Embed Size (px)
DESCRIPTION
Danas, kad religija sve više postaje nadahnućem za ubojstva i nasilje diljem svijeta, uvjeravanja da kršćanski ili muslimanski ili hinduistički fundamentalisti samo zloupotrebljavaju ili pervertiraju plemenite duhovne poruke svojih vjera zvuče sve ispraznije. A što je s vraćanjem digniteta ateizmu, jednog od najvećih nasljeđa europske
Citation preview
6yka - online magazin za online misliocehttp://www.6yka.com
Branitelji vjere
Autor Slavoj ŽižekPetak, 16 Juli 2010 03:51 - Ažurirano Petak, 16 Juli 2010 11:17
Danas, kad religija sve više postaje nadahnućem za ubojstva i nasilje diljem svijeta, uvjeravanjada kršćanski ili muslimanski ili hinduistički fundamentalisti samo zloupotrebljavaju ili pervertirajuplemenite duhovne poruke svojih vjera zvuče sve ispraznije. A što je s vraćanjem dignitetaateizmu, jednog od najvećih nasljeđa europske kulture i možda naše jedine šanse za mir?
Stoljećima smo slušali kako smo bez religije puke egoistične životinje koje se međusobno boresamo za sebe, da je naš jedini moral sličan onome kakav ima čopor vukova; samo religija,rečeno nam je, može nas uzdići na višu duhovnu razinu. Danas, kad religija sve više postajenadahnućem za ubojstva i nasilje diljem svijeta, uvjeravanja da kršćanski ili muslimanski ilihinduistički fundamentalisti samo zloupotrebljavaju ili pervertiraju plemenite duhovne porukesvojih vjera zvuče sve ispraznije. A što je s vraćanjem digniteta ateizmu, jednog od najvećihnasljeđa europske kulture i možda naše jedine šanse za mir?
"Bezbožni" nihilizam
Prije više od stotinu godina Dostojevski je, u «Braći Karamazovima» i drugim svojim djelima,upozoravao na opasnost od bezbožnog moralnog nihilizma, tvrdeći zapravo da ako Bog nepostoji – sve je dozvoljeno. Francuski filozof Andre Glucksmann čak je i primijeniodostojevskijevu kritiku bezbožnog nihilizma na 11. rujna, naslovivši svoju knjigu «Dostojevski naManhattanu».
Takva argumentacija sasvim je pogrešna: lekcija koju učimo od današnjeg terorizma jest da akoBog postoji, onda je sve, uključujući i dizanje u zrak tisuća nedužnih prolaznika, dozvoljeno – pamakar samo onima koji tvrde da djeluju izravno u ime Boga budući da, očito, direktna veza sBogom opravdava povredu pukih ljudskih zabrana i obzira. Ukratko, fundamentalisti se više nerazlikuju od «bezbožnih» staljinističkih komunista, kojima je sve bilo dozvoljeno budući da susebe doživljavali kao direktne instrumente njezina božanstva Povijesne Nužnosti NapretkaPrema Komunizmu.
Tijekom sedmog Križarskog pohoda kojeg je predvodio Sv. Luj, Yves le Breton je zapisao kako
1 / 3
6yka - online magazin za online misliocehttp://www.6yka.com
je jednom susreo neku staricu koja je hodala cestom noseći u jednoj ruci posudu u kojoj jegorjela vatra, a u drugoj posudu punu vode. Kad ju je upitao zašto nosi dvije posude, starica muje odgovorila da će vatrom zapaliti Raj sve dok od njega ništa ne ostane, a vodom ugasitiPaklene vatre: «Jer želim da nitko ne čini dobro kako bi dobio Raj kao nagradu ili zbog strahaod Pakla, nego isključivo iz ljubavi prema Bogu». Danas ovo ispravno kršćansko etičkostajalište živi uglavnom u ateizmu.
