NADNARAVNA BIĆA

BanikBanik je u slavenskoj mitologiji duh koji boravi u prostorijama namijenjenim za kupanje.

Mitologija [uredi]

Kupaonice su nalikovale saunama, bila su to mjesta gdje su žene rađale, a također i proricale, stoga su

smatrane obdarenim životnim silama. Postojalo je vjerovanje da poslije svake tri grupe kupača te da Banik

pristupa kupanju i u tome ga nitko ne smije uznemiravati. Zato su kupači Baniku ostavljali malo vode.

Njemu su se pridavale zasluge za nesvjestice i nesreće u kupaonici.

Banik bi dolazio u obličju sićušnog ali jakog starca s dugom, čupavom bradom, prekrivenom plijesni. Mogao

je pretkazivati budućnost. Često su ga posjećivali demoni šuma i vragovi, a s njime su bili

i vodeni demoni Bagienici.

Domovoj

Domovoj

Domovoj je bio kućni duh u mitologiji Istočnih Slavena.

Domovoj je nastao od riječi dom. Bio je malo božanstvo i duh kuće. Često je nazivan djed ili gospodar kuće,

Domovik, Djeduška, Starik, Khoromozitel.

U srednjovjekovnoj Poljskoj zvali su ih i ubozi (priča iz 15. st). U legendama se pojavljuje u liku malog

dlakavog starca, ponekad ima rep i rogove. Mogao je uzeti lik mačke, psa, krave, a rijeđe u zmije i žabe.

Brine se o blagodati kuće, posebno o stoci što ga povezuje s bogom Velesom. Često se u kući mogao čuti

Domovojev glas koji je zvučao kao jecaj, inače je bio blag i umirijuć. Opasno je bilo da ga ukućani vide.

Raznim znakovima nagovještava nedaće i smrt. Njegova družicaDomovika boravi u podrumu.

Prema legendi (u kojoj možda ima utjecaja kršćanstva) o porijeklu Domovoja koju navodi Mike Dickson

Kennedy, u svojoj Enciklopedija ruskih i slovenskih mitova i legendi, dok je stvoritelj (Svarog) stvarao nebo i

zemlju , neka bića su se pobunila protiv njega pa ih je protjerao na zemlju gdje su se udomačili i postali

kućna božanstva Domovoji ili Domaći[1].

Kikimora

Kikimora

Kikimora je legendarni istočnoslavenski zao kućni duh koji se pojavljuje u liku malene žene. Kikimora se

brine o domaćim životinjama. Neprijateljski je raspoložena prema muškarcima, a noću uznemirava djecu.

Lešij

Lešij ili Lesovik, Lesovoj, Lešak, Lesnik, Leši je šumski duh, gospodar šuma i zvijeri. Pastir čije stado

čine jeleni, košute,zečevi, koje čuvaju vukovi ili risovi. Obrazi su mu plavi, oči zelene, brada duga i zelena.

Ponekad se ogrne u krzno, a neke legende ga prikazuju s rogovima i kopitima. Lijeva cipela mu je uvijek na

desnoj nozi, kožuh zakopčava na pogrešnoj strani. On nema sjenu,krv mu je plava.

Pokola

U slavenskoj mitologiji - zloduh podzemlja. U početku stari Slaveni štovali su pored raznih starih božanstava

i posebno božansko trojstvo u sastavu boga Peruna, Potrimbe i Pokola. Ovo trojstvo štovali su pod starim

dubovima u koje bi urezali likove navedenih bogova trojstva, a pred njima bi bili postavljeni žrtvenici na

kojima su se polagale žrtve bogovima.

Rusalka(Preusmjereno s Rusalke)

Ovo je glavno značenje pojma Rusalka. Za druga značenja, pogledajte Rusalka (razdvojba).

Rusalke, Witold Pruszkowski 1877.

