Silvan u Saloni - S. Bekavac

Embed Size (px)

Citation preview

  • 7/28/2019 Silvan u Saloni - S. Bekavac

    1/9

    Silvia Bekavac

    Archaeology Department

    University o Zadar

    Obala kralja Petra Kreimira IV, 2

    Croatia, 23000 Zadar

    [email protected]

    UDC: 904 : 292 (497.5 Solin)

    930.271

    Original scientic paper

    Received: 31 August 2010

    Accepted: 7 September 2010

    This work deals with the cult o Silvanus in the territory o Salona,

    with research based on epigraphic monuments and iconographic

    depictions. A comparison between these nds and those rom the

    wider Delmatae territory leads to the conclusion that the Italic cult

    o Silvanus was dominant in the Salona ager, while the indigenous

    cult predominated in the interior.

    Key words: Silvanus, Pan, Diana, Nymphs, Salona, province of Dalmatia

    Silvia Bekavac

    Odjel za arheologiju

    Sveuilite u Zadru

    Obala kralja Petra Kreimira IV., 2

    HR, 23000 Zadar

    [email protected]

    UDK: 904 : 292 (497.5 Solin)

    930.271

    Izvorni znanstveni lanak

    Primljeno: 31. 8. 2010.

    Prihvaeno: 7. 9. 2011.

    U ovom radu rije je o Silvanovu kultu na teritoriju Salone, ije se

    istraivanje temelji na epigrafskim spomenicima i ikonografskim

    prikazima. Usporeivanjem tih nalaza s nalazima ireg de lmatskog

    teritorija, dolazi se do zakljuka da je u salonitanskom ageru

    dominantan italski kult Silvana, a u unutranjosti onaj autohtoni.

    Kljune rijei: Silvan, Pan, Dijana, nimfe, Salona, provincija Dalmacija

    Silvia Bekavac

    Silvan u Saloni

    Silvanus in Salona

  • 7/28/2019 Silvan u Saloni - S. Bekavac

    2/9

    153

    Silvan u Saloni

    Silvanus in Salona

    Silvia Bekavac

    The geographic area that will be encompassed in this work

    encompasses todays Katel settlements, Trogir, Solin, and the wider

    environs o Split and Klis, meaning that area which lay beyond the city

    walls o ancient Salona, but was a part o the Salona ager. The entire

    territory o Salona is not encompassed, because Silvanus was a deity

    who covered a specic area, the beltbetween the urban and wild.

    Marina Milievi Brada wrote about this based on the discovery o

    a relie dedicated to Silvanus and Diana rom Aequum. 1 She spoke o

    the existence o a boundary between the two terms domus andagrios.

    The rst term would denote that which is known, the domestic and

    enclosed, while the second term means that which is wild, oreign

    and beyond the boundaries o what is known. I this is conveyed to

    the spiritual world, then a deity like Silvanus would represent the

    gods who reside outside o the bounds o the ordered world, or at the

    rontier o utter wilderness as represented by thick orests, pastures

    and mountains. Thus, dedications to Silvanus were also located

    outside o the city walls, meaning beyond the boundaries o the

    administrative and social order.2 Adhering to this conclusion, research

    into traces o the cult o Silvanus has been directed at the precisely

    bounded space outside o Salonas city walls.

    The territory between the Krka and Cetina Rivers, within which

    the later Salona ager emerged, belonged to the Illyrian Delmatae

    tribe.3 Ater Roman authority was established, intense Romanization

    commenced, which implies social, economic, administrative

    and cultural change. Romanization began on the coastal belt,

    where lie burgeoned in the newly-established Roman-era cities

    and settlements, while in the interior, in the Dinaric region, theindigenous component was still quite strongly elt in everyday lie.4

    These changes would also be spurred by the emergence o a

    new ethnic composition in the local population. Salona, as a newly-

    established colony, would consist o numerous settlers rom dierent

    ethnic territories.5 This would result in a mixture o diverse cultural

    inuences between the indigenous Delmatae and settler populations,

    which would also be reected in changes in spiritual lie, albeit entirely

    under the control and within the bounds o the state authorities.

    1 Milievi Brada 2008, pp. 359-361. The relie was discovered in 1931,

    carved into solid rock not ar rom the city walls o the ancient colony

    o Aequum. The relie bears a portrayal o Diana and Silvanus. Diana is

    portrayed as the Huntress, holding a bow in her let hand, and reaching

    or an arrow in the quiver on her back with her right hand. Silvanus is quite

    damaged, although a goats hooves, prominent ithyphallic imagery and apedum in the let hand are visible. He may have held syrinxes in his right

    hand, moving them toward his mouth. This nd constitutes an outdoor

    shrine to Silvanus, Rendi-Mioevi A. 1982, pp. 121-139.

    2 Milievi Brada 2008, pp. 359-366.

    3 ovi 1987, p. 442.

    4 The Dinaric massi intersected Delmatae territory and thereby denoted a

    natural boundary between the social and economic dierences between

    the area along the coast and the interior, Rendi-Mioevi D. 1955, p. 7.

    5 An inscription dedicated to Silvanus may serve as evidence o this, or on

    it there is a trace o a person whose cognomen Evcapia (or Eucarpia, the

    letter Rwas let out o the inscription) may be deemed o Greek origin:

    T(itus) FLAVIV[s] / [---]MAN / [-O--]ONIA / EVCAPIA / [--]L SI LVANO EX VOT(o),

    Mari 1997, p. 52, cat. no. 23.

    Geograsko podruje koje e se obuhvatiti ovim radom jest prostor

    dananjih Katela, Trogira, Solina, te okolice Splita i Klisa, dakle, onaj

    prostor koji se nalazi izvan gradskih bedema antike Salone, a dio

    je salonitanskog agera. Cijeli teritorij Salone nije obuhvaen, jer je

    Silvan boanstvo koje pokriva tono odreeni prostor, odnosno

    pojasi zmeu urbanog i divljeg. O tome pie Marina Milievi

    Brada, i to na temelju mjesta nalaza reljea Silvana i Dijane iz

    Ekva (Aequum).1 Ona govori o postojanju granice izmeu dva

    pojma, domus i agrios. Prvi pojam bi oznaavao ono to je poznato,

    domae i ograeno, a drugi ono to je divlje, strano i izvan granica

    poznatog. Prenesemo li to na duhovni svijet, onda bi boanstvo

    kao to je Silvan, predstavljalo bogove koji obitavaju izvan granica

    ureenog svijeta, odnosno na granici prema potpunoj divljini,

    koju predstavljaju guste ume, panjaci i planine. Prema tome se

    i posvete Silvanu nalaze izvan gradskih bedema, odnosno izvan

    granice administrativnog i drutvenog ureenja.2 Slijedei ovaj

    zakljuak, istraivanje tragova Silvanova kulta usmjereno je na

    tono omeeni prostor izvan gradskih bedema Salone.

    Teritorij izmeu rijeka Krke i Cetine, u okviru kojeg se nalazi

    i kasnije nastali salonitanski ager, pripadao je ilirskom plemenu

    Delmata.3 Nakon uspostave rimske vlasti zapoinje jak proces

    romanizacije, koji podrazumijeva drutvene, ekonomske,

    administrativne i kulturne promjene. Proces romanizacije

    zapoeo je u priobalnom dijelu, gdje cvjeta ivot u novonastalim

    antikim gradovima i naseljima, dok se u unutranjosti, odnosno

    zadinarskom podruju, jae osjea autohtona komponenta u

    svakodnevnom ivotu ljudi.4

    Ove promjene uvjetovat e i nastanak nove etnike slike

    stanovnitva. Salona, kao novonastala kolonija, sastojat e se od brojnih

    doseljenika razliitog etnikog podrijetla.5 To e rezultirati mijeanjem

    razliitih kulturnih utjecaja izmeu autohtone delmatske i doseljenike

    populacije, to e se osjetiti i na promjenama u duhovnom ivotu, ali

    sve pod kontrolom i u granicama jake dravne vlasti.

    Silvanov kult u Iliriku u rimsko doba zasnovan je na prapovijesnom

    boanstvu uma i panjaka, koje je prisutno u veine ilirskih plemena

    1 Milievi Brada 2008, str. 359-361. Relje je pronaen 1931. godine,

    uklesan u ivoj stijeni nedaleko od gradskih vrata antike kolonije

    Aequum . Na reljeu su prikazani Dijana i Silvan. Dijana je prikazana

    kao lovkinja, u lijevoj ruci nosi luk, dok s desnom rukom posee za

    strijelom koja se nalazi u tobolcu na leima. Silvan je prilino oteen,

    vide se kozje noge, izraena itialinost, te pedum u lijevoj ruci. Modaje u desnoj ru ci drao si ringu, ko ju je prinos io usti ma. Ovaj nala z

    predstavlja Silvanovo svetite na otvorenom, Rendi-Mioevi A. 1982,

    str. 121-139.

    2 Milievi Brada 2008, str. 359-366.

    3 ovi 1987, str. 442.

    4 Planinski masiv Dinare razdvaja delmatsko podruje i time oznaava

    prirodnu granicu drutvenih i gospodarskih razlika izmeu prostora uz

    obalu i zalea, Rendi-Mioevi D. 1955, str. 7.

    5 Kao dokaz ovome moe posluiti i jedan natpis posveen Silvanu na

    kojem je ostao trag osobe po ijem se kognomenu Evcapia (odnosno

    Eucarpia, na natpisu je isputeno slovo R) moe vidjeti da je bila grkog

    podrijetla: T(itus) FLAVIV[s] / [---]MAN / [-O--]ONIA / EVCAPIA / [--]L SILVANO

    EX VOT(o), Mari 1997, str. 52, kat. br. 23.

  • 7/28/2019 Silvan u Saloni - S. Bekavac

    3/9

    154

    VAPD 104, 2011., 151-166

    155

    Silvan u Saloni

    Silvanus in Salona

    Silvia Bekavac

    The cult o Silvanus in I llyricum during the Roman era was

    based on a prehistoric orest and pasture deity that was present

    among most Illyrian tribes, having similar eatures regardless o the

    mutually rather diverse and divergent spiritualities o the Illyrians. 6

    Three areas have been distinguished in Delmatae territory within

    which monuments dedicated to Silvanus are grouped. These are

    the areas o Salona, where the nds are most numerous, ollowed

    by the surroundings o Sinj and the Vrlika area, and north-west

    Bosnia, where the strongest indigenous component can be elt,

    i.e. the eatures o the cult prior to Romanizing inuences are the

    most prominent.7 The greater maniestation o the cults Roman

    character could naturally be expected on the coastal belt, where

    the presence o Roman state authority was stronger. The character

    o the cult also depended on the geographic-economic eatures

    o the area in which it developed. Thus the cults livestock-herding

    component would be the most marked in the interior, while the

    agrarian character, inuenced by the newly-emerging economic

    changes brought by Romanization, came to the ore in the coastal

    belt and the Salona area.8

    The stronger inuence o indigenous components is also

    reected in the poorer quality o the engraved monuments in

    the Dinaric zone, while those which emerged in the coastal belt

    are characterized much more by the artistic achievements o

    Antiquity.9 Monuments commissioned in the Roman sculpture

    workshops in Salona or elsewhere exhibit a higher quality than

    those made by sel-taught local sculptors who copied the latter

    works.The dierence is also reected in the portrayal o Silvanus.

