UNIVERZITET U BIHAĆU PRAVNI FAKULTET

LJUDSKA PRAVA I NJIHOVA

ZAŠTITA

1

ISPITNA PITANJA- I kolokvij 1. Razvoj ideje o ljudskim pravima 2. Atenska demokracija 3. Helenizam 4. Srednjevjekovno poimanje čovjeka i države 5. Liberalizam 6. Niccollo Machiavelli 7. Hugo Grotius 8. Thomas Hobbes 9. John Locke 10. Montesquieu 11. Jeremy Bentham i James Mill 12. Jean Jasques Rousseau 13. Mary Wollstonecraft 14. John Stuart Mill 15. Magna Carta Libertatum 16. Habeas Corpus act 17. Bill of rights 18. Deklaracija o nezavisnosti 19. Ustavni amandmani na Ustav SAD-a 20. Deklaracija o pravima čovjeka i građanina 21. Deklaracija prava naroda i Deklaracija prava radnog i eksploatisanog naroda 22. Medinska povelja 23. Utuživa i neutuživa ljudska prava 24. Ljudska prava s pbzirom na pravni režim zaštite 25. Ljudska prava „prve generacije“ – opće karakteristike 26. Ljudska prava „druge generacije“- opće karakteristike 27. Ljudska prava „treće generacije“ – opće karakteristike 28. Ograničenja ljudskih prava 29. Razvoj ljudskih prava u okviru UN-a 30. Univerzalna deklaracija o pravima čovjeka 31. Međunarodni ugovori kao izvor ljudskih prava 32. Međunarodno običajno pravo 33. Opća načela civiliziranih naroda 34. Nadzor nad poštovanjem ljudskih prava na međunarodnom nivou 35. Konvencijsko pravo ljudskih prava 36. Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda- osnovne

karakteristike 37. Evropski sud za ljudska prava 38. Pokretanje postupka pred Evropskim sudom za ljudska prava 39. Karakter presude Evropskog suda za ljudska prava 40. Zaštita ljudskih prava prema Ustavu BiH

2

1. RAZVOJ IDEJE O LJUDSKIM PRAVIMA

Ljudska prava postala su opće mjesto moderne civilizacije, i to civilizacije čija se

ideja javlja još u vremenu II svjetskog rata, kada se rađala misao o novoj

globalnoj međunarodnoj organizaciji. Ta globalna međ.zajednica postavljena je

na univerzalnim principima povjerenja urođenim u dostojanstvo ljudske

ličnosti,na ravnopravnosti naroda bez obzira na njihovu veličinu i na pravedniji

međunarodni poredak u svijetu, koji je u stanju osigurati mir i puni razvoj svih

svojih dijelova. Kao izraz osjećanja međuzavisnosti država i ravnopravnosti ljudi

i nacija, postavljeni su temelji novom ideološkom pogledu na svijet, odnosno

ideologiji ljudskih prava.

Međutim, korijeni ideje o ljudskim pravima, odnosno o onome što je pripadajuće

čovjeku i građaninu, sežu u prošlost, te se mogu pratiti na dvije paralelne razine:

kroz djela filozofa, pravnih i političkih mislilaca i na razini konkretnih pravnih

akata, relavantnih za razvoj demokracije i ljudskih prava.

Demokracija se sama po sebi ne svodi na ljudska prava, ali ju je teško zamisliti

bez poštovanja ljudskih prava, od kojih su neka upravo pravo na demokraciju, na

učešće građana u obrazovanju vlasti, dok druga stvaraju demokratsku klimu, kao

što su: sloboda izražavanja i udruživanja.

Zaključit cemo da se razvoj ideje o ljudskim pravima,kao dio razvoja

demokracije,može pratiti putem dva pravca: kroz razvoj u filozofskoj, političkoj i

pravnoj misli i na osnovu pravnih akata, donešenim u vremenu borbe protiv

apsolutizma i njegovog ograničavanja zaštitom pojedinačnih prava.

3

2. ATENSKA DEMOKRACIJA

Korijeni evropskog kulturno-civilizacijskog kruga sežu iz vremena stare Grčke.

Iako je stara Grčka poznavala više modela vladavine, tiraniju, oligarhiju i

demokraciju, atenska demokracija ima povijesni značaj i kada je riječ o

starogrčkoj baštini riječ je o institucijama i načinu uređenja u Ateni kao i

filozofskim i političkim refleksijama na nju. Atenska demokracija podrazumijevala

je aktivno učešće cjelokupnog građanstva u sistemu vlasti, u kojem se

naizmjenično smjenjivao princip vladanja i biti vladanja. Ukupno građanstvo činilo

je demos koji je bio nosilac suvereniteta u državi i koji je činio skupštinu kao

najviši organ vlasti. Skupština je bila otvorena za sve građane i davala im pravo

da pred njom budu saslušani, političke rasprave bile su slobodne, odnosno

priznavala se sloboda mišljenja, izražavanja i kritičkog odnosa prema stvarnosti.

Državne funkcije bile su dostupne svim građanima,sa izuzetkom funkcija koje su

tražile sposobnost i znanje, kao što je u slučaju rukovođenja vojskom, bile su

vremenski ograničene na 1.god i plaćene kao stimulacija i obeštećenje

građanima za vrijeme vršenja funkcije. Jednakost građana bila je izražena i u

jednakoj vrijednosti svih glasova. Grčka civilizacija temeljila se na oštroj

podijeljenosti međusobno suprostavljenih dijelova društva. Kao dominantna,

muška patrijarhalna kultura, kultura odraslih muskaraca, isključivala je iz

političkog života ogromnu populaciju koju su činili robovi, stranci, žene i djeca.

Muški, patrijarhalni, politički obrazac kulture koji je razvijao atenski tip

demokracije utemeljio je podjelu po kojoj muškarcu pripada mjesto u javnom,

političkom, građanskom životu, a ženama kuća, kućni poslovi, obaveze i djeca

bez prava i mogućnosti da budu priznate kao punopravni građani polisa. Iako su

formalno mogle biti slobodne, nisu uživale status punopravnih građana. Pravni

status bio je pun ograničenja: neravnopravnost u porodici jer su bile podređene

muškim članovima i isključene iz nasljenog prava, u braku podređene mužu bez

prava na razvod, u javnosti bez prava na učešće u političkom životu, angažirane

na kućnim poslovima koji predstavljaju društveno nepriznat rad.

4

3. HELENIZAM

Makedonska država, monarhijsko-vojnička država sa naglašenim statusom

vojnog staleža, trudila se da preuzme grčku kulturu kao svoju, međutim u očima

Grka pripadali su dijelu onog drugog,barbarskog svijeta, koji se prostirao izvan

stare Grčke. Ipak, Aleksandar Makedonski, Aristotelov učenik, osvajač i

vojskovođa, postao je ključna ličnost koja obilježava prekretnicu između grčkog

vremena, vremena zaokruženog svijeta polisa, i helenizma. Država Aleksandra

Makedonskog prostirala se na dijelovima 3 kontinenta- Evrope, Azije i Afrike, i

upravo u susretu, međusobnom utjecaju grčke kulture i kultura Orijenta, razvio se

kulturni krug, krug helenizma. Društvena funkcija polisa je nestala, svijet nije bio

ograničen rubovima polisa, bio je mnogo širi nego što su građani mogli da svojim

životom okuse. Građani jedne države živjeli su na velikim, udaljenim

prostranstvima i u različitim zajednicama, postali građani svijeta.

Grčka politička stvarnost polisa u helenizmu prerasla je u političku ideju

kozmopolisa. U stoičkoj filozofiji razvijena je ideja o svjetskoj državi kao prirodnoj

zajednici ljudi i političkom izrazu njihove povezanosti. Dostignuća atenske

demokracije, kao političkog ideala, zaokružila su povijesni krug stare Grčke.

Helenizam je promovirao kult vladara, vladara-boga, kao politički izraz države.

Težište sa grčkog građanina, koji donosi zakone i osmišljava društvenu i političku

prirodu polisa, preneseno je na vladara, „ kome se obraćaju kao Božijem sinu“.

Grčki stvaralački i politički nemir, koji je vladao zivotom polisa i koji je od svakog

građanina zahtijevao angažman, u helenizmu je preseljen u zahtjev za duševnim

mirom kao osnovicom sreće umnog čovjeka. Cilj je bio postizanje sloge,kao

političkog izraza društvenog poretka. Povjerenje u političku snagu i moć demosa,

božansku moć građanima, preneseno je na vladara božanske moći.

Najdublji povijesni trag helenističkog naslijeđa ostao je u ideji o slobodi i

jednakosti kao prirodnim pravima koje pripadaju ljudskim bićima kao takvim,

nezavisno od priznanja u društvenoj normi.

5

4. SREDNJEVJEKOVNO POIMANJE ČOVJEKA I

DRŽAVE

Od vremena propasti helenskog svijeta pa do njegovog oživljavanja u interesu za

politička i pravna iskustva koja su bitno određivala život helenskog svijeta,

oživljena u italijanskim gradovima-državama,proteže se vremenki period koji ima

nekoliko povijesnih značajki: teritorijalna rascjepkanost, feudalizam kao

imovinsko-pravni poredak, veoma česti sudari crkvene i svjetovne vlasti,

kršćanstvo kao dominantna politička filozofija, crkva kao značajan politički činilac.

Iako je u modernom evropskom društvu religija dobila jedan drukčiji,

transformirani značaj i ima drukčiji politički utjecaj, ona duboko prožima ukupan

život evropskog čovjeka , putem kulturnog naslijeđa, tradicije, vrijednosnog

sustava, morala, izražajne i umjetničke simbolike. Na osnovu toga,mozemo

zaključiti da suu jednom suptilnom, duhovnom obliku elementi srednjovjekovlja

sačuvani do danas.

Taj vremenski period, u kojem je sa aspekta ljudskih prava zanimljiva jedino

očuvana misao o jednakosti ljudi u njenom religijskom ruhu, kao jednakosti ljudi

pred Bogom, i misao o opravdanosti pobune kada je ponašanje vladara u

suprotnosti sa prirodnim zakonom.