Rusalka je u slavenskoj mitologiji vodena vila koja živi u rijeci ili jezeru. Obično (ali ne uvijek) se opisuje

kao sirena, žena s donjim dijelom tijela ribe. Stariji mitovi o rusalkama se lokalno razlikuju, ali u kasnijima

prevladava viđenje rusalka kao zlih vila. Imale su dugu, zelenu kosu za koju su neke legende tvrdile da je

uvijek mokra, jer, ako rusalka previše proboravi na suhom i osuši joj se kosa, umrijet će.

Rusalke oko Save, Dunava i Dnjepra su bile drage, vesele i pjevale su pjesme. Također su pomagale

junacima u boju, zbog čega su česta tema narodne poezije. U svojim zabavama odabrale bi neku vrbu ili

brezu pored rijeke na koju bi se popele, pa bi noću skakale s nje i plesale. Ujutro, na mjestu gdje su plesale,

trava i žito raslo bi obilnije. Ali, prema nekim mitovima, tko vidi rusalke u njihovu plesu, odmah onijemi.

Naprotiv, rusalke sjevernije u Istočnoj Europi bile su zle, blijede djevojke oronula izgleda koje su mučile i

ubijale sve koji bi dopali u njihove ruke. Često su u liku lijepih djevojaka zavodile i potom ubijale muškarce,

posebno one kojima nisu bili skloni.

U kasnijim mitovima prevladava drugo viđenje rusalka, za koje se često smatralo da nastaju kad se mlada

djevojka utopi ili od nekrštene djece koju njihove majke utope. One tada lutaju Zemljom kao duhovi, tražeći

osvetu i mir.

Bibliografija [uredi]

Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Rusalka

Franjo Ledić: Mitologija Slavena, tiskara Epoha, Zagreb, 1969.

Vampir Ovo je glavno značenje pojma Vampir. Za druga značenja, pogledajte Vampir (razdvojba).

Vampir

Vampir (prasl. ǫpyrь), u pučkom vjerovanju, mrtvac koji ustaje noću iz groba i siše ljudima krv[1], a također

posjeduje čarobne i nadnaravne moći. Vampirom postaje zao čovjek ili onaj kome je vampir sisao krv.

Skoro sve kulture i civilizacije posjeduju nekakav mit onemrtvim krvopijnim stvorenjima ili vampirima. No,

sam izraz vampir potječe sa Balkana i Istočne Europe, gdje su mitovi o vampirima bili česti i odakle su se

u 18. stoljeću proširili na Zapadnu Europu.

Prva dokumentirana uporaba riječi vampir jest za osobu pod imenom Arnold Paole (vjerojatno: Arnaut

Pavle?) iz sela Meduegia kodKruševca 1725. u izvješću lokalnog liječnika Beču u vrijeme

kada Austrija vlada Srbijom 1717.-1739.

U prirodi postoje životinje i organizmi koji žive na tekućinama drugih životinja, od kojih je jedna i krv, te se

termin vampirizam ili krvopijstvo u zoologiji koristi za naprimjer: pijavice, komarce i šišmiše.

U popularnoj kulturi termin vampirizam ili krvopijstvo koristi se kao pogrdan naziv za amoralno i bezgranično

iskorištavanje pojedinaca ili društva. Isto tako vampirstvo, vampirizam, povampirenje su termini koji se rabe

za demoniziranje pojedinaca ili skupina jer se vampiri prema nekim narodnim vjerovanjima

smatraju demonima i oličenjem zla, jednaki Sotoni.

Sadržaj

  [sakrij] 

1   Etimologija

2   Podrijetlo legende

3   Vampiri u popularnoj kulturi

4   Povezani članci

5   Bilješke

6   Literatura

7   Vanjske poveznice

Etimologija [uredi]

Riječ vampir potječe iz slavenskih jezika (hrv.: vampir, rus. упырь/upyr, polj. upior, bjelorus. упыр/upir).

