Živorad Mihajlovi ć Slavinski

SUNJATA

Božanska praznina i

Misti čna fizika

2

ZAHVALNICA

Dugujem zahvalnost mnogim ljudima koji su doprinijeli nastanku ove knjige. Neki su objavili svoje sisteme prije mene, tako da sam koristio njihovo znanje. Drugi su mi dali korisne savjete ili vrijedne primjedbe. Teško je po imenu navesti sve takve osobe, pa im se svima skupa zahvaljujem.

Posebnu zahvalnost dugujem Dejvidu Bomu, Robertu Berdsongu, Piteru Vrici, Stivenu Volinskom, Ronu Kurtzu, Kenetu Grantu, Polu Dejvisu, Amitu Gosvamiju i Džonu Gribinu, jer sam u značajnoj mjeri koristio podatke koje su iznesli u svojim radovima; Prof. Dr. Tomažu Klincu sa Elektrotehničkog fakulteta u Ljubljani, svom starom i dobrom školskom drugu i Prof. Dr. Biljani Perčinkovoj sa Elektrotehničkog fakulteta u Skoplju, koji su imali strpljenja da odgovaraju na moja brojna pitanja iz kvantne fizike.

Zahvaljujem se članovima moje porodice koji su mi pomogli na mnogo načina i grupi prijatelja koji su sačinjavali radnu grupu sa kojom sam eksperimentalno usavršavao Seminar Sunjate: Dimitriju Zakiću, Tamari Tepavčević, Maji Milovi ć i Milovanu Nikoliću.

Nemalu zahvalnost osjećam prema darodavcima koji su svojim dobrovoljnim prilozima pomogli da ova knjiga bude objavljena: ing. Titu Cvrkoviću, Svetlani Nasković, Petru Kovačeviću i Jeleni Papadopulo.

Ustvari, čitava ova knjiga je jedna velika izjava zahvalnosti. Kada ponekad pomislim da možda pretjerujem sa takvim stavom, sjetim se riječi Alberta Ajnštajna, koliko skromnih, toliko i plemenitih: “Stotinu puta na dan ja podsjećam sebe d moj unutrašnji i vanjski život zavisi od rada drugih ljudi, živih i umrlih, i da ja moram uložiti napor da bih vratio u istoj mjeri što sam primio od drugih i što još uvijek primam.”

1. UVOD

Došlo je vrijeme velikih, brzih i dramatičnih promjena. Vrijeme za ljude koji traže

raznolikosti umjesto uniformnosti, slobodu umjesto ograničenja; vrijeme za ljude koji otkrivaju ljepotu i sklad u cjelini i ciljeve oko kojih većina može da se složi. Došao je trenutak u kome ljudi ne samo da traže odgovore na vječita pitanja, već hoće da ih nađu ovdje i sada. U njemu se jasno nazire kraj izoliranog Ljudskog Bića, gašenje vjerovanja da postoje Ja i Ne Ja, živa i neživa bića, materija i energija kao posebni entiteti, i vrijeme i prostor kao nezavisna polja u kojima se oni javljaju. Poslenici u društvenim naukama ovakva događanja nazivaju promjenom paradigme. Nova paradigma koja se upravo rađa, dok se stara naočigled ruši, ne poriče prošlost, već je plodno ukršta sa sadašnjošću u praktičnoj mudrosti življenja. Mnogi osjećaju da se dešava nešto veliko i značajno, neki to znaju, a postoje i takvi koji u tom procesu svjesno učestvuju. Iz zasjenjene prošlosti pomalja se novo Ljudsko Biće i nova civilizacija zasnovana na drugačijem svijetu i novim odnosima.

Istinsko Biće koje nam se nameće u ovom periodu razvoja jeste Čista Svijest, Duša ili Atman. Fizičko tijelo, ta nesavršena mašina koja radi na osnovu sagorijevanja organskih materija, poslužilo nam je da nas dovede do ovog stadija i još dugo će nam služiti kao osnova za izgradnju slike o sebi i sticanje iskustava, ali mi sve više počinjemo da živimo u svijetu svoje stvaralačke mašte, sve dublje u sebi i sve bliže samoj osnovi života, Sunjati, Beskrajnoj Jednosti postojanja. To je ono što neki avangardni naučnici nazivaju transcendencijom fizike i njenim preobražajem u metafiziku života. Taj proces su drevni Gnostici nazivali izlaženjem iz sveprisutne gnostičke robijašnice, koja porobljuje iskru svjetlosti što čini suštinu našeg Bića. To znači, kaže Terens MekKina, ništa manje nego transformaciju naše vrste.

Na ovom stadiju razvoja otvaraju se novi putevi i nastaju nove tehnologije razvoja svijesti, koje vode do sjedinjujuće vizija novog svijeta, izvan rata i nasilja, izvan neimaštine i primitivnog takmičarstva, svijeta oslobođenog bolesti, truljenja i konflikata između pojedinaca, grupa i naroda.

Sjeme nove vizije stvarnosti klija svuda - u medicini, psihologiji i filozofiji, fizici i religiji. Ono se izražava u zajedničkoj društvenoj svijesti. Premda postoje izuzeci, ona se izražava kao pomak od materije kao jedine realnosti ka uključivanju svijesti kao bitnog činioca u opću sliku zbivanja. To je također ključni pomak od izoliranosti i nezavisnosti jedinke ka svepovezanosti,

3

mnogostrukosti i uzajamnoj zavisnosti, u sagledavanju života i kozmosa kao bezbrojnih polja svijesti, koji se uzajamno prožimaju i postoje samo u odnosu sa drugim poljima.

Ron Kurc, osnivač veoma efikasnog Hakomi sistema psihoterapije, kaže: “Prije pedeset hiljada godina bilo je lako biti apsolutista. Bilo je malo vjerojatno da ćete sresti nekoga tko bi izgledao, govorio, mislio ili se oblačio različito od vas ili bilo koga drugog. Razlike koje danas uočavamo među ljudima su izuzetno velike, uz istovremen porast svijesti o zajedništvu. “

Ovakvu naglo proširenu viziju svijeta i Ljudskog Bića dijele mnogi avangardni mislioci, a nagovijestio je još u prošlom stoljeću Viljem Džejms riječima koje su otada mnogo puta navođene: “Naša normalna budna svijest.. samo je jedan poseban oblik svijesti, dok se svuda oko nje, odvojeni najtanjom mogućom opnom, nalaze potencijalni oblici svijesti od nje potpuno različiti. Mi možemo da prođemo kroz život ne pomišljajući da oni postoje; ali ako primijenimo odgovarajuće postupke, oni će se javiti u svoj svojoj kompletnosti.“

Seminar Sunjate je jedan takav postupak, koji nam zakratko otvara pristup alternativnoj realnosti i izuzetno proširenom stanju svijesti. On je samo jedna od mnogih komponenata koje čine metodološku revoluciju u evoluciji, naučnoj, filozofskoj i Spiritualnoj. Naočigled nastaju novi metodi koji razmiču donedavno uske granice svijesti i omogućavaju nam nove, široke vidike. To je, bez sumnje, planetarni pokret. On je u punom zamahu i svijest o tom kretanju i naglom širenju horizonata zahvata sve veći broj ljudi.

Ovu promjenu paradigme odražavaju brze promjene i u Spiritualnoj tehnologiji. Princip zajedništva i jednosti ukazuje da je univerzum jedno beskrajno polje sačinjeno od mnoštva drugih polja u kome ništa ne postoji u izolaciji i odvojenosti. On nije svijet odijeljenih stvari, nezavisnih događaja i otuđenih pojedinaca. On nam se ukazuje kao niz valova u valovima u beskrajnom oceanu međuprožimajućih polja. Razvoju ove sveprisutne težnje ka zajedništvu mi dajemo svjestan doprinos usmjeravanjem svoje pažnje na one aspekte sebe i drugih koji su prividno u izolaciji i konfliktu. Njihovim prihvaćanjem mi otkidamo jedan po jedan dio od zamračenog, nesvjesnog i podijeljenog kozmosa, unutar sebe i izvan sebe, i pripajamo ga Jednosti koja je cilj svih naših težnji. To je jedino pravo izlječenje, to je jedino sazrijevanje i jedini istinski Spiritualni razvoj.

Ovakvom poslu je moguće prići sa različitih strana i takvi prilazi zahtijevaju neistovjetne pristupe. Sistem Sunjate nastao je kao nova sinteza mnogih prethodnih sistema, kako mojih, tako i drugih poslenika u ovim oblastima, starih i novih gnostičkih učenja i otkrića kvantne fizike koja su još uvijek zabran avangardnih naučnika. Ova grana nauke, koju sa pravom možemo nazvati mističnom fizikom, izaziva nelagodnost kod mnogih naučnika čija je vizija svijeta izrasla iz tvrdog i suhoparnog materijalističkog tla, u kome nema mjesta za slobodnu volju i svijest najšire shvaćenu. Izražavajući takvu nelagodnost, Šredinger, jedan od tvoraca kvantne fizike, iskreno je priznao: “Ja ne volim kvantnu fiziku i žao mi je što sam išta imao sa njom.“

Javio se još jedan razlog za nelagodu materijalistički orijentiranih naučnika. Otkrili su, sa nemalim iznenađenjem, da je na ono što su smatrali najnovijim otkrićima fundamentalne nauke ukazala orijentalna filozofska misao prije više od dvije tisuće godina. Drevna filozofska i religiozna misao i moderna nauka dodirnule su se u trenutku kada je to malo tko očekivao.

Usprkos otpora nekih konzervativnih mislilaca i zapjenušanih napada drugih, najdublju realnost ili najvišu Istinu nije moguće zasvagda izbjeći. Ona nas okružuje kao sveprisutni horizont; gdje god pogledali, ona nas čeka. Kuda god krenuli, na nju ćemo naići. Ako pružajući otpor zatvorimo oči, naći ćemo je unutar sebe kao osnovu svih svojih iskustva, pa i otpora, nelagodnosti i kritike.

Put koji sam prešao do Sunjate imao je nekoliko faza koje su bile posljedice sve šire vizije i sve dubljeg sagledavanja varljive realnosti kroz Spiritualnu praksu. Više godina, počevši od 1980, moja glavna aktivnost bila je vođenje Intenziva Gnoze, obuka Majstora koji su željeli da to sami čine i usavršavanje tog doista vrijednog gnostičkog sistema. U klasičnom Intenzivu, prije nego što je počeo da se skraćuje zbog promjena koje sam u njega unio, Učesnici bi u jednom trenutku, uglavnom trećeg dana Intenziva, ulazili u stanje “prazne svijesti”, Praznine ili Sunjate. U kontekstu Intenziva Gnoze, takvo stanje smatrano je za smetnju i zadatak Majstora bio je da Učesnicima pruži emocionalnu podršku da prođu kroz tu barijeru.

Učesnici su na Intenzivima Gnoze radili sa različitim koanima. Kada bi radili sa koanom “Što sam ja?”, često su doživljavali Gnozu uz realizaciju “Ja sam ništa”, “Ja sam Ništavilo”, “Ja ne

4

postojim”, “Ja sam Praznina” i slične, koje su uglavnom izazivale zbunjenost, nevjericu i, nerijetko, strah. U svijesti čovjeka koji je imao Iskustvo Gnoze sa takvom realizacijom postojala je samo Apsolutna Praznina ili Sunjata. “Ja” koje je tokom čitavog dotadašnjeg života bilo stožer i težište svih iskustava, rastočilo bi se i nestalo. Prazna svijest je bila svjesna sebe, u njoj nije bilo nikakvog drugog sadržaja. Praznina je prožimala i doživljavala Prazninu. To stanje bilo je kratkotrajno, ali dramatično i sjećanje na njega dugo bi pratilo čovjeka koji bi ga doživio.

Zatim se, poslije više godina, pojavio Ekskalibur, koji predstavlja jednostavan, ali izuzetno efikasan sistem rastvaranja nepoželjnih sadržaja svijesti i stvaranja subjektivnog univerzuma po volji Praktičara. Jedna od najznačajnijih komponenata tog sistema jeste uklanjanje tvrdokornih i žilavih problema koje nazivamo kroničnim. Kada je taj proces urađen kako valja, dolazi do iznenadnog nestanka čitavog problema sa svim njegovim komponentama i vezama, a Klijent, ostajući bez riječi zbog iznenađenja, zapada u kratkotrajno stanje Sunjate ili Praznine.

Na kraju Ekskalibura, tokom Završnog Procesa, Praktičar bi također ušao u stanje Praznine, koje bi bilo nešto trajnije. Doživio bi i sebe i čitav univerzum, od najsitnijih atoma do najvećih galaksija, kao potpunu Prazninu. Smatra se da Majstor nije uspio sa onim svojim učesnikom koji na kraju Završnog Procesa ne bi doživio takvo iskustvo.

Primjena Ekskalibura na velikom broju ljudi dovela je do njegovog usavršavanja, ali također do nastanka drugih sistema. Jedan od njih je Aspektika, sistem koji u ovom trenutku na našoj planeti nema premca po efikasnosti, jednostavnosti i brzini uklanjanja nepoželjnih stanja svijesti i integracije otcjepljenih elemenata u cjelinu Jastva. U Aspektici, po prvi put u historiji Spiritualne metodologije (bar koliko je meni poznato) iskoristio sam Prazninu kao operativni činilac u procesu integracije i Spiritualnog razvoja.

Potom sam stvorio Sunjatu, koja u praksi ima oblik jednodnevnog seminara. Taj Seminar je vodič do iskustvene spoznaje da je Sunjata bezvremena suština Ljudskog Bića i svega postojećeg. Sveprisutna Sunjata jeste sjedinjujuće polje koje spaja sve stvari i pojave, prožima ih i održava u egzistenciji i čini osnovu i međuprostore milijardi galaksija u Univerzumu, uključujući vas koji ovo čitate i Prazninu između vaših ćelija, atoma i sićušnih subatomskih čestica. Iskustvo Jednosti koje se na Seminaru doživi je kratkotrajno, ali daje nagovještaj svoje buduće trajnosti. Iz Sveprisutne Praznine ušli smo u ovaj svijet da bismo imali različita iskustva i u nju ćemo se vratiti kada ta iskustva proživimo do kraja. Kao što kaže Artur Edington, “Kraj svih naših istraživanja biti će kada stignemo na mjesto sa koga smo krenuli, i spoznamo to mjesto po prvi put.”

5

2. SUNJATA ILI BOŽANSKA PRAZNINA

Sunjata (izgovara se i Šunjata), što doslovno znači Praznina, jeste ključni pojam u većini

religija. Ona je alfa i omega, početak i kraj, izvor i uvir svega što postoji. Izvorna Praznina je najviša Istina kako o svijetu, tako i o našem Biću. Tokom izlaganja vidjeti ćemo da ta Praznina nikako nije prazna. Naprotiv, ona je izvor ogromne, nepojmljivo velike energije koja čeka trenutak svog ispoljenja. U različitim filozofskim, religioznim i spiritualnim sistemima za Prazninu se koriste mnogobrojni termini koji zamagljuju suštinski veliku sličnost ili često istovjetnost njihovih sadržaja.

U Kršćanstvu to je Bog, što koriste također mnogi mistici na Zapadu. U Hinduizmu, Brama.

Taoizam potiče od teško odredivog izraza Tao, koji označava Prazninu. U Budizmu, i njegovim ograncima Zenu i Čanu, koristi se izraz Sunjata, koji označava

sistem izložen u ovoj knjizi. Klasična Kabala koristi izraz Ain (Ništa ili Ništavilo). Suvremeni hermetisti govore o Praznini kao o Velikom Neispoljenom. Ron Habard je uveo

termin Statik. Neki avangardni fizičari, koji zastupaju kvantnu teoriju, koriste termin Kvantni Vakuum,

ali posljednjih godina sve više preovlađuje termin Implicitni Poredak, koji je uveo Ajnštajnov učenik Dejvid Bom. Budući da je sadržaj ta dva izraza istovjetan sa prethodno navedenim filozofskim i religioznim terminima, po prvi put u historiji nauke došlo je do pretapanja fizike i metafizike, a kvantna fizika postala je doista mistična fizika novoga doba. Dejvid Bom naglašava da univerzum, premda je u osnovi Jedno, nije nepregledni ocean neizdiferencirane mase. Stvari mogu biti utopljene u cjelinu, a da ipak posjeduju svoje jedinstvene kvalitete. Za ilustraciju te svoje ideje on navodi vrtloge koji nastaju u riječnom toku. Na prvi pogled izgleda da su oni odvojene pojave i da imaju mnoge individualne karakteristike. Ali pažljivije posmatranje otkriva da je nemoguće razlučiti gdje se ti vrtlozi završavaju, a gdje počinje cjelovita rijeka.

Praznina je dinamička osnova svega postojećeg, kako vidljivog ili ispoljenog svijeta, tako i potencijalnih ispoljenja koja se još nisu aktualizirala. Sve pojave ovog univerzuma su u suštini prazne, jer su samo prolazna ispoljenja u beskonačnom toku preobražaja. Direktno Iskustvo ove nestvarnosti ispoljenog svijeta dovodi do nestanka podvojenosti, dualiteta i izolacije.

Budući da Praznina postoji u dimenzijama iznad prostora i vremena (premda i u njima), moguće je samo posrednim putem nagovijestiti njenu suštinu, ali je nemoguće jasno odrediti. Lama Anagarika Govinda predlaže kao najadekvatniji izraz “providnost” ili “transparentnost”, jer taj izraz, izbjegava klopke negacije koje nameću izrazi koje neki koriste kao što su “ništa” i “ništavilo”. Drugi mislioci služe se u istom cilju simbolima i metaforama. Simbol Praznine u Zapadnoj hermetičkoj tradiciji jeste Sveti Gral, o kome se govori kao o kapiji raja ili točki dodira sa Spiritualnim svjetovima. Sveti Gral je univerzalni simbol, jer je, kao prazna sveta posuda, metafora kozmičke maternice, inspiracije, regeneracije i ponovnog rađanja, a traganje za Gralom u zapadnoj mitologiji je simbol težnje ka samoostvarenju i spajanju sa božanstvom.

Izraz “praznina” je u priličnoj mjeri nepogodan zbog značenja koje ima ne samo u našem jeziku, već i u svim indoevropskim jezicima. Praznina, Sunjata, Implicitni Poredak, Kvantni Vakuum, Statik i slični koje naizmjenično koristim u ovoj knjizi, nagovještavaju beskrajnu otvorenost, sveprisutnost i svepovezanost svijesti, za razliku od negativnog značenja koju termin “praznina” označava u svakodnevnom govoru i u psihološkoj terminologiji. Sasvim je moguće da će se kod nekih čitalaca javiti izvjesna konfuzija u vezi sa tim izrazom, jer se ona javila i kod nekih Učesnika mojih Seminara Sunjate. Stoga hoću da sasvim određeno i jasno ukažem na razliku između iskustva Sunjate ili Praznine koje mu ja pridajem u skladu sa budističkim učenjem i iskustva praznine u svakodnevnom i psihološkom značenju te riječi.

Izraz praznina u većini evropskih jezika nagovještava stanje unutrašnje nedovoljnosti, osiromašenja i lišenosti. Kada kažemo da smo prazni, podrazumijevamo da smo “ispražnjeni”, “iscijeđeni” i ostala nepoželjna duševna stanja, koja ukazuju na nedostatak dubine i bogatstva duševnog doživljaja. Kod nekih taj izraz označava depresiju, usporenost psihičkih procesa i

6

osjećanje da je život izgubio smisao. Iskustvo Praznine na Seminaru Sunjate ljudi doživljavaju kao sasvim suprotno stanju

nedovoljnosti i besmisla. Ono se doživljava kao osjećanje svepovezanosti i Jednosti, slobode, jasnoće i istinitosti sopstvenog Bića. Ono se, istina, ne doživljava kao osjećanje punoće, što budući da je u osnovi svih životnih fenomena svakako jeste, ali u njemu ne postoji osjećanje nedovoljnosti i nedostatka vrijednosti. Ta Praznina ili Čista Svijest Sunjate doživljava se kao osjećanje potpunosti, kome nije potrebno ništa dodati. To je osjećanje bezgraničnog prostiranja u kome potpuno nestaje Spiritualni separatizam.

Bez ukazivanja na različita značenja izraza “praznina”, lako može da dođe do konfuzije i nerazumijevanja, naročita ako čitate literaturu iz oblasti psihoanalize i usporedite je sa literaturom o istočnjačkoj filozofiji i brojnim religijama Istoka. Čovjek može da bude naveden da povjeruje da oni diskutiraju o istoj praznini, što, vidjeli smo, nipošto nije točno.

Sa netočnim razumijevanjem značenja Praznine u Spiritualnom razvoju imali su problema mnogi Učitelji, koji su taj problem rješavali na različite načine. Ovo su riječi Oša Radžniša, upućeno njegovim Učenicima kao pojašnjenje:

“Praznina je praznina u tom smislu što ništa od tebe neće ostati kada to postaneš; ali Praznina nije praznina u drugom smislu, zato što će se cjelina spustiti u tebe - Praznina će biti najsavršeniji fenomen ispunjenosti. Pa što nam valja činiti? Ako kažete “Praznina”, duh odmah pomišlja da nema ničega; onda, zašto brinuti o bilo čemu? A ako kažete da to nije praznina, već da je to potpuno savršenstvo Bića, duh odmah kreće na ambiciozan Ego trip: kako da postanem najsavršenije Biće - tada Ego stupa na scenu. Da bi se Ego otkačio, naglašava se riječ “praznina”: Ali da bi vam se ukazalo na činjenicu da Praznina ustvari nije prazna, također se kaže da je ona ispunjena cjelinom.

Kada vi niste, čitavo postojanje ulazi u vas. Kada kapljica nestane, ona postaje ocean. “ Iz ovakvih izlaganja jasno je da se Praznina ne doživljava kao “prazna”, već naprotiv, kao

potencijalni izvor svih mogućnosti. Da bi se izbjegle moguće zablude, Hui Neng, proslavljeni Šesti Patrijarh, ukazuje upravo na to: “Kada govorim o Praznini, nemojte pogrešno shvatiti da mislim na ništavnost... Bezgranična Praznina univerzuma sadrži u sebi bezbroj različitih oblika, kao što su Sunce, Mjesec, zvijezde, ali i riječi... nebeski i pakleni svjetovi, oceani i planine... Praznina sadrži sve to, a sve to sadrži i Praznina našeg Bića.”

Istovjetnu misao, da Praznina nije prazna, izražava Džon Viler, jedan od vodećih fizičara današnjice: “Nijedan podatak nema veći značaj od toga da prazan prostor nije prazan. On je ispunjen najsilovitijom fizikom”.

O iznenađujućem vjenčanju avangardne nauke i istočnjačkog misticizma Dalaj Lama kaže: “Ja sam potpuno ubijeđen da zapadna nauka i istočnjačka filozofija treba da se udruže da bi stvorili zaista cjelovito i svestrano Ljudsko Biće u nadolazećem modernom svijetu. Jedino na taj način mi ćemo se izvući iz sadašnje situacije i postati ucjelovljeni i ispunjeni.”

7

3. KAKO IZGLEDA SEMINAR SUNJATE

Seminar Sunjate, traje sa pauzama za odmor i osvježenje, oko 5-6 sati. Počinje obično oko

10 sati prije podne i završava se oko 3 ili 4 sata poslijepodne. Radi se u grupama koje nemaju ograničenja za broj Učesnika, a moguće je raditi i sa pojedinačnim osobama, uz ogradu da grupni rad razvija veću energiju i da Učesnici mogu da primjene procese na osobama oko sebe. Da bi se Učesnici stavili u ciljnu strukturu, na samom početku se iznose ciljevi Seminara Sunjate.

CILJEVI SEMINARA SUNJATE Potrebno je pokazati Učesnicima da iskustva koja će doživjeti na Seminaru, a slična

iskustva su neki od njih doživjeli radeći sa drugim Spiritualnim sistemima, imaju svoju osnovu kako u tradicionalnim mističnim sistemima kao što su Joga, Vedanta, Zen i slični, tako isto u avangardnoj, kvantnoj fizici.

Učesnicima se ukazuje na vrijednost Formule Sunjate za diskreiranje nepoželjnih sadržaja svijesti i svojih problema, koju uče u prvom dijelu Seminara. Kada se savlada, Formula Sunjate je izuzetno efikasna i munjevito brza. Teški i tvrdokorni problemi nestaju za nekoliko sekundi.

Na kraju Seminara Učesnici doživljavaju novu spoznaju o suštini svoga Ja, koja po širini prevazilazi Direktna Iskustva Istine koja su imali na Intenzivima Gnoze i sličnim Spiritualnim sistemima.

Konačno, iskusnije osobe shvaćaju da je ostvareno stanje Sunjate izuzetno plodna osnova za njihov dalji Spiritualni razvoj. Sunjata je veoma vrijedan instrument, koji takav razvoj omogućava, a novi prostori koji se upravo sada otvaraju nemaju presedana u historiji ljudskog roda. Na kraju ove knjige neki čitaoci, naročito manje iskusni, imati će utisak da se dotadašnje ozbiljno izlaganje pretvara u naučnu fantastiku. Takav utisak neće biti u potpunosti pogrešan, jer su granice između mistične fizike, nove Spiritualnosti i fantastike tanane i sasvim propustljive. Tokom seminara prolazi se kroz niz od šezdesetak vježbanja, kojima se postepeno uklanjaju etikete i ograničenja koja ljudi stavljaju na svoja iskustva da bi imali stabilnu sliku svijeta u kome žive; Učesnici se oslobađaju linearnog doživljavanja vremena; uklanjaju usku podjelu na uzrok i posljedicu koja je primjerena iskustvima svakodnevnog života, ali na dubljem nivou gubi snagu i sveopću važnost. Napredne vježbe, pred kraj seminara, dovode do nestanka razlika između subjekta i objekta i do njihovog potpunog pretapanja, što je suštinsko svojstvo Gnoze ili Direktnog Iskustva Istine. Neki Učesnici doživljavaju svoje fizičko tijelo samo kao pogodnu točku gledišta koju su zauzeli da bi imali odgovarajuća iskustva u ovom životu. U posljednjoj fazi Učesnici doživljavaju Sunjatu kao Čistu Svijest bez objekta, koja je osnova svega postojećeg u ovom univerzumu.

Broj vježbanja nije uvijek isti. Zavisno od grupe na Seminaru, neke vježbe izostavljam, a ponekad unesem neke nove. Katkad izmijenim redoslijed vježbanja po kojem vodim grupu. Posljednja vježba predstavlja Završni Proces, koji nakratko stabilizira Učesnike u novopostignutom stanju svijesti i zaokružuje efekt svih prethodnih vježbanja.

Između pojedinih vježbanja ukazujem Učesnicima Seminara na veze između njihovih iskustava i stanja o kojima govore tradicionalni Spiritualni sistemi i kvantna fizika. Kako se dublje ulazi u stanje Sunjate, te veze postaju u sve većoj mjeri očigledne. Na kraju Seminara Učesnici su većinom u stanju Sunjate, u kome se izgubila granica između objekta i subjekta, između duha jednog i drugog Ljudskog Bića, između svijesti i materije. To je stanje svijesti o kome se govori u legendi o Hui Nengu, proslavljenom Šestom Patrijarhu.

LEGENDA O ŠESTOM PATRIJARHU Priča o Hui Nengu i njegovom rukopolaženju za Patrijarha, opisana u mnogim knjigama o

Zenu, ima za središnji motiv upravo shvaćanje Praznine kao suštine svijeta i Ljudskog Bića. Ovako glasi.

Hui Neng je bio siromašan i nepismen seljak koji se izdržavao prodajući drva za potpalu vatre. Jednoga dana na tržnici čuo je putujućeg pripovjedača kako okupljenom narodu recitira Sutre.

8

Te svete riječi su tako snažno djelovale na njega da se trajno prosvijetlio, ali toga nije bio svjestan. Tada je osjetio zov Istine i otišao je u Zen manastir. Budući da je bio nepismen, dali su mu da loži vatru, čisti prostorije i pomaže u kuhinji.

Jednoga dana, tadašnji Patrijarh osjetio je da se bliži kraj njegove ovozemaljske egzistencije i htio je da na vrijeme izabere nasljednika. Nije želio najučenijeg ili najpametnijeg Sljedbenika, već najdublje prosvijetljenog. Da bi ga pronašao, objavio je da će njegov nasljednik postati onaj koji na tabli, stavljenoj kraj vrata njegove sobe, napiše tekst iz koga će se vidjeti koliko je duboko u spoju sa Istinom. Samo jedan čovjek, po imenu Šin-šau, usudio se da to učini. Njega je, zbog njegove učenosti, većina kaluđera već smatrala budućim Patrijarhom. On je prepričao stihove iz “Svetasvatara Upanišade” koji su, u njegovoj interpretaciji, ovako glasili:

Naše tijelo je kao Drvo Saznanja, Naš duh je kao čisto ogledalo. Iz časa u čas ono se mora čistiti, Da se na njemu ne bi prašina nahvatala. Ove riječi su nesumnjivo ukazivale na potrebu neprekidnog rada na sebi, ali su više

otkrivale učenost i poznavanje svetih tekstova, nego dubinu istinite prosvijetljenosti. Kao što je prije mnogo stoljeća rekao Šankara, “Obrazovanje, lijepo oblikovan govor, bogatstvo rječnika i vještina u tumačenju svetih tekstova - sve te stvari izazivaju zadovoljstvo učenih ljudi, ali one ne dovode da oslobođenja. Poznavanje svetih tekstova je jalovo sve dok se ne doživi iskustvo Brahmana. “

Nepismeni Hui Neng je tražio da mu prisutni kaluđeri pročitaju napisano i kada je čuo što na tabli piše, spontano je rekao: “Ja mogu boje.” Zamolio je jednog kaluđera da umjesto njega piše i izdiktirao mu slijedeće riječi, koje se vjekovima navode kao simbol istinskog uvida u suštinu svijeta i Ljudskog Bića:

Drvo Saznanja nije nikakvo drvo, Niti je naš duh ormar sa ogledalima. Kada je sve postojeće oduvijek Praznina, Na čemu će se prašina nahvatati? Patrijarh je odmah znao da je našao nasljednika, koji je, premda nepismen, bio duboko

prosvijetljen čovjek. I tako je rođen Šesti Patrijarh, koji je ostavio veoma dubok trag u budističkom učenju.

9

4. SISTEMI SRODNI SA SUNJATOM

Za razliku od Sunjate, koja je prvenstveno sistem Spiritualnog razvoja, slijedeći sistemi su

uglavnom psihoterapeutski, a njihovo se djelovanje sekundarno ispoljava u dosezanju višeg Spiritualnog nivoa svijesti i promjeni stava prema životu. To su Izvorno Vjerovanje, Morita, Naikan, Nakomi, Kvantum Psihologija, Živa Svijest i Konstruktivno Življenje. Postoje još neki slični sistemi, ali je moje znanje u ovom trenutku nedovoljno da bih mogao o njima da pišem.

IZVORNO VEROVANJE Tvorac Izvornog Vjerovanja je njemački terapeut i mislilac Volfgang Bernard. On mi je

poslao čitav svoj sistem u obliku rukopisa, jer ga još nije objavio u obliku knjige (ovo pišem početkom 1998. godine), tako da sam imao priliku da ga teorijski proučim. Od svih sistema koje sam naveo u ovom poglavlju, Izvorno Vjerovanje je najmanje privlačno za praktičare. Kažem to zato što u tekstu koji služi kao osnova ovog sistema Bernard nije opisao nijednu svoju tehniku, niti vježbu, već u nekim slučajevima daje samo daleke nagovještaje. Njegov seminar traje 14 dana, a najvažniji element seminara je otkriće Osnovnog ili Izvornog vjerovanja, koje čini srž Ljudskog Bića. Iz Osnovnog ili Izvornog vjerovanja nastala su sva ostala vjerovanja i stavovi, a ono se svodi na Ego. Kada ga otkrijemo, razgolitimo i spoznamo, slobodni smo od mnogih ograničenja koja nam je tokom života Izvorno Vjerovanje nametalo.

Bernarov sistem je kombinacija NLP-metodologije sa traganjem za Najvišim. Iza naših riječi, naših maski, navika i mehanizama psihičkog funkcioniranja postoji naše “prirodno stanje”, naša izvorna priroda, koja se ne može etiketirati, niti pojmovno shvatiti. Pristup tom prirodnom stanju (budisti bi rekli “našoj Buda prirodi”) zahtijeva suočavanje sa onim što zovemo “naše Ja” i suočavanje sa njegovom suštinom.

Iz nagovještaja koje je Bernar dao u svom rukopisu i na osnovu onoga što sam od njega lično saznao, procesi njegovog sistema usmjereni su na postepeno uklanjanje etiketa i ograničenja sa iskustava koja čine Ego, sve dok na svjetlost svijesti ne izroni Sunjata kao njihova zajednička suština.

Vjerovanja održavaju osjećanje našeg subjektivnog postojanja. Jednostavno rečeno, mi vjerujemo u svoja vjerovanja da bismo postojali u ovom svijetu. Bernardov sistem nam omogućava da se nosimo sa problemima kroz poznavanje sebe, da terapeutski interveniramo i da ugodnije živimo. Najdublje tehnike NLP mogu da se upotrijebe da otkrijemo ono vjerovanje koje stvara sva ostala, stoga ga je on nazvao Originalnim vjerovanjem. To je struktura na kojoj je izatkan naš lični identitet. Uspostavljanje identiteta je neophodno da bismo postali zrela i društveno prilagođena osoba i da bismo mogli da zadovoljimo svoje potrebe u društvu. Zahvaljujući Izvornom Vjerovanju mi smo u stanju da učimo i upamtimo naučeno itd. Ali kada je to postignuto, Izvorno Vjerovanje postaje smetnja za ljude koji teže otkrivanju skrivenog smisla života. Sticanje identiteta koji nas odvaja od ostalog svijeta ima za ishod otuđenje našeg najdubljeg Bića, koje egzistira iza vjerovanja i iza identiteta.

Procesiranje Izvornog Vjerovanja znači ponovno procjenjivanje našeg ličnog identiteta do samih dubina našeg unutrašnjeg Bića i odvezivanje sebe od sidrišnih tačaka egzistencije na koje smo navikli da se oslanjamo od ranog djetinjstva, sa ciljem da se ponovo povežemo sa onim iz čega potičemo: sa dimenzijom prečulne percepcije.

Mi se često suočavamo sa neprijatnim osjećanjem Izvornog Vjerovanja u svakodnevnom životu - kada nam je dosadno, kada smo povrijeđeni i uvrijeđeni, kada osjećamo unutarpsihičke konflikte i konflikte sa drugim ljudima, kada se osjećamo prevareni, izdani, razočarani i kada izgubimo voljenu osobu. Svi takvi doživljaji, koje: bismo voljeli da izbjegnemo u životu, surovo nas suočavaju sa našom usamljenošću i naglašavaju naš lični identitet. Istovremeno oni nude priliku da radimo na sebi, na našem Izvornom Vjerovanju. Ne da se okrenemo od njega ili da ga potisnemo, već da postanemo svjesni njegovih mehanizama. Stoga možemo reći, Izvorno Vjerovanje jeste neophodno da bismo sazreli, ali ono je također izvor svih naših rana koje doživljavamo u životu i istovremeno nosač sjemena evolucije prema istinskoj slobodi. To je

10

oslobođenje od svih vrsta sukoba koji su inherentni našem ličnom identitetu, a često ono ima, kao sporedni efekt, oslobađanje od dosade, razočaranja i unutrašnjih konflikata, liječenje prošlih bolnih događaja i podizanje nivoa čulne percepcije.

NAIKAN Ovaj sistem stvorio je Jošimoto Išin godine 1935. Izvor tog sistema je u učenju poznate

budističke sekte Jodo Sinsu. U Naikanu čovjek prevazilazi egoističnu samousredsređenost i nedostatak zahvalnosti za druge. Praksa ovog sistema je takva da se radi od 5:30 ujutro do 9:00 uvečer, tokom sedam dana, a jedan ili dva sata svakog dana provodi se kod svoje kuće. U suštini to je introspektivni proces u kome praktičar, izoliran od spoljašnjih utjecaja, koncentrirano meditira o značajnim osobama iz svog života, počinjući sa majkom. Pri tome se fokusira isključivo na 3 pitanja: “Što si primio od te osobe?” “Što si dao toj osobi ?” i “Kakve si probleme i nevolje stvorio toj osobi?” Tokom takve prakse javlja se izuzetno jako suosjećanje sa tim osobama i razumijevanje sopstvenog ponašanja.

MORITA TERAPIJA Ovaj sistem nosi ime po svom tvorcu, Soma Moriti, koji je istovremeno bio Zen budista i

psihijatar. Prije više od 70 godina on je u praksi utvrdio da se stanje njegovih psihijatrijskih pacijenata znatno brže popravljalo kada je u tretman uveo principe i prakticiranje Zena. Morita sistem je usmjeren na ishode i rezultate. Cilj ove terapije nije da ublaži ili ukloni simptome poremećaja, već da pomogne ljudima da izgrade karakter, što ima za rezultat odgovorno preuzimanje akcija, bez obzira na simptome koji ih muče, strahove i želje. Karakter neke osobe se procjenjuje po njenom ponašanju, na osnovu onoga što ona čini. Prihvaćanje onoga što jeste, što dolazi kao životno iskustvo, omogućava čovjeku da postupi na odgovarajući način. Dogmatski modeli zamijenjeni su fleksibilnim ponašanjem, koje zahtijeva hrabrost i veću osposobljenost. Čovjekove odluke proishode iz njegovih ciljeva, a nisu pod utjecajem osjećanja koja se stalno mijenjaju.

Morita sistem usmjerava čovječju pažnju na ono što donosi svaki trenutak života. Jednostavno prihvaćanje iskustava kako dolaze u prirodnom nizu, omogućava da se reagira na najprimjereniji način. Znanje onoga što osoba čini, znanje što situacija zahtijeva i znanje odnosa između to dvoje jesu suštinski uvjeti za samovalidaciju, efikasno življenje i lično ispunjenje.

HAKOMI TERAPIJA Hakomi je riječ koja u jeziku američkih Hopi Indijanaca označava usmjeravanje pažnje

unutar sebe, drugim riječima, introspekciju. Dok je Morita sistem orijentiran na činjenje, Hakomi terapija je orijentirana na postojanje ili egzistenciju. Ovaj sistem stvorio je prije 20 godina Ron Kurc kao spoj samoposmatranja, nenasilja i jedinstva duha i tijela, onako kako to uče mistične tradicije Budizma i taoizma sa jedne strane i suvremenih naučnih disciplina kao što su kvantna fizika i opća teorija sistema. Posljednja navedena komponenta naglašava mudrost svake individue kao živog organskog sistema koji spontano organizira materiju i energiju i odabire iz svoje sredine ono što mu je potrebno za ostvarenje svojih ciljeva. Utjecaj opće teorije sistema vidi se također iz stava koji Ron Kurc i njegovi suradnici imaju prema samom Hakomiju, jer ga tretiraju kao organizam koji se spontano samousavršava u procesu konstantnog nastajanja.

Hakomi polazi od budističkog učenja da je život patnja. On u nama stvara bol, i fizički i emocionalni, koji se preobražava u mišićnu napetost i energetske blokade. Ovaj fizički oklop služi kao sidrište nesvjesnih sržnih vjerovanja koja vladaju mislima, osjećanjima i ponašanjem. Hakomi usmjerava čovjekovu pažnju na ono što on trenutno osjeća i misli, kao sredstvo za ispitivanje i otkrivanje tih sržnih ili najdubljih vjerovanja. Ona jesu čovjekove osnovne strukture oko kojih se nesvjesno organiziraju njegova iskustva, percepcije, stavovi i akcije. Osnovna vjerovanja sa svoje strane utiču na priliv određenih iskustava, a druga, koja se sa njima kose, eliminiraju.

Osnovni principi Hakomi sistema uključuju nenasilje, ekološku brigu o živom svijetu oko

11

nas, jedinstvo, holizam duha i tijela i svjesnost. Svjesnost, koja je glavno oruđe Hakomi sistema, Ron Kurc definira kao usmjerenost pažnje na sadašnje iskustvo. Ona znači “jednostavno primijetiti” što je sadržaj vašeg trenutnog iskustva, bez ikakvog dodavanja, suđenja, analiziranja, čak i bez razumijevanja. Taj proces je različit od “razmišljanja o nečem”. Koristeći svjesnost, kaže Kurc, mi omogućavamo nesvjesnom duhu da se jasno izrazi i da njegovi sadržaji budu sagledani, da ih osjetimo i da ih čujemo. U procesima se radi sa interakcijama vjerovanja i iskustva, svijesti i nesvijesti, duha i tijela. Teži se uspostavljanju i pojačavanju komunikacije između različitih dijelova cjeline koja čini ono što mi jesmo. To postižemo tako što prihvaćamo te dijelove cjeline, dozvoljavamo im da se ispolje i prihvaćamo njihova ispoljenja. Ponekad se tokom terapije doživljavaju snažne emocije i rana sjećanja se vraćaju sa punim intenzitetom i jasnoćom. Kroz prisutnu svjesnost, ova iskustva mogu da se ispitaju i iskoriste za oslobađanje od bolnih nesvjesnih kompulzija koje se inače stalno iznova ponavljaju.

KVANTNA PSIHOLOGIJA Tvorac sistema Kvantne Psihologije, Stiven Volinski, započeo je svoju kliničku praksu

1974 godine u Los Anđelosu. On je prošao obuku klasične hipnoze, Psihosinteze, Psihodrame, Geštalta, Rajhovske i Transakcione Analize, NLP i Porodične terapije i svi ti sistemi ostavili su izvjesnog traga u Kvantnoj Psihologiji.

Kvantna Psihologija predstavlja u najvećoj mjeri sintezu dinamičke psihoterapije, kvantne fizike, prakse joge njegovog Učitelja Nisargagate Maharadža, mnogobrojnih vježbanja iz knjige Daglasa Hardinga “O praznoj glavi” i također vježbanja preuzetih iz knjiga Džaideva Singa (“Spanda Karikas”, “Siva Sutra: The Yoga of Supreme Identity” i “Pratyabhijnahrdeyam: The Secret of Self Recognition”). To je praktičan pristup u kome postajemo svjesni odnosa između naših automatskih reakcija i onoga što ih aktivira, kao i samog mehanizma tih reakcija. Sistem Volinskog usmjerava čovjeka na sticanje iskustva odrasle osobe koje se događa u ovom trenutku i teži unutrašnjim izvorima od kojih su ga njegova automatska reagiranja odsjekla. Serija vježbanja usmjerava praktičara da primijeti mehanizam svojih automatskih reagiranja, koji se javlja u stanju permanentnog transa u kome živi i tako mu omogući kontrolu nad svojim ponašanjem. Na taj način osoba je u stanju da efikasnije reagira, jer je slobodna od emocionalnog naboja prošlih iskustava.

Na višem nivou rada Kvantna Psihologija prodire u Prazninu, istražujući različite načine na koje se mi branimo od nje i ukazujući na put do otvaranja novih, širih prostora koji nastaju kada se izložimo iskustvu Praznine. Na tom nivou Kvantna Psihologija nije usmjerena na rješavanje problema, već se koristi kao sredstvo za uvođenje sebe u vječitu osnovu Bića, odnosno Prazninu, iz koje se problemi mogu sagledati potpunije i mnogo šire. Sagledan iz Praznine, život dobiva dublji smisao.

ŽIVA SVIJEST Terapeutski i Spiritualni sistem Živa Svijest je najmlađi od svih navedenih sistema, sudeći

po datumu objavljivanja tekstova koji služe kao osnova sistema. Stvorio ga je Piter Vrica, pisac, psiholog, dugogodišnji Učitelj meditacije i NLP trener. U svom centru, na otoku Baliju, on vodi seminare Žive Svijesti koji traju 7 ili 14 dana. Da bi se živio zaista vrijedan život, uči Piter Vrica, neophodno je putovati u naša unutrašnja Jastva. Tamo, u esenciji našeg Bića, u našoj Živoj Svijesti, naći ćemo ključeve ljubavi i mudrosti. Aktivna ili živa svjesnost o različitim elementima života počiva na osnovnoj “čistoj svijesti”, koja jeste Praznina ili Sunjata. To je naš najznačajniji i najmanje korišten izvor. Ako se u većoj mjeri otvorimo na čistu svijest Praznine, pozitivno ćemo transformirati sve elemente svoje ličnosti i svog profesionalnog života. Rješenje kolektivnih problema čovječanstva također zavisi od nje. Govoreći o značaju čiste svijesti, Vrica navodi citat iz Upanišada: “Saznaj ono kroz što se sve ostalo saznaje “.

Na pitanje “Da li si svjestan?”, većina ljudi odgovara potvrdno. Ali, kaže Vrica, neophodno je probuditi cjelokupan kapacitet svoje svjesnosti. Čista svijest Sunjate je ključ preživljavanja i dobrobiti u čitavom našem univerzumu. Razvoj i integracija čiste svijesti Sunjate u svakodnevni život oslobađa našu kreativnost i ostale sposobnosti, a također omogućava da živimo

12

produktivniji i sretniji život. Premda Vrica nigdje ne kaže izričito, očit je utjecaj Sajentologije na sistem koji je on

stvorio. Njegova čista svijest Sunjate u statičkom i dinamičkom vidu nije ništa drugo nego sajentološki Statik i Tetan. Evo što on kaže: “ Čista Svijest je i statična i dinamična. Nepokretna i nepromjenjiva, ona sadrži u sebi sve moguće točke gledišta i potpuni raspon svih naših iskustava. Mi je možemo spoznati i kroz mirovanje i kroz kretanje “.

SISTEM KONSTRUKTIVNOG ŽIVLJENJA Za prijenos sistema Morita i Naikan i njihovu popularizaciju na Zapadu zaslužan je

kulturni antropolog Dr Dejvid Rejnolds. On je svoju doktorsku tezu u proširenom obliku objavio kao knjigu “Morita Psihoterapija” godine 1976. Kasnije se usmjerio na drugi suvremeni psihoterapijsko-spiritualni sistem koji je potekao iz Japana, Naikan, i rezultate svojih proučavanja tog sistema objavio u istoimenoj knjizi, “Naikan Terapija” (1982). Ne samo da je Rejnolds prenio ta dva sistema i umnogome doprinio da budu prihvaćeni, već je njihovom kombinacijom i svojim stvaralačkim doprinosima uobličio sopstveni sistem terapije i Spiritualnog razvoja pod imenom Konstruktivno Življenje. On je uskladio prodornu Morita Terapiju sa mekoćom i srdačnim odnosom terapeuta prema klijentu u sistemu Naikan i stvorio veoma praktičan sistem plodnog i ispunjenog života. Ljudi koji su iskusili ovaj sistem opisuju ga navodeći ovakvu metaforu: Konstruktivno Življenje vam omogućava da sagledate život iz šire perspektive. Kao da, gledajući sa vrha visoke planine kroz sočiva fotografskog aparata, mijenjate perspektivu sa zuma na sočiva sa širokim uglom viđenja. Tada možete da sagledate mnogo širu panoramu, pri čemu je prethodna uska perspektiva još uvijek uključena, ali uz nju ide i mnogo toga što je prethodno bilo skriveno. A to što je bilo skriveno čini pogled izuzetnim.

Ovo su osnovni principi Konstruktivnog življenja: Osjećanja ne možemo kontrolirati direktno voljom. Čovjek ne može da odluči da se osjeća dobro, niti da se zaljubi. Dok zapadni metodi psihoterapije pokušavaju da izmjene negativna stanja, Sistem Konstruktivnog Življenja uči da to nije poželjno. Osjećanja se moraju prepoznati i prihvatiti kakva jesu. Umjesto da pokušavaju da srede nepoželjna osjećanja, da ih transformiraju, ignoriraju ili prođu kroz njih, ovaj sistem savjetuje ljude da prihvate svoja emotivna stanja kako dolaze od jednog trenutka do drugog, preusmjeravajući pažnju na ono što treba da se uradi da bi se situacija konstruktivno izmijenila.

Svako osjećanje, ma koliko neprijatno, ima određenu ulogu. Strah nam govori da možda treba da se zaštitimo; trema nam pomaže da se bolje pripremimo za nadolazeće izazove; fizički bol ukazuje da nam je vjerojatno potrebna medicinska njega. Premda ne možemo utjecati na osjećanja direktno, možemo to učiniti posredno preko ponašanja, preko onoga što činimo. A ono što nam dolazi treba primiti takvo kakvo jeste, bez opiranja, otpora i protesta, jer će tada prestati da istrajava. Kao putokaz do Konstruktivnog Življenja, Dejvid Rejnolds navodi stihove Učitelja Zena Šibajame:

Zašto brinuti u životu? Pogledaj vrbu kraj rijeke; Raste tu, dok voda protiče. RAZLIKA IZME ĐU SUNJATE I PSIHOTERAPEUTSKIH SISTEMA Većina psihoterapeutskih sistema nastalih na Zapadu, usmjereni su na ovaj ili onaj način na

promjenu. Cilj takvih psihoterapijskih metoda je da vas pouči kako da promijenite način na koji vaš duh funkcionira i načine na koji se vaše emocije javljaju ili nestaju, kako funkcionira tijelo, na ispravljanje vaših odnosa sa drugim osobama i tome slično. U suštini, to znači da psihoterapeutski procesi ciljaju na ispunjenje vaših želja, na izmjenu okolnosti u kojima živite ili na uklanjanje nepoželjnih stanja, kao što su strahovi, nesigurnost, osjećanje manje vrijednosti i njima slični. Čovjek kaže: Ja hoću da se više ne osjećam slabijim od drugih, već jednak njima ili jači; ja hoću da uklonim negativne misli i da zračim pozitivne; hoću da prestanem da budem depresivan i da se ne osjećam usamljen; hoću da imam nov, sretan odnos sa suprotnim spolom, ili, neko vrijeme potom,

13

hoću da se oslobodim emocionalne vezanosti za tu osobu itd. Jasno je da takvim pristupom osoba ulazi u svijet promjena.

To ne znači da je takav pristup loš, naravno ukoliko osoba želi promjene. Postoje mnogi metodi koji takve promjene imaju za cilj; toj grupi pripada nekoliko sistema koje sam ja stvorio. Međutim, u individualnom razvoju dođe trenutak kada to više nije privlačno, jer je u značajnim oblastima svog života Biće ostvarilo bitne promjene, a ipak su one praćene osjećanjem neispunjenosti i nedostatnosti. Vi promijenite izvjesne modele svog ponašanja u druge, koji su vam prethodno izgledali poželjni, ali i tu promjenu, poslije kratkotrajnog zadovoljstva i olakšanja, prati osjećanje uskraćenosti i neispunjenosti.

Naš cilj u Sunjata sistemu nije terapija. Naš cilj je fundamentalniji; to je povratak, makar i kratkotrajan, Istinskom Biću, čija je suština Čista Svijest. Zapadna psihoterapija, sa rijetkim izuzecima, ne prihvaća postojanje Bića, stoga ona nije usmjerena na njegovo osvješćenje. Psihoterapija je usmjerena na stvaranje zdravije, jače i bolje prilagođene ličnosti, koja će da efikasnije funkcionira u društvu. Na prvo pomaljanje Praznine kao suštine Bića, tipičan psihoterapeut će ustuknuti, plašeći se da ličnost ne nestane u crnoj rupi nesvijesti. On će se potruditi da tehničkim postupcima, kao što su nove identifikacije i vrijednosti popuni Prazninu. Stoga klasična psihoterapija nikada ne ide dovoljno daleko ka najvišim vrijednostima. Ona sa strepnjom drži malo vode na dlanu, plašeći se da je ne prospe, umjesto da usmjeri pogled ka beskonačnom oceanu.

Premda Sunjata Sistem ima veoma djelotvornu i brzu Formula za diskreiranje nepoželjnih sadržaja svijesti, to je njegova uzgredna vrijednost. Njegova suštinska vrijednost jeste u omogućavanju čovjeku da, umjesto da mijenja stanja i okolnosti, doživi ono Jedno nepromjenjivo, koje je u osnovi svih tih promjena. To je Direktno Iskustvo Istine tko mi doista jesmo, što je Drugo Ljudsko Biće i što je nepromjenjiva suština svega postojećeg. Međutim, ne može se reći da Sunjata predstavlja viši nivo od sistema koji mijenjaju subjektivni univerzum čovjeka, niti u kome trenutku i po kojem redoslijedu treba da se na nju pređe. Najbliže je istini da postoje različiti ljudi koji u različita vremena mogu da steknu iskustva Sunjate ili nekog drugog sistema. Netko može da prođe Sunjatu dva ili tri puta (sve takve osobe imale su velikih koristi), pa da potom nastavi sa sistemima koji uklanjaju emocionalne probleme ili omogućavaju efikasno mijenjanje stanja i okolnosti našeg života. Zato bih htio da naglasim da je kriterij da li neko treba da ide na Sunjatu - da li želi da se, bar nakratko, probudi iz otrovnog sna odvojenosti od cjeline života. Sunjata u jednom vremenski ograničenom periodu uklanja Spiritualni separatizam, koji nam se u životnom okruženju nameće od rođenja do smrti i ona nagovještava mogućnost osvajanja trajnog stanja Jedinstva sa Sveživotom. Moguće je da je za ljude, koji žele da uklone neprijatno djelovanje svojih prošlih iskustava na sadašnji život, bolje da prođu Seminare mojih drugih sistema (ili njima sličnih) i da ih potom prakticiraju sve dok ne učine dovoljno u tom pravcu, pri čemu će izvjesna mjera neispunjenosti i uskraćenosti i dalje da ih prati. A kada želja da se zaroni u svepovezano more Jednosti postane dovoljno snažna, sazrijelo je vrijeme za Sunjatu.

14

5. KVANTNA FIZIKA I SUNJATA

Sada ćemo ukratko pogledati razvoj fizike od Njutna do iznenađujućih podataka kvantne

fizike, koji se umnogome poklapaju sa tradicionalnim metafizičkim i mističnim učenjima. Ovo poglavlje predstavlja ustvari uvod u izlaganje o kvantnoj fizici, jer ćemo u daljem tekstu stalno nailaziti na njene podatke.

Fizika i nauke koje su iz nje nastale zasnovane su na Njutnovim naučnim otkrićima, koja su bila dopunjena otkrićima u 18. i 19. vijeku. Univerzum je u toj slici prikazan deterministički i mehanicistički. U takvom modelu, univerzumom vladaju sile koje mogu da se mjere, pojave mogu da se predvide na osnovu matematike, a univerzum i bilo koji njegov dio sastavljeni su od zbira sasvim određenih i odijeljenih manjih dijelova. Takav model svijeta u kome živimo nameće 3 opća principa na kojima je zasnovana nauka i na kojoj počiva čitava suvremena civilizacija:

1. Materijalizam 2. Objektivnost 3. Kauzalnost ili uzročnost Čovjek je stvorio novu religiju zvanu nauka za koju se vjerovalo da će omogućiti

ostvarenje starog prometejskog sna - potpunu kontrolu prirode. Međutim, razvoj fizike od početka 20-og stoljeća potkopao je same osnove dotadašnjeg pojma naučnosti, jer je utvrđeno da ovi principi važe samo u svakodnevnom životu i kozmologiji, a da na nivou najdublje realnosti, u samoj osnovi života, vladaju zakoni kvantuma: subjektivnost, Sveprisutnost ili Nelokalnost i akauzalnost ili neuzročna povezanost.

Kvantna fizika je utvrdila da svijet u svojoj najdubljoj suštini nije materijalan. Takozvane materijalne čestice, iz kojih su sastavljeni atomi i čitav materijalni univerzum, uopće nisu materijalne. To su energetska ispoljenja varljive prirode, koja su nekada javljaju kao energetski koncentrati ili energetske čestice, a nekada kao valna polja. Materijalni univerzum sastoji se, nepobitno je utvrdila kvantna mehanika, od praznine i dijelova zgusnute praznine koje nazivamo elementarnim česticama.

Fizički zakoni nisu objektivni. Ajnštajnova teorija relativiteta unosi u nauku subjektivnost, jer brzina svjetlosti zavisi od stajališta posmatrača. Subjektivnost je potom u još mnogo većem stupnju naglašena eksperimentima kvantne fizike u kojima značajnu ulogu ima svijest posmatrača.

Kauzalnost pretpostavlja vremenski slijed uzroka i posljedice. Kvantna fizika je utvrdila da posljedica nekada postoji prije uzroka, da pojave u osnovi života nisu kauzalne, već akauzalne, kaotične i nepredvidljive.

Zadržati ću se ukratko na činjenicama koje je otkrila avangardna fizika. Široko je rasprostranjeno vjerovanje, čak među naučnicima, da je vrijeme kao četvrtu dimenziju u objašnjenje svijeta uveo Ajnštajn svojom Posebnom teorijom relativiteta, objavljenom 1905 godine. Međutim, to je široko prihvaćena zabluda. Vrijeme kao četvrtu dimenziju prvi spominje, deset godina prije Ajnštajna, otac naučne fantastike H.Dž.Vels, u romanu “Vremenska mašina”. Ajnštajn je dokazao svojom teorijom da veličine koje su do tada smatrane apsolutnim, kao što je brzina svjetlosti, ustvari zavise od subjektivnog stajališta onoga tko ih procjenjuje. Naime, on je ukazao na to da je u ovom našem univerzumu brzina svjetlosti konstantna. Ona iznosi, kao što mnogi znaju, 300.000 kilometara u sekundi. Međutim, kako subjektivnost stupa na scenu pokazuje ovakav primjer. Ako svjetlosnim izvorom izazovemo širenje svjetlosti na dvije suprotne strane, pri čemu se oba mlaza svjetlosti udaljavaju od posmatrača brzinom od 300.000 kilometara u sekundi, kolika će biti brzina kojom se ta dva svjetlosna zraka udaljavaju jedan od drugog? Slabi poznavaoci teorije relativiteta, a takva je velika većina, reći će, na osnovu zdrave logike, da se ta dva svjetlosna zraka udaljavaju jedan od drugog brzinom koja je zbir njihovih pojedinačnih brzina, tj. 600.000 kilometara u sekundi. Naravno, to nije točno!

Ili zamislimo da je čovjek napustio Zemlju jašući na svjetlosnom zraku, što znači da se kreće brzinom svjetlosti u odnosu na posmatrača sa Zemlje. Jahač ispred sebe drži ogledalo. Da li će on vidjeti svoj lik u ogledalu? Ako ugleda svoj lik, znači da bi posmatrač sa zemlje trebalo da izmjeri brzinu od 600 tisuća kilometara u sekundi: 300.000 km/sek za zrak na kome čovjek jaše i još 300.000 km/sek za lik koji putuje do ogledala. Ovo je nemoguće. S druge strane, ako ne vidi

15

svoj lik, on bi znao da putuje brzinom svjetlosti - što također ne može, kao što mornar u kabini broda ne zna da se kreće dokgod ne pogleda napolje, izvan broda i usporedi svoje kretanje sa nekim drugim objektom. Sam Ajnštajn se dugo mučio sa ovim problemom, dok ga nije razriješio. Rješenje je u relativnosti vremena. Vrijeme ne teče isto za one na zemlji i za jahača na svjetlosnom zraku.

Ovo postaje jasnije na slijedećem primjeru: U istom trenutku krenuli su sa Zemlje kozmički brod koji se kreće brzinom 200.000 km/sek, i paralelno sa njim zrak svjetlosti koji, naravno, ide brzinom od 300.000 km/sek. Prema klasičnoj fizici, trebalo bi da posada broda izmjeri brzinu susjednog svjetlosnog zraka od 100.000 km (tolika je njegova brzina u odnosu na letjelicu). Ali nije! Ona je 300.000 kilometara u svim sistemima, pa i za posadu broda koja mjeri tu brzinu. Kako je moguće da je brzina svjetlosnog zraka i za posadu broda ne 100.000, nego 300.000 kilometara u sekundi? Odgovor je u tome što je njihova sekunda produžena, traje kao tri sekunde na Zemlji, tako da zrak ima vremena da pređe svojih 300.000 km.)! Rješenje te zagonetke je, ponoviti ću, u relativnosti vremena! Vrijeme teče sporije za onoga tko se kreće.

Na takav način je subjektivnost počela da prodire u nauku i suvremen pogled na svijet. On će u potpunosti biti izmijenjen kada otkrića kvantne fizike postanu opće poznata, što danas očigledno nisu. Jer je ta avangardna grana nauke nepobitno utvrdila, na osnovu brojnih eksperimenata, da najsubjektivniji mogući element, svijest posmatrača, utiče u velikoj mjeri na pojave koje se odigravaju u samoj osnovi života, na kvantnom nivou. Svijest posmatrača utiče na rezultate eksperimenata, ona utiče na ponašanje čestica, svijest posmatrača se pretvara u svijest stvaraoca, jer istovremeno sa posmatranjem pojava ona te pojave i stvara.

Avangardna fizika sa početka 20 stoljeća, koju sa dosta osnova možemo nazvati mističnom, zadala je smrtonosan udarac determinističkim i mehanicističkim principima stare škole mišljenja. Vrijeme i prostor postali su relativni pojmovi. Kvantna mehanika je utvrdila da sve čestice od kojih se sastoji ovaj naš svijet imaju komplementarnu prirodu, odnosno mogu da postoje na dva načina: kao čestice (odnosno energetski koncentrati) ili kao valovi. Ona je također utvrdila da jedan elektron (ili bilo koja druga čestica) može da se nalazi istovremeno na dva mjesta (vidi eksperiment “dvostrukog proreza”).

Jedna od najbolje čuvanih tajni suvremene nauke - istinski kostur u njenom ormaru - jeste činjenica da fizičari više ne razumiju realnost. Kvantna teorija je najsadržajnija i najtočnija teorija poznata čovjeku, jer opisuje prirodu u širokom rasponu od sićušnih kvarkova do ogromnih supernova i kvazara, i u osnovi je mnogih tehnoloških otkrića uključujući lasere, poluprovodnike i nuklearnu energiju. Ali cijena koju su fizičari platili za ovu moćnu teoriju je gubitak cjelovite slike o tome kako svijet funkcionira. Ovu krizu u shvaćanju realnosti davno je naslutio Ajnštajn, kada je rekao: “Tko bi mogao zamisliti da ćemo doći u situaciju da znamo toliko mnogo, a da razumijemo tako malo?”

Kvantna teorija opisuje svijet kao međuprožimajuća valna polja beskrajnih potencijalnih mogućnosti kada nisu posmatrana, koja se pretvaraju u manifestacije nalik na čestice (kvante) kada ih posmatramo. Taj proces se naziva kolaps valne funkcije. Imamo čestice kada ih posmatramo; imamo valove kada to ne činimo. Očito je da je to čudan način da se naučno opiše materijalni svijet. A da stvar bude još kompliciranija, nijedan fizičar vam danas ne može reći što to znači “posmatrati”. Jedno od najvažnijih neriješenih pitanja fizike jeste “Što je posmatranje?” Problem posmatranja je za fizičare centralni problem u krizi shvaćanja i opisivanja realnosti.

U čudnom svijetu kvantne fizike čestice se dematerijaliziraju u valove (na primjer, u tranzistorima) i potom se valovi ponovo materijaliziraju u elementarne čestice. Ovo zavisi od eksperimenta kome su podvrgnute i, što je najznačajnije, to zavisi od izbora koji vrši svjesni posmatrač o tome kako će da ih posmatra! Kvantna mehanika je tiho stupila na pozornicu i sa njom je slika realnosti onih koji je poznaju zauvijek izmijenjena.

Sada je sasvim sigurno utvrđeno da je potrebno, da bi se potpunije razumjela događanja u samoj osnovi svijeta, uvesti glavnu varijablu koja je do nedavno bila ispuštana iz vida: svijest posmatrača! Bez opažanja materijalnog svijeta od strane svjesnog Bića, postoji velika sumnja da taj svijet uopće postoji nezavisno od takvog posmatranja. Drugim riječima, mi, kao svjesna Bića, činimo da se najdublja realnost koja je neispoljena manifestira kroz naš svjestan izbor, preko beskonačnog polja svijesti u kome ne postoje prostor i vrijeme. U subatomskoj fizici, kaže Robert Mišlav, ako želim da posmatram jednu elementarnu česticu, ja doslovno moram da je na neki način

16

dodirnem. Da bih to učinio, ja moram da udarim u nju fotonom ili nekom drugom česticom. Svijest djeluje upravo na takav način - ona dodiruje stvari koje opaža! Ona skoro da postaje jedno sa česticom koju opaža, donekle se pretapa sa njom.

