RAČUNOVODSTVO

SKRIPTA 1

TEORIJA

ID: 20901

1

Bok!

Drago nam je što si odabrao SKRIPTARNICU za pronalazak materijala koji će ti pomoći u učenju.

Što je SKRIPTARNICA?

Skriptarnica je projekt Štreberaj tima i Urbana, a nastala je u želji da ti olakšamo studiranje. Sve skripte

možeš pogledati na stranici www.referada.hr, a kupiti u SKRIPTARNICI u Urbanu. Sjedi na kavu i uz svoju

narudžbu naruči i skriptu. Simple as that!

Tko je napisao skripte?

Skripte koje nađeš kod nas nisu naše autorsko djelo. To su razne skripte koje nam studenti donesu. Mi

smo ih samo malo uredili, da ti je ljepše učiti iz njih.

Želimo ti puno sreće s učenjem!

Štreberaj instrukcije

Ako negdje zapneš s učenjem, mi ti možemo pomoći.

Prijavi se na naše instrukcije i položi teške ispite bez muke.

Sve info možeš pronaći na www.referada.hr/instrukcije.

2

POJAM RAČUNOVODSTVA

Računovodstvo je djelatnost u sklopu trgovačkog društva ili nekog drugog subjekta.

Računovodstvo je služba ili grupa službi u sklopu trgovačkog društva ili drugih subjekata koju obavlja

računovodstvenu djelatnost.

Računovodstvo je vještina bilježenja, razvrstavanja, skraćenoga prikazivanja i interpretiranja u

novčanom obliku izraženih poslovnih događaja.

Računovodstvo je dio informacijskog sustava (IS) poduzeća.

Sastoji se od 3 elemenata:

input (poslovni događaj ili transakcije)

u inpute ulaze samo oni koji ispunjavaju 4 uvjeta:

da su nastali

da su dokumentirani

da su izraženi u novcu

da utječu na primjenu stanja i kretanja imovine, obveza, kapitala, prihoda, rashoda i poslovnih

rezultata

Proces – evidentiranje, klasificiranje, sumiranje poslovnih događaja (odvija se u poslovnim knjigama)

Output - rezultat tog procesa su financijski izvještaji a mogu biti temeljni ili konsolidirani

Računovodstvene informacije se dostavljaju zainteresiranim kupcima. Informacija se proizvodi u IS. IS

obavljaju 4 osnovne funkcije:

Prikupljanje podataka

Obrada podataka

Memoriranje podataka i informacija

Dostavljanje podataka i informacija

TRADICIONALNA STRUKTURA RAČUNOVODSTVA

1. Računovodstveno planiranje

2. Knjigovodstvo

3. Računovodstvena kontrola

4. Računovodstvena analiza

5. Računovodstveno informiranje

Računovodstveno planiranje – je projekcija budućih događaja koji će kada nastanu biti predmetom

knjigovodstvene evidencije. Definiranju se ciljevi poduzeća (do 1.god). sastavljaju se planovi (kratkoročni

i dugoročni).

3

Knjigovodstvo – najvažniji dio knjigovodstva i najpouzdanija evidencija poslovanja orijentirana na

prošlost. Temelji se na dvojnom knjigovodstvu. Knjigovodstvo je kronološka, sistematizirana,

dokumentirana i strogo formalna evidencija. Evidentiraju se svi poslovni događaji i transakcije.

Računovodstvena kontrola – brine se i ispravnosti i pouzdanosti knjigovodstvenih podataka i

informacija. Zadatak je usporediti i utvrditi razliku između onog što je planirano (cilj) i onog što je

ostvareno (knjigovodstvo). Računovodstvo kontrole dijeli na:

sustav internih kontrola – automatske kontrole

naknadne kontrole – posebni kontrolni postupci

Računovodstvena analiza – specifično područje računovodstva. Bavi se analizom financijskih izvještaja,

da li se pogoršava ili poboljšava financijska situacija, da li će poslovni subjekt ispunjavati obveze,

pokazuje kako se imovina obrće u novac te da li se ostvaruje profit. Utvrđuje povezanost ostvarenih

podataka s rezultatima planiranja. Utvrđuje se odstupanje ostvarenog i planiranog, uzroci odstupanja

kao i metode otklanjanja odstupanja.

Računovodstvena informacija – predstavlja prikazivanje podataka i informacija na razumljiv način

eksternim i internim korisnicima. Eksterni korisnici su vlasnici poduzeća, vladine ustanove i agencije, a

interni korisnici su management poduzeća na svim razinama odgovornosti.

SUVREMENA STRUKTURA RAČUNOVODSTVA (VRSTE)

Financijsko računovodstvo – eksterno računovodstvo usmjereno vanjskim korisnicima.

Najvažniji korisnici informacija financijskog računovodstva su investitori, odnosno dioničari,

vjerovnici odnosno kreditori, vladine agencije, financijski analitičari i sl. Osigurava financijske

informacije, te sastavlja financijske izvještaje.

Računovodstvo troškova – interno računovodstvo usmjereno internim korisnicima. Najstariji dio

računovodstva. Izvještavanje o tekućim i planiranim troškovima. Evidencija, obračun te

kalkulacija troškova.

Upravljačko računovodstvo – korisnici su unutarnji subjekti, nije dostupno vanjskim korisnicima.

Prezentira računovodstvene informacije potrebne menadžerima u donošenju poslovnih odluka.

Zahvaća troškove i planiranje. Često se tretira kao suvremeni naziv za računovodstvo troškova.

ZAKON O RAČUNOVOSTVU (ZOR)

Zakon o računovodstvu se primjenjuje od 1993. god i on obvezuje sve poduzetnike na primjenu

Međunarodnih Računovodstvenih Standarda (MRS).

Prije zakona iz 1993. godine

Propisan jedinstveni kontni plan za sva poduzeća na temelju dekadnog sustava

Poslije zakona od 1993.

- nema propisanog kontnog plana i poduzeća mogu razviti svoj vlastiti kontni plan, s tim da im taj kontni

plan osigurava pozicije temeljnih financijskih izvještaja propisanih ovim zakonom o računovodstvu.

- ZOR daje samo okvirni sadržaj temeljnih financijskih izvještaja i ne propisuje detaljno njihov sadržaj i ne

ističe kriterije sastavljanja.

4

RAČUNOVODSTVENE PRETPOSTAVKE (koncepti)

„Računovodstvene pretpostavke (koncepti) su teoretske osnove čija se primjena podrazumijeva i koje

predstavljaju osnovu za formuliranje računovodstvenih načela.“

Temeljne računovodstvene pretpostavke su:

Pretpostavka kontinuiteta

Pretpostavka kontinuiteta znači da poslovni subjekt neće biti likvidiran ni u slučaju poslovanja s gubitkom

sve dotle njegov management očekuje dobit, a to znači da se poduzeće osniva s pretpostavkom

neograničenog poslovanja u budućnosti.

Pretpostavka poslovnog subjekta

Pretpostavka poslovnog subjekta znači da se svako poduzeće tretira kao poseban poslovni subjekt koji je

odvojen od vlasnika. Ova pretpostavka je bitna za dionička društva, a također i za odnose između matice

i podružnica moraju sastaviti svoje temeljne financijske izvještaje.

Pretpostavka stabilne novčane jedinice

Računovodstveno koje se koristi u poduzećima temelji se na pretpostavci stabilne novčane jedinice. To

računovodstvo se često naziva konvencionalno ili tradicionalno računovodstvo. Zasniva se na inflaciji do

5%, što znači da knjigovodstvena vrijednost bude što bliža tržišnoj vrijednosti. U uvjetima inflacije

izrađuju se dodatni izvještaji na temelju jednog od koncepata računovodstva u uvjetima inflacije.

RAČUNOVODSTVENA NAČELA (načela GAAP)

Polazna su osnova za izradu i usvajanje računovodstvenih standarda koji predstavljaju daljnju razradu

načela.

načelo troška

načelo objektivnosti

načelo priznavanja prihoda

načelo sučeljavanja prihoda i rashoda

načelo materijalnosti

načelo potpunog iskazivanja financijski izvještaja

načelo konzistentnosti

načelo opreznosti

načelo usporedivosti

načelo jednolikosti

5

1. Načelo troška

- najstarije i najvažnije načelo

- zahtijeva da se evidencija poslovnih događaja zasniva na nabavnoj cijeni

- koristi se prilikom vrednovanja svih pozicija bilance

2. Načelo objektivnosti

- financijski izvještaji su sastavljeni na temelju objektivnih, dokumentiranih podataka

3. Načelo priznavanja prihoda

- prihodi se priznaju u financijskim izvještajima i bilježe u poslovnim knjigama

- mogu se priznati na 2 načina:

a) po novčanoj osnovi – ono što je naplaćeno

b) nastanak događaja – ono što je realizirano (prodano)

4. Načelo sučeljavanja prihoda i rashoda

- sučeljavamo prihode i rashode i utvrđujemo poslovni rezultat kao njihova razlika u obračunskoj

razdoblju

5. Načelo materijalnosti

- ističe one poslovne događaje i poslovne informacije koje su od bitne važnosti za korisnike prilikom

objavljivanja financijskih izvještaja

- temelji se na lučenju bitnog i nebitnog

6. Načelo potpunog iskazivanja financijskih izvještaja

- cjelovita slika o financijskom stanju poduzetništva odnosi se na d.d. koja kotiraju

- informacije se moraju prezentirati na jasan i razumljiv način

7. Načelo konzistentnosti (postojanosti)

- jednom usvojena pravila evidencije moraju se dosljedno primjenjivati

8. Načelo opreznosti

- najbitnije u današnjim uvjetima

- anticipiraj gubitke, a ne dobitke −> iskazivati manji rezultat

- primjenjuje se kod procjene imovine, obveza i kapitala

9. Načelo usporedivosti

- 2 zahtijeva

a) usporedivost financijskih izvještaja dva subjekta u grani

b) usporedivost financijskih izvještaja jednog subjekta iz jednog obračunskog razdoblja s

financijskim izvještajima iz proteklih obračunskih razdoblja

6

10. Načelo jednolikosti

a) jednakost u interpretaciji i primjeni skupa računovodstvenih načela i postupka poduzeća

b) znači istovrstan računovodstveni tretman u različitim poslovnim okolnostima

SVRHE RAČUNOVODSTVA

izvještavanje menadžera za planiranje troškova i kontrolu troškova poslovanja, i za ocjenu

izvršavanja područja djelovanja ljudi

izvještavanje menadžera o profitabilnosti po proizvodima, marki proizvoda, kupcima...

izvještavanje menadžera za strateške i taktičke odluke kao što su: formuliranje dugoročnih

planova, odluke o razvoju novih proizvoda, o ulaganju u opremu…

izvještavanje investitora, državnih tijela i drugih vanjskih korisnika putem financijskih izvještaja

DVOJNO KNJIGOVODSTVO

„Dvojno knjigovodstvo je sustav evidencije koji za bilješke koristi dvostrani konto i kod kojega se svaki

poslovni događaj iskazuje u jednakom iznosu na strani DUGUJE jednog konta i na strani POTRAŽUJE

drugog konta.“

Evidentira se cjelokupna imovina poduzetnika, svi kapitali, zatim prihodi i rashodi te financijski rezultat

poslovanja.

Knjigovodstvena ravnoteža je jednakost zbroja svih iznosa knjiženih na dugovnoj strani sa zbrojem svih

iznosa na potražnoj strani svih računa.

Obilježja dvojnog knjigovodstva:

Sistematska cjelovitost

Sustavnost evidentiranja poslovnih promjena

Cjelovitost evidencije

Raščlanjivanja promjena

Grupiranja promjena

Kronološka evidencija

Kvantitativni vrijednosni izraz

Visok stupanj pouzdanosti

KNJIGOVODSTVENI KONTO

Računovodstveni konto je računovodstveni instrument koji se koristi prilikom evidentiranja poslovnih

događaja i transakcija u dnevniku i glavnoj knjizi.

U sustavu dvojnog knjigovodstva najmanje jedan konto duguje, a jedan potražuje.

Računovodstveni konto je instrument na kojem se evidentiraju promjene nastale na kategorijama

imovine, obveze i kapitala, prihoda, rashoda i poslovnog rezultata.

7

Konto sadrži najmanje ove zadatke:

naziv konta

broj konta

datum nastanka poslovne promjene

dokument na osnovu kojeg je evidentirana promjena

kratki opis promjene

vrijednosni iskaz promjene

novonastalo stanje

Oblici konta:

jednostrani pregled ili konto «po pagini» (najčešći oblik pogodan je za primjenu klasične metode)

dvostrani pregled ili konto «po foliu» (danas nema praktičnu vrijednost kao jednostrani pregled)

stepenasti oblik konta (najstariji oblik konta, danas se ovaj oblik koristi u evidenciji štednih uloga, ovaj

konto nema dugovnu ni potražnu stranu, već je cilj da se vidi stanje ulagača)

tabelarni konto (kombinacija dnevnika i računovodstvenog konta)

T-konto (služi u procesu edukacije kao i skiciranje knjiženja prije unosa u poslovne knjige ili u osobno

računalo)

Kriteriji razvrstavanja konta

Konta prema kvaliteti stanja:

aktivna – ona koja imaju dugovni saldo

pasivan – ona koja imaju potražni saldo

aktivno-pasivna – ona koja imaju u pravilu dugovni saldo, ali mogu u određenim situacijama

imati i potražni saldo (npr. konta kupaca)

pasivno-aktivna – ona koja imaju u pravilu potražni saldo, ali u određenim situacijama mogu

imati i dugovni saldo (npr. konta dobavljača)

Konta prema elementima uspjeha (konta koja nemaju salda)

konta troškova

konta rashoda

konta prihoda

konta poslovnog rezultata

Konta prema samostalnosti:

samostalna konta – mogu biti bez nekog drugog konta

nesamostalna konta (konta IV ili prijelazni konta ili korektivna konta) – konta koja uvijek idu

zajedno sa samostalnim kontima

8

RAČUNOVODSTVENA ISPRAVA

Računovodstvena isprava je pisani dokaz o nastaloj poslovnoj promjeni, a služi kao podloga za unošenje

podataka u poslovne knjige i za uspješnu kontrolu.

