1

Skripte za esej iz hrvatskog 2011./2012. Albert Camus - „Stranac“ - pripada prvoj fazi Camusovog stvaralaštva ( faza filozofije apsurda ), kratki roman u dva dijela u kojem se opisuje jednoličan i besmislen život mladoga francuskog službenika Mersaulta u Alžiru. Od trenutka kada je doznao za majčinu smrt pa do iščekivanja vlastite smrti na koju je osuđen zbog toga što je bez ikakvog pravog razloga

ubio nekog Alžirca koji se prethodno potukao s njegovim prijateljem.( iako se za to ubojstvo ne može sigurno reći je li slučaj ili namjera ). Ono što mu najviše tijekom sudskog procesa zamjeraju je bezosjećajnost koju je pokazao nakon majčinog sprovoda, a i činjenica da se nije pokajao nakon ubojstva. - M. Cijelo suđenje doživljava kao nešto normalno, ne pokušavajući se izvući, a na kraju ne prihvaća niti vjeru koja bi mu možda pobudila nadu i olakšala pomisao na smrt. On je zadovoljan i želi da što više ljudi dođe na njegovo smaknuće. - Stranac – već sam naslov govori da je Mersault stranac u svijetu u kojem živi: ravnodušan je, ne pokušava kontrolirati sve događaje u svom životu, ne određuje vlastitu budućnost, ne određuje životne ciljeve i prioritete, okrenut je sadašnjosti. On se zbog smrtne kazne ne osjeća zakinut ni po čemu u odnosu na druge ljude: svi su osuđeni na smrt. - M. je shvatio apsurd života koji ga okružuje, on je probuđen jer ne traži smisao izvan sebe, nego u sebi samom. On je sretan usprkos svemu. To znači da postoji sreća u

apsurdu ukoliko čovjek prihvati kako njegovo postojanje u svijetu nema višeg cilja ili smisla izvan samog sebe. - Društvo – u kojem živimo je puno dvoličnosti, laži, lažnog morala, relativnost pravde i pravosuđa. - Društvo ga ne može razumjeti jer kad bi ga razumjelo onda bi to značilo veliku promjenu u načinu razmišljanja, a lakše je osuditi nego mijenjati ljudsku svijest - Roman pripada monološkom tipu romana ( pripovijedanje glavnog lika ), tehnika solilokvij -Nevelik roman s prilično uskom tematskom ustrojenošću i bez miješanja stilova -Fabula slijedi ravnodušan odnos mladog Mersaulta prema zbivanjima – nimalo ga ne uzbuđuje majčina smrt -Nehotice se uključuje u sukob svog znanca Raymonda s dvojicom Arapa -On postaje slučajni ubojica i zbog tog ubojstva osuđen je na smrt -Roman se sastoji od 2 djela – 1. – do ubojstva - 2. – nakon ubojstva, suđenje -Glavni lik u obliku ispovijedi za vrijeme boravka u tamnici s mirom i ravnodušnošću govori o proteklim zbivanjima -Govori o smrti majke, odlasku na izlet s prijateljem i djevojkom, ubojstvu Arapina, policijskoj istrazi i sudskoj osudi -Mersault – ravnodušan je zbog smrti svoje majke, ne ponaša se u skladu s očekivanjima -Većina staraca tuguje, no svi zajedno se ponašaju kao na nekom druženju – piju kavu,

štrikaju -Nakon majčina sprovoda on odlazi na kupanje - Marie – djevojka (zaručnica), Raymond Sintez (svodnik), Masson – Raymondov prijatelj s kućicom -Radnja se odvija kronološki -Na suđenju – više mu se sudi za njegovo ponašanje na sprovodu nego za počinjeni zločin, on zapravo nema pravo glasa -Pripovjedač u 1. licu, subjektivan -Kratke rečenice -''Stranac'' roman u kojem se opisuje jednoličan i besmislen život mladog službenika Mersaulta u Alžiru od trenutka kad je saznao za smrt svoje majke pa do iščekivanja vlastite smrti na koju je osuđen zato što je bez pravog razloga ustrijelio nekog Arapina, koji se prethodno potukao s njegovim prijateljima. Svi ti događaji ispričani su u obliku ispovjedi glavnog junaka, koji u tamnici, s podjednakim mirom i ravnodušnošću, govori o proteklim zbivanjima, kao i o smrti koja mu preostaje.

2

-Camusov ''Stranac'' jest roman s poprilično uskom usmjerenošću, jednostavan je u svijetu punom nedokučivosti i ravnodušnosti, događaji koji se nižu nemaju opravdanja, nemaju smisla i svi su apsurdni, kao što je primjer sukob Raymonda i Mersaulta s dvojicom Arapina. Upravo u tom sukobu, Camus želi prikazati unutarnje napetosti, nelagode, osjećaje kriznih situacija. Camus to prikazuje Mersaultovim razmišljanjem u tim trenucima. -''Stranac'' se razlikuje od drugih suvremenih romana i po tematici, koja ne govori o

politici, o ratu, o gospodarskim i kulturno-psihološkim razlozima, već govori o nečem posve drugom: o privatnim stvarima, zgodama i nezgodama jednog mladića, Mersaulta. -KARAKTERIZACIJA LIKOVA: MERSAULT: Sitni je bankovni činovnik koji ni od koga ništa ne traži, i koji priznaje drugima pravo da rade što žele. Otuđio se od majke. Nakon majčine sahrane započinje vezu s Marijom. Ona hoće da se oni vjenčaju, no njemu je svejedno. On je ravnodušan, nezainteresiran za sve. Prepustio se životu. Ništa ne poduzima da bi bolje živio. Ubija Arapa te mu sude za to ubojstvo. Na suđenju je također nezainteresiran, kao da se to njega ne tiče. MARIJA: Mersaultova je prijateljica, bivša daktilografkinja u njegovom uredu. Srela je Mersaulta na kupanju i od tada su oni u vezi. Želi se udati za njega, ali njemu je svejedno. Posjećuje ga u zatvoru i rasplače se na suđenju.

RAYMOND: Onizak je, plećat, ima boksački nos. Najbolji je Mersaultov prijatelj. Uvijek je besprijekorno obučen. Živio je u stanu s jednom sobom i kuhinjom bez prozora. Imao je ljubavnicu koju je pretukao jer ga je varala. Mersault je pristao svjedočiti da ga je ona varala i izvrgla ruglu. Potukao se sa njezinim bratom. SALAMAN: Mersaultov prvi susjed. Imao je starog psa prepeličara koji je imao neku kožnu bolest pa mu je ispala sva dlaka i tijelo mu je bilo osuto pjegama i krastama. On i pas živjeli su u istoj sobi. Salaman je imao crvenkaste kraste na licu i žute rijetke dlake. Svakog je dana starac psa izvodio u šetnju. Uvijek je grdio psa i tukao ga, ali ga je stvarno volio. On mu je bio sve. Kada ga je izgubio, bio je utučen i sve je pretražio da bi ga našao. PEREZ: Nosio je šešir okrugla tulca i širokoga oboda, odijelo kojem su hlače padale u naborima na cipele, i kravatu od crne tkanine, koja bijaše premalena za njegovu košulju s velikim bijelim ovratnikom. Iz njegove su sijede i prilično nježne kose virile čudne, klempave i nepravilne uši kojih je boja crvena kao krv iznenadila svakoga na tom bljedunjavom licu.

-Radnja se romana događa u Alžiru. Glavni je junak mali namještenik Mersault, mladić s banalnim životom bezbroja malih,

beznačajnih ljudi. Roman, pisan u prvom licu, započinje jednostavnom konstatacijom: “Danas je majka umrla”. Od te prve jednostavne rečenice u romanu svi događaji djeluju tako na glavnog junaka - oni najglavniji, presudni, kao i svakodnevni. Upravo je ta beznačajna svakodnevnost i ispunila prvi dio ove ispovjedi. Mir i ravnodušnost kojom Mersault putuje na pokop majke, mir koji u njemu vlada, produžuje se do posljednjeg retka knjige. U njegovu životu nema potresa. Imati prijatelja, djevojku, izlaziti s njima, ljubiti - to je okvir njegova života, okvir koji ispunjava iz dana u dan na isti način. Jedan događaj odjednom unosi promjenu u taj život. Za uobičajnog izleta u okolici grada Alžira s prijateljem i djevojkama, dolazi do sukoba sa koji je za Mersaulta bio presudan. Njegov prijatelj Raymond i on potukli su se sa dvojicom Arapina. Najgore je prošao Raymond kojeg je Arapin ranio nožem. Kad su se strasti smirile i činilo se da je sve zaboravljeno, dolazi do preokreta. Mersault pištoljem ubija tog Arapina.

3

-Drugi se dio romana odvija u zatvoru bez ikakvih događaja osim ispitivanja i suđenja, on sadrži osjećanja i misli Camusova junaka, koji ne može dati nikakvo objašnjenje za svoj postupak; isto tako ne može pronaći nijedan razlog pokajanja, niti se želi spasiti. Smrt na koju je osuđen prima potpuno ravnodušno, uvjeren da je, napokon, sve svejedno, da nema vrijednosti zbog kojih bi trebalo nešto poduzeti. Užasavanje koje izaziva svojom otvorenom ravnodušnošću očito je užasavanje koje čovjek pokazuje pred otkrićem besmislenosti, apsurda svog postojanja. Mersault ide miran u smrt uvjeren da ona nije ni u

čemu gora od života, ni besmislenija, uvjeren da je ona apsolutni kraj. O majci: ''Djelomice je i zbog toga nisam u posljednju godinu dana gotovo uopće posjećivao. Pa i zato što bih tada izgubio cijelu nedjelju – a da ne govorim o naporu koji je bio potreban da odem na autobus, kupujem kartu i putujem dva sata.'' Nakon majčine smrti: ''... uostalom, nisam se imao zbog čega ispričati. Zapravo je trebalo da mi on izrazi sućut. Vjerojatno će to učiniti prekosutra, kada budem u crnini. Zasad kao da mama nije ni umrla. A nakon pokopa bit će to nešto svršeno i sve će poprimiti službeniji izraz.''

Fjodor Mihajlovič Dostojevski -„Zločin i kazna“ - – lokalizacija: ruski realizam, 19. stoljeće, 1866. Petrograd, uzviknuo: "Svi smo mi izašli ispod Gogoljeve Kabanice",

-Romanopisac (Braća Karamazovi, Idiot, Bijedni i poniženi i dr.) – Vrsta: filozofsko-etički roman (roman ideja – obični i neobični ljudi) psihološki roman (psihološki portret ubojice), roman portreta (likovi po mjeri svakodnevice, načelo prosječnosti), antikriminalistički - znamo tko je ubojica – Diskurzivni postupci: pripovijedanje – priča je trivijalizirana po načelu kriminalističkog zapleta – Opisivanje – uglavnom se opisuju eksterijeri gradske periferije – ulice, mostovi, trgovi i sl., interijeri su mračni, skučeni i vlažni tavanski prostori, sve odiše siromaštvom i bijedom -Raspravljanje – prvi modernistički postupci: unutarnji monolog, višeglasnost, asocijacije, snovi, halucinacije, bolesna svijest, intuicija, iracionalno, fragmentacija – Tema: umorstvo lihvarice Aljone Ivanovne i njezine sestre Lizavete i grizodušje glavnog junaka Rodiona Romanoviča Raskoljnikova – Problematika: psihološka, etička,socijalna i kriminalistička -Lica:

Rodion Rodja Romanovič Raskoljnikov - ideje o socijalnoj pravdi, stvara vlastiti svjetonazor; lik temeljen na kontrastu – zločinom želi postići plemenite ciljeve ; - Visoko moralan kad su u pitanju drugi; planira ubojstvo, a jedva ga izvrši, peče ga savjest zbog babe, a Lizavete se ne sjeti

Razumihin - donosi razum u Raskoljnikovljevu pomutnju

Sofija Sonja Marmeladova – grešnica/svetica, prostitucija kao moralni i društveni problem

Porfirij Petrovič – policijski istražitelj, igra mačke i miša (etika, krimić); dobar poznavatelj ljudske psihe i steže R. (tzv. psihološkim obručem) pa ga dovodi do priznanja

Marmeladov – pijanac, propali niži činovnik

Dunja Avdotja Romanova – guvernanta, sluškinja, sestra koja se žrtvuje za bratov uspjeh

Katarina Ivanovna – maćeha koja ne zbog zlobe već nužde navodi pastorku na prostituciju

– Ljubavni zapleti: Sonja – Raskoljnikov, Dunja – Razumihin – Lužin – Svidrigajlov – Ideja: priča o običnim i neobičnim ljudima (etička i filozofska dimenzija zločina i kazne), unutarnje raspadanje svijesti, nova religioznost (mesijanizam) – Društvena dimenzija kazne: zatvorska kazna, Sibir kao olakšanje nečiste savjesti

– Dvojstva: razum/osjećaji, patnja/pobuna, pojedinac/društvo, dobro/zlo, Bog/đavao -U Raskoljnikovljevu ponašanju možemo uočiti 3 faze:

4

Priprema zločina – karakterizira san o Napoleonovoj moći. Kompleks ≪uši≫ ( štetočina ) izazvao je potrebu dokazivanja da je čovjek:

- stvaranje teorije - u ovoj fazi sav njegov život je pripremljen na plan ubojstva - ali paralelno s tim ide i snaga otpora ( dana kroz dva sna ) - spavanje, odnosno padanje u san i nepripremljenost, svjedoče da se njegovo

moralno i emotivno biće da posljednjeg trenutka opiralo zločinu

Izvršenje zločina - još dok je stvarao plan postavio je pitanje – zašto se zločini otkrivaju – i došao do zaključka = zločinca uhvati klonulost volje onda kada je prisebnost najpotrebnija zato sebi postavlja zadatak kako mora paziti na svaku sitnicu , a onda zaboravlja zatvoriti vrata - ta greška – dovodi do još jednog ubojstva – ubojstva Lizavete ( kako bi se oslobodio svjedoka ). U odnosu na to ubojstvo osjeća toliku krivnju da ga zaboravlja, svjesno ga se ne želi sjećati

Stanje poslije zločina : zapažaju se dvije činjenice: 1) maksimalni pokušaji da ne otkrije zločin i 2.) nesvjesno odavanje – najneoprezniji postupak je kada se vraća na mjesto zločina, raspituje se za lokvu krvi i zvoni nekoliko puta kako bi čuo zvuk zvona koji je oglasio početak njegove drame

-Radnja traje 9.5 dana – vrijeme postaje relativno kad se čita roman, ne zna se točan datum -Epilog – u Sibiru

-Pismo majke kao publicistički diskurs -Zločin je višestruko motiviran- altruizmom – gleda se na svijet pozitivno, djelima i postupcima se pomaže drugima; divljenje Napoleonu – kao čovjeku koji je uzeo stvar u svoje ruke – istaknuti pojedinac – ali i makijavelist (cilj opravdava sredstvo) -Raskoljnikov nije reprezentativni karakter u središtu jer ne razmišlja svaki student kao on -Raskoljnjikov čita - „Život Julija Cezara“, „Bibliju“ – otvorena na „Uskrsnuću Lazarovom“ – simbolično otvoreno – prilika za novi život -Sonja Raskoljnikovu pružala 2 puta križ, a 3. put ga je sam zatražio – simbolika prihvaćenja krivnje za svoje grijehe -Raskoljnjikov se iz „viših ciljeva“ odlučio na zločin – ubojstvom starice lihvarke čijim je novcem namjeravao pomoći svim potrebnima – vlastitoj obitelji, Marmeladovima -Vjerna psihološka razrada glavnog lika i njegovih unutarnjih sukoba oko vlastitih postupaka, s težištem na idejnoj raspravi o vječnim pitanjima -Vrijeme se doživljava onako kako ga doživljava glavni lik -Prostor je reduciran, smanjen -Stalni dijalozi likova sa samim sobom i ostalima -Uvjerljivi psihološki procesi likova -Etičko – filozofska problematika – Raskoljnikov svoj postupak ubijanja Aljone ne smatra zločinom već to smatra svojevrsnom uslugom svijetu, smatra da će mu se oprostiti 40 grijeha

-Dostojevski raspravlja o problemima zločina i kazne, grijeha i ispaštanja, prava i pravde -Daje realistički vjernu sliku bijede velegradske sirotinje i osiromašenog plemstva -Na taj način je Dostojevski prešao granicu realizma i anticipirao moderni europski roman 20. st. -Naznaka modernog romana – fabula je samo povod da se oblikuje ideja -Psihološka razrada glavnog lika i njegovih unutarnjih sukoba oko vlastitih

postupaka -Težište na idejnoj raspravi o „vječnim“ pitanjima čemu podređuje i likove i fabularnu osnovu djela -Vrijeme i prostor gube klasičnu ulogu -element dezintegracije realizma -Propadanje realizma i nagovještaj novog doba -Sadržaj :

Prvi dio

5

Mjesec srpanj. Rodja Romanovič Raskoljnikov je siromašni student prava u S. Petersburgu. Na početku romana ga susrećemo kako sa svoje dvadeset i dvije godine izbjegava gazdaricu jer mjesecima nije platio stanarinu. Odlazi kod stare lihvarke Aljone Ivanovne založiti džepni sat, a ona mu daje samo rublju i 15 kopejki jer nije na vrijeme otkupio prijašnji prsten pa je ostao dužan. Raskoljnikov ljutit odlazi. U glavi mu se stvara razbojnički plan. Kasnije saznajemo (iz njegovih meditacija i sjećanja) da je jednom u krčmi čuo razgovor

mladića koji se žalio svom drugu na staru lihvarku koja se bogati lukavim otkupom vrijednih predmeta od siromašnih ljudi za male novce; pritom je strašno gruba prema svojoj dobroćudnoj polusestri Lizveti koja radi za nju. Mladić je razvio teoriju kako bi babu valjalo ubiti jer je kao stjenica koja pije krv, a strašno je bogata. Raskoljnikovu je taj razgovor bio početak kovanja planova o ubojstvu i krađi. Nakon posjeta lihvarki (koji je bio proba jer je osluškivao što i kako ona ključevima otvara) u krčmi je upoznao propalog činovnika Marmeladova koji mu je otvorio dušu tužnom pričom o obitelji koju je upropastio zapivši sav svoj novac, a kći Sonja je postala prostitutka da bi prehranili ostale dvije djevojčice i jednog dječaka. Raskoljnikov ga otprati kući gdje nije bio pet dana, a žena ga poče vući za kosu i tući. Raskoljnikov izvuče i ostavi 50 kopejki i nestane kad je počela vikati i na njega. U prljavoj sobici sluškinja Nastasja mu donese majčino pismo puno ljubavi koje ga raznježi i rastuži. Mati ga je izvjestila o teškom životu Dunje, njegove sestre koja je

služila u gospodskoj kući a gazda se zaljubio u nju pa ju je htio iskoristiti. Žena mu je to doznala pa je isprva okrivila Dunju, pukla je sramota u selu, no uskoro je saznala istinu pa je ponovo rehabilitirala Dunju. Njih dvije su teškom mukom slale sinu novac u grad i polagale su velike nade u njega. Mati mu je pisala i o skoroj Dunjinoj svadbi za dvorskog savjetnika Petra Petroviča Lužina. "Pouzdan i imućan, ima doduše 45 godina ali još se može svidjeti ženama." Raskoljnikov je bio izvan sebe jer su ga dovele pred gotov čin. Nisu ga pitale za mišljenje o čovjeku koji je "čini se dobar" i otprema na put za S. Petersburg škrinju "na svoj račun", a majka i Dunja putuju o svom trošku. Raskoljnikov se čudio Dunji i bio ljut na nju. On stalno preispituje sebe, svoje postupke, moral ljudi i vremena. SAN - umoran je zaspao i sanjao mračan san o kobili koju su pretukli željeznim šipkama jer nije mogla trkom povući zapregu. U snu je Raskoljnikov dječak i plačući ručicama udara vlasnika kobile a otac ga odvlači nemoćno. Probudivši se zaklinje se kako on ne može učiniti "ono", ali zatim razmišlja o događaju koji je odredio njegovu sudbinu. U prolazu je čuo razgovor trgovca s Lizvetom da će sutradan u sedam sati navečer doći trgovcu. Shvatio je da će lihvarka tada biti sama i da je to prilika za ubojstvo. U kaputu je zašio traku u kojoj će visjeti sjekira, nije mogao uzeti sjekiru iz kuhinje jer je u njoj bila Nastasja (nepredviĐeno) ali imao je sreće kad je zavirio u kućepaziteljevu kućicu gdje nije bilo nikoga. Pozvonio je na vrata, no lihvarka je nešto sumnjala pa nije odmah otvorila. Cijelo to vrijeme je Raskoljnikov razmišljao o svom ponašanju i još uvijek zdravom razumu. Pružio je starici čvrsto svezani smotuljak koji je trebao biti srebrna

tabakera. Tri puta ju je udario sjekirom po tjemenu i zatim u sobi iz škrinje natrpao džepove raznim zlatnim predmetima. Odjednom je začuo korake u susjednoj sobi, zaprepastio se kad je ugledao Lizvetu i potom ju je ubio. "Strah ga je hvatao sve više i više - osobito nakon tog drugog, sasvim neočekivanog umorstva." Kad je htio pobjeći, začuo je korake i zakračunao vrata - dvojica su lupala i shvatila da se zbiva nešto neobično. Jedan je krenuo po pomoć, a kad se drugi nakratko izgubio Raskoljnikov se spustio kat niže i sakrio u stanu kojeg su ličili pa su vrata bila otvorena. Nisu ga zapazili. "Znoj je curio s njega, šija mu je bila posve mokra - prolaznici su mislili da je pijan. Vratio je sjekiru na mjesto sve u bunilu...Komadići i odlomci nekakvih misli rojile su mu se u glavi, ali ni jedne misli nije mogao uloviti, ni na jednoj se nije mogao zadržati, koliko se god trsio.." Drugi dio

Ležao je vrlo dugo i razne misli su mu se rojile glavom. Sakrio je ukradene stvari u rupi u zidu. Nastasja mu je donijela poziv od policije - protrnuo je. No u stanici je saznao da ga je

6

gazdarica tražila jer nije plaćao stanarinu. U stanici se posvadio s poručnikom Iljom Petrovičem. Odahnuo je, ali kad je inspektor Fomić pričao o ubojstvu lihvarke - srušio se u nesvjest. U strahu je "blago" skrio u gradu ispod nekog teškog kamena. Čudno se ponašao (ušao kod Razmihina i odmah izašao, buncao je, sanjao da je Ilja istukao gazdaricu), pao je u groznicu, a Razmihin ga je s prijateljem Zosimovim, doktorom požrtvovno njegovao. Za to vrijeme su svi počeli komentirati ubojstvo, u prvi mah su optužili soboslikare!

