Sociologija i Prostor 2007-1

Poštovani/e čitatelji/ce i suradnici/ce,

časopis Sociologija i prostor koji je pred vama, nastavak je časopisa Sociologija sela, koji je izlazio duge 43 godine. Sociologija sela bila je jedan od rijetkih specijaliziranih časopisa iz ruralne sociologije u svijetu i najstariji hrvatski sociologijski časopis, koji je reflektirao osnovne probleme hrvatskoga sela i poljoprivrede te sudjelovao u razvitku ruralne sociologije.

Višegodišnja činjenica smanjivanja broja kvalitetnih tekstova iz područja te često ponavljanje istih autora, doveli su 1998. godine do širenja koncepcije časopisa i do promjene podnaslova – časopis za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja. Sadržaj časopisa je s vremenom sve manje odgovarao njegovu nazivu, a sam naziv je demotivirao za suradnju potencijalni širi krug suradnika iz drugih područja sociologije te drugih znanstvenih disciplina. Sto-ga je Uredništvo časopisa zaključilo da je promjena naziva ne samo svrsishod-na nego i nužna za nastavak njegova uspješnog izlaženja.

U prilog promjeni naziva govorile su i činjenice vezane uz promjene samoga sela – povezivanje sela s drugim tipovima naselja; heterogenizacija seoske so-cijalne strukture iznutra i izvana; promjene u tipu rada, kulture, izgleda sela; globalizacija cijeloga prostora i interakcija tipova naselja (mreža) te činjenica da svjetska literatura tretira globalno – lokalno kao jedno i povezano. Također, rastao je broj istraživanja i tekstova iz područja urbane sociologije i sociolo-gije prostora uopće.

Novi naziv, Sociologija i prostor poziv je na suradnju širem krugu potencijalnih suradnika, jer su sociološke analize pojedinih segmenata društva (obrazovanje, znanje, religija, mladi, rod, kultura...) vezane i uz prostornu dimenziju. Selo i dalje ostaje temom časopisa, pa pozivamo stare i nove suradnike koji se bave selom da i dalje pišu tekstove za Sociologiju i prostor.

Glavna i odgovorna urednicaAnkica Marinović Bobinac

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

1

Časopis za istraživanja prostornoga i sociokulturnog razvoja

Godina 45.Zagreb, siječanj–ožujak 2007.Broj 175 (1)str. 1–143

Sadržaj

Članci

Ivan Cifrić: Pravo životinjskih vrsta na život 3Anđelina Svirčić Gotovac, Jelena Zlatar: Prehrana i zdravlje kao elementi

kvalitete života u mreži naselja Hrvatske 29Zlatko Šram: Kulturni i politički konzervativizam bunjevačkih Hrvata u Vojvodini 61Aleš Črnič: Hare Kristos: usporedba religioznosti sljedbenika Zajednice za svjesnost

Krišne i katolika 85Benjamin Perasović, Sunčica Bartoluci: Sociologija sporta u hrvatskom kontekstu 105

Recenzije i prikazi

Irena Borowik (ed.): Religions, Churches and Religiosity in Post-Communist Europe (Branko Ančić) 121

Vladimir Lay, Krešimir Kufrin, Jelena Puđak: Kap preko ruba čaše: klimatske promjene – svijet i Hrvatska (Tomislav Šnidarić) 128

Nacionalni sociološki kongres: “Metodološki izazovi u sociologiji: društveni problemi u Hrvatskoj” (Jelena Zlatar) 131

Drugi kongres hrvatskih znanstvenika iz domovine i inozemstva (Dunja Potočnik) 135

In memoriam Tadeusz Doktór (1950. – 2007.) (Ankica Marinović Bobinac) 139

2

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

Journal for Spatial and Socio-Cultural Development Studies

Volume 45.Zagreb, January–March 2007.Number 175 (1)pp. 1–143

Content

Articles

Ivan Cifrić: Animal species’ right to life 3Anđelina Svirčić Gotovac, Jelena Zlatar: Nutrition and health – components

of the quality of living in the settlements network in Croatia 29Zlatko Šram: Cultural and political conservatism of the Croatian Bunjevci

in Vojvodina 61Aleš Črnič: Hare Kristos: comparison between religiosity of adherents to

Krishna Consiousness Community and Catholics 85Benjamin Perasović, Sunčica Bartoluci: Sociology of sport in Croatia 105

Reviews and presentations

Irena Borowik (ed.): Religions, Churches and Religiosity in Post-Communist Europe (Branko Ančić) 121

Vladimir Lay, Krešimir Kufrin, Jelena Puđak: A drop too many: climatic changes – world and Croatia (Tomislav Šnidarić) 128

National Congress of Sociology: “Methodology challenges in sociology – social issues in Croatia” (Jelena Zlatar) 131

The second Congress of Croatian scientists from Croatia and abroad (Dunja Potočnik) 135

In memoriam Tadeusz Doktór (1950 – 2007) (Ankica Marinović Bobinac) 139

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

3

Pravo životinjskih vrsta na život

I v a n C i f r i ćOdsjek za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Hrvatskae-mail: [email protected]

SAŽETAK Članak prikazuje rezultate empirijskog istraživanja o pravu životinjskih vr-sta na život dobivene u sklopu istraživanja na prigodnom uzorku studenata/ica (N = 492, 2005.) na pet fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U obradi su korištene tehnike uni-varijatne, bivarijatne i multivarijatne statistike (komponentna analiza pod GK-kriteri-jem). Istraživano je mišljenje ispitanika o trima konceptima: biološkog egalitarizma – jednaka prava svih živih bića, antropološkog ekscemptionalizma – čovjekova veća prava od ostalih životinjskih vrsta i darvinističkog koncepta – pravo vrsta stečeno u borbi za životni prostor. Utvrđeno je da niti jedno stajalište nije izrazito dominan-tno: 58,1% prihvaća jednaka prava čovjeka i životinjskih vrsta, 32,5% veća čovjekova prava, a 20,6% izboreno pravo. Korelacijske analize pokazale su povezanost mišlje-nja o pravu na život i faktora utvrđenih na instrumentima: “odgovornost za život”, “biocentrizam”, “socijalno-ekološke orijentacije” i “vjerovanje”. Biološki egalitarizam (jednako pravo životinjskih vrsta) više prihvaćaju ispitanici skloni čovjekovoj “od-govornosti za sav život”, “poštovanju života”, “ekocentrizmu” i “kozmičkoj religiji”, te ispitanici orijentirani “lijevo”, polaznici PMF-a, Strojarskog i Filozofskog fakulteta. Antropološki ekscemptionalizam (čovjek ima veće pravo na život) više prihvaćaju ispitanici skloni “antropocentrizmu” i “kršćanskom vjerovanju”, te ispitanici muško-ga spola, “desno” orijentirani i ispitanici s KBF-a; darvinistički koncept (izboreno pravo u borbi vrsta za životni prostor) više prihvaćaju ispitanici skloni čovjekovoj “odgovornosti samo za ljudski život” i “antropocentrizmu”, te ispitanici s Medicin-skog, Filozofskog i Strojarskog fakulteta.

Ključne riječi: biocentrizam, odgovornost za život, pravo životinjskih vrsta na život, socijalno-ekološke orijentacije, vjerovanje

Primljeno: svibanj 2007.Prihvaćeno: lipanj 2007.

UDK 316.334.5:179.3Izvorni znanstveni rad

Copyright © 2007 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in ZagrebSva prava pridržana – All rights reserved

4

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

Sociologija i prostor, 45 (2007) 175 (1): 3–27

1. Uvod

Zašto i životinje ne bi imale bolji život i tražile “pravo na život” bolji od današnje-ga?1 Otkud životinjama uopće neko “pravo”, pravo na nešto, kad nisu razumna bi-ća kao čovjek i ne misle u kategorijama prava niti su priznati subjekt prava? Pravo i svijest o pravu obilježje je samo ljudskog društva. Izvan društva ne postoji pravo, a prava se mogu mijenjati ovisno o volji društva. Zato se društvo (čovjek) treba i mora upitati kako one žive i u kakvim uvjetima žive. Pravo životinjskih vrsta na život znači pravo na prirodne uvjete njihova opstanka. Rasprave o stanju prirode i uvjetima života u njoj, koje se odražava na život čovjeka i na društvo, formulirale su ekološki problem i kao pitanje o pravima i pravnim relacijama čovjeka i prirode – životinjskog svijeta. Čovjek je svoje pravne stečevine proširio na područje izvan društva, na biotički svijet, kao prirodno pravo na zajedničko prirodno dobro. Mož-da je za to ključni argument da je tijekom povijesti čovjek bio upućen na životinjski svijet, kako pokazuje Viskovićeva opsežna studija (Visković, 1996.).

Pravima životinjskih vrsta može se pristupiti pragmatično, uvažavanjem činjeni-ce pogoršanja uvjeta njihova života i uvjeta cjelokupne biotičke ekumene (Cifrić, 2006.a). Da stanje nije zabrinjavajuće, ne bi se govorilo o pravima prirode i zaštiti životinja2. Ali, može se pristupiti i uvažavanjem teorijskog stajališta koje prihvaća postojanje “zajednice života” (community of life), zajednice svih živih bića, koliko god takvo stajalište djelovalo kao konstrukcija.

Procjenjuje se da je u svijetu ugroženo oko 40% životinjskih i 30% biljnih vrsta. Napredak je u posljednjih nekoliko stoljeća djelovao kao razorni utjecaj kultur-ne ekumene na biotičku ekumenu, što je proizvodilo koloniju (Fischer-Kowalski, 1997.) koja se ubrzano povećava na račun biotičke ekumene. Društvo je krajem 19. st. poduzelo korake da zaštiti neke dijelove prirode kao zaštićenu divljinu. Pojam “divljina” postao je paradigmatičan u zaštiti prirode: divlje nasuprot kulturnom pa sukladno tome divlje treba štititi od kulturnog. “Divljina” može poslužiti kao motiv zaštite, ali ne i kao paradigma razvoja. U Hrvatskoj je zakonom zaštićeno preko 10% teritorija (s ciljem do 15%) u devet kategorija zaštite među kojima su prirodni rezervati i nacionalni parkovi, a zaštićene su i određene vrste. Ukupno su zaštićene

1 Članak je napisan u sklopu projekta “Modernizacija i identitet hrvatskog društva. Socio-kulturne integracije i razvoj” (130-1301180-0915).2 Deklaracija o pravima životinja (Paris, 1978.; Ženeva, 1990.) u četrnaest članaka progla-sila je da su životinje po rođenju jednake pred životom i imaju ista prava na postojanje, da imaju pravo na poštovanje, da ne smiju biti podvrgnute maltretiranju, napuštanju, eksperi-mentiranju koje izaziva patnju, itd., da imaju pravo na prirodni prostor kao i na normalne uvjete u ambijentalnom prostoru, itd. U “civiliziranim” društvima postoje zakoni o zaštiti životinja. Prvi zakon o zaštiti životinja u Europi usvojen je u Engleskoj 1822. godine. Pokret za zaštitu životinja datira od objavljivanja članka Petera Singera “Animal Liberation” 4. trav-nja 1973. godine (a 1975. godine i knjige). Također treba spomenuti da je o zaštiti životinja kod nas pisano i u pretprošlom stoljeću. Tako su, naprimjer, L. Strizalkowski i A. Hofman na temelju triju nagrađenih djela D. Gehringa, P. Weisera i E. Renka priredili brošuru pod naslovom “Štitite životinje” (Strizalkovski, Hofman, 1896.).

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

5

I. Cifrić: Pravo životinjskih vrsta na život

572 životinjske vrste i 44 biljne vrste. Na taj način su im priznata “neka prava”, a društvo je preuzelo obvezu njihove zaštite.

Životinjskim vrstama sve je više ograničen životni prostor. Žive u svojevrsnom getu, prirodnom zatvoru, mnoge “osuđene” na izumiranje, unatoč tome što su im ponegdje na cestovnim i željezničkim prometnicama izgrađeni “kanali za komu-nikaciju”. Imaju li i životinje pravo na pristup svojim mrežama života, pravo na neisključenost iz biotičke ekumene u doba sve većeg širenja kolonije, kao što se to zahtijeva za čovjeka (Rifkin, 2005.). Imaju, jer su i one kozmička bića, ali ga ne mogu izreći, nego to mora učiniti čovjek kao njihov branitelj, u ime obrane života. Da bi ih zaštitio, mora razumjeti jezik prirode.

2. Teorijski i metodološki pristup u istraživanju

2.1. Konceptualni pristup istraživanju

Na kritici antropocentrizma, poglavito njegove prakse i ugroženosti živoga svijeta razvio se široki pokret za zaštitu životinja i prava životinja, koji ima svoja teorijska uporišta (naprimjer, Tom Regan, 1983.; Peter Singer, 1998.; Desjardins, 2003.:121–137), a kojega se u kontekstu ekološke etike nominira kao “individualizam” (Arm-strong; Botzler, 1993.:318–368).

Čovjek živi u (prirodnom i kulturnom) okolišu – objektivnim organskim i anor-ganskim strukturama, a u vrijednosnom smislu okružen živim prirodnim svijetom – susvijetom. Životinjske vrste dio su čovjekova prirodnog susvijeta (Meyer-Abich, 1992.) pa načelno dijele i pravo toga susvijeta, naravno, pod pretpostavkom da pri-hvatimo postojanje prava susvijeta. Prava prirodnog susvijeta nisu apsolutna, kao što nisu ni prava “svijeta”, nego ovise o tome kako čovjek zamišlja svoju zajednicu – samo kao ljudsku ili zajedno sa susvijetom u nekom vremenu i prostoru. Zato su bioetička pitanja povezana s napretkom čovjeka što mu ga omogućavaju znanost i tehnika, ali i s napretkom kulture, čovjekovim duhovnim napretkom, kako to ističe Albert Schweitzer (Schweitzer, 1997.:48). Koliko god se činila autonomna i vrijed-nosno neutralna, tehnika je određena potrebama i ciljevima kulture (društva), a njezin proizvod, ili mogući proizvod, provocira bioetička pitanja.

U kontekstu istraživanja biocentrične orijentacije istraživana je percepcija “prava životinjskih vrsta” na život. To pitanje može se istraživati kao zaseban problem iako je pitanje životinjskih prava povezano i s pitanjem o pravu prirode. Ako se prirodnom susvijetu bar implicitno ne prizna pravo na život, teško se priznaju pra-va i nekim njegovim dijelovima – životinjama. Priznavanje prava konceptualno je otežano kartezijanskim razdvajanjem čovjeka (res cogitans) i prirode (res extensa), što je dovelo do razlike u percepciji čovjeka i životinje ne samo na razini svijesti, nego i u praksi. U povijesnom smislu o “pravu prirode” moglo se govoriti u okol-nostima u kojima se oblikovalo čovjekovo pravo – prava čovjeka kao “prirodno pravo”, pa se “prirodno pravo” tek tada moglo prenijeti i na prirodu i razumjeti kao

6

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


“pravo prirode” (Nash, 1989.). No, najprije je trebalo priznati ljudima jednaka prava kao su-ljudima, što je plod prosvjetiteljstva, a potom razmišljati o pravu prirode. Možda će čovjek 21. stoljeća priznati pravo prirode na život, kao što je čovjek 20. stoljeća priznao jednaka prava svim ljudima (Deklaracija, 1948.). Ono se moglo razumjeti kao izvedeno, od čovjeka priznato pravo prirodi ili njezino izvorno pravo. Postoje autori koji zagovaraju vlastita (izvorna!) prava prirode (Eigenrecht der Natur) i njegu prirode, naprimjer, Frank Fraser-Darling; L. Triebe; M. Rock (Birnbacher, 1980.:6), te govore o prirodi kao “pravnoj zajednici prirode” jer “ljudi, životinje, biljke i elementi prirodno-povijesno su povezani i tvore pravnu zajednicu prirode” (Rechstgemeinschaft der Natur). “Pravna zajednica” jest možda problema-tična konstrukcija, ali i “čovječanstvo” je konstrukcija. Meyer-Abich “prava prirode” pojašnjava u listi od deset točaka (Meyer-Abich, 1984.:190–191; 1992.). U pravnoj regulaciji država bi trebala biti aktivnija. “Prema analogiji čovjekova apsolutizma prema prirodnom svijetu s onim apsolutističke države, predstavljam si da također i u prirodi treba nastupiti moderna pravna država na mjesto apsolutizma. Na taj način proistekla bi pravna država prirode koja bi u jednakoj mjeri obuhvaćala čo-vječanstvo i prirodni susvijet” (Meyer-Abich, 1984.:139).

U literaturi se navodi nekoliko tipova argumentacije za samovrijednost (Selbstwert) i pravo (Eigenrecht) prirode: evolucijsko-teorijski argument – priroda je nastala prije čovjeka, koji se pojavljuje znatno kasnije nego biljke i životinje; etički argu-ment – porastom svijesti širi se čovjekov etički horizont u koji ulazi i priroda kao čovjekov susvijet; antropološki argument – čovjek kao “suprirodno biće” ima dvo-struku ulogu: kao “protuprirodno” biće suprotstavlja se prirodi, mijenja je, ali kao “prirodno” biće ostaje i dalje unutar prirode (Kösters, 1993.:27–28).

Prava prirode i njezinih dijelova (vrsta, ekosustava) proizlaze iz vrijednosti koje ima po sebi ili vrijednosti koju ima za čovjeka. U oba slučaja jedino čovjek definira i priznaje ta prava, sukladno polazištu u vrednovanju prirode, ali mora definirati i svoju odgovornost prema njima. Bez svijesti o vrijednosti prirode kao takve i bez subjekta koji će priznati takvu vrijednost ne može se govoriti o pravu ili pravima dijelova prirode – svega neljudskog svijeta. Ekocentrično stajalište polazi od samo-vrijednosti prirode, a antropocentrično stajalište od vrijednosti koju joj pripisuje čovjek. Obje paradigmatske pozicije u svojim su temeljima suprotne, nisu sposob-ne za konsenzus i zato su nedjelotvorne (Kösters, 1993.:27). U prvom slučaju radi se o pravu prirode ili dijela prirode kojemu je prirodno pravo imati pravo i biti (pravno) zaštićen jer ima neporecivu prirodnu vrijednost po sebi, bez obzira što i čovjek ima takvu vrijednost. Čovjek kao dio prirode, zajedno s prirodom, ima neporecivo pravo na život i opstanak. Oba prava nisu u koliziji jer se temelje na jedinstvenosti i jedinstvu prirode i kulture. U drugom slučaju radi se o vrijednosti koju priroda ili dijelovi prirode imaju za čovjeka, koliko mu, dakle, na različite načine i u različitim prilikama koriste. Čovjek tada prema stupnju koristi priznaje pravo prirodi ili dijelovima prirode na opstanak i obvezuje sebe na njihovu zaštitu. Ovo pravo prirode temelji se na razdvojenosti prirode i čovjeka, neljudskih bića i ljudskih bića, u kojoj je čovjek postigao viši stupanj evolucije (mozga) i sposoban je vrednovati svijet oko sebe, naravno prema svojim kriterijima. Ali, i ti kriteriji mogu biti definirani kao vrijednost cjeline prirode ili pak kao vrijednost samo dijela pri-

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

7


rode – čovjek i njegov svijet. Djelotvornost suprotstavljenih pozicija treba proma-trati ne na način argumenata i protuargumenata, nego da se svestranije propituje smisao i granice čovjekove “dobrobiti” u suvremenom post/modernom stanju.

Predmet istraživanja bilo je pravo vrste na život. Pravo životinjske jedinke na život u ovom slučaju percipirano je kao pravo životinjske vrste na život. Neki autori zastupaju individualno blagostanje, ne uzimajući u obzir širu zajednicu kao su-stav, što im se zamjera. Pravo životinja, a onda i čovjekova moralna obveza prema njima (Regan, 1983.) argumentira se postojanjem dovoljno svijesti kod životinja da budu subjekt života (subject-of-a-life), pa imaju pravo ne biti reducirane samo na objekt. (Theodor Geiger napisao je članak 1931. godine “Životinja kao druželjubiv subjekt”). Slično ovom pojmu, Taylor kaže da su živa bića teleološki centar života (teological-centers-of-life) (Taylor, 1986.:121–122). Životinje, doduše samo sisavci, po nečemu su jednake ljudima pa imaju samostalnu vrijednost. Oni nisu “moralni agenti”, nego “moralni pacijenti” (Desjardins, 1993.:127). Usprkos tome, imaju “mo-ralna ovlaštenja” po kojima imaju pravo na zaštitu svojih “objektivnih interesa” jer su “pasivni subjekti” (kao i neka ljudska bića koja ne shvaćaju moralne radnje i ne mogu biti “aktivni subjekti”). Drugi smatraju da životinje imaju vlastite interese (Singer, 1998.) za održanje i širenje života (što podržava biocentrična etika okoliša), koji su načelno jednaki kao kod ljudi, što izaziva i prijepore. Interes ljudi smanji-vanje je ljudske tjelesne patnje, ali i kod životinja, koje nisu svjesne. Čovjek zna da bol može kraće ili dulje trajati, da smrću prestaje itd. Za Singera je bitan osjećaj patnje životinje kao kriterij prava na zaštitu. “Činjenica da određena bića ne pripa-daju ljudskom rodu ne opravdava nas da ih iskorištavamo, a jednako tako činjenica da su druga bića manje inteligentna nego mi, ne znači da njihovi interesi smiju biti zlorabljeni... Nije pitanje: mogu li misliti? ili: mogu li govoriti?, nego: mogu li trpjeti?... Ako neko biće nije sposobno za trpljenje ili nije sposobno iskusiti veselje ili sreću, tada nema ništa što bi se moglo uzeti u obzir. Zato je granica sposob-nosti sjećanja jedina granica koju se može zastupati pri uzimanju u obzir interesa drugih” (Altner, 1991.:33–34). Dieter Birnbacher također zastupa sposobnost patnje kao granicu ljudske dužnosti prema životinjama, a ta granica su visoke životinje.

U nekim situacijama (domaće životinje, kućni ljubimci...) iz odnosa prema “pravi-ma” životinja može se zaključiti stav prema cijeloj vrsti. U zakonima o zaštiti riječ je o zaštiti cijele vrste. Neka ugađanja koja ljudi čine svojim ljubimcima nisu nji-hova prava, nego postupanje kao izraz ljubavi njihovih vlasnika. Iako se najčešće govori o pravima životinja u cjelini (ili pravima neljudskog živog svijeta uopće) u odnosu na prava čovjeka, u etičkom pristupu mogu se razlikovati dvije kategorije živih bića i njihovih vrsta: divlje (prirodne) životinje i pripitomljene (kultivirane) životinje. Jasno je da prirodne, divlje životinje, pripadaju prirodnom svijetu, onom kojega čovjek još nije izmijenio – biotičkoj ekumeni. A kojemu svijetu pripadaju udomaćene životinje – prirodi ili kulturi? Držimo da su one dio čovjekove kolonije, tj. antropobiotičke ekumene. Neki autori smatraju da su domaće životinje članovi “životinjsko-ljudske zajednice” (animal-human community) kao “mješovite” zajed-nice (Midgley, 1984.:112–124). Takva tvrdnja na neki način otklanja opasnost od holizma na koju je upozorio J. Baird Callicott.

8

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Pristup pravima životinja razlikuje se u odnosu na problem ljudskih prava (jedinki i skupina) utoliko što se ne pitamo ima li ljudska vrsta (homo sapiens) pravo na život, nego ima li čovjek kao pojedinac neko (i koliko) pravo, pa tako i pravo na život. U odnosu na pravo neljudskog živog svijeta kojemu čovjek priznaje i pripi-suje neka prava (na zaštitu ili uopće na život), pravo čovjeka se pretpostavlja kao apriorna kategorija, pa je riječ o čovjekovom prirodnom pravu. Pravo čovjeka kao pojedinca (Deklaracija UN-a o pravima čovjeka, 1948.) odnosi se i jamči pravo i cijeloj ljudskoj vrsti, također i ljudima (skupinama) s različitim fizičkim i kulturnim obilježjima (religija, boja kože itd.).

Može se postaviti pitanje otkud čovjeku “prirodno pravo” koje mu daje ovlasti da ima veće pravo od ostaloga prirodnog susvijeta? Zato što ima razum, slobodnu volju (a društvo kulturu) ili zato što je prirodno biće (istina kultivirano, kao što do-nekle životinje i biljke mogu biti kultivirane)? Netko mu daje takvo prirodno pravo ili ga sam uzima kao racionalno biće? U monoteističkoj religiji pravo mu je dano po činjenici da je biće slično Bogu (Post 1,26, 27) pa je problem načelno jednostavniji. A u svijetu koji to ne prihvaća, nego se oslanja na znanost ili filozofiju nailazimo na drugačiji svjetonazor. “Prirodno pravo” čovjek sam prisvaja i to samo za sebe (vrstu) na temelju postojanja razuma, autonomije i slobodne volje kriterijem su-bjektivnosti kao i proglašavanjem da je sve izvan njegova biološkoga bića jedno-stavno “stvar”. Na tu “stvar” po prirodnom pravu polaže pravo na vlasništvo – i to ne samo u smislu vlasništva vrste, nego i privatnog vlasništva na dijelove prirode. Danas se pod vlasništvom podrazumijeva i vlasništvo nad genetskim nasljeđem koje se proglašava “intelektualnim vlasništvom”. Postavlja se pitanje kakva je razli-ka u vlasništvu kao kontroli dijelova prirode (prostora ili DNK) i “intelektualnog”? Odgovor je jednostavan – samo u vlasničkom objektu, a nikako u prisvajanju tog objekta. Kad se bude priznalo prirodnom susvijetu, prirodi – biotičkoj ekumeni, da nije” stvar” ili “samo” stvar, tada postoji mogućnost da se prihvati da i neljud-ski svijet ima prirodno pravo na život, barem na suživot s čovjekom. Kao što sebi pripisuje prava, tako čovjek, pritisnut nužnošću suživota s prirodom, mora priznati i prirodi pravo na život. U novom “društvenom prirodnom stanju” koje obilježava i socijalno-ekološka kriza, pitanje prava čovjeka i prirode na dobrobit je cijeloga čovječanstva, a ne samo jedne kulture ili civilizacije.

Pravo na život životinjskih vrsta u našem slučaju konkretizirano je i istraživano kao percepcija u relacijskom odnosu prava životinjskih vrsta prema pravu čovjeka jer stvarna prava u društvu mogu se različito primjenjivati pa tako i prava životinja, ovisno o tome tko je čovjek i što su životinje. U koncipiranju istraživanja postav-ljene su tri teze:

1. teza: Životinjske vrste imaju “jednako pravo” na život kao i čovjek ili bar u na-čelu jednaka prava – teza biološkog egalitarizma. Po toj tezi čovjek je izjednačen s ostalim živim bićima u pravu na život. Ona je zasnovana na shvaćanju da je čovjek samo jedno od živih bića u prirodi kao velikoj prirodnoj zajednici života živih bića – u ekosferi. Ideju slične zajednice života (Cifrić, 2006.:48) susrećemo i u Bibliji, u tekstu o općem potopu, kada je Jahve zapovjedio Noi da primi primjerke svih

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

9


vrsta životinja u korablju i da ih kao vrste tako spasi od potopa (Post 7,2) jer su i oni Božji stvorovi. Leopold von Wiese smatrao je da je zadaća sociologije učenje o međusobnom utjecaju živih bića.

Arne Naess je 1972. godine u svom ekozofskom pristupu formulirao biospherical egalitarianism – in principle (Naess, 1989.; Marietta, 1995.:34) po kojemu postoji jednakost, ali samo u načelu jer su odnosi bića u prirodnoj zajednici shvaćeni kao relacijski, kao odnosi “međuovisnosti”, a ne antipodski odnosi. Egalitarizam je oso-bito zastupljen u zagovornicima duboke (deep) ekologije (Devall; Sessions, 1985.; Katz et al., 2000.). Naročito se radikalizira u (animalizmu) animalnom egalitarizmu. U interpretaciji ove teze može se govoriti o uzdizanju životinje na razinu čovjeko-vih prava ili o reduciranju čovjeka na razinu životinje (Matulić, 2006.). Navedena se teza može također objašnjavati i na druge načine. Životinje kao prirodna bića ima-ju prirodno pravo živjeti, kao što i čovjek kao prirodno biće ima pravo živjeti. Da-kle, obje skupine, ljudska i neljudska bića, načelno imaju jednako pravo na život. Koliko će ga ostvariti i kako dugo, pitanje je koje najviše ovisi ipak o čovjeku.

2. teza: Čovjek ima “veća prava” od životinjskih vrsta – teza kulturnog, odnosno antropološkog ekscepcionalizma, tj. čovjekove rodne “izuzetnosti” po svojstvima i zbog njih rodne “izuzetosti” od prirode.

U biblijskoj tradiciji Bog je čovjeka (muško i žensko) stvorio kao biće na svoju sliku (Post 1,26; 1,27) na kraju svega stvaranja i dao mu vlasništvo nad zemljom (Post 1,28) i obvezu da čuva vrt edenski (Post 2,15) kojega je nasadio i u njega namjestio čovjeka (Post 2,8). Čovjek je tako u teološkoj interpretaciji Postanka svijeta postao “kruna stvaranja”, gospodar živog svijeta (Post 1,26) i dobio ovlasti imenovanja pojedinih životinja (Post 2,19). On je nešto “izuzetno”, ali ne i “izuzeto” iz živoga svijeta.

U sekularnom pogledu teza o čovjekovim većim pravima zasnovana je na HEP-u (human exceptional paradigm), tj. također na shvaćanju o “izuzetnosti” čovjekovih sposobnosti u odnosu na ostala živa bića, ponajprije po tomu što je tijekom niza generacija proizveo kulturu koja mu omogućava izdvojenost, “izuzetost” iz svijeta prirode i dominaciju nad ostalim živim bićima i rješavanje problema opstanka (Ca-tton; Dunlap 1978.; Dunlap; Catton, 1994.)3 što je obilježje zapadne kulture (Devall, 1985.:42–43). Teza o eksceptionalizmu može se dvojako shvatiti: prvo, kao čovje-

3 Ovdje su korištena dva pojma: čovjekova “izuzetnost” (exceptionalism) u smislu svojstava koja ima čovjek kao vrsta u odnosu na druge vrste i na “izuzetost” (excemptionalism) od svijeta prirode jer može prevladati ekološke krize. Vidi i Kufrin, 2002.:283. Tvrdnja o ve-ćim čovjekovim pravima na život od ostalih neljudskih bića može se argumentirati s oba argumenta: čovjekove izuzetnosti i čovjekove izuzetosti. U prvom slučaju pretpostavlja se da je čovjek dio zemaljske “životne zajednice”, “biosferne zajednice” u kojoj je hijerarhijski na vrhu piramide i otuda mu veće pravo. U drugom slučaju pretpostavlja se odvojenost prirode i kulture, nadređenost kulture prirodi, čovjekova subjektivnost i sloboda, pa otuda i veće pravo. U našem slučaju u odgovorima ispitanika postoji mogućnost jedne ili druge ili obje argumentacije.

10

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


kova “izuzetost”, izdvojenost od prirode (excemptionalism); drugo, kao čovjekova “izuzetnost”, neobična kvaliteta u odnosu na druga prirodna bića (exceptionalism). Ovo drugo je prihvatljivije za biocentriste i zastupnike deep ecology koji stupnjevito razlikuju vrijednost živih bića na čijem je vrhu čovjek upravo zbog njegove “izuzet-nosti”. Postavlja se pitanje, je li mu u ime umjetnosti dopušteno primjenjivati teh-nička sredstva manipulacije životinjama, kao naprimjer na izložbi Eduarda Kaca.4

S idejom napretka društvo je sve više koristilo prirodne resurse – neorganske i or-ganske, za svoje potrebe i potrebe industrijske proizvodnje, a čovjek je uz pomoć znanosti i tehnike postajao sve moćniji i agresivniji prema prirodi (biološkoj eku-meni), ali i samoj kulturi (kulturnoj ekumeni). Svoje potrebe za lagodnijim življe-njem čovjek je zadovoljavao na račun prirode pa je prisvojio pravo neograničenog korištenja na štetu života (“prava na život”) drugih živih bića. Općenito se može reći da je moderno društvo izmišljenim sekundarnim potrebama ugrozilo njihove primarne potrebe i život mnogih živih vrsta. To nije ništa drugo nego etablirana praksa ugrožavanja njihovog prava na život više ne u lokalnim, nego u globalnim razmjerima.

3. teza: Svaka vrsta (uključujući i čovjeka) ima pravo na život toliko – koliko sama izbori i na način na koji umije to izboriti u odnosu na druge vrste – teza biološkog opstanka, odnosno borbe vrsta za opstanak. Ova teza polazi od teorije evolucije u kojoj dominira selekcija i eliminacija kao načini odabira unutar vrste, a preživljava-nje (opstanak) vrsta ovisi o sposobnosti prilagodbe vrste okolišu i njezinoj uspješ-noj borbi s drugim vrstama u okolišu. Evolucija se ne zbiva mirno tijekom stotina tisuća ili više milijuna godina, ne onako kako sebi katkada zamišljamo – kao progresivna nit organskog razvoja vrsta i njihovo rasprostiranje u prirodi. Ne zabo-ravimo da je evolucija “nemilosrdna” i restriktivna sama u sebi, odbacuje sve što je na putu njezinoj “strategiji teleološke slučajnosti”. Pojedine su vrste razvile i svoje “strategije”: s-strategija (tolerancija na stres, naprimjer, pomanjkanje vode, visoka temperatura), c-strategija (sposobnost konkurencije u prilagodbi) ili r-strategija (sposobnost održanja visoke populacije) itd. (Eser, 1999.:147–148). Čovjek – ljudska vrsta, također je suočen s borbom za svoj opstanak, a promatramo ga kroz tri dimenzije: kao biološko biće bori se unutar biotičke zajednice, kao kulturno biće bori se unutar kulturne ekumene za prestiž svoje skupine koja pripada jednoj kul-turnoj subekumeni, naime zapadnoj kulturi. Koncepcije razvoja nisu ništa drugo nego koncepcije strategija opstanka treće borbe, borbe kulturnog bića s prirodom – u suštini konflikt kulturne i biotičke ekumene. Rezultat tih triju dimenzija sukoba čovjekov je kulturni razvoj, razvoj čovječanstva. Teza o borbi vrsta izražava darvi-

4 Na izložbi je prikazan fluorescentni zec, kojemu je (zahvaljujući francuskim znanstvenici-ma) ubrizgan zeleni svijetleći protein pacifičke meduze, a koji je trebao vjerojatno potaknuti etička pitanja o postupanju prema životinjama. Kao što je u znanosti nedopustiv nepotre-ban eksperiment sa životinjama, tako je i u umjetnosti nedopustiv ovakav eksperiment o etici umjetnika. Umjetnik je mogao sebi ubrizgati svijetleći protein pa bi bio možda uvjer-ljiviji u postupanju ne samo prema životinjama, nego i u onom što možda očekuje čovjeka, a što se time nagovješćuje.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

11


nističku koncepciju i logiku opstanka, po kojoj “pravo” vrsta na život ovisi o spo-sobnosti i uspješnosti vrste da tijekom dugog vremena izbori svoju poziciju unutar “životne zajednice”. Međutim, s obzirom na sposobnost ljudske vrste da stvara kulturu (znanost, tehnika) kojom mijenja okoliš, čovjek ima najveće mogućnosti u borbi s drugim vrstama za životni prostor. Kulturna ekumena čovjeku omogućava prednost u konkurenciji s drugima vrstama biotičke ekumene.

Postavljenim tvrdnjama o čovjekovu pravu i pravu ostalih životinjskih vrsta na ži-vot, u istraživanju su najjednostavnije konkretizirana tri teorijska pristupa: pristup egalitarizma, segregacije i borbe za opstanak. Svaki se od ovih pristupa (teza) mo-že operacionalizirati u niz tvrdnji koje bi tvorile zasebne instrumente, čime bi se dobila precizna slika o percepciji pojedinog pristupa. S obzirom na cilj, a to je da se preliminarno i najopćenitije utvrdi percepcija teorijskih pristupa, u istraživanju smo se opredijelili za nekoliko iskaza u obliku tvrdnji koje pokazuju koliko je svaki od teorijskih pristupa ispitanicima prihvatljiv.

2.2. Metodološka napomena

Ciljevi rada

1. prikazati rezultate empirijskog istraživanja percepcije(a) “prava” životinjskih vrsta na život;

2. prikazati povezanost između mišljenja o “pravu” životinjskih vrsta na život i mišljenja o “odgovornosti za život”, “biocentrizmu”, “socijalno-ekološkim ori-jentacijama” i “vjerovanju”.

Istraživački problem

Pravo na život bilo je središnja tema istraživanja u kojemu su prikupljena mišljenja studenata/ica o pitanju imaju li životinje jednako pravo na život kao i čovjek.

Hipoteze rada

U radu je postavljeno nekoliko hipoteza.

Prva hipoteza (H1) odnosi se aspekt “prava”. Među studenti/ca/ma postoji senzi-bilnost za pitanje prava životinja. Velika većina ispitani/ka/ca prihvaća jednako pravo na život čovjeka i životinjskih vrsta, što se konkretno izražava na taj način da se većina ispitanika: (a) slaže da svaka životinjska vrsta ima jednaka prava na život kao i čovjek, tj. prihvaća biološki egalitarizam; (b) ne slaže da čovjek ima veća prava na život, tj. ne prihvaća antropološki ekscempcionalizam; (c) ne slaže da prava vrsta na život ovise o tome koliko si izbore u odnosu na druge vrste, tj. ne prihvaća koncept borbe vrsta za opstanak.

12

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Druga hipoteza (H2) odnosi se na povezanost varijabli o pravu na život životinj-skih vrsta s dimenzijama na nekim drugim instrumentima (“odgovornost za život”, “biocentrizam”, “socijalno-ekološke orijentacije” i “vjerovanje”. Pretpostavili smo da su to relevantne okolnosti (strukture) s kojima postoje specifične korelacije. Za svaku korelacijsku analizu postavljena je konkretna istraživačka hipoteza (H2a – H2d) koja je u tekstu analizirana i komentirana.

Treća hipoteza (H3) odnosila se na socijalna obilježja ispitanika. Njome se tvrdilo da postoje značajne razlike između ispitanika u percepciji triju tvrdnji, odnosno koncepata s obzirom na sociodemografska obilježja.

Instrumenti

Rezultati istraživanja odnose se samo na dio pitanja iz anketnog upitnika (38 pi-tanja) sa 192 varijable, u kojemu su prikupljena mišljenja o različitim bioetičkim pitanjima i njihovim aspektima.

Za istraživanje “prava” životinjskih vrsta na život postavljene su tri tvrdnje. Ne radi se, dakle, o provjerenom instrumentu s utvrđenim metrijskim karakteristikama, nego o tvrdnjama koje reprezentiraju značenje tri prethodno elaborirana pristupa u tezama.

Primijenjeni su također i zasebni instrumenti za ispitivanje ostala četiri problema: “odgovornost za život”, s 8 varijabli; “biocentrizam”, s 14 varijabli (11 je ušlo u fak-torsku analizu); “socijalno-ekološke orijentacije”, s 12 varijabli i “vjerovanje”, s 20 varijabli5. (Rezultati ovih instrumenata koriste se u tumačenju oba aspekta: “prava” životinjskih vrsta i “motiva” čovjekova postupanja prema živom svijetu.)

U upitniku su također prikupljeni podaci o sljedećim obilježjima ispitanika: spol, fakultet, godina studija, naselje najdužeg boravka, procjena imovinskog stanja obi-telji i samoprocjena političke orijentacije.

Uzorak i provedba istraživanja

Istraživanje je provedeno 2005. godine (travanj – svibanj) u sklopu projekta “Mo-dernizacija i identitet hrvatskog društva” metodom ankete na prigodnom uzorku od (planiranih 500 ispitanika) ukupno 492 ispitanika prve i završne godine studija na pet fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

5 Rezultati i sadržaj ovih instrumenata prethodno su objavljeni u nekim radovima i na njih će biti upozoreno u tekstu članka.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

13


Realizirani uzorak: 60,9% ispitanika prve i 39,1% završne godine studija; 44,3% studentica i 55,7% studenata; po fakultetima: Fakultet strojarstva i brodogradnje – 28,0% (prva 57,3%, završna 42,7%), Filozofski fakultet – 27,8% (prva 56,9%, za-vršna 43,1%), Katolički bogoslovni fakultet – 19,9% (prva 68,4%, završna 31,6%), Medicinski fakultet – 13,2% (prva 50,8%, završna 49,2%), Prirodoslovno-matema-tički fakultet – 11,0% (prva 79,6%, završna 20,4%).

Statistička obrada

U statističkoj obradi primijenjene su tehnike univarijatne (postoci) i bivarijatne ko-relacije (Pearson). Korelacije su računate između tri varijable o pravu životinjskih vrsta na život i utvrđenih faktora drugih instrumenata: odgovornost za život, bi-ocentrizam, socijalno-ekološke orijentacije, vjerovanje. Za utvrđivanje značajnosti razlika na obilježjima ispitanika primijenjena je analiza varijance6.

3. Prikaz rezultata istraživanja

“Pravo vrsta”, prije svega životinjskih vrsta, na život ovisi o tome (1) kako shvaćamo sklop u kojemu žive: (a) kao biosfernu zajednicu u kojoj je čovjek samo “jedno od” živih bića ili (b) kao stanje žive prirode u kojemu je čovjek “izdvojen” iz biosferne zajednice i razdvojen od drugih živih bića i živi samo u svojoj ljudskoj zajednici; i o tome (2) kako shvaćamo odnos čovjeka i životinjskih vrsta: (a) da je čovjek (Homo sapiens) izuzetno biće nadređeno životinjskim vrstama i ostalim bićima (i da samo on može ne/priznati pravo na život i drugim životinjskim vrstama) ili (b) da se čovjek kao vrsta bori u ekološkom prostoru za svoju dobrobit i perspektivu kao i ostale životinjske vrste.

Tablica 1.Percepcija prava čovjeka i životinjskih vrsta na život (u %)

TVRDNJENe slaže se

1+2Nesiguran

3Slaže se

4+5

1 2 3 4

1. Svaka životinjska vrsta ima jednaka prava na život kao i čovjek 24,8 17,1 58,1

2. Čovjek ima veća prava na život od životinjskih vrsta 49,0 18,5 32,5

3. Svaka vrsta ima prava toliko – koliko se sama izbori u odnosu na druge vrste 53,9 25,6 20,6

6 Podatke je obradio Krunoslav Nikodem.

14

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


U istraživanju percepcije prava životinjskih vrsta na život postavljene su tri tvrdnje. Svaka od njih sažeto predstavlja specifičan teorijski pristup razumijevanju prava na život čovjeka i životinjskih vrsta. Prvom tvrdnjom označena je egalitarnost u pravima vrsta na život, drugom je izražena dominacija čovjeka, a trećom borba vrsta za opstanak.

Vidi se (kolona 4) da nešto više od polovice ispitanika (58,1%) podržava egalitarni pristup o pravima životinja na život izjednačujući u tome čovjeka i životinju (ta-blica 1.); da jedna trećina ispitanika (32,5%) podržava čovjekovu superiornost u pravu na život u odnosu na druge životinjske vrste, izdvajajući čovjeka iz ostalih vrsta u pravima na život (tablica 2.); da jedna petina ispitanika (20,6%) podržava pravo na život kao pravo jačega, prihvaćajući životnu kompeticiju i borbu vrsta za opstanak (tablica 3.). Ipak, ovdje treba kritički reći da ovi postoci samo simbolično (preko tvrdnji) indiciraju moguću prihvatljivost pojedine koncepcije prava na život i nisu neka čvrsta potvrda mogućem zaključku koji bi smjerao istaknuti postojanje jednog nedvojbeno koncepcijskog opredjeljenja ispitanika o pravu na život čovjeka i životinjskih vrsta.

Vjerojatno je populacija mladih u dvojbama glede pitanja o ljudskim i životinjskim pravima. Ipak, podaci sugeriraju hipotetički zaključak o postojanju dva kontingen-ta u populaciji. Jedan, koji je (barem načelno) sklon egalitarnosti, jednakom pravu čovjeka i životinjskih vrsta na život, i drugi koji je sklon stajalištu o pravima na temelju čovjekove izuzetnosti iz živog svijeta i uspjeha u borbi za opstanak.

Osvrnemo li se na postavljenu hipotezu (H1) o postojanju senzibiliteta za pravo vrsta na život, koju se ovdje provjeravalo samo na distribucijama rezultata, može-mo reći da rezultati ne pokazuju očekivani stupanj senzibilnosti glede diskursa o pravu na život čovjeka i životinjskih vrsta. Hipotetički se očekivao znatno veći postotak ispitanika koji prihvaćaju jednako pravo na život (tablica 1.) i znatno veći postotak ispitanika koji negiraju veća ljudska prava na život (tablica 2.) i pravo na život kao rezultat borbe vrsta (tablica 3.), a dobiveni postoci su niži. Možemo se upitati jesu li očekivani rezultati dobar kriterij za procjenu postojanja senzibilnosti i je li hipoteza možda trebala drugačije glasiti.

Rezultate (tablica 1.) smo usporedili s rezultatima faktorskih analiza nekih drugih instrumenata i to računanjem korelacija između svake pojedine tvrdnje i faktor-skih struktura utvrđenih na instrumentima: “odgovornost za život”, “odnos prema životu” (biocentrizam), “socijalno-ekološke orijentacije” i “vjerovanje”. Distribucije frekvencija kao i strukture faktora na tim instrumentima već su objavljene pa ih uzimamo kao osnovu u nastavku analize. Korelacijske analize odnose se na treću, opću hipotezu (H3) u sklopu koje je za svaku od četiri korelacijske analize postav-ljena konkretna hipoteza.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

15


3.1. Pravo životinjskih vrsta na život i odgovornost za život

Tablica 2.Korelacije faktora “odgovornost za život” i tvrdnji o “pravu” životinjskih vrsta

TVRDNJEF1 – Odgovornost

samo za ljudski život (antropocentrična)

F2 – Odgovornostza sav život

(biocentrična)

1. Svaka životinjska vrsta ima jednaka prava na život kao i čovjek –.026 .108*

2. Čovjek ima veća prava na život od životinjskih vrsta .085 .046

3. Svaka vrsta ima prava toliko – koliko se sama izbori u odnosu na druge vrste .260** –.238**

**p<0,01; *p<0,05

U ovoj analizi postavljena je hipoteza (H2a) da odgovornost “samo za ljudski ži-vot” negira životinjskim vrstama jednako pravo na život kao i čovjeku, a podržava borbu vrsta (u kojoj je čovjek u nadmoći) za razliku od ispitanika sklonim odgo-vornosti “za sav život”.

Korelacijska analiza između tvrdnji o pravu na život s faktorima “odgovornost za život”7 utvrdila je postojanje statistički značajne povezanosti samo u tri slučaja. Is-pitanici skloni faktoru odgovornost “samo za ljudski život” (F1) u pravilu su skloniji tvrdnji da “svaka vrsta ima prava na život toliko – koliko se sama izbori” (.260), dok su ispitanici skloni faktoru “odgovornost za sav život” (F2) relativno skloniji tvrditi suprotno (–.238), tj. da vrste nemaju prava koliko se izbore u borbi vrsta. Ovi isti ispitanici također su u pravilu skloniji prihvatiti tvrdnju da svaka vrsta ima jednaka prava na život kao i čovjek (.108).

U objašnjenju rezultata korelacijske analize može se reći da prihvaćanje “odgovor-nosti za sav život” indicira sklonost priznavanju jednakih prava na život čovjeku i životinjama, ali ne znači ujedno i prihvaćanje (darvinističkog) koncepta borbe vrsta za opstanak (u kojemu je izvjesno da je čovjek kao vrsta pobjednik). S druge strane odgovornost “samo za ljudski život” uključuje prihvaćanje koncepta borbe vrsta za životni prostor kao načina ostvarivanja prava na život. Po rezultatima se prepoznaju dva pristupa u percepciji prava na život i odgovornosti za život: bio-centrična odgovornost za život koja uključuje jednakost prava na život i antropo-centrična odgovornost za život koja uključuje borbu vrsta.

7 Distribucije frekvencija i faktorska struktura objavljeni su na stranicama 206 i 207 u auto-rovu članku “Antropocentrična i biocentrična odgovornost za život” (Cifrić, 2005.)

16

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


3.2. Pravo životinjskih vrsta na život i biocentrizam

Slijedom prijepornog pitanja ima li priroda kao cjelina “prava” i kakva su prava živih vrsta u odnosu na ljudska prava, zanimalo nas je kakav je odnos između “prava životinjskih vrsta na život” i “odnosa prema životu” (biocentrizma). Za utvr-đivanje tog odnosa računata je korelacija svake tvrdnje s faktorima dobivenim na instrumentu “biocentrizam” (poštovanje života – F1, autonomija prirode – F2 i zaštita života – F3).

S obzirom na primarne rezultate (tablica 1.) ovoj korelacijskoj analizi prethodila je hipoteza (H2b) kojom se tvrdilo da su ispitanici koji cijene život kao takav, tj. skloniji faktoru “poštovanje života” (F1), istodobno relativno skloniji egalitarnosti u pravu svih životinjskih vrsta, uključujući i čovjeka.

Tablica 3.Korelacije faktora biocentrizma i varijabli o pravu životinjskih vrsta na život

TVRDNJEPoštovanje života (F1)

Autonomija prirode (F2)

Zaštita života (F3)

1. Svaka životinjska vrsta ima jednaka prava kao i čovjek .275** .029 –.048

2. Čovjek ima veća prava od životinjskih vrsta –.156** –.098* .088

3. Svaka vrsta ima prava toliko – koliko se sama izbori u odnosu na druge vrste –.306** .067 –.030

**p<0,01; *p<0,05

Niti jedna tvrdnja nije značajno korelirana s trećim faktorom “zaštita života” (F3), dok je s drugim faktorom “autonomija prirode” (F2) značajno, ali nisko korelirana samo jedna tvrdnja. Objašnjenje se veže uz logiku njihova sadržaja. U prvomu je riječ o zaštiti života, a u drugom o neovisnosti sustava prirode. Zaštita se može odnositi samo na ljudski život ili sav život, kao uostalom i “odgovornost za život”, o čemu je već pisano (Cifrić, 2005.; 2005.a).8 Zaštita života ima logičan smisao samo onda ako se prethodno nekomu prizna pravo na život koji se tada mora i štititi.

Slično je s tvrdnjom broj 2 koja je negativno korelirana s faktorom “autonomija prirode” (F2). Logika interpretacije negativne i niske korelacije faktora “autonomija prirode” (F2) i tvrdnje o priznavanju većih prava čovjeku (–.098; p<0,05) možda je u tome što prihvaćanje autonomije prirode, kao cjelovitog sustava Zemlje koji ima svoju evolucijsku logiku, za ispitanike znači prihvaćanje čovjeka kao dijela prirode, a time i manju sklonost priznavanju čovjeku većih prava na život od ostalih vrsta.

8 Strukturu faktora “poštovanje života” vidi u autorovu članku “Odnos prema životu. Kon-tekst biocentrične orijentacije” (Cifrić, 2006.:56).

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

17


Čovjek je jednostavno dio prirode i u tom slučaju ne može mu se priznati veće pravo na život nego drugim životinjskim vrstama.

Značajne korelacije (p<0,01) između triju tvrdnji (teoretskih pozicija) i triju faktora “odnosa prema životu” utvrđene su samo na prvom faktoru – “poštovanje života” (F1). Ispitanici skloni “poštovanju života” (F1) skloni su poziciji o jednakosti živih bića u pravu na život (.275), a istodobno relativno neskloni priznati čovjeku veća prava (–.156), niti priznati prava vrstama na život na osnovi izborene pozicije u borbi vrsta (–.306). Takvi se stavovi čine sasvim logičnim jer se kod ovoga faktora radi o životu svih (vrsta) neljudskih živih bića i priznavanju životu vrijednosti po sebi. Sadržaj tvrdnji koje su oblikovale faktor “poštovanje života” (F1)9 argumentira takvo razumijevanje odnosa prema životu, odnosno korelacije faktora s tvrdnjama. Takvo shvaćanje odnosa prema životu (poštovanja života) i shvaćanje prava na život odražava svojevrsnu egalitarističku poziciju – bilo da se životu vrste priznaje intrinzična vrijednost (vrijednost po sebi), bilo da se jednako vrednuje život vrsta (bez obzira na priznanje intrinzičnosti) i zato se različitim oblicima života (a u ovom slučaju životinjskim vrstama) priznaje jednako pravo na život.

3.3. Pravo životinjskih vrsta na život i socijalno-ekološke orijentacije

Tablica 4.Korelacije faktora socijalno-ekoloških orijentacija i varijabli o pravu životinjskih vrsta na život

TVRDNJE Antropocentrizam Ekocentrizam Tehnocentrizam

1. Svaka životinjska vrsta ima jednaka prava na život kao i čovjek –.246** .392** .050

2. Čovjek ima veća prava na život od drugih životinjskih vrsta .275** –.288** .011

3. Svaka vrsta ima prava toliko – koliko se sama izbori u odnosu na druge vrste .205** –.029 .155**

**p<0,01

U analizi odnosa socijalno-ekoloških orijentacija i percepcije prava vrsta na život postavili smo sljedeću hipotezu – H2c: antropocentrična orijentacija bit će pozi-tivno korelirana s tvrdnjama o većim čovjekovim pravima na život i konceptom borbe vrsta, a negativno s tvrdnjom o jednakim pravima životinja i čovjeka na život, dok će ekocentrična orijentacija pokazati sasvim suprotne korelacije. Kod ekocentrizma očekuje se pozitivna korelacija s tvrdnjom o izborenom pravu vrsta na život.

9 Strukturu faktora “poštovanje života” vidi u autorovu članku “Odnos prema životu. Kon-tekst biocentrične orijentacije” (Cifrić, 2006.:56).

18

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Korelacijska analiza između triju varijabli o pravima na život i triju faktora na instrumentu socijalno-ekoloških orijentacija (antropocentrizam, ekocentrizam, tehnocentrizam)10 utvrdila je nekoliko statistički značajnih povezanosti. Ispitanici skloni antropocentrizmu relativno su više skloni čovjeku priznati veća prava (.275) i borbi vrsta za opstanak (.205), što uključuje i čovjekove tehničke prednosti, a istodobno su manje skloni priznati jednaka prava na život čovjeku i životinjama (–.246). Korelacije odražavaju logiku samoga antropocentrizma – HEP (human excemptional paradigm) po kojoj je čovjek “izuzetno”, kulturno biće i “izuzet” iz ostalog živoga svijeta, te mu nadređen. Otuda potječe nesklonost jednakosti prava i sklonost većim čovjekovim pravima i borbi za opstanak. Nasuprot antropocentri-stima, ekocentristi su značajno skloniji jednakim pravima (.392), a značajno manje skloni prihvatiti da čovjek ima veća prava (–.288).