Sve se više prihvaća da svijest nije jedan od elemenata našeg svijeta, već da je ona njegova osnova i suština. Ona je Sveprisutna ili Nelokalna i iz nje izviru sva ispoljenja, objekti i fenomeni. Sve što postoji u njoj je povezano kao u beskonačnom moru i svaki njen dio je neodvojiv, on je dio jedne osnovne, suštinske cjeline. Ovo svojstvo svijesti da je Sveprisutna pokazao nam je danas već slavan Aspektov eksperiment, koji nosi ime po naučniku Alanu Aspektu, koji ga je izveo 1982. godine na Pariškom univerzitetu. Vrlo uprošteno prikazan, taj opit je ovako izgledao. Istim kvantnim događajem Alan Aspekt je stvorio dva protona, koji su se brzinom svjetlosti udaljavali jedan od drugog u suprotnim pravcima. U jednom trenutku on je izmijenio polarizaciju jednog od tih protona. Drugi proton je istovremeno i automatski, bez i najmanje vremenske pauze, izmijenio svoju polarizaciju. Fizika zna da ništa u ovom univerzumu ne može da putuje brže od svjetlosti; stoga nikakav signal ne bi mogao da stigne sa jednog protona na drugi proton, jer su se oni udaljavali jedan od drugog brzinom svjetlosti. Pa ipak, postojala je misteriozna, trenutna veza među njima. Oni su nekako bili povezani u oblasti koja je izvan racionalnog duha, premda su u našem svijetu izgledali kao dva posebna i odvojena entiteta.

Neki smatraju da je to najznačajniji eksperiment ovog stoljeća. Njime je dokazano da je najdublja realnost Ne-lokalna, Sveprisutna i neodvojiva, a to znači da je JEDNO. Drugim riječima, u tom svijetu sve je povezano i ne postoje odvojeni entiteti, već su oni prividno odvojeni; na nivou najdublje realnosti oni su samo različiti vidovi ispoljenja Jednog. Upravo iste takve tvrdnje čine osnovu i mističnih filozofskih sistema starih stoljećima i hiljadama godina.

Donedavno uobičajen “lokalni” naučni pogled na svijet pretpostavlja da su fenomeni i objekti našeg svijeta odijeljeni u prostoru i vremenu, a također, da nikakav utjecaj ne može da se kreće brže od brzine svetosti. Kvantumska Nelokalnost ili Sveprisutnost, koju je sugerirala teorema Džona Bela, dokazuje da su ove pretpostavke neosnovane, da postoji holistička međupovezanost koja je operativna na kvantnom nivou i da ona obara lokalne pretpostavke klasične, njutnovske fizike.

Kvantumska Nelokalnost ne dokazuje da neki signali mogu da putuju brže od svjetlosti, već da je na najdubljem nivou realnosti brzina svjetlosti kao ograničavajući činilac nevažna, zato što su pojave trenutno povezane bez obzira na međusobnu udaljenost, kao nerazlučivi dijelovi jedne iste cjeline. Na kvantnom nivou čestice nemaju određene, determinističke kvalitete, sve dok nisu izmjerene! Na tom subatomskom nivou, ne možemo sa sigurnošću reći da materija postoji na određenim mjestima, već prije da pokazuje “tendenciju da postoji”. Na kvantnom nivou zbivanja se ne događaju sa sigurnošću u određeno vrijeme i na određene načine, već prije pokazuju “tendenciju da se dogode”.

Kvantumska Nelokalnost do sada je bezbroj puta eksperimentalno dokazana. Od Aspektovog opita, eksperimenti su usavršeni i ponovljeni veliki broj puta, tako da sa sigurnošću možemo da prihvatimo postojanje Nelokalnosti u osnovi života.

IMPLIKACIJE KVANTUMSKE NELOKALNOSTI Na Kvantnom nivou, dolazi do trenutnih akcija na daljinu. Dvije čestice koje su bile dio

jednog sistema nastavljaju da se ponašaju usklađeno jedna sa drugom bez obzira koliko su naizgled razdvojene prostorom i vremenom. Nelokalnost, neodvojivost ili Sveprisutnost zahtijeva od nas da kompletno revidiramo naše ideje o objektima našeg svijeta i da uklonimo svoje projekcije koje smo nametnuli na sliku o prirodi. Više ne možemo da na objekte gledamo kao na nezavisno postojeće entitete, koji se mogu lokalizirati u jasno određenim mjestima prostora i vremena. Oni su međupovezani na način koji je nemoguće zamisliti ako koristimo ideje klasične fizike.

Nauka nam je pokazala da naše shvaćanje realnosti, koje se naslanja na predmete i pojave kao odvojene jedne od drugih, ne funkcionira kako valja. Iz tog razloga možemo smatrati Belovu teoremu o Svepovezanosti (Džon Bel koristi termin Nelokalnost, koji zvuči naučnije) kao epohalno naučno otkriće.

Kvantumska nelokalnost dokazuje, piše Džon Gribin, da “čestice koje su jednom bile

17

povezane u interakciji, ostaju u nekom smislu dijelovi jedinstvenog sistema i zajedno reagiraju u slijedećim odnosima.” Budući da je čitav univerzum nastao u jednoj eksploziji zvanoj Veliki Prasak, postojanje kvantumske Nelokalnosti, odnosno Sveprisutnosti, ukazuje na najdublji kozmološki holizam. Ako sve što je bilo u interakciji u Velikom Prasku održava povezanost sa svim sa čim je bilo u interakciji, onda svaka čestica u svakoj zvijezdi i svakoj galaksiji “zna” o postojanju i promjenama u svakoj drugoj čestici.

Amit Gosvami, Profesor fizike Univerziteta Oregon, na osnovu eksperimenata u kvantnoj fizici izvodi ovakav neumitan zaključak: “Budući da način na koji ćete mjeriti neku subatomsku česticu odlučuje o tome kakve će karakteristike ta čestica imati, možete reći da vaša svjesna odluka utiče na tu česticu. Ali ako vaša svjesna odluka utiče na tu česticu, to mora da znači da ta čestica ima izvjesnu svijest. Ako je svaka čestica svjesna, onda svijest ispunjava čitav univerzum. Budući da vaša svijest može da utiče na svijest čestice, to znači da one moraju biti nekako povezane. A ako je sva postojeća svijest povezana, tada zbir sve svijesti mora biti ono što nazivamo Bogom.”

Naravno, zakoni klasične fizike, počevši od Njutna, suvereno vladaju svakodnevnim ili makro svijetom. Ali, taj svijet je prividan! Na nivou najdublje realnosti, na nivou subatomske fizike, od čijih se čestica sve sastoji, vladaju zakoni kvantuma, Sveprisutnost i nedjeljivost bilo kojeg fenomena ili stvari od Svepostojanja.

Neki od eksperimentalnih nalaza, koji su narušili kauzalnu sliku svijeta, došli su odakle im se nitko nije nadao - iz rezultata obavještajnih službi, na prvom mjestu američke. Pokušavajući da otkriju planove protivničke strane, američka obavještajna služba počela je, prije dvadesetak godina, da koristi medije Stenfordskog Istraživačkog Instituta (SRI). Na njemu se prethodno naširoko eksperimentiralo sa tzv. percepcijom na daljinu ili telepercepcijom (“remote viewing”), što je termin koji je prvi upotrijebio poznati medij Ingo Svon, kojim je zamijenio stari izraz “vidovitost”.

U početnoj fazi razvoja metodologije takve percepcije na daljinu, u kompjuter bi bile stavljene tisuće ciljeva i kompjuter bi na osnovu generatora slučajnosti izvlačio jedan cilj sa kojim bi medij radio, a da o njemu nije imao nikakvih prethodnih znanja. To bi bio opis ili fotografija nekog mjesta ili objekta. Prvi eksperimenti bili su uspješni i CIA je napravila ugovor sa SRI o treningu svojih obavještajaca. Budući da su američku obavještajnu službu i CIU uglavnom interesirale tajne lokacije u SSSR-u, koje nisu smjele da budu poznate civilnim medijima zaposlenim u SRI, korištene su geografske koordinate lokacija da bi se opisali ti ciljevi. Rezultati su bili izuzetno dobri, kao i prethodno, premda subjekti-mediji nisu imali nikakvu ideju o tome kojim ciljevima su koordinate odgovarale.

Vojna obavještajna služba poslala je izvjestan broj svojih ljudi da budu trenirani u SRI za teleperceptore ili medije, a potom je stvorila svoju tajnu operativnu jedinicu pod nazivom Stargejt. Tada su otkrivene interesantne mogućnosti. Na osnovu dugotrajne prakse, u SRI su shvatili da nije neophodno da se medijima daju stvarne geografske koordinate ciljeva; bilo je dovoljno dati im seriju brojeva koje je kompjuter slučajno odabrao, koji su označavali cilj i uspjeh je bio isti. To je za istraživače, obrazovane u strogom naučnom duhu, bilo vrlo čudno i u prvo vrijeme neobjašnjivo.

Druga čudna stvar koju su daljom praksom otkrili istraživači u Stenfordskom Institutu bila je slijedeća. Pazite dobro! Isti postotak postizan je bilo da je kompjuter odabrao cilj prije nego što su ga mediji opisivali ili poslije! Potruditi ću se da to ukratko pojasnim. Monitor bi u seansu donio praznu kovertu i rekao bi teleperceptoru (mediju) da se u njemu nalazi cilj koji je kompjuter odabrao. Ovaj bi se usmjerio na “cilj” i opisao bi ga. Tek poslije nekoliko dana cilj bi bio kompjuterski odabran. Postotak uspješnosti pogađanja bio je isti kao da je cilj određen prije seanse. To je značilo da je medij opisivao cilj ili događaj koji je pripadao budućnosti!

Takvi rezultati nametali su naučnicima iznenađujući zaključak: ne samo da su se mediji trenutno kretali kroz prostor, jer su opisivali udaljene ciljeve, već su trenutno putovali kroz vrijeme, odnosno u budućnost! Za putovanje u budućnost otkriven je još jedan dokaz. Radi se o slijedećem. Naučnici SRI su utvrdili da uspjeh medija u velikoj mjeri zavisi od toga da li ga poslije rada obavještavaju da li je pogodio ili promašio u opisu cilja; kako je utvrđeno, uspjeh umnogome zavisi od fidbeka ili povratne informacije koja se daje mediju. Ako nije obaviješten o rezultatima koje je postigao, njegov uspjeh naglo pada. Ukoliko je redovno obavještavan, on postiže sve bolji uspjeh. Ovo je važilo i za ciljeve koje je sagledavao u budućnosti (događaje i objekte). Ljudima koji nemaju osnovna znanja kvantne fizike donekle je teško da shvate slijedeći zaključak, ali to je značilo da

18

imamo statistički značajan dokaz da budućnost utiče na prošlost! Glavna misterija Kvantne fizike postaje za naučnike sve misterioznija sa novim

eksperimentalnim dokazima. Ona je nastala na eksperimentima koji predstavljaju ponavljanje Jangovog opita iz 19. stoljeća sa prolaskom svjetlosti kroz dva uzana proreza. Ti eksperimenti kvantne fizike oborili su davnašnje Demokritovo shvaćanje o najsitnijim česticama materije, kao nezavisnim, odvojenim gradivim blokovima materijalnog svijeta

U ovom danas slavnom i mnogo puta ponovljenom eksperimentu sa dva proreza, šalju se protoni prema barijeri na kojoj postoje dva uska proreza. Na drugoj strani te barijere sa prorezima nalazi se film koji registrira dolazak čestica ili fosforni ekran na kome se jasno vidi kada čestica udari u njega, pošto je prethodno prošla kroz neki od proreza.

Kada se iz izvora uputi mlaz protona ka prorezima, javlja se sasvim određen model interferencije valova na detektoru, jer protoni imaju valnu prirodu slično kao svjetlost. Međutim, postoji mogućnost da se na barijeru sa prorezima upućuju pojedinačni protoni, kao mali energetski meci. Kada se šalje samo jedan proton u istom trenutku, logično je očekivati da on prođe samo kroz jedan prorez i da ostavi trag na detektoru u obliku uske trake iza onog proreza kroz koji je prošao. Nelogično je očekivati bilo kakvu interferenciju, zato što nema drugog protona sa kojim bi se interferencija vršila. Međutim, rezultat eksperimenta je isti bilo da šaljemo više protona odjednom, ili samo jedan proton u datom trenutku, na ekranu detektora javlja se isti model interferencije valova. Svjetlosni tragovi koje ostavlja na ploči individualni proton i dalje daje model interferencije kao da je svaki individualni proton prošao istovremeno kroz obje rupe i stvorio interferenciju sam sa sobom. On se nalazi na dva mjesta istovremeno! Klasična fizika će reći da je nemoguće da isti elektron istovremeno prođe kroz oba proreza, a ipak se to događa! Tumačenje kvantne fizike je upravo takvo: ako pojedinom elektronu date da bira kroz koji će prorez proći u jednom trenutku - on će proći kroz oba istovremeno i izvršiti će interferenciju na ekranu sam sa sobom. Isti eksperiment ponovljen je bezbroj puta sa ostalim elementarnim česticama i dao je iste rezultate. Nedavno preminuli Ričard Fejnmen, jedan od najpoznatijih fizičara današnjice, opisao je zbivanja tokom ovog eksperimenta kao “središnju misteriju kvantne teorije”, a potom je ispravio sebe rekavši da je to jedina misterija”. Kada biste to shvatili, vi biste razumjeli i kvantnu fiziku. Ali, kao što je Fejnmen također rekao, “kvantnu fiziku nitko ne razumije.”

Glavni razlog uslijed kojeg konzervativni fizičari ignoriraju zaključke koji se iz ovih eksperimenata nameću jeste taj što oni dokazuju postojanje bilokacije, a to je okultni fenomen, koji se definira istovremenim prisustvom nekog objekta na dva različita mjesta u prostoru. Okultna literatura krcata je opisima bilokacije, koja se pripisuje velikim okultistima, jogijima i čudotvorcima. Često se sreće u opisima života svetaca. Takvi opisi su anegdotski i nemaju veliku vrijednost za nauku. Njima nasuprot, u podacima Britanskog Društva za psihička istraživanja registrirani su mnogi slučajevi bilokacije kojima su prisustvovali ljudi dostojni povjerenja. Najveći irski pjesnik, dobitnik Nobelove nagrade za književnost V.B.Jejts, opisuje svoje iskustvo u “Esejima i uvodima” ovim riječima: “Jednog poslijepodneva... mislio sam veoma intenzivno o jednom svom kolegi studentu za koga sam imao poruku, koju sam se ustezao da napišem. Poslije par dana dobio sam od njega pismo iz mjesta gdje je on živio, udaljenom nekoliko stotina milja. Onog poslijepodneva kada sam o njemu intenzivno mislio, ja sam se iznenada pojavio u tom mjestu, usred grupe ljudi u hotelu, izgledajući potpuno stvarno, kao da sam od krvi i mesa. Moj kolega me je vidio, ali nitko osim njega nije i zamolio me je da opet dođem kada ostali ljudi odu. Ja sam tada isčezao, ali sam se vratio usred noći i predao sam mu poruku. Ja sam nisam bio svjestan nijednog od ta dva pojavljivanja. “

Drugi ljudi koristili su takvu moć manje ili više svjesno i namjerno. Slijedeći događaj odigrao se između poznatog romanopisca Džona Kaupera Povisa i jednog od najvećih američkih književnika Teodora Drajzera. Krajem dvadesetih godina, jedne večeri Povis je bio u posjeti kod Drajzera u njegovom stanu u Njujorku. U jednom trenutku, Povis je pogledao na svoj sat i rekao: “Moram požuriti.” Međutim, napuštajući Drajzerov stan, on je primijetio: “Ja ću se pojaviti pred vama kasnije, večeras.“ Potom je požurio da uhvati metro. Drajzer je shvatio ove riječi kao šalu. Ali dva sata kasnije, dok je sjedio i čitao, podigao je pogled i ugledao Povisa kako stoji na vratima sobe. Drajzer je ustao i rekao: “Džone, uđi i reci mi kako si to postigao.“ U tom trenutku Povis je nestao. Drajzer je požurio na telefon i pozvao Povisov stan. Povis je bio na telefonu i kada mu je

19

Drajzer rekao što se dogodilo, on je kratko odgovorio: “Rekao sam ti da ću biti tamo.” Drajzer dodaje da je Povis kasnije odbijao da govori o tome kako je to učinio.

Koliko je eksperimente kvantne fizike teško razumjeti na osnovu racionalne logike pokazala su skorašnja istraživanja sa usložnjavanjem eksperimenta dva proreza, koje su izveli Rajmon Čiao, Paul Kvijat i Efraim Štajnberg, koji su svoje nalaze prikazali na konferenciji u Natiagaliju, Pakistan. Njihovi eksperimenti upućuju na to da čestice imaju prikrivenu svijest i sposobnost prekognitivnog predviđanja svoje budućnosti. Kao da proton zna što ga čega, kakva mu je klopka postavljena i unaprijed tu klopku izbjegava.

Tri istraživača su u prvoj fazi ponovili Jangov eksperiment na uobičajen način. Iako je proton usmjeren da prođe samo kroz jedan prorez, on je istovremeno prošao kroz oba: slika na ekranu iza proreza pokazivala je interferenciju - negdje su se valovi pojačavali, a negdje uzajamno slabili, kao što smo prethodno vidjeli.

Sada su Čiao i njegove kolege u isti eksperiment uveli filtre polarizacije, postavljene ispred svakog od dva proreza. Svaki proton, koji bi prošao kroz prvi prorez, bio bi označen polarizacijom na lijevu stranu, a svaki proton koji bi prošao kroz drugi prorez bio je etiketiran polarizacijom na desnu stranu. U ovako postavljenom opitu bilo je moguće reći kroz koji prorez je prošao određeni proton kada bi stigao na ekran na kome su ostavljali tragove.

Kao što bi se moglo očekivati od neuhvatljivog, lukavog protona, tragovi interferencije su nestali. Proton je u ovakvoj eksperimentalnoj situaciji prošao samo kroz jedan prorez, što znači da se nuklearna čestica ponaša kao vidovita, jer prije nego što je krenula na put točno je znala vrstu klopke koja je na tom putu čeka.

U posljednjoj fazi eksperimenta trojica istraživača su uveli brisač polarizacije. To je ustvari bio filtar polarizacije, stavljen između ekrana sa prorezima i ekrana na koji su stizali protoni. On je brisao informaciju o tome koji je proton prošao kroz koji otvor, odnosno brisao je prethodnu polarizaciju. Na taj način bilo je nemoguće odrediti kroz koji prorez je pojedinačni proton stizao do prijemnog ekrana. I naravno, kao što bi se očekivalo od vidovitog protona, opet se pojavila slika interferencije valova, jer je proton prošao kroz oba proreza istovremeno. Ovakvi eksperimenti stavili su na nove, još veće, muke fizičare naoružane klasičnom naučnom logikom. Kako je proton, koji je stizao na prvi ekran sa prorezima, znao kako treba da se ponaša u odnosu na postojanje ili odsustvo filtara brisača sa druge strane proreza?

Svi ovi eksperimenti vršeni su sa mlazovima individualnih protona i nije postojao način na koji bi se rezultati mogli objasniti klasičnom fizikom. Eksperiment posebno prikazuje nelokalnu prirodu čestica ili valova - način na koji se proton ponaša, započinjući svoj put, različit je za sva tri eksperimenta, kao da on “zna” kroz kakvu će vrstu eksperimenta proći.

Posljedice ovakvih eksperimentalnih otkrića za vladajuću paradigmu su veoma dalekosežne. One izazivaju korijenite i dramatične promjene u našem pogledu na svijet. One nas oslobađaju prevaziđenog shvaćanja i iluzija materijalizma i odvojenosti. One nas također, u sferi ličnih iskustava, oslobađaju krutih ograničenja sopstvenog Ega i predstavljaju potencijalnu osnovu za drugačije individualne i socijalne aktivnosti. U svojoj najdubljoj suštini mi smo, kao i sve ostalo što postoji, sačinjeni od Praznine i zgusnute praznine koje nazivamo elementarnim česticama. Sagledavajući suštinsku identičnost sebe i drugih Bića, čovjek može da djeluje sa osnove Jedinstva i suosjećanja, a ne odvojenosti, Spiritualnog separatizma i konflikata. Ljubav prema drugima je odraz ljubavi prema samom sebi, a također je svirepost prema drugima svirepost prema sebi. Biće je u matici života neodvojivo od drugih, kao što je suština vodenog vrtloga u reci istovjetna sa vodom matice, kao u prethodno spomenutoj metafori Dejvida Boma.

20

6. KOLAPS VALNE FUNKCIJE

Siril Hinšelvud, dobitnik Nobelove nagrade za fizičku kemiju, predložio je za nuklearne

čestice termin “manifestacije” kao adekvatniji. U izlaganju u okvirima ove knjige ja sam usvojio taj termin i koristiti ću ga naizmjenično sa izrazima čestice, koncentrati i koagulati. A izraz “polje” alternativno za val. Ustvari, koncentrati ili manifestacije jesu samo zgusnuti dijelovi tog istog razrijeđenog polja.

Suvremena fizika utvrdila je da se svjetlost ispoljava u dva vida. Zavisno od okolnosti, ona se javlja u obliku elektromagnetskih valova ili kao struja fizičkih čestica nalik na sićušne metke, koji su nazvani kvantima ili fotonima. Fotoni imaju masu i specifične lokacije u prostoru. Lokacija jedne elementarne čestice isključuje lokaciju druge, dvije čestice ne mogu zauzimati isti prostor. Ali kada se javljaju u drugom obliku, kao elektromagnetski valovi, fotoni se šire kroz vrijeme i prostor kao polja koja mogu da se uzajamno prožimaju, odnosno mogu da zauzmu isti prostor. Tokom mnogih godina fizičari raspravljaju o tome kako je moguće pomiriti ova dva naizgled proturječna oblika javljanja čestica?

Treba istaći da kod svih elementarnih čestica imamo dva takva kontradiktorna oblika javljanja i da su oba prihvaćena kao validna, premda takav pristup stavlja materijalistički orijentirane naučnike na velike muke. Naučnici koriste ili jedan ili drugi način javljanja svjetlosti i čestica, zavisno od situacije. Ova dva sasvim različita i naizgled nepomirljiva oblika postojanja predstavljaju istu stvar. Logika materijalističke nauke nam govori da jedna ista stvar ne može imati tako dijametralno različite načine postojanja (kao val i kao čestica), pa ipak nema nikakve sumnje da je to mnogo puta provjerena naučna istina.

Čestica je lokalizirana u prostoru i vremenu, može joj se sasvim precizno odrediti položaj i čak se o njoj može misliti kao o statičnoj. Val nikada nije lokaliziran, tj. nema strogo određen položaj u prostoru i ne može nikada biti statičan.

U klasičnoj fizici se insistiralo na determinističkoj kauzalnosti: Ako znamo početno stanje nekog objekta i sve sile koje na njega djeluju, sasvim sigurno znamo sve o njegovim budućim stanjima. U kvantnoj fizici ne postoji takva vrsta uzročne povezanosti. Verner Hajzenberg je otkrio da u sferi elementarnih čestica važi Princip Nesigurnosti, koji je poslije njega bezbroj puta dokazan: Nikada ne možemo istovremeno znati i položaj i kretanje, odnosno energiju objekta. Svako preciznije mjerenje lokalizacije čestice zamagljuje njeno kretanje; i obratno. Ponašanja objekata u kvantnoj osnovi života nisu strogo određena, već su samo vjerojatna. Drugim riječima, ponašanje kvantnih objekata je zasnovano na vjerojatnoći, za njih ne važi striktan odnos uzrok-posljedica.

Dualitet čestica-val odražava postojeći dualitet u samoj osnovi života, na kvantnom nivou. Elektron može da djeluje ili kao čestica, ili kao val, ali nikada u oba vida odjednom. Kada naučnici, želeći da vide elektron, upotrebe detektor čestica, on će se ispoljiti kao čestica, a ako upotrebe valni detektor, on će se javiti u obliku valova! To znači da u toj oblasti ne postoji naučna objektivnost, koja je jedan od stožera materijalističke nauke. Ne vrijedi pred tom činjenicom zatvarati oči, ona je nepobitna! Ponoviti ću: Na kvantnom nivou, u samoj osnovi našeg univerzuma, način na koji vršimo posmatranje određuje kako ćemo doživjeti objekt, odnosno kako će se on ispoljiti - kao val ili kao čestica. To znači da su subjekt i objekt neraskidivo povezani! Kada su subjekt i objekt u takvoj vezi, kako možemo insistirati na objektivnosti? Kao što sam spomenuo, sve dubljim prodiranjem u elementarne čestice, koje su gradivni elementi materijalnog svijeta, suvremena fizika je utvrdila da čestice nisu materijalne. One su zgusnuti dijelovi energetskog polja, koji se kreću po razrijeđenim i uzajamno prožimajućim energetskim poljima.

U kontekstu Sunjate i sličnih sistema Spiritualne tehnologije, za nas je važan fenomen kvantne fizike poznat pod imenom kolaps valne funkcije. Jednostavnim riječima iskazano, to znači pretvaranje elektrona od valnog oblika, koji se širi na sve strane i koji nema određene granice, niti položaj u prostoru, u česticu koja je zgusnuta, mjerljiva i ima određen položaj. Na primjer, kada radioaktivni atom izbaci elektron, on se od svog roditelja atoma širi na sve strane, u sve širim kružnim valovima, nalik na kružne valove na površini vode u koju je bačen kamen. Taj elektron je predstavljen valom i jednako je prisutan na čitavoj ivici valova. U jednom trenutku on dolazi do

21

drugog atoma, u koji udara, što ima za posljedicu mjerenje njegovog položaja. U tom trenutku dolazi do “kolapsa valova”, koji nestaje kao mjehur od sapunice koga smo probušili. Val trenutno i potpuno nestaje iz cjelokupnog prostora koji je prethodno zauzimao, izuzev samog mjesta u koje je udario u atom, gdje iznenada nastaje elektron u obliku čestica. Elektron kao val je iščezao, da bi bio zamijenjen elektronom česticom. To zbivanje se smatra Nelokalnim ili Sveprisutnim, jer val trenutno nestaje iz lokacija koje su bile vrlo daleko od točke gdje se čestica stvorila.

Govoreći jezikom kvantne mehanike - koja važi za sve čestice do sada poznate u fizici - čestica ne postoji kao čestica sve dok posmatrač ne izvrši kolaps valova. Val za jednu jedinu česticu može da ispuni relativno veliki prostor, sve dok se ne izvrši kolaps tog vala i pred sistemom koji vrši posmatranje ne pojavi se čestica. Kvantna fizika ne daje preciznu definiciju što je “posmatrač”, ali je on prividno izvan čestice i različit od nje.

Bliže je istini nazvati taj proces (kolaps valova) transformacijom ili preobražajem valnog polja u česticu (objekt, manifestaciju, koagulat ili koncentrat) i obratno, jer premda kvantna fizika govori manje o suprotnom procesu, ipak jednako je važno da i čestice imaju sposobnost preobražaja u val.

Prvi je čuveni matematičar fon Nojman, tridesetih godina ovog vijeka, tvrdio da ljudska svijest izaziva kolaps kvantnog vala (o fon Nojmanovom učešću u Filadelfija eksperimentu, kojim je savladano vrijeme i izvršen prodor u budućnost, vidi kasnije). Koji je činilac spriječio da se ranije prihvati ta činjenica? Razlog je u tome što postoje dvije vrste posmatranja. Kada nešto posmatramo, čini nam se da smo toga automatski svjesni. Međutim, mnogi opiti su pokazali da postoji i nesvjesno posmatranje, kada nešto gledamo, a nismo ga svjesni. Do kolapsa valnog polja u česticu dolazi samo kada svjesno posmatramo! U nesvjesnom posmatranju nema kolapsa valova. Svijest je u kolapsu valnog polja ključni činilac!

Proces kolapsa valnog polja u česticu, i obratno, značajan je zato što se u praktičnom radu sa većinom vrijednih sistema Spiritualne tehnologije događa sličan proces. Objasniti ću to detaljnije na više primjera. U svim sistemima Spiritualne tehnologije koje sam razvio (i svakom drugom efikasnom sistemu) mi ne možemo da uklonimo probleme, teškoće, konflikte - kratko rečeno nepoželjna stanja - dokgod su ona neodređena, neograničena i bez jasnih karakteristika. Drugim riječima, dokgod imaju svojstva neodređenih i neograničenih valova, odnosno polja. Primjera radi, ne možete raditi sa Klijentovim strahom kao neodređenom kategorijom. On je tada difuzan, rasprostire se na sve strane, tako da nema granica i doista je neuhvatljiv. Ali usmjeravanje Klijentove pažnje na stanje straha, što postižemo tako što zahtijevamo da ga svjesno posmatra i opiše, dovodi do kolapsa beskonačno proširenog i neodređenog vala u “česticu”, odnosno manifestaciju straha sa kojom možemo da vršimo procesiranje.

To konkretno činimo tako što zahtijevamo da Klijent usmjeri svoju pažnju na svoje nepoželjno stanje i da nam opiše njegova svojstva: Mjesto gdje ga najjače osjeća, veličinu, oblik, boju, težinu, starost, energiju, jačinu na skali od 1-10, a nekada temperaturu i još neka svojstva. Takvim posmatranjem, koje vrši Svjesno Biće, neodređeno, amorfno i beskonačno rasprostranjeno valno polje osjećanja pretvara se u konkretan i aktualan oblik sa kojim možemo da obavimo željene operacije. Svaki efikasan sistem to čini na ovakav ili sličan način. Ako sa ovim postupkom usporedimo vremenski neefikasne sisteme, kao što je psihoanaliza, uvjeriti ćemo se da se u njima zahtijeva od klijenta da iz seanse u seansu govori o svom problemu, što nalikuje na beskonačno plivanje u neodređenom i na sve strane raspršenom valnom polju problema. I u takvom postupku dolazi do posmatranja i opisa nepoželjnog stanja, ali to posmatranje i opisivanje je neprecizno, opterećeno beskonačnim asocijacijama, tako da traje sedmicama i mjesecima. Kolaps valnog polja je ključ uspjeha vremenski efikasne Spiritualne tehnologije.

Potrebno je da shvatite ovaj proces u potpunosti, jer to je prvi put, bar koliko ja znam, da se na njega ukazuje na ovako jednostavan i svrsishodan način u oblasti Spiritualnog procesiranja. Ove podatke nećete naći u drugim postojećim izvorima.

Da bih vam pojasnio ovaj mehanizam, pogledati ćemo primjere efikasnog Spiritualnog procesiranja kako u mojim sistemima, tako i u metodologiji sa kojima oni imaju manju ili veću sličnost. U Ekskaliburu, nepoželjno stanje uklanjamo tako što odredimo njegove karakteristike: mjesto, oblik, veličinu i druge. Kada smo mu svjesnim posmatranjem odredili svojstva, izvršili smo kolaps neodređenog vala u konkretnu formu (česticu, manifestaciju, koncentrat ili koagulat). Tada

22

se sa njim identificiramo, tj. ulazimo u njega, osjećamo ga u potpunosti (to je potpuno posmatranje i “mjerenje”) i tada vršimo suprotan proces: Proširujemo se preko krajnjih granica tog osjećanja u Prazninu, tj. pošto smo ga duplirali i tako diskreirali, prepuštamo se, bar za trenutak, beskonačnom valu Sunjate ili Apsolutne Praznine.

U izuzetno efikasnom postupku za uklanjanje trajnih ili kroničnih problema u Ekskaliburu, koji sam nazvao Metod-1, polazna osnova je saznanje da je u osnovi svega Praznina. To znači da je ona također u osnovi problema, ma koliko to neprihvatljivo izgledalo u prvom trenutku. Kičma svakog problema jeste porazna odluka koju je Biće nekada donijelo, a na njoj se formira nadgradnja: identitet koji osoba ima kada je u tom problemu, zatim intelektualne komponente koje se prepliću preko identiteta - stavovi, ubjeđenja, vjerovanja, vezanosti pažnje, vrijednosti i mnogi drugi. Nadgradnju problema nastavljaju osjećanja i najzad, na samoj površini problema, tako da ih je najlakše uočiti od samog početka, leže tjelesne senzacije ili osjećaji: pritisak u grlu ili pleksusu, mučnina u stomaku, bolovi u raznim dijelovima tijela, podrhtavanje, trnci i slično. Metodom-1 uklanjamo komponente problema obrnutim redom, od tjelesnih senzacija do odluke. Svaki od tih koncentrata energije (“čestice”) preobrazimo u val, odnosno raspršimo ga u beskonačnu Prazninu, dok na kraju, kada raspršimo i poraznu odluku, ne ostane samo Praznina ili Sunjata. Tada je klijent potpuno oslobođen problema.

U Ekskaliburu-2 imamo isti proces, izveden na nešto drugačiji način. Diskreiranje izvodimo dupliranjem na taj način što ne pružamo nikakav otpor nepoželjnom iskustvu. Prethodno smo to konkretno iskustvo, koje se pojavilo u polju naše bezgranično proširenje svijesti, sasvim jasno zapazili (a to je posmatranje i mjerenje vrši Svjesno Biće) i na taj način val pretvorili u konkretan objekt. U našoj svijesti, koja ne pruža nikakav otpor, jer doživljavamo to iskustvo iz Praznine, dva uzastopno dolazeća iskustva se poništavaju, jer su istovjetna. Otpor uvijek dodaje nešto iskustvu u našoj svijesti - naša sjećanja na slična neprijatna iskustva, očekivanja, procjenjivanja, usmjeravanje naših sumnji na budućnost i tome slično. Na taj način otpor mijenja i održava nepoželjno stanje u egzistenciji. Zato je u tom procesu osnovna stvar ne pružati otpor na neprijatno iskustvo, već ga u potpunosti prihvatiti.

Što se događa prilikom Aspektnog Procesa? Neki naš Aspekt ima određen, za nas često neprijatan prvi cilj na lancu (mi znamo da je njegov najviši cilj Praznina, Sunjata). Svaki cilj na ciljnom lancu je: objekt, “čestica” ili manifestacija. Mi ga ostvarimo u svijesti i on, kad je ostvaren, iščezava u Praznini iz koje je došao, odnosno pretvara se u beskonačno valno polje Sunjate. Tada nastaje fenomen poznat kao “kraj igre”, kada se nađemo u praznom prostoru, bez cilja pred sobom. Odmah potom pitamo Aspekt za slijedeći cilj i, kada ga dobijemo, ostvarujemo i njega u svijesti, on se pretvara u polje Praznine itd., sve dok Aspekt ne ostvari svoj najviši cilj iza kojeg nema ničega - spoj sa Prazninom kao najvišim Ciljem, ustvari suštinom našeg Bića. Tada se identificiramo sa Prazninom i, držeći u svijesti tu identifikaciju, prolazimo nazad niz ciljni lanac, kroz jedan po jedan cilj i konačno svaki njegov ostatak pretvaramo u Prazninu.

Kada bismo to činili bez identifikacije sa Prazninom, mi bismo te ciljeve ponovo stvorili, odnosno iznova bi izvršili kolaps valnog polja u objekt i cilj bi se, obnovljen, opet pojavio na sceni. Ovako ga naša svijest o sebi kao beskonačnom polju Sunjate do kraja raspršuje. Na isti način nestaje i nepoželjno stanje, odnosno problem, od koga smo pošli.

Međutim, ne moramo tražiti primjere u suvremenim sistemima Spiritualnog razvoja. Pogledajmo što su srednjovjekovni magičari radili u svojim operacijama, premda nisu slutili nastanak kvantne fizike, ali su opći principi isti. U operaciji ritualne magije, magičar preuzima ulogu Boga, koji suvereno vlada čitavim univerzumom. On tada vrši kolaps beskonačnog polja univerzuma na mali magijski krug, koji crta oko sebe i u kome vrši operaciju. I dalje, Kozmičku Inteligenciju koja je rasprostrta kroz čitav kozmos kao polje, magičar, usmjeravanjem svijesti na njene karakteristike, kolabira odnosno transformira u mali “trokut ispoljenja”, gdje sa njom može da komunicira i da ostvari svoj cilj, bilo koji da je. Poslije obavljene operacije, magičar vrši obratan proces: transformaciju ograničene manifestacije ili “čestice”, stvorene od zgusnute Praznine, u beskonačno polje univerzuma, a Kozmička Inteligencija, sapeta u mali trokut ispoljenja, raspršuje se u neograničeni val koji zapljuskuje sve što postoji.

Padaju u oči i nagovještaji koji potiču iz Perenijalne filozofije. Jedan od najpoznatijih je Hermesov zakon, sa takozvane Smaragdne ploče: “Kako je gore, tako je dolje... radi izvođenja

23

čuda Jedne stvari.” Prevedeno na svakodnevni jezik, to bi značilo - kako je u bezgraničnom polju Sunjate, tako je u manifestaciji ili čestici koja je ta ista Praznina, samo koncentrirana ili zgusnuta.

Premda je opće prihvaćeno korištenje termina čestica, koji je adekvatan u fizici, u Spiritualnoj tehnologiji je pogodniji izraz “koncentrat” ili “koagulat” (od “koagulirati” - zgusnuti). Ovaj drugi termin nas usmjerava na drevnu vještinu alkemije, jer su preobražaji čestice u valno polje i valnog polja u česticu najdublja tajna alkemije. Osnovna formula alkemije glasi: “Zgusni i razrijedi!” (“Coagula et Solve”).

Primjer za kolaps imamo i u Kabali. Ovaj mistični sistem prikazuje fizički i psihološki univerzum shemom Drveta Života, pod čijih se deset Sefirota mogu podvesti sve pojave našeg svijeta. Ali izvan njega je Ain Sof Aur ili Beskonačna Sveprisutna Svjetlost. Taj beskonačni svjetlosni val preobražava se u prvu točku ispoljenja u ovom univerzumu, koja se naziva Keter. Od nje, kao po kaskadama, ispoljenja našeg svijeta bivaju sve opipljivija i zgusnutija. Da bi dočarala kvantni skok kojim se Beskonačno Polje Svjetlosti preobražava u ispoljenu formu ili koncentrat, Diona Fočun, vođa Bratstva Unutrašnje Svjetlosti, ponudila je ovakav opit. Uzmite zasićen rastvor šećera, zagrijan do maksimalne temperature i posmatrajte ga dok se postepeno hladi. Taj rastvor je difuzan i neograničen, u njemu je šećer sveprisutan, jer se prostire kroz cijeli rastvor kao polje. Tokom hlađenja, iznenada se pojavljuje prvi kristal, opipljiva, zgusnuta materijalna čestica. Isti šećer, koji se zgusnut pojavljuje u tom prvom kristalu, nalazi se i u ostalim dijelovima rastvora, ali je razrijeđen. Ako rastvor ponovo zagrijemo, i ponovo preobrazimo kristalnu, opipljivu česticu u neograničeno polje, opet nećemo biti u stanju da kažemo gdje je konkretna lokacija šećera, jer se kao valno polje rasprostire kroz čitav rastvor.

Možda je suvišno dalje navođenje primjera, ali ukazati ću na još jedan. U seksualnoj alkemiji, do skoro brižljivo čuvana tajna bio je preobražaj seksualne energije u željenu situaciju, stanje svijesti ili osobinu ličnosti. Tokom uobičajenog seksualnog odnosa dolazi do buđenja najveće količine emocionalne energije. Ona se širi u obliku emocionalnih valova koji nemaju granica. Osoba se tada “prazni”, energija se vraća u prazninu. U operaciji seksualne alkemije, probuđena emocionalna energija se usmjerava na psihičku sliku željenog cilja ili na simbol koji ga predstavlja, tj. operator vrši kolaps valnog polja. To je od posebne važnosti u trenutku orgazma, koji je neka vrsta emocionalne eksplozije. Tada je neophodno držati u svijesti sliku ili simbol, odnosno koagulat psihičke energije.

U “Knjizi Zakona ”, koju je 1904. godine Kroli medijumski primio sa viših nivoa svijesti, od suštinskog značaja su dva entiteta: Nuita, boginja beskonačnog prostora (bez sumnje sinonim za Sunjatu) i Hadit, točka ispoljenja, preko koje se ona manifestira u ovom univerzumu. Tada nije postojala kvantna fizika, pa Kroliju nije zamjeriti što nije mogao da shvati sve posljedice koje proishode iz igre ta dva entiteta. Ali se vremena mijenjaju i evo što mi je Kenet Grant saopćio u pismu od 17. decembra 1997 godine: “...OTO je posebno zainteresiran za ovaj aspekt magije (kontakte sa vanzemaljskim Inteligencijama, primjedba moja) i to interesovanje postoji otkako je Knjiga Zakona prepoznata kao poruka iz nadljudskih izvora. Ali tek nedavno sam otkrio da Knjiga sadrži skrivenu poruku ispod svog površinskog teksta, poruku koja ima kvantnu fiziku kao svoju istinsku osnovu. Tumačim je polako i sa mnogo teškoća. Dešifrirao sam iz nje mnoge događaje koji tek treba da se ispune, postupkom potpuno nove gematrije, koja je implicitna u prikrivenom tekstu koji je dao Aivaz godine 1904. Alister Kroli nije bio u stanju da dokuči njen smisao - štaviše, bio je nesvjestan njenog postojanja. U skrivenom tekstu Knjige ima mnogo podataka o putovanju kroz vrijeme i o stvarima povezanim sa njim, koje još nisam do kraja dešifrirao i razumio. “

NASTANAK SVIJESTI KOLAPSOM VALOVA Da li kvantumsko sagledavanje Bića, sastavljenog od mnoštva meduprožimajućih polja

(mogli bismo reći kvantna nauka o Biću ili kvantna ontologija) ponovo dovodi ljudsku svijest u središnje mjesto u univerzumu, gdje su je, u dalekoj prošlosti, postavile Perenijalna filozofija i kršćanstvo, a odakle su je kasnije protjerali, prvo Kopernik svojom heliocentričnom teorijom, a potom i klasična fizika? Eliminiranje svijesti iz nauke bio je njen zaštitni znak duže od tri stoljeća. Stoga nije iznenađujuće da ponovno uvođenje svijesti u fiziku zahtijeva da se ode iza njenih doskorašnjih teorija. Premda mnoge naučnike odbija ta ideja, novija otkrića kvantne fizike nagone

24

nas da bar razmotrimo mogućnost, ako ne i prihvatimo, da je univerzum u svojoj osnovi svjestan. Budući da je logična pretpostavka da je univerzum postojao prije nastanka ljudske svijesti, prinuđeni smo da Svijest shvatimo mnogo šire nego što to dozvoljavaju okviri ljudskog duha. Ta Sveprisutna i Sveprožimajuća Svijest ispoljava se kao nedjeljiva cjelina u osnovi svega postojećeg, od najgrubljih i najopipljivijih ispoljenja kao što su džinovske galaksije, do najfinijih i najsuptilnijih nivoa realnosti. Takav kvantni animizam daje nam sliku ljudske svijesti koja se pomalja iz oceana Sveprisutne Univerzalne Svijesti procesom koji nalikuje na kolaps valne funkcije u lokalizirani oblik ispoljenja, koje je po svojoj prirodi ista ta Svijest Praznine, samo je zgusnuta. U sliku takvog odnosa uklapa se učenje indijske ortodoksne filozofije o odnosu Atmana i Bramana. Da ukratko razmotrimo taj odnos.

BRAMAN I ATMAN Braman je Sveprisutna, Beskonačna Svijest, a Atman je ta ista svijest koncentrirana ili

zgusnuta u Individualno Biće. Tokom spavanja bez snova, Biće se pretapa sa Apsolutom i u stanju je Apsolutne Nesvijesti (ili ako hoćete Svijesti). Drugim riječima, pretvara se u beskonačno veliko i Sveprisutno valno polje. Gdje je tada Ja? Nestalo je, potpuno se rastvorilo u Beskonačnom Oceanu Bramana. Prilikom buđenja, to Beskonačno valno polje naglo kolabira, odnosno sužava se i koagulira u svijest Individue. Ali, kako uči Vedanta, Atman je po svojoj suštini Braman, a Braman je Atman.

Braman je sveprisutan kako u ispoljenom, tako i u neispoljenom univerzumu. On nema masu, nema položaj u prostoru, veličinu, valnu dužinu i ostale karakteristike. U njemu ne postoje vrijeme i prostor. On je vječita nepokretnost. Zato je Ron Habard za njega koristio termin Statik. Ali kada se Braman (Statik) spusti u ispoljeni univerzum da bi imao iskustva, on se ispoljava kao Dinamik ili Atman. On tada zaposjeda određenu točku gledišta i uzima karakteristike materijalnog univerzuma: materiju, energiju, vrijeme i prostor (skraćeno MEVP). Premda je Sveprisutan i stoga nepokretan, on tada ostavlja utisak da se kreće, jer zauzima različite točke gledišta. Atman nužno sebe ograničava kada kreće u igre ovog univerzuma, da bi imao iskustva. Braman ili Statik, neograničen i beskonačan, ima potencijal za beskonačno polje iskustava, ali sam, kao takav ne može da ima iskustva. Da bi ih imao, on se, individualiziran u Atmanu, spušta u materijalni univerzum, ograničava sebe u određene točke gledišta i identitete i kroz njih stiče iskustva.

U Sajentologiji1 taj isti odnos prikazan je na sličan način drugačijom terminologijom, korištenjem izraza Tetan i Statik. Statik nema položaj u prostoru, nema valnu dužinu, zapreminu, masu i ostala svojstva fizičkog univerzuma. On ima tri svojstva: Sveprisutan je, može da opaža i može da donosi odluke. U fizički univerzum spušta se da bi imao iskustvo i tada zauzima određenu točku gledišta, odnosno postaje Tetan. Beskonačno polje tada se preobražava u individuu sa konkretnim svojstvima, odnosno u točku svijesti. Kratko rečeno, Statik vrši kolaps svog beskonačnog polja kada ulazi u točku gledišta, odnosno pretvara se u Atmana, koji u točki gledišta stiče neko iskustvo fizičkog univerzuma.

Dobra analogija za odnos Statika ili Čiste Svijesti i Atmana ili individualizirane svjesnosti je slikanje na platnu. Postoje neograničene mogućnosti za stvaranje slike, sa ogromnom raznolikošću tema, detalja, boja i sjenki, ali u osnovi svih tih mogućnosti počiva činjenica da su one slikane na bijelom platnu kao osnovi. Slično tome, sva svjesna iskustva zavisna su od svijesti kao svoje zajedničke osnove.

Ponovo naglašavam da nema suštinske razlike između Bramana i Atmana, između Statika i Dinamika - oni su u suštini isto. Međutim, dok je u iskustvu, ograničen točkom gledišta koju je usvojio u određenom trenutku, Atman se poistovjećuje sa tim iskustvom i zaboravlja na svoju istinsku prirodu.

Suštinska odlika Bramana, Statika ili Sunjate je Sveprisutnost (u kvantnoj fizici, već sam spomenuo, za Sveprisutnost se koristi termin Nelokalnost). Braman je u svemu, on je unutrašnja suština svega postojećeg.

Suštinska odlika Atmana ili individualiziranog Istinskog Bića jeste svijest o svijesti. Atman je svjestan da je svjestan!

Da bi se naglasio taj odnos između Statika i Dinamika, u Završnom Procesu Sunjate

25

Učesnicima se postavlja pitanje: “Da li možeš da prihvatiš da ti u suštini jesi beskonačni univerzum, koji doživljava samog sebe kroz svjesnu točku gledišta koja nosi tvoje ime?”

-------------------------------------------

1Neophodno je ukazati na razliku između Sajentologije kao izuzetno vrijednog učenja o kozmogoniji i Prirodi Ljudskog Bića i Sajentološke crkve koja je fašistoidna organizacija

26

7. KVANTNA SVIJEST

U svim Spiritualnim sistemima odvajkada je ključno pitanje odnos mikrokozmosa i

makrokozmosa, drugim riječima odnos naše svijesti i beskonačnog kozmosa izvan nas; odnos onoga što je gore i onoga što je dolje, Spiritualnog i materijalnog, centralnog i perifernog... Takav pogled na svijet vidi u svemu veze Spiritualne iskre naše svijesti, koja čini suštinu Ljudskog Bića, sa svim manifestacijama spoljašnjeg univerzuma. Kao da postoji ogromna metafizička višedimenzionalna mreža preko koje je naš unutrašnji svijet povezan sa složenom hijerarhijom Bića, mnogim ravnima egzistencije i sa najvišom Jednošću.

Razvoj nauke, počevši od 17. stoljeća, učinio je takav pogled na svijet neodrživim i prikazao ga kao filozofski naivan. Ali ni materijalističko shvaćanje, koje je toliko dugo vladalo naukom, nije odgovorilo na sva pitanja. Pored drugih, ostao je neriješen problem odnosa naše svijesti i njenog materijalnog nosioca, odnos svijesti i mozga. Pokušaji da se svijest svede na Pavlovljevu i Skinerovu jednadžbu draž-reakcija nisu nikoga zadovoljili, osim malobrojnih sljedbenika te teorije. Takav oprošten stav objašnjava sasvim dobro osnovne refleksne aktivnosti - kada opeče prste, čovjek trgne ruku nazad - ali je neprihvatljiva za bilo koju kreativnu ili umjetničku aktivnost, što su njeni tvorci pokušali da nametnu. Također su se neslavno završili pokušaji nekih psihologa da svedu problem odnosa svijest/mozak na nervnu fiziologiju, pri čemu je svijest smatrana za ispoljenje složene mreže električnih impulsa koji se javljaju u moždanim ćelijama.

Materijalistička teorija, u kojoj se ljudska svijest svodi na jednostavne interakcije na fizičko-kemijskom nivou, pripada prevaziđenom naučnom duhu devetnaestog stoljeća. On je bio zasnovan, kao što sam više puta naglasio, na Njutnovoj determinističkoj fizici, koja je kao vladajuća paradigma zahvatila biologiju i ostale prirodne nauke. Taj pogled na svijet, koji se ponekad naziva “gledište biljarske lopte”, zasnovan je na ovakvoj pretpostavci: Ako znamo početno stanje nekog sistema i utjecaje koji na njega djeluju, možemo sa apsolutnom sigurnošću da izračunamo i predvidimo dalje ponašanje čitavog sistema i pojedinih njegovih elemenata, kao što dobar igrač biljara može da proračuna kretanje svih lopti na biljarskom stolu. Naravno da u takvoj slici svijeta nije bilo mjesta za pojmove kao što su svijest, spontanost, vjerojatnoća, sloboda, Spiritualno Biće, Bog i slični.

Ovaj materijalistički stav prema svijetu bio je potkopan novom fizikom našeg vijeka, naročito kvantnom teorijom. Fizičari koji su istraživali svojstva materije na subatomskom nivou, utvrdili su da se upravo tu, u samoj osnovi materije, slomio njutnovski determinizam. Ironija materijalizma je u tome što je, na osnovu otkrića materijalističkih naučnika, u fizičke proračune morao da bude unesen elemenat vjerojatnoće. Svaki događaj na subatomskom nivou materije bio je suštinski nepredvidljiv, naučnici su mogli samo da odrede vjerojatnoću njegovog ponašanja. Uprošten model biljarske lopte, po kome je svijet sagledavan, srušio se na subatomskom nivou, jer više nije vjerno predstavljao stvarnost u samoj osnovi života. Polazni princip kvantne teorije (Princip Nesigurnosti) jeste da je nemoguće u istom trenutku odrediti i položaj i kretanje materijalne čestice. Što točnije uspijevamo da odredimo položaj čestice, to nam određivanje brzine i smjera njenog kretanja pokriva gušća magla; i obratno, čim utvrdimo kako se kreće val, njegov položaj je nesiguran i matematički se može opisati samo kao manja ili veća vjerojatnoća. Prethodna slika svijeta, koju je predstavljao čvrsti i nepomjerljivi biljarski stol, rastvorila se u fluidnu, vječito pokretnu, ustalasanu površinu, na kojoj se svaka lopta materije u jednom trenutku nalazila na jednoj točki, a odmah potom rastvarala se i kao val širila preko čitave površine stola. Rigidni naučnici prethodnog vremena nisu nikako uspijevali da ubjedljivo odigraju svoj deterministički biljar na subatomskom biljarskom stolu.

Kvantumska slika stvarnosti ima svoju osnovu u nedeterminističkom pogledu na osnovne gradive elemente materije. Naravno, kada se radi o velikim masama atomskih čestica koje sačinjavaju predmete koji nas okružuju, ove kvantne neodređenosti poništavaju jedne druge, tako da su naučnici u stanju da točno vrše predviđanja ponašanja velikih sistema. Očito je da objekti kojima se služimo u svakodnevnom životu, zgrade, automobili i novčanice kojima plaćamo, a da ne spominjemo planete, zvijezde i galaksije, koji su skupovi nezamislivo velikog broja gradivih

27

subatomskih čestica, ne pokazuju nikakvu nesigurnost niti u položajima, ni u svojoj energiji, jer kada usmjerimo pažnju na takve ogromne skupove u njihovoj totalnosti, kvantumska nesigurnost svodi se na nulu. Kada zaljubljeni posmatraju mjesec na vedrom noćnom nebu, oni na njega ne utiču i ne mijenjaju ga, bar ne primjetno. Stoga na opažljive objekte i pojave, a također i kozmološke, možemo efikasno primijeniti klasičnu fiziku sa njenim zakonima, ali kada hoćemo da posmatramo subatomsku oblast pojava, koja je u korijenu i osnovi našeg svijeta, mi nužno stupamo u domenu kvantne nesigurnosti i uočavamo da se jasna slika rastapa u oceanu sila u neprekidnom pokretu koje ne možemo sputati, niti staviti u fiksirane modele.

Neki naučnici, kada se suoče sa ovakvom slikom stvarnosti, da bi izbjegli osjećanje nelagode odbacuju kvantni svijet kao nešto što nema mnogo veze sa “realnim, pojavnim svijetom” u kome žive. Jer, kažu, mi ne živimo na subatomskom nivou, nego u realnom, opipljivom svijetu. Vjerojatno je tu kategoriju ljudi imao u vidu Oldos Haksli kada je izjavio: “ Činjenice ne prestaju da postoje zato što su ignorirane.“ Međutim, taj subatomski svijet, koji oni hoće da skrajnu kao nevažan i maltene nepostojeći, zapljuskuje ovaj svijet u kome živimo. Većina elektronskih instrumenata i uređaja kojima se služimo u svakodnevnom životu zasnovana je na takozvanom “kvantnom tunelskom efektu” kod tranzistora i silikonskih čipova. Revolucija u kvantnoj fizici počela je da dramatično utiče na svakodnevni život i na prirodne nauke kao što su biologija i botanika, jer istraživači i u tim disciplinama otkrivaju kvantne događaje u osnovi živih sistema, na primjer, u strukturi složenih molekula u živim tkivima i u membranama ćelija.

Premda slika stvarnosti koju nam daje kvantna teorija može da izgleda čudna, ono što je značajno u kontekstu Sunjata sistema i ostalih sistema Spiritualne tehnologije jeste što slika subatomske osnove materijalnog svijeta ima očigledne paralele u prirodi ljudske svijesti. Prethodno smo istakli da posmatranje subatomskih čestica utiče na njih i mijenja ih. Slične posljedice ima usmjeravanje pažnje i posmatranje nesvjesnih sadržaja našeg Bića, jer svijest u svojoj osnovi ispoljava kvantna svojstva. Na primjer, suština nekog nesvjesnog sadržaja je u njegovoj neodređenosti, on je takav kakav jeste zato što nije svjestan. U trenutku kada ga osvijestimo i sagledamo kakav jeste, on nije više to što je bio!

I dalje, gledano sa stajališta makro svijeta u kome živimo i iz spoljašnje perspektive, izgleda kao da smo u stanju da usmjerimo svoju svijest na precizan način, da uobličavamo svoje misli i da ih povezujemo u logične asocijacije. Naša svijest naizgled ima svojstva predvidljivosti i stabilnosti, kao da ju je Njutn konstruirao u svojoj laboratoriji. Primjera radi, svijest književnika u stanju je da opiše karakteristike likova na dosljedan način i da logično vodi zaplet romana. Svijest naučnika izgleda kao da se dosljedno kreće od polazne naučne pretpostavke do njene eksperimentalne potvrde ili odbacivanja. Sa tog stajališta ljudska svijet izgleda kao deterministička struktura, sposobna da se ponaša kao strukture velikog svijeta oko nas. No, ta slika je varljiva. Ako samoposmatranjem pokušamo da utvrdimo kako smo svjesni, slikovito rečeno da sagledamo “atome svoje svijesti”, ova struktura postaje nestabilna i ruši se. Utvrditi ćemo da se naša svijest ne ponaša na sređen i predvidljiv način. Svaki stvaralac, bilo da piše roman ili obavlja neki drugi stvaralački rad, zna da se njegova svijest ne ponaša pravolinijski i deterministički, već u velikoj mjeri spontano, nekad kaotično i nepredvidljivo.

Ako tretiramo svoju svijest kao deterministički instrument, po modelu fizike 19. vijeka, mi stvaramo ograničenu i neistinitu sliku svog unutrašnjeg života. Vrijeme je da učinimo korak ka kvantnom pogledu na svijest, prepoznajući da se u svojoj osnovi naša svijest ponaša kao vječno promjenljivo more subatomskog svijeta. Slika srednjovjekovnih alkemičara, koji su za svijest koristili metaforu “unutrašnje žive”, izgleda sasvim adekvatna. Živa je gusta, metalno teška i istovremeno izmigoljiva, ona teče i razbija se u male loptice, da bi se one opet spojile u veće cjeline. Treba da odamo priznanje starim alkemičarima koji su našli tako dobru metaforu za prirodu ljudske svijesti.

Opravdano je postaviti pitanje - kako more nepreglednih mogućnosti može da porodi tako sređene i visoko istančane procese kao što su pisanje romana i rješavanje naučnog problema? Na ovom mjestu Istinsko Biće ili Atman ulazi u fiziku.

Središnja točka naše svijest, ili Atman, sada može da se vidi kao entitet koji radi na kontroli kvantnih vjerojatnoća. Neki neurolozi izračunali su da broj međuveza u ljudskom mozgu prevazilazi broj atoma u čitavom univerzumu, tako da u tom smislu mikrokozmos zaista odražava

28

makrokozmos. Atman je u stanju da trenutno utisne izvjestan poredak u ovo more i da se tako ispolji kroz misao, osjećanje, opažanje i slične sadržaje svijesti. Takvo sređeno stanje može postojati samo u kratkom trenutku, prije nego što je Atman prinuđen da napravi preskok u druge zone svijesti.

Uzbudljiva otkrića kvantne fizike mogu da posluže kao osnova novog pogleda na ljudsku svijest, jer jedan od fascinantnih aspekata kvantne teorije, koji zbunjuje suvremene fizičare, jeste nužnost da prihvate svijest posmatrača kao činilac u izvjesnim eksperimentima. Govoreći o ćorsokaku u kojem se našla nauka insistirajući na takozvanoj objektivnosti, odnosno odjeljenosti istraživača od objekta koji posmatra, Maks Plank je dalekovidno rekao: “Nauka nikada ne može da do kraja riješi zagonetku prirode i to zato što smo, u krajnjoj analizi, mi sami dio zagonetke koju pokušavamo da riješimo.” Dopunjavajući ovu Plankovu misao, Brendon Karter je ukazao na očiglednu činjenicu: “Prema osnovnim zakonima fizike, mi moramo da uključimo instrumente u naučna istraživanja. A mi, posmatrači, moramo biti smatrani za instrumente. “

Takva situacija navela je nemali broj fizičara da se, i protiv svoje volje, zainteresira za spiritualnost, posebno za Istočne tradicije kao što su Taoizam, Budizam i Vedanta. Razlog interesiranja je jednostavan - ti sistemi od svog nastanka insistiraju na nedjeljivosti svjesnog Bića i onoga što njegova svijest odražava. Novu orijentaciju nauke, do koje je moralo da dođe prije ili poslije, Adolf Portman je ovako prokomentirao: “Sada znamo da su prirodne nauke došle do granica onoga što se fizički može spoznati. One su morale da priznaju beskonačni mistični domen koji je u osnovi čitavog života.“

Eksperimenti kvantne mehanike otkrili su Princip Nesigurnosti i utvrdili da je svijest posmatrača neodvojiv sastavni dio posmatranih događaja. Oni su potvrdili u praksi ono o čemu su naučnici prethodno mogli samo da filozofski raspravljaju - da sa kvantnom teorijom moramo da ostavimo za sobom naivnu sliku realnosti u obliku precizne mašine. Kvantna teorija nas nagoni da stvorimo novu sliku realnosti i fiziku u kojoj svijest igra glavnu ulogu. Jer, više nema sumnje, svijest posmatrača je istovremeno i svijest posmatranog; oni su jedno.

Sada se otvara mogućnost da se izgradi nov model kvantne svijesti, suglasne sa suvremenom fizikom, koja otvara prostor za uključivanje Atmana, Duše ili Istinitog Bića. Nauka je načinila veoma dug, zaobilazni put kroz materijalistički determinizam 19. vijeka i približila se Spiritualnom shvaćanju našeg unutrašnjeg svijeta. Iza prividne beznadežnosti i očajanja našeg vremena, mi smo pred velikim probojem u prepoznavanje ogromnih visina koje postoje u svima nama kao Božanskim Bićima koja pokušavaju da steknu i prožive ljudska iskustva.

29

8. O EGU, ODJELJIVANJU ŽIVOTA, POSMATRANJU I STVARA NJU

Seminar Sunjate omogućava čovjeku kratkotrajnu spoznaju svijeta Istinite Realnosti, ali su

njene posljedice dalekosežne. Da bi tu spoznaju stekli kao iskustvenu, a ne spekulativnu činjenicu, Učesnici prolaze kroz niz vježbanja, od najjednostavnijih do kompliciranih. Evo jednog, koje je popularizirao Daglas Harding.

TKO SE NALAZI U VAŠOJ GLAVI ? Ispružite kažiprst jedne svoje ruke i usmjerite ga ka jednom od okolnih predmeta ili osoba

u sobi i u sebi recite: “Tu se nalazi ljudsko biće” ili “Tu se nalazi... “ (pa recite ime stvari). Zatim usmjerite kažiprst prema drugoj stvari ili osobi i recite u sebi opet: “Tu se nalazi (pa

recite što se nalazi)”. Ponovite to i treći put. Sada usmjerite kažiprst ka svojoj glavi, ali je nemojte dodirivati i zatvorite oči. Sada

naglašeno postavite sebi pitanje: “Tko se tu nalazi?” Kada na kraju Sunjata Seminara ponovo uradite istu ovu vježbu, rezultat će biti sasvim različit. Tu će biti Čista Svijest Praznine!

ISKUSTVENE POZICIJE Jedan od nužnih uvjeta uspješnog savlađivanja vježbanja na Seminaru Sunjate jeste

sposobnost korištenja različitih iskustvenih pozicija. Drugi nužan uvjet je sagledavanje različitih iskustava: osjećanja, tjelesnih osjećaja,

sjećanja i drugih u određenim oblicima i sa određenim karakteristikama. Ukoliko se ti oblici i njihove karakteristike sami ne nametnu, Praktičar treba da im da karakteristike po sopstvenom osjećanju (treba da izvrši kolaps valne funkcije). To je potrebno da bi potom mogao sa njima da radi odgovarajuće procese!

U ovoj vježbi stičemo sposobnost da imamo iskustva iz različitih iskustvenih pozicija, a to su: uključenost, isključenost i metapozicija, odnosno identifikacija sa nekom osobom ili sadržajem.

Uklju čenost: Uključeni smo u neko iskustvo kada ga doživljavamo “iznutra”. Vidimo čitav događaj, ali sebe ne vidimo u njemu, već osjećamo sebe u iskustvu. Gledamo svojim fizičkim očima na sam događaj, vidimo druge osobe i okolnosti, ali sebe ne vidimo. Da biste jasno osjetili što znači biti uključen, sjedite, opustite se i zatvorite oči. Sjetite se događaja koji vas je uznemirio ili naljutio, u kome osim vas učestvuje još najmanje jedna osoba. Budite uključeni u taj događaj, a to znači osjetite ga u potpunosti iz te pozicije: osjećanja koja ste tada imali i tjelesne senzacije koje su ga pratile. Pritom vidite čitav događaj izuzev samog sebe.

Isklju čenost: Sada se isključite i isti događaj proživite gledajući sebe u njemu. Emocije i tjelesne senzacije, misli i uvjerenja treba da budu isti, ali sebe doživite tj. vidite kao na ekranu. Na taj način se pretvarate u Posmatrača tog svog iskustva.

Metapozicija: Identificirajte se sa drugom osobom koja učestvuje u tom iskustvu. Osjetite kako se ona osjeća, iz njene točke gledišta pogledajte i doživite to iskustvo.

Uočite razlike u ta tri doživljaja. Treba da počne da vam se javlja svijest da identifikacijom sa iskustvom, odnosno spajanjem sa mislima, osjećanjima i tjelesnim senzacijama mi sebe ograničavamo, tako da se od Posmatrača iskustva pretvaramo u samo to iskustvo. Emocije i senzacije nas uvlače u iskustvo, tako da zaboravljamo sebe kao Posmatrača.

