SLAVISTIKA U JAGIĆEVO DOBA I U BUDUĆNOSTI. SLAVISTIKA

KOVA.indd115
RADOVI UDK 821.16:008-05Jagi, V. Zavoda za znanstveni rad Struni lanak HAZU Varadin Professional paper ______________________________________________________________________
ZVONKO KOVA Primljeno: 08. 07. 2014. Filozofski fakultet u Zagrebu Prihvaeno: 20. 10. 2014. [email protected]
SLAVISTIKA U JAGIEVO DOBA I U BUDUNOSTI. SLAVISTIKA IZMEU SLAVENSKE FILOLOGIJE I
INTERDISCIPLINARNE SOLIDARNOSTI
U radu se okvirno govori o stanju slavenske filologije u Jagievo doba, zatim o razvoju slavistike do današnjih dana (kada se teište prebacuje na pojedinane nacionalne filologije) te o moebitnoj potrebi svojevrsne interdici- plinarne solidarnosti unutar humanistikih i društvenih znanosti, kao i u suvremenim organizacijama studija jezika i knjievnosti na sveuilištima.
Premda sam o Vatroslavu Jagiu kao vrsnom slavistu znao ponešto i kao uenik akoveke gimnazije te esti korisnik varadinske knjinice, jer nas je na putu prema njoj na Jagia opominjao njegov veliki spomenik u oblinjem parku, ozbiljnije sam se Jagievim djelom i djelovanjem na slavistici u Beu poeo baviti sredinom devedesetih godina prošloga stoljea, kada sam u novom studiju slavistike i kasnije june slavistike preuzeo predmet Uvod u slavistiku. Naime, nakon organizacije kroatistike kao zasebnoga studija na Filozofskom fakultetu Sveuilišta u Zagrebu, preostale junoslavenske filologije su bile prerasporeene na Odsjek za slavenske jezike i knjievnosti, na kojemu su ve postojali zasebni studiji rusistike, polonistike i bohemistike. Ideja je bila da se njima pridrue po- stojei junoslavisti s lektoratom bugarskoga jezika te da se, u kombinaciji s ve afirmiranim studijima, organizira moderan studij slavistike. Na alost, na studij su upisane samo tri generacije studenata, od 1995. do 1998. godine, iz nepoznatih je razloga kao jednopredmetni studij ukinut, zajedno s jednopredmetnim studijem kroatistike na kojemu su junoslavisti “svoje“ knjievnosti mogli izborno predavati kao strane, a jezike kao slavenske, pa se od ak. god. 1998./99. pod istim nazivom osamostalio studij junoslavenskih jezika i knjievnosti. Postupno se
116
Zvonko Kova: Slavistika u Jagievo doba i u budunosti Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU Varadin; br. 25, 2014., str. 115-129
razaznavalo da je zapravo rije o studiju june slavistike, interes studenata je bio vrlo dobar, a osobno su me radovale este kombinacije kroatistike i june slavistike, posebno studenata iz Jagieve i “moje“ sjeverozapadne Hrvatske, kojima kao ni meni izvorno ta kombinacija nije bila zazorna, unato onodobnim estim ideološkim kritikama i nepotrebnim krajnjim razgranienjima. Do reforme studija prema Bolonjskoj deklaraciji, do ak. godine 2005./06. upisali smo još sedam generacija, tako da je u tih deset generacija studenata studij junoslavenskih jezika i knjievnosti bio nesluajno i s mnogo razloga dobro slavistiki utemeljen.
U tim godinama, u svom radu Slavenska filologija i slavenske filologije u Jagievo doba i drugima, posebno sam naglašavao produktivnu stranu njemakih višejezi- nih slavistikih studija koje sam dobro poznavao, budui da sam nakon stipendije ostao neplanirano dugo na lektoratu na Sveuilištu u Göttingenu, povezujui ih s davnom slavistikom nastavnom i znanstvenom praksom u Kopitarevo i Mikloši- evo doba. S osloncem na Jagieve ocjene Miklošieva rada, naime s odreenim na- stojanjem filologa da na bazi obilja podataka izgrauju svoju mnogostrukost, kako bi se došlo do dalekovidnijih pogleda, što e rei i do trajnijih sudova i sinteza, zakljuio sam da se tako na najbolji nain ogleda koncept prvobitne slavenske filologije, premda ve i u tom najranijem dobu zapoinje proces specijalizacije po nacionalnim filologijama, uz zagovaranje smjera razvoja slavistikih studija s teištima na pojedine nacionalne jezike ili knjievnosti, odnosno uz otvaranje mogunosti uim specijalizacijama prema pojedinim slavistikim i znanstvenim disciplinama.
Tradicionalna slavenska filologija, odnosno pojednostavljeno reeno slavistika u psuskvamperfektu, slavistika Miklošieva i Jagieva doba, bila je ograni- ena i obogaena dvjema graninim zadaama, nacionalnom i opeslavistikom; kao što su skoro neprimjetni prijelazi meu slavenskim dijalektima, da tek kulturno-povijesni i politiki imbenici odreuju pripadnost nekom slavenskom di- jasistemu, tako nije bilo oštrih granica i razgranienja u strunom i znanstvenom interesu meu slavistima. Od onoga što sam tada bio istraio i zapisao o odnosu slavenske filologije i junoslavenske, odnosno nacionalne filologije, danas mi se ine još aktualnijima dva mišljenja, ono kasnijega Jagieva nasljednika Josipa Hamma, kao i samoga Jagia. Hamm je upozoravao da odnos pojedine nacionalne filologije kod nas ne bi trebao biti odreen samo junoslavenskim kontekstom nego i odnosima prema drugim slavenskim pojedinanim filologijama, kao i prema slavistici u cjelini, dok Jagi na primjeru rano preminuloga Vatroslava Obla- ka sugerira da je prirodni put mladoga slaviste od svoga materinjeg jezika do postupnoga zadobivanja objektivnosti nad cjelinom slavenstva, kako bi mogao promatrati pojedinanosti u meuzavisnosti s cjelinom.
