gospodine, velim, da nismo. 1UŠMULA: Dobro, stanite u kraj. Boga mi, dogovorili su se. Jeste li napisali da nisu ništarije? 5AR: Gospodine zapovjednice, tako se ne preslušava. Trebate vati stražu koja ih je optužila. MUŠMULA: Pa, dakako, to najkonkretniji je način. Neka doñe straža! Uñe straža podo, nalažem vam u ime kneževo, optužite ove ljude! PRVI STRAŽAR: Ovaj je čovjek rekao, gospodine, da je rtežev brat Don Juan nitkov. MUŠMULA: Zapišite: knez Juan nitkov. Ta to je apsolutna deaudacija, nazvati kneževa brata nitkovom. B°RACCIO: Gospodine zapovjednice IlJŠMULA: Mir, brajko, molim te tvoje mi se lice, da znaš,nimalo ne mili. PISAR: Sto je još rekao? DRUGI STRAŽAR: Pa da mu je Don Juan obećao tisuću dukata ako lažno optuži gospoñicu Heru. MUŠMULA: Apsolutna insolvencija, kakve nikad nije bilo! PRESLICA: Jest, bora mi! PISAR: Što još, momče? PRVI STRAZAR: I da je grof Claudio na njegove riječi na mio osramotiti Heru pred čitavim zborom i ne uzeti je za ženu. MUŠMULA: O nitkove! Zato ćeš biti osuñen na vječnu konsekraciju! PISAR: Što još? DRUGI STRAŽAR: To je sve. PISAR: I to je više, gospodo, nego biste mogli poreći. Gospodin je Juan jutros kradom nekuda otišao, Hera je upravo tako bila optužena i upravo tako bila odbačena, te je od bola iznenada umrla. Gospodine zapovjednice, svežite te ljude i odvedite ih Leonatu, a ja idem naprijed, da mu pokažem njihove iskaze. Ode MUŠMULA: Dajte, konfrontirajte im ruke na leñima! PESLICA: Svežite im ruke! BORACCIO: Ruke k sebi, tikvane! MUŠMULA: Pomozi, Bože! Gdje je pisar? Neka zapiše da f lnežev službenik tikvan! Svežite ih! Ti gadna rño! CORRADO: Otale! Vi ste osao da, osao ste! jvlUŠMULA: Sto? Zar ti ne reflektiraš moj položaj? Zar ti ne refektiraš moje godine? O, da je pisar ovdje pa da zapiše da sam osao! Ali, gospodo, zapamtite vi da sam osao! Makar nije zapisano, ne zaboravite da sam osao. Ne, huljo, ti si pun pijeteta to će ti pouzdani svjedoci dokazati. Ja sam pametan čovjek, štoviše, činovnik, štoviše, čovjek familijaran, štoviše, dobar komad mesa, akvog nema u Messini, i čovjek koji poznaje zakone, da, da i prično bogat čovjek, da, da i čovjek, koji je imao gubitaka,1 i čovjek leoji ima dva kaputa i na kojem je sve kao saliveno! Odvedite ga! . O, zašto nije zapisano da sam osao!

Odu

Mušmula je izlanuo da je prilično bogat, a to mu je valjda žao, pa se odmah pravio i veli da je imao gubitaka.Peti čin Prvi prizor Soba u Leonatovu dvoru. Udu Leonato i Antonio ANTONIO: O nemoj tako, jer ćeš sam se ubit I nije mudro protiv samog sebe Pomagat bol. LEONATO: Ostavi se, brate, Tog savjeta, jer on mi uzalud U uho pada ko u sito voda. Ne savjetuj me, a i nikakva Ne blaži mi uho utjeha Do one, kojoj bol je jednak mom. Dovedi mi oca, koji je Toliko svoje dijete ljubio I s njime radost svu izgubio Ko ja pa neka on mi govori 0 strpljivosti. Omjeri i uduž 1 poprijeko moj jad o njegov jad, Pa ako budu obličjem i likom I svakom crtom posve jednaki Te istim bolnim glasom odjeknu, Pa ako bude bradu gladio I smiješio se kličuć veselo Gdje trebalo bi jecati, i mudrim Rečenicama bol svoj krpao A ljute jade filozofijom Opijao dovedi mi ga amoI ja ću od njeg učit strpljivosti Al nema, brate, takva čovjeka, Jer savjetovat ljudi umiju I utješno govorit jadima Dok sami ih ne osjete al kad ih Oćute, njihov savjet, što je htio Da liječi gorke jade uputama I svilnim koncem veže mahnitost I zrakom ljuti bol utišava, A smrtne muke riječima taj savjet U bijesnu strast se i sam pretvori. Ne svatko znade propovijedati 0 strpljivosti onima što stenju Pod teretom od bola, al toliko Vrline niti snage nitko nema Da živi prema mudrom nauku Kad isto treba sam da prepati.

1 zato nemoj da me savjetuješ, Jer moji jadi viču glasnije Od uputa. ANTONIO: Da, u tome se čovjek Ne razlikuje ništa od živine. LEONATO: Ušuti, molim te. Ja hoću meso I krv da budem jer još nije bilo Mudraca što bi mogo strpljivo Podnosit zubnu bol, pa makar kako Božanstvenim je piso jezikom I rugao se udesu i patnji. ANTONIO: Ne navraćaj sav jad na mene neka I oni trpe što te vrijeñaju. LEONATO: Da, mudro zboriš to ću i učinit, Jer srce meni veli da su Heru Ocrnili a to će upamtiti I Claudio i knez i svi, što tako Sramote nju.Uñu knez i Claudio ANTONIO: Gle, gdje se žure knez I Claudio. DON PEDRO: Dobar večer vam želim. CLAUDIO: Dobar dan. LEONATO: Stan“te gospodo. DON PEDRO: Ne žuri nam se. LEONATO: Žuri? Pa dobro, dobro zbogom gospodaru Zar tako vam se žuri? Ništa zato! DON PEDRO: Ne zamećite kavgu s nama, starce! ANTONIO: Da može kavgom svoje pravo steći, Ej netko od nas ležao bi tu! CLAUDIO: Pa tko ga vrijeña? LEONATO: Bome, ti me vrijeñaš, Ti himbeniče, ti al skini ruku Sa svoga mača ja te se ne bojim! CLAUDIO: Usahnula mi ruka ako hoću Da strašim vašu starost! Nehote se Dotakla ruka mača. LEONATO: Aj gle, gle! O ne ceri se, ne podruguj mi se! Ne govorim ko stara bluna niti Ko bena da pod plaštem starosti Silovitom se dičim mladošću II onim što bih sad uradioDa nisam star. Al u brk tebi velim, Uvrijedio si nevino mi dijete I mene, te sam sada natjeran Da smetnem s uma svoje dostojanstvo I premda slijep sam i od dugih ljeta Iznemogao, pozivljem te ipak Na mejdan, da se sa mnom ogledaš Ko čovjek. Moje dijete nevino Obijedio si, velim tvoja poruga Probola joj je srce nemilice,

Te ona sada leži sahranjena U pradjedovskoj grobnici, gdje nikad Sramota nije još počivala Do njene, koja plod je tvojega Nitkovluka! ;LAUDIO: Sto? Mog nitkovluka? lONATO: Da tvoga, velim, tvoga Claudio! ON PEDRO: Ne govorite, starce, istinu. EONATO: O, gospodaru, gospodaru, to ću Na njegovome tijelu, ako smijem, Dokazati, pa makar umio Ma kako vješto mačem vladati I premda je u cvijetu mladosti, U bujnoj snazi. "LAUDIO: Otale! Ja neću Da imam posla s vama! SONATO: Guraš me Od sebe, momče, je li? Dijete si mi Umorio umori još i mene, Da možeš reći: ubih čovjeka! ANTONIO: Dva čovjeka nek umori il ne,Već najprije nek jednog ubije. Na bilježi mu stojim, sa mnom se Nek ogleda. Hej, momče, za mnom, za mnom, Gospodičiću, ovamo de, mladi Gospodičiću, da vam bičem ja Iz ruku vaš majstorluk izbijem Da, imena mi moga, hoću. LEONATO: Brate ANTONIO: Ne ustavljaj me! Bog mi je svjedokom Da ljubio sam svoju sinovku Al sad je mrtva, jer je klevetom Umoriše nitkovi što se smiju S čovjekom baš tako ogledati Ko ja za jezik zmiju primiti! Ti derani, ti majmuni, mekušci I hvastavci i kukavci LEOANTO: O brate Antonio ANTONIO: Ušuti! Ja ih znam I znam, što važu sve do unce1 sitne I himbeni i drski fićfirići, Sto varaju, zaluñuju i lažu I opadaju, kleveću i bijede I hodaju ko neki mahnići U stravičnome liku, govoreći Desetak divljih riječi, kako bi Na dušmanina svoga udarili, Da smiju. Eto, to je sve. LEONATO: Al, brate Antonio 1. Unca, die Unze, sitna mjera.ANTONIO: Koješta! Miruj ti I ostavi ih meni. DON PEDRO: Gospodo, Mi nismo voljni vašu strpljivost Podbadati. Ja žalim od srca Sto kći vam umrije, ali nizašto Ne tužismo je, tako mi poštenja, Sto ne bi bilo živa istina. I dokazima jakim utvrñeno. LEONATO: Al, gospodaru DON PEDRO: Neću vas slušati! Uñe Benedetto LEONATO: Ne? Hajdmo brate slušat će me oni. ANTONIO: II crni petak nekome će svanut! Leonato i Antonio odu DON PEDRO: Gle, gle evo onoga koga tražimo. LAUDIO: Sto je novo, gospodine? BENEDETTO: Dobar dan, gospodaru. DON PEDRO: Dobro došli, gospodine još malo pa biste bili morali stišavati kavgu. CLAUDIO: Dva su nam krezuba starca gotovo odgrizla nosove. DON PEDRO: Leonato i njegov brat. Što misliš. Da smo se pobili, bojim se da bi bismo bili premladi za njih. BENEDETTO: Tko se bori za lošu stvar, nema prave srčanosti. Ja tražim vas dvojicu.CLAUDIO: A mi trčkaramo amotamo tražeći tebe. Spopala nas je teška melankolija, pa bismo htjeli da nam je tkogod istjera. Ded, posluži se oštrinom svoga duha. BENEDETTO: Oštrina mog duha je u mojim koricama. Da je izvučem? DON PEDRO: Zar ti pašeš duh uz bedricu? CLAUDIO: To nije još nitko učinio, premda ga mnogi nemaju u glavi, htio bih da ga izvučeš, kao što izvlače guslači gusle iz kutija. Izvuci ga i pozabavi nas. DON PEDRO: Poštenja mi, nekako je blijed. Zar si bolestan ili srdit? CLAUDIO: Ohrabri se, čovječe! Briga, doduše, može ubiti mačku1, ali ti si dosta srčan da ubiješ brigu.

BENEDETO: Gospodine, ja stojim na bilježi vašoj domišljatosti, ako je na me drškate. Molim vas, izaberite drugu temu. CLAUDIO: Dajte mu drugo koplje jer njegovo se prebilo. DON PEDRO: Sunca mi, sve je bljeñi i bljeñi! Rekao bih da se zaista ljuti. CLAUDIO: Ako se ljuti, zna što mu je raditi. BENEDETTO: Da vam kažem koju riječ na uho? CLAUDIO: Sačuvao me Bog od izaziva! BENEDETTO tiho Claudiju: Vi ste nitkov! Ne šalim se dokazat ću vam to, kako god hoćete, čime god hoćete i kad 1. Poznato je da je mačka vrlo žilava stara je riječ da ima devet života, ali briga može i nju ubiti.god hoćete. Izañite mi na mejdan ili ću razglasiti da ste kukavica. Vi ste ubili milu djevojku i skupo ćete platiti njenu smrt. Držim Ja ćete mi se odazvati. CLAUDIO glasno: Dobro, doći ću, ako imate štogod valjano za jelo. DON PEDRO: Što gozba? Gozba? CLAUDIO: Da, hvala mu, pozvao me je na teleću glavu i na purana, pa ako ga valjano ne rasiječem, veli da mi nož ne vrijedi. Neću li naći i soma?1 BENEDETTO: Gospodine, vaša dosjetka stupa tromim korakom. DON PEDRO: Reći ću ti, kako je Beatrice onomad slavila tvoju duhovitost. Ja sam rekao da je u tebe fina duhovitost. "Istina", veli ona, "fina, slaba duhovitost". "Ne", velim ja, "jaka". "Da, da", veli ona, "jaka, gruba". "Ne", velim ja, "pristojna duhovitost". "Jest, jest", veli ona, "ne vrijeña nikoga". "Ne", velim ja, "on je, štono riječ, glavica". "Dakako", veli ona, "mala glavica". "Ne", velim ja, "on govori u stranim jezicima". "To vjerujem", veli ona, "jer mi se u ponedjeljak navečer kleo na nešto, a u utorak ujutro pogazio zakletvu. Takav mi je jezik doista stran." Tako ti je čitav sat izopačivala sve tvoje vrline, a na kraju završila uzdahom veleći da si najpristaliji čovjek u Italiji. CLAUDIO: I na to je gorko zaplakala i rekla da za to nimalo ne mari. DON PEDRO: Da, da, to je rekla. "Pa ipak", veli, "kad ga ne bih smrtno mrzila, ljubila bih ga smrtno". To nam je sve rekla starčeva kći. CLAUDIO: Sve to i osim toga "Bog ga je vidio kad je bio u vrtu sakriven". Teleća glava i som su simboli gluposti, a puran nadutosti.1. Ovo je mjesto kojekako tumačeno. Smisao je možda ovaj: u dvoboju se obično svlači kaput, a tko se tuče za ženu, taj je smiješan i bez pameti. 2. I ovo je dosta tamno. Možda znači: luda čovjeka može i majmun voditiČovjek je onda, doduše, div prema majmunu, ali majmun je učenjak prema čovjeku. DON PEDRO: Ali kada ćemo staviti rogove divljeg bika na glavu mudrog Benedetta? CLAUDIO: Da, i pod njima napisati: "Ovdje stanuje Benedetto, oženjen čovjek"? BENEDETTO: Zbogom, mladiću ti znaš što ja mislim. Neću se inatiti s tvojom brbljavošću. Razmahuješ se šalama kao hvastavci mačevima, koji, hvala Bogu, nikoga ne ranjavaju. Gospodaru, hvala vam na vašoj velikoj ljubeznosti, ali moram se kloniti vašeg društva. Vaš je polubrat pobjegao iz Messine, a vas ste dvojica ubili milu i nevinu djevojku. Sto se tiče ovog gospodina Golobradovića, mi ćemo se još sresti, a dotle neka ide s mirom. Ode DON PEDRO: On govori ozbiljno. CLAUDIO: Da, vrlo ozbiljno i to vjerujte mi, jer ljubi Beatricu. DON PEDRO: Izazvao te je na mejdan? CLAUDIO: Bez ustezanja. DON PEDRO: Kako je zgodan muškarac kad hoda u prsluku i hlačama, a pamet ostavi kod kuće.1 CLAUDIO: Onda je kao div prema majmunu, ali majmun je učenjak prema njemu.2 DON PEDRO: Tiho sada, ostavimo to. Miruj, srce, i budi ozbiljno. Zar nije rekao da je moj brat pobjegao? Uñu Mušmula, Boraccio i CorradoUŠMULA: Ovamo, gospodine. Ako vas pravda ne može ukro“ti, neka ne važe argonaute na svojoj vagi. Da, ako ste jednom kleli o farizej, treba dobro na vas paziti. ON PEDRO: Gle, to su ljudi moga brata, pa svezani! Jedan je d njih Boraccio. LAUDIO: Ispitajte što su skrivili, gospodaru. ON PEDRO: Ej, službenici, što su skrivili ti ljudi? USMULA: Bome, gospodine, učinili su lažnu konfirmaciju, osim toga su govorili neistinu, drugo, klevetnici su, šesto i posljeije, ocrnili su neku gospoñicu, treće, verificirali su nešto što nije tina, i napokon, lažljivi su to ugursuzi. ON PEDRO: Prvo te pitam što su učinili, treće te pitam što su krivili, šesto, i posljednje, zašto su uhapšeni, napokon, rad čega ih okrivljujete?

LAUDIO: Valjano izrečeno i sasvim po njegovoj metodi. To j vjere mi, jedna misao zaodjenuta u više haljina. DON PEDRO: Koga ste uvrijedili, ljudi, da ste tako svezani. Ovaj je čeni redar odveć mudar da bismo ga mogli razumjeti. Što ste skrivili? ORACCIO: Dragi kneže, ne tjerajte me dalje pred sud. Saslujte me sami, a onda neka me ovaj grof ubije. Ja sam vas prevario od zdravih očiju. Sto vaša mudrost nije mogla otkriti, to su iznile na vidjelo te glupe budale, koje su čule u noći gdje sam pripojedao ovom čovjeku kako me je vaš brat Don Juan podjario da potvorim gospoñicu Heru, kako ste bili dovedeni u bašču, kako ste ie vidjeli gdje udvaram Margheriti u Herinim haljinama, kako ste pogrdili u času kad ste se imali s njom vjenčati. Moja je lupeštia stavljena u zapisnik, koji bi volio zapečatiti

svojom smrću nego " je na svoju sramotu ponavljam. Gospoñica je umrla od toga što smo je ja i moj gospodar lažno obijedili ukratko, ja ne želim ništa drugo nego da primim plaću za svoj nitkovluk.DON PEDRO: Ne prodiru li riječi te ko gvožñe U vašu krv? CLAUDIO: O da, i dok je to Govorio, ko otrov da sam pio. DON PEDRO: Zar na to te je brat moj naveo? BORACCIO: I obilno mi za to platio. DON PEDRO: Od glave je do pete izdajnik. I pobjego je poslije tog zločinstva. CLAUDIO: O mila Hero, sad se tvoja slika U divnom sjaju javlja preda mnom Ko onda kad se u te zagledah! MUŠMULA: Ej, odvedite te kverulante. Sad je negdje i naš pisar o toj stvari reformirao gospodina Leonata. Ne zaboravite, gospodo, u zgodno vrijeme i na zgodnom mjestu specificirati da sam osao! PRESLICA: Evo dolazi gospodin sinjor Leonato, a i pisar. Uñu Leonato, Antonio i Pisar LEONATO: Ej, gdje je nitkov, da mu vidim lice I da se znadem čuvat drugi put Kad opet sretnem takva čovjeka Ej, koji je od ovih? BORACCIO: Hoćete li Upoznat onog što vas oj adi? Tad pogledajte mene. LEONATO: Ti si hulja Što dahom1 si mi dijete nevino umorio? 1. Dah je u Shakespearea često sinonim za riječ, a disanje za govorenje.gORACCIO: Da, ja sam taj. LEONATO: Ne, ne Oblaguješ se sam, ništarijo, Jer tu su, gle, dva časna čovjeka, A treći što je u to umiješan Umače. Ja vam hvalim, kneževi, Što ubiste mi kćer. Zapišite I ovo medu svoja velika I časna djela Jer ste u tom bili Junaci, ako pravo razmislite. CLAUDIO: Ja ne znam kako da vas ublažim, Al moram zborit. Kako god vam drago, Osvetite se, nametnite mi Za grijeh moj kaznu kakvu može um Da zamisli al zgriješio sam samo Iz zablude. DON PEDRO: Da i ja, duše mi, Pa ipak želim ovog dobrog starca Umiriti i svaki teški teret Na sebe uzet, koji on mi hoće Da naprti. LEONATO: Ne mogu vam naložit Da mojoj kćeri reknete: oživi, Al po Messini svoj razglasite Da nevina je umrla, i ako U ljubavi je vašoj dosta mašte Za tužne pjesme, objesite natpis Na njezin grob i zapjevajte noćas Žalo vito nad njenim pepelom. A sutra rano k meni doñite, Pa kad mi niste mogli biti zet, Sinovac meni budite. Moj brat Imade kćer što prava slika jeI prilika mog mrtvog djeteta. I baštinica nas obojice Pa dajte njojzi ono pravo što ste Namijenili ga njenoj bratučedi I osveta će moja umrijeti. CLAUDIO: Ta plemenitost srca vašeg, dični Gospodine, iz mene vabi suze. Ja primam vašu ponudu i odsad Zapovijedajte bijednom Claudiju. LEONATO: Pa dobro, dakle sutra vam se nadam. Za danas, laku noć a ovu ćemo Ništariju odvesti Margheriti, Da u oči se pogledaju. Držim, Da bila je i ona upletena U taj nitkovluk, a vaš brat je i nju Potkupio. BORACCIO: Ne, nije, duše mi, Jer govoreći sa mnom nije znala, Što radi. Uvijek bješe kreposna I čestita, koliko ja je znam. MUŠMULA: Osim toga, gospodaru to, doduše, nije napisano bijelo na crnom ali ovaj kverulant, ovaj kriminalist nazvao me oslom. Molim vas, da mu se i to uračuna u kaznu. Straža je još čula gdje je govorio o nekom Grdanu, za kojega vele da nosi uvojke pokraj uha i da uzimlje novce u zajam na Božje ime. To radi već dugo, ali ne plaća nikada, te je ljudima već otvrdnulo srce i neće ništa da daju u Božje ime. Molim vas, ispitajte ga i o tom. LEONATO: Hvala ti na tvojoj brizi i poštenom trudu. MUŠMULA: Vaša Milost govori kao zahvalni častan mladić i ja slavim Boga za to. LEONATO: Evo ti za tvoj trud.Mnogo vike ni za što

MUŠMULA: Pozlatila vam se ruka! LEONATO: Idi, sad, a ja ću preuzeti tvog sužnja. Hvala ti. MUŠMULA: Ostavljam vašoj milosti pravog arcilupeža i molim Vašu Milost neka na sebi izvrši egzemplifikaciju drugima za primjer. Uzdržao Bog vašu milost. Želim vašoj milosti svako dobro. Bog vam vratio zdravlje. Otpuštam vas u poniznosti pa ako nam je suñeno da se opet sastanemo, dao Bog tome svoju prohibiciju. Hajdmo, kume. Odu LEONATO: Do sutra zbogom, draga gospodo! ANTONIO: Da, sutra vas očekujemo. Zbogom! DON PEDRO: Zacijelo ćemo doći. CLAUDIO: Ali ja ću Tugovati uz Heru cijelu noć. Don Pedro i Claudio odu LEONATO: Odvedite mi ove! Sad ćemo Ispitat Margheritu kako se Upoznala sa ovim zlikovcem. Odu

Drugi prizor

Leonatov vrt. Udu Benedetto i Margherita, s raznih strana BENEDETTO: Molim te, draga gospoñice Margherita, zaduži me i pomogni mi da se mogu porazgovoriti s Beatricom.1. Smisao će biti ovaj: Margherita je dvorkinjica premda dobra roda pa mora stanovati u donjim odajama dvorca. MARGHERITA: Hoćete li mi onda napisati sonet i u nje mu proslaviti moju ljepotu? BENEDETTO: Uzvisit ću te, Margherita, kako te još nitko nije uzvisio, jer ti to doista zaslužuješ. MARGHERITA: Uzvisiti da, pjesmom, ali tko će me ina če uzvisiti, da ne ostanem uvijek u donjim odajama?1 BENEDETTO: Tvoja je dosjetka hitra kao hrt samo šćapil MARGHERITA: Al vaša je tupa kao rapir za mačevanje zgaña, ali ne ranjava. BENEDETTO: Baš muška dosjetka, Margherita, koja neće raniti ženu. Molim te, dakle, zovni Beatricu. Ja spuštam koplje pred tobom. MARGHERITA: Spuštate? Voljela bih da stoji. BENEDETTO: E, Margherita koplje koje stoji opasno je oružje za djevice. MARGHERITA: Dobro, pozvat ću vam Beatricu, jer ona, mislim, ima noge. BENEDETTO: I zato će doći. Pjeva Kupido, božić mali, Što žarom srca pali, On mene zna on zna, Da vrlo slab sam ja 1 Leandar, mladić iz Abida danas Nagara na Helespontu sada Dardanele, bio je zaljubljen u Heru, svećenicu Afroditinu, u gradiću Šestu na drugoj obali toga morskog tjesnaca, pa je svake noći preplivao tjesnac širok nešto više od 2 kilometra, dok nije zaglavio. 2 Troilo, najmlañi sin trojanskog kralja Prijama, glavni junaku Shakespeareovoj drami Troilo i Kresida. Svodnik je Kresidin stric Pandar. _ Naime slab pjevač, ali u ljubavi Leandar1, onaj vrsni plivač, pa Troilo, koji je prvi naimao svodnike2, i čitava knjiga onih quondam salonskih junaka što glatko im se omiču imena po ravnoj cesti jampskih stihova oni se nisu nikada tako do ušiju zakopali u ljubav kao ja bijedan. Bome, ja to ne mogu u srokovima iskazati, pokušao sam, ali ne mogu naći srok za ljubav osim gubav, a to je ružan srok; za Bog rog, a to je nezgodan srok; za žena bena, a to je glup srok. Vrlo kobni završeci. Ne, nisam se rodio pod sročnom zvijezdom, jer ne mogu snubiti svečanim riječima. Ude Beatrice Draga Beatrice, zar si zaista došla na moj poziv? BEATRICE: Da, gospodine, i otići ću kad mi reknete: Idi! BENEDETTO: O, ostanite, dakle, dok ne reknem tako. BEATRICE: Eto, reki ste "tako" dakle, zbogom. Ali prije nego odem, recite mi ono po što sam došla, naime, što se dogodilo izmeñu vas i Claudija. BENEDETTO: Same ružne riječi pa onda hoću te poljubiti. BEATRICE: Ružne su riječi ružan vjetar, ružan vjetar je ružan dah, a ružan je dah škodljiv. Zato hoću otići bez cjelova. BENEDETTO: Uplašila si tu riječ i oduzela joj pravi smisao tako je silovita tvoja duhovitost. Ali ja ti moram jasno reći da je Claudio primio moj izazov, pa ćemo se ili naskoro sukobiti ili ću ga proglasiti kukavicom. A sada te molim, reci mi zbog kojih si se loših svojstava u mene zaljubila.1. Savjest su u starije doba prikazivali u liku crva ili zmije. BEATRICE: Zbog svih zajedno. Ona su se složila u tako dobro ureñenu zajednicu zloće, da se ni jedno dobro svojstvo ne može meñu njih umiješati. Ali rad kojih ste vi mojih dobrih svojstava počeli patiti od ljubavi prema meni? BENEDETTO: Patiti od ljubavi! Sjajna riječ! Ja doista patim od ljubavi, jer te ljubim preko srca. BEATRICE: Preko srca? Jao, ubogo srdašce! Ako mu vi tako prkosite meni za volju, prkosit ću mu i ja vama volju jer nikad neću voljeti ono što je mom prijatelju mrsko. BENEDETTO: Nas smo dvoje odviše pametni da bismo mogli mirno i tiho jedno drugomu izjaviti ljubav. BEATRICE: To se baš ne vidi iz tih vaših riječi, jer od dvadeset pametnih ljudi nema ni jednoga koji bi htio sam sebe hvaliti. BENEDETTO: Stara, stara rečenica, Beatrice, koja je nastala u doba dobrih susjeda. Ali ako u našem vijeku ne podigneš sam sebi spomenik prije nego što umreš, neće tvoj spomenik dulje živjeti od zvonjave zvona i od udovičkog plača. BEATRICE: Pa što mislite, koliko je to? BENEDETO: Još pitate zvona zvone jedan sat, a suze teku četvrt sata. Zato će za pametna čovjeka ako ga ne smeta gospodin crv, naime njegova savjest1 biti najbolje da bude sam trublja svojih vrlina, kao što sam to ja sam sebi. Toliko o tom što sam sebe hvalim, a da sam vrijedan hvale, dokazat ću sam. A sad mi recite, kako je vašoj bratučedi? BEATRICE: Vrlo zlo. BENEDETTO: A vama?Mnogo vike ni za što

BEATRICE: Meni vrlo zlo. gENEDETTO: Bojte se Boga, ljubite mene i popravite se ali sad ću vas ostaviti jer evo nekoga gdje se žuri. Uñe Orsola ORSOLA: Gospoñice, trebate ići svom stricu. Tamo je u kući velika graja jer je izašlo na vidjelo da je gospoñica Hera bila lažno okrivljena, a knez i Claudio strašno prevareni. Začetnik je svega toga Don Juan, a on je uhvatio maglu. Hoćete li smjesta doći. BEATRICE: Ne biste li i vi pošli, sinjor, da čujete novosti? BENEDETTO: Hoću živjeti u tvom srcu, umrijeti u tvom krilu i biti pokopan u tvojim očima a osim toga, hoću ići s tobom tvojem stricu. Odu

Treći prizor Grobnica. Uñu Don Pero, Claudio i pratnja s bakljama CLAUDIO: Je li ovo Leonatova grobnica? JEDAN OD PRATNJE: Jest, gospodine. CLAUDIO čita: S ljudske zlobe Hera mila U grob rani jadna pade, Al je smrt joj blaga bila, Besmrtnu joj slavu dade. Zloba često samrt skrivi, Ali slava vječna živi. Stavi natpis na grobnicu Tu vrh groba visi njena,Slaveć je u sva vremena. Sad zapjevajte svečano uz glazbu. Pjesma Oj božice noćnih sila, Skini gnjev svoj sa ubica S kojih umrije tvoja mila, Djevičanska službenica. Oni oko groba njoj Idu pojuć tužan poj. Ponoć nek se s nama združi, S nama plače, s nama tuži Jao, jao! Grobovi otvorite se, Mrtvi vi, probudite se. Jao, jao! CLAUDIO: Sada dušo laku noć, Snivaj mirno sanak svoj, Svakog ljeta ja ću doć“ Slavit tako spomen tvoj. DON PEDRO: Sad utrnite svoje zublje, ljudi, Jer eno ispred Febova se žara Već javlja dan te sanan Istok budi I pjegama pepeljastim ga šara, Otiñite i zbogom! Hvala svima! CLAUDIO: Svak svojim putem sada poñite. Pratnja ode DON PEDRO: Sad skinimo odijela tužna ta Da Leonatu poći uzmognemo. CLAUDIO: I nek nam Himen bolju sreću da Od one koju tu oplakujemo.

OduČetvrti prizor Soba u Leonatovu dvoru. Udu Leonato, Antonio, Benedetto, Beatrice, Orsola, redovnik i Hera REDOVNIK: Ne rekoh li vam da je nevina? LEONATO: I knez je to i Claudio, jer oni Iz zablude su nju optužili, 0 kojoj sad ste slušali. Al u tom

1 Margherita ponešto je kriva Pa makar kanda protiv volje, ako Sve prilike valjano uočimo. ANTONIO: Veselim se što svršilo se sretno. BENDETTO: O, i ja, jer bi inače poštenje Nalagalo mi da na odgovor Pozovem za to mladog Claudija. EONATO: Sad, kćerko, ti, a i vi, druge dame, U susjednu se sobu sklonite, Pa kada vas pozovem, doñite Pod krinkama. Jer knez i Claudio mi Obećaše u ovaj doći čas. Ti znadeš, brate, svoj zadatak. Treba Da budeš otac kćeri brata svog I da je dadeš mladom Claudiju. Ženski likovi odu ANTONIO: Ni okom neću trepnut. BENEDETTO: Redovnice, I za me, držim, bit će potreban Vaš trud.REDOVNIK: A što da učinim, sinjor? BENEDETTO: Da svežete me ili odriješite Ili jedno ili drugo. Vaša me Sinovica, gospodin Leonato, Da znate, vrlo milim okom gleda. LEONATO: To oko joj je, znajte, moja kći Posudila. BENEDETTO: A ja za uzdarje Pogledujem je okom ljubavi. LEONATO: A ono, mislim, ima pogled svoj Od Claudija, od kneza i od mene. Al što je vaša želja? BENEDETTO: Riječi su vam Zagonetne, al moja želja je Da vaše želje s našima se združe Pa da se danas i mi združimo U ženidbenu časnu vezu. To je U čemu, oče, vašu pomoć tražim. LEONATO: Za želju vašu srce mi je spremno. REDOVNIK: I moja pomoć. Evo idu knez I Claudio. Uñu Don Pedro i Claudio s pratnjom DON PEDRO: Dobro jutro želimo Svoj lijepoj družbi toj. LEONATO: Dobro jutro,

Moj kneže, a i dragi Claudio, Dobro jutro vam. Već vas čekamo. A je 1“ vam još i danas namjera Da vjenčate se s kćerkom brata mog? 240CLAUDIO: Ja držim riječ, pa da je crnica. TJ?ONATO: Dozovi nam je, brate. Evo, već je Redovnik spreman. Antonio ode pON PEDRO: Dragi Benedetto, Dobro jutro al koji jad vas mori Da lice vam je tako veljačko, Sve puno mraza, oblaka i bure? CLAUDIO: Na divljeg bika valjda misli on. O, ne boj se jer tvoje rogove Pozlatit ćemo mi na vršcima, Da budeš svoj Europi naslada Ko nekad Zeus, što takav uze lik Europi želeć biti ljubavnik.1 BENEDETTO: U bika Zeusa bješe nježna rika, Al i ja znam za jednog starog bika Sto kravu vašeg oca ljubio je I iz te dične veze dobio je Telence, što je na vas nalik bilo, Jer isto tako je mečalo je milo.2 Uñu Antonio, Hera, Beatrice, Orsola i dame, maskirane CLAUDIO: Naplatit ću vam to al evo drugog Računa. Koja to je gospoñica Što moram da je uzmem? ANTONIO: Ova. Nju vam Sad predajem. Europa je u grčkoj mitologiji bila djevica kojoj se jednog dana na morskoj obali b“ižio bog Zeus u liku lijepog bika, pa je na leñima odnio na otok Kretu. Ova je dosjetka za današnji ukus malo pregruba.CLAUDIO: E, onda moja je. 0 dajte, draga, da vam vidim lice. LEONATO: Ne, nećete dok ne primite nju Pred redovnikom za ruku i dok Ne prisegnete da ćete je uzet Za ženu. CLAUDIO: Dakle, pružite mi ruku Pred ovim svetim redovnikom. Hoću Da muž vam budem, ako vam je volja. HERA: Dok življah, bijah prva vaša žena, A vi moj prvi muž dok ljubljaste me. Skine krinku CLAUDIO: Još jedna Hera? HERA: O tom nema sumnje, Jer jedna Hera umrije obružena, Al živim ja, i ko što živim tako

1 djevica sam. DON PEDRO: To je ista Hera Sto umrla je. LEONATO: Ona bješe mrtva, Dok živjela je njena kleveta. REDOVNIK: Ja mogu stišat vaše udivljenje I čim se svrše sveti obredi Sve potanko ću ispripovijedati O smrti lijepe Here vam, a dotle Nek bude čudo obična vam stvar. Sad poñimo u kapelicu smjesta.

BENEDETTO: Pritrpite se oče. Koja je Tu Beatrice?JJEATRJCE: ja se na to jme Odazivljem. A što je vaša želja? ggNEDETTO: Pa zar me možda ne ljubite? BEATRICE: Ne Ne više nego što je razumno. BENEDETTO: E, onda bjehu prevareni knez I Claudio i stric vaš. Kleli su se Da ljubite.

BEATRICE: A ljubite 1“ vi mene? BENEDETTO: Ne više nego što je razumno. BEATRICE: E, onda bjehu grdno prevarene I Hera, Orsola i Margherita, Jer klele su se da me ljubite. BENEDETTO: Da, kleli su se da ste gotovo Oboljeli zbog mene. BEATRICE: Klele su se Da malo niste umrli zbog mene. BENEDETTO: Ne, nisam. Dakle, vi me ne ljubite? BEATRICE: Ne prijateljstvo prijateljstvom vraćam. LEONATO: Sinovice! Ja znadem da ga ljubiš. CLAUDIO: A ja se kunem i on ljubi vas, Jer evo papi njegova je ruka Napisala ga neki šepav sonet Sto njegova je mozga plod i spjevan Za Beatricu.HEPvA: Tu je jošte jedan, Sto bratučeda moja ga napisa Iz njenog džepa ukraden a zbori O njenoj ljubavi spram Benedetta. BENEDETTO: Čudno? Naše ruke govore protiv naših srdac Hajde, uzet ću te, ali, sunca mi, uzimam te iz smilovanja. BEATRICE: Neću vas odbiti, ali, neba mi, popuštam samo v likom nagovaranju, a ponešto i zato da vam sačuvam život, jer sa čula da imate sušicu. BENEDETTO: Tiho! Zatisnut ću ti usta! Poljubi je DON PEDRO: Kako je, Benedetto, oženjeni čovječe? BENEDETTO: Reći ću vam nešto, kneže. Čitav zbor šaljivaca n može me porugama izbaciti iz moje dobre volje. Mislite li da s ja bojim satire ili epigrama? Ne kad bi mozak mogao da izbi čovjeka, ne bi ni komadić na njemu

ostao čitav. Ukratko, pošt sam naumio ženiti se, nije mi na umu obazirati se na ono što svij može protiv toga kazati. Zato mi se ne rugajte što sam prije govo rio protiv ženidbe, jer čovjek se mijenja i svršena stvar. Sto s tiče tebe Claudio, mislio sam te istući, ali kako ćemo valjda posta roñaci, živi netaknut i ljubi moju bratučedu. CLAUDIO: Nadao sam se, bome, da ćeš odbiti Beatricu i“ ću te ja batinom istjerati iz tvog osamljenog bećarskog života i p kazati kakav si ti šarenjak ali to ćeš bez sumnje i ovako biti a moja bratučeda ne bude vrlo dobro na te pazila.1 BENEDETTO: Polako, polako, prijatelji smo. Zaplešimo pri. nego se vjenčamo, da nam se olakšaju srca, a našim ženama pste 1. Šarenjak je ovdje najprije prevrtljivac, a onda muž koji vara svoju ženu 244jJONATO: Poslije ćemo plesati. ggEDETTO: Prije, prije svirajte glazbenici! Vi ste sumorni, jcneže, oženite se! Oženite se! Nema časnijeg štapa od onoga koji ima glavu od rožine.1 Uñe glasnik LASNIK: Vaš brat je, kneže, uhvaćen u bijegu I dopraćen pod stražom u Messinu. BENEDETTO: Ne brinite se za nj do sutra. Ja ću izmisliti zgodnu kaznu za njega. Zasvirajte svirači! Ples. Svi odu

,° će biti štap što ga nose časni starci, a ima na vršku kakav ures odNA TRI KRALJA ILI KAKO HOĆETE Preveo Milan Bogdanović

Likovi:Likovi:Likovi:Likovi:

ORSINO, ilirski vojvoda SEBASTIAN, Violin brat ANTONIO, pomorski kapetan, Sebastianov prijatelj POMORSKI KAPETAN, Violin prijatelj VALENTIN, vojvodin dvoranin CURIO, vojvodin dvoranin VITEZ TOBIJA PODRIG1, Olivijin roñak VITEZ ANDRIJA GROZNICA2

MALVOLIO, Olivijin dvorski FABIJAN, u službi Olivijinoj LAKRDIJAŠ3“u službi Olivijinoj SVEĆENIK PRVI PANDUR DRUGI PANDUR SLUGA GROFICA OLIVIJA VIOLA MARIJA, Olivijina djevojka DVORANI, MORNARI, PANDURI, GLAZBENICI I DRUGA PRATNJA Čin se zbiva u nekom gradu u Iliriji i na susjednoj obali. 1. U originalu Belch, što znači podrig ili štucavica. 2. U originalu Aquecheek, Ague je prvi stupanj groznice kad je groznih čovjeku zima, pa je blijed u licu, prije nego što nastane vrućica. 3. U originalu Clown. Takve lakrdijaše nisu imali samo vladari, nego i mn velikaši. U Kralju Learu takav se lakrdijaš zove fool, što znači luda. Tu ne smijemo misliti ni na kakvu odreñenu zemlju jer Shakespeare, k3 je poznato, nije bio skrupulozan što se tiče

geografije.Prvi čin Prvi prizor Vojvodina palača Uñu vojvoda, Curio i drugi dvorani; iza njih glazbenici VOJVODA: Ako je glazba hrana ljubavi1, Nek svira dajte mi je preobilno, Da presićena želja se razboli I ugine2. Još jednom pjesmu tu, Što tiho je izdahnula i uho Dodirnula mi kao blagi južnjak, Što preko busena od ljubica Lavori, kraduć miris im i dajući Već dosta je! Sad nije bilo slatko Ko prvi put! O duše ljubavi, Koliko li si živahan i žustar, Te premda možeš sve u sebe primit Ko more, ipak ništa u tebe Ne ulazi, ma kako vrijedno bilo I uzvišeno, a da ne bi za čas Izgubilo i vrijednost svu i cijenu. Toliko slika stvara ljubavno Čeznuće3, da je nestalno nadasve. CURIO: A nećete li lovit, gospodaru? 2 granom ljubavi food of love zove se glazba i u Antoniju i Kleopatri II, 5 Slično veli Shakespeare u Hamletu IV 7 o dobroti, da ona umire od svoga 3 Ve“ikog obilja, kad postane punokrvi originalu fancy.VOJVODA: Što, Curio? CURIO: Pa jelene. VOJVODA: Ta to I činim. Lovim svoga najboljeg Jer kad mi oči Oliviju prvi Put ugledaše, kao da se zrak Od kuge očistio! Isti čas Pretvorih se u jelena i otad me Ko zla i ljuta paščad moje želje Proganjaju1. Uñe Valentin Ej, što mi nosiš od nje? VALENTIN: Oprostite mi, gospodaru, nisam K njoj bio pušten al od djevojke joj Donesoh evo ovaj odgovor: Dok sedam punih ljeta ne mine, Ni samo nebo neće gledati Neprekriveno lice njeno već Pod koprenom će hodati ko duvna I jednom na dan sobu slanom vodom Poškropit svu, što oči pali2 želeć Da svježa joj i trajna ostane U tužnoj uspomeni. VOJVODA: Kada je Od tako nježne grade srce joj, Te bratu se s toliko ljubavi Odužuje, o kako li će onda 1. Ovo je aluzija na priču o Akteonu, koji je Dianu u kupelji iznenadio je zato bio pretvoren u jelena i onda su ga njegovi vlastiti psi proganj usmrtili. 2. To su suze.Tek ljubit, kad joj sjajna zlatna strijela1 Sva druga bujna čuvstva ubije Što u njoj žive kada joj u duši, TJ

grudima i u srcu,2 u svijetlim Tim prijestoljima, punim savršenstva, Tek jedan moćni kralj se zakralji I zavlada. A sada napred, hajdmo TJ cvjetnu bašču, gdje u blagoj sjeni O ljubavi je slatko snivat meni. Odu

Drugi prizor Morska obala Udu Viola, kapetan i mornari VIOLA: U kojoj to smo zemlji, prijatelju? KAPETAN: U Iliriji, gospoñice. VIOLA: Što ću Ja tu u Iliriji? Moj je brat U Eliziju.3 Možda srećom nije

Utopio se je 1“ te, mornari? KAPETAN: Pa srećom ste se i vi sami spasili. VIOLA: O bijedni brate! Možebit je i on Tolike sreće bio. Prema Ovidiju Metamorfoze, koje su na engleski prevedene godine ,.S670, Kupidova strijela, koja donosi ljubav, ima zlatan šiljak, a ona koja lubav oduzima, olovan. originalu: liver, brain, and heart jetra, mozak i srce jer se tada držalo 3 pU li tjelesni organi sijelo ljudskih strasti. E“izi; je, prema Homeru, bio divan kraj s onu stranu Oceana kamo su1. Arion je bio slavan grčki pjevač. Kad se jednom vraćao s pjevačke utakm" u Tarentu, pomamili su se mornari za njegovim blagom i htjeli ga ubiti, ali i“ je Apolon u snu objavio opasnost. Arion je na to pošao na palubu, zapj“ _ bogovima i skočio u more. Jedan od delfina, koje je divno pjevanje primao11! primio ga je na leña i odnio do obale. KAPETAN: Zaista I da vas, gospo, srećom utješim, To znajte pošto brod se razbio nam I dok ste vi se s ono malo ljudi, Što zajedno se s vama izbaviše, U nemoćnome čamcu ljuljali, Zamotrio sam vašeg brata gdje je Uočio opasnost cijelu pa se A u to ga je srčanost i nada Uputila za neki jaki jarbol Privezao, što plovio je morem I vidio sam, gdjeno, ko Arion Na leñima delfina1, druguje Sa valovljem, dok vidjet sam ga mogao. VIOLA: Na zlata za te riječi. Vlastiti Moj spas u meni nadu podiže, Da i on živi, što i tvoja riječ Potvrñuje. A znaš li ovaj kraj? KAPETAN: Da, gospo, dobro, jer sam rodio se I odrastao do tri dana hoda Od ovog mjesta. VIOLA: Tko je ovdje vladar? KAPETAN: On vojvoda je plemenite ćudi I imena. VIOLA: A kako mu je ime? KAPETAN: Orsino.rtOLA: A, Orsino! Ćula sam Gdje otac moj ga spominje i onda Još nije bio oženjen. pETAN: Pa nije Ni sada il doskora nije bio Jer ja tek prije mjesec dana odoh Odavde i baš onda stalo se Saputat ko što mali vole brbljat 0 onome što rade veliki Da traži ljubav lijepe Olivije. VIOLA: A tko je ona? KAPETAN: Kreposna je djeva, A kćerka nekog grofa, što je prije Dvanaest mjeseci umro, stavivši je Pod okrilje svog sina, njena brata No i on vam je iznenada umro, Pa kako ga je nježno ljubila, Odrekla se je, kažu, svakog društva

1 muških pogleda. VIOLA: O, kad bih mogla Da služim gospi toj, a svijet da ne zna Tko sam i što sam, sve dok sama ja Ne učinim da dozri prilika. KAPETAN: E to bi bilo tegotno izvršit, Jer ona neće molbu nikakvu Da čuje ne, ni vojvodinu. VlOU: Kao Gospodin ti se vladaš, kapetane I premda iza lijepe spoljašnjosti Rugobu često krije priroda,1 1. Jyr

h L“SA° a u l“JePom tijelu ne može stanovati ružna duša često se ponavlja u KesPeareovim djeli ma.To ipak držim da ti je i duša Ovako lijepa ko i spoljašnja Obilježja? I zato molim te Naplatit ću ti obilno zataji Tko jesam, i pomozi mi da tako Preodjenem se te će odgovarat Mom naumu. Ja hoću vojvodu Da služim ti ćeš me ko haduma1 Prikazat njemu neće ti biti žao, Jer ja ti pjevat umijem i glazbom Raznovrsnom ga razgovarati, Te vrijedan ću se službe te pokazat. Sto k tome treba, sve još biti može, Kad moj se duh i tvoja šutnja slože. KAPETAN: Pa dobro ja ću sama biti njemoća I ako pisnem, stigla me sljepoća. VIOLA: Zahvaljujem ti vodi me! Odu

Treći prizor Olivijina kuća Udu vitez Tobija i Marija VITEZ TOBIJA: Sto do bijesa misli moja nećaka da žali za svojim pokojnim bratom? Tuga bome podgriza životi MARIJA: Bora mi, viteže Tobija, trebalo bi da se noću kući vraćate. Vašoj se nećaki, a mojoj gospodarici nimalo ne i mnogo vam zamjera što tako dugo izostajete. VITEZ TOBIJA: E ali meni se sviña, bez zamjere.