6

5. LIBERALIZAM

Ideja o ljudskim pravima, odnosno o pravima čovjeka, razvijala se u okvirima

razmišljanja o državi, političkom obliku vladavine, vlasničkim odnosima unutar

države i društva, položaju pojedinca u odnosu na vlast, njegovim pravima i

obavezama koje mu pripadaju kao čovjeku, a potom i kao građaninu.

Prava čovjeka stasavaju u sučeljavanju jedinka-država, u ograničavanju

apsolutne monarhijske vlasti i otvaranju prostora slobode za jedinku u

ekonomskoj,privatnoj i političkoj sferi, u odmjeravanju pojedinačnih i zajedničkih

interesa. Dok je u grčkoj političkoj filozofiji punopravan građanin bio pretpostavka

društvenog i političkog života, put od renesanse do modernog vremena počinje

transformacijom podaničkog u građansko društvo, od prenošenja suvereniteta

vlasti po „milosti bozijoj“ na vlast po volji naroda kao nosioca suvereniteta. Zatim

prelaz od autokratskog na demokratski oblik vladanja, u kojoj jedinka uživa

temeljne slobode i prava koji joj pripadaju prvo kao ljudskom biću, a zatim kao

građaninu.

6. NICCOLO MACHIAVELLI

Talijanski knjizevnih i političar, za čije ime se veže nastanak politike u modernom

značenju.U političkom rječniku najduže se zadržala njegova maksima „cilj

opravdava sredstvo“, te je unesen pojam makijavelizma- odsustvo morala u

politici. On je postavio zahtjev da se država i pravo odvoje od religije i od

morala,te da se posmatraju kao samostalno područje u kojem je politika vještina

vladanja, a vladareva moć bit će zasnovana na njegovoj sposobnosti da se

zadrži na vlasti. Njegova politička filozofija razrađena je u njegovom djelu

„Vladar“, koje se istovremeno smatra i ključnim djelom koje ovog mislioca uvodi u

svijet političke filozofije. Ne vjerujući ni u prirodna prava pojedinca,koja treba da

se poštuju u državi, ni u unaprijed definirani poredak stvari, bilo da je zasnovan

7

na izvanvanjsom autoritetu ili razumu, Machiavelli politici daje snagu koja uređuje

poredak stvari u društvu, politika je pokretač i kreator stvarnosti, te upravo tu

leži njena snaga, moć i značaj. U svom djelu „Razgovori“ iznio je viđenje po

kojem je većina ljudi sebična, lijena, sumnjiva i nesposobna da učini ijedno

dobro, ako nije na to prisiljena nuždom. Elementi njegove političke filozofije, koji

će biti razvijeni u liberalnoj filozofiji, su: viđenje mješovite vlasti,koja je u stanju

uravnotežiti suprotne interese društvenih slojeva, stav po kojem države i gradovi

pod tiranijom na dugi rok propadaju, i suprotno tome, u slobodi doživljavaju puni

procvat. U javne poslove uključivao je i zanatlije i sitne trgovce, ali je ostao

zatvoren za političku participaciju stranaca, radnika, sluga i žena, jer je mislio da

oni nemaju direktnog interesa za državu. U njegovoj političkoj filozofiji jos nema

slobode govora,misli i udruživanja, kasnijih ključnih elemenata liberalne filozofije.

Interes države potpuno je iznad interesa pojedinaca, tako da je i u vanjskoj i u

unutrašnjoj politici pojedinac podređen državi. Machiavelli je tiraniju predpostavio

slobodi, a lukavog vladara, koji koristi lukavstvo i silu za osvajanje političke

vlasti,stavio iznad zakona i interesa pojedinca. Politička filozofija Machiavellia

označila je početak rađanja nove političkr misli u Evropi, shvatanju odnosa

jedinka-država, ulozi politike u društvenom životu.

7. HUGO GROTIUS

Teorijski rad i razmišljanja Huge Grotiusa označili su rađanje teorije o

međunarodnom pravu.Nizozemska je u to vrijeme, u kojoj je zovio i djelovao

Hugo G., bila slobodna i nezavisna zemlja, razvijena pomorska i trgovačka sila,

koja je imala probleme sa konkurentskom Španijom oko korištenja morskih

puteva,te su tako pomorsko i ratno pravo ušli u središte društvenih i političkih

pitanja. Tako su dva najvažnija djela Huge G., Slobodno more i O ratnom i

mirnodopskom pravu,postali jedno od najvažnijih pitanja u Nizozemskoj u to

vrijeme. Sama ideja o prirodnom pravu ne nastaje sa Hugom, ali je u njegovom

djelu dobila snažnog zagovornika i teoretičara.

8

Prirodno pravo je njegova osnovna filozofska i pravna postavka sa dalekosežnim

povijesnim značajem. Hugo G. pravi jasnu distinkciju između prirodnog i

pozitivnog prava, u kojoj je pozitivno pravo (ius voluntarium) podređeno

prirodnom pravu (ius naturale). Prirodno pravo je „zapovjed“, odnosno propis

pravnog uvida. Ono je nepromjenjivo, da ga ni sam Bog ne bi mogao ozmijeniti.

Ono ukazuje na nepromjenjivo biće prirodnog prava, koje postoji nezavisno od

promjenjivih društveno- političkihuvjeta, u kojima se donose pozitivni zakoni.

Prirodno pravo je mjera za pozitivno pravo. Prirodno pravo leži u osnovi

međunarodnog prava i na osnovu njega se osporavaju samovoljni principi

snažnih zemalja, princip moći i isključivog interesa. Snaga međ.prava počiva na

prirodnom pravu, a ne na pravu jačeg. Međunarodno pravo je izvedeno iz umne

i društvene prirode pojedinca, koja je izvor pravne svijesti i savjesti i po njoj se

regulira i legalitet međ.života.

Grotius, kao izrazit zagovornik prava vlasništva, kao temeljnog ljudskog prava, i

slobodu vidi kao vlasništvo koje se pravno može prodati i izgubiti. Tako on u

ratnom pravu opravdava ropstvo. Pojedinac kao vlasnik svoje slobode,ima pravo

njome raspolagati i može je založiti, prodati ako to želi, pa prema tome to pravo

pripada i zajednici, kao zajednici slobodnih ljudi, pravo raspolaganja imovinom.

Sa političkom i pravnom teorijom Huge G. započinje jedan novi koncept ljudskih

prava, odnosa jedinka-država, uređenje odnosa zajednice. Pojedinca počinjemo

prepoznavati u određenju moderne države i građanina. Pojedincu kao prirodna

prava pripadaju pravo na život, na nepovredivost tjelesnog integriteta, pravo na

vlaništvo,udruživanje, a država je tu da štiti ljudska prava zakonodavnim putem.

Za njega je rat bila akcija za uspostavljanje prava, odnosno on je opravdan u

slučajevima održanja života i uspostavljanja pravnog stanja. jedno od ovih prava,

kao pravo na samoodbranu, bit će uneseno i u Povelju U, kao izuzetak u kojem

je upotreba sile dozvoljena.

9

8.THOMAS HOBBES

U temeljnim određenjima ljudske prirode postoji određena filozofska saglasnost

Machiavellia i Hobbesa, dva politička filozofa koji su bili svjedoci burnih

historijskih promjena. Hobbes je bio poznat po amoralnosti prirodnog stanja

čovjeka u kojem vlada čuvena maksima „ čovjek je čovjeku vuk“.

Dva nerazlučiva elementa u Hobbesovoj filozofiji su etička i politička razmišljanja.

U etici, pravac kojem pripada Hobbesova filozofska misao nazvan je racionalni

egoizam. Osnova etike počiva na shvatanju čovjeka kao egoiste (čovjek je

sebično i zlo biće) i sve druge osobine izvode se iz egoizma. Osnovna

karakteristika čovjekove prirode je beskrajna volja za proširenjem granica svoje

moći. Hobbes je zastupao teoriju društvenog ugovora , koja se zasnivala na

ideji ujedinjenja ljudi radi uzajamne zaštite, radi dobra svih.

Suverenitet je apsolutan, nepodijeljen, i počiva u narodu, koji ga kao građani,

slobodnom voljom putem društvenog ugovora prenose bilo na parlament ili jednu

ličnost, monarha. Osnov legitimiteta vlasti počiva u volji naroda. S obzirom na

osnovni motiv sklapanja društvenog udovora, težnja za mirom i sigurnosti,

obaveze građana prema monarhu prestaju u trenutku kada nije u stanju da ispuni

smisao društvenog ugovora (npr. kada ga je zarobio neprijatelj). Društveni

ugovor gubi svoj smisao i kada nije obezmjeđeno funkcioniranje države, kada

građani nisu zaštićeni i u međusobnim odnosima i u odnosima prema

neprijatelju.

10

9. JOHN LOCKE

Politička filozofija enleskog mislioca John Locka, počiva na modernom konceptu

demokratske države, koji uvažava prava pojedinca. Ukupna filozofska i politička

teorija Johna L. prožeta je protestantizmom, odnosno kalvinističkim

puritanizmom. Protestantizam je ostavio čovjeka bez institucionalizirane podrške

Crkve, samog i odgovornog za svoje postupke, bez mogućnosti oprosta grijeha,

bez mogućnosti zasluge milosti kroz pobožna djela. Locke je državu shvatao kao

racionalno ustrojenu zajednicu, koja ima obavezu da štiti imovinu, život i slobodu

svojih građana. Mnogi kritičari Lockeovog pristajanja na neograničeno sticanje

pripisuju mu stvaranje moralnog opravdanja kapitalističke proizvodnje i nastanak

društva egoističnih pojedinaca koji su omeđeni vlastitim interesom i shvatanjem

države ne kao društvene zajednice, već kao ugovornog društva,nastalaog u cilju

zaštite takvih pojedinačnih interesa. Međutim, nije Lockeova politička filozofija

moralno opravdanje kapitalizma, nego se ono nalazi u protestantskoj etici koja je

utjecala na Locka, ali i na stvaranje kapitalizma. Locke je bio vatreni teorijski

zagovornik ograničene ustavne monarhije. Pojedinci su slobodni i jednaki,i niko

nema većih prava ni veće vlasti. Izvorni suverenitet pripada pojedincima,

građanima, koji oni prenose na monarha sa stalnim pravom da mu ospore vlast,

odnosno da je promijene ukoliko ne zastupa njihove interese. Ustavom se

određuju granive javne moći kao osnova sigurnosti građana u zaštiti njihovih

prava. Locke je također bio pobornik donošenja odluke većinom, što je princip

funkcioniranja moderne države. Pojedinac je asolutni vlasnik svoje ličnosti i

svojih sposobnosti, a svoju slobodu ispoljava kroz nezavisnost od volje drugih.

