1

TEMPERA Naziv tempera potječe od latinske riječi temperare, što znači miješati. U srednjem vijeku “tempera” je naziv za složena vodena veziva s kojima se pripremala boja. U 14. stoljeću Cennino Cennini spominje različite vrste tempera, kao što su: jajčana, žumanjkova, gumitempera, tutkalna tempera i voštana tempera, koje služe za vezivanje boje.

Danas se pod nazivom “tempera“ podrazumijeva višedijelno vezivo koje je sastavljeno od hidrofilnog (filius= prijatelj, hidrofilan- onaj koji privlači vodu) i hidrofobnog ( fobija= strah, hidrofoban- onaj koji odbija vodu) veziva. To su stabilne smjese dviju tekućina koje se ne miješaju, već su u obliku sitnih čestica raspršene jedna u drugoj. Djelovanjem emulgatora ostaju trajno povezane jedna s drugom kao gusta mliječna stabilna smjesa- emulzija.

EMULZIJE

Riječ emulzija dolazi od latinske riječi emulgere, što znači izmusti, a odnosi se na mlijeko koje je prirodna emulzija.

Najjednostavnija emulzija je mješavina vode i ulja. Mućkanjem se ulje rasprši u vodi u obliku sitnih kapljica. Time dolazi do povećanja ukupne površine kojom se tekućine dodiruju. Od bistrih tekućina nastaje mliječna, neprozirna tekuća smjesa. Ova emulzija nije stabilna i ulje se, kao specifično lakše, odjeljuje od vode. Da bi emulzija bila stabilna, potrebno je dodati sredstvo koje sprječava udruživanje raspršenih čestica i odvajanje tekućina.

Sredstva koja čine emulziju stabilnom su emulgatori. Otopljeni u vodenoj ili uljenoj komponenti smjese, okružuju tankim molekularnim slojem sve sitno raspršene čestice druge komponente i ne daju im da se odjeljuju.

Kao emulgatori koriste se sapuni čije molekule imaju polarni hidrofilni dio koji privlači vodu (“glava”) i ugljikovodični nepolarni dio (“rep”) koji je hidrofoban (lipofilan) pa se okreće prema ulju.

Slika 13. 1 Shematski prikaz molekule sapuna

Nepolarni ugljikovodični rep prodire u nepolarne kapljice ulja, a polarna glava okreće se prema polarnim molekulama vode. Na taj način razbiju se (disperziraju ) kapljice ulja u sitne kuglaste čestice, tzv. micele, čija površina postaje polarna. Monomolekularnim slojem molekule sapuna okružuju i međusobno odjeljuju disperzirane čestice ulja, ali ih i povezuju s drugom komponentom pa emulzija postaje stabilna.

2

Slika 13. 2 Proces emulgiranja sapunom

http://eskola.chem.pmf.hr/udzbenik/u40/19%20sapuni.pdf

Drugi tip emulgatora su zaštitni koloidi čije molekule lebde u obliku micela raspršenih u vodenoj otopini. Koloidne micele su čestice koloidnih dimenzija izgrađene od većeg broja manjih iona ili molekula. Kod hidrofilnih koloida koloidne micele privlače vodu i imaju tzv. hidratni ovoj koji sprječava slijevanje raspršenih kapljica druge komponente. Micele hidrofobnih koloida na svoju površinu vežu ione kojih ima u otopini i tako postaju električki nabijene pa se međusobno odbijaju i emulzija ostaje stabilna. Kao zaštitni koloidi koriste se kazein, animalno tutkalo, škrob, metilceluloza. Ove se tvari, dakle, mogu emulgirati s uljem.

Slika 13.3 Koloidna micela želatine Slika 13.4 Koloidne micele srebro-klorida

Mrežasta sredstva, kao volovska žuč, smanjuju površinsku napetost između vodenih i uljenih sastavnih dijelova pa poboljšavaju stabilnost emulzije.

Pigmenti djeluju na stabilnost tempera boje jer zgušnjavanjem emulzije otežavaju razdvajanje.

Stabilizatori su dodaci koji emulziju održavaju u upotrebljivom stanju za vrijeme odležavanja. Njihove čestice jako bubre pri suspendiranju u vodi pa se zgušnjava vanjska faza, povećava se njena viskoznost, zbog čega se čestice ulja mogu otežano slijevati. Kao stabilizatori se koriste bentonit, soja-protein itd.

Konzervansi su sredstva koja štite od mikroorganizama. Kao konzervansi se koriste kamfor (otapa se u alkoholu), timol, klinčićevo ulje itd.