    In the interior, Silvanus is portrayed as a young and beardless

    satyr, in the coastal areas he is shown as an adult male with a ull

    beard. Regardless o these dierences, the concept o a so-called

    Delmatae-type Silvanus has emerged, most oten presented as

    anthropo-theriomorphic, with goats legs and horns, holding

    a shepherds sta and musical instrument in his hands, and

    accompanied by a dog, kid and trees, which are dedicated to him.10

    Based on these remarks, one may conclude that the Dinaric

    zone, because o its more notable indigenous components, better

    evoked the indigenous cult o Silvanus, while the coastal belt

    provided a better picture o the symbiosis between the indigenous

    cult and new inuences brought by Romanization through the

    Italic Pan. It is only logical that in the heart o the province o

    Dalmatia, as represented by Salona, would contain visible Italic

    inuences and changes in the character o the cult, which assumed

    a rather marked agrarian component in these areas. Such an

    6 Medini 1984, p. 6.

    7 The territory o south-west Bosnia encompasses the Glamo, Livno and

    Duvno elds, Rendi-Mioevi A. 1974, p. 30.

    8 Rendi-Mioevi A. 1974, pp. 29-31.

    9 Bojanovski 1978, pp. 115-132. The rusticality in the manner o carving relie

    images on monuments in the Dinaric zone is much more notable, and it

    may be ascribed to the works o sculptors who did not manage to master

    all sculptural techniques, Rendi-Mioevi A. 1974, p. 31.

    10 Rendi-Mioevi D. 1955, pp. 5-40.

    assertion may perhaps be reinorced by the appearance o shovels/

    spades as one o the attributes o Silvanus.11

    However, an entire series o indicators point to the act that the

    actual situation was not so markedly bipolar. Thus the discoveries

    o shrines to Silvanus, where relie images carved in solid rock have

    been preserved in the oothills o Klis and Kozjak, emphasized the

    stock-herding component o the cult, which portrays Silvanus as

    the patron o herds and shepherds.12 Additionally, the location

    o these shrines in a typical pastoral landscape near a water

    source, where shepherds could rest or nd shelter with their

    herds, demonstrates that the development o the cult was closely

    associated with the economic eatures o this region, i.e., it reects

    the picture o the economic and religious lie o the Delmatae

    population in the Salona environs.13

    However, one should not discount the act that shepherds

    were not only indigenous inhabitants with their herds, but also

    slaves, who tended their mastersherds on the slopes o Kozjak and

    Klis and who were emigrants rom dierent parts o the Empire.14

    The ertile Katel and Split elds were sub-divided into centuries

    that were granted to settling Italian colonists. 15 The herds were

    pastured in the non-centuriated part o the Salona ager, meaning

    on the slopes o Kozjak, Malaka greda and Perun. However,

    another act is that certain iconographic eatures o the relie

    images rom Klis16 and Kozjak,17 which are also outdoor shrines,

    exhibit a certain rusticality and indigenity in their rendering, and

    one may add to these the relie rom Perua, which depicts an

    environment that unambiguously recalls the natural ambience othe Silvanus shrine on Kozjak.18(Fig. 1.)

    On all three relie images, Silvanus is depicted as the so-called

    Delmatae-type, who in these cases is a hirsute and bearded adult

    man, with goat horns and hooves, and with the typical attributes

    11 A potential example o the depiction o this attribute in the Salona area

    can be ound on a pediment rom Trstenik. The central moti o the

    pediment is a cornice, with a pedum to its let. Another item is depicted on

    the right, which Nenad Cambi assumed may have been a shovel without

    shat, see Cambi 2000, p. 107. A similar item was ound on an example o

    a Silvanus relie, rendered by rather poor sculptural technique, rom Brela

    in the Makarska littoral, in which Julijan Medini recognized a shovel, and

    Silvanus as Messora, Medini 1971, p. 128.

    12 Rendi-Mioevi A. 1982, p. 122.

    13 Cambi 2000, p. 101.14 That there were those among the population o Salona who were servi,

    slaves, who also venerated Silvanus is proven by an inscription dedicated

    to Silvanus in which the dedicants are noted as the slaves Trophimus and

    Amandianus, CIL III, 8684; Mari 1997, p. 62, cat. no. 4.

    15 Sui 1955, pp. 17-20.

    16 The relie is carved at the bottom o a cli which cuts through the small

    stream called Tri kralja (Three Kings), so the site is called Trikraj, Rendi-

    Mioevi A. 1982, pp. 131-133.

    17 Located on the southern slopes o Kozjak at the Bovan site. The relie with

    the image o the deity is carved along the right edge o the western side

    o a broken-o stone block, at a height o 1.9 m rom ground level, Rendi-

    Mioevi A. 1982, pp. 132-139.

    18 Cambi 2000, p. 102.

    i ima sline znaajke, bez obzira na meusobno prilino raznolik i

    razjedinjen duhovni ivot Ilira.6 Na delmatskom teritoriju izdvojena

    su tri podruja u sklopu kojih se grupiraju spomenici posveeni

    Silvanu. To su podruje Salone, gdje su nalazi najbrojniji, zatim

    okolica Sinja i vrlikoga kraja te podruje jugozapadne Bosne, gdje

    se osjea najjai utjecaj autohtone komponente, odnosno najvie su

    izraene znaajke kulta prije utjecaja romanizacije.7 Oekivati je da

    se na spomenicima priobalnog podruja, gdje je bila jae prisutna

    rimska dravna vlast, i vie oituje rimski karakter kulta. Karakter kulta

    ovisio je i o geograsko-gospodarskim odlikama podruja na kojem

    se razvija. Tako e stoarska komponenta kulta najjae biti izraena

    u unutranjosti, a agrarna, uvjetovana novonastalim ekonomskim

    promjenama koje donosi romanizacija, u priobalnom dijelu, odnosno

    na prostoru Salone.8

    Jai utjecaj autohtone komponente vidljiv je i u loijoj kvaliteti

    isklesanih spomenika u zadinarskom podruju, dok oni nastali

    na podruju priobalnog dijela imaju vie znaajke antikih

    umjetnikih dostignua.9 Spomenici narueni u salonitanskoj ili

    nekoj drugoj rimskoj klesarskoj radionici kvalitetnije su izraeni

    nego oni samoukih domaih klesara, koji su te radove kopirali.

    Razlika se oituje i u prikazu Silvana. U unutranjosti je Silvan

    prikazan kao mlad i golobrad satir, a u primorskim krajevima kao

    zreo mukarac obrastao bradom. Bez obzira na te razlike, stvorio

    se pojam takozvanog delmatskog tipa Silvana, koji se predstavlja

    najee antropoteriomorno, s kozjim nogama i rogovima, kako u

    rukama nosi pastirski tap i pastirsku sviralu, a uz njega su pas, jare

    i drvee koje mu je posveeno.10

    Na temelju ovih naelnih primjedaba dalo bi se zakljuiti da

    zadinarsko podruje zbog izraajnije autohtone komponente bolje

    doarava autohtoni kult Silvana, dok priobalno podruje prua bolju

    sliku simbioze autohtonog kulta s novim utjecajima, koje donosi

    romanizacija preko italskog Pana. Logino je oekivati da e u Saloni,

    sreditu provincije Dalmacije, doi do vidljivijih italskih utjecaja i

    promjena u karakteru kulta, koji e na ovim prostorima imati izraenu

    agrarnu komponentu. Takvoj tvrdnji moda ide u prilog pojavljivanje

    lopate - aova kao jednog od Silvanovih atributa. 11

    6 Medini 1984, str. 6.

    7 Podruje jugozapadne Bosne obuhvaa Glamoko, Livanjsko i Duvanjsko

    polje, Rendi-Mioevi A. 1974, str. 30.

    8 Rendi-Mioevi A. 1974, str. 29-31.9 Bojanovski 1978, str. 115-132. Na spomenicima zadinarskog podruja

    jae je izraena rustikalnost u nainu klesanja reljea, te se mogu pripisati

    djelima klesara koji nisu uspjeli svladati sve klesarske tehnike, Rendi-

    Mioevi A. 1974, str. 31.

    10 Rendi-Mioevi D. 1955, str. 5-40.

    11 Mogui primjer prikazivanja ovog atributa na podruju Salone

    predstavljen je na zabatu iz Trstenika. Sredinji motiv zabata ini vijenac,

    a s njegove lijeve strane prikazan je pedum. S desne strane prikazan je

    jo jedan predmet, za koji Nenad Cambi pretpostavlja da bi mogao biti

    lopata bez nasada, v. Cambi 2000, str. 107. Slian predmet nalazi se i na

    jednom primjeru Silvanovog reljea, izraenog u dosta looj klesarskoj

    tehnici, iz Brela u Makarskom primorju, u kojem je Julijan Medini

    prepoznao lopatu, te Silvana kao Messora, Medini 1971, str. 128.