Ispitanici skloni tehnocentrizmu relativno su skloniji prihvatiti koncept borbe za opstanak vrsta (.155) kao osnove prava na život. U njoj čovjek zbog svog kultur-nog bića ima veliku tehničku nadmoć pred životinjskim vrstama. Ovo je također logičan rezultat jer prihvatiti svijet tehnike znači prihvatiti stalnu konkurenciju u tehničkim inovacijama, pa time i neku vrstu borbe za život.

3.4. Pravo životinjskih vrsta na život i vjerovanje

Tablica 5.Korelacije faktora vjerovanja i varijabli o pravu životinjskih vrsta na život

TVRDNJEKršćansko vjerovanje

Praznovjerje – nadnaravno

Kozmička religioznost

Praznovjerje – stereotipi

1. Svaka životinjska vrsta ima jednaka prava na život kao i čovjek –.192** –.023 .163** .099*

2. Čovjek ima veća prava na život od ostalih životinjskih vrsta .282** .017 –.187** –.090*

3. Svaka vrsta ima prava toliko – koliko se sama izbori u odnosu na druge vrste –.093* –.096* .042 .059

**p<0,01; *p<0,05

Utječu li i kako različita vjerovanja na percepciju prava životinjskih vrsta na život? Temelj za postavljanje ovoga pitanja činjenica je da su religije moralni sustavi koji utječu na čovjekovo poimanje odnosa prema prirodi i na njegovo ponašanje. Upra-vo stoga stavovi o navedenom pitanju mogu se pronaći u tekstovima svih svjetskih religija, pa tako i u Bibliji i Kur’anu. Iako se u religijskim sustavima svjetskih religija

10 Frekvencije i strukturu faktora socijalno-ekoloških orijentacija vidi u autorovu članku (Cifrić, 2006.:63–64).

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

19


nalaze zajedničke vrijednosti i moralne norme, tendencije post/modernog društva kao što su “privatiziranje” i “individualiziranje” (Luckmann, 1967.), odnosno “duali-ziranje” religije (Campische, 2004.) potvrđuju nastanak “alternativne” religioznosti i vjerovanja. Zato se i u društvima u kojima je izražena religioznost (ili bar dekla-rativno) može očekivati postojanje alternativnih oblika religioznosti i njihov utjecaj na percepciju prava čovjeka i životinjskih vrsta na život.

U hrvatskom društvu empirijski su utvrđene slične pojavnosti. Na instrumentu “vjerovanje” sastavljenom od 16 čestica, utvrđena su četiri faktora koja su nazvana kršćansko vjerovanje, praznovjerje – nadnaravno, kozmička ireligija i prazno-vjerje – stereotipi.11 Zanimalo nas je kakva je povezanost različitih dimenzija vje-rovanja i percepcije o pravu na život. Upravo stoga postavljena je hipoteza (H2d): ispitanici skloni faktoru “kršćansko vjerovanje” (u povratak Krista, postojanje raja, pakla, osobnog Boga itd.) bit će relativno više skloni tvrdnji da čovjek ima veća prava na život od drugih životinjskih vrsta, a relativno neskloni “animalnom egali-tarizmu” – izjednačavanju čovjekovih i životinjskih prava. Razlog tome su poznate interpretacije čovjekove pozicije u judejsko-kršćanskoj religiji (Post 1,26 – 30; 2,15); ispitanici skloni faktoru “kozmička ireligija” (postojanje više svemira, svemir kao tvorevina superinteligentnih bića itd.)12 bit će relativno više skloni jednakosti pra-va na život čovjeka i životinjskih vrsta, a ispitanici skloni faktorima “praznovjerje” (kontakt s mrtvima, postojanje duhova, bacanje uroka, horoskop, broj 13, itd.) podjednako će pokazivati sklonost prema pitanju prava vrsta.

Iz korelacijska analize (tablica 5.) vidljivo je da postoje pozitivne korelacije faktora “kršćansko vjerovanje” i (varijable 2) priznanja većih prava čovjeka na život od prava životinjskih vrsta (.282), te između faktora “kozmička ireligija” i varijable “jednakih prava čovjeka i životinjskih vrsta” (.163). Istodobno postoje negativne korelacije između faktora “kršćansko vjerovanje” i (varijable 1) “jednakih prava” (–.192), te između faktora “kozmička ireligija” i (varijable 2) “većih prava na život od ostalih životinjskih vrsta” (–.187). Korelacije ostalih dvaju faktora “praznovjerja” i varijabli o pravima vrlo su male.

Zaključno se može reći da percepcija o većem čovjekovu pravu na život ima svoj temelj i u kršćanstvu, a percepcija jednakoga prava čovjeka i životinjskih vrsta u nekim oblicima alternativne religioznosti, odnosno alternativnim vjerovanjima. U kršćanstvu je stajalište o odnosu čovjeka i životinjskih vrsta eksplicitnije, nego u oblicima alternativne religioznosti.

11 Distribucije frekvencija i faktore vidi u članku “Genetički inženjering i nova duhovnost” (Nikodem, 2005.).12 O pojmu “kozmička ireligija” vidi u člancima: autorov članak “Odgovornost za život u kontekstu bioetičkih pitanja” (Cifrić, 2005.) u bilješci na str. 306 i članku “Genetički inže-njering i nova duhovnost” (Nikodem, 2005.:183).

20

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


3.5. Zaključno o pravu vrsta na život

Provjera pojedinih hipoteza i analiza rezultata omogućava nam tablično prikazati i sažeto opisati rezultate percepcije prava vrsta na život (tablica 6.).

Korelacije pojedinih tvrdnji o pravima vrsta s faktorima drugih instrumenata po-kazale su relativno veću sklonost ispitanika:

– tvrdnji da “svaka životinjska vrsta ima jednaka prava na život kao i čovjek” (tablica 1.) relativno su skloniji ispitanici koji su skloni prihvatiti: “odgovornost za sav život”, “poštovanje života”, “ekocentrizam” i “kozmičku ireligiju”.

– tvrdnji da “čovjek ima veća prava na život od drugih životinjskih vrsta” (tablica 2.) relativno su skloniji ispitanici koji su inače skloni faktorima: “antropocentri-zam” i “kršćansko vjerovanje”.

– tvrdnji da “svaka vrsta ima prava toliko – koliko sama se izboriti u odnosu na druge vrste” (tablica 3.), relativno su skloniji ispitanici koji su inače skloni fak-torima “odgovornost samo za ljudski život” i “antropocentrizam”.

Tablica 6.Pozitivne korelacija tvrdnji o “pravima” s faktorima na instrumentima “odgovornost za život”, “biocentrizam”, “socijalno-ekološke orijentacije” i “vjerovanje”

TVRDNJEOdgovornost za život

BiocentrizamSocijalno-ekološke orijentacije

Vjerovanje

1. Čovjek i životinjske vrste imaju jednako pravo

Za sav život(p<0,05)

Poštovanje života

Ekocentrizam Kozmička ireligija

2. Čovjek ima veće pravo Antropocentrizam Kršćansko vjerovanje

3. Životinjska vrsta ima prava toliko – koliko se sama izbori

Samo za ljudski život

Antropocentrizam; Tehnocentrizam

3.6. Pravo vrsta na život i sociodemografska obilježja

Na kraju ove analize provjeravali smo hipotezu (H3) o postojanju značajnih razlika na sociodemografskim obilježjima: spol, političke orijentacije, procjena imovnog stanja obitelji, mjesto najdužeg stanovanja, pripadnost fakultetu i godina studija (prva i završna) i tvrdnji o pravu vrsta na život. Primijenjena je analiza varijance za svako obilježje i tvrdnju. Statistički značajne razlike pokazale su se samo na tri obilježja: spol, političke orijentacije i pripadnost fakultetu.

Spol (tablica 7.): S obzirom na spol značajno se razlikuju odgovori muških i ženskih ispitanika samo na jednoj tvrdnji: “Čovjek ima veća prava na život od drugih živo-tinjskih vrsta”. Muški ispitanici značajno više prihvaćaju ovu tvrdnju. U obrazlože-

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

21


nju ovih rezultata može se, između ostalog, najkraće reći da su žene vjerojatno ma-nje sklone diskriminaciji i više osjetljive na prava prirode, kao prava živog svijeta.

Tablica 7.Pravo čovjeka i životinja na život s obzirom na spol

SPOL N = 492 ČOVJEK IMA VEĆA PRAVA (t. 2); F = 5.128

Muški 274 2.843

Ženski 218 2.573

Statistički značajne razlike među skupinama uz p<0,01 M>Ž

Političke orijentacije (tablica 8.): Značajne razlike utvrđene su na dvije tvrdnje: “Svaka životinjska vrsta ima jednaka prava na život kao i čovjek” i “Čovjek ima veća prava na život od drugih životinjskih vrsta”.

(a) Tvrdnji o jednakim pravima (tablica 1.) najskloniji su ispitanici koji sebe poli-tički pozicioniraju “lijevo”, a najmanje skloni oni koji se pozicioniraju “desno”. Između ove dvije skupine utvrđene su najveće razlike s tim da “lijevo” skloni ispitanici više podržavaju ovu tvrdnju.

(b) Tvrdnju (tablica 2.) da čovjek ima veća prava najviše podržavaju ispitanici koji sebe pozicioniraju “lijevo”, a najveće značajne razlike utvrđene su između politički pozicioniranih “desno” i ostale dvije skupine. “Desno” orijentirani ispitanici više podržavaju ovu tvrdnju, nego ispitanici drugih dviju političkih orijentacija.

Tablica 8.Pravo čovjeka i životinjskih vrsta na život s obzirom na političke orijentacije

POLITIČKE ORIJENTACIJE N = 492JEDNAKA(tablica 1.);F = 8.802

ČOVJEK IMA VEĆA PRAVA (tablica 2.);F = 11.211

Lijevo 103 3.883 2.281

Centar 292 3.554 2.739

Desno 97 3.175 3.144

Statistički značajne razlike među skupinama uz p<0,01 lijevo>desno ostali<desno

Pripadnost fakultetu (tablica 9.): Pripadnost fakultetu pokazala se kao značajno diskriminacijsko obilježje na sve tri tvrdnje.

(a) Jednako pravo na život životinjskih vrsta i čovjeka najviše podržavaju studenti PMF-a i strojarstva, a najmanje ispitanici KBF-a i medicine. Najveće značajne razlike utvrđene su između ispitanika s KBF-a s jedne te ispitanika s Filozof-

22

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


skog, Strojarskog i PMF-a s druge strane, s tim da ispitanici s KBF-a značajno manje podržavaju biološki egalitarizam.

(b) Da čovjek ima veće pravo na život, najviše su skloni tvrditi ispitanici s KBF-a, a najmanje ispitanici s PMF-a i Filozofskog fakulteta. Najveće značajne razlike utvrđene su između skupine ispitanika s KBF-a i ispitanika s ostalih fakulte-ta. Tezi antropološkog ekscempcionalizma značajno više skloni su ispitanici s KBF-a.

(c) Tvrdnju da svaka vrsta (uključujući i čovjeka) ima toliko prava koliko ekološ-kog prostora uspije izboriti u odnosu na druge vrste, najviše podržavaju ispi-tanici s Medicinskog fakulteta, a najmanje ispitanici s KBF-a. Značajne razlike utvrđene su između skupine ispitanika s KBF-a s jedne strane, i ispitanika s Filozofskog, Strojarskog i Medicinskog fakulteta. Ispitanici s KBF-a značajno manje podržavaju ovu tvrdnju, tj. tvrdnju o borbi vrsta za opstanak.

Tablica 9.Pravo čovjeka i životinjskih vrsta na život s obzirom na pripadnost fakultetu

FAKULTETI N = 492JEDNAKA(tablica 1.);F = 5,353

ČOVJEK IMAVEĆA PRAVA(tablica 2.);F = 13,936

TOLIKO – KOLIKOSAMA IZBORI

(tablica 3.);F = 4,103

Filozofski 137 3.664 2.394 2.635

Strojarski 138 3.724 2.601 2.630

KBF 98 3.102 3.530 2.153

PMF 54 3.796 2.370 2.537

Medicinski 65 3.400 2.753 2.692

Statistički značajne razlike među skupinama uz p<0,01

KBF<FF,STR, PMF

KBF>ostali KBF<FF,STR, MED

Objašnjenje razlika s obzirom na pripadnost fakultetu vjerojatno možemo pripisati prirodi kurikulumskih obilježja tih fakulteta, pri čemu je vidljivo da se ispitanici s KBF-a značajno razlikuju od ispitanika sa svih ostalih fakulteta.

Zaključno se može reći:

– da jednaka prava na život čovjeka i životinjskih vrsta relativno više prihvaćaju ispitanici politički “lijevo” orijentirani, te s Medicinskog, Strojarskog i Filozof-skog fakulteta;

– da veća čovjekova prava na život značajno više prihvaćaju ispitanici muškog spola, politički “desno” orijentirani i ispitanici s KBF-a;

– da tvrdnju o izborenim pravima na život u borbi vrsta za opstanak najviše prihvaćaju ispitanici sa Strojarskog, Filozofskog i Medicinskog fakulteta, a naj-manje s KBF-a.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

23


4. Zaključak

U ovom radu analizirali smo mišljenja ispitanika o odnosu čovjeka i jednog se-gmenta njegova susvijeta. Termin “pravo” činio nam se prikladnim, a populacija mladih (kao lakmus-papir) je relevantna, utoliko što će uskoro kao odrasla genera-cija oblikovati društvenu svijest o ekološkoj i bioetičkoj problematici.

Na istraživanje nas je potaknuo nedostatak socioloških empirijskih bioetičkih istra-živanja u Hrvatskoj. Unatoč nekim nedostacima kojih smo i sami svjesni, držimo da je svaka implicitna ili eksplicitna kritika dobro došla u istraživanjima bioetičkih pitanja, a ponajprije ona iz empirijske perspektive.

Polazeći od postavljenih hipoteza i analize rezultata empirijskog istraživanja, može se izvesti nekoliko zaključaka s kraćim komentarima. U zaključcima se slijedi hipo-tetski sklop, što nam se činilo primjerenijim od šireg osvrta na rezultate.

Prva hipoteza (H1) odnosila se na percepciju prava na život čovjeka i životinjskih vrsta. Istražena su mišljenja o trima stajalištima prava na život: (a) egalitarnosti – jednako pravo čovjeka i životinjskih vrsta; (b) čovjekove izuzetnosti/izuzetosti – čovjekovo veće pravo i (c) borbe vrsta – pravo na temelju izborena pozicije. Sva-ko od njih bilo je zastupljeno samo s jednom tvrdnjom, što ne iscrpljuje sadržaj o pravu na život.

Distribucije frekvencija o pravu vrsta na život pokazuju da nema izrazito većin-skog opredjeljenja ispitanika niti o jednom od spomenutih triju stajališta. Samo u jednom slučaju utvrđena je “tanka” natpolovična većina. Naime, 58,1% ispitanika podržava jednako pravo na život čovjeka i životinjskih vrsta, 32,5% misli da čovjek ima veća prava i tek 20,6% da pravo vrste na život ovisi o tome koliko se sama izbori (tablica 1.).

Iako izgleda možda nedovoljno uvjerljivo i pomalo paradoksalno, ipak se može zaključiti da postoji senzibilnost za ovu problematiku, ali ne tolika i takva, kolika i kakva se hipotetski očekivala. Rezultati se u načelu mogu dvojako tumačiti: (a) sa stajališta izdvojenosti čovjeka iz ostalog živog svijeta – antropocentričnog sta-jališta, rezultati ne idu baš u prilog potpori čovjekove izdvojenosti i nadređenosti živom svijetu jer tek trećina ispitanika (32,5%) podupire tezu o većem čovjekovom pravu na život; (b) sa stajališta uklopljenosti čovjeka u živi svijet – biocentričnog stajališta, rezultati također ne idu u prilog prihvaćanja teze o jednakosti jer tek nešto više od polovice (58,1%) ispitanika podupire tezu o jednakom pravu čovjeka i životinjskih vrsta.

Druga hipoteza (H2) odnosila se na opći sklop povezanosti između pojedinih va-rijabli aspekata: “prava” na život s jedne i faktorskih struktura četiriju instrumenata (“odgovornost za život”, “biocentrizam”, “socijalno-ekološke orijentacije” i “vjero-vanje”) s druge strane. Tako su postavljene tri konkretne hipoteze (H2a – H2d). Rezultati njihove provjere prikazani su u tablici 6., pa ih ovdje nećemo posebno

24

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


navoditi ni komentirati. Zaključno se može reći da je sukladno općoj hipotezi (vidi metodološku napomenu) utvrđeno da postoji značajno više onih koji prihvaćaju “jednaka prava na život” životinjskih vrsta od onih ispitanika koji značajno više prihvaćaju “odgovornost za sav život”, “poštovanje života”, “ekocentrizam” i “alter-nativnu religioznost”. Za razliku od njih, ispitanici koji prihvaćaju “odgovornost samo za ljudski život”, “antropocentrizam” (i “kršćansko vjerovanje”) značajno više prihvaćaju tvrdnju da “čovjek ima veća prava” i da životinjske vrste imaju prava toliko – koliko se same izbore.

Trećom hipotezom (H3) provjeravala se sklonost ispitanika prema svakoj tvrdnji kao “indikatoru” jedne od triju koncepcija. Analiza varijance utvrdila je da jednaka pravo na život čovjeka i životinjskih vrsta (“biološki egalitarizam”) najviše prihva-ćaju ispitanici sa Strojarskog i Filozofskog fakulteta kao i s PMF-a; da čovjekovo veće pravo na život od životinjskih vrsta (“antropološki ekscempcionalizam”) vi-še prihvaćaju ispitanici muškog spola, politički “desne” orijentacije, te ispitanici s KBF-a.; da izboreno pravo na život (“borba vrsta”) više prihvaćaju ispitanici sa Strojarskog i Filozofskog fakulteta, a najmanje s KBF-a.

Istraživanje percepcije različitih stajališta o pravu čovjeka i vrsta na život rele-vantno je u kontekstu bioetičkog diskursa. Ono otkriva neke aspekte ekološkog i bioetičkog senzibiliteta mladih ispitanika, a možda i cijeloga društva, što je ovdje tek sporadično eksplicirano. Međutim, držimo da rezultati istraživanja kao takvi neposredno ukazuju na bioetičku senzibilnost, a posredno i na stanje svijesti i sustav vrijednosti mladih.

U Hrvatskoj, uz već postojeći nedostatak socioloških aspekata bioetičkih pitanja, javlja se i pomanjkanje interesa relevantnih čimbenika, ponajprije odgojno-obra-zovnog sustava. Samokritički rečeno, unatoč nekim ograničenjima (uzorka i “in-strumenta”) vjerujemo da je istraživanje dodalo mali kamenčić znanja u našem bioekološkom prostoru jer na drugi način otvara pitanje osobne i društvene osjet-ljivosti na život, a posredno i pitanja sustava vrijednosti koji utječu na percepciju živoga svijeta.

Dodali bismo još jednu opasku. Odnos prema životu može se empirijski istraživati i kao odnos ispitanika prema nekim specifičnim relacijama kao što su, naprimjer, ovdje analizirane. Za svaku od tvrdnji može se izraditi instrument od seta čestica koji bi bolje pokazao odnos prema “pravima” životinjskih vrsta na život. Dakako, ovdje se radilo o percepciji (mišljenju) ispitanika, a ne o analizi konkretne životne prakse.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

25


Literatura

1. Altner, G. (1991). Leben in der Hand des Menschen. Die Brisanz des bioethischen Forts-chritts. Darmstadt: Primus Verlag.

2. Armstrong, A. J.; Botzler, R. G. (1993). Environmental Ethic. Divergence and Conver-gence. New York at al.: McGraw-Hill, Inc.

3. Birnbacher, D.; Hrsg. (1980). Ökologie und Ethik. Stuttgart: Reclam.4. Campiche, R. J. (2004). Die zwei Gesichter der Religion. Faszination und Entzaube-

rung. Zürich: Theologischer Verlag (TVZ).5. Catton, W. R. Jr.; Dunlap, R. E. (1978). Environmental Sociology: A New Paradigm.

American Sociologist, 13:41–49.6. Cifrić, I. (2005). Antropocentrična i biocentrična odgovornost za život. Socijalna eko-

logija, 14 (3):195–216.7. Cifrić, I. (2005a). Odgovornost za život u kontekstu bioetičkih pitanja. Socijalna ekolo-

gija, 14 (4):295–326.8. Cifrić, I. (2006). Odnos prema životu. Kontekst biocentrične orijentacije. Socijalna

ekologija, 15 (1–2):43–79.9. Cifrić, I. (2006a). Bioetička ekumena. Potreba za orijentacijskim znanjem. Socijalna

ekologija, 15 (4):283–310.10. Desjardins, J. H. (1993). Environmental Ethics. An Introduction to Environmental Phi-

losophy. Belmont (Cal.): Wadsworth Publishing Company.11. Devall, B.; Session, G. (1985). Deep Ecology. Layton (Utah): Gibbs M. Smith, Inc.12. Dunlap, R. E.; Catton, W. Jr. (1994). Struggling with Human Exeptionalism: The Ri-

se, Decline and Revitalization of Environmental Sociology. The American Sociologist. (Spring): 5–30.

13. Eser, U. (1999). Der Naturschutz und das Fremde. Ökologische und normative Grun-dlagen der Umweltethik. Frankfurt; New York: Campus.

14. Fischer-Kowalski, M. et al. (1997). Geselschaftlicher Stoffwechsel und Kolonisierung von Natur. Ein Versuch in Sozialer Ökologie. Amsterdam: G+B Verlag Fakultas.

15. Katz, E.; Light, A.; Rothenberg, D. (2000). Beneath the Surface. Critical Essays in the Philosophy of Deep Ecology. Cambridge (Mass); London: MIT Press.

16. Kösters, W. (1993). Ökologische Zivilisierung. Verhalten in der Umweltkrise. Darmstadt: Wissenschaftliche Buchgesellschaft.

17. Kufrin, K. (2002). Skala nove ekološke paradigme – još jedna provjera i pokušaj revi-zije. Socijalna ekologija, 11 (4):277–296.

18. Luckmann, T. (1967). The Invisible Religion: The Problem of Religion in Modern Society. New York: Macmillan.

19. Matulić, T. (2006). Ideja antropocentrizma u ozračju biocentričke paradigme. Socijalna ekologija, 15 (1–2):23–41.

20. Marietta, Don E. (1995). For People and The Planet. Holism and Humanism in Envi-ronmental Ethics. Philadelphia: Temple University Press.

21. Meyer-Abich, K. M. (1984). Wege zum Frieden mit der Natur. Praktische Natusphilosop-hie für die Umweltpolitik. München; Wien: Carl Hanser.

22. Meyer-Abich, K. M. (1992). Samovrijednost prirodnog susvijeta i zajednica prava priro-de. Socijalna ekologija, 1 (3):335–345.

23. Midgley, M. (1984). Animals and Why They Matter. Athens: University of Georgia Press.24. Naess, A. (1989). Ecology, Community and Lifestyle. Cambridge: Cambridge University

Press.25. Nash, R. F. (1989). The Rights of Nature. A History of Environmental Ethics. London: The

University of Wisconsin Press.

26

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


26. Nikodem, K. (2005). Genetički inženjering i nova duhovnost. Smisao života i smrti u poslijeljudskom kontekstu. Socijalna ekologija, 14 (3):171–193.

27. Regan, T. (1983). The case for Animal Rights. Berkeley: University of California Press.28. Rifkin, J. (2005). Doba pristupa. Zagreb: Alt F4.29. Schweitzer, A. (1997). Ehrfurcht vor dem Leben. München: Beck.30. Singer, P. (1998). Oslobođenje životinja. Zagreb: Ibis grafika.31. Strizalkowski, L.; Hofman A. (1896). Štitite životinje. Zagreb: Društvo sv. Jeronima.32. Taylor, P. W. (1986). Respect for Nature. A Theory of Environmental Ethics. New Jersey:

Princeton University Press.33. Visković, N. (1996). Životinja i čovjek. Split: Književni krug.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

27


Original scientific paper

I v a n C i f r i ćDepartment of Sociology, Faculty of Philosophy in Zagreb, Zagreb, Croatiae-mail: icifric@ffzg

Animal species’ right to life

Abstract

The article presents results of the empirical research into animal species’ right to life which was carried out in 2005, on the sample of students at five faculties at the University of Za-greb (N=492). Techniques of univariate, bivariate and multivariate statistics were used in the interpretation (component analysis by GK criterion). Respondents were asked to give their opinion about three concepts: biological egalitarianism – equal rights for all living be-ings, anthropological exemption – human kind has bigger rights than animals and Darwin-ian concept – species’ rights gained in the fight for living space. The analysis showed that none of the views was greatly predominant: 58.1% of respondents accepted equal rights for human kind and animal species, 32.5% considered human rights superior to animals’ and 20.6% chose Darwinian theory. Correlation analyses have shown a connection between those views and the results of survey about “responsibility for life”, “biocentrism”, “socio-ecological orientation” and “religious beliefs”.

Biological egalitarianism (equal rights for all living beings) is largely accepted by respond-ents who favour man’s “responsibility for all life”, “respect for life”, “ecocentrism” and “cosmic irreligion”, the left-oriented, students of science, mechanical engineering and the Faculty of Philosophy. Anthropological exemption (man’s rights are bigger) is embraced by respondents close to “anthropocentrism” and “Christian beliefs”, male respondents, the right-oriented and students of Catholic Theological Faculty. Darwinian theory (species’ rights gained in the fight for living space) is mostly acceptable to respondents who are in-clined to the ideas of man’s” responsibility for mankind only” and “anthropocentrism” and examinees from the Faculty of Medicine, Philosophy and Mechanical engineering.

Key words: biocentrism, responsibility for life, animal species’ right to life, socioecological orientation, beliefs

Received on: May 2007Accepted on: June 2007

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

29

Prehrana i zdravlje kao elementi kvalitete života u mreži naselja Hrvatske

A n đ e l i n a S v i r č i ć G o t o v a cJ e l e n a Z l a t a rInstitut za društvena istraživanja u Zagrebu, Zagreb, Hrvatskae-mail: [email protected]; [email protected]

SAŽETAK Tekst se odnosi na istraživanje određenih elemenata kvalitete života, od-nosno elemenata prehrane i zdravlja u sociologiji. Kvaliteta života kao sociološki koncept odnosi se na određenje razine zadovoljenosti osnovnim i ostalim potrebama stanovnika, životnim uvjetima, te standardom života. Postoje brojni elementi kvalitete života proizišli iz različitih područja života ljudi kao što su stanovanje, uvjeti rada, obrazovanje, slobodno vrijeme, zdravlje, prehrana, itd. Prehrana i zdravlje segmenti su kvalitete života koji se mogu promatrati i kao posebne sociološke poddiscipline, a u današnjem turbulentnom vremenu zauzimaju sve veće područje interesa, pod nazivima sociologija prehrane i sociologija zdravlja (medicinska sociologija). Upravo njih se nastojalo dijelom prikazati i ovim radom. Ovdje izneseni podaci dobiveni su istraživanjem koje je proveo Institut za društvena istraživanja u Zagrebu 2004. godine pod nazivom Sociološki aspekti mreže naselja u kontekstu tranzicije na reprezentativ-nom uzorku od 2.220 ispitanika na prostoru cijele Hrvatske kao mreže naselja. Prema dobivenim podacima stvorena je slika o trenutnoj situaciji kod nas u područjima pre-hrane i zdravlja za koju se može reći da je relativno zadovoljavajuća, ali i da se može mijenjati, te poboljšavati za većinu stanovnika. S obzirom na dobivene rezultate, koji su dijelom i očekivani, potvrđuje se tranzicijski i transformacijski kontekst istraživa-nih područja. Isto tako sve se više potvrđuje međusobna i nerazdvojna veza prehrane i zdravlja koja se očituje u stalnoj brizi za zdravi život u suvremenim uvjetima.

Ključne riječi: prehrana, zdravlje, mreža naselja, kvaliteta života, tranzicija, Hrvatska


1. Prehrana i zdravlje kao elementi kvalitete života

Različiti i mnogobrojni elementi kvalitete života proizišli su iz različitih područja života ljudi: stanovanja, uvjeta rada, obrazovanja, slobodnog vremena, te zdravlja i prehrane. Od brojnih aspekata kvalitete života u radu će se analizirati elementi

UDK: 316.334.52:316.728]:613(497.5)Izvorni znanstveni rad


30

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


prehrane i zdravlja koji se mogu promatrati i kao posebne sociološke poddiscipli-ne, a u današnjem turbulentnom vremenu zauzimaju sve veće područje interesa, pod nazivima sociologija prehrane i sociologija zdravlja (medicinska sociologija). Ova dva područja međusobno su povezana i srodna pa na sličan način iznose vezu između načina života i dostignute razine kvalitete života na koju i direktno utječu. Daljnji tekst temeljit će se na analizi podataka o prehrani i zdravlju dobive-nih istraživanjem koje je proveo Institut za društvena istraživanja u Zagrebu 2004. godine pod nazivom Sociološki aspekti mreže naselja u kontekstu tranzicije na reprezentativnom uzorku od 2.220 ispitanika na prostoru cijele Hrvatske1. Socio-loška analiza elemenata prehrane i zdravlja odnosi se i na prostorni kontekst, tj. na mrežu naselja cijele Hrvatske. Ukupni hrvatski prostor može se promatrati i kao mreža naselja koju čine različiti tipovi naselja od ruralnih do urbanih, određenih prema veličini i teritorijalnom statusu. U mreži naselja postoje različiti tipovi nase-lja klasificirani prema postojećem teritorijalnom ustroju Republike Hrvatske.

Istraživanje je provedeno na uzorku od 154 naselja: 47 od ukupno 123 gradska naselja, 19 županijskih središta (od čega su, ne računajući metropolu, tri makro-regionalna centra i 27 ostalih slučajno izabranih gradskih naselja, te 107 slučajno izabranih (od ukupno 6.531) ostalih, odnosno seoskih naselja od kojih su 33 op-ćinska središta, a 74 ostala seoska naselja. Planirana veličina uzorka bila je 2.200, a anketirano je 2.220 ispitanika (Hodžić, 2005.). Distribucija funkcija (političkih, pri-vrednih i kulturnih) na teritoriju RH bila je temelj za klasifikaciju naselja korištenu u istraživanju. Obuhvaća podjelu od najsloženije naseljske strukture (Zagreb) do najjednostavnije (seoska naselja u kojima se ne nalazi nijedna funkcija za stanovni-ke drugih naselja). Prema tome, sva su naselja Hrvatske podijeljena u šest tipova:

1. glavni grad Zagreb,

2. makroregionalni centri (Split, Rijeka i Osijek),

2. regionalni centri (u pravilu županijski centri),

3. širi lokalni centri (manja gradska naselja),

4. seoski lokalni centri (u pravilu općinski centri),

5. seoska naselja.

1 Kvalitetom života u IDIZ-ovim istraživanjima bavili su se zadnjih 30-ak godina neki au-tori, ali je od 90-ih godina 20. stoljeća kod nekih elemenata kvalitete života istraživačka tradicija prekinuta, te se obnavlja 2004. godine spomenutim istraživanjem. Tih se godina dogodio odlazak pojedinih znanstvenika u druge institucije (domaće i međunarodne) pa je zbog niza nastalih okolnosti ovaj segment socioloških istraživanja doživio stagnaciju. Tako su odlaskom V. Popovski, A. Stojkovića, S. Čolić i dr. iz Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu dijelom zapostavljeni elementi prehrane, zdravlja i slobodnog vremena pa ih se ovim radom nastoji vratiti u interes socioloških proučavanja. Kvaliteta stanovanja kao element ukupne kvalitete života ima neprekinutu dugogodišnju tradiciju istraživanja od strane nekoliko autora unutar Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, naročito Dušice Seferagić i Alije Hodžića, kontinuirano u zadnja tri desetljeća.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

31

A. Svirčić Gotovac, J. Zlatar: Prehrana i zdravlje kao elementi kvalitete života u mreži naselja Hrvatske

“Hrvatska ima sustav od gotovo 700 središnjih naselja. Osim gradova u toj je mre-ži oko 75% seoskih središta” (Župančić, 2005.:617). Prema popisu stanovništva iz 2001. godine više je od dvije trećine seoskih naselja u kategoriji do 300 stanovni-ka, a naročito je povećan broj najmanjih: 37% sela ima manje od 100 stanovnika (Župančić, 2005.:629). Ovi nam podaci govore o današnjoj slici hrvatske mreže naselja u kojoj je u nekim njenim dijelovima teško postići zadovoljavajuću razinu kvalitete života koju prvenstveno određuje i implicira mjesto stanovanja i življenja. Kvaliteta života stoga u većini naselja ostaje određena kvalitetom opremljenosti (infrastrukturne i institucionalne) tih naselja. Stoga je teško uspoređivati naše naj-veće gradove kao što su Zagreb i Split, s ostatkom brojnih, naročito seoskih naselja u kojima se kvaliteta života često svodi na osnovnu egzistencijalnu razinu dok se ostale razine teže postižu za većinu stanovnika u njima. Urbane aglomeracije u nas, tj. makroregionalni centri, daleko su ispred većine ostalih (gradskih i seoskih) naselja po kvaliteti života iako zbog svoje veličine imaju i brojne nedostatke, pa se općenito može reći da kod nas i nadalje gradovi odnose bolje rezultate. Upravo stoga, gradovi su i stalna mjesta privlačenja i primanja novih stanovnika, a naro-čito je to slučaj sa Zagrebom kao najvećim urbanim središtem. Može se, međutim, pronaći i neke seoske primjere u kojima je život, po nekim preduvjetima kvalitete života, bolji nego u gradovima, ali ih je još uvijek nedovoljno2.

Zbog tako neravnomjernog odnosa ruralnih i urbanih naselja može se pretpostaviti da će i prehrana i zdravlje kao elementi kvalitete života biti nejednake kvalitete, ovisno o tipu naselja. Hipotetski se može reći da je očekivano da se kvaliteta i način prehrane kod nas, kako u odnosu na razdoblje bivše države tako i u vre-menu tranzicije, nisu značajnije mijenjali. Međutim, tranzicijski uvjeti i privatizacija tržišta rada doveli su do brojnih promjena u načinu života većine stanovnika u zemlji što utječe na kvalitetu njihova života, pa tako i prehranu i zdravlje. Prema rezultatima istraživanja analiziranih u daljnjem tekstu može se vidjeti da su najče-šće konzumirane namirnice kruh, krumpir, tjestenina i riža, odnosno namirnice nezamjenjive u svakodnevnoj prehrani. Zatim slijede povrće i mliječni proizvodi, a nešto rjeđe se konzumiraju meso i riba. Neki utjecaji, kao što su alternativni pravci prehrane (vegetarijanstvo i makrobiotika), novija su pojava uglavnom prisutna u gradovima, za razliku od seoskih naselja u kojima se javljaju rjeđe ili nikako. Kod elementa zdravlja situacija je nešto kompleksnija jer se od početka 90-ih godina 20. stoljeća pojavio privatni zdravstveni sektor koji je donio brojne promjene u pružanju zdravstvenih usluga. Međutim, premda je povećan ukupan broj liječnika na broj stanovnika3, njihov broj u javnom zdravstvenom sektoru smanjen je čime

2 Vidjeti tekst D. Seferagić (2005): Piramidalna mreža gradova. Sociologija sela, 43, 169 (3):579–617 i M. Župančića (2005): Infrastrukturna opremljenost hrvatskih seoskih naselja. Sociologija sela, 43, 169 (3):617–659, te magistarski rad A. Svirčić Gotovac (2006): Socio-loški aspekti mreže naselja u zagrebačkoj regiji, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 180 str.3 Vidjeti poglavlje 3.1. Pregled novijih podataka iz područja prehrane i zdravlja o broju liječnika na broj stanovnika u proteklim godinama 1971–2004. (tablica 3.)

32

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


se kvaliteta zdravstva dijelom pogoršala. Iako velik dio liječnika radi u privatnom zdravstvenom sektoru, njihove usluge većina stanovnika sebi ne može priuštiti.

Kvaliteta života kao teorijski koncept u sociologiji uključuje mnoga područja ljud-skog rada i djelovanja i ovisi o brojnim čimbenicima (vanjskim i unutarnjim), te je također ovisna i o stalnim transformacijama u društvu. “Kvaliteta života je cjelovit proces proizvodnje, raspodjele i potrošnje upotrebnih vrijednosti i ljudskih odnosa primjerenih neotuđenim potrebama svih grupa i pojedinaca” (Seferagić, 1988.:17). Postignutu i postojeću razinu kvalitete stanovanja, obrazovanja, uvjeta rada, zdrav-lja, odmora i rekreacije (slobodnog vremena), prehrane, te opremljenosti kućansta-va i neposredne okoline življenja stanovnika, može se prikazati kao pojedinačne elemente i indikatore u ukupnoj kvaliteti života. U tom kontekstu osnovni je cilj postizanje zadovoljavajuće razine pojedinog elementa kvalitete života, od primar-ne ili osnovne razine do sekundarne i ostalih viših razina (duhovnih, psiholoških). Zadovoljavajuća razina teško je odrediva na jednak i objektivan način za ukupnu populaciju, naročito jer na nju utječu različite preferencije i izbor stanovnika, ali se ipak postiže mjerenjem određenog dogovorenog minimuma za pojedinu razinu (Svirčić Gotovac, 2006.:107).

Ipak, istraživanjem kvalitete života nastoje se odrediti načini i metode kojima se može utvrditi njena objektivna razina za većinu stanovnika. “Neki glavni elementi koji su izabrani i dogovoreni jesu tzv. indikatori blagostanja ili osnovnih potreba stanovnika, a to su: prehrana, zdravlje, stanovanje, uvjeti rada, odmor i rekreacija (slobodno vrijeme), obrazovanje, itd. Svaki se od ovih elemenata koristi određenim brojem varijabli da bi se dobili indeksi kvalitete života” (Svirčić Gotovac, 2006.:12). Zdravlje i prehrana su, prema tome, indikatori koji utječu na određenje ukupne kvalitete života. U suvremenim uvjetima kvaliteta života neodvojiva je od tranzicij-skih uvjeta života i rada koji na nju zatim utječu i mijenjaju je.

Sintagma kvaliteta života može se povezati sa sintagmom društvenog kapitala P. Bourdieua, koja također na općoj razini govori o postojanju ili nepostojanju kva-litetnog načina života za različite skupine, populacije ili klase, a iz kojega zatim slijede određene posljedice. Spomenuto je da se veza i međuodnos između soci-oekonomskih obilježja pojedinaca i grupa s npr. zdravljem objašnjava na način da ljudi koji su angažiraniji u društvu u raznim društvenim mrežama, imaju veći pristup novcu, prijevozu, kućnoj njezi i ostalim stvarima koje zatim poboljšavaju njihov zdravstveni status ili ishod bolesti. Prema tome, društveni se kapital defi-nira i kao kvaliteta društvenih odnosa, u ovom slučaju i kao “posrednik” između nejednakosti i zdravstvenog statusa. Prema toj hipotezi, s porastom društvenih ne-jednakosti u društvu zalihe društvenog kapitala smanjuju se, što negativno utječe na zdravlje. Istraživanje veza koje postoje između društvenog kapitala i zdravlja još je u začecima, ali je nesumnjivo način objašnjenja današnjeg položaja pojedinca u sve kompleksnijem i nesigurnijem društvu (prema Putnam, 1996.; Ritzer, 2007.).

U spomenutom istraživanju iz 2004., čiji se rezultati o prehrani i zdravlju kasnije obrađuju u tekstu, pojavljuju se društveno uvjetovane teme kao što su: kako način

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

33


života (pušenje, konzumiranje alkohola, droge, vitamina i dr.) utječe na nečije zdravlje; kako pojedinac procjenjuje vlastito zdravstveno stanje; kakav je odnos pojedinca prema liječničkoj pomoći; koliko poseže za njom radi preventive, a koliko radi zdravstvenih problema; korištenje privatnih liječničkih usluga i dr. U sociološkom smislu to znači da se zdravlje proučava kroz širi društveni kontekst pokušavajući otkriti povezanosti između načina života, socioekonomskog polo-žaja, dobi, spola, obrazovanosti, itd., i zdravlja. Društveni položaj pojedinca često nam nudi različite odgovore o njegovom ponašanju unutar neke društvene grupe ili zajednice, a također i u odnosu na pojavu brige o zdravlju ili pojavu neke bole-sti. “Stoga brojni istraživači ispituju izravne ili neizravne utjecaje socioekonomskih osobina, dobi, spola, religije, rase, etničke pripadnosti, bračnog stanja, zanimanja i širokog niza drugih demografskih i strukturalnih osobina na zdravlje” (Štifanić, 2001.:40). Uvidjeti u kakvom su odnosu obrazovanje, dob, spol i mjesto stanovanja ispitanika prema zdravstvenim teškoćama, odlascima liječniku i ostalim indikatori-ma zdravlja i bolesti, način je utvrđivanja kvalitete zdravlja kao posebnog elementa kvalitete života. Na isti način se, a prema različitim sociostrukturnim obilježjima, određuje i kvaliteta prehrane, također poseban element kvalitete života, a preko sljedećih tema: učestalosti korištenja pojedinih namirnica, različitim utjecajima na način prehrane, konzumaciji hrane izvan kuće (u restoranima, gostionicama) ovi-sno o tipu naselja ili obrazovnom statusu, konzumaciji brze hrane ili fast fooda, učestalosti korištenja alternativne prehrane prema spolu i obrazovanosti, te zado-voljstvu kvalitetom prehrane prema tipu naselja stanovanja i sličnim obilježjima.

Brojni su autori nastojali mjeriti kvalitetu zdravlja ili zdravstvenog stanja poje-dinca, a jedan od postojećih pokušaja je Thienhaus-Grothjanova (1978.) podjela faktora koji determiniraju zdravstveno stanje u pet skupina: 1. oni koji zavise samo o pojedincu: npr. dob, spol, nasljeđe; 2. oni koji zavise o pojedincu i nje-govoj okolini: prehrana, imunitet, socijalna pripadnost i dr.; 3. oni koji zavise o fizičko-kemijskom okruženju: stanovanje, radno mjesto, klima, itd.; 4. oni koji zavise o biologijskom okruženju: virusi, bakterije, životinje, itd.; 5. oni koji zavi-se o psihosocijalnom okruženju: obitelj, društvo, škola (Culyer, 1981.:48, prema Letica, 1989.:17). Prema ovoj podjeli faktora možemo primijetiti kako se zdravlje, odnosno bolest, smatra posljedicom djelovanja nasljednih, socijalnih i okolinskih faktora, te zdravstvene zaštite. Zdravlje i bolest postaju ovisni o pojedinoj skupini faktora što znači da oni nisu ovisni samo o pojedincu, već i njegovoj široj okolini (okruženju). Na osnovi tih zaključaka i na globalnoj se razini nastoji bolest prvo spriječiti, a zatim tek liječiti jer je to nesumnjivo najučinkovitiji pristup. Tako je i osnovna zadaća Pokreta za unapređivanje zdravlja4 pri Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO) orijentacija na preventivu, a ne na izlječenje bolesti. Suprotno medicinskim institucijama taj se pokret fokusirao na brigu pojedinca o vlastitom zdravlju (Popovski, 1990.:107). U tom smislu Pokret za unapređivanje zdravlja povezan je s kvalitetom života budući da i samo zdravlje definira kao iznimno važan dio kvalitete života.

4 Povelja o unapređenju zdravlja, Otawa, 1986.

34

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


2. Prehrana i zdravlje kao sociološki fenomen

2.1. Prehrana

Već je spomenuto da je prehrana jedan od elemenata kvalitete života na koju utje-ču društvo i kultura u cjelini, ali i tradicija kao njihov nerazdvojni dio. Prehrana, kao način pripremanja i konzumiranja hrane, te kao osnovna i egzistencijalna potreba ljudi, najčešće se nastavlja na već naslijeđene vrijednosti i običaje. Stoga je prehrana dugo bila predmet interesa samo antropoloških i etnoloških istraživa-nja5 (C. Levi-Strauss, F. Braudel, M. Mead), a tek početkom 20. stoljeća postaje i interesom sociologije (Simmel, Bourdieu, Elias, Parsons). Simmel je u svom članku The Sociology of the Meal (1910.) istaknuo “ceremonijalnu upotrebu hrane u religiji od pradavnih vremena, te posljedice socijalizacije obroka” (Mennell; Murcott; van Otterloo, 1998.:9), odnosno usvajanja nametnutih normi ponašanja pri jelu koje zatim utječu na doživljaj obroka u cjelini budući da imaju psihološki utjecaj na razvoj pojedinca. Simmel naglašava kako primitivni narodi nisu uzimali hranu u određeno vrijeme već stihijski, prema osjećaju gladi, što predstavlja prvu pobjedu nad instinktivnim uzimanjem hrane (Simmel, 1910.:245, prema Mennell; Murcott; van Otterloo, 1998.:9). Danas s uvriježenom socijalizacijom obroka nezamislivo je da se pojedini dani u godini, bilo crkveni, državni, obiteljski, itd. ne obilježavaju u krugu obitelji ili prijatelja uz brojne vrste jela – najčešće tradicionalnih.

Isprva su se sociolozi prehranom bavili tek parcijalno ili u nekom širem kontekstu, najčešće u kontekstu emancipacije i osuvremenjivanja tradicionalne obitelji, odno-sno pojave nuklearne obitelji i uloge žene unutar nje. Tradicionalno su prehrana i kuhanje uglavnom bili vezivani uz ženu i njenu ulogu hraniteljice i kućanice u obi-telji, te ulogu majke, što je većinom bila tema etnoloških i antropoloških istraživa-ča. U sociologiji je prehrana također vezivana uz diferencijaciju prema spolu i dobi, te razlikama koje iz njih proizlaze, ali je prvenstveno bila usmjerena na društvenu stratifikaciju i različitost ponašanja pri jelu, ovisno o pojedinom društvenom sloju ili klasi. Tako se Eliasovo analiziranje cjelokupnoga procesa civilizacije nadovezuje i na promjene unutar segmenta ishrane, odnosno na tzv. civiliziranje društva kroz prehranu. Načini ponašanja pri jelu mijenjali su se kroz povijest, ali su često bili uvjetovani društvenom strukturiranošću i stratifikacijom. “Civiliziranost nije samo stanje, to je i proces koji se mora nastaviti. To je ono novo što dolazi do izražaja u pojmu civilisation” (Elias, 1996.:95).

Bourdieu navodi posebna pravila satkana u način života (habitus) nižih i viših klasa koje se snažno razlikuju po društvenom statusu, a povezana su sa spolom i dobi (primjerice nedjeljom dok su žene na nogama, stalno poslužuju i čiste stolove, muškarci ostaju sjediti, jedući i pijući) (Bourdieu, 2002.:195). Kod radničke klase ne slijedi se praktična diferencijacija kao kod viših klasa (gdje postoji podjela na

5 Vidjeti tekstove M. Randić, poznate etnologinje koja istražuje prehranu, načine kuhanja i jela kod nas već duži niz godina, ovisno o pojedinoj regiji u zemlji.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

35


dnevnu sobu i kuhinju u kojoj jede posluga i ponekad djeca), te se ne slijedi ni točno određeni raspored jela (sva jela odmah se stavljaju na stol i svi mogu jesti različita jela istovremeno, od glavnoga jela do deserta, dok je to kod buržoazije ne-zamislivo). “U suprotnosti s obrocima slobodne i jednostavne radničke klase, viša klasa (buržoazija) usmjerena je na obroke sa svim formalnim pravilima. U odnosu prema hrani – kao primarnoj potrebi i užitku, vidi se samo jedna dimenzija od-nošenja više klase (buržoazije) prema društvenom svijetu” (Bourdieu, 2002.:196). Bourdieu želi naglasiti kako su usvojeni maniri i načini ponašanja za stolom i pri jelu kod svih klasa svojevrsna “stilizacija kojom se namjerava prenijeti naglasak sa sadržaja i funkcije na formu i način jer se tako niječe okrutna stvarnost čina jedenja i konzumiranja hrane” (Bourdieu, 2002.:196).

Tom tvrdnjom autor se nadovezuje na već postojeću temeljnu opoziciju između forme i sadržaja, kojom se ustvari obnavlja suprotstavljenost između dva suprotna stava o tretiranju hrane i jedenja. U prvom slučaju hrana se smatra materijalnom realnošću kojom se održava tijelo i daje mu se snaga, a u drugom se prvenstveno naglašava forma, formalnost, stavljajući sadržaj u drugi plan (prema Bourdieu, 2002.:197–199). Prema tome slijedi da niži društveni slojevi veću važnost pridaju samo sadržaju dok viši slojevi važnost pridaju formi, a znatno manje sadržaju.

I kroz povijest se, pa tako i danas, prehrana smatrala klasno strukturiranom o čemu postoje brojni primjeri koji pokazuju velike razlike i u kvaliteti namirnica i u njihovoj pripremi u odnosu na različite slojeve stanovništva. Hrana je oduvijek jedan od statusnih simbola viših slojeva stanovništva, kojoj se stoga pridavao velik značaj i u pripremi i posluživanju, dok je ostalim slojevima stanovništva hrana naj-češće bila dostupna u nešto nižoj kvaliteti, te pripremana na jednostavnije i gotovo neizmijenjene načine do danas, po tzv. tradicionalnim recepturama. “Obično se smatra da više socioekonomske grupe troše bogatiju i raznolikiju hranu od onih na društveno nižoj ljestvici” (Mennell; Murcott; van Otterloo, 1998.:63). I količina i vrsta hrane uglavnom se smatrala povijesno i klasno određenom, ali uz to i kul-turalnim pritiskom i kontrolom apetita koji se uvjetovao spolnom i strukturnom diferencijacijom. Nije ista količina hrane bila dozvoljena muškarcima ili ženama i djeci, a također je i vrsta namirnica imala više muško ili više žensko određenje. Tako, naprimjer, u Britaniji u ribarskim selima muškarci smatraju da je vino dobro za jačanje krvi, snažno je i crveno, kakva bi trebala biti i krv u muškaraca, te se smatra suprotnim mlijeku koje je bijele boje i slabe učinkovitosti, pa je piće za žene i djecu. Također se vjeruje da loše utječe na probavu i zdravlje odrasla muš-karca (Mennell; Murcott; van Otterloo, 1998.:65). Sociološka istraživanja često su usmjerena na odnos spolova i njihovu ulogu unutar moderne obitelji, te na podjelu kućanskih poslova na tzv. muške i ženske. Naročito je “feministički način gleda-nja usmjerio sociološku pažnju na odnos snaga spolova u proizvodnji, serviranju i konzumiranju hrane”, odnosno naglašavao kako je žena određena kao “osoba koja poslužuje, a muškarac kao osoba koju se poslužuje” (prema Mennell; Murcott; van Otterloo, 1998.:112). Međutim, to je samo jedan način poimanja ove discipline koji ipak ne daje odgovore na mnoga pitanja iz navedene tematike, ali je zasigurno potakao njihovo odgonetavanje i daljnje istraživanje. Danas se sociologija prehrane

36

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


kao sociološka poddisciplina sve intenzivnije bavi utjecajem modernog vremena na prehranu i zdravlje, stalno otvarajući nova pitanja.

Oduvijek se isticala važnost pojedinih vrsta namirnica za zdravlje ljudi, ali tek je u novije vrijeme pojam prehrane neodvojiv od pojma zdravlja, tako da zajedno zaokupljaju iznimno veliko područje interesa brojnih znanosti i disciplina, pa i so-ciologije prehrane i medicine. “Danas nutricionisti u zapadnim zemljama ponovo naglašavaju važnost povezanosti hrane i zdravlja. Oni utvrđuju standarde ‘kvali-tetne prehrane’ i savjetuju ljudima da se pridržavaju ‘razboritog načina prehrane’ kako bi očuvali zdravlje” (Mennell; Murcott; van Otterloo, 1998.:44).

Suvremena prehrana sjedinjuje mnoštvo različitih utjecaja, od tradicionalnih etnič-kih i regionalnih kulinarskih utjecaja do modernih stilova prehrane (vegetarijan-stva, makrobiotike, veganstva i dr.), te tzv. brze hrane (fast fooda). Modernu pre-hranu često čine kombinacije raznih etničkih kuhinja prilagođenih suvremenom načinu pripreme jela pa se može reći da su tradicionalne kuhinje svijeta doživjele potpunu obnovu i da su znatno prihvaćenije nego prije. Naročito se to odnosi na brojne azijske i mediteranske kuhinje u kojima je prisutno mnogo povrća i začina u pripremanju hrane što ih čini zdravijima i atraktivnijima, posebno danas kad postoje brojna istraživanja koja govore u prilog zdravoj prehrani. Iz istih su se ra-zloga razvili i brojni alternativni pravci i načini prehrane širom svijeta, naročito u najrazvijenijim zemljama, a nastali su kao otpor štetnoj ili nezdravoj vrsti prehrane. Njima se nastojalo pronaći prihvatljiviji način prehrane koji je dijelom zaboravljen, a naslijeđen iz različitih spomenutih nezapadnih prehrambenih tradicija koje nisu ni doživjele ovakav razvoj poremećaja u prehrani, dijelom stoga što nisu ni tako “razvijeni” i bogati, ali još više jer nisu izgubili svoje zdrave prehrambene vrijed-nosti kako u načinu pripreme tako i njenoj konzumaciji.

Zdrava prehrana stoga je često u suprotnosti s brzom hranom u svim njenim obli-cima, što je činjenica koja nesumnjivo vrijedi na globalnom planu. Tako danas u zemljama razvijenoga ili prvog svijeta pretilost i ostali poremećaji vezani uz prehranu preuzimaju sve važnije mjesto među zdravstvenim poremećajima6 dok se u nera-zvijenim zemljama trećega svijeta još uvijek umire i od gladi. Sve to prehranu čini globalnim fenomenom usko povezanim s najvažnijim društvenim problemima poje-dinih zemalja, ali također uvjetovanog i globalizacijskim kontekstom podržavanja i produbljivanja nejednakosti. Poražavajuća je činjenica da broj gladnih i pothranjenih u svijetu stalno raste i da su najugroženija djeca, a realna pomoć tim stanovnici-ma ne pristiže ili je premala. Siromaštvo i pothranjenost kao socijalna nejednakost u prehrani i zdravlju (Mennell; Murcott; van Otterloo, 1998.:46–47) nesumnjivo je među najvećim problemima danas, ali je isto tako i posljedica stalne nejednakosti i daljnjeg produbljivanja jaza između bogatih i siromašnih, ili razvijenih i nerazvijenih. “U posljednje vrijeme fokus istraživanja o konzumiranju hrane okrenuo se prema

6 Ni Hrvatska ne zaostaje po pretilosti. 38,5% njezinih stanovnika pretilo je što je iznad eu-ropskog prosjeka, koji iznosi 37%, što je poprilično alarmantan podatak (Izvor: istraživanje provedeno od strane Zavoda za javno zdravstvo RH, 2003. godine).