Smatra se da je prvobitni oblik riječi bio upir i da se kao takav proširio s istoka prema zapadu slavenskim

zemljama, Balkanom, dinarskim i jadransko-panonskim krajevima, gdje je prilagođen različitim jezicima.[2]

U engleskom jeziku riječ vampire počinje se upotrebljavati od 4. svibnja 1732. kada je London

Journal objavio članak o navodnoj vampirskoj epidemiji na području oko Beograda.[3]

Podrijetlo legende [uredi]

Mitovi o krvožednim stvorenjima poput vampira postojali su još u drevnim

civilizacijama Egipta, Mezopotamije,Perua, Indije i Kine [4] , sudeći prema mitovima i božanstvima koja su

imala vampirske karakteristike. Na području Europe mit o vampirima bio je raširen među slavenskim

narodima i njihovim bliskim susjedima (Albanija, Grčka, Litva). Vjeruje se da je nastanak predaja o

vampirima povezan sa slavenskim animističkim kultovima.

Vampiri u popularnoj kulturi [uredi]

Vampiri ulaze u književnost u 18. stoljeću. Prvo prozno djelo o vampirima napisao je 1813. lord Byron (The

Vampyre), ali opću popularnost postižu tek nakon objave gotičkog romana Drakula Brama Stokera 1897.

godine.[5] Od tada je napisan niz književnih djela o vampirima.

Na filmskom platnu vampiri se pojavljuju 1922. u kultnom njemačkom nijemom filmu redatelja

Murnaua Nosferatu u kojem je zapaženu ulogu vampira ostvario glumac Max Schreck. Svjetsku

popularnost ulogom grofa Drakule u nizu filmova ostvario je Bela Lugosi kao i Christopher Lee.

Popis filmova o vampirima

Popis knjiga o vampirima

Povezani članci [uredi]

Vampirski šišmiši

Elizabeta Báthory

Vlad III. Tepeš

Vukodlak

Bilješke [uredi]

1. ↑  Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, str. 190.

2. ↑  Faust, Viktoria, str. 9.

3. ↑  Faust, Viktoria, str. 10.

4. ↑  Faust, V., str. 12.

5. ↑  Faust, Viktoria, str. 11.-12.

Literatura [uredi]

Faust, Viktoria, Vampiri, legenda koja ne umire, Zagrebačka naklada, Zagreb, 1999. ISBN 953-6234-

56-4

Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka , sv. XX., Pro Leksis, Zagreb, 2007. ISBN 978-953-7224-

20-5

VodanojVodanoj je u slavenskoj mitologiji bio vodeni demon koji je živio u potocima, jezerima i rijekama.

Izgled [uredi]

U izgledu, Vodanoji su se često razlikovali: neki su imali nakaznu glavu, užarene oči, šape umjesto ruku,

neki su izgledali kao divovi obrasli mahovinom, neki kao goleme ribe itd. Također, često su se pojavljivali u

obličju starog čovjeka zelenkaste kose i brade, čija se boja mijenjala kod mijene mjeseca. Ženski Vodanoji

su se nekad mogli vidjeti kao gole žene kako sjede u vodi na korijenju drveća i češljaju dugu kosu.

Ponašanje [uredi]

Bila su to zla i pakosna bića, nisu voljeli ljude pa su ih uvijek vrebali kako bi ih odveli u vodu. Tijekom dana,

odmarali bi se u svojim podvodnim dvorima, ali navečer bi izlazili na površinu i vrebali neoprezne kupače.

Ako bi Vodanoj uhvatio nekog čovjeka da se kupa poslije zalaska sunca, zarobio bi ih i odveo u svoje

podvodno kraljevstvo gdje bi postali njegovi robovi.

Često su se skrivali blizu mlinskih brana, a nekad bi se mnogo njih skupilo ispod mlinskog kola, pa su ih se

najviše bojali mlinari. Iako su se skrivali kraj mlinskih brana, ipak su ih mrzili, jer bi ih uvijek, kad bi im se

približili, pokušali razoriti da bi voda mogla slobodno teći.

Bibliografija [uredi]

Franjo Ledić: Mitologija Slavena - Tragom kultova i vjerovanja starih Slavena; Tiskara Epoha, Zagreb, 1969.