U vježbama koje slijede na Seminaru, Praktičar treba da počne sa uočavanjem Praznine ili Sunjate kao osnove i pozadine svih svojih iskustava. Ta Praznina je uvijek bila tu, jer je Sveprisutna, ali je u svakodnevnom životu čovjek ispušta iz vida. Veoma pogodan postupak kojim je moguće uočiti Prazninu jeste usmjeravanje pažnje na disanje, jer premda najčešće imamo utisak da nam je disanje povezano, postoji Praznina između udisaja i izdisaja i upravo na nju treba tokom nekoliko minuta obratiti pažnju, da bismo je postali svjesni.

Potom se, kako to savjetuje veći broj iskusnih autora, pažnja usmjerava na Prazninu koja postoji između različitih sadržaja svijesti: misli, psihičkih slika, osjećanja i tjelesnih senzacija. Oni se dižu iz Praznine na svjetlost svijesti, kao osvijetljeni kratkovječni valovi iz tamnog oceana i

30

vraćaju se u njega. Svijest o Praznini se postiže postavljanjem sebi pitanja “Otkuda dolazi ovaj sadržaj svijesti?” i “Kuda odlazi ovaj sadržaj svijesti?”

Posmatrajući aktivnost svog duha, Praktičar nema većih teškoća da u njoj uoči postojeći model: Praznina - sadržaj svijesti - Praznina - sadržaj svijesti - Praznina...itd. Tibetanski Lama Sogjal Rinpoše govori o tome ovim riječima: “Kada je prethodna misao prestala, a buduća misao se još nije javila, u toj Praznini, između te dvije misli, postoji svijest o sadašnjem trenutku: svježa, nevina, neizmijenjena ni najmanjom sjenkom pojmovnog mišljenja, svijetla, gola svijest.“ Skoro istovjetan stav ima suvremeni Učitelj Joge Svami Nisargadata Maharadž: “Kada je vaša pažnja skrenula sa jedne stvari, a još se nije vezala za drugu, u tom intervalu vi jeste Čisto Biće. “

U početnoj fazi Seminara Sunjate neophodno je stvoriti Praktičaru sasvim određeno iskustvo da je on Posmatrač svojih sadržaja svijesti. Stoga se u jednoj od prvih vježbanja pažnja naizmjenično usmjerava na sadržaje koji se u svijesti javljaju i na sebe kao Posmatrača. Da bi postigli isti efekt, Piter Vrica i Stiven Volinski upotrebljavaju izraz “Svjedok”, ali je moja praksa pokazala da je bolje koristiti izraz “Posmatrač”, jer se tako naglašava akt svjesnog posmatranja, a ne samo prisustva.

SADRŽAJI SVIJESTI I OSOBINE FIZI ČKOG UNIVERZUMA Prethodno sam spomenuo da Statik nema osobine fizičkog univerzuma - materiju, energiju,

vrijeme i prostor - ali kada uđe u fizički univerzum on uzima upravo ta svojstva da bi doživio iskustva. Sva naša iskustva imaju određeno trajanje (vrijeme), imaju manju ili veću jačinu (energija), više su ili manje prostorna (prostor) i imaju manje ili više određen sastav, tkivo od koga su sačinjena (materija). Neka naša iskustva, kao što su sadržaji svijesti, imaju veoma neodređena svojstva MEVP-a, jer nismo navikli da im ta svojstva pridajemo. Međutim, da bismo mogli sa njima da operiramo kako valja, neophodno je dati im takva svojstva. Nekim ljudima je takav postupak u prvo vrijeme čudan, ali kada ga jednom savladaju, operacije sa sadržajima svijesti idu mnogo lakše i efikasnije.

Podsjetiti ću vas na takozvanu Filipinsku tehniku liječenja glavobolje koju sam opisao prije više od 20 godina u svojoj knjizi “Psihotronika”. U toj jednostavnoj, a efikasnoj tehnici, glavobolji se daju svojstva koje ona naizgled nema i tada se sa njom manipulira tako da se smanji njena zapremnina, a sa tim ide i smanjenje jačine. Klijenta pitamo, kolika je njegova glavobolja i koje je boje? Ako odgovori da nema boju, traži se da joj sam otprilike odredi boju: “Ako bi tvoja glavobolja imala boju, koje bi boje bila?” Zatim se traži da zamisli da je njegova glavobolja tekućina te boje, da se nalazi u staklenom sudu i tada se presipa više puta u drugi takav stakleni sud i nazad, prateći sve vrijeme da li se mijenjaju boja i zapremnina tekućine koja predstavlja glavobolju? Po pravilu, boja tekućine koja predstavlja glavobolju postaje sve svjetlija, a zapremnina se smanjuje, dok sasvim ne nestane. Tada je i glavobolja prestala.

Isti princip davanja svojstava fizičkog univerzuma sadržajima svijesti, koji u svakodnevnom životu ta svojstva nemaju, omogućava nam mentalne operacije na Seminaru Sunjate, ali svojstva tada nisu ograničena na boju i zapremninu, već se sadržaju svijesti pridaje veći broj svojstava, da bi sve komponente MEVP-a bile obuhvaćene: veličina, oblik, boja, starost, energija, sastav (kakvoća), jačina na skali od 1-10 stupnjeva, temperatura, a moguće je dati im još neka, što zavisi od Voditelja. Na prvom nivou vježbanja, mi sadržajima svijesti pridajemo samo jednu komponentu MEVP-a, energiju, navodeći Praktičara da sagleda energetsku komponentu emocija, pri čemu vršimo kolaps valova i pretvaranje sadržaja svijesti u određen entitet (manifestaciju ili česticu), a potom vršimo obratan proces - pretvaranje entiteta, ograničenog i izdvojenog iz cjeline, u val koji je neodređen, difuzan i sveprisutan, odnosno nelokalan. Premda takav izraz ne postoji u kvantnoj fizici, moglo bi se reći da tada vršimo kolaps individualne čestice, odnosno entiteta, u beskrajno polje Praznine.

VJEŽBA Sjetite se nekog doživljaja kada ste doživjeli jedno snažno osjećanje. Uživite se u to

iskustvo, a to znači: vidite, čujte i osjetite doživljaj što potpunije.

31

Usmjerite se na mjesto u tijelu GDJE najjače osjećate to osjećanje. Sagledajte ostale karakteristike tog osjećanja: veličinu, oblik, težinu, boju, starost, energiju... Na skali koja bi mjerila jačinu osjećanja od 1 do 10, koju bi jačinu imalo to osjećanje?

Sagledajte to osjećanje kao čistu, ali neodređenu energiju, uđite u nju, identificirajte se i pretopite sa njom. Osjetite da je granica koju čini koža vašeg tijela stvorena od iste energije kao to vaše osjećanje. Bilo što da vam se javi u svijesti (asocijacije, psihičke slike) doživite kao da je od iste energije. Pazite sada, ovo je važno! Otvorite oči i doživite također okolne predmete koje vidite u sobi: zidove, stol, stolice, slike na zidu, sijalice, kao zgusnutu energiju.

Zašto je ova vježba značajna? Kada sagledamo bilo koji sadržaj svijesti kao neodređenu energiju (neodređen prostor, neodređeno vrijeme, neodređenu materiju), njegove granice postaju propustljive i manje oštre. Mi tada preobražavamo određenu “česticu”, odnosno koncentrat, u valno polje, koje je neodređeno, difuzno i bezmalo beskrajno prošireno. Sa druge strane, kada jednu nediferenciranu energiju ograničimo ili definiramo na bilo koji način (dajući joj određenu lokaciju, trajanje, sastav, odnosno vrstu energije) mi vršimo kolaps valova i tako je pretvaramo u dio ili aspekt, odvojen od cjeline, koji gubi svoje jedinstvo ili Jednost sa cjelinom. Tada možemo sa njim da operiramo.

Mi izdvajamo i ograničavamo pojedina iskustva iz nepreglednog polja Jednosti dajući im određene karakteristike i tako ih individualiziramo. Te višestrane procese nazivamo ograničavanjem, definiranjem ili imenovanjem. Sjetite se da je, po Bibliji, Bog dao imena svim bićima. Tek tada se ona izdvajaju iz bezobličnog oceana svijesti i dobijaju individualnu egzistenciju. Mi ne bismo mogli da živimo normalan život sve vrijeme u neizdiferenciranom moru Jednosti, na nivou Sunjate. Ovo ograničavanje i imenovanje je u malom ponavljanje Božjeg akta, kojim do tada integralni dio cjeline postaje u našoj svijesti poseban objekt.

Očita je snažna čovjekova tendencija da predstavlja realnost kao niz odijeljenih i nezavisnih objekata. Toj tendenciji doprinosi utjecaj jezika kojim se služimo. Na primjer, kada djeca saznaju imena stvari, ona odmah počinju da formiraju čvrste i krute kategorije objekata, na osnovu kojih su u stanju da vrše točna predviđanja o realnim fizičkim predmetima i pojavama. Članovi svake takve kategorije kao da stiču sasvim određenu suštinu, koja počiva na formiranju čvrstih, jezički omeđenih klasifikacija u ranoj fazi života.

Tokom evolucije postojala je sasvim određena prednost u sagledavanju svijeta kroz prizmu jasno odvojenih i nezavisnih objekata. Takvu prednost nije teško predočiti ako pomislimo na prošlost naše vrste. Daleko je lakše živjeti u svijetu koji nam daje jasne razlike između objekata, na primjer, između otrovne i bezopasne zmije ili između jestive i otrovne gljive, između nezrele žuto-zelene jagode i sasvim zrele koju krasi crvena boja. Zato čovjek predstavlja svijet izdvojenim objektima i kategorijama objekata. U osnovi tog procesa izdvajanja pojedinih objekata iz cjeline jeste Ego, jer njegova suština upravo je u odjeljenosti od ostalog svijeta i drugih bića. Dvojstvo Ja i Ne Ja je tlo na kome nastaju sva ostala odjeljivanja iz mora Jednosti.

Većina Spiritualnih sistema naglašava da Ego, koji je u svakodnevnom životu nužan, postaje glavna prepreka u Spiritualnom razvoju Bića. Neki mislioci imaju usklađeniji stav: Ego jeste smetnja na višim nivoima, ali dokgod ga u razvoju ne prerastemo, ne možemo da ga zaobiđemo i svaki pokušaj da ga odbacimo završava se porazom. Takav stav ima Artur Jang, u čijoj se ličnosti sretno spojio efikasan naučnik i autentični mistik. Jang je izumitelj čuvenog Belovog helikoptera, osnivač Instituta za izučavanje svijesti u Berkliju i tvorac teorije koja povezuje poznatu nauku sa mitologijom, Spiritualnošću i mističnim iskustvima. Također je autor mnogih veoma čitanih knjiga (“Geometrija značenja” i “Misleći univerzum”).

Mnogi Učitelji, kaže Artur Jang, tvrde da je Ego lanac kojim smo porobljeni, da nas on ograničava u Spiritualnom vidu. On nas zaključava u malo Ja i kada bismo uspjeli da ga se oslobodimo i doživimo veliku Jednost univerzuma, to bi bilo prosvjetljujuće. A odmah potom Jang naglašava slijedeći element: “Prvo morate imati ono čega hoćete da se oslobodite. Siromah ne može pričati kako hoće da se oslobodi bogatstva, zato što ga ono sputava, jer ga nema. Ego je naš mali brod preko kojeg imamo iskustva ovog svijeta. Stoga je besmisleno oslobađati ga se dok sva iskustva koja preko njega možemo da imamo ne steknemo. Tada je pravi trenutak za oslobađanje. “

Jang naglašava da nas je ovaj univerzum stvorio ovakve kakvi smo, odijeljeni od ostatka svijeta, sa određenim ciljem. Odvajanje počinje na nivou koji on u svojoj teoriji naziva trećim.

32

Nešto slično postoji u fizici. Polazeći od same osnove, od atomskih čestica, tek kada stignemo do atoma nailazimo na identitet. Subatomske čestice nemaju nikakvog identiteta. Ne možete reći po čemu se jedan elektron razlikuje od drugog. Oni su ustvari sile, valna polja, kaže Jang, tako da bi bilo smiješno pokušavati da pridate identitet nekom polju koje ne možete da ograničite, niti da kažete gdje počinje, a gdje se završava. Nitko ne zna da li je gravitaciono polje koje utiče na jednog čovjeka isto kao polje koje utiče na drugog ili se razlikuju.

Slika koju vidimo kada posmatramo ovaj naš svijet jeste da je Ja odvojeno od drugih Bića, ali ako uđemo u naš unutrašnji život, mi se spajamo u Spiritualnom polju koje sve prožima. Unutrašnji svijet nije objektivan; da biste imali objektivnost, morate imati odvojenost ili dvojstvo. Ego, čija je suština u odvojenosti od ostatka svijeta, podiže visoku i čvrstu ogradu prema svijetu iz straha da ne bi nestao. Ego se kreće unutar te ograde i pokušava da shvati univerzum koji je sa druge strane i da manipulira sa njim. Ulogu koju Ego igra u našem razvoju Artur Jang pojašnjava ovim primjerom. Pretpostavimo da imate nekoliko tisuća goveda ili bilo čega drugog, i da pokušate da ih prebrojite. Vrlo brzo ćete biti u konfuziji. Vi niste u stanju da držite u svijesti taj veliki broj, a da se ne zbunite. I zato vi podižete ogradu oko njih i puštate izvan ograde jedno po jedno govedo i tada ih brojite. To je način na koji Ego funkcionira, jer nije u stanju da se nosi sa ogromnom realnošću odjednom. Zato on pribjegava metodu odjeljivanja, metodu jedan-po-jedan, a potrebno je jako mnogo vremena, koje se proteže na mnoge živote, da bi se to postiglo. Ali konačno Ego uspijeva u tome i to je period kada treba napustiti Ego, a ne prije toga. Istinsko Ja je iza Ega i stupa na scenu kada Ego bude prevaziđen.

Odvojenost, suštinsko svojstvo Ega, jeste iluzorna, ali dok tu iluzornost ne doživimo kroz Gnozu, ona je stvarna da stvarnija ne može biti. Naše fizičko tijelo je iluzorno, ali kada dobijemo jaku zubobolju, ono postaje nezaobilazna realnost. Neki vidovi iluzije su realniji za nas od drugih. Pretpostavimo da počnete da gledate neki film od polovine. Prvo što vidite je scena u kojoj dvije osobe sjede i razgovaraju o stvari u koju vi niste upućeni i film za vas nema smisla. To je zato što vi niste uvučeni u iluziju te filmske priče. Iluzija je neophodna za naš život na ovom svijetu, moramo da gledamo na nju kao da je stvarna. Ona jeste iluzorni veo, ali je potrebno jako mnogo Spiritualnog rada da se on ukloni. Samo pričanje o tome ne pomaže. Ustvari, većina orijentalnih mudraca ne govori o iluziji u negativnom smislu. Kada govore u negativnom smislu, onda je nazivaju zabludom ili obmanom. Većina naših iluzija jesu zablude i od njih se moramo odvojiti. To je ustvari odvajanje istinitog od lažnog. Na primjer, uzmimo sliku nekog poznatog slikara. Možemo reći da su sve slike iluzorne, jer nisu realnost koju predstavljaju, ali postoji razlika između originalne slike nekog slikara i njenog falsifikata. Falsifikat nije samo iluzija, on je i iluzija i obmana. Stoga, u ovom životu moramo da biramo svoje iluzije.

U kontekstu ovog izlaganja treba istaći da su odvojeni predmeti i pojave lako uočljivi i da se nameću svojom odijeljenošću. Na drugoj strani, procesi po kojima se aktivnosti obavljaju, sagledani su maglovito i nejasno, jer postoje u obliku valnih polja. Ovo posebno važi za procese koji vladaju našim duševnim životom, jer se oni ne javljaju u čvrstom i trajnom obliku.

Ono što je u normalnom životu neophodno, u Spiritualnom životu postaje smetnja. Kada imenujemo neko iskustvo ili ga jasno odijelimo od ostalih iskustava dajući mu određene karakteristike, mi sebe ograničavamo u njemu. Energiju, koja je dio opće neizdiferencirane energije, mi smo ogradili i izolirali od sebe. Ako jedno osjećanje koje nas zahvati nazovemo mržnjom, ono je dobilo sasvim određene karakteristike, kao otok koje je iznenada izronilo iz oceana, čija su svojstva jasna i određena: to je etički inferiorno osjećanje, ima jaku, sabijenu i ograničenu energiju koja nas prožima, pokreće snažne tjelesne senzacije i praćeno je sasvim određenim idejama. Kada nas takvo osjećanje prođe, mi ćemo ga vjerojatno ocijeniti kao rđavo i imati ćemo otpor na njega. Ovaj proces imenovanja i definiranja drži iskustvo sabijenim, ograničenim i stvara atmosferu otpora, koja onemogućava da ga sagledamo kao energiju, a ona je osnovna supstanca emocije.

U svakodnevnom životu mi to činimo da bismo mogli da živimo normalno. Ali u Spiritualnom razvoju mi uklanjamo takve procjene da bismo mogli da spoznamo najdublju suštinu realnosti, sebe i drugih Bića. U prethodnoj vježbi na Seminaru Sunjate proces sagledavanja svega kao energije ustvari je proces uklanjanja granica koje je stvorilo naše etiketiranje, to je proces sagledavanja svega kao neograničene energije. Osnov manipulacije našim emocijama i ostalim stanjima jeste spoznaja da ona imaju svojstva fizičkog univerzuma, MEVP-a. Svako takvo stanje

33

ima masu (materiju), energiju, prostor i vrijeme kao svoje bitne odlike. Nekada se ta svojstva nameću sama od sebe, ali ukoliko naizgled nisu prisutna, tokom vježbe vi jednostavno svakoj emociji ili nekom drugom sadržaju svijesti treba da date takva svojstva.

VJEŽBA Stvorite sliku jabuke u praznom prostoru usred sobe. Zatim skrenite pažnju na nešto drugo,

pustite sliku jabuke da nestane. Poslije nekoliko sekundi zapitajte se, da li je jabuka još uvijek na istom mjestu? Vratite pažnju opet na sredinu sobe i pogledajte da li je slika jabuke još uvijek tamo?

Cilj ove vježbe je da vam pokaže da posmatranje stvara realnost, da od sadržaja svijesti Posmatrača zavisi ono što će vidjeti, što je jedna od aksioma kvantne fizike. Sada je od većine prihvaćeno da akt svjesnog posmatranja nije pasivan proces, u kome samo pritiču informacije od posmatranog objekta, već da istovremeno postoji recipročan tok informacija od posmatrača ka objektu. Otprilike jedna trećina do jedne polovine Učesnika Seminara vidi bar za trenutak jabuku, ili neki njen dio, na mjestu gdje su je prethodno vizualizirali.

Počevši od Ajnštajnove Posebne teorije relativiteta (1905.) u nauku je uveden subjektivan element, pored strogo kontrolirane objektivnosti klasične fizike. Ali je tek kvantna fizika stavila snažan naglasak na ulogu svijesti posmatrača. Posmatrač utiče na rezultate eksperimenta i zato nema čistih eksperimenata. Nedjeljivost posmatrača i posmatranog čuveni fizičar Džon Viler je ovako prokomentirao: “Ništa u kvantnoj fizici nije važnije od ovoga: Ona je razbila shvaćanje svijeta kao nečega što se nalazi izvan nas. Poslije ovoga, Univerzum nikada neće biti isti. “

U mnogim eksperimentima u parapsihološkim laboratorijima utvrđeno je da sadržaj svijesti subjekata utiče na ono što će vidjeti, odnosno na rezultate koje postižu. Oni koji vjeruju da je telepatija realno postojeća, imaju bolje rezultate! Ljudi koji su ubijeđeni da je to izmišljotina, postižu znatno slabije. I u prethodnoj vježbi uočio sam sličan fenomen. Učesnici koji očekuju da će iznova vidjeti jabuku, zaista je i vide. Naravno, sadržaji svijesti koji odlučuju o ishodu nisu uvijek na površini. Oni su mnogo češće duboke nesvjesne strukture, tzv. “metaprogrami”, koji utiču na pliće slojeve naše svijesti.

Mnoga psihološka ispitivanja otkrivaju da postojanje vjerovanja, ubjeđenja i predrasuda o nekom objektu ili pojavi kod ljudi čini da ga oni selektivno opažaju kroz filtre koji postoje u njihovoj svijesti, ili češće, nesvjesnom duhu. Ranija odluka o nekoj vrsti iskustva i ranija vjerovanja o svijetu, sprječavaju priliv novih informacija koje se sa njima kose. Otuda, kroz definiciju objekta, kroz naljepnicu koju smo na njega stavili, mi ga zgušnjavamo u Aspekt ili Dio odvojen od cjeline. To je zgusnuta energija, uslijed koje različite i nove informacije ne mogu priticati i isticati, ili to čine vrlo otežano. Tako svijest osobe postaje manje fluidna. Osoba može početi da doživljava samu sebe kao posebno vjerovanje, sa malim mogućnostima izbora u vezi svog iskustva. Što se desilo? U suštini, Posmatrač se spojio sa svojim vjerovanjem ili stavom i zaboravio je da on jeste Posmatrač, stavljač naljepnice, onaj koji prosuđuje i definira i tvorac neutralne energije.

VJEŽBA U ovoj vježbi treba da stvorite jedno novo vjerovanje, koje nije bilo do sada vaše, ali koje

se odnosi na vas. Na primjer, “Ja sam genije”, ili “ Ja sam patološki ubica” i slično. Odaberite nešto ekstremno bez ustezanja, jer to je samo vježba. Zatvorite oči i uživite se u to novo vjerovanje, koje ranije niste imali, ali koje se odnosi na vas, “Ja sam genije”. Pogledajte gdje ga osjećate najjače, gdje se nalazi - da li je u glavi, u tijelu ili pored tijela? Sada izvršite kolaps valnog polja tako što ćete, pored lokacije, odrediti i njegove ostale karakteristike: veličinu, oblik, boju, težinu, energiju, sastav, jačinu na skali od 1-10, itd. Ako nema ta svojstva, vi mu ih dajte sa potpunim uživljavanjem. Ukoliko ga osjećate u sebi, povucite se od njega i sa distance gledajte taj novostvoreni Aspekt, to svoje novo vjerovanje, obraćajući posebno pažnju na granice koje ga oivičavaju. Voljno i svjesno vjerujte u to svoje novo vjerovanje! Uživite se u to što potpunije možete! Onako kako to glumci čine.

Sada uđite u njega, identificirajte se sa njim i osjetite ga što potpunije možete! Neka to traje nekoliko sekundi. Obratite pažnju koliku snagu ima to novo vjerovanje? Potom izađite iz

34

njega, povucite se unazad i sagledajte ga kao čistu energiju. Uočite da vaše iskustvo postaje prostornije i gubi oštre granice, kada ga vidite kao čistu energiju. A sada prijeđite na drugi dio ove vježbe. Zatvorite oči. Nađite jedno svoje ustaljeno vjerovanje, na primjer, “Ljudi su dobri”, “Ljudi su opasni”, “Žene su sklone lukavstvima”, “Prodavači na tržnici varaju” ili slično. Važno je da je to vjerovanje duboko ukorijenjeno u vama. Osjetite ga što jače i potpunije možete! Odredite gdje ga najjače osjećate? U tijelu ili izvan tijela? Posmatrajte ga koncentrirano. Dajte mu karakteristike MEVP-a (veličinu, oblik, težinu, boju, starost, jačinu na skali od 1-10, temperaturu, itd). Na taj način izvršiti ćete kolaps valnog polja i dobiti ćete konkretan ograničen objekt.

Ukoliko osjećate da je u vama, u glavi ili tijelu, izvucite se iz tog kontakta i sagledajte ga kako lebdi ispred vas u prostoru kao mjehur ili balon. Ukoliko ga osjećate pored tijela, odmakni se još malo unazad. Sagledajte ga kao zgusnutu energiju. Sada uđite u taj Dio tj. u to svoje vjerovanje i pretopite se sa njim, potpuno se identificirajte sa njim. Neka to traje nekoliko sekundi. Obratite pažnju na razliku u snazi osjećanja u odnosu na prethodno vjerovanje, iz prvog dijela vježbe, koje nije bilo vaše ustaljeno, već ste ga namjerno stvorili. Vjerovanje izgleda jače, gušće i opipljivije kada je ustaljeno i davnašnje, a mi se osjećamo kao da smo sabijeni.

Izađite iz tog vjerovanja ili tog zgusnutog Aspekta, povucite se daleko, vrlo daleko od njega i posmatrajte ga sa velike distance. Primijetite promjenu u svom iskustvu: obično ćete iskusiti osjećanje veće prostornosti i lakoće, a vjerovanje gubi snagu. To treba da vam pokaže kako distanciranje od iskustva, koje nas pretvara u Posmatrača, umanjuje snagu njegovog djelovanja na nas.

Oblici i ostale karakteristike naših iskustava, kojima se oni razlikuju od okruženja, stvaraju iluziju odvojenosti, ali nam omogućavaju da imamo određena iskustva u životu. Da nije njih i identifikacije sa tim odijeljenim Aspektima, čovjek bi doživljavao samo nediferencirano more energije, kao što to doživljavaju novorođena djeca. Danas je široko prihvaćena psihoanalitička tvrdnja da novorođena beba doživljava samo amorfno, neizdiferencirano more energije. Međutim, da bismo mogli da imamo iskustva i živimo u ovom svijetu, mi dijelimo to JEDNO neizdiferencirano na bezbroj dijelova tako što ih ograničavamo i pridajemo im određena svojstva koja ih razlikuju od osnove iz koje su potekli, odnosno kojima stiču individualnu egzistenciju. Nestanak razlika između dijelova dovodi do njihovog pretapanja i poistovjećivanja. To će vam pokazati postupak koji savjetuje Stiven Volinski za uklanjanje konflikata.

Odaberite svoja dva suprotstavljena stava ili odluke kao svoja dva Aspekta. Oni čine konflikt. Na primjer, jedan je odluka “Ja želim da izmijenim svoj život”, a drugi “Ja želim da sve ostane kako jeste”. Ili “Hoću da ostavim duhan” i “Hoću da pušim”. Odaberite takva dva Aspekta koji zaista postoje u vama. Znači, oni treba da su suprotstavljeni ili kontradiktorni. Kao što ste već naučili, izvršite kolaps valova tako što ćete dati uobičajene karakteristike jednom Aspektu ( gdje ga osjećate, veličinu, oblik, boju, jačinu od 1-10 i dr). Identificirajte se sa tim prvim Aspektom, stopite se sa njim i iskusite njegovu realnost, što potpunije možete. Izađite iz tog iskustva, povucite se unazad u točku neutralnog Posmatrača i osjetite da ste slobodni od bilo kakvih osjećanja ili iskustava. Uživite se u to osjećanje.

Sada usmjerite pažnju na drugi Aspekt, koji je u konfliktu sa prvim. I tu odmah izvršite kolaps valnog polja tako što ćete mu dati karakteristike (veličinu, oblik, boju, energiju i dr.). Identificirajte se sa njim, stopite se sa njim i osjetite njegovu realnost. A sada se povucite iz njega, u točku Posmatrača, obratite pažnju istovremeno na oba Aspekta sa distance, posmatrajte ih istovremeno jedan pored drugog, kao dijelove stvorene od iste energije. Zanemarite sve prethodno uočene razlike i posmatrajte proces koji treba da se vrlo brzo odigra pred vašim očima. Ti dijelovi koji su činili konflikt pretapaju se u jedno i konflikt nestaje.

O tom procesu govorio je Šri Ramakrišna koristeći jednostavnu metaforu. Kada iz blizine obratimo pažnju na drveće, vidimo među njima velike razlike u visini, debljini stabla, razgranatosti, boji kore i lišća. Ali kada se odmaknemo dovoljno daleko, vidimo zelenu šumu kao jednu nedjeljivu cjelinu.

35

9. PROSTOR I VRIJEME

Kada kroz nov, do sada najjači, Hablov teleskop posmatramo eksplozije džinovskih

zvijezda supernova u dalekim galaksijama, mi vidimo događaje koji su se dogodili prije nekoliko milijardi godina. Toliko vremena treba svjetlosti da pređe put od tih galaksija do nas. To znači da što dalje u kozmičkih prostor gledamo, mi vidimo dalje i u vremenu, jer sagledavamo sve dalju prošlost. To također znači da su vrijeme i prostor nerazdvojno spojeni u jedinstveno polje i zato fizičari to polje sa pravom nazivaju zajedničkim izrazom prostor/vrijeme.

Dugogodišnja eksperimentalna praksa telepercepcije američke obavještajne službe, a potom i privatnih organizacija sa takvom djelatnošću, postavila je nova pitanja o prirodi prostora i vremena, jer se način na koji ih je nauka tretirala do tada pokazao kao prevaziđen. Pred naučnike se nametnula velika zagonetka: Kako je moguće da Praktičari telepercepcije preko svoje svijesti trenutno stupaju u kontakt sa nepoznatim lokacijama u univerzumu u sadašnjosti, prošlosti i budućnosti? Što se tada događa sa prostorom/vremenom?

Po principu Nelokalnosti (premošćivanje prostora i vremena, jer oni na nivou elementarnih čestica ne postoje) kvantne fizike, koji je dokazan 1982. godine već opisanim eksperimentom Alana Aspekta, vrijeme i prostor postoje na makro nivou, kojim vladaju Njutnovi zakoni mehanike, ali na nivou kvantnog polja ili Sunjate oni ne postoje.

Ajnštajn je očito pogriješio kada je odbacio nelokalni princip kvantne mehanike. Taj njegov stav bio je rezultat njegovog ustezanja da prihvati sve posljedice koje iz Nelokalnosti ili Sveprisutnosti proističu za materijalni i socijalni svijet u kome živimo i za shvaćanje prirode realnosti. Laičkim jezikom govoreći, to znači da je netočna Ajnštajnova tvrdnja da je brzina svjetlosti posljednja granica preko koje se ne može ići.

Nalazi kvantne fizike, koji se svakoga dana potvrđuju sve novim i domišljatijim opitima, nedvosmisleno pokazuju da naš pojavni svijet u svojoj osnovi ima nevidljivu realnost koja je Nelokalna ili Sveprisutna. U toj realnosti prostor ne postoji i ona nije podložna vremenu, jer na tom nivou vrijeme nema nikakvog značaja. Ovo praktično znači da nijedan element našeg univerzuma (bilo da je u pitanju živo biće ili takozvana neživa materija) nije odvojen od drugih, premda na nivou svakodnevnog života i kozmičkih pojava izgleda kao da jeste. Ta slika se skoro poklapa sa holografskih modelom razumijevanja univerzuma koji je dao Dejvid Bom za objašnjenje paradoksalnih zaključaka koji proishode iz kvantne fizike.

Bomovu teoriju sam detaljnije prikazao u poglavlju “Kvantna metafizika Dejvida Boma”. Ovdje hoću da ukažem ukratko na bitne elemente njegove teorije. Osnovu života i čitavog našeg univerzuma čini Implicitni Poredak, koji povezuje sva osjećajna bića i razvija se u odraz, nalik na sliku u ogledalu, koji nazivamo Eksplicitnim Poretkom, tj. realnost koju opažamo na ograničen način preko čula i kao našu svakodnevnu i često jedinu realnost. Poslije aktualizacije svakog potencijala iz Implicitnog poretka u pojavni svijet, slijedi povratak u osnovu života, kada individualizirana točka svjesnosti ponovo postaje nesvjesna. Međutim, kada se ispolji u polju Eksplicitnog poretka, ona u polje ispoljene svjesnosti dovodi nove informacije, koje će se javiti hologramski u drugim točkama svjesnosti.

Ključ za širenje našeg skučenog opažajnog sistema jeste otvaranje na drugu, dublju i višedimenzionalnu realnost vječitog sadašnjeg trenutka. On se sastoji u uviđanju da se mi ne krećemo od jednog trenutka doživljavanja iskustva do drugog trenutka, već da se krećemo od jedne naše projekcije do druge, od nje do treće i četvrte projekcije na vječitom ekranu svijesti, koji jeste sadašnji trenutak zasnovan na Sveprisutnom Statiku, Sunjati ili kvantnom polju.

Naše projekcije su bezbrojne i stalno mijenjajuće, ali ustvari postoji samo jedan momenat - sadašnji. Taj vječiti sadašnji trenutak se ne kreće u slijedu, već je uvijek ovdje i sada, kao što se ekran ne pokreće, već nepokretno prima projekcije promjenljivih trenutaka. On je nepomična, statična točka u osnovi svih naših iskustava! Stoga mi imamo tendenciju da zabludno prihvatimo da ovaj slijed opažajnih projekcija znači da vrijeme prolazi, da postoji slijed trenutaka koji nas nose u budućnost, dok smo ustvari uvijek ovdje i sada.

Kada posmatramo pojave i događaje svijeta u kome živimo, to je kao da gledamo na pejzaž kroz prozor vlaka koji se brzo kreće. Sve što prolijeće mi za trenutak vidimo, ali odmah potom to

36

isčezava. Drvo koje smo za trenutak vidjeli kroz prozor voza, više ne možemo vidjeti, ali to ne znači da je drvo prestalo da postoji. Potrebno je samo da nađemo način da ga vidimo, na primjer, da se nagnemo kroz prozor i sagledamo čitavo polje odjednom: ono što je ostalo za nama, ono što je pred našim očima i ono pored čega ćemo tek proći, što će činiti naša buduća iskustva.

Staza Spiritualne evolucije i nije ništa drugo nego postepeno sagledavanje ekrana Čiste Svijesti kao osnove našeg Bića, ali istovremeno i osnove čitavog univerzuma, a takvo sagledavanje istovremeno znači raspoistovjećivanje od prolaznih sadržaja, koji su se kao projekcije javljale na njemu i sa kojima smo se identificirali.

U prirodnim naukama odavno je zapažen jedan čudan fenomen koji se događa u Americi za vrijeme jakih tornada. Tornado je vjetar izuzetne snage, u čijem se vrtlogu razvija strahovita energija i postiže brzina kretanja zračnih masa od skoro hiljadu kilometara na sat. S vremena na vrijeme, poslije tornada, ljudi su nalazili slamke žita duboko zabodene u drvena stabla ili čak u telegrafske stupove. Objašnjenje koja je dala zvanična nauka jeste da je brzina vjetra u tim situacijama toliko velika, da se slabašne i krive slamke, nošene tim vjetrom, zabadaju u tvrdo drvo kao čavli. To objašnjenje je neprihvatljivo. Usprkos velike kinetičke energije, teško je vjerovati da slamke pšenice, krive, slabe i meke, mogu da se duboko zariju u tvrdo drvo.

Posljednjih godina ljudi su počeli da govore o jednom sličnom fenomenu i taj fenomen je privukao pažnju naučnika. Klasični fizičari nemaju za njega objašnjenje, a kvantni fizičari daju objašnjenje, koje neki prihvaćaju, a neki ne. Evo o čemu se radi. Ponekad se, poslije tornada, nalaze mnogobrojni strukovi pšenice, odnosno slamke, probodene ne samo kroz stabla i telegrafske stupove, već i kroz prozorska stakla. Izgleda kao da je neko istopio staklo, gurnuo stabljike slame kroz njega i onda ohladio staklo da ponovo očvrsne. U svakom slučaju, staklo se spojilo oko slame. Fred Alan Volf, jedan od najpoznatijih kvantum fizičara, daje ovakvo objašnjenje tog fenomena: Izgleda da je strahovita energija u središtu tornada, koja je ravna eksploziji desetina nuklearnih bombi, učinila nešto sa vremenom. Kada se pogodi određen ugao kretanja tornada, on savija, iskrivljuje i usporava vrijeme dok se zemlja okreće, tako da dvije stvari mogu da zauzmu isti prostor. Tada tornado prođe i oni zaista dijele isti prostor, kao prozorsko staklo i strukovi pšenice. Za ovaj fenomen veoma je važan kut pod kojim se vrtlog tornada okreće.

Nedavno je uočen još jedan sličan i za klasičnu fiziku neobjašnjiv fenomen. U nekim rudnicima ugljena, u dubokim slojevima, nađeni su metalni novčići. To ne bi bilo neobično, da ti novčići nisu bili unutar ugljenih gromada i da to nisu bili novčići kovani u novijim historijskim periodima. Jedino se neki kvantni fizičari usuđuju da ponude objašnjenje ovog fenomena i ono je isto kao kod spomenutih posljedica tornada.

Ovakvi podaci privlače pažnju avangardnih naučnika, a za ljude usmjerene ka Spiritualnom razvoju mogu da budu podsticaj za razmišljanje, naročito u fazama ličnog razvoja poslije Sunjate. Jer sa Sunjatom počinje jedna nova faza Spiritualnog razvoja, ali se sa njom ne završava. U ovom trenutku bilo bi preuranjeno govoriti o tome. Za sam Seminar, za naše praktične vježbe, značajno je kako u životnim situacijama vrijeme djeluje na stvorenu realnost? Da bismo primijetili taj Aspekt svog iskustva koji nazivamo vremenom, prvi korak se sastoji u tome da izađemo iz vremena i pretvorimo se u Posmatrača. Ulaženje u točku Posmatrača izvodi čovjeka iz vremenskih okova. On se na taj način odvaja od vremena. Kada doživljavate neko nepoželjno iskustvo, na primjer kada osjećate tugu ili bol, vi imate utisak da se ono nikada neće okončati. Ali ako zapazite njegovo mjesto u vremenskom kontinuumu, vi umanjujete djelovanje vremena na sebe.

U jednoj vježbi pažnja Učesnika Seminara usmjerava se na praćenje razvoja sadržaja svijesti, kao valova koji se javlja iz jednoličnog mora Sunjate, kroz izoštreno uočavanje njegovih faza: početak - sredina - kraj. Trenutak kada se sadržaj svijesti rađa iz Praznine (početak), vrijeme kada dostiže vrhunac (sredina) i trenutak kada ponovo tone u Prazninu iz koje je došao (kraj).

U drugoj vježbi, pažnja Učesnika usmjerava se na Prazninu koja postoji na kraju svakog zvuka, koja u svakodnevnom životu ostaje neprimjećena. Ona predstavlja stalnu osnovu ili pozadinu na kojoj se javljaju zvuci ljudskog govora, telefona, automobila, kretanja itd. Čuveni psihoterapeut Wilton Erikson, čiji je rad poslužio kao jedna komponenata Neurolingvističkog programiranja, utvrdio je da nepodnošljiv bol tako djeluje na ljude zato što on u potpunosti zahvaća vrijeme. Stari, slični bolovi iz prošlosti bivaju restimulirani, a zahvaća i budućnost, jer čovjek ne vjeruje da će takav bol ikada prestati.

37

Prostor se u velikom stupnju koristi u NLP za izmjenu strukture iskustava i, na taj način, za promjenu samih iskustava. Utvrđeno je da ljudi značajna iskustva svoga života predstavljaju sebi preko velikih slika, koje ispunjavaju čitavo njihovo “psihološko vidno polje”. Ako terapeut navede klijenta da neki neprijatan događaj iz svog života predstavi sebi umanjenim slikama, taj događaj gubi na snazi. Isto to postiže se širenjem prostora oko psihičke slike koja predstavlja neko iskustvo. To možete da provjerite na jednostavan način.

Zatvorite oči i odaberite jedno staro sjećanje koje vam se često vraća u svijest, u kome ste sa ljudima za koje vas vezuju neka osjećanja, na primjer kako vam roditelji ili prijatelji iz djetinjstva govore nešto. Budite uključeni u njega, tj. nemojte da sebe vidite kao na ekranu, već budite u njemu! Vidite čitav događaj osim sebe. Da biste postigli kolaps valne funkcije, odredite karakteristike tog događaja, kao što ste već naučili, tj. oblik, veličinu, jačinu itd. To sada već možete vrlo brzo da radite. Uđite u to iskustvo u potpunosti, identificirajte se sa njim i osjetite ga što jače možete.

Sada izađite iz njega u točku Posmatrača i posmatrajte oblik koji to sjećanje ima. Ako vam se slika izgubi, ponovo je stvorite. Primijetite prostor koji okružuje sliku tog sjećanja. U mašti raširite taj prostor znatno dalje oko slike i primijetite kako to sjećanje gubi jedan dio svoje snage kada je uključen širi prostor. Potom povećajte sliku tog sjećanja do krajnjih granica, neka ispuni čitav prostor vašeg vidnog polja. Obratite pažnju kako to iskustvo dobiva na snazi i značaju za vas.

38

10. NELOKALNOST ILI SVEPRISUTNOST

Što znači Nelokalnost? Prije nego što definiramo taj pojam, da pogledamo što znači u fizici

“lokalnost” i “lokalan” ? To je možda najbolje objasnio Nik Herbert u svojoj knjizi “Kvantna stvarnost” (“Quantum Realirty”): “Suština lokalnog djelovanja je direktan kontakt - jednostavan kao udarac pesnicom u nos. Tijelo A” utiče lokalno na tijelo B” kada ono ili dodiruje tijelo B” ili dodiruje nešto drugo sa čim je tijelo “B” u dodiru. Kotač zamajac kod lokomotive je tipičan lokalni mehanizam. Kretanje se prenosi sa jednog kotača na drugi. Ako se jedan kotač iz te veze ukloni, kretanje prestaje. Na isti način, lokalna interakcija ne može da prijeđe prostor bez posrednika. Na drugoj strani, suština Nelokalnosti je akcija na daljinu bez posrednika. U Nelokalnoj interakciji dolazi do preskoka sa tijela “A” na tijelo “B” bez dodirivanja ičega između njih. “

Da bi objasnila akciju na daljinu, klasična fizika se oslanja na pojam “polja sile”, koje se obično objašnjava razmjenom čestica kojom se postižu interakcije između objekata koji su odvojeni u prostoru ili vremenu. Primjer za ovakvo objašnjenje je gravitaciono privlačenje između Zemlje i Mjeseca, u kome se pretpostavlja da postoje čestice “gravitoni” unutar polja gravitacije.

U intervjuu objavljenom u časopisu “High Frontiers”, Nik Herbert kaže: “Kada govorimo a lokalnosti, imamo dodatno ograničenje u činjenici da ništa ne može da se kreće brže od svjetlosti… a razlog za ovo nije nečiji proizvoljni hir, kao da postoji nekakav kozmički policajac koji zabranjuje veću brzinu... Postoji važniji razlog za ograničenje na brzinu svjetlosti. Razlog je da se spriječi “kontaminacija” sadašnjosti. Kada bi stvari mogle da se kreću brže od svjetlosti, sadašnjost bi bila zatrovana svim mogućim stvarima iz prošlosti i budućnosti... “

“U izvjesnom smislu, brzina svjetlosti jeste fino izoštren klin koji odvaja prošlost i budućnost, a vrh tog klina jeste sadašnjost. Ako bi objekti mogli da se kreću brže od svjetlosti, taj klin bi nestao. Ako bi stvarnost u kojoj živimo bila Nelokalna, “vremenske mašine” bile bi moguće i sve moguće lude stvari bi se dešavale. Stoga je to glavni razlog za ograničenje na brzinu svjetlosti u fizici; to je ograničenje lokalnosti. “

Belova teorema kaže da je stvarnost Nelokalna. Nik Herbert dosljedno nastavlja svoje izlaganje: “Džon Bel kaže da je stvarnost Nelokalna... on kaže da jedan događaj može da utiče na drugi prije nego što je prvi događaj odlučio da se dogodi! Kada su posljedice događaja brže od brzine svjetlosti, ne samo da su takve stvari moguće, već one moraju da se dogode! Kada prevaziđete brzinu svjetlosti, događaji iz budućnosti utjecati će na stvari u prošlosti. Fizika vam to garantira!”

Belova teorema je dokazala da se na kvantnom nivou informacije prenose ne samo brže od svjetlosti, već se prenose trenutno, točnije rečeno događaju se istovremeno na udaljenim točkama. Ono što sprečava opće prihvaćanje ove činjenice jeste da to trenutno prenošenje informacija nije očigledno u našoj četvorodimenzionalnoj paradigmi prostora i vremena i da se iz čudnih razloga drži podalje ne samo od laičke, već i šire naučne javnosti. Evo što o tome kaže Herbert: “Ima mnogo stvari koje se drže podalje od javnosti koje se tiču fizike i svijesti... Belova teorema je dokazana 1964. godine, a još uvijek se ne uči u školama i nećete čuti o njoj na programima novosti iz nauke na televiziji. Teorema je dokazana i nitko joj nije našao slabu točku. Dokaz je tako jednostavan da ga učenici u srednjoj školi mogu lako razumjeti... znači da ga mogu razumjeti i fizičari. Oni na različite načine pokušavaju da ga ignoriraju, ali on se ne može pobiti, zato što je tako jednostavan.“

Sve do Belove teoreme zvanična nauka je sa puno pouzdanja navodila čovječanstvo da vjeruje da je univerzum lokalan. Sada, nauka zna istinu, premda ćete još uvijek čuti stare laži. Ali nema načina da se ukloni kolac zabijen u srce lokalnosti. Nelokalnost je fundamentalni činilac univerzuma, ona nije dio bilo kakvog prolaznog naučnog metoda mišljenja i posmatranja realnosti. Ignoriranje činjenice Nelokalnosti jeste ponavljanje stare priče o ljudskoj nespremnosti da mijenja ustaljene poglede na svijet, jer joj oni daju osjećanje sigurnosti. Kao što je rekao jedan cinični avangardni naučnik, nitko ne želi promjenu izuzev bebe koja se upiškila. Na nešto višem kritičkom nivou, von Vajczeker kaže: “Nauka... izbjegava najfundamentalnija pitanja. Karakteristika fizike, onakve kakva se danas prakticira, jeste da ne pita što je materija, karakteristika biologije je da se ne pita što je život, a psihologije da ne pita što je zaista duša. “

39

Neki od kritičara kvantne fizike opiru se njenim nalazima iz ideoloških razloga, ali ima i takvih koji su doista slijepi na nove činjenice. One se razbijaju o selektivne filtre koje stvaraju njihova duboko ukopana vjerovanja. Ti saznajni filtri propuštaju samo one podatke koji su sa njima usklađeni, a ostale odbacuju. O selektivnom doživljavanju realnosti, koje često zasljepljuje čovjeka za sve utiske koji se kose sa njegovim vjerovanjima, veoma je poučno iskustvo koje Ćarls Darvin navodi u svom Dnevniku. Da ukratko podsjetim, tvorac teorije o evoluciji živih bića putovao je velikom brodom “Bigl” nekoliko godina oko svijeta prikupljajući podatke za svoju teoriju. Put ga je doveo do Ognjene Zemlje, na jugu Amerike. Ekspediciji su bile potrebne hrana i voda, pa su brodom prišli na 300 metara od jednog indijanskog, ribarskog sela. Darvin je sa nekoliko oficira i mornara sjeo u čamac i krenuli su na obalu. Dok su prilazili selu, na obali se sakupilo mnoštvo naroda. Oficiri su pregovarali sa Indijancima za hranu i vodu, dijelili im poklone uobičajene za takve prilike, a Darvin je sa njima razgovarao posredstvom tumača. Njega su najviše iznenadile izjave Indijanaca, da se dive njihovoj hrabrosti, jer su “u tako malom čamcu prešli preko velikog oceana. “ Darvin je u prvom trenutku mislio da je došlo do greške u prevođenju, pa je tražio da mu to ponove. Opet je čuo iste izjave, pri čemu su Indijanci pokazivali na njihov mali čamac kojim su sa broda došli do obale. Darvin je pokušao da ukloni njihovu čudnu zabludu govoreći im da nisu prešli ocean u malom čamcu, već u velikom brodu i pokazivao im je na “Bigl”. Tada je otkrio iznenađujući razlog njihove zablude. Oni su imali duboko ukorijenjeno vjerovanje da je nemoguće napraviti čamce veće od njihovih i - što je nevjerojatno - nitko od nekoliko stotina ljudi, žena i djece nije mogao da vidi ogroman nedaleko ukotvljen brod. Izuzev jednog jedinog čovjeka. To je bio seoski šaman, koji je od ranog djetinjstva treniran da vidi nevidljive svjetove. Budući da su oni ostali neko vrijeme u tom selu, Darvin je utvrdio da je poslije dva ili tri dana šaman uspio, praveći poređenja sa stvarima koje su Indijancima bile poznate, da svi stanovnici sela vide brod isto kao i on.

Stav ljudi Novog Doba mora da bude drugačiji, usklađen sa riječima Anri Bergsona sa početka ovog stoljeća: “Za svjesnu osobu, postojati znači mijenjati se, mijenjati se znači sazrijevati, a sazrijevanje je beskonačno stvaranje samoga sebe.”

Klasična fizika bila je utemeljena na doktrini “lokalnog realizma”. Lokalnost u osnovi znači da je utjecaj neke stvari na neku drugu na daljinu, bez posrednika, nemoguć. Ne možemo ući u odnos sa nekim objektom ako ne stupimo u direktan kontakt sa njim, ili ako mu ne pošaljemo neku vrstu signala koji služi kao veza između nas i njega. Ajnštajn je nepokolebivo vjerovao u ovu pretpostavku, koja je poslužila kao njegova glavna zamjerka kvantnoj fizici.

Belova teorema o Nelokalnosti u suštini kaže da su na subatomskom nivou stvari nerazdruženo povezane, kao dijelovi Jednog. Na primjer, ako u suprotnim smjerovima pošaljete dva protona i zatim mjerite polarizaciju jednog od njih, istovremeno se mijenja polarizacija drugog protona ma koliko bio udaljen (već spominjani eksperiment Alana Aspekta). Taj eksperiment, ponovljen do sada mnogo puta, nagoni nas da napustimo realizam u subatomskom svijetu. Napuštanje realizma u toj oblasti znači također da čestice nemaju realna svojstva sve dok ih ne posmatramo, odnosno mjerimo. I zaista, ako nitko ne posmatra česticu, teško možemo reći da ona uopće postoji drugačije nego kao mogućnost, odnosno određena vjerojatnoća.

Nelokalnost, odnosno Sveprisutnost, znači da mi prihvaćamo da čestice na neki magijski, za nauku neobjašnjiv, način komuniciraju trenutno jedna sa drugom. Kao što smo prethodno vidjeli, protoni “prekognitivno” znaju kakvoj će vrsti eksperimenta biti podvrgnuti, što ih čeka u tom eksperimentu i inteligentno, lukavo, ili ako hoćete vidovito, izbjegavaju klopke koje im istraživači postavljaju.

EKSPERIMENTALNI DOKAZI ZA NELOKALNOST KOD LJUDl Do nedavno je eksperimentalno bilo moguće dokazati Nelokalnost samo na subatomskom

nivou. Ali se stvari mijenjaju čak i u opažljivoj, svakodnevnoj stvarnosti. U prilog postojanja Nelokalnosti, odnosno nerazdružne povezanosti ljudskih bića, govore eksperimenti koje je izveo Jakob Grinberg Zilverbaum, sa Nacionalnog Univerziteta u Meksiku. U više od 50 eksperimenata, Zilverbaum je ispitivao parove koji su bili emotivno vezani, od kojih je tražio da istovremeno i u bliskom tjelesnom kontaktu meditiraju 20 minuta. Potom ih je stavljao u odvojene Faradejeve

40

kaveze da bi se spriječio prijenos elektromagnetskih valova, za koje su neki naučnici pretpostavljali da služe kao prenosilac signala u vančulnom općenju među ljudima. Pritom je jedan od subjekata bio stimuliran, a drugi nije. Situacija je imala sličnosti sa eksperimentom Alana Aspekta u kome se mijenja polarizacija jednog od dva protona. Stimulirani subjekt primao je draži u slučajnim intervalima na takav način da ni on, niti njegov par, a ni eksperimentator, nisu znali kada će stimulus doći. Za to vrijeme nestimulirani subjekt je sjedio u udaljenoj prostoriji relaksiran, zatvorenih očiju, sa instrukcijom da pokuša da osjeti prisustvo svog partnera, pri čemu nije znao ništa o stimulusima koje je ovaj dobivao.

Primjenjivana je serija od stotinu različitih impulsa - sijevanje svjetlosti, zvuci i kratki elektrošokovi na prste desne ruke. Oba subjekta bili su prikopčani na posebne elektroencefalografe koji su mjerili njihove moždane reakcije. Na kraju eksperimenta ispitivana je sinkronizacija elektroencefalograma oba subjekta i utvrđeno da je ona potpuna u 25% slučajeva. U kontrolnoj grupi subjekata nije bilo nikakve sinkronizacije. Posebno upadljivi bili su elektroencefalogrami osoba koje su u veoma jakoj emocionalnoj vezi. Postojala je potpuna podudarnost njihovih moždanih reakcija, koja je svjedočila o snažnom osjećanju Jednosti.

Nalazi suvremenih psihoterapeuta dopunjavaju parapsihološke eksperimente o sposobnosti ljudskog duha da prodre izvan granica ličnog čulnog iskustva. Najvrijedniji su rezultati Stanislava Grofa, koji je vršio ispitivanja više od 30 godina. Na osnovu svojih nalaza, Grof sugerira da bi bilo neophodno mapu ljudskog duha dopuniti transcendentalnim iskustvima. Njegova istraživanja upućuju da transpersonalna oblast može da posreduje između našeg duha i praktično bilo kojeg dijela ili aspekta pojavnog svijeta.

Grof je došao do svojih rezultata ispitujući pacijente u izmijenjenim stanjima svijesti, izazvanim psihodeličnim drogama ili tzv. holotropskim disanjem. Izmijenjena stanja svijesti zahvaćaju najveći dio ljudske psihe, jer je normalna budna svijest nalik na vrh ledenog brijega, kao što je još u prošlom stoljeću pronicljivo napisao Viljem Džejms. Ljudi u mnogim primitivnim zajednicama odavno su znali da primjene odgovarajuće stimuluse koji angažiraju cjelinu psihe. Na primjer, pripadnici plemena Kung iz pustinje Kalahari u stanju su da svi zajedno i istovremeno stupe u stanje izmijenjene svijesti. Kod raznih naroda kao stimulusi koriste se ritmičko plesanje i zapjevanje, okretanje u krug, izlaganje dugotrajnim zvucima bubnja, gladovanje, seks i čulna izolacija. Danas istraživači svijesti ponovo otkrivaju takve postupke, jer izmijenjena stanja svijesti imaju tendenciju da učine očiglednim naše veze sa drugim ljudima i veze sa pojavama koje nas okružuju.

Grof je otkrio nekoliko hijerarhijskih nivoa takve povezanosti. U iskustvu “dvojnog jedinstva”, pacijent u izmijenjenom stanju svijesti doživljava slabljenje i gubljenje granica tijela i osjećanje pretapanja sa drugom osobom u stanje Jednosti. U ovom iskustvu, usprkos osjećanja spajanja sa drugom osobom, pacijent zadržava svijest o sopstvenom identitetu. Tokom jačeg i dubljeg iskustva “identifikacije sa drugom osobom”, pacijent ima osjećanje potpunog poistovjećenja sa drugim Bićem do točke kada gubi svijest o sopstvenom identitetu. Identifikacija je potpuna i složena, uključuje tjelesnu sliku, fizičke osjećaje, emocionalne reakcije i stavove, misaone procese, sjećanja, izraze lica, tipične gestove, položaje tijela, način kretanja i čak promjenu glasa. Druga osoba može biti u blizini pacijenta ili odsutna. To može da bude osoba iz pacijentovog djetinjstva, neki njegov daleki predak ili čak osoba iz njegovog prethodnog života.

U “grupnoj identifikaciji i grupnoj svijesti” javlja se dalja ekspanzija svijesti i rastakanje granica Ega. Pacijent se više ne poistovjećuje sa individualnim osobama, već sa čitavom grupom ljudi koji imaju neke zajedničke rasne, nacionalne, vjerske i druge karakteristike. Dubina, razmjere i jačina ovog iskustva mogu biti izuzetne: osoba može da doživi patnju svih vojnika koji su ikada poginuli na bojnim poljima od početka historije, želju svih revolucionara u prošlosti da zbace tirane, ili nježnost, posvećenost i ljubav svih majki prema njihovoj djeci. Identifikacija može da se fokusira na bilo koju političku ili društvenu grupu, kontinent ili pripadnike jedne rase, ili sve vjernike neke religije.

“Identifikacija sa životinjama” izlazi izvan granica ljudske transpersonalne dimenzije. Ona se sastoji u potpunom i veoma realnom poistovjećenju sa pripadnicima različitih životinjskih vrsta. Iskustvo može da bude autentično i veoma ubjedljivo, da uključuje tjelesnu sliku, specifične fiziološke osjećaje, instinkte, specifičnu percepciju okoline i odgovarajuće emocionalne reakcije.

41

Priroda i domet ovakvih iskustava razlikuju ih od običnih ljudskih iskustava. Ona prevazilaze i najživlju maštu.

Premda se rjeđe sreće u praksi, ponekad se događa “identifikacija sa biljkama i botaničkim procesima”. U nekim situacijama pacijenti imaju snažno osjećanje da postaju drvo, cvijet, šuma ili plankton. U još obuhvatnijem iskustvu “Jednosti sa životom i svim što je stvoreno”, dolazi do takve ekspanzije svijesti individue da ona obuhvaća totalnost života na ovoj planeti, uključujući čitavo čovječanstvo, biljni i životinjski svijet. Osoba se identificira sa samim životom kao kozmičkim fenomenom.

Na osnovu prikupljenih podataka, Grof je zaključio da svaki proces u univerzumu, koji u običnom stanju svijesti može da se objektivno posmatra, u izmijenjenom stanju svijesti može da se subjektivno doživi.

Kozmičke dimenzije ovakvih iskustava u izmijenjenim stanjima svijesti mogu da obuhvate čitavu planetu Zemlju i tada svijest pacijenta postaje planetarna. Zemlja se doživljava kao kompleksno biće, usmjereno na sopstvenu evoluciju, integraciju i samoaktualizaciju. U “vanzemaljskim iskustvima”, koja predstavljaju dalju ekspanziju svijesti, u identifikaciju su uključena i druga nebeska tijela, astronomski procesi i čitave galaksije ili čitav kozmos. Pacijent doživljava putovanje na mjesec, sunce, druge planete, zvijezde i galaksije. On može da doživi eksplozije džinovskih supernova, kvazare i pulsare, kozmičke crne rupe, bilo što kozmičkih razmjera. Iskustvo može da se doživi prosto kao prisustvovanje takvim događajima ili u obliku stvarnog poistovjećenja sa njima. U relativno rijetkom iskustvu “identifikacije sa čitavim kozmosom”, subjekt ima snažno osjećanje da njegova svijest obuhvata čitav kozmos.

Prema nalazima Stanislava Grofa, a njih su kasnije potvrdili mnogi transpersonalni psiholozi, sve podjele i granice u univerzumu su iluzorne i proizvoljne; u posljednjoj analizi, kozmička svijest je jedino što postoji. Postavlja se pitanje, kakve je prirode ta “kozmička svijest” - ili neki drugi svepovezujući činilac - koji spaja našu psihu sa velikim svijetom ?

Pokušavajući da nađe objašnjenje, Jung je obratio pažnju na sličnost individualnih nesvjesnih procesa sa mitovima, legendama i bajkama raznih kultura u različitim periodima historije. Utvrdio je da individualna duhovna iskustva i kolektivni materijal sadrže zajedničke teme. To ga je navelo da pretpostavi postojanje kolektivnog aspekta ljudske psihe, “Kolektivne Nesvijesti”. Dinamički principi koji organiziraju materijal u individualnom nesvjesnom jesu Arhetipovi. Oni ne mogu sami da se predstave u svijesti kao takvi, ali njihovo djelovanje je uočljivo kroz arhetipske slike i ideje. Mogli bismo reći da su oni potencijali u nevidljivim slojevima psihe ili, u Implicitnom Poretku Dejvida Boma, a posljedice njihovog djelovanja ispoljavaju se u svijesti, koju bismo, u ovom kontekstu, mogli da nazovemo Eksplicitnim individualnim poretkom.

Jung je sa fizičarem Volfgangom Paulijem došao do ideje o paraleli između nesvjesnih psiholoških procesa i zbivanja na nivou nuklearnih čestica u fizici. Privukla ga je slijedeća ideja. Kao što u psihi postoje “nepredstavljivi” entiteti ili Arhetipovi, tako isto u fizičkom univerzumu postoje slični entiteti - mikročestice kao gradivni elementi univerzuma, uz istu nemogućnost da se one točno opišu. Jung je zaključio : “Kada uočimo postojanje dva ili više nepredstavljiva fenomena, uvijek postoji mogućnost - koju mi obično previđamo – da se tu ne radi od dva ili više faktora, već samo o jednom. “ Zajednički činilac koji je u osnovi nepredstavljivih fenomena fizike i psihologije, Jung je nazvao “unus mundus”, jedan svijet. Unus mundus, fundamentalna realnost, nije sama po sebi ni psihičke, ni fizičke prirode. Ona leži izvan sfera i fizike i psihe.

Jungova istraživanja, usporedo sa radovima kvantnih fizičara, ukazala su na plodno polje - dublju realnost koja povezuje jedan ljudski duh sa drugim, i ljudski duh i materiju. Ovakav stav počinje da prodire u tekuća istraživanja svijesti. U ovom trenutku, većina istraživača traga za objašnjenjima psiholoških pojava u fizičkim procesima u mozgu. Ali odsada nadalje, da bi se objasnila mentalna zbivanja, neophodno je uključiti ne samo aktivnosti individualne svijesti, u svjetlosti nalaza psihoterapeuta i parapsihologa, već i suptilne veze koje povezuju svijest jednog čovjeka sa sviješću drugog i sa svijetom u cjelini.

42

11. KVANTNA METAFIZIKA DEJVIDA BOMA

Čovjek koji je kvantnu fiziku pretvorio u kvantnu metafiziku bio je Dejvid Bom (1917-

1992), ne samo jedan od najvećih kvantnih fizičara, već i značajan filozof. Njegovo učenje nastalo je kao sinteza otkrića Alberta Ajnštajna, koji ga je smatrao svojim nasljednikom, kvantne fizike i, što je čudilo mnoge pravovjerne naučnike, učenja bivšeg teozofa Džidu Krišnamurtija. Bom je ozbiljno shvatio Ajnštajnovu opasku da je nauka bez religije hroma, a religija bez nauke slijepa. U njegovoj kvantnoj metafizici nauka je prohodala, a religija progledala. On ju je najpotpunije prikazao u djelu “Cjelina i Implicitni Poredak”. Bom je došao do univerzalnih istina intuitivnim putem i predstavio ih jezikom koji je bio istovremeno jezik fizike, filozofije i misticizma. U njegovom pogledu na svijet fizika i kozmologija su sveobuhvatne i toliko ispred svog vremena, da je mali broj ljudi uspio da razumije sve njihove implikacije. Istaknuti fizičari smatrali su ih previše mističnim, a samo malobrojni mistici bili su sposobni da slijede njegovo naučno rezoniranje. Jedan od njih bio je Džidu Krišnamurti.

Bom je redefinirao fiziku. Za njega suština te nauke nije bila u matematičkim jednadžbama, predviđanju i kontroli pojava. Premda imaju središnje mjesto, one nisu od suštinskog značaja. Fizika je, po Bomu, nauka o prirodi, čovjeku i našem razumijevanju oba ta entiteta. On je sagledao prirodu kao nedjeljivu cjelinu, u kojoj se beskonačna izvorna osnova razvija u vidljiv, materijalan i privremen svijet našeg svakidašnjeg života. Bio je uvjeren da ljudska misao može da shvati razvijeni poredak, ali da samo ono što je izvan i iznad misli - intuicija i direktan uvid - imaju pristup Implicitnom Poretku stvari. Na izvjesnoj točki unutar Implicitnog Poretka misao i jezik nas izdaju i samo sveto ćutanje može da otkrije istinu. To ćutanje je govor cjeline, to univerzum sebe izražava kroz nas u životu čija je suština jedinstvo, a ne Spiritualni separatizam.

Za one koji su shvatili kvantnu mehaniku, Bom je prikazao ovaj naš svijet kao pozornicu međupovezanosti i međuzavisnosti, svijet neposredne i trenutne komunikacije, svijet Sveprisutne Jednosti. Opredjeljujući se za čudesne mogućnosti koje nagovještava sinteza nauke, filozofije i metafizike, on je sam bio živi primjer svojih ideja. Mnogi koji su ga znali opisivali su ga kao svjetovnog sveca. Imao je osobine vizionara koje su privlačile druge i inspirirale ih. On je vjerovao u svijet koji ima dubok, prikriven smisao, inteligentan i Spiritualan, u kome se Implicitni Poredak izražava kao živa sila u našim eksplicitnim životima.

DEJVID BOM I KRIŠNAMURTI Ponirući u samu osnovu života svojim naučnim istraživanjima, Bom se osvjedočio da

daleki dobačaji fizike odvode u metafizičke vode i njegova fizika se pretvorila u filozofiju života i prirode. U njegovoj ličnoj evoluciji, od naučnika do filozofa, odlučujuću ulogu odigrao je Džidu Krišnamurti, uz čiju je pomoć razriješio mnoge lične i filozofske dileme. Po Bomovim riječima, on je u Krišnamurtiju prvi put sreo cjelovitu osobu koja je imala rješenja za vječita pitanja ljudskog roda.