Značajno za razvoj ljudskih prava, svakako su Lockeovi zahtjevi za političkom

slobodom, vjerskom slobodom i tolerancijom i ekonomskom slobodom. Njegovo

značajno djelo sa tog aspekta je „Pismo o tpleranciji“. Locke je bio borac za

slobodu misli i izražavanja i, kao mnogi puritanci svog vremena, bio stravstveni

zagovornik slobode naučnih istraživanja i protivnik pozitivnih zakona koji ljude

drže u neznanju. Politička filozofija Johna L. čini nezaobilazno mjesto u razvoju

ideje političke filozofije liberalizma.

11

10. MONTESQUIEU

Najznačajnije djelo je „Duh zakona“, koje se može smatrati i prvom sistematskom

sociološkom raspravom o različitim tipovima i vrstama društava. Duboko

nadahnut političkom filozofijom helenizma, idejom građanske odnosno političke

slobode, umnim ustrojstvom države koja je u stanju da zaštiti slobode i prava

pojedinaca, Montesquie je iskazao interes za utvrđenje optimalnog oblika

političkog uređenja,koji ce zaštiti interese pojedinca sa jedne i moć države sa

druge strane. Odgovor je pronašao u tročlanoj podjeli vlasti, u kojoj su odvojene

zakonodavna,izvršna i nezavisna sudska vlast. Vlast je raspoređena između

različitih organa : organa u čiju je nadležnost stavljeno donošenje zakona,

organa koji izvršavaju zakone i organa koji presuđuju u sporovima i izričite kazne

usljed nepoštovanja zakona. Nezavisna sudska vlast je ključno mjesto za zaštitu

prava pojedinaca. Ova ideja o tročlanoj podjeli vlasti danas je uglavnom

općeprihvaćen princip, bez obzira na oblike državnog uređenja, u nekim

slučajevima kao izraz demokratskog političkog uređenja, a u nekim kao pravna

mimikrija diktature. Montesquie je također prihvati i ideju o dvodomnom

parlamentu, gornjem domu za nasljedno plemstvo u donjem domu zastupnika

građana.

11. JEREMY BENTHAM I JAMES MILL

U filozofiji poznati kao zastupnici etike utilitarizma ( počiva na uvjerenju da se

čovjekova priroda ispoljava u težnji za izbjegavanjem boli i patnje, a u cilju

postizanja sreće i zadovoljstva). Prema njihovom mišljenju da bi politička vlast

bila demokratska i da bi štitila interese svojih građana, ona zahtijeva opće

preduvjete: političku odgovornost izabtranih svom biračkom tijelu, konkurenciju

među kandidatima za predstavnike, tajno glasanje, slobodu misli, govora i

udruživanja, te slobodu štampe kao mogućnost slobode izražavanja. S druge

strane opravdali su državnu intervenciju u cilju suzbijanja neposlušnosti

pojedinca, grupa ili klasa.

12

Bentham je podržavao planove za besplatno školovanje,minimalne nadnice i

bolesničku potporu,dakle kao one elemente koji ulaze u ekonomska,kulturna i

socijalna prava. Biračko tijelo, kao opće pravo glasa, u početku je bilo ograničeno

na punoljetne,imućne muškarce, da bi Bentham u svojoj krajnjoj fazi postao

liberalniji u pogledu uključivanja žena, ali za izvjesnim rezervama u pogledu

načina političkog angažmana. Njihova politička teorija počivala je na slobodnom

pojedincu, slobodnom tržištu, političkoj i ekonomskoj konkurenciji, ulozi države u

zaštiti pojedinačnih prava i interesa sa mogućnošću intervencije. Demokratski

izabrana,politički odgovorna, politička vlast ima zadatak da u okvirima države

otvori prostor za slobodno i nesmetano zadovoljavanje interesa svojih građana.

12. JEAN JACQUES ROUSSEAU

Politička i filozofska teorija francuskog enciklopediste, filozofa i prosvjetitelja

uvela je jedan drukčiji uklon u viđenje demokracije, društva, vlasti i pojedinca od

onog koji je do tada nudila liberalna politička filozofija. Rousseova politička vizija

društva bila je kao neka vrsta čežnje za izgubljenim rajem. Političko oživljavanje

ideala atinske demokracije o učešću građana u političkoj vlasti, jer Društveni

ugovor upućuje na samoodređenje naroda, koji je i nosilac suvereniteta, navelo

je francuski parlament na donošenje odluke o spaljivanju Rousseovog djela i

naloga za njegovo hapšenje.Rousseauova politička filozofija dijeli sa

prethodnicima liberalizma dva mjesta: prirodno stanje koje prethodi političkoj

zajednici i teoriju o društvenom ugovoru. Rousseauov zahtjev za jednakošću,

povratkom u prirodno stanje, nije zahtjev za potiranjem razlika između ljudi, nego

ujednačavannje stepena ekonosmke moći, stvaranja ekonomske sigurnosti,koja

osigurava autonomiju i slobodu pojedinca. Upotreba vlasti i moći ograničena je

zakonom. Zakonodavna vlast pripada narodu, a izvršna vladaocu zbog potrebe

efikasnosti.

13

13. MARY WOLLSTONECRAFT

U političkoj i socijalnoj teoriji dovela je u pitanje ustaljen odnos i podjelu

društvenih uloga između spolova. Bila je zagovornica jednakosti spolova. Lično

iskustvo i iskustvo bliskih žena u njenoj okolini, koje su osjetile težinu muške

tiranije u kući, naveli su Mary da, suprotno dotadašnjoj tradiciji i dominantnom

političkom razmišljanju, uvede jedno novo političko pitanje: podređenost žene.

Njena studija Opravdanost ženskih prava, naišla je na podršku veoma uskog

kruga ljudi, dok je šira javnost krajnje neprimjećivala ideju o emancipaciji žena.

Međutim, vjerujući u ljudski razum i na osnovu njega moralno usavršavanje i

pojedinaca i društva, da je Bog obdario ljudska bića bez razlike na spol, Mary je

pred žene postavila obavezu da se prvo prema sebi odnose kao prema

razumnom biću, da bi potom mogle ispuniti obavezu kao supruge, majke i

građanke. Svjesna da će njene ideje naići na podsmijeh, ona je hrabro pod

emancipacijom žena podrazumijevala učešće žena u savjetovanju vlasti, kao

načina ispoljavanja građanskih dužnosti i mogućnosti utjecaja na kreiranje

političkih i društvenih prilika, zaštita u građanskim zakonima, prostor ekonomske

slobode nezavisbe u odnosu na muža. Ovim je Mary W. otvorila novo poglavlje

ljudskih prava, problematizirala je mušku prevlast u oblastima privatnog i javnog

života, otvorila pitanje jednakosti spolova. Od tog vremena počinje borba žena

za ostvarivanje prava: na visokoškolskom obrazovanju, pravo na raspolaganje

vlastitom imovinom i zaradom, te pravo glasa. Sudbina Emili Vallding Dejvison

postala je paradigma ženske odlučnosti u borbi za pravo glasa, koja je išla do

granice samožrtvovanja. Aktivna učesnica demonstracija, hapšena 49 puta i

nasilno hranjena, kako bi naglasila važnost zahtjeva žena za pravom glasa,

izvršila je političko samoubistvo bacanjem pod kraljevsku kočiju. Na kraju je

iskazani ženski patriotizam u I sv.ratu i doprinos u odbrani zemlje diveli do

podrške javnog mijenja na stranu žena. To je značilo 1918.g. priznanje prava

glasa Engleskinjama starijim od 30.god., a priznanje prava glasa pod jednakim

uvjetima kao i muškarcima 1928.

14

14. JOHN STUART MILL

Bio je engleski filozof, teoretičar političke filozofije liberalizma, zagovornik

demokratske države koja štiti slobode i prava građana, zastupnik ideje o

ravnopravnosti žena i član engleskog parlamenta.Sloboda pojedinca koja je u

stanju da se izrazi u svi sferama života, zaštita slobode i individualnosti unutar

države, odnos jedinka – vlast i priroda i granice vlasti koje društvo može imati

nad pojedincem su predmet Millovog preispitivanja. On je smatrao da je

intervencija u polje slobode pojedinca koji je suveren nad soobom, svojim tijelom

i umom dopuštena samo u cilju samozaštite. Mill zaokružuje autonomno polje

pojedinca, karakteristično za liberalnu filozofiju: sloboda misli, osjećanja,

rasprave i objavljivanja, sloboda života u skladu sa vlastitom prirodom, sloboda

udruživanja .Slobodi štampe Mill je pridavao značaj mjesta gdje se međusobno

prepliću i uvjetuju ljudska prava i demokracija. Sloboda štampe, javnog

objavljivanja, je preduvjet javnosti slobode misli i opredjeljenja. Mill, svjestan svih

nedostataka i ograničenja predstavničke demokracije opredjeljuje se za nju ne

kao idealan, ali ipak najbolji mogući oblik vlasti ograničen slobodama i pravima

pojedinca, slobodom u ekonomskoj sferi, slobodno tržište, što stvara uvjete za

slobodu zajednice i državu blagostanja. Mill se je zalagao za složeni sistem

višestrukog glasanja, sistem u kojem bi svi punoljetnih građani, sto je veoma

značajno bez obzira na spol, imali pravo glasa s tim da obrazovaniji, pametniji i

darovitiji imaju pravo na više glasova od neukih i manje sposobnih. Politička

rasprava „ Podređenost žena“ , u kojoj Mill uključuje žene u politički zrela bića, u

slobodne i ravnopravne građanke, dugo vremena bila je prilično zanemarena u

odnosu na ostale dijelove Millove političke filozofije.