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

37


problemima prehrane i zdravlja povezanim s uvjetima života u suvremenim indu-strijaliziranim društvima obilja. Vrlo je važno pitanje debljine i njezinih posljedica – takozvanih bolesti blagostanja, kao što su kardiovaskularne bolesti i neke vrste raka. Širok spektar ‘poremećaja u prehrani’ kao što su pretilost, bulimija i anoreksija, također su primjeri istoga” (Mennell; Murcott; van Otterloo, 1998.:46–47).

Današnje poimanje brze hrane ili fast fooda najčešće se ograničava na suvremeno ili moderno vrijeme i čini se njezinim produktom. Međutim, njegova je pojava znatno starija i datira u dalju prošlost. Još su kod europske aristokracije (na fran-cuskim i engleskim dvorovima 17. i 18. st.) kao predjela služena brojna jela koja se danas mogu smatrati pretečom fast fooda – razne vrste mini sendviča, tzv. kanapea spravljenih od kruha i priloga, namijenjenih za jedan zalogaj uz ples i druženje. Iz navedenoga primjera vidi se da jelo poprima prvenstveno formalnu i sekundarnu dimenziju koja tako postaje važnija od primarne i sadržajne. Danas se ta sekundarnost brze hrane može smatrati njenim osnovnim obilježjem koje sve više, s omasovljenjem proizvodnje i potrošnje ove vrste hrane, zamjenjuje osnovne prehrambene navike hranjenja u obrocima (doručak, ručak i večera). Brza hrana često je zamjena za ručak ili večeru velikom broju stanovnika razvijenoga zapad-nog svijeta. Stoga je unazad nekoliko desetljeća, naročito od kraja 20. st. kad je i znanstveno dokazana sva štetnost takve vrste prehrane, započela (a traje i da-lje) stalno prisutna znanstveno-medijska propaganda, kao način educiranja ljudi o posljedicama te vrste prehrane7. O konzumiranju štetnih vrsta namirnica po zdravlje osviješteni su milijuni ljudi, a kao najjači argument u prvi plan istaknute su brojne vrste teških bolesti kao što su razni karcinomi, kardiovaskularne i ostale slične bolesti8. Već su spomenuti pojedini primjeri poremećaja u prehrani nastali u suvremeno vrijeme, a najčešći su: gojaznost ili pretilost kao posljedica prehrane brzom hranom, ali i neumjerenosti u njihovom uživanju, te anoreksija i bulimija kao stvarni medicinski poremećaji (ne)uzimanja hrane koji imaju psihološki uzrok s vrlo teškim posljedicama po zdravlje. Ovim je poremećajima skloniji mlađi dio ženske populacije (adolescentske), koji je, opterećen vlastitim izgledom zbog ne-dovoljne izgrađenosti stavova, podložan mnogim modnim imperativima kojima se ističe pretjerana mršavost mlade žene (u njima su primjer ženske ljepote mane-kenke, mršave i visoke, često nedostižan uzor mnogim djevojkama, što rezultira spomenutim poremećajima (ne)uzimanja i odbijanja hrane).

7 Mnoge kulture i kuhinje širom svijeta imaju svoje vlastite tipove onoga što danas zovemo “fast food” ili brza hrana iako se najčešće misli na američki fenomen takve hrane iz multi-nacionalnog lanca McDonalds. Njegov utjecaj zadnjih je nekoliko desetljeća toliko povećan da se čitav pravac proučavanja posljedica proizišlih iz konzumiranja i usvajanja takve hrane naziva mekdonaldizacija. Američki sociolog Ritzer koristi ovaj pojam za objašnjenje mno-gih suvremenih pojava, a ne samo onih usko vezanih uz prehranu i naziva ga amerikani-zacijom. “Amerikanizacija, kao dodatak mekdonaldizaciji, uključuje mnoge druge stvari (izvoz društvenih pokreta, popularnu glazbu, kreditne kartice, itd.) (Ritzer, 1998.:71).8 Najveći je nedostatak brze hrane manjak prehrambenih vlakana, tzv. balastnih tvari koji pomažu u probavi, te višak zasićenih masnih kiselina kojima fast food hrana obiluje, a ima nisku hranjivu vrijednost.

38

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Uz spomenutu tzv. normalnu prehranu, koja uključuje konzumaciju mesa, postoje i brojni tzv. alternativni ili drugačiji pravci i načini prehrane koji se protive jedenju mesa. Prije svega vegetarijanstvo i svi njegovi podoblici, makrobiotika i sl., čije pristalice svjesno odabiru takav način prehrane, najčešće zbog ekološke svijesti i brige za životinje i okoliš, ali i zbog brige za vlastito zdravlje. Za njih je meso uzrok mnogih zdravstvenih i ekoloških problema današnjice9. Može se reći da “i jedni i drugi koriste različite argumente kako bi potvrdili da je njihov izbor zdraviji. Oni koji jedu meso najčešće koriste argument evolucije, tj. čovjeka na vrhu hranidbe-nog lanca. Vegetarijanci pak češće koriste argument zdravlja, nego etičnosti prema životinjama, kao svojevrsnu obranu od prozivanja ‘moralizatorima’” (prema David i Sobal, 1998. u: Wilson, Weatherall and Butler, 2004.:569). Isto tako, većina osoba koje konzumiraju meso i mesne prerađevine svjesna je i njihove štetne strane, osim one visokoprehrambene, pa sve češće usvaja svijest o umjerenosti konzumiranja mesa, te odabiru vrste mesa (crveno je štetnije, a bijelo je zdravije). Mnogi nastoje ograničiti unos masnih tvari, a povećati unos zdravih namirnica (ribe, povrća, voća). Nove prehrambene spoznaje iskristalizirale su se pod utjecajem rezultata moderne nutricionističke znanosti koja u suradnji s medijima (naročito televizijom) te rezultate ljudima svakodnevno prenosi. Međutim, običnom čovjeku istovremeno se nude savjeti o prehrani i zdravom životu s jedne strane, a s druge strane rekla-miraju se i često nameću mnogobrojni proizvođači fast food hrane i pića pa ljudi kontinuirano primaju kontradiktorne poruke o načinu života, što svakako otežava njihov odabir. Te kontradiktornosti slabo pridonose smanjenju teških bolesti da-našnjice (naprimjer raka, srčanih bolesti i bolesti krvožilnog sustava), te pretilosti i ostalih spomenutih poremećaja prehrane (bulimije i anoreksije).

Uz sve ove globalno prisutne promjene u prehrani trebala bi se spomenuti i pojava genetski modificirane hrane s kojom se susrećemo živeći u današnjem vremenu, a o čijim posljedicama na zdravlje ljudi još ne znamo. I sama znanost nekoherentna je u svojim zaključcima vezanima uz zdrav život ili pospješivanje kvalitete života, te nam, često s proturječnim zaključcima, dodatno otežava pravilan izbor. “Kada god netko odluči što će jesti, ili doručkovati, ili hoće li piti kavu sa ili bez kofeina, ta osoba donosi odluku u kontekstu proturječnih i promjenjivih znanstvenih i teh-noloških podataka” (Giddens, 2005.:49).

2.2. Zdravlje

I zdravlje kao jedan od elemenata kvalitete života, zajedno s prehranom, utječe na ukupnu kvalitetu života. Današnje je vrijeme s pojavom sve većeg broja no-vih i nestanka nekih starih bolesti samo otvorilo put razvoju posebne sociološke

9 Tako je, naprimjer, u britanskom istraživanju iz 1995. godine korišteno pitanje o razlozima postajanja vegetarijancima. Razlozi su podijeljeni u dvije skupine: 1. osnovna motivacija jesu zdravstveni razlozi; 2. osnovna motivacija jesu etička pitanja korištenja životinja kao hrane (prema David i Sobal, 1998. u: Wilson, Weatherall and Butler, 2004.:569).

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

39


discipline koja bi objasnila fenomene bolesti i zdravlja ljudi, odnosno njihove pre-duvjete i međusobne utjecaje. Tako medicinska sociologija, čije početke nalazimo sredinom i krajem 20. stoljeća “primjenjuje teorije i metode empirijske sociologije, da bi analizirala fenomene ‘zdravlje i bolest’ kao i ustanove i zanimanja u zdrav-stvu u njihovoj interakciji s pacijentima” (Štifanić, 2001.:16–17). Sociološka analiza koja se bavi zdravljem polazi od toga da zdravlje10 i bolest nisu samo medicinski problemi, već i društveno uvjetovani fenomeni.

E. Durkheim je na specifičan način analizirao zdravlje i bolest pa ga se smatra i prvim sociologom medicine budući da je zdravlje i bolest pokušao definirati kao zaseban socijalni fenomen kroz svoje djelo Samoubojstvo (1987.). Njegov je rad djelovao na R. K. Mertona koji je formulirao vezu između socijalne strukture i anomije. M. Weber je bio drugi “potporni stup” medicinsko-sociološke znanstvene discipline sa svojom sustavnošću tipova socijalnih radnji, dok je treći “potporni stup” škola simboličkog interakcionizma (G. H. Mead, C. H. Cooley, W. J. Thomas i F. Znaniecki) koji su postavili neke medicinsko-sociološke i socijalno-psihološke analize (Štifanić, 2001.:20–21). Povijesno gledano, medicinsku sociologiju možemo podijeliti na pretpovijesno (marginalnoznanstveno) razdoblje (do 50-ih godina 20. stoljeća) i povijesno-znanstveno razdoblje (nakon 1950. godine). Teorijske koncep-te i teorije u medicinskoj sociologiji razvili su od 40-ih do 80-ih godina 20. stoljeća Parsons, Coser, Homans, Glaser, Levi Strauss. Nakon prvobitne akumulacije kon-ceptualnoga, teorijskoga i metodologijskoga znanja, zapadna medicinska sociolo-gija ulazi u zrelu profesionalnu fazu (Cerjan-Letica; Letica, 2003.:2).

Međutim, sociologija nije zdravlje i medicinu shvaćala kao važan dio svog područja proučavanja do T. Parsonsa. Za razliku od drugih, Parsons uključuje analizu medi-cine u svoju društvenu teoriju i zaključuje da bolesna osoba ima posebno mjesto i posebno je označena u društvu. Njegov model objašnjava kako biti bolestan nije samo iskušenje fizičkog stanja bolesti već i društvenoga budući da uključuje pona-šanje utemeljeno na društvenim normama koje ne mora odgovoriti na ta očekivanja. Glavno očekivanje jest da su bolesni nesposobni brinuti se o sebi i stoga je za bo-lesnika nužan liječnik i medicinski savjet. Bolest sprječava pojedince u ispunjavanju svoje društvene funkcije (Parsons, 1972.:257–278). S Parsonsom su se pojavile i prve definicije zdravlja i bolesti: “bolest je označena nekim prekidom sposobnosti po-jedinca za društveno funkcioniranje – izvršavanje normalno očekivanih zadaća ili uloga. Zdravlje, dakle, nije važno samo za normalno funkcioniranje pojedinca, već je i nužna pretpostavka očuvanja društvenog sustava” (Parsons, 1979.:120–144). Tek na-kon Parsonsova djela Društveni sustav, objavljenog 1951. godine, sociolozi su shvatili

10 Definicije zdravlja prisutne su u mnogim rječnicima. U Webster’s Third New Internatio-nal Dictionary zdravlje se označava kao “fizičko i duševno (mentalno) blagostanje; čilost (jedrina); normalnost mentalnih i fizičkih funkcija... zdravlje se razlikuje od snage; zdravlje je općenito dobro stanje” (Unbriged, 2000.). Zatim, Britanski medicinski rječnik (1963.) određuje zdravlje kao “normalno fizičko stanje, tj. stanje cjelovitosti, slobode od fizičke i duševne bolesti i bola, tako da svi dijelovi tijela adekvatno ispunjavaju svoju funkciju” (pre-ma Cerjan-Letica; Letica, 2003.:37).

40

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


medicinu ozbiljno, tj. kao dio suvremenog društvenog sustava, a zdravstvenu kulturu kao dio suvremene opće kulture (Cerjan Letica; Letica, 2003.:1). Prema Anshutzu (1992.) među znanstvene discipline koje se bave pitanjem zdravlja i bolesti spada i sociologija. Kao znanstvena disciplina, vezano uz područje djelovanja, sociologija se počinje baviti zdravljem i bolestima prvo u Engleskoj, a zatim u Njemačkoj. Danas je medicinska sociologija najprisutnija u SAD-u (Cerjan-Letica; Letica, 2003.:10–11)11. Međunarodno sociološko udruženje (International Sociological Association) na po-sljednjem svjetskom kongresu predložilo je da se naziv “sociologija medicine” zami-jeni nazivom “sociologija zdravlja” (Newsletter, 1986.:18). Danas postoje i drugi nazivi poput sociologija u medicini, sociologija bolnice, sociologija medicinskih sestara, sociologija liječničke profesije, klinička sociologija, i dr. (Šegota, 1995.:2), što sve za-jedno možemo podvesti pod naziv sociologija medicine (Štifanić, 2001.:55)12.

Društvena istraživanja zdravlja i bolesti13 zadnjih godina proučavaju štetne čimbeni-ke po ljudsko zdravlje koji mogu izazvati razne bolesti. Također se nastoji “pronaći takve oblike društvenog života koji unaprjeđuju zdravlje i sprječavaju nastanak bo-lesti i umiranje. Tipično pitanje kojim se društvena istraživanja zdravlja i bolesti bave jest kako stil života, spol, dob, rasa, društveno-ekonomska i sociokulturna pripad-nost utječu na kvalitetu zdravlja i pojavu bolesti i umiranje” (Štifanić, 2001.:10). Soci-olozi i politolozi u svojim se istraživanjima zdravlja i bolesti bave pitanjima utjecaja društvenih čimbenika, primjerice načina života na zdravlje i pojavu bolesti, zatim koje su društvene funkcije zdravstvenih institucija i organizacija, način razumijevanja vlastite bolesti i traženja liječničke pomoći, itd. (prema Štifanić, 2001.). Ni zdravlje ni bolest nisu jednodimenzionalni fenomeni i stanja već složeni procesi, tako da suvremene definicije zdravlja i bolesti uz biologijsku uključuju i druge dimenzije (so-cijalnu i mentalnu, te često psihologijsku i bihevioralnu) s čime problem definiranja zdravstvenih pokazatelja postaje sve kompleksnijim. Ono što možemo primijetiti kod gotovo svih definicija zdravlja i bolesti jest tendencija povezivanja zdravlja s “dobrim

11 Tri vodeća stručna časopisa iz područje medicinske sociologije su: The American Jo-urnal of Health and Social Behavior, Sociology of Health and Illness i Social Science and Medicine.12 Sociološka proučavanja zdravlja vrlo su brojna i u ovom radu samo ćemo ih nabrojati budući da bi ulaženje u svaku od njih posebno bilo preopširno. U definiranju zdravlja po-javljuju se razne dihotomije. Spomenimo samo da je moguće razlikovanje između: zdravlja pojedinca i zdravlja stanovništva, zdravlja kao ideala i/ili kao norme iskustvenog (“subjek-tivnog”) i dijagnosticiranog (“objektivnog”) zdravlja, te laičkog i profesionalnog (Cerjan- Letica; Letica: 41–48).13 Kao i kod zdravlja, spomenut ćemo i brojne teorije bolesti. Medicinski su sociolozi, po-taknuti Parsonsom, razvili u drugoj polovici 20. stoljeća nekoliko teorija bolesti: 1. bolest kao devijantnost; 2. oznaka ili etiketa; 3. otuđenost ili neprilagođenost; 4. slom (koje se tiču primarno somatskih bolesti) (Cerjan-Letica; Letica, 2003.:56–63). Bolest, dakle, ima i svoje društvene posljedice, a “biti bolestan” povlači za sobom i socijalnu percepciju bolesne osobe. Ona postaje stigmatizirana sa svojom bolešću od strane društva i kao takva i sama sebe počinje promatrati. “Biti bolestan aktivira dva osnovna polarizirana oblika socijalnog odstupanja s čijim se uvjetima bavi medicinska sociologija: razdvajanje i kontrolu s jedne strane, a pomoć i uporište s druge strane” (Štifanić, 2001.:17).

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

41


i optimalnim stanjem organizma” te “odsutnošću boli” i “nenormalnosti”. Također treba ukazati i na to da je fizičko zdravlje samo jedan aspekt promatranja zdravlja i da se, kad se govori o zdravlju, uzima u obzir i psihičko zdravlje. Međutim, u ovom radu orijentirat ćemo se samo na sociološki aspekt fizičkog zdravlja.

3. Rezultati istraživanja

3.1. Pregled novijih podataka iz područja prehrane i zdravlja

Za procjenu kvalitete prehrane i zdravlja važan su indikator ukupni troškovi kućan-stva koji nam govore o mogućnostima izdvajanja pojedinog kućanstva za osnovne i sve ostale potrebe, među njima za hranu i zdravstvene usluge. Državni zavod za statistiku godišnje prati osnovne karakteristike potrošnje i primanja kućanstava i izračunava ih na osnovi podataka prikupljenih istraživanjem Ankete o potrošnji ku-ćanstava. Struktura osobne potrošnje kućanstva iskazana je pomoću 12 osnovnih skupina potrošnje, odnosno izdacima za proizvode i usluge kojima se podmiruju životne potrebe članova kućanstva. U 2005. osobna potrošnja po kućanstvu u prosjeku je iznosila 69.683 kuna, što je porast za 1,69% u odnosu na 2004. (www.dzs.hr). Taj se porast vidi i u potrošnji hrane i bezalkoholnih pića u kućanstvu koja je u 2005. bila veća nego u 2004. za 1,71%, te u padu potrošnje za zdravstvo od 2,40% u 2004. na 2,20% u 2005. Dobiveni podaci govore o porastu cijena hrane i zdravstvenih usluga što istovremeno ne ide u prilog i njihove kvalitete (tablica 1.).

Tablica 1.Osobna potrošnja, prosjek po kućanstvu (u %)

Skupine potrošnjeStruktura prosječne osobne potrošnje

2003. 2004. 2005.

Osobna potrošnja – ukupno 100,00 100,00 100,00

Hrana i bezalkoholna pića 32,60 31,50 33,21

Alkoholna pića i duhan 4,19 4,06 4,00

Odjeća i obuća 8,33 8,06 7,72

Stanovanje i potrošnja energenata 13,78 13,02 13,56

Pokućstvo, oprema za kuću i redovito održavanje 5,37 5,35 5,09

Zdravstvo 2,11 2,40 2,29

Prijevoz 11,45 11,85 10,86

Komunikacije 4,97 5,35 5,32

Rekreacija i kultura 6,18 6,54 6,22

Obrazovanje 0,67 0,74 0,76

Hoteli i restorani 2,76 3,41 3,39

Ostala dobra i usluge 7,59 7,72 7,58

Izvor: Statističko priopćenje, Osnovne karakteristike potrošnje i primanja kućanstava od 2003. do 2005., www.dzs.hr.

42

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Prema tablici 1. i Statističkom priopćenju, najveći udio u 2004., oko trećine osobne potrošnje (31,50%), činili su upravo izdaci za hranu i bezalkoholna pića. Na dru-gom mjestu po visini udjela potrošnje nalazi se stanovanje i potrošnja energenata, čiji je udio u 2004. iznosio 13,02% (www.dzs.hr). Ovi podaci zajedno, odnosno troškovi za prehranu kućanstva i troškovi za stanovanje i potrošnju energenata (tzv. komunalni troškovi u kućanstvu – režije), čine gotovo 50% ukupnih troškova kućanstva, pa se može reći da dovoljno govore o samoj kvaliteti života u zemlji. Kvaliteta života kod nas se često odnosi uglavnom na ispunjavanje osnovnih ili eg-zistencijalnih potreba stanovnika, odnosno na ispunjavanje njene primarne razine koja stoga oduzima najveći udio ukupnog dohotka jednog kućanstva14. Troškovi za prijevoz na trećem su mjestu po visini udjela u osobnoj potrošnji i u 2004. iznose 11,85%. Sve ostale skupine u osobnoj potrošnji sudjeluju s udjelom manjim od 5%, dok je jedino udio za obrazovanje 2004. bio manji od 1%, odnosno 0,74% (www.dzs.hr). I troškovi za zdravstvo bili su niski, samo 2,40%, što govori o ne-dovoljnom izdvajanju za zdravlje kod većine stanovnika, te nemogućnosti realnog izdvajanja za zdravstvene potrebe koji bi bio veći od nužnog.

U tablici 2. vidi se usporedba Hrvatske prema ukupnim troškovima s nekim eu-ropskim zemljama kroz indekse potrošačkih cijena. Može se primijetiti porast uku-pnih troškova, odnosno potrošačkih cijena, među njima i troškova za hranu od 2004. do 2006. godine u gotovo svim zemljama Europe, a najveći u Srbiji i Crnoj Gori (iako za njih ne postoje podaci za 2006. godinu može se pretpostaviti da nisu manji od onih u 2004.) i Letoniji. Zanimljivo je što Hrvatska ima indeks potrošač-kih cijena sličan indeksu razvijenih zemalja (primjerice Austriji i Belgiji), a ne sličan ostalim tranzicijskim zemljama. Međutim, u Hrvatskoj je porast troškova za hranu od 2004. do 2006. bio znatno veći od porasta u razvijenim zemljama i iznosio je 103,3 odnosno 112,7.

14 Ukupan dohodak kućanstva jest ukupan neto dohodak koji prima kućanstvo i svi nje-govi članovi. Obuhvaća dohodak od nesamostalnog rada, dohodak od samostalnog rada, dohodak od vlasništva, mirovine (starosne i obiteljske), socijalne transfere i ostale tran-sfere koje kućanstvo prima od osoba izvan kućanstva. U ukupan dohodak nisu uključeni transferi plaćeni drugim kućanstvima i imputirana stambena renta (prema Metodološkim objašnjenjima Državnog zavoda za statistiku, www.dzs.hr).

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

43


Tablica 2.Indeksi potrošačkih cijena, 2000. = 100

2004. 2006. (5. mj.)

Hrvatska

Ukupno 105,6 113,3

Hrana 103,3 112,7

Austrija

Ukupno 108,1 112,4

Hrana 109,5 112,9

Belgija

Ukupno 108,0 113,2

Hrana 109,1 115,3

Češka

Ukupno 109,7 114,7

Hrana 109,0 110,0

Grčka

Ukupno 114,2 122,6

Hrana 116,7 123,0

Letonija

Ukupno 114,2 129,5

Hrana 119,5 138,1

Srbija i Crna Gora

Ukupno 267,2 –

Hrana 224,5 –

Izvor: Međunarodni pregled, Mjesečno statističko izvješće 1/2007., www.dzs.hr

Tablica 3.Broj liječnika i stomatologa prema broju stanovnika 1971. – 2004.

Godina 1971. 1981. 1991. 2001. 2004.

ukupno liječnika i stomatologa u RH 6.692 9.782 11.378 14.082 14.953

broj privatnih liječnika i stomatologa / / / 6.303 6.764

broj stanovnika na 1 liječnika i stomatologa 661,4 470,4 420,5 315,1 296,5

Izvor: Statistički ljetopis 1994. i Statistički ljetopis 2005. (www.dzs.hr)

Ukupan broj liječnika i stomatologa u Hrvatskoj, kao i broj stanovnika na jednog liječnika i stomatologa svojevrstan je pokazatelj standarda medicinskih usluga. U usporedbi sa stanjem u proteklim godinama pokazuje se koliko se stanje o

44

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


brojnosti liječnika promijenilo. U odnosu na protekle godine možemo primijetiti znatan porast ukupnog broja liječnika i stomatologa u Hrvatskoj, te u skladu s tim i manji broj stanovnika na jednog liječnika i stomatologa, što govori o boljoj kvaliteti medicinske usluge. Međutim, od 90-ih godina 20. stoljeća pojavio se i privatni liječnički segment unutar ukupnog broja liječnika, koji stalno raste, pa je broj liječnika i stomatologa u javnom sektoru 2001. i 2004. smanjen u odnosu na 1991. Naprimjer, 1991. u javnom sektoru bilo je 11.378 liječnika i stomatologa, a 2001. samo 7.779 što govori o nedovoljnom broju liječnika na ukupnu populaciju jer većina ih ne koristi usluge privatnog sektora. Plaćanje privatnih, često skupih, medicinskih usluga većina stanovnika sebi ne može priuštiti, pa ostaju prisiljeni liječiti se u sklopu javnog zdravstvenog sektora u kojemu zbog velikog broja ljudi kvaliteta usluge nije uvijek zadovoljavajuća.

U tablici 4. prikazani su podaci o očekivanom trajanju života u Hrvatskoj i nekim susjednim zemljama. Može se primijetiti kako se kod nas očekivano prosječno trajanje života, u razdoblju od 1990. do 2004. godine, povećalo i za muškarce i za žene (kod žena sa 76,38 godina 1990. na 79,8 godina 2004., a kod muškaraca sa 68,69 godina 1990. na 72,13 godine 2004.). Na dužinu životnog vijeka utjecali su poboljšanje i razvoj medicinskih usluga i spoznaja uopće. Sve veća osviještenost o zdravlju i zdravijem načinu života također utječe na dužinu trajanja života. Među ovdje navedenim zemljama najduže očekivano trajanje života je u Austriji, a naj-kraće u Mađarskoj.

Tablica 4.Očekivano trajanje života od rođenja, u godinama

Država1990. 2000. 2004.

muškarci žene muškarci žene muškarci žene

Hrvatska 68,69 76,38 69,12 76,68 72,13 79,08

Austrija 72,47 79,13 75,60 81,47 76,52 82,18

Češka 67,63 75,54 71,75 78,61 72,62 79,24

Slovenija 69,88 77,90 72,31 80,02 73,58 80,87

Mađarska 65,21 73,88 67,61 76,25 68,39* 76,75*

Izvor: Hrvatski zdravstveno statistički ljetopis za 2005. godinu, Hrvatski zavod za javno zdravstvo, Web izdanje, Zagreb, 2006., 65–66 (www.hzjz.hr)* Podatak iz 2003. godine

3.2. Rezultati istraživanja – prehrana

Iz provedenoga istraživanja izdvojeni su neki važniji i zanimljiviji rezultati iz se-gmenta prehrane koji će biti prikazani u nastavku teksta. U analizi podataka ukršta-na su obilježja spola, obrazovanja i naselja stanovanja s elementom prehrane, a oni značajniji podaci prikazani su u tablicama 5–9. U obradi ovih podataka korištena

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

45


su sljedeća obilježja o prehrani: učestalost korištenja pojedinih namirnica, različiti utjecaji na način prehrane, konzumacija hrane izvan kuće (u restoranima, gostioni-cama), korištenje alternativne prehrane, te zadovoljstvo kvalitetom prehrane.

Učestalost konzumiranja pojedinih namirnica iznesena je rangom aritmetičkih sre-dina, pri čemu je najniža vrijednost 1, a najviša 6, a vide se u tablici 5. Prema tako dobivenom rangu vidi se da su kod nas najčešće konzumirane namirnice kruh, tje-stenina, riža i krumpir (aritmetička sredina 5,59), odnosno skupina ugljikohidrata koja se konzumira svakodnevno i nezamjenjiva je u prehrani stanovnika općenito, pa tako i u nas. Ova je skupina i najjeftinija što također ide u prilog njenoj učesta-losti konzumiranja15. Nakon nje slijedi povrće (aritmetička sredina 5,16) mlijeko i mliječne prerađevine (aritmetička sredina 5,12), pa su ove tri vrste namirnica najčešće korištene. Na četvrtom mjestu je voće (aritmetička sredina 4,86), a na petom meso (aritmetička sredina 4,72). Meso se jede relativno često (ukupno 31,5% stanovnika jede ga četiri do šest puta tjedno, a svaki dan 28,2% stanovnika). Svaki dan meso se jede najviše na selu (32,2%), a manje u gradovima, u Zagrebu 17,2%, a u županijskim ili regionalnim centrima 11,8%. Zanimljivo je da se kod nas rijetko jede riba koja je na zadnjem mjestu po učestalosti konzumiranja (aritmetička sredi-na 2,68). Iako smo zemlja koja dijelom ima tradiciju konzumiranja ribe (Dalmacija, Istra, Slavonija), pri dnu smo ljestvice europskih zemalja po učestalosti njezinog konzumiranja. Naprimjer, koristimo samo 8 kg po stanovniku godišnje u odnosu na Španjolsku koja koristi 40 kg (Izvor: Poslovni dnevnik, 26. 10. 2006.).

Tablica 5.Najčešće konzumirane namirnice u aritmetičkim sredinama

Učestalost konzumiranja pojedinih namirnica Aritmetička sredina Std. Devijacija

Kruh, tjestenina, riža, krumpir 5,59 ,849

Povrće 5,16 1,116

Mlijeko, mliječni proizvodi 5,12 1,322

Voće 4,86 1,300

Meso 4,72 1,093

Slatkiši 3,58 1,675

Grahorice (leća, grah i sl.) 3,24 1,142

Riba 2,68 ,944

15 U IDIS-om istraživanju iz 1989. autorica V. Popovski bavila se analizom podataka o prehrani i zdravlju (Popovski, Vesna: Ishrana i zdravlje u gradu i selu, u: Promjene u sva-kodnevnom životu sela i grada, Zbornik radova, IDIS, 1990.). Prema tom istraživanju kruh je najčešća namirnica u Hrvatskoj, a čak 99% stanovnika (str. 113) tada je jelo kruh, što se može usporediti s današnjim podacima o čestom konzumiranju kruha i sličnih namirnica.

46

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


U tablici 6. prikazani su i rangirani prema aritmetičkim sredinama najčešći utjecaji na prehranu kod nas pri čemu je najniža vrijednost 1, a najviša 5. Kod nas tradicija i navika (3,45) imaju najveći utjecaj na prehranu stanovnika, zatim slijede eko-nomske mogućnosti (3,23), te zdravstveni razlozi (2,18), pa svi oni zajedno imaju velik utjecaj na prehranu. Općenito se može reći da većina stanovnika odabire tzv. normalnu ili standardnu prehranu, a samo jedan manji dio odabire tzv. alternativ-nu prehranu (1,62). Alternativne ili druge vrijednosti u prehrani kao što su zdrava hrana, vegetarijanstvo i makrobiotika, te ostale, najprisutnije su u gradovima i to u Zagrebu kao najvećem, ali i najotvorenijem za nove promjene (na pitanje koliko te vrijednosti utječu na njihov način ishrane – uglavnom utječe i izrazito utječe – zajedno, odgovorilo je 16,3% ispitanika iz Zagreba, a samo 7,6% ispitanika iz sela). U većini razvijenih industrijskih zemalja Zapada veća je vjerojatnost da će vegetarijanci biti pripadnici srednje klase (Mennell; Murcott; van Otterloo, 1998.: 64), odnosno oni obrazovaniji i često imućniji koji onda radije eksperimentiraju i mijenjaju svoje prehrambene navike.

Tablica 6.Utjecaji na način prehrane u aritmetičkim sredinama

Utjecaji na način prehrane Aritmetička sredina Std. Devijacija

Tradicija / navika 3,45 1,317

Ekonomske mogućnosti 3,23 1,391

Zdravstveni razlozi 2,18 1,360

Različiti dnevni ritmovi ukućana 2,04 1,279

Nedostatak vremena za spremanje obroka 2,03 1,295

Dijeta 1,63 1,133

Druge vrijednosti (zdrava hrana, makrobiotika, vegetarijanstvo, upoznavanje novih prehrambenih navika) 1,62 1,073

U tablici 7. prikazan je utjecaj zdravstvenih razloga na način prehrane, prema na-seljima. Zdravstveni razlozi gotovo podjednako utječu na način prehrane kod sta-novnika svih tipova naselja, a nešto malo više u Zagrebu nego u ostalim naseljima (16,3% izrazito utječe i 9,3% uglavnom utječe, ukupno 25,5%). Iz tih podataka slije-di da zdravstveni razlozi nisu izrazito važni u prehrani (u svim naseljima kod oko 50% ispitanika ovi razlozi uopće ne utječu na način prehrane), što govori u prilog tome da živimo u društvu u kojem svjesnost o konzumiranju nezdrave hrane još nije na dovoljno visokoj razini kod većine stanovnika, te da se tradicijom stečene prehrambene navike teško mijenjaju. Slično pokazuje i relativno niska korelacija (koeficijent kontingencije KC = 0,224) između zadovoljstva prehranom i procjene vlastitog zdravstvenog stanja ispitanika što govori da prehrana gotovo ne utječe na procjenu vlastitog zdravstvenog stanja ispitanika.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

47


Tablica 7.Utjecaj zdravstvenih razloga na način prehrane prema tipu naselja (u %)

Naselje stanovanja

UkupnoZagreb

Makro-regionalni

centar

Županijskicentar

Širi lokalni centar

Seoski lokalni centar

Selo

Uopće ne utječe 40,7 50,4 45,6 45,9 52,5 46,7 47,0

Uglavnom ne utječe 19,4 13,3 16,6 22,7 17,2 16,5 17,4

Niti utječe niti ne utječe 14,4 15,0 12,1 15,0 14,3 14,1 14,1

Uglavnom utječe 16,3 13,8 17,8 12,1 9,5 12,3 13,4

Izrazito utječe 9,2 7,5 8,0 4,3 6,6 10,5 8,2

Ukupno 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0

U tablici 8. vide se alternativni utjecaji i vrijednosti (zdrava hrana, makrobiotika, vegetarijanstvo, upoznavanje novih prehrambenih navika) na prehranu po spolu. Ovdje se pokazala razlika prema spolu gdje 11,8% žena (uglavnom utječe i izrazito utječe zajedno) drugim vrijednostima u prehrani pridaje više značaja nego muškar-ci (6,0%). Može se reći da su žene sklonije većim promjenama i eksperimentiranju s ishranom, a time i načinom života u cijelosti16. Općenito se za vegetarijanstvo kao alternativan prehrambeni odabir može reći da je podjednako zdrav i nezdrav. Isto tako i konzumacija mesa također može biti i zdrava i nezdrava, a mnogi nalazi moderne znanosti potvrđuju taj spoznajni paradoks iako češće potvrđuju konzu-maciju mesa zdravijim i “normalnijim” načinom prehrane. “Stoga je sveprisutna dilema danas može li hrana uzrokovati probleme zdravlja i bolesti odnosno kako se hrana može konzumirati sigurno?” (Wilson, Weatheral i Butler, 2004.:576).

Brzu hranu ili fast food hranu nikad ne konzumira 55,1% ispitanika iz Zagreba, a 74,8% ispitanika iz sela. Isto tako u Zagrebu 8,7% stanovnika tjedno jede fast food hranu, dok u selu samo 3,6% tjedno jede takvu hranu. U Zagrebu 37,5% stanovnika nikad ne jede u restoranima i gostionicama, dok 59,6% stanovnika sela nikad ne jede u njima. U gotovo svim gradovima tjedno se češće jede u restoranima i gosti-onicama, nego u selima (u Zagrebu tjedno jede u njima 9,4% ispitanika, u ostalim makroregionalnim centrima – Splitu, Rijeci i Osijeku – 7,5%, a u selima samo 2,8% ispitanika). Općenito se u restoranima i gostionicama, odnosno izvan kuće, jede više u gradskim, nego u seoskim naseljima.

16 Lloyd (1993.) naglašava binarnu podjelu na racionalnost i emocionalnost, te time objaš-njava veći broj vegetarijanki žena nego muškaraca jer se muškarac povezuje s umom, raci-onalnošću dok je žena povezana s tijelom, emocionalnošću i sl. Prema tome i jedenje mesa povezano je s racionalnošću i muževnošću (prema Wilson, Weatheral i Butler, 2004.:578).

48

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Tablica 8.Alternativni utjecaji na prehranu (zdrava hrana, makrobiotika, vegetarijanstvo, upoznavanje novih prehrambenih navika), po spolu (u %)

Alternativni utjecajina prehranu

SpolUkupno

Muški Ženski

Uopće ne utječe 72,3 66,8 69,4

Uglavnom ne utječe 11,4 11,6 11,5

Niti utječe niti ne utječe 10,2 9,8 10,0

Uglavnom utječe 4,3 7,9 6,2

Izrazito utječe 1,7 3,9 2,8

Ukupno 100,0 100,0 100,0

Prema obrazovanosti ili školskoj spremi ispitanici s fakultetom (VSS) najčešće jedu u restoranima ili gostionicama i to 21,3% njih više puta tjedno, a dnevno u restoranima ili gostionicama jede njih 8,4%. Ispitanici s nezavršenom osmogo-dišnjom školom i s osmogodišnjom školom jedu izrazito rijetko u restoranima ili gostionicama, svega 0,9% njih jede više puta tjedno u njima. Između ove dvije varijable, školskoj spremi i konzumaciji hrane u restoranima (gostionicama) po-stoji relativno visoka korelacija (koeficijent kontingencije KC = 0,412). Veće obra-zovanje u pravilu znači i veći društveni status, a time i povećanje mogućnosti konzumiranja hrane izvan kuće, što ulazi i u stil života obrazovanijih društvenih slojeva.

Prema podacima o zadovoljstvu prehranom (tablica 9.) zanimljivo je kako prema tipu naselja gotovo nema razlike. Većina je stanovnika u njima (iznad 70% u svim naseljima) uglavnom zadovoljna i izrazito zadovoljna svojom prehranom. Tako-đer je zanimljivo što su stanovnici sela (čak 78,4) i stanovnici Zagreba (78,0%) podjednako zadovoljni prehranom. Nepostojanje razlike u zadovoljstvu prehra-nom može se dijelom objasniti velikim utjecajem tradicije i navike na prehranu kod nas jer su očekivanja manja i stanovnici ih lakše ispunjavaju. Stoga, ne može se reći je li kvaliteta prehrane bolja u selu ili gradu, ali se može pretpostaviti da stanovnici sela ipak imaju kvalitetnije namirnice, često uzgojene na domaći način. U gradovima je pak prisutan veći broj novih i alternativnih prehrambe-nih utjecaja koji donekle mijenjaju stare prehrambene navike, ali utječu i na zadovoljstvo prehranom. Tako na zadovoljstvo prehranom utječu podjednako i subjektivne preferencije i aspiracije pojedinaca kao i objektivni elementi mjerljivi za većinu stanovnika. Kvaliteta prehrane stoga je kod nas zadovoljavajuća, ali se relativno sporo mijenja.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

49


Tablica 9.Zadovoljstvo prehranom prema tipu naselja (u %)

Naselje stanovanja

UkupnoZagreb

Makro-regionalni

centar

Županijski centar



Selo

Izrazito nezadovoljan 1,3 1,7 2,1 ,5 2,3 1,3 1,6

Uglavnom nezadovoljan 6,6 8,8 6,8 6,3 6,1 7,0 6,8

Niti nezadovoljan niti zadovoljan 14,2 12,5 13,0 19,8 14,0 13,2 14,1

Uglavnom zadovoljan 62,5 60,8 61,8 58,0 60,0 62,1 61,2

Izrazito zadovoljan 15,5 16,3 16,3 15,5 17,6 16,3 16,4

Ukupno 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0

3.3. Rezultati istraživanja – zdravlje

Iz provedenog istraživanja izdvojeni su i neki važniji rezultati iz segmenta zdravlja koji će biti prikazani u nastavku teksta. Dobiveni podaci o zdravlju ukrštani su s obilježjima spola, obrazovanja i naselja stanovanja, a oni značajniji prikazani su u tablicama 10–16. U obradi ovih podataka korištena su sljedeća obilježja o zdravlju: najčešće zdravstvene poteškoće u posljednjih 12 mjeseci, sklonosti pušenju i kon-zumaciji alkohola, uzimanje lijekova i vitamina u posljednjih 12 mjeseci, odlazak liječniku radi preventive u zadnjih 12 mjeseci, odlazak liječniku zbog zdravstvenih problema u zadnjih 12 mjeseci, korištenje privatnih liječničkih usluga, individualna procjena zdravstvenog stanja, te korištenje alternativne medicine.

Tablica 10. pokazuje učestalosti zdravstvenih poteškoća izraženih u aritmetičkim sredinama, pri čemu je najniža vrijednost 1, a najviša 3. Možemo primijetiti ka-ko su sve dobivene aritmetičke sredine ispod prosjeka, što znači da niti jedna zdravstvena teškoća nije značajnije zastupljena. Prema dobivenim vrijednostima najučestalija zdravstvena poteškoća su bolovi u kostima (1,71). Nakon toga slijede opći umor (1,68) i glavobolja (1,66), kao ‘općenite’ zdravstvene tegobe, te prema tome i često zastupljene kod ispitanika. Nešto ‘specifičnije’ tegobe poput teškoća s tlakom, srcem i krvnim žilama, te zubima i želucem znatno su manje prisutne. A najmanje zdravstvenih poteškoća ispitanici imaju s ginekološkim problemima i prostatom (1,15).

Što se tiče dobi ispitanika, očekivano je da veće teškoće s bolovima u kostima ima-ju ispitanici iznad 66. godine života (45,0%), a tu dobnu skupinu najviše pogađaju i teškoće s tlakom (34,9%), te srcem i krvnim žilama (31,0%). Također, 55,7% ispita-nika u dobi između 46. i 65. godine života ima veće teškoće s bolovima u kostima, dok 28,5% ispitanika između 55. i 65. godine ima veće teškoće s tlakom, a 13,5%

50

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


iste dobne skupine osjeća opći umor. Općenito gledano, ali i očekivano, ispitanici iznad 66. godine života imaju najviše zdravstvenih problema, a oni do 25. godine života najmanje. Kod mlađe skupine ispitanika (do 25. godine) prisutne teškoće su opći umor (7,9%), a zatim teškoće sa zubima (6,3%) i glavobolja (5,0%).

Tablica 10.Najčešće zdravstvene poteškoće u aritmetičkim sredinama

Najučestalije zdravstvene poteškoće Aritmetička sredina Standardna devijacija

Bolovi u kostima 1,71 ,800

Opći umor 1,68 ,685

Glavobolja 1,66 ,662

Teškoće s tlakom 1,55 ,750

Teškoće sa srcem I krvnim žilama 1,39 ,678

Teškoće sa zubima 1,38 ,647

Teškoće sa želucem 1,34 ,598

Ginekološki problemi ili problemi s prostatom 1,15 ,425

Iz segmenta zdravlja važni podaci su i o pušenju i konzumiranju alkohola koji dijelom utječu i na kvalitetu zdravlja. S obzirom na mjesto stanovanja najviše je onih koji ne puše i nikada nisu pušili na selu (53,9%), zatim seoskim lokalnim centrima ili općinskim centrima (51,6%) i širim lokalnim centrima ili gradskim naseljima (47,8%). Prema istraživanju iz 1989. godine koje je proveo IDIS17, na selu ne puši i nikada nije pušilo 47,2% ispitanika, naspram grada u kojem ne puši i nikada nije pušilo 41,5% ispitanika. Prema rezultatima iz 2004. godine pokazalo se da puši više muškaraca, nego žena. Više muškaraca puši do jedne i preko jedne kutije dnevno (38,9%), dok toliko puši 28,2% žena. Prestalo je pušiti ukupno 18,5% ispitanika gledano prema spolu, od kojih je također više muškaraca (25,3%), nego žena (12,3%).

Usporedbom rezultata istraživanja iz 2004. s onima iz 1989. godine čiji se istraži-vački interes kretao u okviru promjena u svakodnevnom životu u selu i gradu18, može se primijetiti da je tada također više muškaraca (21,3%) nego žena (8,6%) prestalo pušiti. “Interpretacije ovoga podatka kreću se u raznim smjerovima: 1. že-

17 Istraživanje o kvaliteti života na selu i gradu provela je grupa autora: Seferagić, Stojković, Popovski i dr., a rezultati su objavljeni u zborniku: Promjene u svako dnevnom životu sela i grada, Zbornik radova, Institut za društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1990.18 Popovski, Vesna: Ishrana i zdravlje u gradu i selu, u: Promjene u svakodnevnom životu sela i grada, Zbornik radova, IDIS, 1990.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

51


ne pušenje doživljavaju kao svojevrstan oblik emancipacije” (Popovski, 1990.:117). Danas možda više ne bi moglo biti govora o emancipaciji kao važnom ili ključnom čimbeniku vezanom uz pušenje, budući da je vrijeme radikalnog feminizma iza nas, dok bi druga dva razloga navedena u spomenutom istraživanju: “2. anksio-znost je u žena veća nego u muškaraca i 3. žene su upornije u raznim oblicima ovisnosti” (Popovski, 1990.:117), dijelom i danas bila dobro objašnjenje istoga. Me-đutim, stalno prisutna medijska propaganda protiv pušenja u zadnjih desetak go-dina, naročito u zapadnoj Europi i Americi, ali i kod nas, rezultirala je rastom broja nepušača i općenito većim prestankom pušenja.

Prema podacima o konzumiranju alkohola možemo primijetiti da 39,2% ispitanika tvrdi da nikad ne pije i nije pilo, od čega je 16,6% muškaraca i 59,8% žena, što je dio tradicionalno prihvaćenog ponašanja kod nas. Ženama koje to ponašanje ne slijede pridaje se tzv. društvena stigma jer se kaže: “nema ništa gore nego vidjeti pijanu ženu” (Popovski, 1990.:118). Prema naselju stanovanja, u Zagrebu 52% ispitanika tvrdi da pije prigodno (blagdani, svadbe i sl.), kao i 53,1% onih u širem lokalnom centru ili gradskom naselju. Prema obrazovanju, najviše19, piju ispitanici sa završenom osmogodišnjom školom (6,5%), a zatim oni sa zanatskom i industrijskom školom (4,7%), iako su ti postoci vrlo niski. Redovito, ali manje od već navedenoga (½ litre vina, 3 piva ili 3 čašice žestokog pića na dan) pije 14,2% ljudi iz makroregionalnih centara (Split, Rijeka i Osijek) i 12,7% ljudi iz regionalnih ili županijskih centara, a toliko i više od toga pije 6,8% ljudi iz seoskog lokalnog centra (općinskog centra), te 6,4% ljudi iz sela.

U tablici 11. vidi se redovito uzimanje ostalih lijekova20 prema naseljima u posljed-njih godinu dana. Ono je najmanje u širim lokalnim centrima ili manjim gradskim naseljima (21,3%) i seoskim lokalnim centrima ili općinskim centrima (24,0%). Redovito i najviše lijekovi su korišteni u Zagrebu (27,6%), što je, moguće je, pove-zano s većom dostupnošću lijekova i zdravstvenih ustanova. U seoskim naseljima podjednako se redovito koriste lijekovi (26,1%). Prema spolu, 20,0% muškaraca i 29,6% žena redovito je uzimalo lijekove u posljednjih 12 mjeseci. To možemo pove-zati s procjenom zdravstvenog stanja kod žena i muškaraca, prema kojoj ćemo vi-djeti da žene procjenjuju svoje zdravstveno stanje slabijim u odnosu na muškarce, pa time možemo objasniti i količinu lijekova koje koriste. Podaci iz 1989. godine također su pokazali kako žene svoje zdravstveno stanje procjenjuju lošijim te zato uzimaju više lijekova (Popovski, 1990.:122).

Kod uzimanja vitamina prema naseljima, najviše ispitanika na selu (61,1%) ne uzima vitamine. U Zagrebu i makroregionalnim centrima gotovo jednak broj ispi-tanika redovito uzima vitamine (19,2% u odnosu na 19,6%). To možemo povezati s

19 Misli se zajedno na one koji piju ½ litre vina, 3 piva ili 3 čašice žestokog pića na dan i na one koji piju više od toga.20 Pitanje se odnosilo na konzumiranje: a) vitamina, b) umirujućih sredstava i c) ostalih lijekova.

52

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


više čimbenika: većom informiranošću i zdravstvenom osviještenošću ljudi u gra-du i gradskim naseljima, stresnijim tempom života u gradu, u kojem se o zdravlju ponekad brine i češćim uzimanjem različitih lijekova i vitamina. Na selu se me-đutim više koristi zdravija i prirodno uzgojena hrana što također govori u prilog manjoj potrebi uzimanja vitamina ili sličnih dodataka prehrani. Porast uzimanja vitamina možemo objasniti podjednako i povećanom zdravstvenom sviješću, ali i utjecajem farmaceutske industrije na zdravlje stanovnika i njihov svakodnevni život.

Tablica 11.

Uzimanje lijekova u zadnjih 12 mjeseci prema naselju stanovanja (u %)

Uzimanje lijekova

Naselje stanovanja

UkupnoZagreb

Makro-regionalni

centar

Regionalni centar



Selo

Ne 32,0 43,8 37,6 39,1 46,2 45,6 41,4

Povremeno 40,4 31,7 38,2 39,6 29,9 28,3 33,6

Redovito 27,6 24,6 24,3 21,3 24,0 26,1 25,0

Ukupno 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0

Možemo primijetiti također i da 63,9% ispitanika sa završenom višom školom i fakultetom, povremeno ili redovito uzima vitamine, kao i 59,6% ispitanika sa za-vršenom srednjom školom, dok to čini tek 36,1% ispitanika s nezavršenom osmo-godišnjom školom i 42,2% ispitanika sa završenom osmogodišnjom školom. Na-vedeni podaci upućuju na interpretaciju utjecaja stupnja obrazovanja na korištenje vitamina, a i na razlike u obrazovnoj strukturi sela i grada, pa prema tome i nižem stupnju obrazovanja na selu. Redovito vitamine uzima 10,0% muškaraca i 16,5% žena dok ih povremeno koristi 40,1% žena i 30,3% muškaraca. Uzimanje vitamina danas je svakako prisutnije nego što je bilo devedesetih, kao i uzimanje lijekova općenito.

Podaci u tablici 12. upućuju na to koliko ispitanika odlazi liječniku radi preventive, što govori o svjesnosti i brizi ispitanika za vlastito zdravlje. Pokazalo se kako je ukupno 60,7% ispitanika išlo na preventivni pregled liječniku. Takvih je najviše u Zagrebu (71,4%), a najmanje u seoskim lokalnim centrima (55,2%). Prema spolu, 46,8% muškaraca i 32,4% žena odgovorilo je da nije išlo na preventivne preglede. Više je žena nego muškaraca (67,6% : 53,2%) išlo na preventivne preglede, što je u skladu s podacima o korištenju lijekova i procjeni vlastitog zdravstvenog stanja. Žene su osvještenije što se tiče vlastitog zdravlja, što možemo povezati i s većim brojem pregleda na koje trebaju odlaziti (npr. ginekološki), te s učestalijom upo-trebom ostalih lijekova i slabijom individualnom procjenom svoga zdravstvenog stanja (Štifanić, 2001.).

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

53


Tablica 12.Odlazak liječniku radi preventive u zadnjih 12 mjeseci prema naselju stanovanja (u %)

Preventivan odlazak liječniku

Naselje stanovanja

UkupnoZagreb

Makro-regionalni

centar

Regionalni centar

Širilokalni centar

Seoskilokalnicentar

Selo

Ne 28,6 32,9 40,5 41,1 44,8 43,1 39,3

Da 71,4 67,1 59,5 58,9 55,2 56,9 60,7

Ukupno 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0

Odlazak na preventivni liječnički pregled može se objasniti i porastom brige o vlastitom tijelu i zdravlju, higijeni i “zdravom” načinu života. “Općenito se može reći da su ‘zdravlje’ i zdrav život nešto čemu se kod većine ljudi teži kao idealu, te je sve ono što se smatra ‘zdravim’ automatski i dobro i poželjno, kao što je ono što se smatra ‘nezdravim’ loše i potrebno izbjegavati” (Wilson, Weatheral i Butler, 2004.:577–578).

Po učestalosti odlaska liječniku zbog zdravstvenih problema u zadnjih 12 mjeseci prema naseljima ističe se Zagreb sa 66,1% ispitanika, regionalni ili županijski centri sa 64,2% ispitanika, te seoski lokalni centri ili općinski centri sa 60,4% ispitanika koji su odlazili liječniku radi zdravstvenih tegoba. U gradovima se češće odlazi liječniku radi zdravstvenih tegoba, nego na selu (Zagreb – 66,1% : selo – 58,8%) iako ne mnogo više, što možemo pripisati stresnijem načinu života u gradu koji stoga pogoduje porastu zdravstvenih teškoća.

Ukupno gledano, 61,3% ispitanika išlo je liječniku zbog zdravstvenih problema u posljednjih 12 mjeseci, dok 38,7% ispitanika nije. Prema školskoj spremi, liječni-cima su zbog zdravstvenih tegoba najviše išli ispitanici s nezavršenom osnovnom školom (75,1%), a najmanje oni sa završenom zanatskom ili industrijskom školom (56,2%), te možemo primijetiti kako ni prema obrazovanju, kao ni prema mjestu stanovanja, razlike među ispitanicima nisu velike. Prema spolu (tablica 14.), više je žena nego muškaraca išlo liječniku zbog zdravstvenih tegoba (67,5% : 54,5%), što možemo povezati s već spomenutom lošijom samoprocjenom zdravstvenoga sta-nja kod žena, kao i češćim korištenjem lijekova i vitamina, te cjelokupnom većom brigom o zdravlju u odnosu na muškarce.

Tablica 13.Odlazak liječniku zbog zdravstvenih problema u zadnjih 12 mjeseci prema spolu (u %)

Odlazak liječniku zbog zdravstvenih problema

3. SpolUkupno

Muški Ženski

Ne 45,5 32,5 38,7

Da 54,5 67,5 61,3

Ukupno 100,0 100,0 100,0

54

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Privatne liječničke usluge (tablica 14.) povremeno ili redovito koristi 44,9% ispita-nika s višom i visokom stručnom spremom. Korištenje privatnih liječničkih usluga određeni je pokazatelj višeg ekonomsko-socijalnog statusa prvenstveno zbog veće financijske mogućnosti korištenja ovih usluga, ali je i pokazatelj određenoga zdrav-stvenog elitizma. Samo 1,8% pripadnika nezavršene osmogodišnje škole i 5,9% ispitanika završene osmogodišnje škole koristi privatne liječničke usluge, iz čega možemo primijetiti kako nastale društveno-ekonomske promjene povećavaju dife-rencijacije i u zdravstvu, što se odražava na korištenje privatnih liječničkih usluga. Prema naselju stanovanja, privatne usluge najviše koriste ispitanici iz većih grado-va, Zagreba (40,2%) i makroregionalih centara (40,9%), dok je na selu taj postotak znatno manji (17,6%). “Glavno je pravilo da osobe koje imaju viši društveni status uživaju bolju prehranu, odnosno kvalitetnije žive, znaju brže prepoznati i objasniti simptome i brže potraže liječničku pomoć, te imaju mogućnost dobiti kvalitetnije medicinske usluge.” (Karen, Gold, Makuc, 1981.; u: Štifanić, 2001.:38).