Krišnamurti je izuzetna pojava u miljeu Perenijalne filozofije. On je odbijao da bude Učitelj bilo kome i poricao je vrijednost bilo koje Staze kao izraz Ego-konstrukcija koje zamagljuju sagledavanje Istine. Učenja su važna sama po sebi, govorio je, a komentatori i tumači samo iskrivljuju njihovo izvorno značenje. Savjetovao je ići direktno na izvor, na samo učenje, a ne sticati ga posredstvom autoriteta. Pa ipak, imao je brojne Sljedbenike koji su ga doživljavali kao vrhunski autoritet, jer je bio pravi adept u izazivanju totalne transformacije Ljudskog Bića. Poznati pisac Spiritualne literature Dr Lari Dosi ovako je doživio Krišnamurtijev utjecaj na suvremenike: “Krišnamurtijevi spisi izmijenili su moj život, kao što su utjecali na živote tisuća ljudi širom svijeta. Njegove knjige treba smatrati za ono što doista jesu: svetu literaturu... Jednom prilikom Ajnštajn se zapitao “Da li je univerzum prijateljski nastrojen prema nama?” Na to možemo da odgovorimo: “On to nužno jeste; dao nam je Krišnamurtija””.

Fascinantna je Krišnamurtijeva životna priča. Djetinjstvo mu je bilo ispunjeno sanjarenjem i vizijama duhova i božanstava iz Hindu mitologije. Kada mu je bilo 14 godina, poznati teozof Carls Ledbiter ugledao ga je na plaži u Ađaru i bio je iznenađen veličinom i sjajem njegove aure. Ledbiter

43

je prethodno o viđenju aure napisao knjigu zajedno sa vođom Teozofske organizacije Ani Bezant i važio je za najvećeg stručnjaka u toj oblasti. Susret na ađarskoj plaži bio je od dalekosežnog značaja za čitav milje zapadne Perenijalne filozofije, jer je Ledbiter identificirao Krišnamurtija kao osobu koja će postati “nosač” ispoljenja za novog svjetskog Učitelja, Maitreju.

Godine 1911 stvoren je Red Istočne Zvijezde, organizacija koja je trebalo da podrži pripremu Krišnamurtija i njegovo prihvaćanje u toj ulozi. Ledbiter i Ani Bezant su podvrgli Krišnamurtija posebnom psihičkom treningu, nalik na obuku Dalaj Lame. Kada je imao 27 godina, Krišnamurti je počeo da doživljava uznemirujuća fizička i okultna iskustva, imao je veoma žive vizije Maitreje, koje su pored njega viđali i drugi teozofi, a 1928 godine progovorio je kao svjetski Učitelj: “Ja sam jedno sa Voljenim - bilo da ga smatrate za Budu, Maitreju, Krišnu, Krista ili pod bilo kojim drugim imenom.” Ali, u isto vrijeme on je opomenuo mase teozofa da se ne upuštaju u nekritično obožavanje: “Ako je neka osoba u stanju da vam kaže da sam ja Svjetski Učitelj, od kakve je· to koristi, kako to može da izmijeni Istinu? Kakvo bi se razumijevanje rodilo u vašem srcu i znanje u vašem duhu? Ako zavisite od nekog autoriteta, vi izgrađujete temelje na pijesku i prije ili poslije val tuge će naići i odnijeti ih sa sobom. “

Krišnamurtijev otpor na stvaranje kulta njegove ličnosti postajao je sve jači i on je slijedeće godine, na razočaranje mnogih teozofa, porekao da je Svjetski Učitelj i razvrgao je Red Istočne Zvijezde. Taj akt propratio je ovim riječima: “Ja smatram da je Istina zemlja bez staza i da joj ne možete prići nikakvom Stazom, niti preko bilo koje religije ili sekte... “ (detaljno o ovim zbivanjima vidi u mojoj knjizi “Psihonauti unutrašnjih svjetova”). Neformalno učenje o najdubljoj transformaciji Ljudskog Bića ispunilo je ostatak Krišnamurtijevog dugog života (imao je 91 godinu kada je umro). Stvoreni su mnogi centri koji su to učenje propagirali, a njegovo učenje je preko knjiga, audio i video traka i ličnih kontakata doseglo tisuće ljudi i značajno izmijenilo njihove živote. Uticao je na veliki broj istaknutih ličnosti: Oldosa Hakslija, Bernarda Šoa, Ruperta Seldrejka, Henrija Milera, najpoznatijeg eksperta za Kung Fu Brusa Lija i danas veoma popularnog pisca alternativne literature Dr Dipaka Copru. U kontekstu ove knjige, najznačajnija osoba na čije je poglede i životnu filozofiju utjecao Krišnamurti bio je Dejvid Bom.

Svakodnevni kontakti i dugi razgovori sa Krišnamurtijem konačno su uobličili Bomovu sliku svijeta. Početne utjecaje na njega su izvršili Ajnštajn i Gregori Bejtson. Ovaj drugi je napisao: “Individualni duh je suštinski prisutan ne samo u ljudskom tijelu, već i u stazama i porukama izvan tijela; također postoji Veliki duh, a individualni duh je samo njegov podsistem. Vjerojatno je Veliki duh ono što mi nazivamo Bogom... koji je imanentan međupovezanom društvenom sistemu i planetarnoj ekologiji. “

Albert Ajnštajn je ovakvo ubjeđenje Bejtsona dopunio svojim dobro poznatim i često citiranim stavom: “Ljudsko biće je dio cjeline, koju mi nazivamo “univerzumom”, dio koji je ograničen u vremenu i prostoru. Ono doživljava svoje misli i osjećanja kao nešto odvojeno od ostalog - a to je vrsta optičke obmane njegove svijesti. Ova obmana predstavlja za nas neku vrstu zatvora, ograničavajući nas na lične odluke i na osjećanja prema samo malom broju osoba koje su nam najbliže. Naš zadatak mora biti da se oslobodimo tog zatvora šireći krug naših osjećanja tako da zahvati sva živa bića i čitavu prirodu u svoj njenoj ljepoti.”

Isto gledište zastupao je i jedan od očeva kvantne mehanike Ervin Šredinger: “Postoji očito samo jedna mogućnost, jedinstvo ljudskih duhova ili njihovih svijesti. Njihova mnogostrukost je prividna; uistinu postoji samo jedan duh.”

Bom je nastavio da razvija stavove svojih prethodnika i dopreo je još dalje, u samu osnovu života, u kojoj je našao Jedno koje su prije njega doživjeli mnogi mistici u svojim prosvjetljujućim vizijama: “Duboko dolje svijest čovječanstva je jedna. Ovo možemo prihvatiti sa nepokolebljivom sigurnošću, jer je čak i u vakuumu materija jedno; ukoliko to nismo u stanju da vidimo, razlog je u tome što smo sebe zaslijepili. Ako ne postavimo apsolutne granice između ljudskih duhova... moguće je da se ujedine kao jedan duh.“

Iz radova Dejvida Boma može se uočiti da se on, uzimajući stavove svojih prethodnika kao polazišta, kretao ka stvaranju potpuno nove paradigme, koja je ukazivala na još neistražene sfere nauke i filozofije. Izgleda da je njegova sudbina bila da u daljini nazre daleke horizonte ka kojima ga je vukla njegova vizija, a da je ljudima koji poslije njega dolaze ostalo da dovrše taj poduhvat istraživanja bezobalnog oceana kvantne filozofije.

44

Dualizam duha i materije, nametnut fizikom Isaka Njutna i Dekartovom filozofijom, dominirao je vladajućom paradigmom u posljednja tri stoljeća. U takvom pogledu na svijet, stvarnost se doživljava kao izdvojena i nezavisna od posmatrača. Posmatrač je sveden na relativno beznačajan aspekt univerzuma, a njegova svijest je u najboljem slučaju subjektivan uzgredni fenomen objektivne realnosti tj. svijest je umanjena do beznačajnosti u odnosu na materiju i njene zakone.

Dejvidu Bomu je dihotomija duha i materije ipak korisno poslužila kao polazište za ukazivanje na dublje i suptilnije nivoe realnosti. Mogli bismo reći da je Bom premostio raskol duha i materije idući duboko ispod njih u samu osnovu stvarnosti iz koje se stvara tkivo ispoljenog svijeta. U korijenima svijeta vidljive realnosti ili Eksplicitnog Poretka egzistira nematerijalna sfera čiste svijesti Implicitnog Poretka, iz koje se razvijaju svi opažljivi fenomeni.

Da li kvantna vizija Ljudskog Bića ponovo dovodi ljudsku svijest u središno mjesto u univerzumu, odakle je Kopernik svojom heliocentričnom teorijom nemilosrdno protjerao? Premda mnoge naučnike odbija ta ideja, novija otkrića kvantne fizike nagone nas da prihvatimo mogućnost da je univerzum u svojoj osnovi svjestan. Ta Sveprisutna i Sveprožimajuća Svijest ispoljava se kao nedjeljiva cjelina, od najgrubljih i najopipljivijih ispoljenja, kao što su džinovske galaksije, do najfinijih i najsuptilnijih nivoa realnosti, koje srećemo na nivou subatomskih čestica. Takav kvantni animizam daje nam sliku ljudske svijesti koja se pomalja iz oceana Sveprisutne Univerzalne Svijesti kroz proces koji nalikuje na kolaps valne funkcije u lokalizirani oblik posmatrane čestice.

Nasuprot stava konvencionalne filozofije o nepomirljivim suprotnostima duha i materije, Bom je usvojio stav Perenijalne filozofije o komplementarnosti duha i materije, svjetlosti i tame, vremena i vječnosti. Eksplicitni Poredak samo je refleksija i odraz Implicitnog, iz kojeg se razvija u ispoljenje. Takav njegov stav nije bio originalan, već je preuzet iz mističnih učenja, ali mu je on, novom terminologijom i osloncem na kvantnu fiziku, omogućio uzlet sa čvrstih osnova. U historiji zapadne filozofije, nauke i umjetnosti i historiji islama javljali su se prosvijetljeni pojedinci koji su, kao svici, na kratko prosijavali svjetlošću takvih spoznaja. Plotin, najistaknutiji neoplatonista, već je u trećem vijeku poslije Krista iznio shvaćanje koje možemo primiti kao nagovještaj Bomovog Implicitnog poretka nastalog sedamnaest stoljeća kasnije: “Mi se konačno vraćamo istinskom Biću sa svim što jesmo i što imamo u sebi. Njemu se vraćamo, jer iz njega smo došli. Kada gledamo na svijet izvan tog svog izvora, mi ignoriramo naše jedinstvo sa svijetom. Kada gledamo izvan sebe, mi vidimo mnoga lica, kada gledamo unutar sebe mi vidimo Jednu Glavu. Kada bi čovjek mogao da preokrene svoj stav - sopstvenim naporom ili sretnom intervencijom boginje Atine - on bi odjednom vidio Boga, sebe i Sve.“

Bom je mogao da nađe nadahnuće i u riječima duboko prosvijetljenog Dželaludina Rumija: “Ti imaš dvije glave. Glava od ilovače potiče od zemlje, ova čista glava potiče sa neba. Ova izvedena glava je ispoljena, ova izvorna je skrivena.”

Na sličan način je mistični pjesnik Viljem Blejk izrazio tu vječitu istinu u trenutku poetskog nadahnuća: “Bog je u najvišim uzrocima i u najnižim posljedicama“.

Teško je reći kada se javljaju prvi nagovještaji o postojanju Implicitnog i Eksplicitnog poretka. Mnogi su rasuti po mitovima i legendama starih naroda. Na primjer, u mitu o Ozirisu staroegipatske religiozne filozofije, Set je raskomadao Ozirisovo tijelo i razbacao ga širom materijalnog svijeta, što je očito arhetipska slika prožimanja materije Duhom.

Osnova Bomove kozmologije jeste tvrdnja da je stvarnost jedna, neprekinuta, nepodijeljena cjelina, koja je osnov svega u univerzumu, i materije i svijesti. Ona daje sirov materijal za sve ispoljene entitete i događaje. Ovu neispoljenu matricu Bom naziva Implicitnim Poretkom. Ona se manifestira u različitim stanjima materije i energije, od veoma grubih, gustih i stabilnih oblika, koje opažamo našim čulima u domenu prostora i vremena - a to je Eksplicitni Poredak - do suptilnijih i čulima nedostupnih oblika materije i Čiste Svijesti.

Holokretanje je dinamična oblast u kojoj i kroz koju se sve ispoljava. Njegov potencijal za ispoljenje u opipljivom Eksplicitnom Poretku - a to je domen opažajne svijesti - zasnovan je na Implicitnom i zamotanom poretku u kome je sve spojeno i uzajamno povezano. Na taj način čitavo postojanje je organska cjelina koja se dinamički razvija.

Ovu matricu, odnosno holokretanje, Bom je nazvao “energetskim morem”. Njegova energija ispoljava se također u svijetu osjećanja, u oblasti svjesnih procesa i moralnom domenu.

45

Bom je stalno razmatrao pitanja etike, jer je on, u svojim najvećim uzletima, mislio u terminima etičkih ideala i principa, doživljavajući holokretanje kao najviši mogući dinamizam koji se može iskusiti. Možemo reći da je za Boma holokretanje božanska sila i božansko iskustvo, susret sa svetim zastrašujućim prisustvom zračeće energije, koje se najpotpunije ispoljava u mističnom iskustvu i koje je izvan svih podjela i bilo kakve verbalne kategorizacije.

U svojim izlaganjima Bom je pažljivo birao riječi, zadržavajući strogost naučnog pristupa; “Moja osnovna ideja je da uvedem novo shvaćanje poretka, koji nazivam Implicitnim ili nerazvijenim. On mora da bude doveden u kontrast sa postojećim shvaćanjima poretka koja su zasnovana na idejama Dekarta. Te ideje opisuju u suštini lokalni poredak i zbog toga su se provlačile kao stalne karakteristike fizike tokom prošlih stoljeća.”

Kao ilustracija Dekartovog doživljaja svijeta (koji cijepa stvarnost na duh i tijelo) može da nam posluži normalna fotografija, u kojoj postoji korespondencija između slike i objekta koji ona prikazuje (svaka točka objekta ima odgovarajuću točku na fotografiji). Njoj nasuprot, Bom je među prvima dalekovidno iskoristio hologram kao paradigmu svog Implicitnog Poretka, u kojoj je čitava forma objekta sadržana u svakoj točki hologramske slike. Drugom riječima, sve u ovom univerzumu jeste dio jedne veće cjeline, sve je dio i produžetak svega drugog, usprkos prividne odvojenosti na eksplicitnom nivou. Međutim, Implicitni i Eksplicitni poredak nisu odvojeni jedan i drugog, već se pretapaju i prožimaju. Da bi pokazao da stvari mogu biti u nedjeljivoj cjelini, a ipak zadržati svoju individualnost, Bom je koristio primjer sa vrtlozima u rijeci, koji sam naveo na početku knjige. Vrtlozi izgledaju kao da imaju posebnu individualnost i karakteristike, ali je teško reći gdje oni prestaju, a gdje počinje opći tok rijeke i svakako jesu nerazlučivi dio opće matice.

Prema Bomovoj teoriji, univerzum je hologramski organiziran, tj. sve karakteristike i otisci prošlosti tog univerzuma sadržani su u svakoj njegovoj točki. Prikazujući Bomovu hologramsku teoriju, Ričard Talbot poredi univerzum sa hologramskom pločom. “Reći da svaki dio hologramske ploče sadrži u sebi sve informacije čitave ploče znači, rečeno na drugi način, da se informacije šire nelokalno. “

SVIJEST I IMPLICITNI POREDAK Po Dejvidu Bomu, kao što materijalni fenomeni predstavljaju ispoljenja Implicitnog

Poretka, koji se razvojem transformira u Eksplicitni, tako se isto fenomeni Svijesti mogu sagledati kao razvoj bezvremene i besprostorne osnove iz koje sve proishodi. Na najdubljim nivoima Implicitnog Poretka, materijalni i psihički univerzum su Jedno, ali se može pretpostaviti da postoje gradacije: i više suptilnih nivoa na kojima opći ocean informacija povezuje budnu svijest sa nesvjesnim, a individualnu psihu sa kolektivnom. Na ovom mjestu dolazi u sjećanje tvrdnja Majstora Zena da Sunjata, što je sinonim za Implicitni Poredak, ima 18 nivoa dubine i da se oni mogu dosegnuti u prosvjetljujuće iskustvu.

Bomova razlika između Eksplicitnog i Implicitnog Poretka dobra je paralela razlike između svjesnih i nesvjesnih procesa. Koristeći je, u stanju smo da otkrijemo zajedničku osnovu različitih vrsta dubinske psihologije, fenomenologije i transpersonalne psihologije. Individualna psiha stvara osjećanje Sopstva, kaže Bom, tako što se odvaja od oceana Sveživota. Taj beskonačni potencijal raspršenih dijelova Svijesti, koje Ja doživljava kao da su izvan njega, predstavljaju neaktivne informacije, na isti način kao što to čine neaktualizirani kvantni potencijali elektrona prije nego što ga posmatra Svjesno Biće. Individualna svijest je izvedena iz Sveopće svijesti na isti način kao što se posmatrani kvantni val kolapsom transformira u pojedinačno ograničeno ispoljenje (česticu).

Svijest o sebi podrazumijeva nesvjesnost onih dijelova Sveopće svijesti koji čine Ne-ja, zato što se komplementarni atributi ne mogu ispoljiti u isto vrijeme. I obratno, iskustvo Nesvjesnog, tj. Svijesti koja je izvan granica nametnutih granicama Ja, predstavlja san ili pomračenje svijesti. Kao što se oblik elementarne čestice održava u manifestaciji sažimajućim i raspršujućim valovima koji se razvijaju iz Implicitnog Poretka, Svijest možemo shvatiti kao spoljašnji oblik koga održavaju u egzistenciji sažimajući i raspršujući valovi koji se razvijaju iz nesvjesnog polja psihičkog potencijala.

Spiritualni separatizam kroz koji se univerzum doživljava kao skup odvojenih i

46

nepovezanih dijelova, odsijeca moderno čovječanstvo od beskonačne energije dubljih nivoa nesvjesnog. Otuda Bom kaže da individua, sapeta u luđačku košulju persone ili maske koju nosi u dvadesetom vijeku, doživljava svijet kao skup iščašenih i odvojenih dijelova, a sebe kao jedan od njih. Odsječena od dodira sa beskonačnim, individualna psiha se u sopstvenim očima skuplja do beznačajne malenkosti. Lišen priliva iz nesvjesnog, materijalni svijet dobiva hladan, dalek i otuđen izgled, bez osjećanja, boje i životnosti.

Kvantna fizika, koja je u Bomovoj viziji prerasla u kvantnu metafiziku i filozofiju života, dovela ga je do istih uvida koje je imao mistični pjesnik Viljem Blejk: Nezavidno stanje u kome se nalazi čovječanstvo posljedica je zaborava o postojanju našeg beskonačnog izvora u dubinama Implicitnog Poretka. Stanje suprotno od zaborava, stanje probuđenja psihe za postojanje vječnog izvora, počinje sa novim načinom doživljavanja života. O tome Dejvid Bom kaže: “Vidjeli smo da je čovjek potencijalno beskonačan. Sve dok značaj koji pripisuje konačnim ispoljenjima vlada njegovom sviješću, on će i sam imati ograničeno značenje. Ali kada Ljudsko Biće doista uvidi da čovječanstvo ne mora da bude ograničeno, ono samo će prestati da bude ograničeno. Ono će početi da se otvara za beskonačno i biti će u stanju da kreativno reagira u svakoj fazi života, individualnog i kolektivnog. Mi već prepoznajemo približavanje novog milenijuma, sa njegovom arhetipskom mrežom cikličnih kretanja Implicitnog Poretka, u prvim zracima nove duhovne percepcije, percepcije u kojoj čovječanstvo ponovo otkriva moć Svijesti da transformira stvarnost. “

Koristeći hologramski model odnosa mozga i svijesti koji je dao Karl Pribram (o hologramskom sagledavanju svijeta i psihe vidi detaljno kasnije), Bom je ustvrdio da je u holokozmičkom univerzumu sve akauzalno povezano i da svaki dio sadrži u sebi sveukupnu cjelinu koja ima svojstva koja mi pridajemo Bogu, kao što su sveznanje, sveprisutnost i vječnost.

Drugi izvor njegovih uvida potiče iz iskustava Spiritualne tradicije da se sa božanskom energijom može stupiti u kontakt u dubinama sopstvenog bića, jer je njegova suštinska priroda božanska.

Boma je zaokupljalo pitanje - kakav je odnos mišljenja prema realnosti? Došao je do zaključka da moramo da odbacimo shvaćanje da je onaj tko misli potpuno odvojen i nezavisan od realnosti o kojoj misli. Ukoliko je Ego taj koji u odnosu subjekta i objekta ima tendenciju da cijepa cjelinu na dijelove i izolirate ih jedan od drugog, moramo da rekonstruiramo Ego da bi se uskladio sa onim što jeste. Ego pogrešno vjeruje da je nezavisan i nesvodiv, pa stoga troši ogromne količine psihičke energije na održanje te iluziju, tako da energija ne može da poteče u druge, plodnije brazde. Posljedica toga je zagađenje holokretanja na bar dva destruktivna načina. Prvo, holokretanje pogrešno shvaća samo sebe, birajući iluziju nasuprot činjenica i stoga sebe porobljava. Drugo, holokretanje cijepa sebe, prihvaćajući izolirano Ja umjesto svijesti čitavog čovječanstva, iz čega proishodi težnja da se porobe druga Bića kroz nadmetanje, bijes, požudu, ambiciju i pohlepu.

Rezultat oba ova pogrešna usmjerenja je svijet lične i zajedničke patnje, koju Bom i Krišnamurti, ponavljajući Budin stav, vide kao primarnu karakteristiku naših života.

Prema hologramskoj metafori, cjelina je prisutna u svakom svom djelu; sve u jednom i jedno u svemu. To znači da su svaki pojedinac i svaki skup individua odgovorni za čitav univerzum. Svaka osoba zauzima dinamičko središte ogromnog ličnog psihokozmosa, odnosno totalnog psihološkog polja. Taj lični psihokozmos je otvoren na psihopolja drugih bića i posebno uključuje one sa kojima smo u intimnim odnosima, kao i sa nama bliskim grupama. U najvišem nesvjesnom i Implicitnom domenu, uključena je čitava kozmička realnost. Tu mi utičemo jedni na druge i pod utjecajem smo onoga što se u totalnosti događa.

Bom zahtijeva da odbacimo viziju suženog, pojedinačnog i egoističnog, da je zamijenimo totalnom, cjelovitom vizijom otvorenosti na svijet, da naučimo da prihvatimo primarnost Implicitnog Poretka i cjeline nad fragmentacijom bilo koje vrste. U društvenoj, a posebno političkoj realnosti, to znači da treba da prihvatimo primarnost čovječanstva nad pojedincem i ograničenim interesima grupa bilo koje vrste.

Ideje Dejvida Boma predstavljaju poziv novim generacijama fizičara, psihologa i mislilaca drugih opredjeljenja na izgradnju mirnog, kooperativnog čovječanstva, angažiranog na odgovornom ekološkom, društvenom i Spiritualnom unaprjeđenju svijeta u kome živimo.

47

12. HOLOGRAM, UNIVERZUM I LJUDSKA SVIJEST

U nauci se nerijetko događa da dva ili više naučnika istovremeno dođu do iste ideje. To je

jedna od mnogih ilustracija fenomena Nelokalnosti ili Sveprisutnosti. Nedugo pošto je hologram otkriven, dva istaknuta naučnika došla su skoro istovremeno do istog zaključka - ljudski duh čuva, obrađuje i procesira podatke na isti način kako se do zbiva u hologramu. Nije veliko iznenađenje da je jedan od njih bio već spominjani Dejvid Bom, koji je upirao svoj pogled ka beskonačnom univerzumu. Drugi je bio čovjek čije polje rada je bilo naizgled znatno uže. To je bio neurofiziolog Karl Pribram. Njegovo polje istraživanja bili su procesi koji se odigravaju u ljudskom mozgu. U toj oblasti do danas nije nađeno bolje objašnjenje od hologramskog, jer je preko njega moguće objasniti kako je ljudski duh u stanju da čuva i koristi ogromnu masu stečenih podataka. Također, prilikom oštećenja mozga, pamćenje se ne gubi selektivno, kako bi se moglo očekivati na osnovu prevaziđenih pretpostavki da su određene zone mozga sjedišta izvjesnih sjećanja. Čak kada je jedan dio moždane mase sasvim uništen, cjelokupno pamćenje ostaje očuvano, premda donekle zamagljeno. A to se upravo događa u hologramu.

Da bi poređenje funkcioniranja mozga, odnosno ljudskog duha, sa hologramom bilo jasnije, izložiti ću najnužnije podatke o hologramu. Hologram je 3-dimenzionalna fotografija napravljena uz pomoć lasera. Da bi se napravio hologram nekog predmeta, on prvo mora da bude zahvaćen laserskim zrakom. Zatim se drugi laserski zrak odbija od reflektirane svjetlosti, a oblast gdje se dva laserska zraka miješaju, biva snimljen na film. Kada se film razvije, on izgleda kao besmislen splet tamnih i svijetlih linija. Ali kada se on osvijetli novim laserskim zrakom, pojavljuje se trodimenzionalna slika originalnog predmeta.

Trodimenzionalnost nije jedina značajna karakteristika holograma. Ako hologram nekog cvijeta isiječemo na dva dijela i osvijetlimo laserom, svaka od dvije polovine sadržati će cijelu sliku cvijeta. Ako svaku od tih polovina opet podijelimo, utvrditi ćemo da svaki dio filma sadrži manju, ali očuvanu i potpunu verziju originala. Za razliku od obične fotografije, hologram sadrži apsolutno sve informacije koje sadrži cjelina. Svojstvo holograma, koje možemo nazvati “cjelina u svakom djelu”, omogućava nam da na potpuno nov način razumijemo organizaciju i poredak svijeta sa jedne strane i ljudsku psihu sa druge.

Vršeći neurofiziološka istraživanja, Karl Pribram je također postao uvjeren u hologramsku prirodu realnosti. Hologramski model privukao je Pribrama preko zagonetke, kako ljudski mozak čuva tako veliku količinu podataka? Dugogodišnja istraživanja uvjerila su naučnike da je mnogo prihvatljivije da su sjećanja raspršena po mozgu, nego da su smještena u specifičnu zonu. Karl Lešli je utvrdio slijedeće: Bez obzira koji dio mozga štakora uklonimo kirurškim putem, nismo u stanju da mu izbrišemo pamćenje na obavljanje složenih zadataka koje je štakor naučio prije operacije. Jedini Pribramov problem bio je nemogućnost da otkrije mehanizam koji bi mogao da objasni ovu čudnu pojavu postojanja cjeline u svakom djelu. Kada je otkrivena holografiji, on je shvatio da je došao do objašnjenja za kojim su istraživači mozga bezuspješno tragali. Mozak funkcionira hologramski, a to pojednostavljeno rečeno znači da on ne čuva određena sjećanja u nekoj grupi ćelija, već su ona registrirana preko mreže neurona kao cjelovitog polja. Ako se napravi fotografija na običnom filmu, na to isto mjesto ne možete staviti novu fotografiju, jer ćete dobiti nejasnu dvostruku sliku. Kod holograma je to moguće. Ako se samo malo izmijeni ugao pod kojim laserski zrak udara u sliku, mnoge druge slike se mogu registrirati. Da bi se takva slika povratila iz holograma, dekodiranje se vrši laserskim zrakom koji pada na sliku pod istim uglom. Istraživači iznose nevjerojatnu tvrdnju da se na hologramu, čija je veličina jednaka komadiću šećera, mogu smjestiti svi podaci koji postoje u Kongresnoj biblioteci u Vašingtonu. Budući da ljudski duh djeluje po hologramskim principima, to objašnjava ogromnu količinu podataka koje on čuva i istovremeno predstavlja objašnjenje za teškoće koje imamo kada hoćemo da se sjetimo nekih podataka. Na početku prisjećanja naš “mentalni laser” mora da točno utvrdi pod kojim uglom treba da udari u moždani hologram da bi došao do željenog podatka.

Bom je došao do zaključka da je individualna ljudska svijest u interakciji sa sviješću drugih ljudi na hologramski način. Svijest jedne osobe je dio totalnog holograma čitave ljudske rase, tako da se iz jedne svijesti mogu izvući svi podaci o toj ogromnoj cjelini. To je glavno

48

objašnjenje zašto i kako djeluje takozvana telepercepcija, koju su Amerikanci koristili za dobivanje inače nepristupačnih podataka. Čovjek hologramski “zna” sve ono što zna bilo koje drugo Ljudsko Biće, štoviše on zna sve ono što su drugi ljudi ikada znali. Problemi koje ima u dobivanju podataka koji ga interesiraju potiču od teškoće da postavi svoje “mentalne lasere” pod odgovarajućim uglom, koji je neophodan za povraćaj zapamćenih podataka. Trening za razvoj telepercepcije jeste, slikovito govoreći, učenje kako da osoba podesi svoje moždane lasere.

Dejvid Bom je bio privučen hologramskoj paradigmi, jer je bio uvjeren da čitav univerzum ima hologramsku strukturu i da se na taj način mnoga zbivanja u univerzumu i ljudskom životu mogu objasniti. Ova teorija je zasnovana na činjenicama koje sam više puta istakao: Sva postojeća materija kako univerzuma, tako i ljudskog mozga, stvorena je od subatomskih čestica, koje uistinu nisu materijalne, već energetski koncentrati. Oni se javljaju kao valovi i kao čestice, koje su ustvari zgusnuti dijelovi valnih polja. To znači da su čestice energetske tvorevine, sačinjene od razrijeđene ili zgusnute energije. Ta energetska valna polja jesu osnov za hologramsku interakciju.

Alan Aspekt je utvrdio, već sam to naveo, da subatomske čestice trenutno komuniciraju bez obzira na udaljenost. Točnije rečeno, da su one dio iste cjeline, bez obzira da li su međusobno udaljene deset metara ili 10 svjetlosnih godina. Svaka čestica kao da zna što druga čini i u njoj se promjene odigravaju istovremeno. Problem sa Aspektovim opitom je u tome što on narušava Ajnštajnovu teoriju, da ništa u ovom univerzumu ne može da putuje brže od svjetlosti. Budući da kretanje brže od brzine svjetlosti znači slamanje vremenske barijere, neki fizičari su pokušali da odbace Aspektov nalaz. Ali su poslije njega mnogi istraživači uspješno ponovili eksperiment, tako da je on sada usvojen kao naučna činjenica, što je dovelo do pojave veoma dalekosežnih tumačenja rezultata tog opita. Na primjer, Dejvid Bom naglašava da Aspektovi nalazi ukazuju na nepostojanje objektivne realnosti, da je usprkos svoje prividne solidnosti i čvrstine fizički univerzum u suštini fantazam, jedan ogroman hologram.

U najvećem djelu svoje historije Zapadna nauka smatrala je da je najbolji način da se razumiju fizički fenomeni, bilo da se radi o ljudskom tijelu ili atomu, rastaviti ga na sastavne elemente i potom svaki od njih posebno izučavati. Hologram nam ukazuje da neke stvari ili pojave u ovom univerzumu nisu pogodne za ovakav pristup. Ako pokušamo da rastavimo na dijelove nešto što je hologramski konstruirano, nećemo dobiti dijelove od kojih je sačinjeno, već tu istu umanjenu cjelinu. Ovo je sugeriralo Bomu drugačiji način za razumijevanje Aspektovog otkrića. On je vjerovao da razlog zašto subatomske čestice ostaju u kontaktu jedna sa drugom, bez obzira na međusobnu udaljenost, nije u tome što one šalju neku vrstu misterioznog signala bržeg od svjetlosti, već zato što je njihova odvojenost iluzija. Iznio je tvrdnju da na nekom dubljem nivou realnosti takve čestice nisu individualni entiteti, već dijelovi jedne osnovne realnosti.

Da bi olakšao ljudima da sebi predstave tu njegovu ideju, on jer ponudio slijedeću ilustraciju. Zamislite akvariju u kome pliva riba. Zamislite da ne posmatrate akvariju direktno, već preko dvije televizijske kamere, od kojih je jedna usmjerena sa prednje strane akvarijima, a druga sa strane. Dok vi gledate slike na dva monitora, lako je moguće da ćete pomisliti da su to dvije različite ribe, jer su kamere postavljene pod različitim uglovima i slike se međusobno razlikuju. Ali ako nastavite da posmatrate dvije ribe, konačno ćete postati svjesni da između njih postoji određena veza. Kada se jedna od njih okrene, druga će se također okrenuti na donekle različit, ali odgovarajući način, Kada jedna okrene svoju prednju stranu, druga se okrene postrance. Ako ne shvatite značenje veze između dviju slika na monitorima, možda ćete čak zaključiti da ribe trenutno komuniciraju jedna sa drugom, ali to naravno nije točno. Upravo to se događa između čestica u Aspektovom eksperimentu. Prema Bomu, veza prividno brža od svjetlosti govori nam da postoji viši nivo realnosti za koji smo mi slijepi, jer je to dimenzija iznad dimenzija u kojima živimo, a naše životne dimenzije predstavlja akvarijum. Mi vidimo objekte, na primjer subatomske čestice, kaže Bom, kao odvojene jedne od drugih, zato što vidimo samo dio njihove realnosti.

Subatomske čestice nisu odvojeni dijelovi, već strane jednog dubljeg i osnovnijeg jedinstva koje je hologramsko i nedjeljivo, kao slika na hologramskoj ploči. A pošto je sve u fizičkoj realnosti sastavljeno od takvih slika, sam univerzum je jedna ogromna projekcija ili hologram.

Pored svojstva “cjelina u svakom dijelu”, takav univerzum ima i druge iznenađujuće karakteristike. Ako je odvojenost subatomskih čestica iluzorna, to znači da su na dubljem nivou realnosti sve stvari u univerzumu beskonačno međupovezane, jer su one gradivni “materijal” svega

49

što postoji. Elementarne čestice koje čine ljudski mozak povezane su sa česticama svake ribe koja pliva u oceanima, sa česticama svakog srca koje kuca i svake zvijezde u dalekim galaksijama. Sve prožima sve i mada je urođeno svojstvo ljudske prirode da dijeli, kategorizira i razvrstava, svaka takva podjela je vještačka, jer je čitava priroda čvrsto spletena mreža bez procijepa.

U hologramskom univerzumu, ne možemo gledati na vrijeme i prostor kao na fundamente zato što se pojmovi kao što je lokacija u prostoru slamaju u univerzumu u kome ništa nije zaista odvojeno od bilo čega drugog. Vrijeme i trodimenzionalni prostor, kao slike one ribe na TV monitorima, moraju također da se sagledaju kao projekcije jednog dubljeg poretka. Na tom dubljem nivou realnost je neka vrsta superholograma u kome prošlost, sadašnjost i budućnost postoje istovremeno. Ovo nagovještava mogućnost da će uz pomoć odgovarajućih instrumenata jednog dana biti moguće dosegnuti u superhologramsku realnost i iz nje izvući scene iz davno zaboravljene prošlosti.

Bom zaključuje da mi sada nemamo načina da saznamo što još može biti sakriveno u superhologramu, ali da ne možemo reći da nema ničeg više. Možda je superhologramski nivo prosto pozornica iza koje se odigrava beskonačnost daljeg razvoja?

Neki istraživači uočili su da mnogi parapsihološki fenomeni postaju razumljiviji u okviru hologramske paradigme. U univerzumu u kome su individualni mozgovi aspekti nedjeljive cjeline većeg holograma, a sve je povezano, telepatija vjerojatno predstavlja pristup podacima na hologramskom nivou. Ako su to dijelovi cjeline, lakše je razumjeti kako informacija putuje od psihe jedne do psihe druge osobe, koje su prividno udaljene u prostoru.

Stanislav Grof tvrdi da hologramska paradigma nudi model za razumijevanje mnogih zbunjujućih fenomena koje osobe doživljavaju u izmijenjenim stanjima svijesti. Pedesetih godina, za vrijeme proučavanja LSD-a kao terapeutskog sredstva, Grof je imao pacijenticu koja je iznenada postala uvjerena da je u identitetu ženke jedne vrste prahistorijskih gmizavaca. Za vrijeme takvih halucinacija, ona ne samo da je opisivala veoma ubjedljivo kako se osjeća zatvorena u takvo tijelo, već je tvrdila da mužjaci te vrste imaju mrlju u boji sa strane na glavi. Grofa je iznenadilo to što žena nije imala nikakvog prethodnog znanja iz te oblasti, a u kasnijem razgovoru sa jednim zoologom on je saznao da kod izvjesnih vrsta gmizavaca obojene zone na glavi igraju značajnu ulogu u buđenju seksualnog nagona. Iskustvo te žene nije bilo jedino. U svojim istraživanjima, Grof je naišao na pacijente koji su regredirali i identificirali se sa skoro svakom životinjskom vrstom koja je ispod čovjeka na ljestvici evolucije. Štoviše, nailazio je da takva iskustva sadrže u sebi opskurne zoološke pojedinosti koje su se kasnije ispostavljale kao točne. Regresija u životinjsko carstvo nije bio jedini iznenađujući fenomen sa kojim se Grof susreo. On je također imao pacijente koji su ulazili u neku vrstu rasne nesvijesti. Osobe siromašnog obrazovanja iznenada su, u stanjima izmijenjene svijesti, davale detaljne opise sahrana u drevnoj Perziji i scena iz indijske mitologije. U drugim situacijama, detaljno su opisivale vantjelesna iskustva ili su prekognitivno sagledavale budućnost i vraćale se u prošle inkarnacije.

U kasnijim istraživanjima, Grof je nailazio na takva iskustva i bez upotrebe LSD-a. Pošto je ova vrsta doživljaja prevazilazila uobičajene granice ličnosti i ograničenja prostora i vremena, on ih je nazvao transpersonalnim i ubrzo osnovao posebnu disciplinu, transpersonalnu psihologiju. Njemu su se pridružili drugi istraživači sa sličnim iskustvima, ali nitko od njih nije bio u stanju da ukaže na mehanizam preko kojeg bi bili objašnjeni ti neobični psihološki fenomeni. Stanje se izmijenilo pojavom hologramske paradigme. Ako je ljudski duh dio jednog kontinuuma, povezan ne samo sa svakim drugim duhom koji postoji ili je ikad postojao, već sa svakim atomom, organizmom i zonom u beskraju prostora i vremena, onda činjenica povremenih izleta u transpersonalna iskustva više ne izgleda nevjerojatna.

U hologramskom univerzumu nema ograničenja za stupanj u kome možemo izmijeniti tkivo realnosti. Ono što mi opažamo kao realnost je nalik na platno koje čeka da naslikamo prizor koji želimo. Sve je moguće, od savijanja metalnih žlica snagom svog duha, do fantazmagoričnih doživljaja koje opisuju šamani. Hologramska paradigma nudi objašnjenja za sinhronicističke doživljaje, jer i najslučajniji događaji izražavaju neku vrstu osnovne povezanosti. Da li će Bomova i Pribramova paradigma biti potpuno prihvaćena u nauci ili će uvenuti, ostaje da se vidi, ali se može reći da je već do sada značajno utjecala na mišljenje mnogih naučnika.

50

MEBIJUSOVA TRAKA: VIZUELNI MODEL HOLOGRAMSKE PARADI GME Mebijusova traka, način na koji se do nje dolazi i što se sa njom može uraditi veoma je

dobro sredstvo za vizualno prikazivanje hologramske paradigme. Svaki čitalac može lako i za kratko vrijeme da je napravi.

Isijecite široku i dosta dugačku traku papira. Jedan kraj okrenite za pola kruga (180 stupnjeva) i zalijepite krajeve trake selotejpom ili ljepilom. Ona će vam prikazati Implicitni Poredak ili Matricu iz koje se razvija čitav univerzum. To je dobar prikaz Implicitnog Poretka, jer on ima samo jednu stranu u matematičkom smislu. To možete provjeriti tako što ćete po jednoj strani trake povući crtu olovkom ili flomasterom. Vukući crtu stići ćete na mjesto sa kojeg ste počeli da ispisujete crtu, a istovremeno obje strane trake imati će liniju na sebi, što je naravno iluzija. Prividno izgleda kao da papir ima dvije različite strane i naš logični duh nameće takvo vjerovanje, ali se možemo lako uvjeriti da je to netočno. Dvije strane Mebijusove trake ilustriraju koegzistenciju Implicitnog i Eksplicitnog poretka.

Sada možete preći u prikazu sa Implicitnog poretka na Eksplicitni. Isijecite svoju zalijepljenu traku po dužini na dva dijela, na isti način na koji ste olovkom povukli crtu. Traka se neće podijeliti na dva odvojena dijela, kao što ste možda očekivali, već će se pretvoriti u dva povezana beočuga jednog lanca, što je dobra ilustracija Eksplicitnog Poretka. U ovom “eksplicitnom stanju” prethodna Mebijusova traka ima četiri “dimenzije”, dok je prethodna, sa svojim poluokretom predstavljala samo jednu dimenziju.

Nastavite da dijelite traku uzdužnim sječenjem, kao što ste prethodno učinili. Možete dobiti 4, 8, 16, 32 itd. trake koje nisu odvojene, već su sve povezane kao više beočuga jednog lanca. Ako dobro pogledate, uvjeriti ćete se da svaka pojedina traka penetrira svaku drugu traku. Premda svaka traka izgleda odvojena, to je iluzija. Sve trake mogu da se ponovo vrate u stanje Implicitnog Poretka, ako biste obavili suprotan proces i ponovo ih slijepili. Mogli bismo reći, u prenesenom smislu, da je pamćenje Implicitnog Poretka Jednosti usađeno ili ugrađeno u svaku prividno nezavisnu traku.

51

13. HOLONI I HOLONSKI PRINCIPI

Početkom sedamdesetih godina, poznati mislilac i pisac popularnih knjiga iz oblasti

primijenjene psihologije i filozofije života Arthur Kestler stvorio je nov termin “holon”, koji predstavlja kombinaciju grčke riječi “holos”, što znači cjelina i sufiksa “on”, sa kojim se završavaju izrazi elektron, neutron, proton i slični, da bi naglasio česticu ili dio. Na taj način, holon je složenica sastavljena od riječi koje označavaju jednovremeno cjelinu i dio. Kestler je stvorio novi pojam na osnovu dva zapažanja. Prvo, da postoje u živim strukturama i društvenim organizacijama hijerarhijski odnosi između viših i nižih formi; i drugo, da cjeline i dijelovi ne postoje u apsolutnom smislu, već samo u odnosu na više i niže hijerarhijske oblike. Stoga je holon istovremeno samodovoljna cjelina u odnosu na podređene dijelove koji ga sačinjavaju i sastavni i podređeni dio više cjeline u organizacionoj hijerarhiji. Kestler ukazuje da holoni kao podcjeline jesu jedinice oslonjene same na sebe, sa određenim stupnjem nezavisnosti u odnosu na hijerarhijski više cjeline i istovremeno su podređene tim višim jedinicama. Prvo svojstvo obezbjeđuje holonima stabilne forme preko kojih preživljavaju kroz poremećaje. Drugo svojstvo ukazuje da su oni prijelazne forme, koje omogućavaju odgovarajuće funkcioniranje veće cjeline. Iz holona, Kestler je izveo termin “holarhija”, a to je hijerarhija holona koji funkcioniraju kao nadređeni njihovim sastavnim dijelovima i istovremeno kao zavisni dijelovi u odnosu na više nivoe. Također, oni funkcioniraju u koordinaciji sa sebi jednakim nivoima.

Kako holon izgleda zavisi od stajališta sa kojega ga gledamo. Holon izgleda kao cjelina onim dijelovima koji su ispod njega, a kao dio onim nivoima iznad sebe. Taj dualizam jeste jedan od ključeva ovog univerzuma. Jer na bilo što da usmjerite pažnju, objekt vaše pažnje može se smatrati ili kao nezavisna cjelina ili kao dio nečeg većeg. Mnogi zanimljivi fenomeni proishode iz tog dvojstva: nezavisnost i integracija, individua i jedinstva, takmičenje i suradnja, i njima slični. Nijedan od ekstrema ne omogućava potpuno razumijevanje života, jer očito je da ne možemo reći da je sve odvojeno i nezavisno od bilo čega drugog, niti da u potpunosti zavisi od nečega iznad sebe. Jednostavan primjer za holon je čvor u stablu drveta. On je očito dio drveta, ali je isto tako očigledno da ima svoju posebnu egzistenciju. Također, on povezuje dijelove drvene mase oko sebe. Ključna karakteristika holona jeste da on potvrđuje svoju individualnost da bi održao poredak u hijerarhiji, ali se također podređuje zahtjevima veće cjeline da bi sistem mogao da funkcionira. Holon ima uočljivu tendenciju samopotvrđivanja (on je nezavisna cjelina) i isto tako integrativnu tendenciju (on je dio veće cjeline).

Holarni model primijenjen u Spiritualnosti daje nam realniju sliku nego što to omogućava većina sistema mišljenja. Neki takvi sistemi vide Spiritualno Biće kao potpuno nezavisan entitet. Ono što takvu sliku ozbiljno osporava jeste nemogućnost da se objasni kako takvo Biće može zapasti u nevolje i kakvi su njegovi odnosi sa drugim takvim potpuno nezavisnim bićima. U takvim slučajevima od velike pomoći je holonski model posmatranja pojava.

Osobu doista možemo posmatrati kao nezavisan entitet, ona može da misli i radi po svojoj volji i sa takvog stajališta ona jeste samodovoljna cjelina. Ali takva osoba je nužno u odnosima sa osobama oko sebe članovima porodice, poslovnim partnerima, prijateljima i neprijateljima. Utvrditi ćemo bez teškoća da takva osoba, kao dio nekog odnosa, nije potpuno nezavisna, jer svoje ciljeve može da ostvari samo preko drugih ljudi. Što se više penjemo u holarhiji, nailazimo na sve veći stupanj slobode i na širi raspon aktivnosti. Ako donosite odluke na nivou jednog poduzeća, imate veću slobodu odlučivanja nego ako svojim odlukama utičete samo na članove svoje porodice. Ustvari, na višim nivoima holarhije mi smo sve bliže istinskoj prirodi stvari, bića ili, ako hoćete, holona. U skladu sa većinom sistema Perenijalne filozofije, možemo reći da postoji apsolutan, najviši vrh u holarhiji, Svepostojanje, koje nije sastavni dio ničeg višeg. Ali svaki drugi pojam koji je ispod Najvišeg, suštinski jeste i dio i cjelina.

U Spiritualnom procesiranju mi tretiramo Klijenta kao cjelinu, sa posebnim ciljevima koje želi da ostvari. Ali isto tako Klijent (i mi zajedno sa njim) tretiramo njegovo nepoželjno stanje kao cjelinu, sastavljenu od koncentrata psihičke energije, osjećanja, tjelesnih senzacija, vjerovanja i, što je najvažnije, sa sopstvenim ciljem koji to nepoželjno stanje želi da ostvari. Istovremeno ga tretiramo kao Klijentov dio, sa kojim on hoće da obavi neke operacije. U nekim slučajevima mi

52

njegovo nepoželjno stanje možemo da tretiramo kao složenu cjelinu i da je razdvojimo na nekoliko posebnih komponenata, sa kojima dalje radimo itd. Njegovi dijelovi, kao koncentrati energije, stekli su izvjesnu nezavisnu svijest i u stanju su da stupaju u određene odnose sa drugim dijelovima ili stanjima koja imaju različite ciljeve. Sa točke gledišta individue to nije poželjno stanje, jer je njegova suština razjedinjenost Bića i stoga je savjetujemo da osoba procesiranjem ukloni takvo stanje i postigne integraciju na višem nivou. Usuglašavanjem svojim podređenih dijelova, čitava individua, kao holon, postaje bolje integrirana.

Ako bismo željeli da neku društvenu grupu učinimo skladnijom i funkcionalnijom, morali bismo da usuglasimo odnose između njenih sastavnih dijelova, tj. individua koje čine grupu. Međutim, ne postoje jasne granice između holona. Dijelovi nekih cjelina ulaze u odnose sa dijelovima drugih cjelina i stvaraju nove cjeline, koje se mogu podijeliti na sastavne dijelove i tako unedogled.

Suštinsko svojstvo holona jeste da cjelina ima značajnije osobine kao takva, nego kao prost skup svojih sastavnih dijelova. Mi možemo smatrati svaki dio univerzuma kao potpunu jedinicu, biće, ili ga možemo smatrati kao aspekt ili dio univerzuma. Takvo gledište je validno za bića, tijela, prostor, energiju, jedinice svijesti, misaone forme itd. Što je veći holon, odnosno što viši nivo u holarhiji zauzima, on je moćniji i ima viši nivo svijesti. Grupna svijest je veća i obuhvatnija nego svijest jedne osobe koja je u toj grupi. Kolektivno Nesvjesno je obuhvatnije i ima daleko više energije nego nesvjesno jedne individue itd. Ono će mnogo jače utjecati na osobu i na više načina nego njego individualno nesvjesno.

Holonski princip navodi nas na zaključak da svaka životinjska vrsta ima grupni entitet ili holon koji postoji u dimenzijama iznad pojedinih pripadnika te vrste. Mogli bismo reći da postoji u višim dimenzijama. Logično je zaključiti da su ti grupni entiteti dijelovi većih cjelina, odnosno cjelina višeg poretka u holarhiji, sve do holona nezamislive veličine i transcendentnosti. Penjući se uz holarhiju, dolazimo do višedimenzionalnog entiteta za čitavu planetu Zemlju, pa za sunčev sistem, galaksiju itd. Najzad postoji najviši entitet, koji obuhvaća sve postojeće, i vidljivo i nevidljivo, koji bismo mogli nazvati Svepostojanje ili Sve-Entitet, kako to sugerira Volf. Taj stav se slaže sa ranije izloženim učenjem Dejvida Boma, koji kaže “...univerzum je nedjeljiva cjelina “.

Druge primjere za holone možemo naći na polju informacija i umjetnosti. Riječi na pisanoj stranici predstavljaju holone sa slovima od kojih su sastavljene, a također rečenice sastavljene od riječi kao njihovih dijelova, paragrafi sa rečenicama, a čitava knjiga predstavlja holon sa svojim sastavnim dijelovima. Muzička kompozicija kao cjelina prevazilazi svoje sastavne dijelove, melodije, a one su holoni sa notama koje ih čine. U slikarstvu, djelo dobrog slikara izražava dimenzije koje su daleko iznad skupa boja, tonova i nijansi na platnu. Bez sumnje svaki čitalac može da nađe svoje primjere za holone u ogromnom rasponu od subatomskih čestica do grozdova galaksija. Tekst koji slijedi pokazati će kako holonski principi vode prirodno do modela univerzuma koji harmonično obuhvaća naučne i religiozne poglede, istočnu i zapadnu misao, duh i materiju.

Čovječanstvo kao cjelina sadrži karakteristike i sposobnosti svih Ljudskih Bića. Holistička logika nam kaže da entitet čovječanstva formira holon od svih ljudi. Stoga mi pretpostavljamo da entitet čovječanstva postoji u multidimenzionalnom prostoru i da ima mnogo superiornije sposobnosti nego bilo koji pojedinac. Mi nismo u stanju da ga opazimo, ali on je suštinski prisutan u svakome od nas. Čovječanstvo sadrži karakteristike svih jedinki koje ga čine, stoga ono posjeduje karakteristike svake pojedine individue. Ono je inteligentnije nego najveći geniji ljudske rase uzeti pojedinačno. Iz svoje višedimenzionalnosti, entitet čovječanstva opaža međusobne odnose i potencijale koje mi ne možemo dosegnuti svojim percepcijama. Ono je svjesno naših misli, jer njegova svijest uključuje svijest svakog Ljudskog Bića. Ostvarujući svoje težnje, ono nas nosi sobom kao što mi nosimo ćelije svog tijela. To ne znači da mi, kao individue, nemamo svoju slobodu. Kretanje u matrici čovječanstva je urođena težnja svakog Ljudskog Bića, jer je Entitet čovječanstva sama naša suština, naš izvor i naš osnovni uzrok postojanja. Mi živimo zato da bismo ga izrazili, a taj proces znači razvoj naših najdubljih potencijala. Mi želimo što on želi i u tom okviru mi smo slobodni da činimo što hoćemo. Tu leži razrješenje prividne protivurječnosti između slobode volje i sudbine. Jednostavan primjer za takav odnos jeste odnos vodenih kapi koje čine val oceana i samog vala. Svaka individualna kapljica ima svoj put, a ipak je val njihova zajednička sudbina.

53

Sa točke gledišta Entiteta čovječanstva, mi i ono smo jedno isto. Volja Entiteta čovječanstva je naše najdublje htijenje, sve dok ne pobrkamo neke svoje pogrešne pojmove sa voljom svog istinskog Ja. Tada počinjemo da gubimo svoju slobodu. Mi zavisimo od Entiteta čovječanstva za samu našu egzistenciju, a ipak smo potpuno slobodni da izrazimo sopstvenu prirodu, koja je priroda čovječanstva. Svjesne odluke Entiteta čovječanstva postoje nesvjesno u nama i mi ih doživljavamo kao suštinska svojstva svoga Bića, to smo mi u svojoj najdubljoj istinitosti.

54

14. FORMULA SUNJATE ZA DISKREIRANJE NEPOŽELJNIH SAD RŽAJA SVIJESTI

Neke naše psihičke funkcije odigravaju se automatski, nesvjesno i često protiv naše volje.

Mi ponekad ne znamo zašto nešto radimo, pokretači takvih aktivnosti su u tami i nama nepoznati, a akcije koje oni pokreću nekada su izvor strahova, patnji i osjećanja da smo porobljeni i da ne upravljamo sobom, već da to čini neko ili nešto nama tuđe. Osobe koje su proučile moje sisteme, počevši od Ekskalibura do Aspektike, u stanju su da shvate takva zbivanja i, što je najvažnije, imaju na raspolaganju metodologiju kojim nepoželjna stanja svijesti mogu da uklone. Suvremena psihologija na žalost ne zna ništa o zakonima kreiranja i diskreiranja našeg subjektivnog svijeta. To je velika šteta, jer su ti zakoni općevažeći za svjesna Bića i u osnovi su svih efikasnih psiholoških metoda, premda oni koji ih primjenjuju, čak i njihovi tvorci, o tome najčešće nedovoljno znaju.

POVRATAK IZGUBUENIH FUNKCIIA SVIJESTI Sa druge strane, istraživači psihološke i Spiritualne tehnologije, upoznati sa zakonima

stvaranja i rastvaranja subjektivnog univerzuma (ili mogućim stanjima egzistencije), mogu na osnovu tih znanja da stvore nove efikasne sisteme ili da usavrše postojeće. Seminar Sunjate omogućava, pored ostalog, da nastanak sadržaja svijesti pratimo na očišćenom ekranu i da ih bolje sagledamo, jer nas drugi sadržaji ne ometaju u tome. Da pogledamo kako se to radi na Seminaru.

Sjedite udobno, opustite se i zatvorite oči. Primijetite Prazninu ispred sebe. Sada uočite da u tom prostoru može da se javi neki sadržaj svijesti. To može da bude misao... psihička slika... želja.... vjerovanje... osjećanje ili osjećaj... bilo što što privlači vašu pažnju. Lagano, bez napora, primijetite oblik tog duhovnog sadržaja tj. Aspekta. Obratite pažnju na njegove ivice koje čine granicu prema spoljašnjem prostoru. Primijetite da taj Aspekt može da se vidi kako lebdi kao balon u prostoru ispred vas. Proširite svoje vidno polje na sve strane, tako da uključite širok prostor Praznine koja okružava taj oblik.

Dok su vam oči i dalje zatvorene, skrenite pažnju ustranu, na drugi dio Praznine, tako da onaj prvi sadržaj svijesti iščezne iz vašeg vidnog polja. Sada na tom mjestu u Praznini namjerno ponovo stvorite sliku tog istog psihičkog sadržaja. Ponovite taj postupak još 2 puta. Znači, skrenuti ćete pažnju ustranu, na Prazninu, tako da taj Aspekt nestane i potom ćete ga ponovo stvoriti. Pritom uočite kako vi stvarate to svoje iskustvo.

Kada sliku nekog iskustva stvorite namjerno i uzastopno, moći ćete da preuzmete odgovornost za njeno stavljanje na to mjesto i održavanje slike tog iskustva u svom sjećanju. Ustvari, sada namjerno stvarate ono što u životu stvarate nenamjerno i nesvjesno. Kada nešto stvorimo svjesno i namjerno, mi se oslobađamo automatske realnosti u kojoj živimo najveći dio svog života.

Jedna od najznačajnijih aksioma Rona Habarda glasi: “Ako hoćeš da povratiš kontrolu nad nekom funkcijom svijesti koju nemaš, treba da namjerno i svjesno radiš ono što nesvjesni duh radi automatski i nesvjesno”. Ova aksioma opisuje spomenute zakone stvaranja i rastvaranja našeg subjektivnog svijeta i, kao što sam spomenuo, na njoj su zasnovani svi postupci i metodi diskreiranja. Što radimo u Ekskaliburu kada hoćemo da rastvorimo nepoželjno stanje? Mi se ne borimo protiv njega, ne trudimo se da “budemo jaki”, kako su nas učili roditelji i vaspitači, ne pokušavamo da ga prevaziđemo, zaboravimo ili ignoriramo - ne, mi namjerno i svjesno činimo ono što je naš duh činio nesvjesno i automatski!

Što se radi u psihoterapiji (premda velika većina psihoterapeuta ne razume mehanizam djelovanja ovog zakona)? Terapeut daje emocionalnu podršku Klijentu da se suoči sa sadržajima koji mu dolaze u svijest. On to čini ne odjednom, kao mi u Ekskaliburu, već malo po malo, tako da mu je za dupliranje sadržaja potrebno mnogo vremena. Ipak, on upravo to čini.

Kreativni Procesi, koje je počeo da razvija Ron Habard, a usavršio Džon Galuša, čine istu stvar. Kada nam se u svijesti javi nepoželjno stanje, odnosno problem, mi ga ne ignoriramo i ne povlačimo se od njega. Naprotiv, pored slike tog problema mi stvorimo istu takvu sliku i prožimamo je sa istim, namjerno stvorenim osjećanjima. To nepoželjno stanje stvaramo svjesno i

55

namjerno deset..., dvadeset..., sto puta, sve dok ga nismo u svim elementima duplirali, tako da prenapuhani balon pukne i nepoželjno stanje nestane.

Dupliranje nepoželjnog stanja koje hoćemo da diskreiramo također je suština postupka Paradoksalne intencije u Transakcionoj analizi i Zakona obrnutog napora Abrahama Maslova (vidi detaljno u mojoj knjizi “Integralni Ekskalibur”).

FORMULA SUNJATE Svi sistemi Spiritualnog razvoja vrijedni spomena sadrže postupak ili Formulu za

diskreiranje nepoželjnih sadržaja svijesti. U nekim metodološkim postupcima ne dolazi do diskreiranja, već do zatrpavanja takvih sadržaja. Takav slučaj je kod mnogih postupaka zasnovanih na autosugestiji, afirmacijama i ubjeđivanju sebe u stanje suprotno od postojećeg. Takvi postupci, naravno, mogu da daju samo privremeno poboljšanje.

Formula Sunjate se naizgled razlikuje od ostalih postupaka diskreiranja, ali je suštinski to isti proces. Prvo, sagledamo jedno nepoželjno stanje iz Praznine, kao da ga nikada prije toga nismo vidjeli. Na taj način nikakvi sadržaji nisu restimulirani. Potom, mi kao Praznina prolazimo kroz njega, tako da u djeliću sekunde dolazi do dupliranja tog sadržaja i njegovog nestanka. Ukoliko se prilikom tog postupka javi bilo kakvo ustezanje ili otpor, Formula neće dati željeni rezultat.

Učenje Formule Sunjate traje 15-20 minuta. Njoj je posvećeno nekoliko uzastopnih vježbanja. Praktičar prvo uči da sagleda materijalne objekte kao da o njima apsolutno ništa ne zna i da ih prvi put vidi. Zatim to vježba sa Ljudskim Bićem (to je na Seminaru partner u dijadi). U posljednjoj fazi, prelazi na primjenu Formule Sunjate na ovaj način:

1. Iz Praznine sagledava nepoželjan sadržaj svijesti 2. Munjevito prolazi kroz njega 3. Opet se spaja sa Prazninom. Kao što postoji Praznina prije svake misli, osjećanja, senzacije ili psihičke slike, tako

postoji Praznina i poslije svakog utiska ili znanja o bilo kojem objektu. Tu činimo preskok, kao kod varnice koja spaja dva pola i u tom preskoku nepoželjni sadržaj nestaje. Zanimljivo je da i osobe bez prethodnog iskustva, radeći u dijadi, mogu da osjete kada njihov partner, gledajući ih iz Praznine, prođe kroz njih i ponovo se spoji sa Prazninom.

Posljednja vježba koja služi ovladavanju Formulom Sunjate izgleda ovako: Zatvorite oči i obratite pažnju na Prazninu ispred sebe. Stvorite u toj Praznini jednu psihičku sliku, na primjer, sliku jabuke. Povucite svoju pažnju od psihičke slike jabuke u Prazninu koja prethodi bilo kojem znanju ili informaciji o jabuci. Povucite pažnju u zadnji dio svoje glave, u Prazninu koja tu postoji! Sagledajte psihičku sliku jabuke iz tog prostora kao da je vidite prvi put, kao da je nikada prije toga niste vidjeli. Sada brzo prebacite svoju pažnju u Prazninu koja se nalazi IZA te slike!

U tom trenutku, na Seminaru, Voditelj postavlja pitanje Učesnicima: “Što se desilo sa slikom jabuke?” Ako su prethodne vježbe urađene kako treba, ona nestaje. Zatim se traži da Učesnici odaberu kao sadržaj svijesti neko svoje zaista neprijatno iskustvo i da na njega primjene Formulu. Rezultat je isti kao u prethodnoj vježbi, nepoželjni sadržaj mora da nestane.

Evo kratkog rezimea kako se radi Formula Sunjate. Nepoželjno stanje svijesti koje želimo da uklonimo prvo pretvaramo u jasno uočljivu manifestaciju (vršimo kolaps valova) sa određenim karakteristikama: određujemo mjesto gdje ga najjače osjećamo, oblik, veličinu, jačinu, energiju itd. To znači da se to nepoželjno stanje posmatra sa punom pažnjom. Zatim se pažnja povuče unazad, u Prazninu koja je prethodila svakom iskustvu o tom sadržaju i iz te Praznine gledamo ga kao da ga prvi put vidimo, kao da o njemu apsolutno ništa ne znamo. Tada se pažnja prebaci iza sadržaja svijesti opet u Prazninu. Kao da iz Praznine, iz koje ga sagledavamo, munjevito proletimo kroz taj sadržaj u Prazninu koja je iza njega.

To je Formula Sunjate za uklanjanje naših neprijatnih sadržaja svijesti. Na planeti u ovom trenutku ne postoji po efikasnosti ništa slično ovoj Formuli, bar koliko ja znam. Neiskusni Praktičari nisu odmah u stanju da shvate njenu vrijednost, već do uvida o značaju ove Formule dolaze poslije nekoliko dana. Primjenjuju je neko vrijeme sa nevjericom, očekujući da njeno djelovanje prestane. Iskusni ljudi, pak, mogu odmah da shvate da je ova Formula Diskreiranja koliko jednostavna, toliko i efikasna. Oni znaju što su dobili u ruke!

56

Na Seminaru praktično svi Učesnici uspijevaju da za kratko vrijeme nauče Formulu Sunjate. Služeći se njom, vi možete da uklonite bilo što iz svoje svijesti. Ustvari, vi ste tom Formulom izašli iz linearnog vremena u paralelno vrijeme i vratili se na isto mjesto kada tog sadržaja više nema.

Vjerojatno se sjećate Ajnštajnove ilustracije o relativnosti vremena? Ako biste napustili Zemlju u nekoj letjelici velikom brzinom, kada biste se vratili ovdje bi prošlo mnogo više vremena nego u letjelici. Vi magijskom Formulom Sunjate izbjegavate zamku vremena, odlazite u Prazninu u kojoj vrijeme ne postoji i kada se poslije 2 sekunde vratite, ovaj neprijatan sadržaj je nestao.

U Spiritualnom žargonu Novog Doba kaže se da nekog iskustva možete da se oslobodite samo tako što ćete proći kroz njega. “Put iz krize vodi kroz krizu!” Naravno, to je točno! U Formuli Sunjate to i činite, ali kroz iskustvo prolijećete dvije sekunde, umjesto da prolazite kroz njega 20 godina!