    Meutim, cijeli niz pokazatelja upuuje na to da slika stanja nije

    tako izrazito bipolarna. Tako nalazi Silvanovih svetita, od kojih su se

    sauvali relje uklesani u ivoj stijeni na obroncima Klisa i Kozjaka,

    naglaavaju stoarsku komponentu kulta, koja predstavlja Silvana

    kao zatitnika stada i pastira.12 Takoer poloaj tih svetita, koja se

    nalaze u tipinom pastoralnom krajoliku u blizini izvora vode, gdje

    su se pastiri sa svojim stadima mogli odmoriti ili skloniti, ukazuje

    na to da je razvoj kulta usko vezan uz gospodarske znaajke ovog

    kraja, odnosno odraava sliku gospodarskog i religijskog ivota

    delmatskog stanovnitva u okolici Salone.13

    Ne smije se, meutim, iskljuiti injenica da pastiri nisu bili samo

    autohtoni stanovnici sa svojim stadima, ve i robovi, koji su svojim

    gospodarima uvali stada po obroncima Kozjaka i Klisa, a porijeklom

    su bili iz razliitih dijelova Carstva.14 Plodno Katelansko i Splitsko

    polje podijeljeno je na centurije koje su dane doseljenim italskim

    kolonistima.15 Stada su pasla u necenturiranom dijelu agera Salone,

    dakle na padinama Kozjaka, Malake grede i Peruna. No injenica

    je i to da odreene ikonograske znaajke reljea s Klisa16 i Kozjaka,17

    koji ujedno predstavljaju svetita na otvorenom, pokazuju odreenu

    rustikalnost i autohtonost u nainu izrade, a njima se moe pridodati

    i relje s Perue, na kojem prikazani ambijent nesumnjivo podsjea na

    prirodni ambijent Silvanova svetita na Kozjaku (sl. 1).18

    Na sva tri reljea Silvan je prikazan kao takozvani tip delmatskog

    Silvana, kojeg u ovim sluajevima predstavlja kosmat i bradat zreo

    mukarac, s kozjim rogovima i papcima, te s tipinim atributima kao

    to su pedum i siringa, te sa psom, jarcem i malim rtvenikom.19

    Postoje i razlike u prikazivanju stava Silvana, to je rezultat razliitihklesarskih predloaka, odnosno ikonograskih rjeenja. Tako je na

    klikom i kozjakom reljeu Silvan prikazan u stojeem stavu, dok je

    na perukome prikazan u sjedeem poloaju na hr pi kamenja. Takav

    poloaj tijela ne predstavlja izdvojen primjer u prikazu Silvana, to

    potvruju jo tri reljea, jedan s Klisa,20 drugi iz Katel Novog21 te trei iz

    12 Rendi-Mioevi A. 1982, str. 122.

    13 Cambi 2000, str. 101.

    14 Da je meu stanovnitvom Salone bilo i onih koji su bili servi, odnosno

    robovi, koji su takoer tovali Silvana, potvruje i natpis posveen Silvanu

    na kojem se kao dedikanti spominju servi Trophimus iAmandianus, CIL III,

    8684; Mari 1997, str. 62, kat. br. 4.

    15 Sui 1955, str. 17-20.

    16 Relje je isklesan pri dnu litice koju presijeca potoi Tri kralja, pa se itav

    lokalitet zove Trikraj, Rendi-Mioevi A. 1982, str. 131-133.17 Nalazi se na junim obroncima Kozjaka, na lokalitetu Bovan. Relje s likom

    boanstva isklesan je uz desni rub zapadne strane odvaljenog kamenog

    bloka, na visini od 1,90 m od tla, Rendi-Mioevi A. 1982, str. 132-139.

    18 Cambi 2000, str. 102.

    19 Na klikom reljeu zbog oteenja lijeve ruke ne moe se odrediti atribut

    koji Silvan dri u ruci. Na reljeu nije prikazana siringa, a ni jare, iako su

    vidljiva neka zadebljanja na reljeu u donjem lijevom kutu, gdje bi se

    moglo oekivati jarca, Rendi-Mioevi A. 1982, str. 132, bilj. 44.

    20 Na tom reljeu Silvan je prikazan u sjedeem poloaju na krapi, kako svira,

    najvjerojatnije u rulu, a nime se dre za ruke i pleu, v. Cambi 2000, str. 102.

    21 Prikazan je Silvan koji sjedi ili se oslonio na gomilu kamenja iza sebe, te

    svira u sviralu, a kraj njega je Nima s trskom u desnoj i grozdom u lijevoj

    ruci, v. Cambi 2000, str. 103.

  • 7/28/2019 Silvan u Saloni - S. Bekavac

    4/9

    156

    VAPD 104, 2011., 151-166

    157

    Silvan u Saloni

    Silvanus in Salona

    Silvia Bekavac

    Solina,22 koji se nalazi u Arheolokome muzeju u Splitu (sl. 2). Na njemu

    je Silvan prekriven nebridom, odnosno laganim ogrtaem. Taj element,

    koji se javlja i na reljeu s Perue, primjer je kultnog sinkretizma s

    Liberom.23 Primjer kultnog sinkretizma s Liberom je i pojava grozda na

    Silvanovim kultnim slikama, kao to je uoeno na primjeru jo jednog

    Silvanovog reljea iz Salone, koji se uva u Arheolokome muzeju u

    Zagrebu24 te na ve spomenutom reljeu iz Katel Novog, gdje grozd u

    ruci dri nima koja se nalazi uz Silvana. Osim na ovim reljema kultni

    sinkretizam s Liberom zamjeuje se i na primjeru bronane statuete

    pronaene u blizini Livna, gdje je boanstvo prikazano ogrnuto

    jelenjom koom, odnosno nebridom. Rije je o statui koja je nastala

    na podruju june Italije, a prikazuje odraslog Pana ili Silena, ali je

    zbog ikonograske slinosti interpretirana kao domae boanstvo,

    odnosno Silvan.25 Potpuno isto rjeenje Silvanovih prikaza nastalih u

    ageru Salone (bez obzira jesu li uklesani u ivoj stijeni ili na pokretnim

    votivnim spomenicima) i statue iz june Italije, pokazuje da su

    22 Silvan je prikazan u sjedeem poloaju i s prekrienim nogama, v. Cambi

    2000, str. 103.

    23 Rendi-Mioevi A. 1955, str. 15.

    24 Rendi-Mioevi A. 1955, str. 17; Matijai, Tassaux 2000, str. 69; Jadri

    2007, str. 205.

    25 Rendi-Mioevi A. 1974, str. 38.

    arhetipovi nastali u italskim r adionicama. Tako je i itialinost, znaajka

    tipina za delmatskog Silvana, takoer posuena od jednog klasinog

    italskog boanstva, Prijapa, a zastupljena je na gotovo svim prikazima

    Silvana sa solinskog podruja.26

    Osim reljea s prikazom Silvana, bitnu komponentu nalaza

    ine i epigraski spomenici. Do sada su na salonitanskom podruju

    pronaena ukupno dvadeset i etiri natpisa posveena Silvanu.27

    Na samo jednom spomeniku moe se sa sigurnou potvrditi

    autohtonost dedikanta.

    BATO PET/IVS SILV[AN(o)] / D(onum) D(edit) L(ibens) M(erito).28

    26 Itialinost, odnosno alus u eregiranom poloaju kod prikazivanja Silvana,

    zastupljena je na itavom delmatskom podruju, kao jedna od znaajki

    takozvanoga delmatskog tipa Silvana, Rendi-Mioevi D. 1955, str. 16.

    27 Mari 1997, str. 62-64, kat. br. 1-24.

    28 Mari 1997, str. 63, kat. br. 24. Potrebno je navesti da se na natpisu

    pronaenom na lokalitetu Majdan kod Klisa pokualo utvrditi autohtono

    porijeklo dedikanta, no ono se ne moe sa sigurnou potvrditi: SILVANO

    / AVG(usto) SAC(rum) / M(arcus?) DERECANDIS, Mari 1997, str. 63, bilj. 47,

    kat. br. 11.

    such as the pedum and syrinxes, and with a hound, kid and small

    altar.19

    There are also dierences in the depiction o Silvanus

    posture, which resulted rom diering sculptural models and

    iconographic solutions. Thus, Silvanus is depicted as standing

    on the Klis and Kozjak relie images, while on the Perua relie

    he is shown sitting on a pile o stones. Such a body posture

    is not an isolated example in depictions o Silvanus, which is

    conrmed by three other relie sculptures, the rst rom Klis,20

    the second rom Katel Novi, 21 and the third rom Solin,22 held in

    the Archaeological Museum in Split. (Fig. 2). On them, Silvanus is

    shown cloaked in a nebris, a light robe. This element, which alsoappears on the relie rom Perua, constitutes an example cult

    syncretism with Liber.23 The appearance o a bunch o grapes

    on cult images o Silvanus is another example o cult syncretism

    with Liber, and this was also observed on an example o another

    Silvanus relie rom Salona which is held in the Archaeological

    Museum in Zagreb,24 and on the already mentioned relie rom

    Katel Novi, where the Nymph standing next to Silvanus holds

    a grape bunch in her hand. Besides these relie images, cult

    syncretism with Liber can also be ound on a bronze statuette

    discovered near Livno, where the deity is por trayed cloaked

    in deerskin, i.e. a nebris. This is a statue which was made in

    South Italy, and depicts the adult Pan or Silenus, but due to the

    iconographic similarities it has been interpreted as a local deity,

    Silvanus.25 The entirely identical solution to portrayals o Silvanus

    in the Salona ager (regardless o whether they were carvedinto solid rock or on movable votive monuments) and statues

    rom South Italy show that the archetypes emerged in the Italic

    workshops. Thus, even the ithyphallic aspect, a characteristic

    typical o the Delmatae Silvanus, was also borrowed rom the

    classic Italic deity Priapus, and it is present in almost all portrayals

    o Silvanus rom the Solin area. 26

    Besides the portrayal o Silvanus on relie sculpture, epigraphic

    monuments are also an essential component o the nds. Thus ar

    a total o twenty-our inscriptions dedicated to Silvanus have been

    19 The attribute held by Silvanus in his let hand cannot be discerned due

    to damage. No syringes are shown on the relie, nor a kid, although some

    protuberances are visible in the lower let corner o the relie, where one

    would expect the kid, Rendi-Mioevi A. 1982, p. 132, note 44.

    20 On this relie, Silvanus is shown sitting on rubble, playing what is probablya fute, while the Nymphs are holding hands and dancing, see Cambi

    2000, p. 102.

    21 Silvanus is depicted sitting or leaning on a mound o stones behind him,

    and playing an instrument, while next to him there is a Nymph with a grape

    vine in her let hand and a grape bunch in her right, see Cambi 2000, p. 103.

    22 Silvanus is depicted sitting with legs crossed, see Cambi 2000, p. 103.

    23 Rendi-Mioevi A. 1955, p. 15.

    24 Rendi-Mioevi A. 1955, p. 17; Matijai, Tassaux 2000, p. 69; Jadri 2007,

    p. 205.

    25 Rendi-Mioevi A. 1974, p. 38.

    26 The ithyphallic aspect, i.e., the erect phallus in portrayals o Silvanus, is

    present throughout the Delmatae territory, as one o the eatures o the

    so-called Delmatae-type Silvanus, Rendi-Mioevi D. 1955, p. 16.

    ound in the Salona area.27

    The indigenous origin o the dedicants can be established with

    any certainty on only a single monument.