Tablica 14.Korištenje privatnih liječničkih usluga prema školskoj spremi (u %)

Privatne liječničke usluge

Školska sprema

UkupnoNezavršena osmogodišnja

škola

Osmogodišnja škola

ŠUP (zanatska,

industrijska škola)

Srednjaškola

Viša škola, fakultet

Ne 87,7 82,2 75,4 63,0 55,1 73,3

Povremeno 10,6 12,0 16,6 26,1 29,5 18,5

Da 1,8 5,9 8,0 10,9 15,4 8,2

Ukupno 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0

Vlastiti kriteriji procjene kvalitete života i zdravstvenog stanja (tablica 16.) važan su kriterij zdravlja i nezaobilazni element u definiranju zdravlja. Procjena svoga zdravstvenog stanja subjektivna je kategorija jer ne postoji sasvim jasna granica u razdvajanju zdravoga od bolesnog i jer “zbog tih razlika u ulogama zdravih, tj. indi-vidualnih razlika u društvenim obvezama, ne postoje čvrsti kriteriji za označavanje granica zdravlja i/ili bolesti” (Cerjan-Letica; Letica, 2003.:61). Dakako, neke se bole-sti dijagnosticiraju kao teške i nisu područje subjektivne procjene – ta se procjena uglavnom odnosi na relativno zdravu osobu i njezin doživljaj istog. Najveći broj osoba u gradu procjenjuje svoje zdravstveno stanje kao dobro ili vrlo dobro (61,4% ispitanika u Zagrebu i 60,5% u ostalim makroregionalnim centrima.).

Čak 34% pripadnika nezavršene osnovne škole procjenjuju svoje zdravstveno sta-nje kao loše ili vrlo loše, dok najveći broj osoba sa završenom visokom školom i fakultetom procjenjuje svoje zdravstveno stanje kao dobro ili vrlo dobro (72,5%), a samo 3,3% kao loše ili vrlo loše. Za to možemo navesti razloge kao što su bolji zdravstveni uvjeti, veća mogućnost prevencije bolesti ili poboljšanja zdravstvenoga

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

55


stanja, no i činjenica da obrazovane osobe općenito imaju veću motivaciju za dis-ciplinirano ponašanje i životni stil koji ih održava u boljem zdravlju i duljem životu (Štifanić, 2001.:48).

Društvena istraživanja potvrđuju da su postupci povoljni za zdravlje povezani s vi-šim socioekonomskim razinama, budući da je pripadnost tim razinama povezana s provođenjem zdravstveno-preventivnih ponašanja kao što su dobre prehrambene navike, kontrolni medicinski pregledi, itd., dok će se osobe niskoga socioekonom-skog statusa manje angažirati u postupcima koji sprečavaju stanja koja dovode do bolesti (Jonjić, 1983.:19; u: Štifanić, 2001.:48–49).

Vrlo lošim ili lošim svoje zdravstveno stanje procjenjuje oko 14% ljudi sa sela, što možemo dovesti u vezu sa slabim zdravstvenim prilikama na selu, te u nekim slu-čajevima ne postoje ni mogućnosti liječenja ili odlaska liječniku budući da zdrav-stvenih usluga i nema dovoljno. Prema spolu, svega 2,5% muškaraca i 4,4% žena procjenjuje svoje zdravstveno stanje kao vrlo loše, dok ukupno gledano kao vrlo loše svoje zdravstveno stanje procjenjuje svega 3,5% ispitanika. Najviše muškaraca (42,8%) i žena (37,6%) procjenjuje svoje zdravstveno stanje dobrim, dok ga kao vrlo dobrim ocjenjuje 19,5% muškaraca i 12,6% žena. Više muškaraca nego žena smatra svoje stanje dobrim ili vrlo dobrim, što se pokazalo i u prijašnjim varijablama o uzimanju lijekova i vitamina.

Tablica 15.Individualna procjena zdravstvenog stanja prema školskoj spremi (u %)

Procjena vlastitog zdravstvenog stanja

Školska sprema

UkupnoNezavršena osmogodišnja

škola

Osmogodišnja škola

ŠUP (zanatska,

industrijska škola)

Srednjaškola

Viša škola, fakultet

Vrlo loše 9,7 3,3 2,6 2,1 ,7 3,5

Loše 24,3 13,0 4,0 4,7 2,6 9,0

Osrednje 40,8 40,7 28,6 24,8 24,3 31,6

Dobro 19,6 33,3 45,8 46,4 51,5 40,1

Vrlo dobro 5,6 9,8 18,9 22,0 21,0 15,9

Ukupno 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0

Alternativnu medicinu (tablica 16.) koriste ispitanici sa srednjom školom (18,8%) i višom školom i fakultetom (23%) u nešto većoj mjeri od ostalih, te osobe između 46. i 55. godine starosti (18,9%) također nešto više od ostalih. Ovisno o naselju stanovanja, možemo primijetiti gotovo padajući niz povremenog i redovitog kori-štenja alternativne medicine od najvećeg naselja, Zagreba (21%) preko makroregi-onalnih centara (20,8%), regionalnih ili županijskih centara (21,9%), širih lokalnih centara ili gradskih naselja (15,4%), seoskih lokalnih centara ili općinskih centara (10%) do sela (8,8%).

56

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Tablica 16.Korištenje alternativne medicine prema naselju stanovanja (u %)

Korištenjealternativne medicine i lijekova

Naselje stanovanja

UkupnoGlavnigrad

Makro-regionalni

centar

Županijski centar

Gradsko naselje

Općinski centar

Selo

Ne 79,0 79,2 78,1 84,5 90,0 91,2 85,0

Povremeno 12,6 13,3 16,6 10,1 6,8 5,7 10,0

Da 8,4 7,5 5,3 5,3 3,2 3,1 5,0

Ukupno 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0

Alternativna medicina21 (primjerice travarstvo, kiropraktika, kineska medicina, ho-meopatija, aromaterapija, akunpunktura i dr.) često se koristi kao način prevencije bolesti, pa ta tzv. preventivna medicina ima sve više pristalica koji je uzimaju kao prvi izbor, tj., ispred konvencionalne medicine. Dijelom je to i logičan izbor današ-njega čovjeka koji tako lakše podnosi suvremeni način života koji je često stresan pa mnogi objašnjenje i liječenje svojih zdravstvenih tegoba pronalaze upravo u alternativnim pravcima. Često se čini da su pristalice alternativne medicine najče-šće i pristalice alternativne prehrane (primjerice vegetarijanstva i makrobiotike), koji usvajanjem novih prehrambenih vrijednosti doista radikalno utječu na brigu o vlastitom zdravlju. Međutim, korelacija između tih dviju varijabli, korištenja alter-nativnom medicinom i lijekovima i utjecaja alternativnih vrijednosti na prehranu pokazala se relativno niskom (koeficijent kontingencije KC = 0,224). Alternativna medicina kao i vegetarijanstvo, a i pristup zdravlju općenito, kontroverzne su teme oko kojih od strane znanosti postoje razne proturječne informacije. Mnogo izbora koji se stavljaju pred pojedinca vode u nesigurnost i dileme pri odabiru kako ži-votnog stila tako i odnosa prema zdravlju. Pojam nesigurnosti može se promatrati i kroz pojam dilema osobe22 koji se kod pojedinaca često javlja u odnosu na veliku mogućnost izbora koji im se svakodnevno nude.

21 Alternativnu medicinu bitno obilježava drugačije (neznanstveno) objašnjavanje prirode bolesti. Tu spada liječenje narodnih vidara (prisutno stoljećima), hidrote-rapija, travarstvo, homoterapija, antropozofija, manipulativna terapija, osteopatija, kiropraktika, refleksoterapija, terapija vježbama i pokretima (joga, tai chi, akido, plesoterapija...) te svjetski poznata tradicionalna kineska medicina i indijska ayur-vedska medicina. Izvor: dr. Jure Murgić u Bolesničkim novinama, Kliničke bolnice “Sestara milosrdnica”, Zagreb, travanj 2006.22 Sintagma A. Giddensa, u njegovom djelu “Modernity and Self Identity” iz 1991.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

57


4. Zaključak

Analizirane podatke o elementima kvalitete života – prehrani i zdravlju – nastojalo se prikazati preko nekoliko socio-ekonomskih obilježja: dobi, spola, obrazovanja te postojeće tipologije naselja unutar hrvatske mreže naselja. Ta tipologija obuhvaća sve tipove naselja od ruralnih do urbanih, a naslanja se na dogovoreni teritorijalni ustroj u zemlji. U današnjim tranzicijskim uvjetima situacija u kvaliteti prehrane i zdravlja dijelom je izmijenjena u odnosu na vrijeme prije tranzicije. Prema prethod-no iznesenim podacima može se reći da je kod oba elementa, prehrane i zdravlja, ispunjena osnovna razina, odnosno da je za većinu stanovnika njihova kvaliteta zadovoljavajuća, ali i da se još može poboljšavati. Međutim, zbog brojnih transfor-macija u društvu nastalih u vremenu tranzicije, kao što je primjerice privatizacija kapitala i tržišta rada, znatno se promijenila kvaliteta života većine stanovnika. Može se reći da je dotadašnja sigurnost u području rada zamijenjena nesigurno-šću i porastom nezaposlenosti što je dovelo do smanjene mogućnosti utjecanja na vlastitu kvalitetu života, a time i kvalitetu prehrane i zdravlja. To se može povezati s podacima o pojedinačnim troškovima u kućanstvima iz kojih se vidi da trećina ukupnih troškova odlazi samo na hranu i piće što je relativno visoki izdatak za jednu prosječnu obitelj. Isto tako, godišnji indeksi potrošačkih cijena hrane svake su godine viši, odnosno cijene prehrambenih proizvoda rastu, što direktno utječe na ukupnu kvalitetu života, a time i kvalitetu prehrane.

S druge pak strane, tranzicijski i globalizacijski utjecaji donose znatan pomak u osviještenosti većine stanovnika o brizi za zdravu prehranu i brizi za zdravlje koje su danas međusobno povezane. U današnjem vremenu angažirana briga za zdravlje nemoguća je bez brige za prehranu i tek zajedno čine osnovne preduvjete zdravog života. Međutim, zdravstvena situacija kod nas nije na zadovoljavajućoj razini za većinu stanovnika, već se može znatno poboljšavati. Izdaci za zdravstvo u ukupnim troškovima kućanstva u 2006. bili su među najmanjim izdacima, što je ipak premalo za njegovu kvalitetnu razinu. Pored toga i pojava sve većeg broja privatnih liječnika i privatnoga liječničkog sektora, čije usluge većina stanovnika sebi ne može priuštiti, također utječe na ukupnu kvalitetu zdravlja.

Među analiziranim podacima iz istraživanja u tekstu ne postoji potpuna siste-matska povezanost prehrane i zdravlja s tipom naselja, već samo djelomična. Iz analiziranih podataka o prehrani stanovnika pokazalo se kako se kod nas najviše jedu kruh, tjestenina, riža i krumpir, tzv. skupina ugljikohidrata i to svakodnevno, zatim slijedi povrće, dok se meso i riba jedu znatno rjeđe. Prema nekim važnijim nalazima kod elementa zdravlja može se općenito reći da su najčešće zdravstvene poteškoće bolovi u kostima i opći umor, teškoće specifične za stariju populaciju, ali i ne samo za nju. Kao noviji fenomeni koji se mogu istaći iz istraživanja su korištenje privatnih liječničkih usluga i pojava alternativnih pravaca prehrane (ve-getarijanstva, makrobiotike i sl.), a uglavnom se pokazalo da se odnose na više i obrazovanije slojeve stanovništva, te na najveće makroregionalne centre. Također je zamjetna i pojava alternativne medicine koja se koristi kao sve češća metoda liječenja brojnih zdravstvenih tegoba, ali i kao kombinacija s konvencionalnom

58

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


medicinom. Sve te pojave rezultat su globalizacijsko-tranzicijskih utjecaja vidljivih gotovo posvuda, pa tako i na našim prostorima.

Na kraju se može ponoviti da je stanje u područjima prehrane i zdravlja kod nas u transformacijskoj fazi koju će još neko vrijeme obilježavati brojne promjene i pro-blemi tipične za tranzicijske zemlje, a time i za Hrvatsku. Proces prilagodbe novim načinima ponašanja u svim segmentima društva po uzoru na razvijene zemlje zapadne Europe još nije završen što direktno utječe na ukupnu kvalitetu života, a time i prehrane i zdravlja.

Literatura

1. Anketa o potrošnji u domaćinstvima 1988. (1990). Zagreb: Republički zavod za stati-stiku.

2. Anshutz, F. (1992). Medicina umanistica. Rim: Citta'Nuova.3. Bourdieu, P. (2002). Distinction: A Social Critique of the Judgment of Taste. Cambridge.

Massacusets: Harvard University Press.4. Britanski medicinski rječnik (1963). London: Caxton.5. Cerjan-Letica, G.; Letica, S.; Bobić-Bosanac, S.; Mastilica, M.; Orešković, S. (2003). Me-

dicinska sociologija. Zagreb: Medicinska naklada.6. Čaldarović, O. (1995). Socijalna teorija i hazardni život. Zagreb: Biblioteka Razvoj i

okoliš.7. Elias, N. (1996). O procesu civilizacije 1–2. Sociogenetska i psihogenetska istraživanja.

Zagreb: Izdanja antibarbarus.8. Giddens, A. (2005). Odbjegli svijet. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.9. Hodžić, A. (2005). Mreža naselja u umreženom društvu. Sociologija sela, 43, 169 (3):

497–525.10. Hrvatski zdravstveno-statistički ljetopis za 2005. godinu (2006). Hrvatski zavod za jav-

no zdravstvo. Zagreb: Web izdanje.11. Jonjić, A. (1983). Zašto pušiti i piti. Rijeka: Tiskara Rijeka, d.d.12. Lang, S. (2004–2005). Hrvatski časopis za javno zdravstvo. Zdravstvena politika u Hr-

vatskoj. Hrvatski zavod za javno zdravstvo (www.zdravlje.hr).13. Letica, S. (1989). Zdravstvena politika u doba krize. Zagreb: Naprijed.14. Lefebvre, H. (Anri Lefevr) (1974). Urbana revolucija. Beograd: Nolit.15. Little, C. B. (2007). Social Capital and Health. In: The Blackwell Encyclopedia of Socio-

logy. Ritzer, G. (ed.): Blackwell Publishing. Blackwell Reference Online. (www.epnet.com).

16. Mennell, S.; Murcott, A.; van Otterloo, H. A. (1998). Prehrana i kultura. Sociologija hrane. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, HSD.

17. Parsons, T. (1972). Definition of Health and Illness in the Light of American Values and Structure. Patiens, Psychicians and Illness. New York: Free Press.

18. Parsons, T. (1979). Teoria sociologica e societa moderna. Milano: Etas.19. Popis stanovništva 2001. kontingenti stanovništva po gradovima/općinama (2007). Za-

greb: DZS. (http://www.dzs.hr).20. Popovski, V. (1990). Ishrana i zdravlje u gradu i selu. Promjene u svakodnevnom životu

sela i grada (Zbornik radova). Zagreb: IDIS.21. Promjene u svakodnevnom životu sela i grada (1990). Zbornik radova. Zagreb: Institut

za društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

59


22. Ritzer, G. (ed.) (2007). The Blackwell Encyclopedia of Sociology. Blackwell Publishing: Blackwell Reference Online (www.epnet.com).

23. Putnam, R. D. (1996). In: Ritzer, George (ed.) (2007). The Blackwell Encyclopedia of Sociology. Blackwell Publishing: Blackwell Reference Online (www.epnet.com).

24. Seferagić, D. (1988). Kvaliteta života i nova stambena naselja. Zagreb: Sociološko druš-tvo Hrvatske.

25. Seferagić, D. (1990). Razlike u stanovanju između grada i sela. U: Promjene u svako-dnevnom životu sela i grada. Zbornik radova. Zagreb: IDIS.

26. Seferagić, D. (2005). Piramidalna mreža gradova. Sociologija sela, 43, 169 (3):579–617.27. Standage, T. (2006). Povijest svijeta u 6 čaša. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk28. Statistički ljetopis RH 1994. Zagreb, prosinac, 1994.29. Statistički ljetopis RH 2005. Zagreb: DZS. 2006. (http://www.dzs.hr)30. Statistički godišnjak SR Hrvatske 1985. Zagreb: Republički zavod za statistiku, kolovoz

1985.31. Statistički godišnjak SR Hrvatske 1987. Zagreb: Republički zavod za statistiku, rujan

1987.32. Statističko priopćenje, Osnovne karakteristike potrošnje i primanja kućanstava od

2003. do 2005. (www.dzs.hr)33. Svirčić Gotovac, A. (2006). Kvaliteta stanovanja u mreži naselja Hrvatske, Sociologija

sela, 171 (1):105–127.34. Svirčić Gotovac, A. (2006). Sociološki aspekti mreže naselja u zagrebačkoj regiji, Za-

greb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, magistarski rad: 180 str.35. Šegota, I. (1995). Medicinska sociologija. Rijeka: Medicinski fakultet36. Štifanić, M. (2001). Medicinska sociologija. Rijeka: Adamić37. Webster’s Third New International Dictionary (2000). Springfield, MA: Merriam-Web-

ster38. Wilson, M. S.; Weatheral, A.; Butler, C. (2004). A Rhetorical Approach to Discussions

about Health and Vegetarianism, Journal of Health Psychology, Sage Publications, Lon-don, Vol 9 (4), 567–581.

39. Warde, A.; Martens, L.; Olsen, W. (1999). Consumption and the Problem of Variety: Cultural Omnivorousness, Social Distinction and Dining out, Sociology, Vol. 33, No 1: 105–127.

40. Župančić, M. (2005). Infrastrukturna opremljenost hrvatskih seoskih naselja. Sociologi-ja sela, 43, 169 (3):617–659.

60

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r



A n đ e l i n a S v i r č i ć G o t o v a cJ e l e n a Z l a t a rInstitute for Social Research in Zagreb, Zagreb, Croatiae-mail: [email protected]; [email protected]

Nutrition and health – components of the quality of living in the settlements network in Croatia

Abstract

The text analyses some components of the quality of living, namely nutrition and health. In sociology, the quality of living is defined by the level of satisfaction people experience regarding their basic and other needs, living conditions and their standard of living. Nu-merous elements in the quality of living comprise different areas of human life, such as accommodation, working conditions, education, free time, health, diet etc. The last two life segments can be examined as separate branches of sociology, which in turbulent modern times become more and more interesting and known as sociology of nutrition and sociol-ogy of health (medical sociology). This paper presents the results of research carried out at the Institute for Social Research in Zagreb in 2004. Its representative sample were 2.220 respondents all over settlements network in Croatia and it was called Sociological aspects of the settlements network in the context of transition. Nutrition and health data obtained in the research were satisfactory, although there is always room for change and improvement for the majority of people. The expected results place the areas of research in the context of transition and transformation. They also confirm the inseparable connection between health and diet, reflected in permanent concern for healthy life in modern day conditions.

Key words: nutrition, health, settlements network, quality of living, transition period, Croatia


So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

61

Kulturni i politički konzervativizam bunjevačkih Hrvata u Vojvodini

Z l a t k o Š r a mHrvatsko akademsko društvoSekcija za sociologiju, psihologiju i političke znanosti, Subotica, Srbijae-mail: [email protected]

SAŽETAK Na uzorku bunjevačkih Hrvata u Vojvodini nastojali smo utvrditi (1) po-vezanost sociodemografskih karakteristika i deklarativne religioznosti s kulturnim i političkim konzervativizmom kao jednodimenzionalnim konstruktima; (2) utjecaj sociodemografskih karakteristika i deklarativne religioznosti na latentnu konfigu-raciju dimenzija kulturnog i političkog konzervativizma i (3) predikativnu važnost dimenzija kulturnog i političkog konzervativizma u pogledu preferencija različitih političkih opcija. Istraživanje je izvršeno na uzorku od 489 punoljetnih bunjevač-kih Hrvata u Subotici od kojih se polovica nacionalno izjasnila Hrvatima, a druga “samo” Bunjevcima. Rezultati su pokazali da je političko-kulturni obrazac nazvan “tradicionalna autoritarnost i socijalistički mentalitet” u većoj mjeri izražen kod ni-že obrazovanih ispitanika koji su se nacionalno izjasnili samo kao Bunjevci i kod kojih je prisutan manji stupanj religioznosti. Dimenzije političkog konzervativizma ili socijalističkog mentaliteta, za razliku od kulturnoga, pokazale su se važnim pre-diktorima preferencija onih političkih opcija koje Bunjevcima negiraju pripadnost hrvatskoj naciji. Autoritarnost, netolerantnost dvoznačnosti, izbjegavanje neizvjesno-sti i dogmatizam jesu oni koncepti pomoću kojih se pokušava objasniti i razumjeti političko-kulturni konzervativizam jednoga dijela bunjevačkih Hrvata.

Ključne riječi: konzervativizam, tradicionalna autoritarnost, socijalistički mentalitet, političke opcije, bunjevački Hrvati, Vojvodina


1. Uvod

Jedan od problema u društvenom i političkom životu bunjevačkih Hrvata u Voj-vodini njihova je podjela na “samo” Bunjevce s jedne i na Hrvate s druge strane. Takvo određenje drastično je došla do izražaja u popisu stanovništva iz 1991.

UDK 329.11:316.75(497.113=163.42)Izvorni znanstveni rad


62

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Buđenje srpskog nacionalizma krajem 80-ih i agresija na Republiku Hrvatsku po-četkom 90-ih godina prošloga stoljeća jednim su dijelom svakako doprinijeli ovoj podjeli. Hrvati su, naime, od strane Miloševićeva režima bili optuživani za razbi-janje bivše Jugoslavije i politički percipirani kao neprijateljski raspoloženi “prema svemu što je srpsko”. U ozračju takve srbijanske ratne političke propagande vrši se popis stanovništva, i bunjevačkim se Hrvatima nudi politička odstupnica na način da se odreknu pripadnosti hrvatskom narodu uz istodobno isticanje tzv. bunjevač-ke nacionalne samobitnosti. I u ranijoj povijesti, kad su bunjevački Hrvati živjeli u sklopu Austro-Ugarske Monarhije, njihova je elita “znala da bi poticanje samo-svijesti Bunjevaca o njihovoj pripadnosti hrvatskoj naciji zasigurno izazvalo repre-sivnu reakciju mađarskih vlasti...” (Bušić, 2004.:169). Izgleda da je “bunjevština” u različitim političko-povijesnim kontekstima imala funkciju određenog političkog obrambenog mehanizma.

Unatoč tome, povijesna je znanost utvrdila kako su Bunjevci velika skupina hr-vatskoga naroda koja je bila naseljena u raznim dijelovima Kvarnerskog primorja, Dalmacije, Like i Bosne i Hercegovine (Sekulić, 1990.). “Udaljenost i teritorijal-no-politička izdvojenost od modernizacijskog središta matičnog etničkog prostora (hrvatskog, Z. Š.) tijekom 19. i u prvoj polovici 20. st. za posljedicu ima slabljenje svijesti u dijelu bunjevačke populacije o zajedničkom kulturnom identitetu s ma-tičnom hrvatskom nacijom. Napose se to ogleda u jezičnoj povezanosti kao jednoj od glavnih sastavnica kulturnog identiteta jer Hrvati-Bunjevci dijele s većinom hrvatskog stanovništva najrašireniji narodni govor – štokavsku ikavicu” (Bušić, 2004.:86). Drugim riječima, neovisno o tome izjašnjavaju li se bunjevački Hrvati u Vojvodini na popisu stanovništva “samo” kao Bunjevci, oni pripadaju hrvatskom nacionalnom korpusu. Ipak, sociološka je činjenica da se danas bunjevački Hrvati u Vojvodini na popisima stanovništva međusobno dijele na Hrvate s jedne i na “samo” Bunjevce s druge strane. Imajući na umu ovu sociološku tvrdnju vodili smo računa da imamo podjednak broj jednih i drugih ispitanika u uzorku na kojem će biti izvršeno ovo istraživanje.

Za očekivati je bilo da nakon pada Miloševićeva režima nova demokratska vlast više neće potencirati bunjevačku nacionalnu “samobitnost” i kako bunjevački Hr-vati neće imati potrebu koristiti “bunjevštinu” kao socijalni i politički obrambeni mehanizam. Ova se očekivanja ne samo nisu ostvarila, nego je u međuvremenu od strane demokratske vlasti došlo do priznavanja Bunjevaca kao nacionalne manjine omogućivši im legalno formiranje Bunjevačkog nacionalnog vijeća, a broj je onih koji se izjašnjavaju jedino kao Bunjevci prema popisu stanovništva iz 2002. godine ostao isti kao i 1991. godine.

Politička i svaka druga potpora “bunjevštini” često se doživljava i tretira kao asimi-lacija Hrvata u Vojvodini, te se u tom kontekstu upućuju pozivi za njenu političku prevenciju. Primjerice, u jednom stranačkom priopćenju za javnost Demokratski savez Hrvata u Vojvodini poziva domicilnu i matičnu državu da reagiraju, i to sljedećim riječima: “... pozivamo vlasti domicilne države – Republike Srbije da prestanu materijalno i logistički favorizirati asimilaciju hrvatskog naroda u Vojvo-

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

63

Z. Šram: Kulturni i politički konzervativizam bunjevačkih Hrvata u Vojvodini

dini i ujedno pozivamo tijela matične države – Republike Hrvatske da poduzmu političke mjere radi zaštite manjinskih prava Hrvata u Vojvodini” (“Hrvatska riječ”, 15. prosinca, 2006.). Očigledno se ovdje radi o eksplicitnom pozivu hrvatskoj vanj-skoj politici da intervenira u prevenciji asimilacije Hrvata u Vojvodini na taj način da se određenim diplomatskim mjerama i postupcima uključi u aktualni problem nacionalne samoidentifikacije bunjevačkih Hrvata. Nameće se, međutim, pitanje je li realno očekivati da bi specifične ad hoc diplomatske intervencije u značajnoj mjeri doprinijele konsolidaciji nacionalne svijesti bunjevačkih Hrvata u slučaju da su razlike u pogledu strukturiranosti i stupnja internalizacije određenih stavovsko-vrijednosnih obrazaca koji postoje između Bunjevaca i Hrvata takve prirode da ne podliježu lakim i relativno brzim promjenama. Isto se tako može postaviti pitanje bi li došlo do znatnijeg smanjenja broja onih koji se nacionalno izjašnjavaju “samo” Bunjevcima u slučaju da srbijanska državna politika odustane i prestane davati “materijalnu i logističku” potporu bunjevačkoj političkoj opciji.

U svakom slučaju vidimo da se problem “bunjevačkog pitanja” odnosi na ekspli-citno unutarnje i implicitno vanjskopolitičko pitanje na koje je teško dati određene odgovore ako se “vizija i budućnost vojvođanskih Hrvata ne temelji na recepciji kako nasljeđa i aktualnog stanja unutar zajednice tako i srbijanskog društva u cjeli-ni...” (Žigmanov, 2006.:61–62), odnosno ako se pored povijesnog nasljeđa ne uzima u obzir i “percepcija društvene stvarnosti” (Ilišin, 2002.:162). Drugim riječima, slije-deći Parsonsov konceptualni okvir teorije društvenih sustava “zadovoljavanje indi-vidualnih ili kolektivnih potreba ne događa se u nekom vrijednosno-kulturalnom i društvenom vakuumu već uvijek u nekom određenom vrijednosno-kulturnom referentnom okviru konkretne zajednice ili društva u cjelini” (Dulić, 2006.:12).

Na konzervativni društveni karakter bunjevačkih Hrvata ukazivali su različiti auto-ri. Govoreći o društvenom životu bačkih (bunjevačkih) Hrvata Ante Sekulić (1990.) naglašava patrijarhalni karakter zajednice u kojoj su živjeli i za koju je karakteri-stična autarkijska ekonomija (sama sebi dovoljna). Subotički biskup Ivan Antuno-vić, koji je živio i djelovao u 19. stoljeću, ukazuje na zadrugarstvo kao jednu od najznačajnijih odrednica društvenog života i zajednice bunjevačkih Hrvata. Na jednom mjestu on kaže: “Razmatro ti čovjeka u pogledu ćudorednom, tvarnom il političkom, svagdi češ naći, da je za njeg koristnije, ako u zadrugi što dulje obsto-ji. Zadrugu trieba smatrat kao vrilo, gradjanskog žića svakog čovjeka, u pogledu duševnom i tvarnom... Zadruga je dakle ogledalo, u kom se zrca ćudoredan, i gospodarski život svakog čovjeka” (Antunovich, 1879.:426).

Patrijarhalni karakter zadružnog života na slikovit način opisuje Alojzije Stantić, suvremeni subotički autor koji i danas piše na izvornoj bunjevačkoj ikavici: “Ko u svakoj zajednici tako i u obiteljskoj zadrugi domaćin, obično najstariji muškarac ‘dida’, bio je glava zadruge s dvadesetak i više čeljadi. Njega su svi slušali: ‘kako su dida kazali, tako mora bit’ su riči na kojima je počivao odnos čeljadi u zadrugi. ‘Dida’ je držao buđelar (lisnicu, raspolagao je s novcem), zapovido ko će šta radit, kako će i šta radit...” (Stantić, 2006.:46).

64

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Zadružna kultura, koja upućuje na prisutnost konzervativnog, patrijarhalnog, auto-kratskog i autoritarnog društvenog karaktera, u izvjesnoj mjeri korespondira s kon-ceptom one društvene skupine koju Ferdinand Tönnies naziva “zajednicom”, nasu-prot onoj društvenoj skupini koju naziva “društvom” (prema: Lukić, 1987.). Krvna, prostorna i intelektualna bliskost, te prevladavanje običaja, tradicije, solidarnosti i prisnosti, navode se kao temeljne karakteristike Tönniesovog koncepta “zajedni-ce” (prema: Gurvitch, 1965.). Ova se kultura, odnosno otpor prema promjenama, prema Sekulićevim riječima održala gotovo sve do naših dana: “I dok je u rad i službu zemlji, salašu, posjedu i njivama prodiralo novo..., u obitelji su se uporno, ljubomorno čuvali odnošaji koji su nekoć davno uvedeni na temelju životnog isku-stva, pučko-vjerskog svjetonazora. Tako je bilo tijekom vjekova, nepromijenjeno i postojano, sve do sredine našeg stoljeća” (20. stoljeća, Z. Š.) (Sekulić, 1990.:146).

Drugim riječima, konzervativizam se kao stil života i svjetonazor kod bunjevačkih Hrvata održavao unatoč nastalim tehnološkim, političkim i društvenim promje-nama. Upravo pomoću koncepta konzervativizma nastojimo barem djelomično rasvijetliti one segmente društvene svijesti bunjevačkih Hrvata na temelju kojih bi bilo moguće razumjeti ne samo njihovu podvojenost u etničkoj samoidentifikaciji, već i sklonost određenim političkim opcijama. Upravo stoga ovdje ćemo pobliže odrediti sam koncept konzervativizma i njegov dinamički karakter.

Konzervativizam se uobičajeno definira kao otpor prema promjenama i kao ten-dencija da se preferiraju sigurni, tradicionalni, konvencionalni i autoritarni oblici ponašanja i mišljenja (Altemeyer, 1988.; Muller, 2001.; Wilson, 1973.). Valja na-pomenuti kako povijesno nasljeđe i situacijski faktori ne utječu samo na stupanj internalizacije, već i na samu strukturu različitih konzervativnih orijentacija (Golu-bović, 2005.; Suedfeld, 1997.; Šiber, 1998.a). Pored toga, koncept konzervativizma ne ukazuje samo na sindrom društvenih stavova nego i na sindrom specifičnih osobina ličnosti poprimajući pri tom karakteristike jednog socijalno-psihološkog hibrida (Milas, 2002.). Moguće je, dakle, na temelju poznavanja određenih druš-tvenih stavova ili pak vrijednosnih orijentacija djelomično zaključivati o postoja-nju specifične strukture ličnosti (Adorno i sur., 1950.; Christie, 1991.; Milas, 1998.; Šram, 2006.; 2007.), odnosno na temelju poznavanja specifičnih osobina ličnosti prognozirati pojavljivanje određenih konzervativnih stavovsko-vrijednosnih obra-zaca koji u krajnjoj liniji mogu upućivati na postojanje određene konzervativne ideologije (Duckitt, 2001.; Šram, 2000.; Tomkins, 1995.). Upravo povezanost speci-fičnih psiholoških motiva i procesa s određenim stavovsko-vrijednosnim sadrža-jima omogućuje kompleksniju interpretaciju značenja i funkcije konzervativizma unutar određene društvene skupine, te pruža temelj za različite teorijske pristupe konzervativizmu (Jost i sur., 2003.).

Budući da se konzervativizam manifestira u različitim područjima i aspektima druš-tvenog života (Johnson i Tamney, 2001.), bilo je potrebno definirati prostore konzer-vativizma koje ćemo ispitivati u ovom istraživanju. Pošli smo od pretpostavke da će konstrukt kulturnog i političkog konzervativizma u značajnoj mjeri doprinijeti razu-mijevanju različitih nacionalnih samoidentifikacija bunjevačkih Hrvata i preferencija

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

65


određenih političkih opcija. Kulturni konzervativizam najčešće sadrži one stavovske strukture koje upućuju na postojanje različitih autoritarnih tendencija i tradicionalnih vrijednosti (Durrheim, 1997.). Iz ovih se razloga za kulturni konzervativizam pone-kad naizmjenično koriste termini kao što su “autoritarni konzervativizam”, “konzer-vativna autoritarnost” i “tradicionalni konzervativizam” (Miller i sur., 1981.). U našem istraživanju konstrukt kulturnog konzervativizma definirali smo kao onaj stavovsko-vrijednosni obrazac koji u svojoj strukturi sadrži dimenzije kao što su patrijarhalnost, autoritarna poslušnost i sklonost pokoravanja državnom autoritetu.

Konstrukt političkog konzervativizma definirali smo kao onaj stavovsko-vrijedno-sni obrazac koji u svojoj strukturi sadrži dimenzije kao što su antizapadna orijenta-cija, jugonostalgija i militaristički sentiment. Drugim riječima, sa stajališta aktualne tranzicijske političko-ekonomske filozofije jedna vrsta “socijalističkog mentaliteta” daje temeljno značenje političkog konzervativizma (Šram, 2001.a). Neka su istra-živanja u bivšim komunističkim zemljama ukazala na povezanost autoritarnih tendencija i preferiranja političkih vrijednosnih orijentacija bivših socijalističkih sustava (McFarland i sur., 1992.; Šram, 2006.), odnosno na povezanost političkog konzervativizma i preferiranja nacionalističkih političkih opcija (McFarland i sur., 1996.; Šram, u tisku). Realno bi stoga bilo za očekivati pojavljivanje strukturalne povezanosti između određenih dimenzija kulturnog i političkog konzervativizma unutar pojedinih sociodemografskih skupina bunjevačkih Hrvata, odnosno pove-zanosti pojedinih (sub)dimenzija konzervativizma s različitim političkim opcijama. Pored autoritarnih tendencija religioznost se gotovo u pravilu pokazuje kao zna-čajan prediktor konzervativnih vrijednosnih orijentacija (Labus, 2005.; Sekulić i Šporer, 2006.; Šram, 2001.c). Za pretpostaviti je onda bilo da će i kod bunjevačkih Hrvata deklarativna religioznost (religijska samoidentifikacija) biti pozitivno koreli-rana barem s nekima od dimenzija kulturnog i političkog konzervativizma.

U ovom smo istraživanju nastojali utvrditi sljedeće: (1) povezanost sociodemograf-skih karakteristika i deklarativne religioznosti s kulturnim i političkim konzer-vativizmom kao jednodimenzionalnim konstruktima; (2) utjecaj sociodemograf-skih karakteristika i deklarativne religioznosti na latentnu konfiguraciju faktorski ekstrahiranih dimenzija kulturnog i političkog konzervativizma; (3) prediktivnu važnost dimenzija kulturalnog i političkog konzervativizma u pogledu preferiranja različitih latentnih političkih opcija.

2. Metoda

2.1. Ispitanici

Uzorkom je obuhvaćeno 489 ispitanika na teritoriju općine Subotica sa sljedećim sociodemografskim karakteristikama:

Rezidencijalni status: grad: 64%, selo: 36%.

Spol: muški: 47%, ženski 53%.

66

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Dob: 18–30 god. = 24,3%; 31–45 = 32,5%; 46–55 = 21,1%; 56–65 = 13,9%; 66 i više god. = 8,2%.

Školska naobrazba: nezavršena osnovna škola = 5,8%; osnovna škola = 15,1%; srednja trogodišnja škola za radnička zanimanja = 26%; srednja četverogodišnja škola = 37,4%; viša škola = 8,7%; fakultet = 7%.

Nacionalna samoidentifikacija: Bunjevci = 46%, Hrvati = 54%.

Deklarativnu religioznost mjerili smo na temelju religiozne samoidentifikacije i dobili sljedeće rezultate: nije vjernik = 4,3% (ateisti); vjernik je samo utoliko što po-štuje i drži se običaja svoga naroda = 34,2% (“tradicionalni” vjernici); vjernik je ali ne prihvaća sve što njegova Crkva naučava = 25,4%; uvjereni je vjernik i prihvaća sve što njegova Crkva naučava = 36,1%.

Istraživanje je izvršeno u srpnju 2005. godine, u sklopu jednog šireg istraživačkog projekta, a za potrebe Nacionalnog vijeća hrvatske nacionalne manjine u Republici Srbiji.

2.2. Mjerni instrumenti

Kulturni konzervativizam. Skalu kulturnog konzervativizma konstruirali smo na temelju izbora čestica korištenih u nekim ranijim istraživanjima (Fine-Davis, 1989.; Šiber, 1984.; Šram, 2001.c). Od ispitanika je traženo da izraze stupanj slaganja ili neslaganja sa svakom ponuđenom tvrdnjom na petostupanjskoj skali Likertovog formata u rasponu potpunog neslaganja (1 = uopće se ne slažem) do potpunog slaganja (5 = u potpunosti se slažem). Verbalizacija korištenih čestica ili tvrdnji vidi se iz prikaza faktorske strukture (tablica 1.). Veličina koeficijenta unutarnje konzi-stencije, za skalu od 9 čestica, izražena Cronbachovom alfom iznosi .84 što ukazuje na visoku pouzdanost skale. Kako bismo provjerili dimenzijski prostor kulturnog konzervativizma, izvršili smo faktorsku analizu pod komponentnim modelom uz kosokutu rotaciju (oblimin) jer smo pretpostavili da će faktori biti međusobno ko-relirani. Ekstrahirana su tri faktora kojima je objašnjeno 73,05% varijance. Visoki postotak varijance govori o tome da skala u cjelini mjeri jedan dobro definirani konstrukt.

Faktore smo nazvali: 1. Patrijarhalni sindrom; 2. Autoritarna poslušnost i 3. Pokoravanje državnom autoritetu (tablica 1.). Pored rezultata faktorske analize prikazani su sumarni postoci odgovora “uglavnom se slažem” i “u potpunosti se slažem” sa svakom tvrdnjom koja definira strukturu ekstrahiranog faktora. Veličine interfaktorskih korelacija (tablica 2.) upućivale su na postojanje faktora višega reda kojim je objašnjeno 57,84% varijance. Ne samo da je faktorska analiza drugoga reda pokazala da je kulturni konzervativizam jedan relativno homogeni konstrukt društvenih stavova, već na to upućuje i faktorska struktura prve glav-ne komponente (faktorska zasićenja se kreću od .54 do .74) kojom je objašnjeno 44,43% varijance.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

67


Tablica 1.Faktorska struktura skale kulturnog konzervativizma (oblimin)

F1: PATRIJARHALNI SINDROM

Varijabla ZasićenjeSlaže se

(%)

Rukovodeća mjesta u poslovnom svijetu trebaju biti u rukama muškaraca .85 21,0

Muškarac treba imati glavnu riječ u obitelji .83 30,4

Žene se ne trebaju miješati u politiku .80 20,0

Žene trebaju slušati svoje muževe .78 33,2

F2: AUTORITARNA POSLUŠNOST

Oni koji ne poštuju autoritete velika su opasnost za zajednicu u kojoj žive .91 32,0

Poslušni ljudi uvijek su korisniji društvu negoli oni koji se stalno zbog nečega bune .83 39,8

Poslušni građani garancija su stabilnosti svake države .82 40,5

F3: POKORAVANJE DRŽAVNOM AUTORITETU

Državne vlasti najbolje znaju koji su pravi interesi i potrebe njihovih građana .89 22,5

Država najbolje zna tko su njeni neprijatelji, a tko prijatelji .87 30,9

Tablica 2.Matrica interfaktorskih korelacija dimenzija kulturnog konzervativizma

F1 F2 F3

F1 Patrijarhalni sindrom 1.00

F2 Autoritarna poslušnost .43 1.00

F3 Pokoravanje državnom autoritetu .29 .37 1.00

Politički konzervativizam. Skalu političkog konzervativizma konstruirali smo ta-kođer na temelju izbora čestica korištenih u ranijim istraživanjima (Šram, 2001.a; 2001.b). Veličina koeficijenta unutarnje konzistencije, za skalu od 11 čestica, izraže-na Cronbachovom alfom iznosi .86. Faktorskom analizom pod komponentnim mo-delom uz oblimin rotaciju ekstrahirana su tri faktora kojima je objašnjeno 73,36% varijance. Faktore smo nazvali: 1. Antizapadna orijentacija; 2. Jugonostalgija i 3. Militaristički sentiment (tablica 3.). Veličine interfaktorskih korelacija (tablica 4.) upućivale su na postojanje faktora višega reda kojim je objašnjeno 56,96% vari-jance. Osim toga, faktorska struktura prve glavne komponente (faktorska zasiće-nja kreću se od .58 do .79) i postotak varijance kojim je ona objašnjena (43,13%) ukazuje da je politički konzervativizam relativno homogeni konstrukt društvenih stavova.

68

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Tablica 3.Faktorska struktura skale političkog konzervativizma (oblimin)

F1: ANTIZAPADNA ORIJENTACIJA

Varijabla ZasićenjeSlaže se

(%)

Zapadni svijet želi našu zemlju pretvoriti u svoju koloniju .88 36,0

Od članstva u Europskoj uniji naša će zemlja imati više štete nego koristi .85 27,6

Ulaskom stranog kapitala u našu zemlju većina radnika ostat će bez posla .82 38,7

Više nikada nećemo biti slobodni ako budemo radili ono što od nas traži međunarodna zajednica (Europa i Amerika) .79 34,5

F2: JUGONOSTALGIJA

U bivšem komunističkom sustavu bilo je više pravde, morala i reda .89 55,4

Josip Broz Tito bio je najbolji državnik kojeg smo ikada imali .89 61,1

Uvođenjem višestranačkog sustava dobili smo samo ekonomsku katastrofu i raspad bivše nam domovine .79 54,5

Trebalo bi obnoviti bivšu Jugoslaviju .69 39,8

F3: MILITARISTIČKI SENTIMENT

Naše društvo mora izdvajati znatno više novca za modernizaciju naše vojske i proizvodnju oružja .91 30,6

Disciplinirana, dobro obučena i velika vojska jedina je garancija da se nitko neće usuditi napasti našu zemlju .89 26,8

U slučaju većih društvenih nemira vojska je ta koja treba preuzeti vlast u zemlji .78 25,7

Tablica 4.Matrica interfaktorskih korelacija dimenzija političkog konzervativizma

F1 F2 F3

F1 Antizapadna orijentacija 1.00

F2 Jugonostalgija .28 1.00

F3 Militaristički sentiment .44 .32 1.00

Političke opcije. Dimenzije političkih opcija definirali smo hipotetskim višestrukim stranačkim preferencijama. Ispitanicima smo postavili sljedeće pitanje: “Kad bi bi-lo moguće istovremeno glasovati za više političkih stranaka, kojim biste od dolje navedenih stranaka dali svoj glas na budućim lokalnim izborima?” Od ispitanika je traženo da se za svaku političku stranku opredijele na skali Likertova formata od potpunog odbacivanja (1. ne bih nikada glasovao) do potpunog prihvaćanja (5. sigurno bih glasovao). Na temelju korelacijske matrice od 11 stranačkih preferen-cija faktorskom su analizom uz oblimin rotaciju ekstrahirana tri faktora odnosno

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

69


tri latentne političke opcije kojim je objašnjeno 58,61% varijance. Političke smo opcije nazvali: 1. Bunjevačka opcija (definira je skup stranaka čiji čelnici negiraju činjenicu da su Bunjevci dio hrvatskog naroda, odnosno propagiraju i bore se za nacionalnu samobitnost Bunjevaca); 2. Hrvatsko-mađarska i srbijanska demo-kratska opcija i 3. Srbijanska nacionalistička opcija (definirana je preferiranjem Miloševićevih socijalista, Šešeljevih radikala i Koštuničinih demokrata). Faktorska struktura političkih opcija prikazana je u tablici 5. Matrica interfaktorskih korelacija ukazala je na postojanje pozitivne korelacije između Bunjevačke opcije i Srbijanske nacionalističke opcije (r = .25) (tablica 6.).

Tablica 5.Faktorska struktura političkih opcija ekstrahiranih na temelju višestrukih stranačkih preferencija (oblimin)

F1: BUNJEVAČKA OPCIJA

Varijabla Zasićenje

Narodna demokratska stranka (Mirko Bajić) .85

Ekološka stranka (Blaško Gabrić) .68

Bunjevačka stranka (Darko Babić) .60

Demokratska stanka Srbije (Vojislav Koštunica) .35

F2: HRVATSKO-MAĐARSKA I SRBIJANSKA DEMOKRATSKA OPCIJA

Savez vojvođanskih Mađara (Jozsef Kasza) .75

Demokratski savez Hrvata u Vojvodini (Petar Kuntić) .72

Liga socijaldemokrata Vojvodine (Nenad Čanak) .71

Demokratska stranka (Boris Tadić) .64

G 17 Plus (Mlađan Dinkić) .63

F3: SRBIJANSKA NACIONALISTIČKI OPCIJA

Socijalistička partija Srbije (Ivica Dačić) .79

Srpska radikalna stranka (Tomislav Nikolić) .74

Demokratska stranka Srbije (Vojislav Koštunica) .50

Tablica 6.Matrica interfaktorskih korelacija dimenzija političkih opcija

F1 F2 F3

F1 Bunjevačka opcija 1.00

F2 Hrvatsko-mađarska i srbijanska demokratska opcija .02 1.00

F3 Srbijanska nacionalistička opcija .25 –.06 1.00

70

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


3. Rezultati

3.1. Povezanost sociodemografskih karakteristika i deklarativne religioznosti s kulturnim i političkim konzervativizmom kao jednodimenzionalnim konstruktima

Metrijske karakteristike skala kulturnog i političkog konzervativizma dopuštaju nam da ih tretiramo kao jednodimenzionalne konstrukte. Prve glavne komponente ovih konstrukata stavili smo u relaciju sa sociodemografskim karakteristikama i varijablom deklarativne religioznosti. Kako bismo utvrdili razlikuju li se ispitanici različitog spola, dobi, školske naobrazbe, etničke samoidentifikacije, rezidencijal-nog statusa (grad – selo) i deklarativne religioznosti u pogledu stupnja interna-lizacije kulturnog i političkog konzervativizma, izračunati su prosječni faktorski bodovi na promatranim varijablama, a značajnosti razlika testirane su postupkom jednosmjerne analize varijance.

U tablici 7. vidimo da veći stupanj kulturnog konzervativizma izražavaju muški ispitanici /F(1,487) = 31.01, p<.001/, stariji od 55 godina /F (4,484) = 12.02, p<.001/, niže obrazovani ispitanici /F(5,478) = 12.46, p<.001/, oni koji su se nacionalno izja-snili samo kao Bunjevci /F(1,487) = 33.93, p<.001/, te ateisti i “tradicionalni” vjer-nici (vjernici utoliko što poštuju i drže se običaja svoga naroda) /F(3,484) = 5.11, p<.01/. Rezidencijalni status nije se pokazao kao varijabla koja statistički značajno razlikuje ispitanike u pogledu stupnja internalizacije kulturnog konzervativizma /F(1,487) = 0.47, p>.05/.

Također, u tablici 7. vidimo da veći stupanj političkog konzervativizma izražavaju ženski ispitanici /F(1,487) = 7.34, p<.01/, niže obrazovani /F(5,478) = 10.66, p<.001/, oni koji su se nacionalno izjasnili samo kao Bunjevci /F(1,487) = 62.10, p<.001/, koji žive na selu /F(1,487) = 9.41, p<.01/, i “tradicionalni” vjernici /F(3,484) = 7.28, p<.001/. Dob ispitanika nije se pokazala kao varijabla koja statistički značajno razlikuje ispitanike u pogledu stupnja internalizacije političkog konzervativizma /F(4,484) = 2.03, p>.05/.

Tablica 7.Analiza varijance prosječnih faktorskih bodova postignutih na varijabli kulturnog konzervativizma i političkog konzervativizma kao jednodimenzionalnih konstrukata

Kulturni konzervativizam Politički konzervativizam

Spol M M

Muški .25 –.12

Ženski –.23 .11

F (1,487) = 31.01** F = 7.34*

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

71


Kulturni konzervativizam Politički konzervativizam

Dob

18–30 godina –.06 –.02

31–45 –.30 –.15

46–55 .01 .13

56–65 .45 .11

66 i više godina .59 .15

F (4,484) = 12.02** F = 2.03nz

Školska naobrazba

Nezavršena osnovna škola .92 .70

Osnovna škola .29 .38

Trogodišnja srednja škola .20 .15

Četverogodišnja srednja škola –.23 –.20

Viša škola –.29 –.37

Fakultet –.44 –.47

F(5,478) = 12.46** F = 10.66**

Etnička samoidentifikacija

Bunjevac .27 .36

Hrvat –.23 –.31

F(1,487) = 33.93** F = 62.10**

Rezidencijalni status

Grad –.02 –.10

Selo .04 .18

F(1,487) = .47nz F = 9.41*

Deklarativna religioznost

Ateist .20 –.04

“Tradicionalni” vjernik .21 .22

Vjernik je, ali ne prihvaća sve doktrine –.21 .05

Uvjereni je vjernik i prihvaća sve doktrine –.07 –.26

F(3,484) = 5.11* F = 7.28**

*p<.01, **p<.001, nz = F-omjer nije značajan

72

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


3.2. Utjecaj sociodemografskih karakteristika i deklarativne religioznosti na latentnu konfiguraciju dimenzija kulturnog i političkog konzervativizma

Kako bismo utvrdili imaju li i u kojoj mjeri sociodemografske karakteristike i de-klarativna religioznost utjecaj na latentnu konfiguraciju dimenzija kulturnog i po-litičkog konzervativizma, primijenili smo kanoničku diskriminacijsku analizu. Po jedna je statistički značajna diskriminacijska funkcija (ili latentna dimenzija) deri-virana na temelju spola, dobi, školske naobrazbe, etničke samoidentifikacije i rezi-dencijalnog statusa ispitanika. Na temelju deklarativne religioznosti derivirane su dvije statistički značajne diskriminacijske funkcije. Drugu diskriminacijsku funk-ciju nismo uzeli u razmatranje jer se tek oko 4% ukupnog varijabiliteta u skupu ispitivanih varijabli (dimenzije kulturnog i političkog konzervativizma) može pri-pisati razlikama u religijskoj samoidentifikaciji. U tablici 8. prikazane su strukture diskriminacijskih funkcija ili faktora, a centroidi skupina koji predstavljaju skupne srednje vrijednosti na pojedinoj diskriminacijskoj funkciji prikazani su u tablici 9. Centroidi skupina pokazuju kolika je međusobna udaljenost pojedinih sociode-mografskih i (ne)religioznih skupina na određenom latentnom stavovsko-vrijedno-snom obrascu kojeg predstavlja diskriminacijska funkcija ili faktor.

Diskriminacijsku funkciju deriviranu na temelju spola ispitanika u pozitivnom smjeru definira patrijarhalni sindrom (.81), a u negativnom smjeru antizapadna orijentacija (–.25). Centroidi skupina pokazuju da je patrijarhalni sindrom u većoj mjeri prisutan kod ispitanika, a antizapadna orijentacija kod ispitanica. Jedino su ove razlike među spolovima doprinijele da ispitanici imaju veće faktorske bodove na dimenziji kulturnog konzervativizma, odnosno ispitanice na dimenziji politič-kog konzervativizma. Oko 20% varijance u skupu ispitivanih varijabli mogu se pripisati razlikama među spolovima.

Diskriminacijsku funkciju deriviranu na temelju dobi definiraju patrijarhalni sin-drom (.70), autoritarna poslušnost (.85), pokoravanje državnom autoritetu (.51) i militaristički sindrom (.49). Centroidi skupina pokazuju da je ovaj tip kulturnog konzervativizma u većoj mjeri prisutan u dobnoj skupini između 56 i 65 godina i skupini od 66 i više godina. Oko 10% varijance u skupu ispitivanih varijabli može se pripisati dobnim razlikama.

Diskriminacijsku funkciju deriviranu na temelju školske naobrazbe definiraju sve dimenzije kulturnog i političkog konzervativizma. Centroidi skupina pokazuju da je generalni konzervativizam u većoj mjeri prisutan kod ispitanika s nezavršenom i završenom osnovnom školom i trogodišnjom srednjom školom za radnička za-nimanja. Postoji gotovo pravolinijska koreliranost školske naobrazbe i generalnog konzervativizma. Oko 17% varijance u skupu ispitivanih varijabli može se pripisati razlikama u obrazovnom nivou.

Diskriminacijsku funkciju deriviranu na temelju etničke samoidentifikacije također definiraju sve dimenzije kulturnog i političkog konzervativizma. Centroidi skupina pokazuju da je generalni konzervativizam u većoj mjeri prisutan kod onih ispita-

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

73


nika koji su se nacionalno izjasnili samo kao Bunjevci. Oko 14% varijance u skupu ispitivanih varijabli može se pripisati razlikama u etničkoj samoidentifikaciji.