Uviajui ve onda kako se nepovratno gubi mogunost ovladavanja nad cjelinom slavenstva, posebno nad cjelinom slavenskih knjievnosti, zapitao sam
117
se na kraju ne bi li odreeno kompromisno rješenje, predmetna podruja manjih razlikovno još srodnijih cjelina, kao što je istonoslavenska, junoslavenska i zapadnoslavenska, posebno ako bi se organizirala kao studiji, mogla biti sret- nim susretištima ope i poredbene slavistike s prouavanjima nacionalnih jezika i knjievnosti? Odnosno, pitao sam se, ne bi li pojedine slavistike i znanstvene discipline mogle postati trajnim mostovima slavistike u neslavenskim, preteno zapadnim zemljama i slavistike u slavenskim dravama preesto optereene pojedinanim, matinim slavenskim jezicima i knjievnostima? Pri tome dakako, kroatistiku ili slovenistiku kao pojedinane nacionalne studije jezika i knjievnosti u matinim zemljama nitko nije dovodio u pitanje.
Kako se uskoro naš studij slavistike hoeš-neeš razvio tek o studij june slavistike, koja je u Jagievo doba bila afirmirana kao jedinstvena junoslavenska filologija, esto i kao sretna zamjena za istraivanja i studij “srpskohrvatskoga“ jezinog i kulturnog prostora, u uvjetima izdvajanja kroatistike, više sam se bavio pitanjima knjievne komparatistike primijenjene na junoslavenske knjievnosti. Kako smo uskoro razvili i lektorat bugarskoga jezika, mogli smo konano kom- pletirati kompleksno predmetno podruje junoslavenske filologije te potraiti uzore unutar stare i aktualne poredbeno-slavistike prakse; uz Vatroslava Jagia pred oima sam imao i razvijeno junoslavistiko djelovanje suvremenih njemakih slavista, prije svega ono Reinharda Lauera. Kao izvorno obrazovanim nastavnicima hrvatskoga jezika i knjievnosti, sa specijalizacijama na junoslavenske filologije, nije nam bilo teško makar samo na komparativnim razinama u studij ukljuivati i domicilnu kulturnu problematiku, dapae to sam smatrao jednom od naših kljunih zadaa.
Zato sam se u to doba zanimao i za poredbene radove Vatroslava Jagia. Pišui o Jagiu kao zaetniku knjievne komparatistike kod nas, Breda Kogoj- Kapetani naglašava kako je upravo u prigotovljenoj grai Jagi vidio poetke “komparativne historije evropskih literatura“, od koje se nadao onakvom uspje- hu kakvima se ve ponosila “komparativna lingvistika“. Ne ulazei sada po- drobnije u ocjene Jagia kao knjievnog komparatista, istakao bih ovom prilikom tek rezultate svoga istraivanja utemeljena na Jagievim radovima poredbenoga karaktera. Budui da je rije o razdoblju historizma u znanosti i kulturi, zahva- ljujui uvijek široko zasnovanom i provedenom istraivanju s objektivizacijom, u Jagia moemo govoriti o kritikom historicizmu, koji omoguuje autoru otvo- rene i utemeljene odgovore na mnoga sporna pitanja. Slavenska pak knjievna komparatistika, premda još daleko od zasebne discipline ili zasebne komparatistike metode, u Jagievim je opservacijama, kao i praktinom primjenom, sluila najboljim tradicijama prouavanja knjievnosti kao knjievnosti koju dijele samo razliiti jezici (s gledišta Jagieve prijevodne komparatistike, to gore ako je dijele
118
tako bliski jezici kao što su slavenski). Posebno su mi bili interesantni Jagievi termini ukupni prijegled ili paralelno prouavanje slavenskih knjievnosti, koji uz specifinost slavenske prijevodne problematike daju razloga za zasnivanje speci- fine interslavenske komparatistike, inae od mnogih teoretiara knjievne komparatistike i povjesniara knjievnosti osporavane discipline.
Meutim, razgranata slavistika praksa, osobito na zapadnim studijima slavistike na kojima se slavistika studirala još uvijek kao relativna cjelina, obilovala je ve primjerima meusobnoga poredbenoga prouavanja slavenskih knjievnosti. Jedan od najaktivnijih, osobito na junoslavenskom podruju, bio je spome- nuti njemaki slavist Lauer, koji je za svoj rad na kroatistici i slavistici upravo u Varadinu na Hrvatskom slavistikom kongresu dobio prestinu nagradu Hrvat- skog filološkog društva – Medalju Vatroslava Jagia. Opširnije sam o Laueru pisao baš tim povodom, pa iz toga izdvajam ocjenu njegove metode i naina istraivanja relevantne i za ovu raspravu. Premda malobrojni, vrlo su zanimljivi Lauero- vi radovi koji problematiziraju knjievno-povijesno prouavanje knjievnosti, a koje karakterizira povjerenje u tradicionalnu historiografiju pojedine nacionalne knjievnosti, kombiniranu sa suvremenim pristupima tekstu, problematikom prijevoda i poredbenim kulturno-povijesnim koncepcijama. U njegovim pak analizama naii emo na afirmativne napise o pojedinim vanim ili atipinim piscima odreene nacionalne knjievnosti, ali i poredbeno-kulturne sinteze koje se nisu bile libile odreene socijalne aktualnosti, bilo glede “pogoene“ sredi- ne, bilo glede perspektive šire društvene javnosti njemake kulture, za koju je uglavnom pisao ili otvoreno nastupao. Ili, kako sam napisao nedavno u recenziji njegove hrvatske knjige Nove kroatistike studije, strpljiv i dugotrajan istraivaki rad akademika Reinharda Lauera, njegov podjednak smisao za analizu kao i spo- sobnosti sintetikoga uvida, njegovim studijama daju dra autentinosti razvoja naše struke u inozemnim okolnostima te doprinose slici hrvatske knjievnosti i kulture iz oišta koje ve odavno nije strano, nego je domae, upravo prisno, pri- jateljsko – kakvo bi i moralo biti svako istinsko filološko istraivanje. Ono nas ne mora, meutim, zavesti na put meusobne nekritinosti: kao i u pomnim autoro- vim tumaenjima nama naoigled poznatih fenomena, za hrvatsku je slavistiku i kroatistiku prevano da se odmjerava u parametrima velike (njemake) kulture i u uvjetima pune slavistike otvorenosti. Utoliko je onda uvjerljivije autorovo svjedoenju o znaenju za njega osobno (pa i za njemako-hrvatske veze, sve i ako bi bile svedene samo na zagrebako-goetingenški krug) naše male, ali razvijene, hrvatske znanosti o knjievnosti, emu je svjedokom u dvije generacije, one koja je ve otišla ili odlazi (Frangeš, Flaker, mega i dr.) i one koja ga je dijelom prihvatila kao svoga pedantnog i raskošnog uzora (Nemec, Orai-Toli, i dr.), kojima nadodajem i svoje ime.