    BATO PET/IVS SILV[AN(o)] / D(onum) D(edit) L(ibens) M(erito).28

    Even though this reers to a person o indigenous origin,

    this inscription still does not conrm the indigenity o the cult

    with any certainty. Since only one such inscription has been

    discovered in the Salona territory, this area indicates a somewhat

    dierent picture than those ound in the Dinaric zone, where most

    dedicants were o indigenous origin.29

    27 Mari 1997, pp. 62-64, cat. no. 1-24.

    28 Mari 1997, p. 63, cat. no. 24. It is necessary to note that with reerence

    to the inscription discovered at the Majdan site near Klis, attempts were

    made to ascertain the indigenous origin o the dedicants, but this could

    not be conrmed with any certainty: SILVANO / AVG(usto) SAC(rum) /

    M(arcus?) DERECANDIS, Mari 1997, p. 63, note 47, cat. no. 11.

    29 Mari 1997, p. 58.

    Slika 1.

    Relje Silvana s Perue. Arheoloki

    muzej u Splitu (oto: T. Seser)

    Figure 1.

    Relie o Silvanus rom Perua.

    Archaeological Museum in Split

    (photo by T. Seser)

    Slika 2.

    Relje s Klisa, s prikazom Silvana koji sjedi i tri nime koje pleu. Arheoloki

    muzej u Splitu (oto: T. Seser)

    Figure 2.

    Relie rom Klis with portrayal o Silvanus sitting and three dancing Nymphs.

    Archaeological Museum in Split (photo by T. Seser)

  • 7/28/2019 Silvan u Saloni - S. Bekavac

    5/9

    158

    VAPD 104, 2011., 151-166

    159

    Silvan u Saloni

    Silvanus in Salona

    Silvia Bekavac

    It is also necessary to examine the epithets o Silvanus which

    appear on monuments. Out o the total twenty-our inscriptions,

    Silvanus is accompanied by the epithet Augustus on as many as

    seventeen o them.30 This eature also distinguishes the Salona

    area rom the Dinaric zone, in which only two o the total twelve

    inscriptions bear this epithet. Regardless o the extent to which this

    epithet can be associated with the imperial honoric, or part o the

    imperial name ormula, the discrepancy between the two regions

    is quite indicative. It is to be expected that this epithet Augustus

    would be more present where the inuence o Romanization

    was stronger. A similar point holds or the epithet Silvestris, which

    appears on only a single inscription in the Salona area,31 while itappears on as many as six monuments rom the Dinaric zone.32

    On this basis, we may conclude that epigraphic monuments

    also conrm what has been observed on relie images in

    iconographic orm, and this is that the Dinaric zone better exhibits

    the indigenous character o the cult, while the coastal belt shows

    symbiosis o the cult with new elements.

    Inasmuch as the indigenity o the cult o Silvanus is accepted

    and it is agreed that he was derived rom some Delmatae deity that

    was identied with the Italic Silvanus as a result o Romanization,

    the question remains as to whether there was a community which

    venerated the Italic Silvanus exclusively. The very acceptance o

    the notion o the indigenity o the Silvanus cult also imposes the

    act that the indigenous population had to directly encounter

    a group which revered the Italic Silvanus in order to even be

    able to recognize the character o this cult and then, because ocommon eatures, identiy their deity with Silvanus. More specic

    examples that could conrm the existence o the physical remains

    o worshippers o the Italic Silvanus may be discovered insoar as

    preserved shrines dedicated to this deity are scrutinized.

    The highest number o shrines were in natural outdoor settings

    or in caves. This is demonstrated by the shrines such as those on

    Kozjak or Klis,33 but also the relie images which depict the typical

    30 Mari 1997, p. 57.

    31 SILVANO / SILVEST(ri) SAC(rum) / M(arcus) AVREL(ius) ATTE/NIO MIL(es) LEG(ionis)

    / I ADI(utricis) ANTON(inianae) / V(otum) S(olvit) L(ibens) M(erito), see Kirigin-

    Lokoek-Mardei-Bili 1987, p. 36, P. VII. 1. This inscription was discovered

    during archaeological research at Salonas western necropolis, together with

    another small altar dedicated to Silvanus bearing the inscription S(ancto)

    SILV(ano) A(ugusto) S(acrum) / Q(uintus) BOVIVS / RVFINVS / V(otum) S(olvit)L(ibens) M(erito), Kirigin, Lokoek, Mardei, Bili 1987, p. 36. Both were ound

    in secondary positions. The inscription may be deciphered asS(ilvano)

    SILV(estri) , particularly i one takes into consideration that the inscription on

    the rst altar also bears this dedication.

    32 Mari 1997, p. 57.

    33 Besides the relie images carved into solid rock on Kozjak and Klis - already

    mentioned in this paper - it should also be noted that the existence o

    three caves in which Silvanus was probably worshipped has also been

    conrmed. One o these was identied by Dyggve, and he also ound in

    it a ragment o a cult portrayal o Silvanus. The other two were ound

    by hiker J. Peja, and in them, as in the rst cave, a carved cross was

    discovered, which serves as evidence on the inheritance o this cult site

    that was Christianized in later periods, see Cambi 2000, p. 104.

    appearance o the landscape o shrines to Silvanus.34 Since outdoor

    shrines were situated in rather inaccessible terrain, it is logical to

    assume that they were probably dedicated by shepherds, who

    pastured their herds on steep slopes.

    However, the discovery o the pediment rom Trstenik,35 which in

    its lower section contains the inscription SILVANO AVG(usto) SACR(um)

    PRO SALVTE ET REDITV LVCI POMPONI / VALENTINI LVCIVS POMPONIVS

    RESTVTVS CLIENS,36 indicates the probability that besides these shrines

    in natural settings there were also smaller temples, which were erected

    in more accessible territories and thereby intended or the populations

    o inhabited places. There is also the relie rom the Archaeological

    Museum in Split, which bears a portrayal o an aedicule with twocolumns and a pediment and cornice, and with a visible portrayal o

    the aade and columns bearing beam and pediment with an image o

    Silvanus, accompanied by his typical attributes o syrinxes and a pedum,

    and a kid next to his legs, conrming that there were temples dedicated

    to Silvanus, precisely the type depicted on this relie.37 Since it has been

    observed that certain relie depictions o Silvanus very lucidly show the

    natural environment in which Silvanus was worshipped outdoors or

    in caves, then one may conclude that this relie also provides a aithul

    depiction o the appearance o a temple dedicated to Silvanus, and also

    constitutes evidence on the existence o this orm o shrine to Silvanus.

    These were most likely small temples with cellae in which there

    was a cult image or statue o Silvanus.38 Since these are classical Roman

    architectural solutions, one cannot discard the very real possibility

    that the Italic Silvanus was worshipped exclusively in this temple - o

    which the pediment has been preserved. The site o this temple wasaccessible to the urban population o ancient Salona. Recalling the

    numerous elements which distinguish the cult o Silvanus in Salona

    rom its counterpart in the hinterland, the existence o a classical

    34 I the relie carvings bearing the image o Silvanus are examined, one may also

    discern the appearance o the ambient in which this deity was worshipped. Thus,

    based on the example o a relie rom Klis, which is held in the Archaeological

    Museum in Split, one may observe the orm o an entrance into a cave, Rendi-

    Mioevi A. 2007, p. 21. Also, based on the example o the relie rom Perua, one

    may observe the typical appearance o an outdoor shrine to Silvanus which recalls

    the environment o the shrine on Kli s and Kozjak; Cambi 2000, p. 102.

    35 Rendi-Mioevi A. 1982, p. 124; Cambi 2000, pp. 107-111.

    36 Mari 1997, p. 63, cat. no. 15.

    37 Cambi 2000, p. 110, 111.

    38 Thus ar only two examples o statuettes o Silvanus have been discovered,and they may have stood within shrines. The rst example is missing the

    portion rom the abdomen downward, and it was discovered in the apse o an

    Early Christian church in Klapavice, on Klis, next to an inscription mentioning

    Silvanus, Rendi-Mioevi A. 1982, p. 126. The second nd is a stone sculpture

    o Pan (Silvanus?) ound in Solin, Rendi-Mioevi A. 1974, p. 30, note 2.

    This second nd may be compared with a similar statue o Pan that was

    discovered in Zaostrog inside a complex o villaerusticae , but which has not

    been preserved, as it was destroyed at the order o a bishop, Medini 1970, p.

    40. It is worthwhile noting that besides these stone sculptures, there is also a

    series o bronze statuettes rom Solin, to which two more may be added: one

    rom Aequum, and the other rom the Crkvina site near Livno, which due to its

    dimensions could not have belonged to a shrine, and was probably the private

    property o some worshipper o Silvanus, Rendi-Mioevi A. 1974, pp. 29-42.

    Iako je rije o osobi autohtonog podrijetla, ovaj natpis jo uvijek ne

    potvruje sa sigurnou i autohtonost kulta. Kako je na salonitanskom

    podruju pronaen samo jedan ovakav natpis, taj prostor ukazuje

    na pomalo drugaiju sliku od one koju zatjeemo na zadinarskom

    prostoru, gdje je veina dedikanata autohtonog podrijetla.29

    Potrebno je sagledati i Silvanove epitete koji se javljaju na

    spomenicima. Na ak sedamnaest od ukupno dvadeset i etiri

    natpisa Silvana prati epitet Augustus.30 Ta znaajka takoer

    izdvaja salonitanski prostor od zadinarskoga, na kojem se od

    ukupno dvanaest natpisa na samo dva navodi taj epitet. Bez

    obzira na to u kojoj mjeri moemo ovaj epitet povezati s carskim

    epitetom, odnosno dijelom carske imenske ormulacije, jako jeindikativan taj nerazmjer u broju izmeu dviju regija. Oekivati

    je da e epitetAugustus bit zastupljeniji tamo gdje je i utjecaj

    romanizacije bio jai. Slina je situacija s epitetomSilvestris, koji se

    na salonitanskom podruju javlja na samo jednom natpisu,31 dok

    je na zadinarskom prostoru zastupljen na ak est spomenika.32

    Na temelju toga moemo zakljuiti da nam i epigraski spomenici

    potvruju ono to se uoilo na reljema u ikonograskom obliku, a to

    je da zadinarsko podruje bolje predoava autohtoni karakter kulta, a

    priobalno podruje simbiozu kulta s novim elementima.