Dok je bio u krevetu posjetio ga je Lužin, a Raskoljnikov je slušajući komentar na pismo njegove majke rekao:"Tornjajte se dovraga!" Još onako slab pobjegao je iz sobe i lutao gradom, ušao u neku krčmu i majčinimnovcem nagradio neku prostitutku iz čistog hira. Za šankom je drsko izazivao Zamjotova pričajući mu o zločinu i izazovno ga gledajući u oči. Na vrh jezika mu je bilo da prizna. "A što ako sam onda baš ja ubio babu i Lizvetu?!" Neki vrag mu nije dao mira i ušao je u kuću i sobu gdje se zbilo ubojstvo, provocirao je radnike koji su ureĐivali stan. "Pod je opran, hoće li ga ofarbati?! Nema krvi?!" Otjerali su ga. Na cesti je čuo graju i približio se - zaprega s konjima je pregazila pijanog Marmeladova. Raskoljnikov se zauzeo za nastradalog i pomogao da ga odnesu u kuću. Žena Katarina Ivanova bila je izvan sebe. Pop ga je ispovijedio okrvavljenog. Dirljiv prizor kada žena pomaže mužu, a pop moli da mu oprosti. "Ma ta je pijanica zapila sve što je imala... upropastio mi je život! Hvala Bogu što umire. Bit će manje štete!" Govoreći to, ona je davala sve od sebe da

mu olakša posljednje trenutke, da mu pomogne. Na vratima se pojavila Sonja i Marmeladovu su zasuzile oči. Raskoljnikov je zadivljen Sonjinom mršavom prilikom s predivnim plavim očima. Dao je Katarini sve rublje što je imao i rekao da on snosi troškove sprovoda. Kad je odlazio mala sestrica je dotrčala i rekla da Sonja pita za adresu. Vrativši se kući dočekale su ga majka i sestra vrištavši od uzbuđenja. "Ali on stajaše kao mrtav... nije ni ruke podigao da ih zagrli - nije mogao." Srušio se u nesvijest. Razmihin ih je smirivao, uvjeravao da mu nije ništa. Treći dio Razmihin je nagovorio Dunju i majku da odu kući, da će se on pobrinuti za Raskoljnikova. Raskoljnikov je samo uspio reći da je Lužin podlac i da se on protivi vjenčanju. "Ili on ili ja!" Razmihin ih je pratio do stana umirujući ih. Bio je pijan jer se upravo vratio s tervenke, ali se na prvi pogled zaljubio u visoku, ponosnu i naočitu Dunju. Obećao je da će doći sa Zosimovim i održao obećanje. Lužin im je poslao pismo i dogovorio sastanak S Dunjom i majkom pod uvjetom da Raskoljnikov ne bude tamo. Dunja i mati su se tome usprotivile. Sutradan se Raskoljnikov našao s njima, ali je razgovor svejedno zapinjao, mati nije mogla prepoznati sina, on se suprotstavljao sestrinoj svadbi, Dunja je o tome željela odlučiti sama.... Tada u sobu uleti Sonja da pozove Raskoljnikova na pogreb - svi se zbune, a Raskoljnikov se rastrči oko nje upoznavši ju sa svima, majci je sve to bilo sumnjivo. Raskoljnikov je Razmihinu otkrio da je i on zalagao neke predmete kod stare lihvarke i Razmihin ga je

uputio k prijatelju Porfiriju Petroviču, inspektoru. Porfirij se pokazao lukavac i šalama i pitanjima je provocirao Raskoljnikova. Samo su još njega i čekali, jer su na zamotuljcima kod starice našli napisano i njegovo ime, raspitivao se i o smrti Marmeladova. Zatim se inspektor interesirao o članku Raskoljnikova izašlom u "Periodičnoj riječi" u kojem je Raskoljnikov izložio misao o običnim i neobičnim ljudima koji vuku svijet pa im se može oprostiti čak i zločin ako to znači napredak čovječanstva. Porfirij je to povezao s psihičkim stanjem zločinca u trenutku zločina (Raskoljnikovu se činilo da mu je Porfirij namignuo). Na kraju ga je čak pitao je li vidio soboslikare one noći - Raskoljnikov se nije dao prevariti, a Razmihin se razbjesnio na Porfirija. Raskoljnikov stalno razmišlja i preispituje svoj čin. "Vrlo važno za babuskaru!"- mislio je uzrujano i plahovito. Možda sam tu i pogriješio, ali nije sad to važno. To je bila tek bolest... htio sam što prije preskočiti granicu.. nisam ubio čovjeka nego načelo! Načelo sam zaista ubio, ali nisam prekoračio granicu, nisam, ostao sam na ovoj strani..Majka, sestra, koliko sam ih volio! Zašto ih sada mrzim, ne trpim ih u svojoj blizini.... Grliti je i misliti: kad bi ona znala... pa da joj kažem?! O kako sad mrzim tu babuskaru! Mislim da bih je i po drugi put

7

ubio kad bi oživjela! Sirota Lizaveta! Zašto se ona morala tamo zateći? Čudno je ipak zašto na nju i ne mislim, baš kao da je nisam ni ubio! Lisaveta! Sonja! Sirotice moje krotkih očiju....Mile moje!" - ovaj je komentar najbitnija odrednica romana, obrazloženje njegova postupka i pojava unutrašnjeg monologa inače kategorije modernog romana. Zaspao je u bunilu, sanjao da udara babu sjekirom, a cijelo je predsoblje puno ljudi. Kad

se probudio kraj kreveta je sjedio Svidrigajlov. Četvrti dio Svidrigajlov je muž pokojne Marfe Petrovne koji je pokušao napastvovati Dunju kad je radila za njega. Raskoljnikov ga je htio otjerati, ali mu je ovaj ponudio 10000 rubalja za Dunječku bez ikakvih protuusluga. Raskoljnikov je bio izvan sebe, a Svidrigajlov neobično hladan i miran. Otkrio je da je Marfa oporučno ostavila Dunji 3000 rubalja i nek se ne udaje za Lužina jer je nitkov! Na izlazu ga je vidio Razmihin. U svratištu majke i Dunje sastaju se Lužin, Razmihin i Raskoljnikov. Lužin je u žučnoj raspravi napao Raskoljnikova i pozvao se na svoju velikodušnost prema "ozloglašenoj" djevojci i siromašnoj majci koje je htio spasiti od neimaštine. Dunja je pobjesnila i zajedno s bratom otjerala iznenađenog Lužina. Lužin je čak zatražio da mu vrate troškove puta. Raskoljnikov se odmah zatim oprašta od majke i sestre i taj oproštaj izgleda konačan. Razmihin ga je pokušao zaustaviti, ali Raskoljnikov ga je nijemo gledao, pogled mu je prodirao u dušu. Odjednom se Razmihin lecne.. Nešto čudnovato kao da je

prostrujalo između njih.... Nekakva misao proleti kao kakav nagovještaj, nešto užasno ružno, što su obojica shvatila. Razmihin problijedi kao krpa. "Razumiješ li sad? - upita Raskoljnikov a lice mu se iskrivi od bola. Vrati se k njima i čuvaj ih uvijek!" Iznenada se okrene i ode. Od te večeri Razmihin im je postao sin i brat. Raskoljnikov je pošao Sonji koja se oduševila kad ga je vidjela. On ju je ispitivao o njezinu životu, bio je ganut njezinim izgledom, sudbinom i žrtvovanjem za dobrobit svoje porodice, pitao ju je vjeruje li u Boga i kako on može dopustiti takvu bijedu, natjerao ju je da mu čita Bibliju - uskrsnuće Lazarovo, čitavo vrijeme osjećajući kako mu se vraća želja za životom, smisao kako se nešto budi u njemu. Rekao joj je da je danas raskrstio sa sestrom i majkom. "Sad imam samo tebe. Hajdemo zajedno... Oboje smo prokleti, pa ćemo dalje zajedno!" Ako sutra opet dođe reći će joj tko je ubio Lizavetu - bila je zaprepaštena. Raskoljnikov je pošao Porfiriju koji mu je natuknuo da ga želi ispitati. Porfirij ga je u šaljivom tonu doveo do ludila i Raskoljnikov je zavikao da to ne dopušta. "Uhapsite me ako želite, ali nemojte se poigravati sa mnom. Porfirij je znao da je Raskoljnikov odlazio babi, da je pitao za krv. Porfirij mu je obećao iznenađenje, ali u jednom trenutku uđe Nikolaj, soboslikar s priznanjem da je on ubojica, a Porfirij se zbunio. Raskoljnikov je došao sebi i uzvratio mu:"Nećete mi pokazati ono naše malo iznenađenje?!" U stanu, u trenutku kad je htio izići otvorila su se vrata i pojavio se čovjek koji mu je na ulici šapnuo da je ubojica. "kao da je iznikao iz zemlje"

Raskoljnikov se sledio. No ovaj mu se stane izvinjavati što ga je krivo optužio i prokazao Profiriju jer je vidio Raskoljnikova onu večer kad je zavitlavao stanare i pazikuću, a on je obrtnik - krznar, iz iste veže i nije htio da Raskoljnikov proĐe nekažnjeno. (On je bio to iznenađenje o kojem je Porfirij pričao, stajao je iza vrata i čuo razgovor, no kad se Nikolaj pojavio, pokajao se i došao u stan ispričati se.) "Oprostite mi zbog klevete i zloće." Raskoljnikov je izašao iz sobe bodriji nego ikad. "Sad ćemo se još ogledati." reče smješeći se pakosno. Peti dio Lužin se nije predao i u glavi je smišljao osvetu. Živio je u sobi sa studentom Lebezjatnikovom (koji je imao moderna načela - život u komuni, žena može varati muškarca jer mu nije rob....) i poslao ga po Sonju kojoj je velikodušno dao 10 rubalja praveći se dušebrižnik, ali joj je skrivečki gurnuo u džep presavijenih 100 rublji kaneći je optužiti pred svima da mu je Sonja ukrala novac da bi okaljao nju i Raskoljnikova pred Dunjinim i majčinim očima i vratio izgubljeno povjerenje. Srećom je na daći (obredu u čast pokojnika) pred raskalašenom gomilom koja uopće nije došla oplakati Marmeladova nego najesti se,

8

Lebezjatnikov osupnut Lužinovim postupkom izrekao pravu istinu, ne znajući ni sam Lužinove porive. Sve to nije spriječilo Sonjinu maćehu Katarinu Ivanovu da se počupa s gazdaricom Njemicom koja se pravila dama i smješno govorila ruski. Raskoljnikov je odlučio Sonji priznati zločin. Dok joj je s mukom govorio, onako nemoćna podsjetila ga je na Lisavetu. Užasnuto je uzdahnula:"Bože!" Odmah ga je potom uhvatila za ruke, objesila mu se oko vrata. "Onda nećeš me ostaviti Sonja? - reče on gledajući je gotovo u nekoj nadi. -Neću, neću, nikad i nigdje!, uzviknu Sonja. -Svuda ću za

tobom, kud ti tud i ja! O Bože! O jadne li mene! I zašto, zašto te prije nisam upoznala!" Raskoljnikov se lomio u sebi zašto joj je rekao jer ona nije mogla shvatiti motiv zločina, a on se nije kajao - to nije mogla razumijeti. "Nisam ubio zbog toga da pomognem majci - koješta! Nisam ubio ni zbog toga da se domognem sredstava i vlasti pa da postanem dobrotvor čovječanstva. Jednostavno sam ubio, zbog sebe sam ubio, samo zbog sebe! Nešto sam drugo morao shvatiti, morao sam doznati jesam li gnjida kao svi ili sam čovjek? Hoću li moći preskočiti zapreku ili neću. Jesam li puzav stvor ili imam prav." Sonja mu nije povlađivala i upitao ju je što da radi. Sjevnula je očima i odgovorila neka pođe do raskrižja. "Stani i pokloni se, poljubi zemlju koju si oskrvnio, a onda se pokloni cijelom svijetu, na sve četiri strane, i reci svima, na sav glas:"Ubio sam!" Pa će ti Bog opet vratiti život. Hoćeš li?" Znao je da ona misli na robilu, da prihvati kaznu. Dala mu je drveni križić da ga objesi oko vrata. Raskoljnikov je u sebi odlučio. Katarina Ivanova je imala histeričan napadaj,

odvukla je dječicu na cestu, jer ju je gazdarica istjerala iz stana, i pjevala, tjerala ih da plešu i prosila novac, otišla je čak do nekog generala. Umrla je u hropcu na cesti okružena znatiželjnom gomilom. Raskoljnikovu je prišao Svidrigajlov obavjestivši ga da je preuzeo brigu o mališanima i Sonji i da će tako utrošiti onih 10000 rubalja namjenjenih Dunji. Na Raskoljnikovo zaprepaštenje izrekao mu je iste riječi koje je Raskoljnikov izrekao Sonji. I Svidrigajlov mu je priznao da stanuje stan do Sonje i da je prisluškivao njihov razgovor. "Pa rekao sam vam da ćemo se nas dvojica još zbližiti!" Sad ga je imao u šaci. Šesti dio "Za Raskoljnikova su počeli čudni dani: kao da ga je odjednom obavila magla i zatočila u bezizlaznu, mučnu osamljenost. Kad se poslije, već mnogo kasnije prisjećao tih dana, poimao je da mu se svijest gdjekad mutila i da je tako bilo, uz stanovite prekide, sve do konačneatastrofe. Na mahove ga obuzimao bolestan i mučan nemir što je prelazio čak u paničan strah." Najviše ga je mučio Svidrigajlov. S Razmihinom se oprostio i ponovio mu da ga Dunja voli i neka mu čuva majku i sestru, a Razmihin mu je uzvratio da mu je sada sve jasno, da zna da je Raskoljnikov nevin jer mu je Porfirije sve razjasnio. Raskoljnikov je u nedoumici - što Porfirij sprema? I zaista, inspektor mu je sam došao na vrata. Ispočetka je hinio da mu se došao ispričati zbog neugodnosti što mu je zadao, ali je onda na svoj stari lukavi način počeo rekonstruirati zločin i psihološki portret počinioca. Nikolaj pripada ruskoj sekti raskolnika koji

su rado prihvaćali na sebe patnju. "Ne, dragi moj Rodione Romanoviču nije Nikolaj ništa kriv! Posrijedi je fantastično, mračno nedjelo, suvremeno, slučaj našeg doba kad se smutilo ljudsko srce ... ubio je, a sam sebe smatra za poštena čovjeka, ljude prezire, ponaša se kao kakav anđeo, ne dragoviću moj, nije Nikolaj ništa kriv!" Raskoljnikov je samo zadrhtao kao da ga je nešto presjeklo. "Pa tko je onda ubio?" ne odoli da ne upita jedva dišući. "Kako tko je ubio? - ponovi baš kao da ne vjeruje svojim ušima – Pa vi ste ih ubili Rodione Romanoviču! Vi ste ih ubili... doda gotovo šaptom, duboko uvjerenim glasom." Raskoljnikovu su se oduzele noge. Pokušao se pobuniti ali ga je ovaj pročitao. Predložio mu je da se sam prijavi pa će mu smanjiti kaznu i život je pred njim. "Smanjit će mi kaznu... nasmijao se." Porfirij mu je dao rok od par dana i obećao da ga do tada neće prijaviti. Raskoljnikov je pohitao do Svidrigajlova. Našao ga je u nekom bijednom svratištu, a ovaj je pak bio raspoložen i pričao mu o dogodovštinama iz života (zavođenje siromašnih maloljetnih djevojaka, o svojoj mani - neutaživoj gladi za ženama), pokazao se u svijetlu razuzdanog i

9

perverznog čovjeka. Raskoljnikov mu je zaprijetio da će, bude li dirao Dunju, ga ubiti. Svidrigajlov ga se jedva otarasio i pošao na ugovoreni sastanak s Dunjom. Prethodno joj je napisao pismo u kojem joj je natuknuo o bratovom zločinu. Ona je usplahireno došla na mjesto sastanka, a on ju je, kujući u glavi plan, namamio u dobro izolirani stan zaključavši za njom vrata. Znao je da je sudbina njezine obitelji u njegovim rukama - ponudio joj je da će čuvati tajnu, a za uzvrat će joj biti "rob" do kraja života. Dunja

je istrgla i izvadila pištolj, pucala je samo jednom, ali ga je samo okrznula. On joj se polako približio i rekao neka pokuša još jednom, no ona je bacila oružje, a on ju je zagrlio. Dunja ga je zamolila da ju pusti. "Ne voliš me dakle? - tiho priupita. Ne. I ne bi mogla? Nikad? Nikad. - šapne Dunja. Svidrigajlov slomljeno spusti ruke, pustivši ju da izađe." Svidrigajlov se oprostio od Sonje, ostavivši njoj i Dunji puno novaca. Ušao je u neko svratište i pokušao zaspati. ali san mu nije dolazio. Naposlijetku je izašao i spustio se do Male Neve (most). Stražar ga je mucajući htio potjerati, ali Svidrigajlov uzme pištolj i napne ga. "Ovdje vam nema mjesta. E, pa brate moj, svejedno. Mjesto je dobro i ako te budu što pitali, reci im da sam otputovao u Ameriku." I ubije se. Raskoljnikov se oprostio od majke, ne rekavši joj ništa, zatim od sestre kojoj je bilo teško,

ali oprostila mu je u svojoj ljubavi i zagrlila ga. Pobjegao je od Dunje i učinio na ulici kako mu je Sonja rekla: kleknuo je nasred trga, poklonio se i poljubio prljavu zemlju, sav prožet nasladom i srećom. Ljudi su se smijali misleći da je pijan. Malo dalje od njega stajala je Sonja, i tada je shvatio da će ostati s njim do kraja. Ušao je u policijsku stanicu i naletio na Ilju Petroviča, koji ga je ugodno primio, nije mogao priznati zločin i izašao je van. No, tada je ugledao Sonju na čijem licu je ugledao slabašan smiješak. Vratio se i rekao: "Ja sam onda ubio sjekirom onu staru činovničku udovicu i njezinu sestru Lizavetu." I Petrovič zine. Sjatiše se ljudi sa svih strana. Epilog Zbog olakotnih okolnosti (sam je priznao zločin za koji je drugi već okrivljen, nije kažnjavan, potpomagao je studenta bolesnog od tuberkuloze, pokopao siromašnog Marmeladova) dobio je samo osam godina Sibira. Porfirij je održao obećanje. Majka mu je oboljela i umrla vjerovatno znajući za strašnu istinu, Dunja se udala za Razmihina, a Sonja je pošla u Sibir s njim. Raskoljnikov je šutke radio i svi su ga kažnjenici mrzili. Teško se razbolio i Sonja je pismom javila Dunji da leži u zatvorskoj bolnici. No nije se razbolio od teškog rada i posne hrane - razbolio se od povrijeđenog ponosa. Stidio se što je on, Raskoljnikov, propao tako glupo i slijepo, što se mora poniziti i pokoriti pred besmislom.

"Kad bi mu bar sudbina poslala kajanje... Ali, nije se kajao zbog svog zločina.... Eto što je jedino on držao za svoj zločin: samo to što nije uspio i što je sam priznao svoju krivnju." Nije shvaćao kako su svi kažnjenici zavoljeli Sonju (posredovala je u slanju pisama i posjetama kažnjenika), svima se osmjehivala. Za bolesti je opet u bunilu sanjao o propasti svijeta i nekolicini odabranih koji su preživjeli. Bolno se prisjećao tog sna. Jednom je ugledao Sonju kod bolničkog ulaza "kao da ga je nešto ujelo za srce", brzo se odmakao od prozora. Sonja se razboljela i neko vrijeme nije dolazila. Raskoljnikov se uznemirio i stalno raspitivao za nju. Poslala mu je pismo pisano olovkom - srce mu je tako snažno tuklo dok je čitao, nešto se u njemu prelomilo. Sjedio je pokraj rijeke, ona je sjela do njega, stražar ih nije gledao. "Nije ni sam znao kako se to dogodilo, ali najednom kao da ga je nešto zgrabilo i bacilo do njenih nogu. Plakao je i grlio joj koljena. Ona se u prvi mah strašno prepala i problijedila kao krpa. Skočila je s mjesta i zagledala se u nj drščući. Ali, začas u isti tren, sve pojmi. U očima joj zasja beskrajna sreća. Pojmila je i više nije sumnjala da ju on voli, da je napokon došao taj

10

čas... Uskrisila ih je ljubav, srce jednog mrsilo je u sebi neiscrpne izvore života za srce drugog." Nikad do tada nije u ruke uzeo evanđelje što mu je Sonja dala (nikad ga nije davila vjerom), ali ga je sad otvorio. Sedam godina im se činilo kao sedam dana. Bili su sretni. "Raskoljnikov nije znao da nije dobio život na dar, nego da će ga još i te kako skupo stajati, da će platiti za nj velikim pothvatom u budućnosti... - ali to je već nova pripovijest."

Marin Držić - Naš najveći dramski pisac renesansne književnosti. Započeo je kao lirik, pišući ljubavne pjesme u duhu petrarkizma ( „Pjesni ljuvene“ ). Ubrzo se potpuno posvetio drami te je u tom književnom rodu ostvario svoja najbolja djela. Pisao je sve dramske vrste poznate u doba renesanse: komedija, pokladna igra, pastorala, tragedija. Pastorale: Tirena, Venera i Adon, Grižula,Pjerin Komedije: Novela od Stanca, Tripče de Utolče, Skup, Dundo Maroje Tragedija: Hekuba -„Dundo Maroje“ - komedija karaktera i intrige, napisana 1551.

- Specifična zbog 2 prologa.

1. - Započinje prologom Negromanta (čarobnjaka) Dugog Nosa koji govori da je putujući iz Indije sreo ljude ''nazbilj'' (prave ljude koji su tihi, mudri i razumni) i ljude ''nahvao'' (loše i zle ljude). Ti su ljudi izmiješani u svim zemljama, oni se međusobno sukobljavaju. Ljudima ''nahvao'' Držić smatra dubrovačku vlastelu koja je loša,

pohlepna, sebična nesposobna i intelektualno bezizražajna.

2. - Prolog- autor govori o radnji, mjestu radnje i likovima. Saznajemo da je ''Dundo Maroje'' prethodila komedija Pomet koju je izvodila Pomet družina- to nisu bili školovani glumci. Komedija završava upozorenjem roditeljima da ne daju novac djeci.