Emulzije se sastoje od dvije faze, disperzne faze ( unutarnje ili raspršene) i disperznog sredstva (vanjske ili omatajuće faze).

3

Kod emulzijske tempere unutarnja faza je ulje ili otopina smole u otapalu, a vanjska faza je voda s otopljenim emulgatorom (tutkalo, kazein, arapska guma, škrob) pa razlikujemo kazeinske tempere, gumaste tempere, škrobne tempere itd.

Vanjska faza je uvijek nosilac čestica pigmenta koje su samo u njoj suspendirane. Za razrjeđivanje emulzijske tempere odlučna je samo njena vanjska faza odnosno disperzno sredstvo.

Kod UV-emulzija ulje je raspršeno u vodi. Ulje je unutarnja, a voda vanjska faza. Emulzijska boja se razrjeđuje vodom ili razrijeđenom emulzijom. UV-emulzije su nakon sušenja uglavnom mat.

Kod VU-emulzija voda je raspršena u ulju. Ove su emulzije bogate uljem pa se i razrjeđuju uljem ili otopinom smole u otapalu ( eteričnom ulju -terpentinu). Vanjska faza je ulje i u ulju su suspendirane čestice pigmenta. Film tih boja je vrlo postojan, žilav i po izgledu sličan filmu uljene boje s izrazitim sjajem. Emulzije se suše fizikalnim putem, isparavanjem vode ili otapala, te kemijski, oksidacijom i polimerizacijom ulja.

Emulzije se u slikarstvu upotrebljavaju kao vezivo za tempera boje. Danas se koriste i nove emulzije i disperzije na bazi sintetskih smola -akrilnih i polivinilacetatnih smola.

Şlikanje tempernim bojama koristili su već Egipćani. Portreti mumija iz Faiyuma rađeni su enkaustikom, ali i voštanom temperom (osapunjeni vosak, koju nazivaju cera colla. Bizantinske ikone na drvenoj dasci rađene su temperom. Srednjovjekovno štafelajno slikarstvo je temperno. Ovom tehnikom slikali su talijanski majstori: Giotto, Fra Angelico, Verrocchio, Botticeli i mnogi drugi.

JAJČANA TEMPERA

U svom djelu “Trattato della pittura”, Cennino Cennini piše o temperi cijelog jaja i žumanjkovoj temperi kao kvalitetnom vezivu za slikanje na zidu i dasci.

Boje vezane ovim temperama ne žute niti tamne, za razliku od tempera koje sadrže emulgirano ulje. I danas jajčana tempera u različitim varijantama zauzima najznačajnije mjesto među temperama.

13.2.1. Čista jajčana tempera (prirodna jajčana tempera)

1. Jajčana tempera od cijelog jaja

Kokošje jaje je prirodna emulzija jer sadrži bjelančevinu, vodu i žumanjkovo ulje. Žumanjkovo ulje je sporo sušivo (suši nekoliko mjeseci), a potpuno očvrsne tek nakon jedne i više godina. Nakon sušenja postaje otporno, ne tamni i ne mijenja se. Kokošje jaje se sastoji od bjelanjka i žumanjka, a ukupno sadrži:

• 12% bjelančevine (albumina)

• 12% žumanjkovog ulja

• 74% vode

• male količine složenih tvari-lecitina i vitelina, koji su izvrsni emulgatori

4

Stara jajčana tempera koju Cennino Cennini naziva “tempera d’uovo” pripremala se samo od cijelog jaja ili žumanjka. Dodavali su joj mliječni sok grančica smokve koji je konzervirao temperu i pojačavao prihvaćanje boje uz podlogu. Kasnije se umjesto smokvinog mlijeka dodavala mala količina vinskog octa koji je osim konzerviranja tempere bolje povezivao žumanjak s bjelanjkom.

Čista jajčana tempera se teško razmazuje i ne omogućuje direktno nanošenje tonova širokim kistom u širokim plohama. Boja se zato nanosila u kosim crticama tankim i oštrim kistom. Takav postupak slikanja nazivali su tadašnji talijanski slikari “trattegiaro”, za razliku od nanošenja boje u vidu sitnih točkica, kojeg su nazivali “puntegiaro”. Ovim postupkom slikanja čistom jajčanom temperom talijanski slikari 14. i 15. stoljeća izvodili su svoja najljepša djela. I danas se taj postupak koristi za kopiranje i restauriranje tako oslikanih djela. Kako boje vezane medijem čiste jajčane tempere ne tamne, nije potrebno lakiranje slikanog djela. Za razliku od gvaš boja, čista jajčana tempera bojama daje svilenkasti sjaj. Nakon određenog vremena sušenja može se poliranjem svilenom čistom krpom postići emajlu sličan izgled.