119
Lauerovim djelovanjem, što još u mnogoemu podsjea na Jagievo, jer su obojica potencijalno imala na volju slavensko kulturno podruje kao studijsku cjelinu, s tom razlikom da je Jagi bio prvenstveno slavenski filolog, a Lauer suvremeni knjievni teoretiar i povjesniar slavenskih knjievnosti kojima se intenzivnije bavio, kao da se zakljuuje dugo razdoblje razvoja slavistike, koje bismo mogli nazvati slavistika u perfektu, a karakteriziraju je razne slavistike prakse od neposrednih Jagievih uenika poput Matije Murka i Milana Rešeta- ra do brojnih još ivuih slavista u mirovini, koji su svoje djelovanje suavali na razne naine, ne na kraju i vrlo produktivno razvijajui posebne znanstvene discipline, ali ne napuštajui pojedine dijelove slavenske filologije ili slavistiku kao cjelinu. Povijesno gledano rije je otprilike o razdoblju od raspada Austro- ugarske do raspada više slavenskih dvo- i višenacionalnih slavenskih drava, ehoslovake, Jugoslavije i Sovjetskog saveza, odnosno od Oktobarske revolucije do pada Berlinskoga zida (od 1917. do 1989. godine), koje karakteriziraju eksperi- menti s komunizmom i višenacionalnim dravama u istonoj Europi i u kojemu su ekstenzivna privreda u kombinaciji sa socijalistikom i federalistikom reto- rikom i praksom zasigurno pridonijeli ouvanju i razvoju studija i strunjaka za više slavenskih jezika ili knjievnosti. Sa strane Zapada takvo je stanje odravao trajni sukob s europskim istokom, kao i podjela na ideološke i vojne blokove nakon Drugog svjetskog rata.
Pa ipak, ono što je konstanta u tim povijesnim okolnostima ipak je odreeno prenošenje akcenta iz najšire shvaene slavenske filologije kao discipline do njezina suavanje na slavensku filologiju u uem smislu, slavistiku lingvistiku i slavistiku znanost o knjievnosti. Josip Hamm, zatim Radoslav Katii, pa i Vladimir Biti, kao hrvatski nasljednici na Jagievoj, bekoj slavistici, prilino dobro izraavaju baš sva tri razvojna momenta; koliko god su njihovi izbori ne-slu- ajni i nepovezani, sva trojica vrlo dobro reprezentiraju što se u meuvremenu dogaalo sa slavistikom u svijetu. Birani su bili kao vrsni strunjaci koji su bolje predstavljali cjelinu svoje discipline od cjeline slavistike, pa ak i od njezinih pojedinanih manjih dijelova, jedan filologiju u uem smislu, drugi lingvistiku i trei znanost o knjievnosti. S tim smo stanjem prispjeli u razdoblje slavistike u prezentu, odnosno u današnje tranzicijsko doba koje i na podruju inozemnih slavenskih studija trai svoje nove forme i naine organizacije i – preivljavanja.
Istodobno, barem kao što je pokazao razvoj dogaaja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, snano su ojaale tendencije i snage koje e slavistiku preobraziti u niz pojedinanih studija slavenskih jezika i knjievnosti, za koje se koncipiraju programi i obrazuju strunjaci gotovo bez veza s uim ili širim slavistikim pred- metnim podrujem. Hou rei, nisu se samo, u pojedinim slavenskim nacionalnim kulturama i novim dravama razvili razgranati nacionalni studiji, nego su
120
se po slinom modelu i u okviru slavistikih studija forsirali studiji i obrazovali strunjaci za polonistiku i rusistiku, ukrajinistiku ili slovakistiku, bohemistiku ili za koje od junoslavenskih jezika, knjievnosti i kultura, pri emu je meu znanstvenicima podjela na jezikoslovce i strunjake za knjievnost ostala. Umje- sto uvoda u slavensko jezikoslovlje ili slavistiku znanost o knjievnosti, kao da danas cvjetaju uvodi u pojedine slavenske kulture i civilizacije, pri emu pro- sjeni studenti i pojedini nastavnici niti ne dospiju dalje od “uvodnog“ pozna- vanja pojedinog jezika i kulture te su istodobno onesposobljeni i obeshrabreni za kompleksnije interdisciplinarno problemsko tumaenje odreenoga fenomena iz opeznanstvene perspektive ili prema nekom širem slavenskom, povijesnom ili zemljopisnom podruju. U konkurenciji s domicilnim strunjacima pojedinoga slavenskoga jezika ili knjievnosti takvi strunjaci osjeaju se kao drugora- zredni “imitatori“ znanstvenika koji se kao izvorni govornici intenzivno bave svojim materinjim jezikom ili svojom domaom knjievnosti, to više koliko je pojedina slavenska kultura, prema broju govornika njezina jezika, kvantitativno malobrojnija. Vrlo je malo pokušaja da se odreeni jezikoslovni ili knjievni ili kulturno-znanstveni problemi interpretiraju u širem, komparativnom obzoru. Najviše na ruku takvim izborima idu ekstenzivni razvoji studija pojedinih slavenskih jezika, s malim brojem nastavnika i s malim brojem (esto i s ciklinim upisom) studenata, a kada se i postigne takva “idealna“ situacija ubrzo se uvidi kako je na podruju jezikoslovlja intenzivno bavljenje jednim jezikom nedostatno za ozbiljnije opelingvistike dosege, a na podruju povijesti knjievnosti opet, za savladavanje korpusa tekstova iz jedne, ma i najmanje slavenske knjievnosti, poput makedonske ili slovenske, nije dovoljna samo jedna znanstvena karijera, mnoina tekstova prekorauje sve pojedinane mogunosti. Primjerice, samo u stotinu godina razvoja slovenskoga romana, od situacije kada je Ivan Cankar s još kojim piscem objavio u prvom desetljeu prošloga stoljea desetak romana došli smo do situacije u kojoj godišnje u Sloveniji izlazi od 100 do 150 romana! Zagovornici specijalizacije prema nacionalnim filologijama ovdje e se suoiti s injenicom da zatvaranje strunjaka u okvire jednoga jezika nikako nije pravo rješenje, slabo e pomoi u savladavanju cjeline korpusa. A koliina posla nikako nije u razmjeru s marginalnim poloajem u društvu i znanstvenoj zajednici. S naše strane primjerice, esto smo nezadovoljni s razvojem kroatistike na pojedinim katedrama u svijetu, ali kako se moe netko u Berlinu ili Hamburgu, gdje se još slavistika uglavnom razvija u tradicionalnim njemakim okvirima, baviti is- kljuivo hrvatskim jezikom ili s hrvatskom knjievnosti kad studenti mogu samo sa širim slavistikim i interdisciplinarnim znanjima raunati na kakvo-takvo mjesto u humanistikim, odnosno tamošnjim duhovno-povijesnim disciplinama i institucijama; i još vanije, moe li on sve i da se posveti samo kroatistici drati
121
korak s razvijenom suvremenom kroatistikom diljem Hrvatske, ima li takvo “na- tjecanje“ smisla kako za hrvatsku tako i za drugu, stranu kulturu?