- Likovi: Dundo Maroje i Bokčilo, Maro i Popiva, Laura i Petrunjela, Pomet Trpeza i Ugo Tudeški, Pera, (sluga koji želi pametno iskoristiti fortunu kako bi namjestio Lauru Ugu Tudeškom, što mu na kraju i uspijeva, on je kriv za sve zavrzlame u djelu) - Maroje- star i škrt, razočaran je postupcima svoga sina, više voli svoj novac nego sina, egoističan je i nemoralan, svojim iskustvom je nadmudrio vlastitog sina, vratio se iz Rima gdje je spašavao novac u Dubrovnik sačuvavši nešto dukata i nešto robe, sa sinom i njegovom zaručnicom Perom. Uživa u gomilanju novca, štedi u svemu. - Pomet Trpeza- nosilac je cijele komedije, veoma je inteligentan i lukav, te sve spletke i prijevare u radnji izvodi s lakoćom, vjeruje u sreću i zna da će mu ona kad-tad pomoći, uživa u okusu, ljepoti i skladu - Maro- rasipni mladić koji troši novac na kurtizanu kupujući poklonima njezinu ljubav- lakomislen, ne razmišlja o budućnosti. - Petrunjela- ima odlike inteligentne, spretne i domišljate sluškinje. Vesela dubrovačka djevojka, odana svojoj gospodarici; najprije prihvaća Popovo udvaranje, a potom Pometovo. Iako voli Pometa izaziva ga svojim pjesmama želeći na taj način da se on potrudi kako bi je osvojio. - Laura- pohlepna kao jedini način iskazivanja ljubavi prihvaća novac i materijalne

vrijednosti - Ugo Tudeški(Laurin ljubavnik)- bogati plemić, ali potpuno pasivan i nesposoban da se sam izbori za voljenu ženu. - Bokčilo, Pomet, Popiva - odani su svojim gospodarima, rade za njih a misle na sebe lukavi su i snalažljivi, nezadovoljni, željeli bi biti hedonisti. -Stil: antipetrarkistički i maniristički elementi (Laura – Mandalijena/Mande Krkarka – od grešnice do pokajnice; Ugo Tudešak – karikirani tip renesansnog ljubavnika, erotizirani prikaz ljubavi), karakterizacija imenom (Pomet Trpeza – sve pomete, Popiva – pije, pjeva; Ugo Tudešak – Tedesco na talijanskom znači Nijemac, najsmješnije lice u komediji, Laura/Mande/Mandalijena – "idealna žena", karikiranje petrarkističkog ideala ljepote, najava novog tipa junakinja – raskajanih grešnica koje obilježavaju novu književnu epohu – barok). -Jezik: različitost idioma – živi govori Dubrovačke republike i njezinih posjetitelja, Držić je imao osjećaj za govoreni jezik (dubrovačka štokavština, makaronski latinski, talijanski, čakavski, njemačko-talijanski) – veza umjetničke i narodne književnosti: više od 100 narodnih poslovica (prepoznaju se po sintagmi: Reče se), pučke popijevke i rugalice (Petrunjela, Popiva, Pomet), narodni običaji

11

-Diskurz: stih (narodne pjesmice, rugalice) i proza - TEMA: ismijavanje ljudske pohlepe, sukob oca i sina, ludost zaljubljenih -Pet činova - Središnji motiv i: novac, sukob rastrošne mladeži i konzervativne, škrte starosti -Držić kritizira sveopću pokvarenost i lakomost

-- NNeezznnaannjjee iilluuzziijjee ii zzbbiilljjee ((vvllaasstteellaa mmiissllii ddaa ssuu oonnii lljjuuddii nnaazzbbiilljj,, aallii DDrržžiićć vveellii ddaa ssuu oonnii lljjuuddii

nnaahhvvaaoo))

-- KKoommeeddiijjaa ssiittuuaacciijjee,, kkoonnvveerrzzaacciijjee

-- KKoommeeddiijjaa eerruuddiittaa –– sscceennaa ssee ssaassttoojjii oodd mmaalloogg ttrrggaa ggddjjee jjee kkuuććaa kkuurrttiizzaannee LLaauurree ii kkrrččmmaa,,

ggrraađđaannsskkee kkuuććee ss bbaallkkoonniimmaa,, ccrrkkvveennii ttoorraannjj uu ppoozzaaddiinnii))

-- KKoonnttrraasstt –– šškkrrttoosstt ––rraassiippnnoosstt,, sslluuggee –– ggoossppooddaarrii,, ssttaarroosstt –– mmllaaddoosstt,, ggrreeššnnaa –– kkrreeppoossnnaa

ddjjeevvoojjkkaa

-- AAffoorriissttiiččaann nnaaččiinn iizzrraažžaavvaannjjaa;; aakkttuuaallnnoosstt

-- PPooššttuujjee AArriissttootteelloovvaa nnaaččeellaa

-- 55.. ččiinn jjee nneeddoovvrrššeenn –– ddoovvššiioo ggaa jjee MMiihhoovviill KKoommbbooll

-- OOnnoommaassttiiččnnoo nnaaddiijjeevvaannjjee iimmeennaa ((pprreemmaa oossoobbiinnaammaa –– PPoommeett TTrrppeezzaa;; PPooppiivvaa;; MMaarroo AAmmaarroo))

-- LLaauurraa –– kkoodd DDrržžiiććaa pprroommiisskkuuiitteettnnaa kkuurrttiizzaannaa ((aalluuzziijjaa nnaa PPeettrraarrkkiinnuu ssvveettiiccuu LLaauurruu))

-- PPoommeett TTrrppeezzaa –– nnoossiitteelljj DDrržžiiććeevvee ppoorruukkee –– mmaakkiijjaavveelliisstt;; mmiizzooggiinn ((„„FFoorrttuunnaa jjee žžeennaa ppaa jjee

ttrreebbaa ttuuććii ii kkrroottiittii““))

--RReenneessaannssnnaa ppeerrssppeekkttiivvaa –– ppooššttiivvaannjjee jjeeddiinnssttvvaa rraaddnnjjee,, mmjjeessttaa ii vvrreemmeennaa ((11 ddaann)),, ccjjeelloovviitt

ppiissaannii tteekksstt,, 55 ččiinnoovvaa,, pprroozzaa,, ttiippiiččnnii lliikkoovvii -Sadržaj: Starac je Dundo Maroje sinu Marinu dao pet tisuća dinara da ode u Firencu, no Maro odlazi u Rim i tu troši sav novac. Tada Dundo odlazi sa slugom Bokčilom potražiti sina u Rim. Tu susretnu Tripčeta koji im govori da možda zna Maru. Dundo ga moli da ostane s njima i primi ga kod sebe. On ih odluči upoznati s Rimom. U Rimu se nalazi Ugo Tudešak i njegov vjerni sluga Pomet. Ugo je strasno zaljubljen u Lauru, no ona ga mrzi. Maroje, Tripčeta i Bokčilo našli su Maru. Maroju zaboli srce kad čuje kako njegov sin troši novac koji je on mukom stekao. U Rimu, Maru traži i njegova zaručnica Pera, zajedno s Dživom. Prerušena je u muškarca. Dživulin im govori da je i Dundo u Rimu, a Peru je strah da će naletjeti na njega. Kasnije, Petrunjela, Laurina sluškinja, govori Pometu da je Laura s Marom i da ne želi čuti za Uga. Pomet joj govori da kaže Lauri da je stigao Marin otac i da je užasno ljut na njega. Mladi Dubrovčani Niko i Pijero traže Maru i žele ići kod Laure. Dolazi i Vlaho, a Petrunjela im govori da je Laura njena gospodarica. Napokon do njih dolazi i Maro te ih s veseljem pozdravlja i hvali se kako je s Laurom te kako dobro živi. Maroje iz krčme primjeti Maru i dolazi do njega vičući iz sveg glasa. No, Maro se pravi da ga ne poznaje, a otac u bijesu nasrće na njega nožem. Kapetan i žbiri odvode Maroja u tamnicu jer remeti mir. Vlaho, Niko i Pjero odluče pomoći Maroju izaći odande. Lihvar Sadi odluči ostaviti Lauri bisere i govori joj da će doći za sat-dva po novac. Bokčilo upada u nevolju pa se odluči sakriti sve dok ne naiđe netko od njegovih, Pomet izvlači Maroja iz tamnice. Pomet susreće Bokčila i, nakon što ga prepozna, šalje ga Popivi, dok Maro

žali što se pojavio njegov otac i boji se da će izgubiti Lauru. Sadi dolazi po novac, no Maro mu govori da dođe poslije. Laura pak govori Mari da je Maroje u Rim donio mnogo toga korisnoga. Sadi napokon dobiva svoj novac i Maro ga zatim tjera. Maro moli Popivu za pomoć, a ovaj mu govori da se mora pred Laurom razmetati novcem. Tripčet se kasnije udvara Petrunjeli, a tada dolazi Ugo Tudešak i svađa se s njima te kaže Petrunjeli da nju i Lauru treba ubiti i nek' ih nosi vrag. Popiva govori Mari da je nagovorio Lauru da ne vjeruje Pometovim obmanama. Zatim Maro moli Lauru da odobri bankaru da na račun njenih dukata u banci da Sadiju jamstvo za svilu koju od njega kupuju. U međuvremenu, Pera se žali babi da nije uspjela naći Maru. K njima dolazi Petrunjela i na upit poznaje li Maru, ona odgovori da je on zaručen s njenom gospodaricom Laurom i Pera se na to rastuži. Bankar napokon daje Sadiju jamstvo. Popiva savjetuje Maru da se pravi da ne poznaje Maroja i da ostavi Lauru na cjedilu. No Maro mu odgovori da nema šanse da to učini Lauri, ali ocu Maroju ipak govori da ga prvi put vidi u Rimu. Maroje ga moli da mu ovaj spremi i čuva njegovo ''blago''. Gulisav govori Pometu da je došao tražiti Mandolijenu, izgubljenu kći Ondarda Tudešaka. Prije osam je godina otišla s mladićem, te ju on želi naći,

12

a i dat će nagradu onome tko ju nađe. Pomet ju odluči naći i saznaje od Petrunjele da se Laurin otac preziva Tudešak, da je živjela u Kotru i da se zvala Mandolijena. Za to vrijeme, Maro napokon shvaća da ga je otac pokrao, a Pomet prvi shvaća da je Laura bogata nasljednica. U međuvremenu, Pavo i njegov sin Grubiša dolaze u Rim i traže Maroja. Petrunjela govori Lauri da je Maro zaručen za drugu i Laura se užasno razljuti. Tada dolazi Lessandro, trgovac svilom, i traži od Mare novac. Maro je dužan na sve strane, a Pomet

likuje. Petrunjela tješi Peru. Kamilo, Vlaho, Niko i Bokčilo mole Maroja da oprosti svom sinu i da ga odvede natrag u Dubrovnik. Maroje se smekša te umjesto Mare plati njegove dugove. Sve se završi Pometovim djelovanjem: Maro i Pera završe zajedno, isto tako Laura i Ugo, a također i Pomet i Petrunjela. Dubrovčani se vraćaju u svoj grad.

Gustave Flaubert

-„Madame Bovary“ - roman lika („roman jednog čovjeka i njegove krize“, može biti i psihološki i sociološki -Fabula romana vrlo jednostavna – ne obiluje uzbudljivim događajima, nego iznosi povijest života mlade Emme -Podloga u istinitom događaju -Opisi odgovaraju minucioznom proučavanju sredine gdje se on stvarno odigrao -Tema iz novinskog članka -Linearno koncipiran roman

-Pripovjedač – objektivan, sveznajući, ne komentira – pokušava komunicirati s čitateljem -Pripovijedanje, opisivanje -Slobodan neupravni govor – nova narativna tehnika -Sve podređeno opisivanju likova u provincijskoj sredini -Defabularizacija romana -Lirski opisi – zaostatak romantizma -Stil dotjeran; ironija, empatija, suosjećanje -Emma – simbol sukoba ideala i zbilje -Opis njene smrti je jedan od nabrutalnijih opisa – korijen naturalizma -Bovarizam – željeti biti nešto što nismo i nemogućnost izvedbe svojih snova ELEMENTI ROMANTIZMA: ELEMENTI REALIZMA:

rizam

narativne tehnike pripovjedanja i opisivanja

-KARAKTERIZACIJA LIKOVA: EMMA BOVARY: Odrasla je u samostanu, a svijetu snova i mašte, potaknuta mnogobrojnim jeftinim romanima prepunih ljubavnika i ljubavnica, progonjenih gospođa što se onesviješćuju

u samotnim paviljonima i sličnih romantičnih sudbina, i ona je sanjala o jednoj takvoj. Izašavši iz samostana i vrativši se na selo gdje joj je bilo dosadno, s nestrpljenjem je čekala da život počne, da se maštanja obistine. Kada je Charles zaprosi, ona pristaje misleći da ga voli, ali ona je nakon udaje sve prije nego sretna. Kad je zahvati depresija oni se čak sele u Jonvil-l’ Abei. Ondje Emma rađa, ali curica joj uopće ne mijenja raspoloženje iako je voli. Budući da je dosta neuravnotežena, ona se zanosi svakakvima mislima; jednom se trudi da bude što bolja domaćica i majka – sve onako kako stoji u romanima, a ponekad je veseli i zaokuplja misao da pripada kolu ljubavnica kojima su dozvoljene zabranjene slasti, no sve to ipak joj ne donosi željenu sreću jer ona misli da “ljubav dolazi iznenada, s burom i munjama, kao nebeski uragan koji se spušta na život, otresa ga, čupa volu kao lišće i cijelo srce nosi u ponor... ” a ne zna da su prave ljubavi tužne i da se vrlo rijetko događaju. ''Ona je bila tu, i za nju je postojao samo ples – sve je ostalo pokrivala neka tama.'' ''Njezino je srce bilo nalik na njih: bogatstvo ga je dodirnulo i ostavilo je na njemu svoj neizbrisiv

13

trag.'' CHARLES BOVARY: Vrlo dobar čovjek, prostodušan, ne prevelikih ambicija, slijepo obožava Emmu i kad na kraju sve saznaje o svojoj ženi za koju je smatrao da je savršena to ga ubija i on umire nesretan jer je nije usrećio i jer mu ona nije uzvratila ljubav, a nije ni pronašla sreću.

O DJELU: ''Gospođa Bovary'' je najpoznatiji Flaubertov roman, na kojem je radio pet godina. Fabula je romana vrlo jednostavna i ne obiluje uzbudljivim događajima, već iznosi povijest života mlade Emme Bovary, djevojke koja je odrasla na bogatome seoskome imanju, odgojena u djevojačkom internatu, udana za dobra i prostodušna seoskog liječnika Charlesa Bovaryja, s kojim provodi jednoličan život u malograđanskoj sredini provincijskih gradića. Nezadovoljna svojim životom, upušta se u dvije strastvene ljubavne avanture i, napuštena od oba ljubavnika, konačno se ubija. Sadržaj djela ima podlogu u istinitom događaju. Roman je podijeljen na tri dijela, sva tri s raznih aspekata koncentrirana oko lika glavne junakinje. BOVARIZAM – ''svojstvo držati se drugim nego to čovjek jest'': Lik se Emme Bovary pretvorio u simbol nemoćne čežnje osrednjih duhova prema visinama,

melankolične volje za junaštvom i poezijom u zatvorenoj kuli ugašenih želja, neostvarivih ambicija, zavisti, svagdašnje dosade... Emma Bovary žrtva je svojih snova. Ona nije sebe mogla zamisliti kao gubitnicu, kao običnu domaćicu koja pluta po dosadnoj svakodnevnici uz svog tako prosječnog muža. Njezin se svijet, kojeg je tako pažljivo složila od detalja svoje mašte, srušio i nestao. I zato, ispijanje je otrova maestralan završetak sasvim u stilu Emme Bovary. KRATAK SADRŽAJ: PRVI DIO Radnja započinje s Charlesom Bovaryem kao dječakom, nespretnim i nesnalažljivim učenikom, koji unatoč svemu tome u svome životu uspije doći do titule liječničkog pomoćnika s pravom liječenja. Ženi se postarijom udovicom koja brzo umire i ne ostavlja mu prevelik imetak, iako se upravo zbog toga njome i oženio. Dok mu je žena još bila živa, Charles upoznaje Emmu Rouault jer je dolazio liječiti njezinog oca na selo. Bila je drukčija, zato se zaljubio u nju i uskoro ju i zaprosio i oženio. Emma se, međutim, udala iz krivih razloga – selo joj je bilo dosadno, a Charles joj se učinio kao zgodna prilika za bijeg. Mislila je da će sreća doći sama od sebe, ali to se nikada nije dogodilo. Postaje ogorčena i brakom i životom u Tostesu. Charles, s druge strane, uvijek jednako voli Emmu i ne primjećuje koliko je ona nezadovoljna. Ona počinje mrziti njegovu sreću, ispod prividnog mira u njoj bujaju bijes i žudnja za drukčijim životom. Zapušta kuću i muža, naposlijetku se

razboli i Charles se zbog njezinog zdravlja odluči na selidbu iz Tostesa. Kada su odlazili, Emma je bila trudna. DRUGI DIO Dolaze u Yonville, zapušten pokrajinski gradić. Odmah prvu večer upoznaju Léona koji svojom pojavom i interesima u Emminim očima postaje idealni muškarac, a s time Charles sve dublje tone. Emma počinje gajiti osjećaje prema njemu. U to je vrijeme i rodila djevojčicu Berthe, koju daje dojilji. Rastrgana je - izvana i prema drugima je draga i pristojna, ali ne može se riješiti mržnje i nemira u duši. Htjela je potražiti pomoć kod župnika, ali on je tome nedorastao i zato ona odlazi. Léone odlazi u Pariz jer više ne želi čekati da mu Emma uzvrati ljubav. Ona ostaje nesretna, ali ne zadugo jer se u njihovom životu pojavljuje bogati posjednik Rudolphe Boulanger. On zamjećuje Emmu i shvati da će ju vrlo lako osvojiti, što se i dogodi. Postaju ljubavnici, čak planiraju zajedno pobjeći, ali to se naravno ne dogodi jer je on Emmu zapravo samo htio iskoristiti i nikada zbog nje ne bi narušio vlastiti ugled, a niti bi se vezao za cijeli život.

14

Nakon što je ostavljena i od njega, pomišlja na samoubojstvo, ali ga ipak ne počini. Slomljena je, zapada u teške i duge psihičke krize. Uz sve ovo, napravila je ogromne dugove koji sada dolaze na naplatu. Kada je ozdravila, odlazi s Charlesom u kazalište u Rouen gdje nakon tri godine sreće Léona. TREĆI DIO Ona ostaje u Rouenu s Léonom, a Charles putuje kući. Postaju ljubavnici.

Tada Emmin život postaje mreža laži koje su vodile jednom cilju – sastancima s Léonom. U to vrijeme nagovori Charlesa da joj omogući punomoć nad njihovom imovinom, na što on pristaje. Tako se još više zaplitala u lihvarovu mrežu, pravila sve veće dugove i sve ih više odgađala. Zbog toga dolazi do pljenidbe i prodaje svih njihovih pokretnina. Emma ne želi da se to dogodi, moli za pomoć sve koje poznaje, ali svi oni ju odbijaju. Léon se uplašio i pobjegao, ponovno ju ostavljajući. Jedini izlaz za Emmu bila je smrt. Proguta arsen i u sljedećih nekoliko sati umre. Charles pati, povlači se u sebe, kao da više ne živi. U kući pronalazi ljubavna pisma koja je Emma primala od svojih ljubavnika. Za sve krivi sudbinu. Umire.

Johann Wolfgang Goethe

-„Patnje mladog Werthera“ –sastavljen kao roman u pismima - epistolarni roman -Zbirka pisama koje mladi pjesnik i slikar Werther piše svom prijatelju Wilhelmu. Werther se zaljubljuje u Lottu, koja je zaručena za Alberta. Zbog nesretne ljubavi koju ne uspijeva

ostvariti, Werther oduzima sebi život. -Prikazana sudbina mladića, predstavnika nove građanske klase i mladoga naraštaja, junak ispovijeda svoje zanose i tjeskobe, svoj način doživljavanja svijeta -Senzibilni pojedinac je u opreci s okolinom – u njemu samom se sukobljuju zbilja i projekcije ideala -Pripovjedač je subjektivan, ich + er forma (izdavačev dio knjige) -2 dijela; nastao u okviru pokreta „Sturm und Drang“ (sentimentalizam) -Tipična forma – uzdasi, suze, patetika, epistolarna forma -Verterizam – fenomen potaknut likom Werthera i pothvatima, proširio se Europom - označava pretjeranu sentimentalnost i romantičnost, emocionalnu prenaglašenost, modu oponašanja Wertherova načina oblačenja i pogleda na svijet, žudnja za nečim nedostižnim - Werther je nosio modri frak sa žutim prslukom i jahačim čizmama -Lota – bijela haljina, crvena vrpca -On je tipičan romantičarski junak, njime upravlja strast, a ne razum, čita Homera i Ossiana; maštanje, simbol građanskog individualizma (ne uklapa se u društvene norme), nekonvencionalnosti slobode

-Značajke – ljubavna fabula, trivijalan zaplet, nema antagonista, epistolarna forma - Epistolarni roman – roman u obliku pisama, s ljubavnom tematikom. To je prvi Goetheov roman-1774. god. koji sadrži autobiografske podatke Goethea koji je u Wertheru uspio izraziti ono što su mnogi osjećali, zbog tog su se romana jedno vrijeme u Njem. mnogi mladići ubili po uzoru na Werthera – pretjerana osjećajnost iz roman

postala je modom tog razdoblja. - Roman psihološki analizira likove, a temelji se na poniranju u unutarnji svijet psiholoških reakcija. - Pravo romanističko djelo (likovi, radnja) koje odbacuje sve klasicističko. - Bitna funkcija pejzaža u djelu: krajolik je utočište banalnosti svakodnevnog života, ovisi o Wertherovom raspoloženju, opisuje njegovo unutrašnje stanje (duša) i najdublje osjećaje. - Roman prikazuje sudbinu individualnog pojedinca čija je ličnost simbol težnji i raspoloženja mlade generacije. Pisac je htio ocrtati mlada čovjeka nadarena dubokim čistim osjećajem koji se ne snalazi u životu te rastrojen ljubavnim jadima (ljubavna strast potiče intezitet doživljaja) izvrši samoubojstvo. -Tema: Wertherova nesretna ljubav prema Lotti i njegovo nesnalaženje u okolini u kojoj se nalazi -Opis likova: Werther: Pasivan buntovnik. On je pretjerano osjetljiv, plemenit i darovit mladić. Lako se oduševi, a još lakše rastuži te