15

15. MAGNA CARTA LIBERTATUM

Korijeni nastanka Magna Carta Libertatum potiču iz napora kraljeva da svojom

apsolutnom vlašću potčine krupne feudalce- barone i njihovog otpora takvim

nastojanjima. Danas se Magna Carta Libertatum smatra dokumentom sa

kvalitetom ustavnog akta, najvećeg i najvišeg po svom pravnom značaju. Svojom

sadržinom ona se odnosi na reguliranje odnosa između kralja i plemstva, njihovih

međusobnih prava, i smatra se da je to prvi pisani akt kojim su ozakonjeni

postojeći običaji. Njom se potvrđena prava i slobode svih slobodnih ljudi u

Engleskoj. Magna Carta Librtatum ima povijesni značaj za ograničenje kraljeve

vlasti i nastanak engleskog parlamenta. Završne odredbe Velike povelje sloboda

odnose se na želje da Engleska bude zemlja u kojoj ljudi mogu uživati sva prava

i ustupke koje Povelja sadrži, a u slučaju njihova kršenja i nepoštivanja,

baronima pripada pravo da na svaki raspoloživi način vrše pritisak na kralja u

cilju ispunjenja obaveza koje mu Povelja nameće.

Engleski parlament u formi podjele na dna doma, Gornji dom-Dom lordova,kojeg

čine baroni i visoko svećenstvo i Donji dom-Dom komuna, odnosno Predstavnički

dom,sa predstavnicima ritera i gradova, formiran je u 14.st. Tako je

uspostavljena veza između Magna Carta Libertatum i nastanka Parlamenta.

Možemo reći da je uspostavljena veza između ljudskih prava i demokracije. U

17.st. Velika povelja sloboda je dobila i svoje vrijednosno obilježje, kao Velika

povelja kojom se priznaju prava i temeljne slobode građana, da vlast kralja nije

neograničena i da se njome utire put ka supremaciji prava i ustanovljavanju

ustavne monarhije. U zemljama anglosaksonskog prava Povelja se smatra

temeljnim pravnim i političkim dokumentom.

16

16. HABEAS CORPUS ACT

Prvi zakon, kao sredstvo za zaštitu ličnosti, pod nazivom Habeas Corpus Act,

donijet je 1640.godine. Međutim, vrlo brzo su pronađeni načini za njegovu

zloupotrebu i izigravanje: ponovna hapšenja nakon puštanja, premještanja iz

jednog zatvora u drugi, prebacivanje u Škotsku ili na neko drugo mjesto, van

domašaja ovog zakona. Zbog svih nedostataka u samom tekstu, kao i

mogućnosti njegovog izigravanja, donesen je 1679.g. Habeas Corpus

Amendment Act- Zakon za bolje osiguranje slobode podanika i zabranu

prekomorskog zatvora. U pogledu zaštite integriteta ličnosti- zabrane

nezakonitog hapšenja bez sudskog naloga, zabrane dugotrajnog držanja u

zatvoru bez očiglednih dokaza o krivici, zaštite od maltretiranja u istrazi i

iznuđivanja priznanja- Habeas Corpus Act predstavlja jedan od najvažnijih

dokumenata u anglosaksonskom pravu. Habeac Corpus Act je mogao, odlukom

Parlamenta, biti stavljen van snage u određenim kritičnim situacijama (npr. za

vrijeme rata). On je vremenom dopunjavan :

Zakon o pravima (Bill of Rights) je uveo olakšice za korištenje ovog

instituta zabranom prevelikog jamstva, što je bio način njegovog

izigravanja;

Habeas Corpus Act (1816) je proširio njegov domet sa krivičnih na sve

ostale situacije, kada je nekom licu ugrožena lična sloboba.

Vrijednost ovog instituta je u zaštiti integriteta ljudske ličnosti, kao jednog od

najvažnijih građanskih i političkih prava i sloboda. Štiti čovjeka od zloupotrebe

vlasti, od neovlaštenog ograničenja slobode, torture policijskih organa,

uspostavlja sudski nadzor nad policijskom vlašću. U pravnom sistemu SAD-a,

ovaj institut predstavlja ustavnu odredbu, koja se može staviti van snage jedino u

slučajevima pobude, invazije i kada to nalaže javna sigurnost.

Odredbe Habeas Corpus Acta su ušle u katalog ljudskih prava u UN i priznate su

kao univerzalna prava kojima se štiti integritet ličnosti.

17

17. BILL OF RIGHTS

Bill of Rights (Zakon o pravima) je dokument kojim je uspostavljena ustavna

monarhija i ograničena kraljeva vlast. S njom je ustanovljeno:

da kralj ne može ni donositi ni ukidati zakone bez saglasnosti Parlamenta i

da mora vladati na osnovu zakona;

obaveza redovnog sazivanja Parlamenta, sloboda izbora za Parlament,

imunitet poslanika;

pravo građana na podnošenje peticije kralju, neka prava građana u

sudskom postupku u pogledu visine jamstva, postupak izbora porotnika i

zabrana izricanja kazne prije nego što lice bude osuđeno.

Povijesni i pravni značaj Zakona o pravima (Bill of Rights) leži u ustanovljavanju

parlamentarne monarhije, zakonom ograničene i na zakonu zasnovane vlasti,

utiranju puta parlamentarnoj demokraciji, potvrđivanju građanskih i političkih

prava i sloboda i uspostavljanje novog odnosa između zakonodavne i izvršne

vlasti.

18. DEKLARACIJA O NEZAVISNOSTI

U Filadelfiji je 4.jula 1776.godine proglašena Deklaracija o nezavisnosti, kojom

Sjedinjene Američke Države postaju samostalne. Tekst deklaracije potpisalo je

56 članova Drugog kontinentalnog kongresa. Nakon proglašenja Deklaracije o

nezavisnosti, ubrzan je put za osamostaljivanje i drugih kolonija i donošenja

njihovih ustava, kojii su sadržavali Deklaraciju o pravima. Kongres je razmatrao i

Članke o konfederaciji u kojima su bile sadržane osnove budućeg uređenja. Oni

su usvojeni novembra 1787. i poslani državama na ratifikaciju. Pošto su ga sve

države ratificirale, na snagu je, u ratnim uvjetima, stupio prvi američki ustav

1.marta 1787.god.

Kao početni dokument Deklaracija ponavlja ideje o jednakosti ljudi kojima

pripadaju neotuđiva prava u koja spadaju : život, sloboda i traženje sreće, ideju o

18

suverenosti naroda i njegovog prirodnog prava i obaveze da se suprostavi tiraniji

i izgradi politički poredak koji je u stanju da mu obeznjedi sigurnost. U Deklaraciji

se nabrajaju kraljeve nepravde u kolonijama i ocjena vladavine kralja Georgea III,

kao i niz uvreda i nasilja čiji je cilj bio uspostavljanje tiranije. Sve su to razlozi

zbog kojih su se kolonije odlučile na prekid veza sa britanskom krunom i na

uspostavljanje slobode i nezavisnosti. Deklaracija o nezavisnosti predstavlja prvi

ustavni dokument u kojem je prisutna ideja o suverenitetu naroda i pravo na

smjenjivanje tiranske vlasti. Njene ideje su nadahnule još jedan povijesni

dokument, francusku Deklaraciju prava čovjeka i građanina, gradeći tako čvrstu

osnovu budućoj Univerzalnoj deklaraciji sa kojim počinje izgradnja kataloga

ljudskih prava u UN.

19. USTAVNI AMANDMANI NA USTAV SAD-a

Nakon Virdžinije i većina ostalih država proglasile su nezavisnost. U uvodnom

dijelu svojih ustava imale su Zakon o pravima (Bill of Rights). On se odnosi na

individualna prava i slobode, koje se garantiraju građanima. Međutim, u

američkom Ustavu iz 1787.god je izostavljen Zakon o pravima, što je bila,

uglavnom, posljedica koncentriranja pažnje na organizaciju države i na

usklađivanje interesa država, članica SAD. Na ustavotvornoj skupštini su bili

izneseni zahtjevi za unošenje Zakona o pravima u Ustav, međutim taj prijedlog

nije usvojen, tako da je odmah sa borbom za ratifikaciju Ustava, počela i borba

za Zakon o pravima. Zakon o pravima, formuliran u obliku amandmana, koji su

na prijedlog Shermana priključeni na kraju Ustava, jer je usvojen u

Predstavničkom domu, a 25.septembra 1789. i u Senatu, kao konačan tekst

amandmana. Nakon što ga je ratificiralo 10 država, koliko je potrebno za

stupanje na snagu amandmana na Ustav 15.decembra 1791.god stupio je na

snagu Zakon o pravima, koga čini 10 amandmana, i postao dio američkog

Ustava. Zakon o pravima predstavlja ustavnu garanciju individualnih prava i

sloboda i načine njihovih primjena. Prava i slobode uživaju sudsku zaštitu na koje

19

se građani mogu pozivati u slučajevima njihovog ugrožavanja. Neka od prava

koja garantira su : pravo na vjersku slobodu, slobodu govora, štampe, mirno

okupljanje,pravo na nošenje oružja, na zaštitu integriteta i ličnu sigurnost, pravo

na imovinu, prava vezana za krivični postupak,zabranu prekomjernog novčanog

jemstva,neumjernih novčanih kazni, te surovih kazni. Zakon o pravima je još

uvijek efikasan ustavni mehanizam za zaštitu ljudskih prava.