Unato tome, kod nas smo svjedoci razvoja studija, struka i strunjaka uglavnom po tom nacionalnom principu. Pored Odjeka za kroatistiku, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu djeluju od 2003. godine Odsjek za istonoslavenske jezike i knjievnosti, Odsjek za junoslavenske jezike i knjievnosti i Odsjek za zapad- noslavenske jezike i knjievnosti. Institucionalno, još nam je jedino ostala zajed- nika knjinica i tajništvo. Organizirano je, posebno od 2005. godine po “Bolonji“ ak pet samostalnih studija slavenskih jezika i knjievnosti s jednim junoslavi- stikim, koji je meutim takoer uglavnom koncipiran sa snanim osloncem na etiri katedre, strunjake i usmjerenja prema nacionalnim filologijama. Nedavni pokušaj reforme studija june slavistike od nekolicine kolega u smjeru još vee eksponiranosti pojedinoga jezika i knjievnosti, govori o tome koliko se jednostavna rješenja, da ne kaem i stranputice, privlanije od redefiniranja slavistikih studija u svjetlu aktualnih globalizacijskih promjena i izazova. Kakav e biti daljnji razvoj i što donosi budunost nezahvalno je prognozirati, budui da se jednom pojedinani studiji razvijaju i na diplomatske intervencije i prema poli- tikim prilikama, a drugi puta prema sve ogranienijim sredstvima; smanjenom interesu za takve ekstenzivne studije, kao i u uvjetima sve manjih potreba za takvim strunjacima u društvu, doprinosi i ekonomska kriza. Hrvatski model nikako nije izdvojen ili nakaradan sluaj, ima mnogo gorih i improviziranih rje- šenja, tako sam, primjerice, u Beogradu i Novom Sadu lektorat slovenskog jezika našao na lingvistici, a slovensku knjievnost tek u sklopu studija komparativne knjievnosti; slino kao i u Parizu, slovenistika je ispala iz studija ili institucija junoslavenske filologije ili slavistike, a ponegdje je i potpuno nestala iz inozemnih programa studija jezika i knjievnosti.
Poseban je problem koji se pojavio s Bolonjskom reformom, a ogleda se u razvoju “jednopredmetnih“, monodisciplinarnih studija, a koji je došao s naivnom vjerom da e studenti sami prepoznati svoje interdisciplinarne interese, dovoljno je da im se ostavi samo vei broj izbornih predmeta. K tome, koliko ih oni nisu prepoznali toliko su se nastavnici pojedinih odsjeka pobrinuli da ih usmjere u eljenom smjeru. Konkretno, rezultat je injenica da se na zagrebakom Filo- zofskom fakultetu ve devetu godinu upisuju studenti koji ne povezuju studije june slavistike s kroatistikom, osim kao iznimke, pa ak i da se povijest više nikako ne moe studirati s obje spomenute studijske grupe, jer je kod historiografa prevladala jednopredmetnost. Luake košulje Bolonjske reforme, da se izrazim Jagievim rijeima, na dodiplomskim i diplomskim, a posebno na jednopredmetnim studijima, danas su svima podjednako tijesne ili prekomotne, meutim nikako da ih skinemo.
122
Ali, ostavimo se pretresanja stanja slavistike u sadašnjosti, jer smo i sami nje- govi neveseli sudionici i sukreatori, naime i o tome sam u nekoliko navrata pisao na istom mjestu kao i o Jagiu i Laueru, zalaui se pomalo slavistiki konzerva- tivno za dvojezine i višeknjievne, poredbene i interkulturne studije1, uostalom o nama e suditi oni koji ve dolaze za nama, pokušajmo se stoga upitati kamo e razvoj slavistike krenuti u budunosti i što nam je initi da sutra Jagieva ili Katiieva slavistika budu razumljive i našim potomcima?