1. Hadum je eunuh. Eunusi su na dvorovima bili pjevači.Na Tri kralja ili Kako hoćete IJA: Trebalo bi ipak da se krećete u nekim granicama rEZ TOBIJA: Urednosti? Pa kako da budem uredniji? nije ovo odijelo dosta uredno da u njemu pijem. Pa i ove čizme ili ako nisu, neka se objese o svoje vlastite petlje. . ojjA: To će vas bančenje i pijančevanje upropastiti. Jučer je oodica o tom govorila i još o nekom ludom vitezu što ste ga komadne noću ovamo doveli da je prosi za ženu. VITEZ TOBIJA: Sto o vitezu Andriji Groznici? IvjAREEA Da, o njemu. VITEZ TOBIJA: Pa to je ljudina da mu nema ravnog u svoj Iliriji. MARIJA: Pa onda? VITEZ TOBIJA: Ima vam on tri tisuće dukata na godinu. MARIJA: Svi će mu ti dukati biti jedva za godinu dana jer on je prava luda i raspikuća. VITEZ TOBIJA: Sram vas bilo što tako govorite! On gudi u viola di gamba1 i govori tri ili četiri jezika riječ po riječ naizust, a Priroda ga je obdarila kojekakvim darovima. MARIJA: Da, baš kojekakvim jer je ne samo luda, nego i velik tavgadžija i da nije u njega dar kukavičluka, koji blaži i utišava "jegovu svadljivost, dobio bi zamalo i grob na dar, kako vele Pai“etni ljudi.

JTEZ TOBIJA: Tako mi ove desne ruke, to govore hulje i četnici. A tko su ti? " ofo di gamba u originalu pokvareno viol de gamboys bio je instrument nalik koji se držao meñu nogama, a nalazio se u svakoj boljoj kući.1. Nekada je u svakom selu bio velik zvrk koji su seljaci za jake sto" okretali da se zagriju. 2. Castiliano vulgo ne znači ništa. Vitez Tobija hoće time, tobože španj reći kako se sada valja ozbiljno držati. MARIJA: Oni isti koji pored toga vele da se on noću opji vašem društvu. VITEZ TOBIJA: Pijući u zdravlje mojoj nećaki! Ja J piti u zdravlje doklegod bude vina u Iliriji i dok mi bude rrio“n kroz grlo da teče. Nitkov je i kukavica tko neće da pije u zdrav J mojoj nećaki dok mu se mozak ne zavrti kao općinski zvrk.1 Ej, Cl4“S castiliano vulgo2 jer evo gdje dolazi vitez Andrija GrozniCa Ude vitez Andrija Groznica

VITEZ ANDRIJA: Vitez Tobija Podrig? Kako je, viteJ Tobija? VITEZ TOBIJA: Mili moji viteže Andrija! VITEZ ANDRIJA: Pomoz“ Bog, lijepa goropadi! MARIJA: Bog pomogao, gospodine! VITEZ TOBIJA: Nuder, viteže Andrija, nuder! VITEZ ANDRIJA: Što je to? VITEZ TOBIJA: Sobarica moje nećake. VITEZ ANDRIJA: Draga gospoñice Nuder, htio bih se vama bolje upoznati. MARIJA: Meni je ime Marija, gospodine. VITEZ ANDRIJA: Draga gospoñice Marija Nuder °no se doba držalo da je suha ruka znak fizičke slabosti. VITEZ TOBIJA: Ne razumijete, viteže. "Nuder" znači: navalite nasrnite, saletite je, zaokupite! yiTEZ ANDRIJA: Vjere mi, ne bih se htio miješati s njom u Ovom društvu. Znači li to "nuder"? V1ARIJA: zb°g°m gospodo! VITEZ TOBIJA: Ako je pustiš da tako ode, volio bih da nikad više mač ne potegneš. VITEZ ANDRIJA: Ako tako odete, gospoñice, volio bih da nikad više mač ne potegnem. Valjda me ne držite za ludu, lijepa moja? MARIJA: Pa ja vas uopće ne držim, gospodine. VITEZ ANDRIJA: E ali bi trebalo da me držite. Evo ruke. MARIJA: Aj, gospodine, misli su slobodne. Molim vas, povedite svoju ruku u komoru i dajte joj da pije. VITEZ ANDRIJA: Čemu, slañana? Što znači ta vaša slika? MARIJA: Suha je, gospodine.1 VITEZ ANDRIJA: I ja mislim. Nisam ja takvo magare da ne bih umio ruke otirati. Ali kakva je to šala? MARIJA: Suha, gospodine. VITEZ ANDRIJA: Jeste li ih puni? ARIJA: Da, gospodine, imam ih na vršcima prstiju ali sada tam vašu ruku, pa sam prazna. OdeVITEZ TOBIJA: Ej viteže, tebi treba čaša kanarskoga.1 Je te igda tkogod ovako povalio? VITEZ ANDRIJA: Ne bih rekao, osim ako me je kadg0j povalilo kanarsko vino. Kadikad mi se čini da nemam više duh.a nego kakav kršćanin ili kakav posve običan čovjek. Ali ja jedem odveć govedine pa mislim da to škodi mojoj dosjetljivosti.2 VITEZ TOBIJA:

Neme sumnje. VITEZ ANDRIJA: Kad bih bio uvjeren da je zaista tako. zakleo bih se da neću više. Sutra ću odjahati kući, viteže Tobija. VITEZ TOBIJA: Pourquoi,3 dragi viteže? VITEZ ANDRIJA: Sto je to "pourquoi" deder ili nemoj? Volio bih da sam provodio vrijeme u učenju jezika, nego u mačevanju, plesu i medvjeñoj hajci.4 O, zašto se nisam više brinuo za svoju glavu? VITEZ TOBIJA: VITEZ ANDRIJA: Barem bi danas imao sjajnu kudravu kosu. Zar bi mi to bilo kosu popravilo? Dakako jer vidiš da se od prirode ne Ali mi ipak sasvim lijepo stoji zar ne? VITEZ TOBIJA: da kovrča. VITEZ ANDRIJA: VITEZ TOBIJA: Sjajno visi kao kudelja na preslici Nadam se da ću još vidjeti gdje te kakva domaćica uzimlje meñu noge pa ti je prede. 1. Kanarsko vino, Malagu i Xeres sherry, smatrali su u Shakespeare doba najboljim vinom. 2. U ono se doba držalo da onaj koji jede odviše govedine, postaje melankoHi da mu pamet otupi. 3. Francuski: zašto? 4. Medvjeña se hajka često spominje u Shakespeareovim dramama. To je bl u njegovo doba posebna, vrlo okrutna zabava. Medvjede bi za stražnju n°™ lancem privezali za stup, pa onda na njih pustili pse i tako ih usmrtiliTEZ TOBIJA: čarijama? Pa zar se ti razumiješ i u takvim TEZ TOBIJA: A koliko si vješt i umiješan u gallardi2? TEZ ANDRIJA: Kao ma tko u Iliriji, pa bio tkogod mu drago, samo ako nije ugledniji od mene. TI 1EZ ANDRIJA: Vjere mi, umijem ti ja da poskočim i "kočim tako snažno kao ma tko u Iliriji. EZ TOBIJA: Zašto li je sve to sakriveno? Zašto visi zastor ispred svih tih vrlina? Zar zato da ih ne popane prašina kao iku gospe Ane3? Zašto ne bi ti, polazeći u crkvu, igrao gallardu, a povratku coranto2? Ja bih uvijek plesao samo jig2“ a vodu bih puštao jedino uz cinquepace.2 Sto ti misliš? Zar se u današnje doba je vojvoda Orsino koji se ovdje kao i još poslije nekoliko puta pogrešno Va grofom. allarda čitaj: galjarda, španjolski vrlo živahan ples. Coranto je bio takav francuski ples. Jig je ružan ples, koji se pleše na jednome mjestu, 8rčevitim kretnjama nogu. Cinquepace u originalu pokvareno: sinkapace bio je jamačno takoñer ples. U Shakespeareovo se doba veoma ogo plesalo i svaki je pravi kavalir morao biti i okretan plesač. originalu: Mistress Mall“s picture. Ne misli se na portret odreñene žene, 0 na bilo koju sliku Mali je deminutiv ili hipokoristik od imena Marija. u ono su doba slike pokrivali zavjesom da se ne zapraše. TEZ ANDRIJA: Boga mi, sutra idem kući, viteže Tobija. Vaša "aka neće ni da se pokaže pa i ako se pokaže, okladio bih se, o što ete, da me neće htjeti. Prosi je samo grof nedaleko odavle. TEZ TOBIJA: Neće ona grofa neće da se uda za oljega od sebe, ni položajem ni godinama ni pameću čuo sam gdje se je zaklela. Eto vidiš, još ti nisu sve lañe potonule. TEZ ANDRIJA: E pa ostat ću još mjesec dana. Ja sam ti vjek tako čudne ćudi da takvog više nema pod suncem. Kadikad naslañujem jedino u maskeradama i zabavama.1. To je zviježñe Bika. U ono je doba još općenito vladalo mišljenje da sudbi"3

čovjeka stoji do položaja zvijezda u vrijeme njegova roñenja. sakrivaju takve vrline? Kako ti je noga divno grañena mislio sarn da je načinjena pod zvijezdom gallarde. VITEZ ANDRIJA: Da, snažna je, a osobito se ističe u jasnožutim čarapama. Nećemo li se malo proveseliti? VITEZ TOBIJA: Pa što bismo inače i radili? Zar se nismo rodili pod Bikom?1 VITEZ ANDRIJA: Pod bikom? To znači srce i junačke prsi VITEZ TOBIJA: Ne, viteže, već noge i bedra. Da vidim kako poskakuješ! Aj! Više, više! Aj, aj sjajno!

Četvrti prizor Vojvodina palača Uñu Valentin i Viola u muškom odijelu VALENTIN: Ako vam vojvoda bude unapredak tako milostiv, Cesario, zacijelo ćete vrlo napredovati. Poznaje vas tek tri dana i već niste stranac. VIOLA: Vi se bojite ili njegove ćudi ili moje nemarnosti kad sumnjate u trajnosti njegove ljubavi. Zar je on nestalan u svojoj milosti, gospodine? VALENTIN: Nije, vjerujte mi. VIOLA: Hvala. Evo gdje dolazi grof. Udu vojvoda, Curio i pratnja VOJVODA: Tko je vidio Cesarija a?yOLA: Na vašu službu, gospodaru tu sam.

yQjVODA: Odstupite za časak. Moj Cesario, Ti znadeš sve jer pred tobom sam knjigu Rasklopio svih tajna svoje duše Pa zato, momče drago, upravi Svoj korak k njoj i otpravit se ne daj, Na vratima joj stoj i reci im Da ne ideš s mjesta, da će noge ti Korijenje pustit dok ne sasluša te. IOLA: Al ako se je kako govore Toliko svojoj tuzi podala, To nikada me primit neće, dični Moj gospodaru. JVODA: Onda budi glasan I bolje je da preñeš granice Od uljudnosti, nego da se vratiš Ne svršiv ništa. IOIA: Dakle recimo, Da zborim s njom što onda? AOJVODA: Onda joj Svu moju otkrij žudnju ljubavnu, 0 iskrenoj mi vjernosti joj pričaj, Da zadivi se. Ti si zgodniji Da glumiš moje jade ljubavne,

1 tvoju mladost radije će slušat No poslanika ozbiljnoga vida. IOLA; Ja ne bih rekao, gospodaru. JVODA: Vjeruj, Moj mlače. Jer tko rekne da si Muškarac, bijedi tvoja sretna ljeta. Diana nema glade usniceNi rujnije a glasić ti je tanak Ko djevojačko grlo, sitan, jasan I sva su svojstva nekako ti ženska, Te baš je zgodno cijelo tvoje biće Za takav posao. Četvorica Nek idu s njime il petorica, II ako vam je volja svi, jer meni Što manje društva, to ugodnije. Izvrši sretno sve to, pa ćeš i ti, Ko tvoj gospodar, živjet slobodno I svojim zvati blago njegovo. VIOLA: Potrudit ću se da vam predobijem Tu gospu. Za se Mučan to je posao Jer moram evo za nj da prosim sada Gdje sama sam mu ženom biti rada. Odu

Peti prizor Olivijina kuća Uñu Marija i lakrdijaš MARIJA: Ej, reci gdje si bio ili neću ni toliko otvoriti usta da te ispričam koliko treba da se čekinja kroz njih provuče. Moja će te gospoñica objesiti što te tako dugo nema. LAKRDIJAŠ: Neka me objesi koga jednom valjano objese, ne treba mu se više bojati neprijatelja. MARIJA: Kako to? LAKRDIJAŠ: Pa neće ih više vidjeti da bi ih se bojao. MARIJA: Vrlo neslan odgovor ali priliči vašoj ludosti.p°moz“ Bog, gospo! °LIVIJA: Uklonite ludu! ouinapalus je izmišljeno ime nekog tobožnjeg mudraca. 263

lñjCRDJJAS: rjaj 0 Bože, pameti onima koji je imaju, a oni koji u ludi, neka se služe svojom umnom snagom. JRIJA: Pa ipak ćete biti obješeni što vas tako dugo nije bilo _ ili ako budete otjerani zar to nije isto kao da ste obješeni? LAKRDIJAŠ: Ako me dobro objese, izbavio sam se loše ženidbe a ako budem otjeran, ne marim dok je ljeto. MARIJA: Vi dakle nikako ne popuštate? LAKRDIJAŠ: Ne tvrde sam ja petlje, s koje god strane hoćete. MARIJA: Da ako jedna strana popusti, držat će druga, ali ako popuste obje, spast će vam hlače. LAKRDIJAŠ: Zgodno, duše mi, vrlo zgodno. Nude, nude kad bi se vitez Tobija ostavio pića, bili biste vi najdomišljatiji komad Evina mesa u čitavoj Iliriji. MARIJA: Šutite, ugursuze, ni riječi više o tom. Evo dolazi gospoñica. Bit će bolje da gledate kako ćete se pametno ispričati. Ode LAKRDIJAŠ: Ej pameti, pomozi mi, da budem što luñi. Oni Pametnjakovići što misle da te imadu, vrlo su često lude a ja, koji te zacijelo nemam, ja mogu da budem smatran za mudraca jer što veli Ouinapalus?1 "Bolji je mudar ludov nego lud mudraci" Udu Olivija i MalvolioLAKRDIJAŠ: Zar ne čujete, ljudi? Uklonite gospu! OLIVIJA: Idite, vi ste prazan ludov ne marim više za vas. Osim toga, postajete razuzdani. LAKRDIJAŠ: Dvije pogreške, madonna, koje će popraviti piće i dobar savjet. Jer dajte ludovu da pije, pa neće ludov biti više prazan; recite razuzdanu čovjeku neka se popravi pa ako se popravi, neće više biti razuzdan. Ako se ne može popraviti, neka ga popravi krpedžija. Sve što je popravljeno, samo je pokrpljeno. Vrlina koja zastrani, samo je pokrpljena grijehom, a grijeh koji se popravi, samo je pokrpljen vrlinom. Ako vam ovaj jednostavni zaključak vrijedi, dobro ako li ne vrijedi, što ću vam ja? Kao što nema pravog rogonje bez nevolje, tako je ljepota cvijet.1 Gospa je rekla: uklonite ludu a ja i opet velim: uklonite nju. OLIVIJA: Gospodine, ja sam rekla da vas uklone. LAKRDIJAŠ: Mi se ama baš nikako ne razumijemo! Gospo, cucullus non facit monachum2 to je kao da kažem da moj mozak nije odjeven u ovako šareno odijelo. Draga madonna, ako dopustite, dokazat ću vam da ste ludi. OLIVIJA: Pa zar vi to možete? LAKRDIJAŠ: Vrlo vješto, draga madonna. OLIVIJA: Dokažite.

LAKRDIJAŠ: Najprije treba da vas ispitujem kao učitelj vjere. Dragi kreposni mišiću, odgovarajte mi. 1. Ovo je mjesto dosta nejasno. Možda znači: Kao što je nevolja zaljubljenog Orsina gora od položaja rogonje prevarena muža, koji ga možda čeka, tako je ljepota cvijet koji brzo vene. 2. Kukuljica ne čini redovnika. Lakrdijaši su nosili šarene kape koje im pokrivale glavu, vrat i ramena, a imale su, osim toga, i magareće usiLakrdijaš hoće reći da on nije lud ako nosi takvu kapu.takav birtij MALVOLIO: Čudim se kako se vašoj milosti može sviñati v blesast ugursuz. Onomadne sam vidio gdje ga je zbunio neki ijski zvekan, glup kao zemlja. Eto vidite, već je sav smeten, Pa ako mu se ne nasmiješite i ako mu ne pomognete, neće moći i °eknuti. Duše mi, oni pametni ljudi, što se kese takvim plaćenim budalama, nisu ništa bolji od benavih komedijaša. LIVIJA: O, vi bolujete od samoljublja, Malvolio, i jedete Pokvarenim tekom. Tko hoće da bude plemenit, bezazlen i jjjVIJA: Dobro, gospodine kad nemam druge razbibrige, hajde da čujem vaš dokaz. T T T T AKRDIJAŠ: Draga madonna, zašto tuguješ? QTJVIJA: Draga ludo, pa zato što mi je umro brat. KRDIJAS: Bit će da mu je duša u paklu, madonna. LIVIJA: Ne, njegova je duša u nebu. .KRDIJAS: To ste ludi, kad žalite, što je duša vašeg brata u ebu. Uklonite ludu, gospodo! LIVIJA: Sto mislite o tom ludovu, Malvolio? Je li da se popravlja? MALVOLIO: Da i popravljat će se dok ga ne spopanu smrtne muke jer staračka slabost škodi pametnu čovjeku, ali tko je lud, toga čini još većim ludovom. LAKRDIJAŠ: Onda neka vam Bog što prije pošalje staračku slabost, gospodine, da vaša ludost uzmogne što bolje napredovati. Vitez će se Tobija zakleti da ja nisam lija, ali se neće ni o dva groša okladiti da vi niste luda. OLIVIJA: Što velite na to, Malvolio?1. Tubaste strelice trebale su pticu ubiti, a ne probiti. 2. Merkur nije bio samo bog trgovaca, nego i kradljivaca i varalica. prostodušan, treba da uzimlje za tubaste ptičje strelice1 ono št0 vi mislite da su topovska zrna. Luda od zanata ne vrijeña, iako se neprestano podruguje kao što se u drugu ruku čovjek, poznat sa svoje razboritosti, ne podruguje, makar bez prestanka grdi. LAKRDIJAŠ: Obdario te Merkurije laganjem2 kad tako lijepo govoriš o ludama! Vrati se Marija MARIJA: Gospo, na vratima je neki mlad gospodin koji živo želi s vama govoriti. OLIVIJA: Od grofa Orsina je li? MARIJA: Ne znam, gospo mladić je pristao i pratnja mu je ugledna. OLIVIJA: Tko ga od mojih ljudi zaustavlja? MARIJA: Vitez Tobija, gospo, vaš roñak. OLIVIJA: Otpravite ga, molim vas. On govori same budalaštin pi! Marija ode ■■■■

Poñite vi, Malvolio. Ako je neka molba od grofa, onda sa bolesna ili me nema kod kuće, kako vam drago, samo da je se otresete. Malvolio ode Eto vidite, gospodine, kako su već otrcane vaše ludorije! Nikome se više ne mile.KRDIJAS: Tako si za nas govorila, madonna, kao da bi tvoj imao da postane luda ali njemu neka Jupiter nabije lubanju zgom jer evo gdje dolazi jedan od tvoga roda, u koga je vrlo aba pia mater.1 Ude vitez Tobija LIVU A: Vjere mi, već se je dobrano nakitio. Tko je to na atima, roñače? Z TOBIJA: Neki gospodin. LIVIJA: Neki gospodin Kakav gospodin? TEZ TOBIJA: Neki je gospodin ovdje prokleti eñevil2 Ej, što je, blesane!3 RDIJAŠ: Dragi viteže Tobija1 LIVIJA: Roñače, roñače, zar već tako rano dobre volje? "TEZ TOBIJA: Pa zar to nije ljepše nego da sam rñave olje? Netko je na vratima. LIVIJA: Ma da, ali tko je on? "TEZ TOBIJA: Neka je i sam ñavo, ako hoće ne marim, rujte mi velim vam da to mi je deveta brigal Ode LIVIJA: Na što je nalik pijan čovjek, ludo? RDIJAŠ: Na utopljenika, nabudaluinamahnica. Čim popijeviše nego mu treba, da ugasi žeñu, od prvog gutljaja pobudali, od drugog pomahnita, a treći ga utopi. OLIVIJA: Idi, potraži mrtvozornika pa neka ga pregleda jer je u trećem stupnju pijanstva utopio se. Hajde, pripazi na nj. LAKRDIJAŠ: Sad je tek mahnit i luda će da pripazi na mahnica.

Ode Vrati se Malvolio MALVOLIO: Gospo, onaj se mladić kune da hoće s vama govoriti. Rekao sam mu da ste bolesni, a on će na to da mu je već poznato i da baš zato dolazi, da govori s vama. Rekoh mu da spavate, a on kao da je i to već prije znao pa je baš zato došao, da govori s vama. Što da mu kažem, gospo jer on je oružan protiv svakog izgovora. OLIVIJA: Recite mu da neću s njime govoriti. MALVOLIO: Već sam mu rekao, ali on veli da će stajati na vašim vratima kao šerifov stup1 ili će biti potporanj za kakvu klupu, ali hoće svakako da govori s vama. OLIVIJA: Pa kakav je to čovjek? MALVOLIO: Vrlo nečovječan, gospo hoće da govori s vama, pa htjeli vi ili ne htjeli. OLIVIJA: Kakav je po viñenju i koliko mu je godina? MALVOLIO: Nema mu još toliko da bi bio muž, a opet nije više ni dječak kao zelena mahuna prema zreloj ili kao jabuka koja još nije sasvim dozrela. On vam je kao nešto izmeñu plime i oseke 1. Pred vratima šerifa najvišeg upravnog činovnika u grofoviji stajao e šareno oličeni stup. Koja mu je bila svrha, nije poznato.__ni momčić ni zreo čovjek. Ljepuškast je, a govori vrlo obijesno rekao bi da se tek odbio od materinih prsiju. OLlVIJA: Neka doñe pozovite moju djevojku. JvIALVOLIO: Gospoñice, zove vas gospodarica. Ode Marija se vrati OLIVIJA: Koprenu amo pa mi pokrij lice, Još jednom želim čuti glas Orsinov. Ude Viola VIOLA: Koja je od vas poštovana gospa ove kuće? OLIVIJA: Govorite sa mnom ja ću za nju odgovarati. Sto želite? VIOLA: Presjajna, odabrana, neusporediva ljepotice molim vas, recite mi, je li to gospa od ove kuće jer jaje nisam nikad vidio. Bilo bi mi žao da moram baciti svoj govor jer je ne samo izvrsno sastavljen, nego sam se i mnogo trudio dok sam ga naizust naučio. Drage ljepotice, nemojte da vam budem na podsmijeh jer ja sam vrlo osjetljiv, pa i onda ako me tkogod samo mrvičak poprijeko pogleda. OLIVIJA: Odakle dolazite, gospodine? VIOLA: Ja ne mogu da kažem mnogo više od onoga što sam naučio, a toga pitanja nema u mojoj ulozi. Draga gospoño, uvjerite 1116 bar malko da ste gospa ove kuće, pa da uzmognem nastaviti svoj govor. OLIVIJA: Pa zar ste vi glumac? VIOLA: Nisam, lijepa mudrice pa ipak, tako mi svihmajstorija lukavstva, kunem vam se da nisam ono što glumim. Jeste li vi gospa ove kuće? OLIVIJA: Jesam ako sama sebe s nepravom ne prisvajam. VIOLA: Zacijelo, ako ste vi to, onda s nepravom sami sebe prisvajate jer što imate zato da darujete, nemate zato da zadržite. Ali to nije sadržaj mog naloga. Nastavit ću svoj govor da vas proslavim, a onda ću vam otkriti pravu prirodu svog poslanstva. OLIVIJA: Recite samo ono što je važno u njemu slavljenje vam otpuštam. VIOLA: O, mnogo sam se mučio da ga naučim i poetičan je. OLIVIJA: Onda će svakako biti izmišljen. Molim vas, zadržite ga. Čula sam da ste bili drski na mojim vratima, pa sam vas pustila preda se više zato da vam se divim, nego da vas slušam. Ako niste ludi, idite, a ako imate razuma, budite kratki jer sad nije ona mijena mjesečna kad bih bila spremna voditi tako smušen razgovor.1 MARIJA: Hoćete li dići jedra, gospodine? Onuda vam je put. VIOLA: Ne, mornarče drago hoću još malko da proboravim u ovoj luci. Utišajte malo toga svog orijaša,2 mila gospo. OLIVIJA: Recite mi što mislite. 1. U ono se doba vjerovalo da mjesec čini ljude ludima. Usporedi ovo mjesto u Otelu: Zalutao je mjesec očito I bliže zemlji primakao se No obično, te svijet zaluñuje. V, 2. 2. Pod "orijašem" misli Viola na Mariju. Čini se da su u ono doba za slične uloge upotrebljavali majušne ženice..QLA: Ja sam tek poslanik.1 TjVIJA: Zacijelo imate da kažete nešto strašno kad se toliko stručavate i obilazite. Recite što vam je naloženo. IOLA: To je samo za vaše uho. Ne donosim ni ratnu objavu zahtjev podaničke vjernosti već držim u ruci maslinovu ančicu, a sadržaj je mojih riječi samo mir. LlVIJA: Ali počeli ste neuljudno. Tko ste vi? Sto hoćete? OLA: Neuljudnost, koju sam pokazao, naučio sam od svog očeka. Tko sam i što hoću, tajno je kao i djevičanstvo za vaše iO božanska objava, a za svako drugo profanacija. LlVIJA: Ostavi nas same hoću da čujem tu božansku bjavu. Marija ode le, kako glasi vaša poruka? OLA: Preslatka gospo LlVIJA: Utješljiva nauka i mnogo se o njoj može reći. A gdje je aša poruka? IOLA: U Orsinovu srcu. LlVIJA: U njegovu srcu? U kojem poglavlju njegova srca? VIOLA: Da odgovorim metodički u prvom poglavlju njegova srca.

OLIVIJA: O, čitala sam to je krivovjerje. Zar nemate ništa više da kažete? Viola hoće reći da kao poslanik nema pravo izricati svoje vlastite misli, nego misli onoga koji ju je poslao.1. Naime, ako se ne uda i ako ne bude imala djece. 2. Riječ "item" u značenju "nadalje" nalazi se u starim popisima robe i s“ ispred svake nove stavke. VIOLA: Draga gospo da vam vidim lice! OLIVIJA: Zar vam je gospodar naložio da se pogañate s mojim licem? Ali ste zastranili od svog poslanja. No, dići ćemo zastor i pokazati vam sliku. Skine koprenu Pogledajte, gospodine, takva sam vam bila sve ovo vrijeme. Nije li to lijepo načinjeno. VIOLA: Sjajno ako je sve to Božje djelo. OLIVIJA: To je prirodna boja njoj ne škodi ni vjetar ni oluja VIOLA: Ljepota je nepatvorena to, Rumenilo i bjelilo je njoj Tek nježna, vješta ruka prirode Bojadisala. Najokrutnija ste Vi, gospo, žena, ako čare te Ponesete i u grob sa sobom Ne ostavivši svijetu otisak.1 OLIVIJA: O gospodine, ja neću biti tako tvrda srca, nego ću izdati inventar svoje ljepote, u kojem će biti popisan svaki pojedini potreban predmet, i sve će to biti priloženo mojoj oporuci kao item2 dvije prilično crvene usnice, item dva siva oka s vjeñama, item vrat, brada itd. Zar ste ovamo poslani da me ocijenite? VIOLA: Onakvu ja vas vidim kakvi jeste. Da odviše ste ponosni, al da ste I ñavo sam, gospodar vas i meštar Moj ljubi. Takva ljubav treba da seNa Tri kralja ili Kako hoćete

I naplati, pa da ste okrunjeni Ljepote uzor. QLIVIJA: Kako me on ljubi? OLA: S obiljem suza, s obožavanjem, S jecajem, što gromko govori 0 ljubavi, sa uzdasima žarkim. LIVIJA: Gospodar vaš već zna što mislim. Ne mogu njega ljubit, ali držim, Da krepostan je. Da je plemenit

1 hrabar, bogat znadem, da je čiste, Neokaljane mladosti i da je Na dobru glasu, milostiv i učen, A pojavom i likom prirodnim Baš pristao no ljubit ga ne mogu I već je davno time se odgovorom Zadovoljiti mogo. A: Kada bih S toliko žara ja vas ljubio Ko moj gospodar i s toliko patnje Ko živi mrtvac, ne bih vidio Baš ništa smisla u tom nećkanju I ne bih ga razumio. LIVIJA: Pa što biste Učinili? OLA: Pred vašim vratima Načinio bih sebi kolibicu Od vrbe, pa bih svoju dušu iz kuće Dozivao“ i pjesme ponizne 0 prezrenoj bih piso ljubavi

1 glasno pjevao do u gluho doba Prema ljubavnim teorijama onoga doba, zaljubljenikova duša ostavlja Jegovo tijelo i boravi kod ljubljene žene.I vaše ime ja bih vikao, Te bregovi bi odjekivali, A brbljavi bi zrak ponavljao: "Oj, Olivija!" Svi elementi bi Zemaljski vas i zračni smetali Dok ne biste se smilovali na me. OLIVIJA: Vi biste mnogo mogli.1 Kakav je Vaš rod? VIOLA: O bolji je od blaga mog, Iako dobro živim. Plemić sam. OLIVIJA: Otiñite svom gospodaru. Ja Ne mogu da ga ljubim. Neka mi Već ne šaljevan ako biste vi Povratili se da mi kažete Na koji način primio je glas taj. A sada zbogom hvala vam na trudu. Potrošite u moje zdravlje ovo. VIOLA: Ja nisam plaćen glasnik. Uzmite Tu kesu svoju. Meni ne treba Da plaćate, već gospodaru mom. Nek ljubav onom srce kameni, Sto vi ćete ga ljubit, a vaš plam Nek bude smatran, kao i gospodarev, Za preziri Zbogom, lijepa okrutnicel2 OLIVIJA: "Kakav je Vaš rod? O bolji je od blaga mog, Iako dobro živim. Plemić sam." 0 jesi, zaklet ću se jezik, lice 1 ćud i stas i kretnje, sve to daje Na grb ti pravo peterostruko. 1. Olivija hoće reći: Vi biste mogli mnogo više postići nego vaš gospodar. 2. Iz ovih riječi divno odsijeva plemenitost i nesebičnsot Violine ljubavi prema vojvodi.Ne nagli lakše, lakše! osim ako Gospodar tvoj je pravi.1 Sto? Zar tako I kuga brzo na nas napane? Jer čini mi se, ko da osjećam, Gdje čari mi se tog mladića krišom, Neopaženi kradu u oči. Pa neka bude. Ej, Malvolio! Malvolio se vrati MALVOLIO: Tu sam, Na vašu službu, gospo.

OLIVIJA: Pohitaj Za smetenim glasnikom grofovim Jer ovaj prsten tu je ostavio Sve protiv moje volje. Reci mu Da ja ga neću. Ne smije Sokolit ga2 ni hrabrit nadama. Ja neću njega. Ako mladić taj Imade volju sutra amo doći, Razložit ću mu zašto. Zuri se, Malvolio. MALVOLIO: Hoću, gospo. Ode OLIVIJA: Ne znam sama Sto radim bojim se da dušu će mi Zaludit oči. Udesu, ostvari Sad svoju moć mi nismo gospodari Života svog. Sto udes želi hudi, To mora bit i tako sada budi. Ode ■ To znači: osim ako je tvoj gospodar onaj kojega bih ja mogla ljubiti.

■ Naime vojvodu.Drugi čin Prvi prizor Morska obala Uñu Antonio i Sebastian ANTONIO: Zar nećete da ostanete? Ni da idem s vama, nećete? SEBASTIAN: S vašim dopuštenjem, neću. Moje zvijezde mutno sjaju, zloba mog udesa mogla bi i vaš udes okužiti. Zato vas molim, dopustite mi da sam snosim svoje jade jer bih vam slabo naplatio vašu ljubav da svalim na vas jedan dio svojih jada. ANTONIO: Recite mi barem kuda smjerate ići? SEBASTIAN: Ne, vjerujte mi, gospodine put, koji je meni odreñen, puko je vrludanje. Ali ja vidim u vama toliko divne blagosti i čednosti te znam da mi nećete silom izmamiti ono što bih htio da zadržim za se i baš mi zato nalaže pristojnost da vam kažem sve. Treba dakle da znate, Antonio, da mi je ime Sebastian, ali sam ga promijenio u Roderigo. Moj je otac bio onaj Sebastian iz Mesaline,1 o kojemu ste zacijelo slušali. Ostavio je mene i sestru, što smo se oboje u isti čas rodili o, da je bila Božja volja, da tako i poginemol Ali vi ste, gospodine, to spriječili jer otprilike jedan sat prije nego što ste me izvukli iz bijesnih morskih valova, bila se moja sestra utopila. ANTONIO: O jao! 1. To je ime izmišljeno ili iskvareno jer grada Mesaline nema.SEBASTIAN: Iako se govorilo da je vrlo na me nalik, ipak su, gospodine, mnogi držali da je lijepa. Ja doduše ne bih mogao to ¿a vjerujem kao oni koji su joj se toliko divili, no ipak mogu bez straha da kažem kakva je bila. U nje je bila duša koju bi i zavist morala nazvati lijepom. Ona se je, gospodine, utopila u slanoj vodi, a ja evo u takvoj vodi1 kao da utapam njezinu uspomenu. ANTONIO: Oprostite, mi gospodine, što sam vas slabo ugostio. SEBASTIAN: O dragi Antonio, oprostite što sam vas uznemirio. ANTONIO: Ako nećete da me ubijete zbog moje ljubavi, dopustite mi da vam budem sluga. SEBASTIAN: Ne zahtijevajte toga ako nećete da uništite ono što ste stvorili, to jest da ubijete onoga koga ste izbavili. Ostajte zbogom moje je srce puno nježnosti i u meni je još toliko materine ćudi te ne treba mnogo pa će moje oči koješta o meni pričati. Idem na dvor Orsinov. Zbogom. Ode ANTONIO: Svi milostivi bozi nek te prate! Da nemam mnogo dušmana na dvoru Orsinovu, o brzo bih te tamo Pohodio. Al bilo što mu drago, Toliko ja te štujem da je muka I jad za mene igračka tek puka. Ode l.Tc

° su suze.Drugi prizor Ulica Uñe Viola i Malvolio je stigne MALVOLIO: Niste li vi malo prije bili kod gospoñice Olivije? VIOLA: Da, malo prije, gospodine išao sam polagano, pa sam tek dovle došao. MALVOLIO: Ona vam vraća ovaj prsten, gospodine. Mogli ste mi uštedjeti trud i uzeti ga sami. Još vam poručuje da uvjerite svog gospodara kako se nema baš ničemu nadati jer ga one neće. I još nešto da se nikad više ne usudite dolaziti zbog njegove stvari, osim ako budete htjeli da javite što je vaš gospodar na to rekao. Evo, uzmite. VIOLA: Ne, ona uze prsten1 ja ga neću. MALVOLIO: E gospodine, vi ste joj ga nepristojno dobacili i ona želi da vam bude isto tako vraćen. Ako je vrijedan, da se sagnete, evo gledajte, gdje leži a ako nije, neka bude onome koji ga nañe. Ode VIOLA: Ja nisam prsten ostavila njoj. Sto misli gospa? Bože sačuvaj! Da nije lik ju moj očarao? Da zaista me pomno motrila, Te kako da su oči jezik joj Ukočile tek smeteno je nešto Natucala. Zacijelo ljubi me I lukava me ljubav njezina Po mrkom ovom pozivlje glasniku. 1. Viola prozre odmah Olivijinu lukavu namjeru i neće je poniziti pre1 Malvolijem, pa se zato vlada kao da je zaista dala prsten Oliviji.To nije prsten moga gospodara I on ga nije njojzi poslao. O meni tu se radi. Jadna gospo, Da ljubiš sanak, bolje bi ti bilo! 0 preoblako, ti si opasna

1 mnogo može lukav dušmanin U tebi. Lako li je varalici Ljepolikom u žensko srdašce Od voska lik svoj utisnuti. Tome, Ah, nismo krive mi, već naša slabost, Jer takve jesmo kakve stvorene smo! Al kakvim to uroditi će rodom? Gospodar moj je ljubi od srca, A ja sam bijedna nakaza toliko U nj zaljubljena, koliko se ona U mene varkom kanda zagledala. Al kako će se svršit? Zato, što sam Muškarac, moj gospodar trpi štetu U ljubavi, a zato što sam žena O kako li će bijedna Olivija Zaludu jao uzdisati! Ne Ja, nego vrijeme mora čvor razmrsit, Jer ja ga mogu samo još zamrsit. Ode

Treći prizor Olivijina kuća Udu vitez Tobija i vitez Andrija VITEZ TOBIJA: Ovamo, viteže Andrija! Kad poslije ponoći nisi u postelji, to znači da si rano na nogama, a "diluculo surgere",1 ti znaš Čitava poslovica glasi: diluculo surgere saluberrimum est u zoru ustajati le vrlo zdravo.VITEZ ANDRIJA: Ne, bora mi, ne znam, ali znam kad si kasno na nogama, da si kasno na nogama. VITEZ TOBIJA: To je rñav zaključak, koji mi je mrzak kao prazan vrč. Ako si poslije ponoći na nogama i ako onda poñeš u postelju, to je rano ako dakle ideš u postelju poslije ponoći, onda si rano pošao u postelju. Zar nije naš život složen od četiri elementa1? VITEZ ANDRIJA: E da, tako vele, ali ja bih prije rekao da je složen odjela i pila. VITEZ TOBIJA: Ti si mudra glava hajde dakle da jedemo i da pijemo. Ej Marija! Pehar vina! Uñe lakrdijaš VITEZ ANDRIJA: Boga mi, evo gdje dolazi luda. LAKRDIJAŠ: Ej kako, zlaćani moji? Jeste li kadgod vidjeli sliku "Nas trojica"2? VITEZ TOBIJA: Zdravo, magarče, Hajde da zapjevamo kanon.3 VITEZ ANDRIJA: Bora mi, luda ima divno grlo. Volio bih nego četrdeset šilinga da imam takve noge i tako sladak glas za pjevanje kao luda. Bome sinoć si sjajno ludovao kad si govorio o Pigrogromitu, o Vapijevcima, koji su prešli preko ekvatora od Queubusa4 bilo je vrlo dobro, vjere mi. Poslao sam ti pola šilinga za tvoje zlato. Jesi li dobio? LAKRDIJAŠ: Udžepio sam tvoj darić jer Malvolijev nos nije 1. Ondašnja je fiziologija držala da je ljudsko tijelo mješavina četiriju elemenata: zemlje, vode, zraka i vatre. 2. U ono se doba u krčmama često nalazila slika na kojoj su bila naslikana dva ludova ili dva magarca, a odozdo je bilo napisano: Nas trojica treći je čitalac smo budale ili magarci ili: Kada ćemo se nas trojica opet sastati? 3. Kanon u originalu catch, što u pravom smislu znači hvatanje zove se pjesma u kojoj čitavo društvo pjeva istu melodiju, ali tako da jedan počne i pjeva sam recimo, jedan takt, a onda prihvati drugi s početka, za drugim isto tako treći itd. 4. To su sve izmišljena imena.Većina izdavača drži da te riječi nemaju nikakva smisla. Dr. Herman Conrad Pokušao ih je ovako tumačiti: Malvolijev je nos tanak i dugačak, ali ipak nije icalje kojim bi me mogao izbiti; gospodarica ima odveć bijelu i nježnu ruku, a a bi me njome tukla; Mirmidonci u Cornchillu je bila gostionica "Mermaid" Sdje je i Shakespeare bio stalan gost su odveć fin lokal da bi se tamo točilo pivo u D°cama i onamo ja idem da potrošim novac koji sam sada od vas dobio. bičalje, moja gospodarica ima bijelu ruku, a Mirmidonci ne toče pivo u bocama. VITEZ ANDRIJA: Sjajno! Ta to je najbolje ludovanje, ako pravo promisliš. Ded zapjevaj! VITEZ TOBIJA: Nude, evo vam forinta, hajde da čujemo pjesmu. VITEZ ANDRIJA: Evo i od mene dvije krune. Kad jedan vitez dade LAKRDIJAŠ: Hoćete li ljubavnu pjesmu ili pjesmu o moralnom životu? VITEZ TOBIJA: Ljubavnu pjesmu, ljubavnu pjesmu. VITEZ ANDRIJA: Da, da ja ne marim za moralan život. LAKRDIJAŠ pjeva: Kud lutaš, djevo, cvijetku ubavi? Stoj evo tvoje vjerne ljubavi, Što krupno, sitno pjevat umije Stog nemoj, zlato, vrijeme gubiti, Jer svakome je jednom ljubiti Tko pametan je, taj razumije. VITEZ ANDRIJA: Sjajno, bogami. VITEZ TOBIJA: Lijepo, lijepo. LAKRDIJAŠ pjeva: U ljubavi su kratke radosti. Stog napijmo se njenih sladosti! Budućnost nam je sva tajnovita 1. To je stara engleska pjesma O mistress mine... 2. Hoćemo li tako zapjevati da i samo nebo od radosti zaigra? 3. Probuditi sovu koja danju spava. 4. Hoćemo li nas trojica tako pjevati da svaki od nas zanese po jednu dušu u jednom tkalcu. Tkalci su bili poznati kao dobri pjevači. 5. U originalu: thou knave. Čitav taj kanon, koji se u ono doba mnogo pjevao, glasi ovako: Hold thy peace, and I prythee, hold thy peace, Thou knave, thou knave, hold thy peace, thou knave. To znači: Šuti miru, molim te, šuti, Huljo, huljo, šuti, huljo. Sala je bila u tome što je jedan drugome u lice vikao: "huljo". Oklijevajući mnogo gubimo, Već hajde, dušo, da se ljubimo, Jer mladost nam je tek časovita1. VITEZ ANDRIJA: Taj je glas sladak kao med, tako mi mog viteštval VITEZ TOBIJA: Kužan dah. VITEZ ANDRIJA: Vrlo sladak i kužan, duše mi!

VITEZ TOBIJA: Kad ga slušaš nosom, slañan je, da te okuži. No hoćemo li zaista učiniti da nebo zaigra2? Hoćemo li probuditi sovu3 pjesmom koja će izvući tri duše iz jednog tkalca4. Hoćemo li? VITEZ ANDRIJA: Ako me volite, zapjevajmo ja umijem pjevati kanon kao pravi vrag. LAKRDIJAŠ: Gospe mi, onda će te u paklu lijepo primiti. VITEZ ANDRIJA: Dabome. Pjevajmo dakle: "Ti huljo..."5 LAKRDIJAŠ: "Šuti huljo!" Viteže, ja ću u njoj biti primoran da te nazovem huljom viteže!VITEZ ANDRIJA: Nije to prvi put što ću nekoga primorati Ja me nazove huljom. Počni, ludo početak je; "šuti". LAKRDIJAŠ: Ako budem šutio, neću nikad početi. VITEZ ANDRIJA: Sjajno, bora mi. Hajde, počni. M

v: Pjevaju kanon Ude Marija RJ JA: Kakva je to mačja dreka! Evo moje glave ako nije gospoñica pozvala Malvolija, svoga dvorskog, da vas izjuri iz kuće. m ITEZ TOBIJA: Gospoñica je podmuklica, a mi smo mudre i lukave glavice, Malvolio je stara baba, a "Tri veseljaka smo mi"!1 Nismo li mi rod? Nisam li ja krv od njezine krvi? Tandaramandara,2 gospo! Pjeva U Babilonu čovjek bio, gospo, gospo!3 RDIJAŠ: Boga mi, naš vitez divno komedija! VITEZ ANDRIJA: Da, sasvim dobro, kad je dobre volje i ja, samo što on to čini s nekim čarom, a ja prirodnije. VITEZ TOBIJA pjeva: O, dvanaesti prosinca U originalu: "My lad“s a Catalan, we are politicians, Malvolio“s a PegaRanisey, and "Three merry men be we". Catian znači: Kinez. Kinezi su u ondašnjim putopisima bili opisivani kao spretni kradljivci i varalice. Nije jasno Kako bi se to moglo na Oliviju primijeniti. "PegaRamsey" bio je naslov neke nepoznate balade. Balada "Three merry men... be we..." Tri veseljaka smo mi bila je tada veoma poznata. U originalu: tilly vally što je uzvik preziranja kao larifari. Pjesma: There dwelt a man in Babylon itd. riječ je o čistoj Suzani, a ala je refren koji je počinjao: "Lady, lady." Vitezu Tobiji padne ta pjesma a Pamet kad veli: "Gospo!" eka nepoznata pjesma O, the twelfth day of December.MARIJA: Za volju Božju mir! Uñe Malvolio MALVOLIO: Gospodo, zar ste vi poludjeli ili što vam je? Zar u vas nema ni pameti ni načina ni pristojnosti, da tako drečite u ovo doba noći kao kotlokrpi? Zar hoćete da načinite krčmu od kuće milostive gospoñice te se tako bezdušno u sav glas derete, pjevajući svoje šoštarske pjesme? Zar se ne obazirete ni na mjesto ni na vrijeme ni na ljude? Gdje vam je takt? VITEZ TOBIJA: Pa mi smo pjevali po taktu, gospodine. Izdirite! MALVOLIO: Viteže Tobija, trebam govoriti otvoreno s vama. Gospoñica mi je naložila neka vam kažem da vas doduše drži u kući kao svog roñaka, ali joj nije nimalo po volji vaša razuzdanost. Ako se možete ostaviti svoga rñavog vladanja, slobodno vam bilo ovdje boraviti ako pak ne možete i ako želite da se rastanete s njom, vrlo će vam rado reći "zbogom". VITEZ TOBIJA: "Ja moram poći zbogom, dušo mila!"1 MARIJA: Ta nemojte, dragi viteže Tobija! LAKRDIJAŠ: "Već vidim smrt gdje nad njim stere krila". MALVOLIO: Zar vi baš tako? VITEZ TOBIJA: "Ja neću nikad umrijeti". LAKRDIJAŠ: "O viteže, tu lažeš ti". MALVOLIO: To vam veoma na čast služi! 1. "Farawell, dear heart; since I must needs be gone". Ti stihovi, kao i sljedeći, što ih govore vitez Tobija i lakrdijaš, uzeti su iz stare ljubavne pjesme: FareiveUi dear love; since thou wilt needs be gone samo su prema situaciji preinačeniNa Tri kralja ili Kako hoćete

VITEZ TOBIJA: "Da kažem njemu, nosi se?" LAKRDIJAŠ: "Dakako, druže, zašto ne" VITEZ TOBIJA: "Zar da mu reknem: smjesta se odnesi?" LAKRDIJAŠ: "O ne, jer za to dosta hrabar nijesi". VITEZ TOBIJA: Ne valja vam pjesma, gospodine vi lažete. Jesi li ti štogod više nego dvorski? Misliš li, zato što si ti kreposnik, da više ne smije biti kolača i piva?1 LAKRDIJAŠ: Da, tako mi svete Ane, bit će i vrućeg ñumbira2 u ustima. VITEZ TOBIJA: Pravo reče. Idite, gospodine, pa osvjetlajte kruhom svoj lanac.3 Pehar vina, Marija! MALVOLIO: Gospoñice Marija, ako vam je makar samo mrvu stalo do gospodaričine naklonosti, nemojte podupirati to gadno bančenje. Doznat će ona za to, poštenja mi. Ode MARIJA: Idite i puknite od jeda!