20. DEKLARACIJA O PRAVIMA ČOVJEKA I GRAĐANINA

Francuska Deklaracija prava čovjeka i građanina pripada onim povijesnim

dokumentima koji su postali „opće mjesto“ historije ljudskih prava. Revolucionarni

kontekst u kojem je proglašena, burna historijska zbivanja, refleksije koje je imalo

ukidanje feudalne, apsolutističke monarhije na Evropu tog vremena, učinilo je da

ova Deklaracija dobije izgled ključnog historijskog dokumenta. Donošenje

Deklaracije pratile su brojne rasprave oko pitanja da li treba da bude sastavni dio

preambule ustava, ili da bude usvojena prije donošenja ustava. Pobijedilo je

mišljenje da Deklaracija prava čovjeka i građanina, koja afirmira ideje narodnog

suvereniteta i ljudska prava, bude donesena kao akt koji prethodi ustavu.

Konačni tekst Deklaracije usvojen je 26.augusta 1789.god. Deklaracija ima 17

kratkih i konciznih članova. Deklaracija proglašava da se ljudi rađaju slobodni

jednaki u svojim pravima, iz čega je izvedeno priznavanje pravne i političke

jednakosti građana. Kao osnovna prava i slobode priznaju se sloboda misli,

govora, štampe, religijskog uvjerenja, pravo kontrole vlasti i zaštitu prava na

imovinu.

Deklaracija tako promovira model modernog demokratskog društva i pravne

države, te je uvrštena u svjetsku baštinu na kojoj se razumijevaju ljudska prava.

20

21. DEKLARACIJA PRAVA NARODA I DEKLARACIJA

PRAVA RADNOG I EKSPLOATISANOG NARODA

Uvrštavanje ove dvije deklaracije u povijesne dokumente o ljudskim pravima u

jednoj mjeri narušava koncepciju dosadašnjeg izlaganja. Do sada je bilo riječ o

deklaracijama i poveljama čiji je osnovni filozofski, pravni i politički smisao

prenesen u savremeno poimanje ljudskih prava na međunarodnoj razini.

Međutim,ove dvije deklaracije, s obzirom da se odnose na uspostavljanje

sovjetske države i komunističkog političkog sistema, otvaraju i problematiziraju

jedno sasvim drugo pitanje- odnos komunizma i ljudskih prava. Gotovo čitav rad

Ujedinjenih nacija u oblasti ljudskih prava imao je u pozadini blokovsku podjelu

svijeta i snažno sučeljavanje najšire shvaćenog kapitalizma i liberalizma i

komunističkih političkih sistema. Zato su ove dvije deklaracije donesene sa

ciljem da budu ideološki pandan povijesnim dokumentima iz oblasti ljudskih

prava i da promoviraju revolucionarni preobražaj i nastanak novog sistema,novog

poimanja ljudskih prava i novog čovjeka sa posljedicama koje je iskusilo preko

sto miliona ljudi. Odbacujući kapitalizam kao ekonomski sitem i ukupno naslijeđe

i vrijednosti koje promovira liberalna politička filozofija i predstavnička

demokracija, sovjetska država započela je povijesni eksperiment izgradnje novog

društva i novog, socijalističkog čovjeka. Odbacujući vrijednost građanskih i

političkih prava, ideološki je otvoren put za nasilje. Povijesnom ironijom na

Deklaraciji prava naroda nalazi se Staljinovo ime, koje je postalo politički

fenomen kulta ličnosti, nekontrolirane upotrebe moći i nasilja koje je

prouzrokovalo ogromne žrtve. Deklaraciju o radnom i eksploatiranom narodu

(1918) napisao je Lenjin i kao cilj novog socijalističkog društva odredio je

potpuno uništenje eksploatacije čovjeka nad čovjekom, ukidanje podjele društva

na klase, nemilosrdno gašenje otpora eksploatatora, uspostavljanje socijalističke

organizacije društva i pobjedu socijalizma u svijetu.Njome se ukida privatno

vlasništvo nad zemljom, označava prijelaz banaka u vlasništvo države, uvodi

opća radna obaveza, promovira slobodno sapoopredjeljenje naroda,te vlast

21

pripada radnim masama i njihovom ovlaštenom predstavništvu- sovjetima

radničkih, vojničkih i seljačkih deputata. Ova deklaracija postala je osnova prvog

sovjetskog ustava iz 1918.g. i njegog sastavni dio. Bitno je spomenuti da su ove

dvije deklaracije bile uvod i osnova stvaranja komunističih sistema i da su

doprinijele sagledavanju teme komunizma i ljudskih prava.

22. MEDINSKA POVELJA

Medinska povelja vezana je za nastanak prve političke zajednice muslimana koja

je formirana u Medini, nakon hidžre, kao glavog političkog sjedišta arapskog

carstva pod prvim halifima. Hidžra označava preseljenje muslimana iz Meke, u

kojoj su bili izloženi progonu i nerazumijevanju pripadnika glavnog plemena

Kureiša u Medini. Pred novu zajednicu postavila su se pitanja uređenja odnosa,

prava i dužnosti, između Muhameda a.s. i vjernika, kao i odnosa sa

nemuslimanima, Arapima i Židovima, pitanje organizacije javnog života,prava,

finansija, vojske i drugih pitanja. Kao rezultat i izraz tih potreba nastala je, 623.g.

Medinska povelja. Neki autori je smatraju ustavom, a neki i prvim ustavom ne

samo muslimana nego i bilo koje države na svijetu. Sastoji se od 52 člana, te se

prvi dio odnosi na muslimane, a drugi na Jevreje. Medinska povelja,kao pravni

akt političkog konstituiranja prve muslimanske zajednice, religijska,etička,

socijalna i politička dimenzija Kur´ana,opruka Muhameda a.s. jasno ukazuje na

postojanje dimenzije ljudskih prava u islamu. Islam priznaje jednakost ljudi bez

obzira na rasu, boju kože, etničko porijeklo, spolnu pripadnost,socijalno i imovno

stanje,jer je objavljen svim ljudima. Doktrinarni islamski princip, po kojem u

vjerovanju nema prisile,ukazuje na slobodu vjerovanja, misli i opredjeljenja,na

čemu se gradi i princip vjerske i političke tolerancije za pripadnike drugih religija.

Medinska povelja i osnivanje prve političke zajednice u Medini bile su početak

povijenih promjena koje je islam značio za arapski društveni, politički, pravni,

socijalni i kulturni preobražaj.

22

23. UTUŽIVA I NEUTUŽIVA LJUDSKA PRAVA

Situacija u pogledu ljudskih prava označava činjenicu da su ljudska prava

uglavnom svuda u svijetu proklamirana i kao takva prihvaćena od strane svih

država, ali skoro da ta ljudska prava nisu u praksi primjenjena. Upravo zato je

bitno da li je neko ljudsko pravo utuživo, što znači da se za njegovo ostvarenje

može tražiti sudska zaštita. Kada se radi o ljudskim pravima država je dužna da

osigura efektivan pravni lijek, što bi značilo da mora izgraditi mehanizam putem

kojeg će biti moguće čovjeku da u slučaju kršenja nekog prava bude u situaciji da

ga restituira ili da osigura adekvatnu naknadu štete. Po pravilu klasična

građanska prava su utuživa, dok ekonomsko- socijalna prava nisu utuživa.

Ljudska prava koja se ne mogu zaštititi djelotvornim pravnim lijekom,zapravo

nisu istinska ljudska prava, nego određene proklamacije ukoliko pojedinac nije u

stanju da ih putem suda efikasno zaštiti.

U Evropskoj konvenciji sadržana su samo ona prava koja su «utuživa», što znači

koja se mogu zaštititi putem države i evropskih institucija za zaštitu ljudskih

prava. Drugim rijecima, Evropska konvencija je, suprotno Deklaraciji iz 1948.

godine, ostavila van svojih okvira ona prava koja nisu «utuživa», pa se za njih ne

može ni osigurati valjana zaštita. Radi se o pravima koja inace mogu imati vrlo

veliki znacaj za pojedince, posebno kada se radi o ekonomskim i socijalnim

pravima. Medutim, iako ne postoji efikasna pravna zaštita ljudskih prava i

sloboda na prostoru jurisdikcije svake pojedine države-članice Konvencije, ili pak

evropskih organa za zaštitu ljudskih prava, onda ta prava imaju karakter

odredenih programskih nacela koja naravno, mogu i sama, u datom trenutku

postati ljudska prava Konvencije ukoliko tokom vremena, budu obuhvacena

odredenim protokolom uz Konvenciju.

23

24. LJUDSKA PRAVA S OBZIROM NA PRAVNI REŽIM

ZAŠTITE

Ljudska prava koje je proklamirala Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava,

nisu očito na jednak način zašticena. U tom pogledu sva ljudska prava i osnovne

slobode koje su sadržane u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava, mogu

se, prema režimu pravne zaštite podijeliti u tri grupe, i to:

Ljudska prava koja su potpuno zašticena su:

-pravo na život;

-zabrana mučenja;

-zabrana ropstva i prinudnog rada;

-kažnjavanje samo na osnovu zakona; i

-non bis in idem.

U ovu grupu ulaze ona ljudska prava i osnovne slobode koja imaju najveći značaj

za fizički i moralni integritet pojedinca, pa je upravo zato, Konvencija osigurala

njihovu aspolutnu zaštitu.

Ljudska prava koja su relativno(uvjetno) zaštićena su prije svega ona ljudska

prava koja se mogu suspendirati za određeno vrijeme, ali se ne mogu vršiti

njihove restrikcije kao što su: pravo na žalbu, pravo na obrazovanje, pravo na

slobodne izbore i slično. To su dalje ,ona ljudska prava koja mogu biti i

derogirana i ograničena, kao što je to slučaj s pojedinim slučajevima lišavanja

slobode, navedenih u članu 5. Konvencije tj. pravo na slobodu i sigurnost.

Najzad, tu se nalaze i ljudska prava koja je moguće ograničiti u skladu s

klauzulom općeg poretka kao što su: pravo na poštovanje privatnog i porodičnog

života, sloboda izražavanja, sloboda udruživanja, sloboda manifestiranja religije i

svojih ubjeđenja i sloboda kretanja. Da bi, dakle, bilo omoguceno miješanje

države u vršenje odredenih ljudskih prava i osnovnih sloboda, potrebno je da ta

aktivnost bude: a) predvidena zakonom, b) da je neophodna u demokratskom

društvu, i c) da je opravdana odredenim legitimnim ciljevima kao što su: interes

24

nacionalne bezbjednosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje,

sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja i morala, zaštite

prava i sloboda drugih itd.