Računovodstvena isprava se sastavlja na mjestu i u vrijeme nastanka poslovnog događaja.

Razvrstavanje knjigovodstvenih isprava:

Prema sadržaju:

isprave o promjenama materijalnog karaktera npr. primke, izdatnice, povratnice i sl.

isprave o promjenama novčanog karaktera npr. nalozi za prijenos, za isplatu, uplatnice

isprave o promjenama ostalog karaktera npr. razna rješenja, odluke, ugovori i sl.

Prema mjestu izdavanja isprava dijeli se na:

eksterne knjig.isprave – nastaje u službama izvan knjigovodstva npr.fakt.dobavljača

interne knjig.isprave – nastaju u službi knjigovodstva, npr. fakture kupcima

Prema izvoru:

izvorne – uplatnice, isplatnice, izdatnice

izvedene – blagajničko izvješće, izvadak sa ŽR, platna lista

Prema opsegu podataka:

pojedinačne isprave npr. faktura, izvod i sl.

zbirne isprave npr. iskazi, specifikacije i sl.

Kontrola ispava može biti:

Formalna – znači provjeravanje ispravnosti bitnih sastojaka računovodstvenih isprava

Suštinska – provjeravanje da li je poslovna promjena nastala onako kako je prikazana

Računska – provjeravanje računskih operacija provedenih na ispravi.

−> Likvidator isprava svojim potpisom potvrđuje da je provedena kontrola

Bitni sastojci knjigovodstvene isprave:

naziv i adresa poduzeća

naziv isprave i redni broj

datum izdavanja, mjesto izdavanja, datum nastanka poslovne promjene

opis poslovne promjene

količina i cijena

potpis osoba i pečat

Rokovi čuvanja knjigovodstvenih isprava:

Trajno – isplatne liste i drugi podaci bitni za zaposlene

9

5 godina isprave na temelju kojih su podaci uneseni u poslovne knjige

3 godine

2 godine – prodajni blokovi, pomoćni obračuni

FINANCIJSKI IZVJEŠTAJI

Financijski izvještaji jesu rezultat računovodstvenog ciklusa (OUTPUT)

Dijeli se na:

temeljne financijske izvještaje

konsolidirane financijske izvještaje

Financijski izvještaji jesu:

1. Bilanca

2. Račun dobiti i gubitka (izvještaj o dobiti)

3. Izvještaj o novčanom toku

4. Izvještaj o promjenama kapitala (vlasničke glavnice)

5. Bilješke uz financijske izvještaje

Ti su izvještaji usmjereni prvenstveno vanjskim korisnicima – investitorima, zaposlenicima,

zajmodavcima, dobavljačima, vjerovnicima, kupcima, državi i javnosti.

Cilj financijski izvještaja da pruže informaciju o financijskom položaju, uspješnosti i promjenama

financijskog položaja poduzeća, što je korisno radi donošenja ekonomskih odluka, koje mogu uključiti

pitanja kao npr. da li treba zadržati ili prodati svoje ulaganje u poduzeće, ili treba ponoviti izbor ili

zamijeniti management.

Temeljni financijski izvještaji se sastavljaju za poslovnu godinu.

Temeljni financijski izvještaji se čuvaju trajno.

Jednom godišnje moraju javno objaviti financijske izvještaje:

veliki poduzetnici

srednje veliki ako su organizirani kao d.d.

Jednom godišnje reviziji podliježu financijski izvještaji:

velikih poduzeća

srednje velika ako su d.d.

Predočavanje financijskih izvještaja vlasnicima

u roku 6 mjeseci nakon isteka godine veliki poduzetnici

u roku 4 mjeseca srednji i mali poduzetnici

u roku 9 mjeseci grupa koja provodi konsolidaciju

−> rok 30.09. za sve predaja u sudski registar

10

BILANCA

Bilanca = ravnoteža = jednakost

„Bilanca je sistematiziran pregled imovine, obveza i kapitala na određeni dan.“

Dio bilance u kojem se iskazuje imovina zove se AKTIVA, dio bilance u kojoj se iskazuju izvori imovine

zove se PASIVA.

AKTIVA = PASIVA

U pasivi kao izvori imovine iskazuju se obveze i kapital (glavnica).

U bilanci je primijenjena temeljna računovodstvena jednadžba:

IMOVINA = OBVEZE + KAPITAL

Ta jednadžba predstavlja osnovno obilježje bilance: BILANČNA RAVNOTEŽA

Podaci o stanju imovine, obveza i kapitala na određeni dan uzimaju se (prepisuju) sa konta glavne knjige.

Iz ove jednadžbe proizlazi da se kapital izračunava na sljedeći način:

KAPITAL = IMOVINA – OBVEZE

Obveze mogu biti veće od imovine u slučaju kada je gubitak veći od kapitala.

U tomu se slučaju u aktivi iskazuje iznos gubitka iznad visine kapitala.

Naziv ove stavke je GUBITAK IZNAD VISINE KAPITALA.

U ovom je slučaju također imovina manja od aktive.

Pri iskazivanju stavki u bilance primjenjuje se sljedeća načela:

za imovinu načelo rastuće likvidnosti

za pasivu tome primjereno načelo opadajuće ročnosti

za imovinu načelo opadajuće likvidnosti

za pasivu tome primjereno načelo rastuće ročnosti.

Prema načelu likvidnosti koje se izražava u duljini vremenu u kojem se neka imovina ponovno pretvara u

početni, novčani oblik. Drukčije rečeno, to je razdoblje u kojem se ostvaruje povrat uloženog novca u

neku vrstu imovine. Najlikvidniji oblik imovine je NOVAC

Prema ovom kriteriju imovina se dijeli na:

dugotrajnu imovinu

kratkotrajnu imovinu

Prema kriteriju ročnosti izvori imovine se dijele na:

KAPITAL bez roka povrata što znači da je imovina iz ovog izvora trajno raspoloživa.

OBVEZE: dugoročne – obveze kojih je rok povrata dulji od 12 mjeseci što znači da je imovina iz ovog

izvora raspoloživa duže od 12 mjeseci. Kratkoročne – obveze kojih je rok povrata novca do 12.mjeseca

Imovina se prema pojavnim oblicima dijeli na :

NOVAC

11

MATERIJALNA IMOVINA

PRAVA i ostala NEMATERIJALNA IMOVINA

Vrste bilanci:

proračunska (planska) bilanca

obračunska bilanca

početna bilanca (sastavlja se na početku poslovanja)

zaključna bilanca (sastavlja se na završetku poslovanja)

probna bilanca (provjerava ispravnost knjiženja)

inventurna bilanca (sastavlja se nakon provedene inventure)

bruto bilanca (sastavlja se na kraju određenog razdoblja – mjesečno, godišnje)

podbilanca (vodoravni presjek bilance)

skraćena bilanca (manji broj povećanja od pune bilance)

primopredajna bilanca (pojavljuje se u slučaju promjene managementa)

fuzijska bilanca (pregled svih aktiva i obveza s glavnicom biznisa što se spajaju)

diobna bilanca (jedno poduzeće se razdvaja u više novih)

sanacijska bilanca (bilanca ozdravljenje poduzeća, otklanja se uzrok gubitka)

likvidacijska bilanca (pokazuje koje će se obveze podmiriti iz koje imovine)

stečajna bilanca

konsolidirana bilanca (zbrojna bilanca nekog složenog ekonomskog organizma)

zbrojna bilanca (zbrajanje svih bilančnih česti koje tvore zbrojnu bilancu)

BILANČNE PROMJENE

Bilježenjem poslovnih promjena u bilanci mogu nastati 4 vrste bilančnih promjena:

koncentrično kretanje A+ A–

periferno kretanje P+ P–

centripetalno kretanje A+ P+

centrifugalno kretanje P− A−

Koncentrično kretanje nastaje kada se bilježenjem poslovne promjene mijenja struktura aktive. Jedna

vrsta aktive se povećava, a druga vrsta aktive se smanjuje za isti iznos. Zbir bilance i pasive ostaju isti.

Periferno kretanje nastaje bilježenjem poslovne promjene koja uvjetuje promjenu strukture pasive.

Jedna vrsta pasive se povećava, a druga smanjuje za isti iznos. Zbir bilance i aktiva ostaju isti.

Centripetalno kretanje nastaje bilježenjem poslovne promjene koja uvjetuje povećanje i aktive i pasive za

isti iznos. Povećava se i zbir bilance.

Centrifugalno kretanje nastaje bilježenjem poslovne promjene koja uvjetuje smanjene i aktive i pasive za

isti iznos. Zbir bilance se smanjuje.

12

IMOVINA

„Imovina je resurs koji kontrolira poduzeće kao rezultat prošlih događaja i iz kojeg se očekuje priljev

budućih ekonomskih koristi.“

Imovina je ukupna vrijednost sredstava kojom poduzetnik raspolaže u obavljanju svoga poslovanja.

Svaka stavka da bi se smatrala imovinom poduzetnika mora udovoljiti sljedećim kriterijima:

mora biti u vlasništvu ili pod kontrolom subjekta

mora imati vrijednost za subjekta

mora biti nabavljena po mjerljivom trošku

Sredstvo može biti upotrijebljeno:

pojedinačno ili u kombinaciji s ostalim sredstvima

razmijenjeno za druga sredstva

upotrijebljeno da se podmiri obveza

raspodijeljeno vlasnicima poduzeća

Zakonska forma: (ZOR)

1. DUGOTRAJNA IMOVINA

Nematerijalna imovina

Materijalna imovina

Financijska imovina

Potraživanja

2. KRATKOTRAJNA IMOVINA

Zalihe

Potraživanja

Financijska imovina

Novac

DUGOTRAJNA IMOVINA

Dugotrajna nematerijalna imovina

Poslovna imovina bez supstančnog oblika s rokom korištenja dužim od 1 god.

To su izdaci za istraživanje i razvoj, patenti, licencije, franšize, goodwill

Dugotrajna materijalna imovina

Poslovna imovina supstančnog oblika s rokom korištenja dužim od 1 godine

To su zemljište, građevinski objekti…

Podjela dugotrajne imovine (materijalna ili nematerijalna) prema kriteriju da li podliježe ili ne obračunu

amortizacije:

podliježe obračunu amortizacije (sve ostalo)

ne podliježe obračunu amortizacije (zemljište i umjetničke vrijednosti)

13

Dugotrajna financijska imovina

To su financijska ulaganja ili plasmani poduzeća s rokom povrata dužim od 1 godine

Npr. ulaganja u vrijednosne papire i plasmani u obliku kredita

Dugotrajna potraživanja

To su potraživanja od dužnika s rokom povrata dužim od 1 godine

Npr. potraživanja od kupaca, potraživanja od države…

KRATKOTRAJNA ILI TEKUĆA IMOVINA

Zalihe

Kratkotrajna materijalna imovina

Primjerice: sirovine, materijal, gotovi proizvodi, nedovršena proizvodnja i trgovačka roba

Kratkoročna potraživanja

Kratkoročna nematerijalna imovina

Sva potraživanja do 1 godine

Primjerice: potraživanja od kupaca, radnika, države

Kratkotrajna financijska imovina

Viškovi novčanih sredstava koji se ulažu u npr. kupovanje tuđih vrijednosnih papira koji su unovčivi u

roku dospijeća ili preprodajom, ili davanjem kredita, a sve s rokom povrata kraćim od 1 godine

Novac

na računima (depozitni)

gotovina (u blagajni)

Pravila knjiženja za imovinu:

povećanje imovine bilježi se na dugovnu stranu konta imovine

smanjenje imovine bilježi se na suprotnu stranu konta imovine

razlika promjene na imovini je stanje ili saldo

IZVORI IMOVINE

Izvori imovine pokazuju nam odakle je poduzeće pribavilo svoju imovinu, tj. podrijetlo imovine.

Izvori imovine mogu biti pravne osobe i fizičke osobe.

Klasifikacija izvora imovine:

Prema vlasništvu:

Vlastiti (kapital i rezerve)

Tuđi (obveze)

Prema roku dospijeća:

14

Kratkoročni izvori (kratkoročne obveze)

Dugoročni izvori (dugoročne obveze)

Trajni izvori (kapital i rezerve)

Pravila knjiženja za izvore imovine

povećanje izvora imovine bilježi se na potražnu stranu konta

smanjenje izvora imovine bilježi se na suprotnu stranu konta

KAPITAL I REZERVE

„Kapital je ostatak sredstava (imovine) poduzeća nakon odbitka svih njegovih obveza.“

Kapital je vlastiti izvor financiranja imovine. Predstavlja neto imovinu.