Diskriminacijsku funkciju deriviranu na temelju rezidencijalnog statusa definiraju antizapadna orijentacija (.70), jugonostalgija (.50), militaristički sentiment (.56) i pokoravanje državnom autoritetu (.36). Centroidi skupina pokazuju da je ovaj tip političkog konzervativizma u većoj mjeri prisutan kod ispitanika koji žive na selu. Premda je ova diskriminacijska funkcija statistički značajna, veličina kanoničke ko-relacije je niska (r = .17) što ukazuje kako rezidencijalni status ima razmjerno skro-mno značenje pri iskazivanju političkog konzervativizma. Tek oko 3% varijance u skupu ispitivanih varijabli može se pripisati razlikama u rezidencijalnom statusu.

Diskriminacijsku funkciju deriviranu na temelju deklarativne religioznosti defini-raju patrijarhalni sindrom (.56), pokoravanje državnom autoritetu (.59), jugono-stalgija (.45) i militaristički sentiment (.69). Centroidi skupina pokazuju da je jedna vrsta paternalističko-socijalističkog mentaliteta u većoj mjeri prisutna kod ateista i “tradicionalnih” vjernika. Oko 4% varijance u skupu ispitivanih varijabli može se pripisati razlikama u iskazivanju deklarativne religioznosti.

Tablica 8.Koeficijenti strukture diskriminacijskih funkcija deriviranih na temelju sociodemografskih karakteristika i deklarativne religioznosti

Varijabla Spol Dob ŠkolaEtnička

samoident.Rezid. status


F F1 F1 F1 F F1

Patrijarhalni sindrom .81 .70 .76 .56 .17 .56

Autoritarna poslušnost .05 .85 .54 .44 –.02 .18

Pokoravanje državnom autoritetu .04 .51 .33 .40 .36 .59

Antizapadna orijentacija –.25 .16 .52 .70 .70 .13

Jugonostalgija –.11 .08 .56 .41 .50 .45

Militaristički sentiment –.15 .49 .52 .78 .56 .69

Statistici diskrim. funkcija:

Wilksova lambda .79 .88 .80 .85 .97 .87

Svojstvena vrijednost .26 .11 .20 .17 .03 .09

Kanonička korelacija .45 .31 .41 .38 .17 .29

p< .001 .000 .001 .001 .050 .001

74

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Tablica 9.Centroidi skupina na diskriminacijskim funkcijama deriviranim na temelju sociodemografskih karakteristika i deklarativne religioznosti

Spol C

Muški .53

Ženski –.49

Dob

18–30 godina –.07

31–45 –.33

46–55 –.01

56–65 .56

66 i više godina .60

Školska naobrazba

Nezavršena osnovna škola 1.10

Osnovna škola .44

Trogodišnja srednja škola .26

Četverogodišnja srednja škola –.30

Viša škola –.47

Fakultet –.68

Etnička samoidentifikacija

Bunjevac .44

Hrvat –.38

Rezidencijalni status

Grad –.12

Selo .23


Ateist .31

“Tradicionalni” vjernik .39

Vjernik, ali ne prihvaća sve doktrine –.24

Uvjereni vjernik i prihvaća sve doktrine –.23

3.3. Dimenzije kulturnog i političkog konzervativizma kao prediktori političkih opcija

Kako bismo utvrdili doprinos pojedinih dimenzija kulturnog i političkog konzer-vativizma u predikciji rezultata na dimenzijama političkih opcija, primijenili smo multipluregresijsku analizu koja omogućuje uvid u odnos između nekoliko ne-zavisnih ili prediktor varijabli i pojedinačne zavisne ili kriterij varijable. Nastojali

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

75


smo utvrditi koje se od prediktor varijabli (dimenzije kulturnog i političkog kon-zervativizma) nalaze u statistički značajnim korelacijama s pojedinačnom kriterij varijablom ili dimenzijom političke opcije. Sumarni rezultati regresijskih analiza prikazani su u tablici 10.

Kao značajnim prediktorima bunjevačke opcije pokazali su se antizapadna orijen-tacija, jugonostalgija, militaristički sentiment i pokoravanje državnom autoritetu. Oko 18% varijance kriterij varijable objašnjeno je prediktor varijablama. Vidimo da se politički konzervativizam nalazi u pozitivnoj korelaciji s preferiranjem bunjevač-ke političke opcije.

Kao značajnim prediktorima hrvatsko-mađarske i srbijanske građanske opcije po-kazali su se u negativnom smjeru antizapadna orijentacija, militaristički sentiment i jugonostalgija, a u pozitivnom smjeru autoritarna poslušnost. Oko 16% varijan-ce kriterij varijable objašnjeno je prediktor varijablama. Politički konzervativizam nalazi se u negativnoj korelaciji s preferiranjem hrvatsko-mađarske i srbijanske građanske političke opcije. Valja uočiti kako dimenzije kulturnog konzervativizma nemaju nikakvu ili vrlo malu važnost u predikciji rezultata na ovoj političkoj opciji. Kao značajnim prediktorima srbijanske nacionalističke opcije pokazali su se u po-zitivnom smjeru antizapadna orijentacija, militaristički sentiment i pokoravanje državnom autoritetu, a u negativnom smjeru jugonostalgija. Oko 12% varijance kriterij varijable objašnjeno je prediktor varijablama. Vidimo kako se jedan tip političkog konzervativizma nalazi u pozitivnoj korelaciji s preferiranjem srbijanske nacionalističke opcije.

Tablica 10.Sumarni rezultati regresijske analize prediktora kulturnog i političkog konzervativizma na dimenzijama političkih opcija

Bunjevačka opcija

Hrvatsko-mađarska i srbijanska demokratska opcija

Srbijanska nacionalistička opcija

Prediktori (beta) (beta) (beta)

Patrijarhalni sindrom .08 –.06 .02

Autoritarna poslušnost –.06 .10* .00

Pokoravanje državnom autoritetu .17*** .05 .13**

Antizapadna orijentacija .15** –.25*** .18***

Jugonostalgija .14** –.10* –.09*

Militaristički sentiment .17*** –.19*** .16**

F-omjer (6,482) 18.72 15.44 11.19

R .43 .40 .35

R2 .18 .16 .12

*p<.05, **p<.01, ***p<.001

76

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


4. Rasprava

Na temelju veličina interfaktorskih korelacija koje postoje između patrijarhalnog sindroma, autoritarne poslušnosti i pokoravanja državnom autoritetu vidimo da se koncept kulturnog konzervativizma, kako smo ga definirali u ovom radu, može tretirati kao jednodimenzionalni konstrukt društvenih stavova na razini faktora drugog reda što ukazuje na visoku unutarnju konzistentnost (Cronbachov alfa = .84). Drugim riječima, prihvaćanje tradicionalnih uloga među spolovima, preferi-ranje autoritarno-konformističkog načina mišljenja i sklonost podvrgavanju politič-kom autoritetu jesu strukturalne komponente našega koncepta kulturnog konzer-vativizma koji u izvjesnoj mjeri korespondira sa socijalno-psihološkim sadržajem “autoritarnog konzervativizma” (Miller i sur., 1981.), odnosno Altemeyerovim kon-ceptom “desne autoritarnosti” (1988.). Povezanost između patrijarhalnog sindroma i autoritarne poslušnosti (r = .43, p<.001) ukazuje da se u pozadini političkog podvrgavanja “omnipotentnoj” državi nalazi jedan kulturno-konzervativni obrazac. Drugim riječima, patrijarhalno-autoritarni “društveni karakter” u značajnoj mjeri generira sklonost pokoravanju institucionalno utemeljenom političkom autoritetu. U tom slučaju ljudi lako i bez otpora prihvaćaju učiniti nešto ili misliti na način kako se to od njih zahtijeva, premda ti zahtjevi ne samo da ne moraju biti obrazlo-ženi i opravdani, nego se događa da nisu u skladu s određenim etičkim normama (Pennington, 2001.) ili pak stvarnim nacionalnim interesima. Rezultati analize na deskriptivnoj razini pokazali su da je u “prosjeku” kod svakog trećeg ili kod 30% bunjevačkih Hrvata prisutan ovaj obrazac kulturnog konzervativizma (tablica 1.).

Veličine interfaktorskih korelacija dimenzija političkog konzervativizma ukazale su na jednodimenzionalnost ovog stavovsko-vrijednosnog konstrukta na razini fak-tora drugoga reda kojega također karakterizira visoka unutarnja konzistentnost (Cronbachova alfa = .86). Zaključujemo da se antizapadna orijentacija, jugonostal-gija i militaristički sentiment nalaze u takvim korelacijama da na latentnoj razini višega reda formiraju sindrom socijalnog mentaliteta (Zvonarević, 1989.) koji u izvjesnoj mjeri korespondira s “reliktom” socijalističke ideologije (Šram, 2001.a). U prosjeku oko 40% bunjevačkih Hrvata iskazuje ovaj stavovsko-vrijednosni sin-drom socijalističkog mentaliteta (tablica 3.). Očito je da se u socijalno-psihološkoj pozadini ove vrste političkog konzervativizma nalazi osjećaj egzistencijalne, ali implicite i nacionalne ugroženosti, na što ukazuje nalaz da je kod nešto više od 50% ispitanika prisutna svijest o socijalnoj, političkoj i ekonomskoj superiornosti bivšeg komunističkog sustava (“U bivšem komunističkom sustavu bilo je više prav-de, morala i reda”, “Josip Broz Tito bio je najbolji državnik kojeg smo ikada imali” i “Uvođenjem višestranačkog sustava dobili smo samo ekonomsku katastrofu i raspad bivše nam domovine”). Stoga, nije neobično da 40% ispitanika smatra kako bi trebalo obnoviti bivšu Jugoslaviju.

Veličina povezanosti između antizapadne orijentacije i militarističkog sentimen-ta (r = .44, p<.001) ukazuje na postojanje latentne strukture jednoga političko obrambenog mehanizma. Europske integracije i tržišna (kapitalistička) ekonomija doživljavaju se kao izvori egzistencijalnih frustracija i deprivacija, a razrješenje ovih

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

77


konflikata traži se u militarizaciji društva. S obzirom na utvrđenu strukturalnu povezanost dimenzija političkog konzervativizma, vidimo da se i jugonostalgični sentiment može tretirati kao jedan aspekt političko-obrambenog mehanizma.

Rezultati analize varijance pokazali su da se ispitanici različitih sociodemografskih karakteristika međusobno statistički značajno razlikuju u pogledu stupnja izraža-vanja kulturnog i političkog konzervativizma kao jednodimenzionalnih konstru-kata. Međutim, ne doprinose sve sociodemografske varijable podjednako njihovoj internalizaciji. Kulturni konzervativizam u većoj je mjeri prisutan kod muških is-pitanika, starijih, niže obrazovanih, kod ateista i “tradicionalnih” vjernika koji se nacionalno izjašnjavaju samo kao Bunjevci, i to neovisno o tome žive li na selu ili u gradu. Politički je pak konzervativizam u najvećoj mjeri prisutan kod Bunjevaca s nižim stupnjevima školske naobrazbe i “tradicionalnih” vjernika, i to neovisno o njihovoj kronološkoj dobi. Postoji također određena tendencija da ispitanice i oni na selu u nešto većoj mjeri iskazuju “sindrom” političkog konzervativizma.

Na temelju ovih nalaza možemo zaključiti kako je kulturni i politički konzerva-tivizam u većoj mjeri prisutan kod niže obrazovanih “samo” Bunjevaca koji su “tradicionalni” vjernici, praktični ateisti (vjernik je samo utoliko što poštuje i drži se običaja svoga naroda).

I rezultati kanoničke diskriminacijske analize ukazali su na postojanje jednog ge-neralnog faktora konzervativizma u čijoj se strukturi nalaze sve dimenzije kultur-noga i političkog konzervativizma, tj. patrijarhalni sindrom, autoritarna posluš-nost, pokoravanje državnom autoritetu, antizapadna orijentacija, jugonostalgija i militaristički sentiment. Latentna konfiguracija ovoga kanoničkog faktora, koji je u najvećoj mjeri internaliziran kod niže obrazovanih i ispitanika koji se nacionalno izjašnjavaju samo kao Bunjevci, potvrđuje nalaze onih istraživanja koja su utvrdila strukturalnu povezanost autoritarnih tendencija i preferiranja političkih vrijednosti bivših komunističkih sustava (McFarland i sur., 1992.; Šram, 2006.) te povezanost između autoritarnih predispozicija i percipiranja socijetalnih prijetnji (Feldman i Stenner, 1997.). Vidljivo je da su se školska naobrazba i nacionalna samoidentifi-kacija pokazali kao najbolji prediktori kulturnog i političkog konzervativizma, od-nosno generalnog konzervativizma kojeg smo nazvali tradicionalna autoritarnost i socijalistički mentalitet. Drugim riječima, niže obrazovani Bunjevci u većoj mjeri iskazuju onu političku ideologičnost koja korespondira sa socijalističkim mentali-tetom u čijoj se kulturnoj i psihološkoj pozadini nalazi jedna vrsta tradicionalne autoritarnosti.

Ostale sociodemografske varijable nemaju takav utjecaj na pojavljivanje jednoga ovakvo definiranog faktora generalnog konzervativizma. Naime, za pripadnike pojedinih sociodemografskih skupina karakteristični su različiti obrasci konzer-vativizma. Tako je, primjerice, kulturni konzervativizam ili tradicionalna autori-tarnost dominantnija kod starijih ispitanika, dok je politički konzervativizam ili socijalistički mentalitet dominantniji kod onih koji žive na selu. A jedan tip pater-nalističko-socijalističkog mentaliteta karakterističan je za ateiste i “tradicionalne”

78

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


vjernike. Ovi nalazi samo ukazuju da pojavljivanje generalnog konzervativizma nazvanog “tradicionalna autoritarnost i socijalistički mentalitet” ne ovisi toliko o dobi i rezidencijalnom statusu koliko o formalnom stupnju naobrazbe, prisutnosti “bunjevačkog sindroma” u nacionalnoj samoidentifikaciji i manjem stupnju reli-gioznosti. Očito je da visok stupanj religioznosti u populaciji bunjevačkih Hrvata nije u pozitivnoj korelaciji s autoritarnim i konzervativnim tendencijama na što su ukazala istraživanja provedena na nekim drugim uzorcima (Labus, 2005.; Sekulić i Šporer, 2006.; Šram, 2001.c). Dapače, veći stupanj religioznosti povezan je s manjim stupnjem izražavanja autoritarno-konzervativnih tendencija. Drugim riječima, au-toritarno-konzervativne tendencije u većoj mjeri izražavaju bunjevački Hrvati kod kojih je prisutan manji stupanj deklarativne religioznosti. (Spol ispitanika pokazao se irelevantnim za pojavljivanje bilo kakve interpretabilne konfiguracije dimenzija kulturalnog i političkog konzervativizma.)

Latentna konfiguracija kanoničkih faktora deriviranih na temelju školske naobraz-be i nacionalne samoidentifikacije daje dovoljno dokaza da koncept konzervativiz-ma kao faktor višega reda nije samo sindrom društvenih stavova nego i sindrom specifičnih osobina ličnosti (Milas, 2000.), odnosno da se na temelju poznavanja određenih društvenih stavova može jednim dijelom zaključivati o postojanju spe-cifične strukture ličnosti (Christie, 1991.) ili pak da se na temelju poznavanja spe-cifičnih osobina ličnosti može prognozirati pojavljivanje određene konzervativne ideologije (Duckitt, 2001.; Šram, 2000.; Tomkins, 1995.) ili političkih vrijednosnih orijentacija (Caprara i sur., 2006.).

Faktorska struktura političkih opcija, definirana hipotetskim višestrukim stranač-kim preferencijama ukazala je da u političkoj svijesti bunjevačkih Hrvata postoji bunjevačka opcija, hrvatsko-mađarska i srbijanska demokratska opcija i srbijan-ska nacionalistička opcija. Vidljiva je dakle politička heterogenost ovoga biračkog tijela. Pošli smo od pretpostavke da pojedine dimenzije kulturnog i političkog konzervativizma u značajnoj mjeri doprinose preferiranju različitih političkih op-cija što su i potvrdili rezultati regresijske analize. Sve tri dimenzije političkoga i jedna dimenzija kulturnog konzervativizma (pokoravanje državnom autoritetu) pokazale su se značajnim prediktorima preferencije bunjevačke opcije. Drugim riječima, u političko-psihološkoj pozadini preferiranja onih političkih stranaka koje negiraju pripadnost bačkih Bunjevaca hrvatskom narodu leži “relikt” socijalističkog mentaliteta kojega karakterizira jedan tip političke dominantno-submisivne auto-ritarnosti (militaristički sentiment i pokoravanje državnom autoritetu). Vrlo sličnu konfiguraciju prediktor varijabli imaju bunjevačka opcija i srbijanska nacionali-stička opcija (preferiranje Miloševićevih socijalista, Šešeljevih radikala i Koštuniči-nih demokrata).

U pozadini ovih političkih opcija nalazi se onaj aspekt političkog konzervativizma kojeg karakterizira jedan “antieuropski etatističko-militaristički sindrom”. Upravo iz ovog razloga i postoji pozitivna korelacija između ove dvije političke opcije (r = .25, p<.001). Među njima ipak postoji stanovita razlika. Naime, jugonostalgični sentiment nalazi se u pozitivnoj korelaciji s preferiranjem bunjevačke opcije, a u

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

79


negativnoj je korelaciji s preferiranjem srbijanske nacionalističke opcije. Ovaj nalaz ukazuje na činjenicu da različiti motivi mogu ležati u pozadini, na prvi pogled, istog stavovsko-vrijednosnog obrasca (Jost i sur., 2003.).

Nalaze našega istraživanja potvrđuju ona koja su ukazala na povezanost političkog konzervativizma i preferencija nacionalističkih političkih opcija (McFarland, 1996.; Šram, u tisku), te povezanost određenog profila ličnosti i stranačkih preferenci-ja (Caprara, Barbaranelli i Zimbardo, 1999.; Šiber, 1998.b). Radi se o tome da se u psihološkoj pozadini i kulturnog i političkog konzervativizma nalaze različite vrste autoritarnih tendencija. Treba međutim razlikovati koji se tip autoritarnosti nalazi u pozadini jednoga ili drugog stavovsko-vrijednosnog konstrukta. U tom smislu može nam pomoći razlikovanje ego-obrambene autoritarnosti i kognitivne autoritarnosti. Ego-obrambena autoritarnost obrazac je stavova i ponašanja koji se temelji na “eksternalizaciji obrane ega” u kojem se naglašava iracionalnost, tj. ula-ganje velike energije u uspostavljanje unutarnje ravnoteže (Greenstein, 1987.:108). U tom slučaju dolazi do krive percepcije stvarnosti, a istovremeno se pojavljuje, kaže Greenstein, neosjetljivost za nijansirane i suptilne međuljudske odnose ko-ja je popraćena jednom vrstom agresivnosti. S obzirom na psihološku strukturu komponenti kulturnog konzervativizma mogli bismo zaključiti da ovaj stavovsko-vrijednosni konstrukt u značajnoj mjeri korespondira s jednom vrstom ego-obram-benog mehanizma. Komponente političkog konzervativizma više korespondiraju s jednom vrstom kognitivne autoritarnosti koja se temelji na “naučenim koncepcija-ma stvarnosti više negoli u labirintu procesa ego-obrambene tipologije”, odnosno više je “refleksija aktualnih uvjeta u kojima pojedinac živi” (Greenstein, 1987.:109), ali isto tako i refleksija socijalnog i političkog nasljeđa.

Radi se o tome da je socijalistički mentalitet kao “relikt” komunističke ideologije jedan naučeni obrazac autoritarnih stavova i ponašanja. Imamo li na umu činjenicu da sve dimenzije kulturnog i političkog konzervativizma sudjeluju u latentnoj kon-figuraciji kanoničkih faktora deriviranih na temelju razlika u školskoj naobrazbi i nacionalnoj samoidentifikaciji, onda možemo zaključiti da je kod niže obrazova-nih Bunjevaca istovremeno prisutna i ego-obrambena i kognitivna autoritarnost. Prisutnost snažnog super ega i slabog ega navodi ih na kruto prihvaćanje gotovo svakoga, ali primarno političkog autoriteta. Drugim riječima, prisutnost stavovsko-vrijednosnog obrasca “tradicionalna autoritarnost i socijalistički mentalitet” može kod nižih obrazovnih slojeva “samo” Bunjevaca dovesti do kraće ili duže kolektivne suspenzije realnosti zbog kognitivne rigidnosti koja se nalazi u njegovoj psihološkoj pozadini. Naime, različiti aspekti autoritarnih tendencija često su povezani s ko-gnitivnom rigidnošću (Durrheim, 1997.) i onom vrstom dogmatizma kojeg karak-terizira kratkoročna orijentiranost na budućnost i jaka orijentacija prema autoritetu (Rokeach, 1960.).

Činjenica da dimenzije kulturnog konzervativizma kao što su patrijarhalni sindrom i autoritarna poslušnost ne sudjeluju značajno u predikciji rezultata na dimenzijama političkih opcija govori o tome da je prisutnost jednoga tipa političkog konzerva-tivizma (“antieuropski etatističko-militaristički sindrom”) kod bunjevačkih Hrvata

80

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


sklonih bunjevačkoj ili srbijanskoj nacionalističkoj političkoj opciji više u funkciji obrane pred višeznačnom i nesigurnom društvenom stvarnošću (Foxman, 1976.) negoli je u psihoanalitičkom značenju neki “čisti” ego-obrambeni mehanizam. Isto tako možemo zaključiti da tradicionalna autoritarnost bunjevačkih Hrvata nije onaj kulturni obrazac koji će nužno sam po sebi dovesti do preferiranja nehrvat-skih političkih opcija. To znači da neke tradicionalne vrijednosti “zajednice” kao tipa društvene skupine u Tönniesovom značenju ne moraju nužno biti onaj vrijed-nosno-kulturni referentni okvir koji će značajno doprinijeti pojavljivanju različitih političkih opcija. Najbolji je dokaz za ovu tvrdnju nalaz da nijedna od dimenzija kulturnog konzervativizma ne sudjeluje značajnije u predikciji rezultata na dimen-ziji hrvatsko-mađarske i srbijanske građanske opcije. Očigledno je da “politički liberalizam”, karakterističan za bunjevačke Hrvate koji preferiraju hrvatsko-ma-đarsku i srbijansku građansku opciju, ne podrazumijeva nužno odsutnost tradici-onalne autoritarnosti ili kulturnog konzervatizma. Drugim riječima, tradicionalna autoritarnost ili kulturni konzervativizam ne mora biti inhibirajući faktor niti u su-protnosti s preferiranjem liberalnih i demokratskih vrijednosti i političkih opcija.

Rekli smo već ranije da povezanost specifičnosti psiholoških motiva i procesa ili osobina ličnosti s određenim društvenim stavovima i vrijednosnim orijentacijama u značajnoj mjeri određuje teorijski pristup konzervativizmu. Čini nam se da bi za razumijevanje “tradicionalne autoritarnosti i socijalističkog mentaliteta” bilo najprikladnije koristiti teorijski pristup koji polazi od teorije ličnosti i individualnih razlika premda i drugi pristupi nisu sasvim isključeni. Kod niže obrazovanih i manje religioznih “samo” Bunjevaca prisutan je visok stupanj podložnosti autorite-tima (autoritarna poslušnosti ili submisivnost), jedna vrsta autoritarne agresivnosti (militaristički sentiment) i visok stupanj konvencionalnog i tradicionalnog mišljenja i ponašanja što se očituje u prisutnosti visokog stupnja patrijarhalnog sindroma (Altemeyer, 1988.). Prisutnost antizapadne orijentacije zacijelo je jednim dijelom produkt netolerantnosti dvoznačnosti koja predstavlja tendenciju da se dvoznačne socijalne ili političke situacije percipiraju kao izvor prijetnje. Naime, s povećanjem kognitivne i motivacijske potrebe za sigurnošću, netolerantnost dvoznačnosti do-vodi do toga da se pojedinac ili određene socijalne skupine priklanjaju pouzdanim stvarima i situacijama, da donose preuranjene zaključke i da održavaju različite stereotipe (Frenkel-Brunswik, 1949.). Visok stupanj jugonostalgičnog sentimenta ukazuje na prisutnost različitih oblika izbjegavanja neizvjesnosti (Wilson, 1973.) koja se pojavila raspadom bivše Jugoslavije i ekonomskog poretka socijalističkog sustava. Riječ je o jednoj generalnoj osjetljivosti na iskustvo prijetnje i anksioznosti u stanju nesigurnosti. Svi ovi kognitivni i motivacijski mehanizmi doprinose pojav-ljivanju jednog generalnog faktora konzervativizma koji se manifestira u različitim oblicima dogmatizma ili “zatvorenog uma” (Rokeach, 1960.).

Vidimo da potreba za kognitivnim referentnim okvirom (znati i razumjeti), te po-treba za izbjegavanjem ili odbacivanjem prijetećih aspekata realnosti dovodi do pojavljivanja i manifestiranja one vrste konzervativizma koju smo nazvali “tradi-cionalna autoritarnost i socijalistički mentalitet”. Ukoliko je potreba za izbjegava-njem prijetnje jača, utoliko će potreba za znanjem i razumijevanjem stvarnosti biti

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

81


slabija. Ovo nužno dovodi do zatvorenog sustava vjerovanja ili različitih oblika socijalne, političke i nacionalno-identifikacijske rigidnosti, odnosno do kognitivne zatvorenosti koja će uvelike smanjiti konfuznost, nesigurnost i međunacionalnu nesigurnost društva ili zajednice u kojoj se živi (Webster i Kruglanski, 1994.). Mo-žemo dakle uočiti da se u latentnoj strukturi generalnog konzervativizma, karakte-rističnog za niže i manje religiozne socijalne slojeve “samo” Bunjevaca, nalazi po-vezanost između različitih epistemičkih, egzistencijalnih i ideoloških motiva. Ako i ovu vrstu konzervativizma tretiramo kao “motivarnu socijalnu kogniciju” (Jost i sur., 2003.), tek onda možemo razumjeti zašto kod dijela bunjevačkih Hrvata po-stoji povezanost između političkog konzervativizma ili socijalističkog mentaliteta s preferiranjem bunjevačke političke opcije s jedne i srbijanske nacionalističke opcije s druge strane.

Pojavljivanje i razvoj konzervativizma nije samo produkt društvenog nasljeđa, so-cijalnog statusa i odgojnih faktora, već je jednim dijelom uvjetovan hereditarnim faktorom u smislu postojanja naslijeđenih osobina ličnosti koje mogu biti povezane s internalizacijom određenih društvenih stavova (Bouchard i sur., 2003.; Wilson, 1973.). Kao takav socijalno-psihološki hibrid konzervativizam ne podliježe lakim i brzim promjenama (Kelman, 1972.; McGuire, 1972.). Vrlo je teško očekivati da bi podjele bunjevačkih Hrvata na “samo” Bunjevce s jedne i na Hrvate s druge strane brzo i lako nestale kada bi srbijanska politika i država prestale davati političku i svaku drugu potporu bunjevačkoj nehrvatskoj opciji, pa čak i onda kad bi srbijan-ske vlasti nedvosmisleno potvrdile da su Bunjevci dio hrvatskog naroda i da se svi trebaju nacionalno izjašnjavati kao Hrvati. Hrvatska vanjska politika i njena diplo-macija još bi manje doprinijele konsolidaciji hrvatske nacionalne svijesti u slučaju aktivnog uključivanja u rješavanje postojećeg problema nacionalnog identiteta bu-njevačkih Hrvata. Ova podjela i njihova politička zloporaba ostat će sve dotle dok se na popisu stanovništva bude pružala mogućnost da se bunjevački Hrvati nacio-nalno mogu izjasniti samo kao Bunjevci. Nerealno je očekivati da će država Srbija od toga odustati i uskratiti ovu vrstu ljudskih prava na “nacionalno” samoopredje-ljenje. Isto tako, nerealno je očekivati da će bilo kakav domaći politički marketing imati značajnijeg uspjeha u konsolidaciji hrvatskog identiteta bačkih Bunjevaca.

Literatura

1. Adorno, T. W.; E. Frenkel-Brunswik; D. L. Levinson; R. Nevitt Stanford (1950). The Au-thoritarian Personality. New York: Harper & Sons.

2. Altemeyer, R. A. (1988). Enemies and Freedom: Understanding right-wing authoritari-anism. San Francisco: Jossey-Bass.

3. Antunovich, I. (1879). Bog s’ Čoviekom. U Vacu: Tiskom G. Serédy obrtna zavoda glu-honiemih.

4. Bouchard, T. J. Jr.; N. L. Segal; A Tellegen; M. Mcgue; M. Keyes; R. Krueger (2003). Evidence for the construct validity and heritabiliti of the Wilson-Patterson conserva-tism scale: a reared-apart twins study of social attitudes. Personality and Individual Differences, 34 (6):959–969.

82

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


5. Bušić, K. (2004). Migracije i kulturni identitet Hrvata-Bunjevaca. U: J. Temunović (ur.). Zbornik radova o biskupu Lajči Budanoviću (119–188). Subotica: Zadužbinski odbor Zadužbine biskupa Budanovića.

6. Caprara, G. V.; C. Barbaranelli; P. G. Zimbardo (1999). Personality Profiles and Political Parties. Political Psychology, 20 (1):175–197.

7. Caprara, G. V.; Shalom Schwartz, C.; Capanna, M. V.; C. Barbaranelli (2006). Persona-lity and Politics: Values, Traits, and Political Choice. Political Psychology, 27 (1):1–28.

8. Christie, R. (1991). Authoritarianism and related constructs. U: J. P. Robinson, P. R. Sha-ver; L. S. Wrightsman (Eds.). Measures of personality and social psychological attitudes. San Diego: Avademic Press: 501–571.

9. Duckitt, J. (2001). A dual-process cognitive-motivational theory of ideology and prejudi-ce. In: M. P. Zanna (Ed.). Advances in Experimental Social Psychology. Vol. 33:41–113.

10. Dulić, J. (2006). Modernizacija istočnoevropskih društava u konceptualnom okviru teorije društvenih sistema. Seminarski rad na postdiplomskom studiju. Novi Sad: Filo-zofski fakultet, Odsjek za sociologiju.

11. Durrheim, K. (1997). Theoretical Conundrum: The Politics and Science of Theorizing Autoritarian Cognition. Political Psychology, 18 (3):625–647.

12. Feldman, S.; Stenner K. (1997). Perceived Threat and Authoritarianism. Political Psyc-hology, 18 (4):741–770.

13. Fine-Davis, M. (1989). Attitudes Toward the Role of Women as Part of a Larger Belief System. Political Psychology, 10 (2):287–308.

14. Foxman, P. (1976). Tolerance for Ambiguity and Self-Actualization. Journal of Persona-lity Assessment, 40 (1):67–72.

15. Frenkel-Brunswik, E. (1949). Intolerance of ambiguity as an emotional perceptual per-sonality variable. Journal of Personality, 18:108–143.

16. Greenstein, F. I. (1987). Personality and Politics. Princeton: Princeton University Press.17. Golubović, Z. (2005). Authoritarian Heritage and Obstacles to Development of Civil So-

ciety and Democratic Political Culture. U: Vujadinović, D.; Veljak, L.; Goati, V.; Pavićević, V. (Eds.). Between Authoritarianism and Democracy. Belgrade: CEDET: (255–270).

18. Gurvitch, G. (1965). Savremeni poziv sociologije. Sarajevo: Izdavačko preduzeće “Vese-lin Masleša”.

19. Ilišin, V. (2002). Mladi i politika. U: Ilišin, V.; Radin, F. (ur.), Mladi uoči trećeg milenija. Zagreb: Institut za društvena istraživanja u Zagrebu i Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži: 155–202.

20. Johnson, S. D.; Tamney, J. B. (2001). Social traditionalism and economic conservatism: Two conservative political ideologies in the United States. Journal of Social Psychology, 141 (2):233–243.

21. Jost, J. T.; Glaser, J.; Kruglanski, A. W.; Sulloway; F. J. (2003). Political Conservatism as Motivated Social Cognition. Psychological Bulletin. 129 (3):339–375.

22. Kelman, H. C. (1972). Processes of opinion change. In: Cohen, J. B. (Ed.). Behavioral Science and Consumer Behavior. New York: The Free Press: 293–305.

23. Labus, M. (2005). Vrijednosne orijentacije i religioznost. Sociologija sela, 168 (2):383–408.

24. Lukić, R. D. (1987). Formalizam u sociologiji. Zagreb: Naprijed.25. Mcfaraland, S. G.; Ageyev, V. S.; Abalakina-Paap, M. A. (1992). Authoritarianism in the

former Soviet Union. Journal of Personality and Social Psychology, 63 (6):1004–1010.26. Mcfarland, S. G., Ageyev, V. S.; Djintchaeadze, N. (1996). Russian authoritarianism two

years after communism. Personality and Social Psychology Bulletin, 22 (2):210–217.27. Mcguire, W. J. (1972). The current status of cognitive consistency theory. In: Cohen, J. B.

(Ed.). Behavioral Science of Consumer Behavior. New York: The Free Press: 253–274.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

83


28. Milas, G. (1998). Korelacijska i eksperimentalna studija odnosa temeljnih dimenzija društvenih stavova, ličnosti i društvene poželjnosti. Doktorska disertacija. Zagreb: Filo-zofski fakultet, Odsjek za psihologiju.

29. Milas, G. (2002). Mjerenje posvađanih sestara: dispozicijska objašnjenja u psihologiji ličnosti i socijalnoj psihologiji. Društvena istraživanja, 60–61 (4–5):577–601.

30. Miller, J.; Slomczynski, K.; Schoenberg, R. J. (1981). Assessing Comparability of Measu-rement in Cross-National Research: Authoritarian-Conservatism in Different Sociocul-tural Settings. Social Psychology Quarterly, 44 (3):178–191.

31. Muller, J. Z. (2001). Conservatism: Historical aspects. In: Smelser, N. J.; Baltes, P. B. (Eds.). International Encyclopedia of the Social and Behavioral Sciences. Amsterdam: Elsevier: 2624–2628.

32. Pennington, D. C. (2001). Osnove socijalne psihologije. Jastrebarsko: Naklada slap.33. Rokeach, M. (1960). The open and closed mind. New York: Basic Books.34. Sekulić, A. (1990). Bački Bunjevci i Šokci. Zagreb: Školska knjiga.35. Sekulić, D.; Šporer, Ž. (2006). Religioznost kao prediktor vrijednosnih orijentacija. Re-

vija za sociologiju, 37 (1–2):1–19.36. Stantić, A. (2006). Bunjevačka obiteljska zadruga – I. dio. Subotica: “Hrvatska riječ”, br.

191, 13. listopada.37. Suedfeld, P. (1997). Reactions to Societal Trauma: Distress and/or Eustress. Political

Psychology, 18 (4):849–861.38. Šiber, I. (1984). Psihologija i društvo. Zagreb: Centar za kulturnu djelatnost.39. Šiber, I. (1998a). Povijesni i etnički rascijepi u hrvatskom društvu. U: Kasapović, M.;

Šiber, I.; Zakošek, N. Birači i demokracija. Zagreb: Alinea: 51–71.40. Šiber, I. (1998b). Autoritarna ličnost, politički svjetonazor i stranačka preferencija. Poli-

tička misao, 35 (4):193–209.41. Šram, Z. (2000). Ideologijski obrasci i osobine ličnosti. Subotica: Hrvatski kulturni cen-

tar “Bunjevačko kolo”.42. Šram, Z. (2001a). Antizapadna orijentacija kao komponenta šire ideologijske matrice:

slučaj Vojvodine. Politička misao, 38 (2):91–110.43. Šram, Z. (2001b). Dimenzije agresivnosti kao psihološka pozadina političkih orijenta-

cija i etnocentrizma: komparacija različitih sociodemografskih skupina u Vojvodini. Migracijske i etničke teme, 17 (4):353–375.

44. Šram, Z. (2001c). Religioznost i društvena svijest: analiza odnosa na uzorku građana Subotice. Crkva u svijetu, 36 (4):389–418.

45. Šram, Z. (2006). Socijalni stavovi i osobine ličnosti kao komponente političke kulture. U: Mihailović, S. (ur.). Pet godina tranzicije u Srbiji II. Beograd: Socijaldemokratski klub i Fondacija Friedrich Ebert: 200–218.

46. Šram, Z. (2007). Društveni karakter, politička kultura i struktura ličnosti: komparativ-na analiza zagrebačkih i beogradskih studenata. Doktorska disertacija. Zagreb: Fakul-tet političkih znanosti.

47. Šram, Z. (u tisku). Konstrukt socijalnog konzervativizma i stranačke preferencije: slučaj Srbije. Politička misao.

48. Tomkins, S. S. (1995). Ideology and affect. In: Demos, E. V. (Ed.). Exploring affect: The selected writings of Silvan S. Tomkins. New York: Cambridge University Press: 109–167.

49. Webster, D. M. (1994). Individual differences in need for cognitive closure. Journal of Personalty and Social Psychology, 67(6):1049–1062.

50. Wilson, G. D. (1973). The psychology of conservatism. London: Academic Press.51. Zvonarević, M. (1989). Socijalna psihologija. Zagreb: Školska knjiga.52. Žigmanov, T. (2006). Hrvati u Vojvodini danas – traganje za identitetom. Zagreb: Hr-

vatska sveučilišna naklada.

84

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r



Z l a t k o Š r a mCroatian Academic AssociationSection of sociology, psychology and political sciences, Subotica, Serbiae-mail: [email protected]

Cultural and political conservatism of the Croatian Bunjevci in Vojvodina

Abstract

On a sample of the Bunjevci Croats in Vojvodina (the Republic of Serbia) we tried to find out (1) how sociodemography and declared religiousness are connected with cultural and political conservatism, (2) the impact of sociodemography and declared religiousness on latent dimensions of cultural and political conservatism, and (3) the anticipated significance of various dimensions of conservatism regarding preferences for different political options. The data reported here were obtained by standard survey methods on a sample of adult population in Subotica (N=489), where one half of subjects declared themselves Croats and the other half just Bunjevci. The results showed that the political-cultural pattern called “traditional authoritarianism and socialist-communist mentality” was more present in the poorly educated who declared themselves just Bunjevci and at the same time expressed a lower level of religiousness. Political conservatism or socialist-communist mentality, but not cultural conservatism, proved a significant indicator of preferred political options which negate the Bunjevci Croats’ affiliation to the Croatian nation. Political-cultural conservatism of one part of the Croatian Bunjevci should be explained and understood by concepts of authoritarianism, intolerance of ambiguity, avoidance of uncertainty and dogmatism.

Key words: conservatism, traditional authoritarianism, socialist-communist mentality, political options, Bunjevci Croats, Vojvodina


So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

85

Hare Kristos: usporedba religioznosti sljedbenika Zajednice za svjesnost Krišne i katolika

A l e š Č r n i č 1

Fakulteta za družbene vede, Ljubljana, SlovenijaOddelek za kulturologijoe-mail: [email protected]

SAŽETAK U članku su analizirane razlike u intenzitetu vjerske prakse slovenskih sljedbenika pokreta Hare Krišna i katolika, zatim je provjeren utjecaj tih razlika na svakodnevni život sljedbenika Krišne i katolika te njihov odnos prema društvu. U analizi su korišteni podaci prve sustavne sociološke analize nekog novog religijskog pokreta u Sloveniji koji su uspoređeni s podacima ispitivanja javnog mišljenja Auf-bruch (1997 (SJM 97/2) i ISSP 1998 (SJM 98/1). Potvrđena je pretpostavka o mnogo intenzivnijoj vjerskoj djelatnosti sljedbenika pokreta Hare Krišna, koji su u svom svakodnevnom životu, gledano sa stajališta primjene vjerskih načela, prilično orto-doksni, što u suprotnosti s općim vjerovanjem ne rezultira izrazitom zatvorenošću Zajednice za svjesnost Krišne i njezinom odvojenošću od okoline i društva općenito, kao ni nekom natprosječnom konzervativnošću njezinih pripadnika.

Ključne riječi: religioznost, Hare Krišna, novi religijski pokreti, kultovi, katolicizam, Slovenija

Primljeno: lipanj 2007.Prihvaćeno: lipanj 2007.

1. Uvod

Iz teorije koja je postepeno nastala na temelju višegodišnjih istraživanja s područja sociologije novih religijskih pokreta, znamo da se male, alternativne vjerske skupi-ne razlikuju od velikih, etabliranih vjerskih institucija uglavnom po organizacijskoj strukturi i odnosima s okolinom. Istraživanja novih religijskih pokreta u pravilu se

1 Dr. Aleš Črnič je docent na Odsjeku za kulturologiju Fakulteta društvenih znanosti u Ljubljani. Godine 2005. izdao je monografiju V imenu Krišne: družboslovna študija gibanja Hare Krišna (U ime Krišne: sociološka studija pokreta Hare Krišna).

UDK: 294:282]:316.347(497.4)Izvorni znanstveni rad


86

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


usredotočuju na društvene uzroke, okolnosti njihova nastanka, posljedice i na druš-tvene reakcije na njihovo pojavljivanje i djelovanje, a često se podrobno analizira i tko su njihovi sljedbenici i zašto se pridružuju takvim vjerskim skupinama. Kad uspoređujemo male, alternativne vjerske skupine s velikim, etabliranim vjerskim institucijama, mi sociolozi rjeđe se usredotočujemo na razlike u vjerskoj praksi.

U ovom članku2 autor je pokušao upravo ovo posljednje: zanimaju ga razlike u intenzitetu vjerske prakse sljedbenika pokreta Hare Krišna i katolika, a u sljede-ćem koraku i eventualne posljedice tih razlika u svakodnevnom životu jednih i drugih vjernika i u njihovom odnosu prema društvu. Pretpostavljamo naime, da su sljedbenici pokreta Hare Krišna u Sloveniji mnogo aktivniji u svojim neposrednim vjerskim aktivnostima, no zanimalo nas je jesu li onda (što često čujemo u javno-sti) i nužno konzervativniji i zatvoreni u svoju zajednicu, te tako na određeni način odvojeni od šire društvene zajednice. Za usporedbu s katoličkom religioznošću izabrali smo novi religijski pokret, koji u Sloveniji postoji već dva desetljeća, ali koji je ipak dovoljno velik, vidljiv i prepoznatljiv da o njemu možemo sresti čitav niz stereotipa koje javnost u suvremenim zapadnim društvima već desetljećima pri-pisuje sektama: prvenstveno autoritativnost, fanatizam, zatvorenost i izdvojenost iz društva u kojemu djeluju. Pomoću dubinske, sveobuhvatne sociološke analize usmjerene po prvi put u Sloveniji na neku od manjih, alternativnih vjerskih zajed-nica, pokušali smo proučiti neke od tih stereotipa.

Nakon kratkog opisa nastanka, razvoja i temeljnih doktrina pokreta Hare Krišna u članku ćemo ocrtati metodološki okvir istraživanja čiji će rezultati biti primijenjeni na usporedbu intenziteta vjerske prakse sljedbenika pokreta Hare Krišna i katolika. U prvom dijelu analize istražit ćemo vjersku prošlost sljedbenika pokreta Hare Krišna, u središnjem dijelu usporedit ćemo vrijeme koje jedni i drugi vjernici troše na nepo-sredne vjerske aktivnosti i pokušat ćemo osvijetliti razlike između ta dva uspoređena tipa religioznosti, dok ćemo u završnom dijelu analizirati utjecaj izuzetno intenziv-nog tipa religioznosti na socijalnu i doktrinarnu otvorenost/zatvorenost Zajednice za svjesnost Krišne, kao i ortodoksnost i konzervativnost njezinih sljedbenika.

2. Geneza i doktrina pokreta Hare Krišna

Međunarodna zajednica za svjesnost Krišne (službeno međunarodno ime: ISKCON – International Society for Krishna Consciousness), poznata pod imenom pokret Hare Krišna,3 nakon četiri desetljeća djelovanja na Zapadu jedan je od poznatijih,

2 Slovenska je verzija članka bila objavljena 2005. u Teoriji i praksi, 42 (2/6), str. 674–690.3 Poistovjećivanje Međunarodne zajednice za svjesnost Krišne (ISKCON) s pokretom Hare Krišna općenito gledano nije posve ispravno. Želimo li biti jako precizni, onda je ISKCON samo jedan ogranak pokreta Hare Krišna, ali ogranak koji je na Zapadu daleko najma-sovniji, pa ga zbog toga za potrebe ovoga članka možemo bez veće štete poistovjetiti s cjelokupnim pokretom.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

87

A. Črnič: Hare Kristos: usporedba religioznosti sljedbenika Zajednice za svjesnost Krišne i katolika

djelomice i kontroverznijih, a po mnogim značajkama i specifičnijih novih religij-skih pokreta. Od mnoštva pokreta indijskog podrijetla, ovo je jedna od rijetkih skupina koja dosljedno ustraje na poštivanju starodrevne indijske tradicije i to ne samo kad se radi o doktrini i o obredima, već često i kod posve običnih, sva-kodnevnih stvari, kao što su prehrana, odjeća, i slično. Zbog toga se životni stil sljedbenika pokreta vidljivo razlikuje od većinske kulturne okoline, a posljedica su različite, često i dosta suprotne reakcije na sljedbenike pokreta i na njihovo djelovanje.

Pokret Hare Krišna neposredno proizlazi iz vaišnavizma, koji je jedna od triju glavnih vjerskih struja klasične Indije, a u čijem se središtu nalazi štovanje boga Višnua. Sljedbenici pokreta Hare Krišna štuju ga u obliku Krišne i to kao svepri-sutnog i svemogućeg vrhovnog boga, koji je ujedno i osoba. Temeljne svete spise pokreta predstavljaju Bhagavad-gita (Gospodinova pjesma)4 i Bhagavata-purana, jedna od opsežnijih purana5 poznata i pod imenom Šrimad Bhagavatam. Prema predaji, svevišnje božanstvo Krišna izgovorio je prije 5.000 godina Bhagavad-gitu i u njoj uspostavio pojam religije, koja je nemotivirano ljubeće služenje Svevišnjemu – takva potpuna predaja bogu naziva se bhakti. Prema mišljenju većine znanstve-nika konačna verzija Gite, u obliku u kome se sačuvala do danas, nastala je negdje između 2. i 4. stoljeća6.

Za nastanak pokreta od ključne je važnosti srednjovjekovni, preporodni duhov-ni pokret koji je predvodio Šri Krišna Čajtanja (Caitanya) Mahaprabhu (1486. – 1533.), za kojega sljedbenici pokreta Hare Krišna vjeruju da je (posljednja) in-karnacija Krišne. Čajtanjina reformirana grana vaišnavizma, koja naglašava da je jedini put do boga odano i ljubeće štovanje, a glavna pozornost namijenjena je Krišni i njegovoj pratilji Radhi, poznata je pod imenom gaudijski vaišnavizam (neki je nazivaju bengalski vaišnavizam). Gaudija (Gaudîya) odnosno Gaudadeša ili Gaud, ime je područja koje obuhvaća zapadni Bengal i dio drugog indijskog te-ritorija na kome je djelovao Šri Čajtanja Mahaprabhu. S vremenom je zemljopisna oznaka postala ime za sve Čajtanjine bhakte.

Nakon što je Krišna napustio Zemlju, izvorni su nauk prenosila četiri duhovna učitelja nasljeđa (sampradajah). Pokret Hare Krišna spada u prvo nasljeđe – zadnji

4 Na slovenskom imamo čak dva prijevoda: Bhagavadgita: Gospodova pesem (vidi Pachei-ner-Klander, 1990.) i prijevod s opsežnim komentarima Zajednice za svjesnost Krišne (vidi Prabhupada, 1998.).5 Slično kao i veliki epovi Mahabharata (čiji je dio i Bhagavadgita) i purane (purana do-slovce znači “starodrevna tradicija”) su nastale u okviru bardske usmene tradicije. Najranije među njima navodno su svoj konačni oblik dobile negdje u 5. st. naše ere, dok su najkasniji tekstovi unosili u korpus uvijek nove sadržaje.6 Da vjernici određene vjere njezin izvor i izvor temeljnih tekstova postavljaju u drevnu prošlost i tako se suprotstavljaju prevladavajućem znanstvenom datiranju, nije ništa neo-bično jer na taj način samo izražavaju i legitimiraju svoje vjerovanje u “vječne istine”, a istodobno time svome religioznom vjerovanju daju dodatnu težinu i veću legitimnost.

88

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


u tom nasljeđu duhovnih učitelja (sve od Krišne preko Čajtanje) bio je osnivač pokreta A. Č. Bhaktivedanta Svami Prabhupada,7 koji nedvojbeno spada u naj-uspješnije promotore hinduističke vjere i kulture. Godine 1965. uz pomoć domaćih i jednog američkog sponzora doputovao je teretnim brodom iz Kalkute u SAD. Nakon napornog putovanja na kojemu je preživio dva infarkta, stigao je u New York donijevši sa sobom svoju jedinu imovinu – dvjesto kompleta svojih prijevoda i komentara Šrimad Bhagavatama na engleskom jeziku. Bez iskustava života na Zapadu i bez financijskih sredstava, u New Yorku je 1966. osnovao Međunarodnu zajednicu za svjesnost Krišne, koja se strelovito proširila i to prvo po SAD-u, a ubr-zo zatim i po Velikoj Britaniji, a kasnije i po zapadnoj Europi. Svami Bhaktivedanta Prabhupada bio je tako prvi koji je uspješno prenio vaišnavizam na Zapad i tako sa sedamdeset godina ispunio zadaću koju mu je četiri desetljeća prije zadao nje-gov guru. U sljedećih deset godina nekoliko je puta proputovao zemaljsku kuglu, osnovao preko 100 centara svjesnosti Krišne u 49 zemalja svijeta, među ljudima potakao i probudio na tisuće učenika i približio vaišnavsku kulturu milijunima lju-di.8 Napisao je preko osamdeset knjiga s prijevodima i tumačenjima vedskih spisa. Umro je 17. studenoga 1977. u svetom gradu Vrindavanu u Indiji.

Doktrinarni sustav pokreta Hare Krišna temelji se na “hinduističkom” vjerovanju u univerzalni zakon karme (sustav uzroka i posljedica, koji na temelju rada i djelova-nja nekog pojedinca određuje tijek njegova sadašnjeg i budućih života) i u besko-načni krug reinkarnacija. Pojedinac, koji je “uvjetovana duša” uhvaćena u spone materijalnoga svijeta, doživljava potisnutu, nečistu savjest. U svjesnosti Krišne, koja je čista ljubav prema bogu, pojedinac može iskusiti prvobitnu božansku svijest sa-vjesnim ispunjavanjem osnovnoga čovjekova poslanstva – služenja bogu. Tako je središnji koncept pokreta Hare Krišna koncept “svijesti”. Temeljni cilj svih vjerskih aktivnosti jeste biti u svakom trenutku svjestan svojega odnosa s bogom (što je Prabhupada naglasio već u samom imenu Međunarodne zajednice za svjesnost Krišne). Najdjelotvornije sredstvo za uspostavljanje ovakve permanentne svijesti i čiste ljubavi prema Krišni, trebalo bi biti ponavljanje maha-mantre (“velike man-tre”), sastavljene od svetih božjih imena:

Hare Krišna, Hare Krišna,

Krišna Krišna, Hare Hare.

Hare Rama, Hare Rama,

Rama Rama, Hare Hare.

Krišnine bhakte mantraju (ponavljaju mantru) na dva načina: mogu je glasno pje-vati u skupini uz pratnju glazbala (ovaj način često prati ekstatičan ples), ili tiho

7 Za podrobniji opis Prabhupadovoga života i rada vidi njegovu biografiju (Satsvarupa, 1994.).8 Tako se navodno ispunilo proročanstvo zapisano neposredno nakon njegova rođenja u osobnom horoskopu, da će kao sedamdesetogodišnjak prijeći ocean i postati veliki duhov-ni učitelj, te osnovati 108 hramova (Klostermaier, 2000.:155).

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

89


izgovarati u sebi pomoću krunice sa 108 drvenih kuglica (džapa-mala). Kod obje metode nema ni strogih ni krutih pravila, pa se zato može mantrati bilo kada. Krišnine bhakte trebale bi svaki dan najmanje 1.728 puta izgovoriti maha-mantru Hare Krišna, što predstavlja 16 krugova na džapi sa 108 kuglica (a što u prosjeku traje oko dva sata). Često na javnim mjestima izvode kirtan, zajedničko pjevanje uz pratnju glazbenih instrumenata.

Središnja doktrinarna ideja, koja bitno određuje svakodnevni život svih sljedbenika pokreta Hare Krišna, izražena je u takozvana četiri regulativna načela, odnosno četiri načela slobode:

1. milosti (uživanje isključivo vegetarijanske prehrane);

2. strogosti (odreći se uživanja svih vrsta droga, kao što su opijati, alkohol, du-han, prava kava i pravi čaj);

3. čistoći (suzdržavanje od spolnih odnosa izvan braka, a u okviru braka isklju-čivo s namjenom rađanja djece);

4. težnji za istinom (odreći se igara na sreću i svih oblika financijskih spekulacija).

Navedena načela u svakodnevnom životu morao bi poštivati svaki bhakta jer se smatra da će mu ona pomoći u oslobađanju iz kozmičke iluzije maje, koja nepre-stano tjera pojedinca na zadovoljavanje materijalnih poriva. Na neki način radi se o podreligijskim načelima, koja pojedincu omogućavaju stvaranje nužnih uvjeta za duhovni život.