15

prepušta tuzi i jadu. Zanosi se maštanjem, te tako gubi smisao za stvarnost – tipičan romantični junak. Mlad je, lijep, uglađen, simpatičan, materijalno dobrostojeći. Po struci je pravnik, radi kao činovnik, al daje otkaz jer ne podnosi da mu netko zapovijeda. To je jadan romantičan čovjek koji ne živi u realnom, već svijetu mašte. Njegova ljubav prema Lotti prerasta u opsjednutost njome. On je pasivan lik koji se nedovoljno bori sa stvarnošću. Voli prirodu i književnost – Homera i Osijana ( u tim djelima on

i Lotta pronalaze sebe), glazbu. To mu je zajedničko s Lottom. Werther ima sposobnosti ali nema želju i ustrajnost u radu kad je riječ o realnom životu. On zanemaruje realno postojanje Alberta dok mašta o sreći s Lottom, zaobilazi sve realne probleme. Vođen je svojim slijepim emocijama, zadovoljava se mrvicama, ni sam ne zna što želi, al očekuje razumijevanje drugih. Ljudi ga vole, pobuđuje naklonost, izaziva radost i povjerenje. Njegov sudar sa stvarnošću završava pravim slomom. Poimanje da je višak kod dvoje ljudi prema kojima iskreno gaji prijateljstvo tjera ga da stvari pokuša riješiti racionalno. A Werther se vraća. Činjenica da Lotta nikada neće biti njegova pobuđuje u njemu revolt. Samoubojstvo kojim on okončava svoj život je čin osvete, a ne milosrđa. Osvetiti se htio mnogima: ljudima, društvenom poretku, moralu, licemjerstvu i lažnoj emocionalnosti. On je tzv. bajronovski junak: osoba u sukobu sa sredinom u kojoj živi ali i sa samim sobom. Ljubav je za njega patnja kojoj se ne može oduprijeti, smrt mu je jedini izlaz – oslobođenje od boli, te nada u ponovni susret s Lottom i ostvarenje sreće u nekoj novoj dimenziji postojanja. Lotta: Albertova zaručnica. Oličenje je ženstvenosti: lijepa, nježna, iskrena, dobra,

požrtvovna... Ona je sposobna pružiti ono što traži moralni kodeks. Za razliku od Werthera njoj je lako pomiriti se sa životom. Njena simpatija pa i ljubav prema Wertheru je sasvim prirodna, iako nije i dozvoljena. Ali tu prekršaj ne čini Lotta, već Werther! Odanost prema Albertu dovodi je korak prema savršenosti, ona Wertheru nikad nije ništa obećala nit je skrivala da je Albertova. Lotta je na svoj način tragična žrtva – osuđuje sa na lagano umiranje u monotonoj svakodnevici života. Njoj je majka umrla i ostavila joj osmero braće da se brine o njima. Majci na samrti dala je obećanje da će poći za Alberta (važno!).Voli, isto kao i Werther: književnost, prirodu i glazbu. Ona voli Werthera ali toga se plaši i stoga biježi od njega. Njena velika ljubav prema Wertheru je potvrđena na kraju romana kad, kad se on ubija – njeno se stanje znatno pogoršava (strah za njen život). Albert: Albert je po svemu trebao biti negativan lik koji je suprotnost Wertheru i zapreka iskrenoj ljubavi. Međutim sve dobro što ima Werther ima i Albert. Kontrast se nalazi upravo u Albertovu smislu za realan život (presudan u Lottinoj odluci). Albert je mlad, lijep, pametan, obrazovan, drag, ali i skučen i dosadan. Istina je da ne zna satima razlagati o osjećajima i uzdizati Lottu, ali ima stabilnost i promišljenost koji pružaju sigurnost, spokojstvo i toplinu. On je racionalan, hladan, realan i snalažljiv i voli Lottu na svoj način. Radišan je čovjek koji živi u realnom svijetu. Njegova čestitost i briga za Lottinu obitelj daju Lotti, sasvim logično, garanciju da će život proživjeti sretno i mirno, da će biti voljena i cijenjena

supruga. Werthera voli i prihvaća što je veoma čudno! Ipak u Albertovoj strpljivoj reakciji prema Wertheru može se iščitati i nešto životne lukavosti. On je mudro spoznao da je Werthera bolje imati za prijatelja nego za suparnika, jer kako bi izgledao u Lottinim očima da ga je pokušao surovo odstraniti. Uz malo strpljenja i u pravo vrijeme on je Lotti dokazao da je baš on pravi za nju. Dobar je čovjek koji zaslužuje Lottu, čak i Werther to misli. -Sadržaj - Mladi pravnik Werther dolazi u neki grad. Zadivljen je ljepotom krajolika, koju opisuje svome dragom prijatelju Wilhelmu. No, Werther opisuje i mnoge događaje vezane uz grad. U gradu na nekakvom balu susreće pukovnikovu kćer Lottu, koja ga isti tren očara svojom ljepotom. No, ona je zaručena za Alberta, ali Werther ipak provodi dosta vremena s njom. „Kako sam ja, za vrijeme tih razgovora, gutao one crne oči... Kako su mi samo svježe njene usne i svježi osmjesi mamili dušu!“ Naravno, to se sve odvijalo dok je Albert bio na poslovnom putu. Werther je bio tužan znajući da Lotta nije njegova, no ona ga opet na neki način voli, što Werthera čini još depresivnijim. Ali, došao je i taj dan kada se Albert odlučio vratiti kući i

16

povući se iz posla. Werther se s njim ipak sprijateljio i svo troje provode sretne dane uživajući u bezazlenoj društvenosti i prirodnim ljepotama gradske okolice. Za rođendan Werther dobiva jedno izdanje Homera kojeg obožava i vrpcu s Lottine haljine koju je nosila kad su se upoznali. Wertherova ljubav prema Lotti svakim danom bila je sve jača i on je bio sve tužniji jer je vidio da Lotta nikad neće biti njegova. „Zar mora tako da bude? Ono što čovjeku predstavlja istinsku sreću, da mu to bude i izvor njegova jada?“ Tada Werther shvaća da mu više nije tu mjesto i, kako ne bi narušio sklad među zaručnicima, on odlazi. „Ne, ja ne mogu bez nje živjeti, a ipak moram. Teško je, ali moram otići odavde, s ovoga groznog mjesta.“ Hoteći se praktično zaposliti da bi izmakao mislima na Lottu, mladić se dade nagovoriti da primi mjesto tajnika kod jednog diplomata. Teško podnosi službu jer nije birokrat nego pjesnička duša. A kako njegov gospodar voli sitničavo zabadati, gubi volju za službu koja ga nikad nije privlačila. Poslanik tuži Werthera ministru, no ministar pokazuje više razumjevanja i daje mladiću očinske savjete kako se u buduće ima vladati. Werther podnosi ostavku i stupa u službu nekog kneza kome ć na ladanjskom imanju kratiti vrijeme .Wertherov novi gospodar nije loš čovjek, ali je prosvjetiteljski suhoparan pa ga romantični mladić teško podnosi i doskora napušta službu. Neuspio pokušaj da se zaposli i da u tom poslu nađe zadovoljstvo pojačava potisnute osjećaje prema Lotti, koja se udala za Alberta. ne mogavši odoljeti želji da je opet vidi, Werther se vraća u gradić gdje su se bili upoznali. Stanje doskora postaje

neizdrživo. Albert s koji, se nekoć dobro slagao sada mu je omrznuo, a sve mu se čini da Lotta u tom braku nije srtna koliko bi zaslužila. U drugu ruku Wertherova ekscentričnost vrijeđa trijeznog Alberta koji mutno naslućuje da bi mu Werther mogao postati opasan. I Lotta koja je dugo zavaravala samu sebe, počinje uviđati da njezini osječaji nisu bezazleni. Između Werthera i njegove okoline nesporazumi se množe i Lotta bi se htjela izvući iz te situacije, ali sama ne zna kako. Da bi spriječila svakodnevne Wrtherove posjete, ona mu naređuje da par dana izostane, a Werther kojeg već duže vrijeme salijeću misli o samoubojstvu izvršava sada posljednje pripreme. Vraća se još jednom Lotti, pada joj oko vrata i njihove se usne prvi put sjedinjuju. Nakon trenutačnog zanosa Lotta se pribere i daje Wertheru do znanja kako ga više ne želi vidjeti, Werther odlazi kući sav rastresen. poručivši Albertu da mu posudi pištolje jer se sprema na putovanje, on ih dobiva, a pri tom ga blaži misao da ih je sa zida skinula Lotta i obrisala svojim mekanim rukama. „Zlo sam ti za dobro vratio, Alberte, ali ti ćeš mi oprostiti. Zbogom, Alberte! Činim svemu tome kraj. Neka mi smrt bila na sreću!“ „Pun je. – udara dvanaest. Neka se dakle zgodi što treba! Lotta, zbogom, zbogom!!“ Jedan susjed vidio je kad je planuo barut, i čuo je pucanj. Ali, kako je i dalje vladao mir, nije više obraćao pažnju. Sluga je te večeri otišao znajući da će se nešto loše dogoditi. Werther je popio čašu vina, uzeo pištolj te opalio metak ravno u desnu sljepoočnicu. Sluga ga

je pronašao ujutro još živog, no u teškom stanju. U podne je preminuo... Prije smrti, Werther je izrazio želju da ga pokopaju izvan groblja, tj. u blizini, između dvije vitke lipe. Na posljednji počinak ispratila ga je Lottina rodbina, nosili su ga obrtnici, a svećenika nije bilo. Preminuo je u podne. (...) Noću, oko jedanaest sati, dao ga je on pokopati na mjestu koje je sam bio izabrao. Stari je sa sinovima išao za lijesom, Albert nije mogao. Bojali su se za Lottin život. Werthera su nosili obrtnici. Svećenik ga nije ispratio...

Franz Kafka -„Preobražaj“ – pripovijetka

Napisana u ranijoj fazi Kafkina stvaranja (1912.)

Jedno od malobrojnih djela objavljeno za njegova života

Otuđen čovjek u svijetu otuđenih ljudskih odnosa

Simboličnost kukca

Prikazuje abnormalnost tzv. normalnog građanskog društva

17

„Je li životinja kada ga glazba toliko dira?“

Začudna priča

In medias res : „Kad se Gregor Samsa jednog jutra probudio nakon

nemirnih snova, primijetio je da se u krevetu bio pretvorio u golemog

kukca.“

Ukidanje prirodnoznanstvenih zakonitosti i uzročno-posljedičnih odnosa

Osjećaj bespomoćnosti, osamljenosti i straha

Groteskna i halucinantna stanja prikazana realistički vjernim i jezično jasnim iskazom

Pripovjedač u trećem licu

Bacanje trupla na smetlište - obitelj razmišlja o budućnosti

Osamljenost Gregora Samse naznačena već u prvoj rečenici

Slavenskim korijenom njegova prezimena (Sam – sa)

U tijeku radnje Samsa postaje svjestan da ga je odbacilo ne samo surovo društvo otpustivši ga s posla već da ga u sadašnjem njegovu obliku ne prihvaća kao ljudsko biće ni njegova obitelj, za koju se cijela života žrtvovao, a sada joj i sama njegova prisutnost postaje iz dana u dan težim bremenom, iako to nitko ne želi otvoreno priznati

Vrsta: ekspresionistička novela, elementi nadrealizma -Problematika: snovi/stvarnost,realno/nadrealno(irealno), mogući i stvarni svjetovi, čovjek/kukac, ljudsko/životinjsko,rast/nazadovanje, evolucija/regresija, sloboda/represija, socijalno/prirodno, društvo(obitelj)/pojedinac, rečeno/mišljeno, otvoreni/zatvoreni prostori, individualna/opća simbolika (kukac, jabuka, soba) , židovstvo/kršćanstvo, gnoza/dogma -Postupci: karakterizacija imenom Samsa (koji je sam, samoća, osamljenost, alijenacija), fantastika, – Ideje: sraz suvislog jezika i nesuvislog iskaza (suvisli jezik ne želi biti tumačem zbiljskog svijeta), deracionalizacija čovjekovih misli i osjećaja, svijet bez etičnosti -"Kafkijanska atmosfera"– atmosfera straha, tjeskobe, neizvjesnosti, propadanja, grotesknog izobličenja stvarnosti, – Stilski postupci: sarkazam i poruga kao sredstva otežale komunikacije - Sadržaj:

Gregor Samsa jednog se jutra probudio preobražen u kukca. Gregor je po zanimanju trgovački putnik i sve teže podnosi stres koji mu donosi posao, no ne može ga promijeniti dok ne otplati dugove svojih roditelja. Nakon što shvati da kasni na vlak, na vrata mu pokuca majka, a on, odgovorivši joj, uplaši se svog glasa i kojem se osjetilo nekakvo bolno jaukanje. Usto shvaća da se ne može tako lako izvući iz kreveta. Čuđenje i sumnja ukućana zbog zaključanih vrata njegove sobe sve više rastu, a uskoro stiže i prokurist iz njegove tvrtke provjeriti zašto Gregora nema. Zbog toga se Gregor mukom izvuče iz kreveta. Uzbuđenje pred vratima postaje sve veće i iako ih Gregor pokušava umiriti, to se ne događa jer mu je glas toliko promijenjen da ga ne razumiju. Iako je htio odgoditi trenutak pojavljivanja, prokuristovi oštri prijekori natjeraju ga da se ipak pokaže, nakon čega mu majka pada u nesvijest, a prokurist pobjegne od straha. Gregor krene za njim u namjeri da mu objasni sve, no otac ga štapom potjera nazad u sobu. Provlačeći se kroz tijesna vrata bojeći se udarca, Gregor se ozlijedio i tek se navečer probudio iz nesvjestice jer je namirisao svoju omiljenu hranu, koja mu više ne prija. Pada noć i njegova ga prostrana soba počinje ispunjavati strahom. Sutradan mu ujutro sestra, koja je jedina mogla podnijeti njegov novi izgled, primjetivši da ništa nije okusio, donosi svakakve vrste jela da ispita njegov ukus. Gregor otkriva kako mu prijaju samo jela zahvaćena truljenjem. Brigu o njemu preuzima sestra: donosi mu hranu, čisti i prozračuje sobu, dok on leži pokriven plahtom kako ga ona ne bi vidjela. Iako ne komunicira s ostatkom obitelji, saznaje da je otac nakon sloma svog poduzeća uspio spasiti nešto novca koji će pomoći obitelji da se osovi na noge sad kad je izgubila svog hranitelja. Što se tiče Gregora, sestra je odlučila isprazniti mu sobu kako bi mogao puzati po zidovima. I kada Gregor osjeti da mu oduzimaju sve što ga podsjeća na njegovu ljudsku prošlost, prvi put reagira agresivno. Očajnički se ustrčao sobom pokušavajući spasiti bar nešto, zbog čega

18

njegova majka, užasnuta, pada u nesvijest. Tada dolazi otac i misleći da je Gregor počinio nasilje, ranjava ga jabukom, koja ostaje duboko zarivena u njegovom tijelu. Rana zbog koje Gregor teško pati urodila je ipak time da mu uvečer otvaraju vrata da može promatrati obitelj okupljenu u dnevnoj sobi. Gregor bi s nostalgijom promatrao oca, koji se ponovno zaposlio, te majku i sestru zabavljene šivanjem. Postupno, obitelj sve više potiskuje Gregora iz svoje svijesti. Unajmili su dvorkinju, koja ga je uživala vrijeđati, da obavlja najteže poslove, dok bi sestra ostatke hrane iz njegove

sobe uklonila jednim zamahom metle. Gregor gotovo više ništa ne jede, a u njegovu su sobu počeli stavljati sve suvišne predmete. Roditelji uzimaju stanare pa vrata njegove sobe ostaju i uvečer zatvorena. Jedne je večeri čuo sestru kako svira violinu, a vrata su njegove sobe slučajno ostala otvorena te se on približio vratima kako bi ju vidio. Na nesreću, vidjeli su ga stanari, uspaničili se i počeli prijetiti tužbom. Taj događaj pogoršava Gregorov položaj, a sestra izjavljuje da ga se moraju riješiti. Poražen, Gregor se vraća u sobu čuvši kako se za njim okreće ključ. Te noći, prisjećajući se obitelji, Gregor umre. Sutradan ga nalazi dvorkinja, a na njezinu je vijest da je umro svima laknulo. Proljeće je. Otac, majka i sestra odlaze na izlet izvan grada razmišljajući o povoljnim perspektivama za budućnost koje su im se otvorile Gregorovom smrću. Miroslav Krleža -„Gospoda Glembajevi“ - psihološka drama u 3 čina iz života jedne agramerske patricijske

obitelji -1913. g., noć nakon svečane proslave jubileja Glembay Ltd. -Kuća bankara Ignjata Glembaja -U središtu sukob oca i sina (Leone –slikar, doktor filozofije) -Krleža uvodi niz likova koji reprezentiraju staleže i profesije -1. čin – prva rečenica – Leone –„Mutno je sve to u nama, draga moja Beatrice, nevjerojatno mutno.“ -Na zidu slike obitelji Glembaj, u salonu na banketu -Leone otišao iz obiteljske kuće prije 11 godina, nakon što je majka počinila samoubojstvo, a

nakon tog i brat Ivan i sestra Alice 148

19

-Otac se oženio bečkom ljubavnicom Charlottom Wernerovom, odnosno barunicom Castelli koja se uspinje u društvo s Glembajevima -S Glembajem dobiva Olivera -Angelika – žena Leonovog pokojnog brata -Fabriczy – pravnik tvrtke, Silberbrandt (ispovjednik barunice = njen ljubavnik), dr. Altman -Slučaj Rupert – Canjek – baruničina kola usmrtila gđu Rupert (73) -S njom živjela nevjenačana supruga njena sina Fanika – tuži barunicu, no gubi parnicu

- U par navrata traži novac kod Glembajevih da si kupi zingericu -Leone joj kupuje zingericu i šalje je na kućnu adresu, no ona to ne zna i baca se s 3. kata kuće Glembajevih zajedno sa 7-mjesečnom bebom -Leone optužuje Silberbrandta da je baruničin ljubavnik, mislio je da ih nitko ne čuje, no čuo ga je sam Ignjat -2. čin – Leone se pakira, Silberbrandt ga moli da porekne to što je rekao -Glembaj se prepire s Leoneom oko istine -Leone govori da je barunica bludnica, otac ga na to ošamario -Leone u naletu bijesa priznaje da je spavao s barunicom kad je imao 20. godina -Glembaju pozlilo i on umire -3. čin – Leone slika oca -Propalo je „carstvo“ Glembajevih (tvrtka) i barunica -Barunica se pokušava približiti Leoneu -Leone govori Angelici da je to tipičan glembajevski sukob, grle se – dolazi barunica i vidi ih te

ih optužuje da su bludnici -Leone uzima škare i odlazi za barunicom

-Zadnja rečenica – „Gospon doktor, zaklali su barunicu!“

- Početak i završetak: drama počinje Leonovom replikom: ≪Mutno je se to u nama, draga moja Beatrice, nevjerojatno

mutno.≫ na kraju će se potvrditi da se niti Leone, iako to želi, ne može suprotstaviti glembajevština. -Leone – Ignjat: sin i otac su različiti: Ignjat je poslovan i racionalan bankar, predstavnik građanstva koji uživa u gomilanju i konformu, čovjek kojemu je novac mjerilo svih vrijednosti, preduvjet čovjekove sreće. On je nezainteresiran za Leonovo slikarstvo, smatra ga bezvrijednim kao i Leonov poziv, a Leonu je kao umjetniku stran materijalizam, a mržnja se pojavljuje i zbog Ignjatovog odnosa prema Leonovoj majci. Svoju viziju oca Leone prikazuje crtajući očevu posmrtnu masku koju, nažalost svih nazočnik uništava jer nije prikazao kako treba donju čeljust koja je za njega materijalno obilježje glembajevštine, toliko bitne u viziji očeva lika. Leone je srušio očevu iluziju sretnog braka ( koja se temeljila na vjerovanju da ga Charlotte voli) razotkrivajući njezin preljub sa Silberbranton i s njim, što je početak Glembajeva kraja. Beatrice i barunica Castelli: njih dvije su dva potpuno različita ženska lika. Beatrice je oličenje duhovnoga, lijepoga i profinjenoga, a barunica predstavlja nagonsko – animalno u ženi što je Leone odbacio i na kraju ubio. Barunica se

pokušavala približiti Leonu govoreći mu da ne skriva razlog svoje udaje za Ignjata – novac. Međutim telefonski poziv ruši tu njenu iluziju bogatstva, shvaća da je prevarena i pokazuje svoje pravo lice. Ona govori Leonu što misli i konstatira

istinitost Barboczy legendu ( da su Glembajevi lažljivci, kradljivci i ubojice) -Likovi: IGNJAT GLEMBAY, bankar, direktor poduzeća Glembay Ltd. (69 godina) BARUNICA CASTELLI-GLEMBAY, njegova druga žena (45 godina) Dr. LEONE GLEMBAY, sin Ignjata i prve supruge rođ. Basilides-Danielli (38 godina) ANGELIKA GLEMBAY, udovica starijeg Glembayevog sina Ivana (29 godina) FABRICZY, bankar Glembaya, veliki župan (69 godina) Dr. PUBA FABRICZY, advokat, pravni savjetnik poduzeća Glembay Ltd. (28 godina) Dr. med. ALTMAN, liječnik (51 godina) Dr. theol. et phil. SILBERBRANDT, baruničin ispovjednik (39 godina) OLIVER GLEMBAY, sin barunice Castelli i Ignjata Glembaya (17 godina) Sobarice, gosti

20

- Krleža nam likove i njihove sukobe otkriva kroz dijaloge i didaskalije. Dijalozi su nositelji dramskoga jer kroz njih izbijaju osjećaji i unutrašnji sukobi i odnosi. U početku su ti dijalozi kratki. Ton je prividno smiren, česte su stanke, naglašavanje pojedinih riječi, ali kako se događaji odvijaju i temperatura raste, ton se povisuje pa se Krleža služi gradacijom u razvijanju dijaloga. KRATAK SADRŽAJ:

Prvi čin Crveni salon. Na zidovima se nalazi petnaestak portreta obitelji Glembay. Sve je puno gostiju. Na sceni stoji sestra dominikanka Angelika, udovica Ivana Glembaya (najstarijeg sina Ignjata Glembaya) i promatra portrete. Vitka je i otmjena, ruke skriva u naborima rukava. Uz nju stoji Leone Glembay. Ima prosijedu kosu, rijetku bradu, bez brkova. U ustima ima lulu. Leone počinje razgovarati o Kantu i Euleru, te o logici i matematici. Prvi put izlazi na vidjelo da je Leone zaljubljen u Angeliku kada joj govori da je ona jedino u što vjeruje u glembayevskoj kući. Govori joj da ju je gledao cijelu večer. Angeliki postaje neugodno. Dolaze do portreta Angelike i počinju razgovarati o njemu. Dolaze Fabriczy i Silberbrandt. Svi razgovaraju o portretu. Dok ga Fabriczy i Silberbrandt hvale, Leone u njemu stalno nalazi pogreške. Angeliki postaje neugodno pa odlazi do drugih portreta. Svi dolaze za njom. Ona počinje ispitivati Fabriczya o ljudima na portretu. Dok Fabriczy govori o njihovim dobročinstvima, Leone priča da je točno da su svi Glembayevi varalice i ubojice kako je rekla

stara Barboczyjeva. Fabriczy je bio začuđen tim njegovim stavom. Dolazi Puba tražeći barunicu. Sav je razdražljiv jer se nitko osim njega ne brine za nedavni događaj. Govori o napisima u tisku koji nepovoljno govore o obitelji Glembay i posebno barunici. Smatra da to treba demantirati u novinama. Uto dolazi Glembay i govori da to nije potrebno. Svi prisutni očituju se što treba napraviti. Poslije svirke na klaviru u prostoriju dolazi barunica. Govori da su ju oslobodili i da o tome više ne govore jer ju uzrujavaju. Puba pita Glembaya što da radi. Ovaj odgovara da se tome protivi, a barunica govori da ju boli glava. Puba počinje čitati članak u kojem se sve objašnjava: Sinoć se oko devet sati s trećeg kata bankarove kuće bacila krojačka radnica Fanika Canjeg, zajedno sa sedmomjesečnim djetetom, nakon što je bila izbačena iz Glembayeve kuće. Prije toga njezinu je svekrvu pregazila barunica sa svojom kočijom, ali bila je oslobođena optužbe. Članak optužuje barunicu za ubojstvo svekrve i krojačice. Glembay više ne može slušati i traži Pubu da prekine čitati. Puba počinje govoriti kako bi trebali napraviti demante na takve članke u tisku. Glembay opet ustaje protiv toga. Leone im, cijelo vrijeme pozorno slušajući, govori da nikakvim riječima ne mogu oživjeti mrtvu ženu. Barunica se buni ne misli li on da je ona za to kriva. On prijeđe preko tog pitanja. Počne govoriti da je razgovarao s tom ženom i da je ona tražila samo jednu singericu (stroj za šivanje). On joj je rekao neka se ne ponižava i neka ode. Kad je otišla, otišao je i kupio singericu te poslao na njezinu adresu. Puba u tome vidi priliku da se demantiraju novine, a Leone to ne može vjerovati. Barunici je svega dosta, zove psa i s pratnjom izlazi iz sobe na terasu, a zatim i u vrt. U daljini se čuje grmljavina. Dolazi do svađe između Leonea i Silberbrandta. Silberbrandt govori da je čuo razgovor

između Leonea i krojačice i da je čuo da je Leone rekao da bi najbolje bilo da se baci kroz prozor. Leone na to odgovara optužujući barunicu i njezino lažno dobročinstvo. Silberbrandt ju počinje braniti, a Leone ga optužuje da je baruničin ljubavnik. To sve sluša Glembay na terasi. Gosti odlaze. Neki od njih pričaju o vezi Leonea i Angelike. Drugi čin Zbiva se trideset minuta poslije, u sobi Leonea Glembaya. On pakira kovčege. Tu se nalazi i Silberbrandt. Optužuje Leonea da ga nije trebao optužiti pred svima. Da mu je to rekao u četiri oka, još bi mu i mogao oprostiti, ali ovako ne zna. Leone se gotovo i ne obazire na Silberbrandta. Netko pokuca. Ulazi Glembay. Leone mu govori da sjedne, no Glembay ostane stajati. Silberbandt se ispriča i povuče iz sobe. Nastavlja se dijalog između oca i sina. Počinju govoriti o Leonovu slikanju, grmljavini, nekom nécessaireu, stalno izbjegavajući temu. Konačno Leone upita zašto je došao. Glembay mu govori da je čuo svaku njegovu riječ i pita je li to istina. Leone govori da je suvišno da razgovaraju. Glembay želi da prijateljski razgovaraju, ali Leone to odbija. Glembay traži dokaze, a Leone kaže da ih nema. Leone