    Ako se prihvati autohtonost Silvanova kulta i miljenje da

    on generira iz nekog delmatskog boanstva, koje je procesom

    romanizacije poistovjeeno s italskim Silvanom, ostaje nam pitanje je

    li postojala zajednica koja je tovala iskljuivo italskog Silvana. Samo

    prihvaanje teze o autohtonosti Silvanova kulta namee i tu injenicu

    da se autohtono stanovnitvo moralo izravno susresti sa skupinomkoja je tovala italskog Silvana, kako bi uope moglo upoznati karakter

    tog kulta i k ako bi zbog zajednikih znaajki poistovjetilo svoje

    boanstvo sa Silvanom. Konkretniji primjeri koji bi mogli potvrditi

    postojanje materijalnih ostataka tovatelja italskog Silvana, mogu se

    pronai sagledaju li se sauvana svetita posveena ovom boanstvu.

    Najvei broj svetita bio je u prirodnom okruenju, na otvorenom ili

    u peinama. Tome su dokaz svetita kakva su ona na Kozjaku i Klisu,33 ali

    29 Mari 1997, str. 58.

    30 Mari 1997, str. 57.

    31 SILVANO / SILVEST(ri) SAC(rum) / M(arcus) AVREL(ius) ATTE/NIO MIL(es)

    LEG(ionis) / I ADI(utricis) ANTON(inianae) / V(otum) S(olvit) L(ibens) M(erito), v.

    Kirigin, Lokoek, Mardei, Bili 1987, str. 36, T. VII. 1. Ovaj natpis pronaen

    je prilikom arheolokih istraivanja zapadne salonitanske nekropole,

    zajedno s jo jednom arom posveenom Silvanu s natpisom S(ancto)SILV(ano) A(ugusto) S(acrum) / Q(uintus) BOVIVS / RVFINVS / V(otum) S(olvit)

    L(ibens) M(erito), Kirigin, Lokoek, Mardei, Bili 1987, str. 36. Obje are

    pronaene su u sekundarnom poloaju. Natpis s druge are mogao bi

    se deirirati kao S(ilvano) SILV(estri), pogotovo uzme li se u obzir da je i

    natpis na prvoj ari takoer s tom posvetom.

    32 Mari 1997, str. 57.

    33 Osim reljea uklesanih u ivoj stijeni na Kozjaku i Klisu, koji su ve spomenuti

    u ovom radu, vidi bilj. 17 i 19, treba spomenuti i da je potvreno postojanje

    triju peina u kojima je najvjerojatnije tovan Silvan. Jednu je identicirao

    Dyggve, pronaavi u njoj i ulomak Silvanove kultne slike. Druge dvije

    pronaao je planinar J. Peja, a u njima je, kao i u prvoj peini, otkriven

    uklesani kri, to je dokaz o nasljeivanju tog kultnog mjesta, koje je u

    kasnijim razdobljima kristijanizirano, v. Cambi 2000, str. 104.

    i relje koji prikazuju tipian izgled krajolika Silvanova svetita.34 Budui

    da su svetita na otvorenom bila na prilino nepristupanom terenu,

    logino je pretpostaviti da su ih posjeivali ponajprije pastiri, koji su

    pasli svoja stada na strmim obroncima.

    Meutim, nalaz zabata iz Trstenika,35 u ijem se donjem

    dijelu nalazi posvetni natpis SILVANO AVG(usto) SACR(um) PRO

    SALVTE ET REDITV LVCI POMPONI / VALENTINI LVCIVS POMPONIVS

    RESTVTVS CLIENS,36 ukazuje na vjerojatnost da su osim tih

    svetita u prirodnom ambijentu postojali i manji hramovi, koji

    su bili podizani na dostupnijim podrujima i time namijenjeni

    stanovnitvu naseljenih mjesta. I relje iz Arheolokog muzeja

    u Splitu na kojem je prikazana edikula s dva stupa sa zabatomi vijencem te s vidljivim prikazom proelja i stupova koji nose

    gredu i zabat, dok je Silvan prikazan s tipinim atributima,

    siringom i pedumom te jarcem uz nogu, takoer potvruje da

    je bilo hramova posveenih Silvanu, o ijem izgledu svjedoi

    upravo prikaz na ovom reljeu.37 Budui da je uoeno da odreeni

    relje s prikazom Silvana vrlo zorno prikazuju prirodni ambijent

    u kojem se tovao Silvan na otvorenom ili u peinama, onda se

    moe zakljuiti da i ovaj relje daje vjernu sliku o izgledu hrama

    posveenog Silvanu, te ujedno predstavlja dokaz o postojanju i

    takvog oblika Silvanova svetita.

    To su najvj erojatnije bili mal i hram ovi s cel om u ko joj je

    bila kultna slika ili Silvanov kip.38 Budui da je rije o klasinim

    rimskim arhitektonskim rjeenjima, ne moe se odbaciti vrlo

    realna mogunost da se upravo u tom hramu, od kojeg je

    sauvan zabat, tovao iskljuivo italski Silvan. Poloaj ovoghrama bio je dostupan gradskom stanovnitvu antike Salone.

    Podsjetimo li se na brojne elemente kojima se Silvanov kult

    u Saloni razlikuje od onog u zaleu, injenica o postojanju

    34 Prouimo li reljee sa Silvanovim prikazom, lako se moe predoiti i izgled

    ambijenta u kojem se boanstvo tovalo. Tako se na primjeru jednog

    reljea s Klisa, koji se uva u Arheolokom muzeju u Splitu, moe zamijetiti

    nepravilan oblik ulaza u peinu, Rendi-Mioevi A. 2007, str. 21. Takoer,

    na primjeru reljea s Perue moe se zamijetiti tipian izgled Silvanova

    svetita na otvorenom, koji podsjea na ambijent svetita na Klisu i

    Kozjaku; Cambi 2000, str. 102.

    35 Rendi-Mioevi A. 1982, str. 124; Cambi 2000, str. 107-111.

    36 Mari 1997, str. 63, kat. br. 15.

    37 Cambi 2000, str. 110, 111.

    38 Do sada su pronaena samo dva primjerka kipia Silvana, koja su moglastajati u sklopu svetita. Prvom primjerku nedostaje dio od trbuha prema

    dolje, a pronaen je u apsidi starokranske crkve u Klapavicama na

    Klisu, pored natpisa sa spomenom Silvana, Rendi-Mioevi A. 1982,

    str. 126. Drugi nalaz je kamena skulptura Pana (Silvana?) pronaena u

    Solinu, Rendi-Mioevi A. 1974, str. 30, bilj. 2. Ovaj drugi nalaz moe

    se usporediti sa statuom Pana pronaenom u Zaostrogu u sklopu

    villae rusticae, koja danas nije sauvana, jer je bila unitena po nalogu

    biskupa, Medini 1970, str. 40. Treba napomenuti da osim ovih kamenih

    skulptura postoji nalaz bronane statuete iz Solina, kojoj se mogu

    pridruiti jo dvije, jedna iz Ekva, a druga s lokaliteta Crkvina blizu Livna,

    koje zbog svojih dimenzija nisu mogle pripadati nekom svetitu, ve su

    najvjerojatnije bile privatno vlasnitvo nekog tovatelja Silvanova kulta,

    Rendi-Mioevi A. 1974, str. 29-42.

  • 7/28/2019 Silvan u Saloni - S. Bekavac

    6/9

    160

    VAPD 104, 2011., 151-166

    161

    Silvan u Saloni

    Silvanus in Salona

    Silvia Bekavac

    temple and worship o the I talic Silvanus reinorces the conclusion that

    the cult o Silvanus in the Salona environs was largely Italic.

    The already mentioned inscription may already indicate traces

    o a community which exclusively worshipped the Italic Silvanus;

    this inscription conrms the existence o a nymphaeum, which was

    erected in honour o Emperor Trajan and where Silvanus was verylikely worshipped39(Fig. 3).

    SILVANO AVG(usto) SACR(um) VOTO SVSCEPTO PRO SALVTE

    / IMP(eratoris) CAESARIS NERVAE TRAIANI OPTIMI AVG(usti)

    GER(manici) DAC(ici) N(ostri) / TROPHIMVS SER(vus) AMANDIANVS

    DISPENS(ator) / A SOLO FECIT ET AQUAM INDVXIT L(oco) D(ato)

    D(ecreto) D(ecurionum).40

    Two persons , the servus Throphimus and the dispensator

    Amandianus, are mentioned on the relie.41 The possibility

    that they were imperial slaves cannot be excluded. The entire

    undertaking was endorsed by the city council, which speaks o

    the ofcial nature o all actions in which they engaged. Based on

    the inscription, it can be seen that the nymphaeum was raised

    39 Cambi 2000, p. 111; Rendi-Mioevi A. 1982, p. 127. One may expect that

    Silvanus was also worshipped at this nymphaeum, since the nymphs were

    deities closely tied to the cult o Silvanus and oten shown accompanying

    Silvanus on relie images. There are two relie portrayals rom the Salona

    area on which nymphs are shown together with this deity; the rst

    example has already been mentioned herein, note 16, while the second

    example is a relie rom Klis on which Silvanus is shown playing an

    instrument, while the nymphs hold hands and dance, Cambi 2000, p. 102.

    40 CIL III, 8684; The conjunction etwas let out o the inscription, probably

    due to an error on the engravers part.

    41 D. Mari claimed that it was a single person,Throphimus Amandianus,

    who was a servus, Mari 1997, p. 58.

    in honour o Emperor Trajan and dedicated to Silvanus. Taking

    into account that Silvanus is one o the key deities in the roster

    o Trajans triumphal arch in Benevento, on which he appears

    together with Diana as the patron o Illyricum and the Danubian

    provinces, 42 all o this strongly indicates that the dedication in

    this inscription was directed to the Italic Silvanus, and, by virtue

    o this very act, that the Silvanus possibly worshipped in this

    nymphaeum was quite likely Italic.

    Also quite interesting is the inscription discovered on the oor

    o the apse in an Early Christian church at the Crkvina site on Klis,

    which may have let a trace o the Italic Silvanus. (Fig. 4.)

    [EX I]MPERIO DOMINI IOVIS / [OPT]IMI MAX(imi) IVSSIT SIBI AEDEM

    / [FIE]RI CVM SVO CONSENTIO DEOR(um) DEARUM / [Q(ue) SI]

    LVESTR(i)VM NYMPHIS FONTANIS CVM SILVANO FE/[SCE]NIA

    ASTICE CVM SVO PARE CONIVGE T(ito) / [IUNI]O FAVSTO VI VIR(o)

    ET AVG(ustali) A SOLO RESTITVIT.43

    42 Milievi Brada 2008, p. 362; Simon 1990, p. 203.

    43 Rendi-Mioevi A. 1982, p. 126; ILJug 1986, p. 179, no. 2003; Glavii 2002,

    cat. no. 199.

    klasinog hrama i tovanja italskog Silvana jo vie upuuje na

    zakljuak da je Silvanov kult u okolici Salone preteito italski.