PREMA KONCEPTU INTERDISCIPLINARNE SOLIDARNOSTI
Sloimo li se da je glavna osobitost slavistike u blioj prošlosti bila podjela na strunjake za lingvistiku i strunjake za knjievnost, s izdvojenim lektorima kao zastupnicima nacionalnih filologija, kao i da je glavna koncepcija studija poivala na studiju dva-tri jezika s knjievnostima, kao svojevrsna relativna specijalizacija s pogledima na sve manje dostinu cjelinu znanja o jeziku ili o knjievnosti (s razvojem interslavenske komparatistike, koju su uz višenacionalna društva podjednako podupirali i višejezini studiji, kako u slavenskim zemljama tako i u svijetu), onda je jasno da je to bio izraz stanja u slavistici koju su sve više optere- ivala znanja iz pojedinih filologija na uštrb neke vee cjeline, dok se istodobno gubio znaaj razvojnih veza i meukulturnih razmjena. (Moda aktualan primjer s Ukrajinom govori upravo o tome, što se dogaa u društvu kada na bliskojezi- nom podruju, bogatom meuknjievnim vezama i zajednikim autorima, deset- ljeima preferiramo jednu nacionalnu filologiju – rusistiku, o onda kasnije elimo afirmirati ukrajinistiku na nain kao da su ukrajinska kultura i nacija stoljeima ivjele bez ikakvih meusobnih dodira s ruskom kulturom i narodom. Kao što smo iskusili i na vlastitoj koi, na prvi pogled bezazleni koncepti studija ako se dovoljno dugo prakticiraju bitno utjeu ne samo na našu znanstvenu praksu nego i na razumijevanje identiteta pojedine kulture i naroda te na njihove kulturne razmjene i posljedino na politike odnose.)
Isto tako, sloimo li se s tim da je glavna osobitost slavistike u sadašnjosti nejedinstvenost modela, nepreglednost i šarolikost slavistikih studija, s dvije glavne tendencije – jedna je prema studijima i specijalizacijama po pojedinim slavenskim jezicima i knjievnostima – posebno u slavenskim zemljama i druga je ukljuivanje studija slavenskih jezika u opelingvistike ili kulturološke studije, do organizacije interdisciplinarnih studija – ne samo razvojem uobiajenih dvo- predmetnih, dvodisciplinarnih studija, nego i razvojem jedinstvenih interdisci-
1 Više o svemu u mojim knjigama Poredbena i/ili interkulturna povijest knjievnosti, Zagreb: Knjievna smotra, 2001. te Meuknjievne rasprave, Beograd: Slubeni glasnik, 2011. Posebno istiem rasprave Kriza slavistike i Modeli dvopredmetnoga studija june slavistike, iz druge knjige.
123
plinarnih studija; npr. za Hrvatsku i Sloveniju, za studije kroatistike i slovenistike u svijetu, najpovoljniji, kao najmanja jedinica studija, mogao bi biti studij june i/ili zapadne slavistike (u smislu Slavia latina) u kontekstu povijesti Srednje i Ju- goistone Europe. Što inimo da moebitnom takvom konceptu idemo na ruku?
Kako e izgledati slavistika u budunosti, slavistika u futuru, moemo li biti tako sigurni da e polje slavistike biti dalje obraivano kao neka relativna cjelina ili e se slavistika sasvim raspasti pod rastuim globalizacijskim procesima ili nacionalnim obrambenim mehanizmima? Ne znam i ne mogu predvidjeti: osobno, volio bih da se pored tendencije koja je opeprihvaena, a to je podjela na jezikoslovce i strunjake za znanost o knjievnosti, razviju studiji koji bi je prevladava- li, u smjeru nove filologije ili interkulturne semiotike, kao strunjaci za kulturne, knjievne i povijesne procese – “u regiji“, na odreenom srodnom povijesnom ili kulturnom podruju. Odnosno, volio bih da se studiji, pa onda i strunjaci za pojedine jezike ili knjievnosti, poveu sustavom dvo- i interdisciplinarnih studija, radikalno reeno – da se potpuno onemogue jednopredmetni studiji, posebno jednopredmetni studiji nacionalnih jezika s knjievnosti i nacionalne povijesti. Ne samo slavenskih. Pri tome je osobito vano da nastavnici i znanstvenici dijele strunu sudbinu studenata, da trajno razvijaju svoju interdisciplinarnost ili šire podruje odreene grae kao što se to trai na njihovom studiju, pa i na studijima koje studiraju u kombinacijama. Ne moe danas biti dobrog nastavnika koji ne zna kakvi mu studenti sjede na predavanjima i u seminarima, nastavnika koji nije barem minimalno otvoren njihovom interdisciplinarnom izboru, i obzoru.
Zašto o tome govorim, zašto tako mislim? Vjerujem zato što me još dri vjera u neku višu solidarnost meu strukama, meu disciplinama, koja nam kao iz ne- kog samozaborava došaptava da smo svi u filološkim ili humanistikim znanostima, na Sveuilištu, pa i na kompleksnom filozofskom, društveno-humanisti- kom fakultetu, na istom poslu. Na istraivanju i potom prenošenju – pojedinih cjelina znanja, na poslu razumijevanja cjeline svijeta, spoznatoga i još nespozna- toga. Konkretno, dri me u nadi uvjerenje da je studij pojedinanoga jezika ili pojedine knjievnosti samo dio studija, mali dio spoznaje cjeline jezika i cjeline knjievnosti. Ili da je studij nacionalne povijesti samo dio svjetske povijesti, ak i više od toga – samo malen dio studija prošlosti nedosegnute povijesti cjeline svijeta. elim vjerovati da studij filozofije nije postao studij puke povijesti filozofije, nego još uvijek inspirativno vrelo kritike misli “o uvjetima mogunosti iskustve- ne zbilje kao cjeline“, kako glasi jedna od definicija, odnosno da studij filozofije ne samo društveno-humanistikim, nego i svim znanostima najbolje osigurava polje univerzalne znanosti, ako ga kod nas nije ve ponovno zauzela teologija, odnosno – vjeronauk. Volio bih doivjeti organizacijski ono što sam doivio slu- ajno na inozemnom studiju, da i studij psihologije moe biti interdisciplinarno
124
koristan i otvoren ama baš prema svim grupama i studijskim usmjerenjima, prije nego što postane studij za samopomo deprimiranom narodu. Da se studij socio- logije ne svede na “jednopredmetne anketare“ nego da nam pomogne razumjeti krize i promjene, moda i predviati trendove, kako bismo eventualno spoznali u kakvom društvu ivimo i kamo se kreemo, i kao narodi i kao kulture i kao pojedinci. Volio bih opet nešto znati o sociologiji knjievnosti, o estetici, o multi- kulturalnosti zbog koje se ubijaju nevini ljudi, o najuesrodnim jezicima Indije ili Skandinavije, ako su nam srodni, slavenski jezici srednje i jugoistone Europe ve tako razliiti, da se teško mogu studirati i prouavati zajedno, kroz neki jedin- stveni studij, pa ni u paru - npr. kao eški i slovaki, bosanski i srpski, bugarski i makedonski, nego samo pojedinano. Jer nismo skloni specijalizacijama strunjaka preko granice jedne filologije, jednoga jezika ili knjievnosti.