21

počinje razgovarati o obitelji. Govori da je barunica za sve kriva. Njegova se sestra Alis utopila jer je saznala da je mladić u kojeg se zaljubila baruničin ljubavnik. Također optužuje barunicu za smrt majke koja se otrovala. Govori kako se sjeća da je odmah sljedećeg dana barunica došla k njima s buketom ljubičica i psom i da nije ni izmolila Očenaš, a već se prekrižila i otišla u salon. Glembay mu govori da mu je mjesto u ludnici i da je to Daniellijeva krv, a ne Glembayeva. Leone optužuje oca da je barunici kupovao darove i vile dok je još majka bila živa i da još uvijek od njega uzima novac kojim bi se mogla nahraniti

cijela zemlja. Glembay odgovara da ga je barunica naučila živjeti i da nema nikakva prava da ju optužuje. Tada se počinju svađati o novcu i imovini koju je u obitelj donijela Leoneova majka. Ponovno se vraćaju na to kako je Leone optužio barunicu da ima ljubavnika. Leone Glembayu daje pisma, nađena kod nekog Skomraka koji se ubio zbog barunice, pisana baruničinim rukopisom i potpisom Mignon. Glembay pisma ne priznaje. Tad Leone počinje vrijeđati barunicu, što rezultira provalom bijesa kod Glembaya koji konačno dva puta udari Leonea raskrvarivši mu lice. Leone napokon priznaje da je barunica i njega zavela i da zbog toga jedanaest godina nije dolazio. Glembaya počinje probadati srce. Zove slugu da ode po barunicu. Ne mogu je naći u sobi. Glembay postaje sumnjičav. Barunica dolazi, a Glembay je pita gdje je bila. Ona slaže da je bila u vrtu jer ima migrenu. Glembay ponavlja: “ M-m-m-i-gre-na?” U tom mumljanju padne. Barunica izvan sebe traži da netko donese leda.

Treći čin Glembayeva spavaća soba. Na postelji leži Glembay. Do njegovih nogu, na klecalu, kleči sestra Angelika. Leone slika oca. U naslonjaču sjede Fabriczy, Silberbrandt i doktor Altmann. Svitanje. Na telefonu razgovara Puba Fabriczy dogovarajući sastanke odbora. Fabriczy, Altmann i Silberbrandt razgovaraju o smrti. Dr. Altmann o smrti govori s medicinskog, a Silberbrandt s vjerskog stajališta. Leone nije zadovoljan skicom i pokida ju, a Puba uzima komadiće i na stolu ih slaže u cjelinu. Leone govori o svom snu o mrtvim ribama govoreći da to nije dobro. Puba govori preko telefona i saznaje da je u banci pasiva više od pet milijuna. Dolazi barunica i moli Angeliku da ode po kravatu za Glembaya. Ostaje sama s Leoneom. Pita ga zašto ju mrzi, što mu je skrivila. On šuti. Govori Leoneu da je on bio jedina traka svjetlosti u glembayevskoj kući. Govori kako je njezin sin već poprimio glembayevska obilježja, kako se u njemu već razvija zločin. Vraća se Angelika. Donosi kravatu. Leone odlazi na telefon. Vraća se i govori barunici da ju treba direktor Trgovačke banke. Angelika i Leone ostaju sami. Leoneu postaje slabo. Angelika ga dovodi do divana. On legne. Leone joj govori kako je dotukao Glembaya. Govori da postoji samo jedno rješenje, a to je ubiti se. Dolazi barunica poput luđakinje. Govori da je Glembay nitkov, hulja, da ju je pokrao. Angeliki govori da glumi, da je drolja, da je ljubavnica kardinala. Leone ju tjera van. Ona mu govori da je ta kuća njezino vlasništvo, da ju nitko ne može otjerati. Opet optužuje

Glembaya. Leone joj govori da je uzeo samo ono što je ona od njega krala sve te godine. Govori joj da šuti. Barunica optužuje da su svi Glembayevi ubojice i varalice. Leone uzima škare i govori: ”Ni riječi više!” Barunica počne vikati što hoće od nje. Leone ju želi pograbiti, ali ona pobjegne. On potrči za njom. Čuje se lupanje vratima, razbijanje stakla. Barunica viče: “Pomoć!” Ulazi sluga i uzima instrumente dr. Altmanna. Govori da je barunica zaklana. Angelika stoji poput kipa. Cvrkut ptica u vrtu.

-„Povratak Filipa Latinovicza“ – roman -Sličnosti s Glembajevima -Može se podijeliti na 2 dijela – 1. dio – Filipovo sjećanje – unutarnji monolog, zbilja se prikazuje slikarskim okom -Retrospekcija – izlaže sadašnje probleme zbog kojih se Filip odlučio vratiti – potraga za identitetom, nemogućnost slikanja -Premještanje događaja iz svijeta u svijest -2. dio – događaji u Kostanjevcu

22

-Odnos koji postavlja s likovima iz tog svijeta -Manje moderan -Izmjena ich i er forme – pripovjedač i Filip – pripovjedni monolog -1. moderni roman u hrv. književnosti -Egzistencijalistički roman – otuđenost, osjećaj samoće, nepoznato podrijetlo -Psihoanaliza -Roman o umjetniku – obrađuje problem umjetničkog stvaranja

-Vrlo složen po strukturi, nema klasične standardne kompozicije i razgranate fabule -Višeslojevit u svojoj sadržajnoj i misaonoj strukturi - Povratak Filipa Latinovicza ( 1932.) je prvi moderni roman u hrvatskoj književnosti, po strukturi vrlo kompleksan i složen, bez klasične kompozicije i razgranate fabule. - Radnja romana odnosi se na razdoblje između1920. do 1930. Vremenski sam roman obuhvaća nekoliko mjeseci: proljeće, ljeto, jesen - Osnovni motiv je motiv povrataka i svemu što se u romanu dogodilo, njegova je posljedica. Pitanja koja su vezana uz glavni lik – Filipa Latinovitcza su:

Pitanje identiteta: Filip je dijete trafikantice Regine i nepoznata oca, on najprije misli biskupa, kasnije se otkriva plemića Liepacha. Majka se trudila da se Filip ne razlikuje od ostale djece, ali samo po vanjskim osobinama – izgledom, ali u njenom odnosu prema njemu nedostajalo je topline i iskrenosti. Nakon što je majci ukrao novac kako bi ga potrošio u javnoj kući, njezina su vrata za njega ostala zauvijek zatvorena. Filip odlazi i

vraća se nakon 23 godine, a između njega i majke ništa se nije izmijenilo. Oni su i dalje stranci. Ona bi htjela biti bliža sa sinom, ali napor je uzaludan. Svoje viđenje majke kao bludne stare žene Filip otkriva slikajući njezin portret – preko slike izražava svoj pravi odnos prema njoj. Odsutnost obiteljske topline uvjetovalo je : a) Filipovu preranu zrelost, b) neuravnoteženost, c) iskompleksiranost

Pitanje pripadnosti društvu: Filip ne osjeća pripadnost hrvatskom društvu. To najbolje potvrđuje njegovo viđenje Jože Podravca –simbol stoljetne hrvatske zaostalosti. Filip je dalek i od najnižeg sloja koji predstavlja Joža Podravac i od najvišeg koje okružuje njegovu majku ( za njega su oni maske koje žive u prošlosti i

pričaju o ispraznim stvarima ). Filip želi osjetiti podlogu, želi se osjećati ≪doma≫ ali ta je njegova želja neostvariva jer on je čovjek bez nacionalnog i obiteljskog uporišta

Pitanje umjetnosti: umjetnost je za Filipa:

Viši smisao života

Jedina mogućnost da se u građanskom društvu prevlada ono što čovjeka udaljava od njegove prirode, jedna od najvažnijih vrijednosti u životu to je jedina čistoća u životinjstvu oko nas

Filip je ekspresionistički slikar, opsjednut mislima kako izraziti svoju ekspresiju. Filip stvarnost doživljava kroz boje, zvukove i osnovna mu je želja naslikati množinu svojih osjetila ( zvuk, miris, boju). Neke motive zato i ne može naslikati.

Ljubav: Bobočka je simbol tjelesnog, nagonskog i na trenutak se čini kako bi možda mogla

≪spasiti≫ Filipa, ali ona je već upletena u mrežu svog odnosa s Baločanskim, propalim

advokatom koji je na kraju zbog ljubomore ubija ( pregriza joj grkljan). Tako je na kraju romana krug zatvoren i Filip je opet na početku možda s još dubljim kompleksima neko prije. - Stil: roman pripada monološko – asocijativnom tipu proze, ali jednim svojim dijelom pripada i romanima izričaja odnosno romanu – eseju jer cijeli fragmenti teksta i nisu nego eseji o umjetnosti i slikarstvu

KRATAK SADRŽAJ: Filip se nakon dvadeset tri godine vraća u rodni grad, Kaptol. Sjeća se svog djetinjstva dok prolazi ulicama i gleda zgrade. Prisjeća se svoje majke i razmišlja o tome kako ga je uvijek proganjala želja da sazna tko mu je otac. Govorilo se da mu je otac biskup, kod kojeg je njegov službeni otac bio sobar. Sjeća se jutra kad ga je majka izbacila jer joj je ukrao stotinjarku i potrošio u bordelu. Sada ga majka zove da ju posjeti i on se premišlja. Majka se sastajala s bivšim velikim županom Liepachom koji je materijalno propadao. Filip ga nije podnosio, no družio se s njim zbog majke. Filip je bio slikar i majka je htjela da ju on

23

naslika. Filip pristaje, ali prekida rad jer s emajka bunila. Filipu se sviđala Bobočka za koju se svašta pričalo, pa i to da može uništiti brak Baločanskog koji se zaljubio u nju. Trošio je sve novce na nju, iako je imao ženu i djecu. Materijalno je propao pa mu se žena bacila kroz prozor, a on je završio u zatvoru. Filip i Boba se počinju sastajati, ali ona se viđala i s drugim muškarcima. Dolazi Kyriales, Bobin stari prijatelj. Bio je inteligentan i učen, uvijek je dominirao u raspravama s Filipom. Govorio mu je da njegove slike ništa ne vrijede te da nema smisla

slikati. Filip ga je mrzio. Kyriales se ubio bacivši se pod vlak. Boba želi otići u Hamburg i traži od Filipa da joj posudi novac, no Baločanski dolazi k njemu i govori mu da joj ne posuđuje. Dolazi i Boba te odlazi s Baločanskim, ali daje Filipu znak da će prije večere doći po novce. Filip ju čeka i svađa se s majkom. Majka mu govori da mu je Liepach otac. Zatim dolazi Baločanski i govori da Boba nikamo ne ide, što je Filipu bilo sumnjivo i zato odlazi k njoj, gdje ju nalazi mrtvu. Baločanski joj je prerezao grkljan. O DJELU: Osnovni je motiv u romanu motiv povratka. Radnja se romana odnosi na razdoblje između 1920. i 1930. Vremenski, sam roman obuhvaća nekoliko mjeseci – proljeće, ljeto, jesen. Sve se vrti oko povratka i radnja je njegova posljedica. Javljaju se pitanja koja su povezana uz glavni lik – Filipa Latinovicza: pitanje identiteta, pitanje pripadnosti društvu, pitanje

umjetnosti i ljubav. Obrađen je Filipov povratak. Nakon dvadeset tri se godine vraća u mjesto gdje je proveo djetinjstvo. Povratkom on oživljava stvari, lica i događaje vezane uz njegovo djetinjstvo. Za razvoj ovakve radnje kažemo da je simultana radnja. Kada se u isto vrijeme odvija radnja iz prošlosti i sadašnjosti, npr. zid sa reklamama je onda i sada, i onda je bio pekarski pomoćnik i sada je, straha kada je dolazio kući nakon bordela – strah i sada što će zateći kod kuće, vrt sada i vrt onda... ''Povratak Filipa Latinovicza'' težak je, gust i složen tekst. U liku je Filipa pokrenuto nekoliko mučnih slojeva svijesti i podsvijesti mutno Filipovo porijeklo, njegov neprestani psihološki kompleks u odnosu na oca, njegov sukob s majkom, izostanak iz kuće i bijeg u inozemstvo. Roman i započinje retrospektivom: Filip se vraća u rodni grad, zajedno s njime vraćaju se, kao ptice iz dalekih zemalja, davne uspomene za koje mu se činilo da su otišle u nepovrat, odnosno da se mogu prevladati. Čitav je Filipov povratak (koji u mnogome nalikuje na povratak Leonea Glembaya u roditeljski dom), upravo za razliku od Leonova, jedan tihi monolog, solilokvij koji se odvija uz pomoć neobične, upravo čudesne orkestracije uspomena što naviru kroz ustreptala osjetila. Preteže, naravno, koloristička komponenta: sve što vidi i sve čega se sjeća Filip instinktivno pretvara, prevodi u boju, u slikarski izraz uopće; ali u isto vrijeme njegova je senzibilnost potpuno otvorena svim dojmovima; zvukovi, mirisi, davno videne boje; ugledni prizori, okus jela i dodir predmeta njihova hladnoća i hrapavost, sve to vraća se silovito u dramatske noći, ovdje pratimo korak po korak, u nastajanju i u sve snažnijem rastu.

Krležin ''Povratak Filipa Latinovicza'' treba prije svega shvatiti kao roman jednog slikara i roman jednog povratka: slikarova povratka izgubljenom djetinjstvu. Bez te dvije osnovne komponente gotovo je nemoguće dokučiti sav domašaj ovoga veoma pažljivo komponiranog teksta. Stoga ćemo tekst najpotpunije razumjeti zamislimo li ga kao jednu golemu, neprestanu izložbu slika: to je intimni zakon ovoga teksta i glavni način njegova postojanja. ''Povratak Filipa Latinovicza'' nije, naravno, samo to. On je i mnogo više. On je, ponajprije, organski dio Krležine goleme freske o Glembajevima i o glembajevštini kao tipu života. U njemu se, pred raspadom, kreće isti taj svijet koji je ocrtan u dramama Gospoda Glembajevi, Leda i U agoniji, zatim u nenadmašnim proznim fragmentima o Glembajevima. To propadanje klase koja je već posve trula i koja se pred nama posve razjeda, to je - u širem smislu - tema ove knjige. SIMBOLIKA POVRATKA: Dramatična točka u kojoj roman počinje jest superiorno odabrana koincidencija međusobno suprotstavljenih junakovih nemira: povratak fizički i povratak psihički, potraga za izgubljenim vremenom i za

24

svježinom prvih emocija (koje pretežno i nisu emocije nego psihičke traume), neobičan moment sumnje u vlastitu ličnost i u vlastite stvaralačke sposobnosti, i u isto vrijeme duboka svijest o tome kako bi zapravo trebalo slikati; a to dalje, u krajnjoj liniji, za junaka ovog povratka znači: kako bi trebalo poživjeti da život bude cjelovit, smislom ispunjen, aktivan proces. Povratak je i zamišljen tako; bar ga je junak ostvario u toj namjeri: Filip je negdje u dalekoj mladosti ostao na ulici, te otada živi na ulici već mnogo godina, a ništa se nije promijenilo

uglavnom. Stoga je taj povratak zamišljen kao predah, kao ispunjenje odisejske potrebe da se lutalac vrati polazištu i da ostvari najveću radost čovjeka: da ugleda sivkastu zastavu dima nad vlastitim ognjištem i ponovo začuje davne zvuke djetinjstva. Toj romantičnoj potrebi prinosi Filip žrtvu u času povratka: ''osjetiti se doma'', oćutjeti negdje čvrsto tlo pod nogama, uroniti u simbole koji su i naši i opći (ili bar širi od naših ličnih), to je čežnja Filipova. Ranko Marinković -„Ruke“ – 1953., sadržavala 10 novela -2 su naknadno uključene u roman „Kiklop,“ 1 ušla u knjigu novel -Dodana „Samotni život tvoj“ = 8 novela (1962.) -Tumači se u sklopu poetike postmoderne – autor dovodi u 1. plan stvaralački čin i piščevu muku da iz kaosa građe stvori umjetničko djelo -Realistička podloga, brojni narativni postupci – inverzija slike svijeta, spajanje različitih

žanrova -Novele slikaju život u provincijskoj otočnoj sredini s nizom psihološki produbljenih likova -Karakteristike – kontemplativna ironija, humoristički podton, začudni spojevi smiješnog i ozbiljnog, tragičnog i komičnog, težnja prema paradoksu i grotesci, inventivne igre i stilizacije -Apsurdni detalji i crnohumorne situacije -„Anđeo“ – govori o smrti i bolesti -Motiv ruku, geste, noći, sna i tišine -Likovi –Albert Knez – majstor klesar, Lojz (šegrt), Magda (pokojna žena), Frida (sadašnja žena) -Sadržaj - Klesarski majstor je na samrti. Njegov pomoćnik Lojze došao je po ključ radione i ispričao mu je neobičan san. U klesarskoj radioni bio je nedovršen spomenik anđela koji u ruci drži otvorenu knjigu. Klesar je objasnio naučniku da je taj spomenik za njega. Smetalo ga je naučnikovo neprestano nabijanje pa je zamolio suprugu da ode do naučnika i da prestane s radom. Čudne su mu se misli vrzmale (šuljale) po glavi. Skupio je snagu i spustio se do radione iako je bio mrak. Na anđelovoj knjizi vidio je krasnim pisanim slovima Albert Knez, klesar majstor – umjetnik rođen određenog datuma – umro u zagradi bez datuma. Stari klesar je upisao datum njegovog posljedneg dana života. Odbacio je oruđe i predao se svom anđelu.

- Mjesto radnje: Soba i radiona - Vrijeme radnje: Zadnji dan života klesara - Tema: Klesar nastavlja život kroz svog anđela od mramora. -„Ruke“ – govori o nerješivom ljudskom unutarnjem konfliktu,razumu i osjećajnosti -Lijeva i Desna ruka, razgovaraju, svađaju se -Lijeva predstavlja ljudsko srce, Desna predstavlja razum -Na kraju se potpuno razotkriva piščeva ideja (Lijeva nije odoljela nasilničkom ponašanju) -Upravo u tom trenutku ogleda se sva tragična složenost čovjekova bića -Nije moguća jednostavna podjela ljudi na razumne i osjećajne -Razum i osjećaji se isprepliću -„Zagrljaj“ – posvećena Ivanu Goranu Kovačiću – govori o etici pisanja i autentičnosti života -Pitanje o smislu mašte i pisanja -Fabula ima početak u piščevim pripremama za pisanje (u malom primorskom mjestu promatra ljude)

25

-Dvostruko ja (pisac i pripovjedač) kao „ja“ i „ti“ -Tematizacija opreke STVARNOST – UMJETNOST te njihove dijalektičke napetosti -Mrav pokušava odnijeti dio rečenice isto kao što pisac pokušava odnijeti dio zbilje da napravi zbilju -Pirandellovski efekt – šjor Bepo kao lice koje čeka autora -Crna mrlja tinte - simbol razaranja stvaralačkog napora -Likovi – financ, brijač Bernardo, šjor Bepo, žandar, kip sv. Nikole

-Nekoliko umetnutih priča – o švercanju duhana, o Đini i džeparu – problematika fikcije i stvarnosti -Zagrljaj - intertekst (idila kraj mora), metatekst (žandar – simbol zbilje, pisac – simbol umjetnosti) -Lov na žandara znači simbolični lov na stravičnu sjenu svega što ima iluziju da doista živi na nekom sunčanom mjestu našeg planeta -„Prah“ – Pirandellovsko osamostaljenje lika -Tonko pl. Jankin – sakupljač starih ključeva, glavni lik -Ana i Geometar sporedni likovi -Ironično ogoljivanje ljubavne patnje, boli cinizma, lažnog ponosa i lažnog samoubojstva -Tragedija se pretvara u komediju -Motiv ključeva i pisma, grimase -Premještanje fokusa sa sveznajućeg pripovjedača na sam lik

-Sadržaj - Otočanin Tonko Jankin primio je pismo kojeg mu je donijela stara Lucija.

Vratila mu se uspomena na Anu koju je još uvijek volio. Ona ga je ostavila jer se zaljubila i udala za jednog geometra. Sada žive u Splitu. Laskalo mu je što ga Ana nije zaboravila, već od njega traži uslugu tj. pomoć. Želi krstiti sina ali tako da njezin muž ništa ne zna za to. Poslije pročitanog pisma Tonko se razljuti ali kasnije su mu se vratile drage uspomene i trenuci zajedničke ljubavi i odmah se odlučio da prvim jutarnjim brodom otplovi za Split. U luci ga je dočekala Ana, za njega još uvijek vrlo privlačna i lijepa, ali i nedostižna. U kući su ga lijepo primili i sve te okolnosti su ga skrhale. Kad se našao sam u sobi pokušao si je oduzeti život tako što se je objesio na konopčić na prozor. Apsurd je u tome što su tim konopčićem tj. uzicom bila vezana njegova pisma koja mu je Ana ovom prilikom vratila stavivši ih ispod njegovog jastuka. U kući su čuli njegov pad. Dotrčali su do njega, a on im je rekao: “Vi ste mislili da sam ja nesretan… i da ću se najmanje… objesiti zbog toga? Dobro sam se s vama našalio? He?” - Mjesto radnje: Dalmatinski otok i Split - Vrijeme radnje: Poslije drugog svjetskog rata - Tema: Sav smisao strasti, čekanja i osvete, sitan, zloban, ali ipak bar neki smisao, neka iluzija života, rasipa se u prah koji treba prikriti izgovor bijedne šale.