    O tragovima zajednice koja je tovala iskljuivo italskog

    Silvana, moda govori i ve spomenuti natpis, koji potvruje

    postojanje nimeja podignutog u ast cara Trajana, u kojem se vrlo

    vjerojatno tovao i Silvan (sl. 3).

    39

    SILVANO AVG(usto) SACR(um) VOTO SVSCEPTO PRO SALVTE

    / IMP(eratoris) CAESARIS NERVAE TRAIANI OPTIMI AVG(usti)

    GER(manici) DAC(ici) N(ostri) / TROPHIMVS SER(vus)

    AMANDIANVS DISPENS(ator) / A SOLO FECIT ET AQUAM INDVXIT

    L(oco) D(ato) D(ecreto) D(ecurionum).40

    Na reljeu su spomenute dvije osobe, servus Throphimus

    i dispensator Amandianus.41 Nije iskljueno da su oni bili

    carski robovi. Pothvat je poduprlo gradsko vijee, to govori

    o slubenom karakteru akcija koje su oni poduzeli. Iz natpisa

    se vidi da je nimej podignut u ast cara Trajana, a posveen

    Silvanu. Uzmemo li u obzir da je Silvan bio jedan od kljunih

    boanstava u programu Trajanova slavoluka u Beneventu, na

    kojem se javlja zajedno s boicom Dijanom kao zatitnik Ilirika

    39 Cambi 2000, str. 111; Rendi-Mioevi A. 1982, str. 127. Oekivati je da

    se u ovom nimeju tovao i Silvan, budui da su nime bile usko vezane

    uz Silvanov kult i esto zastupljene na reljenim prikazima u drutvu

    Silvana. Sa salonitanskog podruja postoje dva reljea na kojima je su ta

    boanstva zajedno prikazana; prvi je primjer ve spomenut u ovom radu,

    bilj. 16, a drugi primjer je relje s Klisa na kojem je prikazan Silvan kako

    svira, a nime se dre za ruke i pleu, Cambi 2000, str. 102.

    40 CIL III, 8684; na natpisu je moda klesarskom pogrekom izostavljen

    vezniket.

    41 D. Mari navodi da je rije o jednoj osobi, Throphimus Amandianus, koja

    je servus, Mari 1997, str. 58.

    i podunavskih provincija,42 sve to snano upuuje na zakljuak

    da je posveta na ovom natpisu upuena italskom Silvanu te da

    je, samim time, i Silvan koji se najvjerojatnije tovao u ovom

    nimeju, bio italski.

    Vrlo zanimljiv je i natpis pronaen u podu apside starokranske

    crkve na lokalitetu Crkvina na Klisu, koji je moda ostavio trag

    italskog Silvana (sl. 4).

    [EX I]MPERIO DOMINI IOVIS / [OPT]IMI MAX(imi) IVSSIT SIBI

    AEDEM / [FIE]RI CVM SVO CONSENTIO DEOR(um) DEARUM /

    [Q(ue) SI]LVESTR(i)VM NYMPHIS FONTANIS CVM SILVANO FE/[SCE]

    NIA ASTICE CVM SVO PARE CONIVGE T(ito) / [IUNI]O FAVSTO VI

    VIR(o) ET AVG(ustali) A SOLO RESTITVIT.43

    42 Milievi Brada 2008, str. 362; Simon 1990, str. 203.

    43 Rendi-Mioevi A. 1982, str. 126; ILJug 1986, str. 179, br. 2003; Glavii

    2002, kat. br. 199.

    Slika 3.

    Natpis iz Salone posveen Silvanu sa spomenom nimeja podignutog u ast

    cara Trajana. Arheoloki muzej u Splitu (oto: T. Seser)

    Figure 3.

    Inscription rom Salona dedicated to Silvanus, mentioning a nymphaeum

    erected in honour o Emperor Trajan. Archaeological Museum in Split (photo

    by T. Seser)

    Slika 4.

    Natpis s poda apside starokranske crkve s lokaliteta Crkvina na Klisu.

    Arheoloki muzej u Splitu (oto: . Mileti)

    Figure 4.

    Inscription rom the foor o the apse o an Early Christian church at the

    Crkvina site on Klis. Archaeological Museum in Split (photo by . Mileti)

  • 7/28/2019 Silvan u Saloni - S. Bekavac

    7/9

    162

    VAPD 104, 2011., 151-166

    163

    Silvan u Saloni

    Silvanus in Salona

    Silvia Bekavac

    Since an association or council o gods, or consortium deorum,44

    consisting o twelve supreme Roman deities (Jupiter, Neptune, Mars,

    Apollo, Vulcan, Mercury, Juno, Minerva, Venus, Diana, Vesta and Ceres)

    has also been recorded in addition to Silvanus and the Nymphs, it

    appears certain that this was the Italic Silvanus. A ragment o a statue

    o Silvanus was ound near this inscription; the portion rom the

    gures abdomen downward missing, and it holds a kid in its arms. 45 I

    this nd is brought into connection with the inscription, it is possible

    that it proves the existence o another classical Roman shrine in which

    the Italic Silvanus was worshipped. The actual unction o the dedicant

    Titus Junius Faustus,sevirandaugustalis, shows that he was a member

    o the collegium which saw to reverence or the imperial cult. As apart o their service, the seviriandaugustales were obliged to carry

    out municence or perorm some other prescribed activities, all or

    the purpose o extolling the emperor.46 This was yet another eature

    that would indicate that the inscription was dedicated to the classical

    deities o the ofcial Roman religion, and thus the Italic Silvanus.

    Besides this one, another inscription dedicated to Silvanus

    was ound in the Salona territory, and it indicates that the dedicant

    perormed the duty osevir, so that this inscription, given the

    character o the post osevir, can be associated with the Italic Silvanus,

    in so ar as the ollowing restoration o the inscription is accurate.

    [S(ilvano) A]VG(usto) S(acrum) / [----CA]SSIVS / [IIIII]I VIR.47

    To conclude, i the Salona area is considered, one cannot neglect

    the evidence which indicates the existence o a community thatworshipped the Italic Silvanus exclusively. It is much more difcult

    to isolate and conrm the existence o the indigenous component,

    particularly with regard to the act that the relie portrayals emerged

    on the basis o the iconographic models o Italic cult images o

    Silvanus, while the inscriptions conrm only a single example in

    which the dedicant was o indigenous origin. By the same token,

    the outdoor shrines to Silvanus cannot be conrmed as indigenous

    with absolute certainty, since this type o shrine is typical o the Italic

    Silvanus as well. Taking into account the signicance o Salona within

    the Roman province o Dalmatia, the situation that can be ound in

    this area should not be puzzling. However, agreeing with A. M. Nagy,

    who excluded the existence o an Illyrian deity that was identied

    with Silvanus based on iconographic eatures,48 would mean entirely

    44 There is another inscription rom the territory o Salona that mentions a

    supreme association o gods (consertiumdeorum), CIL III, 1935 (Fig.5); besides

    this inscription, a relie was also discovered, which was originally mounted

    in the territory o Salona, and it bore a portrayal o seven Roman deities, but

    it is assumed that the other piece o this two-sided relie slab, which was

    destroyed, depicted more o them, so in this way this relie was a part o the

    cosmopolitan picture o twelve Roman deities, Sanader 2008, pp. 367-377.

    45 Rendi-Mioevi A. 1982, p. 126.

    46 ael-Kos 1999, pp. 173-183.

    47 Mari 1997, p. 63, cat. no. 16; only three letters,UG andS, have been preserved

    in the inscription eld, which renders restoration as a reerence to the deity

    Silvanus very doubtul, or it may reer to any deity bearing the epithetAugustus.

    48 Nagy 1994, pp. 763-773.

    rejecting an indigenous component o the cult. This component

    is difcult to conrm in the Salona area, but the entire territory o

    the Dalmatian province must be considered, especially the Dinaric

    zone, as it reects a situation that diers rom the case in Salona.

    Additionally, conclusions cannot be drawn exclusively on the basis o

    iconographic eatures. Epigraphic dedications to Silvanus also serve

    as vital evidence, and in the Dinaric zone they support the thesis onthe indigenity o the Silvanus cult, while in the Salona environs they

    testiy to worship o the Italic Silvanus within the ramework o intense

    Romanization, which is reected in its religious picture.

    P. F. Dorcey also believes that there is no trace o the Illyrian

    Silvanus in the province o Dalmatia, rather only the Roman deity

    who appeared in this territory as a result o Romanization.49 He

    reached this conclusion based on the act that the name Silvanus

    and the accompanying epithets on epigraphic monuments are

    exclusively Roman, and Silvanus is depicted on relie portrayals

    accompanied by other, exclusively Roman deities.50

    49 Dorcey 1992, p. 68.

    50 It is necessary to stress that Silvanus most oten appeared in the company

    o the goddess Diana, and it is assumed that this couple in the Pannonianprovince corresponded to the Illyrian divine couple represented by

    Vidasus and Thana. Besides the male deity o orests and the hunt, there

    was also a emale deity, who may be equated with the Italic Diana, Medini

    1984, p. 16. Since this cult o Vidasus and Thana in the territory o the

    province o Pannonia retained their Illyrian names, this may be explained

    by the act that these deities were less subject to Romanization than was

    the case with Silvanus and Diana in the province o Dalmatia, Rendi-

    Mioevi A. 1980, pp. 109-111. Even though this does not prove that

    Silvanus and Diana, who appeared in Delmatae territory, were actually

    the Illyrian Vidasus and Thana, who were interpretatione romana identied

    with the Italic Silvanus and Diana, one should not discount the possibility

    that a Delmatae deity identied with Silvanus had a emale consort, who

    was, like Silvanus, identied with the Italic Diana.

    Budui da je uz Silvana i nime zabiljeeno i vijee bogova

    ili vii zbor bogova, odnosno consortium deorum,44sainjen

    od dvanaest vrhovnih rimskih boanstva (Jupiter, Neptun,

    Mars, Apolon, Vulkan, Merkur, Junona, Minerva, Venera, Dijana,

    Vesta i Cerera), ini se izvjesnim da je rije o italskom Silvanu.