VITEZ ANDRIJA: Bilo bi dobro kao da piješ, kad si gladan, da ga netko izazove na dvoboj pa onda ne održi riječ, nego načini ludu od njega. VITEZ TOBIJA: Deder, viteže, ja ću ti napisati izazov ili ću mu usmeno javiti tvoje ogorčenje. Ta rečenica dost thou think, because thou art virtouse, there shall be no Kore cakes and ale? postala je poslovična. f Eumbir ingwer upotrebljavao se u ono doba kao mirodija. ■ Dvorski su nosili zlatan ili srebrn lanac kao znak svoje časti, a bili su i ayalirski odjeveni, u svilu i kadifu.1. Otkos swarth je onoliko sijena koliko se odjednom otkosi. "Kosi na velike otkose" znači ovdje: govori vrlo kićeno i napuhano. MARIJA: Dragi viteže Tobija, strpite se još ovu noć. Otkad je danas kod gospoñice bio grofov glasnik, sva je uznemirena. Gospara Malvolija prepustite samo meni ako ga ja ne stavim u poslovicu i svima za zabavu, onda, znajte, nemam ni toliko pameti da ravno ležim u postelji. Jer ja znam da ću to valjano izvršiti. VITEZ TOBIJA: Kazuj, kazuj pričaj nam štogod o njemu. MARIJA: E gospodine, kadikad vam je on kao neki puritanac. VITEZ ANDRIJA: O, da to znam, izbio bih ga kao pseto! VITEZ TOBIJA: Kako zato što je puritanac? Reci mi za to neoboriv razlog, viteže. VITEZ ANDRIJA: Nemam za to baš neoboriva razloga, ali moj je razlog prilično dobar. MARIJA: Vraga je on puritanac ili nešto drugo stalno i trajno! On vam okreće kabanicu prema vjetru. To vam je afektirano magare što uči napamet pravila finog vladanja i govora pa onda kosi na velike otkose.1 Sam o sebi misli najbolje i tako je, drži, krcat vrlina te mu je kao neko vjerovanje da se svatko mora u njega zaljubiti čim ga samo ugleda. U toj će njegovoj mani moja osveta naći plodno polje rada. VITEZ TOBIJA: Pa što misliš uraditi? MARIJA: Bacit ću mu na put nerazumljivo ljubavno pismo u kojem će biti tako opisana boja njegove brade, oblik njegovih nogu, način hodanja, oči, čelo i boja lica te će morati misliti da je to on glavom i tako potanko ocrtan. Ja umijem pisati baš kao i gospoñica vaša nećaka. Kad nañemo kakve stare, zaboravljene bilješke, jedva razlikujemo jedan rukopis od drugoga. Pentesileja je bila amazonska kraljica koja se pred Trojom borila s grčkim Urtakom Ahilom. Vitez Tobija zove malu Mariju ironično Pentesileja. TEZ TOBIJA: Sjajno! Ja njušim osnovu. VITEZ ANDRIJA: I ja je imam u nosu. ITEZ TOBIJA: On će misliti da je od moje nećake pismo, to ćete ga baciti, i da je ona u nj zaljubljena. IJA: Da, doista i malo će trebati posla ITEZ TOBIJA: Da od njega učinimo osla. IJA: Ne sumnjam. TEZ ANDRIJA: O, to će biti divno! MARIJA: Bit će to sjajna zabava, vjerujte mi znam da će moj apitak djelovati. Vas dvojicu a luda neka bude treći postavit ću amo gdje ima da nañe pismo, pa promatrajte kako će ga razglabati, sada u postelju, pa sanjajte o tom našem pothvatu. Ode TEZ TOBIJA: Laku noć, Pentesileja1! ITEZ ANDRIJA: Duše mi, valjana cura! ITEZ TOBIJA: Odano psetašce čiste pasmine, a pored oga me i obožava pa što zato! ITEZ ANDRIJA: I ja sam jednom bio obožavan. ITEZ TOBIJA: Hajdmo spavati, viteže. Trebalo bi da ribaviš još novaca. ITEZ ANDRIJA: Ako ne uzmognem dobiti vašu nećaku, dno ću pokisnuti.VITEZ TOBIJA: Pribavi novaca, viteže pa ako je na kraju ne dobiješ, nazovi me kljusinom. VITEZ ANDRIJA: Ako to ne učinim, neka sam hulja pa primili vi to kakogod mu drago. VITEZ TOBIJA: Hajdmo, hajdmo, ugrijat ću malo sekta. Već je prekasno da se ide spavati. Hajdmo, viteže, hajdmo, viteže. Odu

Četvrti prizor Vojvodina palača Udu vojvoda, Viola, Curio i drugi VOJVODA: Nek zasvira mi glazba. Prijatelji, Dobro jutro. Cesario dragi, onu Jednostavnu, starinsku pjesmicu, Sto sinoć smo je slušali jer kao Da mnogo mi je olakšala jade Većma no one pjesme živahne I kićene im riječi današnjih Prevrtljivih, brzopletih vremena. Ej, amo samo jednu kiticu. CURIO: Oprostite, vaša milosti, nema onoga koji bi imao da pjeva. VOJVODA: Tko je taj? CURIO: Saljivac Fešte,1 gospodaru lakrdijaš kojega je vrlo volio otac gospoñice Olivije. Bit će da je negdje blizu.

1. U nekim se izdanjima to lakrdijaševo ime Fešte nalazi i u popisu likovayQjVODA: Potraž“ te ga a dotle svirajte! CURIO ode Glazba svira Ej momče, ako ikad uzljubiš, U slatkoj boli mene se spomeni Jer kakav ja sam, takvi svi su pravi Zaljubljenici. Svi su nestalni, Prevrtljivi u svakom čuvstvu, do li U slatkom liku ljubljenoga bića. A kako ti se ova pjesma sviña? VIOLA: U njojzi čujem jeku s prijestolja Na kojem ljubav stoluje. VOJVODA: Majstorski Baš govoriš. Kolikogod si mlad, Života mi, već bacio si oko

Na ženske čari. Nije 1“ tako, momče? VIOLA: Da ako vam je s voljom ponešto. VOJVODA: A kakva to je žena? VIOLA: Lice joj je Ko vaše. VOJVODA: Onda nije tebe vrijedna. A koliko je godina joj? VIOLA: Bit će Baš koliko i vama, gospodaru. VOJVODA: E prestara je, Boga mi. Jer žena Nek uzme uvijek starijeg od sebe. Tek onda će priljubiti se mužu I stalno srcem njegovim zavladat. Koliko goder, momče, sami sebeMi slavimo, to ipak nam je ljubav Nestalnija i hirovitija I većma je promjenjiva i većma Prevrtljiva i brže gubi se i Zaboravlja no ženska. VIOLA: Vjerujem, Moj gospodaru. VOJVODA: E onda nek ti bude ljubovca od tebe mlaña jer će inače Malaksat ljubav tvoja. Žena je Ko ruža njen tek rascvjetali cvijet U isti čas već mora jadan mrijet. VIOLA: Da zašto, jao, ženske čari ginu U najvećem kad savršenstvu sinu? Vrati se Curio s lakrdijašem VOJVODA: Ej momče, amo pjevaj onu pjesmu Od sinoć. Pazi, moj Cesario, to je Jednostavna i stara pjesma što je U dokolici prelje pjevaju, I pletilje i skromne djevojke Sto čipke grade. Zaista je glupa I ljubavnom se nevinošću igra Baš ko i staro doba. LAKRDIJAŠ: Jeste li spremni, gospodaru? VOJVODA: Da molim te, pjevaj. Glazba LAKRDIJAŠ pjeva: Oj, doñi mi, smrti, doñi I čempresov lijes mi izdubi, O živote, proñi, proñi,Jer okrutna djeva me ubi. Priredi smrtni pokrov bijednom, Ah, nesretniku, Sto stradat mu je ko nijednom Još ljubavniku. Ni cvijetak, ni cvijetak blagi Na lijes mi nek ne pane jadni, Ni drug mi, ni drug mi dragi Nek ne zna za grobak mi hladni. Daleko me i tajno samo Sahrani tako, Da ne bi bijednik došo tamo I gorko plako. VOJVODA: Evo ti za tvoj trud. Nikakav trud, gospodaru ja pjevam za zabavu, VOJVODA: Pa dobro, platit ću ti zabavu. LAKRDIJAŠ gospodaru. LAKRDIJAŠ: Doista, gospodaru svaka će zabava kadatada biti plaćena. VOJVODA: Sad mi dopusti da te otpustim. LAKRDIJAŠ: Neka te zaštiti bog tuge a krojač neka ti načini prsluk od svile, koja se prelijeva, jer tvoja je duša pravi opal.1 Ljude, koji su tako stalni, trebalo bi poslati na more gdje bi se mogli svačim baviti i na sve strane smjerati jer kad ne znaš kuda ćeš, najdalje dolaziš. Zbogom. Ode VOJVODA: Svi drugi nek se uklone. Odu Curio i pratnja Opal se prelijeva u raznim bojama, ovisno o tome kakva ga svjetlost obasjava.Cesario, Još jednom poñi onoj ponosnoj Okrutnosti i reci da je ljubav mi Od ovog svijeta plemenitija, Da ne cijeni goleme prostore Od blatne zemlje, a za ono blago Sto sreća ga je darovala njoj, Da tako slabo marim, reci, ko i Za samu sreću. Moju dušu mami Tek onaj divni dragulj kraljevski Sto narav ga je dala joj za ukras. VIOLA: Al, gospodaru, ako ne može Da ljubi vas? VOJVODA: Ne takav odgovor Ne mogu primit. VIOLA: Ali morate Jer kažimo da neka žena ko što I jeste možda u svom srcu ćuti Baš iste boli za vas kao i vi Za Oliviju a vi ne možete Da ljubite je, pa joj reknete Zar ne mora taj odgovor da primi? VOJVODA: O nema ženskih grudi što bi mogle Podnesti buru tako silnog čuvstva Ko ljubav što u mome srcu bjesni, I nigdje nema ženskog srca tako Golemog da toliko u se primi, Jer nema u njih dosta prostora. Tek požuda je ljubav njihova I nije pokret srca, nego nepca, Te služi im se, ogadi i zgršti A moja ti je gladna kao more I baš toliko može probaviti. Ne usporeñuj ljubav, koju ženaVOJVODA: Njena povijest? VIOLA: Neispisani papir. Nikad nije Tu svoju ljubav nikom otkrila, Već pustila da tajna joj ko crv U pupoljku1 izgrize krv i mlijeko Na obrazima. Ginula je sva Od bola ljubavnog te puna bijede I sumorne je tuge sjedila, Ko Strpljivost na grobnom spomeniku, I smiješila se jadu svom. Zar nije To bila prava ljubav? Mi muškarci Govorit znamo, zaklinjat se većma, Al doista pokazujemo više No hoćemo i uvijek mi smo veći U zakletvama no u ljubavi.

VOJVODA: A je li tvoja sestra umrla Od ljubavi? Slika o crvu u ružinu pupoljku nalazi se i u drugim Shakespeareovim lima, npr. u Romeu i Juliji II, 3, Hamletu I, 3 itd. Za mene može osjećati, s onom, Sto osjećam je ja za Oliviju. lOLA; Da, al ja znam VOJVODA: Što znaš? VIOLA: Znam predobro Koliku ljubav može žena prema Muškarcu ćutjet. Zaista je u nje Baš tako vjerno srce ko i u nas Moj otac vam je kćerku imao, Što ljubila je nekog čovjeka Ko ja što možda ljubio bih vaše Gospodstvo, da sam žena.VIOLA: Od ženske ja sam djece U domu svoga oca jedino

A i od muške ali ne znam. Ne bi 1“ Do gospoñice pošo, gospodaru? VOJVODA: Da, to je pravo. K njojzi pohitaj I daj joj ovaj dragulj, pa joj reci Da moju ljubav ništa neće smesti I nećkanja da ne može podnesti. Odu

Peti prizor Olivijina bašča Udu vitez Tobija, vitez Andrija i Fabijan VITEZ TOBIJA: Ovamo, sinjor Fabijane. FABIJAN: Idem dabome. Ako izostavim samo mrvu od te šale neka se živ skuham u melankoliji. VITEZ TOBIJA: Zar neće i tebi biti drago ako se taj tvrdi gladni licemjer onako ljudski obruka? FABIJAN: Ma, čovječe, kliktat ću od radosti ta znate da je kriv što sam omrznuo gospoñici zbog one medvjeñe hajke.2 1. Ovaj je prizor pun nježne poezije. Viola, misleći na samu sebe, govori kćeri svoga oca i zato nimalo ne laže. Kad je vojvoda zbuni svojim pitanjem A je li tvoja sestra umrla od ljubavi?, tako se smete te zaboravi da glumi muškarca i odgovori da je ona jedino od ženske djece u kući svoga oca, a se smjesta pribere i brzo dometne: A i od muške. No, onda se opet sjeti d bi Sebastian mogao ipak biti živ, pa odmah doda: ali ne znam.U taj j čas obuzme i tuga za izgubljenim bratom, pa prekine taj razgovor i prijeñe n drugu temu. To je mjesto ne samo vrlo poetično i karakteristično za Violi značaj, nego i dokazuje koliko je Shakespeare bio poznavalac ljudske duše. 2. Vidi bilješku pod 1,3.Ostali se sakriju Ti lezi ovdje! Baci pismo Jer evo dolazi pastrva koja se lovi škakljanjem.1 Ode Uñe Malvolio MALVOLIO: To je tek sudbina sve je sudbina. Marija mi je jednom rekla da me gospa voli a sam sam čuo gdje je govorila, ako bude jednom ljubila, da će ljubiti samo čovjeka kakav sam ja. Osim toga se vlada prema meni s kud i kamo više poštovanja nego Pfema drugim svojim službenicima. Sto da mislim o tom? U knjizi "Haven of health" Luka zdravlja, koja je izašla 1595. godine, nalazi se i ovo mjesto: Ta riba pastrva voli od prirode maženje jer kad je u v°di, podnosi da je tareš i grebeš i tako je možeš uhvatiti. VlTEZ TOBIJA: Da ga naljutimo, privezat ćemo i opet eCjvjeda pa ćemo ga onda tako razgnjeviti da sav pocrni i pomodri 0d bijesa je li, viteže Andrija? VITEZ ANDRIJA: Ako to ne učinimo, nismo vrijedni da živimo. VITEZ TOBIJA: Evo male ñavolice. Uñe Marija £j kako, zlaćana moja? MARIJA: Stanite vas trojica za onaj šimširov grm. Malvolio će sići ovim drvoredom. Već pola sata stoji tamo na suncu pa se sa svojom vlastitom sjenom vježba u vladanju. Motrite ga ako vam je do šale i do smijeha jer ja znam da će ovo pismo od njega načiniti uobraženu budalu. Tiho, ako vam je stalo da se pozabavimo!VITEZ TOBIJA: Drzovita huljo! FABIJAN: Mir! Uobraženje čini od njega sjajnog purana. Kako se šepiri pod svojim naduvenim perjem! VITEZ ANDRIJA: Trista mu, alaj bi mogao izlemati toga nitkovića! VITEZ TOBIJA: Mir, velim! MALVOLIO: Da budem grof Malvolio VITEZ TOBIJA: O, ništarijo! VITEZ ANDRIJA: Smaknite ga! Smaknite ga! VITEZ TOBIJA: Mir, mir! MALVOLIO: Ima primjera za to: lady Strachy udala se za svo sobara. VITEZ ANDRIJA: O Jezebel1 gle ti toga gada! FABIJAN: Mir sad se eto sav zanio. Pogledajte kako se od utvaranja nadimlje. MALVOLIO: Već sam tri mjeseca njome oženjen i sjedim po baldahinom VITEZ TOBIJA: Praćku amo da mu oko izbijem! MALVOLIO: Oko mene se sakupili službenici, a ja u svom udobnom kaputu od kadife, cvijećem izvezenom jer sam upravo ustao sa sofe gdje sam ostavio Oliviju spavajući 1. Jezebel je bila obijesna i opaka kraljevska kći u 2. Knjizi kraljeva pogl 9U Shakespeareovo doba upotrebljavalo se to ime u smislu "bludnica". Vite2 Andrija misli na lady Strachy.Na Tri kralja ili Kako hoćete VITEZ TOBIJA: Grom i pakao pABlJAN: Mir, mir! jALVOLIO: Napala me gospodska željica i ja ozbiljno zaokružim očima unaokolo pa kažem: ja znadem svoje dužnosti pa hoću da i drugi znadu svoje te zapitam za svog roñaka Tobiju

VITEZ TOBIJA: Da te sve strijele Božje FABUAN: Mir, mir, mir! Sad će, sad će! MALVOLIO: Sedmorica od mojih ljudi skoče pokorno i poñu da ga traže. Ja se dotle mrgodim, možda navijam sat1 ili se igram svojim2 kakvim skupocjenim nakitom. Tobija doñe, pokloni mi se VITEZ TOBIJA: Je li taj nitkov vrijedan da živi? FABIJAN: Šutite, pa makar šutnju i za uši iz vas izvlačili. MALVOLIO: Ja mu pružim ruku ovako i zatomim svoj prijazni smiješak pa ga oštro gledam, onako odozgo VITEZ TOBIJA: A neće li vas vitez Tobija lupiti po zubima? MALVOLIO: Velim mu: "Roñače Tobija, sudbina me je združila s vašom nećakom pa mi je tako dala pravo da govorim " VITEZ TOBIJA: što, što? MALVOLIO: "Treba da se ostavite pijančevanja." L Džepni satovi, koje je na početku 16. stoljeća izumio Peter Henlein iz Urnberga, došli su godine 1580. iz Njemačke u Englesku te su ih nosili najviše gizdelini. ■ Malvolio hoće reći: svojim lancem, ali se odmah sjeti da onda više neće nositi lanac.1. Šljuka je bila smatrana vrlo glupom pticom. Shakespeare često naziv3 budalaste ljude šljukama. 2. Slično veli i Edgar u Kralju Learu kad otvara Gonerilino pismo: meki vosku... IV, 6. VITEZ TOBIJA: Otale, rño! FABIJAN: Ma strpite se ili ćemo skrhati vrat svom pothvatu. MALVOLIO: "Osim toga, tratite blago svoga vremena s neki ludovom " VITEZ ANDRIJA: To sam ja, vjerujte mi! MALVOLIO: "S nekim vitezom Andrijom " VITEZ ANDRIJA: Znao sam ja da se o meni radi jer mnogi me zovu ludovom. MALVOLIO: A što bi ovo moglo da bude? Podigne pismo FABIJAN: Sad na će šljuka1 u mrežu! VITEZ TOBIJA: Mir, mir a duh veselja i zabave neka g navede da glasno čita! MALVOLIO: Života mi, to je ruka moje gospodarice to su njeni Covi, njeni Uovi i njeni Tovi, a ovako pravi veliki P. Nema pitanja to je njezina ruka. VITEZ ANDRIJA: Njeni Covi, njeni Uovi i njeni To Kako to? MALVOLIO čita: Nepoznatom ljubljenom ovo pismo i moje najbolje želje" upravo njezine fraze! Dopusti, vosku.2 Stoj! Na pečatu je njezina Lukrecija kojom obično pečati to je moja gospodarica. Koga se to tiče?pglJAN: Obuzelo mu je i srce i dušu. jALVOLIO čita: "Da ljubim ja, to bozi znadu Al koga, koga? To usta neće da odadu I nitko ne sm“je doznat toga." "I nitko ne sm“je doznat toga." Sto dalje? Sasvim drugačiji stihovi! T nitko ne sm“je doznat toga." Ako si to ti, Malvolio? VITEZ TOBIJA: Na vješala, jazavče! MALVOLIO čita: "Kog ljubim ja, taj mora da me sluša, Al teška šutnja veže moja usta. Te s toga mnogo pati moja duša MOAI je sva mi sreća pusta." FABIJAN: Kićene li zagonetke! VITEZ TOBIJA: Sjajne li cure, bogami! MALVOLIO: "MOAI je sva mi sreća pusta." E, ali najprije da vidimo, da vidimo, da vidimo! FABIJAN: Kakvu li mu je sjajnu meku postavila! VITEZ TOBIJA: I kako se ribica već namečila! . MALVOLIO: "Kog ljubim ja, taj mora da me sluša". Pa ja moram nju da slušam jer ja joj služim, a ona je moja gospodarica. Ta to je Jasno svakome u koga je mrva zdrave pameti i u tom nema ništa zamršeno. A na koncu što ima značiti taj raspored slova? Kad bih to mogao nekako na sebe primijeniti! Ček“, ček“! MOAI VITEZ TOBIJA: Aj nude, razmrsi to. Nabasao si na hladan trag.FABIJAN: Ali ćuko će ipak lajati kao da je oštar poput lisičjeg.1 MALVOLIO: M MalvolioM pa to je prvo slov0 moga imena. FABIJAN: Nisam li rekao da će on to izmudriti? Ta je psina izvrsna, kad izgubi trag. MALVOLIO: M ali ono što dolazi, nikako se ne slaže. Kuša ovako, kušaj onako sve badava. Trebalo bi biti A, a ono ti je O. FABIJAN: I na kraju će ti biti O nadam se! VITEZ TOBIJA: Da ili ću ga izdevetati, pa će vikati "O"! MALVOLIO: A iza toga dolazi I. FABIJAN: I i! Ne znaš ti, jadan, što još iza toga dolazi!

MALVOLIO: M O AI to je mnogo zapletenije nego ono prvo, ali nategni malo ovamo, malo onamo i eto ti mene samoga, jer sva su ta slova u mom imenu. Stoj! Evo gdje dolazi proza! Čita. "Ako ti ovo pismo pane u ruke, razmisli. Moje su me zvijezde izdigle nad tebe, ali neka te ne plaši veličina. Neki su se rodili veliki, neki sami postižu veličinu, a neki je dobivaju na poklon. Usud ti otvara ruku prihvati je srcem i dušom a da se privikneš na ono što bi mogao da budeš, odbaci ruho svoje poniznosti pa budi čil, kao da si se nanovo rodio. Budi dušmanin roñaku, mrk prema slugama, jezik neka ti ječi od dostojanstvena govora, a čitava tvoja pojava neka bude sasvim neobična. To ti preporučuje ona koja za tobom uzdiše. Spomeni se tko je pohvalio tvoje žute čarape i zaželio da te vidi s ukrštenim podvezicama2 spomeni se, velim ti. Naprijed, 1. Kad pas izgubi trag, stane ga unaokolo tražiti, pa kad ga nañe, zalaje na osobit način. Loš pas laje, ako i ne nañe trag, kao da oštro vonja popu lisičjega. 2. Žute su čarape u ono doba smatrane vrlo elegantnima te su ih nosul gizdelini, a običaj da se podvezice unakrst vežu bio je vrlo star.jt ćeš potpun čovjek, ako hoćeš da budeš ako pak nećeš, stani dovijeka dvorski, drugar slugama, nevrijedan da se dotakneš portuninih prstiju. Zbogom! Ona koja bi htjela s tobom zamijeniti službu Sretna nesretnica" jsji danja svjetlost nije jasnija ni široko polje preglednije to je bjelodano! Bit ću ponosan, čitat ću političke knjige, ponizivat ću viteza Tobiju, otrest ću se preostalih poznanstava i bit ću ljudina od glave pa do pete. Ja se ne opsjenjujem niti me uobraženje zaluduje jer svi razlozi govore za to da me gospodarica ljubi. Onomadne je pohvalila moje žute čarape i divila se mojim nogama s ukrštenim podvezicama, a ovdje mi, eto, izjavljuje ljubav i nalaže mi u neku ruku da se obuvam onako kako se njoj sviña. Hvala mojim zvijezdama, sretan sam. Bit ću nepristupan, ohol, nosit ću žute čarape i ukrštene podvezice i stavit ću ih bržebolje na sve. Slava Jupiteru i mojim zvijezdama. Ali tu ima i neki postskriptum. Čita "Ne može biti, a da ne bi znao tko sam. Ako mi hoćeš ljubav uzvraćati, pokaži to svojim smiješkom. Smiješak ti vrlo dobro stoji. Zato se preda mnom uvijek smiješi, mili moj slañani molim te". Hvala ti, Jupiteru smiješit ću se, činit ću sve što ti od mene želiš. Ode ABIJAN: Ne bih se odrekao te zabave ni za sve blago perzijskoga šaha. TOBIJA: Za tu bih zamisao mogao curu i za ženu uzeti. VlTEZ ANDRIJA: I ja.VITEZ TOBIJA: I ne bih zahtijevao drugog miraza nego j0j jednu takvu šalu. VITEZ ANDRIJA: Ni ja. FABIJAN: Evo, dolazi naša zlatna obješenica. Vrati se Marija VITEZ TOBIJA: Hoćeš li mi nogom na vrat stati? VITEZ ANDRIJA: Ili meni? VITEZ TOBIJA: Hoćeš li da stavim na kocku svoju slobodu i da ti postanem robom? VITEZ ANDRIJA: Jest ili ja? VITEZ TOBIJA: Bome, tako si ga uspavala da će pomahnitati kad se od sna prene. MARIJA: Ne recite mi po duši, je li ga uhvatilo? VITEZ TOBIJA: Kao žganica babicu. MARIJA: Ako, dakle, hoćete vidjeti plodove naše šale, pazite kako će se on prvi put pred njom pojaviti. Doći će joj u žutim čarapama, a ta joj se boja gadi i s ukrštenim podvezicama, ta joj je nošnja mrska i smiješit će joj se, a to će se tako malo slagati s njenim sadašnjim položajem, gdje se je sva predala tuzi i žalosti, da će ga stići samo težak prezir. Ako hoćete da vidite, za mnom! VITEZ TOBIJA: I do paklenih vrata, ti premudri i lukavi“ ñavolčiću. VITEZ ANDRIJA: I ja ću s vama.

Odu 302Treći cm Olivijina bašča Uñu Viola i lakrdijaš s bubnjićem1 VIOLA: Pomoz“ Bog, prijatelju, tebi i tvojoj glazbi! Taj je bubnjić zacijelo i onda uza te kad spavaš. LAKRDIJAŠ: Da, gospodine i crkva. VIOLA: I crkva? Kako to? LAKRDIJAŠ: Pa tako, gospodine ja spavam u svojoj kući, a uz kuću mi je crkva, pa je tako crkva uza me i onda kad spavam. VIOLA: E tako bi mogao reći da prosjakinja spava uz kralja ako blizu njega stanuje ili da crkva podupire tvoj ludi bubnjić ako je bubnjić uz crkvu prislonjen. V

LAKRDIJAŠ: Tako je, gospodine. Kakva li su to vremena! Rečenice su za mudre glave isto što i rukavice od kozje kože ništa lakše nego izvrnuti ih naopako! lOLA; Da, zacijelo kad se riječima igramo i kad ih uzvraćamo, lako postanu razuzdane. KRDIJAŠ: Zato bih htio da mi sestra nije dobila ime. ViOLA Zašto, čovječe?

ijaši su u ruci nosili male bubnjiće. 3031. Misao je ova: Otkad zakon zahtijeva pismene zadužnice, ništa ne vrije zadana riječ. di

LAKRDIJAŠ: Pa zato, gospodine, jer je ime riječ, a igra tom riječi mogla bi mi sestru učiniti razuzdanom. Ali da pravo kažem riječi su prave kukavice otkad su ih pismene zadužnice na zao glas iznijele.1 VIOLA: Koji su tvoji razlozi za to, čovječe? LAKRDIJAŠ: Bome, gospodine, ne mogu vam ih kazati bez riječi,; riječi su postale tako lažne te nemam volje da njima utvrñujem razloge. VIOLA: Vidim ja da si ti veseo svat i da ti ništa nije sveto. LAKRDIJAŠ: Nije tako, gospodine nešto mi je ipak sveto ali da vam pravo kažem vi mi niste sveti. Ako to znači da mi ništa nije sveto, htio bih da vas to učini nevidljivim. VIOLA: Nisi li ti luda gospoñice Olivije? LAKRDIJAŠ: Nipošto, gospodine u gospoñice Olivije nema ludosti, ona neće držati ludu dok se ne uda, a lude su prema muževima isto što i sardele prema sleñevima muž je veći. Da znate, ja nisam luda gospoñice Olivije, nego njezino uzvraćalo. VIOLA: Onomadne sam te vidio na dvoru grofa Orsina. LAKRDIJAŠ: Ludost, gospodine, obilazi oko svijeta kao sunce ona sjaji svuda. Bilo bi mi žao kada luda ne bi bio isto toliko kod vašeg gospodara koliko i kod moje gospodarice. Čini mi se da sam tamo vidio i vašu Premudrost. VIOLA: E ako me budeš napadao, neću više imati posla tobom. Na, evo ti napojnice. LAKRDIJAŠ: Kad bude Jupiter opet dijelio kosu, neka ti pošalje bradu.Na Tri kralja ili Kako hoćete

VIOLA Vjere mi, znaj da čeznem i ginem za bradom,1 a ipak ne bih hti° da mi naraste na licu. Je li tvoja gospodarica kod kuće? LAKRDIJAŠ: Zar se ne bi dva takva oplodila? VIOLA: Bi, ako ih staviš zajedno i dadeš na kamate. LAKRDIJAŠ: Htio bih da glumim gospodina Pandara2 iz Frigije, gospodine, pa da dovedem Kresidu tom Troilu. VIOLA: Razumijem vas, gospodine dobro prosjačite. LAKRDIJAŠ: Mislim da to nije velika stvar kad prosim samo u prosjakinje. Kresida je bila prosjakinja. Moja je gospodarica kod kuće, gospodine. Razložit ću joj odakle dolazite, a tko ste i što hoćete, nalazi se izvan moga neba mogao bih reći: horizonta, ali taje riječ odveć otrcana. Ode VIOLA: Taj momak ima dosta pameti Da glumi ludu jer da možeš to Valjano činit, treba nešto mozga. On mora pazit kakve volje je, S kim šalu zbija kakav čas i ljudi, A ne ko divlji soko jurnuti Na svako pero koje zapazi. Taj rad je mučan ko i posao Što pametni ga vrše. Ludost može Bit zgodna tko se mudro njome služi, Al mudar kad poludi, sam se ruži. Udu vitez Tobija i vitez Andrija 2 pa“nu . za bradom na Orsinovu licu. r°i a"ar e posrednik izmeñu Troila i Kreside u ratu Grka protivVITEZ TOBIJA: Zar hoćete da pohodite kuću? Moja vas nećaka željna, ako vas do nje vodi posao. VIOLA: Do nje me vodi put, gospodine to jest, ona je ci moga putovanja. VITEZ TOBIJA: ih u gibanje. Okušajte svoje noge, gospodine stavi“ VIOLA: Moje me noge bolje razumiju, gospodine, negoli razumijem što vi mislite kad velite neka okušam svoje noge. VITEZ TOBIJA: uñete. Ja mislim, gospodine, da poñete, VIOLA: Odgovorit ću vam polaskom i ulaskom. Ali evo gd nas pretekoše. Udu Olivija i Marija Predivna, savršena gospo, nebo neka na vas prospe kišu mirisa! VITEZ ANDRIJA za se: Taj je mladić neobično udvora "kišu mirisa" lijepo! 1. Vitez Andrija govori ovdje i razumije francuski, a u I. činu ne zna što zna riječ "porquoi". Takvih neskladnosti ima mnogo u Shakespeareovim djelim3“

VITEZ TOBIJA: Pomoz“ Bog, gospodine. VIOLA: I vama, gospodine. VITEZ ANDRIJA: Dieu vous garde, monsieur. VIOLA: Et vous aussi, votre serviteur. VITEZ ANDRIJA: Nadam se, gospodine, da jeste a ja samrjOLA: Moja stvar nema glasa, gospo, osim za vaše spremno i milostivo uho. yTTEZ ANDRIJA za se: "Mirisa", "spremno", "milostivo" sve ću ja to troje naizust naučiti. OJJVIJA: Zatvorite vrata od bašče i ostavite me da ga saslušam. Odu vitez Tobija, vitez Andrija i Marija pružite mi ruku, gospodine. VIOLA: Moj poklon, gospo, najponizniji Vaš sluga sam. OLIVIJA: A kako vam ime? VIOLA: Cesario je ime vašem sluzi, Princeso lijepa. OLIVIJA: Sluzi mom, gospodine? Na svijetu nema radosti već, otkad Pretvaranje se gadno prozvalo Udvornošću. Orsinov vi ste sluga. VIOLA: A on je vaš i njegov sluga mora Da bude vaš jer sluga vašeg sluge I vaš je sluga. OLIVIJA: Na nj i ne mislim, A što se tiče misli njegovih, To voljela bih da su prazni, bijeli Papiri nego mnome ispunjeni. VIOLA: Ja dolazim da vaše blage misli Na korist njemu, gospo, navratim. °LIVIJA: Oprostite mi, molim već vam rekohDa nikad mi ne govorite više 0 njemu. Al da neku drugu molbu Imadete o ja bih voljela Da čujem gdje je iznosite, nego Da slušam glazbu svemirskih tjelesa1 VIOLA: Al draga gospo OLIVIJA: Pričekajte, molim. Kad posljednji ste put me ono vi Očarali, ja poslah za vama Prstenak pa sam tako prevarila 1 sebe, slugu svog, a strah me i vas. Postiñuje me vaše nemilo Tumačenje da hoću lukavo I sramotno vam nešto nametnuti Sto znali ste da nije vaše. Sto li Još mislite? Zar niste moju čast Privezali za drven stup i na nju Nadražili sve raspuštene misli2 Što kruto srce izmislit ih može? Za onoga tko shvaća kao ti, Pokazala sam dosta. Moje srce Ne kriju grudi nego koprena.3 A sada vas da čujem. VIOLA: Ja vas žalim. OLIVIJA: To stepen je do ljubavi. VIOLA: Ni korak, Jer svatko zna da često žalimo I dušmanina. 1. Grčki filozof Pitagora učio je da svemirska tjelesa, okrećući se oko središnje vatre, proizvode glazbu koju ljudsko uho ne može čuti, kao što oko ne vidi središnju vatru. 2. To je opet aluzija na medvjedu hajku vidi: I, 3. 3. Ona ne može skriti svoje osjećaje, kao da joj je srce samo koprem obavijeno.pTjVUA: Onda je zacijelo I opet vrijeme da se smiješim. Bože! 0 kako li se brzo ubog čovjek Ponese. Kada moraš biti plijen, Zar nije bolje da pred lava paneš No pred vuka? Sat odbija Prekorava me sat Sto tratim vrijeme. Ne bojte se, mlače, Jer ja vas neću ali kada mladost 1 pamet dozri, vašoj ženi će Baš krasna muža žetva donijeti. Vaš put je tamo prema zapadu. VIOLA: Na zapad dakle! Božji blagoslov I dobra volja neka prati vaše Gospodstvo! Gospo, nećete li ništa Mom gospodaru po meni poručit? OLIVIJA: Stoj pa mi reci, molim te, što misliš O meni ti? VIOLA: Vi mislite da niste Sto jeste!1 OLIVIJA: Ako tako mislim ja, Baš isto tako mislim o vama. VIOLA: E onda pravo mislite. Ja nisam Što jesam. °LIVIJA: Željela bih da ste ono Što ja bih htjela. L Th ■ ■ 0 jamačno znači: vi ne ar°vati svoje srce. mislite na svoj položaj kad hoćete meni sluziVIOLA: Zar bi onda bio I nešto bolje. To bih želio Jer sad sam vaša luda. OLIVIJA: Kolik rug Proviruje mu milo kroz taj bijes I prezir usta njegovih. Ni krvne Ne odaju se tako hitro zloće Ko ljubav koja sakriti se hoće. O, tako meni cvijeća proljetnoga I djevičanstva i poštenja moga, Cesario, premda ponosan si hudo, Ja ljubim tebe bezumno i ludo. Al ne misli što ja se nuñam tebi Da i ti mene snubit smio ne bi Već znaj da ljubav tražena je sreća, Al darovana jošte mnogo veća.

VIOLA: O tako meni nevinosti mlade, Tek jednu ljubav moje srce znade, A ta ni jedne tiče se žene I neće nikad doli samo mene. A sada zbogom. Ne bih više htio Da pričam suze što je on ih lio. OLIVIJA: Al vrati se da ganeš srce ono Sto gospodaru tvome nije sklono. Odu

Drugi prizor Olivijina kuća Uñu vitez Tobija, vitez Andrija i Fabijan VITEZ ANDRIJA: Neću bome ni časka da ostanem ovdje VITEZ TOBIJA: Razlog, dragi moj srditko, razlog mi redNa Tri kralja ili Kako hoćete

pBIJAN: Treba svakako da kažete razlog, viteže Andrija. ylTEZ ANDRIJA: Pa vidio sam kako je vaša nećaka bila prijaznija prema grofovom sluzi nego ikad prema meni. Vidio sam t0 u bašči. VITEZ TOBIJA: Je li te ona onda vidjela, stari moj? To mi reci. VITEZ ANDRIJA: Tako jasno kao što ja sad vas gledam. ABIJAN: To je bio velik dokaz njene ljubavi prema vama. TEZ ANDRIJA: Do vraga zar hoćete da me agarčite? FABIJAN: Ja ću to sasvim logički dokazati, tako mi pameti i razuma. TEZ TOBIJA: A oni su bili porotnici još prije nego je oa postao brodarom. ABIJAN: Ona je samo zato pred vama bila prijazna prema maku da vas raspali, da probudi vašu dremljivu srčanost, da vam srce napuni ognjem, a prsi sumporom. Trebalo je da joj se približite i da s nekoliko sjajnih, novih novcatih dosjetaka lupite i ušutkate tog malca. To je ona od vas očekivala i to ste promašili. Pustili ste da vrijeme spere tu dvostruku pozlatu zgodne prilike, pa ste u sklonosti gospoñice zaplovili prema sjeveru gdje ćete visjeti kao ledena svijeća na bradi nekog Holandeza1, osim ako to popravite kakvim dičnim junačkim ili političkim pothvatom. VITEZ ANDRIJA: Ako to može ikako da bude, onda samo junaštvom jer politika mi je mrska. Jednako bih volio biti brownist2 kao i političar. 1 T ■ 10 znači; njezino će srce prema vama ohladnjeti kao led. "Holandez" je ovdje fsonificirana studen te bi moglo stajati i Danac ili kojigod drugi čovjek sa sjevera, k“ roumist je pristaša Roberta Brouma 1549. 1630., engleskog shizmatika J1 Je oštro napadao Crkvu u Engleskoj te bio 32 puta u zatvoru gdje je i umro.VITEZ TOBIJA: E, pa onda sagradi svoju sreću na temelja junaštva. Izazovi mi grofova momka da se s tobom bije i rani ga na jedanaest mjesta. Moja će nećaka za to doznati i vjere mi da nema provodadžije koji bi bio kadar čovjeka ženi bolje preporučiti nego glas o junaštvu. FABIJAN: Nema vam drugog puta, viteže Andrija. VITEZ ANDRIJA: Hoće li koji od vas da mu donese moj izazov? VITEZ TOBIJA: Ded napiši ga ratničkom rukom, pa budi oštar i kratak. Ne treba da bude bogzna kako duhovit tek da je rječit i misaon. Narugaj mu se koliko ti god crnilo dopušta, a neće biti na odmet ako ga budeš i dvatri puta tikao. Napiši toliko laži koliko stane na arak papira, pa da je i tako velik kao ponjava za onu posteljurinu u gradu Ware1 Hajde, na posao. Neka ti bude u crnilu dosta žuči, premda ćeš pisati guščjim perom ništa zato. Na posao! VITEZ ANDRIJA: A gdje ću vas naći? VITEZ TOBIJA: Doći ćemo po tebe u tvoj cubiculo.2 Idi!I Vitez Andrija ode FABIJAN: Taj vam blesan mnogo vrijedi, je li, viteže Tobija? VITEZ TOBIJA: I ja vrijedim njemu, dragi moj, do dvije tisuće tako nekako. FABIJAN: Dobit ćemo od njega sjajno pismo, ali vi ga nećete predati. 1. U gradiću Wareu, oko 25 kilometara sjeverno od Londona, stajala je 0 1460. do 1864. godine golema, gotovo 11 stopa dugačka postelja, obiln° urešena skulpturama. 2. Od latinske riječi cubiculum, što znači spavaća soba.Na Tri kralja ili Kako hoćete

VT.TEZ TOBIJA: Hoću, poštenja mi i treba svakako agnati mladića da mu se odazove. Držim da ih ni volovi ne bi ■ dnoga na drugo navukli. Jer ako Andriju otvorite pa mu u srcu nañete toliko krvi koliko može buha na nozi da ponese, ja ću sam sjesti čitavu strvinu. pglJAN: A lice njegova mladog protivnika ne odaje baš mnogo krvoločnosti. v

NNNN1111

Uñe Marija VITEZ TOBIJA: Evo dolazi moja dobra ptičica. MARIJA: Ako hoćete da puknete i da se pokidate od smijeha, poñite za mnom. Onaj zvekan Malvolio postao je neznabožac, pravi otpadnik jer nijedan kršćanin koji se misli pravom vjerom spasiti, neće nikad povjerovati u tako budalaste nemogućnosti. Hoda u žutim čarapama. VITEZ TOBIJA: S ukrštenim podvezicama? MARIJA: Upravo jadno kao kakav školnik što drži školu u crkvi. Šunjala sam se za njim kao pseto ili kao da ga hoću ubiti. U svemu je poslušao pismo koje sam bacila da ga nasamarim. Smiješi se i onda mu je na licu više crta

nego na novom zemljovidu s °bje Indije.1 Nikad niste vidjeli nešto takvo. Jedva se svladavam da tnu štogod u glavu ne bacim. Znam da će ga gospoñica izbiti,2 pa ako to učini, on će se smiješiti i smatrat će to za veliku milost. VITEZ TOBIJA: Povedi nas, povedi nas do njega. Odu ičPVo se mjesto može ticati zemljovida u Linschotenovu putopisu, koji je :::: I I I I ., ë°dine preveden na engleski jezik "Discours de Voyages" i na kojemu Je bilo e Pn veoma mnogo crta ili zemljovida u Hackluytovu djelu "Voyages", koje Prvi put izašlo 1589. godine. ono je doba još vladalo partrijarhalno pravo gospodara da tuku svoje I kraljica Elizabeta često je tukla svoje dvorske

gospode.Treći prizor Ulica Uñu Sebastian i Antonio SEBASTIAN: Ja ne bih htio sam vas mučiti, Al kad vam muka čini nasladu, Pa neka bude. ANTONIO: Nisam mogao Da ostavim vas. Gonila me želja, Od naoštrenog nada oštrija, I ne tek čežnja, da vas vidim premda I ona je tolika da bi mogla Odvući me na duži put već briga Da ne stigne vas kakvo zlo na putu Jer u tom kraju niste poznati, A on je često tvrd, negostoljubiv Spram stranaca bez vodiča i bez druga. Iz ljubavi sam tako, a još više Zbog straha spremno pošo za vama. SEBASTIAN: Ja nemam drugog odgovora, dragi Antonio moj, do samo hvale, hvale I uvijek hvale. Često te se onaj Sto dobro si učinio mu djelo, Otrese takvim novcem bezvrijednim No da toliko blaga imam ja Ko savjesti, postupao bih bolje Spram vas. Sto sada? Zar da pogledamo Starine gradske? ANTONIO: Sutra. Najprije, Gospodine, potražit valja stan. SEBASTIAN: Ja nisam umoran, a do noći je Daleko jošte. Molim vas, da oči Napasemo na znamenitostimaI spomenicima što ovaj grad Prodičiše. jsjTONlO: Oprostite, ja ne idem Bez pogibli po ovim ulicama Jer jednoć sam u morskom kreševu Pomagao protiv lada grofovih Na takav način te bih teško čin Svoj opravdao da me uhvate. SEBASTIAN: Zacijelo mnogo pobiste mu ljudi? ANTONIO: Ne, nije tako krvav grijeh moj premda I vrijeme bješe takovo i raspra, Te bilo je i za krv razloga Al sve se dalo tako zagladiti Da vratimo što uzesmo i mnogi Iz našeg grada to učiniše Zbog trgovine, samo ja izostah Pa zato bih i skupo platio Da budem tu zatečen. SEBASTIAN: Nemojte Da odveć javno hodate. ANTONIO: I nije To zgodno za me. Evo moje kese, Gospodine. U južnom predgrañu Kod "Slona" vam je najbolje stanovat. Naručit ću vam večeru, a dotle Vi zavarajte vrijeme i svoj duh Nahranite razgledajući grad. SEBASTIAN: A na što ova kesa? ANTONIO: Može vam Za kakvu stvarcu oko zapeti, Sto kupit biste htjeli je, a mislim,Gospodine, da u vas nema novca Za kupnju takvih stvari ništavnih. SEBASTIAN: Pa dobro bit ću vaš kesonoša. A sada idem, da vas ostavim Na jedan sat. ANTONIO: Kod "Slona". SEBASTIAN: Zapamtit ću. Odu

Četvrti prizor Olivijina bašča Uñu Olivija i Marija OLIVIJA: Ja poslah po nj al ako doñe, kako Postupat s njimi, čime ga darivat? Jer mladost možeš lakše kupit nego Izmolit ili na dar dobiti. Govorila sam odveć glasno. Gdje je Malvolio? On je ozbiljan i trijezan I zgodan je u položaju mom Za slugu. Gdje li je Malvolio? MARIJA: Dolazi, gospo, ali na vrlo čudan način. Zacijelo nečastivi u njemu. OLIVIJA: Pa što je? Zar bulazni? MARIJA: Ne, gospo, samo se smiješi. Trebalo bi da vaša mil° ima neku stražu oko sebe ako on doñe jer taj je čovjek zacije pomjerio pameću. OLIVIJA: Pozovi ga. Ode Marija 316Ja sam luda baš Ko i on ako tužno ludilo Toliko znači ko i veselo.