Vodenjak (mitologija)

Vodenjak je u slavenskoj mitologiji muški vodeni duh ili demon koji boravi u

dubokim vodama, virovima rijeka, na ušćima rijeka, pored vodenica, u jezerima, močvarama itd.(slično, ali

ne jednako biće kao vodanoj).

Vodenjaci su se često prikazivali kao zli duhovi koji su vrebali na ljude želeći ih utopiti. No, u pričama se

često prikazuju kao stroga, ali pravedna bića.

Sadržaj

[sakrij]

1 Etimologija

2 Rasprostranjenost mita

3 Mitologija

o 3.1 Izgled

o 3.2 Ponašanje i druga vjerovanja

o 3.3 Običaji

4 Vanjske poveznice

Etimologija [uredi]

Kod većine slavenskih naroda, naziv potječe iz korijena vod-, jer vodenjak stanuje u vodi.

Rasprostranjenost mita [uredi]

Prvi pisani zapis o vodenjaku potječe iz 14. stoljeća.

U mitologiji se pojavljuje najviše kod Hrvata, Srba, Slovenaca i drugih Istočnih i Zapadnih Slavena, ali i kod

drugih srednjoeuropskih narodima, iako mnogo manje. Kod Mađara, postoji viziember (vodeni čovjek) koji

živi u rijekama, jezerima i bunarima, a nastaje od utopljenika. Kod Južnih Slavena, obično se poistovjećuje,

pod utjecajem kršćanstva, svragom koji ima neka obilježja vodenog duha.

Mitologija [uredi]

Izgled [uredi]

U različitim područjima se prikazuje na različite načine. Uvijek se radi o muškarcu koji živi pod vodom, često

je gol, dlakav i bradat, zelene kose, ponekad i s rogovima ili jednim roščićem i kozjim nogama, dok mu se

nekad donji dio tijela prikazuje kao riblji, a gornji kao u dlakavog muškarca dugih noktiju. Često je veći od

prosječna čovjeka, ali rjeđe, u nekim krajevima govori se i o patuljku. U nekim legendama, vodenjak može

mijenjati oblik i pretvoriti se u psa, ovna, zmiju, jelena, ribu ili u malo dijete koje plače.

Ponašanje i druga vjerovanja [uredi]

Vodenjaka se ljudi boje, jer on odvlači nepažljive u dubinu. U vodi, vodenjak ima ogromnu snagu, ali ona

slabi kad ga se izvuče na suho. U nekim krajevima Hrvatske, posebno u unutrašnjosti, česte su legende o

vodenjaku koji ne dira ljude na obali rijeke, osim ako se netko kupa u podne. Nekad živi i u bunarima, pa su

se tako djeca plašila da ne gledaju u bunar, jer će ih vodenjak povući i utopiti.

Postoje i pozitivna vjerovanja o ovom biću. U mnogim pričama prikazan je kao pravedan i mudar. Katkad

pomaže i ribarima. No, zbog utjecaja kršćanstva obično je u legendama prikazan kao vrag ili demon koji

nema nikakvih dobrih namjera.

Prema nekim predajama, vodenjak uzima rusalku za ženu ili ugrabi neku djevojku pa je odvede u svoje

podvodno kraljevstvo. Sa ženama je često imao i spolnih veza, pogotovo ako bi one htjele neku uslugu od

njega, jer nije bio ravnodušan prema njima.

Protiv vodenjaka može se zaštititi molitvom i raznim sakralnim formulama, svetom vodom, češnjakom ili

paprati. Također, da bi se izbavio od njega, čovjek mu može zadati tešku zagonetku na koju ovaj neće

uspjeti odgovoriti.

Običaji [uredi]

Da bi udobrovoljili vodenjaka, slavenski narodi su mu katkad prinosili žrtvu, prvi ulov ribe ili neku životinju,

kruh, sol, novac i slično. Ribari su posebno davali žrtvu vodenjaku za bogat ulov.

Vanjske poveznice [uredi]

(PDF) O vodenjaku i drugim mitskim vodenim bićima