Milutin Cihlar Nehajev

-„Bijeg“ - Fabula romana – tragična sudbina malog perspektivnog Đure Andrijaševića -Minuciozna psihološka analiza introvertirane osobnosti, oslikavanje senzibilnih stresova -Bitna defabularizacija, moderna tehnika pisanja - bitni problemi čovjekove psihe, sve ostalo u drugom planu (nacionalna i socijalna motivacija postupaka junaka) -Nema regionalnog obilježja -Struktura djela – roman kao pripovjedačko sredstvo kojim se lik predstavlja u 1. licu i služi se pismom i dnevnikom u oblikovanju romana -Roman našeg vijeka, psihološki, realistični, defabulativni roman -Vrijeme radnje – krajem siječnja 1909., mjesto – Trst -Problematika - opis prilika i života ljudi koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema društvenim zbivanjima -Retrospekcija glavnog lika iz dana školovanja -Opis unutrašnjeg života glavnog lika -Pribjegavanje alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije -Sjećanje na posljedice duševne klonulosti, nemoći živaca nakon jedne krize

26

-Prevladava moderna pripovjedačka tehnika – autoanaliza -Pripovijedanje u 3 tipa narativnog diskurza -Utjecaj Turgenjeva u opisivanju filozofije utučenih ljudi u malograđanskoj sredini - Mjesto radnje: Trst - Vrijeme radnje: Krajem siječnja 1909. godine - Tema: Bijeg od svakodnevnog života i odluka o smrti

- Analiza likova: Đuro Andrijašević je mladi daroviti intelektualac koji studira u Beču da postane doktor. Njegov lik odražava raspoloženje jednog dijela mlade generacije koja se, mnogostruko obrazovana i puna snova, nije mogla potpuno snaći u konkretnim društvenim prilikama, već je naginjala skepsi i depresiji. Kroz njegov lik se izražava tragični nemir modernog čovjeka. Propast talentiranog čovjeka nije izazvan uskim prilikama provincijskog mjestanca u kojem živi, već je samo tragičan finale uslijedio nešto brže. On u svojoj duši nosi klicu sloma svojom jako razvijenom prevlašću misli i konstantne autoanalize. Ne predstavlja prosječnu ličnost, zamišljen je kao izraz tragičnih nemira modernog čovjeka, nervoznog, tjeskobnog i umornog, koji je ovu baštinu primio u nasljeđe, pa nije imao dovoljno snage, ni bioloških uvjeta, da aktivnošću ispuni život. Bartol Andrijašević je Đurin otac i pomorski kapetan koji je plovio godinama po morima i na kraju je dobio službu lučkog kapetana u Kraljevici.

Toma njegov stric (bivši trgovac drvima iz Like) koji je bio bez obitelji i zavolio je Đuru kao svoje dijete i pomagao mu u školovanju koliko je mogao. Teta Klara je ukazivala da će od Đure postati veličina i da se od majčine strane sva obitelj sastojala od duševno silno razvijenih ljudi, koji su više ili manje pustolovno završili život. Rekla je da će od dječaka biti ili nešto ili ništa. Zora Marakova bila je kći doseljenog Čeha, ravnatelja tvornice u D. Stasita i koštunjava djevojka s licem opaljenim od sunca i zvonkim smijehom. Nije bila baš lijepa, ali je sasvim suvereno istupala u društvu i svojim otvorenim načinom općenja začarala svoju okolinu. Odijevala se sa mnogo ukusa i uvijek bila spremna na svaki pothvat ako je s tim bilo spojeno nešto novo i osobito. Vera Hrabarova je djevojka i dobre obitelji koju su preporučali Đuri, darovita, završila gimnaziju, naučila govoriti tri strana jezika, svirala glasovir, a u društvu znala besprijekorno voditi konverzaciju. Bila je visoka, suha djevojka sa zlatnom kosom i mirnim zelenim očima. Tošo njegov najbolji prijatelj, koji ga je uvijek razumio u teškoćama. Jagan novi znanac, bio je nabit, nizak, debeo, kratko podrezane kose i plav, oštar brk činili su

crvenu, dosta ćelavu glavu karakterističnom. Bijele, vodene oči i podbuhli obrazi govorili su da se ne bavi puno ozbiljnim poslovima, nego veći dio svog vremena provodi u krčmi. Tu je bilo njegovo carstvo. Po ulici se vukao tromo, pospano, gotovo plašljivo, kao da se stidi svog odrpanog odijela. A u krčmi, što je bila prostija, jače ga je dojmila. Bio je uman čovjek, nego što se na prvi pogled moglo zaključiti. Sa pregršt duhovitih paradoksa znao je braniti svoje mišljenje oštrom poraznom dijalektikom. Bio je kruta pijanica i navikao na neuredan život. Jeo je vrlo malo i to najprostija jela, a odijevao se više nego siromašno. Za prijatelja dao bi sve, pod uvjetom da se taj slaže s njegovim običajima kada se nazdravljalo. SADRŽAJ: Mladi daroviti intelektualac Đuro Andrijašević je iz mjesta studiranja putovao kući, pa se tako prisjećao prohujalih godina i zbivanja. Toliko se naputovao u svom životu da je imao neku odvratnost protiv svakog putovanja. Prisjećao se mirnih dana i đačkih običaja kada se kretao između mjesta stanovanja, sveučilišnih zgrada i kavane. Bilo mu je lijepo studirati u Beču i kada bi zapao u tromost, ne brinući se ni na što i ne odgovarajući na materina pisma, sam sebi je govorio da treba svršiti studiranje za doktora i vratiti se u svoj rodni kraj. U Beču se govorilo

27

da je svaki đak doktor za gazdaricu i kelnere, a kada zbilja dobije doktorat svi ga promaknu u profesora. Svaki puta kada bi trebao dalje putovati upravo je bio bolesno nervozan zbog dolaska u neku nesigurnu i strašnu neizmjernost, o beskućništvu i vječnom nespokoju. Prisjetio se kako su ga posljednji puta ispraćali Hrabarovi na put u Beč. Dok je čekao da vlak krene, njega je svaka minuta tako uzrujavala, da je bio prema svojoj zaručnici Veri upravo nepristojno hladan, što mu je ona u pismu prigovorila. Đuro je odgovorio i mučio se da joj objasni to svoje nesretno raspoloženje, ali ni sam nije mogao da nađe pravih riječi. Njemu se

pričinjalo da u svakom odlaženju ima nešto užasno i tajnovito, kao da iza njega ostaje komad života koji nikada neće moći dostići. Hvata ga strah da će u onom drugom svijetu naći nešto nepoznato i novo na što se neće moći priviknuti. To je možda još iz djetinjstva, kada je svoga oca slabo viđao, koji je na kratko dolazio kući i uvijek neprestano odlazio, jer je tako zahtijevala služba pomorskog kapetana. Nakon dvadeset i pet godina potucanja po morima kapetan Bartol Andrijašević je dobio službu lučkog kapetana u Kraljevici, gdje je dosta nespretno obavljao službene formalnosti. Čim je sin dorastao do pučke škole dao mu je ispisivati liste o svjetionicima i barkama. Kada je otac umro, mati se preselila u Rijeku gdje je iznajmljivala sobe đacima. Dalje je u pismu nanizao nekoliko isprika koje je Vera rado primila, no gospođa Nina Hrabarova nije još dugo vremena mogla da razumije Andrijaševićevo ponašanje. Putujući dalje bio je svjestan da ne radi lijepo što putuje u Slavoniju k prijatelju, a ne ide u Zagreb, gdje su sigurno računali da će kao doktor doći i službeno zaprositi Veru. Uistinu je da će oni pomisliti da on bježi od njih, a osobito stara će imati pravo. Bojao se da još nije spreman

za taj trenutak, jer bi ga stara zapitala za zaruke. On je mislio dalje nastaviti nauke i prijaviti profesorski ispit, da nije umro taj nevoljeni stric Toma i ostavio zaduženu kuću, a svi su mislili da će iza njega ostati imetak. Andriješević je sve svoje misli izražavao riječima, tako je i sada misli gotovo glasno završio razgovor sa samim sobom. U dnu duše je znao da to nije rješenje, da sa Verom samo odgađa stvar i da o tome ovisi njena sreća. Prisjetio se da je u trećoj godini sveučilišta upoznao Veru i zaljubio se. Ona ljubav priznaje majci, dobiva dozvolu dopisivanja, inače pred ljudima sve mora ostati tajno. Predočio si je kao rješenje da mu Hrabarovi vrate obavezu i udaju Veru za nekoga drugoga. Uzalud je tu zadnju misao pokušavao otjerati. Ako bi se uzeli morao bi imati zaposlenje i nekakvu plaću i da li bi im ona bila dovoljna za život, jer profesorske plaće su male. Sve je to lijepo rekao svojoj budućoj punici, no ona je i dalje bila jako nepovjerljiva. Bilo bi najbolje sve prepustiti vremenu, kada bi se ticalo samo njega. Prisjetio se kako su profesori u gimnaziji potvrdili da takvog talenta kakav je on nije bilo za njihovog vremena u školi. Još jače se raširilo to uvjerenje kada su u omladinskim listovima počeli izlaziti neki Đurini književni pokušaji i pokazivao se kao sigurna buduća veličina. U Vijencu je izašao njegov prvi veći rad i svi su se čudili formalnoj savršenosti koju je imao taj početnik. Opčinila ga je želja za slavom i prvi književnički uspjesi dali su njegovom mišljenju novi pravac. Praznike nakon sjajno položene mature proveo je u Kraljevici u kući strica Tome, koji je preko ljeta iznajmljivao sobe kupališnim gostima. Tamo je upoznao gospođicu Zoru Marakovu i njenog brata Marka. Mladići ubrzo postadoše vjerni drugovi na izletima i zabavama. Njihovim

izletima se pridružila gospođica Zora i poslije par susreta Đuro je osjetio da njena blizina na njega djeluje neobično. Njegov pojam o ženi kretao se između dva kontrasta. Jedno je bila umilna djevojčica, vrijedna ljubavi, a drugo kao majka, požrtvovna i brižna. Nije bila baš lijepa, ali je sasvim suvereno istupala u društvu i svojim otvorenim načinom općenja začarala svoju okolinu. Odijevala se sa mnogo ukusa i uvijek bila spremna na svaki pothvat ako je s tim bilo spojeno nešto novo i osobito. Đuro je iz početka osjećao neku antipatiju prema njoj i nije mu se sviđalo što ona tako muškarački govori i radi. Instinktivno je osjećao da mu se ona ne uklapa niti u jedan njegov razred koji si je on stvorio u svojoj fantaziji. Zorina iskrenost razbila je brzo nepouzdanje i plahost i sve su se više družili. Đuro je Zori čitao pjesme i druga književna djela i nakon raspredanja sve se svršilo u ljubavi. Kao san bijaše ta ljubav. Đuro je pratio Zoru do usamljenih morskih rtova, gdje su mogli nesmetano usisavati sav čar naglo rođene ljubavi. Nakon par dana su otišli Zora i njen brat i Đuro je osjetio grižnju savjesti na tu ljubav i propatio je do trenutka kada je trebao krenuti u Beč da se upiše na sveučilište. Osjećao se slabo da razmišlja o tome kako je postupio prema njoj i pokušao se izjadati u pjesmi u kojoj je htio opisati svoju slabost i tako je prvi puta osjetio da nema vjere u pisanu riječ. Prvi puta

28

rodila se u njemu sumnja da je književnost vrlo malo vrijedna prema vrijednosti života. Napisao joj je pismo proklinjući je i u isti mah strašno i samilosno žaleći. U velegradu se Andrijašević preobrazio u drugog čovjeka i nakon prve navale boli radi jadnog završetka ove druge ljubavi dođe pokajanje. Čekao je danima neće li od Zore doći nekakav odgovor i tako se njihov roman nije nikako mogao završiti. Osjećao se vezanim za tu djevojku i nije znao kako da popravi što je skrivio pismom, poslanim u omaglici prvog razočaranja. Mislio je da se njena ljubav pretvorila u prezir, da ga ona drži kukavicom, slabićem, koji je uzmakao kada je došao čas ozbiljnih

obaveza. Izmučivši živce, izgubio je interes za nauku i stane tražiti načine da sam sebe ponizi još gore, misleći da više nije vrijedan života. Osjećao se i sam star, propao, nesposoban za bilo kakvu odluku, ranjen u duši i tijelu, kretao se u najgorim đačkim društvima i došao na glas pokvarenog čovjeka. Nije se javljao kući bojeći se da su i do njih doprli glasovi o njegovom životu. Ružna su bila ta vremena i došle su materijalne brige, neplaćeni računi, dugovi. Uloga očajnika postala mu je drugom naravi i stane se opijati iz noći u noć, da svoj nemir utopi u alkoholu. Izbjegavao je susret sa poznatim ljudima, da ne bi oni vidjeli kako je duboko i zauvijek propao. Ipak je otišao kući i majka i stric Toma su očekivali da će im objasniti u što je protratio dvije godine boravka u Beču. Napisao je pismo drugu Toši iz gimnazije da ga ovaj pod bilo kojim izgovorom pozove u goste.

Otišao je kod prijatelja Toše i nakon nekog vremena se okanio svojih loših navika. Postepeno se oslobodio jadi i povjerio se prijatelju što ga je mučilo. On mu je rekao da je proživio normalno razočaranje u prvoj ljubavi i da je loše što je zapustio svoj književnički rad. Đuro je poslušao savjet i treću godinu studija upisao u Zagrebu. Počeo je objavljivati u novinama kritike i novele. Upisao se u glazbenu školu na nagovor gazdarice kod koje je stanovao, udovice majora R. Bio je uveden u kuću višeg činovnika Hrabara, bolje rečeno u kuću njegove žene. Kod prvih susreta nije mogao da prodre u Verinu dušu. Novi osjećaj ga je odveo dalje od očajanja zbog prijeloma sa Zorom, koji mu je postao daleka uspomena. Vera je bila lijepa pristala djevojka i njen izgled je pristajao uz sliku djevičanstva i netaknutosti koju bijaše zamislio. Sve snažnije je primjećivao da mu se Verina duša približava. Nevidljiva veza između njih dvoje sve se više stezala i Đurino uspavano srce stalo se buditi, kucati sve jače i hrliti njoj u susret. Ipak je Đuro uvjeravao sebe da je odviše star i grešan za tu novu, veliku ljubav i da se ne može izbrisati prošlost koja ga čini bezvrijednim pred Verinim zahtjevima. Povukao se u sobu i par dana si je ponavljao isu frazu: «Što se ti pokvareni, izmoždeni čovječe usuđuješ kao zločinac ulaziti u njen svijet! Tko ti daje pravo da djevici mutiš spokojnost duše?» Napisao je i objavio pjesmu u čijim stihovima je ispričao cijelu svoju ispovijest i plašio se pri pomisli da će Vera razumjeti njegovu pjesmu. Otišao je u svoj stan da je više ne vidi i napisao joj pismo, kako je ovo sve ludost i zločin što radi. Opisao je svoju ljubav prema njoj i svoj strah radi te ljubavi, te da je njegov život sagrađena na ogromnom razočaranju. Stiglo je pismo na brzinu napisano: «Ako vjerujete u me da mogu biti tješiteljica Vaših boli, ja sam spremna. » Tako je Đuro otputovao prijatelju Toši i u prilikama odmora pisao dnevnik događanja. Slučajno

je u novinama pročitao o imenovanjima i premještajima da je Zora Marak, učiteljica više pučke škole premještena na višu djevojačku školu u V. Tako je saznao gdje je završila Zora kao učiteljica, odgajajući djecu, s vremenom stara djevojka sa praznim domom. Teško je pomislio, kako je proživjela te godine. Da li ga je zaboravila i smirila se. Da li je zadržala uspomenu na našu ljubav, a to sigurno jest jer se nije udala i mora da ju to muči. Ružno je misliti na to, ali se ništa više ne da popraviti. Sjetio se kako je bio očajan nakon događaja sa Zorom i bio mu je jasan Nietzsche sa svojom anarhističkom mišlju o ubijanju samoga sebe (nadčovjek sam sebe žrtvuje, odričući se čovještva), a kod Shopenhauera ga je smetao njegov smisao za umjetnost, jer je gledao sve crno i nemilo. Tošo mu je rekao kako ga otac želi nagovoriti da se oženi za Diklićevu kćer, jer bi se onda dva susjedna imanja složila u jednu cjelinu. No on se zaljubio u njegovu Anku, koja nije ocu u računici. Tošo je učitelj sa stalnom plaćom i živi u obiteljskom životu sa Ankom. Kako malo treba da se ostvari ta sreća, ako se ima hrabrosti. Došlo je pismo kojim Đuru pozivaju Hrabarovi da dođe. No gospođa Hrabar zna da Đuro treba položiti profesorski ispit, a za prijavu nema novaca. Tako će proteći godine, a Vera će biti u dvadeset osmoj i nema više čekanja za njenu udaju. Smislili su da razvrgnu zaruke i da ju

29

udaju za nekoga drugoga. Premda gospođa mama nije znala da je Đuro upravo Veri za volju napustio pravni fakultet, u koji je bio upisan već četiri semestra i pošao na filozofiju samo da brže završi. No razmišljali su ako i završi studije treba se zaposliti. No imala je Vera i drugih prosaca, koji su svi bili besprijekorno odjeveni, u društvu duhoviti, muzikalni. Svi su muškarci živjeli u atmosferi odmjerene etiketnosti, govorili o kazalištu, literaturi. Andrijašević nije bio čovjek iz toga svijeta, nije mnogo govorio i ozbiljnije od ostalih je shvaćao svoje riječi. Kod Vere riječ «ljubav» joj nije dolazila na um. Svoje osjećaje tumačila je kao simpatiju, a kako je bila

puna reminiscencija iz literarne povijesti o prijateljstvu duhovitih žena i genijalnih muževa, njeno poznanstvo s Đurom, umnikom i književnikom, dobivalo je za nju posebnu aureolu. Đurine pjesme, jasne i bolne ispovijesti ljubavi, doimale su se kod nje kao prava oluja. Nina je zadovoljno gledala kako njena kćerka pomalo dobiva navike gospođice koja više nije mlada. Mati je htjela svoju kćer vidjeti kao sretnu mladu gospođu, udatu za muža koji joj može dati bar ono na što je kod kuće naučena, no sve je više vidjela kako se udaljava od te budućnosti. Gospođa Nina je odlučila da ne popusti i svoju kćer oslobodi od upliva Andrijaševića. Majka se sjetila kako se obećala đaku iz škole, klonila društva, a on nema nikakvih obaveza. Nije završio studij, pripovijedao je o imetku od kojega nema ništa. Može reći da ga nije briga i onda će draga kćerka ostati neopskrbljena i biti velika žalost roditeljima pod stare dane. Andrijašević je stigao u kuću Hrabarovih gdje mu je gospođa govorila da je njena kćer za udaju a on nema osiguranu egzistenciju i dok ne završi ne smije se dopisivati s Verom. Bilo mu je jako neugodno i postalo jasno da je u njihovoj kući suvišan, te da ga tjeraju zbog njegove

nesigurne budućnosti. Pomislio je da što prije negdje pobjegne i preda se alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve. Njemu ne odolijeva ništa, nisu potrebne fantazije ni osjećaji, pretvara te u drugog čovjeka, trgne iz ružne sadašnjosti. Sa užitkom alkohola raste i ironija. Sav rad proteklih godina mu je bio besmislen, otopio je i piljio u dim od cigarete, gledajući sebe kao uboga prosjaka koji je bio lud i nadao se milosti od dobrih ljudi. Spopao ga bijes na samoga sebe, srdžba, očaj, lakovjernost, sulude snove. Stigao mu je odgovor na molbenicu, da je namješten za suplanta u Senj. Nije javiti Veri, nego da ona vijest pročita iz novina. , te se uputi u svoje novo boravište. U školi je mnogo ljepše nego je očekivao, ima mnogo dosadnih i suvišnih stvari koje su spojene sa pedagoškim dužnostima (filozof sa šibom!). Bio je previše fino odjeven prema ostalim kolegama i u malom gradu ljudi slabo paze na toaletu. Prvih dana je rješavao statistike i popise, a kasnije je imao vremena da se bavi u laboratoriju. Ljudi oko njega nisu zli niti odvratni, ali su užasno prazni i jednaki. Svi gledaju jedan na drugoga, imaju jednake navike i sjetio se kada je i on živio tako mrtvo, bez osjećaja i monotono. Ali ono je bila posljedica duševne klonulosti, nemoći živaca nakon jedne krize. Svi ovi ljudi sasvim su normalni i nisu niti nezadovoljni. Ljudi se osjećaju mladi sve dokle ih ne uhvati u svoje kolo malograđanski život. Preporučili su mu da ne predaje u razredima previše pametno, nego da treba raditi samo toliko da ga ne mogu otjerati s posla. Teško je vjerovati u vrijednosti onoga što sam stvaraš, a radiš za druge. Od plaće koju dobije nije se moglo živjeti, pa je posudio od matere još novaca. I kako sada da se oženi, tj. da bježi iz zla u

još gorje. Mladi ljudi zaljube se i ožene, dođu brige i oskudijevanja i gotov glad. Čežnja za Verom morila ga je jače nego ikada. Sve je više osjećao težinu obaveze što ju je preuzeo na sebe obećavši da joj se neće približiti dotle dok ne položi ispite. Uviđao je da će do tada proći više vremena nego je mislio. Svako dan donosio mu je nova razočaranja, jer je u školi bivalo sve dosadnije, otkada je morao napustiti svoj slobodni razgovor sa djecom i držati se suhe šablone zadavanja i ispitivanje lekcija. Materijalne brige su ga tištale svaki dan sve jače. Pomisao da će Vera biti njegova svakim danom se sve više udaljavala od njega. Gledao je oženjene drugove, njihovu bijedu, njihove navike, uviđao da ne može sada, a neće ni kasnije moći držati se na površini sa plaćom koju dobiva. Vera je polako za njega postajala nedohvatljivo biće, lagodan život u njenoj obitelji, navike ljudi koji imaju dosta da si priušte luksuza, te je uzaludno tražio izlaz. Pozajmljivao je novac od majke koja je sve teže shvaćala njegove potrebe, jer je on sad konačno stao na svoje noge. Odlazila je sve više u crkvu i udaljavala se od svijeta, te je svaki dan slabije shvaćala potrebe života. Stiglo mu je pismo od matere u kojem ga obavještava, da misli da je on završio nauke i da mu više ne treba slati novaca, niti više računati na ičiju pomoć, jer ima svoje zaposlenje i prima plaću. Zato je odlučila Tominu kuću sa nešto gotovine pokloniti opatičkom samostanu, za čeka će je opatice hraniti do smrti, a poslije smrti čitati

30

vječnu misu za spas njene duše. Počeo je prekoravati sebe za taj događaj, jer je slabo obilazio mater osim kada je trebao novaca. To je nju sigurno boljelo i zato je tražila utjehu u crkvi. «Ako je kuća poklonjena, ne može tražiti gostoprimstvo kod matere. Baš je fatalno sve to.» Jednoga dana je stigao brzojav od Vere, koja ga poziva da dođe. Pomislio je da ga se poželjela vidjeti, ali se tog trenutka kod njega pojavila spoznaja vlastite bijede i nemoći. Slabost, gotovo očaj, zahvati mu čitavu dušu. Andrijašević se u svojim osjećajima približavao njenoj boli i

utapao se u tu bol, zajedno s Verom. Napola rezignirani čovjek prisjećao se njihove ljubavi, koji su se prepletali sa dojmovima sadašnjeg osamljenog, dosadnog, besmislenog njegovog života i beznadni položaj u kojem je sada. Đuro nije otputovao ni sutradan ni prekosutra. Bila su dva dana takve uzrujanosti, da mu se činilo da to neće moći izdržati i da će poludjeti. Tražio je kod svojih kolega novaca na posudbu, ali svi su također u teškoj situaciji sa već založenim mjenicama. Pokušao je kod ravnatelja, koji se službeno držao i izjavio da «nema naslova» za predujam, te ga nije dalje ni slušao i gotovo je pobjegao iz sobe. Treći dan je Đuro nakon uzaludnog trčanja, ponižavanja i muka, postao sasvim apatičan. Napala ga je takva tjeskoba, da se nije mogao ničim rastresti. Noći nije mogao spavati i napiše Veri pismo. Opisivao je svoj život, ali je pazio da ne ističe bijedu, naglasio je da preko ferija mora učiti za ispit, te je pisao riječi ljubavi koje mu se nisu tako često izmicale ispod pera i napokon ju molio da se strpi. List je poslao, ali ga treći dan neotvorenog dobije natrag. Napisao je pismo prijatelju Toši da ode u Zagreb i da preda pismo Veri, jer je gospođa Hrabarova prepoznala rukopis i odmah ga vratila natrag. Molio ga je da ide odmah, jer je bolestan od nemira i očekivanja.