Sada ve pogaate na što ciljam – na izgubljeno jedinstvo struka koje se ko- lokvijalno još prije koju godinu zvalo – studij filozofije, što je oznaavalo studij na filozofskom fakultetu, budui da su ga danas ve mono zamijenili pojedinani studiji, kroatistike ili kroatologije, kao privilegirani nacionalni studiji, anglistike i/ili amerikanistike, kao privilegirani globalni studiji, studiji psihologije, kao privilegirani studiji duše ovjekove smještene u ivevlje, koji ništa ne eli znati o duhovnosti koju emanira knjievnost, kao da ona zaista nema veze s našim re- alnim ivotima, s našim slabim ivcima, posrnuima i oduševljenjima; uostalom i - ljubavima.
U novije doba sklon sam, moda pogrešno, razumjeti filo- kao filija- logiju, kao prijateljsku znanost, ali pogledajte kako danas stojimo s tim ljubavima, s tim prijateljstvom. One su se, pojedinane nacionalne filologije, toliko razvile, toliko podijelile na male, kratkotrajne ljubavi, da ne kaem ljubavne afere, toliko su se razdvojile da smo zagubili i smisao njihova unutarnjega prijateljstva, ljubavi jezika i knjievnosti. Izmeu jezikoslovaca i strunjaka za knjievnost, gdje god je to još ostalo objedinjeno, razvija se otvorena borba, a na okupu ih dre još samo glave studenata, u kojima se znanja o jeziku i spoznaje o knjievnosti, pa i o filologiji u uem smislu, objedinjuju s nejasnom svrhom. Zato nije zapravo neoekivano da studenti trae esto više jezikoslovlja, zapravo više jezika, što e rei jezinih vjebi, negoli zadobivanja kompetencija o knjievnosti, iako je esto baš ona bila razlogom njihova studija “filozofije“. Nedavno su naši studenti june slavistike traili i lektorske vjebe iz srpskoga jezika, ali zato ozbiljne jezikoslovne kolegije uredno zaobilaze, ako su izborni. S “izlaznim kompetencijama“ odnosno s “oe- kivanim ishodima uenja“ o znanjima iz knjievnosti ve i sami kao nastavnici imamo problema. Zar je zaista dosizanje cjeline znanja iz povijesti talijanske knjievnosti vrjednije od razumijevanja knjievnosti kao takve, zar je vrjednije od zadobivanja hermeneutike i interkulturne dimenzije u studiju, emu studij druge,
125
romanske ali i svake, pa i kvantitativno vrlo male knjievnosti, poput slovenske, moe biti od vane “dobrosusjedske“ komplementarne pomoi? Kako se moglo dogoditi da studiji ope lingvistike ili komparativne knjievnosti tee jednopred- metnosti? Zar oni time ne potiru svoju imanentnu inter- i transcisciplinarnost? Kako se moe dogoditi da uprave našega Fakulteta nemaju interesa za nove ope studije, poput studija urnalistike ili studija pisanja? Ne bi li baš takvi studiji, u kombinacijama s drugim studijskim grupama prizvali smisao cjeline studija, sve i ako bi pragmatino bili orijentirani “samo“ na zadobivanje kompetencije u pisanju. Koje je tako lako ustupilo mjesto oblicima usmene ili poluusmene komunikacije mobitelima i elektronskom poštom.
U takvim uvjetima, sve pomalo postaje neobavezno. Kako sam ve spome- nuo, s dolaskom “Bolonje“ proširila se vijest na europskim sveuilištima da re- forma trai jednodisciplinarnost, jednopredmetnost studija, a zapravo je iz toga neprovjerenoga reformskog naloga, leala potreba administracije da pojedine studije prokae kao nekonkurentne, pa i suvišne. Pojedinim prodekanima ili proelnicima bila je to prilika da u tome vide mogunost bolje organizacije studija. Na alost, istodobno je pod izgovorom nedostatne satnice u dvopredmetnim studijima, a kod trišno propulzivnijim ili popularnijim studijima, prevladala svijet o samodostatnosti, o osjeaju da se njihovim studijem dosie relativno va- na cjelina znanja, posebno u nacionalnim i globalizacijski gledano “vladajuim“, prestinim ili po neemu posebnim studijima (kao što su nastavna kroatistika i anglistika, psihologija i antropologija i sl.).