57

15. VEDANTA I MODERNA FIZIKA

Shvaćanje Svijesti i svjesnosti u Vedanti bezmalo je podudarno sa shvaćanjem koje sam

prethodno izložio o Statiku i Atmanu. Ono što se na Zapadu naziva Sviješću, možemo sa dosta osnova nazvati svjesnošću. U Vedanti Svijest je Sveprisutna i bezobjektna. Svijest postoji u osnovi svega - Ljudskog Bića, životinje, biljke ili kamene gromade. Ali kamen nema svjesnost, a svjesnost biljaka i životinja je u odnosu na čovječju ograničena. Svijest je statična (Statik), vječno nepromjenjiva, sveprožimajuća, nepokretna i bez ikakvog oblika. Na drugoj strani, svjesnost je dinamička i doživljava veliki broj promjena. Svijest je osnova svih Ljudskih Bića i kao osnova povezuje čitavo čovječanstvo. Ona je također u osnovi čitavog univerzuma. Ona je nedjeljiva i bezgranična. Za razliku od nje, svjesnost se razlikuje od jednog do drugog Ljudskog Bića i ograničena je u većoj ili manjoj mjeri evolutivnim stupnjem individue i točkom gledišta koja je za nju dominantna. Iznad svakog od nas je isto nebo, ali svako od nas vidi drugačiji horizont.

Vedanta je sistem indijske ortodoksne i praktične filozofije sa kojim je suvremena kvantna fizika usklađena skoro do potpunog poklapanja; terminologija je jedino što ih razlikuje. Štoviše, Vedanta otvara prostor za širenje ove nauke i nudi tehnike za njeno unapređenje. Vedanta je zasnovana na Upanišadama, koje čine završne dijelove Veda, svetih indijskih tekstova pisanih između 2500 i 500 godina prije nove ere. Učenja Upanišada su dosta neodređena, tako da postoji više njihovih tumačenja. Među njima dominantna su dva: dualističko (dvaita) i nedualističko (advaita). Advaita ili Nedualistička Vedanta je sistem na koji nalazi kvantne fizike upućuju kao provjeren i istinit.

Krajnje uobličenje Nedualističke Vedante dao je Šankara u osmom stoljeću nove ere. Njena suština izražava se kroz tri osnovna stava:

Realna i istinita je samo Najviša Realnost. Pojavni svijet koji opažamo čulima je u suštini nestvaran, iluzoran. Individualno Jastvo (Atman) je po suštini isto što i Najviša Realnost. Najviša Realnost je izvor čitavog pojavnog univerzuma. Odnos između Najviše Realnosti i

univerzuma nalikuje na odnos između sunca i njegovog odraza na površini vode. Sunce je jedina istinita stvarnost iza odraza, ali nije sadržana u njemu. Na isti način, Najviša Realnost je jedina realnost iza različitih pojavnih fenomena univerzuma, ali se u njima ne može dosegnuti, moramo prodrijeti kroz veo iluzija da bismo je spoznali Direktnim Iskustvom. Očita je paralela u doživljavanju Najviše Realnosti u Vedanti i učenju Dejvida Boma o Implicitnom i Eksplicitnom Poretku, a također u sajentološkom učenju o odnosu materijalnog univerzuma i Statika.

Drugi Šankarin stav ne znači da svijet ne postoji, već da postoji samo kao što postoji odraz sunca na vodi. Ako bi sunce nestalo, iščezla bi i njegova refleksija na površini vode. Da nema Najviše Realnosti, pojavni univerzum ne bi ni postojao. Sa druge strane, Najviša Realnost je uvijek prisutna, bez obzira da li postoji pojavni svijet koji je odražava ili ne.

Treći Šankarin stav je najznačajniji, jer ukazuje da je Atman ili Individualno Jastvo ispoljenje Najviše Realnosti, a ne samo njen odraz, kao što je to slučaj sa pojavnim svijetom. Jastvo ili Atman je povezan sa tijelom i duhom na isti način na koji je Najviša Realnost povezana sa ostatkom univerzuma, tj. Jastvo je izvor duha i tijela, ali nije njihov dio. Atman je uvijek prisutan u svakoj individui, ali je u normalnim okolnostima pokriven mentalnim masama koje stvara duh, koje na Svijest djeluju kao zatamnjujući veo. Te duhovne mase koje zatomljuju Svijest mogu da se očiste različitim mističnim tehnikama, tako da Atman biva doživljen Direktnim Iskustvom. Pošto su Jastvo i Najviša Realnost jedno, Direktno Iskustvo Jastva ili Gnoza isto je što i Gnostičko Iskustvo Najviše Realnosti. Kada je Najviša Realnost spoznata kroz potpuno Direktno Iskustvo, Biće razumije sve što postoji. Najviša Realnost je Sveizvor, koji ostaje zauvijek nepromjenjiv, a fizička realnost ili maja su u stalnoj promjeni. Misli i osjećanja se javljaju i nestaju, atomi koji čine opažajni svijet su dinamički sistemi u stalnoj promjeni i kretanju. Ali, po Vedanti, sadašnji fizički univerzum nije jedini, već je samo jedan iz niza univerzuma u ciklusu koji nema početka i koji je bez kraja. Kada proces evolucije dostigne svoj vrhunac, počinje obratan proces, involucija ili povratak svih ispoljenja u Sveizvor, tako da na kraju ciklusa postoji samo Najviša Realnost. Tada počinje ciklus stvaranja novog univerzuma i tako dalje u beskraj.

58

Slijed pojavnih fenomena čini vrijeme, njihova koegzistencija čini prostor, a njihove odnose čovjek doživljava kao uzročnost. Vrijeme, prostor i uzročnost jesu pojmovi koje stvara naš duh i nemaju odvojeno postojanje. Ljudski duh jeste dio pojavnog univerzuma, ali Atman nije. Stoga pojmovi prostora, vremena i uzročnosti ne odnose se i ne zahvaćaju Najvišu Realnost. Ona je izvan svega ostalog.

TESLA I UČENJE VEDANTE Napomenuo sam na početku ove knjige da su avangardni fizičari uočili veliku sličnost

svojih otkrića sa drevnim mističnim sistemima. Istine radi treba naglasiti da je tu Nikola Tesla isprednjačio, jer ga je Vedanta privukla prije više od sto godina. Koristeći sanskrtsku terminologiju, Tesla je 1891. godine opisao univerzum kao kinetički sistem ispunjen energijom, koja se može iskoristiti na bilo kojem mjestu. Ta ideja predstavlja očito preteču Nelokalnosti Džona Bela. Na njegove poglede uveliko je utjecala Vedanta, koju je u Americi u to vrijeme izlagao i propagirao poznati jogi Svami Vivekananda. Ovaj omiljeni Učenik Šri Ramakrišne bio je prvi u nizu jogija koji su filozofiju Vedante donijeli na Zapad. Poslije susreta i dugih razgovora sa Vivekanandom, Tesla je počeo da intenzivno izučava Vedantu i da u svojim spisima koristi njenu terminologiju, naročito u opisima odnosa materije i energije: Pranu, Akašu i pojam svjetlosnog etera kao izvora i suštinskog “tkiva” materije.

Do svog susreta sa Vivekanandom Tesla je otkrio i primijenio u praksi mnoge svoje pronalaske. Njegov za čovječanstvo najznačajniji izum nastao je prilikom prosvjetljujućeg nadahnuća, kada je svome prijatelju, u parku u Budimpešti, recitirao Geteove stihove iz “Fausta”. Gledajući sunce na zalasku dok je recitirao, Tesla je imao viziju rotacionog elektromagnetnog polja, koje je poslužilo kao osnov elektromotora.

Kratko vrijeme potom, dok je živio i radio u Sjedinjenim Državama, Tesla se sreo sa Vivekanandom i bio opčinjen podudarnošću svojih pogleda sa učenjem Vedante i filozofskog sistema Samkje. Kao izuzetnom poznavaocu nauke, Tesli nije promaklo u Vedama izloženo učenje o materiji, antimateriji i atomskoj strukturi, izloženo na sanskrtu. To je jezik o čijem porijeklu postoje različita mišljenja. Ono što je Teslu privuklo bilo je svojstvo sanskrta da opiše izvjesne pojmove potpuno nepoznate na Zapadu u ono vrijeme. Pojedine riječi sanskrta zahtijevaju u drugim indoevropskim jezicima čitave rečenice da bi bile objašnjene. Biografije napisane o Tesli, a također ni njegova autobiografija, ne spominju da je Tesla učio sanskrti. On je počeo da koristi sanskrtske termine poslije susreta sa Vivekanandom. U članku pod naslovom “Najveće čovječje dostignuće”, Tesla uzneseno piše: “U potpuno razvijenom biću, Čovjeku, javlja se nedokučiva, misteriozna i neodoljiva želja da imitira prirodu, da stvara ista čuda koja vidi... U davnim vremenima on je razaznao da sva opažljiva materija potiče iz primarne supstance čija je finoća izvan moći shvaćanja, koja ispunjava čitav prostor, Akaše ili svjetlosnog etera, na koji djeluje životodavna Prana ili stvaralačka sila, koja pokreće u egzistenciju sve stvari i fenomene u ciklusima koji nemaju kraja. Primarna supstanca, koncentrirana u beskonačno malim vrtlozima koji se kreću ogromnom brzinom, postaje gruba materija; kada se sila povuče, kretanje prestaje i materija isčezava, vraćajući se u primarnu supstancu. “

Svami Vivekananda rodio se u Kalkuti 1863. godine. Njegov Učitelj Šri Ramakrišna poslao ga je na Zapad u misiju širenja Joge i Vedante, koju je započeo 1893. na Svjetskom Parlamentu religija u Čikagu. Tokom trogodišnjeg boravka u Sjedinjenim Državama, on se sreo sa mnogim istaknutim misliocima i naučnicima, među kojima su bili Tesla, Helmholc i Kelvin. Po tvrđenju Svamija Nihilanande, Tesla je bio impresioniran kozmogonijom izloženom u Samkhja sistemu filozofije i teorijom ogromnih vremenskih ciklusa (Kalpi). Posebno ga je impresionirala sličnost Samkhja i Vedanta teorije o nastanku materije i energije i shvaćanja tadašnje moderne fizike. Tesla se sa Vivekanandom sreo na prijemu koji je organizirala Sara Bernar, najčuvenija umjetnica tog vremena. Nešto kasnije, na jednom od svojih mnogobrojnih javnih predavanja, Vivekananda je saopćio: “Najveći naučni umovi današnjice smatraju da su čudesno razumni zaključci Vedante. Ja znam jednog od njih lično, čovjeka koji rijetko ima vremena da jede ili da izađe iz svoje laboratorije, ali koji je bio u stanju da satima prisustvuje mojim predavanjima o Vedanti; jer- su ona, po njegovim riječima, u potpunosti naučna i izuzetno usklađena sa

59

aspiracijama i zaključcima moderne nauke.“ A u pismu od 13. februara 1896. godine, Vivekananda piše jednom svom prijatelju: “... Gospodin Tesla bio je opčinjen učenjem Vedante o Prani, Akaši i Kalpama, jedinom koje, po njegovom mišljenju, može da prihvati moderna nauka. Gospodin Tesla je uvjeren da je u stanju da matematičkim putem prikaže da su materija i energija svodljive na potencijalnu energiju. Ići ću slijedeće sedmice kod njega da vidim tu matematičku demonstraciju. “ Vivekananda se nadao da će Tesla biti u stanju da dokaže da je ono što nazivamo materijom prosto potencijalna energija, čime bi bile izmirene moderna nauka i učenje Veda, jer Vivekananda je shvatio da će “... u tom slučaju kozmogonija Vedante biti stavljena na najsigurniju osnovu. “

Tesla očigledno nije uspio u tom trenutku da dokaže istovjetnost materije i energije, jer bi to Vivekananda svakako zabilježio; i ne samo on. Takav dokaz morao je da sačeka devet godina, kada je Ajnštajn objavio svoju Posebnu teoriju relativiteta. Ono što se na Istoku znalo hiljadama godina postalo je najzad poznato i Zapadu.

Možda je sazrijelo vrijeme da se osvijetle još neke, doskora zamračene, komponente Teslinog rada. Nikola Tesla je prvi od duhovnih giganata otvoreno govorio da živi i radi u dva odvojena svijeta: da je stanovnik Zemlje i da je žitelj vanzemaljskih civilizacija. U ono vrijeme te njegove izjave bile su dočekane kao znak mentalne nestabilnosti velikog genija. Danas postaje sve jasnije da je i u toj oblasti Tesla daleko iskoračio u odnosu na ostale naučnike. On je bio nosilac projekta takozvanog Filadelfija eksperimenta, u kome je probijen vremenski tunel kroz koji su neki ljudi otišli u budućnost. Razlog zašto je Tesla odustao u završnoj fazi tog eksperimenta je njegovo saznanje da će taj eksperiment donijeti velike patnje mnogim Ljudskim Bićima. Ali o prodoru u alternativne svjetove, u kojima je Tesla provodio pola svog života, detaljnije ću govoriti kasnije u posebnom poglavlju.

60

16. SUNJATA KAO IZVOR KONTROLIRANE KREATIVNOSTI

Mnogi naučnici zaziru od misticizma, najčešće sa pravom, jer taj termin obuhvaća pored

žita i dosta kukolja. U čistu vodu istinskog misticizma ulijevaju se mnoge mutne pritoke, od sujevjerja i besmislica do eksploatacije naivnih i nesretnih ljudi. Ipak, proučavanje života značajnih naučnika pokazuje da su mnogi od njih doživljavali naučne spoznaje kroz isti proces koji je u osnovi mističnog iskustva, ali su se o tome ustezali da govore. Takvo stanje trajalo je dok Ajnštajn, najveće naučno ime svog vremena, nije obznanio: “Najljepše iskustvo koje možemo doživjeti jeste iskustvo misterioznog. To je osnovno osjećanje koje se nalazi u kolijevci istinske umjetnosti i istinske nauke. “ Ova njegova izjava bila je zeleno svjetlo za iznošenje sličnih stavova mnogih naučnika.

Neki poznati naučnici tvrde da su doživjeli duboke uvide i iznenadna otkrovenja u oblastima svojih istraživanja, slična mističnim iskustvima ili Prosvjetljenju. Čuveni fizičar Rodžer Penrouz opisuje iznenadni nastup inspiracije za rješenje jednog matematičkog problema kao proboj u Platonističku sferu čistih ideja. Dejvid Bom i Brajan Džozefson tvrde da su im, u uobličavanju njihovih teorija, veoma koristili mistični uvidi dobiveni kroz redovnu praksu meditacije. Dejvid Bom je podvrgao kritici dotadašnju naučnu metodologiju, jer je kroz meditativno samoponiranje i razgovore sa Krišnamurtijem postao svjestan ograničenja koja su sputavala dalji razvoj nauke. U priznatim istraživačkim postupcima naučni istraživači zanemarivali su onaj dio procesa koji se odigrava unutar njih i Bom je nagovijestio korjenito nov smjer, kao uvjet daljeg razvoja: “Konvencionalna nauka ignorira i poriče sposobnost ljudskog duha da shvati više realnosti. Standardna nauka je u slijepoj ulici zato što orna raščlanjuje iskustvo na odijeljene dijelove. Ljudski duh, a posebno duh fizičara, osjeća neodoljivu potrebu da razvrstava iskustva po kategorijama. Posljedica toga je da se cjelovita mreža fizičke realnosti dijeli u posebne događaje, koji se naizgled događaju u odvojenim dijelovima prostora i vremena”. Bom sugerira da fizičar može, kroz razumijevanje istočnjačkog misticizma, da se oslobodi, bar nakratko, iz zatvora u koji je samog sebe utamničio.

U isto vrijeme na Kembridžu, Brajan Džozefson je aktivno upražnjavao istočnjačke tehnike meditacije. Dobio je Nobelovu nagradu za fiziku 1973, ali se posljednjih godina težište njegovih istraživanja pomjerilo ka procesima koji se događaju u subjektivnom svijetu naučnika. Cilj njegovih meditacija, kako sam iznosi, jeste pojašnjenje odnosa između ljudske svijesti i svijeta koji ona posmatra i odražava. On vjeruje da ćemo sa produbljenim razumijevanjem misticizma steći potpuniji i istinitiji uvid u objektivnu realnost.

Nisu samo njih dvojica do naučnih uvida dolazili preko Spiritualne prakse. Kurt Gedel govori o posebnom odnosu prema realnosti, pomoću kojeg je bio u stanju da direktno sagleda matematičke pojmove kao što je beskonačnost. To je postizao kroz meditativnu praksu, prilikom koje je nepomično ležao isključivši prethodno sva svoja čula.

U nekim slučajevima naučna otkrovenja jesu istinska mistična iskustva, bilo da se dogode tokom meditacije ili usred svakodnevne vreve. Tako Fred Hojl opisuje iskustvo koje je doživio vozeći automobil seoskim putem, koje je, po njegovim riječima, bilo veoma slično otkrovenju koje je doživio Sveti Pavle na putu za Damask. Krajem šezdesetih godina, Hojl je radio na kozmološkoj teoriji elektromagnetizma, koja je zahtijevala obeshrabrujuće kompliciranu matematiku. Jednoga dana, poslije velikog naprezanja u traženju rješenja, Hojl je odlučio da predahne i krenuo je da se provoza kolima po brdovitim predjelima Škotske. “Dok sam prelazio mnoge kilometre puta, okretao sam problem kvantne mehanike u svojoj glavi na opušten način, kako ja to obično radim. U normalnim okolnostima ja ispisujem stvari o kojima mislim na papir, a potom se igram sa jednadžbama i integralima. Ali negdje oko Bous Mura moja svjesnost usmjerena na matematiku se iznenada razbistrila, ne malo, i ne mogu čak reći ni mnogo, već je to bila ogromna blistava svjetlost koja je iznenada sinula. Koliko je vremena bilo potrebno da postanem ubijeđen da je problem bio konačno riješen? Manje od pet sekundi. Jedino što je bilo važno u tom trenutku bilo je da bitne korake sačuvam u sjećanju. O sigurnosti koju sam osjećao u vezi ispravnosti tog rješenja govori to što se slijedećih dana uopće nisam trudio da stavim bilo što na papir. Kada sam se poslije desetak dana vratio u Kembridžr mogao sam sve da ispišem bez ikakvih problema. “

61

Zanimljiv je opis koji Fred Hojl daje o svom razgovoru sa još slavnijim Ričardom Fejnmenom: “Prije nekoliko godina, Dick Fejnmen mi je dao grafički prikaz inspiracije i osjećanja velike euforije koja traje dva ili tri dana poslije nje. Pitao sam ga, koliko puta mu se to desilo u njegovoj naučnoj karijeri, a on mi je odgovorio “četiri puta”, poslije čega smo se složili da dvanaest dana euforije nije bila dovoljno velika nagrada za napore čitavog jednog života.”

Na osnovu takvih iskustava u Hojlu se rodilo istinsko religiozno osjećanje i uvid da je kozmos struktura koju kontrolira “superinteligencija”, koja usmjerava evoluciju kroz kvantne procese. U tom Hojlovom religioznom osjećanju, Bog je teleološki nastrojen, jer usmjerava svijet ka konačnom cilju koji se nalazi u beskonačnoj budućnosti. Hojl vjeruje da ova superinteligencija, djelujući na kvantnom nivou, može da usadi misli i ideje iz budućnosti, koje su pogodne za prijem preko ljudskog mozga. Tu leži, po njegovom uvjerenju, izvor i matematičke i muzičke inspiracije.

Slična iskustva imao je Rasel Stenard, koji piše o utisku suočavanja sa savlađujućom silom neke vrste koja je “samom svojom prirodom nametala divljenje i strahopoštovanje... Postoji osjećanje prisile u vezi sa njom; ta sila je vulkanska, sputana, spremna da eksplodira”. A Dejvid Pit opisuje “... izuzetno osjećanje sile koja, svojim značenjem, kao da plavi čitav svijet oko nas. Tada osjećamo kao da dodirujemo nešto univerzalno i možda vječno, tako da jedan takav trenutak u vremenu dobiva natprirodne i božanstvene osobine i kao da se bezgranično širi kroz vrijeme. Tada osjećamo da sve granice između nas i svijeta nestaju, jer to što doživljavamo leži izvan svih kategorija i van svih naših pokušaja da ga logički shvatimo.” Nobelovac Volfgang Pauli nije stavljao poseban naglasak na ovu vrstu iskustava, ali se konsultirao sa Jungom u svom traženju objašnjenja veze između posmatrača i naučnog eksperimenta koji ovaj obavlja. Njegov zaključak poklapa se sa Bomovim shvaćanjem Implicitnog Poretka i utjecajem koji on vrši na pojavne oblike realnosti: “Iza pojavne stvarnosti postoji uzvišen i nezavisan poredak kome su podređeni i duh posmatrača i objekt istraživanja. “

1978. godine Lorens Bejnam je, izražavajući zajednički stav avangardnih fizičara, dao slijedeću izjavu: “Mi smo usred promjene naučne paradigme - vjerojatno najveće promjene koja se ikada dogodila. Po prvi put do sada spotakli smo se na shvatljiv model mističnog iskustva čija je prednost što je izveden iz avangardnih istraživanja moderne fizike.”

Sam Ajnštajn, gurnut razvojem nauke ka vizijama u kojima se fizika pretapala sa metafizikom, u jednom trenutku naučno-mistične euforije objavljuje svoj ništa manje nego demijurški životni cilj ovim riječima: “Ja hoću da saznam kako je Bog stvorio ovaj svijet. Nisam zainteresiran za fenomene ovog ili onog elementa; ja hoću da saznam Božje misli. Ostalo su detalji.“

PRAZNINA I KREATIVNO RJEŠAVANJE PROBLEMA U PRAKSI Praznina je izvor svega postojećeg. Ona je izvor iz kojeg mi stvaramo nepoželjna stanja,

koja nazivamo problemima, a također je izvor iz koga dolaze rješenja tih problema. Povećana svjesnost o postojanju Praznine vodi jasnijem uočavanju procesa stvaranja, za koji često vjerujemo da spontano nastaje, bez našeg učešća i bez naše odgovornosti. Ulaženje u Prazninu dovodi do povišenog stanja svjesnosti i praćeno je osjećanjem bezvremenosti takvih trenutaka. Ovo osjećanje javlja se zato što je Praznina izvan našeg univerzuma, tako da u njoj ne postoji vrijeme. Subjektivni doživljaj takvih iskustava svodi se na osjećanje da vrijeme stoji i osoba koja doživljava iskustvo u tim trenucima ne poistovjećuje se sa onim dijelom sebe koji mjeri i procjenjuje vrijeme i koji je podložan promjeni. Sviješću dominira jednostavno osjećanje postojanja, a “ovdje i sada” se širi i zahvaća čitavo vrijeme i sav prostor.

U takvim bezvremenim trenucima obično prestaju unutrašnji monolog, poređenja, procjenjivanje, rasuđivanje i slični intelektualni procesi. Oči su defokusirane kao kada maštamo, tako da zahvaćaju čitavo polje vizije. Tijelo je obično opušteno i pasivno, disanje produbljeno, a svjesnost nije locirana u glavi, već dolazi do preobražaja koncentrata svijesti u valno polje. Drugim riječima, dolazi do raspršivanja subjekta i njegove transformacije u beskonačno rasprostiruće polje svijesti.

Kao što kaže Robert Brauning, “Istina se nalazi unutar nas: ona ne dolazi iz spoljašnjih izvora, ma što vi o tome vjerovali. U svakom od nas postoji najdublje središte, gdje Istina boravi u

62

svoj svojoj punoći i “znati nešto” znači prije otvaranje puta kojim zarobljena svjetlost može da izađe, nego što je to puštanje da uđe u nas svjetlost za koju se pretpostavlja da je izvan nas. “

Upravo takvo stanje, koje nastaje kada svjesno stupite u Prazninu, možete da iskoristite kao izvor kreativnosti, bilo da težite stvaranju nečeg novog ili rješavanju postojećih problema. Nepromjenljiva Praznina jeste osnova tih transformacija. Takav postupak je upravo suprotan onome što obično činimo u životu. Mi tražimo rješenja životnih izazova u istoj oblasti u kojoj su nastali, u promjenljivom polju svakodnevne svjesnosti. Tražimo odgovore u bilo kojem odjeljku vremena, umjesto da se povučemo, makar nakratko, u bezvremeni izvor iz kojeg proishodi naša svijest kao i čitav univerzum. Pa ipak, svaki kratak trenutak kada to učinimo, bilo nesvjesno ili svjesno, omogućava javljanje adekvatnih rješenja.

Sjetite se nekog svog iskustva. U potpunosti se uključite u njega, a to znači, kao što znate, vidite što ste tada vidjeli, čujte što ste tada čuli i osjetite što ste tada osjećali. Opustite se i blago, bez napora, oscilirajte između tog iskustva iz svog sjećanja i punog prisustva u sadašnjem trenutku, ovdje i sada. Dok uzastopno prelazite iz jednog u drugo stanje, primijetite svoju neograničenu svijest koja je u osnovi oba ta stanja. To je stanje između ili “stanje izmeđutosti”. U njemu se događa preskok iz jednog identiteta u drugi i u tom preskoku vi ste u stanju Čistog Bića, čija je suština Sunjata. Veoma mali broj sistema i metoda koristi to stanje, premda ono ima veliku snagu. Jedan od sistema koji to čine, premda u nedovoljno naglašenom i nerazvijenom obliku, jeste Idenika. Njeni tvorci, Galuša i Goldštajn, ukazuju da se u stanju preskoka između dva identiteta, kada je čovjek u stanju Čistog Bića, donose “lični zakoni”, odnosno odluke koje imaju veliku snagu. Meni se taj fenomen davno nametnuo u praktičnom radu, počevši sa Ekskaliburom, jer sam uočio da odluke donijete u stanju ispražnjene svijesti imaju veću snagu nego takve koje donosimo dok nam je svijest preplavljena različitim, često proturječnim, sadržajima.

Potrudite se da stanje izmeđutosti produbite i da ga produžite. Dok ste u tom stanju, između jednog i drugog identiteta, između prošlog iskustva i sadašnjeg trenutka, suočite se nakratko sa problemom ili izazovom koji pokušavate da riješite. To ćete učiniti tako što ćete taj izazov ili problem da predstavite slikom i riječju koje ga označavaju. Odlučite sami koja će to riječ i koja slika biti, nitko to ne može bolje od vas. To učinite samo za trenutak, a potom pustite da slika koja ga predstavlja i riječ koja ga označava nestanu. I tada čekajte rješenje. Mirno, bez napetosti, uočite što iz Praznine dolazi kao rješenje za vaš problem ili izazov.

Ukoliko se stvaralački ishod ne javi za dva-tri minuta, ponovo uđite u Prazninu i iznova stvorite ispred sebe ključnu riječ i sliku, pa zatim čekajte na ishod. Ponavljajte, ako je potrebno, ovaj proces sve dok niste zadovoljni dobivenim rezultatom. Obično nije potrebno da ga ponavljate više od dva do tri puta. Dajte potvrdu tom aspektu svog Bića da je posao obavio kako valja na jednostavan način sa “To je to!”, “Upravo tako”, “Jasno mi je” i tome slično i ODMAH pređite na akciju, ukoliko je ona potrebna da bi se rješenje ostvarilo. Nekada je akcija nepotrebna, na primjer kada težite mudrijem ponašanju u odnosu sa nekom osobom - tada je potrebno samo prepoznavanje novog načina ophođenja i na neki način fiksiranje u svojoj svijesti te promjene.

Dok Čista Svijest Praznine neupućenima izgleda kao besmislica lišena bilo kakve vrijednosti, pjesnici, metafizičari i mudraci gledaju na nju kao na suho zlato. Pol Valeri, koji je svakog dana izjutra posvećivao sat ili dva istraživanju dubine sopstvenog duha, opisuje kako je takvim radom postepeno postajao svjestan trajne osnove sopstvenog Bića, koju je nazvao “Čista Svijest” ili “Čisto Ja”. Tenison također u Praznini nalazi dragocjeno stanje jasnoće i sigurnosti koje je “potpuno izvan domašaja riječi”. O tom stanju govorio je da istovremeno gasi lično Ja i ispunjava ga, pri čemu “gubitak ličnosti ne predstavlja gašenje života, već je to jedini pravi život”. On je u to stanje ulazio svjesno i namjerno, ponavljajući mnogo puta svoje ime kao mantru, sve dok se ono ne bi izgubilo, a “on bi skliznuo u Bezimeno, kao što se oblak rastapa na nebu. “

I Vaclav Havel, prevashodno književnik, a potom državnik, osjetio je potrebu da kaže: “Meni se čini da je jedno od najosnovnijih ljudskih iskustava, ono koje je istinski univerzalno i ujedinjujuće za čitav ljudski rod, ili točnije rečeno, koje može ujediniti čitav ljudski rod, transcendentno iskustvo u najširem smislu riječi.”

Spontana mistična iskustva inspirirala su odvajkada velike pjesnike. U svojim pjesmama, esejima i pismima oni spominju trenutke prosvjetljenja, kontakt sa božanskim i primanje nadahnuća iz nezemaljskih izvora. Kroz magiju svoje poezije oni pozivaju čitaoce da uđu u taj čudni svijet da

63

bi mogli da bliže saznaju kako izgleda vidjeti, čuti i osjetiti svijet sa stajališta Više Svijesti. Mnoge velike pjesme su dokaz postojanja mističnog jezgra u poeziji. Pjesnici nam govore što znači osvijestiti se u vrhunskom trenutku prosvjetljujuće vizije. Ushićeni ličnom slobodom i osjećanjem da su ponovo rođeni, oni proslavljaju raskriljenu viziju svijeta, u pojavnom svijetu oni čuju božanski glas i nalaze kozmički spoj sa Svepostojanjem i novi identitet koji prevazilazi vrijeme.

Poezija je prirodni jezik misticizma i prosvjetljenja. Poetski jezik se koristi da opiše ono što bi inače bilo neopisivo, jer vizije i ton pjesme prenose mnogo više nego što su to u stanju obične riječi. On aludira na apstraktna iskustva ili priziva mistična, iako su ona iznad i izvan riječi. Poetski dar omogućuje pjesnicima da izraze ono što drugi ljudi osjećaju, ali sami nisu u stanju da iskažu. Izučavajući tijesnu vezu između misticizma i poezije, Anri Bremon je zaključio da pjesnici začinju klicu nadahnute pjesme u mističnom stanju svijesti i da je tako stvorena pjesma nevidljiva ruka koja čitaoca uvlači u isto stanje svijesti iz koje je pjesma potekla.

Za osobe zainteresirane da nauče više o unutrašnjem životu, višoj svijesti i mističnim uvidima, pjesnička djela su dragocjen izvor saznanja. Kada pjesnik piše o spoljašnjem svijetu, njegov poetski dar čini da mi stičemo osjećanje unutrašnjeg života, a kada piše o pojedinim stvarima, u nama se rađa osjećanje univerzalnog. Čitati pjesmu znači dijeliti sa pjesnikom radost i spokojstvo, otkriti svjetove ushićenja i metafizičke tajne zapletene u mrežama jezika, probuditi se za mogućnosti prosvijetljene vizije svijeta, zaljubiti se u božansku ljepotu, pomjeriti se iz rasplinutog vremena u trenutak ovdje i sada i konačno, potpunije i dublje razumjeti samog sebe.

64

17. ZGUSNUTA PRAZNINA I RAZRIJE ĐENA PRAZNINA

Poslije savlađivanja Formule Sunjate, niz od nekoliko povezanih vježbanja na Seminaru

daje Učesnicima iskustvo Sveprisutne Praznine, oko njih i unutar njih, a potom u svemu što postoji. U posljednjoj vježbi iz tog niza, u jednom trenutku se doživljava Praznina unutar sebe i oko sebe, u svim pravcima i svim mogućim dimenzijama. Potom slijedi veoma važna vježba u kojoj se, kroz doživljaj Praznine, sagledava da nema razlike između Ja i Ne Ja, jer je Praznina suština i jednog i drugog. Evo kako se rade te dvije vježbe.

PRAZNINA I SAMO PRAZNINA Zatvorite oči i koncentrirajte se na Prazninu iznad sebe. Držite neko vrijeme (5-6 sekundi)

pažnju na Praznini iznad sebe. Potom usredsredite pažnju na Prazninu ispod sebe (opet 5-6 sekundi; isto toliko vremena traju i ostali postupci u procesu, pa to neću ponavljati). A sada usmjerite svoju pažnju na Prazninu desno od sebe. Zatim usmjerite pažnju na Prazninu lijevo od sebe. Sada usmjerite svu svoju pažnju na Prazninu ispred sebe, kao da sjedite na ivici provalije i gledate u Prazninu koja se prostire u beskraj ispred vas. Sada usmjerite pažnja na Prazninu iza sebe. Evo i ključnog trenutka ove vježbe. U jednom aktu pažnje doživite da se Praznina nalazi istovremeno ispred vas, iza vas, iznad i ispod vas, lijevo i desno od vas, unutar vas i oko vas, u svim pravcima odjednom. Neka sve odjedanput bude Praznina, u svim pravcima istovremeno, tako da je sve, apsolutno sve Praznina. Sada se koncentrirajte na Prazninu unutar svog tijela. A potom se usredsredite na Prazninu izvan svog tijela. Primijetite kako je Praznina unutar vašeg tijela ista kao Praznina izvan njega.

Alan Vots u svojoj raspravi pod naslovom “Knjiga” piše: “Kada je granična linija između mene i onoga što se meni događa rastvorena i ne postoji zaštitna tvrđava za Ego čak ni kao za pasivnog svjedoka, ja nalazim sebe ne “u svijetu” već nalazim sebe “kao svijet”, što nije ni kapriciozno, ni kompulzivno. Ono što se događa nije ni automatsko, niti proizvoljno... to se jednostavno dešava, a sva događanja jesu uzajamno nezavisna na način koji izgleda nevjerojatno skladan.“ Vots naglašava da u takvom stanju “... nasuprot starih osjećanja, postoji izvjesna pasivnost, kao da ste suhi list koga nosi vjetar, sve dok ne shvatite da ste vi istovremeno i list i vjetar. Svijet zvan vaše kože jeste ustvari vi isto kao i svijet unutar nje... Oni se kreću zajedno i neodvojivo. Vaše tijelo nije više lešina koju Ego mora da oživi i da vuče naokolo. Postoji osjećanje da vas tlo na kome stojite drži uspravno i da vas brda podižu kada se uz njih penjete. Zrak sam diše u vaša pluća i iz njih, a umjesto da gledate i slušate, svjetlost i zvuci dolaze sami od sebe. Oči vide, a uši slušaju kao što vjetar puše a voda teče. Vrijeme vas nosi sobom kao rijeka, ali nikada ne ističe iz sadašnjosti; Što se više kreće, sve više je tu... a sav prostor postaje vaša svijest. “

JA I NE-JA Zatvorite oči i usredsredite se na Prazninu ispred sebe. Zatim obratite pažnju na osjećanje

gdje vam se nalazi koža i koncentrirajte se na osjećanje da je ona stvorena od zgusnute Praznine. Usmjerite misli na Prazninu unutar svoje kože i recite sebi: “To sam Ja!” Sada usmjerite pažnju na Prazninu svuda oko sebe i sagledajte u njoj, uz pomoć svoje mašte, likove nekih osoba i neke predmete. Držite pažnju na nekom od njih i recite sebi: “To nisam ja, to je Ne-ja!”

Sagledajte i osjetite sebe, odnosno svoje Ja, da je stvoreno od Praznine. Potom usmjerite pažnju na likove onih istih osoba i stvorite u sebi osjećaj da je Praznina u svakoj toj osobi i da je Praznina također između vas i oko vas. Sada se zapitajte: “Da li postoji razlika između Ja i Ne-Ja”.

Imati ćete utisak istinitosti Ajnštajnovih riječi da stvari, objekti, pojave i bića jesu prosto lokalna zgusnutost jedinstvenog polja. Sve je Praznina, rekao je taj veliki fizičar, a opipljivi objekti jesu samo zgusnuta Praznina.

Prethodna vježba daje nam viziju nalik na polje snijega (Praznina). Mi zahvatimo rukama pregršt snijega, napravimo dvije zgusnute grudve (odvojeni dijelovi) i bacimo ih u snijeg, odnosno Prazninu. One su sačinjene od tog istog snijega, samo što je to zgusnuti snijeg. Zatim izmrvimo te

65

grudve, razrijedimo ih, pretvarajući ih tako u sitan snijeg i bacimo ga u nepregledno polje snijega. Na isti način sve ono sa čime se mi identificiramo, pojedine crte ličnosti, identiteti i tome slično, jesu samo lokalni koncentrati ili koagulati u beskonačnoj Praznini, koji će se poslije dužeg ili kraćeg postojanja ponovo vratiti u Prazninu iz koje su potekli.

Manje iskusne Praktičare buni ideja da je sve Praznina ih Sunjata. Ta konfuzija nije karakteristika samo Praktičara na Zapadu, već također uznemirava neiskusne Sljedbenike klasičnih orijentalnih sistema, za koje mi ponekad zabludno vjerujemo da su oslobođeni takvih nedoumica. Filip Kaplo, prvi validirani Zen Roši sa Zapada, na pitanje svojih Učenika, kako je moguće da su Praznina rijeke i mora, stijenje i planine, planete i zvijezde, ovako je ilustrirao odnos Sunjate i materijalnog svijeta, koji nije ništa drugo do zgusnuta Sunjata. Zamislite da zlatar hoće da napravi figuru Bude od zlata, kaže Kaplo. On iz jednog suda punog istopljenog, bezobličnog zlata, zahvati izvjesnu količinu. To rastopljeno zlato jeste razrijeđena Praznina Sunjate. On ga nalije u kalup, zlato se ohladi, otvrdne i on dobije figuru Bude. Ta opipljiva figura Bude jeste ispoljeni, materijalni univerzum. Majstoru se ne svidi ta figura i on je vrati u sud sa rastopljenim zlatom, gdje se ona pretopi sa bezobličnom zlatnom masom. To je opet razrijeđena Sunjata, razrijeđena Praznina, kvantni vakuum ili Bomov Implicitni Poredak, bilo kako da nazovemo to što čini jedinstvenu osnovu našeg tijela, naše ličnosti i naše svijesti, kao i svijeta opažljivih i opipljivih objekata - Himalaja, džinovskih planeta, supernova, galaksija i grozdova galaksija u kozmičkom bezmjerju.

Budući da je sve uzajamno povezano i da nestaju razlike i granice kada stignemo do najdublje osnove života, do kvantnog polja ili Statika, tada nestaje i naše Individualno Ja, čija je bitna odlika odijeljenost od ostatka svijeta. Točnije rečeno, nestati će Individualno Ja sa granicama koje ga prividno odjeljuju od ostatka svijeta i pretopiti će se sa beskonačnim poljem Sunjate u kome je sve što postoji. Takvo iskustvo će se dogoditi i na kraju Seminara Sunjate. Ono će biti kratkotrajno, jer nam je Individualno Ja, odijeljeno od ostatka svijeta, neophodno za svakodnevni život, ali će poslužiti kao osnova za sticanje istih takvih dubljih i trajnijih iskustava i ključ za otvaranje nevidljivih vrata alternativnih svjetova.

Različiti sistemi psihologije pokušavaju da stvore zrelo i adekvatno Ja, nezavisno Ja, koje će egzistirati odvojeno od drugih Ja. Na najdubljem nivou, na nivou Praznine, ova razlika ne postoji, zato što je odijeljeno Ja aspekt koji se manifestira kada se beskonačno polje Praznine zgusne, kondenzira. Kao i sve ostalo što postoji, Ja je zgusnuta ili koncentrirana Praznina, a Praznina je razrijeđeno Ja.

Vježbe Seminara Sunjate postupno vode Učesnike ka uvidima da naši Aspekti, crte ličnosti, stavovi, vjerovanja, očekivanja, identiteti i različita druga iskustva i najzad samo osjećanje ličnog postojanja, odnosno osjećanje Ja, jesu uobličena ili zgusnuta Praznina, koja je pri tome ograničena i izdvojena iz cjeline Sveprisutne Praznine.

A Prazninu čine razobličeni, razrijeđeni i istanjeni Aspekti realnosti, vjerovanja, identiteti i iskustva i najzad razrijeđeno i razobličeno Ja.

Da bi bilo moguće da nastane bilo koje iskustvo, mora da postoji dvojstvo: iskustvo i onaj tko doživljava iskustvo, subjekt i objekt. To dvojstvo nas prati kroz čitav život, ali ono u doživljaju Gnoze ili, Prosvjetljenja nestaje. Gnostičko iskustvo događa se također na kraju Seminara Sunjate, podjela na objekt i subjekt se nakratko gubi, jer se subjekt koji doživljava iskustva i sva njegova iskustva pretapaju u Jedno.

ATMAN MEDITACIJA Neprekidna oscilacija između Jednosti i mnogostrukosti ugrađena je u samu strukturu

egzistencije u kojoj živimo. Složenost i beskonačna raznolikost koju vidimo oko sebe pretvaraju se na dubljem nivou realnosti u Svepovezujuću Jednost. Granice koje izoliraju jednu stvar od druge postoje samo na najočiglednijem i površnom nivou. Na dubljim nivoima sve - elementarne čestice, atomi, molekuli, ćelije, biljke, životinje, ljudi - učestvuje u osjetljivoj, protočnoj mreži informacija koja čini njihovu suštinsku osnovu. Na sličan način, naša Čista Svijest Praznine, koja predstavlja subjektivno iskustvo te Praznine, sadrži u toj svojoj Jednosti klicu raznolikosti kao beskrajnog polja mogućih iskustava Bića. Treba da postanete svjesni da je suština vaše svijesti također suština svega što postoji; da je Sunjata Čista Svijest, jednaka u svemu postojećem, u živim bićima isto kao u

66

takozvanoj neživoj materiji. Da biste to praktično iskusili, uradite slijedeću vježbu, koja u malome predstavlja treći

nivo mog sistema Zlatne Meditacije, koji sam nazvao Atman Meditacijom. Istakao sam da je suština Atmana svijest o svijesti. Atman je svjestan da je svjestan. Zato desetak minuta meditirajte zatvorenih očiju bez objekta na ovaj način: jednostavno budite svjesni da ste svjesni. Potom, kada otvorite oči, unesite se u ideju da su svi neživi predmeti u prostoriji u kojoj se nalazite obdareni istom sviješću koja je u vama. Usmjeravajte pažnju na jedan po jedan predmet u sobi zamišljajući da u svakom od njih postoji ista svijest koja je u vama i da svaki od tih predmeta, kada se na njega usmjerite, kaže: “Evo mene! To sam ja!”

Uočiti ćete da i kada nemate nikakav sadržaj u svojoj svijesti osim same svijesti, vi još uvijek postojite i znate da je to tako. U tim trenucima vi ste ne samo svjesni, već ste svjesni da ste svjesni! Ta svjesnost sastoji se iz Jednog, jer se u tom jednom pretapaju saznavalac, saznato i proces saznanja. To je stanje koje nema karakteristike fizičkog univerzuma, jer je izvan i iznad njega. Ta tri elementa, koji su u običnom životu razdvojeni, Istinito Biće spaja u Jedinstvo unutar samog sebe, kao vječiti samoposmatrač.

Da biste jasnije razumjeli kako Sveprisutna i bezgranična Sunjata formira jedno ograničeno i lokalizirano polje svjesnosti, koje čini vaše Ja ili Ja bilo kojeg drugog Bića, uzeti ćemo ovakav primjer. Pretpostavimo da vaša egzistencija ispunjava čitavu prostoriju u kojoj se sada nalazite. Tu egzistenciju koja ispunjava čitavu prostoriju, nazvati ćemo Sveprisutna Sunjata. Ona je jedna i nedjeljiva. Sada stavimo zavjesu preko sredine prostorije. Vaša egzistencija još uvijek ispunjava čitavu prostoriju, ali se sada prividno javio još jedan nivo postojanja: pored Sveprisutne Sunjate, sada postoji egzistencija na jednoj strani sobe egzistencija na drugoj strani sobe. Drugim riječima, sada unutar Sveprisutne Sunjate, koja je vaša istinska priroda, postoji i relativna egzistencija. Polja egzistencije sa obje strane zavjese su relativna, jer nijedno od njih ne postoji izuzev u odnosu na drugu polovinu. Te dvije egzistencije su neodvojive, jer nijedna ne može da postoji odvojeno od druge. One jesu analogija za dvojstvo koje srećemo u životu: subjekt koji doživljava iskustvo i samo to iskustvo ili objekt. U procesu sticanja iskustva, jedan zgusnuti i lokalizirani dio Bezgranične Praznine doživljava druge njene lokalizirane i zgusnute dijelove.

Na kraju Seminara Sunjate, Učesniku postaje bjelodano, bar za kratko vrijeme, da nema trajnog individualnog Ja. Individualno Ja nastaje kada se Praznina zgusne u jednom svom djelu i tako odijeli od apsolutne, Beskonačne Praznine, da bi kroz njega imala određena iskustva slušanja, mišljenja, osjećanja ljubavi i mržnje, osjećanja da sam Ja jedinstveno i neponovljivo Biće, osjećanja da sam Ja manje vrijedan od drugih dijelova Praznine koje doživljavam kao druga Ja, osjećanje da sam vrijedniji od drugih itd. Kada nestanu sve razlike između odijeljenih dijelova Praznine, ostati će samo Praznina svjesna same sebe, Statik, Ajin, Čista Svijest Bez Sadržaja, Ja-Ja... bilo kako to ljudi nazivali u različitim sistemima. Po riječima Oldosa Hakslija, “Posljednja i najvažnija disciplina neverbalnog obrazovanja je vještina Spiritualnog uvida... Spoznati najviši Ne-ja, koji prevazilazi druga ne-jastva i ego, ali koji nam je bliži nego disanje, bliži nego naše ruke i noge - to je ispunjenje ljudskog života, kraj i najviši cilj individualne egzistencije. “

67

18. KAUZALNOST: UZROK I POSLJEDICA

Čitava zapadna civilizacija izgrađena je na pojmu kauzalnosti, odnosno slijedu uzroka i

posljedice. Kauzalnost je najvažnije svojstvo tzv. realnog svijeta u kome živimo. Ona je osnova prirodnih nauka, jer u njima uvijek tražimo uzroke neke pojave ili posljedice nekog djelovanja. Mi doživljavamo odnos uzrok-posljedica kao podlogu svih naših iskustava. Udarimo rukom o stol i uzrokovali smo zvuk. Naš udarac je bio uzrok, zvuk udarca je posljedica. Okrenemo prekidač, tako da pustimo električnu struju u sijalicu i u sobi bude svjetlo. Puštanje struje je uzrok, svjetlost posljedica. Radimo svoj posao i dobijemo novac. Rad je uzrok, dobivanje novca posljedica. Potrošimo novac i više ga nemamo. Trošenje novca je uzrok, neimanje novca posljedica. Ponoviti ću, čitava naša civilizacija, a naročito suvremena nauka, izgrađena je na uzročno-posljedičnom mišljenju, na kauzalnom odnosu.

Na zdravorazumskom ili makro nivou, koji počiva na klasičnim zakonima fizike, to je sasvim opravdano. Ali kada se spustimo u samu osnovu života, na dublji i istinitiji nivo, na kvantni nivo ili Sunjatu, vremenski slijed “prije-poslije” iskazuje se kao iluzija, jer tu ne postoji vrijeme. Nastala iluzija linearnog slijeda uzrok-posljedica je rezultat načina na koji naša fizička čula vrše opažanje: od jedne stvari do druge, od druge do treće, od ovog do onog, od njega do onog drugog i tako dalje, tj. naše opažanje ide linearno od jednog momenta čulnog iskustva do drugog,

U osnovi svih naših iskustava je suštinska stvarnost Sunjate ili Čiste Svijesti bez sadržaja, na kojoj se, kao na zajedničkoj podlozi, javljaju mnogi sadržaji kao oblaci na čistom nebu. Ona predstavlja Matricu Realnosti koja je istovremena i u kojoj ne postoji podjela nametnuta čulima na sadašnjost, prošlost i budućnost. Međutim, čula uzimaju izolirana iskustva i nameću logiku njihovog ograničenog modela na cjelinsku matricu Sunjate ili Čiste Svijesti. Na taj način logika tog linearnog slijeda uzroka i posljedice postaje okvir unutar koga ljudi sagledavaju svoj svijet i stoga nužno sabijaju nedjeljivu višedimenzionalnu realnost u svoju linearnu sliku. I ovdje nam se nameće prosvjetljujuća misao Alberta Ajnštajna: “Ljudi kao što smo mi, koji vjeruju u fiziku, znaju da je razlika između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti samo iluzija koja se tvrdoglavo održava.“

Takva iluzija pretvara se tokom života u točku gledišta, stav i životnu perspektivu. Kao što sam rekao, na makro nivou ona je nužna. Ali je na dubljem, istinitijem nivou, ograničena, obogaljujuća i netočna!

Zamislite da nikada u životu niste vidjeli psa. Zatim zamislite da ga prvi put u životu vidite kako prolazi sa druge strane neprovidne ograde, na kojoj postoji samo vrlo uzani prorez. Ograda vam skoro potpuno zatvara vidno polje i sve što možete da opazite vi vidite kroz taj uzani prorez. Kada pas naiđe sa druge strane ograde, vi kroz prorez vidite prvo vrh njegove njuške, zatim glavu, pa prednje noge, zatim sredinu tijela, zadnje noge i na kraju rep. Svaki put kada kroz prorez vidite psa da prolazi u bilo kome smjeru, vi ćete ga doživjeti kao linearni slijed događaja. Poslije više ovakvih iskustava psa, vi ćete konačno biti ubijeđeni da je vrh njuške psa uzrok njegove glave, da je glava uzrok njegovih prednjih nogu, da su prednje noge psa uzrok njegovog tijela, a da tijelo sa svoje strane uzrokuje rep.

Ideja da pas može da postoji čitav, kao istovremena cjelina, možda nikada neće da se javi u svijesti osobe koja je navikla da vidi psa samo kroz uzanu pukotinu na ogradi. Neprovidna ograda sa uskim prorezom je simbol naše svijesti zasnovane na podacima fizičkih čula, koja nam onemogućava da sagledamo čitavu Realnost kao Jedno, već nam daje samo uzan isječak od svih mogućih informacija koje postoje u svakom sadašnjem trenutku. Međutim, holistička realnost Jednog prevazilazi taj uzani isječak. Ta istovremeno prisutna holistička realnost je realnost Cjeline čiji je simbol, u našem primjeru, čitav, nepodijeljen pas.

Insistirajući na strogoj uzročnosti, naučnici su bili primorani da se spuštaju niz lanac uzroka u sve dublju osnovu života, jer težeći da otkrije primarne uzroke nauka ne može da stane na jednoj točki i da prestane da traži još dublje i osnovnije uzroke pojava koje ispituje. Pokazalo se da u takvom pristupu leži opasnost za samu nauku, zasnovanu na kauzalnosti kao na nedodirljivom zakonu. Kao što je istakao Ludvig Bertelamfi, tvorac Opće Teorije Sistema, “Izgleda da je jedini cilj nauke analiza, tj. cijepanje realnosti na sve manje jedinice i izoliranje individualnih uzročnih lanaca. Tako je fizička realnost razložena na masu točaka ili atoma, živi organizmi na ćelije,

68

ponašanje na skup refleksa, a opažanje na točkaste osjećaje itd. Zbog toga je kauzalnost predstavljena u suštini kao jednosmjerna; u Njutnovoj mehanici, sunce privlači planetu, jedan gen u oplođenom jajetu proizvodi takve i takve nasljedne karakteristike, jedna vrsta bakterija izaziva ovu ili onu bolest, a elementi duhovnog života nižu se, po zakonu asocijacija, kao perle na uzici. “

Najvažniji element u kauzalnom odnosu je vrijeme. Uzrok uvijek vremenski prethodi posljedici. To važi u svakodnevnom životu. Međutim, u dubokim Spiritualnim iskustvima, kao i u veoma razvijenoj fizici, otkriva se da između uzroka i posljedice nema bitne razlike, nema podjela, jer su oboje samo mala polja zgusnute Praznine unutar beskonačnog polja razrijeđene Praznine, koja je Jedno.

U kvantnoj fizici nepobitno je utvrđeno, kao što smo prethodno vidjeli, da elektron može da postoji na dva mjesta istovremeno i to mnoge naučnike zbunjuje, jer tu otpada svako objašnjenje zasnovano na kauzalnosti. Vrijeme je put koji je potrebno preći od jedne do druge točke u prostoru. Ako se čestica nalazi istovremeno na dvije točke, vrijeme gubi svaki smisao, točnije rečeno, ne postoji. Da su na najdubljem nivou života svi fenomeni dijelovi Jednog i Nedjeljivog navodi nas i već spominjani eksperiment Alana Aspekta. Taj eksperiment pokazuje da na nivou čestica, u osnovi života, ne postoji odnos uzrok-posljedica, koji pretpostavlja razliku između dva stvari, već da postoji samo Jedno.

U završnoj fazi Seminara Sunjate, u kojoj se Učesnicima govori o suštinskom nepostojanju razlike između uzroka i posljedice, Učesnici su već duboko uronili u Prazninu i granice između pojedinih iskustava se gube. Slijedeća vježba posebno naglašava nestanak osjećanja vremenske povezanosti između uzroka i posljedice. Majstor ih vodi kroz vježbu otprilike ovim riječima:

Zatvorite oči i pogledajte Prazninu ispred sebe. Zgusnite dio te Praznine u sliku kako ste ovog jutra došli ovamo na Seminar. Sjetite se svega koliko nabolje možete... Uđite u taj događaj, osjetite ga što potpunije možete. Sada već znate kako te to radi: Vidite ono što ste tada vidjeli, čujte što ste tada čuli i osjetite što ste tada osjećali. Izvucite se iz tog iskustva, povucite se unazad i sagledajte ga kao balon koji lebdi ispred vas u razrijeđenoj Praznini i recite u sebi: “Uzrok. “

Sada skrenite pažnju na drugu stranu, gdje nema ničega osim Praznine i zgusnite dio te Praznine tako da nastane slika iskustva kako sada sjedite ovdje. Stvorite sliku sebe kako ovdje sjedite što jasnije možete... Uđite u taj doživljaj i osjetite ga što potpunije - sve ono što ste do maloprije vidjeli, čuli i osjetili... A sada se izvucite iz tog iskustva, povucite se nazad i sagledajte ga kao balon koji lebdi ispred vas u razrijeđenoj Praznini, pored onog prvog balona. Dok vam Je pažnja na njega usredsređena, recite u sebi: “Posljedica”

Naporom mašte, sagledajte istovremeno oba ta balona kao koncentrate zgusnute Praznine kako lebde ispred vas.

Potom tim balonima, koji predstavljaju ta dva iskustva, promijenite mjesta. Ovako: Na mjestu gdje je prethodno bio uzrok sada zgusnite Prazninu i stvorite sliku iskustva kako sjedite ovdje sliku koju ste ranije označili kao posljedicu. Potom pored nje zgusnite još Praznine i stvorite od nje sliku iskustva kako dolazite ovamo, koje ste označili kao uzrok.

Sada ih sagledajte kako lebde jedan pored drugog kao koncentrati zgusnute Praznine, u istoj toj razrijeđenoj Praznini. Obratite pažnju na ishod te manipulacije. Naravno, i uzrok i posljedica iščezavaju, jer se pretapaju u Jednost Sunjate.

MURAKAMI Prije petnaestak godina u Beogradu je držao karate seminar Murakami, tada najveći živi

majstor tog sporta. Pored ostalog, on je Učesnicima seminara demonstrirao takozvani “vjetar smrti”. Murakami je zauzeo izuzetno nepovoljan položaj za obranu: stao je glavom okrenut zidu na jednu nogu, drugu je savio u koljenu i stavio ispod koljena noge na koju se oslonio; nagnuvši se naprijed, naslonio se podignutim rukama na zid i zatvorio je oči. Neposredno iza njega zauzeo je borbeni položaj poznati beogradski majstor karatea Ž.V., profesionalac sa višegodišnjim iskustvom. On je trebalo da u trenutku koji sam odabere, udari Murakamija nogom u leđa. Da je uspio u tome, posljedice bi po Murakamija bile veoma loše, jer je beogradski majstor udarao izuzetno brzo i snažno. Okolo su stajali okupljeni Učesnici seminara. Beogradski Majstor je iznenada udario - u prazno! U trenutku kada je njegova noga udarila u prostor gdje je Murakami prethodno stajao,

69

japanski Majstor mu je već bio na leđima. Ponovili su opit. Ovog puta je Ž.V. čekao veoma dugo, 2-3 minuta, prije nego što je udario, ali je rezultat bio isti. Bilo je očito da je Murakami kretao iz svog nepovoljnog položaja PRIJE nego što bi se pomjerila noga udarača. Posljedica se ispoljavala PRIJE, uzroka!

Ljudi iz Murakamijeve pratnje ispričali su Učesnicima seminara da je tu vještinu Majstor demonstrirao američkim policajcima u Los Anđelesu pod još težim okolnostima. On je stajao u istom položaju, a policajac je iz neposredne blizine držao uperen revolver u njegova leđa. Imao je Murakamijevu dozvolu da opali kada hoće. Opit je nekoliko puta ponavljan pred zapanjenim policajcima i svaki put kada bi metak udario u zid, Murakami je bio na leđima policajca koji je pucao. Usporeno razvijen film pokazao je da on kreće iz svog nepovoljnog položaja PRIJE nego što se pojavljuje metak iz cijevi - u tom trenutku on je uvijek bio na leđima policajca koji je pucao.

Objašnjenje se uklapa u naša saznanja o kvantnoj fizici i vanvremenskoj matrici Sunjate. U njoj, ponoviti ću riječi avangardnih fizičara, vlada Nelokalnost i vrijeme i prostor nemaju nikakvog smisla. Dugogodišnjom Spiritualnom praksom japanski Majstor je izašao iz prostorno-vremenskog polja i bio je u stanju da preokrene vremenski redoslijed uzroka i posljedice.

RETROPSIHOKINEZA: POSLEDICA PRIJE UZROKA Kao što sam prethodno spomenuo, kauzalnost je prihvaćena kao osnova svakodnevnog

življenja i naučnog mišljenja u svijetu makro pojava. Ali posljednjih godina i u tim, doskora neprikosnovenim oblastima, na vladajuću kauzalnu paradigmu nasrče sve veći broj dokaza koji je ozbiljno nagrizaju, kao što je Murakamijeva demonstracija. Nedavno (1994) u “Reviji za fiziku” Henri Stap objavio je članak koji je među njegovim konzervativnim kolegama žigosan kao “naučna jeres”, jer je prikazao eksperimente retropsihokineze parapsihologa Helmuta Smita iz 1992. godine. Po Stapovim riječima, Helmut Šmit je pronašao način da omogući ispitanicima u svojim eksperimentima da “... unazad utiču na događaje koji su se dogodili u prošlosti “.

Učesnici eksperimenta bili su sportaši koji su se bavili borilačkim vještinama. Njima su prikazani brojevi na elektronskom ekranu, koji su znatno ranije bili dobiveni aparatom koji izbacuje slučajne brojeve na osnovu radioaktivnog raspadanja. Učesnici eksperimenta pokušavali su da mentalno utiču na prikaz na ekranu, koji je nekoliko mjeseci ranije bio determiniran slučajno odabranim brojevima. Dobiveni rezultat psihokinetičkog djelovanja subjekata bio je statistički veoma značajan, jer je na osnovu slučajnosti takav rezultat moguće dobiti samo jednom u hiljadu eksperimenata.

Budući da ovakav opis eksperimenta može da bude nejasan čitaocima, izložiti ću ovdje jednostavniji oblik eksperimenta retropsihokineze, koji svaki čitaoc može sam da izvede. Taj eksperiment i mnogi slični pokazuju da je i na makro nivou moguće javljanje posljedica prije uzroka, odnosno da kauzalni odnos više ne važi. Eksperiment također potiče od Helmuta Smita.

EKSPERIMENT RETROPSIHOKINEZE Pretpostavimo da vaš prijatelj odlazi na put i da vi želite da mu predate poruku koju treba

da primi za tri dana točno u podne. Radi jednostavnosti prikazivanja eksperimenta, pretpostavimo da je to jednostavna poruka “da” ili “ne”, koje predstavljaju zelena i crvena boja. Ovako teče procedura eksperimenta:

1. Spremite 100 praznih koverata, 100 karata zelene boje, 100 karata crvene boje i neprovidnu aluminijsku foliju. Zamotajte pojedinačno karte u foliju, tako da se ne vidi njihova boja. Stavljajte uvijek po dvije: karte iste boje u jednu kovertu. Tako ćete imati 100 zapečaćenih koverata i u svakom će se nalaziti po dvije karte iste boje zamotane u foliju. U 50 koverata biti će po dvije zelene karte, a u 50 koverata po dvije crvene karte.

2. Zapečatite koverte i pažljivo ih izmiješajte tako da ne znate koja se boja nalazi u kojim kovertama.

3. Dajte svom prijatelju, koji se sprema na put, da slučajno odabere 11 koverata. Izvadite karte iz njih i dajte jednu kartu iz svakog koverta svom prijatelju, a drugu zadržite sebi. Tako će svaki od vas imati po 11 karata iste boje, ali nećete znati koja je to boja, jer su karte u neprovidnoj

70

foliji. 4. Kratko vrijeme prije nego što ste se dogovorili da on primi poruku, odlučite koja će to

poruka biti, “da” ili “ne”, pri čemu je na primjer, da =zelena boja, ne =crvena boja. Pretpostavimo da ste se odlučili da to bude zelena boja, odnosno poruka “da”. Tada se koncentrirajte na karte jednu po jednu, sa željom da to uvijek bude zelena boja i poslije takvog psihokinetičkog djelovanja odmotajte foliju i pogledajte koje je boje karta. U statistički značajnom broju slučajeva biti će više zelenih karata nego crvenih, a isti rezultat će imati i vaš prijatelj kada odmota svoje karte, da bi vidio koje su boje.

Ne morate da imate 11 koverata, svaki neparan broj je u redu; važno je da broj bude relativno mali u poređenju sa ukupnim brojem koverata. Objašnjenje ovakvog ishoda je u psihokinetičkom djelovanju na prošlost. Obratite pažnju na činjenicu da je vaš prijatelj izvukao koverte u prošlosti i da je na osnovu zdravog razuma i kauzalnog mišljenja to završen proces na koji se ne može djelovati! Pa ipak, mnogobrojni ponovljeni eksperimenti pokazuju da se retrokinetički može djelovati na prošlost. Postojanje fenomena retropsihokineze pokreće mnoga nova pitanja o prirodi vremena, o odnosu svijesti i materijalne realnosti i o pojmu kauzalnosti. Tvorci kvantne fizike su nas pripremili za iznenađenja, jer su i sami na njih uzastopno nailazili. Nils Bor daje ovakav savjet: “Usporedo sa širenjem našeg znanja mi moramo uvijek biti spremni da izmijenimo točku gledišta koja najbolje odgovara za sređivanje naših iskustva. “

Sličan stav iznosi Verner Hajzenberg: “Postojeći naučni pojmovi pokrivaju uvijek samo veoma ograničeni dio realnosti, a dio koji još nije shvaćen je beskonačno veliki. Kada god se krećemo od poznatog ka nepoznatom možemo gajiti nadu da ćemo ga razumjeti, ali u isto vrijeme moramo naučiti novo značenje riječi“razumijevanje”

71

19. KVANTNI VAKUUM

Zdrav razum i poznavanje nekadašnje fizike kažu nam da je vakuum prazna, bezoblična,

mirna praznina - posljednje ništa. Mnoge naučne discipline i danas dijele to shvaćanje, uglavnom zato što su fenomeni koje one ispituju nezavisni od svojstava vakuuma. Ipak, zdrav razum nije od velike pomoći dvjema naukama koje su direktno suočene sa vakuumom - kvantnoj fizici i kozmologiji. Da bi došla do podataka o vakuumu, druga od ove dvije discipline mora da se osloni na otkrića prve, zato što dominantna kozmološka teorija današnjice, Opća teorija relativiteta, nema potrebna sredstva da istražuje mikroskopske nivoe na kojima suštinska svojstva vakuuma igraju ključnu ulogu.

Kvantna fizika otkrila je ranije neslućena svojstva vakuuma, tako da je naše znanje o njemu sada mnogo potpunije. Utvrđene činjenice predstavljaju veliko iznenađenje ne samo za laike, već i za mnoge ljude od nauke koji nisu neposredno uključeni u takva istraživanja. Ovdje ću iznijeti neophodan minimum podataka koji zahtijeva ovakva, popularno pisana knjiga.

Mi uglavnom mislimo o prostoru kao praznini, da je prazan, čist i lišen bilo kakve strukture. Prostor se obično se posmatra kao osnova u kojoj se pojavljuju struktura i forme; pojednostavljeno rečeno, prostor je mjesto u kome egzistira materija. Ali u posljednjih nekoliko decenija istraživanja takozvane energetske nulte točke ili kvantnog vakuuma ukazuju da je takav stav prema prostoru sasvim pogrešan.