Dobio je pismo od Toše koji ga obavještava da je pismo lutalo jer on nije bio u Zdencima nego kod oca koji se pomirio sa Ankom jer je rodila dečka. Bio je kod Hrabarovih i saznao da je Vera gotova učiteljica. Roditelji su zbog bolesti otišli u Štajersku na oporavak. Da bi nekako suzbio tjeskobu koji puta je šetao sa dvjema učiteljicama Darinkom i Minkom. Đuro se na nagovor prihvatio posla da bude redatelj diletantskog društva i priređivali su đačke zabave. Đaci su u njemu vidjeli poštovana pisca i čovjeka «od imena». Najviše ga je zadovoljavalo što je bio u središtu neke, makar i male akcije, koja ga je uvjeravala o vlastitoj vrijednosti i popunjavala prazninu u duši. U zagrebačkim dnevnicima iziđe poziv đačke grupe da se upišu u zadrugu radi popularizacije kulture i sa imenima priređivača. Iz toga nastane čitava bura negodovanja protivne stranke koji hoće rušiti temelje naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Afera he Đuru zaboljela i rasrdila, te odluči da se svemu tome izruga. Napisao je komediju Rat u Ždrenju a osobe na pozornici su se redale same od sebe, a fabuli je trebao kopirati događaj. Središte borbe je bilo između žaba i miševa. U prvom činu je išlo lako sa navalom ruganja, a u trećem činu mu je pofalilo ironije. Komedija se pretvorila u žalosnu sliku malograđanskog života i bez završetka. Tako je komedija ostala u ladici nedovršena. Ipak je predstava imala negativnog odjeka sve do biskupa. Na ponovljeni nagovor je napisao novi komad Revolucija u Ždrenju koja se prikazivala u Zagrebu. Mislio je da će ga vidjeti i Vera, ali kada je pročitao nepovoljne kritike , jako se razočarao i upravo radi Vere bilo mu je strašno. Misao da nešto radi, da se trgne iz mrtvila, dolazila je sve rjeđe i sve više se opijajući.

Stiglo je pismo od Verina oca u kojem ga obavještava da nije ispunio obaveze za njegovu kćer i da mu vraća njegova pisma natrag i da to isto on učini sa Verinim pismima i da prekine sa svim uspomenama. Đuro je zapao u još veću depresiju govoreći: «Ljubiti ne vrijedi. Ne isplati se. Vino je bolje od žene, kušaš ga i ako ti se ne sviđa, izbaciš, a žena ti sjedne na vrat. » Kod kuće su ga mučili vjerovnici. Gazdarici je bio dužan i tražila ga je svaki dan. Na povjerenje mu nitko ništa nije davao, hodao je sa potrganim cipelama i izderanim hlačama. Na Veru je rijetko mislio, što je ona morala pretrpjeti radi njega, prije nego je pošla za drugoga. Žalio je za izgubljenim životom i opijanje mu je postalo fizičkom potrebom. Dobio je od ravnatelja dopis da nije udovoljio propisima glede profesorskog ispita i da ga rješavaju službe namjesnog učitelja. Napisao je oproštajno pismo Toši u kojem ga obavještava da je sasvim propao, dobio otkaz i da mu u krčmi iz milosti daju piti. Postao je propalica. Vera se udala, a on od života ne može pobjeći. Tošo je došao u Novi da pokopa prijatelja, ali leša mu nigdje nisu našli, valjda ju je bura odnijela u dubine mora.

31

Edgar Allan Poe

-„Crni mačak“ - fantastična pripovijetka

-U okviru najavljuje o čemu će govoriti, obraća se čitateljima, poziva ga da povjeruje u priču – manirizam -Retrospekcija i narativne tehnike

-Mačak Pluton je spiritus movens -Problematika – alkoholizam - nasilje (nožićem iskopao oko Plutonu), nastranost -Crni mačak – semantika, praznovjerje, pučki srednjovjekovni misticizam, crni mačak=nesreća -Elemetni fantastike – slika mačka na zidu

-Elementi halucinacija, vizije, fantastika, snovi, priviđenja Pripovijetka prikazuje ljudsku sklonost zlu, nanošenje zla bez pravog razloga. Nastranost i zlo su najiskonskiji porivi ljudskog srca, a ovdje se javljaju u različitim oblicima: kao mrzovoljnost, razdražljivost, bezobzirnost, okrutnost i, na kraju, hladnokrvno ubojstvo. -Crni je mačak materijalizacija pripovjedačeve zle ćudi i u njemu se javlja želja da je uništi. Vješala na mačkovom trbuhu ga upozoravaju da je zločinac, ali i da će biti kažnjen. Mačak pobjeđuje, ali i pravda - zlo će biti kažnjeno jer policija, zahvaljujući mačku, otkriva pripovjedačev zločin. KARAKTERIZACIJA LIKOVA: PISAC: Uvijek je bio poznat kao popustljiv i nježan čovjek, obožavao je životinje i svoju suprugu, no u jednom je trenutku života nešto puklo u njemu i postao je hladnokrvni ubojica. ''Od djetinjstva bijah poznat po popustljivosti i čovječnosti svoje ćudi. Nježnost moga srca bijaše toliko uočljiva da je izazivala porugu mojih sudrugova. Posebno sam volio životinje, i moji su mi roditelji ugađali nabavkom najraznolikijih mezimaca. S njima sam provodio gotovo sve vrijeme, i nikad nisam bio sretniji no kad bih ih hranio i milovao.'' ''... objesih ga zato što sam znao da me ljubi, i zato što sam znao da se nije ničim o mene ogriješio - objesih ga zato što sam znao da time činih grijeh - smrtni grijeh...'' KRATAK SADRŽAJ: Djelo počinje tako što Poe opisuje život svog junaka koji voli životinje. On se rano oženio, imao je punu kuću kućnih ljubimaca, ali najdraži mu je bio jedan crni mačak po imenu Pluton. Njihovo je prijateljstvo trajalo nekoliko godina dok nije počeo piti i mijenjati raspoloženje. U to je vrijeme sve životinje mučio osim Plutona, sve do jedne večeri kad se vratio pijan kući i kad je, ne prepoznavajući samog sebe, mačku iskopao oko. Zbog toga je bio dosta potresen, ali nije stao dok jednog jutra nije hladno mačku stavio omču oko vrata i objesio ga u vrtu na stablo. Noć nakon zločina zapalila mu se kuća i, kada je drugi dan došao da vidi kuću, na zidu njegove sobe, koji je jedini ostao, bio je otisnut veliki crni mačak, a on je mislio da mu je to kazna za zlodjelo.

Nakon tog je događaja je više vremena provodio u krčmama, sve dok jedne večeri nije na vrhu jedne bačve ugledao crnog mačka. Odmah je odlučio da će ga uzeti, a njegova je žena bila jako zadovoljna. Mačak je bio isti Pluton, nije imao jednog oka kao i on, samo što je ovaj imao bijelih dlaka na prsima. Neko se vrijeme slagao s tim novim mačkom, ali odjednom mu se mačak počeo gaditi i počeo ga je mrziti, a ona bijela mrlja na prsima počela je dobivati oblik jedne stvari koju on nije mogao podnijeti - oblik vješala. Puno mu se puta mačak zaplitao između nogu, ali ga nikad nije udario. Sve do jednog dana kad je odlazio u podrum i skoro se spotaknuo na mačku. U tom je trenutku uhvatio sjekiru i htio ubiti mačku, ali je došla njegova žena i htjela ga zaustaviti i on je sjekiru zabio njoj u glavu. Sad je ostalo samo pitanje kamo sakriti leš. Dolazile su mu mnoge ideje na pamet. U jednom mu je trenutku palo na pamet da može sakriti leš u zid u podrumu i da nitko neće primjetiti. I tako je on iskopao rupu u zidu i stavio tamo leš svoje žene. Kad je došla policija, bio je miran jer je znao da ga neće moći otkriti. I bilo je tako, sve do jednog dana kad je policija opet došla. Kad su pregledavali podrum, on je u želji da dokaže nevinost, pokucao bambusovim štapom baš po mjestu gdje je bio leš njegove žene i iz zida se

32

javi neka vika, nekakvi glasovi. Kad su policajci prokopali zid, u zidu su našli leš njegove žene

i crnog mačka bez jednog oka.

„Volio sam naročito životinje i roditelji bi me osobito obradovali kad bi mi donijeli u kuću neke od tih malih stvorenja.“

„Čitave mjesece me u snovima proganjala slika onog mačka.“ „Bijaše to ona nedokučiva čežnja duše da samu sebe izjeda - da vrši nasilje nad vlastitom prirodom - da čini zlo samo radi zla sama - koja me tjeraše da nastavim i da napokon okončam zlo koje nanesoh nedužnoj životinji.“

Jerome David Salinger - Jerome David Salinger je američki književnik, rođen 1919. godine. Međunarodni uspjeh je doživio romanom “Lovac u žitu”. Tim romanom je postao idol jedne generacije američke omladine. Napisao je zbirku novela “Devet priča” i zbirku pripovijetki “Franny i Zooey”. -„Lovac u žitu“ - Mjesto radnje: Opisuju se različiti događaji koje je Holden doživio na različitim mjestima (od New Yorka do njegove kuće), no on sve to zapravo govori u bolnici. -Vrijeme radnje - predbožićno vrijeme -Tema - život Holdena Caufielda

- O djelu: Kroz priču postupno saznajemo o njegovu životu, obitelji, prijateljima, učiteljima i ljubavima. Holden je dijete dobrostojećih roditelja, ima starijeg brata D.B.-a koji je uspješan u Hollywoodu i mlađu sestru Phoebe koju voli više nego ikoga drugoga. Mlađi brat Allie je umro od leukemije što je jako utjecalo na Holdena jer je bio jako vezan uz njega. Holden je izbačen iz tri škole. Na kraju ga izbacuju i iz škole Pencey Prep, zbog nerada i neuspjeha. Iz škole je trebao otići početkom božićnih praznika, u srijedu, no on odlučuje otići već u subotu, nakon posjeta profesoru iz povijesti i tučnjave s cimerom Stradlaterom. Boji se reakcije roditelja, pa ne odlazi kući nego u hotel u New Yorku. Tu se suočava s noćnim životom: s taksijima, turistima, barovima i sl., čak i s prostitutkom i njezinim svodnikom. Tada susreće bivšu djevojku Sally koja ga nikako ne može shvatiti. Također posjećuje svoju malu sestru Phoebe. Spreman je otići na zapad, ali se prije toga želi oprostiti sa sestrom. Ona želi poći s njim pa se oni posvađaju. Nakon svađe oni odlaze u zoološki vrt, a zatim i na vrtuljak. Tamo Holden uz sestru pronalazi mir i sreću. Tim prizorom završava Holdenova ispovijest u bolnici, gdje se nejasno izražava o očekivanjima o budućnosti i mogućnosti prilagođavanja svijetu. U romanu se mnogo pažnje posvećuje Holdenovom unutarnjem monologu, njegovim razmišljanjima o životu, svijetu, ljudima koji ga okružuju, budućnosti… Vrlo su izraženi njegovi osjećaji prema obitelji, školi, prijateljima i sestri Phoebe koju voli više od svega. Holden ne započinje priču uobičajenim dugačkim uvodom s mnogo opisa već samo napominje neke važne činjenice koje su važne da se razumije nadolazeća radnja. Već na samom početku romana Holden napominje da ta priča nije autobiografija u pravom smisli riječi: “Ako već zaista želite da vam pričam o sebi, prva stvar koju ćete vjerojatno htjeti znati jest gdje sam se rodio, kakvo je bilo moje glupo djetinjstvo, čime su se bavili moji roditelji prije nego sam došao na svijet i sve ono uobičajeno davidkoperfildsko sranje, ali ja nekako nisam raspoložen da se upuštam u te stvari. Osim toga, nije mi ni na kraj pameti da vam sad ovdje pričam čitavu svoju autobiografiju ili nešto slično.” Holden nam na početku objašnjava kako se zapravo našao u bolnici: “Pričat ću vam samo o onoj ludnici kroz koju sam prošao tamo oko prošlog Božića, upravo prije nego sam nešto kao šiznuo, pa su me dogurali ovamo da se malo smirim.” Zatim nakon nekoliko stranica iznosi i drugu verziju o svom boravku u bolnici:

33

“S druge strane, porastao sam u toku prošle godine šesnaest i pol centimetara. Tako sam ustvari i dobio tuberkulozu i morao doći ovamo na sve one proklete pretrage i preglede i tako. Inače sam posve zdrav.” Holden nam govori da njegov odnos s roditeljima i nije najbolji. Jako ih voli i priznaje da mu se teško vratiti kući nakon što je izbačen iz škole. Govori da su mu roditelji oduvijek osjetljivi:

“…a s druge strane moji roditelji dobili bi bar po dva nervna sloma po komadu kad bih pokušao da kažem nešto pobliže o njihovom privatnom životu. To su dobri, fini ljudi i sve – ne kažem ništa – ali zaista su preko svake mjere osjetljivi.” Posebno su postali osjetljivi nakon smrti Holdenovog brata Allieja: “Od smrti mog brata Allieja ona nije baš naročito zdrava. Strašno je nervozna.” Allie je bio Holdenov mlađi brat uz kojeg je Holden bio posebno vezan. Bio je Holdenov uzor. Holden o njemu govori pun ponosa. “Bio je dvije godine mlađi od mene ali zato valjda pedeset puta inteligentniji. Bio je fantastično inteligentan. Njegovi nastavnici stalno su pisali majci pisma o tome kakvo je zadovoljstvo imati u razredu dječaka kao što je Allie. Stvar, međutim, nije bila samo u tome da je bio najinteligentniji član obitelji. Bio je i najbojli, na mnogo načina. Nije se nikad ljutio ni na koga. Općenito se smatra da se riđokosi ljudi veoma lako raspale, ali Allie se nikada nije raspalio, a imao je izrazito riđu kosu.” Holdenu je također važna njegova sestra Phoebe, o kojoj govori samo najbolje stvari. Nakon što je napustio školu, ponekad mu padne na pamet da nazove svoju sestru, ali se boje da mu se ne jave roditelji. Holden se stalno uspoređuje sa Phoebe i Alliem. Često govori za sebe da je glup i lud. Tvrdi da je u cijeloj obitelji jedini neuspješan. “Trebalo bi da je vidite. U životu niste vidjeli tako lijepu i bistru djevojčicu. Zaista je bistra. Hoću da kažem, otkad je pošla u školu, imala je uvijek odlične ocjene iz svih predmeta. U stvari, ja sam jedini tup u cijeloj porodici. Moj brat D.B. je pisac i sve što god hoćete, a moj drugi brat Allie, onaj koji je umro, bio je pravi mudrac. Ja sam jedini koji je zaista tup.” Govori da nema mnogo prijatelja. Izdvaja nam Stradletera, Ackleya i Jane Gallagher. Za Stradletera kaže da je pametan i dobar čovjek, ali da je veliki ženskar. Ackleya je opisao kao strahovito dosadnog i naivnog, ali mu je svejedno nedostajao. Jane Gallagher je Holdenova draga prijateljica, čak i tajna ljubav. Na toj je djevojci sve volio, čak i njen način kartanja. Spominje ju kroz cijeli roman. Holden mnogo govori o svojim razmišljanjima, ali o izgledu vrlo malo. “Često govorim “ljudi moji”, prilično često. Dijelom zato što mi je rijčnik vrlo siromašan, a dijelom zato što se ponekad ponašam kao da sam mlađi nego što jesam. Sad imam sedamnaest, ali ponekad se ponašam kao da imam svega trinaest godina. To je doista ironija jer sam visok 189 cm a u kosi imam dosta sijedih vlasi.” U jednom dijelu nam Holden govori da mnogo laže. To potvrđuje i citatom: “Samo da prestanem lagati. Kad jednom počnem, u stanju sam lagati satima.” Holden općenito voli filozofirati pa stvara i cijele odlomke oko inače potpuno nevažnih tema, npr. kako se držati s djevojkom za ruke. Također se često susreće s temama koje voli prokomentirati. Često počinje govorit o nečemu da bi se sjetio druge stvari koja ima neke veze s početnom tvrdnjom, a onda se vraća na prijašnju temu, podsjećajući čitatelja gdje je stao. Holden je jako nesiguran u sebe. Pretpostavljam da ta nesigurnost proistječe iz neprestane usporedbe s Allijem, koji je bio jako pametan. U jednom dijelu saznajemo o naslovu romana. Možda se čini neprikladnim, no on je itekako točan. U cijelom se romanu govori o Holdenovim željama, o onome što voli ili ne voli. Tako je Holden jednom pričao Phoebe o tome što bi želio postati. Rekao je da želi biti lovac u žitu, ali takav lovac kojemu bi bila dužnost da lovi malu djecu koja se slučajno zatrčavaju u provaliju. To je povezano sa pjesmom “Ako netko sretne nekog dok kroz žito ide” pa je tako nastao ovaj

34

lovac u žitu. Radnja ovog romana ne teče kronološki nego ovisi o subjektivnim doživljajima lika, a tijek se radnje prekida razmišljanjima i monolozima. Pisano je žargonom mlade generacije. Holden koristi mnošto poštapalica i fraza, npr. “Što jest jest, bilo je očito da se doista osjeća bijedno što me morao srušiti. Zato sam navio staru ploču. Rekao sam mu da sam pravi pravcati degenerik i sve što uz to ide.” Često je taj žargon poslužio za unos humora u tekst: “Počeo sam škicati one tri vještice za susjednim stolom.” Holden također koristi ironične usporedbe, npr. “Plesati sa starom Marty bilo je isto kao vući Kip slobode za sobom po podu.” Tom usporedbom je želio reći da Marty ne zna plesati, ali je to učinio na prilično smiješan način i mislim da nema osobe koja nije shvatila značenje te usporedbe. Holden sve ljude o kojima govori naziva “stari”, bez obzira na njihove godine. Iako i sam koristi mnoge psovke, ne slaže se s njima, pa ih tako pokušava izbrisati sa zidova u školi koju Phoebe pohađa. - “Lovac u žitu” je moderan roman, čiji je stil neoubičajen u odnosu na druga djela u školskoj lektiri. Način opisivanja i razmišljanja u prvom licu je jednostavan i blizak je mladoj generaciji. Nije zamoran jer nema mnogo dosadnih opisa nego je radnja cijelo vrijeme zanimljiva i potiče nas da čitamo dalje. Također nam daje odgovore na mnoga pitanja koja mladi postavljaju o svijetu oko nas. Tako je Holden dobio odgovore na pitanja zašto netko umire mlad, kako pronaći ljubav, probao je cigarete i alkohol, a dobio je i odgovor na pitanje

zašto se mora ići u školu. To su sve pitanja o kojima bi se moglo raspravljati. Nije dobio odgovor na jedno jedino tipično dječje pitanje – Kamo odlaze patke kad se zaledi jezero u Central parku? Sofoklo

-„Antigona“ - - Drama u sedam činova, a radnja je smještena u antičkom gradu Tebi, u

nemirno vrijeme vladavine kralja Kreonta, vrijeme sukoba. - Glavna tema - nošenje pojedinca s boli i patnjom, uzrokovanom kada se netko (Kreont) uporno protivi božjim propisima ili željama i odbija pustiti sudbinu okolnostima, što dovodi do bolnog (Kreontovog) otkrivanja istine i na kraju do osvete njegovom ponašanju. -Pouka – ne treba se protiviti sudbini i raditi protiv morala. - Temelji se na sporu zbog toga što je Antigona pokopala svog brata protiv Kreontove volje. Poslije smrti Eteokla i Polinika, koji su poginuli u međusobnom sukobu, vlast u Tebi preuzima njihov ujak Kreont. Polinik je kriv što se borio protiv domovine, mora ostati nepokopan, tko prekrši tu zapovijed bit će kažnjen smrću. Njegova sestra Antigona de prekršila tu zapovijed i pokopala je brata. Nakon što su ju otkrili i zatvorili, ona se ubija. Njezin zaručnik Hemon, Kreontov sin traži za nju milost, dolazi u zatvor i vidjevši Antigonu mrtvu ubija i sam sebe, čuvši za ta ubojstva ubija se i Kreontova žena Euridika. Tek kada dolazi vrač Tiresija, koji mu govori da će ga snaći nesreća ako ubije Antigonu, Kreont ju odluči

pomilovati. Pošto se Antigona ubila sama Kreont ostaje živ a moralni pobjednik je Antigona. - PROBLEMI: Djelo problematizira odnos pojedinca i vlasti, samu vlast i vladara te ljubav i odnos prema božanskim zakonima odnosno vjeri. - ANTIGONA-predstavlja duhovnu snagu ideala i ljubavi koja se oslanja na vječne nepisane zakone etike i religije. Jedina se suprotstavila Kreontu i njegovim zakonima i zbog toga je tragično završila. Njezina smrt je simbol pobjede ljudskih napora za individualnom slobodom, humanošću i višim idealima. - KREONT- Utjelovljuje svjetovnu moć utemeljenu na snazi kojom nameće i brani zakone po logici vlastitih interesa. Kreont nije htio popustiti Antigoni i ako mu je bila nećakinja. Bio je ponosan i pun samopouzdanja, nije mogao ispasti mekušac pred narodom nego joj je dao mogućnost da porekne ili da kaže da nije znala za zabranu, no ona je svjesno odabrala smrt. -OSTALI LIKOVI: Laj – Edipov otac, Jokasta – Edipova majka i žena, Izmena, Eteoklo i Polinik, Tiresija

35

-KNJIŽEVNI ROD: drama -VRSTA DJELA: tragedija u sedam činova -VRIJEME RADNJE: razdoblje stare Grčke -MJESTO RADNJE: Kreontov dvor -TEMA: Antigona pokapa svoga brata -IDEJA: Treba poštovati one zakone koji ne ugrožavaju ljudski moral i ljudsko dostojanstvo.