Slika 13. 5 Trattegio odnosno trattegiaro (kao retuš)

Vezivo od cijelog jaja dobije se miješanjem žumanjka i bjelanjka dok ne pređe u tekućinu jednoličnog izgleda. Pigmenti navlaženi destiliranom vodom vežu se ovom prirodnom emulzijom. Tempera pripremljena od cijelog jaja teško se razmazuje, brzo se suši i manje je elastična od žumanjkove tempere, zato se cijelo jaje češće emulgira s uljima i smolama.

2. Žumanjkova tempera

Žumanjak sadrži:

• 15% albumina

• 22% žumanjkovog ulja

• 9% lecitina

• oko 5O% vode

5

• anorganske soli

Žumanjak je izvrsna prirodna emulzija. Ima svojstvo da se može dobro emulgirati s uljem, odnosno lipofilnim (hidrofobnim) vezivima. Daje jako elastične premaze. Žuti pigment lutein nije postojan na svjetlu. Brzo izblijedi i ne utječe na obojenost pigmenata. Količina luteina ovisi o prehrani, pa već i Cennino Cennini spominje jaja gradskih kokoši koja imaju svjetliji žumanac.

Žumanjak pokazuje lužnatu reakciju. Napadaju ga plijesni i gljivice. Brzo se kvari pa ga treba konzervirati. Već su stari slikari koristili vinski ocat koji se dodaje u maloj količini -pet kapi na jedan žumanjak. Veća količina octa može štetno djelovati na pigmente koji su osjetljivi na kiseline (npr. ultramarin). Danas se kao konzervansi koriste alkohol, borna kiselina, otopina timola u alkoholu (2O%-tna), karanfilovo ulje i lavandino ulje.

Priprema žumanjkove tempere

Za pripremu žumanjkove tempere žumanjak se mora odvojiti od bjelanjka, a zatim se žumanjak stavi na dlan ruke i polako valja na dlan druge ruke da se oslobodi tragova bjelanjka. Žumanjkova kesica se zatim podigne uvis, probije iglom ili žiletom, a žumanjak se iscijedi u posudu. Doda se konzervans i emulzija je gotova.

Žumanjak možemo ocijediti na papirnom ručniku

Nježno ga dovedemo do ruba I probijemo opnu

Dodamo oko žličicu vode

Neki slikari pripremaju boju tako da suhi fino mljeveni pigment izmiješaju s vodom u gustu masu koju razrjeđuju s emulzijom. Pigmente koji se teško kvase s vodom treba nakapati s alkoholom. Drugi pigmente miješaju direktno s emulzijom. Pri slikanju boje se razrjeđuju razrijeđenim žumanjkom, a ne čistom vodom jer bi ostale slabo vezane. Najčešće se za slikanje i pripremanje boje koristi emulzija razrijeđena s vodom u odnosu 1:1.

6

Slika 13. 6 Priprema žumanjkove tempere i testiranje kvalitete

S temperom priređenom od žumanjka radi se tankim premazima. Osušeni premaz je elastičan. Pastozniji premazi lako pucaju.

Dobra svojstva žumanjkove tempere ovise o ispravnoj količini žumanjka, ali i o svježini jaja. Današnja jaja, zbog umjetne prehrane kokoši, nemaju tako dobro svojstvo vezivanja i emulgiranja kao jaja kokoši koje se hrane prirodnom hranom. Ako u boji ima malo žumanjka, nakon sušenja će se brisati i postat će znatno svjetlija. Ako ima previše žumanjka, pod kistom neće biti dovoljno podatna ni otpustljiva i imat će mastan izgled.

Testovi ispitivanja vezivne snage jajčane i žumanjkove tempere:

- na traku prepariranog papira nanese se tanki premaz tempera boje

- na staklenu ploču se također nanese tanki premaz boje (slika 13)

Poslije 24 sata sušenja, kad se papir savije, boja ne bi smjela pucati. Sa stakla se mora ljuštiti kao koža. Ako se boja briše, mrvi i puca, potrebno je više veziva. Ako je premaz boje i nakon 24 sata ljepljiv, ili je žumanjak od starog jaja ili ima previše veziva. Boja se može popraviti, ako se rastrlja s malo vode i malo suhog pigmenta.