Energija nulte točke jeste nova rađajuća paradigma, jer će njeno priznanje nužno preobraziti mnoge prihvaćene stavove fizičara. U osnovi ona kaže da vakuum nije prazan! Naprotiv, on je nezamislivo koncentrirana punoća, apsolutna punoća potencijala koja je u stanju savršene ravnoteže, tako da je taj ogromni potencijal spriječen da se ispolji i zato djeluje kao Praznina, vakuum, upražnjenost ili muk. Izgleda kao da je svaka točka vakuuma mjesto na kome se sažimaju skoro beskonačne energije, istovremeno iz svih pravaca, na takav način da sve te energije poništavaju jedna drugu, tako da vakuum djeluje kao praznina ili upražnjenost. Međutim, ako se na bilo kojoj njegovoj točki javi neravnoteža ili asimetrija, iz njega se pojavljuje mjehur koji nazivamo ispoljenom materijom. Na osnovu ovakve analogije, svi oblici materije jesu prosto oblici asimetrije vakuuma. Količina potencijalne energije u kvantnom vakuumu, koju su nezavisno jedan od drugog izračunali brojni fizičari (na prvom mjestu Džon Viler), doseže nezamislivih 10 na 115-ti stupanj jedinica energije po kubnom centimetru. To znači da se u jednom jedinom kubnom centimetru vakuuma nalazi količina energije veća nego što je ukupna količina materije u univerzumu sa njegovim trilijunima galaksija, od kojih svaka ima milijarde zvijezda. Drugi kažu da je to broj veći nego ukupni broj atoma u vidljivom materijalnom univerzumu. Ta količina energije je praktično nezamisliva za ljudsku maštu, ali je ta energija ista svuda u vakuumu, tako da se ne može registrirati, niti iskoristiti, bar na osnovu postojećeg znanja. Energija se može upotrijebiti i njeno prisustvo učiniti poznatim samo ako postoji razlika energetskog potencijala između jedne točke i neke druge, a u vakuumu takve razlike nema. Naravno da je sa takvom količinom energije u vakuumu besmisleno govoriti o iscrpljenosti ili nedostatku energije u ekonomiji i politici. Jedini problem, premda veoma težak za rješavanje, jeste pronaći način da se ta energija angažira, kako je to prvi pokušao Tesla, da bi energija bila na raspolaganju svakom čovjeku, kao sunčeva svjetlost ili zrak.

Svako stvaranje počinje iz Praznine, vakuuma, praznog prostora. To je Praznina ispunjena potencijalima koji čekaju na ispoljenje. Praznina nema identitet i nema lično postojanje. Brojčani simbol koji simbolizira Prazninu je nula, najmisteriozniji od svih brojeva, premda neki kažu da teško možemo nulu nazvati brojem. Nula se najčešće pogrešno shvaća, upravo zato što se ne može direktno shvatiti. Ona ne predstavlja stvar, ni pojavu. Ona nema geometrijska svojstva. Ona je nesaznatljiva, a ipak se svi brojevi oslanjaju na nju. Praznina, čiji je matematički simbol nula, jeste statična osnova na kojoj počiva sve ostalo.

Praznina je osnovna matrica, multidimenzionalna, usisavajuća i porađajuća istovremeno, bezglasna, vječita, neodređena, svepotencijalna i bespolna - istovremeno i otac i majka svega što postoji. Naizgled to je vječito mirovanje i ravnoteža. Kao ilustracija takvog stanja nameće se slika dva ogromna megalita koji su nagnuti jedan ka drugom i dodiruju se u potpunoj ravnoteži i

72

mirovanju, ali se tu nalazi strahovita potencijalna energija. Vakuum je sveprisutan, kao ocean strahovito sabijene energije, a vidljivi univerzum lebdi na njegovoj površini kao skup slabašnih mjehurova sapunice.

Praznina je odsustvo bilo čega sa čim mi operiramo u svakodnevnom životu. Ona je stanje u kome elementi ne stvaraju nikakvu kombinaciju, u kojoj se ne javljaju fenomeni i stanje u kome postoje samo neispoljene, latentne sile. Budući da Praznina predstavlja sferu potpunog odsustva bilo kakvog ispoljenja, ona je za racionalni ljudski um neshvatljiva, već se djelomično može dokučiti metaforama i intuicijom. Na to u svom dnevniku ukazuje Kroli, vršeći kabalističku analizu riječi: “... U hebrejskom jeziku “AL” i “LA” su kabalistički identični kroz njihovu brojčanu vrijednost “31“. “AL” zna či Bog; a “LA” znači “ne”. Bog je Ne ili Ništa. Ovo nije poricanje Božjeg postojanja; to jednostavno znači da On nije ništa što ljudski duh može da shvati. “

Svoj doživljaj Sunjate, koju naziva Velikim Neispoljenim, Diona Fočun izlaže malo opširnije, ali je smisao isti: “Neispoljeno je čista egzistencija. Mi ne možemo za njega reći da Nije. Premda je Neispoljeno, ono Jeste! Ono je izvor iz kojeg sve potiče. ONO je jedina “Realnost”. ONO je jedina suština. ONO je jedino stabilno; sve ostalo je pojava i nastajanje. O Neispoljenom možemo jedino reći “ONO Jeste!” Ono je glagol “biti” vraćen na samog sebe (“Postojanje postoji). ONO je stanje čistog “Bića”, bez svojstava i bez prošlosti. Sve što možemo reći o TOME je da to nije ništa što mi znamo, jer da bismo bilo što saznali, to mora biti ispoljeno, a ako je ispoljeno, ono nije Neispoljeno. Neispoljeno je Velika Negacija; u isto vrijeme ONO je beskonačni potencijal koji se još nije dogodio. Najbolje se može predstaviti slikom međuzvijezdanog prostora. “

Sunjatu je nemoguće vjerno opisati, jer ona je iznad i izvan riječi. Stoga sve mistične tradicije pribjegavaju korištenju metafora da bi nam omogućile da se približimo nečemu što je po svojoj biti neizrecivo. U srednjovjekovnoj evropskoj tradiciji najčešći simbol Praznine je Sveti Gral, koji se tretira kao točka kontakta sa Spiritualnim svjetovima. On nedvosmisleno usmjerava naše misli i osjećanja na Prazninu. Traganje za Gralom u legendama jeste traganje za Istinom u najširem smislu i traganje za svojim Istinitim Bićem u ličnom smislu.

Kao pokretačke metafore često se u mističnoj tradiciji koriste priče. Jedna takva govori o vrijednosti Praznine. Neki lopov ukrao je veliki dragi kamen iz ikone u budističkom svetilištu. To je unesrećilo svećenike tog hrama, ali im je njihov Poglavar rekao slijedeće: “Budalasti lopov uzeo je ono što će, zbog ljudske ludosti, izazvati samo nevolje i zločine. On nije uzeo naše najveće blago, jer tko može ukrasti potpunu Prazninu? Vi ste veći grješnici od njega koji je ukrao samo kamen, jer bezrazložno odbacujete naše najveće, neprocjenjivo blago.”

Sunjata jeste jedina istinita realnost. Sve ostalo je prolazno i nestvarno. Ovakva misao može da odbije tipičnog racionalnog Zapadnjaka, ali u Sunjati nema ničeg zastrašujućeg. Ona nije tama i mrtvilo, već je totalna svijest. Ona je izvor svih mogućih ispoljenja, prošlih, sadašnjih i budućih. Iz nje izvire i naše Istinito Biće i sva njegova iskustva. Kada se u Praznini izgube naše individualne odlike, onda smo u najvećoj mjeri to što zaista jesmo.

Na to nas navodi i priča iz mistične Sufi tradicije. Mistik je godinama meditirao i kada je osjetio da je spreman da se spoji sa Bogom došao je pred Božja vrata i pokucao na njih. Začuo se Božji glas: “Tko je to?”

“To sam ja”, odgovorio je mistik. Na to mu je Božji glas uzvratio: “Vrati se nazad. “ Poslije novih pet godina iskušenja, mistik je opet pokucao na Božja vrata i suočio se sa

istim pitanjem: “Tko je to?” “To sam ja!” viknuo je mistik što je jače mogao, da bi naglasio svoju spremnost da se

spoji sa Najvišim. “Vrati se nazad”, odgovorio mu je Bog. Poslije mnogih godina, koje je prestao da broji, mistik se ponovo našao pred Božjim

vratima i tiho na njih pokucao. “Tko je to?” začuo se Božji glas. “To si ti”, odgovorio je Mistik i našao sebe u spoju sa Bogom. Svijest Praznine, Čista Svijest, Statik, Braman, Ajin, Veliko Neispoljeno, Implicitni

Poredak, JA-JA, Istinsko Ja ili Svijest bez objekta, jesu različiti termini za označavanje izvora iz kojeg sve potiče i čemu se sve konačno vraća, kojeg tradicionalne religije nazivaju Bogom. Zajedničko značenje svih tih uzvišenih pojmova jeste: Beskraj Ne-Bića.

Vježbe koje čine posljednji dio Seminara Sunjate usmjerene su na stvaranje uvida kod

73

Učesnika da je zajednička osnova svega postojećeg Čista Svijest Sunjate, da je ona u svemu što postoji, i u živim bićima i takozvanoj neživoj materiji. Na tome mjestu pretapaju se učenja istočnjačke mistične tradicije i nalazi kvantne fizike.

Mnogi ljudi čitavog života traže Boga, imajući pred sobom sve vrijeme čovjekoliku viziju obdarenu nadljudskim moćima i znanjem. Oni se nadaju da će to biti rješenje svih njihovih problema. Jer Bog je svemoćan, on je sveznajući i kada ga nađu i spoje se sa njim, bar dio te njegove svjetlosti pasti će na njih. Iskustva prosvijetljenih mistika su bitno drugačija. Filip Kaplo o svojim očekivanjima i ishodu svoje dugogodišnje prakse Zena piše ovim riječima: “ Čitavog života slušao sam da je Bog dobar i milostiv. Kada sam najzad spoznao Boga, doživio sam da Bog nije ni dobar ni zao, ni strog ni milostiv. Štoviše, doživio sam da Bog uopće nije Bog!”

Iskustva prosvijetljenih ljudi bitno se razlikuju od infantilnih očekivanja koje podupiru tradicionalne religije. U jednoj poučnoj Zen priči mladi kaluđer se poslije mnogo napornog rada prosvijetlio i vidi Istinu u svemu, kuda god pogleda. Njemu se gade neprosvijetljeni ljudi koji obožavaju samo pojedine simbole, izdvojene od nepreglednog mora Svijesti i Istine. U takvom stanju on ulazi u budistički hram, u kome se ljudi pobožno mole oko zlatnog Budinog kipa i u bijesu pljune na njega. “Bezumniče, što radiš to”, povikali su okupljeni, “Ti pljuješ na Budu, na samu Istinu!”

“Neka mi netko od vas pokaže gdje nije Istina, da tamo pljunem” bio je odgovor Prosvijetljenog, koji je Budu, Istinu ili Sunjatu vidio u svemu postojećem.

Razumijevanje energetske nulte točke vakuuma je jedan od najvažnijih koraka u historiji ljudske rase, jer sadrži u sebi potencijal da potpuno izmijeni naše poglede na svijet u kome živimo i izazove fundamentalni pomak u svijesti, koji će osloboditi ljudsku maštu do isto tako nezamislivog nivoa kao što će fizika nulte točke osloboditi energiju iz Praznine.

74

20. LJUDSKA SVIJEST I NOVA FIZIKA

U posljednjih tri stotine godina nauka je načinila ogroman napredak u shvaćanju fizičkog

univerzuma, od sićušnih kvarkova do ogromnih kvazara. Ali, unutrašnji život ljudi i drugih Svjesnih Bića još uvijek je za nauku crna rupa. Problem se ne svodi na to da su naučne teorije o ljudskom duhu loše ili pogrešne. Jednostavno rečeno, one su nepotpune, svode se na nejasne fantazije, filozofske nagovještaje i neprovjerena nagađanja. One ispuštaju iz vida ili namjerno zaobilaze glavnu komponentu Ljudskog Bića - njegovu transpersonalnu ili Perenijalnu suštinu, jer nisu u stanju da je zahvate postojećom naučnom metodologijom. A u traganju za konačnim odgovorima na ljudsku upitanost neizbježno je, na ovaj ili onaj način, biti privučen vječitom i beskonačnom. Bez obzira da li je to beskonačan broj identiteta kojih treba da se oslobodimo, beskonačan broj postojećih paralelnih svjetova u koje hoćemo da prodremo, beskonačan broj matematičkih hipoteza ili beskonačnost Tvorca univerzuma, teško je doživjeti Istinito Biće ukorijenjeno u bilo što ograničeno, konačno i prolazno. U zapadnim religijama postoji duga tradicija identificiranja Boga sa Beskonačnim, a istočnjački filozofski sistemi pokušavaju da uklone razlike između Jednog i mnoštva i da identificiraju Prazninu i Beskonačno, Ništa i Sve.

Nova generacija kvantnih fizičara u najvećoj mjeri naglašava tri svojstva kvantne teorije, koja nam pomažu da shvatimo kako ljudska svijest prožima materiju na kvantnom nivou. Ova tri svojstva jesu: slučajnost, nematerijalnost i međupovezanost. Upravo ta tri svojstva Ajnštajn je smatrao neprihvatljivim za nauku, premda je on jedan od očeva te teorije. Međutim, poslije Ajnštajna, ona dobivaju na značaju u kvantnom tumačenju svijeta, jer se sve više uviđa da ta svojstva naizgled mrtve materije jesu spoljašnji izraz tri osnovne osobine ljudske svijesti: slobodne volje, višesmislenosti i duboke psihičke povezanosti.

Ponoviti ću ono što sam istakao u jednom od prethodnih poglavlja. U dubinskoj psihologiji srećemo se sa sličnim problemom koji imamo prilikom pokušaja mjerenja u kvantnoj fizici. Istražujući nesvjesne sadržaje, mi ih neminovno mijenjamo tokom takvog procesa. Na primjer, otkriti i osvijetliti nesvjesne sadržaje znači korjenito ih transformirati, što je suštinska komponenta procesa osvješćivanja, terapije i individuacije.

Na subatomskom, kvantnom nivou, vrijeme jednostavno ne postoji. Ono biva stvoreno, kao i sve ostale pojave fizičkog univerzuma, kolapsom beskonačnog valnog polja Sunjate ili kvantnog vakuuma u materijalna i psihološka zbivanja. Mnogi fizičari osjećaju da se osnova materijalnog univerzuma može objasniti samo ako se primarna uloga da svijesti - toliko primarna da materija uopće ne može da postoji sve dok svijest nije prisutna da izvrši kolaps valnog polja. Drugim riječima, potrebna je svijest da bi se “materijalizirala” materija iz potencijala za njen nastanak, da bi dobila “realnost”.

Međutim, fizičari koji zastupaju takvo shvaćanje ne vjeruju da isključivo svjesna Ljudska Bića treba da budu prisutna da bi se ovaj svijet materijalizirao, jer su uvjereni da je svijet postojao i prije pojave čovjeka. To znači da svijest mora postojati izvan ljudi, čak izvan životinja i bakterija, ako vjerujemo da je svijet postojao prije nego što su se takva bića pojavila. Ono što je dodatno zbunjivalo fizičare jeste otkriće u okvirima njihove sopstvene nauke, u njihovoj kući, da i elektroni, kao i ostale čestice, ispoljavaju neku vrstu svijesti i da iz jedne atomske orbite preskaču u drugu sa nečim što teško možemo izbjeći da nazovemo “namjerom”. Takva otkrića bila su izuzetno neprijatna Ajnštajnu, što je iskazao rekavši da mu je neprihvatljivo da vjeruje da miš može da izvrši kolaps valova, a pomisao da elektron to može da učini svojom “sviješću” dovodila ga je do ekstremne razdraženosti. U pismu fizičaru Maksu Bornu, on kaže: “Smatram da je sasvim nepodnošljiva ideja da elektron, izložen radijaciji, odlučuje svojom slobodnom voljom, ne samo trenutak kada će da iskoči iz orbite, već također i smjer. Ako je tako, ja bih radije krpio obuću ili radio u kockarnici nego što bih bio fizičar”. (Citirano u Fridmenovom radu “Hidden Domain”, 1997). Vrijedi primijetiti da Ajnštajn ne kaže da je to nemoguće ili da se kosi sa naučnim saznanjima, već samo da on nije u stanju da se sa tom pojavom suoči. U njegovom pogledu na svijet nije bilo mjesta za takve pojave. Ali njih kvantna fizika svakodnevno potvrđuje.

Fizičari su doista stavljeni na velike muke, jer u njihovom svijetu prije pojave kvantne fizike nije bilo mjesta za svijest, tako da nije čudo da su tek pod velikim pritiskom činjenica počeli

75

da uočavaju neke veze između svijesti i fizičkih pojava. Ako je elektron zgusnuto energetsko polje obdareno izvjesnom sviješću, onda i najniža živa bića moraju biti obdarena sviješću. Ali tu ne prestaju naše čuđenje, niti muke rigidnih naučnika. Ako su elektroni svjesni, onda su sve “materijalne” tvorevine obdarene manjom ili većom sviješću: minerali, blato, voda, zrak... Valja naglasiti da je ovakvo gledište - da je univerzum živ i svjestan - postojalo u svim kulturama osim naše zapadne, zasnovane na nauci. Postaje sve očitije da su ti mislioci dobro znali ono što zapadna nauka kroz kvantnu fiziku tek sada otkriva, premda na bolan način.

Većina naučnika osjeća snažno nepovjerenje prema misticizmu. Takvo osjećanje je logično, jer je mistična misao polarna suprotnost racionalnog mišljenja, koje je osnova naučne metodologije. Međutim, poniranje u osnovu života nužno dovodi do sagledavanja Jednog i nedjeljivog o kome mistici odvajkada govore. Upravo zbog toga, mnogi značajni naučnici, kao što su Ajnštajn, Pauli, Sredinger, Hajzenberg i Bom prihvaćali su ili čak zastupali mistične stavove. Mistična misao ne može biti zamjena za naučnu metodologiju sve dok se ona može primijeniti. Ali na suštinskim pitanjima i Ljudskog Bića i same prirode naučna metodologija i logika nas napuštaju, jer postaju neadekvatne. Evo što kaže sam Albert Ajnštajn, papa moderne nauke: “Nov način razmišljanja je od suštinske važnosti, ako čovječanstvo hoće da preživi i da se pokrene ka višim nivoima.” A odmah potom, da bi do kraja uklonio nedoumice o inferiornosti intuitivnog ili mističnog dokučivanja realnosti, on nedvosmisleno priznaje, na očaj svojih krutih materijalistički orijentiranih sljedbenika: “Ja nisam došao do shvaćanja osnovnih zakona univerzuma kroz svoj racionalni duh. “

Izrazi mistično iskustvo, prosvjetljenje, kozmička svijest i slični često su korišteni od ljudi koji prakticiraju meditaciju i mnoge sisteme Spiritualnog razvoja. Kao što smo vidjeli u prethodnim poglavljima, sve je više ozbiljnih i velikih naučnika koji zaranjaju u taj opčinjavajući svijet. Ovakva iskustva, premda su veoma stvarna za osobe koje ih dožive, teško je prenijeti riječima. Mistici često govore o savlađujućem osjećanju postojanja u Jednosti sa univerzumom ili Bogom, o munjevitom sagledavanju holističke vizije realnosti ili o stupanju u dodir sa moćnim silama prožimajuće ljubavi. Što je najvažnije, mistici tvrde da mogu spoznati Najvišu Realnost u jednom jedinom iskustvu, nasuprot dugotrajnog, napornog i suhoparnog naučnog istraživanja.

Jezik kojim se opisuju takva iskustva odražava kulturu u kojoj takve individue žive i paradigmu koja vlada mišljenjem u tom društvu. Kod zapadnjačkih mistika ova iskustva obično naglašavaju lični kvalitet iskustva, tokom kojeg su u neposrednoj blizini neke više sile, obično Boga, koji je iznad i izvan njih, ali sa kojim postoji izuzetno jaka i tijesna veza. Istočnjački mistici naglašavaju cjelinu iskustva i obično su poistovjećeni sa Najvišom Sviješću, tako da postaju jedno sa njom. Poznati pisac iz Spiritualnog miljea, Ken Vilber, ovako opisuje tipično mistično iskustvo Sljedbenika istočnjačkih Spiritualnih Staza: “U stanju mistične svijesti, Stvarnost je doživljena direktno i neposredno, što znači bez ikakvog posrednog procesa, bez bilo kakve simbolične elaboracije, bilo kakve konceptualizacije i bilo kakve apstrakcije; subjekt i objekt postaju jedno u besprostornom i bezvremenom aktu koji je iznad svakog i bilo kog oblika meditacije. Univerzalni jezik mistika govori o spoju sa realnošću u njenoj “tako-vosti” i “jeste-nosti” bez ikakvog posredovanja; izvan riječi, simbola, imena, misli i slika “.

Suština mističnog iskustva je u tome da je ono prečica do Istine, direktan i neposredan kontakt sa doživljenom Najvišom Realnošću. Po riječima Rudija Rakera, “Ovo je u središtu mističnog učenja: Stvarnost je Jedno. Praksa misticizma sastoji se u nalaženju načina da se direktno iskusi to Jedinstvo. Jedno je nazivano različitim imenima - Dobro, Bog, Kozmos, Duh, Praznina i (najneutralnije) Apsolut. U labirintskom zamku nauke nijedna vrata se ne otvaraju direktno na Apsolut. Ali ako čovjek shvati zagonetku, moguće je iskočiti iz postojećeg sistema i dožvjeti sam Apsolut... Međutim, mistična spoznaja se dostiže odjednom, ili nikako. Ne postoji Staza koja do nje postepeno vodi... “

Sada sa dobrom mjerom sigurnosti možemo reći ono što je našim prethodnicima intuicija stoljećima šaputala - da je Svijest sveprisutna osnova koja se transformira u energetska i materijalna ispoljenja, a da pri tome ne prestaje da postoji kao jedan njihov aspekt.

Nelokalnost je prihvaćena kao činjenica u fizici (na to sam ukazao više puta u prethodnim poglavljima). Elementarne čestice mogu da utiču jedne na druge preko čitavog univerzuma prevazilazeći vrijeme. Nikakav signal ne putuje od jedne do druge čestice, a ipak su one povezane.

76

(no što ih povezuje je njihov aspekt koji postoji van prostora i vremena, a to je Svijest! Ona je prodrla u nauku, postavila se pred naučnim istraživačima kao nezaobilazna i ne vidi se što je i kada može odatle istisnuti. Eugen Vigner, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku, hrabro je objavio: “ Čovjek, nikada neće razumjeti fizičku realnost, ako ne uzme u obzir svojstva svoje svijesti.“

77

21. VRIJEME: POSLJEDNJA GRANICA

Neraskidivu vezu Ljudskog Bića sa univerzumom u kome živi i kojeg sve više postaje

svjesno kao produžetka sebe, prikazao je sažeto Ser Artur Edington na način koji podsjeća na Spiritualni manifest i istovremeno poziv za prekoračenje posljednje granice pred kojom se ono našlo: “Svaka pojedina čestica našeg fizičkog tijela je u spoju sa svakom drugom česticom u kozmosu; svaki “prostor” unutar vašeg fizičkog tijela komunicira sa svim prostorima u univerzumu, “nevidljiva” materija neprekidno teče između vašeg tijela i univerzuma. Vaše misli šire se do univerzalne misli; vaš duh, ničim ograničen, kupa se u moru kozmičkog duha. Osjetite PRISUSTVO, jer vi jeste prisustvo! U svakom pokušaju da premostite iskustva koja pripadaju spiritualnoj i fizičkoj strani vaše prirode, vrijeme ima ključnu poziciju“.

Ova misao velikog naučnika nagovještava da je Ljudsko Biće došlo do vremenske kapije, da pokušava da prođe kroz nju i sebe spozna u beskonačnim daljinama, onako kako to bezvremena mudrost uči - onaj što traži jeste ono što on traži. Nema ničeg drugog. Kada bismo zagospodarili vremenom u potpunosti, završili bismo svoju Spiritualnu evoluciju, traženje sebe u drugima i drugih u sebi, jer bismo došli do kraja takvog traganja. U ovom stadiju razvoja naše svijesti to nije moguće. Ali, po svemu sudeći, vrijeme je načeto, jer je stavljeno pod kontrolu u izvjesnom stupnju; ono je ta granica na kojoj Ljudsko Biće stoji, pokušavajući da progleda kroz tamu nesaznatog i suoči se sa onim što ga čeka iza nje, kao sa druge strane ogledala. U posljednjem djelu ove knjige izložiti ću vam različite pokušaje Spiritualne i naučne avangarde da prekorači tu posljednju granicu.

78

22. SJEĆANJE BUDUĆNOSTI

Bojim se da sam vam dosadio ponavljajući da se vladajuća paradigma ubrzano mijenja.

Svakodnevno se javljaju nove činjenice, nove oblasti i nove naučne i alternativne discipline koje je nagrizaju. Nedavno su započeta intenzivna istraživanja u alternativnoj oblasti koja je dobila naziv “sjećanje budućnosti” (“future memory”). Otkrića postignuta u toj oblasti mogu u izvjesnoj mjeri da doprinesu mijenjanju vladajućeg stava prema vremenu. Odmah da napomenem da fenomen sjećanja budućnosti ne treba brkati sa prekognicijom, u kojoj neke osobe sagledavaju buduće događaje prije nego što su se fizički manifestirali, premda među njima ima dosta sličnosti.

Još jedna napomena. Neki čitaoci će, tokom upoznavanja sa podacima ovog poglavlja, prepoznati da su takvo iskustvo nekada imali. Vjerojatno su ga tumačili na različite načine - kao viziju, posljedicu umora, zabludu, iluziju i tome slično - ali će im sada to iskustvo postati razumljivije.

Sredinom prošle decenije, istraživači fenomena tanatologije2 uočili su da su neke osobe, koje su preživjele stanja bliska smrti, sposobne da prodru u buduće vrijeme na potpuno nov način. Filis Atvoter je intervjuirala osobe koje su preživjele stanja bliska smrti, usporedo sa osobama koje takva iskustva nisu imala, pa je usporedila dobivene podatke. Nepobitno je utvrdila da su neke osobe poslije doživljenog stanja bliskog smrti počele da proživljavaju epizode iz budućnosti koja se još nije ispoljila u prostorno-vremenskoj egzistenciji.

2 Tanatotogija je disciplina koja izučava fenomen smrti i proces umicanja. Za razliku od nekadašnjih vidovnjaka, osobe koje doživljavaju fenomen budućeg sjećanja

tvrde da zaista proživljavaju budućnost u najsitnijim detaljima prije nego što se manifestira na fizičkoj ravni egzistencije. Njihove tvrdnje odnose se na događaje koje su proživjele u budućnosti, o kojima nisu mogle da imaju nikakve podatke. Ti događaji se kasnije odigravaju na potpuno istovjetan način. Fenomen budućeg sjećanja suštinski se razlikuje od ostalih načina ispoljavanja futurističke svijesti kao što su proročanstva, predviđanja, prekognicija, znanje unaprijed, jasnovidost, jasnoslušanje i, u novije vrijeme, telepercepcija. Ustvari, više istraživača zapazilo je tu pojavu znatno ranije, ali su je većinom nazivali “fleš unaprijed”. Međutim, taj termin je zvučao kao još jedna od parapsihičkih sposobnosti i nije objašnjavao što se doista događa. Stvar je postala jasnija kada je Filis Atvoter izvršila niz istraživanja tog fenomena na više od 3.000 ljudi. Rezultati su bili iznenađujući i doveli su do otvaranja potpuno nove oblasti istraživanja. Osnovno je bilo, ako taj fenomen tretiramo kao specifičan i različit od njemu sličnih, po kojim elementima se on razlikuje od poznatih oblika futurističke svijesti?

Sjećanje budućnosti (ili buduće sjećanje) većina istraživača definira kao sposobnost nekih ljudi da događaj ili čitav slijed događaja u potpunosti prožive u subjektivnoj realnosti, prije nego što ih prožive u objektivnoj realnosti koja će se tek dogoditi. Osoba obično, premda ne uvijek, zaboravlja svoje futurističko proživljavanje pošto se dogodilo, a sjeća ga se kasnije kada neki signal aktivira to sjećanje. Buduće sjećanje je bogato čulnim podacima i veoma detaljno, sadrži pokrete, misli, podatke čula vida, sluha, mirisa, ukusa i dodira koji se javljaju u životnim situacijama, kao i misli, ideje i odluke koje su tada donesene. Sve to je doista proživljeno fizički, emocionalno i čulno, a ne samo posmatrano (što bi bila vidovitost), čuveno (jasnoslušanje), predviđeno (prorečeno) ili unaprijed znato (prekognicija). To proživljavanje je potpuno, tako da se ta pojava, dok je u toku, ne može ni na koji način razlikovati od svakodnevne stvarnosti.

Taj fenomen je striktno usmjeren na budućnost, ali ga osoba ne doživljava kao viziju, već kao stvarno iskustvo. Sva čula su uključena, a pojedinosti su tako potpune i ubjedljive, da osoba ne može da takvo iskustvo razlikuje od istinskog života. Ona ga doista proživljava u svim detaljima: u kretanju tijela, dohvaćanju predmeta, načinu disanja, osjećanjima koje doživljava i riječima koje se izgovaraju, sa propratnim grimasama i gestovima. To iskustvo se suštinski razlikuje od vizija u kojima osoba gleda ono što se događa kao na filmu. Buduće sjećanje obično se događa kada su ljudi aktivni i u potpuno budnom stanju, a ne u izmijenjenim stanjima svijesti, koja su osnova na kojoj se javljaju ostali futuristički doživljaji. Obično osoba doživljava taj fenomen tokom normalnih aktivnosti: dok ide ulicom, radi po kući ili na poslu, u kupatilu, tokom svakidašnjeg razgovora sa prijateljima ili rodbinom i sličnim. Ne samo da se buduće sjećanje događa za vrijeme svakodnevnih

79

aktivnosti, već je ono skoro isključivo na njih usredsređeno. To nisu prekognitivni i profetski događaji koji se tiču društvene grupe kojoj osoba pripada, njene nacije ili čitavog čovječanstva, već se odnose na njen svakodnevni život. To je vjerojatno glavni razlog zbog koga su istraživači ranije previđali taj fenomen, jer on nije dramatičan, niti provokativan, nema univerzalno, već individualno značenje i osoba ne osjeća unutrašnji pritisak da o njemu obavještava druge.

Pogrešno je izjednačavati buduće sjećanje sa fenomenom deža vi, koji je orijentiran na prošlost i odnosi se na prošle događaje, prošle snove i iskustva prošlih života. Buduće sjećanje je, ponoviti ću, proživljavanje iskustava koja se još nisu dogodila.

Jedna žena imala je ovakvo iskustvo sjećanja budućnosti. Dok je ujutro prala posuđe, iznenada ju je zahvatio val energije, koji joj je skoro raznio glavu. Doživjela je da je na večernjoj zabavi tog dana uvečer, vidjela je sve prisutne osobe i učestvovala je u svemu što se govorilo i činilo. Doživljaj je bio toliko realan da je odlučila da ne planira ništa za to večer, da bi vidjela što će se dogoditi. Te večeri prijateljica je nazvala telefonom, izvinula se što je bila nemarna, pa je nije ranije zvala i pozvala je da dođe na zabavu kod nje te iste večeri. Zabava je bila točan duplikat njenog jutarnjeg iskustva budućeg sjećanja; svaka riječ u razgovoru, svi pokreti tijela predstavljali su ponavljanje onoga što je već doživjela.

Nekada doživljaj nema veliku snagu, jedino što osoba uočava jeste njegova neobičnost, izlaženje iz ustaljene normalnosti.

Mjereno “realnim” vremenom, buduće sjećanje obično traje samo nekoliko sekundi, najviše nekoliko minuta, a subjekt za to vrijeme proživljava veoma duge vremenske periode, koji mogu da obuhvate nekoliko dana ili mjeseci budućih aktivnosti. Ono se u duhu ne javlja kao proplamsaj u kome se za trenutak zavirilo u budućnost, već se u svijesti ispoljava kao segment fizičke realnosti koja se doživljava u potpunosti.

Teško je reći koja su specifična stanja u kojima se javlja buduće sjećanje. Izgleda da se češće javlja u pubertetu i u situacijama u kojima je osoba izložena stresu. Po svemu sudeći, takve epizode raščišćavaju situaciju i omogućavaju osobi uvid u oblast u kojoj postoji neka jaka emocionalna potreba; također je doživljavaju ljudi kod kojih Spiritualne komponente života iznenada postaju primarne, ili ljudi koji u tom periodu svog života iz nekog razloga postaju otvoreniji.

Model po kome se taj fenomen odigrava je univerzalan, bez obzira na velike individualne razlike ili različite društvene situacije u kojima se događa. Evo kako model budućeg sjećanja izgleda u svojim glavnim elementima. Obično počinje valom velike tjelesne toplote, praćene osjećanjem oduševljenja. Ponekad osoba čuje zvonjenje u ušima. Sadašnji prostorno-vremenski odnosi su potpuno ukočeni, ništa i nitko se ne pomjera, sadašnjost postaje zaustavljen film. Istovremeno sve postaje sjajnije i čulne sposobnosti su izoštrene, okolni zrak je ispunjen iskrama svjetlosti, svjetlucanjem ili izgleda kao da je valovit. Osoba doživljava sasvim jasno osjećanje fizičke tjelesne ekspanzije, a istovremeno dolazi do širenja okolnog prostora, dok se prisutni predmeti ili skupljaju i postaju manji, ili iščezavaju iz vidnog polja.

Tokom iskustva budućeg sjećanja događaj iz budućnosti privremeno prekriva sadašnjost. Budući događaj se iznenada ispoljava u tolikom bogatstvu detalja, da se teško može razlikovati od svakodnevnih zbivanja. Rijetko se javlja svijest o uzrocima takvog događaja, već on izgleda sasvim prirodan. Buduće iskustvo se završava brzo i iznenadno, kao što je počelo. Vremensko-prostorni odnosi postaju normalni, vraćaju se uobičajene proporcije i ponovo kreće normalno doživljavanje. Nad osobom ostaje da lebdi osjećanje zadovoljstva ili zbunjenosti, što je uobičajeno kada se dogodi nešto neočekivano. Često se javlja osjećanje zapanjenosti ili jeze, ponekad zagonetnosti. Događaj ostaje živ dokgod je u svijesti, ali konačno biva zaboravljen ili skrajnut.

Teško je reći koji signali pokreću buduće sjećanje, ali kada je pokrenuto, cijeli doživljaj se javlja u svijesti sa svim pojedinostima. Osoba može da se osjeti glupo ili avetinjski, jer se često javlja utisak da je ona samo glumac koji igra unaprijed napisanu ulogu. Neke osobe imaju jasno osjećanje da mogu da biraju ishod, a druge bez otpora dozvoljavaju da se ispuni ono što je unaprijed doživljeno. Doživljaj u prvo vrijeme može da izazove nelagodu, ali konačno postaje logičan i primjeren situaciji. Život osobe koja ga doživljava počinje da teče na prihvatljiv način i u njemu se javlja osjećanje sređenosti.

Ne odgovaraju doživljaji svih ljudi ovakvom modelu, ali je on prisutan kod većine. Taj

80

model se javlja kod onih osoba koje su fenomen doživjele u stanju potpune budnosti i bile aktivno uključene u svakodnevne aktivnosti. Postoji i druga grupa ljudi koji su buduća sjećanja doživjeli u stanju sna, sanjarenja i potpune opuštenosti, ali njih je malo. U svom spisu “Aus Meinem Leben”, Gete je opisao svoje iskustvo, koje na prvi pogled izgleda kao halucinacija, ali se sa dosta razloga može svrstati u sjećanje budućnosti: “Jahao sam putem prema Druzenbajmu, kada me je iznenadio jedan od mojih najčudnijh doživljaja. Vidio sam sebe kako idem sebi u susret, na istom putu, na leđima konja, ali u odjeći kakvu nikada nisam nosio. Čim sam se trgao iz tog sna, vizija je potpuno nestala. Međutim, značajno je da sam se osam godina kasnije našao na tom istom putu, idući da posjetim Frederiku, u istoj odjeći koju sam imao na sebi u onoj viziji i koju sam sada imao na sebi, ne namjerno, već nekim slučajem. Ta divna halucinaciji imala je smirujuće djelovanje na mene.“

Ovakva iskustva događaju se relativno rijetko, ali ima osoba koje ih doživljavaju nekoliko puta dnevno, obično kada su u ozbiljnim emocionalnim problemima. Tada iz budućih sjećanja dobijaju podršku i snagu da nastave da normalno funkcioniraju.

Povremeno neke osobe promjene ishod koji su unaprijed proživjele, ali čak i tada originalni događaj može da se kasnije javi neokrnjen. Na primjer, jedna osoba je imala buduće sjećanje da je njen muž ozbiljno povrijeđen u saobraćajnom udesu dok je išao na večernji sastanak. Zbog toga je insistirala da pođe sa njim i da ona vozi kola. Takva njena intervencija dovela je do toga da je događaj izostao te večeri, nesreća se nije dogodila. Nekoliko večeri kasnije, njen muž je doživio udes veoma sličan onom koji je ona proživjela unaprijed. Njena prethodna intervencija izmijenila je samo vrijeme događaja, ali sam događaj nije.

Kod značajne većine ljudi vrijeme u budućem sjećanju biva zgusnuto i izuzetno ubrzano, ali samo u odnosu na takozvano normalno vrijeme u životu. Kod nekih osoba fenomen mjeren “objektivnim”, svakodnevnim vremenom, traje 10 do 15 minuta, a tokom njega je proživljen događaj u budućnosti od čitavih godinu dana u svim pojedinostima. Tu postoji očigledna sličnost sa stanjima koja su bliska smrti, koja ljudi doživljavaju prilikom davljenja, pada sa visine i uopće velike životne opasnosti. U takvim iskustvima dolazi do sažimanja vremena. Jedina razlika je što u ovim drugim iskustvima, koja se u psihologiji nazivaju hipermnezijom, postoji paralelne tok vremena u ovom životu i u samom iskustvu, pri čemu se u nekoliko sekundi iskustva bliskog smrti proživljava čitav život sa mnoštvom pojedinosti. Kod budućeg sjećanja, kao što sam rekao, sadašnja zbivanja bivaju potpuno zaustavljena, kao ukočena slika na videorekorderu, a vrijeme u budućem sjećanju teče. Ali dok proživljava iskustvo budućeg sjećanja osoba nema utisak da se vrijeme ubrzalo i zgusnulo. Ona ima utisak njegovog normalnog proticanja.

Kada su osobe koje su doživjele ovaj fenomen pitane kakva je, po njihovom mišljenju, njegova svrha, najčešći odgovor je ovaj: Proživljavanje iskustva unaprijed je viđenje onoga što nas čeka, ono omogućava da vidimo ono što je iza ugla i daje nam vremena da se pripremimo prije nego što zakoračimo u samo zbivanje. Neki ljudi doživjeli su to iskustvo kao prozor prema budućnosti, priliku za učenje ili za eksperimentiranje sa svojim životom. Neki navode da im je to iskustvo povratilo prirodan ritam življenja i stvorilo im jasno osjećanje da je svaka osoba i svaka aktivnost u životu važna.

Misao da su epizode budućeg sjećanja priprema za buduća iskustva zbunjivala je neke istraživače dok nisu počeli da ih uspoređuju sa ponašanjem djece, naročito oko četvrte godine, kada se razvijaju sljepoočni režnjevi velikog mozga. Djeca tog uzrasta u potpunosti su orijentirana na budućnost i tada se igraju sa izazovima života koji ih čekaju u budućnosti kada sazriju. Njihove futurističke probe čiste put za razvoj njihove imaginacije, a to je značajan korak u razvoju svijesti.

Kada su istraživači usporedili nalaze utvrđene na djeci sa podacima koji su poticali od odraslih koji su preživjeli stanja bliska smrti, otkrili su izuzetno interesantnu vezu. Poslije takvog dramatičnog iskustva korjenito se mijenja ponašanje osobe - na površinu ličnosti izbija njihovo “unutrašnje dijete”. Njihove dominantne osobine ličnosti postaju one koje karakteriziraju djecu: dječja nevinost u pogledu na svijet, začuđenost nad njim, radoznalost prema pojavama i stvarima u životu i velika radost u učenju i otkrivanju novih stvari.

Djeca na uzrastu oko četvrte godine nemaju jasno razumijevanje vremena, već doživljavaju budućnost kao jedan od aspekata sadašnjosti. Proživljavanje budućnosti daje djeci osjećanje kontinuiteta i perspektive. Kratko rečeno, na tom uzrastu djeca doživljavaju izvjesnu transformaciju svijesti. Slična stvar se događa kada čovjek doživi šamanske vizije, buđenje kundalini ili iskustvo

81

blisko smrti. Pošto osoba prođe kroz neko od takvih iskustava, prva stvar po kojoj okolina primjećuje da se nešto neobično desilo jeste da osoba izgleda znatno mlađa nego ranije. Mijenja se izraz lica, držanje tijela i njeno ponašanje postaje slično dječjem u najboljem smislu riječi. Na osnovu takvih nalaza, istraživačima se nametao ovaj zaključak: posljedica fenomena budućeg sjećanja je značajan pomak u svijesti, a u osnovi takvog zbivanja vjerojatno je promjena u moždanoj strukturi i kemijskim procesima u mozgu.

Činjenica da se neka iskustva prožive u budućnosti i da postoji jasno sjećanje takvih iskustava umnogome olakšava stres i životne brige, jer omogućava ljudskoj psihi da se prilagodi promjenama koje bi inače bile iznenađujuće i šokantne. Takvi doživljaji stvaraju izuzetno osjećanje smirenosti i pouzdanja u individui, bez obzira koje je starosti, ali po svemu sudeći oni su jedan vid višeg razvoja svijesti. Viša svijest praćena je višim sposobnostima, talentima i kreativnošću koje takve osobe nikada ranije nisu doživjele.

Neki pregaoci u ovoj oblasti vjeruju da je moguće namjerno izazivanje budućeg sjećanja i da ono predstavlja efikasan način za razvoj više svijesti. To je moguće postići veoma jednostavno, kaže stručnjak za kozmičku elektroniku Džems Van Every, jedan od istraživača u ovoj oblasti. Poslije više od 10 godina eksperimentiranja, on je razvio metodu sjećanja budućnosti i dao je potrebne instrukcije u svojoj knjizi. Postoji nekoliko ključnih elemenata u učenju kako da se sjetimo budućnosti, koje ću vam ovdje iznijeti u skraćenom obliku:

Opustite se i sagledajte svoju neposrednu okolinu u svim njenim pojedinostima. U mašti, kao da se igrate, uđite u sve detalje iz svoje okoline na istraživački način. Uočite kako se ponašate prema informacijama koje vam dolaze. Obratite pažnju kako

klasificirate i u kakve modele stavljate svoja čulna iskustva. Dok to činite, budite što je moguće više otvoreni. Počnite da vodite bilješke o svojim iskustvima. Zapisujte detaljno što ste vidjeli i što ste osjetili.

Počnite da zamišljate kako će scena u kojoj se trenutno nalazite izgledati u budućnosti. Zamislite neki svoj tekući problem i njegovo rješenje u budućnosti. Zamislite da se sjećate

kako ste ga riješih. Uživite se u osjećanje da je ono što vi činite istinito iskustvo. Dozvolite svom sistemu

vjerovanja da se proširi tako da prihvati vaš nov odnos prema vremenu. Saznanje da mnogi ljudi mogu da dožive fenomen budućeg sjećanja i, štoviše, da mogu

naučiti da ga namjerno izazovu, stavlja pred mislioce zahtjev da ponovo razmotre svoje stavove o suštini vremena. Govoreći o posljedicama budućeg sjećanja na osnovu ličnog iskustva, Filis Atvoter kaže: “Neposredno pošto sam iskusila iskustvo blisko smrti, sve oko mene, čak i moja odjeća, počelo je da treperi od života. Posljedice tog iskustva bile su da sam kroz dubok uvid shvatila da smo mi božanska bića koja koriste ljudska tijela. U svakom od nas postoji iskra, koja želi da se spoji sa beskonačnom svjetlošću. Promjene u mozgu koje se događaju prilikom takvih iskustava i transformacija svijesti koja ih prati služe da se u nama probudi instrument koji nam je potreban da bismo postali svjesni tko smo mi, što smo mi, da vidimo zašto smo ovdje, kuda idemo i što u vezi sa tim možemo da učinimo. Te promjene nas usmjeravaju na naš cilj i pokazuju nam što je naša odgovornost. Naše pravo nije samo da budemo rođeni, već isto tako da se ponovo rodimo. Tako postajemo sve više ono što zaista jesmo. Kada jednom sasvim jasno doživimo istovremenost budućnosti i sadašnjosti, mi se oslobađamo tiranije vremena. “

Saznanje da budućnost može da se doživi prije sadašnjosti ili istovremeno sa njom oslobađa čovjeka od zablude jednolinijskog vremena, u kome jedan događaj nužno slijedi iza drugog, tako da je čovjek ostavljen na milost i nemilost sila o kojima ništa ne zna. Sjetite se primjera iz jednog od prethodnih poglavlja, u kome doživljavamo linijski slijed vremena u životu kao da gledamo prizore kroz prozor brzog vlaka; prizori koji su promakli, kao da su zauvijek prošli, a prizori koje ćemo tek vidjeti izgledaju sada nepostojeći. Ali ako se nagnemo kroz prozor, vidjeti ćemo da su i budućnost i prošlost prisutne u vječitom “sada”. Fenomen budućeg sjećanja jeste upravo takvo naginjanje kroz prozor, jedno od mogućih, koje nam daje iskustvo cjelovitosti vremena i oslobađa nas njegove surove neumitnosti.

82

23. VRIJEME I TELEPORTACIJA

U uvodnim poglavljima spomenuo sam na nekoliko mjesta telepercepciju (“remote

viewing”) kao metod čiji su rezultati uzdrmali uobičajeno shvaćanje kauzalnosti i pravolinijskog doživljavanja vremena. Sada ću iznijeti detaljnije podatke o toj metodi, u kontekstu nove vizije vremena. Jedan od vodećih stručnjaka u toj oblasti, major američke armije Ed Dejms, definirao je telepercepciju kao probojnu psihološku, parapsihološku i Spiritualnu tehniku, koja omogućava bilo kojoj individui da bude obučena da psihičkim putem stekne znanje o stvarima i događajima koji su udaljeni od nje u prostoru i vremenu. Po njegovom tvrđenju, tako trenirana osoba postaje izuzetno precizan teleperceptor3, čija točnost percepcije prevazilazi najobdarenije vidovnjake u historiji. Tehnologija obuke i rada razvijena je na osnovu protokola koje je prvi napravio slikar i medij Ingo Svon za potrebe američke armije. Major Ed Dejms je sa svojom ekipom tokom hladnog rata utvrdio lokacije mnogih sovjetskih podzemnih baza, izgled i konstrukciju atomskih podmornica, što je bila brižljivo čuvana tajna, i uspio je da prodre u najviše vojno tijelo Sovjetskog Saveza. Da su neki od tih podataka istiniti pokazuje to što je on dobio medalju za zasluge Američkog Kongresa.

3 Teleperceptor je bolji termin nego “vidovnjak” ili “vidioc”, jer se telepercepcija ne svodi samo na viđenje ciljeva udaljenih u prostoru i vremenu, već na podatke koji potiču od svih čula i osjećanja koja ih prate.

Najveća vrijednost ove metode je u striktnom pridržavanju strogih protokola, za koje on

kaže da su sintaksa i gramatika kojima nesvjesni duh prenosi informacije budnoj svijesti. Takvim postupkom sprječava se uplitanje imaginacije, što se često događa kod prirodno obdarenih psihika. Ako bismo usporedili tu sposobnost sa govorom, mogli bismo reći da se svi rađamo sa urođenom sposobnošću za govor, ali ako ne naučimo da govorimo, ta sposobnost ostaje na nivou mumlanja i neartikuliranih glasova. Telepercepcija je sposobnost artikuliranog razgovora sa Kolektivnim Nesvjesnim.

Trening omogućava osobama ne samo da razlikuju podatke svoje imaginacije od podataka koji potiču od stvarnih ciljeva, a to su određena mjesta, osobe i događaji, već i da uklone djelovanje svoje intelektualne analize, svojih unaprijed stečenih ideja, predrasuda i vjerovanja, tako da dobiju veoma točne podatke o ciljevima na koje su usmjerene. Za dobro obučenog teleperceptora nema nikakve razlike da li se usredsredio na ciljeve koji postoje u sadašnjosti ili su to ciljevi u prošlosti i budućnosti. Ponekad se teškoće jave kada se radi o ciljevima u budućnosti, ali one ne potiču od dobivanja podataka telepercepcijom, već od njihove analize. Samo veoma iskusan analitičar u stanju je da valjano tumači podatke o budućim događajima.

Telepercepcija nije disciplinirana intuicija, već je ona u većoj mjeri zasnovana na kontroliranom usmjeravanju pažnje. Podaci se dobijaju iz Kolektivne Nesvijesti ili, kako praktičari kažu, globalnog duha. To je veoma strogo kontrolirana vještina, koja je laka za primjenu na jednostavne ciljeve, ali veoma komplicirana kada se primjenjuje na složene. Naravno, točnost dobivenih podataka nije potpuna. Dobar teleperceptor dobiva prosječno 50% točnih podataka o postojećem cilju. Stoga privatne kompanije za usluge telepercepcije na komercijalnoj osnovi (danas ih ima nekoliko u Sjedinjenim Državama) koriste timove od nekoliko teleperceptora i samo ono što je zajedničko u njihovim nalazima uzima se u obzir za analizu. To im omogućava da ljudima koji ih iznajme garantiraju stopostotan uspjeh ili vraćaju novac! Kada se radi o pitanjima života i smrti, na primjer otkrivanju mjesta gdje se nalaze teroristi koji drže taoce, koristi se dvostruka ili trostruka kontrola - dva ili tri tima nezavisno jedan od drugog rade na otkrivanju istog cilja.

Strogo kontroliranom procedurom nesvjesni duh teleperceptora usmjerava se na Kolektivno Nesvjesno i iz njega, kao iz akašine biblioteke, uzima točno onu knjigu u kojoj se nalaze potrebni podaci i iz nje ih čita.

Ovim tehnikama teleperceptori su, pored ostalog, otkrili postojanje letjelica vanzemaljskog porekla (UFO). To je bio jedini mogući rezultat analize ovakvih i sličnih podataka koje su često dobijali : “Umjetni objekt, metalnog sastava, okruglog oblika, ispod njega je prazan prostor (ne zemlja, niti voda), iznad njega prazan prostor, oko njega prazan prostor, kreće se velikom brzinom i naglo mijenja pravac kretanja. U njemu se nalaze živa bića obdarena sviješću... “

Teleperceptori sa velikom točnošću utvrđuju da li je tijelo koje otkrivaju ljudsko ili ne, da

83

li je živo ili mrtvo itd. Također u kakvom je psihičkom stanju osoba koja predstavlja ciljni objekt. Nema većih teškoća da se prodre u duboke nesvjesne strukture ciljne osobe. To se veoma često radi u medicinskim istraživanjima, jer otkako je telepercepcija ušla u civilnu upotrebu našla je široku primjenu u medicinskoj dijagnostici. Taj postupak se koristi da se otkriju nesvjesne traume, uzroci psihosomatskih poremećaja itd.

Tokom rata u Perzijskom zaljevu, ekipe teleperceptora obavile su veliki posao za američku armiju. Po riječima majora Eda Dejmsa, “... Mi ne samo da smo locirali mjesta na kojima su Iračani držali rezervoare sa kemijskim otrovima i kanistere sa sredstvima za biološko ratovanje, već smo prodrli u komandni bunker Sadama Huseina i sasvim jasno izvukli njegove ratne planove,.. tada smo prodrli u njegov duh i otkrili ideje koje je iznio na njihovom Savjetu za nacionalnu sigurnost, također smo otkrili njegove dalje namjere, njegovo tadašnje emocionalno stanje i kako je to njegovo stanje nastajalo od djetinjstva do danas.” Ponavljam, ove riječi potiču od majora američke armije koji je dobio Kongresnu medalju zasluga za narod!

Pred ljudima koji prakticiraju telepercepciju pojaviti su se etički problemi - koliko je moralno učestvovati u takvim operacijama, kada se na najdubljem nivou svijesti jedan čovjek ne razlikuje od drugog, kada su svi ljudi dijelovi jedne cjeline? U knjigama koje je nekolicina najpoznatijih teleperceptora objavila, istaknuto mjesto zauzimaju njihovi moralni problemi sa kojima su se suočili.

U strukturi ličnosti tih ljudi, tokom nekoliko godina prakse, došlo je do korjenitih promjena. Oni su svoju vojnu karijeru počinjali kao odabrani obavještajci - ljudi jednostavnog načina razmišljanja, spremni da za svoju zemlju učine sve i bilo što - a završavali su poslije nekoliko godina kao mistici. Jedan od najuspješnijih, Džozef MekMonigl kaže: “Ljudi su, bezmalo svi, zapanjeni kada čuju slijedeće: Telepercepcija nas je uvjerila da vrijeme ne postoji. Ja sam bio šokiran kada smo to utvrdili i nisam nikoga vidio tka je ostao ravnodušan na to. Ono što postoji za nas dok smo u ovim fizičkim tijelima nije vrijeme, već je to ograničenje naše percepcije. Ono što smo nepobitno utvrdili jeste da nema iskustvene razlike kada do nečega dolazite telepercepcijom u sadašnjosti, prošlosti i budućnosti. Sve je ovdje i sada! Prošlost je živa i još uvijek postoji. Nikada nije prošla! Ograničenost naše percepcije onemogućava nam da je vidimo, ali je ona još uvijek tu. Nekada Praktičare telepercepcije veoma jako uzdrmaju iskustva koja imaju - Gospode Bože, sve još uvijek postoji, ubistva u konclogorima, klanja, mučenja djece sve to.... Sve što je ikada rđavo postojalo i sve što je dobro postojalo, egzistira još uvijek, jedino što ga svakidašnjom percepcijom ne možemo vidjeti. Također sve što će se desiti je ovdje i sada, jedino što to ne možemo vidjeti dok ne primijenimo posebnu proceduru!”

MekMonigl kaže da je suštinska promjena u njegovoj strukturi ličnosti nastala na osnovu iskustava telepercepcije da prošlost, sadašnjost i budućnost postoje istovremeno. Iz te jedinstvene matrice mi odabiremo gdje ćemo ući u stvarnost i to nazivamo rođenjem. Mi na neki način odlučujemo gdje ćemo je napustiti, i to nazivamo smrću. Sva iskustva između te dvije točke dozvoljavaju nam da konstruiramo svoju životnu priču u polju vremena/prostora. Ovakva struktura vjerovanja dozvoljava mnogostruke inkarnacije, zato što se svaki život koji osoba živi događa istovremeno. Sa njene točke gledišta, sve izgleda kao da ima vremensko ograničenje - prošlost, sadašnjost i budućnost - ali doista svi ti životi proživljavaju se u isto vrijeme. Drugim riječima, sva naša iskustva iz tisuća života završavaju se istovremeno. Moguće je da se naše Biće, što nas suštinski identificira kao jedinstven entitet, ne mijenja ni u jednoj od tih inkarnacija.

O tome major Ed Dejms kaže: “Vrijeme ne postoji u Kolektivnom Nesvjesnom. Ako, koristeći našu proceduru, kao Teleperceptor pogledam vaš život, ja ga vidim od rođenja do smrti, u tom sagledavanju nema vremena, to je jedan geštalt, jedna cjelina informacija koja postoji u Kolektivnom Nesvjesnom. U tom procesu, mi obično gledamo lijevo da bismo vidjeli prošlost, a desno da vidimo budućnost, ali vremena nema.“

Većina osoba sa praktičnim iskustvom telepercepcije stekla je zajednički filozofski pogled na svijet, u kome su doživjele da je sva beskonačna složenost formi i ispoljavanja usmjerena ka završetku kozmičkog ciklusa postojanja, kada se, poslije milijardi godina evolucije sve spaja u jedno. Takav stav sličan je ideji koju je zastupao Alfred Nort Vajthed. Rekao je da se historija kreće ka “vezama ispunjenja”. Sve takve veze ispunjenja same rastu ka onome što je on nazvao “zajedničkim razvojem” ili “ko-razvojem”. Korazvoj vrši snažno privlačenje, koje nalikuje na

84

gravitaciju, izuzev što su objekti koji postoje u univerzumu privučeni njemu ne kroz prostor, već kroz vrijeme. Kako se približavamo ivici tog brzaka koji vodi ispunjenu i korazvoju, vrijeme se ubrzava i granice se gube. Što više granica nestane, bliži smo zajedničkom rastu. Kada konačno stupimo u fazu zajedničkog rasta, više neće biti granica, jedino će postojati vječnost, jer mi ćemo postati sav prostor i sve vrijeme, živi i mrtvi, ovdje i tamo, prije i poslije. To Jedno jeste univerzalni privlačni centar kome sve postojeće teži. Ono daje smisao univerzumu, jer svi procesi mogu biti sagledani kao traženje i napor da se približimo Jednom, da se sa njim povežemo, sa njim slijemo i u njemu nestanemo na kraju vremena.

85

24. PUTOVANJE KROZ VRIJEME I ALTERNATIVNE DIMENZIJE

Najčudnija oblast istraživanja i spekuliranja u okvirima ozbiljne nauke posljednjih

nekoliko desetina godina jeste mogućnost putovanja kroz vrijeme. U laboratorijima zvaničnih instituta još se ne prave vremenske mašine, ali su naučnici shvatili da po Ajnštajnovoj općoj teoriji relativiteta (a to je do sada najbolja teorija o vremenu i prostoru) ne postoji ništa u fizičkim zakonima što bi se kosilo sa putovanjem kroz vrijeme. Taj naučni poduhvat može da bude izuzetno težak, kao što ukazuje Stiven Houking, ali nije nemoguć.

Spomenuo sam u jednom od prethodnih poglavlja da je, deset godina prije nego što je Ajnštajn objavio svoju Posebnu teoriju relativiteta, H.Dž.Vels u svojoj knjizi “Vremenska mašina” definirao vrijeme kao četvrtu dimenziju ovim riječima; “Nema razlike između vremena i bilo koje od tri dimenzije prostora, izuzev što se kroz njega kreće naša svijest. U ovih stotinu godina Velsova knjiga stekla je status kultne. Otada su mnogi ljudi bili fascinirani mogućnošću putovanja kroz vrijeme, ne samo pisci naučne fantastike, već i brojni naučnici, od ozbiljnih do sanjalica alternativne nauke, koji čitav život posvećuju toj oblasti sa neskrivenom nadom da će ući u historiju rame uz rame ne sa H.Dž.Velsom, već sa Ajnštajnom.

U radovima pregalaca iz te oblasti očite su dvije tendencije. Prvu bismo mogli nazvati ezoteričnom, šamanskom ili Spiritualnom. Ona je usmjerena na dosezanje alternativnih dimenzija kroz ekspanziju svijesti. Čitavo putovanje u druge dimenzije ili svjetove odvija se u svijesti i kroz nju (tu očito spadaju sjećanje budućnosti i telepercepcija). Svijest je nosač individue, njeno “vozilo” i istovremeno polje kroz koje se kreće. Šamanizam je glavni sistem u kome je ta tendencija prisutna.

Druga tendencija je naučna ih pseudonaučna. Njena glavna karakteristika je težnja da se na osnovu naučnog znanja, naučnim sredstvima i instrumentima ostvari prodor u druge dimenzije, pri čemu se teži da se putovanje ostvari u fizičkom tijelu, kroz njegovo prenošenje u drugo vrijeme, druge dimenzije i svjetove.

Posljednjih godina primjetno je prepletanje ove dvije tendencije, tako da se elementi i jedne i druge sreću u sistemima koji pokušavaju da ostvare taj davnašnji san.

Nemali je broj mislilaca koji navode sve moguće razloge za nemogućnost ostvarenja takvog poduhvata. Na prvom mjestu su različiti paradoksi čije javljanje podrazumijeva putovanje kroz vrijeme. Među njima najpoznatiji je “djedin paradoks”, premda ga neki opisuju navodeći druge srodnike - oca ili dalje pretke. Takav paradoks nastaje kada osoba putuje u prošlost i čini nešto čime sprečava sopstveno rođenje - ubija svog djeda ili sprečava da se njegovi roditelji ikada sretnu. On je izuzetno jednostavan i ne koristi naučne dokaze, već običnu logiku. Ako putnik kroz vrijeme ode u prošlost, dok je njegov djeda još dječak i ubije ga, neće se roditi njegov otac, pa ni on sam. Budući da se neće roditi, on neće biti u stanju da otkrije putovanje kroz vrijeme, da ode u prošlost i ubije svog djedu itd.

Manje odbojan primjer paradoksa opisao je u svojoj priči “By his bootstraps” kultni pisac naučne fantastike Robert Hajnlajn. Junak priče nekim slučajem otkriva uređaj za putovanje kroz vrijeme, koji je donio posjetilac iz daleke budućnosti, njemu nepoznat starac. On krade taj uređaj i odlazi u jednu pustu vremensku zonu, gdje živi u stalnoj brizi da li će ga pronaći starac kome je ukrao tu dragocjenu vremensku mašinu. Vrijeme teče i jednog dana on shvaća da je ostario i tada organizira okolnosti tako da njegov mlađi ja nađe i ukrade vremensku mašinu od njega. Tako se događaji vrte u krug ili se čitaocu nameće takav zaključak.

Međutim, paradoksi su često prisutni u nauci. Na početku knjige naveo sam primjer iz teorije relativiteta, sa brzinom svjetlosti, koji nam pokazuje da vrijeme ne teče jednako u svim okolnostima - ono protiče sporije za osobu koja se kreće. Također je paradoksalno da su takozvani ozbiljni naučnici postali konačno ubijeđeni da je putovanje kroz vrijeme moguće upravo kroz naučnu fantastiku. Evo kako je nastao taj paradoks. Karl Sagan, čovjek koji je širom svijeta postao poznat po svojim popularnim televizijskim emisijama o kozmosu, odlučio je jednog dana da napiše naučnofantastičan roman o putovanju kroz vrijeme. U njemu je opisao uređaj za putovanje na Vega zvijezdu kroz kozmičku crnu rupu. Budući da je bio ozbiljan naučnik, Sagan je želio da svoj roman stavi na čvrstu naučnu osnovu, pa se obratio svom intimnom prijatelju Kipu Tornu, koji ima reputaciju dobrog poznavaoca teorije relativiteta i najvećeg stručnjaka za gravitaciju, da mu obradi

86

problem savlađivanja kozmičkih daljina kroz crnu rupu. Torn je sa svoja dva studenta problem ozbiljno obradio i utvrdio da Ajnštajnova teorija relativiteta dozvoljava postojanje takvog crvnog kanala ili prolaza kroz prostor i to rješenje pojavilo se u Saganovom romanu “Kontakt”, objavljenom 1985. godine. Torn nije u prvom trenutku shvatio posljedice svog rješenja za mogućnost putovanja crvnim kanalima kroz vrijeme, isto kao kroz prostor. Nedugo potom, on je učestvovao na naučnom simpoziju, na kome je jedan od učesnika uzgred spomenuo da se crvni kanali mogu koristiti također za putovanje u prošlost, to jest kroz vrijeme. Ovakav stav imao je teorijske osnove, jer se prostor i vrijeme tretiraju istim jednadžbama u Ajnštajnovoj teoriji. Torn je odmah Shvatio da svaki prirodno stvoreni crvni kanal može da poveže dva različita vremena i takvu mogućnost detaljno je obradio u svojoj knjizi “Crne rupe i zakrivljenost vremena”.

Nije samo naučna fantastika utjecala na naučnu terminologiju i njene ideje, već i takozvana ozbiljna književnost. Na primjer, mnogi fizičari zabludno vjeruju da je termin “kvark” skraćenica od izraza “kvazi čestica” (“quazi-particle”). Moj prijatelj profesor Tomaž Klinc, sa Elektrotehničkog fakulteta u Ljubljani, skrenuo mi je pažnju na činjenicu da ga je Marej Gel-Man prvi upotrijebio u fizici,4 preuzevši ga iz romana Džemsa Džojsa “Fineganovo bdenje”. Izvor termina je zagonetni Džojsov citat “Tri kvarka za Master Marka!” (“Three quarks for Muster Mark!”).

4Kvarkove (ili kvarke) možemo smatrati osnovnim gradivnim elementima protona i neutrona. Oni se, što je veoma čudno, ne mogu odvojiti jedni od drugih i stoga ne postoje u samostalnom ispoljenju. Jedinstvo tri kvarka u protonu je ljep simbol Trojstva u Jednosti.