Struktura kapitala: (podjela)

1. Upisani ili temeljni kapital: predstavlja sredstva uložena u poduzeća od strane vlasnika. Novac uložen

u poduzeće ne može se dobiti natrag, osim ako poduzeće prestane poslovati ili promjeni vlasnika. Kapital

je trajni izvor što znači da poduzeće nema obvezu vraćanja sredstva vlasniku dok god poduzeće postoji

nominalna vrijednost dionica – može se smanjiti isplatom dividende i negativnim rezultatom -

gubitak

premija na emitirane dionice: varijanta da je dionica prodana po većoj vrijednosti od nominalne

vrijednosti - dionica od 100 kn je prodana za 110 kn. tada je premija 10 kn, a zarađeni kapital je

110 kn.

2. Zarađeni kapital

Neto dobit tekuće godine umanjene za dividende

povećanje kapitala iz poslovanja (pretpostavlja se da je poduzeće uspješno poslovalo)

dobit prethodnog razdoblja i dobit tekuće godine

Rezerve (preslažu se iz zarađenog kapitala u temeljni kapital)

zakonske (obavezno izdvajanje dijela dobiti u rezerve po zakonu) – kod nas 5% od dobiti

statutarne (obavezno izdvajanje dijela dobiti u rezerve po statutu poduzeća) – npr. rezerve za

otkup vlastitih emitiranih dionica i druge rezerve)

Zadržana dobit (preneseni gubitak) – iz prethodnih godina

−> revalorizacijske rezerve – korekcija temeljnog kapitala, usklađivanje iznosa svote tem.kapitala koje

se provodi u uvjetima inflacije radi zaštite imovine vlasnika

Emisija dionica

Emisija i prodaja običnih dionica za novčana sredstva

emisija i prodaja običnih dionica po nominalnoj vrijednosti koja je ujedno i tržišna vrijednost

emisija i prodaja običnih dionica po vrijednosti koja je veća od nominalne (prodaja uz premiju)

emisija i prodaja po cijeni manjoj od nominalne

emisija i razmjena dionica za nenovčanu imovinu ili usluga

emisija i razmjena dionica za materijalnu imovinu

15

emisija i razmjena dionica za nematerijalnu imovinu

emisija i razmjena dionica za usluge

Osnovica razmjene za nenovčanu imovinu ili uslugu može biti:

tržišna cijena dionica ili

tržišna cijena nenovčane imovine ili usluga

Trezorske dionice

Trezorske dionice su vlastite emitirane i otkupljene dionice. Poduzeće vrši preuzimanje vlastitih dionica i

formira trezorske dionice.

Korporacija na tržištu dionica kupuje vlastite dionice u trenutku kada ocjenjuje da će to biti korisno i

profitabilno za tvrtku. Otkupljene dionice se nalaze u trezoru pa ih nazivamo i trezorske dionice. Za broj

trezorskih dionica smanjuje se broj dionica koje se nalaze u opticaju.

Razlozi otkupa:

smanjiti opasnost od neprijateljskih preuzimanja

zaustaviti pad tržišne vrijednosti

politika dividendi

Otkup dionica može biti:

po nominalnoj vrijednosti

po vrijednosti većoj od nominalne vrijednosti

Dividende

Dividende predstavljaju prinos na ulaganje u vlasničke vrijednosne papire (dionice).

Dividende se prvenstveno isplaćuju iz neto dobiti, no ako nema neto dobiti sve dok d.d. ima zadržanih ili

akumuliranih dobitaka može isplaćivati dividende. To znači da d.d. može izglasati dividendu odnosno

isplatu dividende i kada u tekućoj godini ostvari gubitak.

Dividende mogu biti isplaćene:

u novcu

emisijom dodatnih dionica koje se nazivaju dividendne dionice

raspoređivanjem dividende u nenovčanom obliku imovine

Dividende se najčešće isplaćuju u novcu.

Za isplatu dividendi u novcu potrebno je:

imati dovoljno tekuće dobiti i zadržane dobiti

imati dovoljno novca

odluka Upravnog odbora o isplati novčanih dividendi.

Prodaja dionica – kapitalni dobici

Neto prodajna vrijednost dionica (tržišna cijena (broj prodanih dionica x tržišna cijena) – ovisni troškovi

prodaje).

16

Knjigovodstvena vrijednost prodanih dionica (stanje računa 04 (prije prodaje) / broj kupljenih dionica x

broj prodanih dionica.

Razlika (1) – (2) = kapitalni dobitak

OBVEZE

„Obveza je sadašnja obveza poduzeća, proizašla iz prošlih poslovnih događaja, za čiju se namjeru očekuje

da će stvoriti u poduzeću odljev resursa, koji utjelovljuje ekonomske koristi.“

Podjela obveza prema ročnosti:

Dugoročne obveze

- obveze prema tuđim izvorima financiranja koje dospijevaju na naplatu u razdoblju dužem od 1 godine,

npr. obveze za primljene dugoročne kredite, za emitirane obveznice i sl.

Kratkoročne obveze

- obveze prema tuđim izvorima financiranja koje treba platiti u roku kraćem od 1 godine, npr. obveze

prema dobavljačima, obveze za kratkoročne kredite, obveze za porez, plaće…

Načini obveze:

novac

ustupanje druge nenovčane imovine

pružanje usluga

zamjena jedne obveze drugom

konverzija (pretvorba) obveze u glavnicu

da se vjerovnik odrekne svojih prava ili da ih izgubi

Temeljna obilježja obveza su:

fiksno utvrđeni rokovi povrata

fiksno utvrđena naknada

nezavisni su od ostvarenog financijskog rezultata

ne donose pravo upravljanja poduzećem

RAČUN DOBITI I GUBITKA (izvještaj o dobiti)

Račun dobiti i gubitka je izvještaj koji korisnicima informacija osigurava informacije o uspjehu poduzeća,

odnosno to je kumulativni prikaz prihoda i rashoda i financijskog rezultata za određeno obračunsko

razdoblje. Sastavlja se zadnji dan obračunskog razdoblja.

To je izvještaj koji se sastavlja na kraju obračunskog razdoblja, a najčešće se odnosi na jednu godinu. Za

razliku od bilance koja se odnosi na određeni datum, tj. trenutak, izvještaj o dobiti se odnosi na cijelo

razdoblje.

Cilj izvještaja o dobiti: da korisnicima računovodstvenih informacija ukaže na promjenu kapitala i to prije

svega zarađenog kapitala između dva datuma bilance.

Promatra se kao pomoćni izvještaj bilance. Osnovna veza između bilance i izvještaja o dobiti jesu upravo

promjene na kapitalu.

17

Izvještaj o dobiti sastoji se od:

prihoda

rashoda

financijskog rezultata

Prihod utječe na povećanje kapitala.

RAČUNOVODSTVO PRIHODA I RASHODA

PRIHODI

Prihodi su prodajne vrijednosti poslovnih učinaka (proizvoda i usluga) uključujući i sve oblike dobivenih

naknada.

„Povećanje ekonomskih koristi tijekom obračunskog razdoblja u obliku priljeva ili povećanja sredstava, ili

smanjenja obveza što ima za posljedicu povećanje glavnice, osim onog u svezi sa uplatama od strane

sudionika u glavnici.“

Prihodi su povećanje dobara u poduzeću tako dugo dok to predstavlja ostvarenje primitka te se priznaju

i evidentiraju onda kada su stvarno nastali i kada su izvjesni.

Po njihovom pojavnom obliku u poslovnom procesu se mogu pojaviti kao:

Redovni prihodi: su oni koji se ostvaruju redovnom poslovnom aktivnosti poduzeća, kao i prihodi od

korištenja resursa poduzeća od strane drugih.

prihodi poslovanja (nastaju kao rezultat osnovne djelatnosti poduzeća. Pojavljuju se redovito i

često i u masi ukupnih prihoda čine najznačajniji dio, a to su npr. prihodi od prodaje proizvoda i

robe, prihodi od pružanje usluge…)

prihodi financiranja (ostvaruju se temeljem plasmana slobodnih financijskih sredstava. Javljaju se

u obliku pozitivnih kamata, pozitivnih tečajnih razlika, prihodi od dividendi, prihodi od udjela u

neto dobiti)

Izvanredni prihodi: nastaju kao posljedica izvanrednih događaja i transakcija, te se zbog toga i odvojeno

iskazuju. posljedica su neplaniranog smanjenja obveza ili povećanja imovine. Ne pojavljuju se redovito,

ne mogu se planirati niti predvidjeti. Najčešći su prihodi od prodaje dugotrajne imovine, prihodi od

prodaje sirovina, materijala i rezervnih dijelova, prihodi od naplate raznih potraživanja iz prethodnih

godina, inventurni viškovi, otpis obveza…)

Primici predstavljaju ulaske novca u poslovne procese.

Učinci su aktivnosti u ostvarenju cilja poduzeća koji rezultiraju prodajom određenih proizvoda ili usluga

na tržištu.

RASHODI

„Rashodi su smanjenje ekonomskih koristi tijekom obračunskog razdoblja u obliku odlijeva ili smanjenje

imovine odnosno povećanje obveza što za posljedicu ima smanjenje glavnice.“

18

Rashodi su ulaganja u poslovni proces koja predstavljaju potrošnju dobara u stvaranju učinka i priznaju

se kada su nastali ali i onda kada su mogući.

Troškovi koji nastaju u poduzeću mogu se podijeliti na:

1. Troškovi proizvodnje ili proizvoda

Oni troškovi koji su nastali u proizvodnim dijelovima poduzeća.

Ulaze u vrijednost nedovršene proizvodnje i gotovih proizvoda

U troškove proizvodnje ubrajamo sljedeće troškove:

troškove direktnog materijala

troškove direktnog rada

opći troškovi proizvodnje (OTP) (grijanje, struja, voda…)

Troškovi proizvodnje će postati rashodi kada se prodaju gotovi proizvodi u kojima su oni sadržani.

2. Troškovi razdoblja

Oni troškovi koji su nastali u neproizvodnim dijelovima poduzeća (uprava, nabava, prodaja i slično)

Ne ulaze u vrijednost nedovršene proizvodnje i gotovih proizvoda, već su oni odmah rashodi onog

obračunskog razdoblja kada su nastali.

Troškovi razdoblja su najčešće:

troškovi uprave

troškovi prodaje

U poslovnom procesu se mogu pojaviti kao:

REDOVNI RASHODI se dijele na:

Rashodi poslovanja – to su troškovi sadržani u prodanim gotovim proizvodima i troškovi

razdoblja. nastaju kao posljedica obavljanja osnovne djelatnosti poduzeća. Njihova visina i

struktura ovisi u vrsti učinka i obujmu poslovanja, te o metodama obračuna troškova.

Rashodi financiranja - nastaju kao posljedica korištenja tuđih novčanih sredstava. Pojavljuju se u

obliku negativnih kamata, negativnih tečajnih razlika…

IZVANREDNI RASHODI

To su oni koji su nastali kao rezultat izvanrednih događaja i transakcija i zbog toga se odvojeno iskazuju.

imaju za posljedicu smanjenje vrijednosti imovine ili nastanka obveza. Ne nastaju redovito u poslovanju,

teško se predviđaju – rashodi od prodaje dugotrajne imovine (ono što je neotpisano), rashodi od prodaje

sirovina, materijala i rezervnih dijelova, kazne, penali, naknadne štete, naknadno utvrđeni rashodi iz

prethodnih godina, inventurni manjkovi…

Sučeljavanje prihoda i rashoda provodi se u trenutku utvrđivanja FR za određeno razdoblje. Sučeljavanje

se provodi tako da se u odnos stave ostvareni prihodi i odnosi rashodi. Odnosni rashodi su dio troškova

nastalih u obračunskom razdoblju, a koji su vezani na ostvarivanje, tj. koji su bili nužni za ostvarivanje

prihoda tog obračunskog razdoblja.

Izdaci – smanjenje gotovine.

19

Utrošci – fizičko ulaganje materijalnih vrijednosti i dobara u stvaranju učinaka.

Troškovi – najznačajniji dio rashoda. Nedospjeli rashodi koji predstavljaju vrijednosno izražene utroške

rada, imovine te tuđih usluga u poslovnom procesu radi stvaranja učinka i dijele se na: troškove

proizvoda i troškove razdoblja

Financijski/poslovni rezultat – se utvrđuje razlikom prihoda i rashoda

Ako prihodi prelaze rashode obračunskog razdoblja, tada poduzeće iskazuje poslovni rezultat koji se

naziva dobit, i obrnuto, ako su prihodi manji od rashoda obračunskog razdoblja, tada poduzeće iskazuje

poslovni rezultat koji se naziva gubitak (negativni poslovni rezultat).

Financijski rezultat se zaključuje na kraju računovodstvenog razdoblja (mjesečno, tromjesečno,

polugodišnje ili godišnje). Da bi se utvrdio poslovni rezultat potrebno je zaključiti konta prihoda i konta

rashoda.

Neto dobit je poslovni rezultat koji u cijelosti pripada vlasnicima poduzeća.

Neto dobit je utemeljena je na prihodima i rashodima tj. razlici prihoda i rashoda.