ISKCON je već preko dva desetljeća aktivno prisutan i u Sloveniji, u kojoj od 1983. godine ima status vjerske zajednice. Zajednica za svjesnost Krišne unatoč svojoj relativnoj malobrojnosti (prema završnim procjenama istraživanja aktivnu jezgru za-jednice čini najviše 150 jako predanih sljedbenika oko kojih se okuplja najviše dva puta toliko manje aktivnih članova i onih koji po svojim uvjerenjima i aktivnostima nisu toliko vjerni službenoj doktrini ISKCON-a, ali osjećaju bar slabu pripadnost Za-jednici).9 Zajednica je u Sloveniji jako prepoznatljiva (vjerojatno najviše od svih kod nas postojećih religijskih pokreta), ali teško da bismo mogli reći da šira javnost ima o njezinom djelovanju bilo kakve podrobnije informacije. U djelovanju Zajednice mogu se zapaziti dvije jasno prepoznatljive faze. U prvom, na određeni način pionir-skom razdoblju, za Zajednicu je bilo karakteristično intenzivno djelovanje njezinih članova, koji su uglavnom bili mladi ljudi, a čitav su svoj život posvetili Zajednici. Tako je Zajednica bila veoma vidljiva u javnosti, u kojoj je pobuđivala pomiješane osjećaje, a mnogo puta i proturječne reakcije. Za ovo prvo razdoblje bio je znakovit

9 Odgovor na pitanje o broju sljedbenika slovenskog pokreta Hare Krišna nije tako jed-nostavan, kao što se to možda čini. Sama Zajednica ne vodi točnu evidenciju o članstvu, a ne postoje ni jasni kriteriji na temelju kojih bi se moglo lako odrediti tko je uopće član Zajednice. No, dojam da je Zajednica malobrojna valja postaviti u odgovarajući kontekst jer u Sloveniji Zajednica za svjesnost Krišne nedvojbeno spada u najveće nove religijske pokrete.

90

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


i brzi rast Zajednice, što je u velikoj mjeri bio plod intenzivnih javnih aktivnosti njezinih pripadnika. Istodobno je za to razdoblje značajno i relativno neselektivno primanje novih članova, koji bi dobili inicijaciju već nakon vrlo kratkog razdoblja uvođenja. Negdje oko 1997. i 1998. godine Zajednica prelazi u drugu fazu djelova-nja, kad se većina starijih članova postepeno seli iz hrama i počinje takozvani laički život. Mnogi su se oženili i stvorili obitelj, što je imalo važne posljedice za njihov odnos prema Zajednici i vjeri općenito. Tako je Zajednica za svjesnost Krišne, slično kao i ISKCON-ove zajednice u većini zapadnih zemalja desetljeće ili više prije toga, doživjela prijelaz iz “hramovske” u “kongregacijsku” ili “stambenu” fazu djelovanja, što je bilo popraćeno složenim posljedicama za samo djelovanje Zajednice, ali i za odnose s okolinom. Zajednica se primjetno otvara na van, kontakti s okolinom i ši-rim društvom se intenziviraju, većina sljedbenika živi u krugu svojih obitelji, a hram posjećuju samo zbog obavljanja vjerskih aktivnosti i sličnih razloga.

3. Metodološki okvir istraživanja

Osnovni metodološki pristup istraživanja pokreta Hare Krišna karakterizira kom-binacija kvalitativnih i kvantitativnih metoda istraživanja. U prvoj smo fazi etno-grafskim metodama (prvenstveno promatranjem, sudjelovanjem i nestrukturira-nim i polustrukturiranim intervjuima) skupljali osnovne informacije o Zajednici za svjesnost Krišne i o njezinim sljedbenicima. Intenzivno smo sudjelovali u različitim aktivnostima u ljubljanskom hramu, a posjećivali smo i sljedbenike Zajednice koji nisu živjeli u hramu, već u samostalnim kućanstvima. Na temelju informacija i znanja dobivenoga pomoću etnografskih istraživačkih metoda, u jesen 2000. godi-ne sastavili smo upitnik sa 79 varijabli. Nakon višekratnog zajedničkog pregleda i korekcija upitnika s jednim od vodećih predstavnika Zajednice, u užoj skupini od 13 osoba proveli smo pokusno anketiranje. Na temelju pripomena anketiranih i na temelju vlastitih konstatacija napravili smo konačnu verziju upitnika. Samo anketi-ranje započelo je početkom prosinca 2000. i trajalo do kraja veljače 2001.

Neposredno prije početka anketiranja, na jednom od posjećenijih nedjeljnih su-sreta u hramu, predstavili smo istraživanje, cilj i način provedbe. Pri tome nam je pomoglo i vodstvo Zajednice, koje je naglasilo korist istraživanja za samu Zajed-nicu i više puta pozvalo sljedbenike na suradnju. U nekim ljubljanskim i u jednoj mariborskoj skupini, gdje se bhakte10 tjedno sastaju i zajednički obavljaju religijsko čašćenje (ti se susreti nazivaju nama-hate i sanghe), organizirali smo zajedničko ispunjavanje upitnika, koje smo osobno nadzirali i vodili. Pri tome smo veliku pozornost posvetili privatnosti i tajnosti anketiranih, a istodobno smo naglašavali

10 Sljedbenike pokreta Hare Krišna, za razliku od medija i opće javne uporabe, u kojoj ih nazivaju krišnovci, harekrišnovci ili harekrišne, iz načelnih razloga imenujemo riječju ko-jom se nazivaju sami: bhakte (bhakta za sljedbenika muškog spola i bhaktin za pripadnicu ženskoga spola), a označava vjernike koji boga Krišnu štuju i časte potpunom, ljubećom predanošću.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

91


značenje iskrenih odgovora za same rezultate istraživanja (naglašavajući pri tome tajnost svih osobnih podataka).

Veći dio anketiranih upitnike je ispunio samostalno. Osim upitnika pripremili smo i kuverte s nalijepljenim markama i napisanom adresom Fakulteta na koju je svaki anketirani mogao vratiti ispunjeni upitnik. Dio upitnika zajedno s kuvertama razdi-jelili smo po sanghama i većim nama-hatama, a glavninu smo stavili na posebno označeno mjestu na recepciji hrama u Ljubljani (gdje su se upitnici nalazili i čitavo vrijeme provođenja ankete – tj. čitava tri mjeseca). Posjetitelji su mogli sami uzeti upitnik i kuvertu, a ispunjenu anketu vratiti u zatvorenu kutiju, koja se nalazila na istom mjestu uz upitnike, ili su je mogli ubaciti u poštanski sandučić. Tako smo u najvećoj mogućoj mjeri osigurali intimnost i tajnost ispunjavanja upitnika.

Na taj smo način do kraja veljače 2001. prikupili 116 ispunjenih upitnika,11 koji doduše ne čine reprezentativan uzorak, već je, strogo metodološki, uzet samo slučajan skup jedinki. Ipak, zbog relativno dugoga vremenskog intervala u kome smo provodili anketiranje (puna tri mjeseca) i zbog različitih mjesta na kojima se provodilo samo istraživanje, možemo s velikom vjerojatnošću zaključiti da je an-ketni upitnik ispunila većina aktivnih pripadnika Zajednice, što potvrđuje i ocjena broja svih sljedbenika Zajednice, po kojoj uzorak obavljenog istraživanja obuhvaća većinu aktivnih pripadnika Zajednice. Tako možemo usprkos nereprezentativnosti uzorka, dobivene rezultate poopćiti na cjelokupnu populaciju sljedbenika sloven-ske Zajednice za svjesnost Krišne.

Dobivene upitnike kodirali smo u elektronički oblik, a podatke obradili pomoću statističkog programskog paketa SPSS12. Vrijednosti izabranih varijabli usporedili smo s vrijednostima izmjerenima na reprezentativnom uzorku slovenske populaci-je i vrijednostima izmjerenima među katolicima iz toga uzorka. Kod te usporedbe za slovensku populaciju i za katolike koristili smo podatke istraživanja “Slovensko javno mnenje 97/2 – Mednarodna raziskava o veri in odnosu do cerkve”/Slovensko javno mišljenje 97/2 – Međunarodno istraživanje o religiji i odnosu prema crkvi (dio međunarodnog istraživanja Aufbruch 1997.) i “Slovensko javno mnenje 98/1 – mednarodna raziskava o neenakosti in religiji”/Slovensko javno mišljenje 98/1 – međunarodno istraživanje o nejednakosti i religiji (dio međunarodnog istraživa-

11 Osim ovih upitnika dobili smo i tri upitnika koji su zbog svoje nepotpunosti bili posve neupotrebljivi dok su dva upitnika ispunili anketirani koji se ne smatraju sljedbenicima po-kreta Hare Krišna. Te smo upitnike izdvojili i u istraživanju koristili preostalih 116 upitnika. U tako dobivenom uzorku tri petine anketiranih bili su muškarci, a dvije petine žene. U vrijeme istraživanja anketirani su bili stari od 15 do 61 godine. Prosječna starost bila je 30 godina, a preko tri četvrtine anketiranih bilo je između 21 i 35 godina.12 Kod analiza smo zbog malog uzorka uzeli u obzir i neke rezultate koji formalno ne ispunjavaju kriterije stupnja karakterističnosti jer možemo očekivati, da bi se uz veći uzo-rak povećao i stupanj karakterističnosti. Kod prikaza rezultata stupanj karakterističnosti posebno je naveden.

92

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


nja ISSP 1998.), koje je proveo Centar za ispitivanje javnoga mišljenja i masovnih komunikacija Fakulteta za društvene znanosti u Ljubljani.

Nakon završenog anketiranja i statističke obrade rezultata nastavili smo empirijsko proučavanje Zajednice za svjesnost Krišne kvalitativnim istraživačkim metodama. Zimi 2003. godine posjetili smo brojna sveta mjesta pokreta Hare Krišna u Indiji (Majapur, Vrindavan, Mathura, itd.), a dodatno promatranje sa sudjelovanjem unu-tar slovenske zajednice i intervjue s njezinim članovima (kako sadašnjim tako i s nekim bivšima) provodili smo sve do kraja 2005. godine. Dodatne informacije, dobivene u toj zadnjoj fazi istraživanja bile su izuzetno korisne (a često i ključne) za razumijevanje i interpretaciju anketnih rezultata.

4. Vjerska prošlost sljedbenika Zajednice za svjesnost Krišne

Prije no što počnemo analizu vjerske prakse slovenskih bhakta, pogledajmo koli-ko su bili religiozni prije stupanja u pokret Hare Krišna. Polovica sljedbenika nije pripadala niti jednoj religiji, krštenih je bilo gotovo tri četvrtine anketiranih (što je malo ispod slovenskog prosjeka),13 a manje od polovice bilo je odgojeno u kršćan-skom duhu (u usporedbi s 80% Slovenaca, koji su odgojeni u katoličkom duhu). O slabijem intenzitetu vjerskog odgoja najzornije svjedoče podaci o pohađanju vjeronauka, koji je u usporedbi s cjelokupnom slovenskom populacijom pohađalo znatno manje Krišninih bhakta (oni koji su pohađali vjeronauk pohađali su ga kraće nego što je slovenski prosjek).

Tablica 1.Pohađanje vjeronauka, priprema za prvu pričest ili krizmu (usporedba pripadnika pokreta Hare Krišna i cjelokupne slovenske populacije) (u %)

Učestalost pohađanja Hare Krišna Cjelokupna slovenska populacija

(SJM 97/2)

Čitavo vrijeme osnovnog školovanja 37,8 65,9

Nekoliko godina 9,0 13,8

Nekoliko mjeseci 5,4 2,9

Nekoliko tjedana 0,9 1,8

Prigodno 6,3 0,8

Nije pohađao/la 40,5 14,8

Ukupno 100,0 100,0

13 Podaci o krštenjima prikupljaju se i arhiviraju na temelju izvješća iz župa pastoralne službe slovenskih biskupija. Prema tim podacima kršteno je 81,5% stanovnika Slovenije (Potočnik, 2001.:203).

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

93


Predstavljeni podaci o vjerskom odgoju pripadnika slovenskog pokreta Hare Krišna, koji je u prosjeku slabijeg intenziteta, ne govore nužno i o potpunom izostanku du-hovnosti u obiteljima sadašnjih bhakta. L. V. u intervjuu za dnevne novine Delo:14

U obitelji smo bili ateisti. To znači da, doduše, nismo išli u crkvu, ali je duhov-nost unatoč tome kod nas imala veliku važnost. Otac je proučavao zen-budi-zam, a mama se bavila jogom, dok sam ja otkako znam za sebe na određeni način tražio. Bio sam dobar učenik i dobio sam stipendiju za nadarene u srednjoj školi, pa su svi računali da ću mnogo toga postići u životu. No, ja sam tražio duhovnog učitelja, čitao Život svetaca i sa šesnaest godina otkrio literaturu pokreta Hare Krišna, ortodoksne grane hinduizma. Nakon završene gimnazije u Mariboru došao sam na studij u Ljubljanu. Pohađao sam, doduše, predavanja na Filozofskom i Teološkom fakultetu, ali to nije bilo ono pravo. Tražio sam učitelja, a ne predavača. S devetnaest godina napustio sam studij i stupio u hram pokreta Hare Kišna u Ljubljani.

No, i iz analize anketnoga dijela studije jasno se vidi da se u slučaju pokreta Hare Krišna većinom radi o vjerskim preobraćenicima. Gotovo polovica (45%) anketi-ranih, naime, prije ulaska u Zajednicu nije uopće vjerovala u boga.15 Na temelju analiziranih rezultata možemo, dakle, ustvrditi da su slovenske bhakte prije ulaska u Zajednicu u prosjeku bile manje religiozne od Slovenaca, da dolaze iz manje religioznih sredina i da su u djetinjstvu imali manje vjerskog odgoja.

5. Vjerska praksa pripadnika Zajednice za svjesnost Krišne i katolika

Na temelju analiziranih rezultata istraživanja (mjerili smo učestalost posjećivanja hrama i sudjelovanja na redovitim tjednim susretima, broj sati koje su pojedinci posvetili neposrednim vjerskim aktivnostima, kao i udjel onih koji kod kuće imaju oltar) možemo postaviti hipotezu da se u slučaju pripadnika Zajednice za svjesnost Krišne radi o veoma intenzivnoj vjerskoj praksi. Preko dvije trećine ispitanika su-djeluju u obredima u hramu bar jednom tjedno (više od jedne trećine anketiranih dolazi u hram više puta tjedno ili čak svaki dan), čemu valja pridodati i sudjelova-nje na nama-hatama, odnosno sanghama, koje Zajednica priređuje u različitim gradovima i krajevima diljem Slovenije. Na sanghama, odnosno nama-hatama sudjeluju, doduše, rjeđe, ali više od trećine anketiranih najmanje jednom tjedno. Nekim pripadnicima Zajednice, a napose onima koji žive daleko od Ljubljane, san-ghe predstavljaju neku vrstu nadomjeska za hramske aktivnosti, dok su većem di-jelu bhakta sanghe samo dodatak redovitim (najčešće tjednim) odlascima u hram.

14 Delo, 3. 2. 2002.15 Usporedimo li to s aktivnim katolicima (oni pojedinci koji izražavaju pripadnost Rimo-katoličkoj crkvi i vlastitu religioznost, te koji prisustvuju vjerskim obredima bar jednom mjesečno, a mole bar jednom tjedno), dobit ćemo sasvim drugačiju sliku: velika većina (97%) odavno vjeruje u boga.

94

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Vjerskim aktivnostima u hramu i na sanghama valja dodati i one koje pripadnici i sljedbenici izvode kod kuće. Velika većina bhakta (četiri petine) kod kuće, naime, ima bar manji oltar sa slikama, a mnogi imaju i s likovima božanstava i svim osta-lim pomagalima za dnevno obredno čašćenje, nuđenje hrane Krišni (prasadam), i slično. Članovi Zajednice tako u prosjeku utroše na mantranje, čašćenje božansta-va i čitanje svetih tekstova više od tri sada dnevno. Može se zapaziti da neposred-nim vjerskim aktivnostima više vremena namjenjuju muškarci, što se podudara i s tvrdnjama iz kvalitativnog dijela studije prema kojima su muški sljedbenici pokreta Hare Krišne u prosjeku aktivniji u svojim vjerskim aktivnostima od žena.

Tablica 2.Broj sati mantranja i čašćenja koje utroše sljedbenici pokreta Hare Krišna u jednom danu (usporedba po spolu) (u %)

Broj sati Ukupno Muškarci Žene

Do 2 sata 43,0 37,7 56,4

Od 2 do 5 sati 44,9 45,9 38,5

Više od 5 sati 12,1 16,4 5,1

Ukupno 100,0 100,0 100,0

sig. = 0.097

Ako ove podatke usporedimo s vjerskom aktivnošću slovenskih katolika, jasno ćemo vidjeti da Krišnine bhakte imaju neusporedivo intenzivniju vjersku prak-su. Zbog usporedbe analizirali smo učestalost odlaska na vjerske obrede (mise) i molitve među samodeklariranim pobožnim katolicima (onima koji su se izjasnili da su pripadnici Rimokatoličke crkve i koji su istodobno prilično, jako ili duboko pobožni). Odlazak na mise i molitve katolika nemaju, doduše, isto značenje kao i odlazak bhakta u hram i mantranje te štovanje boga kod kuće, ali usporedba podataka ipak nam razotkriva znatne razlike u vremenu koje i jedni i drugi vjer-nici posvećuju neposrednim vjerskim aktivnostima. U usporedbi s bhaktama, koji prisustvuju vjerskim obredima (i/ili sanghama) u hramu najmanje jednom tjedno i neposrednim vjerskim aktivnostima posvete nekoliko sati dnevno, samodeklari-rani katolici vjernici neusporedivo su manje aktivni – približno jedna trećina su-djeluje u vjerskim obredima bar jednom tjedno, a nešto više njih mole bar jednom dnevno. Iz podataka se vidi da u toj skupini katolika jednostavno ne možemo go-voriti o dnevnoj vjerskoj praksi. Upravo stoga, intenzivnost vjerske prakse bhakta usporedili smo i s još aktivnijim katolicima – s onima koji pohađaju vjerske obrede najmanje jednom mjesečno i mole najmanje jednom tjedno16. Vidimo da se inten-

16 Prema podacima istraživanja SJM-a 98/1 bilo je na temelju tako postavljenih kriterija u cjelokupnoj slovenskoj populaciji 33% samodeklariranih katolika vjernika, među kojima je bilo aktivnih katolika približno polovica (to je 16% od cjelokupne slovenske populacije). Ovaj posljednji udjel po svojoj je veličini usporediv sa skupinom “crkveno religioznih” Slovenaca, kao što ju je u svojoj složenoj dvostupanjskoj multivarijatnoj i clusterskoj analizi iskristalizirao Toš (1999.). Prema rezultatima njegove analize 19% Slovenaca su “crkveno religiozni”, 21% su “autonomno religiozni”, a 60% su “nereligiozni”.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

95


zivnost vjerskih aktivnosti tako definiranih aktivnih katolika nešto više približava intenzivnosti u bhakta (iako je razlika još uvijek velika): većina aktivnih katolika, naime, sudjeluje u vjerskim obredima bar jednom tjedno, a više od polovice i moli bar jednom dnevno.

Tablica 3.Učestalost molitve i pohađanja vjerskih obreda među katolicima (SJM 98/1) (u %)

Učestalost

Samodeklarirani katolici vjernici Aktivni katolici

MolitvaPohađanje

vjerskih obredaMolitva

Pohađanje vjerskih obreda

Nikada 1,8 3,0

Manje od jednom godišnje 0,9 2,1

Približno jednom do dva puta na godinu 3,6 14,4

Više puta na godinu 14,7 15,3

Približno jednom mjesečno 3,0 8,1 4,4

Dva do tri puta mjesečno 6,9 9,3 11,8

Skoro svaki tjedan 8,1 12,6 18,1

Svaki tjedan 12,0 31,8 21,9 59,4

Više puta na tjedan 11,4 3,0 18,9 6,3

Jednom dnevno 24,3 38,8

Više puta dnevno 11,1 20,6

Nema odgovora 2,1 0,4

Ukupno 100,0 100,0 100,0 100,0

Glede velike razlike u intenzivnosti vjerske prakse između slovenskih bhakta i ka-tolika, u nastavku smo tamo gdje uspoređujemo određene podatke za pripadnike Zajednice za svjesnost Krišne i za katolike koristili podatke za aktivne katolike (one anketirane koji su se deklarirali kao pripadnici Rimokatoličke crkve i kao vjernici, a koji su istodobno sudjelovali u vjerskim obredima bar jednom mjesečno, a molili bar jednom tjedno). Pretpostavljamo da intenzivnost vjerske prakse znat-no utječe na odnos pojedinaca prema doktrinarnim, ali i prema svakodnevnim i općim društvenim pitanjima. Na taj smo način usporedili stajališta sljedbenika pokreta Hare Krišna sa stajalištima onih katolika (u nastavku ih nazivamo “aktivni katolici”), čija se vjerska praksa svojom intenzivnošću bar uvjetno približava inten-zivnosti vjerske prakse bhakta.

Religioznost slovenskih sljedbenika pokreta Hare Krišna ne razlikuje se samo po intenzitetu vjerske prakse, već i po sadržaju. Unatoč nekim sličnostima s kršćan-stvom (obje su teologije više usmjerene k nekom drugom svijetu koji nastupa nakon smrti, nego na mijenjanje svijeta u kome živimo, obje poznaju boga koji

96

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


je osoba, koji je istodobno i punovrijedan čovjek i svemogući bog). Vaišnavistič-ko čašćenje Krišne bitno se razlikuje od kršćanstva i to prvenstveno po odnosu prema bogu Krišni, kojeg valja štovati i častiti s ljubavlju i potpuno mu se predati. Takav bog ima u životu bhakta središnje mjesto, a pojedinac gaji prema njemu izrazito osoban odnos. S toga bismo vidika religioznost pokreta Hare Krišna mogli nazvati mnogo mističnijom od oblika kršćanstva koji prevladavaju na Zapadu što se iskazuje u osjećaju živog, osobnog dodira s Krišnom, odnosno Isusom, koji do-življavaju i jedni i drugi vjernici. I dok dvije trećine bhakta navodi čest ili povreme-ni živi osobni doživljaj Krišne, sličan doživljaj Krista navodi samo petina aktivnih katolika dok takav osjećaj nikada (ili samo iznimno) nije doživjelo 19% bhakta i čak 71% aktivnih katolika (SJM 97/2).

6. Ortodoksnost pripadnika Zajednice za svjesnost Krišne

Na temelju jasno vidljive intenzivnosti neposredne vjerske prakse kojoj sljedbenici pokreta Hare Krišna posvećuju neusporedivo više vremena od katolika, mogli bismo očekivati da su bhakte jako dosljedne i pri poštivanju temeljnih vjerskih zapovijedi. Zbog toga smo analizirali i ortodoksnost pripadnika Zajednice za svje-snost Krišne – mjerili smo u kojoj se mjeri Krišnine bhakte u svakodnevnom životu pridržavaju već spomenutih četiriju regulativnih načela. Dodatno smo provjerili u kojoj bi mjeri željeli svoja pravila primijeniti na čitavo društvo, odnosno u kojoj bi mjeri bili spremni prilagoditi se društvenim pravilima koja bi bila u suprotnosti s njihovim vjerskim načelima.

Na temelju analiziranih rezultata možemo utvrditi da su pripadnici Zajednice za svjesnost Krišne dosta dosljedni u poštivanju temeljnih vjerskih načela. Većina u velikoj mjeri poštuje propisana regulativna načela, pri čemu se u najvećoj mjeri pridržavaju načela istinoljubivosti (zabrana igara na sreću) i milosrđa (vegetarijan-stvo), a u nešto manjoj mjeri načela strogosti (zabrana uživanja opojnih droga) i još manje načela čistoće (zabrana spolnih odnosa koji ne služe reprodukciji). I rezultati kvalitativnog dijela istraživanja pokazuju da je strogo načelo čistoće za mnoge je-dan od glavnih razloga za istupanje iz Zajednice. No, ipak valja naglasiti da i ovo posljednje načelo dosljedno poštuje polovica anketiranih17.

17 Uvažiti moramo i ne/iskrenost odgovora na ovako intimno pitanje jer postoji mogućnost da, unatoč svim jamstvima glede tajnosti istraživanja, anketirani ipak nisu odgovorili u skladu s pravim stanjem.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

97


Tablica 4.Učestalost kršenja temeljnih regulativnih načela (u %)

UčestalostIgre

na srećuUživanje mesa,

riba ili jajaUživanje

opojnih tvariNedozvoljenispolni odnosi

Nikada 72,4 75,7 57,7 50,0

Iznimno 19,8 13,9 23,3 17,2

Povremeno 6,0 1,7 6,0 10,3

Često 0,9 3,5 7,8 17,2

Možda pogreškom/Ne želim odgovoriti 0,9 5,2 5,2 5,2

Ukupno 100,0 100,0 100,0 100,0

O priličnoj ortodoksnosti sljedbenika pokreta govori i njihov odnos prema op-ćeprihvaćenim pravilima širega društva. Većina sljedbenika željela bi zakonski zabraniti uživanje mesa (gotovo 60%, dok bi se daljnjih 30% samo djelomično složilo s ovakvom zabranom). Kod interpretacija ovih rezultata valja uzeti u obzir da se kod vegetarijanstva radi o temeljnom etičkom načelu, koje je u uzročno-po-sljedičnoj povezanosti s karmom i reinkarnacijom neodvojivi dio same doktrine ISKCON-a18, pa su stoga tako visoki postoci onih koji bi se složili s potpunom zabranom uživanja mesa razumljivi. Unatoč tome, ove rezultate možemo shvatiti i kao dokaz razmjerno visokog stupnja ortodoksnosti slovenskih bhakta. Na slične zaključke još više upućuju odgovori anketiranih na dilemu u slučaju suprotnosti između državnih zakona i vjerskih načela, odnosno nauka. Čak dvije trećine bhakta u takvom bi se slučaju odlučili za vjerska načela, što je vrlo slično odgo-vorima na isto pitanje kod aktivnih katolika (68%). No, samo bi manjina anketira-nih bhakta (7%) sigurno ili vjerojatno poštivala zakon koji bi bio u suprotnosti s njihovim vjerskim načelima, dok bi se od aktivnih katolika za poštivanje takvog zakona odlučio znatno veći dio (22%).

7. Socijalna i doktrinarna otvorenost/zatvorenost Zajednice

Jedan od najčešćih stereotipa o novim religijskim pokretima, a napose o onima koji njeguju takozvani način života u komuni, jest uvjerenje da su zatvoreni i izdvo-jeni iz svoje okoline. Smatra se da je za njih karakterističan ekstremni način života te da zbog iznimno intenzivne vjerske prakse i zbog središnjeg značenja vjerskoga

18 Vegetarijanstvo na određeni način predstavlja u okviru doktrinarnoga sustava pokreta Hare Krišna mnogo bitnije pitanje, kao što je to npr. u okviru katoličke doktrine pitanje pobačaja. Govoreći o pobačaju postavlja se pitanje koje nikako nije jednoznačno, a to je kad počinje život? Navedeno pitanje omogućava različite interpretacije i etičke dileme, dok je vegetarijanstvo nedvojbeno etička zapovijed koja je apsolutna.

98

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


identiteta u većoj ili manjoj mjeri prekidaju odnose s okolinom. Ovaj prigovor izu-zetno često nalazimo i u vezi s pokretom Hare Krišna.

Sama doktrina pokreta Hare Krišna zaista preporučuje uglavnom druženje s bhak-tama, dok se kontakti s onim ljudima koji ne vjeruju u Krišnu, a koje nazivaju kar-miji, što označava njihovu usredotočenost na materijalnu stranu života i kao po-sljedicu toga gomilanje negativne karme, ne preporučuje. Zbog toga bismo logično mogli očekivati da će Zajednica za svjesnost Krišne biti bar do određene mjere zatvorena i odvojena od ostatka svijeta. Stoga ne iznenađuje što više od polovice anketiranih ocjenjuje da ima više kontakata s bhaktama, nego s drugim ljudima što su potvrdili i rezultati iz kvalitativnog dijela istraživanja. Ipak, s tvrdnjom da bi “najradije imali što manje dodira s ljudima koji nisu u bhakti-jogi”, u cjelini se slaže samo četvrtina anketiranih, dok se gotovo polovica slaže s ovom tvrdnjom samo djelomično, a nešto više od četvrtine anketiranih s time se uopće ne slaže. Tako bismo unatoč mišljenju više od dvije trećine anketiranih, da njihovo vjersko uvjerenje (jako ili umjereno) utječe na odnose s drugim ljudima (znatno više nego kod aktivnih katolika) teško mogli govoriti o socijalnoj zatvorenosti i o izdvojenosti Zajednice od ostalog društva.

Podatke o socijalnoj otvorenosti, odnosno zatvorenosti Zajednice i njezinih pripad-nika nadopunili smo još simboličnom doktrinarnom otvorenošću (inkluzivnošću/ekskluzivnošću), koje smo provjerili pomoću odnosa anketiranih prema drugim religijama. Iz rezultata je vidljivo da čak devet desetina anketiranih pripadnika smatra da temeljne istine sadrže mnoge religije (što je osjetno više nego u cijele slovenske populacije i u aktivnih katolika), dok trećina ispitanika smatra da se odrješenje može doseći u svakoj religiji.

Tablica 5.Na koji način može pojedinac postići odrješenje? (usporedba između sljedbenika pokreta Hare Krišna, cjelokupne slovenske populacije i aktivnih katolika) (u %)

Način postizanja odrješenja Hare Krišna Slovenska populacija

(SJM 97/2) Aktivni katolici

(SJM 97/2)

Samo unutar religije ispitanika 24,8 35,7 49,0

Mogu postići u svakoj religiji 33,9 26,0 28,5

Postižem izvan organizirane religije 41,3 32,9 22,0

Odrješenje ne postoji / 5,3 0,5

Ukupno 100,0 100,0 100,0

Na temelju predstavljenih podataka možemo zaključiti da su pripadnici Zajednice za svjesnost Krišne, unatoč intenzivnoj i ortodoksnoj vjerskoj praksi, iznenađujuće otvoreni prema drugim religijama. U usporedbi s aktivnim katolicima znatno ma-nje lociraju vjerske istine isključivo u svoju religiju. Čak vidimo da je u usporedbi s

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

99


cjelokupnom slovenskom populacijom među pripadnicima ISKCON-a mnogo ma-nje onih koji smatraju da je istina sadržana samo u jednoj religiji (takvih je među bhaktama 10%, u cjelokupnoj populaciji 20%, a među aktivnim katolicima 41%). Slično je i s odrješenjem, koje u usporedbi s cjelokupnom slovenskom populacijom i aktivnim katolicima, rjeđe povezuju isključivo sa svojom religijom. Udjel onih koji smatraju da se odrješenje može postići izvan organizirane religije kod pripadnika ISKCON-a čak je veći nego u cjelokupnoj slovenskoj populaciji. Ove, na prvi po-gled iznenađujuće konstatacije, jasno ruše stereotip o pretpostavljenoj ekskluziv-nosti “sekte” Hare Krišna, ali ako dobro poznajemo i inače tolerantan i otvoreni vaišnavizam, to možda i nije tako neočekivano.

8. Konzervativnost pripadnika Zajednice

Do sada smo utvrdili da su slovenski sljedbenici pokreta Hare Krišna jako aktiv-ni u svojim neposrednim vjerskim djelatnostima, da su glede poštivanja temelj-nih vjerskih načela prilično ortodoksni, ali da unatoč tome ostaju u socijalnom i doktrinarnom smislu dosta otvoreni. A sad pogledajmo u kojoj mjeri doktrinarna predanost i ortodoksnost slovenskih bhakta utječu na njihov odnos prema nekim društvenim pitanjima.

Odnos pripadnika pokreta prema obitelji i društvenoj ulozi žene jeste s obzirom na opći položaj žene unutar indijske tradicije očekivano konzervativan, ali je u usporedbi s cjelokupnom slovenskom populacijom (posebice s aktivnim katolici-ma) manje konzervativan nego što bismo to očekivali. S tradicionalnom podjelom obiteljskih uloga po kojoj je osnovna zadaća žene brinuti se za kuću i obitelj, a muškarca osigurati financijska sredstva za preživljavanje, slaže se isti postotak pripadnika Zajednice za svjesnost Krišne kao i stanovnika Slovenije (30%), ali je manji postotak onih koji se protive takvoj podjeli (20% bhakta i 53% Slovenaca).19 Aktivni se katolici s takvom konzervativnom podjelom uloga spolova u obitelji slažu u mnogo većoj mjeri (43%).20

Sličan, razmjerno nekonzervativan odnos prema podjeli uloga po spolovima u obi-telji, vidljiv je i iz odgovora na postavljenu tvrdnju da “obiteljski život trpi kad je že-na zaposlena”. Više od polovice anketiranih (56%) slaže se s time. Slično kao i kod prethodne tvrdnje: žene se s navedenim slažu u manjoj mjeri nego muškarci, ali u manjoj mjeri su i protiv ove tvrdnje (znatno više je neopredijeljenih). Usporedimo li te rezultate s rezultatima za cjelokupnu populaciju (63%) i za katolike (74%), vidi-mo da se – slično kao i u prethodnoj tvrdnji – pripadnici ISKCON-a u manjoj mjeri

19 Prema očekivanju, muški pripadnici Zajednice u većoj se mjeri slažu s ovakvom podje-lom uloga nego žene. Iznenađuje da su žene u manjoj mjeri izrazito protiv nje i da su više neopredijeljene.20 A protiv je 35% aktivnih katolika.

100

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


slažu s ovom tvrdnjom u odnosu na stanovnike Slovenije, a još u manjoj mjeri u odnosu na aktivne katolike, ali su u manjoj mjeri i protiv nje.

Pripadnici Zajednice za svjesnost Krišne imaju izrazito konzervativne, odbijajuće stavove prema predbračnim spolnim odnosima (mnogo više od aktivnih katolika, a posebno više od stanovnika Slovenije općenito).

Tablica 6.Usporedba stavova o predbračnim spolnim odnosima (u %)

Predbračni spolni odnosi Hare Krišna Slovenska populacija

(SJM 98/1) Katolici

(SJM 98/1)

Uvijek su nešto loše 31,9 2,6 6,5

Gotovo uvijek su nešto loše 22,4 3,4 11,6

Samo ponekad su nešto loše 19,0 16,0 30,2

Nikada nisu nešto loše 6,0 72,6 45,2

Ne znam 20,7 5,4 6,5

Ukupno 100,0 100,0 100,0

Još negativniji stav bhakte imaju prema homoseksualnim spolnim odnosima, ali pri tome se ne razlikuju bitno od aktivnih katolika. Približno 70% pripadni-ka ISKCON-a i aktivnih katolika smatra da su homoseksualni odnosi uvijek ili gotovo uvijek nešto loše. Odnos cjelokupne slovenske populacije prema homo-seksualnim spolnim odnosima u mnogo je manjoj mjeri negativan, iako je protiv takvih odnosa još uvijek više od polovice anketiranih.

9. Rasprava i zaključci

Na temelju predstavljene analize možemo zaključiti da sljedbenici slovenskoga po-kreta Hare Krišna imaju vrlo intenzivnu vjersku praksu, koja je, s obzirom na njiho-vu prethodnu podprosječnu religijsku socijaliziranost i očekivana,21 čemu znatno pridonosi i sama doktrina pokreta. Njihova se religioznost od katoličke religiozno-sti ne razlikuje samo po vremenu koje utroše na neposredne vjerske aktivnosti (ili u hramu ili kod kuće), već i po tome što je mističnija (u smislu da pojedinac ima mnogo intenzivniji, osobni odnos s bogom). Religijski ideal je potpuno predavanje bogu, koje ne bi smjelo biti ograničeno na posebno vrijeme rezervirano za obrede

21 Brojne rasprave ukazuju, naime, na to da su konvertiti u pravilu predaniji svojoj zajed-nici i aktivniji u vjerskim djelatnostima od onih vjernika koji su socijalizirani u određenoj religiji.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

101


već bi trebalo biti stalno – u tom smislu kod bhakta nema jasnog odvajanja vjerskih (svetih) poslova od svakodnevnog života.

Tako možemo govoriti o dva različita tipa religioznosti: u slučaju pokreta Hare Krišna radi se o izuzetno intenzivnoj i mističnijoj religioznosti, dok je katolička reli-gioznost više formalni oblik čašćenja, koji ima u velikoj mjeri prvenstveno kulturni karakter u smislu pripadnosti i identiteta, a ne u tolikoj mjeri i karakter sadržajne religioznosti (tip moderne religioznosti, koji je britanska sociologinja Grace Davie (2000.) okarakterizirala sintagmom “pripadam, a ne vjerujem”)22. Ovo plastično potvrđuju podaci o vjerovanju u temeljne doktrinarne postavke kod katolika: pre-ma podacima istraživanja SJM-a 97/2 u boga vjeruje 74%, u nebesa 49%, u pakao 29%, u sotonu 20,5%, a u uskrsnuće nakon smrti, što je temeljna doktrinarna postavka kršćanstva, samo 36% samodeklariranih pobožnih katolika. Na temelju predstavljenih podataka može se zaključiti da većina slovenskog stanovništva pri-pada “sekulariziranim katolicima” (Smrke, 1999.).

Ovakav tip formalne religioznosti često prevladava, što ponekad dovodi do izjed-načivanja vjerskog i nacionalnog identiteta, a što je posebno jako prisutno u nekim državama postsocijalističke Europe – najbolji je primjer zasigurno Poljska, ali valja spomenuti i Slovačku, kao i neke države nastale na području nekadašnje Jugosla-vije. U tim se državama nekako očekuje da je recimo Poljak (Hrvat, Slovak, Slove-nac...) katolik (onaj koji nije katolik ne može biti “pravi” Hrvat, Slovak, Slovenac...), da je “pravi” Srbin pravoslavac, a “pravi” Bošnjak musliman. Za razliku od ovakvog shvaćanja, tip religioznosti predstavljen na primjeru pokreta Hare Krišna, koji ne-rijetko možemo naći kod manjinskih, alternativnih vjerskih zajednica, nacionalnu pripadnost jasno zapostavlja na račun vjerske pripadnosti (zbog čega su ovakve vjerske zajednice nerijetko predmet društvenih kontroverzi jer ih okolina shvaća kao prijetnju nacionalnom identitetu naroda) (Barker, 1997.).

O tome zorno svjedoče i rezultati predstavljenog istraživanja, prema kojima slo-venski bhakte, u usporedbi sa slovenskim prosjekom i aktivnim katolicima, znatno niže vrednuju pripadnost naciji i državi; u pravilu im je vjerski identitet mnogo važniji od nacionalnog (čak 92% anketiranih pripadnika Zajednice smatra da je važnije biti bhakta nego Slovenac). To ne čudi, s obzirom na doktrinarno poimanje čovjeka kao u prvom redu duhovnoga bića (u svojoj biti svi smo duše, a tek se na drugim razinama dijelimo po spolu, nacionalnosti, vjerskoj pripadnosti, i slično). U skladu s time kod bhakta je razumljiv i znatno niži stupanj nacionalne svijesti. S tvrdnjom “Radije sam slovenski državljanin nego državljanin bilo koje druge drža-

22 Ovom sintagmom označava tip suvremene institucionalne religioznosti, za koji je nada-sve znakovit visoki stupanj kulturne, identitetne pripadnosti i niski stupanj religioznosti u smislu vjerovanja u temeljne doktrinarne postavke. Taj tip Grace Davie opisuje kao suprot-nost suvremenoj neinstitucionaliziranoj religioznosti (“vjerujem, a ne pripadam”), koji po njezinom mišljenju sve više prevladava (u Velikoj Britaniji i općenito u zapadnom svijetu), temeljeći se više na vjerovanju u sadržaj nego na pripadnosti vjerskim institucijama.

102

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


ve” slaže se samo 12% (uspoređeno sa 78% Slovenaca i 86% aktivnih katolika), a protivi joj se 59% (uspoređeno s 11% Slovenaca i 9% aktivnih katolika). Tako jasno vidimo da pripadnici Zajednice za svjesnost Krišne imaju mnogo slabije izražen nacionalni identitet od slovenskog prosjeka, osjećaju manju pripadnost slovenskoj državi, manje idealiziraju osobine Slovenaca23 i na neki su način i više internaci-onalistički. Doduše, kao što smo to i vidjeli, sljedbenici slovenskoga pokreta Hare Krišne prilično su ortodoksni pri poštivanju temeljnih doktrinarnih zapovijedi u svome svakodnevnom životu, a jasno je prepoznatljiva i ambicija primjene tih pravila na čitavo društvo – čak i ako je primjer vegetarijanstva zbog svoga temelj-nog doktrinarnog značenja sasvim specifičan, o tome nedvojbeno svjedoči znatno manja spremnost (u usporedbi s aktivnim katolicima) poštivanja zakona koji bi bili u direktnoj suprotnosti s vjerskim zapovijedima. Teško bismo im mogli pripisati veliku konzervativnost glede tradicionalne podjele uloga među spolovima u obite-lji i društvu (uglavnom su “neopredijeljeni”), dok su neusporedivo konzervativniji glede spolnog morala.

Očekivanja o zatvorenosti i izdvojenosti skupine od okoline i društva u detaljnoj se analizi nisu potvrdila. U socijalnom smislu bhakte imaju mnogo kontakata pr-venstveno unutar Zajednice, ali ti kontakti nikako nisu ograničeni na Zajednicu. Sam je pokret iznenađujuće otvoren (mnogo više od katolika) u doktrinarnom smislu, što se prvenstveno odražava u neekskluzivnosti glede posjedovanja vjer-skih istina.

Tako se hipoteza o pretpostavljenom neposrednom utjecaju izrazito intenzivnoga tipa religioznosti i razmjerno velike ortodoksnosti na konzervativnost, te nadasve na socijalnu i doktrinarnu zatvorenost Zajednice nije potvrdila. U tom smislu u slučaju pokreta Hare Krišna ne možemo govoriti o idealnotipskoj autoritarnoj sek-ti, kao što ćemo se teško složiti i s britanskim sociologom Royem Wallisom, koji pokret svrstava u idealni tip novih religijskih pokreta za koje je karakteristično “odricanja od svijeta” (“world-renouncing”) (Wallis, 1984.). Za religijske skupine toga tipa znakovito je poimanje svijeta kao u osnovi pokvarenoga, pa se nastoje što intenzivnije udaljiti i odvojiti od njega. Na taj način postoji strogo razgraničenje između zajednice i vanjskog, grešnog svijeta, jasna podjela na “mi” i “oni”, a onda su kao posljedica toga ograničeni i kontakti s vanjskim svijetom, dok sebe shva-ćaju kao više ili manje ekskluzivne nositelje vjerskih istina. Pokretu Hare Krišna možemo pripisati samo dio nabrojenih osobina i to samo u prvoj “hramovskoj” fazi njegova djelovanja. Na temelju analiziranih rezultata danas je mnogo primjerenije svrstati pokret u zajednice koje se “prilagođavaju svijetu” (“world-accommoda-ting”) – za njih je karakteristično da ne otklanjaju u potpunosti društvene vrijed-nosti i norme te da ne vide rješenje u odricanju od svijeta, već u obnovi osobnoga

23 I dok samo 1% anketiranih pripadnika ISKCON-a smatra da bi svijet bio bolji kad bi ljudi iz drugih država bili više sličniji Slovencima, u cjelokupnoj je populaciji takvih jedna petina, a među aktivnim katolicima 28%.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

103


duhovnog života i u unutrašnjem usavršavanju.24 Zajednica za svjesnost Krišne doktrinarno je, naime, veoma otvorena, a ima i mnoštvo socijalnih kontakata s okolinom i sa širim društvom.

Literatura

1. Barker, E. (1997). “But Who’s Going to Win?” National and Minority Religions in Post Communist Society. U: I. Borowik and G. Babiñski (eds.): New Religious Phenomena in Central and Eastern Europe. Kraków: “Nomos” Publishing House: 25–62.

2. Črnič, A. (2002). Devotees of Krishna in Slovenia. ISKCON Communications Journal, 10 (1):35–50.

3. Davie, G. (2000). Religija u suvremenoj Evropi: Mutacija sječanja. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga.

4. Klostermaier, K. K. (2000). Hinduism: A Short Introduction. Oxford: Oneworld.5. Pacheiner-Klander, V. (prev.) (1990). Bhagavadgita – Gospodova pesem. Ljubljana: Mla-

dinska knjiga.6. Potočnik, V. (2001). Religiozni obredi prehoda v prehodnem času. Časopis za kritiko

znanosti, 29 (202–203):197–211.7. Prabhupada, A. C. B. Swami (prev.) (1998). Bhagavad-gita. The Bhaktivedantna Book

Trust International.8. Satsvarupa, D. G. (1994). Prabhupada: Človek, modrec, njegovo življenje, njegova de-

diščina. The Bhaktivedanta Book Trust International.9. Smrke, M. (1999). Proselytism in Post-socialist Slovenia. Journal of Ecumenical Studies,

36 (1–2):202–220.10. Toš, N. (1999). (Ne)religioznost Slovencev v primerjavi z drugimi Srednje – in Vzhod-

noevropskimi narodi. U: Toš, N. (in drugi): Podobe o cerkvi in religiji (na Slovenskem v 90-ih), Ljubljana: FDV, IDV-CJMMK.: 11–80.

11. Wallis, R. (1984). Elementary Forms of the New Religious Life. London: Routledge in Kegan Paul.

24 Osim predstavljenih dvaju tipova Wallis navodi i treći idealni tip, takozvane nove reli-gijske pokrete s “potvrdnim” odnosom prema svijetu (“world-affirming”) koji prihvaćaju većinu vrijednosti i ciljeva širega društva, te nude samo nove načine kako ih ispuniti. Spomenute su kategorije idealni tipovi, pa zbog toga neki novi religijski pokret može imati karakteristike više različitih kategorija.

104

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r



A l e š Č r n i čFaculty of Social Sciences, Ljubljana, SloveniaDepartment of Culturologye-mail: [email protected]

Hare Kristos: comparison between religiosity of adherents to Krishna Consiousness Community and Catholics

Abstract

The article analyses the differences in intensity of religious practices of Slovenian adherents to Hare Krishna and Catholics. Furthermore, it measures their influence on everyday life of believers. It uses the data of the first systematic case study research of any new reli-gious movement in Slovenia and compares them with some results of international surveys Aufbruch 1997 and ISSP 1998. The findings prove that Krishna adherents are considerably more active in their religious activities than Catholics and quite orthodox when it comes to applying religious rules in everyday life. But contrary to popular belief, it does not lead to noticeable shutting off or isolation of the Krishna community from the society, nor to higher than average conservatism of its members.

Key words: religiosity, Hare Krishna, new religious movements, cults, Catholicism

Received on: June 2007Accepted on: June 2007

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

105

Sociologija sporta u hrvatskom kontekstu

B e n j a m i n P e r a s o v i ćInstitut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, Hrvatskae-mail: [email protected]

S u n č i c a B a r t o l u c iKineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Hrvatskae-mail: [email protected]

SAŽETAK Sociologija sporta, kao jedna od mlađih posebnih sociologija, u svijetu se snažnije razvija od 60-ih godina 20. stoljeća. U Hrvatskoj u tom razdoblju (također i ranije) djeluje Miro Mihovilović kojega zbog opsega i sadržaja njegovih radova možemo smatrati osnivačem discipline u našem kontekstu. U drugoj fazi razvoja značajni su radovi Kreše Petrovića i Ankice Hošek-Momirović, koji disciplinu u nastajanju čvršće vežu uz kineziologiju. Uoči treće faze razvoja postoji određeni ne-sklad između teorijskih radova (gdje među najdublje i najprofiliranije, sistematične radove spada autorski doprinos Srđana Vrcana) i empirijskih istraživanja koja smje-raju na aplikativnost. Pojava nogometnog huliganizma i sociološka istraživanja toga fenomena, koja kreću od kraja osamdesetih i početka devedesetih, označavaju treću fazu razvoja naše sociologije sporta, koja sada ujedinjuje teorijski i empirijski dio, ravnopravno se služeći kvantitativnim i kvalitativnim dijelom istraživačke metodolo-gije. U trećoj fazi razvoja inspirativnim se pokazalo nasljeđe sociologije (sub)kultura mladih, u pokušaju razumijevanja novih aktera stadionskog rituala, koji su počet-kom osamdesetih izgradili specifični subkulturni stil. U nedostatku sustavnog istra-živanja posljednjih petnaestak godina, za potrebe ovoga rada ostvareni su kontakti s utjecajnim akterima nogometnog huliganizma, kako bi se neke teze (poput Lalićeve tipologije navijača iz prijašnjeg razdoblja) testirale u današnjim uvjetima. Sociolo-gija sporta, pod uvjetom da sociolozi nastave istraživanja, ima dobru i raznoliku perspektivu iz više razloga – zbog značenja koji sport ima u svakodnevnom životu velikog broja ljudi u Hrvatskoj, zbog potrebe objašnjenja velikih rezultata tako male zemlje, kao i niza drugih aspekata sporta kao društvenog fenomena.

Ključne riječi: sociologija sporta, nogometni huliganizam, subkultura mladih, hrvatsko društvo


UDK: 316.723:79(497.5)Pregledni rad


106

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


1. Uvod

U suvremenom društvu sport postaje predmetom interesa različitih profila znan-stvenika, kako kineziologa, tako i sociologa, psihologa, medicinara, ekonomista, komunikologa, itd. Ako pokušamo podijeliti populaciju vezanu za područje spor-ta (aktivni sportaši, rekreativci, gledatelji sportskih događaja, konzumenti putem masovnih medija, treneri, suci, članovi sportskih organizacija, populacija koja drži kako sport zauzima neznatniji dio njihova života kada primjerice prate sportske vijesti, razgovaraju o sportskim temama na poslu ili u obitelji), vidjet ćemo kako je najmanje onih koji ni na koji način nisu uključeni u to područje. Sport je jedna od temeljnih društvenih institucija, neodvojiv od strukture društva i institucija obitelji, gospodarstva, medija, politike, obrazovanja, religije i sl., kao i sastavni dio svakod-nevnog života ljudi širom svijeta. Na to nam ukazuju i događaji poput zimskih i ljetnih olimpijskih igara, svjetskog nogometnog prvenstva, biciklističke utrke Tour de France, teniskog turnira Wimbledon i sl., koji zaokupljaju pažnju milijuna ljudi neovisno o dobi, spolu, rasi ili socijalnom statusu.

Iako je sport “možda najvažniji kulturni i politički fenomen naše epohe” (Harrison, u: Vrcan, 2003.) još uvijek znamo premalo o njegovim socijalnim aspektima. Sport je dio kulture društva, ljudska tvorevina koja se mijenja paralelno s društvom u cjelini – sportovi poprimaju različite oblike i značenja ovisno o kontekstu proma-tranja – npr. borilački sportovi poput sumo-hrvanja u Japanu drugačije su organi-zirani i imaju drugačije značenje nego borilački sportovi poput boksa i hrvanja u Americi ili Europi. Isto tako, značenje, organizacija i svrha košarke promijenila se od 1891. kada je nastala na YMCA-u u Massachusettsu kao dvoranska aktivnost za muškarce koji nisu htjeli igrati nogomet vani tijekom zime (Coakley, 2007.:5). Za sport kažemo da je zrcalo modernoga društva. Upravo je iz toga razloga važno kri-tički promišljati sport i promjene koje se u njemu događaju jer je “znanje o sportu ustvari znanje o društvu” (Elias; Dunning, 1986. U: Bodin; Robène; Héas, 2007.).

2. Sport kao društveni fenomen

Budući da koncept sporta nije jednoznačan, i da nema jedinstvene definicije, so-ciolozi se uglavnom slažu da se trebamo pitati koje su aktivnosti i zašto defini-rane kao sport u određenom društvu. Prema jednoj od njih, sport je institucio-nalizirana natjecateljska aktivnost jer se temelji na standardiziranim, unaprijed određenim pravilima, a uključuje snažno tjelesno naprezanje ili upotrebu relativno kompleksnih tjelesnih vještina u kojemu je sudjelovanje motivirano kombinacijom osobnoga zadovoljstva i vanjskih nagrada (Coakley, 2007.). Ovakva definicija za sobom povlači čitav niz pitanja i nejasnoća, primjerice, je li kompeticija nužna karakteristika sporta? Znači li to da se rekreativno bavljenje tjelesnom aktivnošću (npr. pješačenje, preskakanje užeta) ne može smatrati sportom?

Istraživanja pokazuju kako bavljenje sportom može u većoj mjeri utjecati na stvara-nje identiteta i životnoga stila od bilo kojega drugog segmenta masovne kulture. Iz

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

107

B. Perasović, S. Bartoluci: Sociologija sporta u hrvatskom kontekstu

tog nas razloga i zanima zašto je neka sportska aktivnost dominantna u određenom okruženju. Kao društvena institucija, sport uvelike ovisi o dominantnoj kulturi tj. normama i vrijednostima društva kojega je dio. U tom je smislu znakovit primjer Vaterpolo kluba “Šibenik”, osnovanog 1953. godine pod imenom Vaterpolo klub “Solaris”. U gradu duge sportske tradicije (vaterpola i košarke) nakon privatizacije objekta u kome su se odvijali treninzi osam mjeseci u godini, klub ostaje bez osnov-nog resursa potrebnog za opstanak sporta – zatvorenog bazena. Navedeni događaj bio bi dovoljan razlog za gašenje kluba jer više nije bilo uvjeta neophodnog za treninge. No, tada se javljaju elementi prkosa i otpora, kao i drugih emotivnih i sim-boličkih struktura ljudskoga djelovanja. Fenomen postaje sociološki interesantnim upravo zbog kontinuiranog razvoja vaterpola svih dobnih skupina, ne samo seniora već i četiri mlađe kategorije (mlađih kadeta, kadeta, mlađih juniora i juniora), koji, unatoč gotovo nemogućim uvjetima (svakodnevno tri godine putuju na treninge u stotinjak kilometara udaljeni Split1) ostvaruju velike sportske rezultate. Upravo sto-ga, 2004. godine nagrađeni su i Državnom nagradom sporta “Franjo Bučar”. Mišlje-nja smo kako je upravo kulturna ukorijenjenost ovoga sporta u društvenu sredinu o kojoj je bila riječ od presudne važnosti i razlog njegova opstanka2.

Ako je točna tvrdnja kako sport nije puno drugačiji od društva kojeg je dio, nužno je usredotočiti se na istraživanje njegova “dubljeg značenja” unutar širega druš-tvenog konteksta. U tom smislu sociolozi kritički promišljaju sport postavljajući pitanja, zašto u nekom društvu ljudi toliku pozornost pridaju stvaranju vrhunskih sportaša po principu “brže, više, jače”, što nam to govori o vrijednosnom sustavu određenoga društva, kako sport utječe na širenje obrazaca patrijarhata, društvenih klasa, rase i etniciteta, (ne)jednakosti šansi, fair-playa, nasilja i agresivnosti.