Vrate se Marija i Malvolio Ej kako, moj Malvolio? MALVOLIO: Slatka gospo He, he! OLIVIJA: Zar ti se smiješiš? Ja sam baš Zbog ozbiljne te stvari pozvala. MALVOLIO: Ozbiljne, gospo? Ja bih mogao da budem ozbiljan, ali te ukrštene podvezice ponešto zaustavljaju krv. No ništa zato. Ako se to sviña očima jedne jedine, onda ja velim kao i onaj vrlo istinski sonet: "Jednoj mio svima drag". OLIVIJA: Ej što je tebi, Malvolio? Što se to dogodilo? MALVOLIO: Nije mi crno u glavi, ako i nosim žuto na nogama. Palo mu je u ruke, a nalozi treba da se izvrše. Držim da poznajem slatku rimsku ručicu.1 OLIVIJA: Hoćeš li leći, Malvolio? MALVOLIO: Leći? O da, slañana dušo i doći ću k tebi. OLIVIJA: Neka ti Bog bude milostivi Zašto se tako smiješiš i zasto toliko cjelivaš svoju ruku?2 ARIJA: Kako vam je, Malvolio? ■ Tobožnje Olivijino pismo, što ga je napisala Marija, pisano je latinicom to 2 aci "rimsku ručicu", a ne goticom koja se u ono doba još upotrebljavala. y Shakespeareovim dramama cjelivaju kavaliri često svoju ruku u znak 0vanJa prema damama kojima se ulaguju. Tako i Cassio u Otelu II, 1.MALVOLIO: Baš kad vi pitate! Slavulji odgovaraju čavkama! MARIJA: Zašto izlazite pred gospu s tom smiješno bezobraznošću? MALVOLIO: "Neka te ne plaši veličina" napisano je lijepo. OLIVIJA: Što hoćeš time kazati, Malvolio? MALVOLIO: "Neki su se rodili veliki " OLIVIJA: A? MALVOLIO: "Neki sami postižu veličinu " OLIVIJA: Što ti to govoriš? MALVOLIO: "A neki je dobivaju na poklon." OLIVIJA: Nek ti Bog povrati zdravlje! MALVOLIO: "Spomeni se tko je pohvalio tvoje žu čarape " OLIVIJA: Moje žute čarape? MALVOLIO: "I zaželio da te vidi s ukrštenim podvezicama." OLIVIJA: S ukrštenim podvezicama? MALVOLIO: "Naprijed, bit ćeš potpun čovjek ako hoćeš budeš " OLIVIJA: Ja potpun čovjek? MALVOLIO: "Ako nećeš, onda ostani dovijeka sluga " OLIVIJA: Pa taj je od ljetne žege pomahnitao! Uñe sluga 318Na Tri kralja ili Kako hoćete

gLljGA: Gospo, vratio se mladi gospodin od grofa Orsina jedva sam ga nagovorio da se vrati. Čeka zapovijedi vaše milosti. OLlVlJA: Doći ću k njemu. Sluga ode Draga Marijo, pobrini se za tog čovjeka. Gdje je moj roñak Tobija? Nekoliko mojih ljudi neka naročito pripazi na nj. Ne bih htjela da nastrada, pa da moram dati i polovicu svog miraza. Odu Olivija i Marija MALVOLIO: Aha! Sve mi bliže prilazite! Nitko manji nego vitez Tobija da pazi na me! To se izvrsno podudara s njenim pismom. Šalje mi ga navlas, da budem oštar prema njemu, jer na to me u pismu potiče. "Odbaci ruho svoje poniznosti" veli ona "budi dušmanin roñaku, mrk prema slugama, jezik neka ti ječi od dostojanstvena govora, a sva tvoja pojava neka bude sasvim neobična" pa onda odreñuje kako bi to imalo da bude, kao ozbiljno lice, dostojanstveno držanje, polagan govor, onako kako to čine ugledna gospoda itd. Uhvatio sam je na lijepak, a to je djelo Jupiterovo i Jupiter neka me učini zahvalnim. A sada, kad je odlazila: "Pobrini se za toga čovjeka." Čovjeka! Ne Malvolio, ne prema mom službenom nazivu, nego čovjek. Pa sve se slaže, nema ni mrve sumnje, ni sumnje o sumnji, ništa na što bi se mogao spotaknuti, ništa što se ne bi moglo vjerovati ili što bi bilo nepouzdano. Što se tu može reći? Nema ništa što bi se moglo Postaviti izmeñu mene i slobodnog vidika mojih nada. Da, to je djelo Jupiterovo i njemu treba da budem zahvalan. Vrati se Marija s vitezom Tobijom i Fabijanom VITEZ TOBIJA: Kuda se djeo, tako vam sviju svetaca °zjih? Pa da su i svi pakleni ñavli u njega nagrnuli i čitava legija §a je napala, ja ću ipak s njim govoriti. fABlJAN Evo ga, evo ga. Kako vam je, gospodine? Kako vam Je čovječe?MALVOLIO: Odlazite otpuštam vas. Ostavite me da uživaj svoju samoću. Odlazite. MARIJA: Evo, kao iz bureta govori ñavo iz njega! Nisam li va rekla? Viteže Tobija, gospoñica vas moli da pripazite na nj. MALVOLIO: A, a! Zaista! VITEZ TOBIJA: Lakše, lakše! Treba da blago s njime

postupamo. Ostavite to meni. Kako, Malvolio, kako vam je? £ čovječe, oduprite se ñavolu. Pomislite da je on dušmanin ljudsko roda. MALVOLIO: Znate li vi što govorite? MARIJA: Eto, kako je ñavo uvrijeñen ako o njemu zlo govorite Dao Bog da nije opčinjen!

FABIJAN: Treba njegovu vodu odnijeti babi vračari. MARIJA: Bome i to će biti učinjeno sutra ujutro, ako budem živa. Gospoñica ne bi htjela ni za što na svijetu da ga izgubi. MALVOLIO: Kako, djevice? MARIJA: O, Gospode! VITEZ TOBIJA: Molim te, umiri se. To nije pravi način Zar ne vidite da ga dražite? Ostavite me s njim nasamo. FABIJAN: Samo se blagošću nešto može. Blago! Blago! Qavo je osoran pa neće da se s njim osorno postupa. VITEZ TOBIJA: Pa kako je, pile moje? Kako, golube moj? MALVOLIO: Gospodine VITEZ TOBIJA: Hajde sa mnom pi, pi, pi! Ma, čovječeITEZ TOBIJA: Ode Je li to moguće? ABIJAN: Da se to igra na pozornici, ja bih rekao da je sasvim emoguća izmišljotina. VITEZ TOBIJA: Svu mu je dušu otrovala ta naša zavjera. MARIJA: Da, poñite za njim da nam ne izañe djelo na vidjelo. ABIJAN: Zaludit ćemo ga zaista. MARIJA: Bit će barem više mira u kući. VITEZ TOBIJA: Hajdemo. Zatvorit ćemo ga u kakvu račnu izbu pa ćemo ga svezati. Moja je nećaka već uvjerena a je lud. Da se pozabavimo, a njega da kaznimo, tjerat ćemo dotle tu šalu dok se sav ne utrudi i ne zasopi te nas nagna da mu se smilujemo a onda ćemo tu zavjeru iznijeti na sud za Pr°glašavanje mahnitaca pa ćemo tebe postaviti istražnim sucem. F gle gle! r originalu play at cherrypit to je bila dječja igra u kojoj se koštice od esarvja bacaju u nekakvu rupu. ne dolikuje tvome dostojanstvu da s ñavlom tikve sadiš1 ne ilo ga, gadnoga ugljara! RIJA: Navedite ga da izmoli molitvu, dragi viteže Tobija, avedite ga da se moli. LVOLIO: Molitvu, bezobraznice? IJA: Ne, vjere mi, ništa neće da čuje o strahu Božjem. LVOLIO: Idite svi do vraga! Svi ste vi budalasta i blesasta eljad. Upoznat ćete me još.Uñe vitez Andrija FABIJAN: Evo još nešto za svibanjsko jutro. VITEZ ANDRIJA: Evo izazova čitajte gal Vjerujte mi da ima u njemu octa i papra. FABIJAN: Zar je tako ljut? VITEZ ANDRIJA: Jest, bora mi neka bude bez brige. Čitajte samo. VITEZ TOBIJA: Daj amo. Čita "Mladiću, bio ti što mu drago, ništarija si i ništa više".

FABIJAN: Dobro i srčano. j VITEZ TOBIJA čita: "Nemoj da se čudiš i da se diviš u duši što te tako zovem jer ja neću da ti kažem razloge." FABIJAN: Vrlo dobro tako vas neće moći pogoditi bič zakona. VITEZ TOBIJA čita: "Ti dolaziš gospoñici Oliviji i ona je preda mnom prijazna prema tebi, ali ti bezobrazno lažeš jer te ja zbog toga ne izazivam." FABIJAN: Malo riječi, ali malo smisla. VITEZ TOBIJA čita : "Čekat ću te u zasjedi kad se budeš kući vraćao, pa ako te tamo sreća posluži te me ubiješ " FABIJAN: Dobro. VITEZ TOBIJA čita : "Ubit ćeš me kao kukavno pseto".F Na Tri kralja ili Kako hoćete OBIJAN: Uvijek se držite u zavjetrini zakona dobro. VITEZ TOBIJA čita : "Zbogom i Bog neka bude milostiv jednoj 0d naših duša. Mogao bi mojoj da bude milostiv, ali ja se boljemu nadam i zato se čuvaj. Tvoj prijatelj prema tomu, kako budeš s njim postupao, i tvoj zakleti dušmanin Andrija Groznica" Ako ga ovo pismo ne digne na noge, same noge neće. Predat ću mu ga. MARIJA: Imat ćete za to vrlo zgodnu priliku. Sada nešto razgovara s gospoñicom i zamalo će otići. VITEZ TOBIJA: Hajde, viteže Andrija, vrebaj mi ga na uglu bašče kao pandur. Čim ga ugledaš, povuci a kad povučeš, psuj strahovito jer se često dogaña da hvališa, kad gromko zagrmi strašnom kletvom, izlazi više na glas kao junačina nego kad bi trebalo da se na djelu pokaže. Naprijed! VITEZ ANDRIJA: E što se tiče psovaka i kletava, ne bojte ie za me! VITEZ TOBIJA: Bome neću predati to pismo jer

vladanje toga mladoga gospodičića dokazuje da je pametan i dobro odgojen. To potvrñuje jednako i njegovo posredovanje izmeñu nJegova gospodara i moje nećake pa zato ne bi ovo pismo nimalo uplašilo mladića i on bi odmah vidio da ga je napisao neki šmokljan. Ali ću, gospodine, usmeno predati njegov izazov pa ću reci da je Groznica na glasu junačina, a kako je taj gospodičić mlad, P°vjerovat će mi rado i dobit će strahovito mišljenje o njegovu Jesu, spretnosti, žestini i silovitosti. To će obojicu tako prestrašiti a Ce jedan drugoga očima usmrtiti poput baziliska.1 Vrati se Olivija s Violom strerna staroj priči, bazilisk ima pijetlovo tijelo i zmijin rep, a oči mu tako °vito sijevaju da može već i samim pogledom ubiti. "dnoVIOLA: Ništa drugo Do vjernu ljubav za mog gospodara. OLIVIJA: Al kako da mu časno dadem ono Sto vama dadoh? VIOLA: Od mene vam prosto! OLIVIJA: Al sutra opet morate mi doći! U pakao ću za takvim ñavlom poći. FABIJAN: Evo, dolazi s vašom nećakom. Uklonimo se dok se ne oprosti, a onda smjesta za njim. VITEZ TOBIJA: A ja ću dotle mozgati kako da poruka 0 izazovu bude što stravičnija. Odu vitez Tobija, Fabijan i Marija OLIVIJA: I odveć rekoh srcu kamenom I nesmotreno svoju čast ponizih, Te unutrašnji neki glas me kori S te pogreške al pogreška je tako Silovita i moćna da se ruga Tom prekoru. VIOLA: To vaše ljubavno Čeznuće u svemu je ravno jadu Mog gospodara. OLIVIJA: Evo, nosite Sitnicu ovu meni za volju. To moj je lik on nema jezika Da muči vas o, nemojte ga odbit I molim vas, povratite se sutra. Sto možete me molit, a da bih vam Odrekla, ako može čast da dade, A da ne okalja se.m VIOLA: Vratit ću se u kuću pa ću zamoliti gospoñicu da mi dade Pratnju. Ja nisam megdandžija. Čuo sam da ima ljudi koji hotimice zameću kavgu s drugima, samo da okušaju njihovu hrabrost. I to će biti čovjek takve ćudi. T° je podrugljivo rečeno. Andrija nije postao vitezom za junačka djela boju, neg0 kako je to često bivalo zbog svog vladanja "na mekim "nima" u salonima. Zato i veli Tobija da je posvećen "neistupljenim ltlaen", naime takvim koji nikad nije bio u boju. Odu Vrate se vitez Tobija i Fabijan yjTEZ TOBIJA: Pomoz“ Bog, gospodičiću. VIOLA: I vama, gospodine. VITEZ TOBIJA: Prihvati se oružja što ga uza se nosiš. Čime si ga i kako uvrijedio, to ja ne znam, ali tvoj zasjedač, pun ljute mržnje, krvoločan kao lovac, čeka te na kraju bašče. Trgi mač i spremaj se žustro jer tvoj je napadač hitar, vješt i krvav. VIOLA: Varate se, gospodine ja znam pouzdano da se nisam ni s kim zavadio. Pamćenje mi je sasvim bistro i nema u njemu ni sjenke uvrede koju bih bio nekom nanio. VITEZ TOBIJA: Vidjet ćete da nije tako vjerujte mi. Zato ako vam je život imalo drag, budite na oprezu jer vaš je protivnik pun svega onoga što može u čovjeku da razbudi mladost, snaga, vještina i bijes. VIOLA: Molim vas, gospodine, kakav je to čovjek? VITEZ TOBIJA: Vitez vam je on, a posvećen je za viteza neistupljenim mačem za junačka djela na mekim ćilimima,1 ali vam je davao na megdanu. Tri je tijela s dušom rastavio, a u ovaj je čas tako neutaživo razjaren da ga ne može ništa umiriti nego smrtne iuke i pogreb. Ostao propao, to je njegovo geslo udri ili umri!VITEZ TOBIJA: Ne, gospodine njegovu je jaros raspirila vrlo zamršena uvreda, zato naprijed pa mu ispunite želj Natrag u kuću ne smijete jer se inače morate sa mnom uhvatiti a to možete isto tako mirno i s njim samim udesiti. Zato naprijej ili ogolite smjesta mač, jer izmaći ne možete, to je gotova stvar ili se morate zavjeriti da nećete više nositi posjeklicu. VIOLA: To je i neuljudno i čudno. Molim vas, učinite mi ljubav pa zapitajte viteza čime sam ga uvrijedio. Bit će da sam to učinio s nepažnje, a nipošto hotimice. VITEZ TOBIJA: Pa dobro, idem. Sinjor Fabiano, ostanite vi uz ovog gospodina dok se ja ne vratim. Ode VIOLA: Molim vas, gospodine, je li vama štogod o tom poznato? FABIJAN: Znam da se vitez na vas raspalio i da nema za nj drug rješenja osim smrti ali potanje ne znam ništa. VIOLA: Molim vas, kakav je on čovjek? FABIJAN: Nećete na njemu naći ništa izvanredno ako ga bude sudili po spoljašnjosti nego zacijelo tek onda ako treba da doka svoju hrabrost. On vam je, vjerujte mi, gospodine najspretni najkrvoločniji i najkobniji protivnik što ste ga mogli naći u čitaIliriji. Hoćete li mu poći u susret? Pomirit ću vas s njim ako bude mogao. VIOLA: Zadužit ćete me vrlo. Ja sam vam takav da volim ici crkvu nego u boj i ne marim što misli svijet o mojoj srčanosti.

OduPeti prizor

Ulica pokraj Olivijine bašče Uñu vitez Tobija i vitez Andrija VITEZ TOBIJA: Ma, čovječe, to ti je pravi ñavo nikad nisam vidio takvog napržice. Malo smo se pobili i on ti tako nasrće da te smrtni znoj popane i da mu ne možeš umaći. A kad uzvraća udarac, zgodit će te tako pouzdano kao što ti pogañaš nogom zemlju kad po njoj stupaš. Vele da je bio učitelj mačevanja kod perzijskoga šaha. VITEZ ANDRIJA: Izjela ga kuga neću se miješati s njim. VITEZ TOBIJA: Da, ali on se ne da nikako umiriti. Fabijan ga teškom mukom tamo preko zaustavlja. VITEZ ANDRIJA: Do vraga kad bi bio znao da je takav junak i tako vješt megdandžija, ne bih ga bio izazvao, pa neka ga ñavo nosi. Nagovorite ga da se ostavi toga posla, pa ću mu pokloniti svoga konja Zelenka. VITEZ TOBIJA: Idem mu to preporučiti. Ostanite ovdje pa se ojunačite. Nikome neće glava s ramena. Za se Boga mi, jahat ću ja tvoga konja ko što, evo, tebe jašem. Uñu Fabijan i Viola Fabijanu ao mi je konja da poravnam raspru. Uvjerio sam ga da je taj mladić pravi ñavo. fBUAN:

On misli o njemu isto tako strašno. Drhće i blijed je a° da mu je ñavo za petama.VITEZ TOBIJA Violi : Nema vam pomoći, gospodine on hoće da se bije jer se tako zakleo. Ali što se tiče vaše zadjevic promislio se pa drži da o njoj nije vrijedno gotovo ni govoriti. Zat povucite da uzmognete održati zakletvu. Zadaje vam vjeru da vneće raniti. VIOLA za se: Pomozi mi, Bože! Samo malo pa ću im reći, kolf mi treba do muškarca. FABIJAN: Uzmaknite ako budete vidjeli da je bijesan. VITEZ TOBIJA: Nude, viteže Andrija, nema vam porrxr Gospodičić hoće časti za volju da se malo s vama pobij Pravila dvoboja ne daju mu da od toga odstupi, ali mi je obeća kao kavalir i vojnik, da vas neće raniti. Naprijed, na posao. VITEZ ANDRIJA: Dao Bog da održi riječ! VIOLA: Vjerujte mi da je to protiv moje volje. Povuku se Uñe Antonio ANTONIO: Ej prestanite! Ako vas je mladi Gospodin taj uvrijedio, na sebe Preuzimam krivicu ako pak Vi njega vrijeñate, izazivam vas Ja mjesto njega. VITEZ TOBIJA: Vi, gospodine? Pa tko ste vi? ANTONIO: Ja čovjek sam što njemu Za ljubav će učiniti još više No što ste čuli gdje se diči on. VITEZ TOBIJA: E, ako ste vi čovjek što se za druge lj bije, evo me!PRVI PANDUR: To je taj čovjek vršite svoju dužnost. DRUGI PANDUR: Antonio, u ime vojvode Orsina, moj si sužanj. ANTONIO: Varate se, gospodine, ja nisam taj. PRVI PANDUR: Ni mrve, Gospodine, jer poznajem vas dobro Po licu, premda kape mornarske Ne glavi nemate. Odvedite ga On zna da dobro znam ga. ANTONIO: Moram se Pokrit. Violi To je zato što sam vas Potražio al nema pomoći I sad ću da odgovaram. A vi? Neprilika me moja nagoni, Da svoju kesu od vas zaištem Al većma me od moga jada boli Povuku se Uñu panduri pgjjAN: Stanite, dragi viteže Tobija! Evo pandura! yiTEZ TOBIJA Antoniju: Zasolit ću vam smjesta! VIOLA: Molim vas, gospodine, stavite mač u korice. VITEZ ANDRIJA: Bome, hoću, gospodine. A što se tiče moga obećanja, držat ću svoju riječ. Mirno će vas nositi i lako se upravlja.Što za vas više raditi ne mogu. Zapanjiste se? Ne bojte se ništa! DRUGI PANDUR: Gospodine, požurite se. ANTONIO: Moram Zahtijevati od svoga novca nešto. VIOLA: Od kakvog novca? Za tu lijepu ljubav, Gospodine, što sad ste mi je tu Učinili i malko dirnut s vaše Neprilike, pozajmit ću vam nešto Od svojih malih, čednih sredstava. Ja nemam mnogo al što ima, to ću Podijelit s vama. Evo, tu je pola Mog novca. ANTONIO: Zar me hoćete zatajit?

Je 1“ moguće da mojim zaslugama Za vaše dobro treba dokaza? O, nemojte da moju nevolju Iskušavate jer bi moglo to Učiniti me tako beznačajnim Da još vas počnem prekoravati Zbog službi što ih vama ja učinih.

VIOLA: Ja ne znam ni za kakvu a ni vas Ja ne znam ni po glasu ni po licu No ljudska mi je nezahvalnost mrža Od lažne himbe, brbljavog pijanstva I svakog grijeha, što ko gadan trulež U našoj slaboj krvi stanuje. ANTONIO: Nebesa blaga! DRUGI PANDUR: Hajdmo, molim vas, Gospodine.jsjTONIO: Dopustite da nešto Još reknem. Ovog mladog čovjeka, Što ovdje stoji, trgoh gotovo Iz ralja smrti. S ljubavlju sam svetom Pomogao mu, obožavao sam Taj njegov lik što naoko je divnu Odavao vrlinu i poštenje. PRVI PANDUR: A što nas briga! Vrijeme leti naprijed! ANTONIO: O jao, kakvim gadnim idolom Božanstvo to se prometnulo! Ti si, Sebastiane, osramotio Svoj lijepi lik. U ljudskoj duši je, A ne u samoj prirodi rugoba, A nezahvalnost prava je grdoba. Krepost je lijepa, ali lijepa zloba To ti je slike pobijeljena groba. PRVI PANDUR: On luduje. Odvedite ga. Hajdmo, Gospodine, već hajdmo. ANTONIO: Vodite me. Ode s pandurima VI 1 nat VIOLA; Iz ljudske strasti bukte riječi te, On vjeruje što govori ja ne. O da se slutnja obistini, brate Moj dragi, i da mene drži za te! TEZ TOBIJA: Ovamo, viteže, ovamo, Fabijane, da se natajno porazgovaramo i da o tom nešto pametno izmudrimo. LA: Sebastiana on spomenu da, Ogledalo sam svome bratu ja. Baš takav bijaše, takvo nosio je

Odijelo, istog kroja, iste boje I urešeno jednako jer ja se Za njime samo povodim. O, da se To ostvari, tad blage su oluje I milosne1 su divlje morske struje? Ode VITEZ TOBIJA: Vrlo nepošten i podao deran i kukavniji od zeca. Da je nepošten, vidi se po tom što prijatelja tako u nevolji ostavlja i što ga se odriče, a što se tiče kukavičluka, pitaj Fabijana. FABIJAN: Kukavica, najpodlija kukavica. Pa kako se samo gradi svetac! VITEZ ANDRIJA VITEZ TOBIJA: potegao mač! VITEZ ANDRIJA Ode FABIJAN: Hajdemo da vidimo što će biti. VITEZ TOBIJA: Okladit ću se, o što hoćete, biti. Odu 1. Blage su i milosne jer nisu dale da se Sebastian utopi. Duše mi, idem za njim da ga izbatinam! Ded, ded izmlati ga čestito, ali da nisi Ako to ne učinim

da neće ništaČetvrti čin Prvi prizor Ispred Olivijine kuće Uñu Sebastian i lakrdijaš LAKRDIJAŠ: Vi me hoćete uvjeriti da nisam po vas poslan? SEBASTIAN: O idi, idi, ti si ludo momče Ok ani me se: LAKRDIJAŠ: Boga mi, to ste sjajno zamislili. Ne, ja vas ne poznajem i nije me gospoñica po vas poslala da doñete k njoj i da s njom govorite i nije vam ime Cesario i ovo nije moj nos. Ništa nije što jest. SEBASTIAN: Tu svoju ludost drugdje izmetni Jer ti me i ne poznaješ. LAKRDIJAŠ: Da izmetnem svoju ludost? Tu je riječ čuo od nekog velikog čovjeka, pa je sada primjenjuje na ludu. Da izmetnem svoju udost! Bojim se da će svijet, taj veliki glupak, postati fićfirić. Molim te, ne igraj se slijepoga miša, nego mi reci što da izmetnem Pred gospoñicu. Ne bih li izmetnuo da ćeš doći? SEBASTIAN: Okani me se, ludi šaljivče. Na, evo novca ako ne odeš, Naplatit ću ti gorom plaćom.

¡"ARDUAS: Boga mi, u tebe je otvorena ruka. Mudrac, koji daje novca, izaći će na dobar glas kad se dva petka zajedno sastanu. Uñe vitez AndrijaVITEZ ANDRIJA: A jesam li vas opet našao, gospodin Evo vam!1 SEBASTIAN: I tebi evo, evo, evo, evo! Ta zar je sav svijet tu poludio? Uñu vitez Tobija i Fabijan VITEZ TOBIJA: Stanite, gospodine, ili ću vam kusturu preko krova odbaciti. LAKRDIJAŠ: To ću odmah da ispričam gospoñici. Ne bih htio da budem u vašoj koži ni za dva groša. Ode VITEZ TOBIJA: Ej, ej gospodine, stanite! VITEZ ANDRIJA: Ne, ostavite ga. Svršit ću ja s njim na drugi način. Tužit ću ga zbog tvorne uvrede, ako još ima zakona u Iliriji. Ja sam doduše njega prvi udario, ali ništa zato. SEBASTIAN: Odmakni ruku! VITEZ TOBIJA: A ne puštam vas ja, gospodine! Zataknite gvožñe, junačino mlada. Vi ste vraški oštri ej, ej! i SEBASTIAN: O, proñi me se! Što to hoćeš? Ako Izazvati me smiješ, trgni mač. VITEZ TOBIJA: Što? Što? E onda moram da iscijedim iz vas nekoliko unci te drske krvi. Povuku Uñe Olivija 1. Vitez Andrija drži Sebastiana, zbog sličnosti i jednakog odijela, za pa ga udari.. JVIJA: Stoj, tako ti života, Tobija! Zapovijedam ti, stani! VITEZ TOBIJA: Gospodo! Qjjy0A: Zar to će dovijek trajat? Mrski ti Ugursuze, za divlje pećine I brda roñen, gdjeno uljudnost Još nitko nije propovijedao. Iz očiju mi! Dragi moj Cesario, Ne uzmi to za uvredu. O, idi, Neotesanče! Odu vitez Tobija, vitez Andrija i Fabijan Mili prijatelju Sa svojom sjajnom mudrošću, a ne Sa srdžbom primi taj neuljudni I nepravedni napadaj na mir tvoj. Uniñi k meni u kuću da čuješ Kolike je vragolije već puste Počinio taj divljak, pa ćeš se Još smijat ovoj. Ne smiješ da ne ideš Ne odbijaj me. Crn mu obraz što je Uzbunio u tebi srce moje. SEBASTIAN: Kud smjera to? I što se u tom krije? Poludio sam, kako san to nije. Zagnjuri me, o Utvaro, u Letu,1 Da više se ne probudim na svijetu. LrVlJA: Uniñi k meni, za mnom se povedi. S£BASTIAN: Pa idemo, gospo. ta Lethe u grčkoj je mitologiji rijeka zaborava u podzemnom svijetu, iz Je su pile duše pokojnika da zaborave sve jade i nevolje zemaljskog života.Ode LAKRDIJAŠ: Dobro ogrnut ću je i pretvarat ću se u njoj, a držim da neću biti prvi koji se pretvara u takvoj haljini. Ja nisam dosta stasit za takvu službu, a ni dosta mršav da budem smatran za učena čovjeka, ali ako te tko nazove poštenjakom i dobrim čovjekom, to je isto tako lijepo kao i da te nazove razumnim čovjekom i velikim mudracem. Evo, dolaze drugovi. Udu vitez Tobija i Marija VITEZ TOBIJA: Pomoz“ Bog, gospodine župniče. LAKRDIJAŠ: Bonos dies,1 viteže Tobija, jer kao što je stari praški pustinjak, koji nije nikad vidio ni pera ni crnila, duhovito rekao nećaki kralja Gorboduca2; "Što jest, jest" tako i ja, jesam gospodin župnik, jesam gospodin župnik, jer što je drug0 "što", i što je drugo "jest" nego "jest"? VITEZ TOBIJA: Govorite s njim, velečasni gospodine. 1. Dobar dan u lakrdijaševoj pokvarenoj latinštini. 0j 2. To je opet ludina izmišljotina. Kralj Gorboduc u tragediji istoga imen ,j Sackvilla i Nortona 1561. nema nećake. OLIVIJA: Tako ta ti vrijedi! Odu

Drugi prizor Olivijina kuća Udu Marija i lakrdijaš MARIJA: Evo ogrni, molim te, ovu haljinu i nalijepi ovu bradu, pa neka misli da si velečasni gospodin župnik Topas. Brzo; na posao, a ja ću dotle pozvati viteza Tobiju.Na Tri kralja ili Kako hoćete JJCRDIJAŠ: Hej! Hej! Čuj! Mir u tom zatvoru! VITEZ TOBIJA: Dobro glumi ugursuz valjan ugursuz! jLVOLIO vani: Tko to zove? LAKRDIJAŠ: Gospodin župnik Topas koji je došao pohoditi mahnica Malvolija. jvlALVOLIO: Velečasni gospodine, velečasni, dragi velečasni, poñite mojoj gospoñici LAKRDIJAŠ: Van, hiperbolički1 ñavle! Kako ti to mučiš toga čovjeka? Zar ti samo o ženama govoriš? VITEZ TOBIJA: Vrlo dobro, gospodine župniče! MALVOLIO: Velečasni gospodine, nikad nije nikome učinjena tolika krivica. Dragi velečasni, nemojte misliti da sam lud. Zatvorili su me u strašnu tamu.

LAKRDIJAŠ: Pi nečasna sotono! Zovem te najbližim imenima jer ja sam tako prijazan čovjek te hoću i prema samom ñavlu biti uljudan. Ti, dakle, veliš da je ta prostorija tamna? MALVOLIO: Kao pakao, velečasni gospodine. LAKRDIJAŠ: Pa ima široke i svijetle prozore, providne kao barikade, a i na stropu su okna prema sjeverojugu, svijetla kao ebanovina, a ti se tužiš na neku tamnicu. MALVOLIO: Ja nisam lud, velečasni gospodine velim vam, ova je prostorija tamna. LAKRDIJAŠ: Varaš se, ludove znaj da nema tame do neznanja, a 0no je tebe tako zaokupilo kao magla Egipćane.2 L lakrdijaš hoće valjda reći: dijabolički. fuzija na jedan dogañaj iz života Izraelaca u egipatskom sužanjstvu.MALVOLIO: Velim da je ova prostorija tamna kao neznanje, pa da je neznanje i tamno kao pakao, i velim, da se nije nikad ni s kim tako loše postupalo. Ja nisam luñi od vas iskušajte to kakvih god razboritim razgovorom. LAKRDIJAŠ: Što drži Pitagora o divljim pticama?1 MALVOLIO: Da bi duša naše babe mogla boraviti u nekoj ptici. LAKRDIJAŠ: Što držiš ti o tom mišljenju? MALVOLIO: Ja mislim plemenito o duši i ne odobravam nikakvo njegovo mišljenje. LAKRDIJAŠ: Zbogom. Ostani uvijek u tami. Prije nego ti priznam da si pametan, prihvatit ćeš Pitagorino mišljenje pa ćeš se bojati da ubiješ šljuku2 jer bi mogao dušu svoje babe lišiti stana. Zbogom. MALVOLIO: Velečasni, velečasni! VITEZ TOBIJA: Dični moj velečasni gospodine! LAKRDIJAŠ: Ej nisam li ja svakom loncu poklopac? MARIJA: Pa mogao si to učiniti bez brade i bez haljine ta on te i ne vidi. VITEZ TOBIJA: Govori s njim svojim pravim glasom i j1 mi kako će se vladati. Htio bih da se sretno svrši ta lupeština. Ako ga možemo zgodno na slobodu pustiti, neka mu bude jer sad sam se tako zamjerio svojoj nećaki da ne mogu tu šalu bez straha do kraja tjerati. Doñi onda odmah u moju sobu. 1. Takvih podrugljivih aluzija na Pitagorinu teoriju o seobi duša nalazimo i drugim Shakespeareovim djelima Mletački trgovac,

Kako vam drago2 Šljuka je kao vrlo glupa ptica, prema lakrdijaševu mišljenju, zgodn3 Malvolijevu babu.! MALVOLIO: Ludo, nikad se nije ni s kim tako strahovito Postupalo. Moja je pamet isto toliko bistra kao i tvoja. LAKRDIJAŠ: Samo toliko? E, onda ste zaista ludi ako vam Pamet nije bistrija nego u lude. MALVOLIO: Zasužnjili su me, drže me u tamnici, pa mi šalju 1. Sli. y Cno je počinjala jedna pjesma engleskog lirskog pjesnika Sir Thomasa aVtta u prvoj polovici 16. stoljeća. Odu vitez Tobija i Marija LAKRDIJAŠ: "Hej Robine, moj Robine, Reci, kako zlato tvoje? MALVOLIO: Ludo! LAKRDIJAŠ: "Zlato moje okrutno je" MALVOLIO: Ludo! LAKRDIJAŠ: "Jao, zašto takovo je?" MALVOLIO: Ludo, čuj me! LAKRDIJAŠ: "Drugom dade srce svoje". Tko to zove? A? MALVOLIO: Draga ludo, ako me hoćeš svojski zadužiti, pribavi mi svijeću, pero, crnilo i papir. Tako mi časti i poštenja, bit ću ti do groba zahvalan. LAKRDIJAŠ: Gospar Malvolio? MALVOLIO: Da, draga ludo. LAKRDIJAŠ: Jao, gospodine, kako vam se to pamet pomutila?1. To govori lakrdijaš svojim običnim glasom, a onda promijeni glas i nasta tobože kao župnik. 2. To kao i riječi "Amen, amen" govori tobože župnik, a ostalo lakrdija svećenike, neke magarce, i čine sve što mogu da mi uzmu pamet

LAKRDIJAŠ: Pazite što govorite svećenik je ovdje1. M Malvolio, Malvolio, neka ti Bog povrati pamet! Gledaj da usneš i ostavi se svog ludog blebetanja! MALVOLIO: Velečasni! LAKRDIJAŠ: Ne govori s njim ni riječi, dragi prijatelju2 Tk Ja, velečasni? Neću, velečasni. Bog s vama, velečasni. Ame amen. Hoću, velečasni, hoću. MALVOLIO: Ludo, ludo, čuj me! LAKRDIJAŠ: Ah, umirite se, gospodine. Što velite, gospodin Izgrdio me što sam s vama govorio. MALVOLIO: Draga ludo, pribavi mi komadić svijeće i papir Velim ti da je moja glava isto tako bistra kao ma čija u Iliriji. LAKRDIJAŠ: O jao, da je to istina! MALVOLIO: Jest, tako mi ove desne ruke. Draga ludo, m crnila, papira i svijeću, pa odnesi gospoñici što budem napisa Zaslužit ćeš više nego ti je ikad donijelo nošenje pisama. LAKRDIJAŠ: Pribavit ću vam. Ali recite mi po istini zar zai niste ludi? Ili se samo pretvarate? MALVOLIO: Vjeruj mi, nisam velim ti živu istinu.

LAKRDIJAŠ: Nikad neću vjerovati ludovu dok mu ne vi mozak. Idem da vam donesem svijeću, papir i crnilo. MALVOLIO: Naplatit ću ti kraljevski, ludo. Molim te, idi.iAKRDlJAŠ pjeva: Odoh Ali za čas na cas, Opet ću se vratit I bez smijeha Poput starog Grijeha Svojski vam naplatit. U njega je bodež drven I od bijesa sav je crven Te Sotonu viče: hojl Stani, momče, dok ti Ne srežu se nokti Zbogom, glupi brajko moji1 Ode

Treći prizor Olivijina bašča Ude Sebastian SEBASTIAN: Ovo je zrak, a ono sunce sjajno. Taj biser dobih od nje pipam ga I vidim2. Sav se kamenim doduše Od čuda, al to nije ludost. Gdje je Antonio? Kod "Slona" nisam mogo Da nañem njega al je bio tamo I rekoše mi da po gradu luta I mene traži. Njegov bi mi savjet Od zlata sada bio vredniji Da bi se moglo shvatiti to inače sasvim nerazumljivo mjesto, treba reći ovo: starim komedijama moralitetima, od kojih je možda još i Shakespeare °Ju vidio, zvao se lakrdijaš "Vice", što znači: grijeh, opačina odatle: "poput r°g Grijeha", te je zaludivao ñavla dok nije napokon na njegovim leñima Jahao u pakao. Obično je Sotoni vikao: "oh, ho!" ili "ah, ha!" ovdje, "hojl". ie f11"" Je lmao drven bodež kojim je htio ñavolu odrezati nokte pandže pa J2 zabavljao publiku. e to govori Sebastian kako bi dokazao da ne sanja i da nije lud.Jer premda razum ćutilima veli Da ovo ludost biti ne može, Već zabluda, to ipak sve što tu Doživjeh, sva ta preobilna sreća Besprimjerna je i nadmašuje Toliko sve što um dokučit može, Te gotovo bih mogao očima Da ne vjerujem i da zavadim se Sa svojim umom, što me navodi Na svaku drugu misao no da lud sam Da nije ona luda? Da je tako, Tad ne bi mogla upravljati kućom I slugama nalagati i radnje Preuzimat i razreñivati S tolikim mirom, s takvom mudrošću I stalnošću ko ona što to čini. Ne varka neka u tome se krije! Al evo gospe. Uñu Olivija i svećenik OLIVIJA: Nemojte me korit Zbog takve hitnje. Ako dobro mislite, Sa ovim svetim čovjekom i sa mnom U kapelicu1 poñite i tamo Pred njim, pod onim posvećenim krovom, Založite mi svoju tvrdu vjeru Da može moje srce, puno sumnje I bojazni, u miru živjeti. A on će tajnu čuvati dok vi Ne zahtijete da se objavi I onda ćemo, kako rod moj ište, Da svadbujemo slavno. Hoćete li?

1. U svakom je velikaškom dvoru bila privatna kapelica, a poseban svesvesvesveJ J J J kapelan zadovoljavao je za malu plaću vjerske potrebe velikaške obitelj odgajao djecu.ggASTIAN: Da nek nas vodi ovaj sveti čovjek Da vjeru dam i da je držim dovijek. QjjVIJA: Pa hajdino, oče, nek nam sunce sja j djelu mom blagoslov nek da.

OduPeti čin Prvi prizor Ispred Olivijine kuće Udu lakrdijaš i Fabijan FABIJAN: Ako si mi prijatelj, pokaži mi njegovo pismo. LAKRDIJAŠ: Dragi gospodine Fabijane, dopustite mi da i ja v nešto zamolim. FABIJAN: Sve, što god hoćete. LARDIJAŠ: Ne zahtijevajte da vam pokažem ovo pismo. FABIJAN: To je tako kao da mi date psa pa onda istog p zahtijevate za uzdarenje. Udu vojvoda, Viola, Curio i pratnja VOJVODA: Pripadate li vi gospoñici Oliviji, prijatelji? LAKRDIJAŠ: Da, gospodaru mi smo njezin ukras. VOJVODA: Poznajem te dobro. Kako, momče drago? LAKRDIJAŠ: Vjere mi, gospodine, uz dušmane dobro, a prijatelje zlo. VOJVODA: Upravo protivno uz prijatelje dobro.KRDIJAŠ: Ne, gospodaru, zlo. yOjVODA: Kako to može biti? LAKRDIJAŠ: Pa, gospodine, oni me hvale, a prave od mene rnagarca a dušmani mi nasuprot, otvoreno vele da sam osao, pa tako mogu od dušmana da naučim nešto o sebi, a prijatelji me varaju. Zaključci su kao cjelovi1 ako četiri negacije čine dvije afirmacije, onda je i meni uz prijatelje zlo, a uz dušmane dobro. VOJVODA: Pa to je sjajno! LAKRDIJAŠ: Vjere mi, gospodaru, nije premda se i vama mili da mi budete prijatelj. VOJVODA: Uza me ti neće biti zlo evo ti zlata. LAKRDIJAŠ: Kad ne bi bilo dvolično, gospodaru, htio bih da možete od ovoga novca još jedan načiniti. VOJVODA: O to je nepošten savjet. LAKRDIJAŠ: Turite za ovaj put svoje poštenje u džep, gospodaru, pa neka vaša krv i meso posluša moj savjet.

VOJVODA: Dobro, sagriješit ću toliko da budem dvoličan. Evo ti još jedan komad. LAKRDIJAŠ: Do tri puta Bog pomaže, veli stara riječ, a treća Je prava sreća. Mjera od tri osmine je dobra mjera za igranje sPomenite se zvona kod svetog Benedikta2 jedan, dva, tri. VOJVODA: Više novaca ne možete tim ludovanjem od mene Jo se mjesto tumači ovako: Ako djevojka, koju netko hoće poljubiti, veli naJPnje "Ne, ne!" a onda ipak dade cjelov, to je kao kad dvije negacije čine

2 rmaciJu. j" lo će biti neka crkva koju je godine 1666. uništio požar i u kojoj su zvona a valjda udešena na trozvuk.izmamiti. Ako javite gospoñici da sam ovdje i da hoću s njorn govoriti, i ako je sa sobom dovedete, to bi opet moglo probuditi moju podašnost. LAKPvDIJAŠ: Nini, nini,1 podašnosti, dok se ne vratim. Idem gospodaru, ali nemojte misliti da je moja želja za novcem grješna lakomost, već, kako rekoh, gospodaru, neka vaša podašnost malo zadrijema, a ja ću je začas probuditi. Ode Udu Antonio i panduri VIOLA: Taj čovjek spasio me, gospodaru. VOJVODA: Tog obraza se dobro spominjem, Al kad sam zadnji put ga vidio. Ko Vulkan bješe crn i uprljan Od ratnog dima. Bio je kapetan Na nekom brodu sićušnom zbog malog Svog opsega i plitkog ronjenja Bez vrijednosti2 al pobi se ljuto Sa odabranim našim lañama, Te morao bi i jezik poraza I sama zavist slavu mu i čast Razglasit. Sto je? PRVI PANDUR: To je, vojvodo, Antonio, što ote Feniksa3 I tovar mu sa Kandije i onaj, Sto ugrabi nam Tigra3, kad je mladi Vaš nećak Tit bez noge ostao. A sada smo ga uhvatili tu 1. Vojvoda je rekao: to bi moglo probuditi moju podašnost pa zato lakrdijaš: Nini, nini spavaj, podašnosti, dok se ne vratim. 2. U originalu unprizable. Po jednima Al. Shcmidt i dr. znači to vrijednosti, kako je i ovdje prevedeno, a po drugima E. A. Abbott,“ dr Conrad imalo bi unprizable biti ono što se ne može uhvatiti. 3. Feniks i Tigar su imena laña.Na ulici u ličnoj kavgi, gdje je Sramotu i opasnost prezreo. V"lOLA: Učinio mi je ljubav, gospodaru, I mač je trgo za me, ali poslije Govorio baš čudne riječi. Ne znam Što to bi bilo nego ludilo. yOJVODA: Gusaru kleti, morski lupežu! 0 koja te je luda smionost Dovela sada onim u šake, Što krvavo i opako si tako Učinio ih svojim dušmanima? ANTONIO: Orsino, dični gospodaru moj, Dopustite da stresem sa sebe Imena što ih sad mi nadjenuste. Antonio nije nikad bio lupež Ni gusar, premda s dosta razloga To priznajem Orsinov dušmanin. Domamio me amo neki čar. Dječaka ovog, neharnika crnog, Što stoji kraj vas, izbavih iz bijesnih

1 zapjenjenih ralja divljeg mora Gdje beznadno su bacili ga vali. Darovah njemu život k tome još I svoju ljubav, podah mu se sav Bez ograde, bez granice i samo Iz ljubavi i njemu za volju Opasnosti sam predao se tu, U dušmanskome gradu. Mač sam trgo Da branim ga kad bješe napadnut A kad me eto uhvatiše, nije Ni mislio opasnost sa mnom dijelit, Već himbena ga podlost njegova Naučila da drsko zaniječe Poznanstvo naše, i u jedan tren Za dvadeset je on mi godinaOtuñio se. Kesu mi je pače zatajio, što dao sam je njemu Na uporabu prije pola sata. VIOLA: Ma kako sve to? VOJVODA: Kada stigoste U ovaj grad? ANTONIO: Baš danas, gospodaru, A dotle tri smo mjeseca i danju I noću sveñer bili zajedno I nismo se ni na čas rastajali. Uñu Olivija i pratnja VOJVODA: Gle, grofice! Sad nebo zemljom stupa. O, brajko brajko, tvoja riječ je ludost. Tri mjeseca već služi taj mi mladić1 Al poslije više o tom. U kraj sada! OLIVIJA: Sto želi moj gospodar osim onog Sto ne može da dobije u čemu Poslužit bi mu mogla Olivija? Cesario, vi ne držite mi riječ. VIOLA: O, gospo! VOJVODA: Mila Olivija OLIVIJA: Što Velite, moj Cesario? Gospodaru VIOLA: Gospodar hoće zboriti pa meni Pokornost usta zatvara 1. To je opet jedna od Shakespeareovih kronoloških netočnosti jer Viola može još nikako da bude tri mjeseca u vojvodinoj službi.0TjVIJA: O ako je To ona stara pjesma, gospodaru, Toliko mi je nesnosna i mrska Ko poslije glazbe urlanje. VOJVODA: Pa zar ste Još tako tvrdi? OLIVIJA: Stalna, gospodaru! VOJVODA: U neprijazni? Gospo kruta, kojoj Na neharnim i nemilostivim Oltarima je najvjernije žrtve Izustila mi duša, što je ikad Još prinijelo ih srce odano. Al što da radim?

OLIVIJA: Što je po volji Gospodstvu vašem, bit će dobro za vas. VOJVODA: Da imam srce za to, zašto ne bih, Ko egipatski lupež, ubio U času smrti onu koju ljubim?1 Ljubomor to je divlji, što kadikad Na plemenitost vonja. Ali čujte: Kad moju vjernost vi odbacujete Sa prezirom i kako ponešto Ja znadem onog uzročnika što me Istiskuje iz vašeg srca, gdje je Po pravu meni mjesto ostajte Sved tiraninom srca mramornog, , J° je aluzija na jedan dogañaj u grčkom romanu Aethiopica od Heliodora, l je u drugoj polovici 16. stoljeća preveden na engleski jezik. Teagen i arikleja padnu u ruke egipatskom razbojniku Tijamisu koji se smrtno zaljubi Sa ariMeju, ali ga napadne neka druga razbojnička četa i on sakrije Harikleju svojim blagom u neku pećinu. Kad vidi da ne može umaći smrti, poleti u Clnu da umori Harikleju kako je ne bi nitko drugi dobio, ali ubije mjesto e neku drugu djevojku.Al ovog vašeg ljubimca, za kojeg Znam da ga ljubite i koji je Nebesa mi i meni dragi i mio, Odvući ću sa krutog prijestolja, Gdje stoluje i kraljuje za inat Svom gospodaru. Hajdmo, mladiću! U meni kobne dozrele su misli. Te žrtvovat ću drago svoje janje, U grlice da mučim srce vranje.1 VIOLA: Da utješim vas, preradosno bih I dragovoljno, spremno podnio I tisuć smrti. OLIVIJA: Kuda će Cesario? VIOLA: Za onim koga ljubim. Očni vid I život ima za me manju cijenu I nikad neću tako ljubit ženu. Nek Bog me kazni ako himba to je, I ako ja sramotim srce svoje. OLIVIJA: O jao, kako prevari me grdno! VIOLA: Ta tko vas vara? Tko vam čini krivo? OLIVIJA: Zaboravljaš il misliš da si snivo? Dozov“te oca.2 Ode sluga VOJVODA: Hajdmo, momče moj! OLIVIJA: Kud, gospodaru? Stani, mužu, stoj! 1. Takvu opreku izmeñu golubinje spoljašnjosti i vranjeg srca i dvaput u ranijim Shakespeareovim djelima Romeo i Julija, III, VI., drugi dio, III, 1.

2. Taj otac je svećenik koji je vjenčao Sebastiana i Oliviju. lalazimo “ 2, i Henr

y0jVODA: Što, mužu? OLlVUA: To zatajit ne može.