Dobra djela, ili barem ono što pod tim smatraju, fundamentalisti čine kako bi ispunili Božju volju izavrijedili spasenje, a ateisti jednostavno zato što je to ispravno. Zar to nije našenajelementarnije iskustvo morala? Kad radim dobro djelo ne činim to pogledavajući premaBogu, zato da bih zaslužio Božju milost, već to radim zato jer inače sebe ne bih mogaopogledati u ogledalu. Moralan čin je po definiciji sam sebi nagrada. David Hume, koji je sam biovjernik, poantirao je to vrlo oštro kad je napisao da je jedini način kako se Bogu može odatiistinsko poštovanje - djelovati moralno, ignorirajući pritom Božje postojanje.
Europsko nasljeđe ateizma
Prije dvije godine Europljani su raspravljali da li bi preambula europskog Ustava trebalaspominjati kršćanstvo kao ključni dio europskog nasljeđa. Kao i obično, pronađeno jekompromisno rješenje u vidu reference na općenite pojmove «religijske baštine» Europe. Ali štoje s najdragocjenijim suvremenim europskim nasljeđem – ateizmom? Ono što modernu Europučini jedinstvenom jest to da je ona prva i jedina civilizacija u kojoj je ateizam u potpunostilegitimna opcija, a ne prepreka za obavljanje javnih dužnosti.
Ateizam je jedino europsko nasljeđe za koje se vrijedi boriti, i to ne samo zato što osiguravasiguran javni prostor za vjernike. Prisjećam se rasprave koja je bjesnila u Ljubljani, glavnomgradu Slovenije, moje domovine, dok je ključala kontroverza oko Ustava: da li bi muslimanima(većinom useljenicima iz bivših jugoslavenskih republika) trebalo dozvoliti da izgrade džamiju?Dok su se konzervativci protivili džamiji iz kulturoloških, političkih, pa čak i arhitektonskihrazloga, liberalni tjednik «Mladina» uporno je zagovarao izgradnju džamije, imajući na umuprava osoba iz drugih jugoslavenskih republika.
S obzirom na liberalni stav «Mladine», ne iznenađuje da je taj tjednik bio među rijetkimpublikacijama u Sloveniji koje su prenijele ozloglašene Muhamedove karikature. I, sukladnotome, oni koji su izrazili najveće «razumijevanje» za nasilne muslimanske proteste izazvane timkarikaturama bili su isti oni ljudi koji redovito izražavaju svoju zabrinutost za sudbinu kršćanstvau Europi.
Uvažavanje, ali uz dozu kritike
Ti čudnovati savezi suočavaju europske muslimane s teškim izborom: jedina politička snagakoja ih ne svodi na građane drugog reda i daje im dovoljno prostora za izražavanje svogreligijskog identiteta su «bezbožni» ateisti, liberali. Oni koji su im najbliži po religijskoj društvenojpraksi, odnosno oni koji su njihov kršćanski odraz u ogledalu, su i njihovi najveći političkineprijatelji. Paradoks leži u tome da jedini pravi saveznici muslimana nisu oni koji su prvi objavilikarikature zbog efekta šoka, nego oni koji su, u znak podrške idealu slobode izražavanja,
2 / 3
6yka - online magazin za online misliocehttp://www.6yka.com
reprintali te karikature.
Pravi ateist nema potrebe hvalisati se svojim stavovima provocirajući vjernike blasfemijom, ali iodbija svesti problem Muhamedovih karikatura na pitanje uvažavanja tuđih uvjerenja.Uvažavanje tuđih uvjerenja kao najviša vrednota može značiti samo jednu od ove dvije stvari: ilidrugog tretiramo patronizirajuće te izbjegavamo da ga povrijedimo kako ne bismo uništilinjegove iluzije, ili prihvaćamo relativistički stav o višestrukim «režimima istine», tediskvalificiramo, kao nasilno nametanje, bilo kakvo jasno inzistiranje na istini.
Ali što je s podvrgavanjem islama – skupa sa svim ostalim religijama – uvažavajućoj, aliistodobno ne manje nemilosrdnoj kritičkoj analizi? To, i samo to je način na koji možemoiskazati istinsko poštovanje prema muslimanima: tretirati ih kao ozbiljne, odrasle osobe koje suodgovorne za svoja uvjerenja.
The New York Times
Arhiva BUKE
3 / 3