IZVJEŠTAJ O NOVČANOM TOKU

Financijski izvještaj je izvještaj koji se temelji na novcu i novčanim ekvivalentima.

Novac – na svim računima i gotovina.

Novčani ekvivalenti ili surogati novac – sva ulaganja (u vrijednosne papire) ili plasmani s rokom dospijeća

do 3 mjeseca.

Temelji se na novčanom toku −> imovina = obveze + kapital

Podjela imovine:

novčana imovina

nenovčana imovina

Promjena novca i novčanih ekvivalenata rezultira promjenom obveza, kapitala i nenovčane imovine.

Povećanje novca i novčanih ekvivalenata rezultira povećanjem obveza i kapitala, kao i smanjenjem

nenovčane imovine.

Smanjenje novca i novčanih ekvivalenata rezultira smanjenjem obveza i kapitala, kao i povećanjem

nenovčane imovine.

Metoda sastavljanja:

DIREKTNA −> izvještaj o novčanom toku uvijek pokriva neko razdoblje.

Sastoji se od 3 djela:

Poslovne aktivnosti

Pokazuju novčane primitke i izdatke

Primici: od naplate potraž., prodaje u gotovini, dividende, kamate

Izdaci: plaćanje trošk., plaća, osiguranja, kamate, dobavljači

20

novčani tok = NP - NI

Investicijske aktivnosti

Pokazuju novčane primitke i izdatke.

Primici: od prodaje dugotrajne imovine, vrijednosnih papira na sekundarnom tržištu, povrata glavnice

prethodno odobrenih kredita

Izdaci: od nabave materijala i sirovina, ulaganja u vrijednosne papire

Novčani tok = NP –NI

Financijske aktivnosti

Aktivnosti financiranja poduzeća

Primici: od emisije dionica, obveznica, primljenih kredita

Izdaci: od otplate glavnice kredita, za otkup dionica, za dividende

Novčani tok = NP-NI

−> čisti novčani tok = A + B + C (zbroj svih novčanih tokova)

INDIREKTNA

Razlikuje se od direktne samo u sadržaju poslovnih aktivnosti.

Novčani tok od poslovne aktivnosti sastavlja se na sljedeći način:

Neto dobit

+ amortizacija

± kratkotrajne imovine i kratkoročnih obveza

= novčani tok od poslovnih aktivnosti

Temelji se na početnoj i završnoj bilanci i izvještaju o dobiti bruto bilance

Koristan za investitore, dioničare, kreditore.

Najčešće se u praksi novčani tok od poslovne aktivnosti računa kao zbroj neto dobiti i amortizacije, što je

najbliže novčanom toku.

BILJEŠKE UZ FINANCIJSKE IZVJEŠTAJE

Objavljuju se uz prethodne financijske izvještaje.

Sadrže 2 dijela:

značajne računovodstvene politike

Računovodstvene politike su metode, načela, postupci na temelju zakona i računovodstvenih standarda

koji su korišteni u sastavljanju i objavljivanju financijskih izvještaja

Računovodstvene politike se obično objavljuju u bilješkama uz financijske izvještaje

pojašnjenja pojedinih pozicija financijskih izvještaja

21

Temeljne financijske izvještaje treba dostaviti u trgovački registar.

Bilješke su uvijek ispod ili iza temeljnih financijskih izvještaja.

U bilješkama su sadržani podaci, detalji i upute za korisnike izvještaja.

Temeljni financijski izvještaji trebaju biti jasni i pregledni, a to znači da detaljne podatke i informacije iz

izvještaja treba prenijeti u bilješke.

RAČUNOVODSTVENI PROCES

Proces računovodstvene obrade podataka

Prikupljanje podataka o nastalim poslovnim događajima

Poslovni događaj mogu nastati unutar poduzeća i u okruženju.

Uz to se vezuje načelo dokumentiranosti.

Analiza poslovnih promjena ili događaja

Cilj analize poslovnih događaja je utvrditi da li je stanoviti poslovni događaj ujedno i knjigovodstveni

nakon čega slijedi evidencija u poslovnim knjigama

Uvjeti da bi poslovni događaj bio predmet knjigovodstvene evidencije:

da su nastali

da su dokumentirani

da su izraženi u novcu

da utječu na primjenu stanja i kretanja imovine, obveza, kapitala, prihoda, rashoda i poslovnih

rezultata

Unos podataka u datoteku

obrada podataka u dnevniku

obrada podataka u glavnoj knjizi

Sastavljanje računovodstvenih izvještaja

Temeljni financijski izvještaji (eksterni) – predstavljaju standardizaciju računovodstvenih informacija

(bilanca, …)

Interni financijski izvještaji – namijeni unutarnjim korisnicima. Nisu standardizirani. Forma se kreira

prema zahtjevima pojedinih korisnika (sastavljanje pokusne ili bruto bilance).

POSLOVNE KNJIGE

Poslovne knjige su evidencije u koje unosimo podatke o nastalim poslovnim događajima, kako

kronološki tako i sustavno.

„Skup evidencija koje poduzeće vodi da bi osiguralo potrebne podatke o svom poslovanju. Strogo

dokumentirana evidencija i formalna evidencija.“

22

Prema zakonu o računovodstvu, trgovačka društva moraju voditi:

Glavnu knjigu

Dnevnik

Pomoćne knjige

GLAVNA KNJIGA

„Glavna knjiga je osnovna poslovna knjiga u koju se sustavno i kronološki upisuju poslovni događaji na

imovini, obvezama, kapitalu, prihodima, rashodima i financijskom rezultatu po načelu dvojnog

knjigovodstva.“

Ona je skup konta koji su u glavnoj knjizi razvrstani određenim redoslijedom koji određuje kontni plan.

Nastaje raščlanjivanjem bilance na sastavne dijelove.

Za konta imovine, obveze i kapitala obično se kaže da su to KONTA STANJA jer se za njih podaci o stanju

imovini, obvezu i kapitalu prenose u bilancu.

Za konta prihoda i rashoda kaže se da su to KONTA USPJEHA jer podaci o iznosima ostvarenih prih.i rash.

u određenom razdoblju prenose u izvještaj o dobiti za to razdoblje.

DNEVNIK

„Dnevnik je osnovna poslovna knjiga u koju se kronološkim redoslijedom evidentiraju svi knjigovodstveni

poslovni događaji – dnevnik je kronološka evidencija.“

Ima kontrolnu funkciju. Dnevnik sadrži sve informacije o jednom poslovnom događaju na jednom

mjestu.

Nakon svake poslovne promjene dnevnik treba biti uravnotežen (duguje = potražuje).

Tehnika vođenja dnevnika:

klasična

Znači dnevnike kartoteka, dnevnik se nalazi u instrumentu za knjiženje.

Knjiženje se vrši tako da je na kontu glavne knjige original, a kopiranjem na dnevniku ostaje kopija

suvremena

Znači da se radi na kompjutoru, knjiženje se unosi u kompjutor.

Ispis dnevnika ili glavne knjige moguć je u svakom trenutku.

POMOČNE KNJIGE

−> dopuna ili razrada podataka glavne knjige

Vrste:

Druge pomoćne knjige

Analitičke evidencije

23

Knjiga blagajne je pomoćna poslovna knjiga kojoj je svrha osiguravanje svakodnevne kontrole

raspolaganja novčanim sredstvima. Knjiženje se provodi odmah po nastanku poslovnog događaja –

dnevna ažurnost. Iskaz je uplata gotovine u blagajnu i isplata gotovine iz blagajne. Knjiženje gotovinskih

primitaka i izdatak naziva se blagajnički izvještaj. Mora se svakodnevno utvrditi saldo i uskladiti sa

stanjem novca u blagajni – kontrolna funkcija.

Knjiga dugotrajne imovine (knjiga inventara) je «matična knjiga» u kojoj su sakupljeni svi podaci o

pozicijama dugotrajne imovine od nabave do njihova otuđenja (likvidacije). Pomaže pri provođenju

inventure. Podaci o nabavi i otuđenju pojedinih pozicija dugotrajne imovine unose se kronološkim

redom. Ova knjiga se ne zaključuje na kraju poslovne godine za razliku od osnovnih poslovnih knjiga i

analitičke evidencije dugotrajne imovine

ANALITIČKO KNJIGOVODSTVO

Analitičko knjigovodstvo je detaljan pregled stanja iskazanog zbrojno na sintetičkom računu glavne

knjige. Glavna knjiga je izvor svih zbirnih knjigovodstvenih podataka, a analitičko knjigovodstvo je izvor

detaljnih podataka pojedinih dijelova imovine, kapitala i obveza.

ANALITIČKO KNJIGOVODSTVO DUGOTRAJNE MATERIJALNE IMOVINE

Za svaki predmet se otvara poseban analitički konto. Ova konta se otvaraju u momentu nabave tj.

stjecanja predmeta dug.mat.imovine.

Na ovim kontima za svaki predmet u procesu nabave iskazuje se struktura nastalih troškova nabave.

Troškovi nabave dugotrajne imovine uključuje se:

kupovnu cijenu (cijena dobavljača iskazan u računu)

troškovi prijevoza, ostali troškovi dopreme

troškovi montaže i svi ostali troškovi

nepovratni porezi, carina i druge uvozne pristojbe

kod građevinskih objekata u troškove nabave uključuju se i troškovi projektne dokumentacije,

troškovi nadzora i drugi troškovi

ZALIHE KRATKOTRAJNE IMOVINE

Zalihe su sredstva:

koja se drže u redovnom tijeku poslovanja – namijenjena prodaji

u procesu proizvodnje za takvu proizvodnju

u obliku materijala ili dijelova zaliha kosa se troše u proizvodnom procesu

Zalihe se dijele na 2 dijela:

1. zalihe inputa – ulažu se u proizvodni proces (sirovine, materijal, rezervni dijelovi, sitni inventar)

2. zalihe outputa – nastaju kao produkt proizvodnog procesa (zalihe proizvodnje, gotovi proizvodi,

trgovačka roba)

Vrste zaliha:

trgovačka roba

gotovi proizvodi

nedovršena proizvodnja

24

sir. i mat., rezervni dijelovi, sitni inventar, ambalaža, autogume

Osnovno obilježje zaliha je da im je vijek upotrebe kraći od 1 godine.

Vrijednost zaliha utvrđuje se po:

trošku nabave

netovrijednost koja se može realizirati

Vrijednosno usklađivanje zaliha – predstavlja smanjenje vrijednosti određene imovine uslijed

potpunog ili djelomičnog zastarijevanja. To je svođenje vrijednosti zaliha na iznos koji se može

realizirati tj. nadoknaditi kroz buduće korištenje ili eventualnu prodaju.

Provodi se kada stvarna vrijednost ne odgovara knjigovodstvenoj vrijednosti tj. kada je stvarna

vrijednost niža od knjigovodstvene.

Razlozi usklađivanja:

ako su zalihe oštećene

ako su u cijelosti ili djelomično zastarjele

ako je smanjena njihova prodajna cijena

Iznos bilo kojeg gubitka otpisivanja zaliha do neto vrijednosti koja se može realizirati i svi gubici

zaliha trebaju se priznati kao rashod u razdoblju kad je nastalo otpisivanje.

Analitičko raščlanjivanje sirovina i materijala po vrstama, količini vrijednosti. Promjene na sirovini

evidentiraju se:

u financijskom knjigovodstvu

u materijalnom knjigovodstvu

u skladišnoj evidenciji

ANALITIČKO KNJIGOVODSTVO ZALIHA SIROVINA I MATERIJALA

U ovom analitičkom knjigovodstvu otvara se u pravilo po jedan analitički konto za svaku vrstu sirovina i

materijala.

Dokumenti za knjiženje u ovom analitičkom knjigovodstvu su:

kod nabave – primka

kod izdavanja u proizvodnju, tj. na drugom mjestu potrošnje (upotrebe) skladište ispostavlja

dokument – izdatnica

kod prodaje sirovina i materijala - otpremnica

kod knjiženja viškova i manjkova po inventuri – inventurne liste

kod uništenja sirovina i materijala – zapisnik koji je sastavila komisija.

Troškove nabave sirovina i materijala čine:

kupovna cijena (cijena dobavljača iskazan u računu)

zavisni troškovi nabave u koje ulaze troškovi prijevoza, troškovi osiguranja u transportu, troškovi

utovara i istovara

carina i druge uvozne pristojbe

nepovratni porez.

25

Sirovine i materijal na skladištu mogu se evidentirati po stvarnim troškovima nabave i planskim

vrijednostima:

Evidencija po stvarnom trošku nabavke:

FIFO (prva cijena ulaza, prva cijena izlaza) – metoda FIFO naziva se kronološka metoda. Materijal

se iz skladišta izdaje po cijeni po kojoj je nabavljen tako dugo dok se ne iscrpe zalihe materijala

po njihovoj nabavnoj cijeni. Nakon toga se materijal izdaje iz skladišta o cijeni slijedeće nabave i

tako redom.

Metoda PROSJEČNIH CIJENA - primjenjuje se za obračun utroška materijala tako da se ukupna

vrijednost materijala na zalihama dijeli se ukupnom količinom materijala na zalihama. Prije svake

izdatnice izražava se nova prosječna cijena.

Metoda LIFO – zadnja ulazna cijena, prva izlazna.