KOMPOZICIJA: 1. uvod: Eteoklo i Polinik umiru u dvoboju 2. zaplet: Kreont zabranjuje pokapanje, ali Antigona ga ne sluša 3. kulminacija: Kreont osuđuje Antigonu na smrt 4. obrat: bogovi govore Kreontu da mora poštedjeti Antigonu 5. rasplet: umire Antigona i Kreontova žena i sin KARAKTERIZACIJA LIKOVA: ANTIGONA i IZMENA, sestre, Edipove kćeri KREONT, njihov ujak, tebanski kralj HEMON, Kreontov sin, Antigonin zaručnik TIRESIJA, prorok EURIDIKA, Kreontova žena stražar glasnici zbor tebanskih starješina pratnja KREONT: grub vladar, podanici ga ne slušaju i boje ga se, odlučan je, vjeran je zemaljskom zakonu zbog kojega krši božanski zakon, na prvom mu je mjesto domovina, a to iskazuje mržnjom prema neprijatelju, u svim ga životnim odlukama vodi mržnja i na taj način ostaje bez obitelji. ANTIGONA: na sebi nosi prokletstvo svoje obitelji, nije joj toliko stalo do sebe same koliko do božanskih zakona, zbog kojih krši zemaljske, na prvom joj je mjestu obitelj i u svim je životnim odlukama vodi ljubav. JEZIK I STIL: Uzvišen stil pripovijedanja, korišteno je mnoštvo epiteta i aforističnih misli. ELEMENTI TRAGEDIJE: Tragični junak: Antigona – poštuje svoja načela i želi pokopati brata Tragička krivnja: zbog njezinih ju načela osuđuju na smrt Tragični završetak: Antigona umire Dramski sukob: odvija se između dobrog – Antigone i lošeg – Kreonta

IZVANTEKSTOVNI ODNOSI: Izvantekstovne odnose "Antigone" sadrži drama "Kralj Edip" koja je (kao što je već opisano u fabuli) usko povezana sa samom "Antigonom". U djelu se "Kralj Edip" opisuje sukob Edipovih sinova i taj se sukob kasnije odražava na radnju "Antigone". Sami se motiv "Antigone" nalazi u "Kralju Edipu" u mržnji novog kralja Kreonta prema Antigoninom bratu Poliniku, kojeg Kreont optužuje za izdaju i zabranjuje njegov pokop. Može se čak reći da je "Antigona", na neki način, nastavak drame "Kralj Edip". KRATAK SADRŽAJ: Radnja je ovog djela usko vezena s dramom "Kralj Edip". U njemu se (između ostalog) opisuje sukob Edipovih sinova. Naime, jedan od njih, zvan Polinik, odlazi iz Tebe jer mu njegov brat Eteoklo nakon godinu dana vladavine ne prepušta vlast po dogovoru. Ovaj se vraća nakon nekog vremena s namjerom da pokori Tebu.

36

Uskoro dolazi do sukoba same braće koji u isti trenutak, jedan drugome, probadaju mačem tijela, te obojica umiru. Vlast dobiva brat Edipove žene Kreont, koji naređuje da se Eteoklovo tijelo dostojno pokopa, a Polinikovo tijelo zbog njegove izdaje ostavi bez obredna pokopa. Tada počinje radnja same "Antigone" u kojoj istoimena djevojka, Edipova kći, govori svojoj sestri Izmeni da namjerava tajno pokopati svog voljenog brata Polinika. Izmena odbija sudjelovati u tom činu i pokušava odgovoriti Antigonu od njezina nauma. Antigona, unatoč sestrinoj zabrinutosti, svjesna posljedica, odlazi do mjesta gdje joj leži mrtvi

brat, te neprimjetno posipa nešto praha po bratovu tijelu i izvršava uobičajeni obred. Kad stražari uvide što je učinjeno protiv kraljeve naredbe, jedan od njih odlazi reći kralju. Kreont, uznemiren i zaprepašten, naređuje da se nađe krivac ili će se okriviti stražari. U međuvremenu, stražari maknu prah s mrtvog tijela, te ubrzo nekon toga nalaze uplakanu Antigonu kraj mrtvog brata. Tada ju odvode Kreontu koji ju osuđuje na smrt. Antigona svjesno stoji iza svog djela i objašnjava Kreontu da ona voli svoju mrtvu braću jednako, te da se moraju, prije svega, poštivati Božji zakoni o pokapanju mrtva čovjeka. Unatoč njezinom objašnjenju, Kreont Antigoni ne oprašta. Nakon toga njegov sin Hemon, koji je ujedno i Antigonin zaručnik, dolazi Kreontu moleći ga da oprosti Antigoni. Kreont mu se usprotivi, te naređuje da se Antigona pokopa u kraljevsku grobnicu, te da joj se da piti i jesti tek toliko da ne umre. Dok ju odvode u grobnicu u stijeni, Antigona se jada obraćajući se Tebancima i svemoćnim bogovima. U Tebu nakon toga dolazi Tiresija, slijepi prorok s dječakom u pratnji. On razgovara s

Kreontom, te mu govori da će ga snaći gorka sudbina ako ne oslobodi Antigonu i smjesta ne pokopa mrtvo Polinikovo tijelo. Nakon što Tiresija odlazi, Kreont se uplaši onoga što mu je ovaj rekao i naređuje da se smjesta krene i tajno pokopa Polinikovo tijelo, te da se oslobodi Antigona. Tada glasnik izvjesti Tebance i Kreontovu ženu o sudbini koja je snašla Kreonta. Glasnik opisuje kako je Kreont otišao sa slugama osloboditi Antigonu, te tamo zatekao svog sina kraj obješene djevojke. Sin je ogorčen krenuo ubiti mačem oca, ali mu je ovaj pobjegao, te si je sin od bijesa zabio mač u tijelo. Nakon što je glasnik to rekao, u Tebu ulazi ogorčen Kreont i čuje vijest da mu se i žena Euridika maloprije ubila. Kreont se tada pokaje, ali kasno - oskvrnuće je božanskog načela strmoglavilo u propast i dinastiju i grad.

"Za njega gradu evo ja proglasih sad, da grob mu nitko ne spremi nit ožali, bez groba nek mu tijelo pusti pticama i psima da ga žderu – grdno pogledat!" ''Za nemogućim ne valja posizati.'' "...a ja iz prikrajka ti slušat mogu to, tu djevu kako žali grad, što s najgorom

sad smrću gine zbog čina predivnog, a od svih žena najmanje to zavrijedi..." "Pa nećete l' je brže voditi? Grobu je Zatvor'te, kako rekoh, pod svod, samu je Bez ikoga vi pustite, nek ili mre Il' živa pod onakvim krovom počiva! Ta mi smo čisti što je do te djevojke; A s nama tu na svijetu neće boravit." "Nju na dnu groba opazismo, za vrat se objesila i omčom rupca platnena njega stegnu..." Antun Branko Šimić

-„Preobraženja“ - umjetnost po Šimiću ne teži ni za čim, ona „teži jedino da bude

37

umjetnost“ - shvaća ju kao realizaciju nečeg tipično ljudskog u smislu spiritualnog, kao poseban, duboki unutarnji doživljaj svega onoga što je vezano za čovjekovo osjećanje života i svijeta, ali svijeta koji je lišen svega što je nevažno, nestvarno ili banalno, traži bit, čovjeka i svijeta, dublji smisao čovjekova postojanja, a ne neku apstraktnu ljepotu STILSKA OBILJEŽJA EKSPRESIONIZMA:

Škrtost izraza, racionalizacija riječi, odbacivanje deskriptivnog

Dojam krika, napetosti, unutrašnje dinamike i pokreta što se ostvaruje naglašenom uporabom glagola, rečeničnih nizova, eliptičnim izrazom

Slobodan stih, iščezavanje interpunkcije

Vizualan izgled, grafička forma pjesme postaje sadržajno važna

Kolorističnost – jake i jarke boje, boje svjetlosti, koloristički kontrasti

Boje dobivaju vrijednost simbola, osobito plava boja koja otvara obrise metafizičkoga svijeta

Najčešće stilske figure – sinestezija, hiperbola, metafora

Uranjanje u sadržaje svijesti: vizije, halucinacije, slutnje, nestvarne slike... PREOBRAŽENJA -Slobodan, nevezani stih

-Boja, zvuk i ritam -Izostavlja interpunkciju -Više misaon nego emocionalan pjesnik -Mukotrpno i bolno traženje smisla ljudskog postojana -Sažet izraz -Teme o ljudskom svijetu, poetski ciklus o siromasima -Prva i jedina pjesnička zbirka (1920.) - prepustio magiju poetske riječi govoru boje, zvuka i ritma; unio u hrvatsku poeziju slobodni, nevezani stih, a izostavljajući interpunkciju, dao i vizualnu snagu svojim lirskim motivima -Više misaon nego emocionalan pjesnik (začetnik „pojmovne“ umjesto „slikovne“ poezije) -Spustio se u mukotrpno i bolno traženje smisla ljudskog postojanja i na relaciji krajnjih čovjekovih polova život – smrt; pokušao prodrijeti u dubinu, u „beskrajno unutra“ ljudskoga bića -Nemoćni revolt protiv neumitnosti pronalaženja -Neobično sažetim izrazom u temama ljubavi i smrti pokušao je tipičnim egzistencijalnim motivima naslutiti neke osnovne ljudske tajne i nemoćan da dokuči bit – pobunio se protiv svega sputanog i nedorečenog u čovjeku TEHNIKA PJESME: Dva ritma u lirici: mehanički i ekspresivni Za ekspresivni ritam najpriličniji je slobodni stih Ritam još nije ekspresivan ako je svaka riječ u pjesmi ritmički na svom mjestu Rimovati treba ono što se rimuje

Nije svejedno koja će se riječ rimovati, koja će zazvučati najjače u stihu, kao što nije ni svejedno koja će se riječ s kojom rimovati Rima jače djeluje ako je rjeđa Što je nešto rjeđe, to je vrjednije PRIMJERI PJESAMA IZ ZBIRKE: PJESNICI

-Pjesničko umijeće (ars poetica) -Čuđenje, slobodni stih -Prvi stih izdvojen - zasebna, ritmička, značenjska i sintaktička cjelina -Odsutnost interpunkcije OPOMENA -Uzvišenost duha -Temeljni motivi – čovjek, svjetlost, prah -Funkcionalnost riječi -Zvijezde kao simbol uzvišene duhovnosti

38

-Uskličnik nakon motiva; zvijezde – pjesnički krik -Pažljivo grafičko (geometrijsko) organiziranje pjesme SMRT I JA

-Individualni, subjektivni doživljaj smrti i smrtnosti -Slobodni stih -Izostanak interpunkcijskih znakova na kraju -Smrt i dalje vlada

-Odnos i jedinstvo života i smrti MOJA PREOBRAŽENJA -Grafički organizirana pjesma -Izostanak interpunkcijskih znakova -Čovjekova težnja za stalnošću i unutarnjim mirem -Bijeg od svakodnevnih promjena

39

Pjesnici

Pjesnici su čuđenje u svijetu

Oni idu zemljom i njihove oči

velike i nijeme rastu pored stvari

Naslonivši uho na ćutanje što ih okružuje i muči

pjesnici su vječno treptanje u svijetu

Opomena

Čovječe pazi da ne ideš malen

ispod zvijezda!

Pusti da cijelog tebe prođe

blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ kad se budeš zadnjim pogledima

rastajo od zvijezda!

Na svom koncu mjesto u prah

prijeđi sav u zvijezde!

Moja preobraženja

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro

i s pogledima plivam preko polja livada i voda Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta

i bezbroj puta uskrsnem O Bože daj me umorna od mijena

preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu što s dalekog će neba noću sjati u crne muke noćnih očajnika

Smrt

I smrt ce biti sasma nesto ljudsko Na ležaju se tijelo s nečim nevidljivim rve

i hropti i smalaksava i stenje

i onda stane. Ko kad mašina stane. I stoji. Ni makac. I ljudi u to sto se zbilo gledaju ko u neki svršen poso

i podižu se kao kad se podižu od stola i sluškinje se uprav tad najviše uzrade

Mati ce živinski kriknuti otac zaćutati

i buljiti nijemo cijelog dana.

Smrt i ja Smrt nije izvan mene. Ona je u meni od najprvog početka: sa mnom raste u svakom času Jednog dana ja zastanem a ona raste dalje u meni dok me cijelog ne proraste i stigne na rub mene. Moj svršetak njen je pravi početak: kad kraljuje dalje sama

40

Povratak

Ti i ne slutiš

moj povratak i moju blizinu

U noći kada šumi u tvom uhu tiha mjesečina znaj:

ne koraca mjesečina oko tvoje kuće

Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu

Kad koracajući cestom kroz mrtvo svijetlo podne staneš

preplašena krikom čudne tice znaj:

to krik je moga srca s blizih obala

I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče s onu stranu mrke mirne vode

znaj: ja koracam uspravan i svečan

kao pored tebe

Ručak siromaha

Jedno pred drugim stide se da sjednu za takav ručak i dokle jedu boje se da ne bi jedno drugom život pojeli. Kad ustanu od stola, tišina i težina Gađenje pred samim sobom unakazi obadvoma lica i svako misli da je drugomu ubica i da je krv što teče kroz njegovo tijelo krv drugog (kao da je jedno drugo jelo)

Hercegovina

Ja koračam livadama plav od sutona Na rubu livada je kuća parnog mlina

Iz daljine to je krvlju namrljana uglasta i gruba

slikarija na nebu I što god bliže stižem, sve glasnije viču

nebrojene užarene opeke Ko ne zna, mislio bi da seljaci slave kakvu

slavu Ispod brežuljaka crni vlak se vuče

odmjereno udara i vrišti

svoj dolaz još dalekoj nevidljivoj stanici Noć i ja na brdu

Poda mnom načas izrone iz mraka kuće stabla dvorišta i njive

I opet utonu u mraku ko u svijesti

Iz tame u me gleda nekoliko svijetlih bijelih prozora

ko nekoliko bijelih svečanih časova iz crnog života ljudi

Antun Šoljan -Bavi se pretežito urbanim temama -U središte stavlja likove buntovnika, nezadovoljnika i asocijalnih ljudi koji bježe od ukalupljenosti, konformizma i društvene odgovornosti, osporavaju postojeće konvencionalne strukture i afirmiraju kolektivni duh klape -Rafinirana jednostavnost, čitke i stilski dotjerane rečenice, kolokvijalna sintaksa, bez ukrasa i metaforike -„Kratki izlet“ – pripovjedač – mladi urbani intelektualac, student, jedan od protagonista radnje -Likovi koji ga okružuju – slučajno okupljena klapa koja se našla na zajedničkom znanstveno-istraživačkom putovanju

41

-Cilj putovanja – arheološko istraživanje kulturno-povijesnih glagoljaških spomenika na području Istre -Neobično putovanje postaje metaforička slika egzistencijalnih stanja suvremenog čovjeka BILJEŠKE TIJEKOM ČITANJA: - pisac priča o prijatelju Roku - odlazak s Rokom na ekspediciju u Istru - kreću na izlet u Gradinu - pokvario im se autobus, sad stoje usred ničega

- krenuli su pješke - tri žene na prozoru u pustom gradu... jezivo... - Petar je otišao natrag - na kakvog su to starca naišli? - zašto je Vladimir ostao sa starcem?! - i Ivan je poludio, kupio je ruševinu - Roko i Ante sami nastavljaju put - pronašli su obrasli samostan - susreću fratra - a kakav je to uopće jeziv samostan?? - sve su freske koje su tražili uništene - Ante odlazi natrag, sam - nikoga nije uspio pronaći od svih onih koji su bili na ekspediciji

KRATAK SADRŽAJ: Jednog je dana Antu posjetio stari znanac Roko i zamolio ga da, pošto je Ante novinar, pođe s njim i ekipom na ekspediciju u Istru, pronaći stare građevine i freske. Svakoga su dana nekamo išli na izlete, pronalaziti nešto novo. Zadnjeg je dana ekspedicije Roko rekao da idu pronaći stari grad Gradine. Vozeći se autobusom kroz pustoš, po sparini, nisu ni slutili da će im se autobus pokvariti. Kada se to dogodilo, dalje su krenuli pješke. Najprije su došli do nekog pustog gradića u kojem su naišli samo na tri žene koje su stajale na prozoru. Nakon nekog je vremena Petar rekao kako on ide natrag. I otišao je. Zatim je ekipa naišla na neku staru krčmu, čiji je vlasnik bio neki čudni starac. On im je ponudio hrane i vina, od kojeg su se svi napili, a najviše Vladimir. Kada je ekipa trebala poći dalje, Vladimir je rekao kako on ostaje kod starca. Ekipa je nastavila bez njega. Došli su do nekih starih, ruševnih kuća, od kojih je Ivan kupio jednu. To je svima bilo čudno, no on je rekao kako će tu živjeti. I dvije Ofelije su se odlučile vratiti natrag. Ostali su samo Roko i Ante. Nakon dugog su hodanja napokon došli do porušenog samostana kojeg su tražili. U njemu je bio samo jako stari fratar koji ih je proveo po samostanu, htjedeći im pokazati freske. No i one su bile uništene. Tada je Ante počeo urlati na Roka, govoreći mu da je on kriv što su završili usred ničega. Odluči sam otići. Nakon prolaska je kroz mračni, jezivi hodnik uspio doći na čistinu i vratiti se kući. Nijednog od članova ekipe, kao ni Roka, više nikad nije uspio pronaći. KARAKTERIZACIJA LIKOVA: ROKO: ''Počet ću od toga da je moj prijatelj Roko lud. Čovjek bi pomislio da netko tko ima takav kokošji grudni koš, mršave tanke ruke, bezbojnu i rijetku našušurenu kosu i toliko debela stakla na očalima koje uvijek poluslijepo prinosi licu sugovornika ili raznim opasnim električnim instalacijama ili kakvim zupčastim strojevima u radu, ne može sebi dopustiti luksuz da bude još i lud. Ali moj prijatelj Roko je od onih legendarnih luđaka koje bogovi čuvaju.'' ANTE: ''U to ugledno društvo mladih znanstvenih radnika dospio sam zahvaljujući svojem

42

starom poznanstvu s Rokom – znali smo se još iz srednje škole i povremeno smo obnavljali poznanstvo. Naše drugovanje se sastojalo u tome da je on pričao bez prekida, a ja slušao bez prekidanja. Bio sam dobar, pažljiv slušalac i to ga je valjda na meni privlačilo: možda je mislio da je privlačnost uzajamna.'' ''Bio sam tada još mlad i, vele, sposoban novinar...''

Relativno oskudnu radnju romana čine događaji vezan uz potragu za starohrvatsko arhitekturom i zaboravljenim freskama koje poduzima skupina mladih arheologa i povjesničara umjetnosti po unutrašnjosti Istre. Svjedok neobičnih zbivanja na

jednoj od ekspedicija je sam pripovjedač, i sam lik u romanu, čija sjećanja i

refleksije tvore i cjelokupni sadržaj Kratkog izleta.

U uvodnom dijelu portretiran je ekscentrični Roko, pokretač svih akcija, koji se nakon nekoliko bezuspješnih potraga odluči da se pronađe Gradina koja navodno obiluje traženim predmetima. Skupina kreće na put, ali im se pokvari autobus pa jedan dio putnika odluči ostati, dok drugi, s Rokom nastavlja ekspediciju te doživljavaju niz bizarnih susreta. Najprije susreću tri goleme žene i ostaju bez Petra, jednog člana koji se odlučuje na povratak. Zatim nailaze na gostionicu s čudnim vlasnikom, gdje drugi član ekspedicije, Vladimir, otkazuje poslušnost i ne nastavlja put. Na sljedećem mjestu, grupa se potpuno raspada, te putovanje nastavljaju samo Roko i pripovjedač. Nakon mukotrpna probijanja kroz šiblje, u sumrak nabasaju na ostatke davno napuštenog samostana koji čuva osamljeni fratar. Pripovjedač i Roko

posvađaju se oko fresaka te se pripovjedač zatim oprašta od Roka i sâm ulazi u podzemni hodnik, gdje u fantazmagoričnoj viziji ugleda svoje pretke. Izlazak u pusti

kamenjar ujedno je i povratak u svijet stvarnosti.

U završnoj sekvenci, lociranoj u suvremenost, pripovjedač nastoji naći sudionike

izleta, ali ne uspijeva pronaći nikoga, pa čak ni Gradinu na zemljopisnoj karti.

Riječ je o prstenasto komponiranom romanu s okvirnom pripoviješću unutar koje se odvijaju događaji ispripovijedani u 1. licu. U osnovi se naslanja na model pikarskog romana, budući da se ključni događaji pojavljuju kao epizode sa zaprekama i nevoljama koje junaci moraju proći, a kako su likovi mladi ljudi, autsajderi, može se

govoriti i o oslanjanju na model suvremene proze u trapericama.

Roman treba čitati u alegorijskom ključu, što će kulminirati u fantastičnoj viziji s kraja romana. Vizionarno poniranje u prošlost, neophodno je kako bi se do krajnosti zaoštrila simbolička vrijednost doživljenog i svojevrsna je poanta roman,

koja daje smisao prijeđenom putu glavnog lika.

Mnoge rečenice znatno su blizu stilskog postupka koji podrijetlo ima u "pjesničkom"

jeziku.

Sporedni likovi svedeni su svega na nekoliko bitnih obilježja i uvedeni kao predstavnici generacije, a ne kao samostalni i individualni akteri. Nasuprot njima, Roko, kao vođa skupine, dobio je znatno više prostora. No kraj romana potvrđuje da ni on ne posjeduje nikakve više vrijednosti, čime slika poratne "izgubljene" generacije biva potpuna. Ključna obilježja generacije sadržana su u liku anonimnog pripovjedača: spremnosti da slijedi uhodane društvene obrasce, ali bez dubljeg

uvjerenja, nakon čega nužno slijedi razočarenje kao posljedica.

Prve interpretacije Kratkog izleta najviše su se bavile "politički problematičnim" idejama u romanu. U jednom sloju, ovaj roman svakako je i kritika optimističke političke utopije, utjelovljene u liku kratkovidnoga vođe. Novija ga čitanja stavljaju u egzistencijalističku tematiku, odnosno na umjereni nihilizam kao krajnji ishod svih ljudskih stremljenja, što čini ključnu idejnu okosnicu romana. Obično se navodi izravna veza Kratkog izleta s jednim od najpoznatijih eseja egzistencijalističke filozofije, Camusovog Mita o Sizifu. Čak i Roko, koji treba biti

43

potpuno predan imaginarnom cilju, naposljetku konstatira da na kraju nema

ničega i da je smisao puta u samom putovanju.