Na kraju, mene kao junoslavista ope prakse zabrinjava još jedan problem u aspektu interdisciplinarnosti, problem slavistikih, kao i drugih, dvo- ili višeje- zinih studija. U svim razgovorima o reformi studija, a posebno u uspostavljanju studija june slavistike, zalagao sam se upravo za takve studije; formula je nekad bila jednostavna: koncept interdisciplinarnih studija na Fakultetu ili Sveuilištu primjenjuje se na slavistike studije, pa je mogue studirati dva ravnopravna studija u jednom ili jedan s dva sporedna predmeta, danas bismo rekli modula. Meutim, s jedne strane ona se na stranim slavistikama napuštala u korist još širih kulturoloških studija ili se, ako se pretjerano individualizirala, slavistika dokidala zbog premaloga broja studenata. Razmjer potrebnih nastavnika za pojedinaan studij pojedinoga slavenskoga nacionalnoga jezika i knjievnosti i broj upisanih studenata, s vremenom nije bio dobar, nije bio financijski isplativ. Unato tome, kao što smo vidjeli kod nas su još uvijek silno razvijene tenje za pojedinanim nacionalnim studijima, sve u nadi da bismo reciprocitetno mogli oekivati i studij kroatistike u drugim zemljama. Rezultat je da se nad gašenjem slavistikih studija i konzerviranjem slavistikih knjinica u svijetu opravdano zgraamo. Ali gdje je izlaz, kako prevladati zablude Bolonjske reforme, kod nas
126
i u Europi, a da ne zagubimo ono što je ona k nama dobroga donijela, a to je prije svega mogunost da iz semestra u semestar slobodno razvijamo i mijenjamo svoje kolegije i studij, da ga uinimo i za nastavnike i za studente kreativnijim, inovativnim i fleksibilnim, upravo s obzirom na promjenjivo trište rada, i ako baš hoete – neizvjesnost svijeta?2
Odgovorio bih vrlo kratko, izlaz je u konceptu interdisciplinarne solidarnosti. Što bismo trebali uiniti da bi se on ostvario? Najmanje troje:
1. Iz razloga duboke socijalne i veoma vane interdisciplinarne solidarnosti trebalo bi jednom zauvijek - ukinuti jednopredmetnost, a time onda i termin dvopredmetnost ili dvodisciplinarnost, jer bi time svi studiji na Fakultetu bili ureeni sustavno samo kao dvo- ili višedisciplinarni, prema odreenim naelima kombinacije studija (ponajviše slobodnim kombinacijama, ali i dijelom usmjere- nima ili preporuenima, s obzirom na satnicu, prostorne probleme ili društvenu opravdanost studija dva bliska predmetna podruja ili dviju disciplina)
2. Pored dva ravnopravna studija trebalo bi uvesti i mogunost asimetrinoga studija, dakle mogunost studiranja jednoga glavnog predmeta s dva sporedna predmeta ili modula ili kombinacija modula, usmjerenja i sl. (kao što znamo, to se esto u praksi dogaa, kada jedan studij svojim pretjeranim i nekontroliranim zahtjevima “svojim“ studentima nametne skoro dvostruko više obaveza od dru- goga studija).
2 U jednom od zamornih razgovora o preobrazbama studija svojedobno sam iznio prijedlog studija ograniene dvopredmetnosti, u zamjenu za aktualne jednopredmetne studije, kakav poznaju neki manji fakulteti ili sveuilišta. Prema tom prijedlogu ograniene dvopredmetnosti, studij bi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu trebao ostati u osnovi dvopredmetan, a ako je potrebno admini- strativno ureivati meu kombinacijama onda mi se vrlo svrhovitim ini povezivanje nastavnikih studija koje imaju svoje trište u gimnazijama, srednjim strukovnim i osnovnim školama (i kojima ne treba smanjivati kvote) s ostalim studijima koji nemaju tako sigurno trište, a ipak su interdisciplinarno korisni i za te “privilegirane“, povlaštene struke, odnosno vani za hrvatsko društvo i kulturu, budui da je Republika Hrvatska preuzela i meunarodnu obavezu organiziranja njiho- vih studija.
Konkretno, s jedne strane bi se našle “privilegirane struke“, poput a) studija kroatistike anglistike ili povijesti, psihologije itd. kao i b) studijske grupe s jezicima nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, poput talijanistike, bohemistike ili srbistike. Njihovo meusobno povezivanje u pravilu ne bi bilo mogue, bilo bi dozvoljeno povezivanje samo izmeu studijskih grupa a) i b) te izmeu grupa iz b) skupine. S tim bi se za Fakultet profitabilnim i prosperitetnim grupama povezivale sve ostale studijske grupe, u ogranienim kombinacijama, ali ne i meusobno. One bi dobile skoro toliko mjesta koliko bi se odredilo mjesta za studijske grupe iz povlaštene skupine. Prvo bi se popunila mjesta iz te skupine, omoguile kombinacije izmeu a) i b) skupine, zatim kombinacije grupa b) skupine, a preostala mjesta bi se popunila iz skupine ostalih studija, prema eljama studenata. Ukratko, društveno traena i potrebna zanimanja solidarno bi trajno osiguravala siguran rad svim našim studijskim grupama. Mjera bi bila privremena (djelomino bi se mogla prakticirati i dalje, ako bi se pokazala produktivnom), tako dugo dok Fakultet ne bi mogao osigurati sve kombinacije meu grupama, odnosno potpuno slobodan upis i slobodnu kombinaciju studijskih grupa i disciplina.
127
3. Upisnom politikom omoguiti, rezervirati, pored naelno slobodnoga iz- bora kombinacija, odreeni broj mjesta za manje atraktivne kombinacije, studije “veih“ grupa s “manjima“, kako se ne bi dogaalo da godinama baš nitko ne upisuje npr. kombinaciju june slavistike s anglistikom ili s filozofijom ili s arhe- ologijom ili s povijesti umjetnosti, pa ni s komparativnom knjievnosti ili ak ni s rusistikom, zbog popunjenosti studijskih mjesta, odnosno da se sustavno sprijei apsurd, koji nam se dogodio u ime “Bolonje“, da profesor hrvatskoga nikako ili teško moe biti u istoj osobi i nastavnik bosanskoga ili srpskoga jezika i knjievnosti, što imamo danas na svim hrvatskim fakultetima, valjda kao naš osobit prilog integracijskim tenjama u Europskoj uniji.
Nije li, tako gledano, moebitna interdisciplinarna solidarnost na Fakulte- tu ve prvi korak i prema veoj socijalnoj solidarnosti, ako ne i ravnopravnosti, meu nama (meu strukama i nastavnicima, meu projektima, kao i izmeu nastavnika, studenata, u odnosu na dekana i prodekane, rektora i prorektore), ali i kao pola koraka prema socijalno-klasnoj, da ne kaem staleškoj solidarnosti kod kue, pa i u svijetu?