3. Bjelanjak se sastoji od:

• 12% albumina

• 85% vode

• male količine ulja

• nešto sumpora (sušenjem prelazi u sumporovodik i ishlapljuje)

• vitelin

7

Bjelanjak je slabije vezivo od žumanjka i cijelog jaja. Ulja ima samo u tragovima. Premaz bjelanjka je krt, izaziva pucanje i ljuštenje sloja boje s podloge. Danas više nema značajnu primjenu. Bjelanjak se priprema tako da se pretvori u snijeg i čeka se dok ne pređe u tekućinu.

Simone Martini, Navještenje, tempera na drvu i pozlata

Jajčano-uljena tempera (emulzijska tempera)

Cijelo jaje i žumanjak mogu se emulgirati sušivim uljem, pa se dobije jajčano-uljena tempera (emulzijska tempera).

Kako emulzijske tempere zbog lanenog ulja s vremenom požute, umjesto dijela lanenog ulja dodaje se gusta otopina damar smole u terpentinskom ulju u omjeru 1:2. Boja postaje manje masna, ali i manje žuti. Ulje se može zamijeniti štand uljem razrijeđenim terpentinom u omjeru 4:1.

8

Jajčano-uljena tempera se brzo suši, ali sporo otvrdne pa ostaje dulje vremena osjetljiva na djelovanje vode .Zbog toga se, umjesto vode, kod pripremanja može dodati obrano, ali nekuhano mlijeko s kojim brže otvrdne i postaje manje osjetljiva prema vodi.

Recepti za pripremu emulzijske tempere od cijelog jaja:

Sastojci Mjera (vol. dio) Sastojci Mjera ( vol. dio)

1. 2.

cijelo jaje...............1 dio cijelo jaje..................1 dio

ugušćeno ulje.......1/2 dijela ugušćeno ulje...........3/4 dijela

damar otopina.......1/2 dijela voda..........................1 dio

voda.......................2 dijela

Žumanjkova-uljena tempera

Danas se češće koristi žumanjkovo-uljena tempera koja se sušenjem malo mijenja, a s njom se ugodno slika. Žumanjak se može emulgirati lanenim uljem, firnisom, štand uljem, eteričnim lakom (smola u otapalu), damar-smolnim lakom (jednaki težinski dijelovi damar smole u izblijeđenom lanenom ulju s malim dodatkom terpentina) uz dodatak destilirane vode. Emulgiranje je bolje kad se miješaju odvojeno hidrofilni i hidrofobni sastojci, a zatim se miješanjem dobro emulgiraju.

Recepti za pripremu emulzijske tempere od žumanjka:

Sastojci Mjera (vol. dio) Sastojci Mjera (vol. dio)

1. 2.

žumanjak..............3 dijel žumanjak .........1dio

ugušćeno ulje........1 dio laneno ulje........2/3 dijela

voda......................2 dijela vinski ocat....... dio

voda..................1 dio

3. 4.

žumanjak............4 dijela žumanjak..........1 dio

laneno ulje..........3 dijela štand ulja.........1/2 žličice

kopal lak (kopal:ulje=2:3)...1dio damar laka....... 1/2 žličice

9

lavandino ulje......10 kapljica na 1 žumanac destilirane vode prema potrebi

KAZEINSKA TEMPERA

Kazein je bjelančevina životinjskog porijekla. Po sastavu je fosforprotein. Dobiva se iz mlijeka. Mlijeko je prirodna emulzija koja sadrži:

• oko 5,5% masti

• 3-5% kazeina (kalcij-kazeat)

• 4,9% mliječnog šećera (laktoza)

• do 3 % mliječne kiseline

• vodu

U mlijeku je masnoća emulgirana otopinom kazeina. Kazein je u mlijeku vezan za kalcij i na taj način koloidno otopljen. Stajanjem mlijeka bakterije mliječne kiseline počinju djelovati na mliječni šećer, pretvaraju ga u mliječnu kiselinu, zbog čega mlijeko postaje kiselo. Mliječna kiselina djeluje na kalcij-kazeat, veže se za kalcij i mliječna emulzija se raspada. Masnoća i kazein se izdvajaju jer su u vodi netopljivi.

Za dobivanje kazeina koristi se obrano, odmašteno i nekuhano mlijeko.

Već u srednjem vijeku bilo je poznato ljepilo pripremljeno od mladog sira i gašenog vapna koje ima izvanrednu snagu lijepljenja, a nakon sušenja je netopivo u vodi. U 12. i 13. stoljeću vapneni kazein se koristio kao vezivo na zidu u “fresco secco” tehnici.

Vapneni kazein se priprema od svježeg nemasnog sira (najbolje kravljeg). Izmiješa se 4-5 dijelova sira s jednim dijelom gašenog vapna u polugustu masu bez grudica koja se odmah razrijedi s trostrukom količinom vode. Vapneni kazein je pokvarljiv. Treba se upotrijebiti u jednom danu.