    U blizini ovog natpisa pronaen je i ragment statue Silvana,

    kojem nedostaje dio od trbuha nadolje, a koji u ruci dri jarca.45

    Poveemo li taj nalaz sa sadrajem ovog natpisa, mogue je da

    oni dokazuju postojanje jo jednog klasinog rimskog svetita

    u kojem se tovao italski Silvan. Sama unkcija dedikanta Tita

    Junija Fausta, sevira i augustala, pokazuje da je on bio lan

    kolegija koji se brinuo o tovanju carskoga kulta. Dio slubesevira i augustala bilo je i obavljanje municijencije ili neke

    druge propisane dunosti, sve u svrhu velianja cara.46 Bila bi

    to jo jedna znaajka koja bi upuivala na to da je natpis bio

    posveen klasinim boanstvima slubene rimske religije, a time

    i italskom Silvanu.

    Osim ovog, na teritoriju Salone pronaen je jo jedan natpis

    posveen Silvanu, na kojem je vidljivo da je dedikant obnaao

    dunost sevira, na temelju ega i taj natpis, s obzirom na karakter

    sevirske slube, moemo povezati s italskim Silvanom, ako je

    restitucija natpisa tona.

    [S(ilvano) A]VG(usto) S(acrum) / [----CA]SSIVS / [IIIII]I VIR.47

    Zakljuno, sagledamo li prostor Salone, ne moemo

    zanemariti dokaze koji upuuju n a postojanje zajednice kojaje tovala iskljuivo italskog Silvana. Autohtonu komponentu

    znatno je tee izdvojiti i potvrditi njezino postojanje, pogotovo

    uzmemo li u obzir da su relje nastali prema ikonograskim

    predlocima italskih kultnih slika Silvana, a natpisi potvruju

    samo jedan primjer gdje je dedikant autohtonog podrijetla.

    Isto tako i nalazi Silvanovih svetita na otvorenome ne mogu

    u potpunosti potvrditi autohtonost, budui da je i takav oblik

    svetita tipian za italskog Silvana. Uzmemo li u obzir znaenje

    Salone u sklopu rimske provincije Dalmacije, onda ne treba

    uditi situacija koja se zatjee na ovom prostoru. Meutim,

    sloiti se sa A. M. Nagyem, koji na temelju ikonograskih znaajki

    iskljuuju postojanje ilirskog boanstva koje se poistovjetilo

    sa Silvanom,48 znailo bi u potpunosti odbaciti autohtonu

    44 Postoji jo jedan natpis s podruja Salone sa spomenom vieg zbora

    bogova (consertium deorum), CIL III, 1935 (sl. 5). Osim ovog natpisa

    pronaen je i relje, koji je originalno bio postavljen na salonitanskom

    teritoriju, s prikazom sedam rimskih boanstava, ali se pretpostavlja

    da ih je na drugom dijelu ove dvostrane reljene ploe, koji je uniten,

    bilo prikazano jo, te bi na taj nain relje bio dio kompozicijske slike od

    dvanaest rimskih boanstava, Sanader 2008, str. 367-377.

    45 Rendi-Mioevi A. 1982, str. 126.

    46 ael-Kos 1999, str. 173-183.

    47 Mari 1997, str. 63, kat. br. 16; Na natpisnom polju sauvana su samo

    tri slova UG i S, to restituciju boanstva Silvana ini vrlo upitnom, pa se

    moe raditi o bilo kojem boanstvu koje nosi epitet Augustus.

    48 Nagy 1994, str. 763-773.

    komponentu kulta. Tu komponentu teko je potvrditi na

    prostoru Salone, no u obzir treba uzeti itavo podruje provincije

    Dalmacije, pogotovo zadinarski prostor, koji pokazuje drugaiju

    situaciju od one koja se zatjee u Saloni. Isto tako, zakljuci se

    ne bi smjeli izvoditi samo na temelju ikonograskih znaajki.

    Kao vani dokazi slue i epigraske posvete Silvanu, koje na

    zadinarskom podruju idu u prilog tezi o autohtonosti Silvanovakulta, dok na prostoru Salone svjedoe o rairenosti kulta

    tovanja italskog Silvana u okvirima jakih utjecaja romanizacije,

    koji se oituju i na njezinoj religijskoj slici.

    I P. F. Dorcey smatra da na prostoru provincije Dalmacije nema

    traga ilirskom Silvanu, ve je rije o iskljuivo rimskom boanstvu,

    koje se na ovom podruju javlja kao posljedica romanizacije. 49

    Taj zakljuak Dorcey izvodi na temelju toga to su na epigraskim

    spomenicima ime Silvana i epiteti koji ga prate iskljuivo rimski,

    te to se na reljema Silvan prikazuje uz pratnju drugih, iskljuivo

    rimskih boanstava.50

    49 Dorcey 1992, str. 68.

    50 Potrebno je naglasiti da se Silvan najee pojavljuje u drutvu boice

    Dijane, a pretpostavlja se da ta boanstva na prostoru provincije Panonijeodgovaraju ilirskom paru boanstava koje predstavljaju Vidasus i Thana.

    Osim mukog boanstva uma i lova, postojalo je i ensko boanstvo,

    koje je moglo biti poistovjeeno s italskom Dijanom: Medini 1984, str. 16.

    injenica da je kult Vidasa i Tane na prostoru provincije Panonije zadrao

    ilirska imena boanstava, mogla bi se objasniti time to su ta boanstva

    bila u manjoj mjeri podlona utjecajima romanizacije negoli je to sluaj

    sa Silvanom i Dijanom na prostoru provincije Dalmacije, Rendi-Mioevi

    A. 1980, str. 109-111. Iako ovo ne dokazuje da su Silvan i Dijana, koji se

    javljaju na delmatskom prostoru zapravo ilirski Vidasus i Thana koji su

    interpretatione romana poistovjeeni s italskim Silvanom i Dijanom, ne bi

    trebalo odbaciti mogunost da je i delmatsko boanstvo poistovjeeno

    sa Silvanom moglo imati svoju ensku pratiteljicu, koja je kao i Silvan

    poistovjeena s italskom Dijanom.

    Slika 5.

    Natpis iz Salone sa spomenom vieg zbora bogova. Arheoloki muzej u Splitu

    (oto: T. Seser)

    Figure 5.

    Inscription rom Salona which mentions several associations o gods.

    Archaeological Museum in Split (photo by T. Seser)

  • 7/28/2019 Silvan u Saloni - S. Bekavac

    8/9

    164

    VAPD 104, 2011., 151-166

    165

    Silvan u Saloni

    Silvanus in Salona

    Silvia Bekavac

    Dorceys reading o the epithet or Silvanus, Silvestris, as

    Sanctus51 is interesting. He deciphers the majority o epithets to

    Silvanus which appear in the Dinaric and Vrlika territories in this

    manner. The epithet Sanctus oten appeared on monuments

    dedicated to Silvanus in Roman territory, and it is one o the

    characteristic epithets which accompany the Italic Silvanus.52

    Dorcey thereby placed the emphasis on Silvanusepithet, which

    he deciphered as Sanctus, neglecting the act that most dedicants,

    in whose dedications to Silvanus this epithet can be ound, were

    indigenous in origin, and that this epithet can be read as Silvestris,

    which is very essential in the expression o the indigenous

    components o the cult o Silvanus.53 The epithet Silvestrispresents Silvanus as more o an arboreal deity, similar to the

    epichoric Illyrian deity, and it is precisely by this epithet that these

    monuments can be distinguished rom that group o monuments

    on which Silvanus is accompanied by the epithetAugustus. The

    appearance o the epithet Silvestris is not an isolated phenomenon,

    but rather the most common in epigraphic dedications to

    Silvanus in the Dinaric zone, and it is very indicative in the sense o

    comprehending the character o the cult o Silvanus and, thus, its

    indigenous components. The high number o these monuments

    can by no means be discounted, particularly since this epithet

    also appears on monuments on which the names o indigenous

    dedicants can be observed.54 On some monuments, the epithet

    Silvestrisappears in its ull orm, which serves as additional proo

    o the possibility o the appearance o this epithet on monuments

    where it is only designated with the sigil S.55

    Dorcey also concluded that the relie portrayals o Silvanus

    rom Delmatae territory, due to their iconographic eatures,

    exclusively represent the Italic Silvanus.56 Attention has already

    been accorded to the act that the relie portrayals o Silvanus

    51 Dorcey 1992, pp. 169-171.

    52 Dorcey 1992, pp. 155-159. According to Dorcey, the epithet, besides

    Rome, also appeared elsewhere in Italy, and in Britannia, Gallia

    Norbonensis, Baetica, Lusitania, Mauretania, Numidia, Moesia, Dacia and,

    in some cases, in Pannonia and Dalmatia.

    53 Thus, or example, on the monuments rom the Vrlika territory which

    begin with the dedication S(ilvano) S(ilvestris), and which were published

    in CIL III under numbers 13202, 13203,13204, 13205, 13206, Dorcey

    deciphered them as S(ilvano) S(anctus), Dorcey 1992, p. 171. Dorcey did

    not mention that on two monuments (CIL III, 13205 and 13206) theindigenous names o the dedicants are visible, Mari 1997, p. 59. A similar

    situation holds or the monuments rom Delmatae Rider (CIL III, 9867;

    Rendi-Mioevi D. 1955, p. 51), on which Dorcey also deciphers the

    dedication as S(ilvano) S(anctus) MES(sori), Dorcey 1992, p. 170.

    54 Mari 1997, p. 57.

    55 It appears in its ull orm on the example o an inscription rom Halapi in

    the Glamo eld, as S(ilvano) Silvestri Sac(rum), see Bojanovski 1978, p.

    128. Dorcey also registered this inscription, in which it can clearly be seen

    that Silvanus is described by the epithet Silvestris, in his catalogue, but

    he did not draw the parallel between this monument and the remaining

    monuments, on which the epithet o Silvanus only appears as the sigil S,

    Dorcey 1992, p. 169.

    56 Dorcey 1992, pp. 68-71.

    emerged on the basis o Italic models, and it is not surprising

    that Silvanus is iconographically similar to the Greek Pan, so one

    cannot even expect the pictures on relie portrayals rom Delmatae

    territory to show only the traits o an Illyrian deity. They actually

    prove that precisely due to these similar eatures with the Italic

    Silvanus this deity was identied with him, and thus shown in that

    manner precisely because o this.

    Based on all o the aorementioned actors, one cannot discard

    the indigenity o the cult o Silvanus in the territory o Dalmatia,

    while the dierences between its coastal and interior orms should

    be viewed such that on the basis o these dierences it is possible

    to distinguish vestiges o the cult o the Italic Silvanus in Salona,but also the indigenous component o the cult in the interior o

    Delmatae territory.