Indirektno zaštićena ljudska prava

Radi se o pravima koja pojedinac može koristiti samo u vezi sa nekim drigim

pravom, koje također garantuje Konvencija.

25. LJUDSKA PRAVA PRVE GENERACIJE

-Opće karakteristike-

Ljudska prava «prve generacije» ili klasicna gradanska prava javila su se u

procesu oslobadanja društva od feudalnog režima. Radi se o onim ljudskim

pravima i slobodama koje su označile stvaranje ograda samovolji državne vlasti

koja je bila karakteristična za period srednjeg vijeka. Građanska i politička prava

pripadaju klasičnim, najstarijim, odnosno ljudskim pravima prve generacije.

Svojim sadržajem ugalvnom su usmjerena na zaštitu prava pojedinca i odnose

se na temeljne vrijednosti : zaštita života, fizičkog, prihičkog i moralnog integriteta

ljudske ličnosti, na prostor slobode zaštićen od neovlaštenog i nezakonitog

uplitanja trećih lica i same države, pravo slobodnog ispoljavanja ličnosti i skup

političkih prava i sistem u kojem je zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda

građana neodvojiv dio pravnog poretka. Postoji mišljenje da da građanska i

politička prava, kao „poseban oblik moralnih prava, koja za razliku od drugih,

predstavljaju prava svih ljudi i u svim vremenima“, s obzirom na vrijednosti koje

štite i obavezu njihovog poštovanja, čine srž i okosnicu pojma ljudskih prava.

Usvojena građanska i politička prava države ugovornice obavezne su da poštuju

i garantiraju svim licima koja se nalaze na jihovu teritoriju i koja potpadaju pod

njihovu nadležnost bez obzira na rasu, boju, spol, jezik, vjeru ili drugio

mišljenje,nacionalno,socijalno porijeklo, imovno stanje, rođenje ili svaku drugu

okolnost. Diskriminacija po bilo kojem od ovih osnova predstavlja povredu

ljudskih prava.

25

26. LJUDSKA PRAVA DRUGE GENERACIJE

-Opće karakteristike-

Ekonomska, kulturna i socijalna prava nazivaju se ljudskim pravima druge

generacije. U odnosu na klasična građanska i politička prava, vremenski su

nastala kasnije, te je ovdje riječ o novijim, naprednijim pravima, koja više

odgovaraju savremenim potrebama čovjeka. Dok se građanska i politička prava

u odnosu prema državi određuju negativno, postavljaju zahtjev nečinjenja,

granicu i načine na koje je država može zakonito uplitati u oblasti prava i sloboda

građana, dotle ekonomska, socijalna i kulturna prava traže suprotno, aktivan

odnos države,postavljajući pred nju zahtjev za činjenjem,za stvaranjem

ekonomskih i političkih pretpostavki, i usvajanjem efikasnih mjera za njihovo

ostvarivanje. Cilj ekonomskih i političkih prava je ostvarivanje ideala slobodnog

ljudskog bića, oslobođenog straha i bijede, koji se postiže stvaranjemn uvjeta u

kojima pojedinac može da uživa ekonomska,socijalna i kulturna prava, kao i

svoja građanska i politička. Kao i sva druga prava iz Kataloga ljudskih prava UN,

uživanje ekonomskih,socijalnih i kulturnih prava treba da bude dostupno svim

građanima bez ikakvih ograničenja zasnovanih na rasi, boji kože,spolu, jeziku,

vjeri, političkom ili kakvom drugom mišljenju. Ograničenja u vršenju ovih prava

moguća su samo na temelju zakona.

U razrađenom obliku ekonomska,socijalna i kulturna prava čine:

pravo na rad, pravo na pravične i povoljne uvjete rada, pravo na pravičnu

zaradu,pravo na odmor,povremena plaćena odsustva, pravo na organiziranje i

pravo na štrajk, praco na socijalnu sigurnost,prava porodice,djece i maloljetnika

na zaštitu, pravo na obrazovanje,pravo na učestvovanje u kulturnom životu,

prava koja proističu iz autorskih prava, pravo na slobodu u oblastima nauke i

stvaralaštva, i itd.

26

27. LJUDSKA PRAVA TREĆE GENERACIJE

-Opće karakteristike-

Ljudska prava treće generacije su kolektivna prava, koja nastaju kasnije,u

odnosu na građanska i politička, te ekonomska,socijalna i kulturna prava. Pojava

međunarodnih dokumenata, kako na globalnoj tako i na regionalnoj razini, koji su

u kontekst ljudskih prava stavili prava koja se odnose na narod/naciju

problematizirali su pitanja imenovanja ovih prava, njihovu pravnu prirodu i listu

ovih prava. „Prava naroda“ je izraz koji koristi Afrička povelja koja samim

nazivom sugerira da se ljudska prava priznaju i pojedincima i narodu kao

kolektivitetu. Kolektivna prava asociraju da se radi o koncepciji shvatanja ljudskih

prava koja je suprotna individualističkom shvatanju po kojem samo pojedinci

mogu biti subjekti prava.

Prava naroda koja daje Afrička povelja, kao regionalni dokument su: pravo na

ravnopravost naroda, parvo na samoopredjeljenje, pravo na slobodno upravljanje

narodnim bogatstvom i prirodnim izvorima, pravo na ekonomski,socijalni i kulturni

razvoj, pravo na mir, pravo na zaštitu okoline.

U skladu sa Afričkom poveljom svaki pojedinac je nosilac prava, ali se prava

garantiraju i narodu i porodica je priznata kao prirodna ćelija na kojoj se zaniva

društvo.

27

28. OGRANIČENJA LJUDSKIH PRAVA

Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava predviđa određena ograničenja

ljudskih prava i osnovnih sloboda. Moguće je uočiti tri vrste takvih ograničenja, i

to: 1. derogacija; 2.izuzeci; i 3. restrikcija.

Derogacija ili stavljanje van snage određenih ljudskih prava i osnovnih sloboda u

vanrednim okolnostima svakako je najčešći oblik ograničenja ljudskih prava od

strane države. Vrši se u zaista izuzetnim okolnostima kao što su rat, unutrašnji

neredi i druge ozbiljne opasnosti za državu i njenu populaciju.

Intenzitet opasnosti mora biti tako velik, da ugrožava na ozbiljan način normalno

funkcioniranje institucija države i prijeti fizičkom opstanku naroda u cjelini ili

nekog njegovog dijela.

Izuzeci su ograničenja stalne prirode i određeni su odredbama samog ljudskog

prava koje je zaštićeno Konvencijom. Za razliku od derogacije, izuzeci imaju

trajnu važnost i podložni su striktnoj kontroli Evropskog suda. Također, oni su

precizno definisani tako da to olakšava kontrolu.

Restrikcije su, kao i izuzeci, trajni oblici ograničenja ljudskih prava i najčešće su

izraženi u pravnom standadru „neophodno u demokratskom društvu“. Restrikcije

su slične derogacijama, samo im je opseg nešto širi, jer se radi o kontroli

kompatibilnosti od strane suda koja priznaje zonu „slobodnog djelovanja države“.

Ovdje se radi o prioritetu odredbi Konvencije, koja uzima u obzir nacionalne

interese države.

Primjetno je da su svi oblici ograničenja način da se ograniči uloga države,njen

uticaj u vršenju prava, ali ujedno oni su i način da se osnaži uloga države.

28

29. RAZVOJ LJUDSKIH PRAVA U OKVIRU UN-a

Potreba da se osigura ,da svi ljudi u svijetu imaju osnovna prava i slobode, bio je

jedan od motiva za osnivanje Ujedinjenih naroda. Sporazumom svih država

ljudska prava više nisu bila stvar pojedinih država nego su postala pitanja

zajednice država. To je sadržano u ključnom ugovoru između država, u „Povelji

Ujedninjenih naroda“, koja je usvojena 26. juna 1945. U njoj se ističe da se sve

države članice obvezuju da će i zajedno i svaka posebno surađivati s

Organizacijom u smislu provedbe ciljeva Organizacije, a u te ciljeve ubraja se

zaštita ljudskih prava. Tim članom svaka država članica UN-a (danas su to

gotovo sve zemlje svijeta), obvezuje se na poštivanje ljudskih prava. Da bi bilo

precizno utvrđeno što su ljudska prava, sastavljena je Univerzalna (Opća)

deklaracija o ljudskim pravima, koja je usvojena 10. decembra 1948. Ona

označava početak pokušaja univerzalne političke i pravne provedbe ljudskih

prava. Univerzalna deklaracija time razvija osnovnu ideju Povelje UN-a, prema

kojoj ljudska prava predstavljaju osnov slobode, pravde i mira u svijetu. Na ovaj

način, ljudska prava iz nacionalne prelaze u internacionalu sferu, a međunarodno

pravo nije više samo međudržavno pravo, nego je i pravo čovjeka-pojedinca,

usljed čega je i međ.pravo u cjelini,dobiva novu dimenziju.

Razvolj ljudskih prava i sloboda u okviru UN-a, nastavio se naravno i nakon

donošenja ovog akta. Tako naročito treba navesti Konvenciju o genocidu iz 1948.

godine i dva pakta o ljudskim pravima: Pakt o političkim oravima i Pakt o

socijalno-ekonomskim pravima(1966), kao i čitav niz drugih konvencija, kojima je

u velikoj mjeri zaokružen kompletiran sistem ljudskih prava UN.

Međutim,danas je još uvijek, nažalost, jako vidljiv jaz između ljudski prava koja

su su proklamirana i mogućnosti UN i općih međ.institucija da ta prava

adekvatno primijene u stvarnom životu čovjeka.