Vapneni kazein priprema se od najmanje godinu dana odležanog gašenog vapna koje se s vodom razrjeđuje u gusto vapneno mlijeko koje treba procijediti. Kad se vapno slegne, bistru vapnenu vodu treba odliti, a zatim se kazein miješa s vapnom.

Gašeno vapno se može čuvati u staklenoj posudi širokog grla tako da se doda malo svježe vode na koju se položi voštani papir da čuva vapno od karbonatizacije. Djelovanjem ugljik (IV)oksida iz zraka na površini vode bi nastala tanka prevlaka kalcijevog karbonata.

10

Slika u tehnici caseinske tempere, suvremeni am. slikar

Kazein prodire duboko u podlogu. Zato podloga mora biti čvrsta jer bi moglo doći do ljuštenja zbog popuštanja slabijih dijelova podloge.

Za štafelajno slikarstvo koristi se kiselinski kazein koji se dobiva iz potpuno odmaštenog, ali toplog mlijeka (oko 35 0C) centrifugiranjem, pomoću bakterija mliječne kiseline, odnosno kisele surutke. Za slikarsku upotrebu kazein smije imati O,5-1% masnoće. Kvalitetne vrste kazeina su bijeložučkaste boje, a lošije vrste su žute boje.

Kazein u vodi bubri, ali se ne otapa. Otapa se u vrućoj vodenoj otopini boraksa, natrij karbonata (sode), u amonijaku, amonij-karbonatu, amonij-bikarbonatu (ABC). Sve ove otopine djeluju lužnato (alkalično). Koriste se i organske lužine, kao trietanolamin i morfolin, koji otapaju u vodi močeni kazein. Vjerojatno neke inozemne tvornice kazeinsko vezivo pripremaju s morfolinom. Najčešće se koristi boraks-kazein jer je najmanje lužnat.

Kazein se mora močiti u vodi dok ne nabubri uz dodatak borne kiseline kao konzervansa. Zatim se ispire u toploj vodi nekoliko puta, a onda se dodaje vruća otopina boraksa i miješa uz zagrijavanje na oko 600C sat i više dok se kazein potpuno ne otopi. Hlađenjem postaje znatno gušći.

Recept za boraks kazein

kazein u prahu......................... 40 g

destilirana voda (hladna)......... 125 ml

boraks...................................... 16 g

destilirana voda (vruća)........... 125 ml

Po receptu kojeg su koristili francuski slikari sitno mljeveni francuski kazein nije uopće potrebno močiti u vodi da nabubri, već se suh miješa s praškastim boraksom i doda se toliko destilirane vode da se smjesa može lako miješati. Smjesa ubrzo počinje pjeniti i tada joj se dodaje postepeno 4-5 kapi amonijaka. Miješanje se nastavlja uz mali dodatak destilirane vode dok se pri pokusu na ljepljivost među prstima ne osjeti slaba ljepljivost kazeina. Kroz pola sata nastala pjena se slegne i kazein se

11

može koristiti. Ljeti otopina kazeina može trajati najduže jedan dan, a zimi do dva dana ako se drži na hladnom mjestu.

Suvremeni kazein (francuski) je već čist, oslobođen masnoće i pomiješan s lužnatim sredstvom potrebnim za otapanje kazeina.

Osušeni premaz kazeina je tvrd, otporan na vodu, ali je krt. Obično se emulgira pa postaje mekši i elastičniji.

Kazeinska tempera

Najčešće se kazein emulgira razrijeđenim lanenim štand-uljem, smolnom otopinom, otopinom alkidne smole, voštanim sapunom, ariševim terpentinom i žumanjkom. Ova sredstva se dodaju u količini od 15-2O% od volumena kazeina. Emulgiranje je bolje ako se emulgiraju guste tekuće tvari, ugušćena ulja i viskoznije otopine smole. Kazeinska tempera suši se brzo i vrlo tvrdo, zato je najbolja tempera emulgirana žumancom, koja se suši mekše i sporije.

Obično se emulgira 1 vol. dio žumanjka s 8 vol. dijelova pripremljenog gustog kazeina. Vezivna snaga i ove tempere je jača od ostalih tempera.

Najbolje se emulgira u tarioniku miješanjem tučkom, pri čemu emulzija postaje sve gušća. Ako se previše ugusti, dodatkom nekoliko kapi destilirane vode emulgiranje će se moći nastaviti. Laneno štand- ulje i arišev terpentin prethodno treba razrijediti.