3. Nastanak i razvoj sociologije sporta u Hrvatskoj

Poznati američki sociolog sporta Jay Coakley smatra kako je sport “važan dio na-šeg društvenog života koji ima značenje i utjecaj koji nadilaze statistiku rezultata i izvedbe” (Coakley, 2007.:4). Iz tog razloga nužno je istraživati društvenu uteme-ljenost sporta, pa nas stoga i zanima njegov razvojni tijek u hrvatskom društvu. Sociologija sporta jedna je od najmlađih disciplina sociologije, a istražuje sport kao

1 “Ljubav prema športu i Klubu bila je tako jaka da im nije bilo teško odlaziti na kompleks bazena prilično udaljen od grada. Uloženi trud iznjedrio je tri juniorska reprezentativca (Sa-modol, Petković i Petirčević) koji su na posljednjem Europskom prvenstvu na Malti, u rujnu 2004. godine, s hrvatskom reprezentacijom osvojili srebrnu medalju. Kao iz tradicionalnog rasadnika talenata i kvalitetnog rada s djecom iz Vaterpolo kluba “Šibenik” izašli su veliki vaterpolisti poput Perice Bukića, Renata Vrbičića, Dalibora Perčinića...” (Obrazloženje Od-luke o dodjeli Državne nagrade športa “Franjo Bučar” u 2004. godini. http://public.mzos.hr/Default.aspx?art=5751&sec=2403)2 Danas klub postiže zavidne rezultate na domaćem i međunarodnom terenu, a izgrađen je i zatvoreni bazen te time riješen navedeni problem.

108

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


cjelovitu i specifičnu društvenu pojavu, društvene odnose i procese koji utječu na tjelesni odgoj, sport i sportsku rekreaciju i njihov utjecaj na razvoj pojedinca (Pe-trović; Hošek, 1986.; Žugić, 1996.; 2000.).

Iako prve tekstove nalazimo još početkom 19. st., i to kod klasika sociologije po-put M. Webera i W. G. Sumnera, sport je u njima razmatran u širem društvenom kontekstu (Coakley; Dunning, 2004.:XXII). Proces institucionalizacije discipline u svijetu počinje sredinom 60-ih godina 20. st. kada sveučilišni profesori tjelesnog odgoja uviđaju važnost sporta kao društvene pojave i njegovu kulturnu i povijesnu uvjetovanost3. Tih se godina sociologija sporta počinje predavati na sveučilištima velikoga broja zapadnih zemalja. Sport je društveni fenomen i integralni dio su-vremenog društva pa stoga postaje predmetom zanimanja sociologa polovicom prošlog stoljeća, međutim pravi zamah u istraživanjima doživljava 1980. godine.

Razvoj discipline u Hrvatskoj moguće je pratiti kroz tri, doduše nejednako plodo-nosna razdoblja: 1950. – 1970.; 1970. – 1990. i 1990. do današnjih dana.

4. Miro Mihovilović – Prometej sa “Sedmog kontinenta”

U “Sociologiji sporta”, prvom sveučilišnom udžbeniku u nas iz ovoga područja, Zoran Žugić navodi kako se prva domaća istraživanja sociologije sporta javljaju početkom sedamdesetih godina (Žugić, 1996.). Taj podatak nije u potpunosti točan. Naime, prva istraživanja društvene utemeljenosti sporta javit će se dvadesetak go-dina ranije u radovima Mira A. Mihovilovića, osnivača sociologije sporta u Hrvat-skoj. Njegov osobni doprinos razvitku ove znanosti je višestruk.

Miro A. Mihovilović – kozmopolit, erudita, uspješan sportaš i znanstvenik, najsta-riji je živući hrvatski sociolog. Na njegovu inicijativu, nakon studije koju je napisao (“Izvještaj o fizičkom odgoju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu školske godine 1948./49.”) uvodi se nastava tjelesnog odgoja na prvu godinu studija svih fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Jedan je od osnivača Zavoda za fizički odgoj u Zagrebu 1952. i Visoke škole za fizičku kulturu, preteče današnjega Kineziološkog fakulteta. Uz edukaciju i istraživanja tjelesnog vježbanja i sporta, unutar Zavoda na kojemu je proveo trinaest radnih godina, istraživale su se i pomoćne kineziološke disci-pline kao što su “športska medicina, psihologija športa i rekreacije, pedagogija, sociologija športa i rekreacije, te urbanizam, prostorno planiranje u svrhu izgrad-nje športskih objekata, rekreacijskih centara i dječjih igrališta” (Afrić, 2000.:XXIII). Iako nikada nije predavao sociologiju sporta (predmet ulazi u studijski program ak. god. 1970./71. kada Mihovilović radi u Institutu za društvena istraživanja u Za-grebu), njegovi se radovi mogu smatrati prvim pokušajima elaboriranja društvenih problema vezanih uz tjelesno vježbanje, sport i rekreaciju.

3 Prvi radovi iz područja sociologije sporta u Hrvatskoj javljaju se 50-ih godina 20. st.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

109


Pedesetih godina svojim istraživanjima (“Krivulja uspona atletike i plivanja: od 1945. do 1954.”) utire put sociološkim promišljanjima sporta kao društvenog feno-mena. Brojna sudjelovanja na međunarodnim skupovima i izlaganja rezultata pro-vedenih istraživanja (1954. na Internacionalnom kongresu sociologa u Beaunneu, u Francuskoj referira na temu: “Socijalni sastav osnovnih sportskih organizacija i uloga sporta u suvremenom društvu”; 1959. u Parizu na međunarodnoj konferenciji “Journees d’etudes internationales” na teme: Sistematika sredstava fizičkog odgoja, Uloga fizičkog odgoja kod ženske radničke omladine nekih profesija i Socijalni sustav osnovnih sportskih organizacija NR Hrvatske i uloga sporta u suvremenom društvu; 1958. u Bruxellesu na Svjetskom kongresu fizičkog odgoja na temu: Psi-hosocijalni i drugi motivi koji utječu na bavljenje športom) pokazat će kako “i u zemljama tadašnjeg ‘socijalističkog lagera’ postoje znanstveni radovi koji su po svojim osnovnim značajkama integralan dio svjetske znanosti” (Afrić, 2000.:XXVI). Mihovilović radi i prva sociopsihološka istraživanja u nas: Sociometrijska istraži-vanja u sportskim kolektivima (1957.); Smjena generacija u sportu: sociopsihološka studija (1959.); Utjecaj domaćeg terena na sportske rezultate (1960.); Utjecaj psiho-socijalnih faktora na pripremu nogometne momčadi (1960.); Istraživanja u malim grupama u sportu (1966.). Utemeljitelj je i voditelj Sekcije za sociologiju slobodnog vremena, rekreacije i turizma (od 1964. god.) unutar Instituta za društvena istraži-vanja i udruženja za sociologiju bivše države (JUS).

Posebno su interesantni njegovi radovi nastali u okviru projekta istraživanja bi-oloških, psiholoških, socioloških, ekonomskih i sportskih elemenata iz života i rada vrhunskih sportaša Jugoslavije, kao npr. rad The Status of Former Sportsmen objavljen 1968. godine u eminentnom časopisu International Review of Sport Soci-ology (Mihovilović, 1968.:73–96). Smatra ga se i osnivačem sociologije slobodnoga vremena i sociologije mladih. Svojim je radom uvelike pridonio i nastanku i razvo-ju sociologije turizma. Predavao je na nekoliko europskih i američkih sveučilišta. Veliki broj radova (oko 400) i projekata, koje je ovdje nemoguće pobrojati, ukazuju na ranu recepciju sociologije sporta u Hrvatskoj.

Može se reći kako se sociologija sporta u Hrvatskoj razvija paralelno sa svojom matičnom znanošću, sociologijom. Ovi podaci prilog su tezi o “znanstveno-istra-živačkom proboju iz ideološkog diskursa koji je u to vrijeme vladao na našim prostorima i utemeljenju empirijske istraživačke znanstvene prakse u društveno-znanstvenim istraživanjima onoga vremena” (Afrić, 2000.:XXVI).

5. Sociologija sporta na Sveučilištu u Zagrebu

Druga faza razvitka sociologije sporta u Hrvatskoj kreće akademske godine 1970./71. ulaskom sociologije sporta u studijski program na Fakultetu za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu. Prvi predavači kolegija Kineziološka sociologija, Sociologija slobodnog vremena i Sociologija sporta bili su Krešimir Petrović s lju-bljanskog Fakulteta za telesno kulturo (1970.–1978.) i Ankica Hošek-Momirović (1978.–1992.). Kao rezultat suradnje navedenih autora, 1986. izlaze “Prilozi za so-

110

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


ciologiju sporta”, svojevrstan pregled tekstova objavljivanih od 1970. godine u ra-znim domaćim i međunarodnim časopisima.

Budući da je sport refleksija društva u cjelini, problemi koji se javljaju u široj okolini utječu na sve njegove aspekte. Glavna zadaća sociologije sporta sastoji se u objašnjavanju obrazaca ponašanja, procesa i problema u svijetu sporta. Da bi ispunili svoj cilj, sportski sociolozi moraju koristiti valjane i vjerodostojne kvantitativne i kvalitativne podatke kao relevantne pokazatelje socijalne zbilje (McPherson; Curtis; Loy, 1989.). U tom smislu, objavljena teorijska i empirijska istraživanja rađena su “više u interdisciplinarnom, nego intradisciplinarnom okruženju” – u okviru kineziologije i psihologije sporta (Žugić, 1996.), a mogu-će ih je podijeliti u nekoliko tematskih područja. Radovi koji tematiziraju pro-blem društveno-političke uloge sporta (Sport u samoupravnom društvu (Petrović, 1982.); Sportski spektakli, idolatrija i problem sportskih rukovodioca (Petrović, 1984.); Nacionalizam kot oblika nasilja in reprimitivizacija življenja (Petrović, 1986.)) ukazuju na njegovu važnost u konstituiranju vrijednosnog sustava tadaš-njeg, socijalističkog društva, te utjecaj opće društvene klime na položaj, ulogu i razvoj međunarodnog sporta.

Istraživanjima socijalne strukture utvrđivao se utjecaj socijalno-demografskih ka-rakteristika na razvoj antropoloških dimenzija (Teoretični model socijalne stratifika-cije. Pokus kvantitativne verifikacije. (Saksida; Petrović, 1972.); Utjecaj socioloških karakteristika na motoričke sposobnosti (Hošek, 1979.); Utjecaj nekih socioloških činilaca na brzinu izvođenja jednostavnih pokreta (Hošek, 1978.)).

Utjecaj kinezioloških aktivnosti na proces socijalizacije tema je treće, vrlo opsežne skupine radova (Relacije socioloških i demografskih karakteristika i kineziološke aktivnosti maloljetnih delinkvenata (Petrović; Momirović; Hošek, 1973.); Relaci-je između nekih vrijednosnih sustava i angažiranosti kineziološkim aktivnostima (Mraković; Hošek; Juras; Sabioncello, 1974.); Varijable za procjenu efikasnosti pro-cesa socijalizacije (Hošek, 1980.)).

Socijalne determinante kineziološke aktivnosti i problem socijalne diferencijacije istraživan je u radovima kao što su: Diskriminativna analiza sportske aktivnosti u prostoru manifestnih stratifikacijskih dimenzija (Petrović, 1974.); Povezanost iz-među indikatora položaja roditelja na nekim stratifikacijskim dimenzijama i an-gažiranosti njihovih sinova u sportskim organizacijama (Petrović, 1974.); Effects of social stratification and socialization in various disciplines of sport in Yugoslavia (Šnajder; Hošek, 1976.).

Sociometrijska istraživanja strukture i dinamike sportskih grupa izučavala su pri-mjerice ulogu kolektiva, zajedničkih normi i vrijednosti, status pojedinca u grupi, koheziju grupe i njenu strukturu (Group dynamics in child and cadet alpine ski-ing; Sociometrijska struktura in odnosi v rokometni reprezentanci SFRJ (Petrović, 1970.); Utjecaj socijalnog statusa na formiranje grupa u jednoj vrhunskoj odbojkaš-koj momčadi (Petrović, 1985.)).

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

111


Posljednju grupu čine studije socioloških aspekata vrhunskog sporta (Vrhunski ju-goslavenski sportaši o sebi i sportu; Nasilje u sportu – segment nasilja u suvreme-nom svijetu (Petrović, 1984.)), istraživanja aktualnih i neiscrpnih tema poput nasilja u sportu, koja će svoju recepciju doseći u idućem razdoblju razvitka sociologije sporta u Hrvatskoj, od 1990. godine do današnjih dana.

Sociologija sporta dobila je svoju novu dimenziju istraživanjima nogometnog huli-ganizma. Jednim dijelom, možemo zaključiti o plodnom metodologijskom susretu do tada ne baš uvijek združenih elemenata istraživačkog rada; teorijsko i kritičko nasljeđe sociologije sporta (u kome je Vrcanovo djelo gotovo paradigmatskog ka-raktera) spojilo se s empirijskim istraživanjem kakvoga je u prethodnom razdoblju češće karakterizirao imperativ aplikativnosti ili uža intrakineziologijska rasprava.

6. Sociološka istraživanja navijačkog ponašanja

U drugoj polovici 80-ih godina 20. stoljeća započinje jedno specifično poglavlje u razvoju hrvatske sociologije sporta, obilježeno istraživanjima nasilničkog po-našanja sportske publike, odnosno sociologijskim zahvatima u stvarnost tada sve profiliranijeg fenomena nogometnog huliganizma. Buzov, Magdalenić, Perasović i Radin (1989.) autori su prvoga istraživanja, koje je pod naslovom Socijalni i psi-hološki aspekti nasilničkog ponašanja sportske publike zapravo predstavljalo istra-živačku studiju naručenu od tadašnjeg SSRNH-a, objavljenu najprije u časopisu Pitanja, a zatim objavljenu i kao zasebnu studiju naslovljenu Navijačko pleme. Fa-nuko, Magdalenić, Radin i Žugić (1991.) nastavili su istraživanje i zaokružili portret zagrebačkih navijača s BBB-om u središtu, a Lalić (1993.) se pridružio ovom valu istraživanja svojom studijom Torcida – pogled iznutra. Potrebno je naglasiti kako spoj teorijskoga i empirijskog dijela socioloških istraživanja pokriva i sve metodo-logijske tradicije, pa su ovim radovima u hrvatskoj sociologiji definitivno rehabiliti-rane metode poput sudjelujućeg promatranja, grupnoga intervjua, uz već priznatu anketu ili individualne intervjue.

Zoran Žugić (1996.; 2000.) je u prvom domaćem, sveobuhvatnom i sustavno na-pisanom udžbeniku iz sociologije sporta, posvetio ovim istraživanjima posebno poglavlje. Već na početku istraživanja postalo je jasno da klasični instrumentarij nije bio dovoljan, da kategorija sportske publike nije bila primjerena akterima o kojima je riječ, da promatranje i tumačenje dijela suvremenih navijačkih aktera na temelju stare Le Bonove teorije i interpretacije prelaska sportske publike u ak-tivnu, ekspresivnu ili destruktivnu gomilu, ne omogućuje potpuno razumijevanje tih aktera. Upravo stoga, skovan je pojam permanentne gomile, uz znanje autora o kontradiktornosti toga pojma iz perspektive klasične teorije i njenih definicija, prema kojima je gomila, naravno, prolazni oblik, ona nastaje i nestaje, dakle po definiciji ne može biti trajna. Ipak, koliko god taj pojam bio u sebi kontradiktoran, on opisuje želju autora da iz horizonta klasične teorije sportske publike i njenoga eventualnog pretvaranja u gomilu, pokaže specifičnosti ponašanja, odnosno ka-rakteristike okupljanja i djelovanja aktera poput Bad Blue Boysa ili Torcide.

112

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Razumijevanje novih navijačkih aktera, koji su se po mnogim obilježjima (dob, izgled, strana stadiona, preferencije droga, sleng, rekviziti, koreografija, nazivlje, komunikacija sa sličnim grupama, fokusiranost na navijanje više nego na samu igru, itd.) počeli simbolički i stvarno odvajati od svojih roditelja, omogućeno je nasljeđem sociologije (sub)kultura mladih.

Od kraja 70-ih godina 20. stoljeća na stadionima i oko njih započeo je proces koji je bio posredovan brojnim elementima kulture mladih, uključujuću glazbu i mnoge druge elemente izvansportskog sadržaja. Taj proces je izazivao čuđenje proma-trača, kako ostalog dijela sportske publike koja je uočavala promjene u izgledu i ponašanju navijačkih aktera, tako i publike na rock-koncertima i srodnim manife-stacijama, koja se čudila neuobičajenoj prisutnosti stadionskih obilježja u jednom drukčijem i potpuno izvansportskom kontekstu.

Za istraživača koji je bio svjedokom toga procesa neminovno se nameću uspo-redbe s prirodno-znanstvenim uvjetima otkrića, s obzirom na nastajanje jednoga aktera, jedne simboličke strukture, jednoga fenomena koji sam stječe svoje ime i prezime, koji za upućeni pogled tako jasno i očigledno miješa do tada nespojive obrasce ponašanja i simboličke strukture stvorene na drugim mjestima i u drugim razdobljima. Kao što bi prirodni znanstvenik bio ushićen otkrićem novog leptira, gljive ili nekog vulkana (neovisno o mogućim teškim posljedicama, primjerice vul-kanske erupcije blizu naseljenog mjesta), tako se sociolozima koji su pratili proces stjecanja stila i identiteta neformalnih grupa mladih okupljenih oko navijanja na sportskim stadionima, već sama takva usporedba čini dovoljno slikovitom. Ovdje to nipošto ne znači ponavljanje starih i nepotrebnih frustracija društvenih znanosti koje često pate od nedostatka egzaktnosti kakva je možda primjerenija prirodnim znanostima, samo se želi naglasiti transparentnost procesa koji je krenuo krajem sedamdesetih i bio dovršen do sredine osamdesetih, a to je nastajanje subkultur-nog stila nogometnog huligana, kojemu je sportski stadion primaran i konstituti-van, ali nikako ne i jedini prostor izgradnje identiteta i životnog stila.

Teza o subkulturi mladih koja više ne stoji s obje noge na stadionu uronjena u tijek utakmice, odluke suca, ponašanje igrača i slično, nego je u znatnoj mjeri određena ponašanjem suparničkih navijača, policije, a često jednom nogom isko-račuje sa stadiona ili sportske dvorane u kafić, na koncert, u diskoteku ili bilo koje srodno okupljalište urbane (sub)kulture mladih, izražena u prvom istraživa-nju, dobila je svoju potvrdu u drugom istraživanju, kada su Fanuko, Magdalenić, Radin i Žugić (1991.) pokazali kako jedna urbana frakcija zagrebačkih navijača (nazvanih za tu prigodu “agresivni BBB”) ima više sličnosti u provođenju slobod-nog vremena s nenavijačima, nego s drugim navijačkim frakcijama istoga kluba. Riječ je upravo o onim adolescentima koji su stvorili subkulturni stil nogometnog huligana, koji su se u izgradnji toga stila poslužili drugim urbanim novostvore-nim tradicijama (rock i srodne kulture, image, sleng, određena autorefleksija) pojačavajući klasične patrijarhalne koncepte muškosti, čuvanja časti, iz ruralnog razdoblja naše povijesti, te stilizirajući nasilje u svome simboličkom, ali i drastič-no stvarnom obliku.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

113


Domaća istraživanja pokazala su realnu sliku uvjetovanosti nogometnog huliga-nizma društvenim kontekstom, u kome socioekonomski status aktera (naprimjer tvrdnja o dvije trećine prvih Boysa iz radničkih obitelji) ne strši u smjeru klasnog determinizma kao što je to bio slučaj u većini studija britanske sociologije o ovom fenomenu. Ni Boysi ni Torcida, kao dvije naše najveće navijačke grupe, ne mogu se u potpunosti objasniti navođenjem sličnih primjera iz britanske sociologije, dobrim dijelom potpuno opsjednute klasnim determinizmom u tumačenju nogometnog huliganizma, kao i mnogih drugih subkulturnih stilova mladih. Uostalom, najsvje-žiji radovi koji uspoređuju britanski nogometni huliganizam s europskim zemljama (Bodin; Robene; Heas, 2007.) također pokazuju kako je moguće usvojiti image i ikonografiju skinheadsa, primjerice u Francuskoj, a pripadati srednjoj i višoj klasi, bez obzira što su skinheadsi u zemlji svoga nastanka, Engleskoj, označeni kao ti-pični akteri radničke klase koji svojim vanjskim izgledom žele vratiti tradicionalne vrijednosti radništva.

7. Nogometni huliganizam u Hrvatskoj u razdoblju bez socioloških istraživanja

Rat u Hrvatskoj izazvao je sociologe na komentiranje tih događaja u svjetlu su-djelovanja navijača u ratu, ili povezivanja društvenoga konteksta, rata i navijačkih aktera (Perasović, 1995.; Vrcan; Lalić, 1999.), no sudjelovanje navijača u ratu bilo je jednim dijelom najavljeno još prije nego se dogodilo, u prvom istraživanju (Buzov i sur., 1988.).

Osim knjige Srđana Vrcana (2003.) koja opisuje i neke događaje koji su obilježili devedesete godine 20. stoljeća, sociološka istraživanja nogometnog huliganizma su zamrla, a novinarski diskurs počeo je prevladavati nad (u jednom razdoblju djelomično u javnosti izborenim) sociologijskim diskursom. Tipičan primjer odnosi se na prve veće nerede u Splitu nakon što je HDZ izgubio vlast, a na hrvatskoj društvenoj i političkoj sceni počeo nastajati specifičan pokret okupljen oko opor-benjaštva haškim optužnicama i koaliciji na vlasti, oko ponovnog romantiziranja nacionalnih osjećaja i hrvatskog nacionalizma kao samodovoljne platforme djelo-vanja. Nesumnjivo je da su u tom pokretu sudjelovali i navijači, kao što je također nesumnjivo da su mogući pokušaji manipulacije i instrumentaliziranja navijačkih grupa, no medijski diskurs tada je jednoznačno i suglasno, potpuno uniformno zaključio kako je riječ o zavjeri tajnih službi, o desničarskoj manipulaciji i pokušaju destabilizacije legalno izabrane vlasti. Tada nije bilo mjesta za sociologijski diskurs koji bi, uz dužno poštovanje prema mogućim (i stvarnim) manipulacijama, ipak pronašao jednako stvarne elemente dugog pripremanja smjene generacija u Torci-di, želje mlađih za huliganskim dokazivanjem i okončanjem razdoblja u kojem je Torcida zanemarila nasilničku reputaciju iz osamdesetih godina. Drugim riječima, a mimo teorija zavjere koje su dominirale medijima, smjena generacije i provala nasilništva dogodila bi se u Splitu i da je HDZ ostao na vlasti, što je zaključivanje na temelju dugogodišnjeg praćenja, istraživanja i poznavanja aktera nogometnog huliganizma, u ovom slučaju Torcide.

114

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Razdoblje u kojem nije bilo sustavnoga istraživanja nogometnog huliganizma do-nekle je pokriveno Vrcanovom knjigom (2003.), prije svega kada je riječ o sukobu između Bad Blue Boysa i tadašnjeg establishmenta u Hrvatskoj, na čelu s pred-sjednikom Tuđmanom. Vježbe iz sociološke imaginacije, kako je autor naslovio poglavlje koje se tim sukobom bavi, pokrivaju sve glavne aspekte sukoba, osim što nedostaje sociološki zahvat u svakodnevni život tadašnjih aktera, pojedinih Bad Blue Boysa odvojenih generacijski, kvartovski i na druge načine, a ujedinjenih re-presijom sustava i zajedničkom borbom za povratak imena Dinamo. Također, bez pravog istraživačkog odgovora ostalo je razdoblje u kojemu se masovnije na stadi-onima pojavljuju skinheadsi, kojima sam stadionski ritual postaje konstitutivan za vlastiti image, što u malobrojnim grupicama skinsa prije sredine devedesetih nije bilo pravilo.

Međutim, dok organiziranog istraživanja domaćih nogometnih plemena nije bilo, kod nas su u proteklih desetak godina objavljene knjige o nogometu i nogomet-nom huliganizmu. Riječ je o literaturi koja nema veze sa sociologijom niti bilo kojom srodnom znanosti, o prozi kroničarskog, novinarskog, književnog, auto-biografskog tipa, no te su knjige dragocjen sekundarni izvor podataka, u nekim slučajevima prava ilustracija sociologijskih pojmova društvene klase, maskuli-nizma, seksizma, raznolikih ovisnosti (mimo psihijatrijske definicije), poput ovi-snosti o samom nogometu ili pak nasilju. Hornby (2001.), King (2003.), Brimson (2006.), Foer (2006.) predstavljaju taj trend i mogu poslužiti kao dodatno štivo koje varira u kvaliteti, stupnju ponavljanja istoga, duhovitosti ili dosadi, no to ovdje ne prosuđujemo, samo pronalazimo mogućnosti razumijevanja fenomena i iz neznanstvenih radova.

Lalićeva (1993.) tipologija navijača (navijač-navijač, navijač-politički aktivist, na-vijač-nasilnik i navijač iz trenda) trebala bi biti ponovno provjerena u današnjem kontekstu. Koliko su danas prisutni tipovi koji su dobijeni Lalićevim istraživanjem, posebno u svjetlu činjenice da je Lalić svoje istraživanje Torcide provodio u po-sljednjim godinama Jugoslavije, kada je hrvatska orijentacija navijača predstavljala političku činjenicu i donosila etiketu neprijatelja, a banalna pjesma o banu Jelačiću prijetila prijavom i dvomjesečnim zatvorom. Na temelju praćenja aktualnih stadi-onskih aktera i razgovora s nekima od utjecajnijih navijača, svi su ovi tipovi ostali, iako s nešto različitijom učestalošću i brojnošću.

Navijač-navijač je naravno i dalje prisutan, to je osnovni tip i ne treba ga brkati sa starim tipom navijača ili sjedilačkom, kazališnom publikom. Riječ je o vatrenim navijačima, o ljudima koji će putovati, bodriti, brinuti o transparentima, zastavama, pjevanju, koordinaciji, organizaciji. Unutar toga tipa moguće su brojne specijaliza-cije (poput, recimo, izrade zastava ili poznavanja računala i održavanja web-strani-ca). No, navedeni tip podrazumijeva zaokruženost navijačkog iskustva i bez nasilja ili primarno politički konotiranog djelovanja. Međutim, to ne znači da će na stadi-onu postojati jasna razlika u svemu u skladu s navedenim tipovima. Ovdje je riječ o sociologijski inspirativnom modelu, a ne o izravnoj i isključivoj podudarnosti sa stvarnim akterima, pa ćemo zateći predstavnike jednoga tipa (recimo navijač-navi-

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

115


jač) kako sudjeluju u tučnjavi ili nekom političkom skandiranju, ali uglavnom neće započeti tučnjavu niti će im političko skandiranje biti primarno.

Navijač-nasilnik također je snažno prisutan, pa iako se u pojedinim razdobljima naglasci mijenjaju, a neke navijačke grupe poznaju i višegodišnja razdoblja u ko-jima ovaj tip nije dominirajući, ipak je krajem devedesetih, a posebno posljednjih godina, u obje naše najveće navijačke grupe ovaj tip među dominirajućim obras-cima navijačkog subkulturnog stila.

Politički aktivist nije više tako vidljiv ni lako čitljiv kao u razdoblju prije promjene političkog sustava, u doba Jugoslavije i jednostranačja, no to ne znači da je nestao sa stadiona. Ono što se na samom stadionu moglo vidjeti i čuti podrška je hrvatskim generalima i protesti protiv optužnica tribunala u Haagu, no koju godinu ranije i masovna podrška NATO paktu za vrijeme akcija protiv Srbije. Ono što na stadionu nije uvijek vidljivo, često je podrška dijela navijača različitim radikalnim političkim akcijama, uglavnom ekstremno desnim, što uključuje djelovanje skinheads frakcije ili drugih aktera spremnih baciti suzavac na Gay pride paradi, Bajaginom koncer-tu, pretući posjetitelje filmske večeri u Močvari, i slično. U takvim akcijama (koje ne izvodi neka homogena grupa niti su kod tih aktera prisutni uvijek konzistentni politički stavovi) nogometni navijači se miješaju s akterima koji uopće nisu navija-či, ili barem nemaju ništa sa subkulturnim stilom nogometnih huligana.

Navijač iz trenda također je opstao, no taj tip navijača ovisi o tome koliko je i kada neka navijačka grupa u trendu. Dominacija navijača nasilnika može privući nenavijačke aktere sklone nasilju, ili voajerski fascinirane nasiljem, no istovremeno odbiti druge koji bi se priključili navijačkoj grupi ako bi prevladali drukčiji trendo-vi, pa naglasak s nasilja prešao na klasično bodrenje ili pak na ekstatička stanja i dobar provod prilikom gostovanja, navijačkih putovanja.

Jednom stvoren, subkulturni stil nogometnog huligana ne ostaje nepromjenjiv. Mi-jenjaju se konkretni akteri, a s njima i dijelovi simboličke strukture, zadržavajući neke temeljne odrednice, poput maskulinizma, kompeticije, rivalstva, ritualnih ne-trpeljivosti, alkohola, teritorijalnosti, gradskih, regionalnih i nacionalnih identifika-cija. Vanjska obilježja se mijenjaju kroz razdoblja; naprimjer jakna spitfajerica koja je bila jako važna na početku, pa poslije masovno prisutna, počela je nestajati, a danas u nekim grupama doživljava svoj revival, a negdje iščezava čekajući novu plimu.

U uvjetima potrošačkog kapitalizma s jedne strane i pojačane represije ojačane za-konom o navijačima s druge strane, domaći navijači koji se smatraju huliganskom avangardom, sve češće sliče engleskim huliganima iz jednog prijašnjeg razdoblja (koje za dio Engleza nije posve završilo). Riječ je o engleskoj specifičnosti (koju su počeli prihvaćati i drugi) napuštanja huliganstva obilježenog neselektivnošću u stvaranju nereda, panike, destrukcije i nasilja prema bilo kome izvan grupe, poseb-no prema teritoriju suparničkog kluba, uključujući žene, djecu, starce ili imovinu. Takvo razdoblje orgijastičke destruktivnosti i nasilja širokog spektra u Engleskoj je

116

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


završilo osamdesetih, paralelno s uvođenjem novih zakona, oštrijih, restriktivnijih mjera, te širenjem kamera i drugih oblika nadzora, što je engleske huligane uvelo u novu fazu koja se odlikuje odbacivanjem klasičnih i prepoznatljivih obilježja koja policiji još uvijek sugeriraju sliku tipičnog navijača (šalovi, kape, zastave, dresovi u bojama kluba). Od druge polovice osamdesetih prema devedesetim godinama 20. stoljeća u Engleskoj je među huliganskim akterima nogometnog plemena prisutno nastojanje za običnim ili pak šminkerskim izgledom, skupom odjećom poznatih marki i visokom selektivnošću u nasilju. Ta selektivnost izražava se orijentacijom na sukobe sa sličnim pripadnicima suparničkih navijačkih (huliganskih) grupa, zaobilazeći (uglavnom) ostale navijače koji nisu zainteresirani za obračun. U Hr-vatskoj je ta tendencija također primjetna, a među Boysima i Torcidom sve je više Londsdale, Fred Perry i drugih poznatih marki (brandova) omiljenih u britanskom i širem navijačkom svijetu još od šezdesetih godina.

Jedna od specifičnosti hrvatskog konteksta iz razdoblja u kome su istraživanja za-mrla jest primirje među hrvatskim navijačima na dan kada igra hrvatska nogomet-na reprezentacija. To je primirje trajalo osam godina, od razdoblja nakon utakmice Hrvatska – Danska u Splitu, kada je došlo do obračuna Boysa i Torcide, pa sve do nekoliko dana uoči utakmice Hrvatska – Engleska, kada su sukobi obnovljeni. Ova tema i dalje čeka svoje istraživače, a zbog raznolikih dimenzija hrvatskoga društva koje ujedinjuje, za očekivati je interdisciplinarnost u budućim pristupima.

Bez obzira što će se istraživanja nogometnog huliganizma vjerojatno nastaviti, tre-ća faza razvoja hrvatske sociologije sporta čini se završenom. Određeni diskurs je uspostavljen, bez obzira na dominaciju senzacionalizma u javnosti, barem u aka-demskim krugovima zainteresiranih istraživača neće više biti potrebno kretati iz početka, dokazivati kako nasilje na stadionima nije moguće izdvojiti iz društvenog konteksta, kako sport nije jednoznačan fenomen i kako je potrebno koristiti cjelo-kupno nasljeđe sociologije i srodnih znanosti u razumijevanju ovoga društvenog fenomena. Kao što je sociologijsko istraživanje (sub)kultura mladih (u svijetu vrlo bogato i preko pola stoljeća prisutno), pomoglo sociologiji sporta u razumijevanju fenomena nasilničkog ponašanja navijačkih aktera, tako i druge tradicije, od antro-pologije do socijalne psihologije, mogu pomoći budućim istraživačima u sociologiji sporta.

Sociologija (sub)kultura mladih nije omogućila samo bolje razumijevanje fenome-na nogometnog huliganizma krajem osamdesetih, nego i bolje razumijevanje život-nih stilova mladih koji su posredovani izravnim sportskim aktivnostima. Poznato je da su na urbanoj adolescentskoj sceni životnih stilova i identiteta, uz brojne zajedničke nazivnike koji su u vezi s raznolikim glazbenim pravcima, uz pojmove poput punker, metalac, darker, koraš, reper, partijaner, (od sredine osamdesetih i nogometni huligan, u svojoj grupi poput BBB ili Torcidaš) prisutni i pojmovi poput skejter, roler, bajker, boarder, što ukazuje na identitete vezane uz same sportove, od kojih su neki bili nazivani ekstremnima, ali je taj pojam neprecizan i prilično upitan nakon što su neki od tih sportova (primjerice snowboard ili brdski bicikli-zam) postali službenim olimpijskim sportovima. Nasljeđe sociologije omladinskih

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

117


(sub)kultura omogućilo je razumijevanje procesa stjecanja identiteta u slobodnom vremenu, na temelju raznovrsne recepcije i prerade iskustva s proizvodima masov-ne kulture, oblikovano u interakciji s vršnjacima i drugima, kao lepeza subkultur-nih životnih stilova. Sam pojam subkulture često je bio podložan raznovrsnim mi-stifikacijama, pa treba podsjetiti na njegovu analitičku prirodu, mimo vrijednosnih konotacija koje su uvijek mistifikacije, bilo da je riječ o negativnim mistificiranjima (što obično idu u smjeru proglašavanja svega subkulturnoga devijantnim, nemo-ralnim i nepoželjnim) ili pak pozitivnim (što obično sugeriraju neku obvezatnu buntovnost, nekonvencionalnost, artikuliranost, antiestablishment stavove, itd.). Subkultura označava odstupanje samo jednoga dijela vrijednosti i normi nekoga aktera od njegove uže i šire roditeljske kulture, pa ju ne treba brkati s pojmom kontrakulture, koja se u sociologiji najčešće odnosi na skup društvenih pokreta i drugih aktera koji bi željeli izgraditi radikalno drukčije društvo od postojećega. Ne-ki će subkulturni stilovi biti povezani s kontrakulturnim intencijama (poput dijela punk ili neohipi stila), no teško ćemo takve intencije naći u području nogometnog huliganizma, prije svega zbog uronjenosti u patrijarhalne i maskulinističke obrasce odrastanja i ponašanja.

8. Perspektive

Ove tri navedene faze razvoja sociologije sporta svjedoče o potrebi daljeg istraži-vanja i širenja perspektiva, prije svega jer zahvaćaju mnoge druge, više etablirane dijelove sociologije – od socijalizacije, obrazovanja, kulturne antropologije, preko samog istraživanja sporta kao društvenog fenomena i suradnje s disciplinama po-put kineziologije, povijesti, psihologije i filozofije, do sociologije hrvatskoga druš-tva u kome sport predstavlja vrlo snažnu društvenu činjenicu. Što sport znači za svakodnevni život ljudi u Hrvatskoj i kako je moguće da jedna tako mala zemlja bude sportska velesila? Kao što je u drugoj fazi razvoja psihologija (uz istraživanja socijalne strukture) pripomogla profiliranju tema i spoznaja, u trećoj je to bila so-ciologija (sub)kultura mladih. Možda će četvrta faza donijeti propitivanje temeljnih pojmova sporta, zdravlja, odnosa natjecateljske i rekreativne dimenzije, ili pak sustavnu interdisciplinarnu analizu značenja sporta u hrvatskom društvu. Narav-no, ovako mlada posebna sociologija nije mogla obuhvatiti sve, mnogo toga iz međuodnosa sporta i društva ostalo je neistraženo. Uz navedena pitanja, djelo Sr-đana Vrcana, između ostaloga i kao riznica europske kritičke tradicije u sociologiji sporta, dovoljan je izazov budućim istraživačima za nastavljanjem ili propitivanjem započetog.

118

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Literatura

1. Afrić, V. (2000). Prometej sa “Sedmog kontinenta”. Intelektualni životopis Mira A. Mi-hovilovića. U: V. Afrić (ur.) Izabrani radovi Mira A. Mihovilovića (XIX–XXXVI). Za-greb: Hrvatsko sociološko društvo.

2. Bakoš, N. (Ur.). (1969). Bibliografija radova nastavnika, suradnika i diplomskih radnji studenata Visoke škole za Fizičku kulturu u Zagrebu. Zagreb: Visoka škola za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu.

3. Bodin D.; Robène, L.; Héas, S. (2007). Sport i nasilje u Europi. Zagreb: Knjiga trgovina.4. Brimson, D. (2006). Tajne nogometnog huliganizma. Zagreb: Celeber.5. Brimson, D. (2006). Nogometno nasilje u Europi. Zagreb: Celeber.6. Buzov, Ž.; Magdalenić, I.; Perasović, B.; Radin, F. (1988). Navijačko pleme. Zagreb: RZ

RH SSOH.7. Coakley, J.; Dunning, E. (eds.) (2004). Handbook of Sports Studies. London, Thousand

Oaks, New Delhi: SAGE Publications.8. Coakley, J. (2007): Sports in Society: Issues and Controversies. New York: McGraw-Hill.9. Fanuko, N.; Magdalenić, I.; Radin, F.; Žugić, Z. (1991). Zagrebački nogometni navijači:

grupni portret s BBB u središtu. Zagreb: Institut za društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu.

10. Foer, F. (2006). Kako nogomet objašnjava svijet. Zagreb: Celeber.11. Hornby, N. (2001). Nogometna groznica. Zagreb: Celeber.12. King, J. (2003). Tvornica nogometa. Zagreb, Celeber.13. Lalić, D. (1993). Torcida. Zagreb: AGM.14. McPherson, B. D.; Curtis, J. E.; Loy, J. W. (1989): The social significance of sport: an

introduction to the sociology of sport. Champaign, Illinois: Human Kinetics Books.15. Obrazloženje Odluke o dodjeli Državne nagrade športa “Franjo Bučar” u 2004. godi-

ni. http://public.mzos.hr/Default.aspx?art=5751&sec=2403.16. Perasović, B. (1989). Nogometni navijači kao dio omladinske subkulture. Potkulture,

2/4:75–86.17. Perasović, B. (1995). Navijačko pleme: do nacije i natrag. Erasmus: časopis za kulturu

demokracije, 61–67.18. Petrović, K. (1983). Kritički osvrt na dosadašnji razvoj sociologije sporta. Fizička kultu-

ra, 37/5:346–350.19. Petrović, K.; Hošek, A. (1986). Prilozi za sociologiju sporta 1 i 2. Zagreb: Fakultet za

fizičku kulturu.20. Vrcan, S. (1990). Sport i nasilje danas u nas i druge studije iz sociologije sporta. Zagreb:

Naprijed.21. Vrcan, S. (2003). Nogomet – politika – nasilje. Ogledi iz sociologije nogometa. Zagreb:

Jesenski i Turk; Hrvatsko sociološko društvo.22. Vrcan, S.; Lalić, D. (1999). From Ends to Trenches, and Back: Football in the former Yu-

goslavia. In: G. Amstrong; G. Giulianotti (ed.) Football Cultures and Identities. London: MacMillan.

23. Žugić, Z. (1996). Uvod u sociologiju sporta. Zagreb: Fakultet za fizičku kulturu.24. Žugić, Z. (2000). Sociologija sporta. Zagreb: Fakultet za fizičku kulturu.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

119


Overview scientific work

B e n j a m i n P e r a s o v i ćInstitute of Social Sciences Ivo Pilar, Zagreb, Croatiae-mail: [email protected]

S u n č i c a B a r t o l u c iFaculty of Kinesiology, Zagreb, Croatiae-mail: [email protected]

Sociology of Sport in Croatia

Abstract

Sociology of sport, one of the more recent sociology disciplines, started developing in the world in the sixties. In Croatia at that time (and earlier) there was Miro Mihovilović whose work, its volume and content made him the founder of the discipline in this country. In the next phase of development, Krešo Petrović and Ankica Hošek-Momirović in their remark-able work linked up the new discipline more closely with kinesiology. Before the third stage of development there was a certain discrepancy between theoretical work (among which Srđan Vrcan’s contribution was the most thorough, systematic and clear-cut) and empirical research directed at applicability. Football hooliganism and sociological research of the phenomenon in the late eighties and early nineties marked the third stage of devel-opment, which united theoretical and empirical part equally using quantitative and qualita-tive research methodology. At this stage of development, sociology of youth (sub)cultures proved very inspiring in trying to understand new agents of stadium rituals, who created a specific subcultural style in the early eighties. Since there has been no systematic research into the subject in the last fifteen years, contacts have been made with some influential agents of football hooliganism for the purpose of this paper, in order to test some theses in present day conditions (such as Lalić’s different types of football supporters from earlier time). Prospects are good and diverse for sociology of sport if sociologists continue their research, because sport plays an important role in everyday life of a large number of people in Croatia. It is also necessary to explain excellent sport results of a small country such as Croatia, as well as a number of other aspects of sport as a social phenomenon.

Key words: sociology of sport, football hooliganism, youth subculture, Croatian society


So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

121

Recenzije i prikazi

Irena Borowik (ed.)

Religions, Churches and Religiosity in Post-Communist Europe

Krakow, Zakład Wydawniczy “NOMOS”, 2006., 368 p.

Knjiga Religions, Churches and Religiosity (Religije, crkve i religioznost) podijeljena je u tri tematske cjeline: Religion and Social Processes in CEE (Religija i društveni procesi u srednjoj i istočnoj Europi), New Religious Movements in CEE (Novi religij-ski pokreti u srednjoj i istočnoj Europi) i Reserching religion in Context (Istraživanje religije u kontekstu).

U navedenim tematskim cjelinama nalazi se 28 tekstova autora iz raznih zemalja i raznih disciplina, ali ujedinjenih u pasioniranom bavljenju religijom. Knjiga je po-svećena Eileen Barker, profesorici emeritus s London School of Economics.

Prvo poglavlje započinje tekstom autora Włodzimierza Pawluczuka Liminalna sta-nja u postkomunističkoj stvarnosti (Liminal States in Post-Communist Reality). Ko-risteći koncept Arnolda Gennepa ovaj poljski sociolog i antropolog smatra da je za jednog sociologa vrlo zanimljivo istraživati situacije u kojima se cijelo društvo ili pleme nalazi u liminalnom stanju. Gennepov koncept liminalnog stanja odnosi se na stanje kada pojedinac gubi svoj prethodni identitet i pri tom nije stekao novi. Pawluczk taj koncept proširuje na društvo pri čemu se fokusira na neliminalna stanja kao što je revolucija, i to misleći na revoluciju u srednjoj Europi koja se do-godila 1989. godine.

Drugi je članak pod naslovom Religioznost u srednjoj i istočnoj Europi: prema in-dividualizaciji? (Religiousness in Central and Eastern Europe: Towards Individua-lization?) dvojice autora – Detlefa Pollacka i Olafa Műllera. Autori naglašavaju kako u razvoju religije više nije dominantna paradigma sekularizacijske perspektive, nego se koriste pojmovi kao što su desekularizacija, deprivatizacija, respirituali-zacija ili povratak religije. Pokušavajući dobiti empirijski uvid u socijalnu realnost i dominaciju spomenutih paradigmi, Pollack i Műller zaključuju da su alternativni oblici religijskog života u srednjoj i istočnoj Europi u porastu, pri čemu u visoko religioznim zemljama predstavljaju opoziciju crkvi, dok u više sekulariziranim ze-mljama ne predstavljaju opoziciju crkvi ili se čak s institucionaliziranim oblicima tradicionalne religije spajaju.


122

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Mađarski sociolog religije Miklós Tomka priložio je ovom zborniku svoj tekst pod naslovom Katolici i protestanti u postkomunističkoj Europi (Catholics and Prote-stants in Post-Communist Europe). Dekristijanizacija Europe po Tomki nije poslje-dica sociokulturnog razvoja, već je odraz neuravnotežene akulturacije i anomije. Omjer katolika i protestanata kompariran između Latvije, Češke, Slovačke i Mađar-ske pokazuje dvije tendencije – povećanje katolika unutar kršćanstva i smanjenje, ili čak na nekim mjestima nestajanje, protestanata. Pokušavajući objasniti navede-ne tendencije Tomka zaključuje kako moderno industrijsko društvo odstranjuje tradicionalne denominacijske subkulture.

Marjan Smrke slovenski je sociolog koji u svom članku pod naslovom Zakrivljena margina defenzivne i ofenzivne religijske mimikrije u poskomunističkom društvu (The Sinious Margin of Defensive and Offensive Religious Mimicry in Post-Commu-nist Societies) iznosi svoju teoriju religijske mimikrije koju razvija od 2001. godine. Smrke definira socijalnu ili ljudsku mimikriju kao one aktivnosti koje izvodi poje-dinac ili grupa čiji je cilj povećati mogućnost uspjeha ili smanjiti mogućnost neu-spjeha u datom socijalnom i prirodnom okruženju. Za mimetsku situaciju potrebno je imati socijalnog igrača koji izvodi mimikriju (mimic), model kojeg “mimičar” izvodi (model), socijalnog igrača koji će potencijalno biti zavaran (operator) i ko-munikacijske jedinice mimikrije (mimetic signals), pri čemu se socijalna mimikrija odvija kroz mimetske odnose u kojima se ostvaruje mimetska akcija. Smatrajući da postoji defenzivna i ofenzivna mimikrija, Smrke zaključuje da je teško odrediti distinktivnu granicu, ali isto tako ističe da je teorija socijalne mimikrije aplikabilna na religijske promjene.

Siniša Zrinščak hrvatski je sociolog religije koji u svom tekstu Anonimni vjernici kao sociološki izazov: religije i religijske promjene u postjugoslavenskim državama (Anonymous Believers as a Sociological Challenge: Religions and Religious Changes in Post-Yougoslav States) iznosi podatke o religioznosti na prostorima bivše Jugo-slavije i to komparirajući ih među državama i kroz vrijeme (prije transformacije i poslije nje). Zrinščak pokušava ocrtati socijalne procese u kojima se iznjedrila kategorija koju naziva “novim vjernicima”. Ta nova religioznost potaknuta je so-cijalnim procesima, ali pri tome sa sobom ne nosi prave promjene u religijskoj orijentaciji. Stoga je, zaključuje Zrinščak, potrebna etnografija religijskih vjernika u postkomunističkim društvima kako bismo shvatili odnose socijalnih procesa i religijskih orijentacija, odnosno povezanost socijalne egzistencije i religije.

Poljski sociolog religije Janusz Mariański autor je teksta Religioznost poljskog druš-tva iz perspektive sekularizirane Europe (The Religiosity of Polish Society from the Perspective of Secularized Europe). Iznoseći nekoliko hipoteza (hipoteza dezinte-gracije crkvene religioznosti, hipoteza nepromijenjene religioznosti u promjenjivom društvu, hipoteza revitalizacije religije, hipoteza višesmjernih promjena unutar reli-gioznosti) ili bolje rečeno teorijskih stavova o religioznosti u Poljskoj, Mariański po-kušava shvatiti ulogu Poljske u Europskoj uniji. Zaključuje da povezanost i utjecaj modernizacijskih mijena zapadnog društva utječe na promjene u Poljskoj, ali da će Poljska u tom europskom kontekstu ipak biti poseban slučaj zbog značajne uloge religije u socijalnom životu.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

123

Recenzije i prikazi

Bjeloruska sociologinja Larissa Titarenko nastoji kroz određeni teorijski okvir i historijsku utemeljenost opisati situaciju u Bjelorusiji u članku Religija i socijalni procesi u poslijesovjetskoj Bjelorusiji (Religion and Social Processes in Post-Soviet Belarus). Ističući promjene u religioznosti bjeloruskog društva, zaključuje da nema jednostranog pokušaja objašnjenja situacije u toj zemlji. Oživljavanje religije nakon raspada Sovjetskog Saveza, porast nove religioznosti, porast novih religijskih po-kreta samo je dio religijske slike bjeloruskog društva u kojem religija ima ideološku ulogu političkih elita koje nastoje društvo uroniti u tradicionalni konzervativizam.

Religijske promjene u Slovačkoj i Češkoj Republici nakon “baršunastog razvoda” (Religious Changes in Slovakia and the Czech Republic after the “Velvet Divorce”) tekst je slovačke sociologinje Adele Kvasničkove. Koristeći podatke iz popisa sta-novništva iz 1991. i 2001. godine, autorica dokazuje kako niti 75 godina zajedničke države nije uspjelo izbrisati religijske razlike koje postoje između tih dviju država i društava. Slovačka pokazuje porast, a Češka pokazuje opadanje broja vjernika. No, autorica je svjesna da se navedena razlika u trendovima ne može objasniti is-ključivo kroz dihotomiju sekularizacije i desekularizacije, već da su potrebni neki drugi teorijski okviri. Religijska razlika između Slovačke i Češke po Kvasničkovoj potvrđuje popularnu Huntingtonovu tezu kako religijske razlike stvaraju granice.

Drugi dio knjige naslovljen Novi religijski pokreti u srednjoj i istočnoj Europi (New Religious Movements in CEE) započinje tekstom Istvána Kamarása – Usporedba re-ligioznosti, životnih stilova i ukusa između dviju Krishna vjerskih grupa u Mađar-skoj (Comparison of Religiosity, Life-Style, and Taste between Two Krishna-Believer Groups in Hungary). U Mađarskoj postoje tri Krishna vjerske grupe – ISKCON je najveća i iz te zajednice su se odvojili Mađarska Vaisnavaska grupa (koja slijedi Govindu Maharaja) i Mađarska brahmanska misija koja se odvojila od prethod-ne. Istražujući svjetonazorsku i vrijednosnu orijentaciju (religioznost, odnos prema “svetim stvarima”, vrijednosni sustav i životni stil, slobodno vrijeme, stav prema umjetnosti i razinu umjetničkog ukusa) ISKCON-a i Mađarske brahmanske misije, autor ističe razliku između pozicija na liniji istočnjačke kontemplativnosti i zapad-nog asketicizma, pri čemu Mađarska brahmanska misija u isto vrijeme prihvaća svijet u kojem živi, ali ga i odbacuje, pa se zapravo smješta negdje u sredini.

Nije dječja igra: pokušaj analiziranja broja članova novih vjerskih pokreta u Ma-đarskoj (Not a Child´s Play: An Attempt to Analyze Membership Figures for New Re-ligious Movements in Hungary) tekst je mađarskog sociologa Pétera Tőrőka. Eileen Barker rekla je kako “... pokušati pristupiti opsegu pokreta izgleda kao dječja igra onda kad se čovjek okrene pitanjima koja se odnose na broj članova”. Opasnost u istraživanjima je u tome da vlastita procjena novih religijskih pokreta ide prema povećanju brojki. Uspoređujući rezultate vlastitog istraživanja i komparirajući ih s rezultatima iz popisa stanovništva, autor dobiva podatak da je otprilike četiri puta manji broj po popisu stanovništva od broja iz autorova istraživanja.

Dvojica slovenskih sociologa Aleš Črnič i Gregor Lesjak autori su članka Sustavna studija novih religijskih pokreta – slučaj Slovenije (A Systematic Study of New Reli-

124

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


gious Movements – The Slovenian Case). Odredivši ciljeve istraživanja, uz kratku eksplanaciju strukture istraživanja kojeg su proveli, autori prezentiraju nalaze na koje su naišli, bacajući svjetlo na odnos novih religijskih pokreta i države. Smatra-jući kako se država ne odnosi baš prijateljski prema tim alternativnim religijama, Črnič i Lesjak kažu kako se ne može reći da se u Sloveniji krše vjerska prava, ali kako je religijski prostor ipak tenzičan.

Religiologinja Marina V. Vorobjova napisala je članak Novi religijski pokreti i Ru-sija – biti ili ne biti? O problemu prioriteta u suvremenoj ruskoj populaciji (New religious Movements and Russia – To Be or Not to Be? On the Matter of Priorities among the Contemporary Russian Population). Novi religijski pokreti u Rusiji su u nepovoljnijem položaju nego u većini zemalja srednje i istočne Europe. Promatra-jući odnos politike, medija i ruskog društva prema novim religijskim zajednicama, Vorobjova zaključuje kako se država nastoji odvojiti od “sekti” jer ih smatra direk-tnom prijetnjom sebi.

Tadeusz Dóktor napisao je tekst A Typology of New Religious Movements and Its Emprirical Indicators u kojem je, koristeći teoriju religije Rodneya Starka i Williama S. Bainbridgea, pokušao tipologizirati nove religijske pokrete na temelju odnosa koncepta o konvencionalnoj religijskoj tradiciji i koncepta o tenzijama sa sociokul-turnim okruženjem. S obzirom na te koncepte, religijski pokreti mogu se locirati prema njihovoj otvorenosti inovacijama ili antagonizmu prema dominantnoj religiji i na sekte koje su visoko tenzične, te crkve koje su manje tenzične. Dóktor smatra da se Stark-Bainbridgeova teorija religije može dobro primijeniti na diferencijalnu regrutaciju u različite tipove pokreta. Na temelju istraživanja konceptualiziranog iz spomenute teorije kojeg je i proveo, autor zaključuje da postoji statistički značajna razlika među članovima koji pripadaju grupama visoke inovacije i grupama niske inovacije, te kako dimenzija napetosti bolje diferencira tipove pokreta.

Zbigniew Pasek u tekstu State and Local Government Policies towards New Reli-gious Movements in Poland, 1989 – 2004 iznosi pregled politika poljske države prema novim religijskim pokretima. Poljska je potpisala konkordat sa Svetom Sto-licom kojim se uređuje odnos Katoličke crkve i države i koji radi svoje ekskluziv-nosti diskriminira ostale religijske zajednice. Pasek smatra kako se mora ponovno pregovarati oko navedenih ugovora te da se država mora prema svim religijskim zajednicama postaviti jednako. Isto tako ističe da trenutačno snage za promjene u Poljskoj nema jer se svaki pokušaj da se smanje ovlasti Katoličke crkve doživljava kao napad na nju.