29

30. UNIVERZALNA DEKLARACIJA O PRAVIMA ČOVJEKA

Univerzalna (Opća) deklaracija o pravima čovjeka je temeljni i najznačajniji

dokument UN, a time i ukupne i međunarodne zajednice o sistemu ljudskih

sloboda i prava. Usvojena je u Generalnoj skupštini UN-a 10.12.1948.god. Zbog

toga se ovaj datum obilježava kao svjetski dan prava čovjeka. Garantuje se

pravo na život, slobodu i ličnu sigurnost. Niko ne smije biti podvrgnut mučenju,

okrutnom,nehumanom ili ponižavajućem postupanju i kažnjavanju. Svi su jednaki

pred zakonom i uživaju jednaku pravnu zaštitu. Garantuje se privatnost i

zabranjuje miješanje u privatni život, porodicu, dom ili prepisku. Zabranjen je

svaki napad na čast i ugled čovjeka. Deklaracija garantuje temeljno pravo na

državljanstvo,pravo na sklapanje braka i zasnivanje porodice,pravo na imovinu.

Svako ima pravo na slobodu misli, savijesti i vjere, kao i slobodu mišljenja i

izražavanja, mirnog okupljanja i udruživanja. Garantuje se pravo na rad i sloboda

izbora zanimanja, na povoljne uslove rada i na zaštitu od nezaposlenosti.

Tako je uspostavljen poseban organ UN-a -Komitet za ljudska prava- i

konstituisano pravo svih da se u slučaju neefikasne zaštite kod domaćih organa,

mogu obratiti ovom organu.

30

31. MEĐUNARODNI UGOVORI KAO IZVOR LJUDSKIH

PRAVA

Veliki pravni značaj ima sedamdesetak međunarodnih ugovora iz oblasti ljudskih

prava, međutim treba imati na umu da time nisu nastale jednake obaveze za sve

članice organizacije. Pristupanje i izbor ugovora kojima će biti vezane u

zavisnosti je od odluke svake države. Da bi dokument, koji su usvojile Ujedinjene

nacije,stupio na snagu potrebno je da ga potpiše,ratificira ili da mu pristupi

određen broj država članica koji je predviđen samim ugovorom.

Ako uzmemo za primjer dva reprezentativna ugovora iz oblasti ljudskih prava,

Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Međunarodni pakt o

ekonomskim,socijalnim i kulturnim pravima, za države članice to znači:

država osigurava prava svim osobama na svojoj teritoriji i pod svojom

nadležnosti bez ikakve diskriminacije;

preduzima sve potrebne korake,zakonodavne i druge mjere radi

ostvarenja priznatih prava;

stavlja na raspolaganje efikasne pravne lijekove svim licima čija su prava

prekršena, pri čemu je korištenje pravnih lijekova pravo i treba da budu

sudske prirode uz obavezu države da njihovi rezultati budu sprovedeni u

djelo.

A u drugom slučaju države se obavezuju na postepenu primjenu

ekonomskih,socijalnih i kulturnih prava, na poduzimanje svih mjera sa ciljem

stvaranja uvjeta za njihovu realizaciju,kreiranje društvene strategije u tom pravcu

i korištenje međunarodne pomoći. Iako stepen i vrsta obaveza za ugovorne

članice iz ova dva ugovora nije ista, uz uvažavanje svih osobenosti država, cilj je

jedan- postići stvarno uživanje ljudskih prava. U sklopu svojih aktivnosti,

relevantna tijela UN-a prikupljaju informacije iz različitih izvora o implementiranju

ljudskih prava u državama članicama. Redovni UN komiteti koji nadgledaju

implementaciju ljudskih prava,su: Komitet za eliminiranje rasne diskriminacije,

Komitet za ljudska prava, Komitet protiv torture, Komitet za prava djeteta.

31

32. MEĐUNARODNO OBIČAJNO PRAVO

Međunarodno običajno pravo obavezuje sve države članice Ujedinjenih nacija na

isti način. Država krši međunarodno pravo ako, kao dio državne

politike,sprovodi,podstiče ili toleriše: 1.genocid; 2.ropstvo ili trgovinu robljem;

3.ubistvo i nestajanje pojedinca; 4.mučenje ili drugo svirepo,nečovječno ili

ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje; 5.dugotrajno samovoljno lišavanje

slobode; 6.sistematsku rasnu diskriminaciju; 7.dosljednu politiku masovnog

kršenja međunarodno priznatih ljudskih prava.

Uvrštavanje ljudskih prava u običajno međunarodno pravo jača izvlačenje

ljudskih prava iz unutrašnje nadležnosti država. U tom smislu zanimljiva je

Univerzalna deklaracija koja po svom karakteru nema pravno obavezujuću

snagu, ali se smatra da po svom karakteru predstavlja dio običajnog prava. Tako

shvaćena dobiva veću pravnu snagu od paktova o ljudskim pravima.

33. OPĆA NAČELA CIVILIZIRANIH NARODA

Riječ je o načelima koja potiču, ili pripadaju, unutrašnjem pravnom poretku,

tj.postoje kao esencija pravnih pravila u svim razvijenim pravnim sistemima

postojećih država. Polazna pretpostavka je da se države obavezuju na

poštovanje ljudskih prava bona fides i da pristupaju međunarodnim ugovorima sa

ciljem da ih primijene u unutrašnjem sistemu i stvaranju uvjeta za njhovu

realizaciju i stvarno uživanje. Međutim, isustva pokazuju da to nije uvijek slučaj.

Ponekad pristupanje može biti isključivo politički motivirano sa ciljem

stvaranja,pred domaćom i međunarodnom javnosti, imidža demokratske vlasti ili

sa ciljem da se maskira stvarno stanje i odnos u pogledu ljudskih prava u

određenim državama i pod određenim političkim režimima. Ne ulazeći u sve

moguće razloge koje zemlje motiviraju na usvajanje međunarodnih dokumenata,

stvarnu ili prividnu želju država članica da ljudska prava čine bitan sadržaj svih

aspekata u društvu,činjenica je da se ljudska prava krše i ugrožavaju.

32

Zato se postavlja pitanje šta UN mogu učiniti na zaštiti ljudskih prava, koji

instrumentarij posjeduju i kakvi su dometi zaštite ljudskih prava.

Jedan od načina na koji se sprovodi međ.zaštita ljudskih prava je

uspostavljen nadzor nad postovanjem i sprovođenjem obaveza iz Povelje i

preuzetih obaveza na osnovu međ.ugovora, kao i poštovanje

međ.običajnog prava iz oblasti ljudskih prava.

Drugi način je predviđeno pravo žalbe i pokretanje postupka pred nekim

od organa UN ili tijelom posebno osnovanim samom Konvencijom, koje je

zaduženo da prati primjene i povrede odredbi Konvencije.

34. NADZOR NAD POŠTOVANJEM LJUDSKIH PRAVA

Smisao nadzora nad poštovanjem ljudskih prava je kontrola i nadzor nad

vladama koliko one ugrožavaju i krše ljudska prava,odnosno dopuštaju da se

ljudska prava krše na njihovoj teritoriji. Ovaj nadzor vrše međunarodni organi

sastavljeni od predstavnika država ili nezavisnih ličnosti i međunarodne

nevladine organizacije. U slučaju nadzora i utvrđivanja stvarnos stanja ljudskih

prava važnu ulogu imaju međunarodne nevladine organizacije. Mnoge od njih

postale su respektabilan izvor za ocjenu stanja i povreda ljudskih prava u svijetu.

Njihov rad je mnogo manje opterećen ideologijom i politizacijom, imaju izgrađen

ujednačen standdard primjene kriterija na osnosu kojih se uspostavlja daleko

objektivnija slika stanja stvari u domenu ljudskih prava, od onih koje države

plasiraju u svojim izvještajima. Osnovni značaj njihovog rada je javnost.

Periodični izvještaji međ.organa zaduženih za nadzor ljudskih prava i izvještaji

nevladinih organizacija dostavljaju se Komisiji za ljudska prava Ujedinjenih

nacija. Na taj način UN dobivaju informacije o politici i djelovanju država članica.

Komisija za ljudska prava i Potkomisija za borbu protiv diskriminacije i zaštitu

manjina, mogu razmatrati žalbe pojedinaca povodom povrede ljudskih prava o

osnovnih sloboda. Uvjet je iscrpljivanje svih pr.lijekova u državi i da se isti

predmet ne vodi pred nekim drugim organom UN ili spec.agencijom.

33

35. KONVENCIJSKO PRAVO LJUDSKIH PRAVA

Evropska konvencija je u svojoj preambuli u svemu prihvatila Univerzalnu

deklaraciju o ljudskim pravima, naglašavajući posebno da ova deklaracija ima cilj

da učini sigurnim univerzalni i stvarno priznavanje i poštovanje u njoj

proklamiranih prava. Uz ovo kompletno prihvatanje ljudskih prava i sloboda,koje

je priklamirala Univerzalna deklaracija, na istom mjestu je utvrđeno da će

Evropska konvencija u odnosu na Univerzalnu deklaraciju poduzeti prve korake

ka zajedničkom provođenju određenih prava navedenih u Univerzalnoj

deklaraciji. Evopska konvencija za zaštitu ljudskih prava u potpunosti se oslanja

na dostihnuća Univerzalne deklaracije.

Donešenjem Evropske konvencije, trebalo se postići, da se odredbe Univerzalne

deklaracije prilagode specifičnostima evropskog tla i posebno ciljevima koje je

pred Evropu stavio tada već stvoreni Savjet(Vijeće) Evrope. Taj dokument se

javlja u socijalnoj i političkoj klimi koja je u to vrijeme još vladala u Evropi poslije

Drugog svjetskog rata, pri čemu su veliki značaj svakako imali procesi evropske

integracije na ekonomskom i socijalnom planu. Zagovornici ideje o evropskoj

integraciji bili su uvjereni da napori na evropeizaciji neće biti uspješni,ukoliko se

ne ostvari odgovarajući napredak u pogledu zaštite ljudskih prava putem pravne

države.