U svojim fantazijama o boljem studiju i svijetu, posebno u nostalgiji za svojim širim zaviajem, esto sam se zanosio mišlju da je prilikom osamostaljenja Republike Hrvatske propuštena prilika da Varadin s akovcem dobije moderan pedagoški ili filološki, društveno-humanistiki fakultet. Jednom sam ak i pisao promemoriju za osnivanje takvoga fakulteta3, ali danas bih se tek usudio nadati da bi se upravo Varadin, ako se skupe glave u regiji i mlade snage – mislim i na novopokrenuto Sveuilište Sjever u Koprivnici, sa svojom ve prepoznatljivom snanom tradicijom raunarstva, a unutar aktualne digitalne revolucije, mogao pridruiti srodnim fakultetima u Hrvatskoj razvojem modernoga studija digitalne humanistike, koji se nezadrivo šire svijetom4, kao što virtualna komunikacija bri
3 Isticao sam blizinu akovca i Varadina, njihove komplementarne razvojne prednosti – potrebu njihova meusobnoga povezivanja i meuupanijske suradnje na svim podrujima od znanosti i kulture do privrede i sporta. Ne treba zanemariti i na brojno urbano ili vrlo kvalitetno (prema uvjetima stanovanja) ruralno stanovništvo od 200 do 400 tisua ljudi ija djeca bi mogla studirati iz svojih domova, itd. Tome treba pridodati iznenaujui podatak da šira regija, sjeverozapadna Hrvatska, ima ispodprosjenu strukturu visokoobrazovanoga stanovništva na razini Hrvatske, a ak upola manju od europskoga prosjeka.
4 Na to nas ustrajno upozorava kolega Miran Hladnik, zadnje njegovo upozorenje bilo je na seriju lanaka u glasilu Zaklade A. von Humboldt Kosmos:
http://www.humboldt-foundation.de/web/kosmos-titelthema-102-1.html http://www.humboldt-foundation.de/web/kosmos-titelthema-102-2.html http://www.humboldt-foundation.de/web/kosmos-titelthema-102-3.html -- Lilo Berg: Rot-
käppchen 2.0 Humboldt Kosmos 102 (2014). Iz lanka o vzponu digitalne humanistike prepi- sujem podatke, da je v Nemiji mogoe študirati DH na 15 univerzah, da je v DH dejavno okrog 10 % nemških humanistov, da je od svetovne knjine dedišine, ki naj bi obsegala 140 mio knjig, digitalizirano 25 mio ali 18 %. O 2000 variantah pravljice o Rdei kapici pa, da nimajo enega sku- pnega izvora, ampak ve vzporednih. Na klik tudi v anglešini.
128
še mnoge granice i ogranienja meu jezicima, strukama i disciplinama. Moda je to danas još jedini mogui put u predoavanju cjeline znanstvenoga podruja slavenske filologije kako ju je još mogao prakticirati Jagi i tako postati filolo- gom svjetskih razmjera, a istodobno takav bi studij, kao što je to inila i najšire koncipirana slavistika, brinuo o pohrani, prouavanju i razmjeni bogate kulturne riznice hrvatskoga naroda, od glagoljaške baštine do suvremene knjievnosti, pa i kulture kajkavskoga kraja, ma gdje god se pojedini njegov pripadnik nalazio. Umjesto zatvorene suvislosti hrvatske kulture trebamo internetsku, digitalnu otvorenost prema sve brojnijoj hrvatskoj intelektualnoj dijaspori i interdisciplinarnim studijima kao prvom koraku k istinskom meukulturnom prostoru traj- noga dijaloga domae i druge/strane kulture. I tomu prilagoene studije i metode njihova prouavanja.
SAETAK
SLAVISTIKA U JAGIEVO DOBA I U BUDUNOSTI. SLAVISTIKA IZMEU SLAVENSKE FILOLOGIJE I
INTERDISCIPLINARNE SOLIDARNOSTI
Veoma je vano prisjetiti se slavenske filologije kao discipline u Jagievo doba. Po- jedinom je znanstveniku tada bilo na volju cijelo filološko, i jezikoslovno i knjievno- znanstveno predmetno podruje, pa se od strunjaka oekivala šira slavistika naobrazba, od starocrkvenoslavenskoga do pojedinih nacionalnih jezika, kao i šira knjievnopovijesna, tekstološka, kao i komparatistika struna kompetencija. U kas- nijem razvoju slavenske filologije ona se podijelila najprije na strunjake za slavenske jezike ili slavenske knjievnosti, a danas se susreemo sa specijalizacijama na pojedine slavenske filologije, pa i još ue - na povjesniare i teoretiare knjievnosti ili lingviste koje se specijaliziraju za pojedina podruja na korpusu jedne knjievnosti ili jednoga jezika. Dolazimo u situaciju u kojoj se o slavistici kao studijskom i znanstvenom podruju jedva još moe govoriti, pa se postavlja pitanje daljnjega razvoja modernih slavistikih studija. U radu se zagovara interdisciplinarna solidarnost kroz zagovor dvo- i više disciplinarnih studija, ime se osigurava potrebna višejezina, interkulturna i višeknjievna naobrazba.
Kljune rijei: slavenska filologija; slavistika; nacionalne filologije; interdisciplinarna solidarnost.
129
SUMMARY
SLAVIC STUDIES DURING JAGI’S LIFETIME AND IN THE FUTURE. SLAVIC STUDIES BETWEEN SLAVIC PHILOLOGY AND
INTERDISCIPLINARY SOLIDARITY
It is important to recollect briefly what Slavic philology as a discipline was like during Jagi’s lifetime. A literary scholar used to make use of entire philological area of study, in terms of language and literature, which naturally required a broader knowl- edge of Slavic studies, ranging from Old Church Slavic and national languages to a number of competences in literary history, textology, comparative literature, etc. In the subsequent development of Slavic philology, the latter was first divided into distinct areas of study, i.e. Slavic languages or Slavic literatures, while today we witness spe- cialization for various Slavic philologies, even more specific, to literary historians and literary theorists or linguists, specialising in a distinct field of study within one particular Slavic literature or one particular Slavic language. We have come to the point where Slavic studies are almost extinct as a distinct scientific and university study pro- gramme, and a question rises whether further development of modern Slavic studies is still possible. In this paper, an interdisciplinary solidarity is advocated, to be achieved by double disciplinarity or multidisciplinarity, which would provide a multilanguage, intercultural and multiliterary education.
Key Words: Slavic philology; Slavic studies; national philologies; interdisciplinary solidarity.

Documents

SLAVISTIKA U JAGIĆEVO DOBA I U BUDUĆNOSTI. SLAVISTIKA