VOJVODA: Zar njezin muž? VIOLA: Ne, gospodaru, ne! OLlVIJA: O jao to je strah tvoj kukavni Te gušiš svoje biće vlastito. Al ne boj se i priznaj svoju sreću, Cesario moj, te budi, štono znaš Da jesi, pa ćeš velik bit ko onaj, Kog sad se bojiš. Uñe svećenik Dobro došo, oče. 0 tako tebi časnog ruha tvog, Iskazi ovdje malo prije smo Još mislili da tajnu čuvamo, Al prilike je sada otkriše

1 prije nego što je dozrela Iskazi što se zbilo maločas Izmeñu mene i mladića ovog. SVEĆENIK: Vjekovita je veza uglavljena I potvrñena sastavljanjem ruku, Posvjedočena svetim cjelovom I utvrñena izmjenom prstenja, A posvećena mojim svjedočanstvom I cijelim obredom a otad, kako Moj sat mi veli, dvije su ure tek Sto putujem put groba. V°JVODA: Izrode Licemjerni a što ćeš onda tek Da budeš kad ti vrijeme pospe glavuSjedinama. Al dotle još će možda Toliko tvoja himbenost porasti U vlastitu da stupicu ćeš pasti. Na uzmi je, al pazi kud ćeš poći Jer meni ne sm“ješ u blizinu doći. VIOLA: O, ja se kunem OLIVIJA: Nemoj mu se kleti, Već drži vjeru, mada zlo ti prijeti. Uñe vitez Andrija VITEZ ANDRIJA: Tako vam Boga, vidara! I vitezu ga Tob smjesta pošaljite. OLIVIJA: Stoje? VITEZ ANDRIJA: Rasjekao mi je glavu napola, a i vitezu j Tobiji okrvavio lubanju. Tako vam imena Božjega, pomozite! Voli bih da sam kod kuće, nego četrdeset funti. OLIVIJA: Tko je to učinio, viteže Andrija? VITEZ ANDRIJA: Grofov čovjek, neki Cesario. Držali srna da je kukavica, a kad tamo, to je pravi pravcati ñavo! VOJVODA: Moj Cesario? VITEZ ANDRIJA: Trista mu gromova, evo ga! Vi ste n baš nizašto razbili glavu, a što sam ja učinio, na to me je navrka vitez Tobija. VIOLA: Sto govorite meni? Ja vas nisam Ozlijedio, već vi ste na mene Povukli mač bez razloga, a ja sam Govorio vam prijazno i nisam Ozlijedio vas.VITEZ ste me ništa gvo viteza Tobije gdje hramlje. Čut ćete još više ali da nije bio pijan, bio bi vas drugačije poškakljao. VOJVODA: Ej, gospodo, što je to vama? VITEZ TOBIJA: Bilo kako bilo, rani me, pa nikom ništa. _. Bukvane, jesi li vidio vidara Dicka1 blesane? IAKRDUAŠ: O, taj je još prije jedan sat bio pijan, viteže Tobija. Već u osam ujutro bile su mu oči zamagljene. VITEZ TOBIJA: Onda je nitkov! Pijan mi je nitkov još mrži od teškog i mlitavog plesa.2

OLIVIJA: Odvedite ga! Tko ih je tako nagrdio? VITEZ ANDRIJA: Ja ću vam pomoći, viteže Tobija. Neka nas zajedno povezu. VITEZ TOBIJA: Da mi pomognete? Magare, budala, hulja, bezobrazna hulja, tikvan! OLIVIJA: U postelju odvedite ga, a i Za rane mu se pobrinite. Odu lakrdijaš, Fabijan, vitez Tobija i vitez Andrija Uñe Sebastian ick je hipokoristik za ime Richard. . ■ vitez Tobija voli samo ono što je živahno i veselo, pa su mu zato mrski teški mlitavi plesovi. ANDRIJA: Ako je okrvavljena lubanja ozljeda, onda ozlijedili. Meni se čini da vama okrvavljena lubanja nije Uñu vitez Tobija i lakrdijašSEBASTIAN: Gospo, Ja žalim što vam ranih roñaka, Al da je bio brat moj roñeni. Zahtijevao bi razum i opreznost, Da tako radim. Vi me gledate Preneraženi u tom vidim da sam Uvrijedio vas ali, slañana, Oprostite zbog onih zakletva, Sto maločas ih mi izmijenismo. VOJVODA: Gle, jedno lice, jedan glas, odijelo, A dva su bića. Varka prirodna, Sto jest i nije. SEBASTIAN: O Antonio, Antonio moj dragi! Kakva muka Za mene bjehu časi otkad sam te Izgubio! ANTONIO: Sebastian ste vi? SEBASTIAN: Antonio, zar sumnjaš o tome? ANTONIO: Pa kako ste se sami od sebe Odijelili? Dvije pole jabuke Još nisu bile sličnije no ta dva Stvorenja! Koje je Sebastian? OLIVIJA: Baš pravo čudo!

SEBASTIAN: Ja zar tamo stojim? Ta nikad nisam brata imao I nije moć božanska u mene Da budem posvud. Imao sam sestru Sto slijepi su je vali progutali. O, dobri Bože kakav ste mi rod? I kako vam je ime? Čiji ste I odakle ste vi?VIOLA: Iz Mesaline1. Sebastian je bio otac moj, Sebastian i bratu bješe ime, Što tako je odjeven pošao TJ vodeni svoj grob. Al ako dusi Na sebe mogu uzet lik i ruho, To dolazite da nas plašite. SEBASTIAN: D, zaista sam duh, al boravim U tvrdom tijelu, što ga nosim još Iz materina krila. Da ste žensko, Ko drugo sve što slaže se o, ja bih Orosio vam lice suzama I rekao: o utopljena Viola, Po tisuć puta zdravo! VIOLA: Moj je otac Na čelu madež imao. SEBASTIAN: I moj. VIOLA: I umro onda kad je Viola2 Trinaesto ljeto stala brojiti. SEBASTIAN: O taj je spomen živ u mojoj duši! Da, zaista je smrtnu ulogu Dovršio baš onog dana kad je Trinaesto ljeto sestri2 svanulo. VIOLA: I ako ništa ne smeta nam sreći Do ovo muško, posvojeno ruho, Ne zagrlite mene, dok vam vrijeme I mjesto i sve zgode zajedno Ne potvrde da ja sam Viola. tom bi se moralo držati da Viola i Sebastian nisu blizanci. U 1. prizoru

Za dokaz ću vas da odvedem sada Do kapetana nekog u tom gradu Gdje haljine mi djevojačke leže. Ljubežljivo je on mi pomogao Da izbavim se i da onda stupim U službu ovom grofu dičnome, A otad bijah samo posrednik Izmeñu gospe i gospodina. SEBASTIAN Oliviji: I tako ste se, gospo, prevarili Al priroda je u tom slijedila Svoj nagon. Htjeli ste se vjenčati Sa djevicom i niste u tome, Života mi, pogriješili. S muškarcem I s djevicom ste sada vjenčani. VOJVODA: Ne zbunjujte se dične on je krvi.1 Al ako sve je kako nam se čini, Te ne vara ogledalo, to ja ću Dionik biti toga sretnoga Brodoloma. Violi Al ti si, mladiću, Govorio mi nebrojeno puta Da nikad nećeš ženu ljubiti Ko mene. VIOLA: Opet ću se na to zaklet I zakletvu ću vjerno držati U duši, kao onaj žarki krug2 Sto čuva vatru koja dijeli dan Od noći. VOJVODA: Ruku amo, da te vidim U ženskoj odjeći. 1. Vojvoda tu potvrñuje staro poznanstvo s Violinom obitelji, koje spominje u 2. prizoru I. čina. 2. Sunce.VlOLA; Kapetan, koji Na obalu me doveo i koji Imade moje ženske haljine, Zbog neke raspre1 sad je zatvoren Po nalogu Malvolija, što služi U gospoñice. OLIVUA: Treba da ga pusti. Dovedite Malvolija o, jao! Tek sad se sjećam, vele, da je jadnik Taj s uma sišo. Vrate se lakrdijaš s pismom i Fabijan Moja nemila Pometenost je sasvim prognala Tu njegovu iz moga sjećanja. Ej kako mu je? LAKRDIJAŠ: Bome, gospo, upravo se junački otimlje i brani od Belzebuba. Napisao vam je ovo pismo. Trebalo je da vam ga dadem još jutros, ali kako pisma mahnitaca nisu evanñelja, možemo ih predati kadgod hoćemo. OLIVUA: Otvori ga i čitaj! LAKRDIJAŠ: Neka vam se dakle duša zanese kad bude ludov čitao pismo mahnica. Čita Tako mi Boga, gospo !" OLIVUA: Što je? Zar si poludio?2

I Ta nam " Lakrdii; n raspra nije pobliže poznata, ijaš, naime, čitajući pismo, viče kao lud.LAKRDIJAŠ: Nisam, gospo, samo čitam ludost. Ako hoćete d. bude kako valja, morate mi dopustiti da vičem što mi grlo daje OLIVIJA: Molim te, čitaj svojom pameću. LAKRDIJAŠ: Pa to i činim, gospo ali da uzmognem čitat; njegovu pamet, treba da tako čitam. Zato promozgajte malo slušajte. OLIVIJA Fabijanu: Čitajte vi. FABIJAN čita: "Tako mi Boga, gospo, krivo mi činite i. svijet će za to doznati. Premda ste me zatvorili u mračnu izbu i predali me u ruke svom pijanom roñaku, ipak sam baš tako zdrave pameti kao i vaša milost. Imam vaše pismo, koje me je navelo da se vladam onako kako sam se vladao i ne sumnjam da će ono ili mene opravdati ili vas osramotiti. Mislite o meni kako vam drago. Zaboravljam načas svoj službeni položaj i govorim tako jer sam uvrijeñen.

Silom ludi Malvolio" OLIVIJA: Zar je on to napisao? LAKRDIJAŠ: Da, gospo. VOJVODA: Pa u tom nema mnogo smušenosti. OLIVIJA: Ded izbavi ga, Fabijane, pa ga Dovedi amo. Ode Fabijan Gospodaru, ako Još razmisliti o tom hoćete I mjesto ženom zvat me šurnjajom,1 1. Šurnjaja je žena šurjakova ženina brata.Nek jedan danak vezu okruni U mojoj kući, ako vam je pravo, I o mom trošku. yQjVODA: Gospo, ja sam spreman Da primim vašu lijepu ponudu. Violi Gospodar vaš vas sada ostavlja, A za tu službu što ste vršili je I što je vašem spolu protivna I blagom, nježnom vašem odgoju I jer ste tako dugo gospodarom Nazivali me, evo ruke odsad Vi ćete biti gospodarica Svom gospodaru. OLIVIJA: Tako, zaovice!1 Vrati se Fabijan s Malvolijem VOJVODA: Je 1“ ovo ludov? OLIVIJA: On je, gospodaru. Malvolio kako? MALVOLIO: Gospo, nepravdu ste Učinili mi, ljutu nepravdu. °UVIJA: Zar ja, Malvolio? Nisam. LVOLIO: Jeste, gospo. Proučite to pismo. Ne smijete Zanijekati da to je vaša ruka, ,aova zaovica je muževljeva sestra. 359Napišite ga, ako možete, Drugačijim stilom, drugim rukopisom II recite da nije pečat vaš I vaše misli: Ništa ne možete Da poreknete dakle priznajte I recite mi časno i pošteno Zbog čega ste onako očito Pokazali mi svoju prijazan, Zahtijevali da dolazim sa smiješkom, I s ukrštenim podvezicama, I čarape da žute nazujem, Da mrko gledam vašeg roñaka I prostu čeljad a kad to učinih Pun preponizne nade, zašto ste Dopustili da budem zatvoren I zadržan u mračnoj pojati I da mi tamo doñe svećenik I da me onda benom učine I najvećom budalom kojom igda Domišljatost se našalila? Zašto? Govorite! OLIVIJA: O, jao nije to Moj rukopis, Malvolio, premda treba Da priznam vrlo sličan. Nema sumnje Da Marijanina to je ruka. Sad se Opominjem da prva mi je rekla Da ti si lud i onda si mi došao Sa smiješkom i odjeven kako se Zahtijevalo u pismu od tebe. Umiri mi se. Baš se grdno s tobom Poigraše ali kada doznamo Za razloge i za počinitelje, U svojoj stvari bit ćeš tužilac I sudac. FABIJAN: Draga gospo, čujte me I ne dajte da svañanje i kavgaSad smuti ovaj divotni trenutak. U nadi da se to dogodit neće, Bez straha ja ću priznat Tobija I ja smo spleli ovu zavjeru Protiv Malvolija zbog njegove Neuljudnosti i zbog neprijazni Što mi smo je u njega zapazili A Marija napisala je pismo Jer vitez ju je Tobija baš svojski Salijetao i za uzdarje se njome Oženio.1 Al kako više šale U svemu tome bješe nego zlobe, Izazvat mora više smijeha to No osvete. I ako uvrede po pravdi odvagnemo, bilo ih je Na obje strane. OLIVIJA: Jao kako su Narugali se tobom, jadnice! LAKRDIJAŠ: E "neki su se rodili veliki, neki postižu veličinu, a neki je dobivaju na dar." I ja sam, gospodine, bio glumac u toj lakrdiji, velečasni gospodin župnik Topas, gospodine, ali ništa zato. "Tako mi Boga, ludo, ja nisam lud." Sjećate li se? "Gospo, zašto se smijete tom blesastom ugursuzu? Da mu se ne smijete, ne bi mogao ni beknuti ." I tako zvrk vremena donosi osvetu!

MALVOLIO: Osvetit ću se cijeloj vašoj bagri! Ode OLIVIJA: Baš ljuto ste zlostavili ga. ®d 4. prizora III. čina do kraja komedije dogaña se radnja u dva dana, niie jasno kada su se vitez Tobija i Marija mogli vjenčati. Za vrijeme IV. i Clna koji se dogañaju u jedan dan, moglo je to vrlo teško biti jer se u to Jeme vitez Tobija dva puta pobio sa Sebastianom i bio pijan odveden u p°steljuVOJVODA: Ajte, zamolite ga da se primiri. 0 kapetanu nije ništa nam Još rekao1. Kad i to doznamo

1 kad nas zovne vrijeme zlaćano, U svečanoj će vezi duše nam Udružiti se. Dotle, sestro draga, Ne odlazimo otud. Poñimo, Cesario jer to ste, dok ste još Muškarac ali kad vas ugledam U drugom ruhu, gospodarica Orsinu ćete biti i carica. Odu svi osim lakrdijaša LAKRDIJAŠ pjeva2: Dok još sam dječak mali bio ja, Iju uz kišu i uz dažd,3 Vragovat sam u šali smio ja, Jer kiša lijeva svaki dan.3 Al kad odrastoh ispred tata zlog Iju itd. Svi zatvarahu vrata doma svog, Jer kiša itd. I onda dobih ženu vrlo zlu Iju itd. Nadvikat nisam mogo grlom nju, Jer kiša itd. U krčmu sam pun jada bjegao, Iju itd. U krevet pjan ko klada lijegao, Jere kiša itd. 1. To je onaj kapetan o kojem je Viola rekla da je zatvoren po Malvo“ nalogu. 2. Ta pjesma nema nikakve veze s radnjom komedije. 3. U originalu: With hey, ho, the wind and the rain For the rain it raineth every day. To je bio popularan refren koji se ponavlja i u Kralju Learu III, 2.Već davno takav život vam je taj, Iju itd. Al ništa zato igri nam je kraj I tako bit će lijepo svaki dan.

OdeSVE JE DOBRO ŠTO SE DOBRO SVRŠI

Preveo Antun Soljan

Likovi:Likovi:Likovi:Likovi: KRALJ francuski VOJVODA firentinski BERTRAM, mladi knez od Rossilliona LAFEW, stari velikaš PAROLLES, Bertramov pratilac RINALDO, dvorski meštar kneginje od Rossilliona LAVACHE, klaun na dvoru kneginje DVA FRANCUSKA PLEMIĆA, kasnije kapetani u vojsci firentinskog vojvode braća Dumaine VOJNIK, koji igra ulogu Tumača NEPOZNATI PLEMIĆ iz pratnje francuskog kralja PAŽ KNEGINJA OD ROSSILLIONA, Bertramova majka HELENA, štićenica i službenica kneginje UDOVICA iz Firence Capulet DIJANA, udovičina kći MARIJANA, njihova susjeda VELIKAŠI, PRATIOCI, VOJNICI FRANCUSKI I

FIRENTINSKI

Mjesta radnje: Rossillion, Pariz, Firenca, MarseillePrvi čin Prvi prizor Rossillion. Knežev dvor. Vlazi mladi Bertram, knez od Rossilliona, njegova majka Kneginja; zatim Helena, barun Lafetu, svi u crnini KNEGINJA: Dajući u svijet svoga sina, pokapam drugog muža. BERTRAM: A ja odlazeć, gospo, smrt svoga oca iznova oplakujem; ali poslušat moram, pokorno kao uvijek, zapovijest Njegova Veličanstva, čiji sam sada štićenik. LAFEW: U kralju ćete naći muža, gospojo; a vi, gospodine, oca. On, što je prema svima uvijek tako dobar, jamačno će i vas obasuti milošću, jer vaša bi je valjanost podstaknula i tamo gdje je nema, kamo li da joj uzmanjka kraj tolikog obilja. KNEGINJA: Ima li kakve nade da Veličanstvo ozdravi? LAFEW: Digao je ruke, gospo, od liječnika, pod čijim je rukama vrijeme ubijao nadom, ne nalazeći u tome drugoga probitka, nego da nadu ubija vremenom. EGINJA: Mlada ova gospa imala je oca o, to "imala je", tužne li prošjostii kojem umijeće bijaše veliko gotovo koliko i

Poštenje; o, da ga je bar i dosegnulo: narav bi stvorilo besmrtnom, i jtt bi se morala igrom baviti zbog pomanjkanja posla. Radi kralja tjela bih da je na životu! Vjerujem, da bi to bila smrt kraljevoj "olesti.LAFEW: Pohvale vaše, gospo, izmamiše joj suze. KNEGINJA: Najbolji to je rasol, gdje djevojka sačuvat moze hvalu. Sjećanje na oca nikada joj ne kucne na srce a da joj tiranija tuge ne orobi rumenilo s lica. Dosta je toga, Heleno; hajde, dosta je; da se još pomislilo ne bi da tugu pokazuješ, a ne da je osjećaš HELENA: Tugu zbilja pokazujem, al je i osjećam. al LAFEW: Mrtvi imaju pravo na umjereno oplakivanje, pretjerana žalost neprijatelj je živih. LAFEW: Kako se zvao čovjek o kojem govorite, gospo? KNEGINJA: Bio je slavan, gospodine, u svome zvanju; j to mnogo prava: zvao se Gerard od Narbone. LAFEW: Zaista, gospo, taj je bio vrstan; baš nedavno je krai. govorio o njemu s divljenjem a i žaljenjem; toliki bješe znalac da bi i danas živio, da se znanje može suprotstaviti smrtnosti. BERTRAM: Od čega to kralj propada? LAFEW: Od fistule, kneže. BERTRAM: Meni ta bolest nije poznata. LAFEW: Dobro bi bilo da nije ni drugima. Je li ta mlada gospa kći Gerarda Narbonskog? KNEGINJA: Njegova jedinica, gospodine, prepuštena mojemu nadzoru. Ja u njeno dobro polažem sve nade što ih odgoj može obećati sklonostima koje je naslijedila odgoj lijepi dar još ljepšim čini; jer gdje nečist duh posjeduje vrlinu kakvoga umijeća, samilost ga prati s pohvalama: to mu je vrlina, al i izdajnica. U gospi ovoj vrline su još bolje sa svoje čistoće: nasljeñuje krepost, a postiže dobrotu.PGlNJA.“ Ako je živ čovjek neprijatelj žalosti, sama tieranost brzo će je ubiti, pf eLJ ggRTRAM: Htio bih već da čujem, gospo, vaše svete želje. jpEVV: Kako da to sad shvatimo? KJslEGlNJA: Blagoslov, Bertrame! Naslijedi oca vladanjem ko i likom1. Nek se u tebi za prevlast krv i krepost natječu; plemstvo s dobrotom druži! Voli sve, nekima vjeruj, zlo ne čini nikom. Neprijatelju budi ravan snagom, ne postupkom; a prijatelja čuvaj pod ključem kojim čuvaš vlastit život. Nek spočitnu ti šutnju, a ne govor. Što nebo hoće i što moje molitve tebi na pomoć s neba dozvat mogu, neka te prati! Zbogom! Moj gospodine, neprokušan je ovo dvorjanin, savjetujte ga. LAFEVV: Najbolji mu savjet u ljubavi i slozi neće trebati. KNEGINJA: Neka ga nebo čuva! Zbogom, Bertrame. Izlazi BERTRAM: Najljepše želje što ih misli mogu skovati, nek ti službenice budu! Heleni Na utjehu budi mojoj majci, tvojoj gospodi, i čuvaj je ko oko u glavi.

EW: Zbogom, ljupka gospo, opravdati moraš dobar glas svog oca. Izlaze Bertram i Lafew HELENA: Da je to sve! Ja ne mislim na oca, al ove krupne suze njegov spomen časte više no one što ih prolih prije. Kakav je bio! Ne pamtim ga. Nemam u mašti svojoj druge slike od Bertramove. Gotovo je sa mnom; i nema mi života, niti malo, kad Bertram ode; isto bi mi palo da ljubim sjajnu i posebnu zvijezdu i da je vjenčat hoću toliko je nada mnom. Tješit se moram tek jarkim joj sjajem i usporednim svjetlom, izvan njene sfere. Da, tako ambicija u ljubavi mojoj kažnjava samu sebe! Tako košuta, što s lavom spariti se hoće, mora od ljubavi da umre. Premda muka, bilo je

lijepo da ga stalno gledam, da sjedim i da crtam obrva mu luk; sokolarsko mu oko, pramen kose, na ploči svoga srca srca prepodložnog crti i hiru svakom slatke naklonosti. Al sad je otišao: moja mašta idolopoklonička ostatke mu mora kanonizirati. Tko to ide? Ulazi Parolles Čovjek što ide s njime; stog ga volim; a ipak znam da notorni je lažac, dijelom budala, čitav kukavica. Ali ta znana zla mu tako pristaju da su prihvatljiva, dok čelična je krepost tek gole kosti na ledenu vjetru. A osim toga čovjek često vidi da gola mudrost služi nakinñurenu ludost.QLLES: Zdravo da si, lijepa kraljičice! LENA: I ti, nesuñeni kralju! Ah, pAROLLES: HELENA: Onda ni ja nisam tvoja kraljica. OLLES: Ne namjeravaš li valjda vječno ostati djevicom? HELENA: Dakako. U tebi ima nešto od vojnika; pa da te nešto pitam Muškarac je neprijatelj djevičanstvu; kako ga možemo protiv njega zabarikadirati? PAROLLES: Ne daj mu da u njega upadne. HELENA: Ali on juriša; i naše djevičanstvo, premda kova junačkog, u obrani je slabo. Razloži nam neki strateški plan otpora. PAROLLES: Nema ga. Muškarac koji oko tebe udari opsadu, etnut će ti lagum i u zrak će te dići. HELENA: Očuvaj nam, Bože, jadno djevičanstvo od laguma i dizača! Zar nema neke vojne taktike kojom djevice mogu dignuti muškarce? PAROLLES: Kad djevičanstvo pada, tim brže se muškarac °iže; zaista, ako li protunapadom opet uspiješ oboriti njegov stijeg, ti kroz tu brešu gubiš tvrñavu. U sustavu prirode, nije razborito čuvati djevičanstvo. Gubitak djevičanstva razmjerni je dobitak, 1 nikad se ne može djevica dobiti, a da se djevičanstvo prvo ne lzgubi. Djevičanstvo jest čvrsto ko kovina al ga kovat treba dok je Vruće. Djevičanstvo jednom izgubljeno može se deset puta naći; Cuyaš li ga vječno zauvijek ga gubiš. Previše je to hladan drug. Neka 8a voda nosi! HE

moral LENA: Držat ću ga još malo u rukama, makar ko djevica a svršitj.PAROLLES: Malo mu se u prilog može reći; jer pr prirodnog je zakona. Govoriti u obranu djevičanstva, znači optu“V vlastite majke, što je neosporni manjak poštovanja. Onaj, k0j 1 sam objesi, nije drugo no djevac; djevičanstvo samo sebe ubij moralo bi se pokapati na cestama, daleko od svakog posvećen tb, kao beznadni zločinac protiv prirode. Djevičanstvo uzgaja crv baš kao kakav sir; pojede samo sebe sve do kore, hraneći vlastit želudac. Osim toga, djevičanstvo je mrzovoljno, oholo, beskorisno sačinjeno od samoljublja, što najgori je grijeh u Svetom Pismu, hjg čuvaj ga, kao ni glavnicu u čarapi, jer ti tako nema druge no biti na šteti. Na sunce s njim! Za godinu dana će se udvostručiti, što su prilične kamate, a da sama glavnica od toga nimalo ne strada. Ne“ samo ide! HELENA: A kako bi ga, gospodine, djevojka mogla izgubiti način koji voli? PAROLLES: Da razmislimo. Zapravo, naopako; jer mo voljeti onoga, koji ga ni malo ne voli. Ono je roba što ležanje gubi sjaj; što se dulje čuva, manje vrijedi. Nek samo ide dok može prodati; iskoristiti treba pravi čas potražnje. Djevičans" ko kakav stari dvorjanin, nosi šešir koji je iz mode izašao, veo skladan ali ne i prikladan, baš kao broš i čačkalica na njemu, što danas više ne nose. Starost je bolja u vinu ili pršutu nego na obr a tvoje djevičanstvo, tvoje staro djevičanstvo, nalik je jednoj onih uvelih krušaka, što ih iz Francuske uvozimo: naoko je loša, kad zagrizeš suha je; zaista, kruška je uvela; nekoć je bila bolja, ali sada je zbilja samo uvela kruška. I sad, što ćeš s njime? HELENA: S mojim djevičanstvom? Ništa još... Al tamo gospodar tvoj će naći tisuć ljubavi majku i ljubavnicu, prijateljicu, žarpticu, protivnicu, kapetanicu, vladaricu, vodiča, božicu, pa savjetnicu, izdajnicu, dragu; nečednu skromnost, skromno častohleplje, nesložni sklad i milozvučni nesklad,i svoju vjeru ili propast slatku; sa cijelim morem ljupkih ili maznih posvojenih pokrštenja, kojim kumuje Kupido slijepi! I sad, što će on ja ne znam što će. Bog neka ga čuva! Ta dvor je učilište, a on čovjek... pAROLLES: Koji to čovjek, molim? HELENA: Kojemu dobro želim. Šteta je... pAROLLES: Što je šteta? HELENA: Da dobra želja nema tijela što se opipat može, da mi, skromna roda, što nižim zvijezdama smo zasužnjeni u puke želje, možemo u tijelu i činom želje slijedit prijatelja da vidi ono što sad samo mislimo i što nam nikad ne donosi hvale. Ulazi Paž

Monsieur Parolles, moj vas gospodar zove. PA Izlazi AROLLES: Zbo gom, Helenice. Budem li te se uspio sjetiti na oru, mislit ću na tebe. HELENA: Monsieur Parolles, ti si se rodio pod blagonaklonom ijezdom. AROLLES: Ja, pod Marsom.

HELENA: Točno sam to i mislila: pod Marsom. PAOLLES: Zašto baš pod Marsom? r°c!iQ HELENA: Jer se u borbi toliko kriješ. PAROLLES: Samo zbog taktičke prednosti.

HELENA: I bježanje je prednost, kad ti strah predlaže sigurno al u tebi smjesa hrabrosti i straha lakokrila je vrlina: meni se svid jer vidim da si i odjećom spreman odlepršati ko ptica. PAROLLES: Toliko sam pun posla, da ti ne mogu dovitljivo odbrusiti. Al vratit ću se ko savršeni dvorjanin, a moje će ti pouke poslužiti da saznaš, kako se ona stvar radi na dvorski način; mora ću ti savjet na silu ugurati, inače ćeš umrijeti u nezahvalnosti, neukost će te stajati glave. Zbogom. Kad god imaš prilike, mo se Bogu; kad ničeg ne budeš imala, sjeti se prijatelja. Nañi dobro muža i postupaj s njime ko što će on s tobom. Eto, tako, zbogon Izlazi HELENA: Spas koji mi pripisujemo nebu često u nama leži; kobno nebo hoće slobodu da nam dadne, al nas koče nakane naše spore, glupost vlastita. Ljubavi mojoj kakva moć to brani da, gledajući, ne smije očiju nahranit? Narav premošćuje najveći ponor sudbe da združi slično sličnom, da se sljube. Neobičan je podvig nemoguć za onog tko muku važe umom, spreman zamisliti da što nije bilo, ne može ni biti. 374

HELENA: Ratovi su te toliko pritisnuli, da mora da si se pod Marsom. PAROLLES: Mars je bio na uzlazu. HELENA: Prije bih rekla da se skrivao na zalazu. PAROLLES: Zašto to misliš?Kojoj je ženi stalo tako jako pokazat krepost, a izgubit dragog? Kraljeva bolest! plan je nepouzdan, al odlučih čvrsto da se u njeg uzdam.

Drugi prizor Pariz. Kraljev dvor. fanfare. Ulazi Francuski kralj s pismima, i razni pratioci KRALJ: Sienci i Firentinci na ratnoj su nozi; s jednakom srećom do sad bitke vode i nastavljaju izazovni rat. 1. PLEMIĆ: Tako bar javljaju, gospodine. KPALI: Lako je vjerovati. Evo dobismo i pouzdanu vijest od austrijskog kralja s upozorenjem da će Firentinci za hitnu pomoć nama se obratit. I unaprijed nam dragi prijatelj savjetuje kako da se u toj stvari držimo: on hoće da im molbu odbijemo. L PLEMIĆ: Dokazo je već Vašem Veličanstvu ljubav i mudrost, pa zaslužuje najveću vjeru. AI_J: Naoružao nas je već odgovorom, pa će Firentinac odbijen biti prije nego stigne; gospodi našoj koja ipak hoće toskansku kušat službu, dopuštam da stanu na bilo koju stranu. 2“ PLEMIĆ: Dobro će to doći ko vježbalište našim vitezimašto boluju već od želje za borbom. KRALJ: Tko ovo ide? Ulaze Bertram, Lafetu i Parolles 1. PLEMIĆ: Vaše Veličanstvo, Knez od Rossilliona, mladi Bertram. KRALJ: Ti nosiš lice svoga oca, mladiću! Darežljiva te narav bez brzopletosti Sačini pažljivo i dobro. Nasljeduj i ćudoredne odlike svog oca! Da si mi dobro došao u Pariz! BERTRAM: Zahvaljujem i služim Vašem Veličanstvu. KRALJ: Da sad bar imam zdravlje tjelesno ko onda kad otac tvoj i ja smo u drugarstvu prvi put vojevali. Virnu on duboko u službu tadašnju i služio je za uzor najhrabrijim. Izdržao je dugo, al njemu ko i meni vještičje vrijeme prikralo se, te nas izbacilo iz stroja. Osjećam se mlañi čim govorim o tvome dobrom ocu. Dok mlad bijaše, imao je duha; to vidim danas i u gospode mlañe; al oni šaliti se mogu samo dok se vlastiti rug ne vrati na njih same prije no skriju lakost svoje časti. Ko gospar nije prezira ni jeda imao u svom gordom oštroumlju; tek ako li ih ravan njemu probudi. Čast mu je, sama sebi satom, znala trenutak pravi, kad bi ga negodovanje primoralo na govor, i u taj čas kazaljka ruke slušaše mu jezik.S nižim od sebe on postupao je ko da drugačije im mjesto priliči i sa svog gordog visa klanjao se staležu nižem i skromnošću svojom uzvisujući njih, zatajio bi sebe njihove hvaleć skromne odlike. Za ova novija vremena takav čovjek mogo bi biti uzor, koji bi dokazao da drugi slijediti ga hoće opći nazadak. BERTRAM: Njegova uspomena je bogatija u vašoj misli no na grobnom kamenu; u epitafu slava mu ne živi kolko u kraljevskoj vam riječi. KRALJ: Da sam bar s njim! Govorio je uvijek ko da ga sada čujem: dične riječi ne sijaše u vjetar, već u plodno tlo da rastu i da rode "Nek ne živim" često bi znala snać ga melankolija na sjetnom koncu kakve razonode "Neka ne živim" rekao bi "kada ne bude više ulja u mom stijenju, nepodrezan da vatru mlañih ne gasim kojima čula pohlepna odbacuju sve osim novotarija; i kojim um je tek otac odjeći; a kojih uvjerenja izdišu brže nego nošnja." To je htio. Ne noseć vosak niti med u saće, ja, nakon njega, gajim istu želju, da s košnicom se svojom raziñem, i marnim radnicima mjesto prepustim. PLEMIĆ: Vi obljubljeni ste, gospodine, a oni što najmanje vas vole, poželjet će vas prvi.

Zauzimam tek mjesto, znadem. Kneže,kada je umro liječnik tvojeg oca? Bio je čuven.

BERTRAM: Prije šest mjeseci, Visosti. KRALJ: Da živi, iskušao bih i njega dajte mi ruku skršiše me drugi liječenjem svakojakim; oko mene narav se i bolest natežu po volji. Zdravo mi budi, kneže; roñeni sin mi ne bi bio draži. BERTRAM: Zahvaljujem vam, Vaše Veličanstvo. Izlaze. Fanfare

Treći prizor Rossillion. Knežev dvor. Ulaze Kneginja, Dvorski i Klaun KNEGINJA: Sada ću te saslušati. Sto mi imaš reći o n dobroj službenici? KLAUN: Gospojo, nadam se da pažnja, kojom nastojah udovolj vašim željama, očituje se jasno na rovašu preñašnjih mi napora; j inače vlastitu skromnost ranjavamo i mutimo čistoću naših zaslu ako li ih obznanjujemo sami. KNEGINJA: Što hoće tu ovaj mangup? gubi se, momče! vjerujem baš u sve pritužbe koje sam o tebi čula; možda

1 vlastite gluposti ne vjerujem: jer znam da ti ne manjka ludosti ih počiniš, i da si dovoljno sposoban za svakakve nepodopštine KLAUN: Poznato vam je, gospo, da sam siromah čovjek. KNEGINJA: Pa dobro, što onda?Sve je dobro što se dobro svrši Ne gospo, nije baš dobro da sam siromah, iako su VU bogataš“ prokleti; ali ako bih mogao privoljeti Vašu Visost rfl°0 opusti da uplovim u bračnu luku, djeva Isbela i ja bismo to dakako Znamo i umijemo. jsjEGINJA: Zar silom hoćeš biti prosjakom? jAlJN: Ja ipak molim Vašu Milost za tu stvarcu. EGINJA: Koju stvarcu? KN KLALJN: Za Isbelinu stvarcu, a i za moju. U službi se nitko obogatio nije, a mislim da nikad blagoslov Božji neću steći, ne budem li dobio krv svoje krvi i meso svog mesa; vele, da su dječurlija blagoslov. KNEGINJA: Reci mi razlog s kojeg se hoćeš ženiti? KLAUN: To, gospo, moje jadno tijelo zahtijeva; moje me meso goni; a koga ñavo tjera, taj u rupu pada. KN EGINJA: Zar je to razlog tvome zanosu? KLAUN: Vjere mi, gospo, imam ja i drugih svetih razloga, kakvi su da su. KNEGINJA: Pa može li ih i svijet saznati? KLAUN: Gospo, griješan sam stvor, kao vi i svi što su od krvi i mesa, i doista se ženim da bih se za to pokajati mogao. KJ Pri

Kl KNEGINJA: Za svoj brak, prije no za grijehe. LAUN: Prijatelja nemam, gospo, i nadam se da ću ih steći svoje žene. NEGINJA: Prijatelji takvi, nikogoviću, tvoji su neprijatelji.KLAUN: Ne razumijete se vi u to, gospo, što je Ve prijateljstvo; ta fukara dolazi da mjesto mene radi ono što je već dodijalo. Tko moje polje ore, štedi moga vola, a meni prep. da žanjem; ako je meni i nabio rogove, ipak je on moja rostoka. Tko moju ženu tješi, štuje moju krv i meso, tko štuje m krv i meso, voli moju krv i meso; tko voli moju krv i meso je prijatelj; ergo, tko moju ženu ljubi, prijatelj mi je. Kad bi Jj bili zadovoljni onim što jesu, ne bi bilo straha u braku; jer ml mesojedi puritanci i stari ribožderi papisti, koliko god da su srca podijeljena u vjeri, toliko su im glave kao jedna: mogli bi meñusobno pobosti rogovima ko jeleni u istom stadu. KNEGINJA: Pa da ti nisi prljavi opadač, klevetnik i nitkov? KLAUN: Prorok sam ja, gospo, a istinu zborim nekako ovak Ponovit ću ja baladu, gdje stih mudrošću je bogat: Po sudbini si u braku, a po naravi si rogat. KNEGINJA: Gubi se, gubi se, momče; kasnije ću s tobom porazgovoriti. DVORSKI: Ako vam je po volji, gospo, neka pozove k vama Helenu; o njoj htjedoh govoriti. KNEGINJA: Hajd, momče, reci mojoj službenici da hoć njome razgovarati Heleni, mislim. LUDA: "Zar zbog tog lijepog lica Grci opljačkaše Troju? 0 kako glupo! Zar je Prijam to držao za radost svoju? Reče Hekuba, ne makne se već s uzdahom se strese 1 ovu presudu donese: "Ako je medu loših desetTek jedna dobra, ipak Jedna je dobra u deset." deset? Iskvario si dobrih. pjesmu, MEGINJA: Sto, jedna dobra u ngUPE; tam° 6 Jecan u deset c Al JN: Ali ovdje je izmeñu deset žena jedna dobra, a to znači A sam pjesmu još i popravio. O, kad bi se Bog svake godine tako fljlovao svijetu! Ne bismo imali ništa protiv toga da je makar vaka deseta dobra, pa da smo i župnici!

Jedna od deset, što ne kažete! Kad bi nam se dobra žena rañala pri pojavi svake repatice ili kod svakog zemljotresa, i to bi poboljšalo naše izglede na lutriji; ovako čovjek prije može izvući vlastito srce, nego pravu srećku. KNEGINJA: Hoćeš li već poći, gospodine nitkove, i postupati kako ti zapovjedih? KLAUN: Da čovjek sluša zapovijesti žene, a ipak, bez štete! Premda neženstvo nije puritansko, ipak od njega nema zla; ono će nosit crkvenu stolu preko crne haljine darežljiva srca. Evo, već idem; rekoste da Helena doñe ovamo. Izlazi KNEGINJA: Napokon; da čujemo. DVORSKI: Znam, gospo, da svoju službenicu veoma volite. KNEGINJA: Vjere mi, volim. Njen ju je otac zavještao meni, 0r“a sama, bez drugog kamatnjaka, zakonskog ima prava na svu av moju koju može naći; veći je dug moj no što otplaćujem, i 011 joj platit no što ona traži. Ijub; ORSKI: Gospo, u posljednje vrijeme bijah uz nju više no 1 lm da je željela; bila je sama i svoje je riječi sebi upravljala, , 0 za svoje uši; bila je uvjerena, to vam mogu jamčiti, da nisu reč ° d°s“una Govorila je da voli vašeg sina. Fortuna, ■ niJe božica što stvori takvu razliku izmeñu dva staleža, a Amornije bog koji bi upotrebljavao svoju moć tek tamo gdje odlj ravnopravne; Dijana nije takva zaštitnica djevica koja bi otrpjeja njenog jadnog viteza iznenadi prvi napad ili ga ostavila bez sp i otkupa u kasnijem zarobljeništvu. Sve to je izjadala u najg0r£. izljevima tuge, što ih čuh od kakve mlade djevojke, i držah svoj dužnošću da vas smjesta s time upoznam, jer bi u nevolji, što može desiti, svakako bilo važno da o tom nešto znate. KNEGINJA: Obavio si to pošteno; a sad to drži za se. Mnogi mi znakovi i prije to govorili, ali stajahu u tako nesigurnoj ravnotda im nisam mogla niti povjerovati, a niti u njih sumnjati. Mo pusti me sad na samu; sakrij to u srcu i hvala ti za savjesnu bri Ubrzo ćemo opet porazgovoriti. Izlazi Dvorski. Ulazi Helena KNEGINJA: Sa mnom je bilo isto, kada bijah mlada; ko prirodi što spadamo, to nama spada pristaje trn taj ruži naše mladosti, i s krvlju našom u nama se raña: znak to i žig je prirodnoga toka da mladost obuzme ta strast duboka. Po sjećanju nam na preñašnje dane iste su takve bile naše mane, samo ne držasmo ih takvima. Oko joj puno bola; sad sve vidim. HELENA: Izvoljevajte, gospo. KNEGINJA: Znaš, Helena, da sam ti ko majka. HELENA: Štovana moja gospodarica. KNEGINJA: Ne, majka. Zašto ne majka? Kada rekoh "majka" ko da si zmiju vidjela. Što je "majka" da te tako trgnu? Kažem, majka sam tii pribrajam te posve onima što iz utrobe su moje. Posvajanje se s prirodom često nadmeće, pa probir raña domaću klicu iz sjemena tuñeg. Nisi me teretila materinskom mukom, a ja te pazim kao prava majka. Zaboga, dijete! Zar krv ti se gruša da mene priznaš majkom? Što je tebi, da ti ta ljuta glasnica mokrine ,_raznobojna duga obrubljuje oko? Zato što si mi kćerka? ELENA: Nisam. KNEGINJA: Kažem da sam ti majka. HELENA: Oprostite mi; knez mi od Rossilliona ne može biti brat. Ja sam od skromna, on visoka roda; o precima se mojim ne zna ništa, a njegovi su svi plemeniti. On drag mi je gospodar; i ja ću mu ko službenica živjet, kao vazal umrijet. Ne smije mi biti brat. KNEGINJA: A ni ja majka? HELENA: Vi ste mi majka, gospo; da ste barem al tako da mi sin vaš nije brat zaista majka! I meni i njemu do toga mi je ko do neba stalo tek da mu nisam sestra. O, zar nema druge kad kći sam vaša da mi brat on bude? KNEGINJA: Da, mogla bi mi biti snahom, ali sačuvaj Bože da što tako misliš, kad majčinstvo te moje tako zbunjuje! Sto, opet blijediš? Svojim strahom uhvatih

naklonost tvoju ludu, i sad vidim tajnu samoće tvoje, izvor slanih suza. I slijepcu bi sad bilo očigledno da voliš moga sina. Lažljivost bi samu postidjela da zaniječeš tu strast, da kažeš; nije tako. Reci pravo, i stoga, da je tako; jer, gle, tvoji obrazi priznaju to jedan drugome, oči ti jasno zrcale ponašanje, pa na svoj način govore; tek krivnja i

paklena tvrdoglavost ti vežu jezik, da istinu posrame. Reci: je li tako? Ako je tako, u lijepom si škripcu; a ako nije, zakletvom poreci. Kako god bilo, nebo će u meni uvijek na tvoj probitak djelovati, pa zaklinjem te, reci istinu. HELENA: Oprostite mi dobra gospo. KNEGINJA: Voliš li moga sina? HELENA: Ah, oprostite mi, vrla gospodarice. KNEGINJA: Voliš li ga? HELENA: Zar ga vi ne volite, gospo? KNEGINJA: Ne okolišaj! U ljubavi je mojoj sveza što svijet je priznaje. Hajde, razotkrij stanje srca, jer se tvoja ljubav sama već posve raskrinkala. HELENA: Onda priznajem, kleknuvši evo pred nebom i vama, da nakon samog neba, ali prije vas vašega volim sina.Moj rod je skroman, ali čestit; takva što ja ga ljubim. Ne progonim ga ni najmanjim znakom preuzetne prošnje, nit bih ga htjela dok ga ne zaslužim; a ne znam ni kakve bi uopće te zasluge i mogle biti. Znadem da zalud volim i stremim bez nade; a ipak u to šuplje, i bezdano sito nalijevam stalno vodu svoje ljubavi i ne manjka mi nikad da je lijevam dalje. Ko Indijanka, u krivovjerstvu pobožna,, obožavam ja sunce što obasjava vjernika, i više za njeg ne haje. Najdraža gospo, nek se vaša mržnja ne skobi s mojom ljubavlju zbog svoje; al ako ikad vi ste, čija časna dob kreposnu mladost svjedoči, uopće čeznuli čedno i ljubili žarko ovako istinitim plamom ljuvenim; a uspjeli sačuvati i krepost i ljubav vašu sažalite se na onu koja nema izlaz drugi nego da daje, gdje mora da gubi; koja ne želi naći to što žudi, već, kao kakva zagonetka svima, s nasladom živi gdje umrijeti ima. NJA: Zar nisi odnedavno reci pravo U Pariz namjeravala? I Kunem se Bogom, istinu ću reći. i ljubav mi je. Nek vas to ne vrijeña, jer na njemu ne ostavlja ljage

Jesam, gospo. EGINJA: Po istini istini mi reci zašto?

Znate da mi je otac ostaviorecepte neke prokušane što su vanredno djelotvorni, koje on je čitanjem i iskustvom prikupio ko opći lijek, i meni ih zavijestio da držim ih u brižnoj pričuvi, jer svestrano je djelovanje njihovo jače no što se sluti. Meñu drugim, tu lijek je iskušan i zapisan što može boljku beznadnu izliječit od koje, vele, da umire kralj. KNEGINJA: To bješe dakle razlog da si htjela u Pariz? Je li? HELENA: Vaš sin, moj gospodar na tu me pomisao naveo; inače Pariz, lijekovi i kralj možda i nisu bili nazočni prije u mojim mislima. KNEGINJA: Al pomisli, Helena, ti ponudit ćeš svoju pomoć navodnu, a hoće li je on i primiti? On s liječnicima dijeli isto mišljenje: on, da mu oni ne mogu pomoći; oni, da pomoć ne znaju. I kako da povjeruju jadnoj neukoj djevojci kad škole, izmuzavši sav svoj nauk; prepustiše opasnost njenom tijeku? HELENA: U tome ima nešto više no je umijeće moga oca, koje bješe u njegovome cijelom zvanju najveće; pa dobar prijem mojega poslanstva najsretnija će zvijezda blagosloviti. I kad bi vaša dopustila visost da okušam se u

liječenju kralja na kocku bih, u isti dan i čas, stavila svoj vrijedno izgubljeni život.

JA: Ti u to zbilja vjeruješ? .: Da, gospo, od sveg srca svoga. JA: Pa kad je tako, dobit ćeš, NJA: Pa kad je tako, dobit ćeš, Heleno, i moju privolu i moju ljubav, sredstva i pratnju, i pozdrave tople svim mojima na dvoru. Ostati ću ovdje i molit Boga da blagoslovi tvoj trud. Ti odmah sutra poñi, s puno sreće. Cime ti pomoć mogu, uzmanjkat ti neće.

Drugi čin Prvi prizor Pariz. Kraljev dvor. Ulazi Kralj s mladim plemićima, koji se opraštaju odlazeći firentinski rat; Bertram i Parolles, paževi. Fanfare KRALI: Gospodo mlada, zbogom; ne odbacujte ratnički ovaj nauk; i vi drugi, zbogom; savjete moje meñu se podijelite, da, prihvativ ih cijele, protegnete dar i dosta bude za jedne i druge. 1. PLEMIĆ: Gospodine, mi nadamo se vratit, iskazav se ko uspješni vojnici, i zateć vašu milost dobra zdravlja. KRALJ: To ne, nažalost, a ipak mi srce priznati neće da tu bolest ima što opsjeda mu život. Zbogom, mlada gospodo.