Metoda HIFO - količinski izlaz se obračunava po najvećoj ulaznoj cijeni sve dok se ne utroše

zalihe po toj cijeni, nakon čega se prelazi na slijedeću najveću ulaznu cijenu.

Metoda NIFO – ne može se koristiti zbog toga što se temelji na budućim ulaznim cijenama koje

nisu prošle knjigovodstvo.

Evidencija po planskom trošku nabave:

Metoda planskih cijena podrazumijeva se da za svaku vrstu SIM na početku razdoblja odredi planska ili

stalna cijena po kojoj će se obračunavati svi ulazi, izlazi, nabave, utrošci zaliha po istoj cijeni bez obzira na

stvarne troškove nabave. Svođenje planiranih troškova nabave na stvarne troškove nabave provodi se

zbirno u sintetičkoj evidenciji glavne knjige. Planske cijene svedene su pomoću odstupanja na stvarne

vrijednosti.

Postoje dvije situacije:

Planski trošak nabave je veći od stvarnog troška nabave – «pozitivno odstupanje» - knjiženjem utroška

SIM, stvarni trošak je manji od planskog.

Planski trošak nabava je manji od stvarnog troška nabave – «negativno odstupanje» - knjiženjem utroška

SIM, stvarni trošak je veći od planskog.

Materijal u doradi, obradi i manipulaciji

Postoje takve situacije kad poduzeće mora slati materijal i sirovine na doradu u drugo poduzeće da bi se

mogle koristi u tehnološkom procesu. Nakon završene dorade materijal se vraća na skladište poduzeća

po većoj vrijednosti.

ZALIHE REZERVNIH DIJELOVA

Podjela:

veliki – spadaju pod dugotrajnu imovinu

mali – zalihe se vode jednako kao zalihe SIM, ali kad se zaključi konto 309, prenose se na konto 320.

SITNI INVENTAR I NJEGOVO RAČUNOVODSTVENO PRAĆENJE

Kao sitan inventar tretira se sva ona imovina čiji je vijek korištenja duži o jedne godine, a istovremeno je

pojedinačna nabavna vrijednost manja od 1000kn.

26

3 metode otpisa sitnog inventara:

metoda 50% otpisa

stavljanjem sitnog inventara u upotrebu, 100% se otpisuje njegova vrijednost na teret troškova

metoda 100% otpisa

Stavljanjem sitnog inventara u upotrebu 50% se otpiše odmah, a 50% u trenutku rashodovanja

metoda kalkulativnog otpisa.

Sitan inventar se otpisuje kao i dugotrajna imovina. Prvo se utvrđuje stopa otpisa, a nakon toga godišnji

iznos otpisa.

ANALITIČKO KNJIGOVODSTVO PROIZVODNJE

U okviru ovog analitičko knjigovodstva otvaraju se u pravilu:

Analitičko knjigovodstvo mjesta troškova

U analitičkom knjigovodstvu mjesta troškova evidentiraju se troškovi nastali na pojedinom mjestu

troškova. Ovisno o vrsti djelatnosti, trgovačka društva će imati različita mjesta troškova; no najčešća

proizvodna mjesta troškova možemo podijeliti na:

mjesta trošk.osnovne djelatnosti (pogon A, pogon B…)

mjesta trošk.pomoćne djelatnosti (mehaničke radionice, transport)

mjesta trošk.sporedne djelatnosti (proizvodnja ambalaže u tvornici keksa…)

mjesta trošk.neproizvodnih aktivnosti (nabava, prodaja, računovodstvo…)

Analitičko knjigovodstvo nosioca troškova

U analitičkom knjigovodstvu mjesta troškova otvara se konto za svakog nosioca troškova. U ovom se

kontu iskazuju troškovi koji se odnose na određeni nosioc troška. Nosioci troška su procesi proizvodnje

određenih proizvoda i procesi obavljanja određenih usluga.

U ovom analitičkom knjigovodstvu po nosiocima troškova se prate:

direktni troškovi – u njih spadaju troškovi direktnog materijala i direktnog rada

indirektni troškovi – u njih spadaju opći varijabilni troškovi u proizvodnji i opći fiksni troškovi

povezani s proizvodnjom.

Funkciju konta u ovom analitičkom knjigovodstvu imaju tzv. radni nalozi koji se vode u proizvodnji po

narudžbi. Na koncu razdoblja (mjesec, 3 mjeseca) sa konta nosioca troškova za količinu dovršenih

proizvoda u toku razdoblja, troškovi se prenose u analitičko knjigovodstvo zaliha gotovih proizvoda. Na

koncu razdoblja na kontu nosioca troškova (proces proizvodnje) ostaje iznos troškova koji se odnosi na

nedovršenu proizvodnju, tj. na proizvodnju u toku na koncu razdoblja.

ANALITIČKO KNJGOVODSTVO GOTOVIH PROIZVODA

U ovom analitičkom knjigovodstvu otvara se jedan konto za svaku vrstu proizvoda. Sadržaj tog konta

jednak je sadržaju konta u analitičkom knjigovodstvu sirovina i materijala. Umjesto troškova nabave,

zalihe gotovih proizvoda evidentiraju se po trošku proizvoda (trošku proizvodnje).

U troškove proizvoda se uključuju:

27

troškovi direktnog materijala

troškovi direktnog rada – direktne plaće radnika u proizvodnji

opći troškovi proizvodnje – varijabilni dio

fiksni troškovi proizvodnje za iskorišteni normalni kapacitet

U analitičkom knjigovodstvu zaliha gotovih proizvoda ne iskazuje se struktura troškova proizvoda za

pojedini proizvod. Podaci o strukturi sadržani su u obračunu troškova proizvodnje za određeno razdoblje.

Za ovo knjigovodstvo ulaz, tj. povećanje zaliha gotovih proizvoda koji su primljeni iz proizvodnje knjiži se

na temelju dokumenata koji se može zvati predatnica – primka.

Za izlaz gotovih proizvoda, u pravilu, prilikom otpreme proizvoda kupcima ispostavlja se dokument

otpremnica – izdatnica.

ANALITIČKO KNJIGOVODSTVO TRGOVAČKE ROBE

Ovo analitičko knjigovodstvo imaju trgovačka društva koja obavljaju djelatnost trgovine na malo i veliko.

Tu se otvara poseban konto za svaku vrstu trgovačke robe.

Zalihe robe mogu se evidentirati po nabavnoj ili po prodajnoj cijeni:

Nabavnu cijenu čine:

kupovna cijena, tj. cijena dobavljača

zavisni troškovi nabave – troškovi prijevoza, dopreme, carine i uvozne pristojbe i nepovratni

porez

Prodajnu cijenu čine:

Nabavna cijena

Marža

PDV se dodaje na prodajnu cijenu

ANALITIČKO KNJGOVODSTVO KUPACA – POTRAŽIVANJA OD KUPACA

Informacije su potrebne funkcijama kao što su prodaja, financije, proizvodnja i zbog upravljanja kupcima.

Daje nam sliku o bonitetu svakog kupca (koliki je kupac, koliki je postotak ukupnog prihoda, način

plaćanja i rokovi plaćanja)

Za svakog kupca koji za kupljene proizvode, robe i usluge svoju obvezu plaća preko ŽR-a otvara se

poseban analitičko konto. Na kontu za pojedinog kupca iskazuje se nastanak potraživanja na temelju

računa za isporučene proizvode, robu i za obavljene usluge.

Na temelju dokumenata o naplati potraživanja u analitičkom knjigovodstvu za pojedinog kupca iskazuje

se smanjenje potraživanja od kupaca.

Na početku svake godine na analitičkom knjigovodstvu određenog kupca iskazuje se iznos još

nenaplaćenih potraživanja koja su nastala po osnovi isporuka proizvoda i robe, i obavljenih usluga do

31.12. protekle godine.

U toku godine na bilo koji dan zbroj strane duguje za pojedinog kupca pokazuje iznos koji je bio

raspoloživ za naplatu, tj. pokazuje iznos mogućeg priljeva novca kod pojedinog kupca.

28

Na potražnoj strani za pojedinog kupca zbroj strane potražnje pokazuje stvarni priljev novca po osnovi

naplate potraživanja od pojedinog kupca.

Ove iste podatke sintetički za sve kupce pokazuje sintetički konto kupaca u glavnoj knjizi. Zbroj prometa

svih analitičkih konta kupaca mora odgovarati zbroju prometa sintetičkog konta kupaca.

U analitičkom knjigovodstvu za pojedinog kupca saldo na određeni dan pokazuje još nenaplaćeni iznos

potraživanja od određenog kupca na taj dan. Taj saldo ujedno pokazuje koliki priljev novca možemo

očekivati u određenom roku od tog kupca. U pravilu rok plaćanja je određen dogovorom između

prodavatelja i kupca. Uobičajeno je da se rok potraživanja od kupaca određuje u razdoblju od do 15

dana. Duži rokovi su naravno mogući, dali već kod tih rokova dogovara se kreditni odnos i obveza za

kamatu.

U slučaju kašnjenja plaćanja od strane kupca, prodavatelj ima pravo od roka dospijeća do dana plaćanja

tražiti plaćanje zatezne kamate. Na iznos zatezne kamate koja se obračunava kupcu za koju će trgovačka

društva poduzeti zakonske mjere naplate, u analitičkom kontu se iskazuje povećanje potraživanje od

kamata. Upravo zbog zateznih kamata u sadržaju analitičkog konta kupaca predviđeno je i mogućnost

iskazivanja roka dospijeća svakog pojedinog potraživanja i potrebne podatke za obračun zatezne

kamate.

Otvara se poseban konto za:

kupce u inozemstvu

kupci u zemlji

Uz ova dva konta otvaraju se u posebna 2 analitička konta.

Sadržaj konta u analitičkom knjigovodstvu kupaca u inozemstvu jednak je sadržaju analitičkih konta

kupaca u zemlji. Potrebno je osigurati podatke u kunskoj protuvrijednosti iznosa strane valute i o iznosu

strane valute za koju se iskazuje protuvrijednost u kunama. U skladu s postojećim propisima iznosi

iskazani u stvarnoj valuti iskazuju se u knjigovodstvu u kn uz promjenu srednje tečaja HNB-e na dan

nastanka transakcije.

ANALITIČKO KNJIGOVODSTVO DOBAVLJAČA

Potrebno je za upravljanje dobavljačima a to su nabava, financije i proizvodnja. Daje nam sliku o bonitetu

dobavljača (način plaćanja, odgoda, tko su sponzori)

U ovom analitičkom knjigovodstvu otvara se poseban analitički račun za svakog dobavljača. Sadržaj

konta u ovom knjigovodstvu jednak je sadržaju analitičkih konta u analitičkom kontu kupaca.

Razlika je u ekonomskom sadržaju po tome što se na kontu dobavljača iskazuju obveze.

U ovom se analitičkom knjigovodstvu povećanje obveza knjiži na temelju računa dobavljača.

Ovi se računi obično zovu ulazni računi.

Račun koje izdajemo kupcu – izlazni računi.

Na temelju dokumenata o odljevu novca sa ŽR-a se iskazuje smanjenje obveza prema određenom

dobavljaču.

Stanje obveza na određeni dan utvrđuje se tako da se od zbroja strane potražnje u koju je uključeno i

početno stanje oduzme zbroj dugovne strane. Zbroj strane duguje pokazuje iznos u toku razdoblja

29

plaćene obveze određenog dobavljača. Zbroj strane potražnje s uključenim početnim stanjem pokazuje

iznos koji je trebalo platiti dobavljaču.

U sintetičkom knjigovodstvu u pravilu se otvaraju dva sintetička konta za dobavljače:

Dobavljači u inozemstvu

Dobavljači u zemlji

Uz svaki sintetički konto otvara se posebno analitičko knjigovodstvo.

Na kontu dobavljača u inozemstvu uz iznose u kunama iskazuju se i iznosi u stranoj valuti. Na kontu

dobavljača u inozemstvu iskazuju se devizne obveze.

Knjiga ulaznih računa (KUF)

U ovu se knjigu, koja nema obilježje knjigovodstvene evidencije, upisuju svi ulazni računi prema

redoslijedu njihovog primitka. Za svaki račun dodjeljuje se broj u knjizi ulaznih računa. Uz to za svaki

račun se upisuju podaci o dobavljaču. Zbog toga što propisi o PDV-u za obveznike PDV-a zahtijevaju

vođenje knjiga ulaznih računa s određenim podacima, umjesto dviju knjiga može se voditi jedna knjiga

koja će zadovoljiti zahtjeve poreznog propisa i potrebe menadžmenta trgovačkog društva.

Knjiga izlaznih računa (KIF)

U ovu se knjigu upisuju izlazni računi (osim računa za gotovinska plaćanja)

Za svaki račun upisuju se podaci (tvrtka, mjesto) o iznosu potraživanja i o roku dospijeća potraživanja.

Za obveznike PDV-a porezni propisi zahtijevaju vođenje knjiga izlaznih računa kojima se moraju osigurati

podaci o PDV-u.

U praksi se, u pravilu, za potrebe poreza i samog trgovačkog društva vodi jedna KIF u kojoj se osiguravaju

svi potrebni podaci za svrhe poreza i potrebi samog trgovačko društva.