34

36. EVROPSKA KONVENCIJA O ZAŠTITI LJUDSKIH

PRAVA I OSNOVNIH SLOBODA

Usvojena je 4.novembra 1950.godine u Rimu. Cilj Evropske konvencije za zaštitu

ljudskih prava neodvojiv je od cilja Savjeta(Vijeća) Evrope da se ostvari veće

jedinstvo među drđavama koje su ušle u sastav ove najšire evropske

organizacije. Ako je integracija evropskih država osnovni cilj Savjeta Evrope,

onda su autori Konvencije morali stati čvrsto na na stanovište očuvanja i daljnjeg

provođenja ljudskih prava i osnovnih sloboda. U socijalnom i političkom

ambijentu Evrope, koji je bio u trenutku dodnošenja Evropske konvencije, bilo je

posve normalno i pretpostavljeno da će ona prihvatiti sva pozitivna dostignuća

Univerzalne deklaracije, i da će u odnosu na taj veliki historijski dokument,

napraviti veliki i kvalitetno nov doprinos. Evropska konvencija je ustvari trebala

da nastavi upravo tamo gdje je zastala Univerzalna deklaracija, a to je traženje

međunarodnog mehanizma kojim bi se, u skladu sa Deklaracijom, ljudska prava i

slobode navedene u toj deklaraciji, mogle realizirati. Stvaraoci Evropske

konvencije,smatrali su da Evropska konvencija neće imati realni domašaj, ako je

ne provedu u činjenju, a da bi se to uradilo na najefikasniji način, jeste da se uz

usvajanje deklaracije o ljudskim pravima predvide i jasno definirane pravne

sankcije. Prema tome, bitna novost Evropske konvencije u odnosu na sve

prethodne međunarodne dokumente iz obalsti ljudskih prava, jeste u nastojanju

da se osigura zaštita ljudskih prava. Zadatak Evropske konvencije za zaštitu

ljudskih prava određen je praktično osnovnim ciljem njenih stvaralaca, a to je da

se omogući ekonomska,socijalna i druga integracija među državama Evrope. Ta

zaštita morala je biti izražena na dva nivoa: prvo, da države same osiguraju

valjane institucijske pretpostavke za zaštitu ljudskih prava u svojim okvirima, i

drugo, da se uspostavi efikasan sistem međunarodne regionalne kontrole i

kolektivne odgovornosti Savjeta(Vijeća) Evrope, za zaštitu ljudskih prava u mjeri

u kojoj to ne uspijeva zemljama.

35

37. EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

Evropski sud za ljudska prava je nezavisno sudsko tijelo, ustanovljeno radi

zaštite ljudskih prava koja su navedena u Evropskoj konvenciji. Osnovna uloga

suda sastoji se u tome da utvrdi da li postoji zaista povreda prava iz Evropske

konvencije, od strane država-potpisnica Evropske konvencije o zaštiti ljudskih

prava. Broj članova suda ovisi od broja država koje potpisuju Konvenciju. Tako

Evropski sud u ovom trenutku ima 41 suca. Sudije moraju imati visoki moralni

ugled i posjedovati kvalifikacije potrebne za obavljanje visokih sudskih funkcija,

odnosno biti priznati pravni stručnjaci. Suce bira Parlamentarna skuptšina, s čime

se izražava puna legitimnost njihove funkcije,a time se naglašava i njihova

nezavisnost. Biraju se na period od 6.godina, uz mogućnost ponovnog izbora.

Prije stupanja na funkciju,sudac je dužan da položi zakletvu.

Kada je u pitanju struktura suda, tu možemo navesti 4 tijela Suda:

1. Plenarna skupština (vijeće)- ima uglavnom administrativno-upravljačku

funkciju.

2. Komitet od tri suda- povjerena je uloga trijaže individualnih zahtjeva,tako

što jednoglasno može da proglasu neprihvatljivom ili skinuti sa liste svaku

individualnu predstavku.

3. Vijeće od sedam sudaca- je osnovni kontrolni organ suda i njegove

kompetencije su jako velike. Ono je ustvari središnji organ, jer se

izjašnjava o tome da li je povrijeđena,prekršena odredba Konvencije.

4. Veliko vijeće- osigurava jedinstvenost cijelog suda. Sastoji se od 17

sudaca sa vrlo različitim stavovima. Funkcija se sastoji u ponovnom

ispitivanju nekih slučajeva koji imaju poseban značaj.

Dakle, Sud ima sudsku i savjetodavnu ulogu. Sudska je raznovrsna i obuhvata

sve od prihvatljivosti zahtjeva, utvrđivanja činjenica, pokušaja mirenja do

donošenja odluka. A savjetodavna se sastoji u davanju mišljenja o pravnim

pitanjima, koja se tiču tumačenja Konvencije i njenih Protokola.

36

38. POKRETANJE POSTUPKA PRED EVROPSKIM

SUDOM ZA LJUDSKA PRAVA

Osnovna karakteristika sudskog postupka proizlazi iz karaktera ljudskih prava i

osnovnog pravnog odnosa koji oni pretpostavljaju. Ovlaštenici ljudskih prava,

koji kao takvi mogu tražiti odgovarajuću zaštitu pred Evropskim sudom, su

države i pojedinci. Što se tiče obveznika ljudskih prava , to u svakom slučaju,

mogu biti samo države i to država koja je član Konvencije, kao jednog

međunarodnopravnog ugovora. Da bi se pokrenuo sudski postupak, postoji

obaveza ovlaštenika, da se sudu dosatvi predstavka u pisanom obliku i

potpisana od strane podnosioca predstavke ili njegovog predstavnika.

1.Državne predstavke

Bitne karakteristike ove državne predpostavke su da se radi o „objektivnoj“

predstavci koju može podnijeti svaka država i u povodu svakog kršenja odredbi

konvencije. Ovdje se ne radi, o tome da država pokreće postupak kada su u

pitanju njeni vlastiti interesi- ili kršenja ljudskih prava koja se tiču nje same ili

njenih državljana, nego se radi o predstavci koja ukazuje na povrede ljudskih

prava bez obzira ko ih vrši i protiv koga ih vrši. Dakle, u pitanju je interes

„evropskog javnog poretka“. Državna predstavka nije bazirana na principu

reciprociteta, te da bi se pokrenuo postupak pred sudom, dovoljna je povreda

ljudskih prava od strane države-članice konvencije. Ona ustavri predstavlja

kolektivnu garanciju ljudskih prava.

2.Pojedinačne predstavke

Pojedincu pripada pravo na pojedinačnu predstavku upućenu sudu radi zaštite

nekog svog prava iz Konvencije. Podnosioci predstavke mogu biti: pojedinci,

nevladine organizacije, grupa pojedinaca. Svaki čovjek može inicirati evropske

organe onda kada smatra da su njegova ljudska prava povrijeđena.

37

39. KARAKTER PRESUDE EVROPSKOG SUDA ZA

LJUDSKA PRAVA

Evropski sud za ljudska prava na kraju donosi presudu, i po izricanju, one se

objavljuju. Presude se dostavljaju Savjetu ministara, generalnom sekretaru

Savjeta Evrope, strankama, trećim licima i svim drugim osobama koje su direktno

umiješane u spor. Osnovno što sud treba da izrazi u presudi, jeste da li u

dotičnom predmetu postoji ili ne postoji povreda dispozicija Evropske konvencije.

Priroda presude u tijesnoj je vezi sa prirodom Evropskog suda za ljudska prava.

Evrospki sud donosi deklaratorne odluke, što znači da on nema mogućnosti da

prinudnim mjerama nameće odluke državama.

Konačna odluka dostavlja se Komitetu ministara koji nadgleda njeno izvršenje.

Odluke Suda su u velikoj mmjeri relativne. Znači, presuda je deklaratornog

karaktera, jer rješava jedini jedino pitanje da li je, u datom slučaju, prekršena ili

nije, određena dispozicija Konvencije. Odluka suda je relativna i ne važi erga

omnes,jer su samo strane u sporu obavezne da se prema njoj ponašaju.

Presude koje donosi sud imaju obavezni karakter.

38

40. ZAŠTITA LJUDSKIH PRAVA PREMA USTAVU BiH

Ustav BiH donesen je u sklopu napora za zaustavljanje rata koji po elementima

genocida, zločina, masovnih kršenja ljudskih prava ima sličnosti sa II svj.ratom. U

preambuli Ustava BiH pominju se pojmovi ljudskog dostojanstva, slobode,

jednakosti, mira, pravde, tolerancije, pomirenja. Za državu se vežu demokratski

organi vlasti, pravična procedura, miroljubivi odnosi unutar društva, opće

blagostanje, ekonomski razvoj, suverenitet, teritorijalni integritet i politička

nezavisnost. A od međunarodnih dokumenata poziva se na Povelju UN,

Univerzalnu deklaraciju, Pakt o građanskim i političkim, odnosno ekonomskim,

socijalnim i kulturnim pravima i na Deklaraciju o pravima lica koja

pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičkim manjinama, kao i drugim

instrumentima ljudskih prava. Uzimanjem u obzir navedene međunarodne

instrumente za zaštitu ljudskih prava, koji čine sastavni dio Ustava, zatim Katalog

ljudskih prava koja navodi Ustav i obavezu po kojoj će država BiH i oba entiteta

osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda,

dobiva se široka lista priznatih prava i sloboda. U Ustavu BiH potvrđen je stav o

međusobnoj uvjetovanosti demokracije i ljudskih prava; odnos u kojem se

demokracija pojavljuje kao jedno od ljudskih prava,a istovremeno samo

demokratska država može osigurati poštovanje ljudskih prava.

Politička prava i slobode pripadaju građaninu, državljaninu BiH, bez obzira u

kojem njenoj entitetu živi pod jednakim uvjetima i bez diskriminacije po bilo kojem

osnovu( to su: prava koja uključuju slobodu mišljenja,savjesti i vjere,slobodu

izražavanja i štampe,aktivno i pasivno biračko pravo, pravo na demokratske

izbore i političke predstavnike). U skladu sa međunarodnim dokumentima koji

čine sastavni dio Ustava BiH, priznaje se: pravo na imovinu, na rad, na pravičnu

zaradu, pristojan život, pravo na socijalnu sigurnost,,prava porodice, djece i

maloljetnika,pravo na obrazovanje i mnoga druga prava.