Kazeinska tempera pripremljena s lanenim uljem brzo požuti, zato se danas za emulgiranje upotrebljavaju sušive alkidne smole modificirane sojinim ili nekim drugim nesušivim uljem koje im poboljšava elastičnost. Tvorničke kazeinske tempere, koje se uspješno upotrebljavaju u reklamno-dekorativnom i štafelajnom slikanju, pripremljene su uglavnom s alkidnim smolama.

Za slikanje kazeinskom temperom slikari prethodno vodom namočeni pigment vežu s nerazrijeđenom emulzijom, a za slikanje tih jače vezanih boja koriste emulziju razrijeđenu s tri dijela destilirane vode. Prema drugom načinu vezivanja, pigmenti se vežu emulzijom razrijeđenom u omjeru 1:3 dijela vode. Pri slikanju se koristi emulzija razrijeđena u omjeru 1:2 dijela vode. Kazein je jako vezivo i veća je opasnost da će boje biti jako vezane.

12

S.Botticelli, Krist na Maslinskoj gori, tempera na dasci

Kod kazeinskih boja spremljenih u tube ili posudice često dolazi do ukočenosti boje, boja gubi mekoću i podatnost. Ova pojava se naziva tiskotropija , a karakteristična je za koloidne otopine. Takvu boju treba “probuditi” samo laganim miješanjem staklenim štapićem i odmah postaje mekana.

Prednost kazeinskih tempera pred drugim vrstama tempera je njihova izvanredna snaga vezivanja i netopivost u vodi. Zbog nepoznavanja kazeina slikari ih danas sve manje pripremaju.

Kazeinska tempera na bazi boraksovog kazeina je ipak lužnata i zato se moraju koristiti čisti pigmenti koji su otporni na lužine. Kazeinska tempera zahtijeva čvrstu podlogu: masivne drvene ploče, iverice, ljepljenice ili vlaknatice. Karton je za kazeinsku temperu nedovoljno jaka podloga.

13

GUMASTA TEMPERA (gumitempera)

Za pripremu gumaste tempere najčešće se koristi otopina arapske gume koja se otapa u vodi u omjeru 1:2.

Gumasta tampera se priprema emulgiranjem otopine gume s lanenim firnisom u količini 15-20 % od volumena otopine gume. Umjesto lanenog firnisa može se upotrijebiti makovo ili orahovo ulje s dodatkom najviše 2 % kobaltovog sikativa. Takva tempera je elastičnija i manje žuti, ali se sporije suši. Gumasta tempera se može pripremiti i s ugušćenim lanenim uljem i otopinom damar smole:

Recept za pripremu gumaste tempere:

gusta otopina gume..................5 dijelova

ugušćeno laneno ulje...............1 dio

otopina damara.........................1dio

glicerin.......................................1/4 dijela

Emulzija od gume je postojana. U dobro zatvorenoj posudi može trajati najmanje šest mjeseci. Boje vezane gumastom temperom ipak naginju raspucavanju i zato nisu pogodne za pastozno slikanje. Bijele boje dobiju neugodan staklasti sjaj. Dodatkom bijelog bolusa sjaj se može smanjiti.

Trešnjeva guma daje viskoznije otopine od arapske gume pa se upotrebljava 10%-tna otopina gume, koja je dovoljno gusta za emulgiranje. Manje je krta, ali je tamnija. U hladnoj vodi nije topiva, samo bubri i prelazi u sluzastu masu, koja se otapa u vrućoj vodi.

Za pripremu gumaste tempere može se koristiti i tragant guma. To je lučevina nekih astragalus grmova (tzv. leguminoza), koji uspijevaju u Siriji, Perziji i Indiji.

Sve vrste gumastih tempera ostaju trajno osjetljive na vodu. Ne mogu postati netopive dodatkom alauna i prskanjem s 5%-tnom otopinom formalina. Suše se sporije, ali su osjetljivije na vlaženje. Gumasta tempera je pogodna za slikanje studija. Nije preporučljiva za izvođenje lakirane tempera slike kao i za podslikavanje u kombiniranoj tehnici. S njom se najljepše slika na navlaženom papiru koji mora biti dobro tutkaljen kako ne bi upio vezivo iz boje i boju oslabio. Papir je dobro obostrano učvrstiti premazom 2%-tne otopine želatine s dodatkom alauna.

Najprikladnija podloga za sve vrste gumastih tempera je čvrsti papir obrađen svijetlo toniranom krednom ili poluuljenom osnovom.

Boje se pripremaju s gumastom emulzijom u vrlo mekanu pastu koja se čuva u dobro zatvorenim posudicama. Boja za slikanje razrjeđuje se gustom ili razrijeđenom emulzijom.