Bio ja živ il ne, vi sinci budite Francuza dičnih; nek sva Italija što je od carstva negdanjeg naslijedila tek propast vidi da ste došli ne da očijukate s čašću, već je vjenčate i najhrabriji kad prosci ustuknu. Nañite ono za čim hlepite i Slava će vam pronijet ime. Sretno! 1. PLEMIĆ: Nek zdravlje služi Vaše Veličanstvo!oAlJ: I čuvajte se djevojaka talijanskih; kažu za nijekanje da nema riječi na francuskom kad one nešto traže. Oprez, da ne bi dospjeli u ropstvo već prije okršaja. QgA. PLEMIĆA: Te opomene u srcu ćemo svome ponijeti. KRALJ: Sretan put. Nekim plemićima Doñite sa mnom. Povlači se 1. PLEMIĆ: O kakva šteta, dragi moj gospodine, da ne možete s nama! PAROLLES: To nije krivnja ovog gizdavog junaka 2. PLEMIĆ: Baš lijep je ovaj rat! PAROLLES: Fantastičan! Znam, viñao sam takvih ratova. BERTRAM: Po zapovijesti doñoh da se borim, A tetoše me: Previše si mlad!“ II dogodine“ ili još je prerano“. PAROLLES: Kada ste orni tako, mladiću, za boj, ne dajte se zauzdat, hajte krišom. BERTRAM: Ko ždrijebac paradni za ženske čeze ostajem ovdje da nogama stružem po glatkom podu, sve dok ne bude se sva slava razgrabila, nosili se tek mačevi za ples. Ti Boga, idem kradom! pLEMlĆ: Časno je tako krasti.PAROLLES: Kneževska kraña, kneže! 2. PLEMIĆ: U krañi ću vam biti jatak; sretno! BERTRAM: Prirasli ste mi srcu, pa na rastanku sam s vama ko na mučilima. 1. PLEMIĆ: Zbogom kapetane. 2. PLEMIĆ: Dični naš monsieur Parolles! PAROLLES: Plemeniti junaci, moj mač je s vašima u rodu. Gizdavi su, zvonki, blistavi; jednom riječju, dobra su kova. Naći ćete u spinijskome puku nekog kapetana po imenu Spurijus, s ožiljkom, ratničkim biljegom, ovdje, na lijevom obrazu: evo, istim sam mu ga ovim mačem podario. Recite mu, da sam živ i zapamtite što će mi poručiti. 1. PLEMIĆ: Hoćemo, vrli kapetane. Plemići izlaze. S druge strane, Kralj PAROLLES: Mars nek vas štiti ko svoje novake! Bertramu Sto ćete vi učiniti? BERTRAM: Stani; evo Kralja! PAROLLES: Poslužite se opsežnijim uljudnostima prema drugoj plemenitoj gospodi; zadržali ste se u tijesnim granicama previše hladnog oproštaja. Budite prema njima rječitiji, jer su oni kićanke na šeširu vremena; uvijek pokazuju da idu s njime ukorak, da znaju jesti, govoriti i hodati pod utjecajem najpopularnije zvijezde; makar i sam Vrag davao takt, tako se mora plesati, njima, i oprostite se od njih glagoljivije. BERTRAM: I hoću.,g£LLES: Valjani su to momci, i zacijelo će se žilavi iskazati na macu Izlaze Bertram i Parolles. Ulazi Lafetu i klekne pred Kralja LAF gW: Milost, moj gospodaru, molim za se ko i za vijesti koje donosim. KRALJ: Dat ću sve što hoćeš, samo da se digneš. LAFEW: Tad ovdje stoji čovjek pomilovan onim što nosi. Da ste barem ovdje vi rekli, gospodaru, moleć milost i na moj zahtjev mogli tako ustati. KRALJ: Makar da ti glavu prvo razbijem, pa molim za to milost! LAFEW: Rado bih je dao! Al dobri gospodaru, ovo je posrijedi: Hoćete li vi za svoju bolest lijek?

KRALJ: Neću. LAFEW: O, znači, nećeš grožña, moja kraljevska lisice? E, hoćeš moje grožñe plemenito, kad na dohvat bude. Vidara vidjeh koji je u stanju udahnut dušu kamenu, oživjeti i hridi, nagnati vas da ko živa vatra gavotu zaplešete; čiji puki dodir iz groba može dići kralja Pipina; ne, Karlu Velikom u ruku dati pero da napiše joj pismo ljubavno.

U KALJ: Kome to? Tko je sad tu ona“? AFE W: Pa, doktorica! Došla je, moj kralju,da primite je. Vjere mi i časti, mogu li ozbiljne priopćiti misli načinom svojim šaljivim, govorah s osobom, koja spolom, godinama, mudrošću, obećanjem, pouzdanjem zadivila me više no što smijem pripisat svojoj pukoj slabosti. Hoćete li je primiti jer to je njezina želja i saznat što hoće? A poslije mi se smijte slobodno.

KRALJ: Hajde, Lafevv moj odani, uvedi to čudo da se i mi čudimo il čuñenje da tvoje umanjimo čudeć se kako si ga ti uvećao. LAFEW: Neka, po volji vašoj, uvest ću je, dok ne trepnete okom. Lafetu prilazi vratima KRALJ: Uvijek takve uvode daje svom posebnom ničem. LAFEW: Neka, samo ti hajde. Ulazi Helena KRALJ: O, ova hitnja zbilja ima krila. LAFEW: Neka, samo ti hajde. Ovo ti je Njegovo Veličanstvo; reci mu što hoćeš. Ko izdajnica možda izgledaš, al takvih se izdajnika kralj naš rijetko plaši. Cressidin ja sam stric, što smije ostavit dvoje na samo. Pa sretno! Izlazi 392Sve je dobro £gJ_J“ Da 1 se ljepotice, tvoj posao tiče nas? . gifA: Da, dobri gospodaru. Gerard od Narbone bio je otac moj i u svom zvanju poznat ko dobar.

JRALJ: Znao sam §a 1 ia HELENA: To bolje, ne moram ga hvaliti; poznavat ga je dovoljno. Na samrti mnoge recepte mi je povjerio; al jedan glavni, najmilije čedo njegove prakse, jedinog ljubimca njegovoj negdanjeg iskustva, reče da čuvam kao treće oko, pomnije no svoja dva; još bolje ja ga čuvah i dočuvši da Vaše Veličanstvo pati od bolesti na koju časni dar mog dragog oca moćno djeluje, sa dužnom poniznošću doñoh amo da ponudim svoj lijek i liječenje. KRALJ: Mi vam zahvaljujemo, djevojko; prem ne vjerujemo u iscjeljenje, kad najbolji liječnici od nas dižu ruke i liječnički konzilij već zaključuje da trud im i umijeće ne mogu iskupit narav od njena beznadnoga tijeka. Ne smijemo obezvrijediti naš razum, ponizit nadu toliko da podvodimo tu našu bolest neizlječivu svakakvim nadriliječnicima; niti razlučit tako sebe od svog ugleda i vjerovat nerazboritoj pomoći kad razbor drži da pomoći nema. JELENA: Neka mi onda obavljena dužnost naplata bude trudu. Ja vam neću višenametat svoje usluge. I skromno od kraljevskih vam misli molim da me zadrže u milosti, bez prezira il srdžbe. KRALJ: Manju zahvalnost ne mogu iskazati; Za dobro htijenje, hvalim srcem cijelim ko samrtnik onom tko mu život želi. Ti ne znaš ništa, ja sve što me čeka; pogibelj cijelu znam, ti nijednoga lijeka. HELENA: Budući da ste čvrsto protiv liječenja, od onog što ja kušam, ne može bit zla. Najvećih djela tvorac često zna po sluzi najslabijem da ih obavlja. Biblija dječjoj pripisuje ruci razborit sud, kad djecom bjehu suci. Veliki potopi su izliveni iz beznačajnih izvora malenih; dok su čudesa moćnici poricali i morski su se vali s puta micali. Nada nas izda često, a najčešće ondje gdje najviše očekujemo od nje, a zna se dočim ispuniti često najhladnijem gdje očaju je mjesto. KRALJ: Ne smijem te slušat. Kući se ti vrati, trud nekorisni sama si naplati. Ponudi neprimljenoj zahvalne tek riječi. HELENA: Tako se nadahnuće pravo dahom priječi. Bog dobro znade sve, a nama se sve čini: mi sudimo o stvari po vanjštini. Al najveća je naša drskost: smjelo nebesku pomoć smatrat ljudskim djelom. Kralju, na njegu moju pristanite; s nebom, ne sa mnom, pokus napravite. Ja nisam varalica što se hvali da cilj će zgodit prije no opali,već znam da mislim i mislim da znadem, lijek nije moj bez moći, a ni vi bez nade. jj: Tako si sigurna? Za koje vrijeme mogu nadat se iscjeljenju? JELENA: Bude 1 milo Bogu, prije no dvaput konji sunčani povuku svog žarkog kočijaša po danjemu krugu, dvaput u zapadnome mraku zamagljenu Venera rosna zgasne lampu snenu il klepsidra kad dvaestčetri puta odredi stazu lupeških minuta, sa zdrava tijela lijek će slabost skinut, živjet će zdravlje, a bolest preminut. KRALI: A čime li ćeš jamčiti ti sama to svoje samopouzdanje? HELENA: Biljeg srama, i drskost drolje neka ocrni me u gnusnim rugalicama; nek mi čedno ime okaljaju; i grozno nek me optuže da život skončam mukama produžen. KRALJ: Ko da iz tebe zbori neki sveti duh, na slabom glazbalu mu moćne zvuke čuh; što zdravi razum besmislom proglašava na drugi način smisao spašava. Tvoj život ti je drag, jer imaš mjeru svega što život vrijednim čini vjeru, ljepotu, mladost, mudrost jednom riječju sve što u cvijetu ljeta držimo za sreću. Što to na kocku stavljaš, jasno očituje: Umijeće veliko il strašni očaj tu je. Lijepa vidarice, tvoj lijek ću iskušati što će, ako umrem, smrt i tebi dati.HELENA: Prijeñem li rok il manem obećanja, nek umrem zasluženo i bez smilovanja. Ne uspijem li, nek smrću mi se plati; al ako uspijem, što ćete mi dati? KRALJ: Traži što želiš. HELENA: Dat ćete što želim?

KRALJ: Žezla mi i raja kojem se veselim! HELENA: Kraljevskom rukom od svojih vazala dajte mi muža kojeg budem izabrala: izuzev drskost da poželim koga iz kraljevskog vam roda francuskoga, da svoje skromno ime uzveličam ogrankom ili plodom vašeg stabla dična. Slobodna tražim od vas podanika kog tražit mogu, a vi dati mi ga. KRALJ: Evo ti ruke; pogodbe se drži, i tvoju želju moj će čin izvršit; kad budeš htjela, uzmi muža za se, bolesnik tvoj na tebe oslanja se. 0 tebi moram ja i hoću više znati, prem više znati nije više vjerovati: odakle si i tko si, kakve ćudi al i bez pitanja mi dobro došla budi! Pomozite mi, hej! Drži se riječi svoje 1 djelo moje bit će ravno tvojem.

FanfareDrugi prizor Rossillion. Knežev dvor. Ulaze Kneginja i Klaun EGINJA: Hajde, hajde, moj gospodaru; time ću staviti na nju svoju valjanost tvoga odgoja. KLAUN: Iskazat ću se više kao valjan opanak nego ko slaba Čizma Uostalom, znam da me posao nosi samo na dvor. KNEGINJA: Na dvor! Molim te, a koje ti onda mjesto držiš osobitim, kad na dvor odmahuješ s takvim prezirom? Samo na dvor? KLA UN: Uistinu, gospo, ako Bog uopće dadne čovjeku kakve manire, na dvoru se lako može njima razbacivati: onaj tko ne zna pokleknuti, razmahnuti šeširom, poljubiti ruku i ne reći ništa, taj nema ni nogu, ni ruku, ni jezika, ni šešira; i zbilja, takav prostak, da budemo točni, ne bi ni bio za dvor; al što se mene tiče, ja imam odgovor koji će svakog zadovoljiti. KNEGINJA: Oho, to mora da je neki opsežan odgovor, kad pristaje na sva pitanja. KLAUN: Ko što brijačka stolica pristaje svim stražnjicama: uskoguzim i debeloguzim, niskoguzim i visokoguzim, ukratko, oguzim. EGINJA: A hoće li tvoj odgovor točno pristajati? KLA UN: Točno ko deset groša ruci odvjetnika, ko frančezarija nakinñurenoj drolji, ko opanak seljaku, ko uštipci pokladnom ut°rku ili ko moreška prvom svibnju, ko čavao svojoj rupi, ko r°§°nja svome rogu, ko žena alapača svadljivoj propalici, ko usna °Patice ustima fratra; što da vam kažem, ko kobasica u svoje CrijevcKNEGINJA: Imaš li, pitam se, tako točnu zakrpu za rupu? KLAUN: Od ispod vojvode pa sve do niže stražmeštra, svakoj c rupi pristajati. KNEGINJA: Mora da je to odgovor čudovišnih razmjera ka može udovoljiti tolikim zahtjevima. KLAUN: Ali ni nekakva malenkost, boga mi, ako je istina on što učeni ljudi o tome govore. Imam ga, imam, i sve što s njim irje: upitajte me samo jesam li dvorjanin, neće vam biti na odmet da vidite! KNEGINJA: Da budemo opet mladi, ako možemo! Ispast glupa pitanjem, da bih postala mudrija odgovorom. Oprostite, m gosparu, jeste li vi dvorjanin? KLAUN: Ali zaboga, gospodine! Eto jednostavnog otpravljanj Hajde još, još, makar i stotinu takvih! KNEGINJA: Gospodine, vaš sam siromašan prijatelj koji odano voli. KLAUN: Ali zaboga, gospodine! Dajte, samo dajte, nemojte m štedjeti. KNEGINJA: Vi, gospodine, vjerojatno ne možete ni okusiti o priprostu hranu? KLAUN: Ali zaboga, gospodine! Dajte samo iskušajte n zaklinjem vas! KNEGINJA: Još nedavno ste, gosparu, koliko mi se čini, zara jedno šibanje. KLAUN: Ali zaboga, gospodine! Izvoljevajte me ne štedjeti

dok gGlNJA: Dereš li se ti zaboga, gospodine“ i kad te šibaju? Ili jjevajte me ne štedjeti“? Zbilja ovo tvoje zaboga, gospodine“ esnoj je vezi sa šibanjem; taj bi ti odgovor izvrsno pristajao, 0lc te mlate, i ako te dadem vezati, neće biti ovako bez veze. KLAIJN: Nikada nisam bio gore sreće

sa ovim mojim zaboga, gospodine“. I Vidim da neke stvari mogu služiti dugo, ali ne i vječno.

I KNEGINJA: KO kaćiperka obijesna se igram vremenom i rasipam ga tu na veselu budalu. tfJN: Al zaboga, gospodine! Gle, opet dobro Paše! JEGINJA: Dosta, gosparu! Na posao; daj ovo Heleni i podstakni je da mi odgovori smjesta. Prenesi pozdrave mom sinu, roñacima. Nije bogzna što. KLAUN: Roñaci vaši nisu bogzna što? KNEGINJA: Tvoj zadatak nije bogzna što. Jesi li to zabio u glavu?

UN: Veoma tvrdo. Već sam tamo ispred svojih nogu.

KNEGINJA: I brzo natrag.Treći prizor Pariz. Kraljeva palača. Ulaze Bertram, Lafeiv i Parolles LAFEW: Kažu da se čuda više ne dogañaju; a i naši nam filozofsk velikani natprirodne i neobjašnjive stvari pretvaraju u običn i poznate. Stoga mi užase držimo tričarijama i zakukuljujem0 se u prividno znanje kad bismo se morali predati strahu od nepoznatog. PAROLLES: Ma jasno, ovo je najneobičnija objava čuda što je i naše doba iskrsnula. BERTRAM: Zbilja je tako. LAFEW: Kad su ga napustili stručnjaci... PAROLLES: To i velim i galenovci i paracelzusovci. LAFEW: Svi oni učeni kapaciteti, ugledni akademici PAROLLES: Točno! To i velim! LAFEW: Koji su ga proglasili neizlječivim PAROLLES: Ma jasno, tako je! To baš i kažem. LAFEW: Da mu nema pomoći. PAROLLES: Točno; ko da je čovjek osuñen na LAFEW: Na nesiguran život i sigurnu smrt. PAROLLES: Baš tako. Dobro ste to rekli. I ja bih bio tak rekao. LAFEW: Doista se može kazati da je ovo za svijet prava novo?OLLES: Nema sumnje da je tako: ako to hoćete vidjeti i o na bijelo, očitat možete u ovom tu, kako se zove... jjvV čita: Očitovanje nebeskog djelovanja u zemaljskom initelju. PA, OLLES: Eto to! Baš bih isto tako rekao. jjFEW: I gle, zdrav je ko riba i žustar ko zec; kunem se da govorim s punim poštovanjem, ali PAROLLES: Ne, zbilja, čudno je to, veoma čudno; uzeli mi to u pojedinostima ili općenitije; a on je čovjek veoma liberalistička a, koji naprosto neće priznati da je to... duha LAFEW: Sama ruka neba. PAROLLES: Pa da, to i velim LAFEW: U veoma slabom PAR velik OLLES: I deklasiranom posredniku; velika je to moć, elika mistifikacija, koju bi općenito valjalo i više iskoristiti, a ne samo za ozdravljenje kralja, da bismo mogli biti LAFEW: Općenitije zahvalni. Ulaze Kralj, Helena i pratnja PAROLLES: Baš sam to htio reći; lijepo ste se izrazili. Ali evo kralja. LAFEW: Sav je lustig što bi reko Švaba. I gle cure: kako nam £rija jabučica, kada su nam svi na broju zubi. Ma gledaj ga: mogao nJom zaplesati corante. bi s NOLLES: Mortus mu krucifiksus! Nije li ono Helena?BERTRAM: Bogami ko da je ona. KRALJ: Pozovite preda me svu dvorsku gospodu Izlazi jedan Pratilac 0 sjedi, spasiteljko, do svog bolesnika, 1 jer si ovoj zdravoj ruci opozvala izgnanu snagu, iz nje opet primi potvrdu mojeg obećanog dara što samo čeka da ga imenuješ. Ulaze tri ili četiri plemića Prošetaj okom, lijepa djevo. Evo družine mlade neženja plemića što mi na volju stoje da ih ženim, nad kojim imam pravo upotrijebit vladarsku moć i savjet očinski. Slobodno biraj; svakog možeš steći, pravo ti ne smije nijedan poreći. HELENA: Svakome od vas neka dopadne po jedna lijepa i kreposna ljubovca kad ljubav bude tako prohtjela! Neba mi, svakom osim jednome! LAFEW: Dorata svog sa opremom bih dao da se pohvalit mogu s tako puno zubi i tako malo brade, ko ovi mladići. KRALJ: Razgledaj ih dobro; svaki od njih plemenita je roda i koljena. Helena se obraća plemićima HELENA: Gospodo, nebo je putem mene ozdravilo kralja.r, Svi mi to znamo, i hvalimo nebu. SVI: aFLENA: Ja djevojka sam čedna roda; moj je imutak najveći što mogu reći da djevojka sam uistinu. S dopuštenjem Vašega Veličanstva, već sam izabrala. Ruže na mom licu prišaptavaju mi: Crvenimo se što ti moraš birati; budeš li odbijena, neka blijeda smrt na obrazu tvom vječno stoluje, mi ovdje više nećemo procvjetati.“ KRALJ: Ti samo biraj, ne boj se; tko tvoju odbije ljubav, odbija i moju.

HELENA: A sad, Dijano, letim s tvog oltara, do boga ljubavi, tog visokog vladara, uzdahe dižem. Prvom plemiću O gospodaru mladi, hoćete 1 moju prošnju saslušati? 1. PLEMIĆ: I udovoljiti joj spremno. HELENA: Gosparu, hvala; sve je tim rečeno. LAFEW: I život bih svoj stavio na kocku da mogu biti u tom izboru. HELENA Drugom: Čast kojom plamti vaše lijepo oko prijeti mi prije no što reći mogoh. Deset put bolje nek vam ljubav udijeli od skromna srca one koja vam to želi! 1 pLEMlĆ: Dopustite mi, ništa bolje ne trebam. HELENA: Dopusti li ljubav veća što je, primite želje i pozdrave moje.LAFEW: Zar je svi oni to odbijaju? O da su sinovi to moji, ja bih ih sve bičevati dao ili poslao Turcima da od njih prave eunuhe. HELENA Trećem: Ne bojte se da ću vam uzet ruku i, zbog vas samog, stavit vas na muku. Nek bdije Bog nad vašim obrečenim brakom, neka u postelju vam stavi veće blago! LAFEW: Ti momci su od leda; nijedan je neće. Engleska to su kopilad bez sumnje; meñu Francuzima ti nema takvih. HELENA Četvrtom: Vi ste još premlad, predobar, prezgodan, da dobijete sina moga roda. ČETVRTI: O lijepa gospo, ja ne mislim tako. LAFEW: Još jedan grozd na trsu stoji. Znadem da ti je otac bio dobar vinogradar, al ako ti sam nisi pravi magarac, ja sam tek mladac od četrnaest godina jasan si mi odmah kao dlan. HELENA Bertramu: Ja se ne ufam reći da te uzimam; sebe i službu svoju dajem dokle živim, u tvoju vlast i vodstvo. To je čovjek. KRALJ: Dakle, Bertrame, sinko, uzmi je za ženu. BERTRAM: Za ženu, kralju! Molit ću vas da mi u takvu poslu dopustite da se roñenim svojim očima poslužim. KRALJ: Bertrame, zar ti ne znaš što je ona učinila za mene?.gjpAM: Gospodaru, znam, al ne znam ni izbliza zašto bih je ja zato ženio. : Ti znadeš da me je ona iz bolesti digla? :RTRAM: Zar iz tog slijedi, kralju, da moj pad odgovorit mora vašem podizanju? Nju dobro znam: o trošku odgojena je mog oca kći da bijednog liječnika ženom mi budel O nek, prezrevši je radije trpim vječnu vašu nemilost! JJ: Zbog titule je samo prezireš, a to joj ja mogu dati. Čudno, naše krvi kad bi zajedno slili, nitko ne bi vidio razliku kakvu, a ipak su tako razlike moćne. Ako li je ona vrline puna baš u svemu, osim u onom što se tebi ne sviña to da je kći siromašnoga liječnika tad ne voliš vrlinu samo zato što nema imena. Ali nemoj tako! I najniže mjesto kad raña vrlinom oplemeni se samo takvim činom. Gdje titule su krupne, a nema što vrijedi, tu kljakava je neka čast posrijedi. Dobro je dobro, a zlo biva zlom i onda kad se tom ne zove titulom. Kakvoća prava svoju cijenu ima po tom što jest, a ne po nazivima. Ona je mlada, pametna i mila i izravno je sve to naslijedila od same prirode, a to raña čašću. Čast prava prezre onog što se kiti čašću svog roda, a ne zna takav biti. Odlike cvatu, kad u našim ih svojskidjelima uzgajamo, ne u pradjedovskim. Ime nad pokojnikom tek je rob što svakom služeć, resi svaki grob ko lažni trofej; dok je nijemo mjesto gdje uklet zaborav i prašina često čestite kosti kriju. I što da se kaže? Ako ne možeš djevu voljet kakva jest, ja ću joj stvoriti što treba. Krepost i ona sama, njen su miraz; ja ću joj dati imutak i stalež. BERTRAM: Ja nju ne mogu voljeti, a niti nastojati ne želim da je volim. KRALI: Ti sebi činiš štetu nastojeći da postupiš izbirljivo. HELENA: O gospodaru, da ozdraviste, to je meni drago, a drugo pustite. KRALJ: U pitanju je čast, i da je obranim pokazat moram svoju moć. Ti napuhani, oholi momče, uzmi njenu ruku! Nedostojan si ovog vrijednog dara; prezirom mrskim obescjenjuješ i moju ljubav i zasluge njene. Ti niti sanjat ne možeš da ja, staviv se na njenu, oskudnu tezulju, prevagnuti te mogu do nebesa. Nećeš da znaš, da je u našoj moći zasadit tvoju čast, gdje hoćemo da raste. Savladaj prezir, volji se našoj pokori što djeluje za tvoje dobro. Ne vjeruj gordosti svojoj, već smjesta pokloni probitku vlastitome onaj posluh što ga odanost tvoja traži, ko i moja vlast; il ću te zauvijek izbaciti iz svoje zaštiteu vrludanje i bezglav pad nedoraslosti i neznanja; na te će se sručiti moja osveta i mržnja u ime pravde, a bez milosrña. Govori. Čekam odgovor. ggRTRAM: Oprostite, milostivi moj kralju; ja podreñujem naklonost svoju vašem pogledu. Kad mislim da djela velika i mnoge časti pljušte tamo gdje vi zapovjedite, otkrivam da onu, što je sve do nedavno u uznositoj mojoj misli stajala veoma nisko, sada sam kralj hvali oplemenjena tako ona vrijedi ko da se takvom rodila. KRALI: Za ruku uzmi je; reci joj da je tvoja. A ja joj protutežu obećajem, što, ne bude li ravna tvome stanju, još će prevagnuti. BERTRAM: Uzimam njenu ruku.

KRALJ: Naklonost kralja i sreća se smijese toj pogodbi; i obred treba brzo da potvrdi tu obrečenu vjeru i da se obavi večeras. Svečan pir nek odgodi se malo da bi dočekao odsutne prijatelje. Sve dok tvoja ljubav se samo njojzi smiješi za me je sveta; a inače, griješi. Izlaze. Parolles i Lafeiv zaostaju, pretresajući vjenčanje

Čujte, monsieur! Da porazgovorimo.PAROLLES: Učiniti ne smijem što bih lako mogao. LAFEW: Zbilja sam, ovako za ručkom i za večerom, mi: si prilično pametno čeljade; jer si posve prihvatljivo pripovij slio da dao .inp o svojim putovanjima; moglo te se podnijeti. A ipak su me s kićanke i zastavice po tebi mnogostruko razuvj era vale da bi ti neki brod od prevelike nosivosti. Sada sam te prozreo, i nlle stalo da ikad više zavirim u takvu šupljinu. Jer tebe prozreti znači mnogo više nego gledati kroz prazno u šuplje. PAROLLES: Da te ne štiti povlastica vremešnosti, ja bih PAROLLES: Na raspolaganju vam stojim, gospodine. LAFEW: Vaš je knez i gospodar pametno postupio što predomislio. PAROLLES: Predomislio! Moj knez! Moj gospodar! LAFEW: Pa da. Zar to nije isti jezik, što ga i ja govorim? PAROLLES: Veoma neuglañen, i nije ga razumjeti bez krvava nastavka. Moj gospodar? LAFEW: Zar vi niste službenik rossillionskoga kneza? PAROLLES: Bilo kojeg kneza; sviju kneževa! Služim svak" onom tko je čovjek na svom mjestu! LAFEW: Osobito na mjestu kneza, kad ste knežev sluga. I knez ima gospodara, ali malo drugačijeg. PAROLLES: Previše ste stari, gospodine. Neka vam to bude zadovoljština: previše ste stari. LAFEW: Moram te upozoriti, momče, da slovim ko čovjek; a do tog naslova tebe ni starost ne može dovesti.jpEVV: Ne bacaj se u gnjev preduboko, da ne ubrzaš sebi Sudnja dan, a i to bude li se smilovao Bog

kukavcima kao što si ¡1 ¡1 ¡1 ¡1 Tako, moja prozorska rešetko, ostaj mi zbogom; ne trebam ti . probušiti kakav drugi otvor, jer te naskroz vidim i ovako. Evo ruke pAROLLES: Gospodine, vi me prekomjerno obezvreñujete. LAEEW: Da, od svega srca; jer ti si toga vrijedan. PAROLLES: Ja nisam zaslužio, gospodine, da to gutam. LAFEW: Časne mi riječi, jesi, svaki gutljaj; i neću ti zakinut ni kapi PAROLLES: Sad znam na čemu sam; od sad ću bit pametniji! LAFEW: Čim budeš mogao: još se moraš mnogo nagutati onog suprotnog. Ako te kad budu vezali tim tvojim kićankama i mlatili ko konja, vidjet ćeš što znači oholiti se konjskim nakitom. Zelja mi je da sačuvam svoje poznanstvo s tobom, ili točnije, moje poznavanje tebe, da onda, kad te budu za što optuživali, mogu reći: Tog čovjeka poznam. PAROLLES: Gospodine, vi me posve nepodnošljivo °zlojeñujete. LAFEW: Zbog tebe samog bih htio da od tog jeda trpiš paklene muke, a ja da te na njih stavljam vječno; jer inače za me vrijeme drugog stavljanja je prošlo, ko što ću ja sad kraj tebe proći, onom rzinom kojom mi godine dopuste. Izlazi PAROLLES: U redu, neka ti na sina ova sramota prijeñe; podli, ari, prljavi, podli gosparu! Što ću, moram biti strpljiv; ne može ylasti stati na rep. Ali, života mi, namlatit ću ja njega, samo da Sretnom kojom zgodnijom prilikom, pa bio on gospar dvostrukii trostruki. Prema njegovim godinama neću imati milosti ni ko prema... namlatit ću ga, samo da se opet sretnemo. Opet ulazi Lafew LAFEW: Momče, oženio ti se knez i gospodar; eto ti novostj sad imaš i gospodaricu. PAROLLES: Bez imalo uvijanja zaklinjem vaše gospodstvo da se donekle ogradi od počinjenih potvora. Knez je moj suveren gospodar kojemu služim samo je onaj gore. LAFEW: Tko? Bog? PAROLLES: Da, gospodine. LAFEW: Onda je tebi vrag gospodar. Zašto inače ovijaš ruk podvezicama? Zar od rukava praviš nogavice? Rade li to i drug sluge? Najbolje bi bilo da stražnjicu držiš tu gdje ti je lice. Čas mi, da sam samo dva sata mladi, namlatio bih te. Meni se čini si ti opća uvreda i da te svaki čovjek ima pravo batinati. Držim si stvoren da ljudi na tebi razjačavaju pluća. PAROLLES: To je teška i nezaslužena prosudba, gospodine. LAFEW: Ma nemojte, gospodine. U Italiji su vas tukli jer nist prezali ni pred tim da drpite košticu iz šipka. Vi ste skitnica, a ne pravi putnik. Vi ste prema kneževima i plemenitim osobama drskiji nego što vas ovlašćuje heraldika vašega roñenja i vaših odlikaViše ni jedne riječi niste vrijedni, inače bih vas nazvao nitkovomOstavljam vas. Izlazi. Ulazi Bertram

PAROLLES: Dobro, jako dobro; neka bude tako. Dobro, dobro; neko vrijeme ćemo se pritajiti. BERTRAM: Zauvijek upropašten, pod pokorom briga!Sve je dobro što se dobro svrši

OLLES: Francuska je pseća jazbina; više ne zaslužuje da čovjek ni gazi po njoj; poñimo u rat! OLLES: Što se dogodilo, dragi mladiću? jjfRAM: Premda sam se svečano pred svećenikom zakleo, neću s njom leći u postelju nikad! pAPvOLLES: Što je, dragi mladiću, što je? g£RTRAM: O moj Parolles, mene su oženili! U toskanski ću rat i nikad neću s njom leći. C

BERTRAM: Od moje majke pismo stiglo je, a ja još ne znam što mi piše. PAROLLES: Ah, saznat ćeš! U rat, moj mladiću, u rat! U rupi drži nevidljivu čast onaj što kod kuće grli cicumicu, u njenom naručju cijedeć mušku srž što daje snagu i visinu skoku Marsova ždrijepca vatrena. U druge krajeve hajmo! Francuska je staja, a mi što u njoj stanujemo bivamo tek stare rage. Zbog toga, u rat! RTRAM: Nek bude tako. Poslat ću je kući, upoznat majku s mojom mržnjom na nju i zašto pobjegoh; a kralju pisati što ne smjedoh mu reći. Njegov dar će za talijanska me polja zavrbovat gdje dični momci biju boj. A rat se ne da usporedit s mrskom ženom i mračnom kućom. OLLES: Jesi 1 siguran da čvrsto ostaj eš kod ovog hira?BERTAM: Doñi u moju sobu i posavjetuj me. Ona nek smjesta ode u osamu svoju, a ja već sutra biti ću u boju. PAROLLES: Tako se lopta tuče, da sve zvuči! Nek ona skače, a ne da nas muči: oženjen čovjek žigosan je dovijek. Odlučno je pusti i odavde kreći. Naudi nam kralj, al o tome ni riječi.

Četvrti prizor Pariz. Kraljeva palača. Ulaze Helena i Klaun HELENA: Ljubazno me majka pozdravlja; je li ona dobro? KLAUN: Dobro nije, iako dobra je zdravlja; osjeća se bodro, a opet nije dobro. Al hvala budi Bogu, nije joj loše i ništa joj ne manjka na svijetu; ali ipak nije dobro. HELENA: Ako je dobro što se onda žali da nije dobro? KLAUN: Zbilja joj je dobro, osim zbog dvije stvari. HELENA: Koje dvije stvari? KLAUN: Prvo, što nije u nebu, kamo hoće da je Bog čim prije pošaljeDrugo, što je na zemlji, odakle hoće da je Bog čim prije uzme! Ulazi Parolles PAROLLES: Bog vam pomogao, moja sretna gospo! HELENA: Nadam se, gospodine, da mi sklonošću svojom 1 pomažete u sreći. PAROLLES: Moje su vam molitve pomogle da vam srtiesu, a i sada su vam sklone da je zadržite. O, propalico!

Kako rlarn je stara g°sPoda? IĆLALJN: Kad bi vama ostavila bore staračke, a meni imutak, y0lio bih da je još starija nego što vi kažete. pAROLLES: Pa ja ne kažem ništa. KLAUN: Bogami, tim ste mudrije čeljade; jer se jezik čeljadeta £eSto zna izlanuti na štetu gospodara. Ne reći ništa, ne raditi ništa, ne znati ništa i nemati ništa, to regbi najveće su odlike vašeg položaja, što i nije daleko od toga da ne bude ništa. PAROLLES: Gubi se! Ti si hulja!

KLAUN: Morali ste reći, gospodine, 1 pred najvećom huljom ti si hulja“, što bi značilo Vidim da si hulja“. Bila bi to istina, gospodine. PAROLLES: Hajd k vragu, baš si duhovita luda; pročitao sam te! KLAUN: Jeste li me pročitali sami po sebi, gospodine, ili ste tek naučili čitati?... Čitanje vam je, gospodine, bilo probitačno; i neka čitajući još mnogo ludosti naučite, na zadovoljstvo svijeta i uvećanje smijeha. PAROLLES: Lupežu jedan, tko te drži u kući! Gospoño, moj gospodar noćas odlazi; posao vrlo ozbiljan ga zove. Veliku povlasticu i ritual ljubavi što vam po pravu i trenutku pripada on priznaje, ali odgodit mora u prisilnome suzdržavanju. Taj nedostatak i ta odgoda su osute mirisnim cvijećem, što se destilira u badnju vremena, da pripremani čas zakipi zadovoljstvom i veseljem i prelije se preko ruba.Komedije HELENA: Što još hoće? PAROLLES: Da se sa kraljem smjesta oprostite i žurbu objasnite ko odluku svoju, ojačavši je isprikama koje će učinit takvu nuždu vjerojatnom. HELENA: I što gospodar još zapovijeda? PAROLLES: Da, obavivši sve to, spremno čekate njegove daljnje zapovijesti. HELENA: U svemu njegovoj se volji pokoravam. PAROLLES: Izvijestit ću ga tako. HELENA: Molim vas. Doñi, momče!

Peti prizor Pariz. Kraljeva palača. Ulaze Lafetu i Bertram

LAFEW: Ali nadam se da njega vaša svjetlost ne drži vojnikom. BERTRAM: Da, moj gospodine, i to koji se valjanim iskazao. LAFEW: Saznali ste to po njegovim vlastitim izjavama. BERTRAM: I od drugih vjerodostojnih svjedoka. LAFEW: Onda moja kazaljka ne pokazuje koliko je sati; je" t0° sam vuka uzeo pod ovcu. BERTRAM: Uvjeravam vas, gospodine, da je veoma, veom iskusan, i podjednako hrabar.AFEVV: Onda učinih nepravdu njegovu iskustvu i krivo QSudih njegovo junaštvo; a moj je grijeh u tome smjeru opasan, x ni saa u SrCU ne moSu na razl°ga za kajanje. Evo ga, ide. jvlolim vas da nas pomirite; a ja ću se truditi da sačuvam slogu. Ulazi Parolles PAROLLES Bertramu: Sve će biti onako, gospodine, Icako ste rekli. rAEE W: Molim vas, gospodine“, tko je njegov krojač? PAROLLES: Gospodine1 LAFEW: O, dobro ga poznam. Da, gospodine“, to je vrstan majstor, vrlo dobar krojač. BERTRAM na stranu, Parollesu: Je 1 bila kod kralja? PAROLLES: Bila je. BERTRAM: Hoće li večeras otputovati? OLLES: Kao što ste joj zapovjedili. BERTRAM: Napisao sam pisma, u kutije spremih dragocjenosti svoje, i naručih konje i noćas, kad bih trebo uzet nevjestu, svršit ću prije nego počnem. UFEW u stranu: Dobar pripovjedač može služit zabavi na kraju dobre večere, al onog koji tri četvrtine laže, a poznatom se sWi istinom tek da tisuću bi praznih slama mlatio, valja tek jednom kušati, a triput mlatiti. Glasno Bog vas poživio, kapetane! BERTRAM: Monsieur, ima li izmeñu ovog gospodina i vas kakvih razmirica?PAROLLES: Ne znam čime sam zaslužio da naiñem na nemil, njihove svjetlosti. ost LAFEW: Niste naišli“; sami ste se u nju zaletjeli glavačke skupa s čizmama i ostrugama, kao osa u med; i iz nje ćete radija bržebolje izletjeti nego da podnesete pitanje zašto ste tu. BERTRAM: Možda ga pogrešno prosuñujete, gosparu. LAFEW: Uvijek ću tako, makar mu sudio prema njegov“ vlastitim molitvama. Putujte sretno, moj gospodine, i vjerujte ovo: ne može biti jezgra u ovom lakom orahu; duša se toga čovjek sastoji od odjeće. Ne pouzdajte se u njega u presudnim stvarima; ovakve sam zvjerke u kući držao i znadem im narav. Zbogom, monsieur; govorio sam o vama bolje nego što ste zaslužili ili htjeli od mene zaslužiti; al i protiv zla moramo činiti dobro. Izlazi PAROLLES: Bogami, sumanut je ovaj gospar. BERTRAM: Ja tako ne bih rekao. PAROLLES: Pa zar ga niste već upoznali? BERTRAM: Da, znam ga dobro; i mišljenje je opće da je on valjan čovjek. Ali evo kamena o mom vratu. Ulazi Helena HELENA: Kao što ste mi zapovjedili, govorih s kraljem, i pristanak dobih na ovo razdvojenje; on još samo želi da s vama porazgovara nasamo. BERTRAM: Ja njegovu ću volju poslušati. Ne smiješ se čuditi što postupci mojinisu u skladu sa trenutkom ovim, ni što je služba, koja zove, dužnost preča od moje vlastite. Na ovo nisam pripravan bio; stog sam u neprilici zatečen. To me tjera da te zamolim da smjesta kreneš kući; radije sama razmišljaj, no da pitaš zašto molim; jer razlozi su moji čvršći no se čine i obveze kriju veću nuždu no što bi ti na prvi pogled rekla koja ih ne znaš. Ovo mojoj majci. Daje joj pismo Dva dana nećemo se vidjeti, i stog te prepuštam vlastitoj snalažljivosti. ELENA: Ne mogu ništa, gospodine, reći no da sam poslušna vam službenica. ERTRAM: No hajde, hajde; sad je toga dosta. ELENA: I uvijek ću se s poštovanjem istinskim truditi da nadoknadim sve ono što su mi priproste zvijezde zakinule ne izjednačiv me sa velikom srećom. ERTRAM: Pustimo sve to. Veoma se žurim. Sretan ti želim put. I hitaj kući. ELENA: Oprostite, gospodine, još čas. ERTRAM: Da, što mi hoćeš reći? ELENA: Nisam vrijedna bogatstva što ga imam, niti smijem zvati ga mojim ali ipak jest; ko plašljiv lopov, najradije bih ukralaono što zakon jamči da je moje. BERTRAM: Što bi to htjela? HELENA: Nešto, jedva išta, doista ništa. Ne bih, gospodaru, ni reći htjela što bih htjela. O da, zbilja: ne ljubeći se, rastaju se samo neprijatelji i tuñinci. BERTRAM: Molim te, na konja pohitaj i ne krzmaj više. HELENA: Pokoravam se svemu, dobri gospodaru.

Gdje mi je pratnja? Zbogom, moj monsieur. Izlazi BERTRAM: O poñi kući gdje se nikad neću vratit dok mogu čuti bubanj il se mača latit. Hajdemo, na naš bijeg!

PAROLLES: Tako je! Samo kuražno!Treći cm Prvi prizor Firenca. Vojvodska palača, anfare. Ulazi firentinski Vojvoda, dva francuska plemića i četa vojnika OJVODA: Evo ste čuli od točke do točke temeljne razloge za ovaj rat u kojem velika je odluka već do sad mnogo krvi popila a i dalje je žedna. . PLEMIĆ: Svetom vidi se borba na strani Vaše Milosti, a crnom i kukavnom na strani protivnika. OJVODA: Stoga se čudimo što bratska Francuska u stvari tako pravednoj nam zatvara njedra pred molbama za pomoć. PLEMIĆ: Vaša Visosti, državne vam razloge ne mogu iznijet nego kao običan čovjek, što gledajuć izvana, nagaña velike konstelacije u vijeću po svojoj skromnoj pameti; ne ufam se reći što mislim, jer sam ustanovio da, kad god sam nagañao, pogriješih u svojim nesigurnim prosudbama. OJVODA: Ne želim vas na to primoravati.1. PLEMIĆ: Al uvjeren sam da će mladi ljudi naravi naše site lagodna života dolazit amo danomice radi tjelovježbe. VOJVODA: Bit će nam dobrodošli, i sve časti što nam iz ruku poletjeti mogu, na njih će pasti. Svoja mjesta znate: bude li boljih, vama su na volju. Do viñenja, sutra, na bojnome polju! Fanfare

Drugi prizor Rossillion. Knežev dvor. Ulaze Kneginja i Klaun KNEGINJA: Sve se zbilo onako kako sam htjela, osim što on ne dolazi s njom. KLAUN: Boga mi, reklo bi se da je naš mladi gospodin veoma sjetan. KNEGINJA: Po čemu to, molim te, primjećuješ? KLAUN: Pa, čim pogleda u svoje čizme, već pjeva; dok krpa sare pjeva; ako štogod pita pjeva; čačka zube i pjeva. Znam jednog čovjeka, kojeg je sjeta tako spopala, da je poveliko imanje prodao za pjesmu. KNEGINJA: Da vidim što piše i kad se kani vratiti. Čita pismo KLAUN: Otkako sam bio na dvoru, Isbela mi više nije po voljiNi ove naše Isbele, ni ona naša stvar, bakalar, nisu vam ni izbliz3 isto što su vam Isbele i bakalar na dvoru. Moj vam je Kupid°svim izgubio glavu, i evo, ja sad ljubim, ko što starac ljubi novac, bez apetita. KNJEGINJA: Što ovdje stoji? JLATJN: EVO, čak i tu tako stoji. Izlazi EGINJA čita: Poslao sam ti snahu; kralja je spasila, a mene upropastila. Oženih se njome, al s njom leći neću, i zakleh se da je to "neću" vječno. Ti ćeš čuti da sam pobjegao; javljam ti prije nego dopru glasi. Ako svijet bude dovoljno prostran, držat ću se što god dalje mogu. Ostajem tebi odan, Tvoj nesretni sin, Bertram. Brzopleti i razuzdani momče, ne, nije dobro pobjeći od milosti ovako dobra kralja; njegov gnjev navući na se, jer podcjenjuješ djevojku tako kreposnu da niti sam vladar ne može je prezreti. Vraća se Klaun KLAUN: O gospo, eno vam stižu tužne vijesti, izmeñu dva vojnika i mlade gospoñe. KNEGINJA: Što je, što se desilo? KLAUN: Ne, ne, vijesti imaju i utješnu stranu, zbilja utješnu: vaš in neće izgubiti glavu tako brzo kao što sam mislio. KNEGINJA: Zašto bi izgubio glavu? KLAUN: To i velim, gospo ako zbilja bježi glavom bez obzira, ko što čujem da radi. Opasnost leži u tvrdoglavome stavu; takvostavljanje znači gubitak glave, iako možda dobivanje djece. Evo dolaze oni koji će vam više reći. Sto se mene tiče, ja samo čujern da vam je sin pobjegao. Izlazi. Ulaze Helena i dva francuska plemića 1. PLEMIĆ: Pomoz Bog vam, dična gospo. HELENA: Gospo, moj je gospodar otišao, zauvijek otišao. 2. PLEMIĆ: Ne govorite tako. KNEGINJA: Malo strpljenja, dijete. Molim, gospodo osjetih već toliko hirovitih uboda što nam ih bol i radost znadu zadati da prva, nagla pojava ni jednog učiniti me neće slabom ženom. Molim vas, gdje mi je sin? 2. PLEMIĆ: On je, gospo, u službi firentinskog vojvode. Tamo ga vidjesmo, od tamo dolazimo, i nakon što na dvoru obavimo neki prijeki posao, opet ćemo tamo.

HELENA: Pismo pročitajte, gospo; ovdje mi je putovnica da mogu slobodno u svijet: Čita Kad mi na prst uspiješ nataknuti prsten, koji se nikad ne skida, i pokazati mi dijete, što je plod tvog tijela, a ja da sam mu otac, tada me mužem nazovi; ali u takvom "tada" ja pišem "nikada". Ovo je strašna osuda. KNEGINJA: Jeste li vi, gospodo, donijeli to pismo? 1. PLEMIĆ: Da, gospo, i zbog sadržaja nama je žao našeg truda.Sve je dobro što se dobro svrši EGINJA: Molim te, mlada gospo, da vedrije gledaš! Prisvojiš li ti sve patnje za se lišavaš mene moga dijela. On je bio moj sin, al ispirem mu ime iz krvi svoje; ti si mi jedinica. Prema Firenci krenuo je, dakle? . PLEMIĆ: Da, gospo. EGINJA: Da bi bio vojnik? . PLEMIĆ: To mu je dična namjera; i vjerujte, obasut će ga vojvoda svim častima što mu u takvoj zgodi priliče. EGINJA: I vi se sada tamo vraćate? . PLEMIĆ: Da, gospo, najkrilatijom brzinom. HELENA čita: Dok ne budem bez žene, neću imati ništa u Francuskoj. O, gorke riječi! EGINJA: Tako tu piše? ELENA: Tako, gospo. 1. PLEMIĆ: Možda je to tek drskost ruke, koju njegovo srce ne odobrava. Ništa u Francuskoj, dok ima ženu! EGINJA: Ničega ovdje nema što je za njega previše dobro, osim nje, a ona zaslužuje gospara, kojeg dvadeset bi momaka tako neuljudnih služilo i nju, danonoćno, zvalo gospodaricom. Je li tko bio s njim? PLEMIĆ: Jedino sluga, i jedan gospar, kog znam po viñenju.KNEGINJA: Da nije to Parolles? 1. PLEMIĆ: Jeste, gospo, on je. KNEGINJA: Čovjek pun ljaga i zloće. Moj sin podrijetlom dobru svoju narav kvari pod utjecajem njegovim. 1. PLEMIĆ: Doista, gospo, taj čovjek ima odveć onog, čime čuva i dalje čeg već mnogo ima. KNEGINJA: Gospodo, dobro ste mi došli. Ja ću vas zamoliti da kažete mom sinu, kad vidite ga, da ne može nikad mačem osvojit izgubljenu čast; ostalo, napismeno ćete ponijeti. 2. PLEMIĆ: Mi služimo vam, gospo, u toj stvari ko i u drugim vrijednim poslovima. KNEGINJA: Ne, sve dok gostoprimstvom uslužnost ne uzvratim. Izvolite sa mnom. Izlaze Kneginja i plemići HELENA: "Dok ne budem bez žene, neću imati ništa u Francuskoj." U Francuskoj ništa dok ima ženu! Imati je nećeš, Rossillione, ne u Francuskoj, i tada opet ćeš imat sve! O jadnice, zar te to ja iz tvoje tjeram zemlje, izlažem tvoje meko putne udove surovostima nepoštedna rata? Zar ja te tjeram s raskalašena dvora, gdje strijeljahu te samo lijepe oči, da budeš meta čañavih mušketa? Olovni skoroteče, što na žestokoj jašitebrzini paljbe, krivom cilju hitajte; o, razdirite zrak što iza vas se spaja i pjeva od tog razdiranja nemojte dirati moga gospodara. Tkogod puca u njega, ja ga postavih za metu; tkogod juriša na te istaknute grudi, ja sam hulja što ih je izložila; i premda ga ne ubih, ja sam uzrok što mu smrt bješe tako dosuñena. Bolje da sretoh krvožedna lava što urliče u oštrim verigama gladi; bolje da svi me jadi, što ih znade priroda, spopadnu odjednom. Ne, ne, vrati se kući, Rossillione, odande gdje čast ti kroz opasnost može zaradit samo ožiljke, a često gubi sve; ja ću otići, jer te boravak moj ovdje tamo zadržava. Pa zar da dalje ostajem i tako činim? Ne, ne, makar zrak iz raja svježinu davo ovoj kući, sami anñeli u njoj gazdovali. Odlazim, sućutni glasi da ti dojave moj bijeg i utješe ti uho. O ugasni, dane, i doñi, noći. Kad tvoj padne pokrov, ja ću se iskrasti, ko bijedni lopov.