    Zanimljivo je Dorceyevo itanje Silvanova epiteta Silvestris

    kao Sanctus.51 Na taj nain deirira veinu Silvanovih epiteta

    koji se javljaju na zadinarskom i vrlikom teritoriju. Epitet

    Sanctus esto se javlja na spomenicima posveenim Silvanu na

    teritoriju Rima, te je jedan od karakteristinih epiteta koji prate

    italskog Silvana.52 Time je Dorcey stavio akcent na Si lvanov

    epitet, koji deirira kao Sanctus, zanemarujui injenicu da

    je veina dedikanata na ijim se posvetama Silvanu nalazi taj

    epitet, autohtonog podrijetla, te da se taj epitet moe itati kao

    Silvestris, to je vrlo bitno u izraavanju autohtone komponente

    Silvanova kulta.53 Epitetom Silvestris Silvan se vie predstavlja

    kao umsko boanstvo, slino upravo onom epihorskom ilirskomboanstvu, a tim se epitetom ujedno ovi spomenici izdvajaju iz

    one skupine spomenika na kojima Silvana prati epitet Augustus.

    Pojava epiteta Silvestris nije izolirana, najea je na epigraskim

    posvetama Silvanu zadinarskog podruja, te je vrlo indikativna

    u smislu predoavanja karaktera Silvanova kulta, a time i

    autohtone komponente. Brojnost tih spomenika nikako se ne

    smije zanemariti, pogotovo pridodamo li tome jo i to da se

    taj epitet javlja na spomenicima gdje se esto mogu zabiljeiti

    imena autohtonih dedikanata.54 Na ponekim spomenicima

    epitet Silvestrisjavlja se i u punom obliku, to je dodatni dokaz za

    mogunost deiriranja tog epiteta i na oni m spomenicima gdje

    je on zabiljeen samo siglom S.55

    Dorcey takoer zakljuuje da relje Silvana s delmatskog

    podruja zbog ikonograskih znaajki prikazuju iskljuivo

    italskog Silvana.56 Ve je primijeeno da su relje s prik azom

    Silvana nastali prema italskim predlocima, pa ne udi injenica

    to je Silvan ikonograski slian prikazima grkog Pana; stoga se

    ne moe ni oekivati da slike na reljema s delmatskog teritorija

    prikazuju samo znaajke ilirskog boanstva. One su dokaz da

    je upravo zbog slinosti s italskim Silvanom ilirsko boanstvo

    poistovjeeno s njim, pa je ba zbog toga n a reljema tako i

    prikazivano.

    51 Dorcey 1992, str. 169-171.

    52 Dorcey 1992, str. 155-159. Epitet se osim u Rimu po Dorceyu javlja jo i u

    Italiji, Britaniji, Galiji Narbonenzis, Betici, Luzitaniji, Mauretaniji, Numidiji,

    Meziji, Daciji, a ukljueni su jo i poneki sluajevi u Panoniji i Dalmaciji.

    53 Tako na primjer spomenike s vrlikog teritorija koji zapoinju posvetom

    S(ilvano) S(ilvestris), a objavljeni su u CIL III pod brojevima 13202,

    13203,13204, 13205, 13206, Dorcey deirira kao S(ilvano) S(anctus),Dorcey 1992, str. 171. Dorcey ne navodi da je na dvama spomenicima

    (CIL III, 13205 i 13206) vidljivo autohtono ime dedikanta, Mari 1997,

    str. 59. Slina situacija je i sa spomenicima iz delmatskog Ridera (CIL III,

    9867; Rendi-Mioevi D. 1955, str. 51), na kojima Dorcey takoer deirira

    posvetu kao S(ilvano) S(anctus) MES(sori), Dorcey 1992, str. 170.

    54 Mari 1997, str. 57.

    55 U punom obliku javlja se naprimjer na natpisu iz Halapia u Glamokom

    polju, i to kao S(ilvano) Silvestri Sac(rum), v. Bojanovski 1978, str.

    128. Dorcey je u svom katalogu zabiljeio i ovaj natpis, gdje se jasno

    vidi da Silvana prati epitet Silvestris, no nije povukao paralelu s ovim

    spomenikom i ostalim spomenicima, na kojima se Silvanov epitet javlja

    samo kao sigla S, Dorcey 1992, str. 169.

    56 Dorcey 1992, str. 68-71.

    Na temelju svega iznesenog, ne moe se zanemariti

    autohtonost Silvanova kulta na podruju Dalmacije, a razlike

    izmeu priobalnog i unutranjeg dijela treba sagledati tako da

    se upravo na temelju tih razliitosti mogu izdvojiti i tragovi kulta

    italskog Silvana u Saloni, ali i autohtona komponenta kulta u

    unutranjosti delmatskog prostora.

  • 7/28/2019 Silvan u Saloni - S. Bekavac

    9/9

    166

    VAPD 104, 2011., 151-166

    Medini 1970

    J. Medini, Makarsko primorje u

    Antici, MZ 1, Makarska 1970,

    13-81.

    Medini 1971

    J. Medini, Kult Silvana u

    Makarskom primorju, VAHD

    65-67 (1963-1965), Split 1971,

    127-135.

    Medini 1984J. Medini, Autohtoni kultovi u

    razvoju antikih religija u rimskoj

    provinciji Dalmaciji, Dometi 8,

    Rijeka 1984, 7-16.

    Milievi Brada 2008

    M. Milievi Brada, Dijana izvan

    grada, Archaeologia Adriatica

    2/1, Zadar 2008, 359-366.

    Nagy 1994

    A. M. Nagy, Silvanus, LIMC

    VII/1-2, Zrich - Mnchen 1994,

    763-773.

    Perini-Muratovi, Vuli 2009

    Lj. Perini-Muratovi, H. Vuli,

    Razmatranja o Silvanovom kultu

    u Panoniji povodom nalaza

    rtvenika u Vinkovcima, Pril.

    Inst. Arheol. 26, Zagreb 2009,

    165-181.

    Rendi-Mioevi A. 1974

    A. Rendi-Mioevi, Tri bronane

    statue Silvana s podruja

    Delmata,VAMZ 8, Zagreb 1974,

    29-42.

    Rendi-Mioevi A. 1982

    A. Rendi-Mioevi, Uz dva

    Silvanova svetita u okolice

    Salone, ARR 8-9, Zagreb 1982,

    121-140.

    Rendi-Mioevi A. 2007

    A. Rendi-Mioevi, Ulomci

    reljefa s prikazom Silvana i Dijane

    s lokaliteta Trenica u splitskom

    polju, VAPD 100, Split 2007,

    13-30.

    Rendi-Mioevi D. 1955

    D. Rendi-Mioevi, Ilirske

    predstave Silvana na kultnim

    slikama s podruja Delmata, GZM

    10 n.s, Sarajevo 1955, 5-40.

    Rendi-Mioevi D. 1980

    D. Rendi-Mioevi, Neki

    ikonografski i onomastiki aspekti

    Silvanove panonsko-ilirike

    kultne zajednice, VAMZ 12-13,

    Zagreb 1979-1980, 105-125.

    Rendi-Mioevi D. 1989

    D. Rendi-Mioevi, Silvan

    i njegova kultna zajednica u

    mitologiji Ilira, in: Iliri i antiki svijet

    (ed.), Split 1989, 401-506.

    Sanader 2008

    M. Sanader, na

    jednom rimskom reljefu iz Splita?,

    Archaeologia Adriatica 2/2,

    Zadar 2008, 367-377.

    Simon 1990

    E. Simon, Die Gtther der Rmer,

    Mnchen 1990.

    Sui 1955

    M. Sui, Limitacija agera rimskih

    kolonija na istonoj jadranskoj

    obali, Zbornik Instituta za

    historijske nauke u Zadru

    Filozofskog fakulteta Sveuilita

    u Zagrebu 1, Zadar 1955, 1-36.

    ael-Kos 1999

    M. ael-Kos,Aspects of the

    sevirate and Augustalitas in the

    Northeastern Adriatic Area, HA 5,

    Pula 1999, 173-183.

    Kratice / Abbreviations

    ARR - Arheoloki radovi i

    rasprave

    CIL III - Corpus inscriptionum

    Latinarum III

    GZM - Glasnik Zemaljskog

    muzeja u Sarajevu

    HA - Histria antiqua

    ILjug - A. i J. ael, Inscriptiones

    Latinae quae in Iugoslavia inter

    annos MCMII et MCMXL repertae

    et editae sunt, Situla 25, Ljubljana

    1986

    LIMC - Lexicon Iconographicum

    Mytologiae Classicae

    MZ - Makarski zbornik

    PJZ - Praistorija jugoslavenskih

    zemalja

    Pril. Inst. Arheol. - Prilozi Instituta

    za arheologiju u Zagrebu

    RFFZd - Radovi Filozofskog

    fakulteta u Zadru

    VAHD - Vjesnik za arheologiju i

    historiju dalmatinsku

    VAMZ - Vjesnik Arheolokog

    muzeja u Zagrebu

    VAPD - Vjesnik za arheologiju i

    povijest dalmatinsku

    Literatura / Bibliography

    Bojanovski 1978

    I. Bojanovski, Novi spomenici

    Silvanove kultne zajednice

    Glamokog polja, VAMZ 10-11,

    Zagreb 1977-1978, 115-132.

    Cambi 2000

    N. Cambi, O svetitima Silvana

    u Dalmaciji, Adrias 8-10, Split

    1998-2000, 99-112.

    ovi 1987

    B. ovi, Srednjedalmatinska

    grupa. eljezno doba, PJZ V,

    Sarajevo 1987, 442-480.

    Dorcey 1992

    P. F. Dorcey, The cult of Silvanus.

    A Study in Roman Folk Religion,

    Leiden - New York - Kln 1992.

    Glavii 2002

    M. Glavii, Gradski dunosnici

    na natpisima obalnog podruja

    rimske provincije Dalmacije,

    doktorska disertacija, Sveuilite

    u Zadru, Zadar 2002.

    Jadri 2007

    I. Jadri, Liberov kult u rimskoj

    provinciji Dalmaciji, magistarski

    rad, Sveuilite u Zadru, 2007.

    Kirigin, Lokoek, Mardei, Bili

    1987

    B. Kirigin, I. Lokoek, J. Mardei,

    S. Bili, Salona 86/87, VAHD 80,

    Split 1987, 7-56.

    Mari 1997

    D. Mari, Tri Silvanova rtvenika

    iz Salone, RFFZd 23, Zadar 1997,

    45-67.

    Matijai, Tassaux 2000

    R. Matijai, F. Tassaux,Liber et

    Silvanus, in: Les cultes polythistes

    dans l Adriatique romaine,

    F. Tassaux (ed.), B ordeaux -

    Ausonius 2000, 64-117.