ANALITIČKO KNJIGOVODSTVO PLAĆA

Svaki zaposleni ima svoj konto. Evidencija radnog vremena, o normativima, efikasnost. Podaci o

porezima, doprinosima, neto plaći iz tekućeg rada, naknada neto plaće.

Podaci iz ove evidencije čuvaju se trajno.

ISPRAVLJANJE KNJIGOVODSTVENIH POGREŠAKA

Bit svake knjigovodstvene pogreške je da je ona učinjena nesvjesno, tj. nenamjerno. Namjerne pogreške

su falsifikati, tj. prijevare za koje se odgovara krivično.

Pogreške klasificiramo u dvije skupine:

Formalne pogreške

Povrijeđena su knjigovodstvena načela; otkrivaju se automatskom kontrolom sustava dvojnog

knjigovodstva.

Vrsta formalnih pogrešaka:

Neslaganje dnevnika u pogledu dugovnog i potražnog prometa

Neslaganje glavne knjige u pogledu dugovnog i potražnog prometa

30

Neslaganje glavne knjige s dnevnikom – zbroj prometa glavne knjige je veći ili manji od prometa

dnevnika

Zbrojevi prometa glavne knjige ne slaže se međusobno i ne slažu se dnevnikom

Materijalne pogreške

Ispušteno je upisivanje jedne poslovne promjene

Jedna poslovna promjena upisana je dva puta

Neka poslovna promjena ispravno je upisana u dnevniku, ali je stavljena na pogrešni konto

glavne knjige

Vrsta materijalnih pogrešaka:

Provođenje inventure

Uspoređivanje knjigovodstvenih isprava s upisanim stavkama u dnevniku, glavnoj knjizi i pomoćnim

knjigama

Sravnavanje računa kupca, dobavljača s evidencijom poslovnog partnera

Načini ispravljanja knjigovodstvenih pogrešaka:

Stornacije –crveni i crni storno

Precrtavanje

Dopunsko evidentiranje

Način ispravljanja ovisi o vremenu pronalaženju pogrešaka. Crni storno stvara «lažljiv» promet na kontu.

Ispravci se vrše tako da se vidi prihoda ispravljenog upisa-pogreška ostaje vidljiva, ali se neutralizira

njezino djelovanje.

Načela knjigovodstva:

Načelo urednosti

Načelo preglednosti

Načelo ažurnosti

Ad.1. i 2. – poslovne knjige se popunjavaju tintom ili strojem, greške se precrtavaju jednom tankom

crtom, ne ostavljaju se slobodni prostori, poslovne knjige se ne smiju uništavati i sl.

Ad. 3. – knjiženje svih poslovnih promjena mora se izvršiti odmah pošto su nastale. Često to nije moguće,

pa se knjiženje u blagajni mora provesti isti dan, na računima kod banke (ŽR, tekući račun, devizni račun)

sutra dan, a sve ostale promjene unutar 8 dana od dana nastanka.

POPIS (INVENTURA)

Popis ili inventarizacija je postupak utvrđivanja stvarnog stanja imovine, obveza i tuđe imovine i

zaključenje na dan popisa kod poduzetnika i usporedba sa knjigovodstvenim stanjem.

Inventura može nastati i kod:

Promjene cijena

Statusne promjene

Stečaj i likvidacija.

31

Predmet popisa su:

Sva imovina poduzetnika

Obveze

Tuđa imovina zatečena na dan popisa kod poduzetnika

Vrste popisa:

Prema vremenu kada se provodi:

Redovan popis (obavlja se prema unaprijed utvrđenim rokovima, obavezno 31.12.)

Izvanredan popis (provodi se kada to zahtijevaju prilike)

Prema predmetu obuhvata popisa:

Kontinuiran popis (obavlja se kontinuirano tijekom godine, a 31.12. obavezno se provodi potpuni

popis)

Izvanredni popis

Potpuni popis (obuhvaća ukupnu imovinu, obveze i tuđu imovinu)

Djelomični popis (obuhvaća samo određene vrste imovine i obveza).

Utvrđene razlike između stvarnog stanja utvrđenog popisom i knjigovodstvenog stanja su inventurni

viškovi (kada je stvarno stanje veće od knjigovodstvenog) ili manjak (kada je stvarno stanje manje od

knjigovodstvenog).

Te razlike mogu nastati zbog:

Normiranih gubitaka (kalo, rasip, lom i kvar)

Pogrešnog knjiženja u knjigovodstvu (ako se neka isprava pogrešno knjiži, ako se dvostruko knjiži

ili ako uopće nije knjižena)

Nesavjesnog rukovanja imovinom (kod zamjene artikala ili otuđivanje imovine)

Elementarnih nepogoda (poplava, tuča, potres, požar)

FAZE POPISA

fizičko mjerenje, brojanje, vaganje imovine poslovnog subjekta

utvrđivanje cijena i stvarne vrijednosti obveza i imovine

konstatiranje knjigovodstvenih vrijednosti

utvrđivanje razlike između stvarnih i knjigovodstvenih vrijednosti – utvrđivanje inventurnih

viškova ili manjkova

Na kraju popisa inventurna komisija sastavlja elaborat o popisu koji ima dva dijela:

popisne liste

izvještaj o popisu

Izvještaj o popisu sadrži 3 dijela:

mišljenje o uzrocima inventurnih viškova i manjkova

prijedlog mjera za uklanjanja inventurnih viškova i manjkova

prijedlozi za knjiženja inventurnih viškova i manjkova.

32

KONAČNI OBRAČUN

Jednom godišnje obavezno:

treba zaključiti sva konta glavne knjige

bruto – pokusna bilanca (1.1. – 31.12.) (kontna)

BRUTO – POKUSNA BILANCA

Sastavlja se prije temeljnih financijskih izvještaja. Predstavlja prikaz stanja i prometa svim kontima glavne

knjige. Osnovni cilj sastavljanje bruto bilance jest provjera ispravnosti provedenih knjiženja.

Bruto bilanca:

vrlo koristan, upotrebljiv dokument koji sadrži informacije i podatke o svim kontima koja su

korištena tijekom razdoblja

pregled stanja i kretanja svih konta glavne knjige

osnovna uloga: kontrola na temelju sustava dvojnog knjigovodstva

Formalni izgled (sadržaj) bruto bilance se sastoji od šifre i naziva konta te sljedećih četiriju para stupaca:

stanje na početku razdoblja

promet tijekom razdoblja

ukupno promet

stanje konta na kraju razdoblja

Bilanca se sastavlja na temelju bruto bilance i to na temelju posljednje kolone bruto bilance, a to su salda

na koncu razdoblja.

KONTNI PLAN

„Kontni plan je sistematiziran prikaz naziva i šifra konta, i tehnički instrument računovodstva za

evidentiranje poslovnih događaja na kategorijama imovine, obveza, kapitala, prihoda, rashoda i poslovnog

rezultata po načelima dvojnog knjigovodstva.“

Postoje dva koncepta sastavljanja kontnog plana:

zakonsko propisivanje kontnog plana

slobodan razvoj kontnog plana

U formiranju kontnog plana postoje 2 faze:

definiranje formalnog okvira kontnog plana – temelji se na dekadskom sustavu. To znači da

kontni plan ima 10 razreda, svaki razred 10 skupina konta, svaka skupina konta 10 osnovnih

konta.

utvrđivanje materijalnog sadržaja kontnog plana – znači definiranje sadržaja razreda, skupina

konta i osnovnih konta.

Materijalni sadržaj se može definirati pomoću dva načela:

Funkcionalno načelo – sadržaj razreda slijedi tok faza reprodukcijskog procesa. Obilježje ovakvog

kontnog plana je sveobuhvatnost, jer sadrži i povezuje konta financijskog računovodstva i računovodstvo

troškova

33

Bilančno načelo – omogućava čvršće povezivanje kontnog plana i bilančnih shema, tj. kontnog plana i

bilance (izvještaja o novčanom toku). Bilančni kontni plan sadrži samo konto financijskog računovodstva,

dok je računovodstvo troškova potpuno samostalno za što se predviđa posebni razred.

0 dugotrajna imovina i gubitak

1 novac, kratkoročna potraživanja, kratkoročna financijska imovina i aktivni obračunski konti

2 kratkoročne obveze i pasivni obračunski konti

3 zalihe – sirovine i materijal, rezervni dijelovi, sitan inventar, predujmovi za zalihe

4 troškovi poslovanja (rashodi)

5 interni obračuni (slobodno)

6 proizvodnja, proizvodi, roba i predujmovi za robu

7 rashodi i prihodi

8 rezultat poslovanja

9 kapital, rezerve, dugoročne obveze, izvanbilančni konti

DUGOTRAJNA IMOVINA – RAZRED 0

Kriteriji priznavanja imovine:

pravo raspolaganja (vlasništva)

pouzdanost mjerenja

vjerojatnost buduće ekonomske koristi

Kriteriji podjele imovine:

osnovno obilježje dugotrajne imovine je vijek trajanja – duži od 1 godine

stupanj unovčivosti imovine – kriterij likvidnosti: određuje način i brzinu transformacije

nenovčanih oblika u novac

Podjela dugotrajne imovine:

nematerijalna

materijalna

financijska

dugotrajna potraživanja

Osnovni proces u okviru dugotrajne imovine:

proces nabavljanja, odnosno stjecanja dugotrajne imovine(rezultat imovina u pripremi)

proces trošenja, odnosno upotrebe dugotrajne imovine (rezultat imovina u upotrebi)

proces otuđivanja dugotrajne imovine, rashodovanje (prodaja) i likvidacija (rezultat imovina

izvan upotrebe)

Imovina u pripremi – kao posljedica nabave.

Način stjecanja nabave imovine:

kupovinom na tržištu

34

razmjenom sredstava za sredstva – staro za novo

dobivanje bez naknade – pokloni

izrada u vlastitoj režiji

Vrijednosno usklađenje dugotrajne imovine

Ako ukazuje na potrebu vrijednosnog usklađivanja treba utvrditi:

Kolika je neotpisana vrijednost sredstva (TN – IV) za svako sredstvo

Kolika je nadoknadiva vrijednost (nadoknadivi iznos)

To je ona vrijednost koja je veća između tržišne vrijednosti sredstva i njegove sadašnje vrijednosti

(promatra se kao cjelina ili za svako pojedinačno sredstvo).

Sadašnja vrijednost se određuje metodom diskontiranja čistih novčanih primitaka od korištenja tog

sredstva.

Kad smo vidjeli kolika je nadoknadiva vrijednost tada se ona uspoređuje s neotpisanom vrijednošću

sredstva.

Ako je nadoknadiva vrijednost manja od neotpisane vrijednosti izvršava se umanjenje imovine ili

vrijednosno usklađivanje.

Vrijednosno usklađenje predstavlja smanjenje neto knjigovodstvene vrijednosti. Smanjenjem neto

knjigovodstvenog iznosa tereti se prihod, a povećanjem povećava se prihod.

Potreba za vrijednosnim usklađenjem dugotrajne imovine proizlazi zbog pada tržišne vrijednosti

dugotrajne imovine ispod knjigovodstvene vrijednosti.

Uzrok pada kod dugotrajne imovine su velika oštećenja na sredstvima uzrokovana najčešće

elementarnim nepogodama, ratnim djelovanjem i sl.

Otuđivanje dugotrajne nematerijalne i materijalne imovine.

Otuđivanje imovine utvrđuje se popis imovine – inventurom. Utvrđuje se inventurna komisija koja o

svemu sastavlja elaborat. Otuđivanje predstavlja nestanak imovine uslijed nepravilnog manipuliranja

istom. Može nastati prisvajanjem imovine od strane osoblja poduzeća ili na neki drugi sličan način te se

takav za manjak imovine tereti odgovorna osoba – radnik.

DUGOTRAJNA NEMATERIJALNA IMOVINA

Obilježja:

nema fizički oblik

ima buduću ekonomsku korist

ima ograničen vijek upotrebe

stječe se zbog njenog korištenja u poslovne aktivnosti

Tu ubrajamo: osnivački izdaci, izdaci za istraživanje i razvoj, patenti, licencije, koncesije, znakovi,

goodwill, predujmovi za nematerijalnu imovinu.

Osnivački izdaci

izdaci za studije i istraživanja prilikom osnivanja poduzeća

izrada projektne dokumentacije koja se odnosi na osnivanje

35

izdaci za stručno usavršavanje zaposlenih prilikom osnivanja

ostali izdaci (sudski troškovi prilikom registracije i sl.)

Ovi izdaci se mogu:

mogu kapitalizirati (iskazati kako dugotrajnu nematerijalnu imovinu)

mogu odmah postati troškovi razdoblja u kojem su nastali

Ako management procjeni da ovi izdaci imaju buduću ekonomsku korist, tada će se kapitalizirat, a ako se

procjeni da nemaju buduću ekonomsku korist, evidentiraju se kao troškovi razdoblja (rashodi)

Izdaci za istraživanje i razvoj

Ovi izdaci se odnose na izvorno i planirano ispitivanje koje se poduzima s nadom da će se doći do novih

znanstvenih i tehničkih spoznaja.

U troškove istraživanja i razvoja uključuju se ovi troškovi:

plaće, nadnice i ostali troškovi osoblja

troškovi materijala i usluga

amortizacija opreme i uređaja itd.