Treći prizor Firenca. Fanfare. Ulaze firentinski Vojvoda, Bertram, bubnjar i trubači, vojnici, Parolles VOJVODA: Ti konjice si naše zapovjednik i mi, u nadi velikoj, sad polažemo svo povjerenje u tvoj uspjeh. BERTRAM: Gospod aru, prevelik to je teret mojoj snazi; Al mi ćemo se trudit da ga nosimo do krajnjih granica opasnosti. VOJVODA: Poñi, i neka sreća pleše na tvom sjajnom pobjednom šljemu ko sklona ljubaznica! BERTRAM: Još danas, Marse veliki, se stavljam u tvoje redove; i samo daj da budem kakav bih htio biti: dat ću dokaz brzi da volim bubanj tvoj, a ljubav mrzim.

Četvrti prizor Rossillion. Knežev dvor. Ulaze Kneginja i Dvorski KNEGINJA: Jao, i vi ste njeno pismo uzeli? Zar niste mogli znati da će ona postupiti onako kako je postupila, šaljuć mi pismo? Čitajte ga opet. DVORSKčita: Postah hodočasnica svetog Jakova i odoh tamo. Moja preuzetna ljubav toliko zgriješila je da bosonoga sad gazim hladno tlo da svetačkim bih zavjetom svoje grijehe iskupila. Pišite, pišite, iz rata krvavog i kletog, da se moj gospodar dragi, vaš dragi sin, čim prije može vratit. Nek mirno uživa vaš blagoslov u domu, dok iz daleka ja ću ime njegovo s gorljivim žarom blagoslivljati. Nek muka natjera ga da mi oprosti: ja, njegova Junona ljubomorna, udaljih ga od dvorskih prijatelja da s neprijateljima on živi ratnim,gdje, kao psi,

opasnosti i smrt vuku se za petama junaštva. Ta on je odveć dobar, odveć lijep za mene i za smrt. I stoga hrlim da ga oslobodim, i sama smrt da grlim, udaljih ga od dvorskih prijatelja da s neprijateljima on živi ratnim, gdje, kao psi, opasnosti i smrt vuku se za petama junaštva. Ta on je odveć dobar, odveć lijep za mene i za smrt. I stoga hrlim da ga oslobodim, i sama smrt da grlim. EGINJA: Ah, kako oštri žalci su u njenim najblažim riječima! Rinaldo, nikad vam nije manjkalo toliko razbora ko kada ste je pustili da ode. Da ja govorih s njome, mogla sam promijenit njene nakane, a ona je to ovim spriječila. DVORSKI: Oprostite mi, gospo! Da ovo sinoć donijeh, mogli bi je dostići možda; ipak ona piše da bi uzalud bila potjera. KNEGINJA: O, koji to anñeo može blagoslovit tako nevrijednog muža? Neće cvast mu cvijeće do ako molitve joj, koje nebo uživa slušati, a voli ispuniti, ne spase ga od gnjeva pravde najveće! Pišite, pišite, Rinaldo, tome mužu nevrijednom svoje žene. Nek vam svaka riječ bude teška od vrline njene koju on vagnu odveć lakom; moju najdublju žalost oštro mu poručite premda je on samo tako malo osjeća.Pošaljite najpodesnijega teklića. On će se vratiti možda, čuvši da je otišla, i ona, nadam se, kad sve to sazna opet će amo pohrliti, voñena ljubavlju čistom. Razabrat nisam kadra koje mi je od njih dvoje milije, da pravim razliku. Tog teklića namakni. Starost je slabost; bol mi srce gnječi i hoće suze; žalost hoće riječi.

Peti prizor Čuje se udaljena truba. Ulaze firentinska udovica, njena kći Dijana, zatim Marijana i drugi grañani UDOVICA: Hajde, požuri; jer ako se zaista već približavaju gradu, nećemo uspjeti ništa vidjeti. DIJANA: Kažu da se onaj francuski knez veoma časno ponio na bojnom polju. UDOVICA: Javljaju da je zarobio njihovog najvišeg zapovjednika, i da je vlastitom rukom oborio vojvodina brata. Čuje se truba Ah, uzalud smo se trudili; otišli su u suprotnom smjeru. Slušajte! Čuje se po njihovim trubama. MARIJANA: Hajde, vratimo se mi opet i zadovoljimo se onim što se pripovijeda. Čuj, Dijana, čuvaj se ti tog francuskog grofa; čast djevojke je njeno ime, i nema nasljedstva bogatog ko što je poštenje. UDOVICA: Ispričala sam susjedi kako te je salijetao onaj gospodin, njegov pratilac. MARIJANA: Znam j a tog nitkova, obj esilo ga dabogda! To j e neki Parolles; prljavi mešetar, kad takve stvari predlaže u ime mladog grofa. Čuvaj ih se, Dijana: njihova obećanja, nagovaranja, zakletve, akovi pažnje, i sve te klopke pohote, nisu onakve kakvim se kazuju; mnoga se djeva dala od njih zavesti; a nevolja je, što rijrrjer koji se tako grozno očituje u propasti djevičanstva, unatoč jverrru ne obeshrabruje nasljedovanje, nego se i druge upecaju na jepljive grančice koje na njih vrebaju. Nadam se da ti ne trebam više davati savjete, nego da će te tvoja vlastita krepost držati gdje jesi, ma i ne bilo u svemu tome nikakve druge vidljive opasnosti do gubitka čednosti. JANA: Za mene se ne trebate bojati. Ulazi Helena JDOVICA: Nadam se. Gle, dolazi neka hodočasnica. Znam da će u mojoj kući odsjesti; jedna drugu šalje k meni. Baš ću je itati. Pomoz bog, hodočasnice! Kamo ste krenuli? ELENA: Do Svetoga Jakova od Compostelle. Molim vas, gdje odsjedaju putnici? DOVICA: Kod Svetog Franje, pokraj gradskih vrata. "ELENA: Jesam li na dobrom putu? OVICA: Bome, jeste. Čuje se marširanje izdaleka Čuj! Dolaze ovuda. Ako pričekate, hodočasnice sveta, samo malo da vojska proñe, odvest ću vas sama do vašeg prenoćišta; to više jer mislim da vašu domaćicu poznam kao sebe. ELENA: Da niste to vi? DOVICA: Ako ništa protiv nemate, hodočasnice.HELENA: Zahvaljujem i stojim vam na raspolaganju. UDOVICA: Vi dolazite, rekla bih, iz Francuske? HELENA: Tako je. UDOVICA: Ovdje ćete vidjeti zemljaka koji se veoma istaknuo u ratu. HELENA: A kako mu je ime, molim vas? DIJANA: Knez od Rossilliona. Znate li ga? HELENA: Samo po čuvenju: o njemu lijepo zbore; al lice mu ne poznam. DIJANA: Kakav je da je, ovdje je sjajno primljen. Iskrao se, kažu, iz Francuske, jer kralj ga oženi protiv njegove volje. Sto mislite, je 1 tako? HELENA: Dakako, čista istina; tu gospu znadem. DIJANA: Neki gospodin koji služi knezu govori o njoj samo najgore. HELENA: Kako se zove? DIJANA: Monsieur Parolles. HELENA: O, vjerujem, ko i on, kad je posrijedi pohvala il vrijednost slavnog kneza, da je ona odveć ništavna da joj ime ponavljamo; sva njena zasluga je očuvana krepost; a u to ne čuh da bi itko sumnjao.nlJANA: Jadne li gospe! Kako teško ropstvo, udati se za muža kom je mrska!

TjDOVICA: Tom dobrom stvoru, gdje god bila, jamačno tegoba je u srcu. Ova mlada djevojka zlo bi joj mogla nanijeti, da hoće. fjELENA: Kako to mislite? Zar zaljubljeni knez s nezakonitom namjerom je snubi? UDOVICA: O, i te kako. Koristi se svime što god u takvoj prošnji prevariti može čast djevojačku; al za takvog ona naoružana je, i dobro se čuva pošteno braneći poštenje. MARIJANA: Bog nas od onog drugoga očuvao! Bubanj i zastave. Ulaze Bertram, Parolles i cijela vojska UDOVICA: Gle, evo, dolaze. To je Antonio, najstariji vojvodin sin; Ovo je Escalus. HELENA: A tko je Francuz? DIJANA: Onaj onaj s perjanicom; naočiti momak. Da voli svoju ženu i da je pošteniji bio bi bolji još! Zar nije zgodan gospar? HELENA: Meni se sviña. DUANA: Šteta, nije častan. A eno tamo istog onog nitkova što ga na neprilična mjesta vodi. Da sam mu žena ja, otrovala bih tog podlog gada.Komedije HELENA: Koji je on? DIJANA: Onaj majmun sa maramama. Zašto se natmurio? HELENA: Možda je nastradao u bitci. PAROLLES: Da izgubimo bubanj! Tako nešto! Zaista ga nešto grozno ždere. Gledaj, primijetio MARIJANA: nas je. UDOVICA: MARIJANA: Odnio te vrag! Tebe i tvoje svodničko klanjanje! Izlaze Bertram, Parolles i vojska UDOVICA: Vojska je prošla. Hajd, hodočasnice, ja ću te odvest gdje ćeš noćiti; već ima petšest pokajnika zakletih što su se Svetom Jakovu zaputili, u mojoj kući. HELENA: Ponizno zahvaljujem. Ako bi ovoj gospodi i ovoj dobroj djevi bilo po volji s nama večerati, zahvalna bih bila da mi budu gosti; a da se odužim još više, ja ću djevojci mladoj dati neke savjete što vrijede pažnje.

OBJE: Ljubaznost vašu prihvaćamo.Sesti prizor j PLEMIĆ: Ne, ne, dragi moj gospodine, na kušnju ga stavite; nek bude onako kako sam hoće. Firentinski logor. Ulaze Bertram i dva francuska plemića 2. PLEMIĆ: Ne otkrije li vaše gospodstvo da je ona kukavica, možete mi zauvijek uskratit poštovanje. 1. PLEMIĆ: Života mi, gospodine, to je samo prazni mjehur. BERTRAM: Zar mislite da sam se toliko u njemu prevario? 1. PLEMIĆ: Vjerujte mi, gospodine, po mom osobnom i izravnom iskustvu, bez ikakve zlobe, da govorim o njemu kao da mije roñak, on je daleko poznata kukavica, neograničeni i beskrajni lažac, što svakog sata krši poneko obećanje, i ne posjeduje ni jedno jedino svojstvo što bi bilo vrijedno podrške vašega gospodstva. 2. PLEMIĆ: Neophodno je da ga upoznate; da vas on, dok se vi u kakvom krupnom i povjerljivom poslu pretjerano oslanjate na valjanost koje on nema, ne iznevjeri u najvećoj opasnosti. BERTRAM: Kad bih barem znao na kakvom posebnom zadatku da ga iskušam. PLEMIĆ: Ništa bolje, nego da ga pustite da spašava svoj bubanj; čuli ste kako se samouvjereno hvasta da to može izvršiti. 1. F PLEMIĆ: Ja ću ga iznenada, s četom Firentinaca, zarobiti; Uzet ću momke za koje sam sigurna da ih ne raspoznaje od nePnjatelja. Mi ćemo ga sputati i staviti mu povez na oči tako da ne ttl02e pomisliti drugo nego da ga vodimo u protivnički tabor, dok a mi budemo vukli u vlastite šatore. Neka samo vaše gospodstvo Prisustvuje njegovu ispitivanju; ako se on ne bude, kad mu sePAROLLES: Mogao se spasiti. BERTRAM: Mogao se, ali sad se ne može. PAROLLES: Može se i mora spasiti. Kad ne bi bilo tako da 434

da vas izda i da protiv vas izbrblja sve obavijesti koje znade, a sve t0 stavljajući dušu na božansku kocku zakletve, nemojte se više nikaj pouzdati u moj sud o čemu bilo. 2. PLEMIĆ: O, za ljubav smijeha, dajte neka pribavlja ta“ bubanj; on tvrdi da za to ima nekakav strateški plan. Dok vaše gospodstvo ovo ne dovede uspješno do kraja, i ne vidi u kakvu će se kovinu rastaliti taj krivotvoreni grumen zlatne rudače, i ne budete li ga sami izbubali ko bubanj, vaša se naklonost neće otkloniti. Evo ga, dolazi. Ulazi Parolles 1. PLEMIĆ: O, za ljubav smijeha, ne sprečavajte njegovu častoljubnu nakanu; kako god zna i može, nek spasi taj bubanj. BERTRAM: Što veliš, monsieur! Taj bubanj ti je zapeo kao kost u grlu i ne da ti mira.

2. PLEMIĆ: Ma, kuga ga ubila! Manite ga! To je samo bubanj. PAROLLES: Samo bubanj! Zar je to samo bubanj? Bubanj tako izgubljen! Zapovjedništvo je bilo na visini: da naša konjica juriša na vlastite pobočnice i razbija redove naših vojnika! 2. PLEMIĆ: Ne možemo zbog toga okrivljavati zapovijedanje bitkom; bila je to ratna nesreća, koju ni sam Cezar ne bi bio mogao spriječiti, da je ondje zapovijedao. BERTRAM: Pa, ne smijemo pretjerano osuñivati svoju sreću; malo smo se osramotili izgubivši taj bubanj, ali to se sad ne da spasiti.zasluge u službi rijetko pripisuju pravom, istinskom izvoñaču, sm°Sa0 ia tai bubanj, pa i neke druge, ili hic jacet. ggRTPvAM: Pa što, ako imaš petlje, samo naprijed, monsieurl držiš da tvoja lukavost u ratnim varkama može opet vratiti taj alat časti onamo odakle je potekao, budi širokogrudan u poduzetnosti i daj se na to; ja ću znati da cijenim pokušaj izvanrednog pothvata; što prije ga izvedi; sam vojvoda će o tome govoriti, a pružit će ti i sve ono što priliči njegovoj veličini, do posljednjeg slovca tvoje valjanosti. PAROLLES: Tako mi vojničke desnice, prihvaćam se toga. BERTRAM: Al ne smiješ sad zadrijemat u toj odluci. PAROLLES: Još večeras ću se time pozabaviti; smjesta ću razmotriti svoje alternative, usredotočiti hrabrost na onu koju izaberem, i baciti se na smrtonosne pripreme; očekujte da ćete do ponoći čuti daljnje vijesti od mene. BERTRAM: Da li da se usudim da njegovu visost obavijestim, da si se dao na taj pothvat? PAROLLES: Ne znam hoću li uspjeti, gospodaru, al zaklinjem se da ću pokušati. BERTRAM: Znam da si junak; i sve do granica tvojih vojničkih sposobnosti, mogu za tebe staviti ruku u vatru. Zbogom, i sretno. PAROLLES: Ne volim mnogo riječi. Izlazi PLEMIĆ: Ne više no što riba voli vodu. Zar nije to čudan čovjek, moj gospodine, koji se naizgled tako samopouzdano Prihvaća posla, za koji zna da se ne da obaviti; na to samoga sebe °suñuje, i radije drsko dopušta da bude osuñen nego da djelo obavi.2. PLEMIĆ: Vi ga ne poznate, gospodine, kao mi; nema sumnje da se taj uvlači čovjeku u naklonost i da tjedan dana može izbjeći raskrinkavanju, ali kad ga jednom prozrete, onda ga znate zauvijek. BERTAM: Ali zar zbilja mislite da neće provesti u djelo ništa od ovoga, na što se tako ozbiljno obvezao? 1. PLEMIĆ: Ni koliko je crno pod noktom; ali vratit će se s izmišljotinama i zapljusnuti vas s dvijetri vjerojatne laži; ali mi smo ga gotovo već stjerali u klopku; noćas ćete vidjet njegov pad; jer zaista, nije vrijedan poštovanja koje mu vaše gospodstvo ukazuje. 2. PLEMIĆ: Mi ćemo se malo poigrati s liscem prije nego mu oderemo kožu; iz jazbine ga je prvi izdimio stari gospar Lafew; kad ga se razdvoji od krzna u koje se odjenuo, onda ćete nam tek reći kakvu ste sitnu zvjerčicu otkrili; to će se vidjeti već ove noći. 1. PLEMIĆ: Moram sad poći da grančice namažem ljepilom. Uhvatit će se ptičica. BERTRAM: Vaš brat nek poñe sa mnom. 1. PLEMIĆ: Kako god vaše gospodstvo hoće. Ostavljam vas. Izlazi BERTRAM: A sad ću vas do one odvest kuće i curu vam pokazat o kojoj govorih. 2. PLEMIĆ: Al rekli ste da ona je poštena. BERTRAM: To joj je mana jedina. Govorih s njom tek jednom, vidjeh da je neobično hladna, al poslah joj po istom ovom gizdelinu kojem smo sad na repu, znake pažnje i pisma, koja ona sva je vratila; to sve je što učinih. Lijepo to je stvorenje. Hoćete li poći do nje? 436Sve je dobro što se dobro svrši

2 pLEMIĆ: Od srca rado, moj gospodine.

Sedmi prizor Firenca. Udovičina kuća. Ulaze Helena i Udovica HELENA: Ako vi sumnjate još da sam ja ta žena ne znam kako da vas više uvjerim, no tlo da izgubim po kojem hodam. UDOVICA: Prem položajem nisko padoh, ja sam od dobra roda, ne znam takve poslove, i ne bih glas svoj stavila na kocku nečasnim činom. HELENA: I ne tražim to od vas. Vjerujte prvo da je knez moj muž i što vam rekoh ko zakletu tajnu da istina je od riječi do riječi; nećete tad pogriješit date li mi ljubaznu pomoć koju od vas zajmim. UDOVICA: Trebala bih vam vjerovati jer ste pokazali već ono što potvrñuje da vam je sudba uvelike sklona. HELENA: Uzmite kesu zlata; da njom platim vašu dosadašnju prijateljsku pomoć, koju ću platit i preplatit opet kad dobijem je. Knez vam snubi kćer, ljepotu njenu bludno opsjeo je, odlučiv da je osvoji; i nek ona napokon pristane, a mi ćemo je uputit kako da to najbolje otrpi. Njegova nasilna krv neće ništa zanijekati što ona bude tražila;ni prsten što ga nosi knez i što se nasljeñuje u kući od sina na sina već četri ili pet im pokoljenja otkako ga je prvi otac nosio. Taj prsten drži u velikoj cijeni, ali u taštom žaru, strast da svoju kupi ni to mu se neće činiti preskupim koliko god se poslije kajao. UDOVICA: Sad do dna vidim vaše nakane.

HELENA: Tad vidite i da su zakonite. I ništa drugo, no da vaša kći, prije no naizgled bude osvojena, zaželi onaj prsten; ugovori sastanak i naposljetku mene pošalje da ispunim to vrijeme; dok će ona kreposno biti nenazočna. Kasnije, za njenu udaju ću tri tisuće kruna dodati onom što sam vam već dala. UDOVICA: Popustila sam. Dajte mojoj kćeri upute kako da se trudi da bi vrijeme i mjesto ispali u skladu s tom zakonitom zamkom. Svake noći on dolazi sa svakojakom glazbom i pjesmicama skladanim da slave nevrijednost njenu; ne koristi ništa što karamo ga s prozora, jer on je ustrajan kao da mu život o tom ovisi. HELENA: Pa onda, noćas naš plan okušajmo; ako nam uspije, izvest ćemo, znači, zlu namjeru na zakoniti način, a dobro htijenje svršit činom zakonitim, gdje zgriješit neće nitko, premda grijeh će biti. Al prijeñimo na djelo.Sve je dobro što se dobro svrši

I Četvrti čin Prvi prizor Kraj firentinskog tabora. Prvi francuski plemić s petšest vojnika u zasjedi 1. PLEMIĆ: On ne može proći drugim putem nego kraj ovog ugla živice. Kad ga napadnete, govorite kakvim god groznim jezikom hoćete; nije važno ako ni sami ništa ne shvaćate; moramo se pretvarati da nitko ne razumije ni jedne njegove riječi, osim nekog meñu nama, kojeg ćemo proglasiti tumačem. 1. VOJNIK: Dopustite, dobri kapetane, da budem tumač. 1. PLEMIĆ: Ti se s njim ne poznaš? Neće ti prepoznati glas? 1. VOJNIK: Neće, gospodine, jamčim vam. 1. PLEMIĆ: A znadeš li kakav mišmaš od jezika, kojim ćeš nam odgovarati? 1. VOJNIK: Istim onim kojim vi meni budete govorili. 1 PLEMIĆ: On mora misliti da smo nekakva četa stranaca, neprijateljskih plaćenika. Meñutim, on natuca ponešto od svih susjednih jezika; stoga se svaki od nas mora osloniti na vlastitu "lastu, makar i ne znali što jedan drugom govorimo; da bi se Pretvarali da se razumijemo, dovoljno je dobro znati što hoćemo 7 dostaje nam jezik čavke: tko dovoljno brblja dovoljno je dobar. Sto se tebe tiče, prevodioče, ti moraš biti veoma prepreden. Ali nej! sakrijmo se. Evo, on dolazi da potrati dva sata na spavanju, pa da se onda vrati i zaklinje se na laži koje je smislio. Ulazi Parolles PAROLLES: Deset sati. U ova tri sata imam dovoljno vremena da se vratim kući. Što ću reći da sam napravio? Mora biti veoma vjerodostojna izmišljotina, da me izvuče. Stali su me istjerivati na čistac, i sramota je ovih dana prečesto kucala na moja vrata. Vidim da mi je jezik bezglavo smion, ali moje srce drhti od straha pred Marsom i njegovim službenicima, i ne usuñuje se povesti za izjavama jezika. 1. PLEMIĆ: Ovo je prva istina za koju tvoj vlastiti jezik snosi krivnju. PAROLLES: Koji me je vrag natjerao da se prihvatim spašavanja tog bubnja, kada dobro znam da se to ne može izvršiti, i da uopće tako što i ne namjeravam? Moram sebi zadati nekakve rane, i reći da sam ih zaradio na ovom pothvatu; a opet, neznatne rane neće biti uvjerljive. Reći će mi: "Zar si se tako lako izvukao?" A velike si ne usuñujem zadati; i eto ti ga na, gdje je onda dokaz? Jeziče, moram te staviti u usta kakvoj piljarici, a sebi kupit drugi, kakvog nijemog živinčeta, ako me ti budeš ubrbljavao u ovolike opasnosti. 1. PLEMIĆ: Je li moguće da on znade što je a da to ipak jest? PAROLLES: Kad bi bar za tu svrhu koristilo da poderem odjeću ili da prelomim svoj španjolski mač. 1. PLEMIĆ: A, nećemo te pustiti da se izvučeš tako jeftino. PAROLLES: Ili bar da bradu obrijem, pa kažem da je to bilo zbog ratne varke. 1. PLEMIĆ: To neće proći. PAROLLES: Da utopim odjeću, pa kažem da su me opljačkali do gola.PLEMIĆ: Jedva da će ti i to koristiti. OLLES: Makar zaprisegnuo da sam skočio s prozora najviše le PLEMIĆ: Koliko duboko? AROLLES. Trideset sežanja. PLEMIĆ: Prisegnuo ti s tri najveće prisege, nećeš naći nikog u to povjeruje. AROLLES: Kad bih bar našao kakav god neprijateljski bubanj; eo bih se da sam ga ja zarobio. . PLEMIĆ: Brzo ćeš jednog od njih čuti. IOLLES: E, kad bi neki neprijateljski bubanj Znak za uzbunu PLEMIĆ: Tropa mnogoguzus, kargo, kargo, kargo. Svi. argo, kargo, kargo, tarapanda par furbo, farbo. Hvataju ga AROLLES: Nudim otkupninu, nudim otkupninu Vezuju mu i Ne vezujte mi oči. UMAČ: GUZOS tromazgovskij, ruskos.

OLLES: Prepoznajem da ste moskovska pukovnija i da ću ovdje izgubiti život zbog nedostatka jezika. Ako meñu vama ima neki Nijemac, Danac, Nizozemac, Talijan ili Francuz, neka govori, a ja ću ustanovit kojim ćemo jezikom otkraviti firentinski.TUMAČ: Ruskos folirandos. Ja te razumijem i znadem govoriti tvojim jezikom. Sereliblento. Gospodine, uzdaj se u svoju vjeru, jer sedamnaest bodeža ti je u grudi upereno. PAROLLES: Ol TUMAČ: O moliti, moliti, i samo moliti! Multo rebambia o mulce. 1. PLEMIĆ: Mlatislamos mulčos volišporko. TUMAČ: General se za sada zadovoljio da te poštedi, i ovako vezanih očiju da te sa sobom povede i da te ispita. Ti možda znadeš reći mu nešto, čim da spasiš život PAROLLES: O dajte mi da živim, sve ću tajne tabora našeg otkrit, brojno stanje, planove naše; sve, reći ću vam stvari da će te se i sami začuditi. TUMAČ: Al hoćeš li govorit vjerodostojno? PAROLLES: Ne govorim li tako, neka budem proklet. TUMAČ: Akordo finta. Hajde, poñi, odobrili su ti malo vremena. Izlazi Parolles pod stražom 1. PLEMIĆ: Javi knezu rossillionskom i mom bratu da smo uhvatili našeg fazana, i da ćemo ga držat pod kukuljicom, sve dok oni ne jave se nama.2. VOJNIK: Hoću, kapetane. 1. PLEMIĆ: On će nas sve izdat nama samima: izvijesti i o tome. 2. VOJNIK: Jasno, gospodine. 1. PLEMIĆ: Do tada ću ga čuvati u mraku, zaključana na sigurnu mjestu.

Drugi prizor Firenca. Udovičina kuća. Ulaze Bertram i djevojka po imenu Dijana BERTRAM: Čujem da ti je ime Fontvbella. DIJANA: Ne, štovani gospodine, Dijana. BERTRAM: Nazvana božicom, ti više si no vrijedna tog imena! Al, divni stvore, zar u tvome lijepome liku ljubav nema mjesta? Ne blista ti u duhu vatra mladosti djevojka nisi nego spomenik. Kakva si sada, takvom možeš biti tek kada umreš; jer si hladna, stroga; a sad bi morala ko tvoja majka biti kad začela je tako slatku kćer. DIJANA: Bila je tad poštena. BERTRAM: Pa i ti ćeš biti. DIJANA: Ne. Moja majka vršila je samo dužnost, gospodine, i to onu koju vi dugujete ženi vlastitoj.BERTRAM: Dosta o tome! Ne suprotstavljaj se zavjetu mojem; prisiljen sam bio oženit nju, ali ja tebe volim pod prinudom slatkom same ljubavi, i vječno ti ćeš imati sva prava na moju službu. DIJANA: Da, vi služite nas tako dok služimo mi vama; ali kada oberete nam ruže, ostavljate golo trnje na nama da se njime bodemo, golotinji se našoj rugajući. BERTRAM: Pa zar se nisam dosta zaklinjao! DIJANA: Zakletve mnoge istinu ne čine, već jedna jedina i jednostavna kojom se zakuneš istinito. Ne kunemo se onim što nam nije sveto, već prizivamo najvišeg svjedoka; pa onda, molim, reci: ako li se ja zakunem božjom velikom milošću da te veoma volim, zar ćeš vjerovati prisegama mojim, kad te volim griješno? Tvrdim li da Ga štujem, nije dobro da prisižem na Njega da ću raditi protiv Njega. Stog su tvoje zakletve samo riječi; jadna pogodba i ničim zajamčena, bar po mom mišljenju. BERTRAM: Promijeni ga, promijeni. Nemoj biti svetački okrutna; ta, ljubav je sveta; čestitost moja ne zna prijevarnosti kojom optužuješ muškarce. Više ne oklijevaj, već sebe predaj mojim željama bolnim, da bi ozdravile. Ti reci da si moja, i kao što poče, vječno će ustrajati moja ljubav.DIJANA: Vidim, muškarci zaplesti nas znadu u takve zamke, da nas upropaste. Dajte mi ovaj prsten. BERTRAM: Ja ću ti ga, draga, posuditi; u mojoj moći nije da ti ga dadnem. DIJANA: Nećete gospodine? BERTRAM: Ta svetinja što našoj kući pripada od mnogih predaka je baštinjena i najveća sramota bi na svijetu bila da ja je izgubim. DIJANA: Čast moja takav je prsten. Čednost mi je dragulj u našoj kući, baštinjen od predaka, i najveća sramota bi na svijetu bila da ja je izgubim. Ovako vlastita tvoja mudrost dovela je vitešku čast u moju obranu a protiv vašeg nevaljalog napada. BERTRAM: Evo ti prsten; neka moja kuća čast moja, da, i život budu tvoji i sada možeš sa mnom zapovijedati. DIJANA: U ponoć zakucaj na prozor moje sobe; ja ću se pobrinut da majka ne čuje. A zahtijevam od tebe da se zarekneš da, kada osvojiš moj djevičanski ležaj, ostaneš samo sat, ni riječ ne prozboriš. Razlozi moji veoma su jaki i saznat ćeš ih onda kada opet dobiješ ovaj prsten. A u noći na tvoj ću prst nataknut drugi prsten, da, kad se dogodi što vrijeme bude htjelo,označi za budućnost naše prošlo djelo. Do tada zbogom, a tad, ne iznevjeri! Ti dobio si ženu, premda time, znadem, da to i budem, nemam više nade. BERTRAM: Dobivši tebe, stekao sam nebo na zemlji! Izlazi

DIJANA: Želim ti da poživiš tako dugo da zahvališ i nebu a i meni. Na kraju možda hoćeš. Moja majka rekla je točno kako će me snubiti, ko da mu je u srcu boravila. Svi ljudi, kaže ona, zaklinju se slično. Obećao je da će me oženiti kad umre žena njegova, i stoga tek pokopana ja ću s njime leći. Kada su Francuzi tako pokvareni, tko god to hoće nek se samo ženi, a ja ću živjet i mrijet ko djevojka. Ipak, pod ovom krinkom, ja ne držim

griješnim prevariti nekog i učinit smiješnim tko hoće nepošteno postupit sa ženom.Treći prizor Firentinski tabor. Ulaze dva francuska plemića, s dvatri vojnika 1. PLEMIĆ: Zar mu nisi dao pismo njegove majke? 2. PLEMIĆ: Izručio sam mu ga prije jednog sata; ima nešto u pismu što mu je zapeklo narav, jer se, pošto ga je pročitao, gotovo preobrazio u drugog čovjeka. 1. PLEMIĆ: Na njega padaju mnoge zaslužene optužbe, što je odbacio tako dobru suprugu i tako umilnu gospu. 2. PLEMIĆ: Posebno je izazvao trajno nezadovoljstvo kralja, koji je čak glazbalo svoje darežljivosti ugodio da bi mu sreću pjevao. Reći ću ti jednu stvar, ali da je držiš za se i po cijenu života. 1. PLEMIĆ: Kad je izgovoriš, već će biti mrtva, a ja ću joj služiti ko grob. 2. PLEMIĆ: Ovdje je u Firenci zaveo jednu mladu plemkinju, koja je na veoma kreposnu glasu, i baš noćas on razdražuje svoju lovačku strast vonj em njene časti; poklonio joj je svoj spomenprsten, i misli da je time uspio u toj pokvarenoj trgovini. 1. PLEMIĆ: O, da Bog uguši bunu našeg mesa! Ovakvi kakvi jesmo, što smo! 2. PLEMIĆ: U svemu, vlastiti izdajnici. I kao što si uvijek vidio da biva na svim izdajnicima: sami sebe otkrivaju sve dok ih ne stigne užasni svršetak; tako i on, što ovim činom kuje zavjeru protiv vlastite plemenitosti, svojim će postupcima samoga sebe prokazati. 1. PLEMIĆ: Zar nije znak božjega prokletstva baš to, što sami rastrubljujemo svoje prijestupničke namjere? Znači da nam on večeras neće praviti društvo?2. PLEMIĆ: Neće, do poslije ponoći, jer se u taj sat obrekao. 1. PLEMIĆ: To vrijeme brzo dolazi. Bilo bi mi drago da sam vidi kako ćemo njegovog kompanjona anatomski tranširati, pa da prema tome može odmjeriti svoju prosudbu, kojom je inače tako elegantno uokvirio ovaj lažni dragulj. 2. PLEMIĆ: Nećemo se s njime petljati, dok knez ne doñe; kneževa nazočnost mora biti bič, kojim ćemo ga šibati. 1. PLEMIĆ: U meñuvremenu, što si čuo o ovome ratu? 2. PLEMIĆ: Čujem da se vode pregovori o miru. 1. PLEMIĆ: Ne, već je sklopljen mir, uvjeravam te. 2. PLEMIĆ: Sto će onda knez rossillionski? Hoće li putovati dalje ili će se vratit u Francusku? 1. PLEMIĆ: Primjećujem po ovom pitanju, da se ti s njime ne slažeš baš u svemu. 2. PLEMIĆ: Oslobodi Bože! Tada bih i ja djelomično odgovarao za njegovo djelo. 1. PLEMIĆ: Znaš li, da mu je žena prije nekih dva mjeseca pobjegla od kuće. Namjerila je da hodočasti do Svetog Jakova od Compostelle, a taj je pobožni pothvat i izvršila s najstrožom bogobojaznošću. Dok je tamo boravila, njena je nježna narav postala žrtvom bola; ukratko, s posljednjim svojim uzdahom je i izdahnula, pa sada pjeva na nebu. 2. PLEMIĆ: Po čemu se sve to znade? 1. PLEMIĆ: Najveći dio po vlastitim joj pismima, što istinito prikazuje njenu priču sve do trenutka smrti. A njenu smrt, koju nam ona sama dakako nije mogla ispripovijediti, vjerodostojno je posvjedočio tamošnji svećenik.2. PLEMIĆ: Je li knez o tome obaviješten? 1. PLEMIĆ: Jest, a čuo je i pojedinosti, točku po točku, koje u potpunosti potvrñuju istinitost vijesti. 2. PLEMIĆ: Od srca mi je žao, što će to njemu biti drago. 1. PLEMIĆ: Koliko li se samo katkada trudimo da nañemo utjehu u našim gubicima! 2. PLEMIĆ: A u drugim slučajevima, sami se potrudimo da utopimo dobitak u suzama! Obilna priznanja, koja je ovdje zaslužio hrabrošću, suočit će se kod kuće s jednako obilnom sramotom. 1. PLEMIĆ: Mreža je našega života spletena od miješana tkiva, dobrog i rñavog zajedno; mogli bi se gorditi vrlinama da ih ne šibaju naši nedostaci, i očajavati sa svojih zločina da ih naše vrline ne napajaju. Ulazi Glasnik Sto je? Gdje ti je gospodar? GLASNIK: Susreo je na ulici vojvodu, gospodine, i od njega se svečano oprostio: njegovo će gospodstvo sutra ujutro u Francusku. Vojvoda mu je milostivo dao preporučena pisma za kralja. 2. PLEMIĆ: Bit će mu nužna, iako jedva dovoljna, makar sadržavala i više nego što se može preporučiti. Ulazi Bertram 1. PLEMIĆ: Za kraljevu ljutinu ne mogu biti dovoljno slatka. Evo njegova gospodara. Što je, gospodine? Zar nije već prošla ponoć? BERTRAM: Večeras sam obavio šesnaest poslova, od kojih bi za svaki trebalo mjesec dana. Da sažmem svoje uspjehe: oprostio sam se s vojvodom, pozdravio se s njegovim najbližima, sahranio sam ženu, oplakao je, napisao gospoñi majci pismo da se vraćam, unajmio sam za se prijevoznike, a izmeñu tih glavnih paketa zadataka, obavio sam mnogo lakše potrebe; posljednja je bila i najveća, ali ta još nije završila. 2. PLEMIĆ: Ako u tom poslu ima kakvih teškoća, a vi sutra ujutro odavde odlazite, onda to od vašeg gospodstva zahtijeva veliku žurbu. BERTPvAM: Hoću reći, posao nije završen, jer se bojim da ću kasnije o njemu još čuti. Ali hoćemo li poslušati taj razgovor izmeñu Lude i Vojnika? Hajde, dovedite onaj lažni uzor, koji me je obmanuo kao dvosmisleni prorok.

2. PLEMIĆ: Dovedite ga. Izlaze vojnici Cijele noći sjedi okovan kladama, ta jadna kaćiperna ništarija. BERTRAM: Neka. Njegove su pete to i zaslužile, jer su se toliko dugo lažno kitile viteškim ostrugama. Kako se drži? 2. PLEMIĆ: Već rekoh vašemu gospodstvu: klade ga drže. Ali da vam odgovorim tako da am bude posve jasno: cmizdri kao sluškinja koja je mlijeko prosula; ispovjedio se Morganu, za kojeg misli da je fratar, i to sve od početka svoga pamćenja upravo do ovog nevoljnog trenutka, koji ga je u klade ukliještio. I što mislite, što je sve priznao? BERTAM: Ništa o meni, valjda? 2. PLEMIĆ: Njegovo smo priznanje zapisali i pročitat ćemo ga pred njegovim očima; ako je vaše gospodstvo upleteno, kao što vjerujem da jest, morate imati strpljenja da ga saslušate. Ulaze vojnici s Parollesom i Prvim vojnikom, njegovim tumačemSve je dobro što se dobro svrši

BERTRAM: Kuga ga ubila, ovako svezanih očiju! Ne može on govoriti ništa o meni. 1. PLEMIĆ na stranu, Bertramu: Pst, pst! Evo Slijepog miša! Glasno PortatorturozaJ TUMAČ: Hoće da te stavimo na muke. Hoćeš li što i bez njih priznati? PAROLLES: Priznat ću bez ustezanja sve što znam. Da me ištipate kao tijesto za uštipke, neću ništa više moći reći. TUMAČ: Usros de mučikando. 1. PLEMIĆ: Blebetindo mućkaros. TUMAČ: Vi ste milosrdan general. Naš zapovjednik kaže da odgovaraš na sve što ću te pitati po spisku. PAROLLES: I to istinito; jer se nadam ostati na životu. TUMAČ: čita: Prvo, pitaj ga, s koliko konjanika raspolaže vojvoda. Sto kažeš na to? PAROLLES: Pet ili šest tisuća; ali vrlo slabih i nesposobnih za borbu: čete su na sve strane raspršene, a zapovjednici su doista bijedne šeprtlje, tako mi moga ugleda i mojih zasluga i nade da ću ostati na životu. TUMAČ: Da tako zapišem tvoj odgovor? PAROLLES: Zapišite. Zaklet ću se kojim god sakramentom hoćete, i na način bilo koje vjere. BERTRAM: Njemu je sve svejedno. Kakav je to rob! da mu nema spasa. 1. PLEMIĆ: Varate se, moj gospodine; ovo je monsieur Parolles, vitez vojnoznanstveni tom se frazom sàm izrazio koji čitavu teoriju rata drži u čvoru svoje marame, a praksu u koricama svoga bodeža. 2. PLEMIĆ: Nikad se više neću pouzdati u čovjeka samo zato što mu je mač čist i ulašten, niti ću vjerovati da ima sve što treba zato što nosi urednu odjeću. TUMAČ: Ovo smo, dakle, zapisali. PAROLLES: "Pet ili šest tisuća konjanika" rekao sam hoću da budem točan "ili otprilike toliko" zapišite, jer hoću da govorim istinu. 1. PLEMIĆ: U tome doista je vrlo blizu istini. BERTRAM: Ne priznajem mu za nju nikakvu zahvalnost, s obzirom na narav njena iznošenja. PAROLLES: "Bijedne šeprtlje" molim vas da kažete. TUMAČ: Dobro, zapisali smo. PAROLLES: Ponizno vam zahvaljujem, gospodine; istina je istina; te šeprtlje su izvanredno bijedne. TUMAČ čita : Pitaj ga kolika je snaga njihove pješadije. Sto kažeš na to? PAROLLES: Vjere mi, gospodine, govorit ću istinu ko da mi je ovog časa suñeno umrijeti. Da vidimo: Spurijus, s njih stotinu i pedeset; Sebastijan, isto toliko; Korambus, isto toliko; Jacques, isto toliko Guiltian, Cosmo, Lodowick i Grazzi, svaki s po dvjesta pedeset; moja vlastita četa, Christopher, Vaumond i Benzi, dvjesta pedeset svaki; tako da je na smotri, što bolesnih što zdravih, prisutno blizu petnaest tisuća glava; od čega se polovina ne usuñuje ni stresti snijeg sa svojih kabanica, da se ne bi rastresli na komade.BERTRAM: Sto da se s njime učini? 1. PLEMIĆ: Ništa, osim da mu zahvalite. Pitaj ga da ti kaže kakav sam ja i kakav ugled uživam kod vojvode. TUMAĆ: U redu, to smo zapisali. Čita: Pitat ćeš ga da li u taboru postoji neki kapetan Dumaine, Francuz; kakav uživa glas kod vojvode, i kakva mu je hrabrost, poštenje i vještina u ratu; i što on misli je li moguće, uz dobro odvagnutu svotu zlata, podmititi ga da se pobuni. Što kažeš na ovo? Što o tome znaš? PAROLLES: Zaklinjem vas, dajte da odgovaram na pojedinačna pitanja. Pitajte jedno po jedno. TUMAČ: Poznaješ li tog kapetana Dumaina? PAROLLES: Poznam: bio je šegrt u Parizu kod nekog krojača krpara, odakle su ga najurili bičem, jer je napravio dijete jednoj maloumnici iz sirotišta, nijemoj ludi koja mu nije mogla reći ne. BERTRAM: Ne, ne, dopustite; suzdržite ruke premda i ja vidim da mu glava visi o najtanjoj niti. TUMAČ: Dobro, je li taj kapetan u taboru firentinskoga vojvode? PAROLLES: Koliko ja znam jest, i ne vrijedi ni pišljiva boba. 1. PLEMIĆ: A ne, nemojte me tako gledati; uskoro ćemo čuti štošta i o vašem gospodstvu. TUMAČ: Kakav uživa ugled kod vojvode? PAROLLES: Vojvoda ga drukčije i ne zna, nego kao mog rñavog časnika, i neki dan mi je baš pisao da ga izbacim iz čete. Mislim da imam to pismo u džepu.

TUMAČ: Hajde, potražit ćemo ga.PAROLLES: Na moju veliku žalost, zbilja ne znam; ili je ovdje ili je negdje u svežnju s ostalim vojvodinim pismima, u mojem šatoru. TUMAČ: Evo ga; ovdje je nekakav papir; da ti ga pročitam? PAROLLES: Ne znam je li to ili nije BERTRAM: Naš tumač to dobro izvodi. 1. PLEMIĆ: Izvrsno. TUMAČ čita: Dijana, knez je luda, puna zlata. PAROLLES: To nije vojvodino pismo, gospodine; to je upozorenje jednoj čestitoj djevojci u Firenci, nekoj Dijani, da se čuva napastovanja kneza od Rossilliona, nerazboritog i nevaljalog mladića, a uza sve to i velikog bludnika. Molim vas, gospodine, spremite to opet. TUMAČ: Ne, prvo ću s dopuštenjem pročitati. PAROLLES: Moja je namjera u tome, izjavljujem, bila veoma časna što se tiče djevojke; jer sam znao da je mladi knez veoma opasan i raskalašen momak, koji je u odnosu na djevičanstvo poput kita, što guta svu sitnu ribu koje se domogne. BERTRAM: Prokleta dvolična hulja! TUMAČ čita: Zahtijevaj zlata kad knez zaklinje se; brzo ga zgradi, ako ga istrese; jer kada taj sve dobije što želi tad plaćanje ga više ne veseli. Pogodba dobra pola je dobitka pogañaj se stoga radi svog probitka. Kasnije dugove on nikad ne vrati, zahtijevaj stog unaprijed da ih plati. Čula si savjet od vojnika, reci:Muškarce hvataj, a ne daj se djeci. Zbog svega toga, knez je luda, što će platiti prije no ima što hoće. Tvoj, kao što ti je na uho prisegnuo, Parolles BERTRAM: Dat ću da ga vojnici protjeraju kroz šibe, s tom pjesmicom u šeširu. 2. PLEMIĆ: To je vaš odani prijatelj, gospodine, mnogostruki jezikoslovac i ratoborstveni vojnik. BERTRAM: Uvijek sam mogao podnijeti sve osim psa, a on je sad za mene samo pas. TUMAČ: Primjećujem, gospodine, po općem raspoloženju, da neće biti druge nego da te objesimo. PAROLLES: Poklonite mi život, gospodine, svakako! Ne da se bojim umrijeti, ali budući da imam mnogo grijeha, htio bih se kajati kroz ostatak prirodnog života. Pustite da živim, gospodine, u tamnici, u kladama, gdje bilo, samo da živim. TUMAČ: Vidjet ćemo što se može učiniti; samo ti slobodno sve priznaj. Stoga se vratimo još jednom tom kapetanu Dumainu: odgovorio si što znaš o njegovu ugledu kod vojvode i o njegovoj hrabrosti; kako stoji s poštenjem? PAROLLES: Taj bi, gospodine, ukrao i jaje iz samostana; što se tiče silovanj a i zavoñenj a usporediti se može s kentaurom Nessusom. On se drži neodržavanja svojih prisega; u kršenju zakletvi jači je od Herkula. Lagat će, gospodine, s takvom rječitošću, da ćete misliti da je istina lakovjerna budala; pijanstvo mu je najveća vrlina, jer se napije kao svinja, i u snu može malo štete počiniti, osim posteljini oko sebe; ali budući da su njegova svojstva poznata, daju mu da liježe u slamu. Nemam više mnogo što reći, gospodine, o njegovu poštenju: on ima sve što pošten čovjek ne bi smio imati; a od onoga što u poštena mora biti čovjeka, u njega nema ničeg.1. PLEMIĆ: Zbog ovog mi je došlo da ga zavolim. BERTRAM: Zbog ovog opisa vašeg poštenja? Spopala ga kuga! meni je on sve više i više pas. TUMAĆ: Sto veliš o njegovoj vještini u ratu? PAROLLES: Kunem vam se, gospodine, daje nosio bubanj pred trupom engleskih glumaca ne da bih ga htio klevetati a drugo o njegovom vojnikovanju ne znam, osim da je u toj zemlji imao čast da bude časnikom na civilnom vježbalištu, da bi poučavao grañane kako se postrojava u dvoredove. Rado bih čovjeku odao sva moguća priznanja, ali u to nisam posve siguran. 1. PLEMIĆ: Toliko je nathuljio huljstvo, da se iskupljuje svojom iznimnošću. BERTRAM: Ubila ga kuga! Pseto ostaje psetom. TUMAĆ: Kad su njegova svojstva na tako maloj cijeni, ne trebam te ni pitati može li ga se zlatom podmititi da se pobuni. PAROLLES: Gospodine, za dvatri marjaša taj će prodati i apsolutno pravo na spas svoje duše, razbaštinit će neposrednog nasljednika, i poništit će pravo nasljedstva za sve svoje potomke i potomke njihovih potomaka i za sva vremena. TUMAĆ: Kakav je njegov brat, drugi kapetan Dumaine? 2. PLEMIĆ: Zašto ga pita o meni? TUMAČ: Kakav je? PAROLLES: Kao vrana iz istoga gnijezda; nije ni izdaleka tako velik kao prvi u dobroti, ali je dobrano veći u zlu. Kao kukavica nadmašuje brata, premda mu je brat na glasu kao najveća što postoji. U povlačenju kadar je preteći svakog teklića, ali, bogami, u napadanju ga uvijek napadnu grčevi.TUMAČ: Ako ti poklonimo život, obavezuješ li se da izdaš Firentince? PAROLLES: Da, i kapetan njihove konjice, kneza Rossilliona. TUMAČ: Posavjetovat ću se sa zapovjednikom, da čujem što je njemu po volji. PAROLLES: Dosta mi je bubnjarenja. Neka vrag odnese sve bubnjeve! Samo da bih se prikazao zaslužnim, i da bih obmanuo maštu onoga raskalašenoga mladića, kneza, uletio sam u ovu opasnost; a opet, tko bi mogao slutiti da će zasjeda vrebati na onom mjestu gdje su me zarobili? TUMAČ: Nema lijeka, gospodine, nego ti je umrijeti. Zapovjednik kaže da si ti tako izdajnički prokazao sve tajne vaše vojske i tako klevetnički opisao ljude koji se smatraju veoma plemenitom, da to ne može služiti svijetu ni u kakvu poštenu svrhu; stoga moraš umrijeti. Hajde, krvnice, odrubi mu glavu.