14

VOŠTANA TEMPERA

Pčelinji vosak je jedno od najpostojanijih veziva. Po sastavu je smjesa dugolančanih ugljikovodika, estera (masnih kiselina i viših alkohola) i slobodnih masnih kiselina kojih ima oko 12%. Zbog zasićene prirode ovih spojeva ostao je stoljećima kemijski nepromijenjen. Otporan je na djelovanje kiselina. S lužinama reagira tako da dolazi do saponifikacije pri čemu nastaje voštani sapun (saponificirani pčelinji vosak), koji je izvrstan emulgator i služi za pripremu voštanih tempera ili kao dodatak manje postojanim emulzijskim temperama. Voštani sapun se koristi kao dodatak drugim vezivima pa nastaju voštane tempere, koje poliranjem mekom krpom dobiju voštani sjaj. Emulgira se tutkalnom otopinom, gumiarabikom, jajem i žumanjkom.

Voštani sapun se može dodati i akrilnim emulzijama (akrilnim bojama) kao emulgator, pa se mogu miješati s uljem. Ovisno o količini ulja mogu se razijeđivati vodom ili terpentinom.

Recept za pripremu voštanog sapuna:

- oko 30 g čistog pčelinjeg voska otopi se u

- 2 dl destilirane vode

- 8 g amonij-karbonata, (NH4)2CO3, otopi se u manjoj količini vode i doda u vruću otopinu voska. Smjesa se kuha cijeli sat dok se vosak potpuno ne osapuni. Nastaje mliječnobijela voštana emulzija koju do hlađenja treba lagano miješati.

ili

- 10 g pčelinjeg voska zagrijemo u

- 25 ml destilirane vode; -kad se vosak otopi postepeno se dodaje uz miješanje

- 0,4 g potaše (kalij karbonata) ; -masa se kuha na vodenoj kupelji dok se ne dobije

glatka pasta koja se hladi uz miješanje.

Recept za voštanu temperau:

voštani sapun.......................2 vol. dijela

5% otopina tutkala................1 dio

venecijanski terpentin...........1/3 dijela

arapska ili trešnjeva guma....1/4 dijela

Poliranjem mekom krpom voštana tempera dobije mat sjaj.

15

Čišćenje voska

Danas se pčelinji vosak često miješa sa stearinom, parafinom, čak i lojem. Čistoća voska može se ustanoviti žvakanjem. Čisti vosak se ne lijepi za zube, na prijelomu prima poteze krede. Za pripremu voštane tempere vosak mora biti čist i nepatvoren.

Vosak se može očistiti tako da se nastruže na tanke listiće koji se preliju u posudi s većom količinom hladne destilirane vode. Laganim zagrijavanjem vosak se otopi i, kao specifično lakši, pliva na vodi. Nečistoće isplivaju na površinu voska u obliku pjene koju treba oprezno skinuti. Nakon hlađenja vosak će se skrutiti u obliku okrugle ploče. Na donjoj strani su istaložene sve teže i netopive nečistoće koje se struganjem uklone.

KARAKTERISTIKE TEMPERA BOJE

Tempera je tehnika polulazurnog karaktera. Slojevi boje nanose se gotovo polulazurno do završetka slike, tako da se osjeća crtež i podslikavanje. Na dodir se suši brzo, a kemijski proces sušenja traje godinu i više. Sljedeći sloj boje može se nanositi već nakon nekoliko minuta. Otvorena faza sušenja ovisi o količini hidrofilnog i lipofilnog veziva.

Temperna boja nakon sušenja posvijetli. Ista boja će u ulju ili akriliku djelovati zagasitije. Umjesto dubinske svjetlosti mokrih boja, nastaje površinska svjetlost zbog čega osušena tempera ima mat karakter. Uz podlogu prianja izvanredno, posebno ako su slojevi boje tanki. Deblji nanosi boje pucaju ili se ljušte. Čista temperna tehnika ne dozvoljava pastozan nanos boje, tzv. impasto.

Boja lakiranjem izmijeni izgled, manje što je emulzija bogatija uljem. Površinska svjetlost se zbog prisustva laka mijenja u dubinsku pa boje dobivaju dublji i intenzivniji ton. Takve promjene se moraju predvidjeti za vrijeme slikanja.