Računovodstveni tretman ovih troškova može biti:

vrši se vremensko razgraničavanje (kapitalizacija) tih troškova

to su troškovi razdoblja

Patenti, licencije, koncesije, zaštitni znak i ostalo

Patenti – predstavljaju ekskluzivna prava izumitelja koja su zakonom zaštićena. Vlasnik patenta ima

isključivo pravo korištenja, proizvodnje, ponude ili prodaje patentiranog izuma.

Licence – predstavljaju prava ili dozvole koje se kupuju za točno definirano vrijeme i svrhu.

Licencija znači pravo proizvodnje određenog proizvoda za točno određeno razdoblje.

Franšiza je dozvola za proizvodnju ili pružanje usluga, a vrši se stroga kontrola.

Goodwill

Nematerijalna imovina koja se ne može zasebno stjecati na tržištu. Stječe se u poslovnim kombinacijama.

Goodwill je ugled poduzeća koji je rezultat njegove reputacije na tržištu, monopolnog položaja ili

konkurentske snage. Goodwill je razlika između plaćenog troška stjecanja i procjene vrijednosti. Goodwill

može biti i negativan.

Može se stjecati na nekoliko načina:

zasebno se stječe (patenti, licencije)

stječe se kao dio poslovnih kombinacija (goodwill)

stječe se pomoću državnih potpora

stječe se razmjenom za drugu imovinu (treba odrediti osnovicu razmjene)

Priznavanje nematerijalne imovine u bilanci (2 uvjeta):

da ima buduću ekonomsku korist

trošak nabavke se može pouzdano odrediti

36

- ako imamo zadovoljena 2 uvjeta onda u razred 0

- ako nemam zadovoljena 2 uvjeta onda u razred 4

Određivanje troška nabave nematerijalne imovine:

fakturna vrijednost dobavljača + ovisni troškovi

razlika između troška stjecanja nekog subjekta i «fair» troškova tog subjekta

trošak stjecanja je procijenjena vrijednost potpore

procijenjena vrijednost nematerijalne ili druge imovine koja je razmijenjena ovisno o tome što je

osnovica razmjene

Ispravak vrijednosti nematerijalne imovine javlja se prilikom svođenja nabavne vrijednosti imovine na

stvarnu putem amortizacije.

DUGOTRAJNA MATERIJALNA IMOVINA

Dugotrajnu materijalnu imovinu čine stalna sredstva koja nisu namijenjena prodaji već ih poduzetnik

koristi u proizvodnji proizvoda, obavljanju usluga i prometu roba.

Čine ju:

nekretnine: prirodna bogatstva i građevinski objekti

postrojenja i oprema

ostala dugotrajna materijalna imovina

Priznavanje dugotrajne materijalne imovine

ako se očekuje buduće materijalne koristi

ukoliko se trošak stjecanja može pouzdano utvrditi

Dugotrajna materijalna imovina u računovodstvu se knjiži po Bruto Knjigovodstvenoj Vrijednosti (BKV).

Sva dugotrajna materijalna imovina izuzev prirodnih bogatstva i spomeničke baštine podliježe

amortizaciji.

Poduzetnik dugotrajnu materijalu imovinu može nabaviti:

kupnjom iz vlastitih sredstava ili kredita

izgradnjom ili izradom u vlastitoj ili tuđoj režiji

zamjenom po NKV ili po fer vrijednosti

Dugotrajna materijalna imovina može se otuđiti.

Proces nabave radi se preko računa «imovine u pripremi».

U troškove nabavke uključeni su:

kupovna cijena

carina i druge uvozne pristojbe za uvezena sredstva

nepovratni porez

svi izravni troškovi koji se mogu pripisati dovođenju sredstava u radno stanje za namjeravanu

upotrebu.

Dugotrajna materijalna imovina koja se amortizira:

37

proces nabavke zemljišta

proces upotrebe

proces prodaje – otuđivanje dugotrajne imovine: prodaja, davanje bez naknade, rashodovanje

- moramo znati fakturnu vrijednost sredstva (prodajnu cijenu), koliki je trošak nabave i kolika je

amortizacija (IV)

Proces likvidacije ili otuđivanje dugotrajne materijalne imovine:

Taj proces se može realizirati kroz nekoliko metoda:

ispitivanje prodaje dugotrajne materijalne imovine

rashodovanje dugotrajne materijalne imovine

davanje bez naknade drugima

inventurni manjkovi

1. Ispitivanje prodaje dugotrajne materijalne imovine

Zamjenom stare tehnologije novom, poduzeće nastoji postići manje troškove, ate što prije otpisati

zastarjelu tehnologiju

Knjigovodstvena vrijednost = sadašnja vrijednost = neotpisana vrijednost = neamortizirana

Trošak nabavke – IV = neotpisana vrijednost

2. Rashodovanje dugotrajne materijalne imovine

Predstavlja redoviti postupak likvidacije kada je dugotrajna imovina otpisana.

Rashodovanje imovine – imovinu u procesu rashodovanja zapravo isknjižujemo iz poslovnih knjiga.

Rashoduje se sredstvo koje ima neku knjigovodstvenu vrijednost – knjigovodstvena vrijednost je rashod

u tom trenutku. Ako nema knjigovodstvene vrijednosti – zatvara se konto trošak nabave i konto ispravka.

3. Davanje bez naknade drugima

Predstavlja transakciju koja znači smanjivanje dugotrajne imovine u poduzeću bez izravne ekonomske

koristi u poduzeću (npr. prihoda). Poklanjanje i sl.

4. Inventurni manjkovi

Evidentiraju se kao proces otuđivanja ili likvidacije.

Inventurni manjkovi mogu nastati zbog:

objektivnih okolnosti (nestanak broda, vagona i sl.)

subjektivnih okolnosti (zna se krivac)

DUGOTRAJNA FINANCIJSKA IMOVINA

Dugotrajna financijska imovina su sva ulaganja tj. plasmani koje ima pravni subjekt u obliku ulaganja u

vrijednosne papire, zajmove i depozite, sve duže od 1 godine.

Osnovne grupe ulaganja

udjeli u povezanim poduzećima

ulaganja u vrijednosne papire

38

dugoročni plasmani (krediti, zajmovi, depoziti)

Korist od ovih ulaganja se naziva ili dividende ili udjeli u neto dobiti ili kamate.

1. udjeli u povezanim poduzećima

- ulaganje u dionice

2. ulaganje u vrijednosne papire

a) ulaganje u dionice(obične i povlaštene)–predstavlja ulaganje u vlasničke vrijednosne papire

b) ulaganje u obveznice – predstavlja ulaganje u dužničke vrijednosne papire

Vrijednosni papiri su dokazne isprave koje vlasniku, korisniku ili vjerovniku daje određena imovinska

prava.

Dijele se na:

novčane vrijednosne papire

robne vrijednosne papire

Novčani vrijednosni papiri su čekovi, mjenice, dionice, obveznice, komercijalni zapisi, blagajnički zapisi.

Ulaganje u dionice

Ulaganje u dionice mogu biti dugotrajna ili kratkotrajna.

Povezane tvrtke su one kod koji jedna tvrtka može kontrolirati drugu ili ima značajan utjecaj nad drugom

tvrtkom u donošenju financijskih i drugih poslovnih odluka. Udjeli u povezanim tvrtkama ostvaruju se

putem otkupa vlasničkih vrijednosnih papira i to običnih dionica. Kada jedna tvrtka ulaže u obične

dionice druge tvrtke s namjerom držanja dionica na duži rok od jedne godine mogu se pojaviti ove 3

mogućnosti:

nema značajnog utjecaja i nema kontrole (nepovezana društva, otkupljeno do 20% dionica druge

tvrtke) – metoda troška

postoji značajan utjecaj, ali nema kontrole (otkupljeno od 20% do 50% dionica druge tvrtke) –

metoda udjela

postoji kontrola (otkupljeno više od 50%) – metoda udjela

Obveznice

Obveznice su (kreditni) vrijednosni papiri, jer služe kao instrument formiranja dugoročnih izvora

financiranja. Iznos na koji glase obveznice u trenutku emisije čini njihovu NV. Emitirane obveznice mogu

se prodati:

po NV

uz diskont – kad je TV manja od NV

uz premiju – kada je TV veća od NV

Prodajom emitiranih dionica obveznica povećava se stanje ŽR – na aktivi i povećava se u pasivi vrijednost

tuđih dugoročnih kapitala.

Prodajom vlastitih obveznica stvara se dužničko vjerovnički odnos i emitent ima obvezu otkupiti

obveznice na dan dospijeća od bonholdera tj. imatelja obveznica.

39

Prihod od kamata

Kod pojedinih plasmana ako je uloženo u obveznice uz premiju tada će prihodi od kamata biti manji od

nominalno obračunatih prihoda. Ako je ulaganje uz diskont, tada će prihodi od kamata biti veći od

nominalno obračunatih prihoda.

Prihodi od dividendi

Prihod od dividendi priznaje se ako se koristi metoda troška ulaganja.

Tečajne razlike

Tečajne razlike predstavljaju svote novca što proizlaze iz promjene cijena (tečaja) novac između dva

razdoblja odnosno između početne kupovne i zaključne prodajne cijene (tečaja). Pozitivne tečajne razlike

nastaju ako je vrijednost strane valute u odnosu na domaću pala. Za pozitivne tečajne razlike povećava

se glavnica tvrtke, a za negativne smanjuje.

Porast valutnog tečaja = slabljenje vrijednosti domaće valute

RAČUNOVODSDTVENO PRAĆENJE TROŠKOVA

Troškovi su u novcu izraženi utrošci resursa s ciljem proizvodnje proizvoda ili pružanje usluga. Troškovi

nastaju kao posljedica smanjenja imovine ili kao posljedica povećanja obveza.

Utrošak – fizička ulaganja materijalnih vrijednosti i dobara u stvaranju učinaka npr. proizvod ili usluga.

Izdatak – smanjenje novčanih sredstava, tj. odljev novca iz poslovnog subjekta.

Kriteriji razvrstavanja troškova

1. po prirodnim vrstama:

materijalne troškove (trošak sirovina i materijala, ambalaže, sitan inventar…)

troškove usluga (usluge prijevoza, usluge izrade i dorade proizvoda, promidžbe i reklame,

komunalne usluge, usluge menadžmenta…)

troškove amortizacije

troškove plaća zaposlenika

naknade troškova zaposlenicima

rezerviranja za rizike i troškove

2. prema mogućnosti obuhvaćanja

To je važno u računovodstvu troškova kod obračuna proizvodnje.

Dijele se na:

direktni troškovi – jesu oni koji direktno mogu obuhvaćati po nositeljima troškova

indirektni troškovi – jesu oni koji ne mogu direktno obuhvaćati po proizvodima ili uslugama

(OTP). Indirektni se troškovi raspoređuju na proizvode ili usluge pomoću nekog odabranog ključa

(npr. direktni rad)

3. prema ponašanju u odnosu na promjenu opsega aktivnosti (proizvodnje)

Tu se troškovi dijele na:

40

varijabilne – oni koji reagiraju (mijenjaju se) promjenom opsega aktivnosti. To su: utrošak

sirovina, plaće direktnih radnika i sl.

fiksne – ostaju isti bez obzira na promjenu opsega aktivnosti. To su troškovi amortizacije,

troškovi najamnine i sl.

4. prema funkcijama unutar poduzeća

Tu se troškovi dijele prema funkcijama: nabava, prodaja, proizvodnja, kadrovska funkcija, investicijska

funkcija, financijska funkcija.

Pripadnost troškova pojedinoj funkciji se utvrđuje na temelju označavanja svakog nastalog troška (šifra)

5. prema mjestu u financijskom izvještaju

Ovo je s računovodstvena gledišta najvažnija podjela.

Troškovi proizvoda/proizvodnje (oni troškovi koji nastaju u proizvodnom dijelu poduzeća)

trošak direktnog materijala

trošak direktnog rada

opći troškovi proizvodnje (OTP)

Troškovi proizvoda postaju rashodi kada se prodaju proizvodi u kojima se oni nalaze. Nalaze se u

izvještaju o dobiti

Troškovi razdoblja (oni troškovi koji se razvrstavaju u rashode u onome računovodstvenom

razdoblju u kojem su nastali

- troškovi prodaje

- troškovi uprave

Rezerviranja troškova i rizika

To je iznos vjerojatnih troškova koji će nastati u budućnosti. Kod ovih rezerviranja neizvjestan je i trošak

i rok nastanka, odnosno dospijeće troška.

Naknade troškova zaposlenih

Dnevnice na službenim putovanjima, troškovi prijevoza na službenim putovanjima, troškovi smještaja,

terenski dodaci, troškovi odvojenog života i sli.

Troškovi autorskih honorara

Konzultantske usluge, pisanja za nakladničke kuće i sl.

Vremenska razgraničenja troškova

aktivna vremenska razgraničenja troškova, unaprijed plaćeni troškovi, izdatak nastaje prije

troška (npr. osiguranje, najamnina).

pasivna vremenska razgraničavanja troškova, troškovi prethode izdacima (npr. održavanje,

promocija), obračunani troškovi, dobavljači.

41

AMORTIZACIJA

Amortizacija predstavlja postupno trošenje dugotrajne imovine, koji ima ograničen vijek trajanja, u

poslovnom procesu i prenošenje vrijednosti dugotrajne imovine na proizvode, usluge i robu radi kojih se

troši.