Promjena nečije vjere i pristup novoj religijskoj kulturnoj okolini religijska je kon-verzija. Promjena može ići u smjeru da osoba od nevjernika postaje vjernikom, da prelazi iz jedne religije u drugu, ili da prestaje biti vjernikom. Pitanje je mijenja li se u konverziji i identitet? Odgovor na to pitanje u ovom zborniku pokušala je dati Maria Libiszowska-Żółtkowska u tekstu Religijska konverzija – nastavljanje ili promjena identiteta (Religious Conversion – Continuation or Change of Identity). Religijski konvertit u svakom slučaju mijenja svoj način života pri čemu mijenja

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

125

Recenzije i prikazi

navike, uvjerenja, vrijednosti, obrasce ponašanja, autoritete i referentne grupe. Au-torica smatra da se socijalni identitet, koji je po Giddensu refleksivna projekcija, u konverziji mijenja, i to dramatično. Dramatično znači da se u usvajanju novog re-ferentnog životnog okvira odbacuje stari, pri čemu često obitelj i prijatelji “odbace” religijskog konvertita.

Kulturni šok među misionarima novih religijskih pokreta u Poljskoj (Culture Shock among Missionaries for NRMs in Poland) tekst je psihologinje religije Haline Grzy-mala-Moszczyńske. Autorica u ovom tekstu nastoji istražiti razne aspekte kulturnog šoka kojeg dožive misionari kada stižu u Poljsku gdje trebaju vršiti svoju religijsku misiju. Kroz otprilike godinu dana osobe koje zbog nekih razloga dolaze u novu kulturu mogu iskusiti pet faza: 1. faza “medenog mjeseca”, 2. faza dezintegracije, 3. faza reintegracije, 4. faza autonomije i relativističkih stavova, 5. faza interdepeden-cije. Istraživanje koje je provela autorica na inicijativu Eileen Barker pokazuje kako misionari ne proživljavaju prvu fazu. Jedina im je barijera jezik koji pokušavaju u što kraćem vremenu savladati.

Katarzyna Zielińska autorica je članka Sloboda religije i vjerovanja u Poljskoj – ide-ologije i realnost (Freedom of Religion and Belief in Poland – Ideologies and Reali-ty). Analizira odnos Katoličke crkve i države, te stav Katoličke crkve prema novim religijskim organizacijama. Autorica napominje da su religijske i vjerske slobode zaštićene poljskim ustavom, ali i upozorava da izraziti negativan stav Katoličke crkve prema novim religijskim pokretima uzrokuje da se taj stav širi i na cijelu populaciju, te time postaje općedruštveni stav u Poljskoj.

NLO na selu: slučaj Wylatowo, Poljska (UFO in the Countryside: The Case of Wyla-towo, Poland) tekst je kulturne antropologinje Dorote Hall u kojem se istražuje kako se u selu Wylatowo nakon navodne pojave neidentificiranih letećih objekata i krugova u žitu potaknuo ufološki diskurs koji ipak nije bio tako nov, već je rea-nimirao strukture tradicijskog ponašanja i spiritualnosti.

O New Ageu u ovom zborniku pisala je Anna E. Kubiak u članku New age – miti-zirajući stare mitove (New Age – Mythicizing Old Myths). Polazeći od konstatacije Eileen Barker kako u New Ageu ne postoji ništa novo što već nije bilo predstav-ljeno u Older Ageu, te kako je sve to dio individualnog bricolagea, Kubiakova predlaže koncept složenih mitova koji sugeriraju kako zapravo obuhvatiti nova lica religijskog života.

Zadnji članak u ovom poglavlju je U dilemi – istraživanje novih religijskih pokreta (In a Dilemma – Research on New Religious Movements) Szymona Beźnica u kojem iznosi nekoliko metodoloških i etičkih dilema koje prate proces istraživanja religi-je. Dileme proizlaze iz činjenice da je kategorija novih religijskih pokreta vrlo često visoko diferencirana i kompleksna.

Treći dio knjige Istraživanje religije u kontekstu (Researching Religion in Contex) započinje tekstom domaće autorice Dinke Marinović-Jerolimov Tradicionalna cr-

126

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


kvena vjerovanja i alternativna vjerovanja u Hrvatskoj (Traditional Church Beliefs and Alternative Beliefs in Croatia). Marinović-Jerolimov zanima u kojoj mjeri su alternativna vjerovanja prihvaćena uz tradicionalna crkvena vjerovanja. Činjenici da je Hrvatska jedna od najreligioznijih zemalja u Europi u grupi s Poljskom, Ir-skom i Rumunjskom (Transilvanijom) prethodila je promjena koja se zbila nakon 1990-e. Ali kakva je religioznost posrijedi? Iznoseći zanimljive rezultate dobivene iz istraživanja u sklopu projekta Društvene i religijske promjene u Hrvatskoj (2004.) autorica zaključuje kako su crkvena vjerovanja strukturirana i hijerarhizirana, a da su alternativna vjerovanja sve više prihvaćena, što znači da se može govoriti o dezintegraciji dogmatskog sustava, odnosno o privatizaciji vjerovanja.

Drugi tekst u ovom dijelu knjige također je rad hrvatske sociologinje religije Ankice Marinović Bobinac pod naslovom Religiozno iskustvo i tradicionalna religioznost u Hrvatskoj (Religious Experience and Traditional Religiosity in Croatia). Marino-vić Bobinac nastoji prikazati rasprostranjenost religijskog iskustva pri čemu dolazi do općeg zaključka da postoji korelacija između raznolikih religijskih iskustava i religijske pripadnosti, te korelacija između religijske samoidentifikacije i religijskog iskustva unutar konteksta tradicionalne katoličke religioznosti.

Civilna ili etnička religija: slučaj Mađarske (Civil or Ethnic Religion: The Case of Hungary) tekst je Attile K. Molnára u kojem pokazuje kako je zapravo razlika između zapadne Europe i srednjoistočne Europe u tome što se u prvoj politička zajednica oslanja na državu, dok se u potonjoj oslanja na etnicitet i kulturu. Etnič-ka religija je širi pojam od civilne religije, te autor u svojem tekstu nastoji objasniti koji je pojam primjenjiviji kad se govori o Mađarskoj.

Tekst Jasmine Glišić Srpska pravoslavna crkva slijedeći 5. listopada 2000. demo-kratske promjene u Srbiji (The Serbian Orthodox Church Following the 5th of Oc-tober 2000 Democratic Changes in Serbia) analizira situaciju kada je u Srbiji s uspjehom skinut s vlasti Slobodan Milošević, pri čemu pokušava potvrditi temeljnu tezu kako Srpska pravoslavna crkva u postkonfliktnoj Srbiji remeti demokratski poredak i razvoj civilnoga društva.

U članku Sergeja Flerea Sudski pregled religijskih pitanja od strane ustavnog suda Slovenije; prijeporni položaj Katoličke crkve u središtu pozornosti (Judical Review of Religious Issues on the Part of the Constitutional Court of Slovenia; The Conten-tious Position of the Roman Catholic Church in the Center of Attention) u kojem se iznosi pregled sudskih odluka Ustavnog suda u nekoliko slučajeva Katoličke crkve, zapravo se zanimljivo spaja sociologija religije i sociologija prava. Flere primjećuje kako ne postoji konzistentnost u pravnom i načelnom stavu Ustavnog suda Slo-venije prema Katoličkoj crkvi, ali kako postoji razlika između prvog izabranog sastava Ustavnog suda i drugog.

Urednica ovog zbornika Irena Borowik u članku Pogled na Katoličku crkvu iz perspektive biografske naracije poljske mladeži (The View of the Roman Catholic Church from the Perspective of the Biographical Narratives of Polish Youth) iz bio-

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

127

Recenzije i prikazi

grafija mladih ljudi izdvaja stavove prema crkvi, pri čemu koristi kvalitativnu me-todologiju. Zaključuje kako je stav mladih prema Rimokatoličkoj crkvi uglavnom negativan.

Litavska autorica Milda Alisauskiene u članku Uspon religije u postkomunističkom društvu: slučaj grada Visiginasa u Litvi (The Emergence of Religion in a Post-Co-mmunist Society: The Case of the City of Visaginas in Lithuania) iznoseći podatke o religijskoj situaciji u gradu Visiginasu pokušava razumjeti ulogu religije u pos-tkomunističkom društvu, te kako je usprkos intenzivnoj i nametnutoj sekularizaciji moguć opstanak različitih religija na istom prostoru.

Zadnji članak ovoga zbornika je tekst Modernitet u zrcalu apokaliptičnog imagi-narija (Modernity in the Mirror of the Apocalyptic Imaginary) autorice Dominike Motak, koja teorijski i refleksivno kroz diskurs moderne nastoji prikazati duh vre-mena. Citirajući Waltera Benjamina (za kojeg bismo slobodno mogli reći premalo citiranog) završava ovaj zbornik riječima da “nikad nije bilo ere koja nije smatrala sebe modernom i nije vjerovala sebi da stoji na rubu litice”.

Za ovaj zbornik ne bismo mogli reći da je interdisciplinaran, ali bismo mogli reći upravo da je discipliniran i to u smislu učenja, analiziranja, sintetiziranja i prikazi-vanja odnosa društva prema religiji. Značenje zbornika je u tome što je obuhvaćen široki dijapazon tema i pristupa, a njegova vrijednost je u aktualnosti, iscrpnosti, edukativnosti, te teorijskom i metodološkom šarenilu. No, vrijednost je u još neče-mu što je u uvodu spomenuto – knjiga je posvećena engleskoj sociologinji religije koja je svojim intelektualnim, stručnim i ljudskim angažmanom, te ogromnom erudicijom komunicirala sa sociolozima religije, religiolozima, teolozima i ostalim intelektualcima koji se bave religijom, te ih na taj način potaknula da joj se i ovim zbornikom zahvale. U svakom slučaju radi se o knjizi kojoj će se učenjaci koji se bave religijom često vraćati.

Branko Ančić

128

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Vladimir Lay, Krešimir Kufrin, Jelena Puđak

Kap preko ruba čaše: klimatske promjene – svijet i Hrvatska

Zagreb, Hrvatski centar “Znanje i okoliš”, 2007., 84 str.

Knjiga Kap preko ruba čaše: klimatske promjene – svijet i Hrvatska nastala je u sklopu LIFE 3 projekta koji se odnosi na osposobljavanje za provedbu Okvirne konvencije UN-a o promjeni klime i Kyotskog sporazuma u Republici Hrvatskoj. Autori su Vladimir Lay (koji je ujedno i urednik), Krešimir Kufrin i Jelena Puđak.

Knjiga je, zapravo, priručnik o klimatskim promjenama i globalnom zatopljenju namijenjen svima koji se bave odgojnim i obrazovnim aktivnostima u Hrvatskoj. Sastoji se od pet poglavlja, odnosno priča, kako ih nazivaju autori, zaokruženih uvodom i zaključkom.

U uvodnom dijelu čitatelj upoznaje složene, aktualne i dramatične probleme glo-balnog zagrijavanja i klimatskih promjena nastalih kao posljedica ljudskih aktiv-nosti. Uvjerljivim premisama poput “ako se već desetljećima u pojedine prirodne sustave i u globalni planetarni ekološki sustav unosi toliko mnogo novih onečišće-nja – to mora imati određene posljedice”, autori pokušavaju potaknuti čitateljsku angažiranost koja je preduvjet za razumijevanje tako složenog problema koji se detaljno razlaže u narednim poglavljima.

Prva priča nosi naslov Uzročnici, a razmatra u najvećoj mjeri pojavu “efekta stakle-nika” kao posljedicu emisije stakleničkih plinova. Premda jasno naznačuju da je “efekt staklenika” ponajprije prirodni proces koji je zaslužan za prikladno okruže-nje za život čovjeka i da ljudi u njemu sudjeluju s tek 0,1%, autori upozoravaju da je riječ o vrlo ozbiljnom ljudskom doprinosu. Naime, riječ je o utjecaju malih, ali presudnih brojeva-postotaka koji bitno utječu na osjetljiv i složen prirodni sustav, izazivajući niz štetnih “domino-učinaka”, što je i najizravnija poveznica s naslovom knjige. Poglavlje detaljno razrađuje čovjekov udio u emisiji stakleničkih plinova, te ih pojedinačno opisuje, osobito tri najraširenija: ugljikov dioksid (CO2), metan (CH4) i didušikov oksid (N2O). Također upoznaje čitatelja s najvećim zagađivačima i glavnim ljudskim aktivnostima koje pridonose emisiji stakleničkih plinova.

Drugo poglavlje pod nazivom Posljedice priča je o posljedicama porasta staklenič-kih plinova u atmosferi, odnosno porasta temperature koja stvara već spomenuti “domino-učinak” klimatskih promjena. Analizom temperature i udjela koncentraci-


So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

129

Recenzije i prikazi

je CO2 u atmosferi unazad 400.000 godina ustanovljena je nedvojbena povezanost tih dvaju parametara koja glasi – viši udio CO2 u atmosferi čini i temperaturu višom. Najvidljivija posljedica globalnog zagrijavanja povlačenje je i topljenje ledenjaka i snježnog pokrova. Nadalje, zagrijavanje mora uzrokuje snažna, devastirajuća ne-vremena. Upozorava se na sve veće temperaturne razlike u različitim područjima diljem planeta što će za posljedicu imati ekstremne vremenske uvjete poput suša i poplava. Ovo poglavlje nudi niz dramatičnih futurističkih scenarija koji su zapravo projekcije temeljene na znanstvenim činjenicama. Također analizira učinke klimat-skih promjena na ljudsko zdravlje, ali i na globalni ekonomski sustav.

Na koji se način moderni svijet do sada organizirao u znanstveno-stručnom pri-stupanju problemu te koji se politički napori poduzimaju kako bi se suprotstavilo izazovu globalnog zagrijavanja, knjiga donosi u priči broj tri koja se zove Globalni odgovor. Prvi “Earth Summit” održan je 1972. godine u Stockholmu, no tek se 1988. godina uzima kao početak političkog pokreta za rješavanje globalnog zagrijavanja i klimatskih promjena. Tada je Generalna skupština UN-a proglasila klimatske promjene “zajedničkom brigom čovječanstva”. Poglavlje osobit naglasak stavlja na Kyotski protokol iz 1997., godine, a završava UN-ovom konferencijom o klimat-skim promjenama održanom u Nairobiju, u studenom prošle godine.

Najopsežnije poglavlje u knjizi tiče se četvrte priče pod nazivom Hrvatska, a go-vori o iskustvima i analizi stanja u Hrvatskoj koje se odnosi na emisiju staklenič-kih plinova u atmosferu. Osobito se tematizira proizvodnja i potrošnja energije s obzirom da je energetski sektor uvjerljivo najveći onečišćivač atmosfere (75,8%). Iscrpno se elaboriraju klimatske promjene koje su zahvatile Hrvatsku, osobito analizom količine padalina i porasta srednje temperature u 20. stoljeću. Posebno se obrađuju okolišni parametri poput vodnih resursa, poljoprivrede, šumarstva, biološke raznolikosti i prirodnog kopnenog ekosustava, obale i obalnog područja, te morskog ekosustava i ribljeg bogatstva. Poglavlje zatvara tekst koji upozorava s kojim će se dramatičnim posljedicama globalnog zagrijavanja Hrvatska susresti, apostrofirajući prije svega ugrožavanje stanja voda i vodnih sustava, te porast razine mora.

Posljednja, peta priča (bez naslova) govori o tome što je potrebno poduzeti i što je uopće moguće poduzeti kako bi se izbjegli katastrofični scenariji budućnosti. Na koji način ljudi percipiraju problem, na koji se način tema tretira u medijima, te što može učiniti pojedinac, neke su od tema koje se pojavljuju u ovom poglavlju. Riječ je o sugestivnom i multidisciplinarnom pristupu koji potiče čitatelja na svjesniji i aktivniji pristup problemu. “Umjesto dio problema, postani dio rješenja” – poruka je koja se iščitava iz niza korisnih savjeta kojima autori žele potaknuti čitateljevu angažiranost.

Zaključak ponavlja temeljnu namjeru autora da knjiga posluži kao izvor informacija i motivacije, prije svega osobama koje sudjeluju u procesu odgoja i obrazovanja djece i mladih. Ističe važnost djelovanja kojemu prethodi faza osvješćivanja proble-ma u kojoj ova knjiga vidi svoje mjesto.

130

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Kap preko ruba čaše prije svega vrijedan je i pouzdan izvor informacija o klimat-skim promjenama i globalnom zagrijavanju koji su zahvatili Hrvatsku i čitav svijet. Knjiga je pisana razumljivim jezikom, a protkana je nizom zanimljivih i konkretnih primjera koji oživljuju puku analitičku informativnost. Ostvaren je čitatelju ugo-dan ritam izmjene takvih primjera i “tabličnih” podataka pa se knjiga može čitati s lakoćom i zanimanjem. Iako je riječ o građi koju je, zbog širine i višeslojnosti koju posjeduje, objektivno teško sintetizirati u jednu smislenu cjelinu, autori su u pomoć pozvali formu gotovo klasične grčke tragedije – pet činova. Radnja ima svoju dinamiku, postupni razvoj, mjesto i vrijeme radnje, kulminaciju, a i svoga tragičnog junaka. Premda bismo mogli reći da ostaje nejasno tko je tragičar – Čo-vjek ili Priroda? Pretpostavlja se da to ovisi o posljednjem neispisanom poglavlju – poglavlju katarze.

Kap preko ruba čaše nas podsjeća da olovku držimo upravo mi, a papir je upravo ispred nas.

Tomislav Šnidarić

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

131

Recenzije i prikazi

Nacionalni sociološki kongres: “Metodološki izazovi u sociologiji: društveni problemi u Hrvatskoj”

Split, Hrvatska, 30. – 31. ožujka 2007.

Na ovogodišnjem nacionalnom sociološkom kongresu koji je održan u Splitu 30. – 31. ožujka 2007., u organizaciji Hrvatskoga sociološkog društva i Odsjeka za so-ciologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, sudjelovalo je stotinjak sociologa iz Hrvatske, studenata sociologije, kao i znanstvenika iz različitih znanstvenih po-dručja. Tema kongresa bila je Metodološki izazovi u sociologiji: društveni problemi u Hrvatskoj, a njegov rad podijeljen je u dvodnevni program.

Kongres je otvoren pozdravnim govorima Željka Domazeta, prorektora splitskog Sveučilišta, Josipa Milata, dekana Filozofskog fakulteta u Splitu i Siniše Zrinščaka, predsjednika Hrvatskog sociološkog društva. Nakon pozdrava prešlo se na uvodna izlaganja koja su se bavila današnjim položajem i perspektivom metodologije u Hrvatskoj.

Prvi dan naglasak je bio na dosadašnjim metodologijskim dosezima u općoj soci-ologiji, te njezinim rezultatima, odnosno svojevrsnoj metodološkoj evaluaciji dosti-gnutoga. Rasprava se kretala u kontekstu diobe na kvantitativno i kvalitativno ili u kontekstu razvitka teorijskog u odnosu na empirijsko ili istraživačko.

Benjamin Čulig otvorio je kongres izlaganjem teme O nekim razvojnim stramputi-cama kvantitativne metodologije u Hrvatskoj, predlažući niz strukovnih mjera koje bi mogle potaknuti izlazak hrvatske sociologije iz “zone (strukovnog) sumraka”. Ognjen Čaldarović osvrnuo se na Mogućnosti kvalitativne sociološke metodologije u aspektima primijenjene sociologije, kroz primjere nekoliko tipova analiza, dok je tema Anči Leburić bila Mješovita metodologija – utočište ili nemoguća misija?!, u kojoj je mješovitu metodologiju prikazala kao aktualan trend u društvenim istra-živanjima.

Nakon izloženoga uslijedila je rasprava koja se velikim dijelom doticala odnosa istraživača i naručitelja.

Siniša Zrinščak je na okruglom stolu iznio temu pod naslovom Sociološka istraži-vanja u sustavu znanosti – hrvatska iskustva i europske mogućnosti, u kojoj je kroz podatke o procesu prijave i evaluacije socioloških istraživanja u Hrvatskoj nazna-


132

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


čio probleme s kojima se sociolozi susreću u prijavljivanju projekata, te ukazao na mogućnosti financiranja iz europskih fondova, kao i na ostale mogućnosti pogod-ne za sveučilišta. Pokrenula se rasprava oko financiranja znanstvenih projekata u kojoj su mnogi sudjelovali s komentarima i prijedlozima.

Uslijedio je radni dio kongresa na kojem su se mogla čuti mnoga zanimljiva izlaga-nja u sklopu naznačene teme. Tako je Ivan Kuvačić ukazao na Kvalitativni pristup u istraživanjima i njegov doprinos, a Dražen Lalić i Marko Mustapić na manjak empirijskih podataka o važnim društvenim pitanjima u radu Istraživanja druš-tvenih problema: bijele mrlje na sociološkoj mapi Hrvatske. Valerio Baćak dao je kritički prikaz metode uzorkovanja, pod naslovom Metodološki pomaci u istraživa-nju teško dostupnih populacija – uzorkovanje upravljano ispitanicima (respondent driven sampling – RSD), orijentirano na tzv. skrivene i teško dostupne populacije. Renata Relja je izložila temu pod nazivom Interdisciplinarna primjena suvremenih etnografskih istraživanja, te istakla važnost etnografskih istraživanja u tumačenju i djelovanju društvenoga života, dok su Drago Čengić i Denisa Krbec u izlaganju Analiza slučaja kao oruđe sociološke analize predstavili svoje iskustvo u rabljenju ovoga tipa analize. Predložili su vlastitu definiciju studije slučaja reklasificirajući njezine moguće funkcije u sociološkom istraživanju i naznačujući njezino mjesto u teorijama srednjega dometa. Zorana Šuljug i Marija Lončar su, kroz izlaganje Etič-nost u društvenim istraživanjima, ukazale na probleme etičnosti koji se javljaju u društvenim, posebno sociološkim, istraživanjima. Teo Matković održao je izlaganje pod naslovom Arhiv istraživačkih podataka: lijek za analitičku amneziju, u kojem je ukazao na potrebu formiranja arhive istraživačkih podataka iz društvenih zna-nosti i prikazao trenutne napore u tom smjeru. Miriam Mary Štajcar izložila je rad Metode promatranja sa sudjelovanjem i intervjui u istraživanjima subkultura oku-pljenih oko elektroničke glazbe, a Ivana Mijić Odnos etnometodologije i sociologije na temelju osobnog iskustva u analizi izvještavanja hrvatskih medija o pristupnim pregovorima između RH i EU-e.

Drugoga dana kongresa izlaganja su se istovremeno održavala u dvije dvorane. Bili su to radovi u sesijama, a zamišljeni su kao artikulatori događaja u razvitku naših posebnih sociologija, istraživačkih područja ili pojedinih istraživačkih orijentacija. Moglo se prisustvovati zanimljivim izlaganjima o dosezima, stanju, razvoju i per-spektivama onih grana ili istraživačkih područja koja bi se mogla artikulirati kao posebne sociologije, te onima o razvitku pojedinih socioloških (sub)disciplina ili socioloških grana i njihovim problemima, razvoju, statusu i izazovima kao što su: Sociologija roda, ženski studiji, interdisciplinarnost i aktivizam (Branka Galić), Prostor, vrijeme, rizik – o suvremenom statusu sociologije grada (Ognjen Čaldaro-vić), Medicinska sociologija i fenomen nesretnosti hrvatskih liječnika (Gordana Cer-jan-Letica), Prilog razumijevanju geneze, dosega i razvoja nove discipline – sociolo-gija tijela (Živka Staničić), Vojna sociologija/sociologija vojske: izazovi empirijskog istraživanja Oružanih snaga RH (Petra Klarić-Rodik; Nikola Petrović), Sociologija nastavnika – od sociologije obrazovanja do sociologije profesije (Šime Pilić), Soci-jalna ekologija i istodobnost života i zaštite (Marin Perković), Kritika metodološkog

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

133

Recenzije i prikazi

nacionalizma – primjer sociologije migracija (Milan Mesić), Sociologija sporta u hrvatskom kontekstu (Sunčica Bartoluci; Benjamin Perasović).

Izlagači su održali predavanja o područjima (temama, problemima, fenomenima) koja su bila predmet njihovih istraživanja, kao i o nekim specifičnim metodološkim aspektima istraživanja pojedinih društvenih problema: Diskurzivni prostor društva znanja (Vjekoslav Afrić), Faktori održivosti povratka izbjeglica: slučaj Srba povrat-nika u Hrvatsku (Dragan Bagić; Milan Mesić), Vrijednost vrednota – civilno društvo i hrvatska demokratizacija (Suzana Kunac), Metodološki problemi u istraživanju socijalne stratifikacije suvremenog hrvatskog društva (Zoran Malenica), Socijalna zbilja i ekonomska znanost – mimo povijesti? (Matko Meštrović; Vladimir Cvija-nović), Depopulacija i identitet – slučaj istočne Hrvatske (Antun Šundalić). Nakon rasprave održana su predavanja s temom Javna uloga religije u postkomunizmu – teorijske i metodologijske dileme (Siniša Zrinščak) i Neke psihosocijalne i sociokul-turne determinante nacionalnog ponosa (Benjamin Čulig).

Ostala izlaganja održana u sesijama u drugoj dvorani bila su: Doprinos medicin-ske sociologije i zdravstvene ekonomike “dijagnozi” i reformi hrvatskog zdravstva (Slaven Letica), Sociologija i upotreba droga (Nikša Dubreta), Hrvatsko društvo i “začarani krug” kriminala (Renato Matić), Metodološke teškoće i dileme u mje-renju siromaštva (Zoran Šućur), Rizici pornografije (Aleksandar Štulhofer; Ivan Landripet; Matko Vlasta; Aco Momčilović; Gjuro Kladarić), te nakon rasprave Fe-nomen obrazovanja u suvremenim udžbenicima sociologije (Adnan Tufekčić), Vidljivost sociologije kao discipline u djelatnosti socijalne skrbi (Sretna Vrdoljak-Roguljić; Ada Reić; Nikolina Arnaut), Akteri sociokulturnih promjena u suvreme-nom hrvatskom društvu – primjer Muzeja suvremene umjetnosti (Jelena Zlatar) i Suvremenost ciljeva i zadataka Sociološkog društva u Zagrebu (1914. do 1932.) (Goran Batina).

Nakon rasprave održana je radionica Vjekoslava Afrića i Tijane Trako pod nazivom Baza znanja iz sociološke metodologije na kojoj je prikazano korištenje baze soci-ološke metodologije preko interneta, što je čini dostupnom studentima i svima za-interesiranima. Takvoj inicijativi “umrežavanja” metodoloških znanja cilj je učenje i korištenje sociološke metodologije na dostupniji način. No takav pristup sa sobom nosi i određene poteškoće, primjerice provjere točnosti postavljenih sadržaja.

Nakon zatvaranja kongresa održana je izborna skupština Hrvatskoga sociološkog društva, također u Velikoj dvorani, u kojoj su se, osim točaka predviđenih za skup-štinu, vodile i druge rasprave, primjerice o financiranju doktorskoga studija. U no-vo vodstvo Hrvatskoga sociološkog društva za mandatno razdoblje 2007. – 2009. izabrani su: Inga Tomić Koludrović, predsjednica; Siniša Zrinščak i Aleksandar Štulhofer, potpredsjednici; Saša Božić, Ognjen Čaldarović, Dražen Lalić, Dinka Marinović Jerolimov, Saša Poljanec Borić i Renata Relja, članovi predsjedništva, te Branko Ančić, tajnik.

134

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


Uz ovu konferenciju izdana je i knjižica Nacionalni sociološki kongres “Metodološki izazovi sociologiji: društveni problemi u Hrvatskoj” (ur. Anči Leburić), u nakladi Hrvatskoga sociološkog društva, s programom kongresa, sažecima svih izlaganja te listom sudionika i sudionica.

Jelena Zlatar

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

135

Recenzije i prikazi

Drugi kongres hrvatskih znanstvenika iz domovine i inozemstva

Split, 7. – 10. svibnja, 2007.

Drugi kongres hrvatskih znanstvenika iz domovine i inozemstva zamišljen je kao nastavak nastojanja u povezivanju i umrežavanju hrvatskih znanstvenika, zapo-četih na Prvome kongresu održanom od 15. do 19. studenoga 2004. u Zagrebu i Vukovaru. Osnovni je cilj Kongresa formuliran kroz ugradnju znanja i istraživanja u sustav znanstvenoga, gospodarskog, kulturnog i političkog razvoja Hrvatske. Ovaj je Kongres obilježen osjetno većim dolaskom i aktivnim sudjelovanjem znanstveni-ka (procjene govore oko 800 sudionika), kako iz domovine, tako i iz inozemstva. Važno je istaknuti da je uočeno aktivnije i brojnije sudjelovanje mladih znanstveni-ka koji su u organizaciju Kongresa uključeni od samih početaka, i to ne samo kao članovi Organizacijskog odbora, već i kao voditelji i izlagači tematskih cjelina, što je osjetan kvalitativan pomak u odnosu na Prvi kongres.

Kongres je svoje određenje dobio već i samim podnaslovom: “Hrvatska 2010. – društvo utemeljeno na znanju”, a cjelokupan je rad kroz sva tri dana imao za cilj stvoriti temelje snažnijem pozicioniranju Hrvatske na europskoj karti znanstvenih, tehnoloških i gospodarskih dostignuća, kao i aktivnije uključivanje mladih znan-stvenika u promišljanje politike visokog obrazovanja i znanosti u Hrvatskoj.

Sam je rad tijekom trajanja Kongresa podijeljen u tri dana od kojih je prvi bio usmjeren k izlaganju voditelja prirodnih, tehničkih, humanističkih, biotehničkih i društvenih sekcija, te sekcije biomedicine i zdravstva. Voditelji sekcija su kroz iznošenje rezultata u razdoblju od Prvoga kongresa, te kroz analizu potrebnih promjena, dali okvire za umreženiji rad znanstvenika pojedine sekcije, a u cilju bo-ljeg iskorištavanja ljudskih i materijalnih resursa, te postizanja značajnijih rezultata znanstveno-istraživačkog rada. Priključeni izlaganjima s područja sekcija znanosti, predstavljeni su zaključci skupa “Hrvatski studiji u inozemstvu” kojim su sudionici upoznati s tradicijom u hrvatskim studijima u inozemstvu, recentnim promjenama, te predloženim reformama sustava.

Usmjerenost Kongresa na suradnju znanosti i gospodarstva ostvarena je kroz “Gos-podarski forum”, s podnaslovom “Partnerstvom do gospodarstva znanja”, u čijem je okviru otvoren i Ured za transfer tehnologije Split. Ured djeluje u okviru Zavoda za fiziku, Sveučilišta u Splitu, Fakulteta prirodoslovno-matematičkih znanosti i kineziologije, ali usluge pruža svim sastavnicama Sveučilišta i šire. Cilj je Ureda postati mjesto susreta Sveučilišta i gospodarstva, te svojim aktivnostima znatno po-


136

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r


većati komercijalizaciju intelektualnog vlasništva Sveučilišta. Ured je otvorio dr. sc. Christian Ege, državni tajnik Ministarstva gospodarstva i rada Savezne pokrajine Saarland (Njemačka).

Drugi dio prvog dana Kongresa je kroz izlaganja voditelja tematskih cjelina, koje su u pripremnim koracima Kongresa prepoznate kao ključne za definiranje stra-teškog okvira razvoja sustava visokog obrazovanja i znanosti u Hrvatskoj (Europski i međunarodni projekti; Suradnja s gospodarstvom i tehnologijski projekti; Razvoj znanstvenih institucija; Strateški okvir razvoja znanosti do 2010. te Privlačenje pozornosti medija na znanstvene teme i istraživanja), dao okvir za drugi dan Kon-gresa, usmjeren kroz praktičan rad u radionicama, te definiranje dokumenata koji će poslužiti kao osnova daljnjeg razvoja navedenih područja.

U drugom danu Kongresa, na radionici “Europski i međunarodni projekti”, vodi-telja prof. dr. sc. Mile Dželalije, definirano je da su europski i međunarodni pro-jekti jedni od glavnih instrumenata postizanja kvalitete i učinkovitosti znanstvenih istraživanja, te korisnost rezultata takvih aktivnosti za gospodarstvo i cijelo druš-tvo. Istaknuti su osnovni elementi koje treba pravilno ustrojiti kako bi hrvatsko društvo što više iskoristilo sve mogućnosti koje daju ovakvi projekti. Završno su dani prijedlozi konkretnih akcija koje treba poduzeti kako bi se postigao cilj, a pritom je Sedmi okvirni program uzet kao središnji primjer rada i umrežavanja znanstvenika.

Prof. dr. sc. Stjepan Risović u okviru radionice Suradnja s gospodarstvom i teh-nologijski projekti pokušao je iskazati važnost izgradnje poduzetničkoga duha i zaštite intelektualnoga vlasništva za razvoj društva, prikazati izgradnju i razvoj administrativne i tehničke potpore, ulogu i položaj mladih znanstvenika u suradnji s gospodarstvom, naglasiti doktorat kao važan instrument u projektima s gospo-darstvom, važnost prijenosa znanja i tehnologije i suradnje s dijasporom.

Radionica Razvoj znanstvenih institucija, voditelja prof. dr. sc. Tihomira Hunjka kao svoj rezultat imala je prijedlog konkretnih mjera za učinkovitije upravljanje razvojem sustava znanosti u Republici Hrvatskoj. Prijedlozi se temelje na analizi stanja znanstvenih institucija, analizi istraživačkih projekata i programa hrvatskih znanstvenika, te na prepoznavanju ključnih faktora uspješnosti za razvoj susta-va znanosti Republike Hrvatske. Osnovna obilježja društva znanja su ekonomija temeljena na znanju i kvalitetne javne usluge temeljene na širokoj upotrebi infor-macijsko-komunikacijskih tehnologija, što zahtijeva bitne promjene u našem susta-vu znanosti i visokoga obrazovanja. Predloženi dokument, uz operativni plan za unaprjeđivanje razvoja znanstvenih institucija donosi i preporuke o unaprjeđenju financiranja sustava znanosti koje bi trebale pridonijeti povećanju učinkovitosti sustava.

Prof. dr. sc. Pero Lučin svojom je radionicom Strateški okvir razvoja znanosti do 2010. usmjerio razradu strateškog okvira razvoja znanosti do 2010. godine u Hrvat-skoj, naslanjajući se na Strateški okvir za razvoj Republike Hrvatske 2006. – 2013. i

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

137

Recenzije i prikazi

Strategiju razvoja znanosti koju je usvojio Hrvatski sabor 2003. U završnom doku-mentu utvrđuju se četiri strateška cilja i 27 strateških zadataka. Dokument se foku-sira na postojeći sustav znanstvenika i znanstvenih institucija. U okviru dokumenta posebna je pažnja posvećena dodatnom reguliranju sustava znanstvenog podmlat-ka, te stvaranju uvjeta za samostalan istraživački rad mladih znanstvenika.

Još jedna poticajna tema, koju se sve više prepoznaje kao nužnu za razvoj znanosti u Hrvatskoj – Privlačenje pozornosti medija na znanstvene teme i istraživanja, vodila je novinarka Novoga lista – Elvira Marinković-Škomrlj. Radionica je za cilj imala pokazati kako je znanost itekako medijski zanimljiva, kao paradigma ljudske znatiželje, istraživačkog duha i napretka čovječanstva, te dokazati da je nužno podići razinu informiranja, a onda i svijesti o važnosti i ulozi znanosti. Konkretni predloženi koraci bili su: kao pravilo uvesti “dane otvorenih vrata”, tiskati godiš-njake institucija, uvesti mjere većeg uključivanja javnosti u znanost, poput u svijetu popularnih i izuzetno uspješnih akcija financiranja nekih istraživanja (genetske bolesti, rak itd.). Osim toga, treba imati na umu da je promocija znanosti definirana i u strateškim dokumentima Vlade Republike Hrvatske.

U trećem je danu Kongresa održana Plenarna sjednica sa zaključcima tematskih cjelina i donošenja Izjave koju su potpisali najvažniji nositelji dužnosti u hrvatskom sustavu visokog obrazovanja i znanosti: ministar znanosti, obrazovanja i športa, predsjednik Nacionalnog vijeća za znanost, predsjednik Nacionalnog vijeća za vi-soko obrazovanje, te rektori svih hrvatskih sveučilišta. Izjavom je utvrđena nužnost provođenja u djelo akcijskih planova razvijenih po tematskim cjelinama Kongresa, pružanje daljnje potpore radu Nacionalne zaklade za znanost, te snažnije uključi-vanje hrvatskih znanstvenika iz inozemstva u hrvatski sustav znanosti i visokog obrazovanja. U Izjavi se također promovira potreba podizanja kvalitete rada i odgovornosti hrvatskih znanstvenika uz snažno pomlađivanje sustava znanosti, te pružanje pomoći mladim znanstvenicima na početku njihovih karijera. Dodatno, najavljuje se određivanje pet uskih prioritetnih znanstvenih i tehnoloških područja razvoja i ulaganja, a kao posljednja točka navodi se potreba za zajedničkim sudje-lovanjem hrvatskih znanstvenika u natječajima Sedmog okvirnog programa.

Krajnje pozitivna energija, intrinzična motivacija i komunikacija usmjerena k stva-ranju kooperativnih mreža obilježili su Drugi kongres, stvorivši tako temelje pro-duktivnijem razvoju hrvatske znanosti.

Dunja Potočnik

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

139

In memoriamTadeusz Doktór(1950. – 2007.)

Iznenada nas je napustio naš dragi kolega i prijatelj, profesor Tadeusz Doktór iz Varšave. Otišao je tiho, u snu, s mjesta gdje je istinski uživao boraviti, sa svog ma-log imanja nedaleko od Varšave.

Tadeusz Doktór je rođen 13. 10. 1950. godine. Diplomirao je filozofiju i psihologiju na Katoličkom Sveučilištu u Lublinu. Doktorirao je 1988. na Sveučilištu u Varšavi, gdje je i proveo najveći dio svoga radnog vijeka. Jedan je od osnivača Međunarod-nog udruženja za proučavanje religije u Istočnoj i Srednjoj Europi (ISORECEA), a u prosincu 2006. izabran je za dopredsjednika. Bavio se kvantitativnim istraživanji-ma psihološkog profila članova novih religijskih pokreta i dubinskim kvalitativnim istraživanjima religioznog iskustva. Objavio je niz knjiga i članaka na poljskom i engleskom jeziku: Cult Movements in Poland: The Psychological Characteristics of Members (1991), Between Medicine and Religion (1994), New Religious and Para-Religious Movements in Poland. A Short Vocabulary (1999), Religious and Moral Pluralism in Poland (with I. Borowik, 2001), Religious Innovations. Movements, Participants, Social Reactions (2002).

Tadeusza sam prvi puta susrela u Budimpešti 1999. na konferenciji ISORECEA-e. Samozatajan i duhovit, međunarodno priznati neumorni istraživač novih religijskih pokreta i alternativne duhovnosti “in vivo”. Predani i strastveni botaničar i pčelar u svom paralelnom svijetu.

Susreli smo se zadnji puta na jednoj konferenciji u Szegedu krajem travnja i prvi puta smo imali puno vremena za razgovor i druženje. Obišli smo sve szegedinske parkove i sjedili u hladovini krošnji, a on je poznavao baš svako drvo u parku. Napustio je Szeged džepova punih sjemenki koje je želio posaditi na svom imanju. Planirali smo zajedničke projekte, sljedeći susret u Leipzigu u srpnju. Teško će biti naviknuti se na njegovu odsutnost. Nedostajat će nam.

Ankica Marinović Bobinac


So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

141

Na zahtjev kolege Antuna Petaka objavljujemo popis literature koji se odnosi na njegovo izlaganje “Sociološki aspekti mreže naselja u kontekstu tranzicije: uzoran znanstvenoistraživački projekt” na okruglom stolu “Mreža naselja u umreženom društvu: društvene i prostorne promjene u nekim tranzicijskim zemljama”, odr-žanom 2. lipnja 2006. godine u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu. Izlaganja sa spomenutog skupa objavljena su u Sociologiji sela broj 171 (1) 2006. godine.

Literatura

1. Brkić, Srećko (1998.): Agroekonomska i agrosociološka istraživanja. – U: Srećko Brkić, ur.: Prvi sabor hrvatskih agrarnih ekonomista: zbornik. – Zagreb: Hrvatsko agroeko-nomsko društvo, str. 109–125.

2. Brkić, Srećko (2005.): Šuvarov doprinos razvoju sociologije poljoprivrede. Sociologija sela, Zagreb, 43 (2005) 170 (4): 871–877.

3. Castells, Manuel (2003.): Kraj tisućljeća. – Zagreb: Golden marketing, 438 str.4. Hodžić, Alija (2002.): Selo kao izbor?: uvodno izlaganje za Okruglim stolom Selo u

tranziciji. – Sociologija sela, Zagreb, 40 (2002) 155/156 (1/2): 15–22.5. Hodžić, Alija (2005.a): Društveno restrukturiranje i novi socijalni kontekst. Sociologija

sela, Zagreb, 43 (2005.b) 169 (3): 525–561.6. Hodžić, Alija (2005.b): Fleksibilizacija radnog procesa? – Sociologija sela, Zagreb, 43

(2005) 169 (3): 563–577.7. Hodžić, Alija (2005.c): Mreža naselja u umreženom društvu. – Sociologija sela, Zagreb,

43 (2005) 169 (3): 497–524.8. Hodžić, Alija (2005.d): Uzorak i metode istraživanja. – U: Dinka Marinović Jerolimov:

Društvene i religijske promjene u Hrvatskoj: teorijsko-hipotetski okvir istraživanja. – Sociologija sela, Zagreb, 43 (2005) 168 (2): 294–295.

9. Hoult, Thomas Ford, ed. (1977.): Dictionary of Modern Sociology. – Littlefield, Adams & Co., 408 p.

10. Marshall, Gordon (ed.) (1998.): A Dictionary of Sociology. – Oxford; New York: Oxford University Press, 712 p.

11. Mendras, Henri (1978.): Budućnost seoskih društava u industrijskom društvu. Sociolo-gija sela, Zagreb, 16 (1978) 61/62: 121–133.

12. Petak, Antun (2003.): Sociologija sela: časopis koji obvezuje i koji duguje. Sociologija sela, Zagreb, 41 (2003) 161/162 (3/4): 260–263.

13. Petak, Antun (2004.): Osnivanje, razvoj i organizacija IDIS-a / IDIZ-a. – U: Antun Pe-tak (ur.): Institut za društvena istraživanja u Zagrebu 1964–2004. – Zagreb: Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, str. 9–16.

14. Petak, Antun (2005.): Aktualnost i relevantnost teme Sociologijski aspekti naselja. So-ciologija sela, Zagreb, 43 (2005) 169 (3): 487–494.

15. Petak, Antun; Puljiz, Vlado; Štambuk, Maja (2002.): Časopis Sociologija sela, razvoj sela i poljoprivrede, razvoj ruralne sociologije. – Sociologija sela, Zagreb, 40 (2002) 157/158 (3/4): 227–251.

16. Puljiz, Vlado (1987.): Ruralno-sociološka istraživanja i glavni trendovi promjena u na-šem selu. – Sociologija sela, Zagreb, 25 (1987) 95/98: 9–18.

17. Puljiz, Vlado (1989.): Ruralna sociologija. – Sociologija sela, Zagreb, 27 (1989) 103/104: 133–138.

142

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

18. Seferagić, Dušica (ur.) (2002.): Selo: izbor ili usud / autori: Dušica Seferagić, Milan Župančić, Alija Hodžić, Anđelina Svirčić i Bosiljka Milinković. – Zagreb: Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, 279 str. (Biblioteka Znanost i društvo; knj. 4).

19. Seferagić, Dušica (2004.): Sociologija grada, društveni procesi u prostoru, urbanizam. – U: Antun Petak (ur.): Institut za društvena istraživanja u Zagrebu 1964–2004. Zagreb: Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, str. 55–57.

20. Seferagić, Dušica (2005.): Piramidalna mreža gradova. – Sociologija sela, Zagreb, 43 (2005) 169 (3): 579–615.

21. Selo u tranziciji (2000.) autori: Milan Župančić, Alija Hodžić, Dušica Seferagić, Anđe-lina Svirčić i Bosiljka Milinković; uvod: Antun Petak. – Sociologija sela, Zagreb, 38 (2000) 147/148 (1/2): 5–336.

22. Supek, Rudi (1968.): Ispitivanje javnog mnijenja. Drugo, prošireno izdanje. – Zagreb: Naprijed, 467 str.

23. Svirčić Gotovac, Anđelina (2006.): Sociološki aspekti mreže naselja u Zagrebačkoj re-giji. Magistarski rad. – Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 180 + 6 str.

24. Župančić, Milan (2002.): Modernizacija sela: uvodno izlaganje za Okruglim stolom Selo u tranziciji. – Sociologija sela, Zagreb, 40 (2002) 155/156 (112): 10–14.

25. Župančić, Milan (2004.): Sociologija sela i agroekonomska istraživanja. – U: Antun Petak (ur.): Institut za društvena istraživanja u Zagrebu 1964–2004. – Zagreb: Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, str. 49–55.

26. Župančić, Milan (2005.): Infrastrukturna opremljenost hrvatskih seoskih naselja. Soci-ologija sela, Zagreb, 43 (2005) 169 (3): 617–657.

27. Županov, Josip (2001.): Tradicionalno društvo i njegova (sub)kultura: Šolta – idealna je-dinica: pristup istraživanju otočnog tradicionalnog društva. – Sociologija sela, Zagreb, 39 (2001) 151/154 (1/4): 169–188.

So

ci

ol

og

ij

a

i

pr

os

to

r

143

ERRATA CORIGE

U prošlom broju 174 (4) za 2006. godinu potkrale su se dvije omaške:

1. Slučajno je došlo do ispuštanja jedne riječi u naslovu teksta Branislave Barano-vić, Vlatke Domović i Marine Štirbić. Naslov je trebao glasiti: O nekim aspekti-ma školske klime u osnovnim školama u Hrvatskoj.

2. Na kraju prikaza Politika teorije: zbornik rasprava iz kulturalnih studija (ur. Dean Duda) slučajno je ispušteno ime autorice Ane Maskalan.

Ispričavamo se autoricama.

Glavna i odgovorna urednica:Ankica Marinović Bobinac

Izvršna urednica:Anđelina Svirčić Gotovac

Sociologija i prostor – Časopis za istraživanja prostornoga i sociokulturnog razvoja

Sociology and Space – Journal for Spatial and Socio-Cultural Development Studies

Tromjesečnik – Quarterly

Izdavač – Publisher

Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in Zagreb, Amruševa 11/II, P.O. Box 280, HR-10001 Zagreb, Hrvatska – Croatia

Tel. (++385 01) 4810-264, 4922-925, 4922-926; Fax (++385 01) 4810-263; E-mail: [email protected]

Glavna i odgovorna urednica – Editor-in-chief

Ankica Marinović Bobinac

Izvršna urednica – Managing Editor

Anđelina Svirčić Gotovac

Uredništvo – Editorial Board

Branislava Baranović (Zagreb),

Ana Barbič (Ljubljana),

Dejana Bouillet (Zagreb),

Josip Defilippis (Split),

Branka Golub (Zagreb)

Vlasta Ilišin (Zagreb),

Jasenka Kodrnja (Zagreb),

Antun Petak (Zagreb),

Dušica Seferagić (Zagreb),

Maja Štambuk (Zagreb),

Milan Župančić (Zagreb),

Đurđica Žutinić (Zagreb).

Savjet časopisa – Journal Council

Mladen Ante Friganović (Zagreb),

Ivan Katalinić (Zagreb),

Hristo Kartalov (Skopje),

Ivan Kuvačić (Zagreb),

Zvonko Lerotić (Zagreb),

Holger Magel (München),

Ante Marušić (Zagreb),

Melita Mihaljević (Osijek),

Vjekoslav Mikecin (Zagreb),

Zdravko Mlinar (Ljubljana),

Katarina Prpić (Zagreb),

Furio Radin (Zagreb),

Maria de Nazaré Oliveira Roca (Lisabon),

Nikola Skledar (Zagreb),

Alice Wertheimer Baletić (Zagreb),

Tito Žimbrek (Zagreb).

Izdavanje časopisa novčano podupiru Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske i izdavač.

Sociologija i prostor (Sociology and Space) is published by the financial support of the Ministry of science, education and sport of the Republic of Croatia, with the assistance of the publisher (Institute for Social Research in Zagreb).

Obavijesti pretplatnicima

Godišnja pretplata za Hrvatsku za pojedince iznosi 180 kn, a za ustanove i tvrtke 250 kn (cijena jednog primjerka 80 kn, dvobroja 140 kn).

Godišnja pretplata za inozemstvo 25.00 $ USA, ustanove i tvrtke 32.50 $ USA (cijena jednog primjerka 8.15 $ USA, dvobroja 16.25 $ USA). Naknada za

zračni prijevoz posebno se naplaćuje.

Pretplate i uplatu slati na adresu: Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Amruševa 11/II., 10000 Zagreb, Hrvatska, Matični broj: 3205118. Žiro račun kod Zagrebačke banke, Zagreb, broj 2360000-1101349645 s naznakom: za časopis »Sociologija i prostor«.

Information for Subscribers

Annual subscription for Croatia is: 180 HRK for individuals, 250 HRK for institutions and firms (the price of one copy is 80 HRK, of a double issue 140 HRK).

Annual subscription in other countries: US$ 25.00 for individuals, US$ 32.50 for institutions and firms (the price of one copy is US$ 8.15, of one copy of a double issue US$ 16.25). Air mail postage will be additionally charged.

Annual subscription rates should be remitted, by chek only, to Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Amruševa 11/II., HR-10000 Zagreb, Croatia, Registered No.: 3205118, or to the bank account no. ZABA HR 2x 2400104260-3205118 (for Sociologija i prostor); or, by chek only, to BTS - KNJIGA TRGOVINA, Donji prečac 19, HR-10000 Zagreb, Croatia, Registered No.: 3992829, or to the bank account no. 2402006-1100075624 at Erste Steiermärkische Bank, Zagreb, Croatia (for Sociologija i prostor).

Opća obavijest autorima

SOCIOLOGIJA I PROSTOR – Tromjesečnik za istraživanja prostornoga i sociokulturnog razvoja objavljuje znanstvene i stručne radove iz sociologije i srodnih znanstvenih područja koja proučavaju selo, grad, prostor, te druge društvene teme. Radovi se objavljuju na hrvatskom, engleskom i drugim jezicima.

Opseg rukopisa – računajući bilješke, literaturu, tablice, grafičke priloge i sažetak – ne smije prelaziti 27 stranica, od kojih na svakoj može biti najviše 1.800 slovnih mjesta. Rukopisu se prilažu dva sažetka, opsega do 250 riječi, na hrvatskom i engleskom jeziku, a iza sažetka navodi se popis najvažnijih ključnih riječi (najviše 8), odnosno ključni standardni pojmovi kojima se u rukopisu imenuju rabljeni teorijski pristupi, metodologija, iskustveni rezultati ili pravac promišljanja. Iznimno, specijalne bibliografije mogu biti opsega do 100 stranica, recenzija knjige i časopisa do devet (9), a prikaz knjige, monografije, bibliografije ili časopisa do tri (3) stranice.

Radovi se mogu poslati u tri tiskana primjerka s disketom ili CD-om u programu Microsoft Word, ili elektronskom poštom.

Rukopisi se upućuju na adresu: Glavna i odgovorna urednica, SOCIOLOGIJA I PROSTOR, Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Amruševa 8/III., p.p. 280, HR-10001 Zagreb, Hrvatska, tel. (++385 01) 4922-925 i 4922-926, fax (++385 01) 4810-263, e-mail: [email protected] i [email protected]

Podnošenje rukopisa podrazu-mijeva prijenos prava na objavljivanje, na zaštitu autorstva, te dozvole ili uskrate njegovog reproduciranja, u cijelosti ili u dijelovima, isključivo na Institut za društvena istraživanja u Zagrebu.

General Information to Authors

SOCIOLOGIJA I PROSTOR (SOCIOLOGY AND SPACE) – Quarterly Journal for Spatial and Socio-Cultural Development Studies publishes scientific and expert (professional) papers from sociology and sociology congenial scientific fields and disciplines studying village, town, space and other social themes. The articles are published in Croatian, English and other languages.

Volume of the manuscript – including notes, list of references used, tables, graphics and abstract – mustn’t exceed 27 pages, each of them having no more then 1.800 character places. The manuscript must be supplemented with two summaries, each of them up to 250 words, in Croatian and in English. After the text of abstracts give the key word list (no more than eight), key standard terms used in the manuscript to describe your theoretical approach, methodology, empirical results, or the line of reasoning. Exceptionally, special bibliographies can have up to 100 pages, peer-reviews of the books and journals up to nine (9), and surveys of the books, monographs, bibliographies or journals up to three (3) pages.

The articles might be send in three copies on diskette or CD or by e-mail to the following address: Editor-in-chief, SOCIOLOGIJA I PROSTOR (SOCIOLOGY AND SPACE), Institute for Social Research in Zagreb, Amruševa 8/III., P.O. Box 280, HR-10001 Zagreb, Croatia, Phone (++385 1) 4922-925, 4922-926 and 4810-264, Fax (++385 1) 4810-263, E-mail: [email protected] and [email protected]

Submission of the manuscript give the Institute for Social Research in Zagreb exclusive right to publish, to copyright, and to allow or deny reproduction of it, in whole or in part.

Lektorica – Lector

Ivana Marin-Garac

Prevoditeljica na engleski jezik – English translation

Dobrila Vignjević

Dizajn – Design

Igor Kuduz

Prijelom – Layout

TERCIJA d.o.o., B. Magovca 15, Zagreb, e-mail: [email protected]

Sponzorstvo, tisak i uvez – Sponsorship, printing and binding

CEKIN d.o.o., Augusta Prosenika 11, Zagreb

Naklada – Circulation

500 primjeraka

Tiskano u Hrvatskoj 29. lipnja 2007.

Printed in Croatia, 29th June 2007

Copyright © 2007. Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – All rights reserved

Radovi objavljeni u časopisu Sociologija i prostor referiraju se u sljedećim međunarodnim sekundarnim publikacijama

The articles published in Socio-logija i prostor (Sociology and Space) are indexed or abstracted in the following international secondary publications

– SOCIOLOGICAL ABSTRACTS

– WORLD AGRICULTURAL ECONOMICS AND RURAL SOCIOLOGY ABSTRACTS

– AGRICOLA

– AGRIS

– CAB ABSTRACTS

– GEOBASE

– GLOBAL HEALTH

– EDINA

Documents

Sociologija i Prostor 2007-1