Nisu sve vrste tempere pogodne za lakiranje. Najpogodnije su jajčana i kazeinska tempera, kao i njihova kombinacija (jajčana boja se razrjeđuje kazeinskom emulzijom ili kazeinska boja jajčanom emulzijom). Dobro je podslikavati kazeinskom temperom, kao tvrđom i jačom, a slikanje nastaviti jajčanom temperom, koja je mekša i elastičnija. Obrnuti postupak nije dobar, jer kazeinska tempera jače veže pa bi dolazilo do pucanja boje.

Kako slika nakon nanošenja laka postaje prozirnija, do izražaja dolazi i preparacija pa mora biti i dobro pripremljena.Da bi se zbog lakiranja izbjegle nagle promjene tonova, kod slikanja u više slojeva, mogu se koristiti međulakovi od damara, mastiksa, venecijanskog terpentina razrijeđenog 1:1 s terpentinom. Dobar međulak je 0,5%-tna otopina želatine koja se fiksira formalinom.

Temperom se mogu postići različite strukture što se danas koristi kod novih metoda tehnološke i likovne gradnje slike. Tempera boja se može strugati , skidati ili specifično nanositi slikarskim

noževima, polusuhim tvrdim kistovima, prskanjem itd.

16

S.Martini

KOMBINIRANE KLASIČNE TEHNIKE

Kod klasične temperne slike kojom su slikane ikone, bizantski majstori su koristili zelenkastosivo podslikavanje koje se naziva proplasmos. Majstori sienske škole podslikavanje zovu verdaccio, a ima sivkastozelenkasti ton. Zbog prosijavanja zelenkastog tona, tonovi inkarnata dobivaju nježne ružičaste tonove. Slikanje se nastavljalo u tempernoj tehnici.

Klasični majstori slikarstva koristili su različite metode kombinirane temperno-uljene slike. Slika se najčešće započinjala temperom, zatim lakirala lakom (međulakom) i nastavljala slikanjem u uljenoj tehnici. Van Eyck (1370-1426) je poznat po kombinacijama tempernih i uljenih dijelova na istoj slici. Za matirane površine koristi temperu, a za sjajne ulje.

U kombiniranoj tehnici temperna tehnika se koristi samo za podslikavanje, a slikanje se nastavlja uljenom tehnikom, lazurnim uljenim premazima.

Slikari sjeverne renesanse su često radili grisaille tehnikom. Grisaille (franc. gris= sivo) podslikavanje izvodilo se bijelom i crnom tempera bojom iznad kojeg se nanose lazurni i pastozniji premazi uljene boje..

Al prima slikanje je direktno slikanje bez podslikavanja. U ovom načinu slikanja često je bitna kombinacija crteža i tempere ili kombinacija kolaža, crteža i tempere.

17

13.8. ULJENA TEMPERA

Kod uljene tempere vezivo je uljena emulzija, VU- emulzija, u kojoj je voda, odnosno hidrofilna komponenta, raspršena u ulju. Količina ulja može biti dvostuko veća od hidrofilnog veziva. Uljne tempere su slične uljenim bojama, ali je rad s njima teži nego s čistom uljenom bojom. Nisu rastezljive kao obične uljene boje. Zadržavaju poteze kista zbog čega se dobro nanose slikarskim lopaticama. Ne mogu se razrjeđivati vodom ili razrijeđenom emulzijom, nego terpentinom, uljem ili blagom otopinom damar smole u terpentinu.

Uljena tempera može se dobiti tako da se gotova uljena boja iz tube “oposti” miješanjem s gotovom tempera bojom. Neki slikari bijelu uljenu boju miješaju s bijelom tempera bojom u omjeru 1:1. Tako pripremljenu bijelu boju miješaju na paleti s ostalim uljenim bojama.

SVOJSTVA PROTEINSKIH VEZIVA

Jaje, kazein i tutkalo spadaju u proteine. Proteini izgrađuju životinjski svijet, kao što celuloza izgrađuje biljni. Proteini se sastoje od amino kiselina povezanih peptidnim vezama. Po sastavu su polipeptidi velike relativne molekulske mase (od 104 do više od 106). Hidrolizom nekom kiselinom ili bazom razgrađuju se na svoje sastavne dijelove - amino kiseline. Po vrsti i količini pojedinih amino kiselina može se identificirati prisutnost određenih proteina u premazima i ljepilima. Proteini su stabilni prema oksidaciji i kemijskim promjenama u normalnim uvjetima temperature i vlažnosti. Vlaga je njihov glavni neprijatelj jer dovodi do hidrolize i cijepanja peptidnog lanca, kao i do razvoja bakterija i gljivica koje ih razgrađuju. Starenjem i proteini podlježu promjenama, kao što je na primjer, smanjenje topljivosti tutkala i ostalih veziva.

S.Botticelli