Trošak amortizacije se uračunava u cijenu proizvoda, roba i usluga, te se njihovom prodajom naplaćuj.

Amortizacija je postupno trošenje i isto tako postupno nadoknađivanje utrošenog dijela dugotrajne

imovine.

Amortizacija:

s financijske točke gledišta (novčani primitak) i

s računovodstvene točke gledišta (trošak)

Amortizacija se obračunava za onu dugotrajnu imovinu ukoliko se ispunjavaju sljedeća tri kriterija:

1. za onu dugotrajnu imovina koja će se koristi duže od 1 godine

2. za onu imovinu koja ima ograničen koristan vijek upotrebe

3. za onu imovinu koju poduzeće drži za upotrebu u proizvodnji, prodaji, pružanju usluga za

iznajmljivanje drugima i za administrativne svrhe

Prirodna bogatstva ne podliježu amortizaciji.

Za obračun amortizacije potrebni su elementi:

trošak nabavke dugotrajne imovine

koristan vijek upotrebe

na temelju korisnog vijeka upotrebe računa se godišnja stopa amortizacije

Metode amortizacije

vremenske metode: linearna, degresivna i progresivna metoda

funkcionalne metode

Vremenske metode

Linearna metoda

Najčešće se koristi u računovodstvenoj praksi. Prednost ove metode je jednostavnost, a nedostatak je

realnost troškova amortizacije. Osnovica ove metode je BKV.

Degresivna metoda

Metoda koja je primjerena uvjetima inflacije i brzom tehnološkom napretku sredstava. Osnovni cilj ove

metode je da se u prvim godinama upotrebe nadoknadi najveći dio troška nabavke putem amortizacije,

odnosno da se što prije vrate uložena sredstva u dugotrajnu imovinu. Amortizacija je sve manja iz

razdoblja u razdoblje, a osnovica za obračun je NKV.

Progresivna metoda

Rijetko se koristi, neprimjerena je uvjetima inflacije i brzog tehnološkog progresa. Amortizacija se

povećava iz razdoblje u razdoblje i imovina se otpiše prije isteka korisnog vijeka trajanja.

Funkcionalne metode

42

Amortizacija se obračunava po proizvedenoj jedinici proizvoda ili obavljenom radnom satu.

Računovodstveno evidentiranje troškova amortizacije:

na početku godine se sastavlja godišnji predračun troškova amortizacije.

na kraju poslovne godine poduzeće sastavlja konačni obračun troškova amortizacije

Knjiženje amortizacije tijekom godine su obično jednomjesečna ili tromjesečna.

TROŠKOVI OSOBLJA – PLAĆE I NADNICE ZAPOSLENIH

Zaposleni djelatnici ostvaruju pravo na plaću.

Djelatnik svojim radom ostvaruje sljedeće vrste plaća:

osnovnu plaću

povećanu plaću na osnovi radnog staža i težih uvjeta rada

povećanu plaću na osnovi ostvarenih rezultata rada (stimulativna plaća).

Uz navedene vrste plaća djelatnik ostvaruje i pravo na naknade iz plaća odnosno naknadu za vrijeme

bolovanja, godišnjeg odmora, vojni vježbi, državne i vjerske blagdane i sl.

Zbroj svih vrsta plaća i naknada plaća čine bruto plaću djelatnika. Kada se od bruto plaće oduzmu

doprinosi, porezi i prirezi dobije se neto plaća koju prima djelatnik.

Porezi iz plaća su : 1. republički porezi

2. općinski porez-prirez

Porezi su primici koji se uplaćuju u korist državnog proračuna, a prirezi su primici koji se uplaćuju u korist

ŽR lokalne uprave i samouprave.

Doprinosi iz plaća su:

za mirovinsko i invalidsko osiguranje

za zdravstveno osiguranje

za zapošljavanje

Poreze i doprinose iz plaća, plaća djelatnik, a poduzetnik je obveznik doprinosa na plaću. Osnovica za

obračun doprinosa je bruto plaća.

Plaće se knjiže u:

glavnoj knjizi

analitičkom knjigovodstvu plaća

porezna kartica

izvještaj o dohotku od nesamostalnog rada i uplaćenom porezu na dohodak

Kad se završi obračun plaća, sastavlja se dokument koji se naziva rekapitulacija isplatne liste plaća i

naknada plaća. To je temeljni dokument za knjiženje obračuna i isplate plaće.

43

MJESTA TROŠKOVA I NOSITELJI TROŠKOVA

Troškovi nastaju u proizvodnim poslovnim procesima, tj. u proizvodnji.

Analitičke evidencije troškova se razvrstavaju po

mjestima troška

nositeljima troška.

Mjesto troška je mjesto na kojem nastaje trošak. Dijele se na:

Neproizvodna mjesta troškova – ne rezultiraju učincima kao nositeljima troškova – troškovi

neproizvodnih mjesta troškova smatraju se troškovima razdoblja i ne povezuju se s učincima

npr. mjesto troška uprave, prodaje, ostale administrativne službe.

Proizvodna mjesta troškova – učinci tih mjesta troškova imaju značaj konačnih nositelja

troškova.

Ovisno o vrsti djelatnosti, trgovačka društva će imati različita mjesta troškova; no najčešća proizvodna

mjesta troškova možemo podijeliti na:

mjesta trošk.osnovne djelatnosti (pogon A, pogon B…)

mjesta trošk.pomoćne djelatnosti (mehaničke radionice, transport)

mjesta trošk.sporedne djelatnosti (proizvodnja ambalaže u tvornici keksa…)

mjesta trošk.neproizvodnih aktivnosti (nabava, prodaja, računovodstvo…)

Troškove nastale na pomoćnim i sporednim mjestima troškova potrebno je preraspodijeliti na glavna

mjesta troška. Prevaljivanje troškova moguće je riješiti pomoću ključeva koji su baza za raspored

troškova na mjestu troška – prevaljivanje troškova uz POL.

Na proizvodnom mjestu troška osnovne djelatnosti odvija se proces proizvodnje određenog proizvoda.

Proces proizvodnje određenog proizvoda u obračunskom razdoblju je nositelj troškova. Na kraju

poslovne godine troškovi ukupne proizvodnje raspoređuju se na gotove proizvode proizvedene tijekom

razdoblja i na nedovršene proizvode na kraju razdoblja. Nositelj troška je količina proizvedenih proizvoda

tijekom razdoblja i zaliha nedovršenih proizvoda na kraju razdoblja. Svrha takvog praćenja troškova i

njihova razvrstavanja po mjestima i nositeljima troškova jest utvrđivanje odgovornosti za pojedine

troškove, ali i za donošenje poslovnih odluka.

Po nosiocima troškova se prate: troškovi proizvodnje:

direktni troškovi (izravni) – u njih spadaju troškovi direktnog materijala i direktnog rada.

Možemo ih direktno povezati s učinkom.

indirektni troškovi (neizravni) – u njih spadaju opći troškovi proizvodnje. Ne možemo ih direktno

povezati s učinkom i predmet su raspoređivanja što se radi pomoću kalkulacije troškova, u

kojima se koristi određeni ključ za raspoređivanja tih općih troškova.

Prema načinu izračunavanja cijene proizvoda u tehnološkom procesu proizvodnje tradicionalne metode

kalkulacije su:

djelidbene ili divizijske metode

dodatne ili adicijske metode

U okviru djelidbenih metoda kalkulacije mogu se koristiti:

44

1. čista, jednostavna ili obična kalkulacija

2. višefazna djelidbena kalkulacija

3. kalkulacija pomoću ekvivalentnih brojeva

4. kalkulacija vezanih proizvoda

Dodatne metode kalkulacije su:

sumarne

elektivne

TROŠKOVI PROIZVODA – nastaju u svezi s dovođenjem proizvodnje, poluproizvoda, gotovih proizvoda i

nedovršene proizvodnje na zalihe.

Po vrsti u te troškove ubrajamo:

direktne troškove

indirektne troškove

TROŠKOVI RAZDOBLJA – dio troškova koji se priznaju kao rashodi u punom iznosu u razdoblju u kojem su

nastali i ti troškovi razdoblja se ne mogu uključiti u vrijednost zaliha proizvodnje i gotovih proizvoda. Tu

se obično ubrajaju troškovi prodaje, opći administrativni troškovi, troškovi istraživanja i razvoja, troškovi

kamata i dr.

POL

Pogonski obračunski list je pomoćno računsko sredstvo koje služi za raspoređivanje općih troškova

prema vrsti i mjestu nastanka.

Mjesta troškova u POL-u su:

pomoćna mjesta izrade (razne radionice)

glavna mjesta izrade (pogoni)

uprava i prodaja – stručne službe tj. režija

U POL se unose samo opći troškovi; direktni se ne unose jer se mogu mjeriti po jedinici za razliku od

općih.

POL mora sadržavati podatke o:

raspodijeli općih (indirektnih) troškova na mjesta nastanka troškova

međusobnom obračunu troškova između pojedinih mjesta troškova

utvrđivanju ključeva za raspodjelu općih (indirektnih) troškova.

U POL-u se opći troškovi pomoću različitih mjerila raspoređuju na mjesta gdje su nastali; npr. električna

energija prema potrošenim kvalitetama (prema brojilu), potrošak vode prema broju slavina ili broju

zaposlenih…

KALKULACIJA

Kalkulacija je računski postupak kojim se iskazuje sustavni pregled vrste troškova i metode obračuna tih

troškova da bi se utvrdila cijena proizvoda, usluga i robe.

45

Vrsta kalkulacije:

planske kalkulacije – služi za utvrđivanje buduće prodajne cijene ili budućeg jediničnog troška.

Elementi ove kalkulacije su planirani troškovi i cijene.

stvarne kalkulacije – služi za utvrđivanje stvarnih jediničnih troškova (troškovi proizvoda) ili

stvarnih cijena. Elementi ove kalkulacije su stvarni troškovi i stvarne cijene.

Kalkulacija u proizvodnji, trgovini, ugostiteljstvu i turizmu

Metode kalkulacija:

Djelidbene kalkulacijske metode

Ova metoda se najčešće koristi kod proizvodnih poduzeća koja proizvode jedan proizvod s jedinstvenom

strukturom troškova. Primjeri: proizvodnja šećera, soli itd.

Također se koristi kod proizvodnje jedne vrste proizvoda. Primjeri: proizvodnja lima različite debljine,

kruha različite veličine…

1. Čista (jednostavna) ili obična divizijska kalkulacija

Čista diviozna kalkulacija – primjenjuje se u uvjetima izrade jednog proizvoda i masovnog načina

proizvodnje. Trošak po jedinici proizvoda = ukupni trošak proizvodnje obračunskog razdoblja /

ukupna količina učinka u obračunskom razdoblju

Elektivna kalkulacija – primjenjuje se u slučajevima kad se cijene učinaka utvrđuje diferencirano

po odjelima, mjestima troška.

2. Višefazna djelidbena kalkulacija

Koristi se u slučajevima kada se proizvodi jedan proizvod, ali se proizvodi u više faza. Za svaku fazu

utvrđuje se cijena poluproizvoda, dok se u završnoj fazi izračunava stvarna cijena dovršenog proizvoda

tako da se podijeli ukupni troškovi dovršene proizvodnje s proizvedenim gotovim proizvodima.

3. Kalkulacija pomoću ekvivalentnih brojeva

Primjenjuju se odmah kada se na jednom mjestu troška proizvodi nekoliko proizvoda čiji su troškovi

zajednički i po sastavu srodni, pa je nemoguće po jedinici proizvoda pojedinačno mjeriti njihov učinak.

Troškovi se prate kao zajednički, a razvrstavaju se na učinke pomoću ekvivalentnih brojeva. Ekvivalentni

brojevi – izražavaju određeni međusobni odnos – ekvivalentni odnos apsorbiranja troškova između

proizvoda.

4. Kalkulacija vezanih proizvoda

Koristi se u proizvodnji u kojoj se uz osnovni proizvod proizvodi i nusproizvod (proizvod A, nusproizvod B)

Dodatne metode kalkulacija

Ova metoda se najčešće koristi kod proizvodnje različitih proizvoda s različitom strukturom troškova.

U dodatno kalkulaciji potrebno je troškove raspodijeliti na:

direktni troškovi (izravni) – u njih spadaju troškovi direktnog materijala i direktnog rada.

Možemo ih direktno povezati s učinkom. Neposredno obuhvatiti troškove po nositeljima

(proizvodima)

46

indirektni troškovi (neizravni) – u njih spadaju opći troškovi proizvodnje. Ne možemo ih direktno

povezati s učinkom i predmet su raspoređivanja što se radi pomoću kalkulacije troškova, u

kojima se koristi određeni ključ za raspoređivanja tih općih troškova.

Ključ za raspored troškova – materijal izrade, plaće izrade, ukupni direktni troškovi.

1. Dodatna sumarna kalkulacija

zahtjeva razvrstavanje troškova na direktne i OTP. Zatim slijedi neposredno obuhvaćanje direktnih

troškova po nositeljima te izračunavanje OTP primjenom odgovarajućeg ključa za raspoređivanje. Ova se

kalkulacija koristi kad se ne zna koliko općih troškova pripada pojedinom proizvodu.

2. Elektivna dodatna kalkulacija

OTP raspoređuju se na proizvode prema različitim ključevima.