PAROLLES: O Bože, gospodine, dajte mi da živim, ili mi dajte da vidim svoju smrt! TUMAČ: Vidjet ćeš je, i oprostit ćeš se sa svim svojim prijateljima. Skida mu povez s očiju Evo; pogledaj oko sebe; poznaš li ovdje koga? BERTRAM: Dobar dan, dični kapetane. 2. PLEMIĆ: Pomoz Bog, kapetane Parolles. 1. PLEMIĆ: Bog vas blagoslovio, vrli kapetane. 2. PLEMIĆ: Kapetane, kakav pozdrav da izručim od vas gosparu Lafevvu? Ja idem u Francusku.1. PLEMIĆ: Dragi kapetane, hoćete li mi dati jedan primjerak soneta što ste ga napisali Dijani u ime kneza od Rossilliona. Da nisam onakva potpuna kukavica, ja bih vam ga na silu uzeo; ali ovako, zbogom. Izlaze Bertram i plemići 1. VOJNIK: Gotovi ste, kapetane, raskrinkani; skinuli su vas do gola sve osim vaše marame; na njoj još uvijek stoji čvor. PAROLLES: Koga se može uništiti spletkom? 1. VOJNIK: Da možete naći kakvu zemlju, gdje žive samo žene koje su obilježene tolikom sramotom, mogli biste zajedno začeti jedan besramni narod. Zbogom gospodine. I ja putujem u Francusku; tamo ćemo pričati o vama. Izlaze vojnici PAROLLES: Ja ipak hvalim Bogu. Da je srce veliko moje, puklo bi na ovo. Ja više neću biti kapetanom, al jesti ću i piti, spavati jednako meko kao i kapetan. Živjet ću naprosto od onoga što sam. Tko hvastavac je, treba da se boji: jer tako biva da hvastavca svakog ko magarca je raskrinkati lako. Rñaj, moj maču; ne rumeni se, lice, i nek Parolles živi mirnije no prije jer u sramoti svojoj najsigurniji je. Nasamaren ko luda, ludost nek uživa, mjesta i načina za svakog živog biva.

Idem za njima.Četvrti prizor Firenca. Udovičina kuća. Ulaze Helena, Udovica i Dijana HELENA: Da biste mogli vidjet da vam krivo ja ne učinih, jamac će mi biti jedan od najvećih u kršćanskome svijetu; pred tronom njegovim se moramo poklonit prije no svršim što sam namjerila. Dobrodošlu mu uslugu ja nekoć učinih, vrijednu gotovo ko život, za koju bi zahvalnost i kroz tvrde tatarske grudi virnula da se pokaže. U pravi čas sam čula, Njegova je Visost sad u Marseilleu, kamo imamo podesan prijevoz. Znajte, da se mene za mrtvu drži. Kako raspušta se vojska, moj muž se žuri kući, kamo ćemo, uz pomoć neba a sa dopuštenjem našega dobrog gospodara kralja, mi stići prije no nas dočekaju. UDOVICA: O dična gospo, nikad niste imali sluškinju čija skrb bi s više ljubavi primala vaše naloge. HELENA: Niti vi prijateljicu što razmišlja usrdnije kako da uzvrati vam ljubav. Budite uvjereni da me samo nebo odredilo za miraz vašoj kćeri, a njoj dosudilo a meni bude poput i pomoć do mog muža. O čudni su ljudi što s takvom slašću znaju iskoristiti ono što mrze, kada bludni zanos zaslijepljenih misli kalja crnu noć. Tako blud se igra s onim čeg se gnuša misleć da ima onog čega nema. Al o tom kasnije. Dijana, radi mene, po mojim skromnim uputama, moraš pretrpjeti još nešto. DIJANA: Ako vaši nalozi za mene znače smrt i krepost, vaša sam, da trpim kol“ko hoćete. HELENA: Svejedno za to te molim; ali s riječju da će s vremenom doći ljeto, kad će šipci imati opet lišće ko i trnje i slatki biti koliko i trpki. Moramo poći; kola su nam spremna i vrijeme će nas sve oporaviti. O sve je dobro što se dobro svrši; kraj je uvijek kruna kakav god da ljudi imali put, po kraju im se sudi.

Peti prizor Rossillion. Knežev dvor. Ulaze Klaun, Kneginja i Lafew LAFEW: Ne, ne, ne vaš se sin dao zaluditi od jednoga prostaka u prosječnom taftu, i to tako gnusno žutom da se vidi da je tu riječ o izmetu; od takvoga bi gnojiva i sva zelena, tek propupala mladež jednog naroda povenula. Vaša bi snaha bila u ovom času živa, a vaš sin kod kuće, da se više povodio za kraljem nego za tim nakindurenim trutom, o kojemu govorim.

KNEGINJA: Da mogu reći bar da nije moj! Smrt je stigla najkreposniju i najplemenitiju djevojku, kojom se priroda može pohvaliti da ju je stvorila. Da je od moje krvi i mesa i da me stajala najtežih majčinskih trudova, ne bih gajila prema njoj dublje ukorijenjenu ljubav.LAFEW: U čemu praviš razliku? KLAUN: Muškarcu bih zdipio ženu i obavio službu, koju joj on duguje. LAFEW: Tako bi zbilja bio hulja u njegovoj službi. KLAUN: A njoj bih, gospodine, dao žezlo s mojom glavicom, da joj služi. LAFEW: Sad se mogu zakleti da si i hulja i budala. KLAUN: Na vašu službu. LAFEW: A ne, ne, ne. KLAUN: Pa, gospodine, ako ne mogu vama, služit ću bar tako velikog vlastelina kao što ste vi. LAFEW: Koga to? Nekog Francuza? LAFEW: Dobra je to gospa bila; zbilja dobra. Možemo ubrati i tisuću trava prije nego opet nabasamo na takvu mirodiju. KLAUN: Zaista gospodine, medu mirodijama ona je bila mirisna lavanda ili, možda bolje, majčina dušica. LAFEW: To nisu mirodije, mangupe, već mirisno bilje što se uživa nosom. KLAUN: Ja vam, gospodine, nisam neki veliki Nabukodonosor, da bih travu uživao. Meni majka nije takvu napravila dušicu. LAFEW: Kad objavljuješ da si bez duše, što si onda hulja ili budala? KLAUN: Budala, gospodine, u službi žene, a hulja u službi muškarca.KLAUN: Bogami, gospodine, ime mu je englesko; ali fizionomija mu u Francuskoj djeluje francuzljivije nego daje Francuz. LAFEW: Koji je to vlastelin? KLAUN: Crni princ, gospodine, ili vladar noći, ili vrag. LAFEW: Stani; evo ti od mene kese. Ne dajem ti je da bih te odmamio od rečenoga gospodara; služi mu i dalje. KLAUN: Ja sam vam, gospodine, čovjek iz šumovita kraja, i uvijek sam volio veliku vatru, a spomenuti gospodar uvijek održava dobru vatricu; ali dakako on je svijetu vladar; pa neka mu njegovo plemstvo samo ostane na dvoru, ja sam za kuću s uskim vratima, koja mislim da su premalena da bi kroz njih mogla ući velika gospoda; neki koji se ponize možda i hoće, ali mnogi će biti previše zimogrozni i mekoputni, i za njih je onaj okićeni put koji vodi do širokih vrata i velikoga ognja. LAFEW: Proñi me se; počinješ mi dodijavati, i kažem ti to na vrijeme, da se ne bih s tobom posvadio. Poñi po svom poslu; pripazi da mi se konji dobro otimare, i to bez kakvih smicalica! KLAUN: Ako ja smislim kakvu smicalicu, bit će to konji što jahače smiču, jer ih ne mogu smisliti, što je njihov pravo po zakonima prirode. Izlazi LAFEW: Prepreden i zajedljiv mangup. KNEGINJA: Istina. Moj se pokojni gospodar znao njime često zabaviti; po njegovoj želji on i ostaje ovdje, a on to smatra nagradom za svoj bezobrazluk; i zbilja, posve je neukroćen, i zadijeva se kamo god ga volja. LAFEW: Meni se sviña; ne može mu čovjek ništa uzeti za zlo. A ja sam vam upravo namjeravao reći da sam, otkako saznah za smrt dobre gospe i da je vaš gospodin sin na povratku kući, namolio svog gospodara kralja, da se kod vas založi za moju kćer; što je, s obzirom da su oboje pod skrbništvom, njegovo veličanstvo isprva bilo i predložilo, milostivo se toga sjetivši i samo. Njegovo veličanstvo obećalo je da ćeš to učiniti; i da bismo uklonili nezadovoljstvo prema vašemu sinu što se u njemu bilo rodilo, mislim da nema pogodnije stvari. Kako se to sviña gospoñi kneginji? KNEGINJA: S velikim zadovoljstvom prihvaćam, gospodine, i želim da se to sa srećom i provede. LAFEW: Njegovo veličanstvo dolazi diližansom iz Marseillea; i to tako čila držanja, ko kad mu je bilo trideset godina. Sutra će stići ovamo, ako se ja ne varam u njemu, a on je u takvim stvarima rijetko kad iznevjerio. KNEGINJA: Od srca se radujem nadi da ću ga opet vidjeti prije nego umrem. Dobila sam pismo, da će moj sin stići večeras. Zamolit ću vaše gospodstvo da ostane ovdje sa mnom, dok se oni ne sastanu. LAFEW: Gospoño, razmišljao sam i sam na koji bih prikladan način mogao tome biti prepušten. KNEGINJA: Dovoljno je da se pozovete na povlastice vašeg časnog ugleda. LAFEW: Gospoño, na njega sam se već često preuzetno pozivao, ali Bogu hvala, još uvijek nešto vrijedi. Vraća se Klaun KLAUN: O gospo, eno vašeg gospodina sina s baršunskim štitnikom na licu; ima li ispod toga ožiljak ili nema, to samo baršun zna; ali komad baršuna je povelik. Lijevi mu je obraz krpa na krpi, ali desni nosi nepokrpljen. LAFEW: Ožiljak stečen časno, ili časni ožiljak, dobra je odora junaštvu; najvjerojatnije je to posrijedi. KLAUN: Bio je posred Francuske: takvo je lice izbrazdano liječenjem. IAFEW: Hajdemo, molim vas, da vašeg sina vidimo; nestrpljiv sam da govorim sa mladim i vrlim vojnikom. KLAUN: Bogami, ima ih cijelo tuce s finim, kitnjastim šeširima i najotmjenijim perjanicama koje im pretežu glave

tako da se svakom živom klanjaju.Peti čin Prvi prizor Marseille. Ulaze Helena, Udovica, Dijana i dva pratioca

HELENA: Al ovo danonoćno žurno putovanje mora da vam je duh izmorilo. Drukčije ne možemo. Al budući da ste dane i noći stopili u jedno da po mom poslu nježna tijela kršite, pouzdajte se da ćete u mojoj zahvalnosti toliko porasti da vas ništa iskorijenit neće. Ulazi nepoznati plemić U sretan čas! Taj čovjek može pomoći da doprem kralju; kad bi samo htio koristit svoju moć. Gospodine moj, pomoz Bog! NEZNANAC: I vama, gospo. HELENA: Ja sam vas na francuskome dvoru viñala. NEZNANAC: Da, bivao sam tamo. HELENA: Ja pretpostavljam, gosparu, da iznevjerili niste 465glase što govore o vašoj dobroti i stoga, krajnjom potaknuta nuždom, što mimoilazi pristojnost, stavljam na kušnju vašu izvrsnost, za koju trajno ću vama biti zahvalna. NEZNANAC: Što izvolite? HELENA: Da budete ljubazni i date kralju ovu skromnu zamolbu i pomognete svojim skromnim utjecajem u njegovu da doñem nazočnost. NEZNANAC: Kralj nije ovdje. HELENA: Nije ovdje, gosparu? NEZNANAC: Ne, nije. Otišao je sinoć sa više hitnje no je njegov običaj. UDOVICA: Bože, sav trud nam bješe uzaludan! HELENA: Sve je dobro ipak, što se dobro svrši, premda se vrijeme čini protivnim a sredstva nepodesnim. Molim vas, kamo je otišao? NEZNANAC: Koliko znadem, u Rossillion jer tamo i ja idem. HELENA: Zaklinjem vas, gospodine, da vi, jer ćete vidjet kralja prije mene, date u njegove milostive ruke to pismo, koje jamčim da vam neće donijeti prijekor, nego ćete zaslužit još i hvalu za svoj trud. Za vama hitam najvećom brzinom koju nam dopuštaju mogućnosti.JEZNANAC: Za vas ću to učiniti. IELENA: I steći zahvalnost veliku, što god se poslije dogodilo. Mi opet moramo na konje. Hajdemo, spremajte se.

Drugi prizor Rossillion. Knežev dvor. Ulaze Klaun i Parolles PAROLLES: Štovani gospodine Lavache, dajte ovo pismo Dlemenitome vlastelinu Lafewu. Bolje biste vidjeli tko sam, gospodine, nekoć kad sam bio u prisnijem poznanstvu s čistijom odjećom, ali sada sam, gospodine, zablaćen Fortuninim Dlatantnim hirom i vonjam pomalo neugodno po njenoj neugodnoj istranosti. _VUN: Fortunine sklonosti mora da su zaista prljavo nastrane, ad vonja tako neugodno kao što kažeš. Od sada neću više jesti ribu ; Fortuninih blatnih voda. Molim te, dopusti da stanem uz vjetar. PAROLLES: Ma ne, ne morate začepljivati nos, gospodine. Ja sam govorio samo u metafori. KUN: Gospodine, ako tvoja metafora doista smrdi, začepit nos, kao i protiv bilo čije metafore. Molim te, odmakni se lalo. PAROLLES: Molim vas, gospodine, hoćete li izručiti ovaj papir. KLAUN: Fuj! Molim te ne prilazi. Papir iz Fortunine noćne Posude, pa da ga dam jednome plemiću! Gle, evo dolazi on sam. Ulazi LafeivOvdje je Fortunina nečist, gospodine, ili nečist Fortunina psa, ako ona drži džukce; koji je pao u prljavi ribnjak njene nesklonosti i kako sam veli, sav se ukaljao. Molim vas, gospodine, ne znam što ćete s tim somom, jer meni on djeluje kao jadna, propala, glupa, blesava, pokvarena ništarija. Zaista se vidi, po mojim utješnim usporedbama, da ga želim u nevolji, i prepuštam ga vašemu gospodstvu. Izlazi PAROLLES: Gospodine, ja sam čovjek koga je Fortuna okrutno ogrebla. LAFEW: I što biste htjeli da ja tu učinim? Prekasno je da joj podrežemo nokte. Mora da ste se vrlo huljski igrali s Fortunom, da vas je ogrebla; jer inače je ona dobra gospa i ne dopušta da se o nju hulje dugo grebu. Evo vam dvatri marjaša. Ako vam vlasti dopuste da prosite možda ćete se opet sprijateljiti s Fortunom; ja imam druga posla. PAROLLES: Molim vašu milost da sasluša još jednu riječ. LAFEEW: Znači da prosite još jedan marjaš. Dobro, dobit ćete ga; uštedite tu riječ. PAROLLES: Dobri gospodine, zovem se Parolles. LAFEW: Znači da prosite više nego riječ. Ah, za ime Božje! Daj amo ruku. Kako je tvoj bubanj? PAROLLES: Ah dobri gosparu; vi ste me prvi otkrili. LAFEW: Ma nemoj, zbilja? I prvi sam te odmah poklopio. PAROLLES: U vašoj je moći, gospodine, da me vratite u milost iz koje ste me izbacili.

LAFEW: Nosi se, klipane! Zar mi hoćeš dati odjednom ulogu iga i vraga? Samo Bog te drži u milosti, a vrag te iz nje izbacuje. Zvuk trube Dolazi kralj; prepoznajem njegove trubače. Momče, obrati mi se opet. Sinoć sam o tebi razgovarao; premda si budala i hulja, bit će i za tebe korica kruha. Hajde, poñi za mnom. AROLLES: Ja hvalim Boga za vas.

Treći prizor Isto. Fanfare. Ulaze Kralj, Kneginja, Lafew i dva francuska plemića s pratnjom Izgubili smo u njoj dragulj; time imutak naš je pretrpio štetu; ali vaš sin, u prkosnoj ludosti, razbora nije imao ni toliko da vrijednost njenu spozna. EGINJA: To je prošlost; i molim vašu visost da to shvati kao prirodnu bunu mladenačke vatre, kad stijenj i ulje, prejaki za razbor, nadvladaju ga i sami gore dalje. LI: Štovana gospo, sve sam mu oprostio i već zaboravio, premda moja osveta bješe napeta ko luk što samo čeka kad da odapne. EW: Ja moram reći ali prvo molim za oprostenje mladi je gospodin njegovom veličanstvu, svojoj majcii svojoj ženi nanio zlo veliko, al samom sebi najveće od sviju. Izgubio je ženu, čijoj se ljepoti divio pogled najizbirljivijega oka; čije su riječi osvajale uši; čije su savršenstvo čak i ona srca što preziru da nekom služe ponizno zvala gospodaricom. KRALJ: Hvaleći ono što je izgubljeno pravimo uspomenu dražom. Dobro, pozovite ga amo, mi smo se pomirili i nek naš prvi susret zatre svako ponavljanje prošlosti. Neka ne traži naše oproštenje jer mrtav čak je i sam uzrok njegova velikog prijestupa; od zaborava dublje zakopajmo zapaljive ostatke. Nek pristupi ko stranac, ne zločinac. Izvijestite ga, da ja tako želim. 1. PLEMIĆ: Hoću gospodaru. Izlazi KRALJ: Što on kaže na vašu kćer? Jeste li razgovarali? LAFEW: On stoji potpuno na raspolaganju vašem veličanstvu. KRALJ: Onda ćemo sklopiti brak. Ja primih pisma koja velike njemu pripisuju zasluge. Ulazi Bertram LAFEW: Zaista, osvjetlao je obraz.gfiJKlJ“ Ja nisam dan od jednog doba godišnjeg jer u meni se može vidjeti odjednom sunce i tuča. Al najjače zrake rasprše uvijek oblake; pristupi, vrijeme je opet lijepo. gERTRAM: Moju krivnju, već gorko okajanu, dragi vladaru, oprostite mi molim. KRALJ: Sve je u redu. Ni riječi više o straćenom vremenu; za šišak valja hvatat sadašnji trenutak; jer mi smo stari, najbrže nam odluke, prije no uspijemo ih provesti u djelo, sustigne tiha, tatska noga vremena. Sjećaš se, kćeri, ovoga gospodina? BERTRAM: S divljenjem, gospodaru. Moj je izbor isprva pao na nju, prije no se moj jezik drznuo da bude poklisarom mog srca, gdje je oholost zavladala, i sliku oku mom utuvljujući, dala mi rugobni i iskrivljeni vidik, što svaku lijepu crtu unakazuje i prezrevši ljepotu, proglasiv je lažnom, proširi ili stisnu sve proporcije do najodvratnijeg oblika. Zato dogodilo se da je ona koju svi ljudi hvaljahu i koju ljubih i sam, otkako je izgubih, bješe prah u mom oku koji bolno peče. KRALJ: Valjano opravdanje. To što si je volio dugove neke skida s tvog rovaša al ljubav koja doñe prekasno, ko sućutno pomilovanje koje presporo stigne, preobražava seu osudu za onog što je pruža, i govori nam da je "dobar onaj kog više nema". Naša nesmotrenost pridaje beznačajnu cijenu ozbiljnim stvarima našim, koje pravo ne znamo sve dokle grob im ne upoznamo. Biva to često: naše ogorčenje za koje sami znamo da je nepravedno, uništava nam prijatelje, koje oplakujemo poslije kad su prah. Naša se ljubav budi, videć s bolom što desilo se; dotle sramna mržnja spavati može mirno sve do večeri. Neka Heleni dobroj ovo bude posmrtni zvon, pa je zaboravimo. Zaručni znak pošalji lijepoj Maudlin. Pristanak svi su dali, i svi bili rad bi našem udovcu na drugoj mu svadbi. KNEGINJA: Ljepše no prvu nek je nebo gleda, il prije no se spoje, nek mi živjet ne da! LAFEW: Hajde, moj sine, kojem suñeno je progutat moje obiteljsko ime, daj znamen svoje naklonosti, da bi zablistao u duši moje kćeri, da brzo može doći. Bertram daje prsten

Tako meni svake dlake u mojoj sijedoj bradi, bila je mila pokojna Helena; kad posljednji se put na dvoru od nje oprostih, zauvijek, na njenom prstu vidjeh isti ovakav prsten. BERTRAM: Ovaj nije njen.Molim te, da ga vidim; dok govorih, više mi je puta privukao pogled. Prsten je bio moj i kad ga dadoh Heleni, rekoh da ću po tom zalogu, ako u nuždi bude zatrebalo, priskočit joj u pomoć. Kakvim si joj lukavstvom uspio da otmeš ono što najviše koristit joj je moglo? gERTPvAM: Milostivi moj gospodaru, ma što god izvoljeli vi držati za istinu, taj prsten nikad nije bio njezin. KNEGINJA: Sine, života mi, ja sama vidjeh da ga je nosila, i držala na cijeni ko vlastit život. LAFEW: Zakleti se mogu, da sam ga viñao na njenoj ruci. BERTRAM: Gospodine, vi mora da se varate; nikad ga nije vidjela. Meni ga je s prozora jednog u Firenci netko dobacio u papir zamotanog na kojem ime pisalo je žene što kamen hitnu. Bila je plemenita i mislila je da ja nisam vezan, al kada joj izložih svoje stanje i podrobno je obavijestih da joj ne mogu odgovarati u časnoj nakani, kojoj ona dade predigru, teška se srca time zadovoljila a prsten nije nikad htjela natrag. KRALJ: Sam Pluton, koji poznaje eliksir, tekućinu što zlato množi, ne zna o prirodnom tajanstvu više nego što znadem ja o ovom prstenu. Bio je moj i bio je Helenin,tko god ga tebi dade; stoga priznaj, kao što samog sebe dobro znadeš, ti znadeš da je njen i kojom si ga prisilom grubom od nje iznudio. Sve svece za svjedoke je prizivala da skinuti ga nikad neće s prsta, ako ga tebi u postelji ne da, gdje nisi nikad stigo, il ga nama ne pošalje u kakvoj krupnoj nevolji. BERTRAM: Ona ga nikad ni vidjela nije. KRALJ: Tako mi časti, ti govoriš lažno i ulijevaš mi slutnje pune straha koje bih rado ušutko u sebi. Dokaže li se da si nečovječan tako ne, neće tako biti, ali ipak ne znam! ti mrzio si nju smrtonosno, a ona je sad mrtva; u to bi me uvjerit više moglo jedino da sam zaklopih njene oči nego kad vidjeh ovaj prsten. Vodite ga. Kako god ispalo, već postojeći dokazi govore da mi se ne može spočitnuti da strahovi su moji nerazumni, već nerazumno premalo strahovah. Vodite ga. Stvar ćemo još pretresti. BERTRAM: Ako vi dokažete da je prsten ikada bio njen, dokazat ćete veoma lako i to, da sam u Firenci u postelji joj spavao ko muž, a ona tamo nikad nije bila. Izlazi, pod stražom KRALI: Mene su crne obuzele slutnje. Ulazi nepoznati gospodinZNANAC: Milostivi moj vladaru, ja ne znam jesam li pogriješio il nisam: ovdje je molba jedne Firentinke što petšest putnih postaja za vama kasni da bi je sama mogla podnijet. Ja prihvatih se toga, osvojen riječima i ljepotom čedne moliteljke što ovim, znam, u vašu hoće nazočnost. Sudeći po njoj, njen je posao veoma važan; usmeno mi reče kratko i jasno, da se posao tiče i nje i vašeg veličanstva. LJ čita pismo: Mnogim svečanim obećanjima da će e oženiti, kada mu žena umre, rumenim se od stida dok to riznajem on me je osvojio. Sada je knez rossillionski udovac; li prekršio je prisege što ih je meni zadao, a čast je moja njemu ripala. Iskrao se bez oproštaja iz Firence, a ja ga slijedim u njegovu omovinu da nañem pravdu. Dajte mi je, o kralju1. Ona je jedino u vašim rukama; inače zavodnik će uspjeti, a jadna će djevojka biti ■propaštena. Dijana Capulet FEW: Kupit ću za se zeta na lupeškom sajmu, a ovoga za prodaju oglasiti. Neću da ga vidim. KRALJ: Nebesa su ti bila sklona, moja Lafew, kad su to razotkrila na vrijeme. Potražite tu moliteljku. Brzo, i kneza opet dovedite natrag. Izlaze pratioci Bojim se, gospodo, da je Heleni nečistim putem otet život. KNEGINJA: Nek pravda stigne tad počinitelje!Ulazi Bertram, pod stražom KRALJ: Kada su žene za te čudovišta od kojih bježiš čim zaprisegneš da ćeš se njima vjenčat, ja se pitam zašto je tebi do ženidbe stalo? Ulaze Udovica i Dijana Tko je ova žena? DIJANA: Ja sam, gospodaru, firentinska sirota, koja potječe od drvenih Capuleta; moju žalbu koliko čuh, već znate; stoga znate i kol“ko me se može žaliti. UDOVICA: Ja sam joj majka, gospodaru, strast i čast mi trpe uvredu, koju podastiremo pred vas; ja ću izgubit oboje bez vašeg lijeka. KRALJ: Pristupi, kneže; znaš li ove žene? BERTRAM: Moj gospodaru; nikako ne mogu a niti želim poreć da ih poznam. Da li me one još za što optužuju? DIJANA: Sto čudno gledaš, gledaš svoju ženu! BERTRAM: Nije mi žena, gospodaru. DIJANA: Ženiš li se,

ti daješ ovu ruku, a ona je moja, ti daješ svete prisege na nebo a one meni pripadaju; daješ i mene samu, koja sebi pripadam, al tako prisegom utjelovljeno tvojada koju vjenčaš, moraš vjenčat mene il obje il ni jednu. LAFEW: Vaša je reputacija za moju kćer nedostatna. Muž za nju niste nipošto. gERTRAM: Moj gospodaru, ta ovo je očito zaljubljeno i očajno stvorenje, s kojim sam nekoć očijukao. Blagonaklonije nek vaša visost sudi o mojoj časti; ne da misli da bih je ovdje ja utopio. KRALJ: Što mi se misli tiče, moj gospodine, u njima za te nema blagonaklonosti, dok tvoja djela je ne zasluže; boljom nek dokaže se tvoja čast nego što je u mojim mislima. DIJANA: Kralju, pod prisegom ga upitajte misli li on da nije oduzeo moje djevičanstvo? KRALJ: Što na to kažeš BERTRAM: Bezobrazna je, vaše veličanstvo, a jeftina je drolja bila vojnička. DIJANA. O kralju, kleveće me; da to bijah za jeftinu me cijenu mogo kupiti. Nemojte vjerovat mu, nego pogledajte ovaj tu prsten, kojem nije bilo ravna po dubokom štovanju, niti po vrijednosti golemoj; ipak ga je dao djevojčuri u vojnom taboru ako to jesam.KNEGINJA: Zacrvenio se i sve je tako. Taj je dragulj šest predaka redom nosilo i čuvalo potomstvu ga prenoseć oporučno. Ovo mu je žena. Taj prsten vrijedi tisuću dokaza. KRALJ: Spomenuli ste, mislim, da netko to na dvoru može posvjedočiti. DIJANA: Da, veličanstvo, al oklijevam predvesti svjedoka tako lošeg; zove se Parolles. LAFEW: Čovjeka danas vidjet; ako je to čovjek. KRALJ: Pronañite ga i dovedite. Izlazi pratilac BERTRAM: Što će vam? On je na glasu ko podmukli gad, posvud na svijetu poznat pokvarenjak, kojemu sama narav razboli se kad mora istinu izustiti. Jesam li ovo il ono, kaže li to onaj koji će kazat bilo što? KRALJ: Tvoj prsten ona ima. BERTRAM: Mislim da ga ima. I sigurno je da se meni sviñala i da sam do nje nastojao doći kako već mladost razuzdana hoće. Znala je držat razmak meñu nama i pecala me; rasplamsavala je uzdržljivošću svojom moju strast, jer sve su zapreke na putu želji tek razlozi za jače željenje.Ukratko, njeno složeno lukavstvo spojeno s nešto prostih draži privoljelo me je na njenu cijenu: dobila je prsten, a ja ono što bi i svaka šuša mogla na sajmištu kupit. DIJANA: Strpljiva moram biti. Kad si ti odbacio onako dičnu prvu ženu, i mene, s pravom, možeš otpraviti. Ipak te molim jer kad nemaš časti ja gubim muža po prsten pošalji, ja ti ga vraćam, a ti meni moj prsten vrati. BERTRAM: Ja ga nemam. KRALI: Kakav to prsten bješe, molim vas? DIJANA: Gospodine, veoma nalik ovom što je na vašem prstu. KRALI: Poznaš ovaj prsten? DIJANA: Taj prsten bješe nedavno još njegov. A ja sam mu ga u postelji dala. KRALI: To znači da je lažna priča da ste sa prozora ga njemu bacili? DIJANA: Govorih istinu. Ulazi Parolles BERTRAM: Moj gospodaru, priznajem da je prsten bio njezin. KRALJ: Po naravi si plah i svako perce odmah te uplaši. Je 1 ovo čovjek o kojem si govorila.DIJANA: Da, gospodine. KRALJ: Reci mi, momče ali reci istinu ne bojeć se nezadovoljstva kakvog svog gospodara, kog ću ja zauzdat, budeš li pravo odgovarao što znaš o njemu i o ovoj ženi ovdje? PAROLLES: Ako izvoli vaše veličanstvo, moj je gospodar uvijek bio čestit gospodin. Imao je svojih mušica, kakvih već gospoda znaju imati. KRALJ: Hajde, hajde, prijeñi na stvar. Je li ovu ženu volio? PAROLLES: Bogami, gospodine, jest, volio ju je, ali kako? KRALJ: Kako, molim te lijepo? PAROLLES: Volio ju je i nije ju volio. KRALI: Kao što ti jesi nitkov i nisi nitkov. Kakav je ovo dvosmisleni pajdaš! PAROLLES: Siromah sam čovjek, a stojim na zapovijed vašem veličanstvu. LAFEW: Za bubnjanje je dobar, gospodaru, ali često bubne budalaštinu. DIJANA: Znate li vi da mi je on obećao ženidbu? PAROLLES: Bogami, ja znadem više nego što ću reći. KRALJ: Sto, nećeš reći sve što znaš? PAROLLES: Hoću, na službu vašem veličanstvu. Prenosio sam poruke izmeñu njih, kao što rekoh; ali povrh toga on ju je volio, jer je zbilja bio za njom lud i buncao je o vragu i sotoni, i čistilištu i o furijama, i ne znam što sve ne; ipak u to sam vrijeme kod njih bio u velikom povjerenju i znao sam o njihovom odlasku u postelju i 480i dogovorima, kao na primjer da joj je obećao brak i druge stvari koje bi navukle negodovanje na moju glavu, kad bi ih rekao; stoga neću reći što znam. KRALJ: Ti si već sve izgovorio, osim ako ne kaniš još reći i da su se vjenčali; ali svjedočenje je tvoje odveć zaobilazno; stoga, odstupi.

Ti tvrdiš da je ovaj prsten tvoj? IJANA: I jest, moj dobri gospodaru. UJ: Gdje si ga kupila? II tko ti ga je dao? IJANA: Nitko ga meni nije dao, ali ni kupila ga nisam. d_J: Tko ti ga je onda posudio? IJANA: Nije posuñen. KU: Gdje si ga onda našla? IJANA: Nisam ga ni našla. LJ: Ako li tvoj ne posta ni jednim od ovih načina, onda, kako si ga mogla ti njemu dati? IJANA: Nisam mu ga dala. i“E“VV: Ova je žena, gospodaru, kao preširoka rukavica skida se i navlači se kako god vas volja. CRALI: Ovaj je prsten bio moj, i ja ga njegovoj prvoj ženi dadoh. IJANA: Koliko ja znam, on može biti i vaš i njen.KRALJ: Odvedite je. Ne sviña mi se više. S njom u zatvor. Odvedite i njega. Ako ne kažeš kako si došla do tog prstena umrijet ćeš u roku ovog sata. DIJANA: Nikad vam neću reći. KRALJ: Vodite je. DIJANA: Ako sam ikad muškarca upoznala, onda ste to vi. KRALJ: Pa zašto si ga onda optuživala čitavo ovo vrijeme? DIJANA: Jer je kriv i nije kriv. On zna da nisam djevica i na to će se zakleti, a ja ću se zaklet da jesam, a da on to ne zna. Moj kralju, nisam drolja, tako mi života, i nikad nisam imala muškarca, ili sam, evo, žena ovog starca. KRALJ: Zloupotrebljava strpljenje naše. U zatvor s njom. DIJANA: Dovedi, dobra majko, mog jamca. Strpite se, veličanstvo. Izlazi Udovica Draguljar kojem pripada taj prsten sada će doći i jamčiti za me. A što se ovog gospodina tiče koji me prevario, kako zna i sam, premda mi nije naudio zbilja sad ga oslobañam. On zna da moju postelju je okaljao; u isti

čas BERTRAM: Oboje, oboje! Oprostite mi! HELENA: O moj gospodaru, kad bijah kao ova djevojka čudesno dobri bjeste prema meni. Evo vaš prsten, a tu, pogledajte, vaše je pismo. U njem stoji ovo: Kad s moga prsta skineš ovaj prsten i budeš moje dijete začela... Ti su zadaci evo izvršeni. Jeste li sada moj, već dvaput osvojeni? BERTRAM: Ako mi ona, kralju, to dokaže jasno, ja ću je voljet silno, vječno, časno. HELENA: Ako li ovo pokaže se lažnim nek ubitačni razvod oboje nas kazni. O draga majko, vidim li vas živu? svojoj je ženi napravio dijete. Iako mrtva, ona sada osjeća kako joj tuče plod u utrobi. I evo jedna zagonetka prava: ta što je mrtva, živa je i zdrava; a pogledajte sada i rješenje. Vraca se Udovica s Helenom KRALI: Je 1 to čarobnjak neki iskrivljuje istinski vidik mojih očiju? Je 1 ovo što ja vidim stvarno? HELENA: Nije, moj dobri gospodaru; vidite samo varku jedne supruge; ime a ne i stvar.LAFEW: Moje su oči luk namirisale; brzo ću zaplakati. Parollesu Dobri Bubnjareviću! posudi meni rupčić. Tako; hvala. Prati me kući, da se s tobom malo pozabavim. I klanjanja se mani kada si tako kostobolan. KRALJ: Točku po točku razmrsimo tijek priče pa prava istina užitak bit će. Dijani Ako si čista, neubrana ruža, ja ću ti dati miraz, izaberi muža. Jer vidim, tvojom pomoću poštenom sačuvala si jednu ženu ženom a sebe djevom. Ali to i daljnje sve dogañaje, više ili manje, razbistrit će nam dokolica. Sve nam je slañe kada doñe kraj gorčini; što dobro svrši, dobrim se i čini.

Epilog Kralj je prosjak na kraju komada; sve svršilo je dobro, ako sada vi zadovoljstvo izrazite na glas, a mi ćemo uzvratit trudom da vas zadovoljimo u svemu i sveñer. Strpljenje vaše neka na nas prijeñe: zamijenimo se sad u ulogama, dlanovi vaši nama, naša srca vama.

Exeunt omnesBilješke . 369. Kako da to sad shvatimo? Nije jasno na što se odnosi ovo Lafewovo pitanje. Coleridge je držao bi ta replika trebala izmijeniti mjesto s prethodnom Bertramovom. neki komentatori misle da replika možda izražava negodovanje zbog Bertramovog nepoštovanja prema Heleninoj boli.

Str. 371. Kraljičice... kralju. sadašnjoj publici prepoznatljivi topos "Ego tibi rex ero, tu mihi egina" sadržavao je vjerojatno i aktualnu aluziju na jednog dog Talijana na Elizabetinu dvoru, koji se zvao Monarcho, što dijelom objašnjava Parollesovu odlučnu ogradu. Str. 371. Držat ću ga... svršiti Slobodan prijevod da se sačuva lascivnost replike. Da je na tu nazočna dokazuje se paralelom izmeñu ovog mjesta i Shakespeareova 151. soneta. Str. 372. broš i čačkalicu roš se nosio na šeširu kao ukras, ali očito je to u Shakespeareovo vrijeme izlazilo iz mode. Otmjeni svijet je na putovanje nosio vlastitu čačkalicu čačkalica u vrpci šešira bila je znak čovjeka koji je mnogo putovao po svijetu.Str. 380. mesojedi puritanci i ribožderi papisti Aluzija na tadašnje vjerske sukobe. U izvorniku Charbon the puritan po franc, chair bonne i Poysam the papist prema poisson, nadimci koji se odnose na različite stavove prema postu. Shakespeare želi, dakako, reći da su kao rogonje jednaki "jeleni u istom stadu". Str. 380. Zar zbog tog lijepog lica Grci... itd. Pjesma je vjerojatno iskvarena parafraza jednog odlomka onovremenog pjesmotvora Hekubine lamentacije. Tekst možda nije ispravan. Hekubine se riječi odnose na njenih deset sinova, od kojih je Paris Prijamov miljenik, bio "loš". Klaun primjenjuje obrnuti postotak na žene. Str. 381. Premda neženstveno nije puritansko... itd. Puritanci nisu za celibat ipak u njemu nema pravog zla, jer čovjek prvo, ne dolazi pod komandu žene, a drugo, lako ga je raskrinkati, jer nosi propisanu rimokatoličku stolu preko crne kalvinističke halje; tj. vidljivo je licemjerje koje prikriva njegovo "darežljivo srce". 11,1 Str. 388. nek sva Italija... itd. U izvorniku Higher Italy, čim se možda označavalo papinske države. "Od carstva negdanjeg" misli se, dakako, na propalo Rimsko Carstvo. Kao često sa Shakespeareovom geografijom i poviješću, faktografski nejasno; smisao je meñutim, razgovijetan. Str. 390. Stani; evo kralja... itd. Izmeñu brojnih čitanja i tumačenja ovoga mjesta, opredjeljujemo se, s Dover Wilsonom, za ono koje pretpostavlja daje pojava kralja, izdaleka, rastjerala plemiće, i da sada Parolles glasnim, afektiranim govorom prekriva njihovu preñašnju zavjeru, oko Bertramova odlaska. Str. 391. gavotu zaplešete U izvorniku canary živahni onovremeni ples. Str. 392. Kresidin ja sam stric... Kresidin stric je Pandarus, pojam svodnika. Str. 394. Biblija dječjoj pripisuje... Vjerojatno se odnosi na Danijelovu presudu Suzani i starcima, ili na koju drugu biblijsku scenu gdje su "djeca suci". Str. 394. Tako se nadahnuće pravo dahom priječi. I na hrvatskom je sačuvano suprotstavljanje božjeg "daha" koji ulazi u čovjeka, i daha riječi koji iz njega izlazi. 11,2 Str. 397. Točno ko deset groša... itd. Ova serija poslovičnih usporedbi prevedena je razmjerno slobodno. Frančezarija je francuska bolest, kako su je nazivali u našoj renesansnoj drami; moreška je naš pučki ples koji ovdje odgovara engleskom morris; kobasica je u izvorniku pudding. Str. 398. Ali zaboga, gospodine! U izvorniku "O Lord, sir!" pomodna i afektirana poštapalica u razgovoru otmjenog društva, kad bi razgovor zapeo ili se postavilo kakvo nezgodno pitanje; neka vrsta univerzalnog odgovora, koji zapravo ne znači ništa.Str. 399. Jesi li to zabio u glavu... brzo natrag. U ovim replikama razabira se opscene asocijacije iz prvog dijela scene. Tamo je Pariz, ali i ono mjesto kamo se stiže nekim dijelovimam tijela "ispred nogu".

11,3 Str. 400. i galenovci i paracelzusovci... Liječnici koji pripadaju jednoj ili drugoj struji medicine, slijedeći Galena ili Paracelzusa. U istom kontekstu Fellows u izvorniku, prevodimo kao ugledni akademici, zapravo članovi Kraljevskog kolegija liječnika. Str. 401. u ovom tu, kako se zove... Parolles daje Lafewu prigodnu pjesmu ili pamflet, kakvim su se u ono vrijeme popraćali svi važniji dogañaji. Str. 401. corante... krucifiksus. Corante je vrsta jela. Mortus mu krucifiksus u izvorniku iskrivljeni galicizam Mort du vinaigre, koji prenosimo ovdje lažnom latinštinom. Str. 404. Zar je svi oni to odbijaju Lafew, koji promatra prizor sa strane, krivo shvaća ono što se zbiva izmeñu Helene i mladih plemića.

Str. 410. ovijaš ruke podvezicama Lafew cilja na Parollesove rukave podvezane po tadašnjoj modi vrpcama; sugerirajući ujedno da je okrenut naglavce stoga mu je vrag "gore".Str. 412. Dobro nije, iako dobra je zdravlja U našem prijevodu je Kneginja tijelom dobro, ali duhom na muci; u izvorniku "dobro" u Klaunovoj igri riječi odnosi se na teološko, to jest, posljednje, "dobro" ona dakle nije dobro, zato što još nije umrla. 111,2 Str. 422. putovnica Prosjacima se izdavao takav "pasoš" za putovanje, da mogu prositi i izvan svoga kotara. Helena Bertramovo pismo drži dozvolom da napusti kuću. 111,5 Str. 429. hodočasnica svetog Jakova izvorniku sv. Jakov dolazi u francuskom obliku Saint Jacques, a misli se na onoga s atributom le Grand, kojega je svetište u Compostelli. Compostella se spominje i dalje u tekstu, i na nju se po svoj prilici odnosi "odoh tamo". 111,6 Str. 434. i sami izbubali ko bubanj U izvorniku John Drum“s entertainment uzrečica je koja znači nekoga izbatinati. Str. 436. Vaš brat nek pode sa mnom Tek ovdje saznajemo da su dva francuska plemića braća, a malo poslije čut će se i da se prezivaju Dumaine. Tekstualnu zbrku što govori prvi, a što drugi, raščišćavamo prema redakciji G. K. Huntera.111,7 Str. 437. no tlo da izgubim po kojem hodam To jest, da otkrije Bertramu tko je, pa se time liši temelja na kojem zasniva svoju spletku. Str. 438. nevrijednost njenu Dijana je nevrijedna po staležu za toliko kneževo udvaranje, a i Knez ne slavi Dijanu, nego prije nevrijednost, koja će se obilježiti ako mu popusti. Str. 438. zlu namjeru... grijeh će biti. Uspjeh će spletke omogućiti da se kneževa zla namjera preljub izvede na zakonit način spavat će s vlastitom ženom. Tako će svršiti i Helenino dobro htijenje; ni jedno ni drugo neće tim činom zgriješiti, premda je čin po namjeri grijeh da bude preljub. m

Str. 440. od kakvog nijemog živinčeta U izvorniku od Bajazitove mazge, što je kao aluzija neobjašnjeno. Bio da je posrijedi zabuna, pa da Parolles hoće reći Balamov magarac, bilo kakva tiskarska greška, prevodimo ovdje samo smisao, koji je dovoljno jasan. Str. 441. Tropa mnogoguzus, kargo, kargo, kargo... itd. Ovdje i dalje, izmišljeni jezik. S pretpostavkom da je Shakespeare namjeravao da publici taj jezik bude zvukovno smiješan i možda da izdaleka u njemu nasluti neke aluzije, mi smo u prijevodu sačuvali samo strukturu i opseg replika; dajući riječima konotacije koje će našem gledatelju biti prepoznatljivije.Str. 443. Čujem da ti je ime Fontybella. Nije objašnjeno zašto Bertram ne zna kako se Dijana zove, niti zašto joj daje ovako neobično ime. Ako je, kako vele, to bilo ime jedne javne fontane u Londonu, onda bi se dosjetka mogla možda najbolje prevesti kao "Radojka", ali to je dakako samo nagañanje. Str. 444. božjom velikom milošću U izvorniku zapravo doslovno Jupitrovim velikim atributima, ali Jupite ovdje ne pristaje razdoblju, a i njegovi su atributi, na koje se Dijana poziva, izrazito kršćanski. IV3

Str. 451. Evo slijepog miša! U izvorniku "Hoodman comes"; uzvik iz dječje igre koja po svoj prilici odgovara našem "slijepom mišu". Str. 455. s tom pjesmicom u šeširu Klevetnici su za vrijeme kažnjavanja morali u vrpcu šešira zataknuti papir, na kojemu je kleveta bila napisana ili tiskana. Str. 455. uvijek sam mogao podnijeti sve osim psa U izvorniku je riječ o "mački" što je pejorativni izraz za čovjeka; u hrvatskom se oslanjamo na drugu domaću životinju. Str. 455. ukrao bi i jaje iz samostana Stari Johnson je ovako parafrazirao ovu izreku: "Ukrao bi što bilo, ma kako tričavo, iz kojeg bilo mjesta, ma kako svetog".Str. 460. u prosječnom taftu, i to tako gnusno žutom Tkanina se prosijecala tako da se ispod nje vidi druga i sam Parolles je tako providan. Igra riječi s odvratnom žutom bojom prevedena je, dakako, posve slobodno. Str. 461. neki veliki Nabukodonosor Nabukodonosor je prema Bibliji Danijel, IV je travu u nevolji. Ime mu pišemo ovako da bismo dobili igru riječi s "nosom". Iz istih razloga smo ovdje englesku rutvicu herb of grace promijenili u našu majčinu dušicu. Str. 461. žezlo s mojom glavicom

Lude i klauni su nosili štap, koji je na vrhu imao karakterističnu glavu s trorogom kapom. Taj štap im je služio kao lažno žezlo. Klaunove asocijacije su opscene, i odatle "glavica". Str. 462. Crni princ Edward, sin Edwarda III., čitav je život ratovao po Francuskoj, zato je za Francuze bio sam vrag ili crni princ. Klaun stoga govori da mu je ime englesko, ali lice francuzljivije sifilitičnije; u izvorniku: more hotter nego da je Francuz. Str. 463. s baršunskim štitnikom na licu Takvi su se štitnici upotrebljavali da pokriju ozljede na licu zadobivene u ratu, ali i tragove rezanja sifilitičnih čireva. V2 Str. 467. štovani gospodine Lavache Ovdje prvi put čujemo da se Klaun zove Lavache ili Lavatch. Iako V3V3V3V3 Str. 478. spomenuli ste... posvjedočiti. Dijana to nije prije u tekstu spominjala; pjesnik ubrzano vodi komad prema kraju. U izvedbi se taj problem može riješiti jednostavno pretvaranjem ovoga mjesta u pitanje: "Može li tko to na dvoru posvjedočiti?" A. Š. se imenu pripisuju ironični prizvuci, vjerojatno se Parolles tako obraća Klaunu samo u svojoj novostečenoj poniznosti. Str. 468. znači da prosite više nego riječ

Lafew aludira na ime Parolles.