Jednom otvorena vrata ovakvih spekulacija podstakla su mnoge fizičare da se pojave u

javnosti sa popularnim naučnim radovima u kojima su izlagali svoje ideje o putovanju kroz vrijeme. Zajednička osnova većine takvih radova bila je da je najlakši način da se prirodno postojeće vremenske crvotočine prilagode putovanju kroz vrijeme. Međutim, početkom devedesetih godina iskrsnuo je nov paradoks - možda je moguće putovati u budućnost i vratiti se nazad, ali se možete vratiti samo do točke kada je vremenska mašina napravljena, nemoguće je otići u prošlost prije njenog nastanka - tada ona nije postojala, tako da je nemoguće putovati uz pomoć nečeg što ne postoji. To je razlog, kažu neki naučnici, mnogi amateri i ljubitelji naučne fantastike, što nas danas ne posjećuju horde vremenskih turista iz naše budućnosti, jer u ovom trenutku na našoj planeti vremenska mašina još uvijek nije konstruirana. Da li takve mašine doista ne postoje? Postoje, kažu izvjesni ljudi, ali za njihovo postojanje zna samo mali broj odabranih. Pogledati ćemo kasnije tvrđenja takvih pojedinaca i grupa da su savladali vrijeme na različite načine i da je najveća tajna u historiji ljudskog roda što najviši politički lideri u nekim zemljama to znaju i prikrivaju.

Paradoksi u vezi sa vremenom postoje, ali njih rješava kvantna mehanika i hipoteza o postojanju mnogih svjetova nastala pod njenim okriljem. Interpretaciju mnogih svjetova dao je Hju Everet. Po njegovoj interpretaciji, svi mogući svjetovi su jednako stvarni i postoje paralelno jedni sa drugima. Kada god se dogodi akt svjesnog posmatranja, univerzum se dijeli u dva. Oba novonastala univerzuma su jednako realna i oba sadrže u sebi svjesnog posmatrača. Međutim, žitelji svakog od njih opažaju samo univerzum u kome oni žive, a ne paralelni. Na osnovu te teorije, koju, premda izgleda nevjerojatno, prihvaćaju kao moguću neki istaknuti naučnici, postoji bezbroj paralelnih svjetova i svaki je realan isto koliko ovaj naš, tako da se Svepostojanje ispoljava ne kroz univerzum, već kroz multiverzum. Također postoje paralelne historije za svaki mogući ishod na osnovu odluke koju je donijelo neko Svjesno Biće. One se račvaju kao grane i grančice beskrajno velikog drveta. Od etabliranih naučnika glavni zastupnici ove ideje su Dejvid Dojč sa Oksfordskog Univerziteta i Brus DeVit sa Univerziteta u Teksasu. U ovakvom prikazu zbivanja nema paradoksa: Vaš odlazak u prošlost da spriječite svoje rođenje tako što ćete ubiti svoga djeda i da se nikada ne rodite, nema značaja, jer ta vaša odluka dovodi do novog račvanja realnosti, pa tako nastaje nova, paralelna realnost u kojoj vi nikada niste ni rođeni. Vi ste bili rođeni i napravili ste vremensku mašinu u susjednoj paralelnoj realnosti i u njoj ste otišli u prošlost, a u budućnost putujete drugom, od nje odijeljenom, tako da nema paradoksa. U susjednom, paralelnom svijetu djed je živ i zdrav, tako da se budući ubica nesmetano rađa, pronalazi vremensku mašinu i vraća se u prošlost da spriječi djeda da ima potomke.

87

Svakako da ovakve mogućnosti podižu i krvni pritisak i kosu na glavi mnogim naučnicima odgojenim u duhu rigidnog materijalizma, ali se takvim ljudima ista stvar događa kada se izlože nalazima kvantne fizike do kojih dolaze njihove kolege u laboratorijima.

Podstaknuti Saganovim romanom i Tornovom popularnom knjigom, neki fizičari danas predlažu crvne kanale i kozmičke crne rupe kao osnovu za konstrukciju vremenske mašine. Alan Gut, profesor na čuvenom Masačusetskom institutu za tehnologiju, veoma je sažeto prikazao teoriju relativiteta, koja je u osnovi crnih rupa i crvnih kanala, ovim riječima: “Prostor kaže kako će materija da se kreće. Materija kaže kako će prostor da se krivi.” Njegove riječi biti će vam jasnije ako zamislite prostor/vrijeme kao platneni krevetski čaršav (plahtu) razapet na svoja četiri ugla, tako da se ravno prostire. Ako stavimo tenisku loptu na sredinu tog razapetog platna, prostor/vrijeme će se ugnuti u sredini, sa loptom u svom središtu. To je ilustracija tvrdnje Alana Guta da materija kazuje prostoru kako će da se krivi. Ako negdje na površinu tog platna stavimo drugu loptu, ona će se kotrljati prema udubljenju koje je stvorila prva lopta, što je ilustracija za Gutove riječi da zakrivljeni prostor odlučuje o tome kako će materija u njemu da se kreće. Ako stavimo tešku metalnu kuglu u centar našeg razapetog čaršava koji prikazuje prostor/vrijeme, usijecanje će biti veoma duboko, tako da će kugla možda da napravi rupu u tkivu prostora/vremena, koju nazivamo crnom rupom. Ako pogledamo prostor/vrijeme odozdo, ispod čaršava, vidjeti ćemo da je crna rupa izašla “na drugu stranu vremena” kao crvni kanal.

Držeći se ove ilustracije, biće nam jasnije da nam je za putovanje kroz vrijeme potreban objekt koji je toliko masivan da stvara značajno krivljenje prostora/vremena. Kratak prikaz nekih danas poznatih pojmova u fizici otkriće nam nekoliko mogućnosti za ostvarenje takvog ishoda.

Crna rupa nastaje kada neka velika zvijezda sagori sve svoje nuklearno gorivo. Ona tada počinje da se skuplja i postaje veoma gusta. Što gušća postaje, to je njeno gravitaciono polje jače, do takvog stupnja da ništa, čak ni svjetlost, ne može iz njega da utekne. Druga posljedica je da će se dogoditi krivljenje prostora/vremena i da će se vrijeme usporiti. Mnogi fizičari današnjice podržavaju ideju da se u središtu crne rupe nalazi “singularitet” ili singularna točka beskrajne gustine u kojoj zakoni kvantuma ne važe, da je to granica univerzuma i samog vremena. Objekt koji bi došao u blizinu singularne točke bio bi smrvljen i uništen. Međutim, drugi fizičari iznose ovakvu spekulaciju: Ako bi se kozmička letjelica približila crnoj rupi dobro proračunatim putem, ali ne previše blizu da bude progutana, to bi bila prava mašina za putovanje kroz vrijeme. Ona bi za nekoliko sati, mjereno vremenom posade, otišla u vrijeme koje bi trajalo stotinama ili hiljadama godina mjereno satom na zemlji. U takvoj konstrukciji, crna rupa na jednom mjestu u prostoru i u jednom vremenu povezana je crnom rupom u drugom prostoru i vremenu (ili se ona nalazi u istom prostoru, ali u drugom vremenu) kroz takozvani vrat, koji kao prolaz spaja dvije crne rupe.

Kip Torn i njegove kolege Moris i Jurtsever dali su sličnu ideju. Po njoj, sasvim je moguće u civilizaciji sa dovoljno razvijenom tehnologijom izvaditi minijaturnu crnu rupu iz kvantumske pjene (sa nivoa subatomskih čestica), povećati je do velikih dimenzija ubacivanjem velikih količina energije u nju i stabilizirati je stavljanjem velikog električnog naboja na obje strane crvnog prolaza. Ti crvni prolazi ili vremenski portali tada bi bili preneseni u veoma udaljene oblasti i kroz njih bi se putovalo brzinom većom od svjetlosti iz jedne oblasti u drugu. Štoviše, ako bi se kretanje jedne od tih vremenskih vrata ubrzalo do brzine bliske brzini svjetlosti, a potom usporilo i vratilo do svog blizanca portala, taj par portala činio bi vremensku mašinu za dvosmjernu komunikaciju i transport u prošlost i budućnost.

Međutim, profesor fizike sa Njujorškog univerziteta Mičio Kaku, u svojoj knjizi “Hiperprostor” predložio je konstrukciju vremenske mašine koja je mnogo realnija: “Ona se sastoji od dvije komore od kojih svaka sadrži dvije paralelno postavljene metalne ploče. Između oba para ploča stvori se izuzetno jako električno polje koje cijepa prostornovremensko tkivo i stvara rupu u prostoru koja povezuje dvije komore. Putovanje kroz vrijeme postiže se na osnovu Ajnštajnove specijalne teorije relativiteta, po kojoj vrijeme sporije protiče za tijela koja se kreću. Jedna komora se nosi na daleki put koji se odvija velikom brzinom i vraća se nazad na isto mjesto. Vrijeme će proticati različitom brzinom na dva kraja ovakvog crvnog kanala i svako tko bi ušao u jedan kraj kanala bio bi trenutno prebačen u prošlost ili budućnost kada bi izašao na drugom kraju.” Vrijedi istaći da je taj dio Kakuove knjige objavljen kao članak u ozbiljnom naučnom časopisu “Physical Review Letters” (Vol. G1, page 1446).

88

Cijepanje prostornovremenskog tkiva stvaranjem jakog električnog polja, koje predlaže Kaku kao osnovni element vremenske mašine, nije originalno. Mali broj upućenih zna da su vremenske mašine na osnovu takvog elementa prethodno postojale i korištene. Navesti ću dio pisma koji mi je krajem 1997. godine uputio moj blizak prijatelj Ing. T. Cvrković, izuzetan znalac elektronike i konstruktor mnogih neobičnih uređaja koji su se u praksi pokazali efikasnim: “... Što se tiče paralelnih svjetova, slažem se sa tobom da postoje... znam da je Tesla mogao odlaziti i vraćati se. On je to redovno prakticirao. Imao sam literaturu o tome, pošto sam o Teslinom radu sakupio sve što sam mogao. Nešto ima i u Teslinom muzeju kod vas, ukoliko nije razvučeno i pokradeno. Tesla je koristio dva VF transformatora da bi postigao taj efekt; oni su radili istovremeno na dvije različite frekvencije. Posebnim rezonatorom je dobivao treću frekvenciju, koja je bila zbir prve dvije. Drugim oscilatornim pasivnim kolima je više puta umnožavao dobivenu frekvenciju i tako dobivao vrlo visoku frekvenciju u UHF području, koju tada nitko osim njega nije mogao proizvesti. Bili su potrebni oscilatori velike snage da bi se na kraju dobila relativno mala VF energija. Tu energiju je on koristio za izlazak u druge dimenzije. To je prakticirao veoma često. Nikakvih pisanih podataka o svojim iskustvima nije ostavio. Ove podatke dobio sam od jednog Holanđanina, prijatelja jednog američkog inženjera, koji je tim eksperimentima prisustvovao... “

“Što se tiče sistema sa elektromagnetima, prolazak u druge dimenzije postiže se elektromagnetima ogromne snage, koji imaju zavojnice od po nekoliko tona i postavljeni su jednopolno, odnosno dva sjeverna pola su samo tridesetak, centimetara jedan od drugog. U taj prostor uvlači se čovjek i pušta se struja kroz magnete. Odbojna sila tih istopolnih magneta je toliko velika da ih drže čelične traverze od pola metra u prečniku, da se uređaj ne bi rasprsnuo u komade. Uređaj troši ogromne količine energije, otprilike kao neki aluminijski kombinat, pošto struja mora biti istosmjerna. Konstrukcija mi je poznata...“

U slijedećem poglavlju prikazati ću detaljnije kako je izgledalo Teslino kratkotrajno angažiranje u probijanju vremenskog tunela u budućnost u eksperimentu Filadelfija. Sada smo u izlaganju došli do same granice koju većina smatra racionalno prihvatljivom. Od sada do kraja knjige ulazimo u područje koje će kod mnogih izazvati nevjericu i koje se, po sadržaju, ne razlikuje od naučne fantastike. Ono što mi daje za pravo da takve materijale iznesem, jeste količina postojećih podataka. Premda ih zvanične vlasti na Zapadu prikrivaju, na cenzorskom pokrovu koji je preko njih stavljen postoje mnogi procjepi kroz koje cure informacije. Neke od njih izložiti ću u daljem tekstu.

Moglo bi se postaviti pitanje, što će takvi podaci u knjizi o Sunjati, zar nije dovoljno samo popularno teorijsko izlaganje o vremenu kako ga prikazuje suvremena fizika i ukazivanje na njega kao na jednu od četiri komponente materijalnog univerzuma? Moj stav je da je jedina vrijednost teorije njena primjenjivost u praksi, a Stabilno Stanje Sunjate, u koje se stupa poslije nekoliko iskustava stečenih na Seminarima, može da posluži kao odskočna daska za prodor u alternativne dimenzije. Štoviše, osobe koje dosegnu takvo stanje svijesti ne mogu izbjeći u sebi rađanje težnje ka alternativnim dimenzijama i svjetovima. U prirodi je Ljudskog Bića da pogleda iza svake ograde kada jednom do nje dođe.

FILADELFIJA EKSPERIMENT Prvobitni cilj Filadelfija eksperimenta bila je nevidljivost ratnih brodova, ali su, poslije

početnih uspjeha, vrlo brzo postavljeni daleko ambiciozniji ciljevi, koji su do danas ostali tajni za javnost. Nešto kasnije vidjeti ćemo koji su to ciljevi bili.

Ideja da se ratni brodovi učine nevidljivim za neprijatelja privukla je pažnju naučnika početkom tridesetih godina ovog vijeka. Godine 1931. na Univerzitetu u Čikagu stvoren je tim čiji su članovi bili Nikola Tesla, Džon Hatčinson i Dr Kirtenauer. Istraživanja su tu započeta, ali se tim naučnika uskoro premjestio u Institut za napredna istraživanja u Prinstonu, gdje su im se pridružili Albert Ajnštajn (kratko vrijeme) i Džon fon Nojman.

Tesli je prirodno pripadalo mjesto u takvom istraživačkom projektu, jer je on još 1899. godine dao nekoliko izjava za štampu koje su mu u naučnim krugovima donijele reputaciju čudaka. Naime, tvrdio je da je u kontaktu sa nezemaljskim inteligentnim bićima na drugim planetima. A dvije godine kasnije, marta mjeseca 1901. godine, u časopisu “Collier”s Weekly”, Tesla je objavio

89

članak pod naslovom “Razgovor sa planetima” u kome je objasnio kako je došao do takvog zaključka:

“Dok sam radio na poboljšanju mojih uređaja za produkciju intenzivnih električnih aktivnosti, istovremeno sam usavršavao sredstva za posmatranje slabih djelovanja. Jedan od najinteresantnijih rezultata i također od najveće praktične važnosti bio je razvoj izvjesnih pronalazaka koji su nagovještavali približavanje nepogode sa daljine od nekoliko stotina milja, smjer njenog kretanja, brzinu i daljinu koju je prešla...

“Dok sam obavljao taj rad, po prvi put sam otkrio misteriozne efekte koji su izazvali moje interesovanje. Ja sam usavršio instrument o kome govorim toliko da sam iz svoje laboratorije u planinama Kolorada mogao takoreći da osjetim puls Zemljine kugle i da zapazim svaku električnu promjenu koja bi se dogodila u prečniku od nekoliko stotina milja. Nikada neću zaboraviti prvo osjećanje koje sam doživio kada mi je sinulo da sam vršio posmatrane nečega što vjerojatno ima neprocjenjive posljedice za čovječanstvo. Osjećao sam se kao da prisustvujem rađanju novog znanja ili otkrovenju velike istine... Moje prve opservacije su me prestrašile, jer je u njima bilo nešto misterioznog, da ne kažem natprirodnog, a ja sam noću bio sam u svojoj laboratoriji; ali u to vrijeme ideja da su ti poremećaji inteligentno kontrolirani signali još mi nije došla. Ipak, promjene koje sam uočio javljale su se periodično i sa tako jasnom sugestijom broja i reda da se nisu mogle prepisati nijednom meni poznatom uzroku. Ja sam naravno bio upoznat sa električnim poremećajima koje izazivaju sunce, polarna svjetlost i zemljine struje, a bio sam siguran, koliko se to može biti u vezi sa bilo kojom činjenicom, da te varijacije nisu poticale od nijednog od tih uzroka. Priroda mojih eksperimenata isključivala je mogućnost da su te promjene izazvane atmosferskim poremećajima, kao što su to neki ishitreno tvrdili. Nešto kasnije sinula mi je misao u svijesti da su poremećaji koje sam posmatrao mogli biti rezultat inteligentne kontrole. Premda nisam mogao da dešifriram njihovo značenje, bilo je nemoguće misliti o njima kao o potpuno slučajnim. U meni stalno raste osjećanje da sam prvi čovjek koji je čuo pozdrav jedne planete drugoj. Iza ovih električnih signala postojala je namjera... “

Tesla je svoje kontakte sa vanzemaljskim civilizacijama uspostavio i na drugi način, bez pomoći instrumenata. Ustvari, instrument za takav kontakt bila je samo njegova svijest. U prvo vrijeme doživljavao ih je kao bolesne poremećaje, koje je uzaludno pokušavao da odagna koncentrirajući se na namjerno odabrane druge prizore: “... Kada sam te misaone radnje izvodio po drugi ili treći put, kako bih odagnao svoja priviđanja, taj lijek je postepena izgubio svu svoju snagu. Tada sam instinktivno krenuo preko granica malog svijeta koji sam poznavao i ugledao sam nove prizore. U početku su ti prizori bili vrlo nerazgovijetni i nejasni, a nestajali bi kada bih pokušao da se usredsredim na njih, ali malo-pomalo uspio sam da ih ustalim: postajali su sve snažniji i jasniji i konačno se uobličili u prave stvari. Uskoro sam otkrio da se najbolje osjećam ako širim svoje vizije sve daje i dalje, primajući neprekidno nove utiske, pa sam tako počeo da putujem, naravno samo u mislima…Svake noći (ponekad i danju) kada sam bio sam, krenuo bih na put da vidim nova mjesta, gradove i zemlje, da tamo živim, srećem ljude, upoznajem se sa njima i, koliko god to izgledalo nevjerojatno, činjenica je da su mi ti ljudi bili isto toliko dragi kao i oni iz stvarnog života i svojim postupcima na mene su ostavljali podjednaki utisak...

“Na svoje veliko iznenađenje uskoro sam shvatio da su utisci izvana nametali svaku misao koja se u meni rađala. Štoviše, svi moji postupci bili su podstaknuti na sličan način. Tokom vremena, postalo mi je savršeno jasno da sam prosto AUTOMAT obdaren pokretljivošću, koji reagira na nadražaj čulnih organa i misli i ponaša se u skladu sa tim... “ Potom slijedi isti zaključak koji je Tesla iznio u prethodno navedenom članku: “U meni stalno jača osjećanje da sam ja bio prva osoba koja je čula pozdrave upućene sa jedna planete drugoj”. (podvukao Ž.M.S.)

Godine 1933. nacisti su došli na vlast u Njemačkoj i predsjednik Ruzvelt osjetio je da se sa te strane nad svijetom nadvila opasnost. Pozvao je svog ličnog prijatelja Nikolu Teslu i zahtijevao od njega da se ubrza istraživanje čiji cilj je bila nevidljivost ratnih brodova, koje se kasnije pretvorilo u Filadelfija eksperiment. Premda je na početku bio direktor projekta, Tesla u posljednjoj fazi nije učestvovao. On je kao razlog naveo da je postao emocionalno nestabilan, ali je glavni razlog bio taj što je od njega traženo da u eksperimente osim brodova uključi i ljude. On nije htio da ima ništa sa ljudskom patnjom, a predvidio je da će namjeravani opit imati rđave posljedice po ljude koji bi u njemu učestvovali. Teslina predviđanja pokazala su se, nažalost, kao točna.

90

Njegov najbliži suradnik i čovjek koji ga je naslijedio na rukovodećem mjestu, bio je Džon fon Nojman. On je bio istaknuti teoretičar, još 1930. godine objavio je knjigu “Matematičke osnove kvantne fizike”, na koju i danas kvantni fizičari gledaju kao na bibliju. Ah je on bio obdaren rijetkom sposobnošću među naučnim teoretičarima - umio je da teorija prevede u praksu. Fon Nojman je sve vrijeme bio u kontaktu sa Davidom Hilbertom koji je, radeći u Njemačkoj, razvio oblik matematike nazvan Hilbertov prostor, kojim je matematički definirao mnogostruke realnosti, multipli prostor, na osnovu kojeg je Fon Nojman postavio osnove Filadelfija eksperimenta.

Godine 1936. tim istraživača uspio je prvi put da nakratko ostvari, uz pomoć Teslinih kalemova, nevidljivost manjih objekata. Tada je naglo poraslo interesovanje američke mornarice za njihov rad i stavljeni su im na raspolaganje veliki novčani fondovi, pa se mnogo više ljudi uključilo u projekt. Pod Teslinim rukovodstvom postignut je prvi veliki uspjeh 1940. godine, kada su oko malog plovila uspjeli da stvore polje nevidljivosti, tako da je brodić nestao iz vidnog polja. U tom opitu nije bilo živih bića na brodu. Rukovodioci ratne mornarice bili su oduševljeni, projekt je ozvaničen kao vrhunska tajna pod šifrom “Projekt Duga” i ubrzano se nastavilo sa istraživanjima, jer je u Evropi već trajao rat. Tesla je dobio na raspolaganje razarač “Eldridž”, sa ciljem da ga učini nevidljivim i tada je ustvari započeo pravi Filadelfija eksperiment. Na palubu su stavljena četiri ogromna Teslina kalema koji su trebalo da stvore polje nevidljivosti oko razarača i da omoguće prebacivanje ljudi i uređaja kroz prostor i vrijeme.

Ciljevi eksperimenta bili su višestruki i do danas su ostali klasificirani kao tajni, premda postoje mnogobrojne video kasete u kojima preživjeli učesnici eksperimenta govore o njemu, objavljene su mnoge knjige, a veliki broj kompetentnih ljudi, pored mnoštva zanesenjaka, učestvuje na seminarima i popularnim predavanjima o Filadelfija eksperimentu. Eksperiment je prvenstveno imao vojni cilj, jer je američka armija htjela da postigle nevidljivost ratnih brodova, ne samo za radare, već i za ljudsko oko. Naučni ciljevi su se svodili na fundamentalna istraživanja kontinuuma vrijeme/prostor, pri čemu je postojala namjera da se utvrdi i ocrta Zemljina magnetna mreža koja bi poslužila prilikom međudimenzionalnih putovanja. Ali, postojao je glavni i najvažniji plan, koji su kreirale osobe koje su vukle konce iza scene. Njihov cilj bio je ništa manje nego da se izmijeni historija!

Eksperiment je izvršen 12. augusta 1943. godine. Na Eldridžu je bio ukupno 181 čovjek (176 mornara i pet naučnika, civila). Koristeći tehnologiju koja se pokazala uspješnom u malim razmjerima, ovog puta su u eksperiment bili uključeni i ljudi, dok su ranije biti korišteni samo neživi materijalni objekti. Radi tajnosti, nijedan član neke ekipe nije znao što drugi rade. Jedan od naučnika, civila, bio je čovjek po imenu Dru, čiji zadatak je bio priprema i instalacija uređaja koji su korišteni u tom opitu. On je također bio jedan od civila naučnika koji su u eksperimentu trebalo da prođu kroz vrijeme i prostor. Njega spominjem, jer je on jedan od preživjelih koji danas nastupa na javnim predavanjima o Filadelfija eksperimentu.

Tajnost je bila održavana i mnogo godina docnije, čak i danas. Zanimljivo je da je film “Filadelfija eksperiment”, snimljen o tim zbivanjima, bio sudski zabranjen od strane američke vlade tokom dvije godine. Poslije tog perioda zabrana je skinuta, ali se film nije nigdje u Sjedinjenim Državama javno prikazivao, premda se video trake iznajmljuju u klubovima i slobodno prodaju. Kako svjedoče malobrojne osobe koje su preživjele eksperiment, prvi dio filma je uglavnom vjeran, ali kako je producent htio da postigne komercijalan uspjeh, ubacio je u njega romancu i ostalo što ide uz komercijalne filmove, tako da su neki elementi na kraju filma izostavljeni ili drugačije prikazani.

Zanimljivo je da je tehnologija primijenjena u Filadelfija eksperimentu bila daleko ispred svog vremena, jer danas, pola vijeka kasnije, nijedna armija na svijetu ne posjeduje, bar ne javno, tehnologiju za ostvarenje vizualne nevidljivosti brodova. Takozvani nevidljivi bombarderi su ustvari nevidljivi samo za radare. Postavlja se pitanje, kakva je to tehnologija bila i što je danas sa njom?

Po tvrđenju preživjelih učesnika, ta tehnologija primljena je od vanzemaljskih bioloških bića obdarenih sviješću, od civilizacije koja je tehnološki bila dosta ispred nas. Čitav eksperiment je bio zasnovan na magnetizmu i tehnologija je koristila magnetsku mrežu oko Zemlje. Teslini navoji su tako postavljeni da je čitav razarač bio zahvaćen magnetnim poljem koji su oni stvarali, a također i sve osobe koje su bile na njemu. Mornari su bili upućeni samo u to da se obavlja neki naučni

91

eksperiment, ali kakav i koliko opasan, nisu znali. Eksperiment je počeo isplovljivanjem razarača na otvoreno more. Tada su generatori

uključeni i magnetno polje je postepeno postajalo sve jače. Svi ljudi su osjećali čudne električne senzacije koje su zahvatile čitav brod. Uznemirenost je naglo rasla i uskoro je ljude zahvatila panika. Kada su odmakli od obale, uključena je maksimalna energija i ljudi su se, zajedno sa brodom, dematerijalizirali. Bili su prebačeni u alternativne dimenzije bez znanja kakav će biti konačan ishod. Za posmatrača sa strane, Eldridž je zaista iščezao ili postao nevidljiv u jednom trenutku zajedno sa posadom, a kada se ponovo pojavio, na njemu je bila pustoš. Međutim, kako su tvrdili svjedoci, poslije iščeznuća Eldridž se pojavio u pomorskoj bazi Norfolk i potom se ponovo materijalizirao u Filadelfiji. To opažanje je ograničeno i važi za svjedoke koji nisu bili na brodu. Jedan od preživjelih tehničara, spomenuti Dru, koji je sve vrijeme bio na Eldridžu, tvrdi da su se brod i ljudi na njemu materijalizirali na 12 različitih mjesta i u različitim vremenskim periodima. Na četiri od tih dvanaest mjesta Eldridž će se ponovo materijalizirati u budućnosti, jer su oni otišli u budućnost najdalje do 3600 godina poslije Krista.

Sa humanog stajališta, Filadelfija eksperiment imao je katastrofalan ishod. Od 181 osobe na Eldridžu, samo je 21 osoba preživjela, 40 ljudi je bilo mrtvo, a 120 ljudi je nestalo i nikada se nisu vratili u ovaj svijet. Mnogi mornari bili su utisnuti u strukturu broda, kao slijepljeni sa njom (vidi poglavlje “Prostor i vrijeme” u kome je opisano kako se tokom tornada sljepljuju strukovi žita sa prozorskim staklima kada dođe do pomjeranja vremena).

Na početku eksperimenta bilo je planirano da se kontrolira kretanje Eldridža sa jedne pozicije na drugu. Međutim, ljudi su bili nepripremljeni za ono što se dogodilo. Kada su prošli u druge dimenzije, nisu bili u stanju da kontroliraju situaciju iz više razloga, a jedan je bio taj što su se dva generatora zapalila. Razarač je bio bacan u različite lokacije i različita vremena. Na nekim od tih lokacija u to vrijeme bili su aktivni generatori koji su proizvodili komercijalnu električnu energiju. Reakcija naučnika koji su sa obale pratili ishod eksperimenta bila je prestašenost i panika tokom čitavog perioda od 24 sata u kome nije bilo broda i ljudi. Znali su da su ušli u nešto veliko što se otelo kontroli. Svi koji su učestvovali u eksperimentu zakleli su se na tajnost, ali im je na nju ponovo ukazano odmah poslije tog događaja. Sve u svemu oko 2.000 ljudi bilo je upućeno na ovaj ili onaj način u ove događaje i sa njima se različito postupalo, ali je većina ubijena!

Jedna od posljedica Filadelfija eksperimenta bila je, po tvrđenjima mnogih pripadnika kultova putovanja kroz vrijeme i organizacija usmjerenih na hrononautiku, otvaranje vremenskog kanala u alternativne dimenzije, poslije čega su se dogodile dramatične promjene o kojima šira javnost ne zna ništa. Od jedne preživjele osobe potiče slijedeća izjava: “Jedan od paradoksa ovog eksperimenta bilo je stvaranje potpuno nove trodimenzionalne vremenske staze. Eksperiment je prouzrokovao globalan pomak energetskog polja, tako da je sve i svatko tko je postojao na ovoj vremenskoj stazi tog dana bio dupliran, udvojen. Stoga, Filadelfija eksperiment, kakvog ga znamo, NE POSTOJI na novoj trodimenzionalnoj vremenskoj stazi; niti su svjetski događaji i struktura ove nove vremenske staze isti kao naša trodimenzionalna vremenska staza.“

Izraz “hrononautika” ili putovanje u druge dimenzije vremena (i prostora), koriste neke osobe kada govore o sebi. Ja sam putnik kroz vrijeme, kažu mnogi od njih. Imam sposobnost da se krećem kroz vrijeme, ili unaprijed ili unazad. Do praktičnog poznavanja hrononautike različiti ljudi su došli na ovaj ili onaj način. Osobe koje su preživjele Filadelfija eksperiment stekle su mnogo bolje razumijevanje vremena kroz učešće u tom eksperimentu i u drugim povezanim iskustvima. To su bili izuzetno tajni eksperimenti koje zaista razumije mali broj ljudi. Pravo značenje vremena nije ono kako ga definiraju rječnici, kažu znalci. Vrijeme je paralelno i ništa drugo nego događaj, oko toga se slaže velika većina ljudi koji su imali ovakva iskustva. Stoga se svi događaji dešavaju se istovremeno, sada! Neki ljudi se iznenade kada čuju da ta ideja potiče od Alberta Ajnštajna. Premda sam te njegove riječi već citirao u ovoj knjizi, ponovo ih navodim zbog njihovog značaja: “Ljudi kao mi, koji vjeruju u fiziku, znaju da je razlika između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti iluzija koja se tvrdoglavo održava.“

Do sada se samo nekoliko osoba eksponiralo kao preživjeli Filadelfija eksperimenta, ali se pretpostavlja da ih još ima, jer kasnije je u sličnim opitima učestvovalo 6 brodova sa ljudskom posadom. Jedan od preživjelih, Moris Kečam Džesap, ubijen je 1959. godine, kada je htio da objavi podatke o tehnologiji koja se koristi za opite povezane sa vremenom, koji su poticali iz Filadelfija

92

eksperimenta. Nastavak naučnog istraživanja vremena poslije eksperimenta Filadelfija jeste takozvani

Montok projekt. Jedna od lokalizacija u kojoj se razarač Eldridž materijalizirao 1983. godine bio je Montok u Nju Džersiju, po kome taj projekt nosi ime.

MONTOK PROJEKT Termin Montok projekt odnosi se na istraživanja interdimenzionalnih putovanja i

eksperimente sa manipulacijom vremena, koji su vršeni u podzemnoj bazi u Montok Pointu. Većina ljudi, koji sebe smatraju trezvenim, kada se prvi put suoče sa tim podacima, odbacuju ih kao proizvod bujne ili čak bolesne uobrazilje. Ipak, po tvrđenju nekih osoba, koje bismo mogli smatrati za upućene, to su činjenice. One su prvi put objelodanjene 1992. godine, kada su Preston Nikols i Piter Mur objavili knjigu “Montok projekt: eksperimenti sa vremenom”. Knjiga je podigla je veliku prašinu i pokrenula mnoga pitanja i zahtjeve za daljim i detaljnijim informacijama. U slijedećoj knjizi “Povratak Montoku: avanture sinhroniciteta” autori su pokušali da odgovori na neka od tih pitanja i otkrili još detaljniji scenarij koji nas je doveo do najpoznatijeg okultiste dvadesetog stoljeća Alistera Krolija i njegove OTO organizacije. Treća knjiga, “Piramide Montoka: istraživanja svijesti” otkrila je dramu koja se odvija u ovom djelu kozmosa. Da li je Montok trilogija vjeran prikaz mračne realnosti u kojoj živimo ili je naučna fantastika, saznati ćemo uskoro. U svakom slučaju, malo je radova iz oblasti naučne fantastike koje po uzbudljivosti mogu da se mjere sa knjigama o Montoku.

Početak Montok projekta vezan je za Filadelfija eksperiment. Kao što sam prethodno spomenuo, taj eksperiment postigao je, gledano sa naučnog stajališta, veliki uspjeh. Brod ne samo da je postao nevidljiv za radar i za oči posmatrača, već je otišao iz ovog vremena i prostora, u druga vremena i prostore, ali je sa humane točke gledišta ispoljio drastične posljedice po osobe koje su u njemu učestvovale. Većina ljudi je izginula, za neke je to bio put bez povratka, a mnogima od preživjelih nervni sistem je bio potpuno razoren, tako da su okončali živote u duševnim bolnicama. Mali broj ljudi je prošao bez težih oštećenja, ali je njima izvršeno ispiranje mozga do potpunog zaborava, tako da su im ličnosti bile korjenito izmijenjene.

Fon Nojman je mnoge podatke dobio iz nacističkih dokumenata o eksperimentima sa ljudima, koje su saveznici zaplijenili na kraju rata. Na osnovu tih podataka, on je pokušao da poveže kompjutersku tehnologiju i usavršene radio uređaje sa ljudskim duhom. U tome je u velikoj mjeri uspio, ali sa humane točke gledišta njegovi opiti nisu bili humaniji nego u Filadelfija eksperimentu. Ciljevi njegovih novih istraživanja bili su da se utvrdi kako pod izuzetnim okolnostima funkcionira ljudski duh? Zašto na ljude stupanje u alternativne prostornovremenske dimenzije djeluje destruktivno? I razvoj tehnologije koja će omogućiti da se takve razorne posljedice izbjegnu. Fon Nojman, koji je za razliku od Tesle imao malo obzira prema humanoj komponenti naučnog istraživanja, ubrzo se suočio sa nemogućnošću da izbjegne psihičke i Spiritualne aspekte ljudskog Bića u naprednim istraživanjima. U eksperimentima Montok projekta utvrdio je ono što se izvan nauke odavno znalo. Ljudsko Biće pored nervnog sistema i mozga ima više komponente koje se različito nazivaju: duša, astromentalno tijelo, eterično i energetsko tijelo i tome slično. Kada čovjek odlazi u druge dimenzije ili se iz njih vraća one moraju ostati usklađene sa njihovim izvornim nosačem, centralnim nervnim sistemom, da bi se izbjegle razorne posljedice.

Poslije višegodišnjih istraživanja, uspjelo se da se ljudske misli uhvate kristalnim radio prijemnicima i da se prenesu u Fon Nojmanov kompjuter, koji je mogao da skladišti i čuva misli u obliku kompjuterskih bajtova. Modeli ispoljavanja misli mogli su da se prikažu na ekranu kompjutera i da se odštampaju na papiru, tako da je bila očita njihova vizualna energetska predstava. Ta tehnologija je dalje razvijana sve dok nije napravljen uređaj za koji bi se moglo reći da čita ljudske misli. Paralelno je bila unapređivana tehnologija kojom je misao obdarenog psihika mogla da se pojača i preko kompjutera prenese i utiče na svijest Drugog Ljudskog bića. U završnoj fazi istraživanja utvrđeno je kako ljudski duh funkcionira i razvijena je tehnologija za duhovnu kontrolu ljudi. O rezultatima tih istraživanja podnesen je potpun izvještaj američkom kongresu, koji je odlučio da se dalja istraživanja obustave. Cinici kažu da su kongresmeni tu odluku donijeli iz straha da jednog dana ta tehnologija ne bi bila na njih primijenjena. Međutim, privatne kompanije

93

koje su djelomično financirale istraživanja nisu prihvatile odluku Kongresa i pokušavale su u tajnosti da zainteresiraju vojni kompleks za ideju da se nova tehnologija iskoristi u eventualnom ratu za utjecaj na psihu neprijateljskih vojnika. Formirana je tajna istraživačka grupa sa znatnim materijalnim sredstvima i jakim vezama u armiji. Montok Point je odabran najviše zato što se tu nalazila ogromna radarska antena koja je emitirala frekvencije od 400-425 megaherca, a te frekvencije su također korištene za utjecaj na ljudsku svijest.

Tokom godina istraživači su usavršili tehnologiju, tako da su sve dublji slojevi ljudske psihe stavljani pod kontrolu, a također je postalo moguće da se instrumentima pojača ljudska misao. Na taj način eksperimentatori su bili u stanju da stvore iluzije, i subjektivne, u svijesti subjekta, i objektivne, jer su ih vidjeli neutralni posmatrači. To se danas naziva virtualnom realnošću. Međutim, u kasnijim fazama istraživanja, uspjelo se u stvaranju opipljivih materijalnim objekata, a potom i bića. Ova istraživanja ne mogu se usporediti sa bilo čime u poznatoj ljudskoj historiji, jer je postalo moguće, kroz pojačavanje misli medija, stvoriti materijalna ispoljenja, kao u legendama o srednjovjekovnim magičarima. U daljoj fazi eksperimentiranja postignuto je da se ta materijalna ispoljenja jave u različitim vremenima, zavisno od toga o čemu je medij mislio. Takvi eksperimenti doveli su do zaključka da samo vrijeme, kao takvo, može da se savije, kao što je to na osnovu svoje teorije relativiteta tvrdio Ajnštajn, i da se na taj način mijenja. Konačno se uspjelo da se “Vremenska vrata” otvore i da se mnogi odbojni, čak gnusni, eksperimenti izvedu. Neki nezavisni istraživači-žurnalisti javno iznose tvrdnje da su ti eksperimenti izvođeni na Ljudskim Bićima, uglavnom na siromašnoj djeci, crncima i Portorikancima, koja su nasilno dovođena sa ulica američkih gradova; da ih je bilo nekoliko tisuća i da su samo malobrojna preživjela. Nekima je tokom eksperimenata jakim energetskim zračenjima spržen mozak. Čudno je da odgovorne osobe do sada nisu reagirale na takve optužbe. Montok projekt je dostigao klimaks kada je vremenski vrtlog otvoren unazad do 1943. godine, u vrijeme izvođenja Filadelfija eksperimenta.

Teško da bi se ove informacije probile u javnost da istraživač elektronike Preston Nikols nije nekim slučajem otkrio da je bio žrtva tih neljudskih eksperimenata. On je za privatnu kompaniju, povezanu sa vojnim kompleksom, istraživao telepatiju obdarenih medija i utvrdio da su psihičke funkcije njegovih subjekata bile blokirane dugotrajnim radio valovima. Budući ekspert za elektroniku i radio valove, Preston je bez teškoća utvrdio da je izvor tih signala u vazduhoplovnoj bazi Montok i počeo je istraživanja o tome koja su trajala desetak godina. Posjetio je u više navrata tu bazu, nabavljajući uređaje koji su se tamo koristili i prilikom posjeta utvrdio je, na svoje iznenađenje, da se mnoge osobe sjećaju da je on u toj bazi nekada radio. Prestonu je čitava ta situacija od zabavne postala nepodnošljiva kada je suprug njegove nećake, koji je također bio tu zaposlen, počeo da insistira da je Preston radio u Montok bazi. Oko toga je izbio porodični konflikt. Kratko vrijeme poslije njega, Preston je počeo da dobiva proplamsaje sjećanja na život koga prethodno nije bio svjestan. Tada je započeo seriju razgovora sa naučnicima i inženjerima koji su imali neke veze sa Montok projektom i postepeno je uspio da sklopi mozaik neobičnih događaja svog života. On je, ma koliko to čudno izgledalo i njemu i ljudima kojima je kasnije o tome govorio, živio na dvije paralelne i odvojene vremenske staze. Na jednoj, on je radio u Montoku; na drugoj, živio je i radio na drugim mjestima.

Prestonova otkrića potvrdila su se 1985. godine, kada se u njegovom životu pojavio Dankan Kemeron. Taj čovjek je bio izuzetno psihički obdaren i tvrdio je da je u toj oblasti bio treniran od strane stručnjaka Nacionalne agencije za bezbjednost. Ne govoreći mu ništa o svojim doživljajima u Montoku, Preston je odveo Dankana u bazu i sa iznenađenjem utvrdio da ovaj zna čitavu njenu strukturu i raspored prostorija. Pritom se sjetio da je nekada i on u njoj radio. Bio je glavni medij u eksperimentima putovanja kroz vrijeme, a također se sjetio da je bio na razaraču Eldridž tokom Filadelfija eksperimenta sa svojim bratom Edvardom (koji je sada poznat u javnosti pod imenom Al Bilek).

Montok projekt dosegao je vrhunac 12 augusta 1983. Vremenska kapija je bila širom otvorena, ali su se stvari otele kontroli, pa je Dankan odlučio da čitanu stvar okonča. Sjedeći u tzv. “stolici”, uređaju koji je bio povezan sa kompjuterom preko kojeg su misli bile odašiljane, Dankan je, kao u filmovima strave, iz svog nesvjesnog materijalizirao ogromnu životinju koja je uništila sve uređaje u laboratoriji i prestrašila prisutne istraživače. Poslije tog incidenta, oni su većinom napustili projekt. Ulazi u bazu su zacementirani i u njoj je prestao svaki rad, međutim sve okolnosti

94

nisu do kraja rasvijetljene. Prestonovo nastupanje u javnosti podstaklo je mnoge novinare i nezavisne istraživače da

nastave sa čeprkanjem po podacima. Veliko iznenađenje čekalo ih je kada je otkriveno da je najpoznatiji magičar ovog stoljeća, Alister Kroli, bio bar indirektno povezan sa tim događajima, premda neki ekstremno nastrojeni žurnalisti njemu daju glavnu ulogu. Pažnji istraživača alternative nije moglo da promakne da je Kroli pokušavao seksomagijskim operacijama da kontaktira sa vanzemaljskim inteligencijama i da manipulira vremenom. U krajnjim analizama čitavih zbivanja sa putovanjem kroz vrijeme, neki vide eksperimente Filadelfija i Montok kao spoljašnji odraz Krolijevih operacija.

Prvi osvijetljeni podaci ličili su na produkt Prestonove uobrazilje. On je tvrdio da je u prethodnoj inkarnaciji bio brat blizanac sa Dankanom, da su se prezivali Vilson i da su bili u bliskom kontaktu sa Alisterom Krolijem, jer su im porodice bile u poslovnom odnosu. Knjiški moljci su počeli da prevrći brojne i obimne Krolijeve radove, tragajući za bilo kakvim spominjanjem prezimena Vilson u njima i tada je izbilo na vidjelo da je, za vrijeme svog boravka u Americi, Kroli posjetio Montok (godine 1918) i da u svojoj “Autobiografiji” spominje Dankana Kemerona. Utvrđeno je postojanje brojnih veza između porodica Kroli i Kemeron. Tada je jedan od istraživača stupio u kontakt sa ženom u Kaliforniji koja se prezivala Kemeron. Tokom razgovora ona ga je iznenadila rekavši mu da je njeno pravo prezime Vilson. Još čudnija veza izronila je na svjetlost dana kada je isti istraživač pronašao da je žena, koja je sebe nazivala Kemeron, bila ustvari Merdžori Kemeron, supruga Krolijevog učenika Džeka Parsonsa. To je bio briljantan mladi naučnik, prvi istraživač čvrstog raketnog goriva, čije ime danas nosi jedan od mjesečevih kratera. On je ipak mnogo poznatiji kao vođa telemitske magijske lože Agape u Kaliforniji. Sa svojom suprugom Merdžori Kemeron i Ronom Habardom, kasnijim osnivačem Sajentologije, on je, pred svoju tragičnu smrt, izveo operaciju seksualne magije koju neki smatraju najvećim magijskim opusom ovog stoljeća. Operacija je uključivala međudimenzionalnu putovanje i stupanje u kontakt sa vanzemaljskim inteligencijama. Pokazalo se da su snage koje su se ispoljile u Montok projektu bile neraskidivo povezane sa okultnim. Kao što je davno napisao Artur Klark, kada se nauka razvije do visokog stupnja, ne može se razlikovati od magije.

ONGS HET: VRATA DO DRUGIH DIMENZIJA Sredinom osamdesetih godina u alternativnom miljeu Njujorka počele su da kolaju priče o

čudnoj komuni u Ongs Hetu, čije ime je bilo Ašram Mavarske Nauke. To je ustvari bilo sjedište islamske jeretičke sekte koju je u Americi osnovao 1913. godine crni cirkuski mađioničar Dru Ali. Međutim, većinu njenih članova činili su bijelci. Pedesetih godina nekoliko bijelih džez muzičara, koji su bili članovi Hrama Mavarske Nauke, osnovali su Mavarsku Ortokosnu Crkvu. Desetak godina kasnije Crkva je bila pod snažnim utjecajem psihedeličnog pokreta i neko vrijeme bila je u tijesnoj vezi sa grupom oko Timoti Lirija, duhovnog lidera tog pokreta. Neki njeni članovi nisu se zadovoljili psihodeličnim vizijama, već su pokušali da ostvare ekspanziju svijesti kroz sufizam. U to vrijeme neki Učitelji sufizma bili su aktivni u Americi, ali se nekoliko članova Crkve uputilo na Istok u potrazi za izvornim sufizmom.

Većina je ostala u Ongs Hetu. Nitko od ljudi izvan Mavarske Crkve nije znao gdje se nalazi to mjesto. Znalo se da su članovi komune marginalni intelektualci koji su eksperimentirali sa seksom, kompjuterski entuzijasti, futurolozi, anarhisti, pobornici makrobiotike i nekuhane hrane, neopagani, otkačeni pjesnici koji su sami izdavali svoje pjesme i njima slični. Ljudi koji su pokušavali da stupe u kontakt sa Ongs Het komunom uglavnom nisu uspijevali, a u rijetkim slučajevima kada su uspjeli da ostvare svoju namjeru, ušutali bi se ili bi nestali. Vremenom su glasine narastale, njihov sadržaj je bivao sve nevjerojatniji, a radoznalost mnogih intelektualaca iz alternativnog miljea prerasla je u neku vrstu manije kada je počela da kola privatno štampana brošura o toj komuni. Tada je otkriveno što je bio Ongs Het: Ašram Spiritualne tehnologije u kojoj su bile objedinjene nauka o kaosu, fraktalna matematika, takozvana Sveta geometrija i kvantna fizika. Njihova originalna sinteza načinila je od Ongs Heta prolaz do alternativnih svjetova.

U nastanku nove paradigme, koji je bio očigledan početkom osme decenije, pored već prihvaćene Teorija relativiteta i kvantne fizike, značajnu ulogu odigrala je nova nauka o kaosu. Ona

95

je nastala uzajamnim prožimanjem fraktalne geometrije, teorije katastrofa, meteorologije, kontrole vremena i izučavanja odnosa mozga i svijesti. Odmah po nastanku nauke o kaosu kao posebne discipline došlo je do njenog cijepanja na dva suprotstavljena tabora. Jedan je težio uspostavljanju i održavanju postojećeg društvenog poretka u zemljama Zapada, a drugi je isticao sam kaos kao vrhunski izraz spontanosti u kozmosu, prirodi i Ljudskom Biću. Naravno da su zastupnici takvog stava doživljavali kaos kao iskonsku ljepotu, sretnu mogućnost mnogostrukih ispoljenja i obogaćujuću raznolikost formi.

Podršku državnih institucija i materijalna sredstva dobila je prva struja. Pristalice kaosa kao spontanog ispoljenja punoće i raznolikosti bili su protjerani u podzemlje, nisu imali pristupa naučnim časopisima i kritizirani su preko medija kao rušitelji poretka.

Za razliku od Teorije relativiteta, koja obrađuje makrokozmos spoljašnjeg prostora i kvantuma koji se bavi mikrokozmosom elementarnih čestica, nauka o kaosu zauzela je međuprostor - svijet koji doživljavamo u svakodnevnom životu. Upravo iz tog razloga vrijedan eksperimentalni rad u nauci o kaosu može da se obavi bez ogromnih troškova koji zahtijevaju nuklearni akceleratori i ostali instrumenti za fundamentalna istraživanja. Mnogi istraživači koji su radili na univerzitetima i u velikim kompanijama, kada su ostali bez posla, našli su utočište među marginalcima u alternativnom miljeu, gdje su mogli da nastave sa svojim aktivnostima. Nedostatak sredstava za istraživanje pokazao se na duge staze kao prednost za razvoj avangardnih disciplina, jer su istraživači morali da suze svoja interesovanja na oblasti u kojima je bilo moguće postići značajne rezultate bez velikih ulaganja, a to su bile čista matematika i ljudska svijest. Upravo te oblasti bile su intenzivno istraživane u Ongs Hetu od strane nekoliko alternativaca, koji su ili dobrovoljno napustili institucije u kojima su do tada radili ili su bili iz njih izbačeni zbog svojih ekstremnih i čudnih pogleda na nauku i ljudsku svijest. Premda je Mavarska Crkva nastala znatno prije pojave nauke o kaosu, ona je predstavljala plodno tlo upravo za ono što se dogodilo posljednjih godina.

Jedan od članova te crkve, Vali Fard, koji se bavio uvozom orijentalnih tepiha u Sjedinjene Države, došao je tokom svojih putovanja u kontakt sa više istočnjačkih Spiritualnih sistema i bio u njih iniciran u Indiji, Pakistanu i Afganistanu. Kada su iranski fundamentalisti oborili sa vlasti šaha Rezu Pahlavija, Fard se sa zarađenim novcem vratio u Sjedinjene države i u državi Nju Džersi kupio poveći ranč. Na njemu je sa grupom mladih ljudi, većinom alternativaca, osnovao Ašram Mavarske Nauke.

Krah na njujorškoj burzi osiromašio je mnoge ljude i priliv takvih osoba u Ašram se naglo povećao. Među njima bila su blizanci, brat i sestra Frenk i Altea Dobs, mladi naučnici nedavno protjerani sa Prinstonskog univerziteta, uz optužbu da su pokušali da unesu buntovničke besmislice u nauku. Njih dvoje su počeli da upućuju ostale članove komune u nauku o kaosu. Još dok su bili studenti, prije nego što su došli na Prinstonski univerzitet kao asistenti, brat i sestra su stvorili seriju jednadžbi, za koje su vjerovali da sadrže sjeme nove nauke koju su nazvali “kognitivni kaos”. Njihovo izbacivanje sa Prinstonskog univerziteta došlo je kao posljedica njihovog pokušaja da podnesu kao svoju zajedničku doktorsku tezu učenje o kognitivnom kaosu.

Na osnovu pretpostavke da moždana aktivnost može da se uobliči kao “fraktalni model”, Dobsovi su predstavili svijest kao seriju “čudnih atraktora” (to su modeli kaosa). Neobičnom sintezom takozvanih Mandelbrot i Kantor fraktala, oni su predstavili svoje “mape” ljudskih duhovnih aktivnosti kao krajnje spontane, tvrdeći da kroz razumijevanje oblika ovih atraktora čovjek može da “jaši na kaosu”, slično kao što tokom lucidnog sna snivači mogu da nauče da usmjeravaju tok svog sna. Njihova odbačena doktorska teza sugerirala je nove smjerove za istraživanja, kao što su veze između kibernetičkih procesa i same svijesti, ozdravljenje tjelesnih tkiva na ćelijsko-genetičkom nivou putem usmjeravanja psihičke energije (što je podrazumijevalo kontrolu većine bolesti i procesa starenja) i čak direktnu percepciju procesa koji su oni nazvali “surfovanje po valnoj funkciji”.

Neko vrijeme po njihovom dolasku, još dva naučnika pridružili su se Fardu u Ašramu. Njihov rad predstavljao je veoma korisnu dopunu istraživanja Dobsovih. Prvi je bio Harold Ekton, stručnjak za kompjutere, a drugi je bila Martina Kalikak, stručnjak za stojarstvo i elektroniku, osoba sa izrazitim darom za naučno istraživanje. Ti ljudi stvorili su Institut za izučavanje kaosa, koji nijedna zvanična institucija u USA nije priznavala i o kome je malo ljudi uopće nešto znalo. U njemu su ispitivane čudne kombinacije kvantne fizike, kibernetike i nauke o kaosu sa tantrom,

96

sufizmom, okultnim sistemima, alkemijom i takozvanom elektronskom meditacijom, a to je meditacija uz pomoć uređaja koji reguliraju moždane valove. Cilj njihovog sveukupnog rada bila je ekspanzija svijesti. Međutim, taj cilj ne predstavlja određeno stanje, već proces, jer ekspanzija nema kraja do samog završetka evolucije Ljudskog Bića, a kako nam govore Patandžalijevi Joga aforizmi, evolucija Spiritualnog Bića i tada nije završena.

Istraživački napredak ove grupe mladih ljudi bio je zapanjujuće brz. Za tri godine učinjeni su veliki napreci na svim poljima koji su bili predviđeni jednadžbama Dobsovih i ostvaren je suštinski proboj - stvorena su “Vrata” koja su vodila do drugih dimenzija. Do tog ostvarenja došlo se kroz dvije faze. U prvoj su svi Praktičari uspjeli da konstruiraju neku vrstu psihičkog čvora u svojoj svijesti, koji je služio kao čvrsta veza sa moždanim aktivnostima. U drugoj fazi došlo je do aktivacije tog psihičkog čvora u oblastima evolucione biologije, kvantne mehanike i kompjuterskog procesiranja. Tada se prešlo na rad sa instrumentom koji se u krugovima hrononauta naziva “Jajetom”, do čijeg otkrića je više grupa došlo skoro u isto vrijeme.

Jaje se sastoji iz prepravljene komore za čulnu izolaciju, u kojoj pažnja može da bude koncentrirana na ekran kompjutera (koji se u njoj nalazi). Elektrode se pričvršćuju za različite dijelove tijela da bi dale fiziološke podatke koji se šalju u kompjuter. Istraživač u Jajetu koristi posebnu “kacigu”, a to je instrument koji zvučno stimulira moždane ćelije, ili globalno ili lokalno, a također u različitim kombinacijama i na taj način usmjerava moždane valove i druge mentalno-fizičke funkcije. Kaciga je povezana sa kompjuterom i omogućava povratnu spregu na različito programirane načine. Naravno, samo postojanje Jajeta nije dovoljno, potrebno je da Praktičar prođe rigorozan trening, da bi postigao povezivanje slika koje se javljaju na ekranu kompjutera sa stanjima svoje svijesti.

Rad sa Jajetom pokazao se veoma efikasnim, jer je ono stalno usavršavano. Kroz to usavršavanje Jaje je pretvoreno u istraživačku sondu kojom je bilo moguće spustiti se u dubine sopstvenog Bića sve do ćelijskog nivoa, pri čemu su doživljavana mnoga čudna parapsihička mistična iskustva. Zahvaljujući svojoj obuci koju su dobili na univerzitetima, vođe Instituta su mogli da razluče halucinacije od iskustava koja su bila mjerljiva i koje je bilo moguće ponoviti pod kontroliranim uvjetima, što je jedan od osnovnih naučnih zahtijeva. Ta iskustva bila su vrijedna: ostvarenje stanja unutrašnje toplote tibetanskih lama (tumo), usporenje tjelesnih funkcija, lucidni snovi izazivani po volji, brzo izlječenje kroničnih oboljenja, zarastanje rana i slična. U toj fazi istraživači su uspjeli da prodru na nivo kvantnih polja u sopstvenom Biću.

Interesantno je da većina grupa i pojedinaca koji teže da prođu u alternativne dimenzije otkriva iste ključne elemente takve operacije. U informativnoj brošuri Ašrama mavarske nauke o ovoj fazi njihovog istraživanja piše: “Možda je najtrnovitiji od svih kvantnih paradoksa takozvani “kolaps valne funkcije” (vidi posebno poglavlje u ovoj knjizi o tom fenomenu). Kada val postaje čestica? U trenutku posmatranja? Ako je tako, da li to podrazumijeva ljudsku svijest u aktualnoj kvantnoj strukturi realnosti? Kada posmatramo, da li mi ustvari “stvaramo?” Najviši cilj istraživača Instituta bio je da “jašu na valu” i da doista dožive (više nego da posmatraju) kolaps vala. Kroz “učestvovanje” u kvantnim događajima, nadali smo se da će dualnost posmatrač/posmatrano biti prevaziđena ili savladana.

Da bismo riješili to pitanje, razvili smo i provjerili Jaje četvrte generacije... Ponovo je Institut Kaosa trijumfirao... mada je neposredni uspjeh Jajeta četvrte generacije izazvao strah i paniku kakvu nismo doživjeli u čitavoj prethodnoj historiji “Saznajnog Kaosa”. Prvi prolazak kroz program preduzeo je mladi, briljantni član ekipe čiji je nadimak bio Kit i dogodio se na proljetnu ravnodnevnicu. U jednom trenutku kao da je nebo promijenilo brzinu i čitavo Jaje je nestalo iz laboratorije. Užasavanje je slab izraz za ono što smo osjetili. U taku slijedećih 7 minuta svi mi u Institutu izgubili smo samokontrolu. Ali tada se Jaje ponovo pojavilo sa nedirnutim Putnikom koji je zračio od sreće. On je uspio da jaši na valu do svog “odredišta” jednog alternativnog univerzuma. On ga je posmatrao i, po njegovim riječima”zapamtio je njegovu adresu”. On je instinktivno osjetio da univerzumi u izvjesnim dimenzijama moraju djelovati kao “čudni atraktori” i da ih je stoga mnogo lakše dosegnuti (govoreći kvantnim jezikom, “vjerojatnije) nego neke druge... U praktičnom smislu, Putnik nije bio rastvoren, već je našao put do “susjednog univerzuma”. Vrata su bila otvorena.”

Da bi prošao kroz “Vrata” u alternativne dimenzije, čovjek mora da bude istreniran, stoga

97

su svi članovi Ongs Heta završili kompletan tečaj putovanja. Poslije nekog vremena tehnika je usavršena tako da je bilo moguće izvršiti “transport”. Jajetom su prenošena djeca i neživi materijal (neke grupe i pojedinci tvrde da je u alternativne svjetove moguće prenesti samo osjećajne entitete ili bi ća, a ne i “neživi” materijal). Odrasle osobe, čija svijest nije istrenirana, do nedavno nije bilo moguće prenijeti u Jajetu uz iniciranu osobu. Da li je to i sada nemoguće, nije poznato. Članovi komune su postepeno prenijeli svu svoju neveliku imovinu preko prostornovremenskog procjepa u alternativne dimenzije. O tome anonimni pisac brošure kaže: “Ongs Het je zaista iščezao iz Nju Džersija, izuzev skrivene laboratorije duboko u šumi gdje se “nalaze” Vrata. Na drugoj strani Vrata našli smo teren sličan našem, ali u svijetu koji očito nikada nije razvio ljudski život. Naravno, od tada smo posjetili više drugih svjetova, ali smo odlučili da koloniziramo ovaj, našu prvu Novu Zemlju. Mi još uvijek živimo u kolibama, stajama, kokošinjcima, šatorima, jedino što živimo više raspršeni i značajno bolje relaksirani. Mi smo još uvijek zavisni od ovog svijeta za mnoge stvari - od kave i knjiga do kompjutera i ustvari nemamo namjeru da odsiječemo sebe od svijeta kao pustinjaci. Mi namjeravamo da raširimo ovo znanje među ljude. “

Sa svakim novim otkrićem, pored pozitivnih posljedica javljaju se i negativne. Članovi ove komune očigledno su svjesni etičkih problema koji sa njihovim otkrićem mogu da se jave, ali iz njihovog stava provejava optimizam, jer izgleda kao da je ekstremno zlo teško breme na leđima nemoralnih osoba, koje im onemogućava putovanje u alternativne svjetove: “Kolonizacija novih svjetova ne može da bude lijek za sve boljke ove naše realnosti, jedino palijativno sredstvo. U svakom novom svijetu mi nosimo svoje boljke sa sobom. Na žalost, na svim novim prostorima u koje su ljudi došli, istrebljivali su domoroce i nametali svoje zakone i poredak na kaos spontane realnosti. Ali ovog puta, vjerujemo da će se stvari drugačije razvijati, zato što sada put u spoljašnje svjetove može biti ostvaren jedino sa istovremenim putovanjem unutar sebe, a ovakvo putovanje može se postići jedino kroz svijest koja je, u značajnom stupnju, stavila sebe pod kontrolu, oslobodila se bolesti sebičnosti i “ostvarila se”. To ne znači da mi sebe smatramo za svece, ili da pokušavamo da se moralno ponašamo, ili da zamišljamo da smo neka superiorna rasa oslobođena dvojstva dobra i zla. Jednostavno, mi smatramo da smo budni kada smo budni, a da spavamo kada spavamo. Mi uživamo u svom dobrom zdravlju. Naučili smo da je za ispunjenje želja potrebno drugo ljudsko Biće kao što je potreban Ja. “

“U međuvremenu naši agenti Kaosa ostali su iza nas da uspostave Tečajeve Instituta Kaosa, da šire Mavarsku Ortodoksnu literaturu (a ta je glavna maska za našu propagandu), da zavaraju i obmanu neprijatelje. Mi još nismo govorili o našim neprijateljima. Zaista, ima dosta toga što nismo rekli. Ovaj tekst, maskiran kao neka vrsta brošure Novog Doba koja se nosi na ljetovanje, mora da ušuti na ovom mjestu, jer je dao dosta nagovještaja za sazrele čitaoce (u svakom slučaju oni su na pola puta do Ongs Heta), ali suviše malo za druge koji nemaju dovoljno vjere u sebi da bi te nagovještaje slijedili. “

VREMENSKA VRATA I VREMENSKE MAŠINE U svojim tehničkim materijalima jedna grupa hrononauta opisuje kao nužan uvjet za

putovanje kroz vrijeme konstrukciju vremenskog portala ili kapije u Šestoj Dimenziji. Takva kapija, tvrde oni, dozvoljava putovanje između dva različita vremenska ciklusa. Oni pritom ne daju preciznije podatke kako se određuje “šesta dimenzija” i zašto se vremenska kapija ne konstruira u petoj dimenziji, na kojoj neke druge grupe insistiraju. Ovo su njihovi podaci o vremenskoj kapiji.

Da bi se stvorila stabilna vremenska kapija, ona mora biti smještena u geološki stabilnom regionu, okruženom gustom i čvrstom materijom, a to znači unutar pećine sa čvrstim kamenim zidovima. Ova čvrsta materija, koja okružuje vremensku kapiju, mora biti dovoljno stara, tako da postoji u tom istom položaju sa obje strane vremenske kapije. Ovo je značajno zbog toga što je vremenska dimenzija nezavisna od prostornih dimenzija. Na primjer, određenog datuma Pariz se nalazi na pola puta između Venere i Marsa. Ako Putnik prođe kroz vremensku kapiju koja je smještena u Parizu i ode 10 godina u prošlost, hoće li se on pojaviti 10 godina ranije u Parizu, ili će se pojaviti u točki u prostoru koja je na pola puta između Venere i Marsa, ili će se pojaviti u djelu univerzuma gdje se naš Sunčani sistem, koji se stalno kreće, nalazio prije 10 godina? Sve točke u prostoru su u relativnom odnosu jedna prema drugoj i u stalnoj su promjeni tokom vremena, tako da

98

se vremenski portal ne može izgraditi u bilo kojem mjestu u praznom prostoru; ona mora da bude povezana sa specifičnim atomima i molekulama, koji imaju sopstvenu masu, gravitaciju i prostor koji zauzimaju. Svojstva atoma se ne mijenjaju tokom vremena, tako da je prostor na atomskom nivou konstantan i stabilan tokom dužeg perioda vremena.

Kada je nađena postojana lokacija kao što je pećina, na određena mjesta stavlja se tahjonski generator, koji šalje tahjonske mlazove na posebna sočiva, čime se omogućava prolaz kroz Kapiju u drugo vrijeme. Očito je da ova grupa Putnika pretendira da posjeduje uređaj koji zvanična nauka nema, bar to u javnosti nije poznato.

Stiven Džibs je čovjek koji ne samo tvrdi da fizički putuje kroz vrijeme, već također prodaje uređaj koji to treba da omogući drugima. On je do sada dao nekoliko intervjua avangardnim i podzemnih časopisima. Najpoznatiji je intervju koji je vodio Mark Čorvinski, objavljen u časopisu “Strange Magazine” br. 14, proljeće 1995. godine. Džibs kaže: “Uz svaki uređaj koji ja prodajem ide priručnik sa instrukcijama za njegovu upotrebu. Majk Arklinski je aktivirao uređaj iznad energetske točke u Zemljinoj mreži, u blizini velikih vodopada. On je fizički otišao u 1945. godinu i ostao tamo oko 6 sati. U svom drugom pokušaju prošao je u 1885. godinu i ostao tamo oko dva sata.

On kaže da je njegovo interesovanje za putovanje kroz vrijeme počelo na nevjerojatan način. I doista, njegova priča liči na doživljaj nekog šizofreničara - Džibs tvrdi da je dobio pismu od svog “Ja” iz budućnosti. Prvi Putnik kroz vrijeme koji je stupio u kontakt sa njim bila je osoba koja je koristila ime Džim Žerar. On je tvrdio da je informacije dobio od osobe pod imenom Brus Perol, pisca priručnika sa naslovom “Preko dimenzionalne barijere”. Njegov aparat je uprošćena verzija uređaja koji je korišten u Filadelfija eksperimentu.

Po Džibsovom tvrđenju, najefikasnija vremenska mašina danas je Hiperdimenzionalni Rezonator čiji je on tvorac. “Kada se moj uređaj aktivira iznad žižne točke prirodne Zemljine mreže, čovjek može da fizički putuje kroz vrijeme. Ja u priručniku opisujem kako treba da ga aktivirate. Majk Arklinski je samo slijedio date instrukcije i uspio je. Kada me je obavijestio da je uspio, to je bio prvi stvarni dokument koji posjedujem da moj instrument može da se koristi za putovanje kroz vrijeme. Ali Sivi5 ne vole da ljudi znaju to, niti to vole osobe koje rade za Sive. Oni su Majku rekli da će me ušutkati vrlo brzo i oni će to pokušati sa svakim tko prodaje informacije te vrste.”

5“Sivi” su, po tvrđenju mnogih alternativaca u USA, pripadnici vanzemaljske civilizacije, koji na Zemlju dolaze u letjelicama i, u sporazumu sa vladom USA, imaju baze na teritoriji te države. Oni na razne načine sprječavaju razvoj više tehnologije, naročito tehnologiju putovanja kroz vrijeme.

“U osnovi, ako nađete energetsku točku, praktično svaki radionički instrument koji ima

dovoljno snažne pojačivače može da se upotrijebi za putovanje kroz vrijeme, pod uvjetom da je aktiviran iznad jedne od tih točaka ili oblasti u kojima je mreža jaka. Jedini problem je u tome što takvi uređaji možda nisu sigurni kao moj HDR. Ponekad je jako mnogo energije ugrađeno u neke od tih radioničkih instrumenata, pa to može biti izuzetno opasno iskustvo. “

Džibsov Hiperdimenzionalni Rezonator radi, po tvrđenju svog konstruktora, kao i svaki drugi instrument radionike. Drugim riječima, kada se uključi u napon od 110 volti, brojčanici se postave putem radionike na godinu, mjesec i dan u koji osoba želi da “putuje”. To se radi dok je vremenski namotaj postavljen oko glave Putnika. Pošto se radioničke vrijednosti nađu, instrument se aktivira, a na solarni pleksus stavlja se odgovarajući elektromagnet i tu se drži 3 minuta. Potom se uređaj deaktivira i njegovi vodovi uklanjaju sa tijela, a osoba treba da sjedne udobno relaksirana da bi pokrenute energije imale efekta. Ako je čovjek postupio kako valja, kaže Džibs, biti će projektiran u vrijeme koje je odredio.

Osobe zainteresirane da kupe Interdimenzionalni Rezonator Stivena Džibsa mogu da traže njegovu adresu od časopisa “Strange”. Cijena uređaja je 360 dolara.

O MOGUĆIM OPASNOSTIMA Čitalac će u tekstu koji slijedi, “Emori Krenston i Inkunavula”, naići na opomenu koju

99

Krenston daje, govoreći o opasnostima kojima se izlažu ljudi težeći interdimenzionalnim putovanjima. Takve opasnosti postoje, jer svi podaci ne vode istom cilju; kako on kaže, neke staze vode ne do alternativnih svjetova, već do Minotaura, koji je, kao što čitaoci svakako znaju, mitsko čudovište koje je u labirintu proždiralo ljude.

U vezi sa mogućim opasnostima, navodim primjedbe koje su se pojavile u okviru Nezavisne Sajentologije, u odnosu na veoma popularnu “Merkaba Meditaciju” Drunvala Melkizedeka. Osoba sa trenutno najvećom reputacijom među nezavisnim sajentolozima, piše pod pseudonimom “Pilot”: “Naziv Merkaba zvuči poznato. Izazva u mislima sliku letećih tanjura. Stoga sam ja probao taj proces... Zatim Pilot opisuje svoje iskustvo sa Merkaba meditacijom. Njegov opis je sasvim vjeran. Opomena dolazi na kraju: “... Tada nailazite na minu. Vi treba da zamislite da ta polja rotiraju, tako da formiraju leteći tanjur od 18 metara u prečniku oko vas. Kao posljednji korak treba da zamolite svoj Viši Ja za ključ kojim ćete aktivirati UFO i naravno, on vam to neće reći sve dok ne budete zreli.” On potom citira tekst tvorca te meditacije, Drunvala Melkizedeka: “Ovdje nećete naučiti tu specijalnu vrstu disanja. Morate je primiti od svog Višeg Ja. To je način disanja koji će vas brzinom svjetlosti odvesti u četvrtu dimenziju. Vi ćete nestati iz ovog svijeta i pojaviti ćete se u drugom, koji će biti vaš nov dom za neko vrijeme. To nije kraj, već početak procesa vječitog širenja svijesti kojim se vraćate kući svom OCU.” Naravno, završava svoju opomenu Pilot, on vam ne kaže da će vas ovaj leteći tanjur odnijeti na Markab, ali ako razmotrite Ime procesa, to će najvjerojatnije biti vaša destinacija.

Neophodno je dati pojašnjenje sa terminom “Markab”. U sajentološkoj teoriji to je visoko razvijena civilizacija, koja je do sada više puta vršila invaziju na Zemlju. Cilj Markabijanaca je porobljavanje naše planete. Ja ne želim da se upuštam u procjenu istinitosti takvog tvrđenja, ali sam siguran da u ovakvim aktivnostima postoje neke opasnosti. O tome govore mnogi. Na primjer, u pismu koje mi je nedavno uputio (14. Marta 1998) L.D., piše: “... Moja istraživanja bila su veoma mučna. To sada mogu da kažem bez pretjerivanja. Prije nekoliko godina otvorio sam portal u svojoj auri i u nju su sunule izuzetno destruktivne energije, tako da sam imao jako mnogo ozbiljnih problema. Bilo je dana kada sam vjerovao da mi se nervni sistem raspao i da ludim... Trebalo mi je dosta vremena da zatvorim taj prolaz i da proces stavim pod kontrolu.“

INKUNABULA I EMORI KRENSTON Među članovima “vremenskih kultova” u Kaliforniji posebno mjesto pripada Emori

Krenstonu, jer se njegova vremenska Odiseja u izvjesnom smislu odigrala obrnutim redom od uobičajenog. Ljudi najčešće objavljuju podatke iz oblasti o kojoj posjeduju izvjesno znanje ili iskustva. Ovaj Amerikanac je, slijedeći svoju intuiciju, došao do tvrdog uvjerenja da je putovanje u druge dimenzije stvarnost, premda o tome, po sopstvenom priznanju, nije ništa znao kada je objavio svoj katalog rijetkih rukopisa iz te oblasti pod nazivom “Inkunabula”. Naziv kataloga je čudan, jer među naslovima koje je obuhvatio nije bilo nijedne stare knjige niti rukopisa. Naime, inkunabule su stare knjige štampane prije 1501. godine. On je, u to vrijeme, bio običan teoretičar alternativnih dimenzija. Međutim, neko vrijeme pošto je objavio svoj katalog, sve se izmijenilo, tako da za njega putovanje u druge dimenzije vremena i prostora više nije bilo teorija.

Emori Krenston počeo je kao istraživač teorija zavjera, od kojih mnoge kolaju Sjedinjenim Državama, počevši od navodne zavjere okultnog reda Iluminata, koji potiče iz 18. vijeka, do ubistva Kenedija i suradnje tajne američke vlade, zvane Veličanstvenih 12 (skraćeno M 12) sa vanzemaljskim civilizacijama, čiji su neki pripadnici već među nama.

Kada je prvi put naišao na podatke o putovanju u alternativne dimenzije, on je živio u blizini Ongs Heta (to je Krenston zaključio iz postojećih podataka, jer Ongs Het se ne može naći na geografskim kartama). Počeo je da prikuplja materijal za svoj katalog i stavio je u njega sva alternativna istraživanja: Radove o Tesli, Vilhelmu Rajhu, teorije zavjere, šamanizam, indonežanski okultizam i slične materijale. O komuni u Ongs Hetu kolale su čudne priče koje nisu zvučale realno. Jednog dana one su dobile ozbiljniji prizvuk, jer je komuna iznenada iščezla. “Tada sam se ozbiljno zainteresirao“, kaže Krenston, “i po čeo da prikupljam literaturu. Poslije nekolika godina objavio sam katalog da bih vidio da li će stupiti sa mnom u kontakt. Htio sam da saznam što je tu istina... Uspio sam da dignem prašinu iznad svih najvećih očekivanja. Bio sam izuzetno sretan, jer je

100

katalog pao u prave ruke, tako da su me kontaktirali i zaštitili... Nije sve u Inkunabuli točno, ali su tamo svi glavni nagovještaji”. Da bi čovjek prodro iza koprene obmana, treba, po Krenstonu, “da ode u vrt sa račvajućim stazama, kako bi rekao Borhes.”6

6Da li je Horhe Luis Borhes proučavao kvantnu fiziku, ili je svojom prodornom imaginacijom, kao osjetljivom sondom, dokučio dublju realnost od one koju saznajemo čulima, teško je reći. Tek evo što on piše o vremenu u svojoj priči “Vrt razgrananih staza”: “Vrt razgrananih staza” nepotpuna je, mada ne i lažna slika svijeta, po shvaćanju Cui Pena. Za razliku od Njutna i Šopenhauera, nije vjerovao u jednoliko, apsolutno, vrijeme. Vjerovao je u beskonačne nizove vremena, u bujnu i vrtoglavu mrežu divergentnih, konvergentnih i paralelnih vremena. Taj splet vremena koja se približavaju, granaju, sijeku ili stoljećima ne znaju jedno za drugo, pokriva sve mogućnosti. Ne postojimo u većini tih vremena; u nekima postojite vi, ali ne i ja; u nekima ja, ali ne i vi; u nekima smo obojica. U ovome, što mi je pripalo sretnim slučajem, vi ste me posjetili; u drugome, vi ste prešli vrt i zatekli me mrtvog; u trećem, ja izgovaram ove riječi, ali sam greška, utvara.

Služeći se podacima iz njegovog kataloga, osim njega je još 15 osoba pratilo nagovještaje

do samog izvora. “... Mi sada znamo jedni za druge i znamo za oko desetak ljudi koji rade na tome. Na izvjesnom nivou njihovog znanja ukazati ćemo im neophodnu pomoć... ako to bude moguće. Čovjek može da pogriješi u traganju. Jer neki smjerovi vode do Minotaura u ljudskom liku. Također desetak takvih osoba radi za pogrešne ljude. Njima se, naravno, neće ukazati pomoć “

U svoj katalog Krenston je na neobičan način uvrstio neispravljen i neobjavljen rukopis slavnog fizičara Nika Herberta “Alternativne dimenzije”. U vrijeme dok je radio na svom rukopisu Herbert je bio samo teoretičar. Pokušao je da ga objavi pod pseudonimom Džabir Ibn Hajan. Poznati izdavač Harper & Row postupio je vrlo čudno sa njegovim rukopisom. Poslije dužeg premišljanja, odbio je da ga objavi, a potom su odgovorne osobe poricale da je rukopis ikada bio kod njih. Istovremeno je kopija rukopisa ukradena iz Herbertove kuće. Tada je Krenston prijevarom izvukao neispravljen rukopis od izdavača i samo 5 primjeraka prodao preko svoje firme. Rad na nekim mjestima ima grešaka, iako je kao pristup briljantan. Kada je Krenston pročitao rukopis, znao je da se pisac kreće u ispravnom smjeru. Isprva Herbert nije htio da razgovara sa Krenstonom, misleći da je ovaj agent tajne vlade koji pokušava da uništi njegov rukopis.

Dok je pisao prethodnu knjigu, “Brže od svjetlosti”, Herbert je došao u kontakt sa jednom grupom hrononauta, čije je sjedište bilo u Sjevernoj Kaliforniji. Ta grupa je imala sufističku orijentaciju, što objašnjava zašto je on uzeo za pseudonim ime čuvenog sufističkog alkemičara iz 10. vijeka. U predgovoru “Alternativnih dimenzija ” Herbert kaže da je u toj grupi bio podvrgnut specifičnom treningu i da je najmanje jednom putovao u druge svjetove, u takozvanu Ameriku 2. On nagovještava da je prethodno imao dovoljno iskustava sa izmijenjenim stanjima svijesti i geometrijom prostora i vremena (vjerojatno fraktalnom matematikom i Svetom geometrijom), tako da mu je bila potrebna minimalna inicijacija da bio ostvario “prijelaz”.

“Alternativne dimenzije” su izuzetan rukopis i u Inkunabula kolekciji to je najtočniji i najinformativniji rad. U njima je obradio sve oblasti koje su značajne za međudimenzionalna putovanja: Everetovu hipotezu mnogih svjetova, teoriju morfogenetskog polja (tj. “stoprvog majmuna”), fraktalnu geometriju, šamanske i psihotropne tehnike, ali je najnadahnutije obradio tehnike vizualizacije za prijelaz u transdimenzionalne svjetove.

Herbert smatra da prve osobe koje su postigle fizički proboj u alternativne dimenzije nisu imale teorijsko razumijevanje procesa i da to nije ni bilo neophodno, kao što ni izumitelj parne mašine nije morao da ima potpuno znanje klasične fizike. On je u sadržaju svog rukopisa naznačio da će u tekstu biti vrijedna ilustracija pod nazivom “Shema Transdimenzionalnog ekspresa”, ali na žalost zainteresiranih ljudi, nje u tekstu rukopisa nema.

Prije izvjesnog vremena Nik Herbert je nestao. Neki ljudi misle da je ubijen; mnogo je veći broj osoba koje vjeruju da je trajno prešao na Zemlju 2.

Krenston je stupio u kontakt sa nekoliko pripadnika kultova interdimenzionalnog putovanja, među kojima su jedan poznati američki pop pjevač, stari alkemičar, pisac naučne fantastike i njima slični. Zanimljivo je njegovo tvrđenje da su izvjesni ljudi u stanju da steknu potrebna znanja o “putovanju” iz običnih nagovještaja. Na primjer, odmah poslije objavljivanja njegovog kataloga, pojavio se članak Prof. Kamadeva Suhravardija pod naslovom “Ne Jaje”, tako da on nije naveden u katalogu, ali sada svi pravi Putnici znaju za njega. Krenston saopćava da je

101

putovanje bez korištenja Jajeta postalo posljednjih godina standardna operativna procedura za napredne Putnike. Konstruirani su neki permanentni prolazi koji mogu da posluže čak i neiniciranima. Oni su vrlo dobro kamuflirani i čuvani. Postoje tu i klopke, kaže on. Ili ste u igri, ih niste u igri, trećeg nema. “Kapije... tako ih mi zovemo, Kapije moraju biti tu za onaj mali broj koji, da tako kažem, riješe zagonetku kataloga bez pomoći bilo koje grupe. Mudri ljudi postoje - moram da priznam da nisam bio jedan od njih. Ja sam kompilacijom napravio svoj Katalog, a ipak nisam “shvatio stvar”. Ali ljudi koji su sposobni za takav kvantni džudo, jesu ljudi koji su nam potrebni. Od njih Kapije nitko ne čuva, već ih za njih štiti. “

Po svemu sudeći, mudri ljudi su i ranije “putovali”. Na primjer, Henri Korbin u svojoj knjizi “ Kreativna imaginacija u sufizmu Ibn’Arabija ” (Prinston, 1969.), navodi podatke koji upućuju da putovanje u druge dimenzije i svjetove nije počelo sa kvantnom mehanikom. Po učenju Ibn’Arabija, kroz stvaralačku imaginaciju adept sufizma u stanju je da postigne Spiritualni razvoj neposredno kontaktirajući Arhetipe. Između Božanskog svijeta i Arhetipskog svijeta postoji sedam alternativnih “Zemalja”, i svaka od njih ima svoju Meku i Medinu. Njegovi opisi tih alternativnih svjetova veoma su blisku opisima Zemlje 2 koje daju moderni Putnici, tako da neki vjeruju da su mistici, među njima Ibn’Arabi, prolazili u alternativne svjetove bez Jajeta ili sličnih uređaja.

Govoreći o alternativnim svjetovima, Emori Krenston spominje da ih ima više. Različite grupe nisu naselile isti svijet. Do sada su Putnici kroz vrijeme i prostor prodrli u nekoliko svjetova. Grupa koja je bila aktivna u Indoneziji, koju je vodio Pak Harđanto (vidi kasnije), prošla je u nekoliko, čija su imena data redom : Java 2, Java 3 itd. sve do Jave 7, koja je posljednja penetrirana. Grupe u USA uglavnom govore o Americi 2 i Zemlji 2. U posljednjem intervjuu, koji je dao prije nego što je nestao, Krenston je izjavio da najveći dio vremena provodi na Javi 2. Tu, kaže on, postoji čitav utopijski svijet, zajedno sa florom, faunom, slikovitim ruševinama i “oko deset osoba na kvadratni kontinent. “ Usprkos tako malog broja ljudi koji trenutno žive u tom svijetu, postoji bojazan da vremenom dođe do prenaseljenosti. Izvjestan broj ljudi, tipa Dejvi Kroketa, već su se pomjerili tako daleko da ne mogu da vide dim vatre svojih susjeda. O broju mogućih svjetova, on kaže: “Mi ne znamo koliko tih svjetova postoji. Možda je to beskonačan niz?” Ali nijedan od Putnika ne želi da dođe do nekontroliranog priliva iz Primarne Zemlje. Kome su potrebni policija iz Los Anđelosa i ljudi iz Pentagona?

Neki pojedinci, nepovezani sa grupama hrononauta, ne znaju u koje svjetove stupaju, niti im daju imena. Jedan od takvih Putnika samotnjaka, u pismu koje mi je nedavno uputio (14. marta 1998.) saopćio mi je slijedeće: “... Hvala ti za informacije koje si mi poslao. Ona druga adresa sada je očito mrtva. Moj sistem je zasnovan na “Svetoj geometriji”. Upravo ju čer sam koristio “naprednu” verziju putovanja uz 45 minuta meditacije. Rezultat je izvrstan. Došao sam pred dimenzionalne prolaze u tri različite dimenzije. Prošao sam samo kroz jedan. Nisam se osjetio spremnim da uđem u druga dva, ali vjerujem da ću to uskoro uraditi. Kada sam prošao kroz prvi prolaz dočekalo me je nekoliko bića. Jedno sam sasvim jasno opažao, čitav njegov oblik. Izgledalo je vrlo ljudski u svakom pogledu. Druge nisam mogao da zapazim sasvim jasno. U svakom slučaju, mnoge stvari su se dogodile u toj “seansi” koje su zaista izuzetne... “

Najuzbudljivije iskustvo bilo je kada su se Putnici iz Primarne Zemlje, među njima i Krenston, susreli sa stanovnicima Jave 2. Ta inteligentna Bića tvrde da su oni alternativna evolutivna grana Homo Sapijensa kroz Javanskog čovjeka i Neandrtalca. Izgledaju više kao da potiču od lemura, nego od čovjekolikih majmuna. Oni su davno otkrili kako da interdimenzionalno putuju, u vrijeme o kome bismo mi mogli da mislimo kao o vremenu Atlantide. Kontakti sa njima liče na čitanje Lavkraftovih romana, budući da stanovnici Jave 2 tvrde da su odgovorni za izvjesne aspekte ljudske kulture, aspekte koji su neprirodni, ali ne zli. Tu postoje izvjesni vilinski nagovještaji, o “šupljoj Zemlji”, ideja o drugom fizičkom svijetu, ne raju ili paklu, već Magijskom univerzumu u koji se ulazi na susjedna vrata. Ideja o putovanju kroz vrijeme koju su imali Krenston i ostali Putnici iz Primarne Zemlje, bilo u budućnost ili u prošlost, bila je sasvim pogrešna, u to su se pridošlice sa Zemlje uvjerile. Stanovnici Jave 2 su se usmjerili da ispitaju seriju univerzuma. Oni misle da je ta serija možda beskonačna i neki od njih vratili su se “kući”, na Javu-2. Njihovo društvo je potpuno nehijerarhijsko, podsjeća na zajednice primitivnih sakupljača plodova i lovaca, ali sa veoma razvijenom kulturom. Mnogi od Zemljana potpuno su se preobratili na njihov način života, čak i njihov jezik. “Trebalo bi da čujete njihovu muziku,” kaže Krenston oduševljeno.

102

“Povratnici na Zemlju donijeli su neke od njihovih rukotvorina. Njihovi preci izgradili su jedan grad u periodu njihove historije kada je postojala “visoka civilizacija”, ali su oni davno odbacili visoku tehnologiju radi kognitivnih nauka. Naše tehnike putovanja su grube u poređenju sa njihovim i nedostaje im mitopoetski sistem vrijednosti. Mi planiramo da pustimo u javnost izvjestan arhivski materijal ovdje, na Primarnoj Zemlji, neke primjerke muzike i umjetnosti, za koje se nadamo da će ovdje djelovati kao virusi da izazovu duboku promjenu paradigme. Putnička kultura je sada, vjerujem, naše najefikasnije “oruđe.”

DAMANHUR Prije nekoliko godina alternativni engleski časopis “Kindred Spirit” objavio je ekskluzivan

članak o neobičnoj komuni Damanhur, smještenoj u dolini Valćiusela, u Sjevernoj Italiji. U članku je detaljno opisano ritualno središte Damanhur Federacije koje njeni članovi nazivaju Hramom Čovječanstva i njihovi nevjerojatni eksperimenti sa putovanjem kroz vrijeme. Otada su se vesti o ovoj neobičnoj organizaciji proširile svijetom pobuđujući kritike, znatiželju i oduševljeno prihvaćanje. Većina ljudi misli da su to samo fantazije grupe zanesenjaka, drugi ostavljaju vrata otvorena na sve mogućnosti, pitajući se o prirodi vremena i realnosti u kojoj živimo.

Pokušati ću da navedem glavne podatke o aktivnostima Damanhur Federacije, njihovoj životnoj filozofiji, njihovom učenju o vremenu i eksperimentima sa putovanjem kroz vrijeme.

DAMANHUR FILOZOFIJA Prema Damanhur učenju, svako Ljudsko Biće je aktivni dio Spiritualnog ekosistema, koji

uključuje sve veće i veće sile, što ima sličnosti sa holonskim principima. Svaka individua posjeduje originalnu božansku prirodu, koja postoji kao potencijal koji treba da bude probuđen kroz ekspanziju svijesti. Taj proces buđenja, usmjeren prema Prosvjetljenju, ponavlja se kroz nekoliko uzastopnih inkarnacija. Buđenje nije usko Spiritualna disciplina, jer umjetnost i estetska istraživanja čine srce Damanhurske Spiritualne staze. Oni su oruđa koja čine svetim prostor i vrijeme, a konkretan izraz nalaze u Hramu Čovječanstva u Damanhuru. Damanhur je način života i mišljenja zasnovan na eksperimentiranju, igri i transformaciji, sa ciljem da se savladaju ograničavajuća vjerovanja i navike i da se otvore nove vizije realnosti.

U ovom historijskom trenutku, kada sve više naroda iščezava pretapajući se sa jednoličnom većinom, Damanhur stvara grupu Novih Ljudi kod kojih su naglašene razlike među individuama, razlike koje su dragocjene i nezamjenjive u traganju za zajedničkim ciljem.

Odluka da se Damanhur i njegov Hram Čovječanstva izgrade u Valćiuseli nije donijeta slučajno. Ta dolina ima jedinstvene karakteristike, energetske i mineraloške, jer predstavlja najveću moguću koncentraciju različitih minerala na planeti. Tu se presjecaju glavne sinkrone linije koje se prostiru Zemljom. Te linije jesu energetske rijeke koje okružuju Zemlju i povezuju je sa univerzumom, preko kojih nam pritiče kozmička energija. Energetske linije prenose svojim tokom ideje, misli i emocionalna raspoloženja, a također modificiraju događaje, tako da utiču na sva živa bića. Liče na rijeke u kojima se nalazi beskonačno velika količina znanja, po tome su slične bibliotekama, i sadrže sve o čemu je čovječanstvo ikada mislilo. Mreža sinhronih linija sastavljena je od 9 većih vertikalnih linija i 9 horizontalnih, plus nekoliko velikih linija koje su izgradila Ljudska Bića. Presjek dvije vertikalne linije sa dvije horizontalne stvara “zračeći čvor”. To je točka kroz koju se ulazi u čitavu mrežu sinhronih linija. Na planeti Zemlji postoje samo dva začeća čvora: jedan je na Tibetu, a drugi je u dolini u kojoj je izgrađen Damanhur. Hram Čovječanstva slijedi tok ovih linija i njen glavni hol predstavlja stazu inicijacije, kao ritualiziranu reprodukciju unutrašnjih prostora svakog Ljudskog Bića. Hodanje kroz holove i koridore Hrama predstavlja poniranje unutar samoga sebe i stoga čini stazu ponovnog ucjelovljenja Ljudskog Bića.

Ukrštanje energetskih linija na nekim mjestima pretvara takva mjesta u “Vremenski rudnik”. Hram Čovječanstva je sagrađen na mjestu ogromnog energetskog rudnika, gdje se evroazijski plato susreće sa afričkim, stvarajući koncentrat rijetkih minerala, star preko 300 miliona godina. Najvrijedniji među mineralima je milonit. Njegova karakteristika je sposobnost da prenosi zemaljske energije. Hram je sagrađen u potpunosti unutar žile ovog minerala.

103

Ispitivanje energetskih svojstava mjesta na kojem je izgrađen Hram ostavilo je bez daha članove vodeće inženjerske firme u Italiji, tvrde žitelji Damanhura. Inženjeri su potvrdili da postoji samo još jedna takva energetska točka, kao što je mjesto na kome je sagrađen Hram. Geolozi ne razmišljaju o “vremenskim rudnicima”, niti imaju bilo kakvog znanja o njima, ali je zanimljivo primijetiti kako se rezultati naučnog istraživanja poklapaju sa ezoteričnim znanjem o Sinhronim Linijama. Rasjeklina u žili milonita potpuno odgovara toku Pete Sinhrone Linije u Evropi.

Da bi se mogle potrebiti, energije vremenskih rudnika moraju prethodno da se izvade, kao što se vadi ruda. To je jedna od neobičnih komponenata Damanhur učenja. Osnovni način da se to učini jeste kopanje rukama u stijeni, sa punom sviješću, što predstavlja neku vrstu radne meditacije i paralelu kopanja u dubinu sebe. Iz tog razloga, Hram predstavlja apoteozu ljudske kreativnosti i ezoteričnog znanja. Ta građevina je jedan od najvrijednijih plodova dvadesetjednogodišnjeg spiritualnog rada, istraživanja i života Damanhura. Tokom tih godina Damanhur Federacija je rasla, usavršavala se i postavljala osnove svoje kulture, učenja i mitova.

Jedan od osnivača Damanhura, fizičar Oberto Airaudi, glavni je izvor inspiracije Damanhura. On vodi i koordinira njegov sveukupni Spiritualni razvoj. Od njega potiče učenje da je prema vrsti stijene, i zavisno od toga koliko je stijene izvađeno, moguće je procijeniti koliko je odgovarajuće energije stečeno. Jednom izvučene, energije iz rudnika moraju biti transformirane i usmjerene. Transformacija je u Damanhuru ostvarena kroz mnoge forme umjetničkog rada kojima je ukrašen Hram: slikanjem, skulpturama, ali također kroz pjevanje, muziku i igru. Članovi Damanhur komune vjeruju da put koji vodi do cjelovitosti Ljudskog Bića zahtijeva jedinstvo kreativnosti i tehnologije, uz izbjegavanje pretjerane specijalizacije i fragmentacije ljudskih potencijala. Umjetničko izražavanje teče usporedo sa složenom tehnologijom, zasnovanom na “Selfiki”, staroj nauci koja izgleda kao da je došla iz stripa o Flašu Gordonu. Osnovni selfični uređaj za vremensko putovanje jeste “Kabina”. To je složena cilindrična struktura, nalik na okrugli kavez sagrađen od metalnih šipki, unutar kojeg “hrononauti” izvode eksperimente putovanja kroz vrijeme. Kabina omogućava da se prevaziđu poznati zakoni fizike sve do dematerijalizacije neke osobe i njeno prenošenje u drugi prostor i vrijeme gdje se rematerijalizira.

LINEARNO VRIJEME I VREMENSKO MORE Po učenju Damanhura, postoje dva načina na koji možemo doživjeti vrijeme: kao linearno

vrijeme i kao vremensko more. Linearno vrijeme nije teško razumjeti, jer odgovara neposrednom iskustvu svakog od nas. Kada idemo uvečer na spavanje, možemo da razmišljamo o danu koji je prošao i da u imaginaciji vidimo ponovo čitav slijed događaja, jedan za drugim. Na sličan način možemo da zamislimo da se sve što se događa u ovom univerzumu zbiva u nizu događaja orijentiranih od prošlosti ka budućnosti.

Da biste shvatili što je “vremensko more” u učenju Damanhura, zamislite da vrijeme ne teče linearno, već da prošlost, sadašnjost i budućnost postoje istovremeno. Ako pogledamo zemlju na satelitskom snimku, možemo vidjeti da su planine i rijeke, mora i kontinenti sve vrijeme prisutni na Zemljinoj površini, ali kada putujemo automobilom možemo u jednom trenutku vidjeti samo pojedinačna mjesta i dijelove pejzaža u slijedu. Na sličan način, svi događaji su uvijek prisutni u onome što ezoterična fizika naziva vremenskim morem, premda mi tokom svog života proživljavamo događaje jedan za drugim u slijedu koji nam se nameće kao linija od prošlosti ka budućnosti. Vremensko more, kao i svako drugo, nije u vječitom mirovanju, u njemu postoje vrtlozi, struje i kretanja koja stvaraju turbulencije i anomalije u vremenskom tkivu.

Zamislimo dalje da na našoj slici vjetar puše stalno sa istoka ka zapadu iznad površine vremenskog mora: slijedeći tu zračnu struju, svi događaji kretati će se u tom pravcu. Ali u samom moru, tamo gdje se nalaze vrtlozi i struje, kretanje može da bude sasvim različito, tako da su mnogi događaji zakovitlani u drugim smjerovima. Zamijenimo sada riječi “istok” i “zapad” sa terminima “prošlost” i “budućnost” i dobiti ćemo precizniju ideju o strukturi vremena u Damanhur učenju.

Potrebno je kratko se zadržati na pojmu “kompleksnosti”, da bismo ga povezali sa vremenskim morem. Normalno je da kompleksnost raste u smjeru od prošlosti ka budućnosti. Unutar vrtloga, kovitlaca, struja i oblasti sa anomalijama mogu se razviti periodi velike kompleksnosti, čak ako su one u vremenskim točkama koje za nas predstavljaju prošlost. Sasvim je

104

moguće da u prošlosti postoje civilizacije razvijenije nego što je naša sada i trenuci kada je čovječanstvo dostiglo visoke domete u umjetnosti, nauci, tehnologiji i Spiritualnosti.

Damanhur filozofija predstavlja sve događaje, koji vremenskom linijom slijede jedan za drugim, grupirane u specijalne kontejnere, za koje koristi termin vremenski paketi. Svaki vremenski paket normalno traje između 60 i 70 godina i sadrži sve događaje iz tog perioda. Kao što postoje historijski periodi bogatiji događajima od nekih drugih, tako isto postoje vremenski paketi koji su “puniji” od ostalih.

Da napravimo sada logički skok i zamislimo da vrijeme može da se predstavi kao prostor i također u obliku događaja. Posljedica takve predstave biti će da će, kao što postoje mali i veliki objekti, postojati događaji koji će imati različite dimenzije. Damanhurskom terminologijom, ove različite veličine definiraju se kao kompleksnost.

Kompleksnost nije isto što i komplikacija. Naprotiv, ona označava rastuću sposobnost organiziranja podataka, događaja i elemenata. Na primjer, prije dvadesetak godina kompjuter ja zauzimao mnogo veći prostor i obavljao mnogo manje operacija nego današnji note-book kompjuter. Zamislimo sada da smjer kompleksnosti teče od prošlosti ka budućnosti. To bi značilo da su događaji sadržani u prošlim vremenskim paketima manje složeni i stoga “veći” nego oni u vremenskim paketima koji su nama bliži. To nije uvijek točno, ali da bismo olakšali razumijevanje ove ideje, zamislimo da je tako. Posljedica ove hipoteze je da je vremenski paket u prošlosti vjerojatno manje zasićen, tj, manje “pun” događaja nego paketi koji slijede za njim. Događaji koje on sadrži su veći, zauzimaju više prostora i stoga ima mjesta za manje njih. Među događajima, međutim, ostaje izvjestan slobodan prostor.

DAMANHURSKO PUTOVANJE KROZ VRIJEME Damanhur Federacija je svakako zanimljiva organizacija, ali je svoju reputaciju najvećma

stekla na osnovu eksperimenata putovanja u druge dimenzije, ne samo vremenske, već i prostorne. Spajajući spiritualnost, umjetnost i tehnologiju, istraživačke grupe Damanhura, po njihovom tvrđenju, često uspijevaju u provođenju istraživanja koje suvremena nauka smatra nemogućim. Izvještaji damanhurskih hrononauta izgledaju kao da dolaze iz daleke budućnosti, jer nas odvode izvan poznatih fizičkih zakona. Ali takav utisak se nameće uvijek kod putovanja u druge prostorne i vremenske dimenzije, što se vidi iz prikaza aktivnosti sličnih grupa u Americi i Indoneziji. To su opisi koji zaustavljaju dah ljudima koji slute da u njima ima istine. Oni nisu važni sami po sebi, kažu Sljedbenici Damanhura, važno je biti podstaknuti da prodrete iza pojavne strane života u suštinu.

Teorije koje su u osnovi tih eksperimenata potiču iz ezoterične fizike koja je na Slobodnom Univerzitetu Damanhura razvijana godinama. Seminari su otvoreni za sve koji žele da uče i prodube svoje znanje o velikim misterijima univerzuma.

EZOTERI ČNA FIZIKA Oberto Airaudi na početku prikaza svog ezoteričnog učenja iznosi osnovna znanja kvantne

fizike, od koje je pošao u svojim istraživanjima. Po njegovom mišljenju, koje nije originalno, radovi osnivača kvantne mehanike izazvali su revoluciju u fizici, koja je izmijenila viziju materijalnog univerzuma u ovom vijeku. On izdvaja Ajnštajna zato što je njegova teorija vrijedna sa drugog stajališta: on je pokazao da vrijeme/prostor nije ravno kako se ranije mislilo, već često savijeno. Svjetlost se kreće pravolinijski kroz prazan prostor, ali se savija kada se približi gravitacionim masama. Stoga su, kao posljedica gravitacione teorije, i vrijeme i prostor dinamički kvantiteti, jer kada se tijelo kreće ono mijenja zakrivljenost prostora/vremena i njegovu strukturu.

Damanhur učenje o putovanju kroz vrijeme zasnovano je, pored kvantne fizike, na opisu univerzuma stvorenog ne od subatomskih čestica, već od smjerova kretanja. Na primjer, mi smo potopljeni u vremenski val koji nas nosi u smjeru “budućnosti”. Da bismo shvatili čitavo učenje, treba da zamijenimo riječi širina, dužina i visina sa sadašnjost, prošlost i budućnost. Kada se radi o nekom čvrstom tijelu, položaj posmatrača odlučuje o značenju riječi visok, širok, dugačak. Primjera radi, ako uzmemo drvenu kocku i definiramo njene dimenzije ispisujući je na njenim ravnima, one

105

će se promijeniti čim kocku u odnosu na nas rotiramo, tako da će “visina” postati “širina” itd. U teoriji, ista stvar će se dogoditi sa izvjesnim okolnostima koje u odnosu na vremenske pakete predstavljaju njihove gradive opeke i čine njihove zidove. Vremenska kabina je instrument koji vrši “okretanje ravni kocke” u jednom polukonstantnom polju (vremenskom kretanju u smjeru od prošlosti ka budućnosti) da bi se posmatraču omogućili različiti smjerovi, kada hoće da promjeni smjer.

Jedan od prvih članova Damanhur komune koji je putovao kroz vrijeme, Gatopardo Tek, u izjavi za časopis “Kindred Spirit” objasnio je kakva istraživanja oni obavljaju u oblasti ezoterične fizike: “Mi pokušavamo da shvatimo kako funkcionira univerzum ispoljenih formi u kome živimo. Proučavamo energije kroz koje se povezujemo sa univerzumom, a također kako da se povežemo sa onim što leži iza materijalnog svijeta, a to znači božanskim, razvijenijim ravnima postojanja. Stoga je veoma korisno imati svestrano znanje suvremene fizike, kao i stvari u kojima fizika još ne zna. Mi spajamo fiziku sa ezoteričnom tradicijom i onim što nam Oberto daje na osnovu svojih eksperimenata. Stoga smo bili u stanju da stvorimo tehnologiju koju nazivamo “magijskom”. “

Misao je sastavni element posmatrača i njom se može manipulirati preko pokreta, zvuka, boje i slobodne volje Ljudskog Bića. Airaudi kaže: “... Ja se ne igram riječima, ali u magijskoj fizici ljudski duh igra važnu ulogu, a pogotovu ukoliko naše razumijevanje oslobađa mehanizme koji su u nama od nezapamćenih vremena. “ U njegovom opisu osnovnih principa putovanja kroz vrijeme slijede sadržaji koje ni profesori univerziteta i stručnjaci za kvantnu fiziku nisu u stanju da shvate. Zainteresirane osobe mogu da stupe u kontakt sa Damanhur Federacijom i da dobiju podatke takve vrste. Ja vjerujem da su ti podaci namjerno učinjeni teško razumljivim. “Slijedeći korak“, piše Oberto Airaudi, “sastoji se u stvaranju referentnih točaka između molekula, atoma i energetskih kvantuma koji čine jednu osobu (hrononauta) i određivanju šifre za svaku vremensku i dimenzionalnu referentnu točku. Te šifre su tajne. “

Do sada je više desetina ljudi, uglavnom fakultetski obrazovanih, neposredno doživjelo prodor u druga vremena damanhurskom tehnologijom. Airaudi golica radoznalost zainteresiranih osoba slijedećim riječima: “... Ukazao sam na neke probleme sa kojima se suočava fizika vremena, ostavljajući čitaocima naših materijala da ih njihova intuicija dovede do praktične primjene znanja. Takva intuicija biti će razmjerna poznavanju ovog predmeta. “

“Kindred Spirit” objavio je izvještaje nekih članova Damanhur Federacije o putovanju kroz vrijeme. Evo jednog dijela: “ Čuo sam prasak, energija je rasla. Tada sam postao ispunjen emocijama i napet kao elastična traka. Iz daljine čuo sam Oberta kako odbrojava. Kada je stigao do nule, ja više nisam bio tamo. Kao da nije bilo gravitacije, imao sam svijest da postojim bez fizičkog tijela, osjećao sam kao da sam se rastvorio u okruženje. Možda je 3 sekunde prošlo - što mi se činilo kao veoma dugo vrijeme. Bio sam sasvim zgrčen, a sada sam našao sebe kako ležim ispružen na tlu... Oko 10 minuta ostao sam da ležim, zatvorenih očiju, pokušavajući da povratim kontrolu nad tijelom. Tada sam se podigao na koljena... “

Ovo je bio izvještaj za koji novinar tog časopisa tvrdi da je prvi izvještaj ikada objavljen na bilo kojem jeziku o putovanju kroz vrijeme. Putovanje je objavljeno 19. Januara 1994. godine i potiče od osobe čije je damanhursko ime Gorila Eukalipto (damanhurska imena sastavljena su od imena životinje i biljke, tako da ima čudnih kombinacija). Taj čovjek je prošao kroz nekoliko mjeseci složenih priprema, koje su mu omogućile da postigne neophodnu kontrolu tijela i duha. Kroz mnoge seanse hipnoze unijete su u njega informacije potrebne da se putovanje obavi sigurno.

Međutim, iz damanhurskih materijala proizlazi da nije dovoljno razumjeti ezoteričnu fiziku, već je neophodno imati uređaje kao što je Kabina za putovanje i ogromne količine energije, koje su neophodne da bi se makar nakratko izmijenili univerzalni zakoni koji vladaju našim fizičkim svijetom, prvenstveno prostorom i vremenom? Odgovor je u komponentama i lokaciji podzemnog Damanhur Hrama. On je lijep, u njemu se obavljaju zanimljive ceremonije, ali je najvažnije, kao što sam spomenuo, da je izgrađen na velikom energetskom čvorištu i da se u njemu nalazi džinovska energetska baterija, u koju je ugrađeno oko 300 tona veza i metalnih i mineralnih komponenata. Ona je konstruirana po principima “Selfika” nauke, koja je, tvrde članovi Damanhura, bila poznata Egipćanima, Keltima i Arapima u starom vijeku.

Damanhurijanci su razvili dva nivoa putovanja kroz vrijeme. Jedan se sastoji u prijenosu suptilnog, astromentalnog tijela u druge dimenzije, što je očito jedan vid šamanske tehnologije, a

106

drugi je potpuna dematerijalizacija i potom rematerijalizacija fizičkog (naravno i astromentalnog) tijela. Da se hrononaut ne bi izgubilo u prostoru i vremenu, sa njim se veza održava preko Kabine, ali također uz pomoć posebnih priprema za putovanje, koje se svode na programiranje nesvjesne komponente Putnika.

Ovo je izvještaj koji potiče od Gorile Eukaliptusa, jednog od prvih 30 dobrovoljaca. On je izvršio putovanje po zemaljskom vremenu 19. januara 1994. godine u 2727. godinu prije Krista: “Okrenuo sam se i vidio prostrane livade sa žutim cvijećem i veoma zelenom travom; načinio sam nekoliko koračaja lijevo i desno. Tada se nebo smračilo i ja sam čuo prvi zvuk nalik na riku: to je bio signal da se vratim do vremenskih vrata. Zgrčio sam se u potreban položaj i vrijeme povratka izgledalo mi je kraće nego prilikom mog prvog putovanja... Kada sam se našao u Kabini primijetio sam da stežem nešto u šaci - to je bio busen trave...” Oberto je to ovako objasnio: “Mora biti da je on izuzetno proširio svoju auru, da bi mogao da donese ovu travu”.

U svom drugom putovanju Gorila je otišao u godinu 4719. prije Krista. Tu je jeo slatko kisele šumske bobice i naišao je na grupu ljudi odjevenih u kože, koji su kamenim sjekirama sjekli drveće. Susret nije bio prijatan, tako da je on, progonjen od tih drvosječa, jedva stigao do vremenskog portala i vratio se u Kabinu iscrpljen i preplašen.

U trećem putovanju dosegao je u najdalju prošlost, 56.000 godina prije Krista. To je bilo prvo međuplanetarno putovanje, istovremeno kroz vrijeme i prostor. Ovozemaljskim vremenom mjereno to putovanje trajalo je sat i po, a na mjestu u vremenu gdje je Putnik bio to je trajalo tri dana. Po uvjerenju samog Putnika, Gorile, mjesto na koje je prispio bila je jedna od najdaljih planeta naše galaksije, nešto manja od Zemlje, djelomično prirodna planeta, a djelom sintetička, konstruirana sa određenim ciljem od strane Svjesnih Bića.

Gorila je sa sobom ponio “selfički kristal”, instrument koji je trebalo da mu omogući da bolje zapamti pojedinosti sa tog trodnevnog putovanja, koje se odvijalo preko niza stanica. Vremenski skokovi bili su različiti, neki su trajali samo nekoliko sekundi. Početni skokovi obuhvaćali su vrijeme od nekoliko tisuća godina. Putnik je bio svjestan točke ka kojoj putuje, gdje se nalazi i koliko je vremena prošlo. “Osjećao sam se kao da pilotira šatlom preko veoma složenih mentalni instrumenata.”

Prva tri vremenska skoka unazad odvela su ga u istu prostornu dimenziju iz koje je krenuo, a drugi su bili prostorni i vremenski skokovi u druge dimenzije. Jedna od 14 destinacija u nizu bila je Atlantida. Na posljednjoj destinaciji ušao je u stanje potpunog mira i našao se na mjestu koje je bilo neka vrsta škole ili mjesta za Spiritualnu obuku. Bića koja su se oko njega kretala razlikovala su se po mirisima i zračila su izuzetno jaku energiju. Ostali opisi kao da dolaze iz nekog uzbudljivog filma. Među mnogim neobičnim bićima sa kojima se tu susreo, jedno čovjekoliko biće bilo je neka vrsta njegovog učitelja, koji ga je upoznao sa različitim vrstama vremenskih kabina koje su se tu nalazile i služile za suočavanje sa skokovima kroz vrijeme. U školi za Spiritualnu obuku prošao je posebne “vremenske vježbe” i savladao tehnike rada sa vremenskim kabinama. Bića su spavala u posebnim malim prostorijama nalik na sarkofage i Gorila je imao utisak da se tokom sna nastavlja sa procesiranjem naučenih podataka na nesvjesnom nivou. “Ja sam pričao sa bićima iz tog svijeta o Damanhuru i činilo mi se da su oni svjesni naše realnosti i da znaju kuda smo se uputili. Sve vrijeme sam zadržao svoj normalni ljudski izgled, jer sam vidio svoj odraz na sjajnim zidovima prostorija. “

Postojale su različite kabine za prostorno i vremensko putovanje. Kabine sa rešetkama (takva je Kabina u Damanhur hramu) koristile su se za vremensko putovanje, a kabine sfernog i piramidalnog oblika za putovanja kroz prostor... itd. Opisi se zaista ne razlikuju od onoga što možete naći u knjigama ili filmovima naučne fantastike. Da li su ovakve izjave zasnovane na istinitim doživljajima, ili se nekoliko stotina članova Damanhur Federacije uzajamno zaluđuju? Razumljivo je da se u ovakvim situacijama uključuje naše kritičko mišljenje, zasnovano na prethodnim životnim iskustvima. A upravo ona stvaraju selektivne filtere, koji nas sa jedne strane čuvaju od zabluda, obmana i stranputica, a sa druge nas zasljepljuju za vrijedna nova iskustva. Dobro je držati na umu riječi Alberta Ajnštajna: “Od bitnog značaja je nov način razmišljanja, ako čovječanstvo hoće da preživi i da dosegne više nivoe”: U nedoumicama ove vrste jedini pravedni sudac je lično iskustvo.

107

PAK HARĐANTO Iz postojećih podataka, koji su više magloviti nagovještaji nego provjerene činjenice, ne

može se zaključiti da li su grupe iz Kalifornije i sa istočne obale Sjedinjenih Država prošle u isti alternativni svijet ili u dva različita, ali slična svijeta. Sasvim je sigurno da niz alternativnih svjetova, od Jave 2 do Jave 7, nisu isti svjetovi u koje su prošle sve grupe hrononauta, premda se ništa određeno ne može tvrditi za Putnike samotnjake i manje grupe koje se nisu eksponirale. Komunikacija između malih grupa na ogromnom prostoru (kao što kaže Emori Krenston, “deset ljudi na kvadratni kontinent”) se teško uspostavlja, a Jaje se kao instrument prijenosa pokazalo ograničenih mogućnosti - prenosi samo osjetljiva bića, a ne može mrtav materijal, kao što su moderna sredstva komunikacije (premda se u brošuri Ongs Heta iznose drugačije tvrdnje). Oni su, navodno, prenijeli svu svoju imovinu u novi svijet, na Zemlju 2. Ostali Putnici tvrde da stižu u nove svjetove onako kako su Adam i Eva izašli iz raja - nagi, bez odjeće, opreme, alata, bilo čega. Početkom osamdesetih godina kružio je po Njujorku privatno štampan priručnik za preživljavanje u uvjetima kamenog doba, koji je napisao Sven Sakson “Stone Age Survivalist”. U njemu su data brojna praktična uputstva za život u uvjetima kamenog doba: Kako se kleše kremen i prave kamene sjekire, kako se pali vatra priručnim sredstvima, postavljaju klopke za životinje, prave zakloni na tlu i drveću i tome slično. Priručnik je bio namijenjen Putnicima u alternativne svjetove i Emori Krenston ga je uključio u svoju Inkunabula kolekciju. Pisac je savjetovao čitaocima da ga nauče napamet, jer ga nije bilo moguće ponesti na transdimenzionalno putovanje.

Emigracija na Zemlju 2 se pojačala kada je otkrivena mogućnost da se izvrši prijelaz kroz primjenu izvjesnih tehnika tantre. Taj postupak nazvan je “dvostruko žumance”, u kome dvije osobe imaju seksualni odnos na različite načine i zajedno vrše prijelaz, bez kompliciranih tehnika vizualizacije koje su neke grupe prethodno koristile. Po tvrđenjima koje potiču iz anonimnog izvora, u Kaliforniji 2 sada je nastanjeno oko hiljadu ljudi. Tamo je već rođen izvjestan broj djece, od kojih su neka u stanju da putuju, a neka nisu, premda su kao grupa talentiraniji nego opća populacija na Primarnoj Zemlji.

O Paku Harđantu se malo zna. On je bio vođa javanskog kulta Putovanja kroz vrijeme. Po tvrđenju mnogih osoba, koje važe za upućene, Harđanto je uspio da ostvari proboj (u druge dimenzije) iste godine (1980) kada je objavio svoj rad o kolapsu valne funkcije. Čanak je napisan na takav način da samo ljudi usmjereni na transdimenzionalno putovanje mogu da ga shvate. Bio je u kontaktu sa Kamadevom Sohravardijem od šezdesetih godina i oni su neke informacije razmjenjivali. Harđantova grupa prošla je u Javu 2. Po svemu sudeći, to je isti svijet o kome govori Emori Krenston.

Iz objavljenog članka vidi se da je Harđanto bio znalac avangardnih teorija fizike, nervne fiziologije, teorija svijesti, ali i većine danas poznatih metafizičkih i ezoteričnih učenja. Premda nije opisao model za konstrukciju Jajeta, ovaj članak daje podatke poznate u avangardnih krugovima o putovanju kroz vrijeme. Njegove teoreme i dijagrame mogu da nesmetano prate samo stručnjaci. Na primjer, naziv jedne od danih shema glasi “Kolaps hiperkocke u vrtlogu petodimenzionalnog prostora”.

Vjeruje se da je Pak Harđanto anonimni autor izvanredno zanimljivog teksta pod naslovom “Vizija Hurgalije ”, u kojoj je opisan napušten grad neke davne civilizacije na Javi 2. To je grad koji spominje Krenston. Mnogima ovaj tekst izgleda kao opis nekog mistika u stanju transa ili vizija doživljena pod djelovanjem halucinogenih droga, ali ga neki znalci u oblasti transdimenzionalnog putovanja smatraju autentičnim iskustvom osobe koja je, sa grupom sebi sličnih ljudi, posjetila taj alternativni svijet.

Za razliku od opisa drugih Putnika, autor ovog teksta stiže putujući Jajetom u ogroman, napušten, prastari grad, koji naziva Hurgalijom. Po opisu koji daje, stanovnici su ga odavno napustili. Grad ga podjseća na Borobadur, grad na istočnoj Javi, ali dekoracija i arhitektura ne liče ni na islamsku, ni na budističku, niti pak na kršćansku. Građevine su ogromne, isklesane u crnom bazaltu. Grad je sav na tekućoj vodi, jer ga presijeca veliki broj rijeka, kanala i akvadukta. Drveće je proraslo kroz građevine, i mnoštvo životinja i ptica naselio se u njega. Nema nikakvih ljudskih ostataka, kao da su stanovnici grada sve svoje stvari i posmrtne ostatke predaka ponijeli sobom kada su otišli. Otišli gdje? Autor spomenutog teksta vjeruje da su otišli u “više dimenzije”.

108

109

25. NOVI HORIZONTI

Došli smo do kraja knjige o Praznini ili, možemo isto tako reći, beskrajnoj Punoći, koja je

nastala na osnovu Seminara Sunjate. Ponekad neiskusnim Učesnicima na kraju nije jasno što se desilo tokom Seminara, uglavnom zbog toga što se u završnim vježbama gube granice između pojedinačnih predmeta, a također između subjekta i objekta. Budući da subjekt ne postoji kao izdvojena točka gledišta, bar u kratkotrajnom periodu vremena, on teško može da vrši valjanu procjenu zbivanja. Stoga većina Učesnika shvaća djelovanje Seminara Sunjate uglavnom “emocionalno”, imaju osjećaj da su došli do šire percepcije svog Istinitog Bića i da su se pred njima otvorili novi, beskrajno široki prostori. Početnicima treba nekoliko dana da asimiliraju stečena iskustva, a mnogo više vremena da shvate njihovu vrijednost. O tome govori poznata hermetička izreka, da je dovoljno nekoliko kratkih trenutaka da nekog poučimo drevnoj mudrosti, ali da su potrebni mnogi životi da bi se ona razumjela. I duhovni giganti imaju teškoća da opišu ono što doživljavaju u dubokim iskustvima, bilo svojih Spiritualnih doživljaja, bilo zakona prirode. Ajnštajn je, na pitanje o jednom kompliciranom aspektu Teorije relativiteta, odgovorio: “Ni meni tu nije sve jasno, da bih mogao da vam točno objasnim, ali mogu da vam to odsviram na violini”.

Novi, široki prostori koje Sunjata otvara omogućavaju da se upustimo u igre višeg nivoa. To su igre koje ranije generacije nisu mogle da igraju, jer su se mnoge stvari korjenito izmijenile. Vrijeme se zgusnulo, ubrzalo, sve promjene, uključujući i Spiritualni razvoj, odigravaju se sve brže. Igre koje spominjem jesu igre čišćenja ove planete od patnje i nesvijesti, pomaganje drugim Bićima da za mnogo kraće vrijeme dosegnu ekspanziju svijesti i uspenje u više dimenzije postojanja kroz kontrolu vremena i prostora.

Osjećanje rapidnih promjena prisutno je kod mnogih pojedinaca, grupa i organizacija. Ovaj ubrzani prijelaz u nove oblike postojanja, osjećanja i iskustva jeste početak kvantnog skoka u evoluciji Ljudskog Bića, koji nema presedana u prethodnoj historiji. Njegova suština je u transformaciji svijesti. Ona se događa na svim nivoima, od individualnih Bića do planetarnih promjena i čak promjena u ovom djelu univerzuma. Premda je i dosadašnja historija bila obilježena naglim promjenama u evoluciji, ovo je prvi svjestan evolucioni preobražaj koji se ikada dogodio u ljudskoj historiji.

U ovom djelu univerzuma, ljudska rasa je u žiži tog preobražaja, zato što je sam proces evolucije postao osviješten u Ljudskim Bićima. U nama nastaje identitet koji je znatno širi i obuhvatniji od naše individualne svijesti, identitet čiji su kapaciteti znatno veći nego što smo ikada zamišljali. Vrijednost Seminara Sunjate je, pored ostalog, u tome što daje dublje i potpunije gnostičko iskustvo sopstvenog identiteta, u odnosu na iskustva koja ljudi doživljavaju na Intenzivima Gnoze i u nekim sistemima meditacije. Kroz Gnozu Sunjate mi se budimo za novu realnost u kojoj univerzum, kao živ i svjestan organizam, misli, osjeća, razvija se i kroz nas postaje svjestan sebe. Neki među nama otkrivaju da se univerzum nalazi usred ključnih trenutaka svoje evolucije i da su emocionalno otvoreni ljudi predodređeni da budu svjesni suradnici u njegovoj sadašnjoj fazi razvoja. Isto onako kako je univerzum stvorio nas, mi sada moramo uložiti svjesne napore da učestvujemo u njegovom daljem stvaranju i razvoju. Mi postajemo posrednici i činioci svjesne evolucije, suradnici Izvora Svepostojanja. Eoni neprekinute evolucije bili su potrebni da bi se uklonili velovi pomračenja sa svjesne iskre koja čini srž Ljudskog Bića. Sada sama svijest počinje da se ubrzano razvija. Kada svijest u svome razvoju dođe do određene točke zrelosti, počinje nova faza u njenoj evoluciji, koju karakterizira očigledna zakonitost: Ljudska Svijest, od trenutka dostizanja točke zrelosti u svojoj evoluciji, ima sposobnost da ubrza sopstveni razvoj!

Ta prekretna točka je upravo transformacija o kojoj govorim. Probuđeni pojedinci prihvaćaju da su dio mreže sa-tvoraca, prihvaćaju odgovornost za dalji razvoj ljudske svijesti, prvo u sebi, a potom u svojim odnosima sa drugim bićima, sa grupama, na našoj planeti i konačno u čitavom kozmosu. Kroz prihvaćanje takve odgovornosti oni aktivno traže slične, probuđene osobe, koje su voljne i sposobne da se pridruže u svetom zadatku olakšanja, ubrzanja i doprinosa transformaciji Svijesti. Ako osjećate želju da doprinesete preobražaju i svjesnoj evoluciji kroz zajedničko stvaranje i očišćenje, vi ćete početi da otkrivate nove staze oslobađanja ogromnih

110

potencijala u sebi, u drugima i u čitavom univerzumu. To vas ne poziva pisac ove knjige, niti bilo koje individualno Biće, već kroz njih vaše Istinsko Ja šalje poruke samome sebi. Zove vas da učestvujete u najvećoj avanturi koja se ikada dogodila - rađanju Svjesnog Univerzuma, čije ste vi dijete i Tvorac, sjeme i plod, početak i kraj.

Uvid nastao na iskustvu Sunjate, da su svi ljudi na najdubljem nivou tijesno povezani, jer su svi u osnovi Jedno, nagoni nas da shvatimo ogromnu odgovornost koju svako od nas ima za izazivanje dobra ili zla. To znači da svaka misao koja nastane u nama pomaže ili šteti drugim ljudima. Ako viknete, vaš glas se prostire na nekoliko desetina ili stotina metara. Ali kada mislite i osjećate, vaše misli i osjećanja nemaju granica, prožimaju čitav kozmos, kao valna polja koja se šire na sve strane. Vaše misli i emocije ulijevaju se u opću rijeku životne energije i trajati će sve dok postoji ovaj univerzum. To je jednostavna, neporeciva i užasna istina ako su vam misli rđave; to je jednostavna, neporeciva i prijatna istina ako su vam misli dobronamjerne.

Iskustvo koje doživljavamo na Seminaru Sunjate i slična koja ljudi imaju kroz praksu drugih sistema, nazivaju se mističnim, vrhunskim, direktnim ili prosvjetljujućim. Što čini takvo iskustvo? Oni koji su doživjeli takvo iskustvo, znaju da u njemu nestaje razlika između objekta i subjekta, oni se tada spajaju i postaju jedno. Sve religije, usprkos njihovih spoljašnjih razlika, dijele zajedničko jezgro Istine, koje je u osnovi svih njih, kao što je ocean u osnovi bezbrojnih raznolikih valova. Najjednostavnije su to izrazili stari Hindusi riječima “Ti Jesi To”. Drugim riječima, Atman, ili Spiritualna srž individualnog Bića, istovjetna je sa Svepostojanjem ili Brahmanom. Mistici svih tradicija vide Boga, Istinu ili Čistu Svijest Praznine kao zajedničku osnovu svih Bića, iz koje također proističe realnost koju vidimo oko sebe; drugim riječima, iz Velikog Neispoljenog proishodi čitava ispoljena Realnost.

Mistične tradicije definiraju Boga ili Istinu drugačije od Židovsko-Kršćanske religije. Bog mistika leži izvan racionalne misli i niti se može njom objasniti, niti se njom može dosegnuti. Kao što kaže Lao Ce, Tao koji se može imenovati, nije Tao. U mističnoj tradiciji Istoka, osnova Svepostojanja dočarava se riječima “Praznina”, “Ništa”, “Ništavilo” i sličnim. A da bi mistik postigao jedinstvo sa tim Svepostojanjem, on također mora postati Praznina ili Ništa. U prosvijetljenoj viziji Bog je vječito, beskonačno Ništa, koje je u isto vrijeme osnova i izvor svega. O svojoj težnji da se pretopi sa Beskonačnom Prazninom Mahatma Gandi kaže: “Ja sam najambiciozniji od svih ljudi - ja hoću da postanem Ništa!” Te riječi imaju dubok smisao za mistike, koji daju jednostavan savjet: “Oslobodi sebe svega” ili, kao što je rekao pjesnik Mića Danojlić, “Ima me koliko me nema.” Na to također ukazuje izraz Apsolut, koji toliko mnogo ljudi koristi, a tako ih je malo koji mu znaju pravo značenje. On potiče od glagola “apsolvere”, što znači osloboditi. Apsolut je Jedno koje je oslobođeno svih mjerila, vrijednosti, karakteristika, vremena, prostora, materije, energije, svega postojećeg.

Najjednostavnije je dočarati sebi to Jedno poređenjem sa velikom rotirajućom loptom koja se često nalazi na tavanici disko klubova. Njena površina je prekrivena mnoštvom ogledala, koje šalju tisuće odsjaja od svih osoba i predmeta prisutnih u prostoriji, Obojena disko kugla je Transcendentalno Jedno na početku i kraju vremena, a njeni treperavi svjetlosni odrazi jesu religije, naučne teorije i saznanja, genijalna umjetnička djela, pjesme, veliki gurui i Avatari, vječite ljubavi i mržnje, trenuci sreće i očaja, ushićenje pred zalaskom sunca i tužbalice na groblju. Sve to odražava izvornu svjetlost Božanske Svijesti koja nalazi sebe u bezbrojnim ograničenjima materijalnog univerzuma, u koja ulazi da bi imalo upravo takva iskustva.

Pomislite na svoje individualno Ja kao na kratkovječni val i na Sunjatu kao na vječiti ocean iz koga ste se digli kao i ostali valovi. Svaki val izvire u postojanje iz Sveprisutnog oceana Sunjate, Boga, Statika, Apsoluta... Moguće je da povjerujete u nekim trenucima da ste nezavisan, jedinstven val, različit od svih drugih valova oko sebe.

Možete da provedete svoj život pokušavajući biti najbolji val, najveći val ili najljepši val. Možete da brinete da li val pokraj vas ima ljepšu pjenu na vrhu, da li je jači ili veći od vas, da li se sunčeva svjetlost ljepše prelama u vama ili u vašem susjedu? Moguće je da provedete svoj život uspoređujući se sve vrijeme sa drugim valovima, dok se u jednom trenutku ne vratite u Jedno iz koga ste se izdigli i ne doživite da su svi valovi dio vas, da ste beskonačni i da ste vječiti.

U toj igri osvješćenja nalazi svoje mjesto Sunjata kao Sistem Spiritualnog razvoja, djelomično izložen u ovoj knjizi. Rastvarajući varljive granice koje vas odjeljuju od drugih Bića, on

111

vam omogućava da za neko vrijeme duboko zaronite u Jednost sveživota i kada se ponovo propnete u svijet koji ste nekada smatrali jedino realnim, da to učinite sa povišenom sviješću. Stabilno stanje Sunjate izazvati će u vama “Spiritualni svrab” da nađete dijelove Sebe koji sada ocijepljeni egzistiraju u alternativnim svjetovima i dimenzijama i on neće prestati dokgod to ne učinite. To stanje svijesti omogućiti će vam da činite nešto mnogo vrijednije nego da se u grču otcjepljenosti mjerite sa drugim valovima - da aktivno učestvujete u strahovito dubokom i sveobuhvatnom procesu koji je zahvatio svijet u tome živimo, procesu u kome se gube granice između egoistično odijeljenih Bića, već se nazire jedna nova svijest o cjelini svih nas, čitave planete i kozmosa. O tome Dalaj Lama kaže: “Svako od nas je odgovoran za čitavo čovječanstvo. Došlo je vrijeme da mislimo o drugim ljudima kao o istinskoj braći i sestrama i da brinemo o njihovoj dobrobiti, da bismo na taj način ublažili njihove patnje. Čak i kada ne možete da potpuno žrtvujete svoju dobrobit, ne treba da zaboravite druge. Treba da više mislimo o budućnosti i koristi čitavog čovječanstva. To je moja jednostavna religija. Nema potrebe za hramovima; nema potrebe za kompliciranom filozofijom. Naš hram su naš mozak i naše srce, a naša filozofija je dobrota.”

U Beogradu, maja 1998. Živorad Mihajlović Slavinski